Psihologija Ometenih U Razvoju

J.U.
UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

PSIHOLOGIJA OMETENIH U RAZVOJU
DR. SULEJMAN HRNJICA
JAHI AZRA
Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu r
azmjenu informacija na podruju ex-yu
-UVODPSIHOLOGIJA I SVIJET OMETENIH Psihologija ometenih u razvoju epistemoloki st

atus U radu sa osobama ometenim u razvoju, potvruje se da u ivotu hendikepiranih i
ma vie prepreka koje ometaju njihov razvoj, nego to je to sluaj sa neometenim osoba
ma. Vrsta i teina odstupanja od nekog optimalnog razvoja ovisi o vrsti razvojne s
metnje, teini oteenja, vremenu kada je oteenje nastalo i ukupnim socijalnim uvjetima
za aktiviranje preostalih potencijala ometene osobe. Neposredne promjene koje na
staju kao posljedica vrste i teine razvojne smetnje nazivaju se PRIMARNIM, a one
koje nastaju kao posljedica nepovoljnih reagiranja osoba iz neposredne sredine o
metenog u razvoju SEKUNDARNIM posljedicama. Stani za odreenje psihologije ometenih
kao posebne oblasti primijenjene psihologije, koristi izraz SPECIJALNA PSIHOLOGI
JA, a odreuje ju kao psihologijsku disciplinu koja ispituje karakteristike doivlja
vanja i ponaanja osoba sa takvim somatopsihikim varijacijama, koje u vanim obzirima
smanjuju uspjenost njihovog organizma kao orua za akciju i slue kao podraaj za njih
same ili za druge. Stani tvrdi da se problemi specijalne psihologije mogu svrstat
i u tri grupe: 1.problemi direktnih posljedica somatopsihikih oteenosti; 2.problemi
indirektnih posljedica somatopsihikih oteenosti; 3.problemi praktine prirode (vezan
i za odgojno-obrazovni proces i profesionalno osposobljavanje osoba sa somatopsi
hikim oteenjima). U veini zemalja, danas paralelno funkcionira vie alternativnih obli
ka rada sa ometenima u razvoju (izdvojeni, poluintegrirani, integrirani), pa i p
siholog koji radi sa tim osobama mora da prui pomo koju situacija nalae. Zato je i
nemogue odrediti predmet psihologije ometenih u razvoju sa epistemologijskog aspe
kta. Svi osnovni principi do kojih su dole osnovne psihologijske discipline (razv
ojna, opa, socijalna psihologija, psihologija linosti, etc.), kao i srodne primjen
jene grane psihologije primjenjivi su u svakoj oblasti. Principi i tehnike savje
todavnog rada, psiholoke procjene, kao i odgojnoobrazovnog rada su isti kod omete
ne i neometene populacije, ali je u radu sa ometenim uenicima naglaena potreba da
se ti principi individualiziraju. Ti principi se na neki nain trebaju modificirat
i u skladu sa psihofizikim osobenostima ometenih (uenika), a osobito je vano razvij
anje pozitivnih stavova neometenih vrnjaka prema hendikepiranom djetetu. Kao rezu
ltat praktinih potreba u kojima su se razvijali programi rane rehabilitacije, obr
azovanja, profesionalnog osposobljavanja, etc., razvile su se pojedine podoblast
i u okviru psihologije ometenih u razvoju: psihologija slijepih i slabovidih, ps
ihologija gluhih, psihologija govornih poremeaja, psihologija tjelesno invalidnih
, psihologija mentalno zaostalih. Psiholozi uestvuju u planiranju i realiziranju
programa podsticanja razvoja hendikepiranih, a u cilju nalaenja kompromisa izmeu p
sihofizikih mogunosti djeteta, njegovih elja i elja roditelja. Psiholozi mogu raditi
u institucijama ija je osnovna
djelatnost vezana za hendikepirane (ili samo kategoriju hendikepiranih), a mogu

raditi i u institucijama gdje su hendikepirani korisnici izvjesnih usluga. Osnov
ni oblik rada sa ometenim osobama je timski rad. Koncepcijske osnove brige o ome
tenima u razvoju Ne postoji jedinstveni svjetski model koncepcije rada sa ometen
ima u razvoju, kako u naoj zemlji, tako i ire. Evo nekih stavova i rjeenja koji pre
dstavljaju opa mjesta suvremene brige o ometenima u razvoju: - Strunjaci, roditelj
i, ira drutvena sredina, a kada je mogue i sami hendikepirani, tragaju za solucijam
a koje bi omoguile to potpuniji razvoj njihovih potencijala, te ukljuivanje u obraz
ovni sustav, rad i drutveni ivot zajedno sa neometenim osobama. - Pokret ka zadovo
ljavanju posebnih potreba ometenih je stalan proces. - Modeli rada sa ometenim (
nastali kao rezultati istraivanja u vodeim svjetskim centrima) primjereni su socij
alno-kulturnim situacijama pojedinih zemalja. - Povean je interes za pronalaenje a
dekvatnih rjeenja u nerazvijenim zemljama, te u srednje razvijenim i nerazvijenim
, za progres rada sa hendikepiranima koji ive u nerazvijenim (seoskim, brdsko-pla
ninskim) regijama. - Sa analize i tretmana samog hendikepa, prelo se na analizu u
kupne situacije pojedinca koji je hendikepiran. - Znaajna karakteristika u radu s
a hendikepiranima danas je i poveani realizam. Ipak, jo mnogo toga je ostalo nerij
eeno. Rijetki su dobri programi koji omoguuju zadovoljavanje brojnih posebnih potr
eba ometenih osoba. Mnogi oblici pomoi dostupni su samo pojedincima iz bogatijih
slojeva drutva, ak i u visoko razvijenim zemljama. U kolama, nastavnici jo uvijek ni
su dovoljno osposobljeni za rad sa ovim osobama. Barijeru za integraciju ovih uen
ika predstavljaju i stavovi neometenih vrnjaka i njihovih roditelja. POSEBNE POTR
EBE I IVOTNA SITUACIJA HENDIKEPIRANIH Posebne potrebe djece i omladine sa smetnja
ma u razvoju Moe se rei da raste preosjetljivost hendikepiranih osoba zbog nezadov
oljenih potreba. Engleski autori (Guilford, Fisch, i dr.) uveli su termin djeca s
a posebnim potrebama, ali je on neprecizan, jer se tu radi o posebnim nainima zado
voljavanja potreba kod ometenih i tekoama na koje se nailazi, a ne samo o posebnim
potrebama. U drutvima gdje je koncept zatite ometenih baziran na konceptu posebni
h potreba, drutvena briga je usmjerena na otklanjanje ili ublaavanje fizikih ili so
cijalnih barijera koje sprjeavaju zadovoljenje tih potreba (npr. prelazak ulice z
a slijepe osobe moe se olakati dodavanjem zvunih signala na semaforima peripatoloke
vjebe). Najznaaniji izvor problema za veinu hendikepiranih predstavlja povjerenje s
redine prema njima. Miljkovi dijete ometeno u razvoju odreuje kao ono dijete kod ko
ga je razvoj u odreenom stupnju i kvalitetu poremeen, ometen i kod njega je u vezi
sa odreenom vrstom ometenosti poremeen normalan tijek psihikog, odnosno fizikog raz
voja. Postoje tendencije da se napuste termini hendikep, smetnja ili tekoa u razvoju i
predlau se termini smetnje u uenju i ponaanju (Biondi), djeca sa
posebni odgojno-obrazovnim odnosno (re)habilitacijskim potrebama (Stani). Ove termi

noloke razlike utjeu i na praksu institucija koje se bave zadovoljavanjem posebnih
potreba ometenih. Tamo gdje je usvojen termin djeca sa posebnim potrebama sva dje
ca sa smetnjama u razvoju se integriraju u kole zajedno sa neometenom djecom. Izd
vajanje se vri samo u sluaju nepostojanja ba nikakvih mogunosti za integraciju (tei p
oremeaji). Koritenje termina hendikep ili smetnje u razvoju dovodi do segregacijskih s
tavova i izdvajanja ometene djece iz obitelji. Nekada ometena djeca bivaju odvoj
ena od kue i smjetena u internate, to onemoguuje zadovoljavanje onih potreba koje se
zadovoljavaju u kontaktu sa vrnjacima. Klasifikacija djece sa posebnim potrebama
Djeca sa razvojnim smetnjama najee se grupiraju u 6 grupa: 1. djeca sa senzornim s
metnjama (dva dominantna ula vid i sluh, sve vidove oteenja ovih to oteava komunikaci
ju sa sredinom); 2. djeca sa tjelesnim smetnjama (poremeaji lokomotornog aparata,
razni oblici posttraumatskog invaliditeta, dua kronina oboljenja, razni oblici ce
rebralne paralize, spine bifida); 3. djeca sa nedovoljno razvijenim kognitivnim
sposobnostima (od lahke mentalne zaostalosti do tzv. duboke retardacije); 4. dje
ca sa poremeajima govora (dyslalia, disartria spastica, dyslexia, rhinolalia); 5.
djeca sa poremeajima motorike (disgrafije, dislateraliziranost, tikovi i tzv. mo
torni debilitet); 6. djeca sa izraenim poremeajima u ponaanju (odgojni problemi, em
ocionalna i socijalna nezrelost, pasivno-agresivne i agresivne reakcije, delikve
ntno ponaanje, etc.) Kada je dominantno oteenje vezano za SS, smetnje mogu biti komb
inirane, a tome su najvie izloena djeca sa nedovoljno razvijenim kognitivnim sposo
bnostima, sa oteenjem sluha i cerebralnom paralizom. Vrlo je teko evidentirati hend
ikepirane osobe, a razlog tomu je po mnogim autorima, to osoba sa oteenjem postaje
hendikepirana tek onda kada su zahtjevi okoline prema istoj tako visoki da ona n
e moe uspjeno funkcionirati. Novija preporuka je da se evidencija ometenih na rano
m uzrastu vodi prema rizikofaktorima i to odvojeno prema riziko-faktorima bioloke
i socijalne prirode. Faktori rizika biolokog porijekla odnose se na razne genetik
e i kongenitalne (uroene) poremeaje i razna posttraumatska i infektivna stanja do
kojih dolazi nakon roenja. Socijalni ili sredinski faktori rizika obuhvataju niz
razliitih utjecaja: duevno oboljeli roditelji, siromana obitelj, mentalna zaostalos
t roditelja, etc. Opisi tipova ometenosti se mogu zasnivati na etiologiji, na po
sljedicama u funkcioniranju djeteta ili na tipu usluga koje su djetetu potrebne
da bi kompenziralo hendikep. Istraivaki tim OECDKERI predlae klasifikaciju funkcion
alnih poremeaja koja sadri 6 kategotija. Za potrebe evidencije, predlae se za svako
dijete individualni karton sa sljedeim dodatnim informacijama: stupanj teine hend
ikepa, eventualne kombinirane smetnje, intelektualne, obrazovne i socijalne posl
jedice hendikepa. Evidenciju treba voditi prema sljedeim klasama funkcionalnih po
remeaja:
1. oteenje senzornih funkcija (vid, sluh, senzorni poremeaji koe, etc.); 2. poremeaji
kognitivnih, intelektualnih, perceptivnih i funkcija panje (mentalna zaostalost,
poremeaji uenja, govorne disfunkcije, poremeaji panje, okulomotorni perceptivni por
emeaji i sl.); 3. poremeaji kontrole miia (cerebrelna paraliza, ortopedski poremeaji,
poremeaji u govornoj artikulaciji, amputacije, dismorfiki sindromi, miine slabosti,
i sl.); 4. oteenja fizikog zdravlja koja ometaju metabolizam ili fizioloko zdravlje
(hipotiroidizam, galaktosemija, fenilketonurija, astma, dijabetes melitus, uroen
e bolesti srca, cistina fibroza, i sl.); 5. poremeaji mentalnog zdravlja koji omet
aju emocionalno funkcioniranje (djeja shizofrenija ili druge psihoze, emocionalni
poremeaji); 6. vanjski faktori u odnosu na dijete koji ometaju njegovu sposobnos
t adekvatnog funkcioniranja (disfunkcionalne obitelji, neodgovorno ponaanje rodit
elja, zlostavljanje djece, zaostali, psihotini i/ili depresivni roditelji, etc.).
Uz ovu klasifikaciju dana je i dodatna preporuka da se za svako dijete zabiljee
svojstva linosti, interesi, temperament, organiziranost panje i karakteristian nain
uenja. Primarne i sekundarne posljedice oteenja za razvoj linosti Osoba ometena u ra
zvoju opaena je kao razliita od drugih, a i sama se opaa kao razliita zbog tako name
tnutog stava od strane sredine. to je vea netonost vlasite percepcije, vei je i stup
anj frustracije jer subjektivno iskustvo dolazi u konflikt sa stvarnou i oteava ada
ptaciju. Reakcije na hendikep kreu se izmeu dvije krajnosti: 1. ignoriranje stvarn
ih tekoa koje hendikep izaziva, a koje se ne mogu izbjei; 2. pecepcija hendikepa ka
o tragedije sa povlaenjem i rezignacijom kao posljedicama ove. Pri razmatranju po
sljedica hendikepa po razvoj linosti, treba razlikovati kongenitalno oteenje koje s
e javlja u ranom djetinjstvu (cerebralna paraliza, idiopatska epilepsija, mental
na retardacija, etc.) od onesposobljenosti koja je nastala kasnije tijekom ivota.
U prvom sluaju, zbog primarnih i sekundarnih posljedica, nastaju brojne promjene
u strukturi linosti, a u drugom ve uspostavljenom sklop osobina linosti se rui zbog
snanih emocionalnih reakcija na hendikep. Svaka osoba sa oteenjem senzornih, kogni
tivnih ili motornih dispozicija izloena je direktnim i indirektnim posljedicama (
rezultat nepravilnog i nekorektnog odnosa ue i ire socijalne okoline prema hend. o
sobi). Wright razlikuje primarne i sekundarne posljedice oteenja i termine oteenjei he
dikep. Osoba sa direktnim posljedicama oteenja jo uvijek je samo osoba sa oteenjem, al
i ne i hendikepirana osoba, a to e postati pod utjecajem indirektnih posljedica.
Wright smatra da su termini onesposobljena ili oteena osoba pogreni i da je ispravnij
e rei osoba sa oteenjem ili onesposobljenou. Istraivanja ukazuju da su sve osobe omet
u razvoju od najranijeg ivotnog doba nesigurne, sklone izolaciji od drugih ljudi
i nepovjerljive. Negativni aspekti linosti postaju elementi kojima se opisuje lin
ost nastala kao posljedica pokuaja tih osoba da zadovolje svoje potrebe u sredini
koja im nije naklonjena.
R. Shakespear ukazuje na to da su depresija i anksioznost najee reakcije na hendike

p, a ostale tendencije su: regresivne reakcije, pretjerana ovisnost, snani egocen
trizam, povlaenje u sebe, sklonost fantaziranju, projekcija, identifikacija i dr.
Ove reakcije se javljaju i kod neometene populacije pri obrani od dezintegracij
e, ali su ei kod ometenih, jer su oni ee u kriznim situacijama. Shakespear navodi da s
u ove reakcije karakteristine za kritine periode razvoja (polazak u kolu, kontakt s
a osobama suprotnog spola, izbor profesije, osamostaljivanje, etc.). Linost hendi
kepiranih kao cjelovit sustav Hendikepirana osoba najee nema mogunosti da razvije sv
oje preostale potencijale, te je ona onda otuena od same sebe. Negativna iskustva
sa sredinom raaju nepovjerenje u sebe i u druge ljude. Ali, kod nekih hendikepir
anih dolazi do snanog djelovanja kompenzacijskih procesa. -Samosvijest i identite
t ometenih u razvoju. Svaki oblik teeg oteenja dvostruko utjee na formiranje svijest
i o sebi: 1) postojee oteenje smanjuje repertoar iskustava nunih za formiranje jasne
slike o sebi (npr. smanjena fizika pokretljivost dovodi do smanjene socijalne po
kretljivosti), zato se ometeni manje drue sa drugim ljudima, druenje se svodi na ui
(uglavnom obiteljski) krug ili na osobe sa istim hendikepom; 2) 2) osiromaena je
komunikacija izmeu ometenih i neometenih osoba. Neometena osoba se boji da ne po
vrijedi ometenu, te izbjegava razgovor o hendikepu odnosno ometenoj osobi, to znai
osiromaenje znaajnog izvora slike o sebi sudovi i miljenja drugih o nama. Inae, sli
ka o sebi esto je znatno optereena znaajem oteenja i konfuzijom u nizu bitnih aspekat
a samosvijesti. -Analiza razvoja identiteta zaostalog djetetaTijekom 1.g. ivota j
avljaju se ozbiljni problemi izmeu roditelja i djeteta koji oteavaju razvoj i stab
ilizaciju djejeg osjeanja sigurnosti. Najee reakcije roditelja prema ometenom djetetu
su: prezatienost, ignoriranje i/ili odbacivanje. Neki roditelji ispoljavaju sva t
ri tipa reakcija. esto majka prezatiuje, a otac odbacuje to moe dovesti do obiteljske
krize. Sve to utjee na stvarnje osjeaja nesigurnosti kod ometenog djeteta. U prvo
m periodu po otkrivanju hendikepa, veina roditelja je snano motivirana za ublaavanj
e posljedica hendikepa. Zbog nepovoljnih rezultata, roditelji se preputaju rezign
aciji. Kod veine ometene djece u drugoj godini ivota dolazi do usporavanja u govor
nom i motornom razvoju, to oteava osamostaljivanje djeteta. U predkolskom periodu,
ometeno dijete nema mogunosti da se upoznaje kroz igru sa drugim vrnjacima (neomet
enim), a to ima negativne posljedice po njegov emocionalni, socijalni i kognitiv
ni razvoj. U periodu formiranja identiteta (14-18.g.) javlja se osjeaj konfuzije,
a u fazi bliskosti (odraslosti) vjerojatnije je povlaenje od uspjenih kontakata,
a tu je i neuspjeh u fazi reprodukcije. Bazina nesigurnost (1.g.ivota) ostavlja da
kle posljedice na cijeli kasniji razvoj i predstavlja okosnicu identiteta ometen
ih u razvoju. -Integritet i zrelost ometenih u razvoju.
Energija potrebna za razvoj interesa troi se na razrjeenje konflikata i rjeavanje p

roblema kako sauvati samopotovanje u tim nepovoljnim uvjetima. Time se osiromauje m
ogui identitet, a integracioni procesi se onda odvijaju na bazi tog osiromaenog id
entiteta. Integracija linosti se teko ostvaruje ako se ne uspostavi pozitivan odno
s prema nekom bitnom cilju u budunosti. Kod ometenih odraslih se u vezi s tim mog
u javiti depresivne, pa i suicidalne tendencije, nezadovoljavajua efikasnost u ra
du i nezadovoljstvo sa samim sobom. Nepovoljna slika o sebi, nerazvijen identite
t i neuspjeni integracijski procesi kao ishod imaju nezrelost linosti. Takav ishod
se moe oekivati i kod neometenih osoba kod kojih su otkazali integracijski proces
i i potencijalne sposobnosti ostale nerazvijene. Sredina ometenima prua koliko moe
(u povoljnim uvjetima), a od njih ne oekuje mnogo, ime se naruava ravnotea izmeu vla
stitih i poreba sredine (mikro i makrosocijalne). Tipine emocionalne smetnje i pr
oblemi u socijalnom razvoju ometene djece -Djeca sa smetnjama u kognitivnom razv
oju. Lako mentalno zaostali (IQ 51-69) i djeca sa blagim smetnjama u intelektual
nom razvoju (IQ 70-89) najee imaju sljedee karakteristike: zastoj u razvoju vizualne
percepcije (znaenje opaenog); ogranienost i nediferenciranost u realnom opaanju sta
vova sredine u odnosu na linost djeteta i stavovima djeteta prema sredini; otean p
roces analize i sinteze; osiromaeno shvatanje znaenja pojava i dogaaja; tekoe u organ
izaciji panje; nerazumijevanje sloenijih odnosa u sredini; kognitivna rigidnost (u
sporen prijelaz sa aktivnosti na aktivnost). Redovna je pojava uz smetnje u inte
lektualnom razvoju i poremeaj motorike, govorne smetnje, nezrelost emocionalnovol
jne oblasti, tekoe u komunikaciji, nedostatak radoznalosti, interesa i orijentacij
e u stvarnosti. Ova djeca imaju i probleme u igri. Igre su liene matovitosti, grub
e su i vezane za stvarnost. Miljkovi navodi da ova djeca imaju tekoe u uenju i adapt
aciji zahtjevima drutvenog ivota i rada. Dakle, smanjene intelektualne sposobnosti
oteuju sposobnost komunikacije djeteta sa sredinom i imaju niz posljedica na inte
lektualnom, senzornom, motornom, emocionalnom, socijalnom planu. Kohlberg nalazi
da usporen kognitivni razvoj oteuje i moralni razvoj. --Djeca sa oteenjem vida. Str
unjaci u radu sa ometenima u razvoju ispoljavaju najvei optimizam prema mogunosti n
ormalnog razvoja djece sa oteenjem vida. Ovu djecu mogue je svrstati u tri grupe: 1
. slabovida djeca, kod kojih oteenje uope nije otkriveno (lijena, pasivna, nezainte
resirana i manje pokretljiva i snalaljiva djeca u prostoru); 2. djeca oteenog vida
kod koje je vidljiv napor za prevazilaenje problema koje je izazvalo oteenje ( moti
virana za rad, kompenzatorni procesi ispoljeni imaju jedan dio nereducirane anks
ioznosti); 3. djeca oteenog vida sa izraenim tekoama u prilagoavanju Kod djece sa ote
m vidom javljaju se svi oblici neprilagoenog emocionalnog i socijalnog reagiranja
, a kod prve grupe se sreu tzv. BLINDIZMI (repetitivne motorne aktivnosti). Popov
i navodi da negativizam kao razvojna pojava kod sve djece, kod slijepih
traje neuporedivo due. Slijepa djeca ne ispoljavaju esto svoju agresivnost. Ona im
aju i strah od mraka, ali se zapravo radi o strahu od tiine. -Djeca sa oteenjem slu
ha. Blaa oteenja sluha mogue je otkloniti korektivnim metodama i tehnikim pomagalima,
pa se ne moraju odraziti na linost djeteta, ali se dijete tim postupcima mora pr
avovremeno podvrgnuti. Ako rana rehabilitacija izostane, ishod e biti egorigidnos
t, impulsivnost, ograniena emocionalna kontrola, sumnjiavost i nepovjerenje. Redov
ne karakteristike nagluhog djeteta su: tekoe u razvoju govora i komunikacije, te d
epresija. Adolescencija i rano zrelo doba su posebno osjetljivi razvojni periodi
za osobe sa oteenim sluhom. Najee reakcije na vlastitu gluhou su mrnja, oaj i strah.
seban problem su djeca ije oteenje sredina ne zapaa, pa takva djeca djeluju rasijano
i nezainteresirano za rad, a to ima negativne posljedice o kasniji razvoj. -Dje
ca sa govornim poremeajima. Veina govornih smetnji je blae prirode i zahtijeva krae
korektivne postupke (dislalije, disgrafije i disleksije). Znatno tei poremeaji su:
razvojna disfazija, trinosalija, dizartrija i disartria spastica. Djeca sa govo
rnim poremeajima su na mlaem uzrastu izloena podsmijehu od strane vrnjaka, a to dovo
di do povlaenja, depresije i/ili agresivnosti. Inae, govorni poremeaji se mogu javi
ti kao samostalna ili kao pratea smetnja uz oteenje sluha, cerebralne poremeaje, sme
tnje u intelektualnom razvoju, etc. -Djeca sa tjelesnim oteenjima. Gotovo da je ne
mogue govoriti o jedinstvenoj slici pojaanja i jedinstvenim potrebama te djece, al
i sekundarne posljedice tjelesnih oteenja imaju izvjesne slinosti (smanjena mogunost
kretanja, a time i ukljuivanja ove djece u aktivnosti vrnjaka). Istraivanja ruskih
autora ukazuju na utjecaj potresa i povreda mozga na povean zamor pri umnim napo
rima. Zamor dovodi do vee razdraljivosti, pa i agresivnosti. Umjerena strogost nas
tavnika ima pozitivno djejstvo na moralni razvoj ove djece, a popustljivost prem
a njima moe dovesti do formiranja drskosti, nepristojnosti, grubosti, sklonosti l
aganju, egocentrizmu i plaljivosti. Encefalitis (zapaljenje mozga) takoer ostavlja
niz negativnih posljedica koje su izvor djetetovih tekoa u koli (djeca su neobuzda
na, pokretljiva, reagiraju vrlo brzo, postupaju nepromiljeno, imaju nestalnu panju
, nekritino miljenje, etc.). Dosta djece boluje i od epilepsije. Ta djeca imaju sl
abo pamenje, zaboravna su u radu, ispoljavaju inertnost (nepokretnost, ljenost) i
u emocionalnoj i u socijalnoj sferi finkcioniranja, razdraljiva su i sklona ispa
dima glnjeva. Razliitu kategoriju tjelesno invalidne djece ine djeca sa tjelesnim
oteenjem koje se nije odrazilo na SS (amputacija udova, oteenja lokomotornog sustava,
distrofina stanja, deformiteti grudnog koa i kimenog stuba). Psiholoke posljedice e
ovdje ovisiti o sredini, ugroenosti zdravlja djeteta, etc. Zakljuna razmatranja o
linosti hendikepiranih Neprihvatljiva je teza da bilo koji hendikep dovodi do tra
jnih promjena u sklopu linosti i formiranju osobina po kojima bi se ometeni tolik
o razlikovali od neometenih osoba, da bi
se mogli svrstati u posebnu klasu ljudksih bia. Postoje velike individualne razlike
unutar istih kategorija ometenih. Broj slijepih koji su uspjeno prilagoeni zahtje
vima sredine je veliki, na primjer, ali je jo vei broj sa izraenim emocionalnim i s
ocijalnim tekoama u socijalnom i profesionalnom prilagoavanju. Jedni smatraju da pr
omjene koje su znak mentalne neravnotee nastaju iskljuivo kao posljedica negativni
h stavova sredine i nezadovoljavajueg poloaja ometenih u drutvu, a drugi tvrde da d
jejstvo samog hendikepa nikada ne moe biti sutinski prevazieno. ak i osobe iji hendik
ep nije povezan sa oteenjem SS ispoljavaju tekoe socijalne prirode ili emocionalne pr
irode. Najee navoeno svojstvo linosti ometenih jeste neurotinost. Lowenfeld sve poslje
dice hendikepa svrstava u tri kategorije: 1) izmjene u kognitivnom funkcioniranj
u; 2) 2) problemi motorne pokretljivosti; 3) 3) problemi koji proizlaze iz psiho
socijalnih determinanti. Neposredna posljedica djelovanja hendikepa na linost su
izraenije u sluajevima kada postoji oteenje pojedinih regija u kori velikog mozga, to
dokazuje da se promjene u linosti ne mogu pripisati samo utjecaju okoline. ak su
te osobe nedovoljno svjesne stavova okoline. Sve te karakteristike linosti koje o
teavaju intelektualnu i socijalnu efikasnost trebaju se evidentirati za svaku oso
bu posebno i u sklopu njene osobene ivotne situacije razmotriti mogunosti za ublaav
anje posljedica hendikepa. Posebno je vano ublaiti negativno djelovanje ovih osobi
na (razdraljivost, agresivnost) koje oteavaju integraciju hendikepirane osobe u sr
edinu vrnjaka i prihvatanje od strane ire sredine.
OPA OBILJEJA IVOTNE SITUACIJE HENDIKEPIRANE DJECE I OMLADINE
Povijesni pregled Veina istraivaa govori o tri faze u evaluaciji tretmana hendikepi
ranih: 1. period primitivnog shvatanja (ubojstvo hendikepiranog djeteta); 2. per
iod azila (segregacija kao osnovni odnos sa hendikepiranima); 3. period socijaln
e integracije (pokuaj ukljuivanja ometenih u drutvene aktivnosti sa neometenima). V
ygotski za te periode daje sljedee oznake: 1) mistini; 2) naivno-bioloki; 3) znanst
veni ili socijalno-bioloki. U prvom periodu su defektne osobe smatrane nedostojni
m da ive, teretom za druge i kao takve, obino su naputane, a esto i ubijane. Herodot
, Demokrit, Platon, Aristotel, Seneka, smatrali su da je pravo svake zajednice d
a ubija defektne osobe, jer one nemaju to traiti u drutvu koje se zasniva na idealu
fizike i duhovne ljepote. Hendikepirana djeca, ostavljena da ive, jer se poremeaj
nije primjetio pri roenju (ili je nastao kasnije), prteputana su vlastitoj sudbini
. Ako bi preivjeli, djeaci su se uvjebavali da budu prosjaci ili su prodavani kao r
obovi, a djevojice su bile prinuene da se bave prostitucijom. Bogati hendikepirani
ljudi su imali neto drukiji, bolji status. Ponekad se vjerovalo da te osobe imaju v
ia duhovna svojstva, te da su im dostupna mistina stanja duha, vidovitost i druge
nadrealne moi, kao zamjena za fiziki nedostatak (posebno se to odnosilo na slijepe
). Filozofija i religija imale su neto blagonakloniji stav prema
hendikepiranima. Dok je odnos Istoka bio tolerantniji, europske kulture je karak

terizirao stav odbacivanja, praen surovim mjerama, pa i ubojstvima. Pojavom monot
eistikih religija mijenja se stav prema ometenima. Kranstvo i islam smatraju da def
ektni ljudi nisu Boja kazna, ve prilika da vjernici pokau svoje milosre. Osnovno osj
eanje je saaljenje. Neke crkve bile su pravi azili za hendikepirane. Otvaraju se s
klonita za slijepe; Dom i kongregacija tri stotine (Pariz). Za probleme ometenih p
oinju se zanimati i lijenici (Paracelzus, de Castro, de Leon, Bont, Platter, etc.)
. Pored prosjaenja, ometeni su esto bili putujui pjevai i recitatori a proricali su
i sudbinu. Malo se zna o statusu hendikepirane djece prije XVIII stoljea. Povoljn
iji status su imala ometena djeca Istoka, nego u Europi. Od XVIII stoljea poinju h
umanitarni koncepti ljudskih prava. Istaknuta je injenica da hendikep bilo koje v
rste ne moe biti osnova za iskljuivanje iz normalnog uea u socijalnom ivotu, to je uvo
u treu fazu tretmana ometenih (Lowenfeld: prag ere integracije). Mnogi su zabrinut
i za probleme slijepih i gluhih, te se za ove otvaraju i kole. Lois Braille je st
vorio sustav tokastog pisma za slijepe, a polazei od itanja pomou dodira i nonog pisma
Barbiera (sustav koda i cifara). Osnivaju se i ustanove za mentalno retardirane.
Maria Montessori tvrdi da je problem mentalne retardacije vie peadagoki nego medi
cinski i da je vaan specijalni pristup u obrazovnom radu sa tom djecom. Binet se
takoer bavi problemima mentalne retardacije. U XIX stoljeu otvaraju se i ustanove
za tjelesno invalidnu djecu. Sa stavovima prema hendikepiranima, mijenjao se i s
am njihov status u drutvu. Konstatira se da su ljudi bez hendikepa jo uvijek preten
o neadekvatno odnose prema hendikepiranima i da su uzrok takvom ponaanju duboko u
korijenjene predrasude prema hendikepu i hendikepiranima. Te predrasude su najvea
prepreka za potpunu socijalizaciju i punopravnu integraciju hendikepiranih u dr
utvo. Dinamika odnosa u obitelji sa hendikepiranom djecom Jedni autori smatraju d
a se dinamika odnosa u takvoj obitelji ne razlikuje bitno od dinamike u obitelji
bez ometene djece, drugi pak smatraju da su problemi u oba tipa obitelji isti,
ali su ei sa onim koji imaju ometenu djecu; a trei autori tvrde da se u obitelji sa
ometenom djecom pojavljuju problemi koji ne postoje u normalnim obiteljima. Smatra
se da u dinamici obiteljskih odnosa treba razlikovati dvije razine: uoljiva stru
ktura u obitelji i skup stvarnih odnosa meu lanovima obitelji. U obiteljima sa ome
tenom djecom javlja se niz problema koji se mogu svrstati u nekoliko grupa: 1. p
rve reakcije na psihofiziki nedostatak djeteta. Psiholoke krize roditelja osobito
se javljaju ujutro, a osnovno osjeanje je tuga. R. Shakespear govori o sljedeim re
akcijama roditelja na hendikep djeteta: depresija, osjeanje izolacije, ok, frustra
cija, osjeaj krivnje, strah, osjeaj krivnje pri elji da dijete umre, strah za sudbi
nu djeteta poslije smrti roditelja, gubitak samopotovanja sa osjeajem da su nespos
obni da rode normalno dijete, osjeanje poraza, etc. 2. podizanje hendikepiranog d
jeteta. Javlja se anksioznost. Razvoj sposobnosti ometene djece je neravnomjeran
. Izraeni su i problemi za fiziku brigu, etc.
3. odgojni problemi problemi u kolovanju, izboru poziva, branog partnera, u vezi n

alaenja posla, etc. Roditelji ometene djece imaju mnogo problema u ranom razvojno
m periodu djeteta. Lako mentalno zaostalu djecu karakterizira tvrdoglavost, udlji
vost i izrazita nervoza (to je i kod gluhe i nagluhe djece). Kod slijepe i slabo
vide djece izraeni su udljivost, pasivnost, tvrdoglavost i nervoza. Kod lako menta
lno zaostalih smanjena je radoznalost, to je posebno karakteristino za slabovidu d
jecu. Roditelji ometene djece imaju problema i sa njihovim apetitom, snom i higi
jenom. Konvulzivni napadi su rijetki ili su prolaznog karaktera, a najvie su pove
zani sa izvjesnim neurolokim promjenama u kori velikog mozga. Praeni su poveanom ra
zdraljivou i napadima bijesa. ei su kod gluhe i slabovide djece, a rjei kod mentalno z
ostale djece. Kod ometene djece su esti i regresivni oblici ponaanja, a najei su kod
slijepe djece. Poremeaji odnosa u obitelji su se najee javljali poslije utvrivanja me
ntalnog hendikepa kod gluhoe. Najvie tekoa imaju mentalno zaostale osobe koje su lien
e podrke lanova ue obitelji. Meu svim kategorijama ometenih, grupa sa oteenjem vida im
a najouvanije adaptivne sposobnosti za samostalno ivljenje. Mnogo vei broj mentalno
zaostale djece potie iz socijalno depriviranih obitelji, nego to je to sluaj za dj
ecu oteenog vida. Obrazovanje hendikepiranih R. Shakespear zakljuuje da e dijete ome
teno u psihofizikom razvoju zaostajati i u obrazovanju. Hendikep kojeg prate modan
a oteenja, izazvat e vee saznajne smetnje, pa tako i obrazovna postignua e biti manja.
A uspjeh u obrazovanju je jedini nain za kasniju uspjenu integraciju ometenih u d
rutvo. -Terminoloki probleminajee koriteni termini su hendikepirani uenici, uenici
jama u razvoju, ometeni uenici i uenici sa posebnim potrebama. Izrazi hendikep i om
su klasifikacione kategorije koje sadre ideju da se radi o ireverzibilnim promjen
ama koje moraju biti uzete kao stalne u obrazovnom procesu. Izraz smetnje znai lake
dijelom prolazne tekoe koje se otklanjaju programom rane rehabilitacije. Izraz pose
bne potrebe ukazuje da se za svakog uenika koji pokazuje tekoe u svladavanju obrazov
nih programa treba pronai posebne naine za ostvarivanje kako obrazovnih tako i odg
ojnih efekata kolovanja. Posebne terminooke probleme izaziva kategorija graninih sl
uajeva (uenici sa tekoama u razvoju, uenici sa blaim smetnjama u razvoju, sindrom
je). Svi ti terminoloki pokuaji imaju dvostruki cilj: sa to manje stigmatizacije (igo
sanja) oznaiti ometeno dijete, a ipak mu omoguiti da zadovolji posebne obrazovne p
otrebe. -Uestalost djece sa smetnjama u razvoju u osnovnokolskom perioduBroj uenika
kojima je potrebna trajnija pomo je od 7 do 10 % ukupne populacije, a prijelazna
stanja variraju izmeu 14 i 40% ukupne populacije. Najmanje 2% uenika mora pohaati sp
ecijalnu kolu, a od 7 do 10% uenika sa smetnjama u razvoju, a ukljueni su u redovno
kolovanje, imaju dodatnu potrbu za oblicima odgojno-obrazovnog
rada, kako bi se smetnje ublaile. To znai da u svakom odjeljenju ima 3-4 uenika sa
problemima u razvoju. -Odnos prema ometenoj djeci u obrazovnom procesuU nekim (r
azvijenim) zemljama razvijena je praksa integracije ometene djece u sredinu neom
etenih vrnjaka. Specijalne kole omoguuju pak organizaciju potpune nastave, stvaranj
e posebnih uvjeta i opreme u skladu sa specifinim potrebama svake grupe uenika, al
i su nedostaci u tome to obiljeava djecu i kada su u koli i kada su van nje. Prvobi
tno uvjerenje da e se samo zajedniko druenje ometene i neometene djece rijeiti mnoga
pitanja njihove socijalizacije, pokazalo se kao neosnovano. Danas se pitanje in
tegracije ometenih osoba smatra jednimod najkontraverznijih pitanja u suvremenom
obrazovnom sustavu. Veina autora razlikuje nekoliko stupnjeva integracije. Warno
ck govori o: specijalnim odjeljenjima u okviru redovne kole (integracija ograniena
na mjesto); socijalnoj integraciji (ometeni i neometeni uenici imaju isplanirane
izvjesne zajednike aktivnosti) i funkcionalnoj integraciji (ometena djeca se kolu
ju pod potpuno istim uvjetima kao i neometena djeca). Sutina dobro zasnovanog pro
cesa integracije ometene djece u sredini neometenih vrnjaka jeste u tome da se iz
nae sredina za razvoj koja je najmanje restriktivna. Maria Egg tvrdi da ometeno d
ijete postaje utoliko izoliranije, ukoliko je predmet vee brige. Veina nastavnika
je spremna na prihvatanje ove djece u razred, ako se poboljaju uvjeti rada. Ova d
jeca su esto odbaena od strane vrnjaka, a razlozi koje ta djeca navode da su tomu u
zrok su: slab uspjeh u koli, niska inteligencija, neke osobine i najee nizak status
roditelja. U veini zemalja koje su se opredijelile za integraciju djece sa smetnj
ama u razvoju u redovne kole, koristi se desetak poznatih oblika integracije od p
une integracije u redovni razred do specijalnih odjeljenja. Posebno je izraen nap
or za promjene stavova sredine prema osobama sa smetnjama u razvoju, ali su istr
aivanja esto pokazivala i kontradiktorne rezultate. Na mlaem uzrastu, prepreka inte
graciji nisu djeca, nego roditelji. Sustavna promatranja pokazuju da neometena d
jeca ispoljavaju daleko veu spremnost za komunikaciju sa ometenim djetetom, alo t
o ometena djeca oteavaju svojom pasivnou. Drugi razlog oteane komunikacije je i sman
jena radoznalost ometene djece. -Organizacija nastavnog procesa za rad sa ometen
om djecomMnogi faktori objektivne prirode oteavaju obrazovanje ometene djece. Ome
tena djeca ee izostaju iz kole, a time zaostaju jo vie u uenju, to je za tu djecu fru
ativno, a moe izazvati i depresivne reakcije. I izvjesni lijekovi koji se koriste
u primarnom poremeaju, mogu imati negativno djejstvo. Kada je dijete bolesno, ro
ditelji gube interes za njegovo obrazovno postignue. Odgojno-obrazovni proces za
ometenu djecu treba da bude tako organiziran da dijete kome je pomo usmjerena, ne
bude obiljeeno tom pomoi. Umjesto da se djetetu poputa, pozornost se usmjerava na ouv
ane sposobnosti, ime se gradi samopotovanje
uenika, uspostavlja emocionalna stabilnost i stvaraju uvjeti za bolje postignue i

u drugim nastavnim oblicima. Negativan stav jednog broja uenika prema svojim omet
enim kolegama ispoljava se na tri naina: 1) ignoriranjem; 2) 2) aktivnom verbalno
m agresijom (ismijavanje i vrijeanje); 3) 3) pasivnom agresijom (stalne albe na om
etene uenike). Poznato je da djeca mlaeg uzrasta mnogo neposrednije ispoljavaju sv
oje stavove i rijeima i ponaanjem, pa ponekad njihov odnos prema djetetu ometenom
u razvoju izgleda, a objektivno i jeste surov. -Motivacija ometene djeceZa kolski
uspjeh je vanije postojanje motiva za obrazovnim postignuem od uenikovih intelektu
alnih sposobnosti. Socijalni kontekst obrazovnog procesa oteava uspostavljanje po
zitivne motivacije za obrazovanjem. Istraivanja ometene djece ukazuju da je njiho
va slika o sebi jo od najranijeg doba (23.g.) optereena osjeajima manje vrijednosti
, strahom od budunosti i anksioznou. Teleoloki princip motivacije ukazuje na jedan o
d najznaajnijih izvora motivacije uope anicipacija budunosti. Rad sa ometenim uenici
ma je znatno tei od rada sa neometenim uenicima, ali nije bolje i vrednovan. Pohva
la i kazna se koriste u radu sa ometenima ee od onoga to bi bilo opravdano s obzirom
na njihovu ivotnu situaciju. Danas se sve vie obraa pozornost na izvore straha kod
ometene djece i ukazuje da mnogi aspekti obrazovnog procesa (npr. ocjenjivanje)
predstavljaju izvor optereenja za ovu djecu. Popustljivost ima negativne posljed
ice (stvara se otpor vrnjaka prema ometenim; nastavnik gubi kriterij u ocjenjivan
ju u razredu kao cjelini; kod ometenog se stvara pogrena navika da i u budunosti o
d drugih oekuje vie nego to je zasluio). -Izrada kompenzatornih programa za bri razvo
j ometene djece u redovnim i specijalnim kolamaCilj takvih programa u jednoj koli
je prvenstveno usmjeren na ostvarivanje odgojnih aspekata obrazovanja (na odreene
poeljne promjene u linosti). U specijalnim osnovnim kolama su povoljniji uvjeti za
ostvarivanje kompenzatornih programa. Osnovni im je cilj podsticanje senzomotor
nog i psihomotornog, emocionalnog, socijalnog, voljnog razvoja, stjecanje navika
i razvoj odgovarajuih kognitivnih procesa. Principi na kojima se grade kompenzat
orni programi su: a) ako je primarni deficit u intelektualnoj sferi, izvode se v
jebe organizacije pozornosti, razvoja interesa, formiranje pojmova, te usvajanje
znanja; b) ako je deficit primarno u emocionalnoj sferi, izvode se vjebe stimulac
ije (emocionalne tenzije depresivnog tipa) ili kontrole emocija (kod pretjerane
razdraljivosti); c) problemi u socijalnoj sferi razrjeavaju se kroz planiranu komu
nikaciju sa odraslima i vrnjacima u okviru razvoja djeje odgovornosti i dr. osobin
a linosti; d) u svim programima vodi se rauna o zatiti djejeg fizikog i psihikog zdrav
lja; e) dijagnostika je procesnog tipa.
Najpovoljnije vrijeme za primjenu kompenzatornih programa vezano je za predkolski

uzrast (osobito sa djecom koja imaju problema u govornoj kominikaciji gluha, tek
o nagluha i govorna oteenja). Ometeni i ira drutvena sredina Utjecaj ire dutvene sredi
ne na ometene vri se na dva naina. Prvi je indirektan . Stavovi ire sredine se pren
ose u kolu tako to ih usvajaju neometena djeca od svojih roditelja i saglasno tim
stavovima uspostavljaju odnos prema ometenoj djeci. Drugi nain je direktni utjeca
j koji se ostvaruje kroz kontakte ometenih uenika sa drugim ljudima. Najtee barije
re za uspjenu integraciju ometenih su predrasude prema njima. Najupornije se odrav
aju predrasude koje su se pojavile pod utjecajem iracionalnog straha od ometenih
, to ima za posljedicu da mnogi ljudi ne mijenjaju svoje stavove prema njima, ak n
i kada im se dokae sposobnost ometenih za poslove za koje postoji uvjerenje da ih
oni ne mogu obaviti. Za odnos ometenih i sredine znaajna je i socijalno-ekonomsk
a razvijenost sredine u kojoj ometeni ive. Neprilagoenost ometene osobe je vjeroja
tnija u visokorazvijenim takmiarskim drutvima i gradskim sredinama, nego u razvije
nim seoskim zajednicama, gdje je jednostavniji nain obrade zemlje osnovni sadraj z
animanja.
TEORIJSKI I METODOLOKI PROBLEMI PSIHOLOKE PROCJENE OMETENE I OMLADINE DJECE
Principi, karakteristike i problemi psiholoke procjene ometene djece i omladine P
siholog ima zadatak da procijeni u kojoj mjeri je djeja mogunost za rast i razvoj
pod utjecajem osnovnog hendikepa, a u kojoj mjeri na to utjeu sekundarne i dr. sm
etnje. Procjena djejeg hendikepa je vrlo sloen proces. Dodatni izvor tekoe vezan je
za stereotip o odreenoj kategoriji ometenosti. Unutar pojedine grupe ometenih, po
stoje znaajne varijacije izazvane kako razlikama u etiologiji i vremenu nastanka
oteenja, tako i u sklopu socijalnih okolnosti u kojima se dijete razvija. ist hendike
p je izuzetak, a ne pravilo. Danas se smatra da je razlikovanje primarnih i seku
ndarnih posljedica hendikepa dodatno pojednostavljenje cijelog problema. Primarn
i hendikep moe ograniavati stjecanje kritikog iskustva i odsustvo jezike stimulacije
. Period hospitalizacije moe ograniiti mogunosti za kognitivni, emocionalni i socij
alni razvoj. A za psiholoku procjenu relevantni su i materijalni uvjeti obitelji,
nedosljedna stimulacija iste na ometeno dijete i pitanje nepovoljnosti obiteljs
ke sredine zbog stresnih i anksioznih reakcija ometenog djeteta. Dovodi se u pit
anje i ope prihvaeno naelo o koritenju kontrolne grupe kao osnove za donoenje suda o
(ne)povoljnosti razvoja ometne populacije. to je dijete vie hendikepirano, manje j
e usporedivo sa bilo kojim drugim djetetom, a poreenje starijih subnormalnih sa m
laim normalnim je artificijelno. Mittler smatra da je najvanija analiza interindiv
idualnih razlika unutar grupe iste vrste hendikepa, priblino istog uzrasta i iste
etiologije. Mehanika analogija u doprinosu faktora sredine nije opravdana. Ni je
dan faktor nema autonomno djejstvo niti psiholog uspijeva te faktore tono utvrdit
i.
Jedno od znaajnijih pitanja vezanih za procjenu ometene djece vezano je za pitanj

e konstantnosti IQ-a. Tyler je konstatirao sljedee ispitujui taj problem: 1) velik
i broj testiranih koji su longitudinalno praeni, pokazuju znaajan stupanj konstant
nosti IQ; 2) 2) visina korelacija izmeu dva testiranja ovisi o duni vremenskog int
ervala, tipa koritenih testova i uzrasta testirane populacije. Autor sugerira na
to da se termin dijete koje usporeno ui zamijeni terminom dijete sa usporenim razvoj
em, jer brzina uenja nije osnovni problem sa kojim se suoava dijete sa snienim intel
ektualnim sposobnostima. Mnogi kritiari tvrde da su intelektualne sposobnosti men
talno zaostalih vie nego to to testovi pokazuju, a to tvrde zbog nalaza o nesaglas
nosti izmeu niskog IQ-a i relativno zadovoljavajue uspjenosti u ivotnim aktivnostima
u odreenoj dobi. Jo se ne zna stvarna razina sposobnosti koja je nuna za socijalno
prilagoavanje. Ganzberg je zakljuio da su subnormalne osobe uspjenije u neverbalni
m nego u verbalnim testovima, jer verbalno-lingvistika i apstraktna insuficijenci
ja ine sutinu mentalne zaostalosti i predstavljaju primarnu posljedicu ove vrste h
endikepa. Nalazi Jastaka govore da osoba koja na nekom testu ne dobije sve nalaz
e koji su u granicama mentalne zaostalosti, nije stvarno mentalno zaostala. Clar
k i suradnici pokazuju da je intelektualni oporavak djece iz nepovoljnih socijal
nih sredina praen znatno uspjenijom socijalnom historijom u kasnijem razvojnom per
iodu. Istraivanja Roswel Harris , koji su koristili Bowlbyeve kriterije deprivaci
je, ukazuju na porast IQ-a nakon etvrte godine kod djece koja su bila deprivirana
u obiteljskom ivotu. Ganzberg smatra da se kod pseudoretardacije ne radi o pogren
oj procjeni prilikom prvog testiranja, ve o pogrenoj prognozi. Ti nalazi o pseudor
etardaciji vani su za kategoriziranje ometene djece u redovne i specijalne kole. C
iljevi, metode i tehnike psiholoke procjene hendikepiranih Reynell smatra da je c
ilj psiholke procjene ometene djece procjena trenutnog postignua kako bi se obrazo
vni postupak i rad sa roditeljima modificirao tako da se omogui maximalan razvoj
preostalih sposobnosti, razvoj uope. Reynellova dalje ukazuje da psiholoku procjen
u treba ponavljati, a posebno u razvojnim periodima kada se oekuju znaajnije promj
ene u linosti (trea godina, polazak u kolu, adolescencija, profesionalno osposoblja
vanje, zapoljavanje). Ista autorica govori da su ometena djeca esto pretestirana, t
o djeci sugerira da su oni problem. Shakespear navodi da postoje dva osnovna razlo
ga radi kojih se vri procjena: a) cilj ispitivaa je da izmjeri sposobnosti linosti
i da na osnovu izmjerenog IQ utvrdi ima li zaostajanja u mentalnom razvoju, da s
e izmjeri razvijenost govora i procijeni prilagoenost ponaanja i da prati promjene
u razliitim uvjetima; b) da se utvrdi da li se procjenjivana linost mijenja, razv
ija, stagnira ili pak nazaduje u razvoju. Shakespearova navodi da se kao okvir p
rocjenjivanja uzimaju 4 standarda: 1) IQ; 2) mentalni uzrast (ukazuje na mjesto
djeteta u grupi vrnjaka); 3) druge osobe; 4) linost kao standard za sebe.
Jedno od znaajnijih pitanja pri procjeni raznih aspekata linosti ometenih je izbor
mjernih instrumenata. Za taj izbor vae ovi zahtjevi: 1) Birati one testove koji
pokrivaju odreeni mentalni uzrast; 2) Birati testove koji omoguuju dvosmjernu komu
nikaciju; 3) Birati testove koji e podstai intelektualne procese koji su bitni za
procjenu. -Procjena kognitivnih funkcijaTradicionalni testovi inteligencije su m
nogo doprinijeli razumijevanju intelektualnih dispozicija ometene djece. Binet-S
imonova skala je i nastala radi izdvajanja djece sa tekoama, kako bi im se pruila p
omo. Ali, testovi trebaju biti samo prvi korak pri procjeni. Danas se koriste tes
tovi tipa Binet-Simonove skale i WISC u procjeni inteligencije ometene djece. Po
trebno je prikazati da je koriteni test pouzdan i validan i da znaajno doprinosi p
rocjeni. Kad se radi o procjeni kognitivnih funkcija, najvie kontradiktornih rezu
ltata dobiveno je u radu sa gluhom djecom. Zanimljivo je da su nagluha djeca dob
ivala nie rezultate nego gluha, a teko slabovida djeca nie nego slijepa. Rid konsta
tira da u svim testovima u kojima postoji lingvistika komponenta, gluha djeca pok
azuju vii stupanj uspjenosti od ujue djece. Formiranje pojmova vieg reda ovisi o ling
vistikoj sposobnosti, a i oni pojmovi koji ovise o konkretnim iskustvima. Verbaln
a kontrola pomae u obavljanju motornih zadataka time to se govor koristi kao regul
ator. U svim kategorijama ometene djece koja imaju tekoe u komunikaciji, koriste s
e zadaci pijaeovskog tipa. -Procjene linosti ometenihKlasina sredstva za procjenu l
inosti (inventari i projektivni testovi) nisu pogodni za testiranje ometene popul
acije. Inventari zahtijevaju visok stupanj pismenosti, a projektivni testovi spo
sobnost verbalnog izraavanja. Veina istraivaa koji su koristili tehnike za procjenu
linosti konstatira da je neophodna dopunska procjena klinikog tipa, sa uvidom u hi
storiju sluaja i promatranjem. Testovi linosti i sposobnosti mogu biti samo jedna
faza u procjeni i indikacija da postoji problem koji treba provjeriti drugim teh
nikama. -Procjena obrazovnog postignua i sposobnosti za uenjeSvaka nova faza u kolo
vanju zahtijeva ponovno procjenjivanje obrazovnog postignua. Velika je razlika iz
meu ocjena i stvarnog znanja uenika u specijalnim kolama. Kod ometenih uenika se najee
provjerava pismenost. Ganzberg tvrdi da je mentalno zaostalu osobu relativno lak
o osposobiti da mehaniki teno ita, ali je razumijevanje proitanog znatno tee ostvarit
i. esto se primjenjuju i razne vrste razvojnih skala govora. Testovima sposobnost
i za uenje provjerava se brzina uenja, razumijevanje materijala i sposobnost repro
dukcije, etc.
-Procjena promatranjem ponaanja i igreObjavljeno na: www.4study.info - Prvi stude
nski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na podruju ex-yu
Primjena testova i skala uvijek opisuje trenutni stupanj integriranosti djeteta,

pa se u tim situacijama preporuuje promatranje svakodnevnih aktivnosti djeteta,
koje je u obliku igre mogue kombinirati sa nekom od razvojnih skala. Ovom metodom
dobivaju se znaajne informacije o senzomotornom, emocionalnom, socijalnom i kogn
itivnom razvoju. Djetetu se daju omiljene igrake da bi se motiviralo za aktivnost
, a kasnije se pridoda standardizirani materijal koji se koristi u raznim skalam
a za procjenu pojedinih funkcija. Promatranje ponaanja i igre se organizira u vel
ikom broju modaliteta (sustavna dnevnika biljeenja, analiza vremenskih uzoraka, an
aliza uzoraka dogaaja, etc.). -Procjena djeteta na osnovu intervjuaNajee se intervju
struktuira na osnovu pitanja iz Vinelandske skale socijalne zrelosti, uz prikup
ljanje ostalih podataka za koje procjenjiva smatra da bi bili korisni za usmjerav
anje daljeg rada sa djetetom. -Procjena razine socijalnog postignuaGanzberg smatr
a da je to jedna od najvanijih procjena kada su pitanju ometena djeca. U tu svrhu
, konstruiran je inventar socijalne kompetencije (The Progress Assesment Chart,
PAC) koji se odnosi na sposobnost ometene osobe da se prilagodi zahtjevima okoli
ne. Postoje forme za mlau djecu, adolescente i odrasle. Ovaj instrument daje kval
itativnu procjenu socijalne uspjenosti, ali ne i neku numeriku vrijednost. Socijal
na kompetentnost se esto procjenjuje i Vinelandskom skalom socijalne zrelosti. I
pored napretka u rehabilitaciji, jo uvijek znaajan broj ometenih koji imaju trajne
tekoe u verbalnom komuniciranju, nerazvijenu moralnu stranu linosti, tekoe u razumij
evanju stanovita drugih ljudi ili odreen stupanj rigidnosti i dr. fizika ili mental
na optereenja. Tekoe u psiholokoj procjeni ometenih Svaki psiholog koji je vrio psiho
loku procjenu ometene djece, bio je suoavan sa tekoama u suradnji (nezainteresiranos
t, razbacivanje stvari, valjanje po podu, ruenje, etc.). Nekada dijete surauje usp
jeno nekoliko minuta, ali poslije ne eli suraivati. Veliki broj ometene djece biva
opisan kao atestabilan zbog distraktibilnosti pozornosti, to je posebno izraeno ko
d djece sa hiperaktivnim sindromom (perseveracija distraktibilnosti). Nekada se
javljaju stereotipne forme ponaanja koje takoer onemoguuju uspjean kontakt sa djetet
om. Roditelji, uitelji i terapeuti koji imaju svakodnevni kontakt sa djecom, mogu
pomoi u procjeni, a u nekim situacijama mogu biti direktni posrednici izmeu djete
ta i ispitivaa. Veoma je vaan i nain na koji ispitiva komunicira sa djetetom. Svi ti
problemi upuuju na potrebu da se posebna pozornost obrati aranmanu uvjeta za test
iranje. Dodatni izvor potekoe sadran je u injenici da jedan broj djece ima probleme
u prevoenju vizualnog inputa u motorni odgovor. Psiholog nastoji dobiti to toniju s
liku stvarnih sposobnosti djeteta, kako bi se na osnovu dobivenih nalaza precizn
o usmjerio rehabilitacijski postupak, dok roditelj najee ima
utisak da je psiholog potcijenio stvarne sposobnosti njegovog djeteta i tako ga

otetio. To je tono ako psiholog donosi sud na osnovu samo jedne procjene. Pisanje
i koritenje nalaza Forma psiholokog nalaza ovisi o ciljevima procjene. Svi klasini
principi koji se primjenjuju kod pisanja nalaza za neometenu djecu, primjenjuju
se i kod pisanja nalaza za ometenu djecu. Poeljno je kratko izvjee sa opisom djeje s
uradnje tijekom testiranja. Obavezno je navesti koji su to testovi primjenjeni i
pritom oznaiti sve bitne momente koji po miljenju procjenjivaa, mogu biti znaajni z
a procjenu konanog uspjeha na testu. Sve se ee umjesto numerike vrijednosti IQ navodi
interval u kome se nalazi rezultat. Za svako mentalno zaostalo dijete oznai se i
mjera inzeligencije i mjera adaptivnog ponaanja, to je vano pri ustanovljavanju do
kojeg stupnja dijete moe ivjeti samostalno i ponaati se u skladu sa uobiajenim norm
ama ponaanja. Obino se sud o adaptivnom ponaanju saopava na jednoj od 5 razina: 1. b
ez poremeaja; 2. blaga negativna devijacija; 3. umjerena negativna devijacija; 4.
izraena negativna devijacija; 5. vrlo negativna devijacija. Shakespear predlae da
se uz procjenu stupnja adaptivnog ponaanja doda i procjena sredine u kojoj dijet
e ivi. Ukolikoje primjenjen poliprofilni test, a nalaz namijenjen boljem radu sa
djetetom u obrazovnom ili rehabilitacijskom procesu, treba dati odvojene rezulta
te za svaki podtest. Drugi dio nalaza treba da sadri podatke o emocionalnoj i soc
ijalnoj strani djetetove linosti, karakteristike u odnosima sa vrnjacima i odrasli
ma, kao i opis situacija u kojima je dijete ispoljilo smanjenu toleranciju na fr
ustracije. Sve ove elemente treba da sadri i usmeni razgovor psihologa sa roditel
jem i/ili nastavnikom. Preporuuje se da se na odreen nain porazgovara i sa djetetom
prije testiranja. Psiholoki nalaz je samo dio timske procjene, a o svim bitnim a
spektima nalaza izjanjavaju sa svi lanovi tima i na osnovu njihove procjene daje s
e konani nalaz i utvruje program aktivnosti sa djetetom.
ADAPTACIJA I STANDARDIZACIJA REVISK TESTA ZA OMETENE UENIKE NA UZRASTU OD 7 DO 16
GODINA
Uvodne napomene U psiholokoj procjeni ometene djece procjenjiva ima stalno na umu
da esto postoji veliki raskorak izmeu procjenjivanih i stvarnih mogunosti ispitanik
a. Jedna od najvanijih pretpostavki na kojima se bazira jedan dobar test intelekt
ualnih sposobnosti jeste da njegovi zadaci ine uzorak problema koji se u toj kult
uri najee javljaju i koje pripadnici te kulture rjeavaju aktiviranjem intelektualnih
sposobnosti. U procjeni intelektualnih sposobnosti ometenih dominiraju dva gled
ita: 1. da su ometeni dio populacije u kojoj ive i da je ta populacija definirana
uzrasnim, spolnim, socijalno-ekonomskim i obrazovnim parametrima, pa zato ni u p
ogledu primijenjenih mjernih instrumenata, ni u pogledu normi, ne treba izdvajat
i ometene;
2. da poreenje numerikih vrijednosti na testovima izmeu grupe ometenih i neometenih

nema smisla, jer se time gube kvalitativne varijacije u mentalnom funkcioniranj
u ovih grupa i hendikep svodi na kvantitativne varijacije testovnih vrijednosti.
Oba pristupa zanemaruju jednu vanu okolnost. Naime, koncept posebnih potreba upuu
je na zakljuak da hendikepirani imaju sve potrebe kao i ljudi bez hendikepa, ali
da su prisiljeni da pronalaze posebne naine da ih zadovolje. Razni oblici dovitlj
ivosti koje mora da koristi jedna gluha, slijepa ili paralizirana osoba da bi ri
jeila neki, za neometene ljude trivijalan problem, jesu intelektualni problemi. O
PRIMJENJENIM INSTRUMENTIMA Revidirana Wechslerova skala za mjerenje inteligenci
je djece REVISK Primjenjena verzija testa sadri subtestove: Informacije, Dopunjav
anje, Aritmetika, Sklapanje figura, Shvatanje, Slaganje kocki (Kochs), Rjenik, ifr
a, Slinosti, Strip, Ponavljanje brojeva. Prema Kaufmanu, pristup interpretaciji W
ISC-R testa zasnovan je na sljedeim premisama o predmetu ovog instrumenta: 1. WIS
C-R subtestovi mjere ono to je ispitanik nauio (test je zasien kulturnim faktorima)
; 2. WISC-R subtestovi su uzroci ponaanja i ne obuhvataju sve mentalne funkcije i
ntelektualnog tipa; 3. WISC-R procjenjuje mentalno funkcioniranje pod standardiz
iranim eksperimentalnim uvjetima. Kaufman ukazuje da se zadaci na WISC-R testu d
ijele na auditivno-vokalne i vizualnomotorne, a u ovisnosti o kanalu komunikacij
e, dajui pouzdane podatke o ta dva glavna modaliteta obrade informacija. Zadaci u
kljuuju socijalno relevantne i apstraktne sadraje. Testovi se odnose na skupove za
dataka koji se kreu od onih koji su tipini za kolski uspjeh do onih koji ispituju k
ratkotrajnu memoriju ili psihomotornu brzinu. Emocionalni sadraj nekih ajtema omo
guuje prikupljanje klinikih informacija koje se ne mogu dobiti kvantitativnim nala
zima. Zapaeno je da zadaci iz ove grupe aktiviraju anksioznost. Kaufman ukazuje n
a to da su zadaci na WISC-u po prirodi podeeni za otkrivanje djejih (ne)uspjenih ob
lasti funkcioniranja, jer je WISC-R poliprofilni test. Kod gotovo svih subtestov
a postoji velika osjetljivost na distraktibilnost pozornosti i nisku toleranciju
prema radu pod pritiskom vremenskog ogranienja. Ta dva svojstva karakteristina su
za veinu ometene djece bez obzira na tip hendikepa i sigurno je da ona znaajno ut
jeu na postignue na ovom testu. Nepovoljna okolnost je to je veina subtestova pod ut
jecajem stimulativnih obiteljskih uvjeta. Kaufman navodi sljedeu klasifikaciju su
btestova: Dobri (Rjenik, Informacije, Slinosti, Slaganje kocki, Shvatanje); Prosjen
i (Aritmetika, dopunjavanje slika, Sklapanje figura, Strip); Loi (Ponavljanje bro
jeva, Lavirint i ifra). Kaufman je ukazao da postoji kljuna razlika meu modanim hemi
sferama u pogledu procesa kojima se obrauju stimulusi (analitiki nasuprot holistiko
m) prije nego u pogledu specifine prirode drai. Verbalne skale aktiviraju lijevu h
emisferu. Npr. zadaci
koji se odnose na vremensko grupiranje su u domenu lijeve hemisfere. Analitiki za

daci su povezani sa desnom hemisferom, a manipulativne skale u velikoj mjeri zah
tijevaju interhemisfernu integraciju. Niz istraivanja na djeci iz socijalno i kul
turno depriviranih sredina, pokazalo je da osobenosti kulture, a ne samo socijal
kulturna deprivacija, oteavaju toj djeci testovno postignue. Jedne su verbalne u s
vom osnovnom sadraju i aktiviraju preteito lijevu hemisferu, dok su druge neverbal
ne i podstiu aktivnosti desne hemisfere. Testovi tipa WISC-a ne procjenjuju dobro
djeju neverbalnu komunikaciju, a ni kombinaciju verbalnog iskaza i neverbalne ko
munikacije. Kaufman tvrdi da postoji niz indikacija o desno-lijevim razlikama u
funkcioniranju hemisfera izmeu pripadnika raznih kultura. Kada se istovremeno sa
testom inteligencije tipa WISC-a primijeni skala adaptivnog ponaanja (AAMD skala,
Vinalandska skala, Zazoova skala), onda se najee dobiva da djeca kod koje je zasto
j nastupio iz sociokulturnih razloga, pokazuju uspjenost u adaptivnom ponaanju, a
neuspjenost na testu. Zato je tumaenje podataka na WISC-u potrebno povezati sa pod
acima o socijalnim i kulturnim uvjetima u kojima dijete ivi. TUMAENJE REZULTATA NA
WISC-R TESTU. Analiza testa poinje sa globalnim skorom (IQ total), nakon ega slij
edi analiza WISC profila, kako bi se na osnovu analize rezultata na verbalnim i
neverbalnim subtestovima utvrdile ouvane intelektualne sposobnosti, ali i one koj
e su oteene. Totalni skor ne moe biti jedina osnova za procjenu stvarne vrijednosti
djeje inteligencije. Postoji razlika u faktorskoj strukturi sposobnosti koje pro
cjenjuje WISC izmeu neometene i raznih tipova ometene djece. Pri procjeni neomete
ne djece, verbalni subtestovi se rasporeuju u okviru jednog, a neverbalni u okvir
u drugog faktora. Kod mentalno zaostale djece, Hagen i Kaufman su nali i trei fakt
or distraktibilnost panje. Razlike izmeu V i M skorova (verbalnih i manipulativnih
) esto su povezane sa modanim oteenjima. Blek tvrdi da je razlika u 15 poena, ali da
to nagovjetava jo i dodatnu neuroloku analizu ili ak specijalistiki pregled sluha i
vida. Kaufman smatra da WISC procjenjuje (ne)verbalnu inteligenciju koja potie o
d auditornovokalnog i vizualno-motornog kanala komunikacije. Kada je neki od tih
kanala oteen, neki dijelovi ili baterija u cjelini ne mjere inteligenciju te osob
e. Ako je kod nekog djeteta razlika izmeu IQ-M i IQ-V proizala iz psiholingvistikog
deficita (oteenje slunog i govornog aspekta komunikacijskog procesa), totalni IQ j
e besmislena mjera. Sluno oteeno dijete, koje je na manipulativnom dijelu skale pos
tiglo IQ-70, bit e uspjenije u obrazovnom postignuu od djeteta sa istim IQ-om, ali
bez slunog oteenja. Slini problemi se javljaju i u procjeni djece sa oteenjem vida, po
o ona mogu biti manje uspjena ne samo u manipulativnom dijelu skale, ve i u verbal
nom zbog smanjenih mogunosti komunikacije sa sredinom. Manipulativni zadaci zahti
jevaju znaajan stupanj motorne koordinacije za uspjenost u rezoniranju o problemim
a iz manipulativnog dijela skale, pri emu se mogu dobiti nii rezultati na M-skali
zbog potekoa u motornom razvoju. Oteana koordinacija oteava manipulaciju, produuje vr
ijeme rada na pojedinim subtestovima, a na nekima potpuno onemoguuje. Sve kategor
ije ometene djece su veoma osjetljive na vremenski pritisak pri
rjeavanju zadataka. Poto su svi manipulativni subtestovi vremenski ogranieni i ova

okolnost moe dovesti do razlike izmeu IQ-V i IQ-M. Ometeno dijete ne obraa pozornos
t na sat, ne shvata njegovo znaenje, niti ga brine to se vrijeme mjeri. -Skala za
procjenu ponaanja djeteta u test situacijiNjena osnovna funkcija je davanje (neis
kusnim) psiholozima predstave o izvjesnim atipinim reakcijama pri testiranju omet
enih ispitanika: ulazak, prve reakcije prema ispitivau, odnos prema zehtjevima te
stiranja (kvalitet odgovora i emocionalni ton koji prati rad djeteta). Ponaanje h
endikepirane djece u test-situaciji Jedno od znaajnih pitanja u psiholokoj procjen
i ometenih uenika jeste prblem atestabilnosti. Ulazak u prostoriju u kojoj se rad
i test: izaziva najee sljedee oblike reagiranja: dijete eta po sobi, razgleda stvari,
uzima ih, stoji, odlae ili odbija da sjedne, pa opet ustaje, etc. Prve reakcije
poslije sjedanja ne reagira dok mu se ne obrati ispitiva. Reakcije: cupkanje noga
ma, lipkanje, vrpoljenje, grickanje nokata ili usana, ljuljanje, ustajanje i sje
danje, govorenje neto u sebi, etc. Javljaju se i znaci hiperaktivnosti i anksiozn
osti. Odnos prema zahtjevima u test-situaciji dijete pravi duge pauze izmeu odgov
ora, mora se podsticati na rad, trai pomo od ispitivaa, postavlja dodatna pitanja,
odbija da rjeava zadatak time to govori da ne zna, nee ili da ne moe, upuuje nebitna
pitanja, radi neto drugo, etc. Kvalitet odgovora siromaan rjenik, skuenost odgovora.
U radu sa ometenom djecom ne postoji mogunost da se ispitiva pridrava striktno zad
anih uputstava, pa dobiveni rezultati esto predstavljaju potcijenjenu ili precije
njenu vrijednost djetetovih odgovora. Dodatni problemi su nesigurnost u davanju
odgovora na testu, emocionalna osjetljivost, distraktibilnost panje, utanje kao re
akcija, etc. I neometeno i ometeno dijete pokazuju toleranciju na neuspjeh u poj
edinim odgovorima, ali se mnogo neprilagoenih reakcija javlja kada dijete ne zna
rijeiti veinu zadataka.. I kada uspjeno rjeavaju zadatke, ometena djeca mogu ispolja
vati atipine reakcije: radost, nezainteresiranost za ishod, nereagiranje na potkr
epljenje i uspjeh. Odnos prema ispitivau prihvata suradnju, ali nije komunikativa
n, ne poinje sam razgovor, odgovara na pitanja najkrae to moe, etc. Facijalna ekspre
sija ljutnja, radost, zabrinutost, ravnodunost, strah i pokreti (najvei broj djece
u testiranju ima ravnoduan izraz lica). Osim facijalne ekspresije i glasovni kva
litet moe posluiti za procjenu (ne)sigurnosti ispitanika. Procesna dijagnostika i
zadaci Piagetovog tipa obeavaju manje neprijatnosti za ometenu djecu tijekom proc
jene svojstava linosti.
REZULTATI DOBIVENI PRIMJENOM REVISK-a NA UZORKU HENDIKEPIRANE DJECE

Verbalni subtestovi Informacije u modificiranoj verziji WISC (REVISK-u), ovaj su
btest ima 29 pitanja koja se odnose na opu kulturu. Po Wechsleru, ovaj subtest je
namijenjen za mjerenje apstraktne inteligencije, a na samo postignue utjeu: kultu
rna klima u obitelji, interesi djeteta (posebno itanje), stimulativnost ranih uvj
eta ivota i kolsko uenje. Prema Rapaportu i suradnicima ovaj subtest mjeri sposobno
st pamenja. Zasien je g-faktorom. Ometena djeca pokazuju statistiki znaajne razlike
na ovom subtestu u odnosu na neometenu populaciju. Shvatanje ovaj subtest ima u
REVISK-u 15 pitanja (14 u WISC-R formi), a zadaci su namijenjeni otkrivanju ispi
tanikove sposobnosti procjene i uporabe ranije steenog iskustva. Biro tvrdi da je
Wechsler ovim subtestom htio procijeniti razinu socijalne inteligencije, ali da
su faktorske analize ukazale na zasienost faktorom verbalnog razmijevanja, izraav
anja i rezoniranja. Prema Rapaportu, rezultati na ovom subtestu ovise o usvojeno
sti moralnih normi, koje utjeu na funkciju suenja. I ovdje ometena djeca postiu sta
tistiki znaajno nie rezultate u poreenju sa neometenom populacijom. Aritmetika ima 1
6 zadataka i 3 dodatna koja se daju na kartoniima. Wechsler je i ovaj subtest nami
jenio za mjerenje apstraktne inteligencije. Kaufman smatra da je Aritmetika osno
va za izdvajanje faktora distraktibilnosti (osjetljivosti na ometajue faktore), a
po Rapaportu je dobar za procjenu koncentracije. I ovdje su razultati nii u odno
su na neometenu djecu. Slinosti u izvornom WISC-R testu, ovaj subtest ima 16 paro
va rijei, izmeu kojih se treba nai opiji pojam koji ih povezuje. U REVISK-u je skraen
na 14 parova rijei. Autori izvorne forme i nae revizije smatraju da se ovim subte
stom procjenjuje logiko, apstraktno miljenje. Rapaport smatra da je to subtest za
ispitivanje verbalnog formiranja pojmova. Posebno je teak za lako mentalno retard
iranu djecu. Poto zahtijeva i vizualno iskustvo, posebno je teak za djecu sa oteenje
m vida. Ponavljanje brojeva sadri 8 serija brojeva (od 2 do 9 cifara koje treba p
onoviti neposredno nakon itanja unaprijed) i 7 serija brojeva (od 2 do 8 cifara k
oje treba ponoviti unazad). Nema dovoljno slaganja oko predmeta mjerenja ovog su
btesta. Njegov sadraj upuuje na zakljuak da se radi o zadacima za procjenu neposred
nog pamenja. Po Wechsleru, njime se mjeri apstraktna inteligencija, a Rapaport sm
atra da se on moe koristiti za procjenu pozornosti. Kaufmanovi nalazi govore da j
e zasien faktorom distraktibilnosti. Biro navodi da je ovaj subtest u negativnoj
korelaciji sa anksioznou. Radi se o jednom od lakih subtestova za ometenu populacij
u. Slijepi uenici postiu bolji uspjeh od svojih neometenih vrnjaka, a slabovidi i o
d slijepih i od neometenih.
Rjenik sadri 22 rijei koje ispitanik treba definirati. Rijei su grupirane u skupove:
po 3 rijei (za djecu od 7 do 13 godina) i od 10 rijei (od 14 do 15 godina). Defin
icije se ocjenjuju sa 2-1-0 poena. Maximalni skor poena je 44. Autori testa su o
vaj subtest namijenili procjeni razvijenosti govora i poznavanja rijei. Wechsler
smatra da je ovaj subtest za procjenu sposobnosti apstraktnog miljenja. Veoma je
osjetljiv za stimulativnost obiteljske sredine ispitanika. Razvoj simbolike funkc
ije govora ispoljen kroz sposobnost pojmovnog odreivanja pojedinih rijei, usporen
je u svim kategorijama ometene djece. Uzroci su vjerojatno smanjene sposobnosti
apstraktnog miljenja i smanjene socijalne komunikacije ili kombinacija tih faktor
a. Ometenma djeca postiu statistiki znaajno nie rezultate u odnosu na neometenu djec
u, ak i onda kada hendikep nije praen zastojem u intelektualnom razvoju. Neverbaln
i subtestovi Dopunjavanje slika subtest ima 20 slika. Od djeteta se trai da pokae
dio slike koji nedostaje. Wechsler smatra da je ovaj subtest pogodan za procjenu
praktine inteligencije. Faktorske analize ukazuju da se radi o zadacima koji su
zasieni faktorom perceptivne organizacije i manje - faktorom verbalnog shvatanja.
Rapaport ukazuje da se pri rjeavanju ovog subtesta koncentracija usmjerava na vi
zualno dati materijal. Subtest je osjetljiv na vremensko ogranienje, to je posebno
vano za ometenu populaciju, koja smanjuje toleranciju prema pritisku vremenskog
ogranienja. Strip ovaj subtest sadri 7 serija pria u slikama koje se pred dijete st
avljaju pogrenim redoslijedom, a ono treba da ih poslae na osnovu logike procjene v
remenskog slijeda dogaaja na slikama. Predmet mjerenja ovog subtesta nije jasno o
dreen. Wechsler smatra da se njime mjeri socijalna inteligencija. Faktorska anali
za upuuje na zasienost ovog tipa zadataka faktorom perceptivne organizacije i dakl
e faktorom verbalnog razumijevanja. Za uspjeh na ovom subtestu znaajno je iskustv
o u itanju stripova, kao i tolerancija prema vremenskom ogranienju u rjeavanju zada
taka. Rapaport smatra da ovaj subtest ukazuje na sposobnost planiranja i anticip
acije sekvenci koje se odnose na budunost. Izrazito je teak za ometenu djecu. Slag
anje kocki (Kohs) dijete dobiva zadatak da od kockica aranira zadatu sliku prema
modelu (9 kockica). Predmet mjerenja nije jasno odreen, po Wechsleru je to mjernj
e praktine inteligencije, po faktorskim analizama zasienost faktorom perceptivne o
rganizacije, Rapaport tvrdi da je to subtest vizualno-motorne koordinacije u rep
roduktivnom obliku. I ovaj subtest je teak za ometenu djecu, a rezultati ovise o
toleranciji ispitanika na vremensko ogranienje. Sklop ima 4 zadatka koji se sasto
je u tome da se dijelovi figura (maneken, konj, auto, lice) koji su nasumice ras
poreeni, sloe tako da opet ine cjelinu. Broj elemenata od kojih su figure sastavlje
ne je od 5 do 12. Vrijeme za rad je ogranieno na 120-180 sekundi. Wechsler smatra
da je ovo test praktine inteligencije, a faktorske analize
upuuju na zasienost faktorom perceptivne organizacije. Rapaport procjenjuje da je

u osnovi zadataka na ovom subtestu vizualno-motorna koordinacija u produktivnom
obliku. Rezultati ovise o iskustvu u snalaenju sa slinim materijalima i reagiranja
na vremensko ogranienje. To je laki neverbalni test. ifra sastoji se od niza polja
oznaenih ciframa od 1 do 9 u koje treba unijeti odgovarajue znakove prema datom k
ljuu. Po Wechsleru se njime mjeri praktina inteligencija. Kaufman tvrdi da je to t
rei test zasien faktorom distraktibilnosti (uz Ponavljanje brojeva i Aritmetiku).
Rapaport smatra da je ovaj subtest namijenjen za mjerenje vizualno-motorne organ
izacije. Rezultati ovog testa ovise o anksioznosti i reagiranju na vremensko ogr
anienje. I ovaj subtest je teak a praktino je neupotrebljiv za djecu sa cerebralnom
paralizom i tjelesno invalidnu djecu. Rezultati ometene djece su znatno nii na n
everbalnim, nego na verbalnim subtestovima. Izrazite nepravilnosti u distribucij
i sposobnosti kod ometene djece nastaju kao posljedica ometajuih faktora i to: di
straktibilnost pozornosti i tekoe u uspostavljanju motivacije u test-situaciji. Od
nos rezultata primjenjivosti verbalnog i neverbalnog dijela REVISK-a Jedan od mo
guih razloga slabijeg uspjeha ometene djece na neverbalnoj seriji subtestova REVI
SK-a lei u tome to rjeavanje veine zadataka zahtjeva primjenu praktinog iskustva, naje
socijalne prirode. Neophodno je, uz totalni rezultat, prilikom testiranja ometen
e djece, obavezno analizirati i verbalni i neverbalni dio skale, kao i rezultate
na testovima koji imaju znaajne projekcije na faktoru distraktibilnosti pozornos
ti. Procjena inteligencije ometene djece na osnovu totalnih skorova Moglo bi se
rei da ometena djeca uspostavljaju jednu razinu intelektualnog funkcioniranja koj
a se odrava dui period vremena, bez nekih izraenijih oscilacija. O validnosti i rel
ijabilnosti REVISK-a za ometenu djecu Tekoe u uspostavljanju motivacije za testira
nje i distraktibilnost pozornosti, ocjenjuju se kao najvee tekoe sa kojima se psiho
log suoava tijekom testiranja. Kod ometene djece je vea razlika izmeu stvarnih spos
obnosti i onih ispoljenih na testu, nego kod neometene djece. Oskudnije socijaln
o iskustvo i manje sloene obveze ometene djece, oteavaju integraciju sposobnosti k
oje su u osnovi koncepta inteligencije koju procjenjuje REVISK. Veina ometajuih fa
ktora koji djeluju u test-situaciji (niska motivacija za rad, poviena razina anks
ioznosti, nedostatak socijalnog iskustva i sl.) djeluju i u svakodnevnim ivotnim
situacijama i dovode do smanjene kompetencije ometene djece, to je posebno izraeno
u obrazovnom procesu. REVISK mjeri kod ometene djece razinu intelektualne efika
snosti koja je preostala poslije djelovanja niza faktora koji se regresivno ispo
ljavaju u procesu razvoja sposobnosti, a ometajue u realnim socijalnim situacijam
a. Rezultat na REVISK-u uspjeno predvia intelektualno postignue pod pretpostavkom d
a se ne mijenja znaajnije stimulativnost
uvjeta ivota u kojima dijete treba ispoljiti sposobnosti koje je do tada razvilo.
Pouzdanost REVISK-a je podjednaka i za ometenu i za neometenu djecu.
KARAKTERISTIKE, RAZVOJ I PSIHOLOKA PROCJENA MENTALNO ZAOSTALE DJECE
Osobenosti mentalno zaostalog djeteta Mentalna zaostalost se najire sagledava kao
mesrazmjera izmeu sposobnosti djeteta i zahtjeva sredine, a zbog smanjenih biolok
ih potencijala ili neadekvatnih socio-kulturnih zahtjeva i obiteljskih uvjeta. M
entalnu zaostalost karakteriziraju razliite smetnje u razvoju, koje se nekad prep
oznaju odmah po roenju ili pak kada se djetetovo ponaanje razvija neuobiajeno za nj
egov uzrast. Smetnje u razvoju ispoljavju se u vidu: a) nedostataka motorne kont
role i slabe koordinacije; b) senzornih smetnji razliitog stupnja; c) usporenog r
azvoja jezika i govora; d) oteenja saznajnih funkcija. Mentalna zaostalost se najir
e odreuje kao znaajno ispotprosjeno ope intelektualno funkcioniranje tijekom razvojn
og perioda i oteenje u adaptivnom ponaanju, odnosno socijalnom prilagoavanju. Na osn
ovu te definicije, izdvajaju se tri dijagnostika kriterija za mentalnu zaostalost
: a) ispotprosjeno intelektualno funkcioniranje (IQ ispod 70); b) deficit u adapt
ivnom ponaanju i c) pojava zaostalosti prije 18.godine. Adaptivno ponaanje je nain
na koji se osoba odnosi prema prirodnim i socijalnim zahtjevima sredine. Dijagno
za mentalne zaostalosti postavlja se ako je inteligencija u rasponu IQ 65-75 ili
nie, ovisno o adaptivnom ponaanju, koje se procjenjuje na osnovu postignute neovi
snosti osobe i prihvatanja odgovornosti za vlastito ponaanje u odnosu na oekivanja
sredine. Na osnovu teine intelektualnog oteenja, mentalna zaostalost dijeli se na
sljedee potkategotije: 1. Laka mentalna zaostalost (IQ 50-70) obino se prepoznaje
kada nastanu tekoe u uenju ili kolovanju. Ta djeca sporije prolaze faze kognitivnog
razvoja, zadravaju se na stadiju konkretnih operacija, te ne dostiu nivo formalnog
miljenja. Mogu se obrazovati, ovladati osnovnim akdemskim vjetinama i osposobiti
za samostalno obavljanje jednostavnih poslova i mogu zasnovati brak (oni ine oko
75-85% ukupne populacije mentalno zaostalih. 2. Umjerena mentalna zaostalost (IQ
35-50) te osobe dostiu stupanj predoperacionalnog miljenja i mogu nauiti jednostav
an govor ikomunikaciju, kao i da se osposobe za elementarne akademske i radne za
datke. Mogu nauiti da se brinu o sebi i da rade jednostavne zadatke i operacije p
od zatitnim uvjetima. Otkriva se u ranom djetinjstvu ( ova grupa ini oko 13% ukupn
e populacije mentalno zaostalih). 3. Tea i teka mentalna zaostalost (IQ 35-19 i nie
) otkriva se obino odmah nakon poroda. Djeca razvijaju minimalan kapacitet za sen
zomotorno funkcioniranje. Govor, komunikacija i motorika razvijaju se sporo i sa
mo djelimino. Tea mentalna zaostalost je esto zdruena sa epilepsijom, senzornim oteenj
ima i psihozom. Mogu
se osposobiti za elementarnu samopomo, brigu o osnovnim potrebama i obavljanje je

dnostavnih aktivnosti, ali uz neophodan stalni nadzor. Pri dijagnostikoj procjeni
, razlikuju se dvije grupe mentalno zaostalih: 1. Obiteljska ili sociokulturna z
aostalost zbog nepovoljnih sredinskih uvjeta (75% zaostalih). ea je u niem drutveno-e
konomskom sloju drutva i esto je u obitelji jo netko na niem intelektualnom nivou. U
zroci ove mentalne zaostalosti su: nedovoljna ishrana majke u tijeku trudnoe, pot
hranjenost djeteta, nedovoljna stimulacija sredine tijekom ranog djetinjstva, et
c. Intelektualno funkcioniranje ove djece uglavnom je u okviru lake mentalne zaos
talosti. Ako je dijete predugo u sredini u kojoj zahtjevi premauju sposobnosti dj
eteta, mogu se javiti poremeaji ponaanja: regresije, fobije, ovisnost, nedostatak
motivacije, socijalno neprihvatljivi oblici ponaanja, etc. Ovo dijete se u obitel
ji ne smatra kao bolesno ili poremeeno. Problemi nastaju onda kada nisu u skladu
sa sposobnostima djeteta, koje je zbog toga izloeno kontinuiranom doivljavanju neu
spjeha. Pri dijegnostikoj procjeni neophodno je ispitati uvjete u kojima dijete iv
i, procijeniti adaptivno ponaanje i funkcioniranje djeteta u svakodnevnom ivotu. 2
. Organska zaostalost (IQ ispod 50) uoava se na ranom uzrastu, a mogu je pratiti
cerebralna paraliza, epilepsija, poremeaj govora i komunikacije, emocionalni pore
meaji, poremeaji u ponaanju, hiperaktivnost, impulsivnost u reakcijama, niska razin
a tolerancije na frustracije, difuzna panja, nesamostalnost, ovisnost, sugestibil
nost. Uz pomo anamnestikih podataka, fenotipskih karakteristika djeteta, nalaza ge
netiara, neurologa i psihijatra u velikom broju sluajeva, stupanj mentalne zaostal
osti se moe utvrditi po sljedeim faktorima: - prenatalni faktori metabolitiki porem
eaji (fenilketonurija, galaktomija, TaySachsova bolest, etc.); kromosomski poremea
ji, infekcija uterusa za vrijeme trudnoe (sifilis, rubeola, citomegalovirus, toks
oplazmoza) i druge intoksikacije tijekom trudnoe; - perinatalni faktori: prerani
porod, mehanike povrede tijekom poroda; - postnatalni faktori: rane infekcije (me
ningitis, etc.), hipo ili hiperglikemija, trovanje olovom, povrede glave, konvul
zivni poremeaji, etc. Etiologija mentalne zaostalosti omoguuje objektivniju predik
ciju i plan edukacije i tretmana. Sveopi ili specijalni razvojni poremeaji mogu bi
ti asocirani sa mentalnom zaostalou. Sekundarni poremeaji mentalno zaostale djece m
ogu se pripisati slabijoj interakciji ego strukture i intelektualnih potencijala
sa veim brojem rizinih faktora tijekom razvoja. Ogranienja u apstraktnom miljenju i
generalizaciji iskustava, kao i manja fleksibilnost i inventivnost u miljenju, s
manjuju sposobnost mentalno zaostalog djeteta u rjeavanju problemskih situacija.
Dijagnostika procjena djeteta se daje kompletno, po mogunosti uz pomo multiaksijaln
og pristupa klasifikaciji, u kojem se razliite dimenzije dijagnoze razvrstavaju n
a 4 ose: kliniki sindrom, intelektualni nivo, asocirani bioloki i psihosocijalni f
aktor.
Pri dijagnostikoj procjeni vanu ulogu ima sagledavanje obiteljskih uvjeta i odnosa
. Spoznaja da je djetetov intelektualni razvoj usporen izaziva stres, nevjericu,
zbunjenost i krize u mnogim obiteljima, to je praeno dugim depresijama, osjeajima
krivnje, poricanjima, agresijom, a sve to moe dovesti do poremeaja obiteljske stru
kture (raspad obitelji). Brana tenzija i mogunost razvoda poveavaju se roenjem omete
nog djeteta. Roditelji koji vjeruju da je ometeno dijete bolesno i neprikosnoven
o, izbjegavaju postavljanje zahtjeva i zabrana djetetu i rjeavaju i one probleme
koje bi dijete samo moglo rijeiti. To oteava proces osamostaljivanja i obino se jav
lja uz promjenu obiteljske strukture. Preveliki zahtjevi pak potiu od precjenjiva
nja djeteovih sposobnosti od strane roditelja, nesklonih da prihvate njegove ogr
aniene mogunosti. 8-12 mjeseci Javlja se separacioni strah i strah od nepoznatih o
soba. Inteligencija je senzomotorna, dijete rjeava probleme pokuajima i pogrekama.
Kod mentalno zaostale djece, u ovom periodu razvoja su narueni ritmovi spavanja i
ishrane. Rijetko se oglaavaju i ne reagiraju na svoje ime. Osobito je vano da se
roditeljima objasne mogunosti i ogranienja djeteta kako ne bi pretjerivali u zahtj
evima. Prednost se daje metodama koje podstiu radoznalost i interese djeteta. Efe
kti manipulativnog rada su najizrazitiji ako se provode putem igre (funkcionalne
, eksplorativne , imaginativne, simbolike). Motorna aktivnost se moe podstai obezbj
eenjem uvjeta za nesmetano puzanje, penjanje, povlaenje, etc. Perceptivne aktivnos
ti se razvijaju upoznavanjem predmeta iz neposrednog okruenja. I glazbene aktivno
sti su dobre za pobuivanje pozornosti i interesa. Treba djetetu esto postavljati z
ahtjeve da izvri jednostavne naloge, kako bi otkrilo proste uzrono-posljedine veze.
Govorne aktivnosti se podstiu metodom slikarije. 12 mjeseci Od 9.mjeseca razvija
se opozicija palca. Pokreti postaju usmjereni predvieni svjesnim ciljem da se isp
ita vanjska realnost. Kod mentalno zaostalog djeteta u ovom periodu se javlja sm
anjena zainteresiranost za predmete iz okruenja. Izostaje razumijevanje i najjedn
ostavnijih poruka iz okoline. esto izostaje i separacioni strah i iskazivanje lju
bomore. Dijete ne reagira na zabrane. Emocionalni izrazi su nagli, burni, kratko
trajni sa ljutnjom, bijesom, smijehom i cikom. Intervencija vano je obogatiti viz
ualno, gestovno i auditivno polje djeteta predmetima raznih veliina, boje, zvunost
i i time podsticati usmjerenost ka eksploraciji neposrednog okruenja. Roditelj tr
eba da prepozna potrebe djeteta (jer ih dijete ne moe izraziti rijeima), te da mu
pomogne da usvoji prve zabrane i diferencirano ispolji svoje raspoloenje. Potrebn
o je zaustaviti stereotipne aktivnosti djeteta koje roditeljima izgledaju bescil
jne i zamijeniti ih usmjerenom, ciljnom aktivnou.
12-18 mjeseci Dijete se podie u stojei poloaj, stoji stabilno, pravi prve korake od
ravajui ravnoteu rukama. Dijete hvata vrhovima prstiju uz opoziciju palca. Ubrzava
se proces obrade podataka. Kod mentalno zaostale djece javljaju se problemi slini
prethodnom uzrastu. 18-24 mjeseci Hod je stabilan i automatiziran. Pokreti ruka
ma su potpuno usmjereni. Perceptivne sposobnosti se poveavaju sa brzinom opaanja.
Separacioni strah i strah od nepoznatih osoba iezuju polako, dijete se sve vie zani
ma za drugu djecu. Dijete je sada u stanju da razlikuje predmet od njegovog simb
ola. Roditelja na ovom uzrastu djeteta najee uznemiruju sljedea ponaanja: nestabilan
hod, besciljno hodanje, saplitanje, neprimjeivanje prepreka, vrtenje u krug, etc.
I vizualna i sluna panja su kratkotrajne, izostaje eksploracija predmeta i zbivan
ja u okolini. Dijete je esto preplavljeno strahom i bijesom, pa su mogue auto i he
teroagresivne reakcije. Najvanije je da se dijete podstie i ohrabruje na uenje pute
m promatranja, igre, suradnje, imitacije i sl. Hiperkinetinost i besciljnost moto
rnih kretnji je potrebno osmisliti i za svaku od kretnji uvesti neki zadatak. Hi
potonino, tromo i pasivno dijete uvesti u svaku motornu aktivnost, stavljajui u vi
dno polje raznobojne predmete. Dijete treba stavljati u razliite problemske situa
cije. Svaku od tih radnji treba pratiti govorom. Potrebno je prije svega izazvat
i pozornost djeteta da slua govor. 24-36 mjeseci Roditelje ometene djece u ovom p
eriodu najee zabrinjava: potpuna ili slaba zainteresiranost za svijet oko sebe, ne
pokazivanje preferencije prema nekim igrakama, besciljna i stereotipna pokretljiv
ost, auto ili heteroagresija, ne prepoznaje dijelove svoga tijela niti svoj lik
u ogledalu, rijetko se osvre na svoje ime. Ne daje predznake kontrole sfinktera.
Govor je djelimino ili potpuno nerazumljiv. Izostaju reakcije na nagradu i pohval
u. Potrebno je nauiti roditelja da iskoristi svaku situaciju i aktivnost u tijeku
dana da privue pozornost djeteta i motivira ga za uenje i usvajanje novih znanja
i vjetina. Najpogodniji vid stimulacije usporenog razvoja psihomotornih sposobnos
ti ovog uzrasta je: kroz igru motorna zrelost se razvija podsticanjem pokretnih
i funkcionalnih igara. Kroz igre pokuaja, podstie se napor, istrajnost i cilj u od
reenim radnjama. Pred ogledalom se podstiu pojmovi o sebi i svojoj tjelesnosti. Pu
tem raznovrsnog materijala, dijete se motivira da imitacijom i identifikacijom u
svaja govorno ponaanje. Zrelija artikulacija i diskrimancija glasova podstiu se ra
znim fonetskim igrama. etvrta godina Kod ometenog djeteta javlja se: slaba kontro
la voljnih pokreta, brzo umaranje pri hodanju, gubljenje ravnotee pri tranju. Pokr
eti ruku su nekoordinirani, ispadaju im predmeti iz ruku. Dijete moe biti i destr
uktivno ukoliko se insistira na nekoj aktivnosti. Raspoloenja i emocije se brzo m
ijenjaju, s tim to je dijete ee agresivno i eksplozivno,
nego sretno i veselo. Govor je siromaan i leksiki i glasovno, situaciono egocentria

n. Reenica je kratka sa dvije do tri rijei. Efektne metode uenja i stjecanja vjetina
u ovom periodu su klasino i operantno uvjetovanje, a za razvoj govora je najbolj
e asocijativno (slika-rije) i uenje imitacijom i identifikacijom. Roditelji mogu o
rganizirati razliite vidove igara. Peta godina Kod ometenog petogodinjeg djeteta n
ajee su razlike izmeu govornih i motornih moi djeteta. Dijete je stalno u pokretu, tri
, penje se, zavlai na nemogua mjesta, ne pokazuje strah od realnih opasnosti. Ako
je aktivnost organizirana, ponaanje djeteta je negativistiko (tvrdoglavost) sklono
st mentalno zaostale djece ka perseveraciji repeticije i njihova odbojnost prema
svemu to je novo. Skueni su interesi, povrna i kratkotrajna panja, oskudna verbalna
komunikacija. Govor je telegrafski, reenica kratka i agramatina naruenog ritma i i
ntonacije, razumljivost je slaba, javljaju se smetnje u artilkulaciji. Dijete pa
mti sadraje koji su emotivno obojeni, a namjerno pamenje je oskudno. Psihomotorne
sposobnosti se najbolje podstiu ako se stimulacija provodi preko funkcionalne obl
asti koja je zrelija, bolje ouvana (oblast motorike kod mentalno zaostale djece).
Potrebo je pratiti spontanu aktivnost i uvoditi nove elemente, prepreke, odlaga
nja. Treba podsticati i radoznalost, te neposredno i dosljedno reagirati na ispa
de sebinosti, ljubomore i agresivnosti. Razvoj i usavravanje artikulacije i diskri
minacije govora, bogaenje rjenika i reenice, najefikasnije je podsticati koritenjem
najee dobro ouvanog osjeaja mentalno zaostale djece za ritam i muziku. DIJAGNOSTIKA PR
OCJENA MENTALNO ZAOSTALE DJECE Funkcija ispitivanja i procjene Ciljevi procjene
mogu biti razliiti. Cilj procjene odreuje tijek ispitivanja, duinu ispitivanja i in
strumente. Ispitivanje mentalno zaostalog djeteta se moe vriti radi razvrstavanja
prema teini oteenja, dodjeli materijalne pomoi, ukljuivanje djeteta u specijalnu usta
novu ili upuivanje djeteta na neki specijalni tretman (fizijatrijski, neuroloki, p
sihijatrijski, psihoterapijski, logopedski). U (pred)kolskim ustanovama rezultati
ispitivanja se koriste za izradu prilagoenih individualnih planova i kao osnova
za timsko planiranje rada sa djetetom. Procjena djeteta ukljuuje i intervju sa ob
itelji ili lanovima iste, opservaciju djeteta u raznim situacijama i ispitivanje
djeteta sa baterijom testa. Pregled vanijih mjernih instrumenata Intervju ima inf
ormativni, savjetodavni i terapijski karakter. Vodi se sa roditeljem i djetetom
posebno i zajedno. Intervju sa djetetom kod mentalno zaostalog djeteta teko je in
tervju odvojiti od opservacije i testiranja, pa se sve to kombinira. Cilj je usp
ostavljanje kontakta i stvaranje uvjeta za opservaciju, procjenu djetetovih kogn
itivnih funkcija, interpersonalnih odnosa i socijalne zrelosti. Kako dijete o se
bi moe dati jako malo podataka, veina se ipak dobiva
iz intervjua sa roditeljima. Podaci koji se trae od roditelja su: tijek trudnoe i

poroda, rani psihomotorni razvoj, etiologija poremeaja, odnos obitelji prema spos
obnostima djeteta, oekivanja roditelja, ranija ispitivanja i medicinske intervenc
ije. Intervju sa roditeljima se vodi u vidu razgovora, a ne ispitivanja, a na sa
mom poetku treba traiti od roditelja da definiraju to ih najvie zabrinjava kod djete
ta i to oekuje od procjenjivaa. Intervju podrazumijeva i saopavanje rezultata ispiti
vanja, te zajedniko sagledavanje daljih mogunosti za dijete. Vano je roditeljima sa
opiti objektivno stanje. esto roditelji teko primaju istinu o djetetu. Procjena ran
og psihomotornog razvoja Za procjenu kognitivnog, emocionalnog, socijalnog razvo
ja bira se baterija testa. Izbor testova se prilagoava uzrastu djeteta, stupnju m
entalne zaostalosti i stupnju razvijenosti govora. Brune-Lezinova skala psihikog
razvoja ranog djejeg doba ispituje razvoj djece od roenja do 6.godine. Sastoji se
iz 2 dijela prvi dio ima 16 subtestova (do 30.mjeseca) zasnovanih na razvojnim s
kalama, a drugi dio (od 3.do 6.g.). Skala omoguuje selektivno ispitivanje sljedeih
sfera razvoja: motorike, koordinacije, govora i drutvenosti. Ukupni uspjeh na te
stu izraava se kvocijentom razvoja RQ ili indeksom razvoja IR. Minhenska funkcion
alna razvojna dijagnostika (MFRD) prua iroku osnovu za diferncijalnu analizu ponaan
ja, s obzirom na to da selektivno prati u prvoj godini 8 psihomotornih funkcija,
a u 2.i 3.g. registrira: statomotorni, senzomotorni, socijalni i razvoj govora.
Cilj skale je rano otkrivanje ometene djece. Bayley-skala za procjenu mentalnog
i motornog razvoja (od 2.do 30.mjeseca). Skala je podijeljena u tri dijela koji
kzolirano ispituju sljedee oblasti: motorni razvoj, razvoj psihikih procesa, opse
rvacija ponaanja. Krajnji rezultat se izraava razvojnim indeksom psihomotorike i i
ndeksom mentalnog razvoja. -Procjena inteligencije1. Wechslerova skala inteligen
cije za djecu WISK (za uzrast od 5 do 16 godina) ne oslanja se na pojam mentalne
dobi, nego koristi IQ kojeg je Wechsler nazvao devijacijski IQ ili DIQ, a to je
odstupanje pojedinih ispitanika od srednje vrijednosti njegove uzrasne grupe. S
astoji se iz dva dijela po 5 subtestova. 2. Beogradska revizija Binet-Simonove s
kale procjenjuje opi nivo intelektualnih sposobnosti djece od 4 do 14 godina. Zad
aci su poreani po teini. Zastupljene su vie verbalne sposobnosti, nego perceptivne,
spacijalne, numerike, praktine i dr. Rezultati se iskazuju u terminima DUK (devij
acijski umni kolinik). 3. Vizuomotorni getalt test Benderove koristi se kao psihod
ijagnostiko sredstvo za procjenu vizualno-motornog funkcioniranja u odnosu na saz
rijevanje, ali i kao projektivna tehnika za ispitivanje linosti ( od 4.godine do
odraslog doba a kao razvojna skala koristi se do 12.godine). Test se sastoji od
9 geometrijskih figura, a od ispitanika se trai da ih precrta.
-Procjena motorikeOzeretski test motorne spretnosti (za djecu od 4 do 16 g.) za

svaki uzrast ima po 6 zadataka od kojih svaki spada u jedno od mjernih podruja mo
torike: koordinirana statika, dinamika ruku, opa dinamika, brzina pokreta, simult
anost pokreta i istoa pokreta. Uz globalni rezultat MQ (motorni kolinik) i profil mot
orike, mogue je i odreivanje dominacije u lateralizaciji ekstremiteta. -Procjena s
ocijalnog razvojaAdaptivna skala ponaanja AAMD konstruirana je za uzraste od 3 do
69 godina, s ciljem procjene adaptivnog ponaanja mentalno zaostale djece. Sastoj
i se iz dva dijela. U prvom se procjenjuju vjetine i navike mentalno zaostale dje
ce u 10 oblasti ponaanja, a u drugom se ispituju neprilagoeni oblici ponaanja. Vine
landska skala socijalne zrelosti daje procjenu stupnja neovisnosti, tj. sposobno
sti djece da se samostalno staraju o samima sebi u razliitim aktivnostima. Pored
uzrasnih procjena, daje mogunost za izraavanje socijalne zrelosti u terminima SQ.
Namlaim uzrastima SQ visoko korelira sa IQ. -Procjena linostiTestovi u kojima se k
oristi crte su najprikladniji za procjenu linosti mentalno zaostale djece. Crte lju
dkse figure po interpretaciji E. Koppitza se primjenjuje kao razvojni test menta
lne zrelosti i projektivni test prilagoen djeci kolskog uzrasta. Kinetiki crte u obi
telji (Burns, Kaufman) predstavljanje obitelji u akciji daje bogatiji projektivn
i materijal za procjenu obiteljske dinamike. House-Tree-Person (kua, drvo, osoba)
test J.N.Bucka prihvata crte ljudkse figure kao projekciju slike o sebi, a kua i
drvo omoguuju procjenu prilagoavanja osobe prirodnoj i socijalnoj sredini. Interpr
etacija crtea mentalno zaostale djece iziskuje izvjesnu opreznost zbog vieznanosti
pojedinih karakteristika crtea, koja moe biti interpretirana kao indikator emocion
alnih smetnji i istovremeno upuivati na organsko oteenje uestalo kod mentalno zaosta
le djece. Rorschahova tehnika se koristi kao projektivni test u procjeni mentaln
o zaostale djece. -Procesna dijagnostikaMentalno zaostalo dijete iz dana u dan m
ijenja svoje ponaanje, ovisno o uvjetima i stupnju reaktibilnosti, pa se za to obj
ektivniju procjenu rezultata psihomotornih sposobnosti preporuuje procesna dijagn
ostika testiranje u kraim vremenskim intervalima. -Situaciona dijagnostikaProcjen
a djetetovog ponaanja u prirodnom okruenju u svakodnevnim jednostavnim ili problem
skim situacijama. U pripremi situacione dijagnostike, ispitiva je aktivan u tijek
u
aktivnosti, ukljuuje se u situacije ili ih sam stvara s ciljem da stekne to potpun

iju sliku o postojeim obrascima djetetovog ponaanja. OPIS RADA SA MENTALNO ZAOSTAL
IM DJETETOM Uspostavljanje kontakta Mentalno zaostalu djecu je najbolje ispitiva
ti u prisustvu roditelja: a) uz roditelja, dijete se osjea sigurnije i oputenije,a
njegovo ponaanje je prirodnije; b) roditelj pomae u ostvarivanju komunikacije (ak
o je dijete tee zaostalo ili ima govorni poremeaj); c) kada se dijete ne moe direkt
no testirati, ispituje se posredstvom roditelja; d) prisustvo roditelja omoguuje
ispitivau neposredan uvid u interakciju unutar obitelji i doprinosi boljoj procje
ni socijalne, emocionalne i kognitivne zrelosti djeteta; e) kad roditelj prisust
vuje ispitivanju, ima veu mogunost da stekne uvid u djetetove stvarne sposobnosti
i povjerenje prema objektivnim rezultatima ispitivanja. Pri ispitivanju mentalno
zaostale djece, vano je uspostaviti i odrati to neposredniji kontakt. Mentalno zao
stalo dijete radije prihvata neverbalnu komunikaciju. Pri verbalnom kontaktu, ob
raanje ispitivaa djetetu treba biti to krae i jednostavnije. Poeljno je da jezik ispi
tivaa bude prilagoen jeziku djeteta. Motivacija djeteta i roditelja Ispitivanje se
zapoinje sa to jednostavnijim zadacima. Poeljno je omoguiti djetetu da zavri zadatak
i kada je predvieno vrijeme isteklo. Pohvalom djetetovog postignua, podstie se mot
ivacija za dalji rad i stvaraju se optimalni uvjeti da dijete iskae svoje mogunost
i. Ispitivanje valja zapoeti razgovorom, testovima koji su najblii svakodnevnim ak
tivnostima djece. Odsustvo motivacije esto je posljedica djetetovog trenutnog int
eresovanja za neto drugo. Tijek rada i tekoe u ispitivanju mentalno zaostale djece
a) dijete ne razumije ispitivaa jasna verbalizacija jednostavnim i razumljivim je
zikom je preduvjet optimalnim rezultatima tijekom ispitivanja; b) ispitiva ne raz
umije dijete ako ispitiva ne moe razumjeti dijete zbog postojeih govornih poremeaja
ili kada dijete ne govori, preporuljivo je da roditelj (nastavnik ili logoped) bu
de posrednik tijekom ispitivanja; c) dijete je usporeno ukoliko je dijete uspore
no u odgovorima, ispitivanje valja planirati u vie kraih navrata; dijete ne treba
pourivati; d) dijete je hiperaktivno najbolje je hiperaktivno dijete ispitivati u
prisustvu osobe koja ga poznaje. Zadatke treba davati u kratkim intervalima, iz
meu kojih se djetetu omoguuje kretanje; e) panja djeteta je labilna suradnja i inte
resovanje djeteta obezbjeuje se dinamikom ispitivanja, koja podrazumijeva raznoli
kost zadataka, krae prekide tijekom testiranja, svrishodno koritenje djetetovih sp
ontanih reakcija, etc. f) dijete stereotipno koristi materijal predvien za testir
anje;
g) dijete prua otpor tada se ispitiva esto osjeti nesigurnim, ljutim ili nemonim. Van
o je da on sam uoi i potisne vlastite otpore to e mu omoguiti da prevazie djetetov ot
por i da ga privoli na suradnju. h) Dijete je uzdrano, stidi se, nesigurno je, in
hibirano poeljno je porazgovarati sa djetetom ljubazno i sa naklonou o jednostavnim
stvarima iz ivota, za koje je ispitiva siguran da ono umije i eli da s njim podije
li. GOVORNI POREMEAJI I NJIHOV PSIHOLOKI ZNAAJ- uvod Istraivanjem govora i jezika ba
vi se vie znanstvenih disciplina fonetika, psihologija, neurologija, fiziologija,
psiholingvistika, logopedija, etc. Da bi se govor pojavio i razvio moraju se za
dovoljiti primarni bioloki uvjeti zrelost SS i govornih organa, koji obezbjeuju nor
malan psihomotorni razvoj i uvjeti socijalne sredine. To znai da je govor biopsih
osocijalna funkcija. Pod govornim poremeajima podrazumijevaju se sve smetnje u go
vornom funkcioniranju koje na bilo koji nain remete verbalnu komunikaciju, bez ob
zira na to ime su uvjetovani i kako se ispoljavaju. Pojam, klasifikacija i prirod
a govornih poremeaja U brojnoj logopedskoj literaturi nailazi se se na razliite de
finicije govornih poremeaja. Jedna od irih definicija glasi: Govorni poremeaji su ne
pravilnosti u izgovaranju i jezikom izraavanju, koje mogu zahvatiti sve modalitete
govora i glasa, strukturu jezika, artikulaciju, itanje i pisanje, a prouzrokovan
i su ili utjecajem sredine ili patolokim promjenama u govornom sustavu, a esto i j
ednim i drugim. Nailazi se i narazliite podjele govornih poremeaja i to u odnosu n
a etiologiju, frekvencije, vrijeme postanka govornih poremeaja, etc. Korisnom se i
ni podjela na: poremeaje glasa (disfonije, afonije(tei su afonije)); poremeaje arti
kulacije (dislalije); poremeaje ritma i tempa govora (mucanje, tahilalija ubrzan
govor, bradilalija usporen govor); poremeaje jeziko-govorne strukture (disfazije,
afazije) i poremeaje itanja i pisanja (disleksija i disgrafija). Poremeaji glasa Di
sfonija znai promuklost, razna odstupanja od osnovnog laringealnog glasa i to u v
isini, jaini, boji i kvaliteti glasa. Uzroci mogu biti organski, dok su funkciona
lne disfonije najee psihogeno uvjetovane i nastaju kao posljedica emocionalnih stre
sova. Afonija je tei poremeaj od disfonije. Poremeaji artikulacije (dyslalia) To su
poremeaji izgovora, nepravilan izgovor glasova, koji se moe ispoljiti kao OMISIJA
(izostavljanje nekog glasa); SUPSTITUCIJA (zamjena glasa nekim drugim glasom);
DISTORZIJA (iskrivljen izgovor glasova). Obino se za dislalian govor koristi termi
n tepanje. Najei uzroci nastanka dislalija su:
1. Defekti govornih organa mehanike dislalije, a dijele se na: a) labijalne poslj

edica deformacije usana (nepravilno se izgovaraju m, p, b usneni); b) dentalne p
osljedica nepravilnosti i oteenja na zubima i deformacije vilica; c) lingvalne pos
ljedica anatomohistolokih promjena na jeziku (r, l); d) palatalne oteena normalna f
unkcija nosa i nepca, pa se nepravilno artikuliraju k, g, h. U ovu grupu spadaju
i rinolalije ili unjkanje, a to podrazumijeva da neki glasovi imaju nazalan pri
zvuk (kroz nos). 2. Pogrean govorni odgoj lo primjer roditelja za vrijeme razvoja
govora i nastavak od strane njih tepajue verbalne komunikacije i nakon normalne fiz
ioloke faze tepanja. 3. Funkcionalni uzroci dislalija redukcija fonematskog sluha
tj. nesposobnost diferencijacije nekih glasova. Poremeaji artikulacije su najei gov
orni poremeaji. Poremeaji ritma i tempa govora Jedan vid ovog poremeaja je i mucanj
e ili dysartria spastica. To je najpoznatiji i najupadljiviji govorni poremeaj. U
okviru teorija o mucanju, dvije grupe su posebno dominantne, a to su psihoanali
tika teorija i teoprija uenja. PSIHOANALITIKA TEORIJA. Po ovoj teoriji je u osnovi
mucanja neki skriveni emocionalni konflikt, a mucanje je vanjska manifestacija i
stog. Fenichnel smatra da govorni poremeaji predstavljaju tipian primjer pregenita
lne konverzivne neuroze. ovjek ima svjesnu namjeru da neto kae, a kada zamuca, to j
e usljed ometanja svjesne namjere od strane nesvjesnog motiva. U teim sluajevima,
po Fenichnelu, sama govorna funkcija predstavlja nesvjesni, nedozvoljivi impuls.
Fenichnel tvrdi da su kod osoba koje mucaju dominantni analno-agresivni nesvjes
ni impulsi. Akt govora ima anlno-sadistiki smisao. Ali, Fenichnel opisuje i ulogu
falusnih impulsa u mucanju. On analizira i utjecaj oralnih nesvjesnih impulsa n
a mucanje, tako to smatra da mucanje moe biti oralna agresija upravljena na sluatel
ja. Fenichnel istie da je linost osobe koja muca, slina linosti kompulzivnog neurotia
ra i da se mogu prema tome primjenjivati isti psihoterapijski principi. TEORIJA
UENJA. Primjena psihologije uenja u oblasti mucanja je dvojaka: 1. u objanjavanju m
ucanja kao nauenog ponaanja na bazi klasinog i operantnog uvjetovanja; 2. u terapij
i mucanja, primjenom nekih principa bihevioralne terapije, zasnovane na principi
ma klasinog i operantnog uvjetovanja. U prvom sluaju polazi se od injenice da se ko
d klasinog uvjetovanja jedna ve postojea (refleksna) reakcija vezuje za neku novu d
ra ili reakciju. Jedna od teorija mucanja koja se zasniva na klasinom uvjetovanju
jeste dvofaktorska teorija, pri kojoj se govorni aspekt mucanja objanjava klasinim
uvjetovanjem negativnih emocija, a negovorni aspekt, instrumentalnim uenjem. U p
rvom dijelu ove teorije razvoj mucanja prolazi kroz tri faze:
negativna emocija dovodi do kognitivne i motorne dezorganizacije, to dovodi do mu

canja; II. klasinim uvjetovanjem, negativna emocija i govorni poremeaj se asociraj
u za prisutne neutralne podraaje ; III. opseg podraaja za koje se negativna emocij
a i mucanje asociraju se iri. Po principu instrumentalnog ili operantnog uenja, uvruj
u se ponaanja koja dovode do pozitivnih posljedica. Oblici operantnog uenja su: uen
je putem nagraivanja; stjecanje reakcije bjeanja i/ili izbjegavanja. Prema Hallovo
j teoriji potkrepljenja i Skinnerovoj operantnoj analizi ponaanja, svako ponaanje
je steeno i odravano nekim oblikom potkrepljenja. Izvjesne teorijske interpretacij
e mucanja kao operantnog ponaanja glase: svako dijete povremeno manifestira izvje
sne znake disfluentnosti u govoru. Druge osobe mogu negativno reagirati na takav
govor djeteta, pa ga tako kanjavaju. Dijete postaje frustrirano i anksiozno, te
svjesno svog govornog defekta. Sa takvom anksioznou, takva govorna disfluentnost s
e pretvara u mucanje. Time to se muca, dijete izbjegava neku neprijatnost ili ank
sioznost. Mucanje moe donositi sekundarnu dobit traeno suosjeanje ili saaljenje, i s
l. Ali, mucanje nije prijatna radnja i to je velika tegoba za osobe sa tom manom
. Operantna analiza mucanja sastoji se u doslovnoj primjeni Skinnerovog pristupa
ponaanju na jedan specifian vid ponaanja. Bitni elementi te analize su: a) diskrim
inativni podraaj; b) samo ponaanje, reakcija i c) pozitivne ili negativne posljedi
ce tog ponaanja. ORGANSKE TEORIJE. U osnovi mucanja je neki organski supstrat, ak
o ne kao etioloki faktor, onda bar kao predispozicioni ili pratei mehanizam. Orton
-Travisova hipoteza kae da neizdiferencirana lateralizacija cerebralnih hemisfera
mjeovita cerebralna dominantnost igra vanu ulogu u etiologiji mucanja. Novija ist
raivanja u neuropsihologiji pokazuju da postoje znaajne razlike u funkcijama hemis
fera onih koji mucaju i onih koji ne mucaju. To znai da kod odreene subpopulacije
mucavaca uzrok mucanja ine dezorganizacija i slaba lateralizacija cerebralnih gov
ornih centara. Meu organske komponente mogu se jo ubrojati: fizioloki tremor u govo
rnoj muskulaturi, poremeaji vokalne muskulature, poremeaji koordinacije disanja, k
rvni tlak, endokrini poremeaji, poremeaji metabolizma, etc. Kao fenomen, mucanje j
e naruavanje govornog procesa koji se odnosio na redoslijed glasova, trajanje, br
zinu, ritam i tenost. Ovaj govorni poremeaj je posljedica nenormalnih greva organa
za fonaciju, artikulaciju i respiraciju. U momentu mucanja, govorni aparat je u
gru. Ima nekoliko vrsta greva: 1. klonini kratkotrajne, uestale repeticije glasova i
li slogova na poetku rijei; 2. tonini prekidanje izgovora u sredini rijei dugotrajni
ji su od kloninih; 3. klonino-tonini ili tonino-klonini (ovisi koji od njih je intenz
ivniji).
I.
Trajanje i lokalizacija greva (respiratorni, fonatorni, torakalni, etc.) kao i te

nzija govornih organa, odreuju intenzitet mucanja. Mucanje je praeno somatskim sim
ptomima. Pojaan puls, hiperhidroza (znojenje), crvenjenje lica, izmijenjeno disan
je, kompenzatorni pokreti (tikovi); a psihika doivljavanja: anksioznost, neprijatn
ost, patnja, depresija, povlaenje, izbjegavanje, etc. U pratee pojave mucanja spad
aju: embolofrazije i embolofonije (potapalice ovaj, onaj, pa, etc.); zamjena tekih r
ijei koje osoba ne moe izgovoriti; zastoji pred poetak govora i pauze tijekom govor
a. Postoje i izvjesne klasifikacije (tipologije) mucanja: laka, srednja ili teka
forma ili blag, umjeren, tei stupanj. -Geneza mucanjaDa bi se mucanje pojavilo i
razvijalo neophodna su dva faktora: a) predispozicija endogene prirode (osjetlji
vost SS, nasljedne ili anatmoske dispozicije, organske i funkcionalne anomalije)
i b) provocirajui faktor egzogene prirode (strah, stres i sl.). Ovisno o uzrastu
i vrsti mucanja, neki autori razlikuju tri tipa: 1. razvojno mucanje (od 2.do 4.
godine) traje nekoliko mjeseci; 2. benigno mucanje (sredina osme godine) nestaje
nakon 2-3 godine; 3. trajno mucanje (izmeu 3.i 8.godine). Neke forme mucanja sma
traju se normalnim, npr. fizioloko mucanje, ali ako se na njega obraa velika pozor
nost, u smislu opominjanja ili ispravljanja pogreno izgovorenih rijei, ta forma di
sfluentnog govora se moe fiksirati I prerasti u pravo mucanje. Faze u razvoju muc
anja su: -PRIMARNO MUCANJE (od 3.do 5.godine) ponavljanje glasova ili slogova sa
prvim znacima miine tenzije (emocionalne reakcije nisu jae izraene); -TRANZIJENTNO
MUCANJE prijelazni oblik izmeu primarnog i sekundarnog poprena miina tenzija i poetn
znaci emocionalnog reagiranja. Tranzijentno mucanje jo uvijek moe biti reverzibil
no. -SEKUNDARNO MUCANJE pravo mucanje sa svim uvjetima da postane trajno. Osoba
postaje svjesna svog defekta te ga nastoji prikriti, izbjei ili ublaiti. Emocional
ne reakcije se vezuju za situacije u kojima je mucanje bilo doivljeno, a brzo se
generaliziraju na sve sline. Drugi vid poremeaja ritma i tempa govora je brzopleto
st u govoru ili tahilalija. Naruena je razumljivost govora, zbog pretjerano brzog
i nepreciznog izgovaranja glasova. Isputaju se pojedini glasovi, premjetaju se po
jedini slogovi, a rijei se esto ne zavravaju. Cjelokupno ponaanje je ubrzano, panja k
ratkotrajna, a govorno disanje poremeeno. Kod brzoplete djece ne postoji strah od
govora, nema izbjegavanja govornih situacija, nema motivacije za lijeenjem jer i
m govorni poremeaj i ne smeta, a esto ga nisu ni svjesni. Kod jdece koja mucaju, s
ve je obrnuto. Sa polaskom brzopletog djeteta u kolu, problemi postaju tei, javlja
ju se tekoe u itanju i pisanju, gramatici, etc. Brzopletost moe prijei u mucanje. Trei
vid poremeaja ritma i tempa govora je patoloki usporen govor bradilalija razvuenos
t glasova (osobito vokala), pa je govor spor, otegnut, nejasno artikuliran.
Smatra se da je u osnovi ovog govornog poremeaja neregularna djelatnost SS, posebn

o poremeaj endokrinolokog sustava. Najee se pojavljuje kod mentalno retardirane djece
. Poremeaji jeziko-govorne strukture Ovdje spadaju razni oblici afazija i disfazij
a. Ovi poremeaji se rijetko kad pojavljuju kao samostalne smetjnje pa im je govor
na dijagnoza rijetko primarna. Afazije nastaju kao posljedice oteenja SS, a mogu se
ispoljiti u potpunom gubitku govora ili u njegovom djeliminom oteenju. Dijele se n
a senzorne, motorne i senzomotorne (koje se najee susreu u praksi). Rijei afazija i d
isfazija se esto koriste kao sinonimi, ali se disfazijom oznaava laki oblik oteenja g
ovora i jezika. Disfazija moe biti primarna i sekundarna. Kod primarne disfazije
(dg.na uzrastu od 3-4 godine) nije ni dolo do normalnog razvoja govora. A sekunda
rne disfazije su steene (javljaju se nakon tree godine). Govor disfazinog djeteta m
oe biti djelimino jasan, gramatiki nekorektan, pojmovno siromaan, sa smetnjama u izg
ovaranju pojedinih glasova i u oblikovanju reenice. Poremeaji itanja i pisanja (dys
lexia i dysgrafia) Ovi poremeaji se pojavljuju kod djece koja su imala ili imaju
neki govorni poremeaj, zatim kod djece sa smetnjama vida i sluha, kod djece sa sue
nim intelektualnim sposobnostima, minimalnih cerebralnih disfunkcija, etc. Mogu
se javiti u istoj formi kada imaju karakter jednostavnih, specifinih simptoma, dak
le nema drugih primarnih ispada. To su primarni govorni poremeaji, tzv. psihogeni
ili funkcionalni (razni tipovi mucanja, funkcionalne dislalije i funkcionalne d
isfonije). Govorni poremeaji mogu se ispoljiti u kombinaciji sa drugim poremeajima
u psihomotornom fnkcioniranju. Tada sve govorne smetnje imaju sekundarni znaaj,
jer su posljedica ili pratei fenomen osnovnog poremeaja (govorne disfunkcije kod m
entalnih retardacija, senzomotornih oteenja, u sklopu djejih psihoza autizam, kao p
osljedica posttraumatskih stanja, etc.). Posljedice govornih poremeaja Posebno su
kod primarnih poremeaja izraeni emocionalni problemi u vidu socijalnog neadaptivn
og ponaanja. Posljedice govornih pormeaja posebno su znaajne u oblastima (pred)kolsk
og odgoja i obrazovanja, gdje dijete poinje da se suoava sa neuspjesima u verbalno
j komunikaciji. Reakcije okoline na govorni poremeaj mogu biti raznovrsne (podsmi
jeh, imitiranje govorne mane, etc.), pa se dijete osjea odbaenim, izoliranim i ank
sioznim. Pretjerano saaljenje pak moe izazvati agresivno ponaanje kao obranu od ank
sioznosti. Nastavnici su ponekad skloni neki govorni poremeaj protumaiti kao nedov
oljno naueno gradivo (mucanje). Drugi su pak blagonakloni pa ne prozivaju dijete
da ita ili ga ispituju nasamo, to kod djeteta uvruje saznanje da je govorno ometeno.
U pubertetu i adolescenciji, posljedice govornih poremeaja su jo drastinije.
Dijagnostika procjena djece sa govornim poremeajima Dijagnostiki postupak podrazumi

jeva timsku obradu. Svaki lan tima doprinosi postavljanju tone dijagnoze i odreivan
ju adekvatnog terapijskog tretmana: 1. Pedijatrijski pregled utvrivanje antropome
trijskih i zdravstvenih karakteristika djeteta; 2. Neuropsihijatrijski pregled u
tvrivanje opeg i specifinog neurolokog i psihijatrijskog statusa; 3. ORL pregled ORL
status, stanje organa za artikulaciju i fonaciju, stanje sluha; 4. Logopedski p
regled uzimanje specifinih anamnestikih podataka o razvoju govora i utvrivanje logo
pedskog statusa; 5. Psiholoko ispitivanje procjena: trenutne razine funkcioniranj
a djeteta, linosti, obiteljskih odnosa; detaljna amaliza govornog i ponaanja uope.
Svaki lan dijagnostikog tima daje svoj nalaz i miljenje, a na strunom sastanku se od
reuje vrsta terapije i profil terapeuta. Psiholoka procjena Nalaz i miljenje psihol
oga treba da sadri, izmeu ostalog, i procjenu koje funkcije u kojoj mjeri i na koj
i nain su oteene, kakve su kompenzatorne mogunosti i na to treba staviti akcenat u tr
etmanu. Od psihologa se oekuje da na ranom uzrastu, kada su terapijske intervenci
je najuspjenije, svojom metodologijom ispitivanja utvrdi da li je i u kolikoj mje
ri govorni poremeaj primaran ili sekundaran. Specifina psiholoka procjena se odnosi
na onu kategoriju djece koja su intelektualno ouvana i koja pored govornih porem
eaja, ispoljavaju i druge forme neadaptivnog ponaanja. Model funkcionalne analize
ponaanja djece sa govornim poremeajima, pokazao se kao koristan dijagnostiki i tera
pijski instrument. Sprovodi se u formi intervjua sa roditeljima i djetetom: a) p
rikupljaju se podaci o ponaanju djeteta uope; b) sva odstupajua ponaanja se analizir
aju u odnosu na uestalost, intenzitet i trajanje; c) utvruje se govorni status djete
ta, te se na osnovu njega vri kvalitativna i kvantitativna analiza govora. Prva s
e odnosi na analizu govora u razliitim stupnjevima sloenosti govorne ekspresije. P
rilikom uzimanja govornog statusa kontroliraju se: 1. motorna i fizioloka obiljeja
govornog poremeaja; 2. karakteristike govora; 3. konzistencija govornog poremeaja
kao indikatora teine istog; 4. adaptacija (smanjenje govornih smetnji); 5. cjelo
kupno ponaanje za vrijeme govora. Kvantitativna analiza je davanje brojanog iskaza
pri odreivanju lake, srednje ili teke forme. U uporabi je vie takvih testova: Rill
ey-test za procjenu se uzimaju tri parametra: frekvencija ponavljanja i produavan
ja glasova; uoljive fizike konkomitante (akustini i opaljivi fenomeni koji prate gov
or) i
duina trajanja najduih blokada. Sabiranjem skorova za sva tri parametra dobije se
zbrojni skor. d) ispituju se specifine govorne situacije; e) ispituje se motivaci
ja za promjenu ponaanja. U okviru analize ponaanja, dobro je napraviti hijerarhiju
situacija u kojima dijete ima govorne smetnje u odnosu na stupanj straha koji s
e javlja u tim situacijama. Funkcionalnom analizom ponaanja sa procjenjuje i auto
percepcija hendikepa. Kod starije djece i adolescenata koriste se, pored analize
ponaanja i specifini upitnici: 1. Willoughby upitnik ispituje interpersonalnu i s
ocijalnu anksioznost (ima 25 pitanja); 2. Test samoprocjene reagiranja na govorn
e situacije sadri 40 govornih situacija koje se procjenjuju kroz 4 aspekta: izbje
gavanje situacije; motivacija da se u nekoj situaciji govori (reagiranje u situa
ciji); intenzitet mucanja u datoj situaciji; frekvencija javljanja date situacij
e. 3. Iowa skala stavova prema mucanju 45 tvrdnji, za svaku tvrdnju se procjenju
je slaganje 5-ostepenom skalom od uope se ne slaem do potpuno se slaem. Korisno je da
kalu popune i vane osobe iz okoline. Pri psiholokoj procjeni djece sa govornim por
emeajima, treba imati u vidu da je situacija u kojoj se radi test vrlo anksiogena
i za dijete i za roditelja i da rezultati ispitivanja u prvom testu nisu uvijek
relevantni.
KARAKTERISTIKE, RAZVOJ I PSIHOLOKA PROCJENA DJECE OTEENOG SLUHA
Karakteristike i razvoj djece oteenog sluha Oteenje sluha, a posebno rana teka gluhoa,
ostavlja multiple posljedice u opem razvoju djeteta. Gluha beba dolazi na svijet
sa istim psiholokim potencijalom i potrebama kao i beba koja uje, ali je od roenja
njeno iskustvo drukije i formira se drugim sredstvima. Njeno iskustvo je osiromae
no za itavu dimenziju koju donose zvuci, a posebno ljudski glas i govor. Gluhom d
jetetu je onemogueno verbalno izraavanje sopstvenih potreba i ideja, a oteano mu je
i razumijevanje potreba, utisaka i namjera drugih ljudi. Primarni hendikep za o
sobu sa oteenim sluhom je ogranienje u komunikaciji, kao to je za slijepe ogranienje
u kretanju. To se ogleda u kognitivnom, emocionalnom i socijalnom razvoju djetet
a oteenog sluha. Nijedna definicija gluhoe ne moe izraziti sve probleme, niti izai u
susret svim potrebama ljudi sa oteenim sluhom. Poznata je sljedea definicija gluhoe
i nagluhosti: Gluhi su oni ije ulo sluha nije funkcionalno za uobiajene ivotne svrhe,
a nagluhi su oni ije je ulo sluha defektno, ali ipak funkcionalno uz uporabu ili
bez aparata za sluh. Stupanj oteenja sluha kree se od lakih oteenja preko razliitih st
pena nagluhosti do totalne gluhoe. Kad je rije o vremenu nastanka, oteenje sluha moe
biti kongenitalno ili steeno u tijeku ivota. Vano je i to da li je dijete ogluhilo
prije stjecanja govora (prelingvalne gluhoe) ili je oteenje sluha nastalo kasnije,
kada je govor bio oformljen (postlingvalne gluhoe). Vano je i to da li je do gubit
ka sluha dolo iznenadno ili postupno. Najtee posljedice u psihikom razvoju ostavlja
ju duboke rane gluhoe iz prelingvalnog perioda.
Kognitivni razvoj djece oteenog sluha Rudolf Pintner, otac psihologije gluhih, vrio
je brojna istraivanja gluhe djece (SAD), a konstruirao je i posebne testove namj
enjene za ispitivanje gluhih. On je 20-ih godina XX stoljea doao do zakljuka da su
gluha djeca u prosjeku zaostajala za 2 godine MD (mentalne dobi) iza djece norma
lnog sluha, a 5 godina u obrazovnom pogledu. Tako je Pintnter otvorio problem od
nosa gluhoe i mentalne retardacije. Smatrao je da bolest koja dovodi do gluhoe, do
vodi i do mentalne retardacije. Danas u psihologiji gluhih ne postoji jedinstven
odgovor na pitanje o prirodi intelektualnih sposobnosti osobe oteenog sluha. Dva
su suprotna shvatanja o kognitivnim sposobnostima djece oteenog sluha. Na jednoj s
trani su autori na elu sa Pintnerom i Oleronom, koji smatraju da je gluhoa praena o
dreenom kognitivnom deficijencijom, a na drugoj strani su autori na elu sa Furtom,
koji na temelju Piagetove teorije tvrde da jezik i govor ne igraju odluujuu ulogu
u razvoju miljenja, te se gluha djeca kao verbalno inferiorna, u pogledu kogniti
vnih sposobnosti neometano razvijaju. Sva dosadanja ispitivanja inteligencije oso
ba oteenog sluha pomou verbalnih testova su pokazala zaostajanje gluhih, a manje i
nagluhih. Ispitivanja inteligencije neverbalnim testovima dala su razliite rezult
ate. Jedni smatraju da osobe naruenog sluha pokazuju deficit u neverbalnoj inteli
genciji, a drugi konstatiraju da gluhi na nekim neverbalnim testovima imaju supe
riornije rezultate. I primjena istog testa pod slinim uvjetima a od strane raznih
istraivaa, daje razliite rezultate o sposobnostima gluhih. Mnoga istraivanja pokazu
ju inferiorne rezultate gluhih i nagluhih na testu Ravenovih progresivnih matric
a, ali ima i izvjea gdje nisu konstatirane znaajne razlike izmeu gluhe djece i djece
koja uju. Templin, Oleron i Myklebust (1950, 1950, 1964) ustanovili su da gluha
djeca imaju tekoa u apstraktnom miljenju, iako Myklebust tvrdi da se ovaj zakljuak n
e moe generalizirati na sve oblike apstraktnog miljenja. Subtestovna analiza rezul
tata na Wechslerovim neverbalnim skalama, pokazala je da gluhi najtee rjeavaju sub
testove Strip i ifra, a najuspjenije Kosove kocke i Sklapanje figura. Subtestovna
analiza u Brownovom ikakom neverbalnom testu pokazala je inferiornost gluhe djece
u sintetiziranju geometrijskih oblika, sortiranju (kategoriziranju), apstraktnom
i deduktivnom miljenju, etc. Hiski-Nebraska test sposobnosti za uenje je specijal
no konstituiran i standardiziran za gluhu djecu, a pokazao je inferiornost gluhe
djece u analognom miljenju i memoriranju. Faktorsko-analitike studije inteligenci
je djece oteenog sluha ukazale su na razliite rezultate. Na Terstonovom testu prima
rnih mentalnih sposobnosti, gluhi su bili bolji od ujuih u prostornom snalaenju (Sfaktor); brzini percepcije (P-faktor), a slabiji u verbalnom shvatanju (V-faktor
) i rezoniranju (R-faktor). Farant je zakljuio da gluhoa ometa izvjesnu integracij
u faktora inteligencije, kao i da iskrivljuje izgled nekih faktora. Myklebust tv
rdi da gluhoa djeluje i na divergentno miljenje i evaluaciju u skladu sa Guilfordo
vom faktorskom teorijom inteligencije. Oleron je na osnovu svojih eksperimanata
zakljuio da govor nema tako veliku ulogu u zadacima koji zahtijevaju perceptivnomotorni razvoj, ali da je uloga govora znatno vea
kada perceptivne baze ne pruaju mogunost za rjeavanje problema. Furt tvrdi da gluhi
u pogledu intelektualnog funkcioniranja, ne zaostaju za osobama koje uju, mada r
ezultati njegovih eksperimenata daju drukije slike. Furt slabije rezultate gluhe
djece ne pripisuje nedostatku verbalnog faktora, nego djelovanju socio-kulturnih
faktora, nedostatku iskustva, etc., zakljuujui da inteligencija gluhih nije oteena.
Ispitivanje pamenja gluhe djece pokazalo je takoer selektivnu pogoenost razliitih o
blika pamenja. Gluha djeca pokazala su bolje rezultate od ujue u pamenju redoslijeda
pokreta na testu Kosove kocke. Gluha djeca su bila superiornija i u memoriranju
crtea, ali su bila inferiorna u verbalnom i numerikom pamenju. Solovjev je zakljuio
da je smisaono pamenje slabije razvijeno kod gluhe djece, ali se sa uzrastom pob
oljava. Vizualne predstave pamenja kod gluhih s vremenom trpe znaajnije promjene u
smislu gubljenja osobenosti ili pak u pretjeranom naglaavanju osobenosti sadraja m
aterijala za pamenje. Vizualno opaanje kod male gluhe djece ima usporen razvoj, al
i sa razvojem govora i usljed obuavanja, vizualno opaanje se razvija do granice ko
je imaju i osobe normalnog sluha. Unato velikoj nekoherentnosti rezultata empirij
skih istraivanja, mogu se izvesti zajednike tendencije u razvoju kognitivnih sposo
bnosti djece oteenog sluha: 1. Oteenje sluha selektivno pogaa odreene aspekte kognitiv
nog funkcioniranja: verbalna inteligencija, apstraktno miljenje, miljenje u analog
ijama, socijalna inteligencija, konzervacija, verbalno i numeriko, te sukcesivno,
smisaono i odloeno pamenje, kao i neke aspekte vizualnog opaanja; 2. Oteenje sluha n
e pogaa odreene sfere kognitivnog funkcioniranja, ak doprinosi da se izvjesne sposo
bnosti razviju vie nego kod osoba normalnog sluha: pamenje crtea i pokreta, spacija
lno snalaenje, brzine vizualne percepcije, sposobnost analize i sinteze na vizual
nom materijalu, etc. 3. Selektivna pogoenost odreenih aspekata kognitivnog funkcio
niranja najizraenija je na niim uzrastima, dok na viim dolazi do ubrzanog razvoja t
ih sposobnosti; 4. Opseg kognitivne razine (IQ) sluno oteene djece nije manji od on
og kod ujue; 5. Komparacija neverbalnih IQ-a kod kongenitalnih i steenih gluhoa nije
dala statistiki znaajne razlike. U izvjesnim istraivanjima naene su interseksualne
razlike u kognitivnim sposobnostima gluhe djece u smislu boljih rezultata gluhih
djeaka. Negdje ja konstatirano da su gluhi uenici dnevnih kola bolji od uenika u in
ternatima. Gluha djeca gluhih roditelja pokazuju prosjeno vii IQ nego gluha djeca
koja imaju roditelje normalnog sluha. Emocionalni i socijalni razvoj djece oteenog
sluha Emocionalni i socijalni razvoj djece oteenog sluha odreen je tekoama u stjecan
ju govora i u problemu openja s drugim ljudima (nedostatk zvukova, ljudski glas,
etc.). Myklebust navodi 4 kategorije u vezi sa stupnjem oteenja: 1. Gubitak sluha
od 35 do 45 db(decibela) moe priinjavati tekoe u razgovoru, ali drutvenost nije pogoe
a;
2. Gubitak sluha od 45 do 65 db pogaa socijalnu komunikaciju, ali se moe koristiti

aparat (amplifikator); 3. Gubitak sluha od 65 do 80 db otean je kontakt sa okoli
nom i poveana potreba za oslanjanjem na druga ula; 4. Gubitak od 80 do 100 db neop
hodno je koritenje ula vida i opipa. Myklebust govori o 6 kategorija od kojih se n
avode tri, a sobzirom na vrijeme nastanka oteenja: 1. Gubitak sluha prije roenja il
i prije 2.g. ivota ima posljedica po integritet linosti, emocionalno prilagoavanje
i identifikaciju; 2. Gubitak sluha od 2.do 6.g. bolja osnova za razvoj strukture
linosti; 3. Gubitak sluha u kolskom dobu govorna funkcija solidno ouvana, a posebn
o funkcija unutarnjeg govora, manje su pogoeni razvoj Ja i emocionalni razvoj. Po
red objektivnog ogranienja u komunikaciji izmeu majke i djeteta koje je gluho, jav
ljaju se i optereujui subjektivni momenti (agresija, ambivalencija, odbacivanje, e
tc. svjesno ili nesvjesno). Dijete registrira ova osjeanja i stavove, koji utjeu n
a njegovu sliku o sebi, emocionalni razvoj i linost u cjelini. Gluho dijete koje
raste uz svoje gluhe roditelje je manje izloeno negativnim iskustvima. Ono je u p
rednosti zbog svog ranog ukljuivanja u gestovnu komunikaciju, kao i zbog povoljne
emocionalne klime prihvatanje u kojoj ima manje frustracija. Ta djeca imaju i v
iu razinu samoprocjene i veu prilagoenost. Malo dijete oteenog sluha ima problema u i
dentifikaciji sa svojim roditeljima i vrnjacima normalnog sluha. Polaskom u speci
jalnu kolu, djeca upoznaju djecu slinu sebi, ali imaju malo prilika da upoznaju od
rasle gluhe osobe koje im mogu sluiti kao pozitivan identifikacioni uzor. Dugogod
inja kontroverza u edukaciji gluhih u vezi sa tzv. oralnom metodom naspram uporab
e gesta, donijela je i specifine probleme identifikacije. Gluho dijete u kontaktu
sa svijetom normalnog sluha doivljava stalne frustracije i neuspjehe zbog svog n
erazgovijetnog govora. Gluha djeca koja su institucionalizirano smjetena, pokazal
a su vei stupanj emocionalne i socijalne zrelosti, nego gluha djeca iz dnevnih kol
a. Brunschnigova je u istraivanju gluhe djece iz internatskih kola utvrdila da glu
ha djeca imaju manje prijatelja i najee se igraju sama, a pokazala su i nerealno vi
soke samoprocjene. Pokazalo se da gluha djeca ee izraavaju potrebu za roditeljskom l
jubavlju i veim brojem prijatelja, nego elju da uju ili da govore. Neke studije izv
edene sa internatskom djecom pokazale su njihovu inferiornost u socijalnoj kompe
tenciji, a studija sa gluhom i nagluhom djecom iz dnevnih kola nije pokazala razl
ike u pogledu socijalne zrelosti gluhih i nagluhih u poreenju sa djecom normalnog
sluha. Istraivanje djece i adolescenata pomou Rorschachovog testa, dalo je sljedee
zajdnike karakteristike: 1) pojmovna deficijencija; 2) emocionalna nezrelost; 3)
rigidnost i egocentrizam; 4) deficijentna socijalna adaptivnost;
5) 5) ogranieni interesi i motivacija. Barker navodi da su internatski smjetena gl

uha djeca na inventarima linosti ispoljila slabiju adaptaciju, emocionalnu nestab
ilnost i neurotske tendencije. Nagluha djeca iz redovnih kola pokazala su prilagoe
nost slinu djeci normalnog sluha. Bindon i Hes su koristili MAPS test (Napravi pr
iu pomou slika). Prvi je pronaao kod gluhe djece povien broj shizofrenih znakova, os
iromaenu fantaziju, alogino i nerealistino miljenje; a Hes je pronaao: vei stupanj imp
ulsivnosti, povrne interpersonalne kontakte i emocionalne investicije, depresivne
karakteristike i povienu fantaziju. Rezultati modificiranog testa crtea ljudkse f
igure (Myklebust) su pokazala da totalna gluhoa od roenja mijenja perceptivne proc
ese i svijest pojedinca. Gluha djeca pokazala su emoc. nezrelost i tekoe u identif
ikaciji, koje su se posebno iskazale u sexualnoj identifikaciji kod mukaraca. ivko
vi je ispitao utjecaj gluhoe na strukturu linosti pomou projektivnog testa IES (id,
ego, superego). Rezultati su pokazali da je ego gluhih adolescenata oslabljen, a
superego nedovoljno interioriziran i rigidan, a impulsivnost poviena. Osim testo
va, izvori podataka o djeci oteenog sluha su i sustavne opservacije i iskustva kli
nike psihijatrije. Na osnovu prvih izvora, dobiveni su podaci o problemima ponaanj
a gluhe djece (najei agrsivnost, hiperaktivnost, acting out). Heider je pokazao da
djeca normalnog sluha vie tee suradnji i manje su agresivna, a igra je organiziran
ija nego kod (na)gluhe djece. Izvjee psihijatara Rainera i Altschulera navodi da g
luha djeca esto pokazuju slabiju sposonmost da razumiju i vode rauna o osjeajima dr
ugih ljudi i nemaju adekvatnu predstavu o utjecaju sopstvenog ponaanja na druge. a
k i u sloenijim situacijama, njihove obrambene reakcije ostaju na razini jednosta
vne projekcije. U ikakom projektu za istraivanje mentalnog zdravlja gluhih, istaknu
ta je pojava depresivnih reakcija kod djece oteenog sluha. Zajednike karakteristike
linosti osoba sa oteenjem sluha su: 1. deficijentna socijalna adaptacija (nesamost
alnost, ovisnost, nedovoljna socijaliziranost i potivanje drutvenih normi); 2. def
icijentna emocionalnost (emoc.nezrelost, labilnost, etc.); 3. egocentrizam (nedo
statak empatije i brige za druge); 4. rigidno ponaanje (pridravanje knjikih pravila
etikecije); 5. poviena impulsivnost (agresije, bijes, acting out ponaanja); 6. og
ranieni interesi i slaba motivacija; 7. sklonost ka neurotskom reagiranju i simpt
omi psihotikog reagiranja; 8. problemi u identifikaciji, posebno sex.identifikaci
ja gluhih djeaka; 9. duboke rane gluhoe (najvea oteenja u linosti); 10. ozbiljne menta
lne deformacije i poremeaji u linosti (kod ranih dubokih gluhoa). Osobe oteenog sluha
nisu sve sline i postoje velike varijacije u njihovoj populaciji. Ono to ih ini ra
zliitim od osoba normalnog sluha je, u najveoj mjeri, govorna i komunikaciona defi
cijencija i posljedice istih. Veina autora smatra da osobe oteenog sluha imaju jedi
nstvenu psihologiju i da njihov psihiki ivot nije konstituiran na istim osnovama o
rganskog porijekla i bioloke prirode,
kao to je to kod ujuih, te da iz toga proizilazi pojam gluha linost. Izvjesni autori (
Furth) tvrde da gluha linost ne postoji i da se osobe oteenog sluha bitno ne razlikuj
u od osoba normalnog sluha. Psiholoka procjena djece oteenog sluha Greenbergerova i
spitivanja gluhe djece imala su diferencijalno-dijagnostiku funkciju (eliminacija
mentalno zaostale gluhe djece prije polaska u kolu). Paterson i Pintner su pokual
i primijeniti Binet-Simonovu skalu dajui gluhoj djeci tiskano uputstvo i traei pism
ene odgovore, ali se test pokazao nepodobnim, pa su Paterson i Pintner 1916.g. k
onstruirali specijalan manipulativni test za procjenu inteligencije gluhih. Jedn
i smatraju da se gluhima mogu davati testovi koji se daju i ujuoj populaciji, a dr
ugi da se za gluhe moraju napraviti posebni testovi, dok trei da se daju standard
izirani testovi ujue populacije, ali uz odrene korekcije. Vano je i pitanje valjanos
ti testova i zadavanja uputstava kao i nain na koji se dobivaju odgovori na testu
. Postoje verbalni testovi koji zahtjevaju verbalna uputstva i verbalne odgovore
i neverbalni testovi koji su prilagoeni za ovu populaciju ometenih. Meu tim testo
vima se razlikuju oni kod kojh je potrebno verbalno uputstvo i oni kod kojih nij
e potrebno ni verbalno uputstvo ni verbalni odgovori. Najznaajniji dio psiholoke p
rocjene sluno oteenih je interpretacija rezultata na testu. Postoje razliite vrste n
everbalnih testova od kojih su najznaajniji neverbalni testovi manipulativnog tip
a (zahtjeva se manipulacija objektima). Prema uzrastu ispitanika postoje testovi
za bebe i za malu djecu, za kolsku djecu i za odrasle. Prema psiholokom sadraju ko
ji ispituju, postoje testovi sposobnosti, znanja i postignua i testovi linosti. Ge
neralna je preporuka da se svi testovi sluno oteenoj djeci daju individualno. Testo
vi sposobnosti 1. Wechslerova skala za mjerenje inteligencije djece manipulativn
a skala individualni neverbalni test inteligencije za uzrast od 6 do 16 g., a sa
stoji se od 5 subtestova: Dopunjavanje slika, Kosove kocke, Sastavljanje figura,
Reanje slika, ifra (zamjena broja znakom) i alternativni subtest Labirint. Uputst
va su verbalna, ali se mogu dati i u neverbalnoj formi. 2. Hiski-Nebraska test s
posobnosti za uenje za malu gluhu djecu od 4 do 10 godina. Sastoji se od 12 subte
stova koji zahtjevaju izvoenje razliitih aktivnosti. Instrukcije se daju pantomims
ki. Test ima paralelnu formu za djecu normalnog sluha i dvije standardizacije: j
ednu za gluhe, drugu za ujue. Pogodniji je za duboke gluhoe nego za nagluhe. 3. Sni
der-Omenov neverbalni test inteligencije za gluhe i ujue. Vremenski je ogranien. In
strukcije su neverbalne, a posebno je normiran za gluhu, posebno za ujuu djecu. 4.
ikaki neverbalni test (Brown) za mjerenje ope inteligencije djece od 8 do 14 godin
a. Ima 10 subtestova: ifre, Diskriminacija klasa, Analiza skupine kocaka, Slinosti
, Rekonstrukcija slika, Vremenski redoslijed dogaaja, Apsurdnosti u slikama, Odno
s dijela i cjeline, etc. Instrukcije se daju pantomimom ili verbalno.
5. Pintnerov neverbalni test specijalno konstruiran za gluhu djecu uzrasta od 8

do 13 godina. Ima 6 subtestova: Prosjeni oblici, Obrnuti crtei, Redoslijed pokreta
, Identifikacija, Presavijanje hartije, Sinteza oblika. Test se zadaje jednostav
nim verbalnim uputstvima ili pomou pantomima ili gesta. Test preteito ispituje per
ceptivne i spacijalne sposobnosti iskljuujui skoro sve druge funkcije. 6. Test Rav
enovih progresivnih matrica (grupni ili individualni). Postoji forma testa u boj
i (od 5.do 11.g.) i crno-bijele matrice (za starije od 11 g.). Matrice u boji im
aju tri a crno-bijele, 5 serija sa po 12 zadataka, sastavljenih od vizualno-perc
eptivnih problema. Ovaj test ne obuhvata irok opseg kognitivnih sposobnosti i nij
e dovoljno informativan, ali moe se koristiti kao dodatni test u bateriji. 7. Lei
terova internacionalna performance-skala (2-18 g.) ima 6 neverbalnih zadataka gr
upuranih prema uzrasnim kategorijama. Zadaci zehtijevaju prosuivanje odnosa izmeu
2 dogaaja. 8. Test sposobnosti Ontairo kole (7-18 g.) ima 6 oblasti: manipulativne
aktivnosti, sheme u boji, Kosove kocke, domine, crtei i vezanje vorova. 9. Gooden
oughov test ljudske figure (3,5-12 g.) test tipa olovka-papir. 10. Driver-Kollinso
va manipulativna skala (5-16 g.) sastoji se od zadataka sa Kosovim kockama, dovra
vanjem slika, domino-test, test veliine i teine i Pintner-Patersonov test maneken
i profil. 11. Pibodi slikovni test rjenika za mjerenje psiholingvistikih sposobnos
ti. Sa gluhom djecom se koristi za procjenu sposobnosti itanja sa usana ili pozna
vanje rijei. Testovi koji se koriste za ispitivanje gluhih, uvijek se mogu korist
iti za ispitivanje nagluhih, a samo u odreenim sluajevima i drugi testovi. Testovi
linosti Samo je 1 standardiziran za gluhu populaciju: Inventar linosti za gluhu d
jecu. Svi ostali testovi za procjenu linosti sluno oteenih namijenjeni su populaciji
normalnog sluha i mogu se svrstati u 3 grupe: projektivni testovi, testovi tipa
inventara linosti i invevtari zrelosti. -Projektivni testovi1. Machoverov crte lj
udske figure (od 2.g. do odraslog doba). Od ispitanika se prvo trai da nacrta llj
udsku figuru (muku ili ensku), a onda da nacrta figuru suprotnog spola. 2. Kua drvo
ovjek test ( od 3.g. do odraslog doba). 3. Rorschachova tehnika od subjekta se t
rai da kae na to ga mrlje podsjeaju. 4. Test tematske apercepcije (Murray) (od 4.g.
do odraslog doba) sastoji se od 31 karte koje sadre nedovoljno jasne provokativne
slike, pa se od ispitanika trai da ispria priu o slici. 5. Napravi priu pomou slike
MAPS (Schneidman)- (od 6.g.) materijal se sastoji od 22 nacrtane pozadine i 67 i
sjeenih figura. Od ispitanika se trai da izabere koje hoe figure i smjesti ih u poz
adinu, a onda da ispria priu.
6. Mjerenje socijalnosti djece sastoji se od kartica u kojima su prikazana djeca

angairana u raznim aktivnostima. Od ispitanika se trai da grupira kartice u kateg
orije zabavno i nije zabavno. Ekspresivne projektivne tehnike se sastoje u crtanju,
bojenju, pravljenju sloaja figura i igri sa lutkama i drugim igrakama. Vrlo su kor
isne kao dijagnostiko sredstvo, posebno za malu sluno oteenu djecu. Dijete u igri pr
ojektira nesvjesne sadraje i ispoljava razliite crte linosti. U ispitivanju koje se
vri u istraivake svrhe, koriste se i drugi projektivni testovi za istraivanje linost
i kao: test ruku, I-E-S-test, etc. -Inventari linosti i zrelosti1. Inventar linost
i za gluhu djecu (Brunschwig) sastoji se od 67 jednostavnim rijeima formuliranih
ajtema. Standardiziran je za populaciju kolske gluhe djece. Postoji Minessota mul
tifazini inventar linosti (MMPI) i Kestioner 16 faktora linosti. 2. Vinelandska ska
la socijalne zrelosti predmet mjerenja je socijalno adaptivna zrelost, tj. sposo
bnost individue da se brine o sebi i svojim praktinim potrebama, kao i sposobnost
da preuzme odgovornost za sopstvene aktivnosti. Testovi znanja Jedna od najteih
implikacija koju oteenje sluha donosi, ispoljava se kao obrazovna retardacija. Tes
tovi znanja za sluno oteene uglavnom mjere jezike i govorne sposobnosti, znanja iz a
ritmetike. U SAD se koriste ovi testovi: Test postignua irokog opsega (WRAT); Stan
fordov test postignua; Metropolitan testovi postignua. Test sintaksikih sposobnosti
je test standardiziran za prelingvistie duboke gluhoe. Myklebust je konstruirao t
est Prie u slikama, koji mjeri i analizira sposobnost pisanog jezika. Specifini kl
iniki testovi Pomou ovih testova mogu se ustanoviti vizualno-motorna oteenja kojima
u osnovi mogu biti cerebralne disfunkcije. 1. Getalt vizuomotorni test Benderove
jednostavni geometrijski crtei koje ispitanik treba reproducirati. 2. Bentonov te
st vizualne retencije ispituje percepciju i vizuano pamenje spacijalnih odnosa od
8.godine do odrasle dobi. 3. Irinkoku-Ozorecki motorna razvojna skala ispituje
uni i bilateralne motorne sposobnosti na uzrastu od 6 do 14 godina. Kliniki testo
vi nisu uvijek uspjeni u otkrivanju cerebralnih disfunkcija. Nain rada sa djecom ot
eenog sluha Psiholoki tretman za djecu oteenog sluha obuhvata psihodijagnostiku, psi
hoterapijski i savjetodavni rad. Psiholoki tretman poiva na timskom radu. Psiholog
mora poznavati specifine probleme ove populacije, tehnike psiholoke procjene i os
nove psihoterapijskog i savjetodavnog rada, razvojne psiholoke karakteristike slun
o ometene djece, komunikaciju sa tim osobama, pravilnu selekciju instrumenata, t
e mora vladati i nekom psihoterapijskom metodom (bihevioralna teraija, play-tera
py, etc.).
Psiholoka procjena beba i male djece oteenog sluha Teite rada je na utvrivanju kakvom
bazinom razvojnom opremom raspolae dijete da bi moglo izvriti odreene ivotne zadatke.
U okviru historije sluaja, istrauju se roditeljski stavovi, te se registriraju in
formacije o zdravstvenom stanju djeteta, posebno o auditornom statusu djeteta i
obitelji. Intervju se najee vodi sa majkom, pri emu je mogue uvidjeti njene stavove i
reagiranja na hendikep djeteta. Prvi zadatak psihologa je da reducira emocional
nu tenziju i stvori smirenu atmosferu. Obino se intervju zapoinje neutralnim opser
vacijama. Dok razgovara sa majkom, psiholog se treba povremeno okrenuti i nasmij
eiti djetetu. Kasnije se djetetu daje neka igraka. Ako ju dijete ne prihvata, eka s
e odreeno vrijeme, pa se onda ponovno ponudi. Kad ju dijete prihvati, moe poeti reg
ularno ispitivanje djeteta. Preporuuje se da majka prisustvuje ispitivanju. Razvo
jne skale koje se koriste za ispitivanje male djece koja su sluno oteena su: - Gess
elova razvojna skala, koja ispituje motorno, adaptivno, govorno i socijalno ponaa
nje; - Bayleyeva skala ima tri skale: mentalnu, motornu i socijalnu. Psiholoka pr
ocjena kolskog djeteta oteenog sluha Djeca koja tek polaze u kolu i mlaa kolska djeca
uvode se u ispitivanje putem igre. Ako odbiju suradnju, ne treba ju forsirati, v
e dijete otpustiti sa veselim izrazom lica i nagovijestiti mu ponovni susret. Sob
a za ispitivanje starijeg djeteta treba da bude neutralna i jednostavno namjetena
, ali da djeluje udobno, relaksirajue, a ne kancelarijski ili bolniki. Ispitiva tre
ba da sjedi tono ispred djeteta, a lice mu treba biti osvijtljeno i jasno vidljiv
o. Govor treba da je prirodan, jednostavan, izraajan, sporiji. Paralelno uz oraln
u komunikaciju, treba koristiti i geste. Treba izbjegavati pohvale i nagrade i n
e bi se trebalo biljeiti za vrijeme ispitivanja. U radu sa mentalno zaostalom dje
com oteenog sluha mora se pokazati posebna fleksibilnost i strpljenje. Vaan dio psi
holoke procjene je opservacija. Najprije se registrira opi izgled djeteta, onda to
da li ima enstvenosti kod djeaka ili muevnosti kod djevojica, nosi li aparat za slu
h, znakovi motorne (ne)koordinacije, hipo ili hiperaktivnost, ima li tikova, trz
aja, problema ravnotee, etc. Opservira se raspoloenje i emocionalne reakcije (prom
jene boje lica, ubrzano disanje, znojenje, etc.), te stav prema psihologu. U sit
uaciji testiranja opservira se ponaanje djeteta od momenta davanja uputstava. Psi
holoka egzaminacija bi trebala opservaciju proiriti na razne ivotne situacije: ponaa
nje djeteta u kui, koli, etc. korisno je promatrati i interpersonalne i grupne int
erakcije djece oteenog sluha sa vrnjacima i odraslima. Promatra se i tolerancija na
frustracije. Vane tehnike psiholoke procjene su historija sluaja i intervju. Difer
encijalna dijagnoza Razliiti uzronici mogu dovesti do nedovoljne diskriminacije zv
uka ili potpunog odsustva reagiranja na zvuk. U tom sluaju se prvo primjenjuju ne
verbalni testovi inteligencije, a
zatim i drugi testovi i tehnike. U sluaju nejasne dijagnoze, treba dijete podvri d
uem ispitivanju. Kada su u pitanju mala djeca, diferencijalna dijagnoza ima za ci
lj razlikovanje primarnih etiolokih faktora i njihovih simptoma od sekundarnih si
mptoma, nastalih kao reakcija djeteta na oteenje. Psiholoki nalaz Psiholoki nalaz tr
eba sadrati sljedee: prikaz najvanijih dijagnostikih indikatora, njihovu procjenu i
interpretaciju i eventualnu preporuku za dalji rad sa djetetom; ime, prezime i s
trunu kvalifikaciju psihologa koji daje nalaz. Opi podaci koje treba da sadri svaki
psiholoki nalaz djece oteenog sluha su: 1 .opi podaci o djetetu (ime, prezime, star
ost, stupanj oteenja i sl.); 2 .razlog zbog kojeg je vrena psiholoka exploracija; 3
.saeto sumirani nalazi o znaajnim dogaajima iz ivota djeteta i specifina iskustva; 4
.ponaanje u test-situaciji; 5 .rezultati testova (o kognitivnim sposobnostima pun
i nazivi primjenjenih testova); 6 .psiholoka procjena na osnovu svih prikupljenih
podataka. Zavrni dio nalaza moe sadrati preporuku vezanu za svrhu ispitivanja, u v
ezi sa edukacijom, emocionalnom i socijalnom adaptacijom ili profesionalnom orij
entacijom. Jezik kojim se pie psiholoki nalaz mora biti razumljiv i strunjacima iz
nepsiholokih profesija (izbjegavati tehnike termine i teorijske koncepte). Psiholok
i sadraj treba se izraziti opisno. Prijedlog optimalne primjene testova za rad sa
djecom oteenog sluha Psiholog koji se bavi djecom oteenog sluha vri psiholoku explora
ciju putem historije sluaja, opservacije, intervjua i testova sposobnosti, linosti
i specijalnih klinikih testova. Od testova koji se koriste za psiholoku procjenu
djece oteenog sluha, za optimalnu bateriju su: WISC-manipulativna skala; Leiterova
internacionalna skala; Vinelandska skala socijalne zrelosti; Getalt-test Bendero
ve; Test kua-drvo-ovjek, etc. RAZVOJ, PSIHOLOKE KARAKTERISTIKE I PROCJENA SLIJEPE D
JECE Razvoj slijepe djece Kod vizualno ometenog djeteta, dodatne varijable mogu
dalje individualizirati razvojni proces, jer se on razvija u jednoj situaciji ko
ja je osobena zbog nedostatka jednog od najznaajnijih kanala, preko kojeg se dobi
vaju podaci o realnosti i sredini koja nas okruuje. Osim toga, sljepilo moe biti p
raeno drugim onesposobljenostima, koja e takoer utjecati na procese rasta i razvoja
. Ipak, slijepo dijete je prije svega dijete pa tek onda slijepo. Roditelji nepo
sredno pred dobivanje slijepe bebe iz stanja velike sree i oekivanja padaju u oajan
je i depresiju. Ali reakcje sa slijepom djecom nisu sve iste u svim obiteljima.
Oni ovise o vie faktora: mentalno zdravlje roditelja, osjeajnost, inteligencija, n
jihova kultura, obrazovanje, etc. Najei su sljedei naini reagiranja. Realistino prihv
tanje djeteta, ignoriranje hendikepa;
pretjerana zatita djeteta, skriveno odbacivannje djeteta, otvoreno odbacivanje dj

eteta. U sluaju ambivalentnog stava, roditelji nesvjesno odbacuju dijete, a s dru
ge strane ele da ga zatite vie no to je potrebno. Tempo stjecanja sposobnosti kod sl
ijepe djece je sporiji, a variranje kod brzine razvoja vee nego kod djece koja vi
de. Ove specifinosti su uvjetovane i time to je slijepo dijete ee u situaciji da bude
odvojeno od obiteljske sredine, nego dijete koje vidi. Nekad do separacije dola
zi odmah nakon roenja i djeca prve tjedne ivota provode u inkubatoru, a nekad tek
kasnije, prilikom ispitivanja radi ljeenja bolesti ili udesa koji su uzrokovali s
ljepilo. esta i dugotrajna odvajanja prouzrokuju viestruku deterioraciju funkcioni
ranja i zaostajanje u razvoju bez obzira na zdrav konstitucionalni potencijal ko
je je dijete donijelo roenjem. Senzorni deficit proiruje zahtjeve koje mora da isp
uni sredina u periodu ranog razvoja slijepog djeteta. Slijepa beba mora pronai ne
ki posebni adaptivni put kojim e moi da uspostavi afektivne veze i stvori odgovara
jue, fokusirane odnose sa drugim objektima, prevashodno s majkom. Da bi adekvatno
percipirala potrebe slijepog djeteta, majka mora prvo upoznati i nauiti neverbal
ni jezik svoje bebe, gdje meu prvim spada jezik osmijeha. Slijepa beba tek u 4.mjes
ecu poinje selektivno da odgovara na glas majke sa osmijehom. Napouzdaniji stimul
us za izazivanje osmijeha za slijepu bebu je krupna taktilna ili kinestetika dra i
to mnogo prije nego kod beba koje vide. Da bi se shvatilo emocionalno iskustvo
slijepe bebe, mora se itati sa njenih ruku, kojima ona izraava elje i namjere. Odgo
vore na te znake treba davati takoer preko ruku. Umjesto koordinacije oko-ruka, s
lijepa beba mora da postigne koordinaciju uho-ruka, koja e joj omoguiti da lokaliz
ira zvuni objekt u prostoru, da posegne u njihovom pravcu i da ga dohvati. Ali, k
oordinacija uho-ruka sporo napreduje tijekom razvoja slijepe bebe i znatno zaost
aje u poreenju sa odgovarajuom koordinacijom bebe koja vidi. Majka konstantno govo
ri i dodiruje svoju bebu, ali vokalizacije koje iniciraju kontakt sa slijepim be
bama javljaju se tek krajem druge godine, ak i u obiteljima gdje su se roditelji e
sto obraali svojoj bebi i ponavljali njene glasove. Bogatija verbalna stimulacija
spolja, koja se primnarno odnosi na pojaavanje i uvrivanje afektivnih veza izmeu sli
jepog djeteta i majke, podsticanje djeteta da otkriva sebe u vanjskom svijetu, u
znatnoj mjeri pospjeuje diferenciranje njegovog Ja i stjecanje Ja-Ti koncepta. K
ada slijepa beba redovno poinje da ispoljava sljedee ponaanje: selektivno smijeenje
na glas majke (oca), taktilno draenje i ispitivanje majinog lica, odbijanje kontak
ta sa stranom osobom, diskriminaciju majke i protestiranje u situaciji separacij
e moe se zakljuiti da je majka kod bebe dobila identitet glas-dodir, tj. da je ost
varen elementarni koncept objekta. Poslije prve godine ivota slijepa djeca poinju
da hodaju, kao i sva ostala djeca. Ali, ono poinje da zaostaje, gubi vjeru u sebe
i povlai se jer sve ee nailazi na prepreke i mogunost da se ozlijedi. Pored toga rod
itelji, esto u strahu da se dijete ne povrijedi, uskrauju djetetu mogunost kretanja
. Usljed straha od ozljede i slabe orijentacije, djeca poinju da skakuu u mjestu,
nespretno i kruto se kreu, a kad tre, ne pomjeraju se naprijed, ve to uglavnom ine u
mjestu, to
dovodi do stvaranja fiksiranih manirizama odnosno blindizama. Blindizmi su necje

lishodne fizike aktivnosti karakteristine za slijepu djecu, nedovoljno stimuliranu
preko ostalih senzornih modaliteta. Oni se ispoljavaju estim ritminim ili cirkula
rnim pokretima koji nemaju nikakvu vidljivu svrhu, osim da se doivi iskustvo pokr
eta po sebi. Slijepa djeca se radije umire i vraaju svojim unutarnjim doivljajima,
pa tako postaju hendikepirana i na motornom planu. Da bi se to sprijeilo, potreb
no je da to je mogue ranije, roditelji i svi oni koji se bave djetetom, podstiu i o
hrabruju slijepo dijete da stjee iskustva uspjenog kretanja i manipuliranja predme
tima. Stern objanjava da se kod slijepe osobe sposobnost raspoznavanja pri opipav
anju kompenzatorno poveava, ne zbog realnog poveanja ivanih podraaja, nego usljed vjeb
e u promatranju dodirom, ocjenjivanju i promatranju. Tako se manjak jednog ula (v
ida) nadoknauje potpuno ili djelimino intenzivnijim razvojem drugog. Najznaajniji k
anal za dobivanje informacija, kao supstitut vida, slijepom djetetu postaje takt
ilno ulo. ulo dodira prenosi, pored specijalne forme i odlike povrine materijala, t
emperaturu, etc. Slijepa djeca esto dobivaju parcijalna znanja o objektima koje o
ni sa vidom mogu opservirati u cjelini. Zbog kulturnih normi, prisutan je i tabu
mirisanja. Ipak slijepa djeca spontano dijele ljude na osnovu mirisa. Tako osob
e koje im se sviaju, lijepo miriu, a one koje su im odbojne, miriu loe. Taj kriterij
koriste i kada su u pitanju stvari. Sluh je, pored kono-kinestetikog ula, odnosno
haptike, najvaniji kompenzator za vid. Slijepom djetetu treba dozvoliti da se umi
ri i da oslukuje, jer zvuci za njega imaju mnoga znaenja. U razvoju jezika i govor
a se u poetku ne prmjeuju bitne razlike izmeu slijepih i normalnih beba. U tijeku d
ruge godine, slijepa djeca pomalo zaboravljaju neke ve nauene rijei ili, u najmanju
ruku ne poveavaju broj rijei. Nedostatak vizualne stimulacije ne dovodi kod slije
pe djece samo do sporijeg stjecanja fonda rijei, ve i do pojave razliitih tipova ri
jei. Prema Burlingham, rjenik slijepog djeteta sastoji se od dva tipa rijei: one ko
je dijete stjee sopstvenim iskustvom i one tzv. verbalizacije koje stjeu sluajui gov
or okoline. Smiljeno pruanje prilika djetetu da stjee bogatija i raznovrsnija iskus
tva preko drugih ula, doprinijee razvoju govora i ograniiti stvaranje verbalizama.
Zaostajanje u govoru slijepe djece samo je privremena pojava koja se s vremenom
gubi, pa veina te djece do polaska u predkolsko odjeljenje naui da govori dosta teno
. Govor je za slijepu osobu od neprocjenjivog znaaja. On predstavlja put kojim ta
osoba moe da ostvari adekvatan kontakt i razumijevanje sa onima koji vide. Zbog
oslabljene senzorne stimulacije, djeca zaostaju u formiranju pojmova i komunikac
iji. Perceptualni procesi i predstave slijepog djeteta bivaju bitno osiromaeni. R
azumijevanje koncepta boja, perspektive ogledala i sl. kod slijepe osobe ostaje
na verbalnoj razini. Najispravnije predstave su one koje slijepa djeca grade na
osnovu vlastitih opservacija preostalim intaktnim ulima. Moe se rei da problemi kre
tanja i orijentacije, slijepima zadaju najvie potekoa. Ograniene mogunosti kretanja i
samostalnog zadovoljavanja potreba, uvjetuju visok stupanj ovisnosti slijepog d
jeteta o drugim osobama, a najvie o majci.
Strahovanja slijepe djece se prema Burlingham mogu svrstati u tri grupe: 1. Real
na strahovanja koja slijepo dijete obino osjea kada se nae u situaciji da je bespom
ono; 2. Strahovanja koja potiu od nerealnih shvatanja objektivne stvarnosti; 3. St
rahovi koji nastaju na osnovu tone ili pogrene procjene realnosti, ali potom dobiv
aju fantastine elaboracije. Karakteristini za slijepu djecu su strah od mraka i st
rah od samoe. Analizom njihovih iskaza dolo se do zakljuka da je strah od mraka ust
vari strah od tiine, te da je po svemu analogan strahu od mraka kod djece koja vi
de. O stupnju sigurnosti koju je dijete steklo unutar svoje obitelji ovisi kako e
se uklopiti u iru socijalnu sredinu. Slijepo dijete uglavnom se koluje u kolama in
ternatskog smjetaja. U koli sa zdarvom djecom, slijepo dijete e biti izloeno i pozit
ivnim i negativnim iskustvima, to e doprinijeti razvoju realistikog self-koncepta, t
o je veoma bitno za uspjeno prilagoavanje slijepe djece. Izlazak iz kole za slijepu
djecu predstavlja posebnu brigu, za mnoge i traumu, poto po zavretku kolovanja tre
ba da zauzmu ulogu odraslog u rjeavanju pitanja svoje egzistencije. U veoma osjet
ljivom periodu adolescencije, pojavljuje se i problem pravilnog izbora zanimanja
, potom se u odrasloj dobi pojavljuje i pruzimanje odgovarajue seksualne uloge, u
ope osmiljavanje svog ivota. Tretiranje slijepog kao manje vrijednog od strane sred
ine je realnost. OSOBENOSTI LINOSTI I PRILAGOAVANJE SLIJEPE DJECE Pregled i koment
ar vanih istraivakih nalaza o osobenostima linosti slijepe djece U drugoj polovici X
IX stoljea javljaju se i prve znanstvene studije koje se odnose na vizualno hendi
kepirane. Helerova studija Psihologija slijepih jedno je od prvih istraivanja na ov
u temu izvedeno u Wundtovoj laboratoriji 1890.godine. Poreenje slijepih i onih ko
ji vide na osnovu senzitivnosti tri ula sluha, mirisa i dodira, preduzeo je Gries
bach (1899). Njegovi nalazi ne pokazuju bitnu razliku izmeu dvije populacije koje
su testirane. Poetkom XX stoljea vei broj kola za slijepe inicirao je istraivanja iji
je motiv bio iskljuivo interes za slijepe: Psihologija slijepih (Gegoevska, 1934), Ps
ihologija slijepih (Burklen, 1924); Svijet slijepih, Psihologija lsijepih, Slijepi u
svijetu onih koji vide (Villey), etc. Hayes se bavio ovom problematikom od 1918.g
odine pa skoro sve do svoje smrti. On je razvio najraniji test za slijepe Interi
m-Hayes-Binet, i odredio ta bi vizualno hendikepirana djeca najprije trebalo da ue
i rade. Na osnovu Hayesovih nalaza dolo se do zakljuka da uzrasno doba u kojem je
dolo do gubitka vida nema znaajnijeg utjecaja na kolinik inteligencije. Brielans (
1950) je otkrio izvjesnu inferiornost kongenitalno slijepe djece u uspjenosti pri
lagoavanja u odnosu na djecu normalnog vida. U vrijeme kada je on vrio svoja ispit
ivanja, dolazi do tako rei epidemijskog poveanja sluajeva retrolentalne fibroplazij
e (RLF stanje oka uzrokovano ekscesivnom oksigenizacijom u inkubatoru, posljedic
e: teko vizualno oteenje ili totalno sljepilo) kod prijevremeno roenih beba.
U ikakom longitudinalnom istraivakom projektu slijepe djece naeno je da se djeca sa r

etrolentalnom fibroplazijom nisu bitno razlikovala u razvoju od djece koja su bi
la slijepa zbog drugih uzroka. Kasnije, Norris, Spaulding i Brodie zakljuuju da s
u najraniji mjeseci ivota slijepog djeteta od primarne vanosti. Oni determiniraju
tijek njegovog kasnijeg razvoja. Keller je pronaao da je ponaanje koje lii na autiz
am i abnormalnost u motilitetu najee u grupi djece sa retrolentalnom fibroplazijom,
manje esto u grupi kongenitalno slijepe djece, a najmanje evidentno u grupi djec
e koja su kasnije oslijepila. Autor zakljuuje da su velike anormalnosti u razvoju
vizualno hendikepirane djece povezane sa 2 faktora: 1) totalno ili skoro totaln
o sljepilo od roenja, 2) povijest neadekvatne stimulacije u ranim mjesecima ivota.
Nalazi poznatih autora (Norris, Spaulding, Brodie, Keller) potvruju 2 vana koncep
ta: 1. okolina koja prua povoljne prilike za stimulaciju moe biti kljuni faktor u r
azvoju vizualno hendikepiranog djeteta; 2. takvo dijete nije neophodno predispon
irano na devijantni razvoj samo zato to je slijepo od roenja. Lowenfeld u svojim s
tudijama slijepe djece i adolescenata, sve probleme vezane za sljepilo klasifici
ra u 3 oblasti: 1) kognitivne funkcije; 2) 2) kretanja; 3) 3) problemi determini
rani psiholokim i sociolokim faktorima. Prema njegovim zakljucima, sljepilo ima dir
ektne posljedice samo u oblasti kognicije i mobiliteta, dok je sve ostalo rezult
at indirektnih efekata sljepila. Sandler opisuje odsustvo agresije i karakterist
inu pasivnost slijepe djece kao rezultat stanja samocentriranosti na self. Coheno
ve studije su potvrdile da ukoliko slijepo dijete ima mogunosti i sposobnosti da
razvija druga ula, uz uvjet da ima zdrave socijalnoemocionalne odnose, ono moe nor
malno da se prilagodi. Sumiranjem podataka iz vie studija moe se zakljuiti da je sr
ednja vrijednost SQ slijepe djece izmeu 65 i 75 na regularnoj Vinelandkoj skali,
a to je retardacija za oko dvije godine. Cutsforth objavljuje 1933.g. rezultate
svog istraivanja, a glavni mu je zakljuak da nedostatak vida sam po sebi ne predst
avlja izrazitu nesposobnost, ve tu nesposobnost stvaraju socijalni i osobni stavo
vi. On istie da su kod slijepih u veoj mjeri izraene crte pasivnosti, egocentrinosti
, prihvatanja tue dominacije, sklonost dnevnom sanjarenju, seksualna neprilagoenos
t i da intrapsihiki faktori (nerealistian stav osobe prema sebi i svom hendikepu)
predstavljaju daleko vaniji problem nego to je to frustracija nametnuta od strane
drutva. Pregled problema prilagoavanja slijepe djece Sljepilo moe biti kongenitalno
ili steeno. Prema Blanku, postoji nekoliko faktora o kojima e ovisiti konana reakc
ija djeteta na svoje steeno sljepilo: 1. eventualni defekt i opa snalaljivost djete
ta kao linosti; 2. faza psihoseksualnog razvoja tijekom koje se pojavilo sljepilo
;
3. kvalitet odnosa izmeu roditelja i djeteta prije nego to je oslijepilo; 4. reakc

ije roditelja na djetetovo sljepilo; 5. odnos onog lijenika prema djetetu i njegov
im roditeljima. Sljepilo koje se javlja na ranim uzrastima, kao i kongenizalno s
ljepilo, ne mora biti uvijek uzrok defektnog razvoja i poremeaja linosti, ali ako
se pojavi u vrijeme kada su funkcije ega ve formirane, u svakom sluaju je traumatin
o, jer razara utvrene obrasce motiliteta (pokretljivosti), komunikacije, self-kon
cepta, tjelesne sheme i druge aspekte samosvijesti. Javljaju se: nostalgija, pas
ivnost i ovisnost praeni fantazmima postojeih elja. Ukoliko se radi o normalnoj ura
vnoteenoj linosti, reakcija na pojavu iznenadnog sljepila je trenutni ok, poslije eg
a dolazi do oporavljanja. Stanje oka se esto manifestira depersonalizacijom praenom
depresijom koja obino traje nekoliko dana ili tjedana. Ukoliko se ne dozvoli osl
ijepjelom da spontano prevazie psihiku traumu, on e vjerojatno kasnije imati veoma
ozbiljne emocionalne probleme. Veoma je bitan i trenutak i nain na koji se saopava
injenica sljepila, jer oni daju oblik i uokviruju osnovni stav oslijepjelog prem
a svom hendikepu. Na putu realnog prihvatanja sebe i svog sljepila postoje mnoge
prepreke. One mogu biti intrapsihike i vanjske. U prvo vrijeme, nakon gubitka vi
da, oslijepjelom je potrebna tua pomo u zadovoljavanju njegovih potreba. Gotovo u
svim sluajevima, frustracije i konflikti su znaajni i zadravaju svoju mo u prouzroko
vanju svojih disforinih osjeanja sve do efektivnog prilagoavanja na hendikep ili po
dizanja psiholokih obrana protiv anksioznosti sve dok te obrane ne reduciraju dob
ar dio patnje. O stupnju fleksibilnosti oslijepjele osobe ovisi i njeno vienje se
be. Te osobe esto vjeruju da su sasvim onesposobljene iako je pogoen samo jedan as
pekt njihovog funkcioniranja. Marljivog sljepilo uini jo marljivijim, inteligentni
i dalje razvijaju sboje sposobnosti, dok slabo obdareni ostavljaju utisak da za
ostaju jo vie. Zato su slijepi suoeni sa anksioznim i drugim negativnim reakcijama:
saaljenje, potcjenjivanje, prezatiivanje, odbacivanje, a ponekad i precjenjivanje
sredine u odnosu na njih. Za oslijepjelo dijete obitelj i prijatelji esto ine prev
ie i tako mu uskrauju normalna iskustva za uenje. Adolescentna razina aspiracije sl
ijepog uglavnom je determiniran njegovim selfkonceptom i time kako se osjea u por
eenju sa vrnjacima normalnog vida. Ljudi sa vidom zbog predrasuda pruaju optor kada
treba da prime u svoju radnu zajednicu vizualno ometenog. Specifinosti procesa p
rilagoavanja slijepe osobe jasno su vidljive pri poreenju socijalne i emocionalne
adptacije ljudi koji vide i vizualno ometenih: 1. slijepa lica na pojedinim podr
ujima adaptacije nalaze se pred veim potekoama nego lica sa vidom; 2. vee potekoe pri
daptaciji slijepih proizilaze iz toga to su oni ee i trajnije izloeni brojnim frustra
cijama; 3. slijepe osobe ee dospijevaju u nove i nepoznate situacije u kojima nisu
dovoljno jasni ni ciljevi, ni djelovanje ni sredstva za postizanje ciljeva. Stog
a je vrlo znaajan i osobni stav profesionalaca koji rade sa slijepima prema sljep
ilu. Rehabilitacioni radnici, strunjaci svih profila moraju upozanti svaku slijep
u osobu kao linost.
PSIHOLOKA PROCJENA SLIJEPE DJECE Pregled vanijih mjernih instrumenata koji se kori
ste za procjenu pojedinih funkcija i linosti slijepe djece Prvi pokuaji psiholokog
testiranja slijepih nastali su tako to su im davani testovi namijenjeni osobama n
ormalnog vida, a zatim se poelo sa adaptacijom tih testova za slijepe i stvaranje
m normi za ovu populaciju. Materijal za testiranje i norme koje se primjenju u p
rocjeni vizualno hendikepiranih, moraju biti prezentirani ispitaniku preko audit
ivnog i taktilnog senzornog modaliteta. Prilikom adaptacije nekog testa mora se
strogo voditi rauna da promjene izvrene u njemu ne utjeu na njegovu pouzdanost i va
lidnost. Slijepi ispitanik moe biti u nepovoljnom poloaju ukoliko mu je taktilna d
iskriminacija slabije razvijena. Kad je rije o grupnom testiranju, moe se desiti d
a anonimnost sljepog subjekta nije zagarantirana, jer se pisanje ilom pri uporabi
Brajeovog pisma moe uti. Posebo teak problem u ispitivanju slijepih je stvaranje a
dekvatnih normi sa kojima bi se mogli porediti individualni rezultati. Izradu no
rmi onemoguuje mali broj i heterogeni sustav populacije slijepih, dakle, nepostoj
anje reprezentativnog uzorka. Testovi za procjenu vizualno hendikepiranih mogu s
e razvrstati prema vie kriterija. Podjela testova prema predmetu mjerenja obuhvat
a: a) testove inteligencije; b) testove znanja i postignua; d) testove socijalne
kompetencije, e) d) testove linosti. Prvi testovi koji su se koristili za mjerenj
e intelektualnih sposobnosti slijepih bili su Interim-Hayes-Binetovi testovi. To
je modifikacija Terman-Merilove skale, iz koje je Hayes eliminirao ajteme za ije
rjeavanje je potrebno koritenje vida. Adaptacija je izvrena tako to se kod verbalni
h ajtema koristi Brajeovo pismo ili usmena prezentacija materijala kao adekvatna
zamjena. Osim ovih testova, koristi se jo i Perkins-Binetova skala za mjerenje i
nteligencije slijepe djece. Wechslerovi testovi inteligencije su se primjenjival
i na slian nain za slijepe kao i za osobe zdravog vida. Za ispitivanje inteligenci
je slijepe djece najee se koristi WISC. U prvom periodu su se koristile uglavnom ve
rbalne skale, ponegdje iskljuivo one, a u zadnje vrijeme koristi se i manipulativ
ni dio skale adaptiran za slijepe. Pored testova opih, postoje i testovi specijal
nih sposobnosti, kao to je Seashore Musical talent Tests za ispitivanje muzikih sk
lonosti i sposobnosti. Test diskriminacije grubosti koriste mnogi nastavnici za
predvianje uspjeha u itanju Brajeovog pisma. Test jezikih sposobnosti predvia uspjeh
slijepih uenka u uenju stranih jezika (Gardner, 1965). Poto je slijepa osoba primo
rana da ui putem ula dodira, vano je da se u testovima koristi taktilno ulo. Od mani
pulativnih testova, tu je Stanford-kobs manipulativni test, adaptiran u Japanu z
a mjerenje inteligencije slijepih. Suinn i Dauterman su 1966 adaptirali isti tes
t za ameriku populaciju. Validnost i norme za populaciju nae slijepe djece utvrdil
a je Rajovi 1976. Adaptacija je znaila da su sve boje svedene na dvije crnu i bije
lu, a umjesto vizualne, ukljuena je taktilna diskriminacija.
Shurrager i Shurrager su izradili bateriju testova koja predstavlja haptiku skalu

za ispitivanje inteligencije, tzv. HIS. HIS skala se sastoji od 6 testova: Simb
oli, Blok-dizajn, Sklapanje objekta, Kompletiranje objekta, Tabla sa kliniima, Ar
tmetika sa kuglicama (abakus). Prednost HIS testa je u tome to mu je sadaj raznovr
stan, a norme, koje su stvarane na grupama ispitanika slinih po uzrastu i socijal
nom podrijetlu, vrlo su pouzdane. Meutim, HIS ima i nedostataka koji potiu od toga
to su norme za njega stvarane na osobama bez nedostatka vida. Ti nedostaci su ka
rakteristini za jo dva testa za slijepe, koji su konstruirani poslije HIS-a. To su
: Tabla za taktilnu reprodukciju (TRP) i Skala za izbor industrijskih zanimanja
za odrasle slijepe osobe (VISAB). Za prouavanje sposobnosti uenja kod slijepih mog
u se koristiti testovi labirinta. Efikasnim sredstvom za procjenjivanje sposobno
sti za uenje mnogi autori smatraju neverbalni test uenja NLL koji je izradila Baum
an. Sama Baumanova neverbalni test uenja opisuje kao kliniki instrument koji dalek
o bolje nego mnogi drugi testovi doputa psihologu opservaciju ispitanikovog ponaan
ja. Nedostatak ovog testa je u tome to je potrebno njegovo due koritenje da bi inte
rpretacija mogla biti dobra. Za grubu procjenu mentalnih sposobnosti koristi se
Minesota test brzine pokreta. U testu postoje dvije vrste operacija razmijetanje
i obrtanje materijala za testiranje najprije jednom, a poslije objema rukama. Su
bjekti sa slabijom orijentacijom u prostoru postiu slabiji uspjeh na ovom testu.
Ukoliko neki ispitanik pokazuje loe rezultate u rjeavanju neophodno je opservirati
ga kako bi se konstatiralo da li se nesposobnost odnosi na orijentaciju ili man
ipulaciju. Penysilvania-Bi-Manual Worksample test manualne montae, demontae korist
i se za ispitivanje fine motorike ake i prstiju. Preciznost i spretnost pri manip
ulaciji sitnim dijelovima zahtjeva i Crawfordov test (Crawford Small Parts Dexte
ruty Test). Testovi znanja i postignua bili su aktualni jo od samih poetaka procjen
e populacije slijepih. Koriste se u kolama za komparaciju djece normalnog vida i
vizualno hendikepirane, koja prate uglavnom iste nastavne programe. Svi testovi
koji ispituju znanje vizualno hendikepiranih su znaajni sa aspekta profesionalne
orijentacije i rehabilitacije, jer procjenjuju mogunosti rada slijepih u razliitim
djelatnostima. Za ispitivanje interesa slijepih koristi se Kuder test interesov
anja (Kuder Preference Record). Osim tog testa, iroko su prihvaeni i Kalifornija i
nventar profesionalnih interesa (Callifornia Occupational Interest Inventory) i
Strongov inventar interesa (Strong Vocational Interest Blank). Za mjerenje socij
alne kompetencije koristi se Vinelandska skala socijalne zrelosti. Na osnovu ove
skale, Maxfield i Flejd, a kasnije Maxfield i Bucholz konstruirale su Skalu
socijalne zrelosti za ispitivanje slijepe djece predkolskog uzrasta (od 1.do 5.g.
). I u ovoj skali kao i u Vinelandskoj, koriste se Dolove kategorije: samopomo u
jelu, samopomo u oblaenju, opa samopomo, zanimanje, komunikacija, lokomocija, socija
lizacija. Drugi instrument namijenjen procjeni normalne slijepe djece predkolskog
uzrasta je Cattelova skala (Cattell Infant Intelligence Scale). Ona je standard
izirana na maloj djeci uzrasta od 2 do 30 mjeseci, a nakon tog uzrasta nadovezuj
e se na Stanford-Binetovu skalu, iz koje je Cattell izveo novu formu veeg broja t
estova, od kojih svaki pojedinano ima jednaku vrijednost na svakom uzrasnom dobu.
Na nioj uzrasnoj razini zadacima testa obuhvata se motorni razvoj, vizualno i so
cijalno reagiranje. Postoji i test namijenjen procjeni slabo funkcionirajue, atin
ine i autistine slijepe djece BRIAAC (Behaviour Rating Instrument for Autistic and
Other Atipical Children). To je opservacioni test (autor je Judith Fried) koji
ne zahtijeva intervenciju sa djecom i ne daje nikakvu strukturiranu ili specijal
nu test-situaciju. Sastoji se od 8 odvojenih skala i svaka se bavi posebnom oblau
funkcioniranja (odnos prema odraslima, komunikacija, tenja ka novom znanju, vokal
izacija, ekspresivni govor, prijem zvuka i govora, socijalna responzivnost, tjel
esni pokreti i psihobioloki razvoj). Overbrook skala socijalne kompetencije namij
enjena je ispitivanju populacije slijepih uzrasta od 6 godina pa do odraslog dob
a. Zadaje se i ocjenjuje kao Vinelandska skala za sveulnu populaciju. Test ne rjea
va sam ispitanik, ve procjenu vre i jedna ili vie njemu bliskih osoba. Psiholoko pod
ruje u kojem je najtee izvriti adekvatno procjenjivanje je podruje procjene linosti.
Procedure i tehnike koje se najvie koriste za procjenu linosti kako ispitanika nor
malnog vida, tako i vizualno hendikepiranih, mogu se svrstati u sljedee forme: 1.
izvjetaj treeg lica (heteroanamneza kliniki intervju, anketa, upitnik, etc.); 2. o
pservacija ponaanja; 3. intervju sa ispitanikom; 4. projektivne i poluprojektivne
tehnike; 5. tehnike za procjenu linosti tipa invevtara - mogu se grupirati u teh
nike koje su namijenjene psihijatrijskoj i kliniko-psiholokoj evaluaciji: MMPI, Ko
rnel-Indeks, Pluikov profil-Indeks emocija,Taylorova skala manifestne anksioznost
i, Tenesi-skala self-koncepta, Bel, CPI, etc; i tehnike koje su konstruirane spe
cijalno za slijepe: EFI, AEFI, ASB, Fiting-skala prilagoavanja na sljepilo, etc.
Inventar linosti Maudsley Junior razvijen je u V. Britaniji za mjerenje neurotici
zma i ekstraverzije. AEFI inventar emocionalnih faktora za adolescente ispituje
emocionalne i socijalne probleme adaptacije slijepih. Djeci ispod 6 godina se ne
daje ovaj upitnik, ali postoji drugi koji se zove kratki aspekti linosti (Aspect
s of Personality). ASE - skala anksioznosti za slijepe (Anxiety Scale for the Bl
ind) procjenjuje manifestnu anksioznost totalno i praktino slijepih osoba, a kons
truirao ju je Hardy 1968.godine. Fiting skala prilagoavanja na sljepilo (Fitting
Scale of Adjustment to Blindness), konstruirana je da evaluira proces prilagoavan
ja na hendikep. U razvoju projektivnih i poluprojektivnih tehnika za slijepe sli
jedi se isti princip kao i za populaciju onih koji vide, osim to se stimulusi pre
zentiraju zvuno ili taktilno. Auditivni
test apercepcije (Auditory Apperception Test) predstavlja projektivnu tehniku za

procjenu linosti gdje se ispitaniku daje serija od deset setova zvunih situacija,
najee snimljenih na magnetofonu. Kod tehnike zvune asocijacije (Auditory Sound Asso
ciation Technique) ( Palacios i Wilmer) od ispitanika se trai da jednostavno verb
alno reagira prvim sadrajem koji mu se pojavi u svijesti nakon sluanja stimulusa.
Projektivni auditivni test (Auditory Projective Test) konstruirali su Braverman
i Chevigny, a postoji i auditivni projektivni test za slijepu djecu koji su napr
avili Wilmer i Husni. Avon trodimenzionalni test apercepcije jeste taktilni proj
ektivni test linosti. Bas-Relief projektivni test je konstruiran sa idejom da se,
analogno Rorschachovom testu, odgovara na nejasne stimuluse koji se ovdje preze
ntiraju taktilnim putem, a odgovori da se interpretiraju takoer kao Rorschachovi
percepti. Smith-Madan projektivni test zasnovan je na kinestetiko-taktilnom modal
itetu. Fabulas Desiderativos y otros sadravaju 10 kratkih pria koje izraavaju konfl
iktne situacije za ispitanika. Test muzike fantazije je projektivni test u kojem
subjekt odgovara na stimuluse koji su komponirani od fragmenata muzikih kompozici
ja, a od ispitanika se zahtijeva da kae to su u njemu evocirali ovi fragmenti. Tes
tovi nedovrenih reenica se prema nekim autorima ne mogu u potpunosti definirati ka
o projektivne metode i odatle sadraj treba interpretirati sa izvjesnom opreznou. Ro
tterov test nedovrenih reenica i Saksove projektivne reenice, koriste se za sveulnu
populaciju, dok je Rhode-Hildreth Sentence Completion Test RhodeHildrethov test,
prilagoen vizualno ometenima. U ex YU koristi se i test D.R. kojeg je konstruira
o Stani, a sastoji se od 62 nedovrene reenice, koje pokrivaju 11 domena adaptacije:
odnos prema sljepilu; odnos prema sebi i svom ponaanju; odnos prema prijateljima
i drutvu, odnos prema roditeljima i vlastitom domu; odnos prema suprotnom spolu;
odnos prema ljudima koji vide; odnos prema vlastitom izgledu i vrijednosti; tole
rancija frustracija; emocije; interesi; odnos prema radu i radnoj okolini. Pri k
ontaktu sa slijepima uvijek treba imati na umu injenicu da meu slijepima postoje i
ndividulane razlike. Odnos prema svim slijepim osobama trebao bi da bude isti on
akav kao to je sa osobama koje vide. U suradnji sa slijepom osobom ne treba joj n
ametati svoju vodeu ulogu, niti treba traiti posrednika u kontaktu sa njom. U razg
ovoru, ton treba da je miran, spontan, nita glasniji nego obino. Psiholog mora zna
ti da su 2 glavna puta openja vizualno hendikepiranih sa svijetom zvuk i dodir. U
razgovoru ne treba da mijenja izraze koji oznaavaju vid ili njegov nedostatak, v
e treba da ih naziva njihovim pravim imenom. Ispitiva treba da uzme ispitanika za
ruku i da ga dovede do svoje kancelarije. Ostvarivanje ljudskog profesionalnog k
ontakta sa vizualno hendikepiranim djetetom moe biti oteano traumatinim iskustvom i
z bolnice i slinih situacija, koje u njemu esto stvaraju otpor prema testovnim pro
cedurama. Neophodno je pokazati osjeanje realnog interesovanja za dijete kao indi
viduu. Psiholog moe dati djetetu i eksplicitnu verbalnu potvrdu da je zainteresov
an upravo za njega i njegove osobne probleme. Interesovanje i razumijevanje koje
psiholog pokae uinit e da se dijete afektivno vee za njega, a to e opet pruiti djetet
u odreenu sigurnost i samopouzdanje. Topao kontakt koji psiholog nudi osobito e pr
ivui i motivirati djecu iz zavoda, internatski smjetenu. to se tie
motiviranosti za testiranje, psiholog mora uloiti vie truda kad je u pitanju slije
po dijete zato to ono ne moe da doivi skoro nita od tzv. neformalnog uvoda. Psiholog
treba da verbalnim i taktilnim putem podstakne njegovu radoznalost na slian nain
kao to to ini vid kod zdravog djeteta. Ako je materijal verbalne prirode, ispitiva
nje sa slijepom osobom moe biti izvedeno u nekoliko formi. Ajtemi mogu biti itani
glasno od strane ispitivaa, mogu se dati na Brajeovom pismu ili na magnetofonskoj
traci. Pri tome treba nekada dozvoliti i djetetu da sugerira koji bi nain ispiti
vanja njemu najvie odgovarao. Kad su u pitanju slijepa djeca koja koriste ostatke
vida, zamor fluktuira u intenzitetu, pa se i to mora uzeti u obzir pri vremensk
om ograniavanju testiranja. Takvoj djeci moe biti pogodno osvjetljenje razliitih in
tenziteta i razliiti kutovi pod kojima se materijal promatra. Osim vizualnim, sli
jepo dijete moe biti pogoeno jo nekim oteenjem ili biti viestruko hendikepirano. U tak
vim sluajevima mogue su periodine provale bola ili ivana iritabilnost, pa je pored vr
emenskog faktora bitan i poloaj djeteta pri testiranju. Bitan faktor je i raspoloe
nje subjekta ono mora biti tono procijenjeno. Za psihologa to znai da se mora osla
njati na opservaciju, intervjue i historiju sluaja. Kakav e nalaz psiholog napisat
i ovisi o primjeni metoda i tehnika ispitivanja, a one su opet uvjetovane ciljem
ispitivanja. Dobar psiholoki izvjetaj treba da pone informacijama koje ukljuuju dje
tetovu fiziku, emocionalnu, socijalnu i kolsku historiju. Psiholog treba da upozna
sve faktore koji se odnose na razvojni period i njegove psiholoke probleme. On t
reba da ima uvid kako u prole tako i u sadanje okolnosti koje bi mogle da imaju ut
jecaja na postojee stanje i postignue ispitanika. Tamo gdje ne postoje anamnestiki
podaci, sam psiholog treba da prikupi potrebne informacije od roditelja ili star
atelja djeteta iju psiholoku procjenu vri. On treba da zna naroito kad evaluira post
ignua, da li je dijete imalo pogodne izvore za uenje. Psiholog moe kombinirati dije
love razliitih testova za vizualno hendikepirane, ukoliko smatra da e tako dobiti
vjerniju sliku ispitanika. Prilikom interpretacije dobivenih podataka, psiholog
skoro uvijek mora imati na umu sljedee: na skoro svakoj toki ivota hendikepirane os
obe, nalaz o intelektualnim sposobnostima treba da bude shvaen samo kao baza u od
nosu na koju se mjeri poboljanje i planira edukacija. Psiholoka evaluacija vizualn
o hendikepiranog djeteta korisna je i neophodna u svim momentima njegovog rasta
i razvoja. Dobiveni rezultati podjednako su vrijedni za planiranje i izvoenje pro
grama i u procesu socijalno-emocionalne adaptacije i u procesu edukacije i profe
sionalne orijentacije. Oni mogu biti od velikog znaaja u otkrivanju izvora i odrei
vanju stupnja problema sa kojima se suoavaju slijepe osobe. Psiholoka procjena sli
jepog djeteta moe onima koji se tim djetetom bave dati dovoljno pravih informacij
a koje e im pomoi da korigiraju nepravilne odnose i stavove prema slijepom djetetu
. Zdravo prilagoavanje i sprjeavanje prezatiivanja ili odbacivanja slijepog uenika, m
ogu biti uspjeno postignuti ukoliko se na vrijeme izvri potrebna evluacija i njeni
rezultati primjene u praksi, tj. dalje u radu kako sa slijepim djetetom tako i
sa njegovim roditeljima. Savjetovanje i psihoterapija sa vizualno hendikepiranim
a su takoer oblasti u
kojima su rezultati psiholoke procjene neophodni. Psiholog kao profesionalac mora

odgovorno da kombinira svoja nauna znanja i iskustva sa umijeem konstruiranja i a
daptiranja korisnih materijala i procedura da bi ostavrio ciljeve evaluacije. Pr
ijedlog optimalne baterije za rad sa slijepom djecom Svakom psihologu je poznato
da baterija treba da predstavlja skupinu instrumenata nmeu kojima postoji jasno
definiran odnos, s obzirom na ono to ispituju i na vezu meu njima, ali i to da bud
u tako homogeni instrumenti da se na kraju ispitivanja dobije jedan jedinstveni
totalni skor za sve baterije. Meutim, jo uvijek nemamo takvih baterija u iji sastav
ulaze testovi izmeu kojih postoji stabilan i statistiki definiran odnos. Zato je
pravilnije govoriti o agregatima testova, jer su u pitanju tehnike kojima se pri
kupljaju podaci najrazliitije vrste. Skupine instrumenata koje se predlau da se ko
riste u psiholokoj procjeni slijepe djece su: a) Za procjenjivanje sposobnosti: P
erkins-Binetova skala; WISC; Wechslerova skala; Stanford-Kolisov test; Cattelov
test i BRIAAC. b) Za ispitivanje socijalne kompetencije: Maxfield-Bucholz skala
i Overbrookova skala socijalne kompetencije. c) Za ispitivanje linosti: Intervju,
AEFI; ASB; DR-test; PIE i Kornelov indeks. Parkins-Binetova skala, koja je u st
vari adaptirani Binetov test, predstavlja izvanredan izvor za evaluaciju tipova
sposobnosti uenja. Intervju sa djecom daje obilje informacija, a poed dijagnostike
, intervju ima i terapijsku vrijednost. ASB-skala anksioznosti za slijepe se pre
poruuje jer relativno lako i za kratko vrijeme moe da ustanovi razinu anksioznosti
ispitanika. DR-test je poluprojektivna tehnika konstruirana specijalno za slije
pe. PIE Pluikov profilni indeks emocija je test linosti koji je konstruiran za pop
ulaciju sa normalnim vidom, ali se bez ikakvih rezervi moe primijeniti i u dijagn
ostici slijepih. Ovaj inventar je i odreeni indikator emocionalne zrelosti. Korne
lov indeks inventar linosti, moe dati indikatore psihoneurotine linosti.
KARAKTERISTIKE, RAZVOJ I PSIHOLOKA PROCJENA SLABOVIDE DJECE
Slabovidi, kao posebna kategorija hendikepiranih Mjesto slabovide osobe je negdj
e izmeu slijepe i one koja ima neoteen vid. S obzirom na to da su posebne potrebe s
labovidih ljudi relativno kasno prepoznane i definirane, esto su tee slabovidi sma
trani slijepima, dok su oni sa lake oteenim vidom smatrani osobama bez posebnih pot
ekoa. Pokazalo se u velikoj mjeri da individua prihvata stavove sredine o sebi, pa
su tako slabovidi koje su drugi smatrali slijepima pogreno i sami sebe smatrali
slijepima i u skladu s tim se ponaali i razvijali. Slabovidi sa manjim stupnjem ot
eenja smatrani su takoe pogreno, osobama bez nekih posebnih potreba, a tekoe u razvoj
u koje su takva djeca imala, pripisivane su drugim faktorima, a ne slabom vidu.
Osobe na granici prema normalnima mogu svoj identitet formirati negirajui hendikep
i izbjegavajui sve one aktivnosti u kojima bi ovaj bio uoljiv, ime mogu znatno suzi
ti svoj ivotni prostor.
Ako se prihvati stav Barrage da i osobe sa minimalnim ostacima vida treba podsti
cati i uiti kako da koriste vid, onda se moe prihvatiti i njena procjena da je meu
osobama oteenog vida vie od 80% slabovidih. Inae, broj slabovidih prema svim procjen
ama nadmauje broj slijepih. Vani aspekti definicije slabovidosti bili bi: oftalmol
oka dijagnoza, otrina vida, polje vida i tip refrakcije. Dijagnoza je prvi korak u
definiranju slabog vida, jer govori o patologiji u jednom dijelu vizualnog sust
ava. Dijagnoza moe da informira o podrijetlu, lokaciji, stupnju oteenja vida, ak i o
prognozi, ali i ne mora. Kao kriterij, ona je potrebna ali nije dovoljna. Legal
na definicija slabovidosti istie otrinu vida ka vanu i to na boljem oku sa korekcij
om, odnosno pomagalom: uzima se u obzir i eventualno suenje vidnog polja. Date su
jasne granice u okviru kojih se osoba smatra slijepom, praktino slijepom ili sla
bovidom. Vizualna otrina je mjera sposobnosti da se jasno razlikuju fini detalji
na odreenoj udaljenosti. Broj kojim se izraava udaljenost predstavlja odnos normal
nog vida prema oteenom vidu. Npr. otrina vida 3/60 znaila bi da osoba moe jasno da vi
di na udaljenosti od 3m ono to bi osoba sa dobrim vidom vidjela na 60m. Ista otrin
a se moe izraziti i kao 0,05. Otrina vida se jo izraava kao vid na blizinu i vid na
daljinu. Vizualna percepcija je daleko obuhvatniji pojam a odnosi se na obradu i
interpretaciju informacija primljenih putem ula vida. Vizualna efikasnost je naj
obuhvatniji pojam i odnosi se na efikasnu uporabu vizualnog sustava. Prema jedno
j definiciji, vizualna efikasnost ukljuuju otrinu vida na daljinu i blizinu, kao i
takve faktore kao to su vidno polje, okularni motilitet, binokularni vid, adapta
cija na svjetlo i mrak, vienje boja i akomodacija. Shvaeno je i da je vanije odredi
ti funkcionalnu vizualnu efikasost nego samo otrinu vida i da bi ispravnije bilo
definirati sljepou i slabovidost u okvirima procjene vizualne efikasnosti. Barrag
a je razvila skalu procjene koja je zamiljena kao klinika tehnika za dobivanje inf
ormacija o uspjehu u koritenju vida. Skala se u literaturi spominje kao Diagnosti
c Assesment Procedure (DAP). Sastoji se od 40 zadataka koji su poreani prema teini
i grupirani u 8 kategorija, od A do H. Najlaki zadaci zahtijevaju od ispitanika
samo opaanje svjetla (A), oni tei razlikovanje i uporabu objekata (C), zatim prepo
znavanje slika, objekata i akcija (D), sve do opaanja i reprodukcije simbola (H).
Primjer manje poznatog instrumenta za procjenu vizualne efikasnosti su Arden-Pl
ates koje su Goodrich i suradnici koristili kao mjeru osjetljivosti na spacijaln
i kontrast. Polo se od pretpostavke da osjetljivost na kontrast moe biti dobro dij
agnostiko sredstvo za procjenu mogunosti kretanja osobe slabog vida. Preliminarni
podaci ove studije govore da je uspjeh u vizualnom izbjegavanju objekata i odranj
u orijentacije povezan sa osjetljivou za spacijalni kontrast. Goodrich opisuje jo j
ednu skalu za procjenu vizualnog funkcioniranja, koja od subjekta zahtijeva snal
aenje u irem prostoru. Skala se sastoji od 18 test-ruta sa zadacima kretanja poev o
d jednostavnih urbanih prostora sve do kompleksnih poslovnih centara. Osnovno je
da se razina tekoa postupno poveava sve dok ne doe do one razine na kojoj osoba ne
moe sigurno i efikasno da se kree. Nove skale procjene su zasnovane na
onim aktivnostima koje su vane u ivotu osobe iz urbane sredine: itanje, prepoznavan
je slike, kretanje u (ne)poznatom prostoru, jednostavnijim ili sloenijim cjelinam
a, etc. Osoba treba da bude maksimalno motivirana da koristi vid za one aktivnos
ti koje su za nju znaajne. Barker konstatira da ne postoji jednoznani odnos izmeu o
ptikog kapaciteta i socijalnog ponaanja individue. Kako vidi slabovida osoba, ovis
i o dijagnozi. Neki slabovidi e vidjeti nejasno, neki e sredinji dio polja vidjeti
mutno,a periferni jasnije; osobe sa suenim vidnim poljem vidjet e samo dio scene; ne
ki e na blizinu vidjeti jasno, a sve ostalo e biti mrlja; neki slabovidi vide samo
crno-bijelo ili samo odreene boje spektra; neki se slue samo jednim okom; neki sl
abovidi ne vide pri slabom svjetlu, a drugima je potrebno zamraiti prostoriju da
bi postigli najbolje vienje. Slabovido dijete ne zna da vidi drukije nego njegova
okolina, jer nema naina da uporedi sebe sa drugima. Moda e, ako je kratkovido, sva
njegova iskustva sa okolinom biti ograniena na rastojanje oj 1 ili 2m, jer u tom
krugu ono jasno vidi. Moda e neprestano kriviti glavu kako bi to jasnije vidjelo il
i e mu poloaj tijela na neki nain biti izmijenjen. Ako je vid djeteta znatno oteen, s
vijet e mu izgledati kao velika mrlja. Ako mu se ne obezbjedi posebna vizualna st
imulacija, mogue je da svoj vid dugo uope ne koristi jer ga nita to ne podstie. Teko
slabovido dijete e mnogo kasnije poeti da prepoznaje predmete ili lica, a jo vie vre
mena e mu trebati da na slici prepozna ono to ona predstavlja. Treba mu pomoi da na
ui ta da gleda i kako da nae ono to je bitno. Kada pone samo da se kree doi e do loe
jene prostora. Na uzrastu polaska u kolu, njegov crte e biti vrljanje. Nacrtan predm
et nee prepoznati ne zato to ne vidi, ve to ne zna to je ono bitno to odreuje identite
predmeta na crteu. Jasno je da je slabovido dijete tijekom ranog razvoja dobilo
mnogo manji broj informacija putem ula vida, ali se i teko slabovidom djetetu moe o
d najranijeg uzrasta pomoi na mnogo naina. Prvo i najvanije je odvesti dijete lijeni
ku oftalmologu. Deava se da roditelji ne primijete da je dijete slabovido i to pr
imijete tek u nekoj situaciji. Posao lijenika u tretiranju slabovidosti djeteta n
ije nimalo jednostavan. Naime, dolaenje do dijagnoze je proces koji zahtijeva vei
broj postupaka, a neki od njih pretpostavljaju i suradnju djeteta koju, kod male
djece ili kod djece ometene u razvoju nije uvijek lako postii. Poto postavi dijag
nozu, lijenik predlae mjere lijeenja, odreuje korekciju ako je potrebna (cvike) i ev
entualno vjebe vida. Za vei broj slabovide djece, suradnja sa lijenikom je sasvim d
ovoljna u periodu do polaska u kolu. Meutim, ako je vid teko oteen, ili uz to dijete
ima i druge probleme u razvoju potrebna je suradnja sa psihologom, logopedom i d
efektologom odreenog profila. Dosta esto se radi o prateem oteenju SS-a koje je minima
lno, o njegovoj nezrelosti ili o nekom drugom prateem hendikepu. Najzad, u odreenom
broju sluajeva socijalnopsiholoki faktori kompliciraju sliku i ine slabovido dijete
zaista hendikepiranim.
Razvoj slabovidog djeteta O razvoju slabovidih je mnogo manje podataka nego o ra

zvoju slijepih. Tobin konstatira da su objektivni nalazi koji postoje, dobiveni
uglavnom testiranjem i opservacijom djeteta prilikom upisa u kolu. U tome periodu
, prema ovom autoru, mnoga slabovida djeca jo nisu postigla maximum u sljedeem fun
kcijama: - diskriminacija i tono imenovanje objekata; - shvatanje jednostavne per
pspektive na slikama - koritenje kritinih znakova koji odreuju identitet dvodimenzi
onalnih reprezentacija; - opaanje simetrije i slinih karakteristika; - koordinacij
a oko-ruka na jednostavnom testu labirinta; - diferencijacija i imenovanje boja.
Izgleda da u oblasti kognitivnog razvoja slabovidi pokazuju tekoe sline onima koje
imaju slijepi. Swallow i Paulson nale su zaostajanje u razvoju spacijalnih konce
pata kod slabovidih adolescenata. Ovi su bili na razini konkretnih operacija i a
utorke su zakljuile da je to vie uvjetovano malim brojem fizikih iskustava nego oteen
jem vida. Cratty je naao da su totalno slijepi uenici bili bolji nego slabovidi na
zadacima identificiranja dijelova tijela i shvatanju prostornih odnosa. Gibbs i
Rice ustanovili su da ak i malo oteen vid ima nepovoljan utjecaj na vizualno-motor
ne vjetine. Vei broj autora je naao da slabovidi znaajno zaostaju za svojim videim vrn
jacima u pojedinim kolskim predmetima a takoe i prema tome u kojem se razredu nala
ze. Malo je radova o neuropsiholokom razvoju iako je ustanovljeno da postoji potr
eba za njima. Novikova je nala da su djeca sa otrinom vida od 0 do 0,05 pokazala d
epresiju alfa-ralasa i elektrinog potencijala u svim oblastima korteksa, posebno
u okcipitalnoj oblasti, to bi znailo da se kod djece sa oteenim vizualnim sustavom n
ailazi na drukiju neurodinamiku sliku nego kod djece bez oteenja. Daugherty i Moran
su nali zaostajanje slabovide djece u svim ispitivanim oblastima. Znaajno za ovu s
tudiju je pitanje neurolokog oteenja kod slabovidog djeteta. Neuroloke karakteristik
e uzorka i zaostajanje u obrazovanju koje su ustanovili, u najveoj mjeri podsjeaju
na kategoriju djece sa tekoama u uenju, pri emu je objektivna mjera vizualne otrine
sama po sebi bila lo prediktor uspjeha na primijenjenim testovima. Tobin u svom p
regledu potreba slabovide djece u predkolskom periodu izdvaja 4 oblasti razvoja k
oje su rizine: - razvoj vizualne percepcije; - razvoj percepcije putem drugih ula;
- govor i komunikacijske vjetine; - socijalna kompetencija i vjetine dnevnog ivlje
nja. Vizualno uenje je proces kroz koji prolazi svako dijete. Da bi dolo do vizual
nog uenja, objekt treba da je opaen, moraju biti uoene njegove bitne odlike, shvaeni
odnosi izmeu dijelova i tako dobivene informacije integrirane u smisaone cjeline
. Za sve to mora postojati senzorna stimulacija, ulni organ koji moe da je primi i
aktivnost korteksa u okviru koje se obavlja kodirnje, organizacija i interpreta
cija.
Dijete oteenog vida prima daleko manji broj informacija i to usporava proces. Pore
d toga, poto to to prima dugo ne razumije, ono moe biti demotivirano da koristi vid
. Bez aktivne okoline koja razumije to se deava i spremna je da stimulira proces,
ono e uiti suvie dugo, a nekada i potpuno odustati od aktivnosti koja tako malo nag
rauje. Sistematski rad na stimuliranjurazvoja percepcije, najranije se nalazi kod
Barrage. Ona je izvela eksperiment sa grupom praktino slijepe djece (otrina vida
6/200 i manje), koja su opismenjena samo na Brajeovom pismu, dakle shvaena su kao
slijepa. Desetero uenika bilo je obuavano u vizualnoj percepciji sistematski, a d
rugih 10 nije. Nakon perioda uvjebavanja, ustanovljeno je da su djeca koja su obua
vana imala znatno vie skorove na testu vizualne diskriminacije. Vaan zakljuak ove s
tudije je da se vjebanjem vizualna efikasnost djece sa preostalim vidom popravila
do stupnja da se vid mogao koristiti u obrazovanju. Nevizualna percepcija prua d
jetetu oteenog vida kompenzatorna iskustva. Nekada se smatralo da je bolje taktiln
a sposobnost slijepih u odnosu na ljude sa vidom, prirodni dar. Danas je ope prih
vaeno da je ona bolja, onda kada jeste bolja, zbog toga to je osoba vie koristila t
aj kanal i razvila tu sposobnost. Za tee slabovido dijete posebno je vaan razvoj a
uditivne percepcije jer e se ono u svom upoznavanju vanjskog svijeta i komunikaci
ji veoma mnogo oslanjati na informacije primljene sluhom. Tijekom kolovanja bi se
trebalo uvjebavati sluanje teksta koji treba da naui ak i kad ga moe proitati. Naeno
e da se auditivna diskriminacija pveava do uzrasta od 7-8 godina, a kasnije mnogo
sporije. Taktilno-kinestetika percepcija se takoer moe podsticati time to e se djete
tu obezbjediti iskustva koja e mu dati podatke o stvarima, a ne izazvati konfuzij
u. Veoma je vano da odrasla osoba uestvuje u igri djeteta, a ne samo da ga snabdij
e obiljem igraaka, jer e jedino tako predmeti koji dijete okruuju biti vrijedni poz
ornosti. Djetetu treba dati i male i velike predmete, ali i pokazati mu kako da
se igra. Treba mu omoguiti da se slobodno kree, jer je ovom djetetu vie nego onom b
ez oteenja potrebno da koristi svoje tijelo kako bi nauilo neto o prostoru. Treba ga
nauiti da opaa neke znake opasnosti, kako bi postupno ovladalo raznim situacijama
samo tako se slabovido dijete moe razviti u aktivnu osobu zainteresiranu za svoj
u okolinu. Cratty i Sams sugeriraju da ovu djecu treba uiti kako da upravljaju sv
ojim tijelom, potom uz pomo lutke, podsticati ih da manualno ispitaju tijelo drug
e osobe pa da oponaaju poloaj tijela modeliranjem gline. Treba ih podsticati da im
itiraju pokrete tijela u akciji. Govor je slabovidom djetetu takoer problem. Slab
ovido dijete moe razviti poseban tip komunikacije sa majkom ve samim ti to ne opaa f
ine promjene u izrazu lica, to nema susretanja ili praenja pogledom onoga o emu se
govori. Majke slabovide djece nekada opaze da dijete ima oteen vid ba po nainu na ko
ji ih gleda nema pravog susretanja pogleda pa nema ni zadovoljstva koje ono za m
ajku predstavlja. Usljed toga moe biti ugroena ona osnovna komunikacija koja preth
odi pojavi govora i koja ga kasnije prati. Pored toga to komunikacija sa majkom m
oe biti siromanija, slabovido dijete e imati siromanija isustva sa ostalim odraslim
osobama i sa vrnjacima. Neki noviji radovi pokazuju da djeca oteenog vida ne moraju
zaostajati u razumijevanju socijalnih situacija i razvoju komunikacionih vjetina
. Ako neka zaostaju to je zato to nisu imala
dovoljno prilika za socijalno uenje. Ono to je vano za ovu oblast razvoja jeste pom
o djetetu u prikupljanju relevantnih informacija o situacijama u kojima e se svaka
ko nai. Prvi korak ka tome je pomoi mu da shvati da mu neka vana znanja nedostaju i
nauiti ga kako da ih trai. Uloga obitelji u razvoju slabovidog djeteta Slabovido
dijete vie ovisi o obitelji nego dijete sa normalnim vidom. Obitelj moe da razumij
e posebne potrebe takvog djeteta, moe da ih razumije pogreno ili da se uope ne trud
i da ih shvati i zadovolji, ignorirajui hendikep. Obitelj sa ometenih djetetom pr
olazi kroz itav niz tekih, nekada traumatskih situacija, te je ponaanje kloje se vi
di u vrijeme psiholokog ispitivanja rezultat dugogodinje borbe da se situacija pri
hvati. Poetna reakcija na saznanje o hendikepu moe biti dramatina. Obino je lijenik t
aj koji saopava, a sami roditelji nisu uvijek sposobni da shvate sve implikacije
stanja i sve posljedice, ne treba onda ni pokuavati da im se sve kae. Ispitivanja
roditelja ne mogu se uzeti kao potpuno objektivna, jer su oni tada preplavljeni
emocijama, a i ne znaju mnogo o problemu,pa je mogue da izjavu lijenika pogrno prot
umae. Dalje, metode pogodnr za jednu obitelj, ne oraju biti pogodne i za drugu. T
homas onstatira da taj period zahtijeva intenzivnu podrku, ne samo u oblasti svak
odnevne brige o djetetu nego i u proraivanju emocija koje su pobuene. Susan Hicks
je prihvatanje sopstvenog hendikepa opisala u 7 faza od uspjenog prolaenja kroz te
faze zavisi i konaan stav prema hendikepu. estoka emocionalne reakcija ne normaln
a i adaptivna u ranim stadijima, ali ako se fiksira ona postaje maladaptivna. Sl
ijedi pojava depresije, koja je korisna utoliko to ini osobu manje osjetljivom na
ono to se deava u relanosti i pomae joj da prihvati injenice. Osim toga, tuga i plak
anje omoguuju rastereenje nagomilane tenzije. Zadnje dvije faze pretpostavljaju re
organizaciju i ponovno uenje. Osoba ostaje sposobna da tono razmije situaciju i da
upotrijebi sve svoje snage da bi joj odgovorila. Svoja osjeanja uglavnom je savl
adala i moe da ih verbalizira. Sposobna je da trai pomo od drugih osoba, kao i pomo
odgovarajuih institucija. Stavovi. Psiholog koji bude ispitivao slabovido dijete,
srest e se sa stavovima koji svjedoe o tome da je mnogo nagomilane tenzije ostalo
nerazrijeeno ili da je ona obraena na pogrean nain. Od svega su najuoljiviji stavovi
optuivanja drugih kojejedan broj obitelji prihvata kao konaan stav prema hendikep
u. Postoje i suptilniji naini reagiranja koji ipak govore o tome da prvobitna tra
uma nije rijeena na dobar nain. Prouavanje stavova roditelja prema hendikepiranom d
jetetu nalaze se u radovima Sommersove, koja je konstatirala 5 obrazaca reagiran
ja roditelja: 1. prihvatanje djeteta i oteenja; 2. negiranje efekata oteenja; 3. pre
tjerana zatita; 4. prikriveno odbacivanje; 5. otvoreno odbacivanje. Autorka je re
akcije prihvatanje i negiranja smatrala pozitivnim poto dozvoljavaju djetetu da s
e razvija, koristi prilike i uestvuje u raznim aktivnostima. Pretjerana zatita i
prikriveno i otvoreno odbacivanje su shvaeni kao negativni stavovi zato to ometaju

razvoj i liavaju dijete prilika. U sitraivanju izvedenom na grupi slabovide djece
koja su imala probleme u prilagoavanju i kontrolnoj grupi slabovide djece bez ev
identiranih problema, stavovi roditelja su procjenjeni na ovaj nain: a) adaptivni
: realno postavljanje prema hendikepu; b) defanzivni: prezatienost, trajna ambival
encija, odbacivanje i negiranje efekata hendikepa. Thomas smatra da se stavovi o
ca i majke u znatnoj mjeri mogu razlikovati, to situaciju ini jo sloenijom. I najzad
, stavovi su podloni promjenama. Kod slabovidih su nekada te promjene uvjetovane
promjenama u stanju vida. Faktori koje bismo mogli izdvojiti kao znaajne za formi
ranje stava prema djetetu i hendikepu bili bi: - linost roditelja. Ono to je vano u
stanoviti je interakcija roditelj-dijete, a ona ovisi kako o linosti roditelja ta
ko i o individualnim karakteristikama samog djeteta; - individualne odlike meu dj
ecom. Ponegdje je odnos roditelj-dijete ugroen time to je dijete hiperaktivno, raz
draljivo, veoma osjetljivo na frustracije ili sklono povlaenju. Aktivnog i dominan
tnog roditelja moe da ivcira pasivno i usporeno dijete. Kvalitet i tip interakcije
koja e se razviti izmeu roditelja i djeteta ovisi i o temperamentnom stilu djetet
a; - karakteristike hendikepa koje utjeu na emocionalno (ne)prihvatanje, detaljno
je opisao Freeman. Za psihologa koji se sree sa slabovidim djetetom vano je da zn
a da postoji ogromna varijabilnost u pogledu osnovnog oteenja, potom vremna nastan
ka, pa vidljivosti koja moe oteavati adaptaciju, pa tijeka bolesti, etc. Vano je znat
i da je meu ometenom djecom, posebno slabovidom, sve vei broj djece sa patologijom
ili disfunkcijom SS-a, to znatno mijenja ponaanje djeteta, te njegov uspjeh na tes
tovima i u obrazovaju; - stavovi sredine u kojoj obitelj ivi. Nain na koji su obit
eljh sa ometenim djetetom i samo dijete prihvaeni u svojoj socijalnoj sredini utj
ecat e na stav prema djetetu i hendikepu. ira obitelj nekada dugo nee znati da je d
ijete hendikepirano jer se to briljivo krije. Nekada se u iroj obitelji uporno trai
krivac iako lijenici kau da hendikep nije nasljeen. Laika sredina moe reagirati vrlo
neprijatno. Ako je hendikep vidljiv, gotovo je nemogue izbjei saaljenje ili neprij
ateljske stavove nepoznatih ljudi kada se dijete izvede. Zato neki roditelji nas
toje da prikriju hendikep, a neki rijetko izvode djecu na javna mjesta. - Susret
i sa profesionalnim radnicima dio su obiteljske povijesti ovakvih obitelji. Mije
njanje lijenika iprofesionalnih timova jedna je od taktika izbjegavanja suoenja sa
istinom, prikrivanje lanih podataka je druga. Ovakvo ponaanje moe izazvati negativ
ne reakcije profesionalnih radnika, jer im oteava dolaenje do dijagnoze. S druge s
trane ljudi koji se po svojoj profesiji susreu sa ovakvim obiteljma ponaaju se raz
liito i ne uvijek na najbolji nain. U njihovim stavovima ak i kada dobije profesion
alnu pomo, roditelj moe da primijeti aroganciju, saaljenje, odbojnost, potcjenjivan
je i sl. to ga moe navesti naobrambrno ponaanje. Freeman kae da je vrlo lahko razvit
i fantazije spaavanja sa potrebom da se pokae superiornost
roditelju i da profesionalci treba da naue da prepoznaju svoje sopstvene potrebe i

osjeanja u radu sa hendikepiranim djetetom. kolovanje Roditelji bi svoje slabovido
dijete najradije upisali u redovitu kolu, jer je to najjednostavnije, najekonomin
ije i jer tako dijete ostaje u populaciji normalnih. Ali, tee slabovido dijete e p
oetne vjetine i znanja stjecati sporije i sa mnogo vie napora nego njegov vrnjak bez
oteenja. Redovna kola zahtijeva vei rad od djeteta, apsolutnu podrku obitelji i doda
tno znanje, vrijeme i fleksibilnost uitelja. Dobro rjeenje bi bio posebno organizi
ran rad. Ali to u naim redovnim kolama gotovo da ne postoji. kola za slabovide i kol
a za slijepe bit e izbor u sluajevima tee slabovidosti, kao i za djecu ije lijeenje j
e u tijeku. I djeca sa dodatnim hendikepom ili dodatnim razvojnim problemom bit e
ukljuena u ovakvu kolu. Za djecu sa veoma oteenim vidom nekada e biti teko odluiti da
li da se opismene na Brajeovom pismu ili da ue crni tisk. Rjeenje je oba pisma ako
je vid veoma oteen, ali se moe koristiti. Problem je to je samo Brajeovo pismo veom
a teko i zahtijeva dosta rada da bi se dobro savladalo, a dodatno uenje e opteretit
i dijete. Djeca za koju se ocijeni da su pored oteenja vida i mentalno retardirana
bit e smjetena u posebna odjeljenja sa reduciranim programom ili u kolu za mentaln
o zaostale. Odluku o upisu djeteta u takvo odjeljenje je teko donijeti, sem u slua
ju kada je retardacija znatna. Neuspjeh u koli me biti prouzrokovan veim brojem fa
ktora i ponovno treba naglasiti da je veoma vano prikupiti sve podatke kako bi se
ustanovilo to je osnovno to ometa napredovanje djeteta. Neophodna je suradnja svi
h koji se bave djetetom, a prije svega roditelja i nastavnika. Nekada je neizbjen
a odluka o premijetanju u drugu kolu. Reynolds kae da u pravcu pruanja specijalne po
moi netreba ii dalje nego to je neophodno, a da treba vratiti dijete u normalnu sre
dinu, im je to mogue. Psiholoka procjena slabovidog djeteta Procjena slabovidih ugl
avnom je rjeavana dvojako: ili su koriteni testovi koji se koriste za populaciju b
ez ulnih oteenja, uz obezbjeivanje najpovoljnijeg polaoaja za gledanje, dovoljno dugo
g vremena za rjeavanje problema i sl.; ili su slabovidi tretirani kao slijepi odn
osno ispitivani verbalnim testovima. Psiholoka procjena podrazumijeva interpretac
iju rezultata testa u okviru integrirane slike klijenta kao dinaminog, aktivnog o
rganizma koji funkcionira u socijalnom okruenju. Ovo znai da je psiholog duan da pr
ikupi i sve ostale vane podatke o ispitaniku kako bi dobro interpretirao dobivene
rezultate. Postoje neke specifinosti koje utjeu na rezultate testa slabovidog dje
teta i koje treba poznavati kako se ne bi grijeilo u procjeni. Jedna od njih je r
azlika u broju i vrsti podataka koje je dijete u svom ivotu dobilo u odnosu na di
jete bez oteenja. U dijagnostikoj procjeni se koristi uzorak ponaanja i pretpostavlj
a se da je taj uzorak reprezentativan za cjelokupno ponaanje djeteta, to dozvoljav
a generalizaciju.
Drugo vano pitanje je koji kanali komunikacije se koriste. Kada je jedan kanal otee
n (u ovom sluaju vid) koriste se kanali koji nisu. Recimo, slijepa djeca se ispit
uju performance-skalom tako to rade taktilno, na prilagoenom materijalu. Slabovidi
mogu u toj situaciji da koriste vid ili mogu raditi taktilno. Ono to se mora zna
ti jeste to da li je dijete ranije koristilo vid za svoje aktivnosti ili neko dr
ugo ulo, jer prethodna iskustva djeteta veoma utjeu na rezultate testa. Tehnike pr
ocjene mogu se grupirati prema razliitim kriterijima: mjere intelektualnog funkci
oniranja; mjere razvoja percepcije i motorike; mjere za procjenu socijalnog funk
cioniranja; procjena linosti (projektivne i objektivne mjere); mjere za procjenu
profesionalnih interesa; mjere za procjenu uspjeha u pojedinim oblastima, odnosn
o edukacione mjere. Mjere intelektualnog funkcionirana a) Adaptacija Stanford-Bi
netove skale inteligencije. Zanimljiva je Perkins-Binetova adaptacija koju je na
pravio Carl Davis, jer su verbalni i performance zadaci napravljani u dvije form
e, jednoj za one kojimogu da koriste vid, a drugoj za one kojim ne mogu. b) Stan
ford-Kohsov Block-Design test. U svim adaptacijama ostaje isti tip zadataka: od
ispitanika se trai da prema danom obrascu od kockica napravi cjelinu koja je razl
iite sloenosti, od lahkih ka sve sloenijim. Prednost je u tomu to postoje norme za s
labobvide i za slijepe, a rezultat se izraava sa IQ. c) Wechslerova skala intelig
encije za djecu (WISC) sastoji se od 12 subtestova od koji se dva koriste kao al
ternativni: subtestovi su grupirani u verbalnu i performance skalu, tako de sa r
ezultati mogu izraziti kao verbalni IQ, manipulativni IQ ili kao skupni IQ. Za i
ndividualnu procjenu slabovidog djeteta, ovaj test je izuzetno vrjedan instrumen
t. Naime, ovaj test se sa slabovidima moe upotrijebiti da bi se diferencirali raz
ni dodatni hendikepi, odnosno njihov efekat na intelektualno funkcioniranje. d)
Ravenove progresivne matrice. Autor je smatrao da je ovaj test namijenjen za mje
renje trenutne sposobnosti osobe da pravi poreenja, rezonira po analogiji i razvi
ja logike metode miljenja bez obzira na prethodno steene informacije. Matrice su mn
ogo koritene sa normalnom djecom, kao i sa raznim kategorijama hendikepiranih. Po
stoji taktilna aaptacija testa za slijepe (TPM) za djecu bez upotrebljivog vida
koja obuhvata uzrast od 9 do 15 godina. U ispitivanju slabovidih, koristi se viz
ualni materijal, uz napomenu da se ovaj test nikada ne koristi sam, nego kao dop
una WISC-u ili Binetovom testu. e) Illinois-test psiholingvistikih sposobnosti za
snovan je na psiholingvistikoj teoriji Osgooda. Test ima 9 skala koje mjere audit
ivno i vizualno razumijevanje, povezanost izmeu auditivnih i vokalnih sposobnosti
, vizualno-motornu koordinaciju, sposobnost da se izrazi vokalno i motorno. Kao
rezultat se dobiva profil psiholingvistike
sposobnosti koji je dobro dijagnostiko sredstvo za neke probleme u obrazovanju, o

sobito kod deficita govora, organskih ili edukacionih problema. Kod nas je uraena
adaptacija ovog testa za slijepe i slabovide. Mjere razvoja percepcije i motori
ke a) Lincoln-Ozeretski skala za mjerenje razvoja motorike koristi se onda kada
se sumnja da dijete ima smetnji u razvoju motorike. Ozeretski je smtrao da skala
mjeri koordinaciju statike, koordinaciju dinamike, brzinu pokreta i asinkinezij
u. Ova skala daje motorni koeficijent koji se moe poredidi sa djetetovim IQ na te
stu inteligencije. Skalu je mogue koristiti sa slabovidima. Rezultati na pojedini
m dijelovima skale pokazuju vea odstupanja nego to se oekuju u populaciji oteenih. U
uporabi sa djecom tee oteenog vida, neki zadaci skale su nedovoljno diskriminativni
. b) Hnistead-Reitan neuropsiholoka baterija. Hartlage smatra da je ova baterija
instrument izbora za precizno mjerenje kortikalnih funkcija. Selz i Reitan su po
kazakli da neuropsiholoki podaci dobiveni ovom baterijom predstavljaju bolje indi
katore potekoa u uenju nego rezultati ispitivanja izvedenih od lijenika. Baterija sa
dri 10 testova. c) Getalt-test Benderove sastoji se od 8 crtea koje dijete precrtav
a u standardnim uvjetima, a biljee se sitne grjeke u reprodukciji. Smatra se dijag
nostiki korisnim za emocionalno poremeene i djecu sa organskim oteenjem mozga. Savag
e smatra da nije dovoljno relijabilan i validan da bi se koristio za svrhe dijag
nosticiranja organiciteta. d) Test vizualnog postignua definiran je kao kliniki is
traivaki instrument za procjenu memorije, percepcije i vizualno-motornih funkcija.
Savage smatra da on mjeri memoriju za geometrijske oblike, a ne opu memoriju. Te
st ima tri serije, svaka sa po deset crtea koji su poreani po teini. Postoji forma
za prepoznavanje i forma za reprodukciju. Konstatirano je da je uspjeh na ovom t
estu znaajno povezan sa IQ-om. e) Piagetovi zadaci za vizualno hendikepirane nisu
standardizirani, ali su esto koriteni za svrhe istraivanja. f) Razvojni test vizua
lne percepcije Frostigove ovaj test vizualno-motorne vjetine daje koeficijent odr
een uspjehom na podtestovima u razluitim oblastima vizualne percepcije. g) Test vi
zualne diskriminacije N. Baraga koriten je za mjerenje efekta eksperimentalnog pr
ograma vizualne stimulacije za djecu sa minimalnim ostacima vida. h) Test dijagn
ostike procedure procjene vizualne efikasnosti praktino slijepih sastoji se od 40
vizualnih zadataka razliite sloenosti. Cilj procjene je da se da opis trenutne raz
ine vizualnog funkcioniranja ispitivane osobe. Moe se upotrijebiti i da se procij
eni napredovanje poslije perioda treninga.
Mjere za procjenu socijalnog funkcioniranja a) Gesellove razvojne skale procjenj

uju razinu razvoja djeteta u 4 oblasti: motorno ponaanje, adaptivno ponaanje, jezik
o i osobno-socijalno ponaanje. b) Vinelandska skala socijalne zrelosti sastoji se
od bihevioralne ek-liste koja pokriva sljedee oblasti razvoja: samopomo, samousmje
renost, komunikaciju, socijalizaciju i motorne vjetine. Ovu ek-listu ispunjava oso
ba koja dobro poznaje ispitanika Testirati slabovido dijete bez prethodng znanja
o tipu ponaanje koje se moe oekivati u test-situaciji, takoer nije jednostavno. Dob
ro je da psiholog koji ispituje dijete zna i stanje vida djeteta. Dio intervjua
sa roditeljem moe se obaviti odmah uz prisustvo djeteta, a dijete za to vrijeme m
oe da razgleda igrake, da pie po tabli, da crta to eli, etc. Pitanja koja e se pred dj
etetom postaviti treba da su ona koja nee izazvati emocionalnu reakcju roditelja:
to su pitanja o socio-ekonomskom statusu, lijeenju, o tome kako su se odluili za
ovu kolu, boravku u vrtiu, etc. Djetetu treba dati vremena da se upozna sa novom s
ituacijom i novom osobom, da ne bismo testirali njegovu sposobnost brzog snalaenj
a u novoj situaciji. to se tie zadataka koji zahtijevaju koritenje vida, mora se vo
diti rauna o vie okolnosti. Da je svjetlo dovoljno jako i da je izvor svjetlosti d
obro postavljen u odnosu na dijete, da ono sjedi udobno i da ima mogunosti da pro
mjeni poloaj i tako da zauzme onaj u kojem najbolje vidi. Mala neformalna procjen
a vida moe se izvesti tako to emo provjeriti moe li dijete da vidi boje, detalje na
slikama, da ita ponuena slova, etc. Pitanje uporabe naoala bi sa odraslom osobom tr
ebalo rijeiti tako to e ona sama da nam kae kako u datoj situaciji bolje vidi. Za di
jete moramo pitati roditelja. Inae, kada se testira slabovido dijete mora ga se p
itati da li nosi cvike. Ponekad se dijete lako zamara, pa e biti potreban jo jedan
njegov dolazak, da bi se posao obavio do kraja. Neka djeca po zavrenom ispitivan
ju WISC-om se tako umore da postaju potpuno neefikasna. Sa djecom u takvom stanj
u, bolje je prekinuti ispitivanje i nastaviti prilikom sljedee posjete. Djetetu s
vakako treba dati dovoljno vremena da se upozna sa materijalom, ali i da rijei po
jedine zadatke. Ako je u pitanju starije dijete ili osoba koja je pismena, moram
o je pitati koji tip slova (veliinu) najlake ita. Ako se slui Brajeovim pismom ili c
rnim tiskom, treba pitati ta radij koristi (pod uvjetom daimamo i jedno i drugo).
Treba znati da je Brajev sustav teak medij i da neke osobe koje su opismenjen na
Brajeovom pismu u stvari ne vladaju njim ba najbolje. Mjere za procjenu linosti S
choll i Schnur mjere za procjenu linosti klasificiraju kao objektivne i projektiv
ne mjere. Objektivne ili psihometrijske mjere se mogu koristiti bez modifikacija
, samo uz neke tehnike adaptacije. U njih spadaju: a) Cattellov upitnik za procje
nu linosti djece CPQ (Childrens Personality Questioner) mjeri 14 dimenzija linosti
, a koristi se za uzrast od 6 godina pa do odraslog doba.
Meu mjernim dimenzijamalinosti su: shizotimija ciklotimija; emocionalna nezrelost

emocionalna zrelost; kontroliranost nekontroliranost, etc. Upitnik daje kvantita
tivnu procjenu karakteristika i mogunost poreenja pojedinog djeteta sa onim to se oe
kuje od djece njegovog uzrasta na svakoj dimenziji. Savage smatra da je ovaj upi
tnik obuhvatan, relijabilan, validan, dobro standardiziran jedan od najboljih te
stov za procjenu linosti. Mjeri karakteristike linosti u irokom rasponu, a ima i vrs
tu teorijsku i empirijsku osnovu. b) Taylerova skala manifestne anksioznosti ist
raivaki instrument koji se sastojiod 60 ajtema koji procjenjuju manifestnu anksioz
nost, a izdvojeni su iz MMPI. Projektivne mjere se sa slabovidima koriste na ist
i nain kao i sa djecom bez oteenja, ali u interpretaciji dobivenih podataka se mora
voditi rauna o nekim specifinostima. Ako je u pitanju izlaganje vizualnog materij
ala na osnovu kojeg se trai pria, asocijacija ili bilo koji sadraj (TAT, CAT, Rorsc
hachove mrlje, Blecky-test), moramo imati na umu injenicu da ova djeca lahko grij
ee u interpretiranju slike koju gledaju jer na njoj vide manji broj detalja, pa e
moda napraviti pogrenu selekciju u pogledu bitnog i nebitnog. Ako se trai da prodic
iraju (crte kue, ljudkse figure, obitelji), moemo oekivati siromani crte, ali se to ne
deava kao pravilo, jer djeca crtaju ono to znaju, a ne ono to vide. Kliniki intervj
u sa roditeljem djeteta obino predstavlja prvi primjenjeni ostupak. U naoj praksi
koristimo polustandardizirani intervju koji kao glavne cjeline sadri pitanja koja
se odnose na razne aspekte ranog razvoja, sa posebnim akcentom na ranom senzomo
tornom razvoju. Veoma vana su pitanja koja se odnose na kontakte sa lijenicima i t
ijek lijeenja. Pored, objektivne situacije, tu se pokau I stavovi prema hendikepu
i nain nakoji je shvaen. Opsrevacija ponaanja roditelja i djeteta kao i kontakt rod
itelj-dijete jeste izuzetno vaan izvor podataka. Skale za procjenu ponaanja su dob
ra osnova da se usmjeri pozornost na bitno u ponaanju. Za procjenu nisu dovoljni
samo fragmentarni podacio koje dobivamo primjenom testova i tehnika potreban je
i opi utisak o ispitaniku. Kako psiholog ispituje slabovido dijete Pozornom opser
vacijom ponaanja djeteta u tijeku testiranja rijeit emo neke dileme u vezi s tim da
li dijete ne moe zato to ne vidi ili zato to je nesposobno da rijei zadatak. Deava s
e da dijete zna i moe da uradi ono to od njega traimlo, ali iz nekih razloga nam to
nije reklo ili uradilo. U nainu administriranja testova, radimo sve kao sa djete
tom dobrog vida, ali pratimo efekat, pa ako ustanovimo da dijete neto nije vidjel
o, odustajemo. Ali, pri tome se mogu pratiti grjeke u percepciji. Ako je mnogo po
grenog prepoznavanja, prekinemo ispitivanje, a ako dijete moe da prati ono to od nj
ega traimo, nastavljamo uz napomenu da dobiveni IQ ne moemo smatrati mjerom intele
ktualnih sposobnosti na isti nain kao kad je rije o djetetu bez oteenja. U tom sluaju
nam je vanija kvalitativna anliza, a manje vaan konani rezultat. Ponaanje koje se m
oe vidjeti tijekom ispitivanja, pod uvjetom da smo sa djetetom ostvarili dobar ko
ntakt, pa je ono prirodno i oputeno, bit e veoma znaajno za nae potpuno razumijevanj
e djeteta. Ono nam govori o nainu na koji dijete rjeava
anksioznost i uope uzev, o opem tipu prilagoavanja na hendikep koje je to dijete os

tvarilo. Prijedlog baterije testova za procjenu slabovidog djeteta Potrebno je k
oristiti testove koji dozvoljavaju procjenu razliitih aspekata razvoja. Zatim, te
stovi treba da budu takvi da obezbjeuju komunikaciju ispitivaa i djeteta. Preporuuj
u se sljedee tehnike: intervju sa roditeljem; opservacija i ponaanje roditelja i d
jeteta; WISC; Ravenove matrice u boji; Getalt-test Benderove; Goodenoughov crte kue
lijevom i desnom rukom; Lincoln-Ozeretski test (ako postoji sumnja na zaostajan
je u razvoju motorike); test nedovrenih reenica za djecu; crte obitelji koja neto ra
di , a uz crte obitelji, intervju. Psiholoki nalaz Pisanju psiholokog nalaza obavez
no prethodi prikupljanje relevantnih podataka i njihova interpretacija. Bez obzi
ra na to kome je upuen, psiholoki nalaz treba da sadri sljedee podatke: 1. stanje vi
da; 2. dodatni hendikep (ako postoji); 3. znaajnije anamnestike podatke; 4. podatk
e iz ranog senzomotornog razvoja, tip komunikacije sa znaajnim odraslim osobama,
razvoj govora, socijalizacija; 5. karakteristino ponapanje u tijeku testiranja i
tip kontakta koji je tom prilikom ostvaren sa psihologom; 6. rezultate na primij
enjenim testovima: kvalitativna i kvantitativna analiza; 7. interpretaciju dobiv
enih rezultata; 8. zakljuak: opa slika djeteta; 9. preporuku za dalji rad sa djete
tom. Psiholoki nalaz treba da sadri podatke koji e pomoi da se slabovido dijete bolj
e razumije. U svemu tome, psiholog treba biti tuma njegovih potreba za iru sredinu
. U svakodnevnom radu sa djecom i obitelji, psiholog u koli, umjesto pismenog, da
je usmeni nalaz. Prednost usmenog nalaza je u tome to dozvoljava da se u razgovor
u koji slijedi poslije izvrenog ispitivanja, mogu pratiti i stavovi i razina prih
vatanja onoga to se saopava roditelju ili nastavniku. U saopavanju podataka roditel
ju i nastavniku, nastojimo da doprinesemo prilagoavanju potrebama jedne i druge s
redine. Brojani podaci se izostavljaju iz saopavanja, jer oni informiraju osobu ko
ja ne poznaje testove, ili bar ne informirajuna pravi nain, a mogu biti zloupotri
jebljeni. Kvalitativna analiza i preporuka o daljem radu sa djetetom je ono to ta
kav izvjetaj treba da sadri.
Iako je slabovidost u poreenju sa drugim oteenjima relativno mali hendikep, mnoge o

blasti psihikog razvoja djeteta mogu biti ugroene. Nekada je veza izmeu oteenog vida
i ostalih tekoa direktna, tj. siromatvo u vizualnoj oblasti dovodi do tekoa u drugim
oblastima. Nekada postoji i pratee oteenje SS-a, njegova nezrelost ili neki drugi he
ndikep. U odreenom broju sluajeva socijalno-psiholoki faktori kompliciraju sliku i i
ne slabovido dijete zaista hendikepiranim. Da bi psiholog koji ispituje slabovid
o dijete primijenio prave testove na pravi nain i adekvatno interpretirao dobiven
e rezultate, pored opih znanja iz psihodijagnostike, mora da poznaje i odreene spe
cifinosti djetetovog razvoja.
RAZVOJ, KARAKTERISTIKE I PSIHOLOKA PROCJENA TJELESNO INVALIDNE DJECE
Uvodne napomene Djeca sa tjelesnim oteenjma ine najbrojniju kategoriju ometenih, sa
veoma razliitim I vrlo kompleksnim slikama psihofizikog funkcioniranja. Tjelesna
invalidnost podrazumijeva veoma irok dijapazon stanja, smetnji, djeliminih ili pot
punih ogranienja ili oteenja funkcija tijela, njegovih pojedinih dijelova ili susta
va. Terminom tjelesna invalidnost se obuhvataju, oznaavaju I podrazumijevaju sva
stanja poremeene tjelesne funkcije, od sasvim neznatnih, diskretnih smetnji, izrae
nih, npr. u jednom segmentu jednog ekstremiteta, pa do tekih ozbiljnih stanja nem
ogunosti ikakvog funkcioniranja koje bi iole obezbjeivale minimalnu samostalnost.
Tjelesnu invalidnost kod djece mogu prouzroiti razni faktori I okolnosti, to e u ve
likojmjeri odrediti vrstu I stupanj posljedica, oblik, vrstu I duinu lijeenja I re
habilitacje, a isto tako I prirodu I opseg psiholokog djelovanja. Kao uzroci tjel
esne invalidnosti najee se navode: hereditarna oboljenja, kromozomske aberacije, ko
ngenitalne anomalije ili oteenja (nastala tijekom intrauterinog razvoja), poroajne
traume ili oteenja, organska, najee virusna oboljenja, kronimna progresivna oboljenja,
povrede ili oteenja u postnatalnom periodu, etc. O ovim etiolokim faktorima, ovisi
t e da li e se stanje tjelesne ometenosti tretirati kao bolest, dakle kao permanen
tno akutno stanje koje iziskuje I odgovarajue kurativne mjere ili pak kao stanje
poslije nekog akutnog ataka, oboljenja ili povrede, gdje dijete moe biti u osnovi
zdravo, ali sa trajnim fizikim ogranienjima. Klasifikacija djece prema tipu tjele
snog oteenja Ovisno o tomu koje je prirode tjelesna invalidnost, odnosno koji su d
ijelovi, segmenti ili sustavi tijela zahvaeni, uobiajena je podjela na sljedee kate
gorije: 1. djeca sa modanom patologijom cerebralna paraliza, stanja poslije encef
alitisa ili meningtisa, hidrocefalus, trauma glave, oteenja SS-a, etc.; 2. djeca sa
perifernim oduzetostima, posebno sa disfunkcijama ekstremiteta stanja poslije d
jeje paralize, povreda kime, neuroloka oboljenja oznaena kao neurolola stanja; 3. dje
ca sa kroninim progresivnim oboljenjima razne vrste miinih distrofija, etc.;
4. djeca sa organskim oboljenjima bez ispada u motornom funkcioniranju smetnje u

respiratornom sustavu, kardioloka oboljenja, oboljenja endokrinog sustava, etc.;
5. djeca drugih kategorija koja se najee navode kao ortopedski sluajevi oteenja komp
icirani prijelomi, uroene ili steene anomalije iaenja ili amputacije, etc.; Poznato j
e da tjelesna invalidnost moe da nastane u razliitim ivotnim dobima, tonije da se di
jete moe razboljeti ili nastradati u bilo kojem trenutku ili periodu svog razvojn
og kontinuuma. Zato je vrlo esta I podjela djece sa tjelesnom invalidnou na djecu h
endikepiranu od roenja (kongenitalna oteenja, posljedice poroajnih oboljenja I oteenja
nastalih tijekom nekoliko mjeseci postnatalnog ivota) I na djecu sa steenim hendi
kepom, odnosno onu koja su zaista oboljenjem ili povredom ometena u svome razvoj
u u nekom odreenom starosnom dobu. Tjelesna invalidnost se moe javiti kao ista, odnos
no samo kao motorni deficit, bez ispada u funkcijama drugih sustava organizma, a
moe se javiti I kao kombinirana, odnosno udruena sa oteenjima u drugim sferama ili
sustavima, npr. sa senzornim, intelektualnim oteenjima, poremeajima govora, etc. Zn
aajno je spomenuti da se sekundarna oteenja mogu pojaviti u svim oblastima funkcion
iranja djeteta, pa I u oblasti motornog, a ne samo intelektualnog, emocionalnog
ili socijalnog funkcioniranja, to esto dovodi do pogoranja stanja tjelesnih disfunk
cija iako se ne radi o progrsivnom oboljenju djeteta. Za prouavanje I razumijevan
je razvoja I funkcioniranja tjelesno invalidne djece, pored dobrog poznavanja pr
irode, stupnja I vrste hendikepa, vano je I pravilno sagledavanje uloge socijalne
sredine, uloge obitelji ili obiteljske atmosfere. Tjelesno invalidno dijete ugl
avnom mora biti podvrgnuto posebnom medicinskom tretmanu primarnog oboljenja ili
oteenja, koje se provodi u specijaliziranim medicinskim ustanovama zbog ega esto bi
va veoma rano odvajano od obitelji, hospitalizirano, tako da se njegov razvoj od
bija u posebnim, uglavnom nepovoljnim uvjetima, praen liavanjima I neprijatnim isk
ustvima. Objektivna fizika ogranienja kao nemogunost kretanja, manipulacije I sl. d
jetetu oteavaju , pa ak I onemoguuju stjecanje neophodnih spontanih iskustava u obl
astima svih prirodnih izvora prostora, vrnjaka, realnosti uope, to e svakako odugrat
i izuzetno znaajnu ulogu u kognitivnom razvoju, kao I u razvoju linosti invalidnog
djeteta. Opa obiljeja ivotne situacije tjelesno invalidne djece Sistematska znanst
vena prouavanja uvjeta razvoja tjelesno invalidne djece, uglavnom su skorijeg dat
uma, mada je pojam invalidnosti prisutan upovijesti kolikoi sam ovjek. Historijsk
i gledano, odnos drutva prema invalidima se mijenjao u ovisnosti o kulturnohistor
ijskim, socijalno-ekonomskim I znanstvenim promjenama koje je progres ovjeanstva d
onosio. Danas je poznato da su se nekada djeca sa anomalijama, tjelesno invalidn
a, odstranjivala iz svojih sredina ili su stihijski ili ak drutvenim odreenjem baca
na, zanemarivana ili surovo iskoritavana. Takav odnos se skoro u potpunosti zadrao
do polovine XX stoljea (odnos igosanja, skrivanja I odgajanja na ivici egzistenci
je). Istinska zainteresiranost se javlja tek nakon svjetskih ratova.
U usporedbi sa populacijom ometene djece ostalih kategorija, tjelesno ometena dj

eca se zadnja sistematski znanstveno tretiraju. Poeci njihovog tretmana se vezuju
prvenstveno za progres medicine, medicinskog ininjeringa, slube rehabilitacije I
profesionalnog osposobljavanja. Genetska istraivanja I organiziranja genetskih sa
vjetovalita, usavravanja dijagnostikih tehnikih mogunosti kontrole ploda tijekom peri
da intrauterinog razvoja, prevencija poroajnih trauma, etc., umnogome su smanjili
, ali ne I sasvim eliminirali, pojavu djece sa tjelesnom ometenou od roenja. Mnoga
tehnika dostignua u oblasti industrije, saobraaja, poljoprivrede, prehrambene indus
trije, ma koliko donosila napredak u ivotu ovjeka, nose sa sobom neminovnu cijenu
koju uglavnom plaaju oni najvulnerabilniji djeca, stradajui koliko od bolesti, tol
iko I od povreivanja. Suvremna medicina danas sa uspjehom lijei ispaava mnoge djeje i
vote, uz poveanje broja invalidne djece sa trajnim oteenjima tjelesnog sklopa I pri
marnih potencijala. Meyerson konstatira da je broj osoba sa tjelesnim oteenjem u p
orastu, tako da danas ima mnogo vie ljudi I djece sa tjelesnom nesposobnou nego ika
da ranije. Svaki individualni spreg primarnih kapaciteta, fizikog stanja I tjeles
nog funkcioniranja, specifine obiteljske atmosfere sa svim prateim meusobnim intera
kcijama unutar obitelji I prema ometenom djetetu, kao I utjecaja ire socijalne sr
edin, daje razvoju svakog tjelesno ometenog djeteta specifina obiljeja koja zahtij
evaju detaljnije analize sveukupne ivotne situacije u cjelokupnom procesu njegovo
g razvoja. Mnogi autoriteti u ovoj oblasti slau se sa konstatacijom da svako tjel
esno ometeno dijete ima ansu I moe da se razvije u adekvatnu normalnu linost, sa sp
osobnostima koje njegovi kapaciteti dozvoljavaju I sa onoliko ogranienja koliko t
o njwegovo primarno oteenje nosi. Da li e se ono razviti u punom opsegu svojih real
nih potencijala ovisi o brojnim faktorima od kojih se neki mogu izdvojiti, neki
prevenirati, kontrolirati ili poboljati, a neki nehotino ili nekontrolirano pogorat
i. Konstelacija okolnosti I razliitih zbivanja koja se spontano ili planirano deav
aju sa djetetom I njegovom okolinom od momenta pojave tjelesne anomalije ili oteen
ja, predstavlja po mnogo emu, osoben sociopsiholoki milje, koji u prilinoj mjeri de
terminira itav psiholoki razvoj tjelesno ometenog djeteta. Ovom konstatacijom se n
i u kom sluaju ne iskljuuje isto toliko znaajna nasljedna komponenta u ukupnom razv
oju ove djece. Polazite u razmatranju socijalno-psiholokih uvjeta razvoja tjelesno
ometenog djeteta jeste zdravi potencijal koji bi se mogao razvijati pod ukupno
povoljnim uvjetima sredine. To podrazumijeva neophodnost sistematskog razmatranj
a svih relevantnih injenica koje ine okosnicu sociopsiholokog miljea od obitelji in
validnog djeteta, pa sve do zapoljavanja kao konang pokazatelja postignute samosta
lnosti I osobne kompetencije tjeleno ometenih osoba. Obitelj Saznanje razvojne I
klinike psihologije sa jedne strane I rezultati brojnih istraivanja I iskustvenih
sagledavanja obitelji tjelesno ometenog djeteta, s druge strane, omoguili su
izdvajanje injenica, znaajnih za razumijevanje udjela I okolnosti pod kojima tee ra

zvoj tjelesno ometenog djeteta. Kao najznaajniji izdvajaju se reagiranje roditelj
a na pojavu tjelesnog oteenja djeteta, obiteljska klima I meusobni odnosi u obitelj
i, odnos roditelja, osobito majke prema invalidnom djetetu, oekivanja I postavlja
nja zahtijeva I ciljeva kako djetetu tako I drutvu u cjelini, mogunost akceptiranj
a djetetovog stanja I razine pomoi, etc. Roditelji djece ije je oteenje oigledno I gd
je su potrebne intervencije zbog kojih ona bivaju odvojena od majki, doivljavaju
sve to neposredno I na drastiniji nain. Majka koja I prije no to uzme svoje dijete
u naruje, treba da shvati svu kompleksnost situacije, da odlui I da pristanak za o
dgovarajue lijeenje. Ona objektivno nije u situaciji da se prilagoava I ui odreenim r
adnjama oko novoroeneta. ak I roditelji koji su izvanredno prilagodljive osobe, sta
bilne, sa roditeljskim osjeanjima punim ljubavi, ova situacija moe da smrvi, ako nik
ako drukije, onda samim trajanjem. Prve roditeljske reakcije se najee dalje razvijaj
u u itav niz razliitih osjeanja, unutarnjih konflikata, osjeaja krivnje, sopstvene m
anje vrijednosti I neadekvaznosti, etc. Kao jedna od sveobuhvatnijih tehnika pri
kupljanja podataka na osnovu kojih je onda mogua najadekvatnija procjena udjela o
biteljskih uvjeta u razvoju djeteta, Stevensov preporuuje HOME inventar (Home Obs
ervation for Measurement and the Enviorment Inventory) Bradleya. Postoje dva obl
ika HOME inventara jedan je za bebe (do 3 godine starosti), a drugi je za djecu
predkolskog uzrasta (do 6.g.).HOME inventar za bebe sadri 45 ajtema sa mogunou dvolano
g izbora da-ne, grupiranih u 6 skala. Drugi onlik HOME inventara za predkolsku dj
ecu sadri 55 ajtema sa istim nainom biljeenja odgovora, grupiranih u 8 skala, po sl
inom principu kao I inventar za bebe. Pored potrebe da se dobije to vie podataka iz
obiteljske sredine, zadnjih decenija se sve vie zapaa tendencija analize roditelj
astva kvalifikativnih odreenja, koncepata, mogunost mjerenja I udjela I znaaja odree
nih kvaliteta roditeljstva. Posebno naglaavanje pojedinih autora kvaliteta odnosa
I reciprociteta relacije roditeljdijete, da roditelh ini stvar sa djetetom prije
nego za dijete I osobito naglaavanje sigurnosti, postojanosti I kontinuiteta u odn
osima roditelj-dijete dobiva puno psiholoko znaenje kada se promatra relacija rodi
telj-hendikepirano dijete. Roditelj hendikepiranog djeteta e skoro uvijek raditi
za dijete, a izuzetno rijetko sa djetetom. Isto tako, taj roditelj teko moe ostvar
iti doljedan, siguran kontinuirani odnos sa djetetom, koji djetetu prua puno osjea
nje sigurnosti, zatienosti, odreenosti. Pojaan interes za to potpunije odreivanje rodi
teljastva, uvjetovao je pojavu pojaane svjesnosti efekata samog djeteta -djeca utj
eu na roditelje kao to roditelji utjeu na njih. Ako prihvatimo injenicu da roditelj
ui da uspostavlja kontakt I odreeni odnos I interakciju sa djetetom I da taj odnos
ima takoer neki svoj kontinuirani razvojni tijek, onda je jasno da je taj odnos
u samom startu ugroen, onemoguen, ispresijecan, povremen, u svakom sluaju nedosljed
an. U obitelji tjelesno ometenog djeteta postoje brojne okolnosti koje vie oteavaj
u no to omoguuju razvoj skladnih recipronih odnosa roditelj-dijete. Te okolnosti mo
gu biti na strani roditelja ili na strani djeteta, a isto tako mogu da proizilaz
e iz njihovog uspostavljenog meusobnog odnosa.
Pregled veine studija koje tretiraju problem roditelja I njihovog odnosa prema tj
elesno ometenoj djeci pokazuje da su roditelji vie zaokupljeni oekivanjima fizikog
poboljanja, a manje oekivanjima napretka I adekvatnijeg razvoja u sferi kognitivno
g ili socijalnog ponaanja. Roditelji veinom inzistiraju na medicinskoj rehabilitac
iji dok mentalni razvoj ili socijalizaciju promatraju kao manje vane, neto to e eo i
pso doi kada dijete bude fiziki manje invalidno. Neka istraivanja usmjerena su upra
vo na ispitivanje ove orijentacije oekivanja roditelja tjelesno ometene djece. Sm
ith naglaava da je posebno znaajno saznanje kako se i u kolikoj mjeri majke hendik
epiranih beba razlikuju od drugih majki u svojim oekivanjima, percepcijama vrijed
nosti i osjeajima efikasnosti u razvoju njihove djece. Kao potencijalni ulog vjer
ovanja i oekivanja roditelja i hendikepirane i nehendikepirane djece, navodise nj
ihovo sopstveno infantilno iskustvo, kulturno nasljee, socijalni i ekonomski stat
us, kasnija iskustva kao roditelja, opservacije sopstvene i druge djece, etc. Is
traivanja pokazuju da su majke ometenih beba, budui da su imale dobar osjeaj pokaza
telja razvoja tipinog djeteta, oekivale da e njihove bebe kasniti u kognitivnoj, ps
ihomotornoj i socijalnoj sferi razvoja. Konstatirano je da su majke ometenih beb
a vie isticale materinstvo u odgoju djeteta nego praksu odgoja pruajui slabije stim
ulacije u kunim uvjetima u odnosu na majke fiziki sposobnih beba. Planovi majki za
pomo djeci u kognitivnom, tjelesnom i socijalnom razvoju bili su manji i nii po oe
kvanjima za ometenu djecu, kao to su bila manja i njihova iskustva. Stavovi socij
alne sredine Djejstvo stavova I odnosa ire socijalne sredine na ivot I razvoj tjel
esno oteenih osoba, budui da je budilo pozornost istraivaa u ovoj oblasti, kako u svi
jetu tako I kod nas, istraivano je, analizirano I ini se, dobro poznato. Ipak, osi
m teorijskih rasprava, prezentacija rezultata istraivanja I realistinih preporuka
konkretnih akcija I stvarnih promjena I u stavovima I u uvjetima ima veoma malo.
Kada se radi o tjelesno ometenoj djeci, paradoksi I diskrepance izmeu proklamira
nih stavova drutva I sustavnih rjeenja I realizacije konkretnih praktinih programa
I odnosa, ostaju I dalje teko premostivi. Oigledna razlika u izgledu osobe sa tjel
esnim defektom u odnou na tjelesno cjelovite, odstupanja od nekih skladnih, simter
inih formi ljudskog tijela, ak I kada nisu praena smanjenjem funkcije, ve predstavlj
aju samo estetske deformitete, neminovno bude pozornost socijalne sredine. Kada
su ta odstupanja vea. Deformacije uoljive, okantnije, ogranienja u funkcijama izrazi
tija, reakcije sredine su manje kontrolirane, esto afektivne, odbojne, pa I nepri
jateljske I onda kada postoji namjera da se kao takve sakriju. I terminologija k
oja je stvarana da oznai neko stanje ili izgled osobe sa mahanom ili deformitetom
nosi odreena znaenja, prizvuk odreenja socijalne sredine, sa atributskim kvalifika
cijama socijalnog vrednovanja. Negativni stavovi, stigmatizmi, odnosi neprihvata
nja I neprijateljstva nisu odlike samo nae sredine, sve to je prisutno I u zemlja
ma vee ekonomske mmoi I organiziranije brige I zatite ometenih. Fiziki hendikepirana
osoba, ma koliko joj nedostajali samo neki (parcijalni) od traenih atributa, sma
tra se manje vrijednom, manje poeljnom, nedovoljno samostalnom I neuspjenom.
Rane socijalne komunikacije Potrebu za igrom I druenjem sa vrnjacima ima I fiziki om

eteno dijete, ali ono tu potrebu veoma oskudno zadovoljava. S jedne strane tjele
sno invalidno dijete biva podvrgnuto neophodnom reimu sanacije osnovnog oboljenja
, stanja ili rehabilitacijskog programa I ondakada se nalazi u kunim poslovima, to
esto kao objektivno, ili kao izgovor nesnalaljivim, anksioznim roditeljima, ostav
lja malo slobodnog vremena za spontane aktivnosti ili igru djeteta. S druge stra
ne, zbog straha da bi se dijete u igri sa drugom djecom moglo povrijediti ili pa
titi poredei se sa neometenim prijateljima ili biti izvrgnuto podsmijehu I grubim
alama, ili zbog stida da pokau da imaju ometeno dijete, roditelji veoma rijetko s
tvaraju situacije svojoj djeci iz kojih bi ona iscrpila neophodna iskustva u drue
nju sa vrnjacima. Prema tome, tjelesno invalidno dijete je daleko ee upueno na uzak k
rig odraslih iz svoje neposredne okoline, usljed ega su njegova iskustva ograniena
I negativno selekcionirana. Takvo dijete esto ostavlja utisak starmalog djeteta.
Tjelesno invalidna djeca koja provode vei dio svog razvojnog perioda u hospitali
ziranim uvjetima, ini se, imaju povoljniju situaciju u pogledu druenja sa drugom d
jecom. Druenje sa vrnjacima, te iskustva koja djeca stjeu u interakciji sa drugom d
jecom, ima, pored psiholoke I svoju razvojnu dimenziju, koja zapoinje u prvim godi
nama ivota I kontinuirano traje do perioda duboke starosti. Tjelesno invalidnoj d
jeci, omladini I odraslim osobama, ogranien je, u nekim sluajevima, ak I potpuno us
kraen, dobar dio (I kvalitativno I kvantitativno) neophodnih iskustava I sociopsi
holokih efekata druenja tijekom itavog ivotnog vijeka. Rana iskustva stjecana u inte
rakciji sa vrnjacima tijekom predkolskog perioda, za tjelesno invalidnu djecu, ost
varuju se mahom u hospitaliziranim uvjetima. Iako su ti uvjeti po mnogim svojim
obiljejima slini uvjetima koji vae za segregacijske grupe, oni donose I neka poziti
vna iskustva ve samom injenicom da obezbjeuju prisustvo druge djece. U naoj sredini,
veoma se malo radi na planiranju prekolskog obrazovanja tjelesno invalidne djece
. Linost Veina studija koje se bave linou ometenih, vie su usmjerene na prouavanje pro
lema I poremeaja linosti, a samo manji broj na ispitivanje strukture I tipa linosti
ometenih. Ipak, u skoro svim radovima se govori o tri vrste problema ili poremea
ja koji se mogu konstatirati kod tjelesno invalidnih: 1. Prva vrsta se odnosi na
sve one reakcije I probleme svojstvene svim ometenim osobama, bez obzira na vrs
tu I teinu oteenja. Nastaju samim postojanjem oteenja ili nedostatka, odnosno kao sub
jektivne reakcije na ometenost I na stavove I odnose sredine prema njima. 2. Dru
ga vrsta problema obuhvata one koji direktno nastaju iz odreenog oteenja uvjetujui s
pecifine reakcije I probleme, kao npr. inkontinencija djece sa spinom bifidom, vj
etaki ekstremiteti kod amputiranih osoba, etc.
3. Treu vrstu problema I poremeaja uvjetuje postojanja modane patologije, odnosno s

tupanj, priroda I struktura oteenja mozga I posljedice (simptomatologija) koje iz
toga nastaju. Linost ometene djece se moe shvatiti samo u kontekstu uzajamnog djej
stva primarnog oteenja, socijalnog iskustva I ishoda uloenog napora u prevazilaenju
svih vrsta barijera. Linost ometene osobe bit e vie odreena prvom vrstom problema, u
koliko je oteenje manje, odnosno bit e vie odreena drugom ili treom vrstom problema, t
onije samim oteenjem, ukoliko je ono masovnije, specifinije I vie zahvata modanu struk
turu. Tako, bazina nesigurnost I stalni strah od odbacivanja od strane drugih, sv
ijest o razliitosti u izgledu, objektivna ogranienja motornih funkcija, kao I nepr
ekidna tenzija usljed straha od neuspjeha, neminovno osiromauje identitet ometene
osobe. Energija potrebna za razvoj sposobnosti I interesovanja, troi se onda na
razrjeavanje konflikata. Poznato je da planovi, namjere I budui ciljevi spadaju meu
najvanije komponente integracije linosti. Ciljevi kojima ovjek tei I nain na koji on
postie te ciljeve, pokazuju koliko je on kao linost orijentiran, integriran I kol
iko su ti ciljevi adekvatni socijalnoj sredini, objektivnim mogunostima I individ
ualnim sposobnostima. Uenje I usvajanje iskustva I koritenje nauenog I iskustvenog,
govori o tome kako pojedinac komunicira sa svojom sredinom, odnosno koliko je o
meten u tome. Vrijednosti koje je ovjek usvojio I koje orijentiraju njegove tenje
I socijalno ponaanje, ukazuju na razinu, kvalitet I adekvatnost socijalnog prilag
oavanja. Osjeanje pravca oznaava svijest pojedinca da njegov ivotni put ide ispravni
m tijekom. Odsustvo takvog osjeanja je zapravo odsustvo osjeanja ivotnog zadovoljst
va I nedvosmisleno govori o ozbiljnoj ivotnoj neprilagoenosti. Socijalna integraci
ja ovjeka ispoljava se kroz tenje da se u grupi dominira, ili da joj se potinjava,
kroz prihvatanje ili odbijanje ciljeva grupe kojoj se pripada, a sve to govori o
specijalnom prilagoavanju pojedinca. Konano, ivotna perspektiva odnosno sagledavan
je sebe kao individualne I socijalne pojave zadovoljstva sobom I oekivanja u odno
su na sebe u budunosti, najopije osjeanje ivotnog zadovoljstva I ivotnih horizonata p
red sobom predstavlja najopiji I najvaniji ivotni klju I kriterij individualne prila
goenosti integriteta koji vodi ka postizanju pune zrelosti osobe. Skoro svaka od
ovih postavki ili komponenata integriteta linosti u tjelesno hendikepiranih osoba
biva osiromaena ili nedovoljno razvijena ili neadekvatna. Mali je broj tjelesno
oteene djece koja u svome razvoju nisu bila izloena liavanjima, osujeenjima, smanjeni
m socijalnim komunikacijama, neizvjesnostima I neuspjesima. Ako se zrelost shvat
i kao stupanj uspostavljene ravnotee izmeu identiteta I integriteta linosti, odnosn
o kao usklaenost vlastitih potreba sa zahtjevima sredine, onda je jasno da e bilo
koja tjelesno invalidna osoba moi u potpunosti postii zadovoljavajuu razinu zrelost
i. Mogunosti i dileme psiholokog ispitivanja Osnovna problematika rada psihologa j
este upravo psiholoka procjena ouvanih mogunosti I oteenja pojedinih funkcija I linost
i u sjelini tkelesno invalidnih osoba. Psiholoka procjena tjelesno invalidnih oso
ba I djece se ne moe svesti na puku primjenu
poznatog instrumentarija za testiranje I rutinsku interpretaciju dobivenih rezul

tata u skladu sa odreenim propozicijama I normama primjenjenog mjernog instrument
a ili poznatih I prihvaenih modela I kriterija interpretacije I integracije rezul
tata. Razlike I tekoe u motornom funkcioniranju, usljed razliitih tjelesnih oteenja I
ogranienja, kombinirana oteenja sa ometenostima u drugim oblastima I kanalima komu
nikacije, razliite izraajne mogunosti ove djece, uvjetuju ovjektivna odstupanja I o
granienja I odstupanja od uobiajenih uvjeta testiranja, objektivno smanjuju mogunos
t aplikacija nekih materijala za testiranje ili obujam I sadraj nekih tipinih oper
acija pri rjeavanju testa, inei ukupno psiholoko ispitaivanje ove populacije djece a
tipnim, oteanim ili potpuno onemoguenim. U blaim formama invalidnosti, psiholoko ispi
tivanje e tei, bar formalno, identino kao u populaciji neometene djece. Bez obzira
na to kakva je priroda I u kojem stupnju je izraeno oteenje, ono ogaa razvoj djeteta
do neke granice I psiholokim ispitivanjem se mora procijeniti koja je to granica
, odnosno koliko su djetetove mogunosti za rast I razvoj pogoene samim hendikepom,
a koliko sredinskim uvjetima. Problem vjerodostojnosti psiholokog ispitivanja om
etene djece primjenom postojeih tehnika I instrumentarija namijenjenih neometenoj
djeci, postavlja se vrlo ozbiljno u radu sa svim kategorijama ometenih. Za popu
laciju tjelesno invalidne djece on I dalje ostaje otvoren. Pokazalo se da bi se
nainila jo vea grjeka ako bi se pokualo sa konstrukcijom posebne baterije testova sa
posebnim normama I klasifikacijom za tjelesno invalidnu djecu. Takva baterija bi
vjerojatno omoguavala adekvatniju distribuciju ispitanika unutar same grupacije
tjelesno invalidnih, ali samim tim ne bi omoguavala usporednu ni odreivanja pozici
ja I odstupanja u odnosu na standarde ope populacije djece. Zato se kao jedina rj
eenja javljaju pokuaji standardizacije odreenih testova na ovoj populaciji djece. H
eterogenost tjelesnog hendikepa, odnosno raznolikost I ogranienja tjlesno invalid
ne djece I time uvjetovana raznovrsnost potrebnih modifikacija u procesu psiholok
og ispitivanja, ostavlja utisak arenila, improvizacije, nedosljednosti, snalaenja is
pitivaa, ali I neatraktivnosti, esto besmislenosti2 ispitivanja ove djece, a sve za
jedno ukazuje na veliki broj objektivnih tekoa I nepripremljenost psihologa za rad
u ovoj oblasti. Specifine okolnosti Samo tjelesno oteenje kao primarni deficit uvj
etuje odreene psihike implikacije u ukupnom razvoju I funkcioniranju djeteta I odr
euje, posredno ili neposredno, njegov stil I nain ivljenja I njegove mogunosti komun
iciranja sa vanjskom sredinom. Usljed diskretne, djelimine ili ozbiljne smetnje u
tjelesnom funkcioniranju, dijete moe da ima manje ili vie ugroen ili oteen kanal mot
orike komunikacije. Pored toga, ono moe da ima smetnje u govoru I smetnje u oblast
i senzornih funkcija. Svako odstupanje od uobiajenih naina komuniciranja odrazit e
se na situaciju u kojoj se rjeava test, uvjetujui odgovarajue promjne u izboru mjer
nih instrumenata, obradi ili interpretaciji rezultata.
Specifine potrebe djeteta vezane za njegov osnovni hendikep, kao to su nain I vrsta
lijeenja, potreba za korektivnim ortopedskim pomagalima, etc., nameu brojna odstu
panja od standardnh uvjeta psiholokog testiranja. Brojne su odrednice koje psihol
oko ispitivanje ove djece ini razliitim I osobenim u odnosu na standarde poznate u
psiholokoj praksi. One se mogu grupirati I na izvjestan nain sistematizirati kao r
azlike I osobenosti koje odreuju cilj ispitivanja, situaciju u kojoj se obavlja i
spitivanje I nain komuniciranja. Cilj ispitivanja Svrha ispitivanja moe biti razlii
to definirana od grubog orijentacijskog ispitivanja u trijanom postupku (procjena m
ogunosti ukljuivanja djeteta u (re)habilitacijksi postupak), pa preko globalnih, t
akoer orijentacijskih (kod svjeih posttraumatskih stanja, npr.), do jasno definirani
h parcijalnih ili potpunih ispitivanja. Psiholoko ispitivanje moe biti odreeno potr
ebom za preciznijim, suptilnijim analizama I interpretacijama moguih devijacija u
linosti I ponaanju tjelesno invalidne djece, ili se moe obavljati radi evaluacije
pojedinih aspekata funkcioniranja I osobenosti ponaanja I linosti za potrebe istrai
vakih studija, npr. Jedan od znaajnijih ciljeva psiholoke procjene, po Mitleru, odr
een je potrebom procjenjivanja djetetovih mogunosti, odnosno efekata hendikepa na
ukupan proces uenja. Psiholoka procjena djece sa modanom patologijom je znatno tea I
kompleksnija, premda I sekundarni efekti mogu da se odraze na cjelokupni razvoj
I na mogunost I nain psiholoke procjene I kod djece sa modanom patologijom I bez nj
e.Mitler je razvio strategiju procesa procjene. On je predloio tabelarni pregled
relevantnih faktora za razliite vrste tjelesnog hendikepa. Najee, cilj psiholoke proc
jene jeste da se dobije to kompletnija slika djetetovog funkcioniranja, stupnja r
azvoja I moguih oteenja pojedinih funkcija, odnosno da se dobije to tonija slika djet
etovih preimustava I ogranienja. Da bi se postigao takav cilj, procjeni se mora do
dati I razvojna orijentacija, tako da se svako dijete sa svojim sopstvenim, odree
nim slaganjem preimuastva I hendikepa sagleda kao dinamika I rauzvojna cjelina sa
elementima relevantnih injenica iz obiteljskog, opeg ivotnog I socijalnog iskustva.
U populaciji tjelesno invalidne djece I omladine, javljaju se suptilne kliniko-p
siholoke procjene, iji je cilj dublje analiziranje linosti I ponaanja ispitanika u p
reciznijem psiholoko-dijagnostikom postupku I interpretaciji moguih devijacija u lin
osti I ponaanju. Psiholoko ispitivanje moe da bude usmjereno na evaluaciju pojedini
h aspekata ili fenomena funkcioniranja, psiholokih karakteristika I drugih osoben
osti tjelesno invalidne djece I adolescenata za potrebe znanstvenoistraivakih stud
ija. Osobenost situacije u kojoj se obavlja psiholoko ispitivanje tjelesno invali
dne djece Rijetke su situacije u procesu psiholokog ispitivanja djece u kojima su
ostvareni optimalni uvjeti za psiholoko testiranje udoban poloaj I bez ometajuih f
aktora. -Ispitivanje u bolesnikoj sobi kada dijete lei nepokretno u bolesnikoj post
elji, bez izgleda da bi se u dogledno vrijeme moglo transportirati do sobe ispit
ivaa, ispitivanje se mora vriti na licu mjesta.
-Ispitivanje djeteta koje je na tzv. sendvi-krevetu dijete svoje kretanje ostvaruje

po prostorijama bolnice, neprekidno leei u odreenom poloaju na specijalnom leaju, ko
ji omoguuje motilitet po odjeljenju, ali ne I slobodnu manipulaciju, ak I pri potp
uno ouvanim pokretima gornjih ekstremiteta. Ispitivanje (ili samo opsreviranje) d
jeteta u nekoj nestandardnoj, ali za dijete poznatoj prostoriji kada se sa djete
tom ne moe uspostaviti kontakt u sobi ispitivaa, koriste se prostorije u kojima se
dijete ponaa relaksirano. -Ispitivanje djeteta u invalidskim kolicima kada se di
jete kree pomou invalidskih kolica, a fiziko stanje mu ne dozvoljava da pree na stol
icu, ispitivanje se mora podesiti prema poloaju I poziciji djeteta. -Ispitivanje
pri kome dijete nepravilno sjedi na stolici za stolom kada usljed ukoenosti ili s
labe pokretljivosti kukova ili trupa dijete ne moe da zauzme udoban, slobodan pol
oaj na stolici, niti da ima slobodnu pokretljivost ruku, postoji esta potreba za p
ridravanjem I namijetanjem djeteta, ak I kada nema ispada u motornom funkcioniranju
gornjih ekstremiteta. -Ispitivanje pomou ortotikih I protetikih sredstava kada dij
ete ima djeliminu ili potpunu oduzetost ruku, ili u sluaju amputacije jednog ili o
ba gornja ekstremiteta, tada se pomou posebnih ortopedskih pomagala olakava izgubl
jena frakcija ruku. Ispitivanje na podu prostorije obavlja se u izuzetno rijetki
m situacijama kada dijete za manipulaciju I pisanje koristi donje extremitete. Ispitivanje u prisustvu roditelja ili nekog drugog lica kada dijete ne moe da sje
di samo, ve u krilu roditelja ili neke druge osobe, gdje se osjea sigurno i bezbje
dno ili kada odbija da ostane samo. -Ispitivanje djeteta koje ima izraeni psihomo
torni nemir u takvim sluajevima, ispitiva je vie angairan pozornou i tienjem dj
h povrjeivanja ili sklanjanjem i zatitom materijala za testiranje i predmeta u pro
storiji no samim ispitivanjem i procjenom djeteta. Naini komuniciranja Tjelesno i
nvalidna djeca mogu ispoljavati manje ili vee tekoe u komunikaciji sa okolinom. Sam
o tjelesno oteenje moe donijeti ogranienja u motornim funkcijama, odnosno ugroziti m
otoriku komunikaciju i u smislu prijemnog kanala i u smislu ekspresije. Kao kombi
nirane smetnje, mogu se pojaviti tekoe u verbalnoj komunikaciji, odnosno razliite v
rste oteenja govora. Tekoe u suradnji i komunikaciji sa djetetom prilikom rjeavanja m
ogu nastati i usljed mannje ili vie izraene usporenosti, tromosti u reagitanju, br
zog zamora i drugih posljedica primarnih oteenja (neuralne patologije) ili kao sek
undarne manifestacije izvjesnih emocionalnih problema i nedovoljno iskustva u so
cijalnim kontaktima ili nedovoljne motiviranosti (pasivnost, nezainteresiranost,
negativizam). Kod veine tjelesno invalidne djece sa viestrukim hendikepom javljaj
u se, kako je dobro poznato, specifina intelektualna oteenja, koja se ne mogu uvije
k objasniti ni uklopiti u opu sliku zaostajanja. Mnogi autori govore o neuravnotee
nim intelektualnim procesima.
Ali, mogunost openja sa djetetom u test situaciji, podrazumijeva uee i drugih faktora
(osim razvijenosti motornih, expresivnih i govornih modaliteta), kao to su koope
rativnost, suradnja, motivacija, prilagoavanje novim nepoznatim sredinama i osoba
ma, kao i drugih organa preko kojih se ostvaruje komunikacija (funkcija gornjih
extremiteta i govornih organa). O nainu komuniciranja i mogunosti suradnje sa djet
etom ovisit e izbor instrumenata kojima e se ispitivanje obaviti, izbor metoda isp
itivanja, kao i opseg i kvalitet saznanja do kojih se psiholokim ispitivanjem moe
doi. Neke modifikacije komunikacijskog prostora su: a) Kanali komunikacija nerazv
ijeni ili teko oteeni u takvim okolnostima pravo psiholoko ispitivanje se ne moe ili
se teko moe ostvariti. Psiholoka procjena se mora odvijati uglavnom metodom opserva
cije djeteta u vie razliitih sizuacija njegovog angairanja. b) Djelimino smanjena ko
munikacija ispitivanje se obalvlja nepotpunim, reduciranim testovnim materijalom
, uz koritenje samo onih dijelova ili onih tehnika pomou kojih se mogu ostvariti u
vjeti za suradnju i uspjenost djeteta na testu. c) Teko oteena motorika, a ouvana gov
orna komunikacija ispitivanje se obavlja uporabom verbalnih testova. Ako je oteen
govor, a motorika dozvoljava relativno uspjenu manipulaciju ispitivanje se obavlj
a primjenom neverbalnih testova. d) Komunikacija nije bitno ometena psiholoko isp
itivanje se moe obaviti raspoloivim testovnim instrumentarijem, sa modifikacijom i
li bez modifikacije primjenjenog testa ovisno o drugim mogunostima djeteta. Izbor
sredstava i postupaka ispitivanja Neminovna su odstupanja od standardnog postup
ka i nemonovni su razliiti oblici prilagoavanja testa, materijala ili naina rada. I
zbor testa ili baterije koja e biti primjenjena rijetko kada se moe unaprijed odre
diti. a) Odstupanje u primjeni komplernog testa ili skale bilo u smislu izostavl
janja, bilo u smislu promjene redoslijeda rjeavanja zadataka i duine rada ili prij
ekida u ispitivanju. b) Prilagoavanja testa mogunostima djeteta; c) Improvizacija
u ispitivanju U pokuajima ispitivanja linosti djeteta, problemi u vezi sa primjeno
m testova linosti su isti. Od pitanja da li se djetetu uope moe dati neki od raspol
oivih tastova linosti, pa preko neophodnih prilagoavanja i modifikacija, do improvi
zacija situacija u kojima bi se moglo oekivati dobivanje nekog globalnog uvida u
linost hendikepiranog djeteta. Ocjenjivanje i interpretacija rezultata Jedan od k
ljunih problema u psiholokoj procjeni uope, a najvei kamen poticanja u procjeni tjel
esno invalidne djece, jeste ocjenjivanje djetetovih postignua, interpretacija dob
ivenih rezultata I integracija svega toga u valjan, vjerodostojan I upotrebljiv
nalaz. U postupku ocjenjivanja psiholog je najee suoen sa nekoliko osnovnih pitanja
I dilema: 1. Da li I koliko moe da se uvai odgovor dobiven podsticajima djeteta na
rjeavanje zadataka I uz prekoraenje vremena odreenog za rad, odnosno do koje grani
ce su ove
modifikacije I prekoraenja doputeni? Postoji realna opasnost da dijete oteti ili da

ga precijeni u konanom zakljuku. 2. Da li relativno lo uspjeh ne nekom testu moe da
se objasni primarnom ometenou djeteta u izvravanju zadataka ili oteenjem samih kapac
iteta provjeravane funkcije? 3. Izuzetno siromano iskustvo ove djece, osobito u s
ocijalnim komunikacijama, nedovoljna ope znanja I mehaniko usvajanje mnogih pojmov
a bez realne iskustvene podloge, takoer stvaraju ozbiljne probleme u postupku ocj
enjivanja. 4. Da li su nestandardna test-situacija I modifikacije u primjeni tes
ta I nainu rada djeteta ometajui ili favorizirajui moment I da li bliim ocjenjivanje
m, budui da je svjestan nestandardnog postupka, psiholog dijete oteuje ili nagrauje?
5. I konano, jedna sutinska dilema, osobito u ispitivanju linosti invalidnog djete
ta da li se uope mogu doslovce primjenjivati kriteriji I modeli ocjenjivanja pred
vieni za populaciju neometenih osoba? Analiza I interpretacija dobivenih rezultat
a ispitivanja invalidnog djeteta predstavljaju takoer ozbiljan problem I otvaraju
mnoga pitanja. Obino se dobivaju vrlo neujednaeni rezultati, sa razliitim postignui
ma na samo na razliitim testovima nego I unutar jednog testa, skale ili subtesta.
Sljedei problem predstavlja kolinik inteligencije, koji sam po sebi, nema onu tein
u I ono znaenje u populaciji tjelesno invalidne djece koju ima u ostalim sluajevim
a. IQ nikako ne daje realan uvid u intelektualne kapacitete ni u strukturu intel
ektualnih sposobnosti djece. Zato se psiholoki nalazi baziraju daleko vie na kvali
tativnoj (ali u smislu kvantitativne) nego u smislu kliniko psihodijagnostike anal
ize I kvantitativnoj analizi postignua I odreivanja postignute razine razvoja poje
dinih funkcija I inteligencije I linosti u cjelini, s obzirom na objektivna ogran
ienja primarnog hendikepa. U postupku ocjenjivanja I analiziranja postugnutih rez
ultata ove djece nailazi se na jedan vrlo ozbiljan problem nedovoljne diskrimina
tivnosti skala za ocjenjivanje I odreivanje razine intelektualne uspjenosti. Zbog
toga, kvalitativna analiza rezultata, koja u ocjenjivanju postignua ove djece ima
karakter modifikacije kriterija ocjenjivanja uvoenjem meuocjene omoguit e preciznije
odreivanje djetetovih realnih mogunosti I u onim sluajevima kada se radi o nesumnji
voj intelektualnoj insuficijenciji. Umjesto zakljuka dileme Valjana psiholoka proc
jena se ne moe ostvariti bez sagledavanja ukupne ivotne I razvojne historije svako
g pojedinog djeteta. Sve osobenosti koje karakteriziraju proces psiholoke procjen
e tjelesno invalidne djece donose psiholozima u ovoj oblasti odreene problemei ne
doumice I otvaraju ozbiljnu polemiku metodoloke, psiholoke I etike prirode. 1. Do k
ojeg stupnja se moe izvriti modifikacija standardnog postupka primjene testa I nain
a rada djeteta I, osobito, modifikacija ocjenjivanja I interpretacije postignua i
nvalidnog djeteta, a da mjerni instrument ne izgubi svoja mjerna svojstva. Priro
du I stupanj modifikacija diktirat e stanje I mogunosti djeteta, ali I subjektivni
stav I
iskustvo psihologa. To neminovno znai I velike razlike u modifikacijama od sluaja

do sluaja, od psihologa do psihologa. Kao ozbiljan metodoloki problem jevlja se inj
enica da nema usaglaene modifikacije u svim sluajevima prekoraenja propozicijom tes
ta doputenih tolerancija, a nalazom se daje kompetentan sud o djetetu upravo na o
snovu njegovih postignua u takvim nekontroliranim uvjetima testiranja. 2. Koliko moe
da oekuje dobivanje realne slike djetetovih potencijala I efikasnosti, odnosno k
olika je signifikantnost nalaza dobivenog nekontroliranom, znai nestandardizirano
m modifikacijom psiholokog ispitivanja, tim prije to se na osnovu njega, kao znaajn
og indikatora predikcije, donose po dijete dalekosene odluke? Imamo li pravo da s
triktno primjenjujui testove I kriterije za, uvjetno reeno, normalnu populaciju, i
spitujemo I procjenjujemo tjelesno ometenu djecu, koja objektivno ne mogu da zad
ovolje zahtjeve takvog ispitivanja I samim tim postiu loije rezultate, ime bivaju u
skraena u procjeni realnih kapaciteta I mogue efikasnosti s obzirom na njihove rea
lne mogunosti? Postavlja se jo jedno vrlo ozbiljno psiholoko pitanje: Ako je efikas
nost djeteta, zbog svih tjelesnih ogranienja i smanjenih mogunosti komuniciranja,
toliko niska kakvom se pokazuje u, po svim propisanim pravilima, sprovedenom psi
holokom ispitivanju, odnosno akoje to aktualna razvojna razina djeteta, kolike su
objektivno njegove anse da se sa tako prikazanom i procijenjenom efikasnou uspjeno
uklopi u nehendikepiranu sredinu, odnosno da udovolji brojnim zahtjevima svakodn
evne stvarnosti, koji nesumnjivo premauju njegove adaptivne modele i njegovu real
nu snagu?! Psiholoki nalaz i njegova uporaba Rezultat psiholokog ispitivanja tjele
sno invalidne djece obino se daje kao usmeno saopenje ili pismeni nalaz I miljenje
psihologa. Psiholoki nalaz treba da prui dovoljno pouzdane relevantne podatke za r
azumijevanje ponaanja, intelektualnog funkcioniranja I linosti ispitivanog odnosno
tjelesno ometenog djeteta. S obzirom na razliite ciljeve ispitivanja, individual
ne karakteristike ispitanika, raspoloivog instrumentarija za ispitivanje i strunos
ti psihologa psiholoki nalazi mogu biti vrlo raznoliki I po formi I po kvalitetu.
Ali, s obzirom na osnovnu funkciju I svrhu psiholokog nalaza postoji potreba da
se psiholoki nalaz daje u nekoj vrsti standardne forme, dovoljno jasno, razumljiv
o I upotrebljivo, bez obzira na to kome je namijenjen. Iz tih razloga, psiholoki
nalaz bi trebao da sadri, po uobiajenom pravilu prezentiranja, podatke znaajne za r
azumijevanje djeteta I planiranje odreenih postupaka rada sa njim. Pored osnovnih
generalije, psiholoki nalaz treba da sadri: a) informacije o nainu komuniciranja I
suradnji sa djetetom; b) informacije o intelektualnim potencijalima I intelektu
alnoj efikasnosti, sa detaljnom analizom postojeih/ouvanih intelektualnih sposobno
sti I analizom vrste i razina oteenih ili nedovoljno razvijenih pojedinih specifini
h intelektualnih sposobnosti I funkcija. Za ovu populaciju je daleko vie nego za
ostalu djecu pravilo, da se ne samo ne preporuuje davanje kolinika inteligencije,
nego se inzistira da se nalaz o
inteligenciji ne smije svoditi samo na brojanu vrijednost IQ. On mora da prui deta
ljnu analizu djetetovih preimustava I ogranienja; c) informacije o linosti tjelesno
invalidnog djeteta u srazmjeri sa opsegom I ciljem ispitivanja I mogunostima int
erpretacija I donoenja odreenih sudova I miljenja o djetetu na osnovu njegovog ponaa
nja u testovnoj I vantestovnim situacijama. Podaci u ovom dijelu nalaza, treba d
a se odnose na opu razinu postignutog razvoja linosti, njeno ponaanje, usvojene nav
ike I stavove, prilagoavanje I prihvatanje sopstvenog hendikepa, etc.

Psihologija Ometenih U Razvoju

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Psihologija Ometenih U Razvoju

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

J.U.

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA

-UVODPSIHOLOGIJA I SVIJET OMETENIH Psihologija ometenih u razvoju epistemoloki st

djelatnost vezana za hendikepirane (ili samo kategoriju hendikepiranih), a mogu

posebni odgojno-obrazovnim odnosno (re)habilitacijskim potrebama (Stani). Ove termi

R. Shakespear ukazuje na to da su depresija i anksioznost najee reakcije na hendike

Energija potrebna za razvoj interesa troi se na razrjeenje konflikata i rjeavanje p

hendikepiranima. Dok je odnos Istoka bio tolerantniji, europske kulture je karak

3. odgojni problemi problemi u kolovanju, izboru poziva, branog partnera, u vezi n

uenika, uspostavlja emocionalna stabilnost i stvaraju uvjeti za bolje postignue i

Najpovoljnije vrijeme za primjenu kompenzatornih programa vezano je za predkolski

Jedno od znaajnijih pitanja vezanih za procjenu ometene djece vezano je za pitanj

Primjena testova i skala uvijek opisuje trenutni stupanj integriranosti djeteta,

utisak da je psiholog potcijenio stvarne sposobnosti njegovog djeteta i tako ga

2. da poreenje numerikih vrijednosti na testovima izmeu grupe ometenih i neometenih

koji se odnose na vremensko grupiranje su u domenu lijeve hemisfere. Analitiki za

rjeavanju zadataka. Poto su svi manipulativni subtestovi vremenski ogranieni i ova

REZULTATI DOBIVENI PRIMJENOM REVISK-a NA UZORKU HENDIKEPIRANE DJECE

upuuju na zasienost faktorom perceptivne organizacije. Rapaport procjenjuje da je

se osposobiti za elementarnu samopomo, brigu o osnovnim potrebama i obavljanje je

nego sretno i veselo. Govor je siromaan i leksiki i glasovno, situaciono egocentria

iz intervjua sa roditeljima. Podaci koji se trae od roditelja su: tijek trudnoe i

-Procjena motorikeOzeretski test motorne spretnosti (za djecu od 4 do 16 g.) za

aktivnosti, ukljuuje se u situacije ili ih sam stvara s ciljem da stekne to potpun

1. Defekti govornih organa mehanike dislalije, a dijele se na: a) labijalne poslj

negativna emocija dovodi do kognitivne i motorne dezorganizacije, to dovodi do mu

Trajanje i lokalizacija greva (respiratorni, fonatorni, torakalni, etc.) kao i te

Smatra se da je u osnovi ovog govornog poremeaja neregularna djelatnost SS, posebn

Dijagnostika procjena djece sa govornim poremeajima Dijagnostiki postupak podrazumi

2. Gubitak sluha od 45 do 65 db pogaa socijalnu komunikaciju, ali se moe koristiti

5) 5) ogranieni interesi i motivacija. Barker navodi da su internatski smjetena gl

5. Pintnerov neverbalni test specijalno konstruiran za gluhu djecu uzrasta od 8

6. Mjerenje socijalnosti djece sastoji se od kartica u kojima su prikazana djeca

pretjerana zatita djeteta, skriveno odbacivannje djeteta, otvoreno odbacivanje dj

dovodi do stvaranja fiksiranih manirizama odnosno blindizama. Blindizmi su necje

U ikakom longitudinalnom istraivakom projektu slijepe djece naeno je da se djeca sa r

3. kvalitet odnosa izmeu roditelja i djeteta prije nego to je oslijepilo; 4. reakc

Shurrager i Shurrager su izradili bateriju testova koja predstavlja haptiku skalu

test apercepcije (Auditory Apperception Test) predstavlja projektivnu tehniku za

kojima su rezultati psiholoke procjene neophodni. Psiholog kao profesionalac mora

Razvoj slabovidog djeteta O razvoju slabovidih je mnogo manje podataka nego o ra

prikriveno i otvoreno odbacivanje su shvaeni kao negativni stavovi zato to ometaju

roditelju i da profesionalci treba da naue da prepoznaju svoje sopstvene potrebe i

sposobnosti koji je dobro dijagnostiko sredstvo za neke probleme u obrazovanju, o

Mjere za procjenu socijalnog funkcioniranja a) Gesellove razvojne skale procjenj

Meu mjernim dimenzijamalinosti su: shizotimija ciklotimija; emocionalna nezrelost

anksioznost i uope uzev, o opem tipu prilagoavanja na hendikep koje je to dijete os

Iako je slabovidost u poreenju sa drugim oteenjima relativno mali hendikep, mnoge o

4. djeca sa organskim oboljenjima bez ispada u motornom funkcioniranju smetnje u

U usporedbi sa populacijom ometene djece ostalih kategorija, tjelesno ometena dj

izdvajanje injenica, znaajnih za razumijevanje udjela I okolnosti pod kojima tee ra

Rane socijalne komunikacije Potrebu za igrom I druenjem sa vrnjacima ima I fiziki om

3. Treu vrstu problema I poremeaja uvjetuje postojanja modane patologije, odnosno s

poznatog instrumentarija za testiranje I rutinsku interpretaciju dobivenih rezul

-Ispitivanje djeteta koje je na tzv. sendvi-krevetu dijete svoje kretanje ostvaruje

modifikacije I prekoraenja doputeni? Postoji realna opasnost da dijete oteti ili da

iskustvo psihologa. To neminovno znai I velike razlike u modifikacijama od sluaja

You might also like