Marko Marciu:

Kalifova ahovska ploa

Vilenjak i vjetica
(Ubiq 2013.)
1.
Bila je to kasna jesen ogoljelih stabala i mrtvih tekstura te sam, obuzet jezom, nabio
kapuljau na elo, ubrzao korak, i vjerojatno bih poeo trati da se preda mnom, sasvim
nenadano, nije pojavio pravi pravcati vilenjak. Prepao me do te mjere da mi je stalo srce,
pomislio sam da je gotovo, uhvatio se za grudi u strahu od infarkta miokarda, ali svejedno
sam ostao na mjestu. Nije me uplailo njegovo postojanje, ve njegova pojava. Taj vilenjak
bio je malen, siv, ruan kao pas lutalica. Ruan kao ruan pas lutalica. Zurio sam u njegove
iljaste ui i povinut nos i vjerujem da bih se ponio jednako da se radilo i o vampiru,
vukodlaku ili bilo kojem stvoru iz pria. Preferirao sam vampire, na osvijetljenom i u javnosti,
ali to e.
Buljili smo tako jedan u drugog.
- Ii u s tobom kamo god me povede! rekoh oduevljeno.
Zatrzao je iljastim uima, lice mu se izobliilo i tada prasne u smijeh.
- Ma da! hihotao je.
Budui da se nisam bojao nadnaravnog i da sam puno puta svjedoio inom, osjetih to kao
bockanje i trknuh ga po potiljku.
Uozbiljio se u trenu.
- Hm, hm oprosti ree. Nisam te mislio uvrijediti.
- Nije vano odvratih. Nisam te mislio lupiti.
- Tada smo kvit.
- Ovisi o teini nanesene boli nasmijem se.
- Ohoho! Imamo mudrijaa ovdje! nasmije se i on.
Bez puno rijei uhvatio me za ruku i poveo u svoj svijet. I bio je to upravo onaj svijet o
kojem sam matao cijelog ivota. Bio je to svijet u sjenkama! Penjali smo se po krovovima
kua, uali u tuim dvoritima, promatrali prolaznike, zavirivali u podrume.
Vjerujem da si obian ovjek moe dokuiti taj doivljaj. Dovoljno je stati u neki skroviti
kutak uliice dok je magla tako gusta da se ne vidi ni korak ispred sebe, pritajiti se, uivati u
nevidljivosti i promatrati obrise prolaznika nesvjesnih promatraeve prisutnosti ili namjera.
Nisam ni shvatio kojim putem, ali negdje pred zoru doveo me do kue.
- Ovdje se rastajemo ree.
- Zar me nee povesti sa sobom? upitah.
Odmahnuo je glavom.
- Nisi spreman, ali sada zna da postojim rekao je i nestao.
2.
Istog trenutka kada sam preao prag svojih ulaznih vrata osjetih blagu vrtoglavicu, kao da
sam stajao na granici jave i sna. Svejedno, u depovima pronaoh komadie zemlje i hrastove
kore. Neto mi je stalo u grlu. Imao sam uasnu potrebu da sve to ispriam rodbini ili
prijateljima. Dovukao sam se u kupaonicu i promatrao svoj odraz do granice kada su se crte
lice poele mijenjati i izobliavati, a to je bio tek dio jednog od onih obreda s kojim se,
pomou inkantacija i buljenja u zrcalo, na povrinu izvlae zalutali demoni. Tada se zauh
kako govorim u tekom baritonu:
- Ma jebe to! Nema smisla pripovijedati o tome.
- Molim?

- Gledaj. O tome moe napisati priu i ljudi e ti rei da si matovit. Reci to najboljem
prijatelju i pomislit e da se ali. Reci mu to ozbiljno, kao da je ivot u pitanju, i najvie to
e izvui jest specijalna vrsta zabrinutosti, ona zbog koje zavri u ludnici nakljukan
antipsihoticima i s elektrodama na glavi.
- Mora potpisati suglasnost za elektrookove rekoh odsutno, ali moja opaska nije imala
uinka. I koliko god mi se sve to inilo nepotenim, moj zalutali demon bio je u pravu.
3.
Godinu dana nakon tog dogaaja naoh se ispred stare kole s litrom rakije u rukama.
Propio sam se, priznajem, jer svaki put kada bih osjetio potrebu da se povjerim nekome vodio
bih ustre rasprave bilo pred ogledalom, bilo s flaom u rukama. Sjedio sam tako na hladnom
kamenu moda sat ili dva i tada, sasvim nenadano, osjetih lagano tapkanje po ramenu.
Osvrnuh se, ali nigdje nikoga. Ustanem, a neto me uhvati za gleanj. Poskoih i osjetih
udarac po stranjici. Bio je to on, znao sam.
- Pije, glupane! vikne mi u uho.
- Kako to radi? osvrtao sam se na sve strane.
- Ja moda jesam vilenjak, ali tko je ikada rekao da sam stvaran. Moda sam u tvojoj glavi!
- Ne vjerujem u to! naljutih se.
- Jesi li se ikada zapitao zato pria sam sa sobom pred ogledalom?
- Tjeram demone! viknuh.
Odjednom mi je stajao do koljena. Bio sam zaboravio koliko je zapravo nizak. Moda ni
pola metra, sive koe, zailjenih uiju i podvinuta nosa koji mu je gotovo dodirivao bradu.
Ponovo sjednem na beton.
- Po tvojim rijeima zakljuio sam da te neu vidjeti dugo vremena, moda nikada rekoh
umorno.
- Stvari su se promijenile.
Podigoh obrvu.
- Trebam tvoju uslugu ree otvoreno.
Gotovo sam se nasmijao.
- Ti treba moju uslugu!?
- Usluga za uslugu ree.
- Molim?
Sjedio je kraj mene i nehajno klatio noicama, ali na licu mu vidjeh kako mu se boja koe
mijenja iz sive i mramorno bijelu.
- Bio bi red da se upoznamo rekoh.
- Prvo se oduljaj do onih srednjokolaca na klupici namigne. - Ukradi mi cigaretu.
Gotovo je nemogue opisati osjeaj. Svijet je postao sivkast. Sjene su mi pokazivale gdje se
nalaze predmeti, a ne obrnuto; znao sam gdje treba zakoraiti, a gdje zaustaviti dah.
Neobinost situacije i njezina genijalnost oduevljavale su me u potpunosti: uljati se kroz
park, gdje je sjedio mladi par, inilo se laganim kao disanje. U tren sam bio na nekoliko
centimetara do njih. Mogao sam udahnuti njihov miris, ukrasti im vlas, tovie, mogao sam se
poigravati s njima isto kao to se vilenjak maloprije poigravao sa mnom. Ipak, ispunih elju
svojeg novog prijatelja i vratih se sa cigaretom. Malian je smjesta zapalio. Vidjelo se da voli
puiti.
- Sada ti je jasnije? upita.
Zahvalno klimnuh. Cijelo ovo vrijeme posjedovao sam mo, a da toga nisam bio ni
svjestan. Ali sada, mogao sam postati super junak. Mogao sam
- Trebam uslugu ponovi malac.
- Naravno, naravno rekoh odsutno.

Vie nikada neu biti bez novaca!, pomislih. Vie nikada mi se netko nee zamjeriti, a
da mu se ne osvetim!
- Daj zaepi vie! malian krikne i nestane mi pred oima.
- Moe i itati misli? ostadoh zapanjen.
Neto me trkne posred potiljka. Zatim osjetim neto bolniji udarac u cjevanicu.
- Sluaj ti mene! rekoh kruto. - Ako me treba, znai da nisi svemoan i vjerujem da
imam pravo na neke odgovore. Stoga ne zajebavaj!
Prekriih ruke i ostadoh sjediti kao da me nije bockao u rebra, upao mi kosu, kakljao
ispod pazuha.
Na kraju je odustao. U daljini, iznad krovova, probila je prva zraka svjetlosti.
- Jebem mu! pojavio se preda mnom blijed kao krpa.
- Vidimo se sutra naveer ree. ekaj me na prozoru.
I tada je opet nestao.
4.
Ne moram spomenuti da uope nisam spavao, a da sam dan proveo sjedei na prozoru
svoje sobe. Smeta mu danje svjetlo razmiljao sam. Tko zna koliko je toga tajio preda
mnom i stoga odluih igrati po njegovom. Nisam imao vremena prouavati mitologiju u
knjinici niti na Internetu, a i da jesam, sumnjam da bih ita saznao.
Kada se pojavio upitah ga jasno i odluno:
- Kako se zove?
- Vilibald.
Nasmijem se.
- Vilibald kao iz Andersenovih bajki?
- Odjebi s tim!
- Smeta li ti danje svjetlo?
- Da odgovori.
- Moe te ubiti?
- Pa nisam vampir! uzvrpolji se. Smeta mi za oi.
Koa mu je opet poprimila mramorno bijelu.
- A tvoj ten?
- Mijenjam boju prema raspoloenju uzvrati mrzovoljno.
- Oito ima problem s promjenama raspoloenja ustvrdih.
- Pa ti si psihijatar! Ima li diplomu? Jer koliko sam provjerio, jedva si zavrio srednju! U
piku materinu! vikne najednom.
- Isusa ti! Mora li toliko psovati? viknem i ja.
Stao je cuclati palac i mrmljati neto u bradu.
- Sagita ree odjednom.
- Molim?
- Sagita, vjetica iz susjedstva.
- O emu pria?
utio je i dalje cuclao palac kao da se neeg boji.
Dugo se vrpoljio na mjestu s palcem u ustima. Zatim ree:
- Treba je hm... Ona je Kako da ti to
Izvadio je palac iz usta.
- Treba je krknuti ree napokon.
- Ali - srce mi je stalo lupati.
- Smiri se opet postade siv. Baba je zasluila. Stvarno je.
Lice mu je postalo toliko umilno da sam zatresao glavom.

- Prijatelju, nemoj se ljutiti, ali ja nisam ubojica. Jednom sam pregazio jea biciklom i
plakao sam tjedan dana rekoh.
- Znam, znam. Oprosti.
Sjeo mi je u krilo i zagrlio me.
- Jednog dana i ti e postati vjetac, ba kao i ona. ivjet emo u simbiozi, uit e od
mene i raditi mi usluge s vremena na vrijeme. Stvari koje ne mogu obaviti sam.
- Stvari poput ubijanja? podigoh obrvu.
- Nikako! Simbioza izmeu ovjeka i vilenjaka moe biti neto prekrasno. Ali prvo se
moramo rijeiti babetine. A kad je se rijeimo, ivjet e daleko iznad svog ivotnog vijeka.
Imat e uvid u stvari koje ljudi ne mogu pojmiti. S vremenom e koristiti sve vie i vie
magije. Ali postoje pravila zastane.
- Pravila poput tajnosti? upitah.
- I to potvrdi malian. Problem je kako da ti to - pokuavao je sroiti misao.
- Ljudi su nepouzdani ree napokon. - to vie stvari znaju to je simbioza tea. Neki
pomisle da im vie ne treba vilenjak, da se omjer preokrenuo i da su postali moniji od svojeg
uitelja. Takve stvari su neizmjerno opasne jer jedno od najvanijih pravila u takvom odnosu
je potpuna ravnopravnost.
- Meni se to ini fer rekoh.
Malian odnekud zapali cigaretu.
- Olafe! prvi put me oslovio s imenom. Sagita je zatukla mojeg pradjeda. Skuhala ga je
u upajzu za boga miloga!
Ostadoh bez rijei.
- Zato bi to napravila? upitah tiho.
Malian opet problijedi.
- Zato to joj nije bilo dovoljno ivjeti sto godina. Ona se eli pomladiti. Krknuo bih je da
joj je i uspjelo. Ali nije i sada me lovi po gradu pomou raznih inkantacija, postao sam
sastojak jer misli da je doradila recept. Postavlja mi magine zamke, luda je sto gradi! Ja ne
elim zavriti u gulau za pomlaivanje! gotovo je zaplakao.
Neko vrijeme sam razmiljao.
- Zato je ne ubije sam? upitah.
Oekivao sam bezobrazan odgovor, psovku ili slino, ali simbioza je poela djelovati.
- Zato to ne izlazi iz kue obrazloi Vilibald. A kua je obloena zamkama. Ti si jedina
osoba koja stoji izmeu mene i nje. I neu ti lagati, bit e opasno, monija je od tebe, puno
monija. Nee joj se moi priuljati niti provaliti u kuu. Ako te uhvati na prepad, gotov si.
Kako god to organizirali, ona ne smije znati da ti ima svojeg vilenjaka. Moramo te obui u
potara ili Jehovinog svjedoka ili kunog prodavaa. Trebat e ti dobar pitolj i kada otvori
vrata: bum!
Razmiljao sam o njegovoj ideji. Teko je prenijeti na papir osjeaj bliskosti i povjerenja
koji se stvarao izmeu nas. Je li to bilo do dodira ili neke meni nepoznate arolije, ali
dovoljno je spomenuti da me u nekoliko reenica uvjerio da hipotetikoj vjetici treba
smjestiti metak u elo.
- Trebam jo trikova rekoh.
Malian preokrene oima.
- Objasnit u ti sve kada doe vrijeme. ak i neke trikove vieg stupnja u sluaju da ti
izbije pitolj iz ruke.
Lupio sam se po elu. Vilenjaci, vjetice, pitolji!?
- Prijatelju, ovo je sjebano skroz rekoh.

5.
U iduih nekoliko tjedana druili smo se svaku no. Uglavnom bih spavao preko dana.
Nauio me kako se popeti na neboder, kako regenerirati ozljede pomou trava i inkantacija,
objasnio mi je kako koristiti telekinezu i pomicati predmete u daljini, dobio sam nekoliko
napitaka koji su mi ojaali imunitet i otpornost na fizike i mentalne ozljede.
Nekoliko tjedana kasnije stigao je dan za koji smo se pripremali. Nisam se osjeao
spremnim, nimalo.
Ukratko, Sagita je pozvala slubu iz T-Coma zbog problema s Internetom. Prikladno sam se
obukao, a Vilibald mi je dao pitolj o kojem smo priali. Bio je to neki prastari revolver sa
est srebrenih metaka.
Pojavio se za bijela dana, to je znailo da je stvar doista ozbiljna.
- to je s pravim tehniarom? upitah.
Vilenjak se nasmije.
- Njega prepusti meni smjekao se.
Shvatih to vrlo ozbiljno. Nabio sam iltericu na elo i, nakon to me Vilibald ostavio
samog, neko vrijeme promatrao kuu. Uistinu, promatrao sam je ve due vrijeme. Bila je to
trona kua, stara moda etrdeset godina, dvokatnica.
Oprezno krenuh prema vratima dvorita. Imao sam jasne upute da nikako ne smijem
skrenuti s puteljka koji je vodio do glavnih vrata. Budui da nije bilo zvona, glasno pokucah.
Uskoro su se zauli koraci na stepenicama i glas starice:
- Evo me, Evo me!
vre stegnuh revolver u depu. Sjetio sam se svih uputa: da nikako ne smijem dozvoliti
da me pozove u kuu, ve joj opaliti u elo im mi otvori vrata, a potom i u srce, za svaki
sluaj.
Vrata su se odkrinula i niz kimu mi se spusti jeza.
- Vi ste iz T-coma? upita me starica od kakvih osamdeset godina, naminkana, s punom
podignutom visoko u zrak.
Polako napnem otponac.
- Jesam procijedih ne bi li dobio na vremenu i stekao onu presudnu sekundu hrabrosti.
- A vi ste Sagita Znak?
Klimnula je glavom.
- Uite onda ree i oblije me hladan znoj.
Je li kasno, je li kasno!?, vritale su mi misli dok se starica uputila u kuu. Znao sam da
ne smijem prijei njezin prag ni po koju cijenu i odluih je upucati s lea, sada kada sam ve
napola zasrao stvar. Ali moje vlastite noge me vie nisu sluale. Sasvim blijed slijedio sam je
u kuhinju, ugledavi svoj odraz u prastarom ogledalu koje se nalazilo u hodniku. Imao sam
osjeaj da je u tom odrazu ostao dio mene.
- Sjednite, opustite se. Sigurno ste imali naporan dan osmjehnula se. Jeste li za aj?
- Ummm - promatrao sam je kako stoji pored ajnika iz kojeg je klokotala voda.
- Odgovara li vam metvica? upita.
- Molim?
- aj od metvice obrazloi starica.
- Preferiram kamilicu, ali da, moe i metvica odgovorih.
Stavila je dvije alice na stol, prekriven nekim prastarim goblenom, i sjela mi nasuprot.
Shvatim da sam, od trena kada sam otvorio vrata njezinog dvorita, radio kardinalne greke
jednu za drugom.
Srknuh aj prije nego to mi je palo na pamet da se svakim potezom, svakim pokretom,
rijeju i inom zakopavam sve dublje. Takoer mi je bilo nejasno u kojem je to tono trenutku

ocijedila aj u alice. Vrijeme i njezini pokreti bili su isprekidani u mojoj svijesti. Ispuni me
miris metvice i osjetih se blago pijanim.
- to se to tono dogaa s vaim internetom? upitah.
- Ne mogu se spojiti na ruter odgovori Sagita, promatrajui me ispod oka.
- Zanimljivo mi je da je netko vae dobi u toku s vremenom ustanovih.
Odjednom sam se osjeao neizmjerno oputenim i pretjerano razgovorljivim.
- Pustite sad to ree blago.
- elite li kolaie od domaeg krumpira? upita ljubazno.
Nasmijeih se.
- Svakako odgovorih i srknuh aj.
- Ovaj aj je odlian shvatim da blebeem.
- Kod mene vam je sve domae ree starica i stavi pladanj s kolaima na stol. Izgledali su
kao loptice.
Ubrzo se pronaem kako ih tamanim jednog za drugim i punim ustima postavljam pitanja o
namjetaju, kui, svemu oko sebe. Zaboravio sam pitolj u depu.
Odjednom s prastarog gramofona zasvira neka halucinantna melodija.
- Odakle vam viktrola? nasmijem se.
Umjesto odgovora ona se osovi na noge kao mlaahna djevojka.
- Ne bi li zaplesali sa starom bakicom? Sagita se osmjehne i stali smo plesati po kuhinji.
Bila je to malena kuhinja, ali vrtjeli smo se kao na nekom balu u nekom prolom vremenu.
Uskoro shvatih da u naruju drim mladu djevojku prekrasna lica i osjetih se zaljubljenim. To
lice vie nisam obraao panju na nita drugo, iako se oko nas stvorila mutna slika plesne
dvorane iz dvadesetih i amor ljudi ija lica nisam mogao vidjeti. Bila su to lica ije su
konture bile jasne samo kada bih gledao krajikom oka, a koje bi izblijedjele istog trenutka
kada bi moj pogled pao na njih.
- Tko si ti? upitah zaneseno.
- Izolda djevojka se osmjehne.
Njezino ime trgne me iz halucinacije. Stajao sam pored pei s kolaem u rukama, a za
stolom je sjedila ona ista djevojka s kojom sam plesao.
Bilo je to previe za mene i odluih staviti karte na stol. Sjeo sam joj nasuprot, izvadio
pitolj i poloio ga u krilo.
- Ti zna zato sam ovdje?
Klimnula je glavom.
- Ali ti ne zna ree podsmjeljivo.
- Znai, arolija pomlaivanja je uspjela ustanovih.
Djevojka uzdahne.
- Prije nego to pone blebetati, dopusti da ti objasnim nekoliko stvari ree.
Opet se pronaoh opsjednutim crtama njezina lica, sluajui rijei koje je izgovarala.
- Vilenjaci nisu besmrtni. Obino pogibaju u borbi za teritorij. Ako te zanima koliko sam
zaista stara, odgovor je: vie od stotinu godina. I da, arolija je uspjela: mogu izgledati
mladoliko kad god to poelim, iako zbog susjeda glumim staricu.
- Vidi nagne se prema naprijed i srkne aj. ekala sam te dugo vremena. Ljudi koji
uvaju magiju u sebi jako su rijetki, a ja elim ono to ele sve ene: mukarca. Nakon to je
moj vilenjak poginuo od ruku tvojeg malog prgavca, znala sam da e mi na ovaj ili onaj nain
dovesti mladog uenika. Ja sam njegova jedina prepreka da zauzme ovaj grad. Iskreno, nisam
vjerovala da e zaista riskirati svojeg ovjeka na nain na koji je to uinio odjednom se
smijeila.
Na prstu joj se njihao moj revolver, a osmijeh njenog lica ispunio je prostoriju djeliima
prolosti.
- Ukratko stala je vaditi metke iz bubnja. elim te.

Stao sam klimati glavom.

- Ali zato u morati ubiti Vilibalda pretpostavih.
Izraz joj je postao krajnje ozbiljan.
- O, ne! Ne elim te izgubiti tako glupim potezom. Njega prepusti meni. Ostani sa mnom,
ovdje u kui. Vilenjaci su krajnje nestrpljivi. On e doi ovdje, a kada doe - osmjehnula se
i namignula prema mojoj strani stola. U ruci ugledam revolver kao da ga nije uzela, a u
bubnju srebrene metke.
- Kada doe, elim samo da bude na sigurnom.
6.
To lice opsjedalo me i kada ga ne bih gledao. Sagita mi je poklanjala dovoljno panje da se
osjeam zaljubljenim. Ostatak vremena provodila je ili na tavanu ili u podrumu, pripremajui
razliite magine zamke ili napitke. Tek tu i tamo poprimila bi izgled starice, obino kada bi
izlazila iz kue.
esto sam stajao pred njezinim ogledalom u hodniku, promatrajui vlastiti odraz, ali nisam
imao snage priati sam sa sobom. Umjesto toga, promatralo me vlastito lice, bijelo kao da je
isklesano iz mramora.
Na neki nain, ostavila mi je izbor: pitolj koji sam zadrao kao i slobodu da mogu etati
dvoritem. Nije me sprjeavala da napustim dvorite, ali to je bilo stoga to ga, na neki nain,
nisam ni elio napustiti. Nakon nekog vremena dozvolila mi je da je promatram kako spravlja
napitke u podrumu, uvijek s nasmijanim djevojakim licem. S vremena na vrijeme poljubila
bi me i osjeao sam se kao najsretniji ovjek na svijetu. ak i kao starica bila je ugodno
drutvo i pomisao da provedem malu vjenost s tom neobinom i nesebinom osobom
postajala je sve primamljivijom.
Ono to me najvie zabrinjavalo bio je Vilibald. Naa empatijska veza pukla je onog
trenutka kada sam preao Izoldin prag. Nisam mogao naslutiti to osjea, ima li kakav plan,
eli li me spasiti ili osvetiti mi se. Lijepa Izolda je odbijala razgovarati o tome. Sagita starica
samo je klimala glavom s podmuklim osmijehom. Ta ambivalentnost njezine linosti nije me
previe zbunjivala, tovie, predstavljala je jo jedan aspekt privlanosti koja ju je obavijala.
- Putuje li ikada? upitao sam je za dorukom u danima to su prolazili.
Podigla je obrvu. Starako lice ispunilo se prezrivom mudrou, no ja sam mogao misliti
samo na planine i prirodu, daleke gradove, ljude umotane u kudelju to se mole u hramovima
nepoznatih boanstava.
- Rijetko rekla je.
Zatim me pogledala saaljivo blago.
- Dragi moj, ve sam ti rekla da je magija teritorijalni posao. ak i da se uputimo na
nekakvo putovanje smatrali bi nas prijetnjom. Ali zato
Glas joj je postao udaljen. Osjetih pahulje snijega na obrazima. Opet je imala svoje
djevojako lice, a oko nas protezao se krajolik presvuen bjelinom. Bijasmo na vrhu neke
planine, a ispod nas prostirala se zimzelena uma prekrivena snijegom. Osjeaj je bio stvaran,
stvarniji od iluzije plesne dvorane u dvadesetima u kojoj me zavela.
Nasmijala se i bacila mi grudu snijega u lice, a potom je rasprila iluziju. Snijeg se i dalje
topio s moje koe, hladei mi lea i zavlaei se u odjeu, dok sam tako sjedio za stolom nae
kuhinje.
Starica Sagita zahvati vilicom komadi mesa i stavi ga u usta; zamiljeno je vakala sitnim,
odmjerenim pokretima; zatim se laktom nasloni na stol i pogleda me blagim pogledom.
- U svojem svijetu, mi moemo biti bilo gdje.

7.
Spavali smo u istom krevetu. Ne moram napomenuti da smo u tom krevetu, natkrivenom
arenim baldahinom, radili i vie od toga. Sagita je bila daleko od glupe osobe i kada bi vodili
ljubav, inila je to u obliku mlade djevojke.
- Jednog dana e i ti posjedovati mo koju posjedujem aputala je Izolda, kruei prstom
po mojim prsima. Moda e imati i stotinu nasmije se, ali e izgledati mladoliko kao i
ja. Magija je poput zvanja bez kraja, a vilenjak je magian stvor ne puno drugaiji od
baziliska. Puno vjetica i vjetaca bilo je primorano produiti ivot. Vilenjaci se, odista, raaju
sa znanjem, dobri su uitelji, no vrlo brzo postaju emotivno nestabilni. ivot bez ovjeka za
njih je nepodnoljiv.
Zatim se izvalila pokraj mene, a baldahin je pokazivao udaljena mjesta i druge vjetice,
vjetake i njihove vilenjake.
8.
Ne znam koliko je tono prolo vremena, ali mogu ustvrditi da sam se poprilino udomaio
u kui stare vjetice. Magija koju je posjedovala bila je zabavnija od iega to sam iskusio.
Lutali smo kroz vrijeme i prostor i neki od tih izleta trajali su, po nekim iluzornim pravilima, i
nekoliko tjedana, a u stvarnosti bi prolo tek sat ili dva. Duboko u sebi znao sam da mi
udovoljava, da me eli zabaviti, i nisam imao razloga buniti se. Ono to sam primijetio vrlo
brzo bila je injenica da Sagita nema Internet, a ta mala indicija potaknula je prvu iskru
opreza.
U danima to sam ih proveo kod nje osjeao sam se i vie nego sigurno. Gotovo sam
zaboravio da tamo negdje, izvan ograde, vreba prgavi vilenjak Vilibald. Nisam ni sumnjao da
je i taj dodatni oprez prema vilenjaku nekako usaen u mene. I kako god se postavio prema to
dvoje, bio sam svjestan da sam u oba sluaja bio i ostao manipuliran. Vjerovao sam da jo
uvijek mogu izabrati stranu i omjer je ostao u korist vjetici. Bilo je tu vie od lijepog lica,
dvostrukog identiteta, zaljubljenosti i dobrog drutva, jer za razliku od Vilibalda, Sagita
nikada nije spomenula ubojstvo ljudske osobe, premda sam ponekad dvojio koliko je ona
uope ovjek.
I moda upravo zbog svih tih sumnja, jedne mirne veeri dok je moja draga vjetica u
krevetu itala kuharicu, uuljao sam se u podrum gdje je uvala sastojke za arolije. Iako sam
u tom podrumu bio nekoliko puta, vjerovao sam da u ba ovaj put pronai neto to e baciti
svjetlo na moju neobinu situaciju. Posluih se i trikovima kojima me nauio Vilibald: drao
sam se sjenki i pokuavao biti nevidljiv. Vrludao sam izmeu staklenki s ljudskim i
ivotinjskim organima, listao knjige pranjavih korica, traio neki tajni prekida, polugu ili
slino, koji bi otvorio vrata neke tajne prostorije. Na kraju krajeva, kakva bi to vjetica imala
kuu bez tajne prostorije, i nakon podosta uloenog truda, otkrih da sam bio u pravu.
Naime, jedna od staklenki, u kojoj je poivalo ljudsko srce u formalinu, nije se dala podii:
lagano je kliznula u stranu pod mojim dodirom i tada zauh kripu iza svojih lea. Radni stol
uvukao se u zid, ostavljajui uzak prolaz i stepenice koje su vodile u tamu. Oprezno kliznuh
kroz otvor, prilagodivi oi mraku, i naoh se u neobinoj prostoriji zaprepaten koliko osoba
moe biti zaprepatena: iz malenog kaveza zaobljenog na vrhu, u mene su zurile oi mojeg
nekadanjeg prijatelja, svjetlucave kao staklo i liene svijesti.
- Vilibald - apnuh.
Malian je spavao ili jednostavno bio iscrpljen, ali na moj glas trgnuo se i uputio mi
moleiv pogled.
- Olafe - slabano je procijedio. Mora mi pomoi.

9.
Koliko sam stajao zaprepaten, ne mogu procijeniti. Drim da me taj trenutak zaledio u
vremenu i da su se nai pogledi dodirivali due nego to mi se to inilo, ali to je samo
pretpostavka temeljena na sljedeem dogaaju, jer im su se njegove rijei rasprile u zraku,
osjetih blago tapkanje po ramenu.
- Nije ono to misli kroz prostor je kliznuo glas lijepe Izolde.
Osvrnuh se.
- Ne mislim nita rekoh dok su me njezine oi uvlaile u sebe.
Bila je ljepa nego ikada, ali vie nije bilo ljubavi.
- Ne vjeruj joj apne Vilibald.
Vjetica ne obrati panju na njegove rijei.
- Uhvatio se u zamku, ba kao to sam i mislila da e uiniti. I da, trebat e nam njegovo
truplo ako eli ostati vjeno mlad.
Pogled mi je lutao izmeu vilenjaka i Izolde. Osjeao sam svoj odraz u ogledalu to je
stajalo u prizemlju. U glavi su mi umile rijei vlastitog demona.
- Da odgovorih.
- elim ostati vjeno mlad!
10.
Bila je to kasna jesen ogoljelih stabala i mrtvih tekstura. Buljili smo tako jedan u drugoga,
vilenjak iz sfere nadnaravnog i ja, lik u priama, dok se u njegovim oima odigravala sudbina
mojih odluka koje se nikada nisu dogodile.
- Ti si izdajnik ree malian.
utio sam oamuen jer, dragi prijatelji, koliko god to zvualo neobino, sve se to dogodilo
samo u vizijama. Bio je to test, postalo mi je sasvim jasno. Vilenjak je mugnuo u bunje i
nikada ga vie nisam vidio, izgubivi zauvijek svoju priliku da uem u svijet sjenki. Nisam
posjedovao nikakve moi, samo sjeanja na jednu dugu i kompleksnu halucinaciju. I sada,
kada piem ove rijei, ostaje mi jo jedna stvar koju elim uiniti. Nakon to zavrim
posljednji ulomak, spreman sam zaputiti se na mjesto koje promatram ve nekoliko dana:
tronu kuu iz polovice dvadesetog stoljea u kojoj ivi djevojka iz mojih vizija, Izolda
prelijepog lica. Razdire me elja da popriam s njom. Nisam siguran to

Grbavi Igor
(Ubiq 2012.)
Sjedim u sobi sam. elio bih napisati priu, okuati se u pisanoj rijei. Odakle mi tako
aava ideja, nisam siguran. ekam ideju, rijei ionako ve sipam po papiru; ovaj dio u
obrisati. Isuse, kako je vrue! Sedmi mjesec u potkrovlju. Provirio sam kroz prozor da
uhvatim daak povjetarca, umirem od vruine: gledam susjeda Vendelju kako kosi travnjak.
Nevjerojatan! Sav u znoju. Koliko je uope sati? etiri poslijepodne! Taj ovjek je idiot!
Glupan, dodao bih. Ima najmanji travnjak u susjedstvu i kosilicu sa sjedalom i volanom.
Promatram ga kako izvodi manevre naprijed nazad, lijevo desno, kao nespretni voza koji
se ne uspijeva parkirati. Ponekad me zbunjuje opseg neije gluposti.
ekao sam do ponoi; zrak se rashladio, zvijezde su se rasporedile po nebu, promatram
sazvijea koja ne poznajem, oslukujem korake prolaznika. Pokuavam smisliti nekakvu
radnju, ali postajem umoran. Dodue ima jedan jeftini trik, iz neke od onih knjiga o
kreativnom pisanju: pii o onome o emu najvie zna. Ovako emo!
Vukodlak, vampir i zombi nou kartaju belu na groblju. Vampir ima pokvareni lijevi onjak
i mrzovoljan je.
- Da ga odvedemo na hitnu? predloi vukodlak. - Kod deurnog stomatologa?
- Tko zove? odsutno e zombi, promatrajui karte.
Oivljeni mrtvac zove se Vendel Pothraki. Umro je prije deset godina u Farkaevcu ispod
prevrnutog traktora. Njegov problem takoer je zdravstvene prirode: odumire mu tkivo. Ne
tako brzo kao obinom mrtvacu, ali sasvim dovoljno da ima razloga za zabrinutost. Vukodlak
je, s druge strane, najbolji prijatelj svima. Dok je u ljudskom obliju, suosjeajan je i nadasve
spreman pomoi. Istini za volju, Vendel Pothraki i vampir po imenu Bjarni Thorkelsson vie
se oslanjaju na njega, nego jedan na drugoga. Ime mu je Jasmin Dodig, podrijetlom iz
Hercegovine gdje je, jo kao djeak, zadobio svoju infekciju. Za one koji ne znaju,
Hercegovina je puna vukodlaka.
- Pothraki! odjednom e vampir. - Smrdi!
- Nemoj ga zajebavati, Bjarni! umijea se Dodig. - Vendela bi mogli odvesti dermatologu,
moda postoji nekakva krema i onda pojedemo doktora! odjednom se nasmije.
- Ma zajebi doktore! zombi se naceri pokazujui zube i odbaci kartu. - Da neto vrijede,
ne bih bio mrtav.
- Bio si mrtav kada su te nali ustvrdi Dodig.
- Boli me kurac!
Inae, prijatelji su sloni u mnogo stvari. Dok love na primjer. Bjarni je taj koji prvi uhvati
rtvu. Najee zavede smrtnike u nekom kafiu, usred parka, mlade to piju i pue
marihuanu na skrovitim mjestima. Nakon to se nahrani njihovom krvlju, tijela ostavlja dvojci
prijatelja. Simbioza je vrlo praktine naravi jer se Dodig i Pothraki ne umrljaju kao dok love
sami. Iako to oivljenom mrtvacu ne predstavlja neki estetski bonus, vampir nije primoran
sakrivati leeve, a zombi nije primoran loviti sam. to se tie infiltriranja u drutvo Vendel
izlazi samo za vrijeme makara, ali i onda ima problema. Jednom ga je policija pokuala
uhapsiti zbog pijanevanja i nije dobro prolo. Za policiju. Bjarni, koji je najstariji od njih i
koji je proputovao cijeli svijet u svojih tristo godina, ponekad kae da nije upoznao
inteligentnijeg i razboritijeg zombija. Vendel savreno dobro karta belu, ak i pobjeuje ee
nego ostali. Thorkelsson sumnja da mrtvac za vrijeme igre oznauje karte sitnim komadiima
trulog tkiva. Sumnjiav po prirodi vampir na svaku partiju donosi svjei pil, ali ak i sa

svojim izotrenim osjetilima nije u stanju razotkriti Vendelov sistem. Na sve to Vendel se
podsmjehuje i prisjea starih dana kad je jo bio iv.
- Dragi moji Gdje ste vi bili kada sam ja u hladu vinove loze i uz demion domaeg vina
rasturao belu? smije se svojim hrapavim glasom.
Prola je no. Pisao sam moda do tri ujutro; probudili su me u osam. Susjed Pleko danas
kosi travu. Vladaju vruine, prolaze dani, ne mogu spavati, ne mogu pisati; inae sam
meteoropat. Tono je podne. Popio sam kavu i tlak mi je porastao. Mislim da su mi otkucaji
ubrzani. Promatram svoju grbu u ogledalu i ini mi se veom nego inae. Tjedan dana
godinjeg: hoe li to biti dovoljno da zavrim priu? Sumnjam. Evo, odjednom se naoblailo,
tlak je pritisnuo, sav se znojim, nije mi dobro!
Uglavnom, Bjarnija su doista odveli deurnom stomatologu dr. Olafu Tryggvassonu. Na
putu do hitne nikome nije ilo u glavu da se vampiru moe pokvariti zub. Dobro je znana
injenica da vampiri ostaju netaknutog fizikog izgleda od trenutka kada su stvoreni.
Thorkelsson je hodao zamiljen nad tom zagonetkom smrknuta lica i zastraujueg pogleda:
toliko zastraujueg da su ak i momci hodali iza njega, u tiini. Dodig je pak ostavljao dojam
osobe koja ima ui, buhe i picajzle rasporeene na stratekim mjestima njegova tijela; ali tako
je svaki put prije preobrazbe, jer na nebu se ogledao okrugao, pun mjesec.
Nakon pregleda, bruenja i plombe, degustirali su stomatologa i njegova pomonika.
Vendel ih je ekao sakriven u grmlju iza ambulante.
Taj put dogodilo se neto strano za Vendela. Neto ega se bojao svih ovih godina. Naime,
putem do groblja izgubio je mali prst s lijeve noge.
Budui da je Dodig bio preobraen, to je moglo potrajati do jutra, Bjarni se, premda
nevoljko, dao u potragu za malim prstom snudenog prijatelja. Ope je poznato da vampiri
odlino vide u mraku i s lakoom zapaaju detalje. Kada se vratio u mauzolej, pokuao je
priiti prst na bartljak, ali bi ovaj otpao svaki put. Bez obzira koliko su avovi bili duboki,
konac bi prerezao tkivo zombija im bi ovaj pokuao hodati. Konano, Vendel Pothraki
morao se pomiriti sa sudbinom, kao i s neugodnom slutnjom da e se takve stvari nastaviti
dogaati i da je mali prst bio tek poetak. Jutro ih je doekalo zamiljene i zabrinute. Zatim je
Bjarni zaspao (kao) mrtav. Vendel je jo dugo buljio u zid grobnice, a svjetlost svijee titrala
mu je na izoblienom licu. Jasmin Dodig, dobro nahranjen, prespavao je veinu toga i linjao
kao lud. Negdje oko devet probudio se gol golcat, posve nesvjestan noanjih dogaanja,
obukao se i pohrlio eni i djeci kao da se nita nije dogodilo. Mogao bih ustvrditi da su mu
veinu vremena momci zavidjeli na tome, ali su ga voljeli kao roenog brata, kao to sam
gore ve i spomenuo.
Danas me probudila kuepaziteljica. Jebem ti, sad je i ona nala hobi! Brusi stari namjetaj
i zatim ga oslikava. Ja ne mogu spavati u ovom susjedstvu, ne mogu pisati, nema odmora;
pucao bih pitoljem u zrak! Da barem imam pitolj.
to se dalje zbivalo s drubom teko je rei. U kaosu dananjeg dana nemogue je
pripovijedati o bilo emu. Naime, susjed Vendelja nestao je bez traga. Nekoliko sati nakon to
me kuepaziteljica probudila, negdje oko jedan poslijepodne, dva policijska auta nala su se
ispred kue na malom parkiralitu. Svi susjedi morali su dati izjavu; i ja takoer. Zato
gospoa Jasmina nije prijavila nestanak mua u roku dvadeset i etiri sata nejasno je, ali
injenica ostaje da se Vendelja nije pojavio i vie od tjedan dana. Susjedi su znatieljno izali
u dvorita, davali izjave, raspriali se. Vratio sam se u svoju sobu i sjeo ispred ekrana. Jedino
me kuepaziteljica pozdravila u prolazu i podsjetila da petnaestog moram platiti stanarinu
(gospoa Jasna je, zapravo, vlasnica kue). Jo uvijek ujem amor izvana, pla nesretne

gospoe Jasmine Ne, danas neu pisati. Zavrit u dananji ulomak s malom tajnom;
naime, koliko god sve ovo izgledalo tragino, nisam u stanju zatomiti zluradi osjeaj
zadovoljstva: nema vie Vendelje i njegove kosilice!
Zahladilo je zadnjih dana. Osjeam se puno bolje premda i to ima svoju cijenu. Uvijek kada
se spusti kia otekne mi zubno meso. Pokvarenih zuba bogme imam dovoljno: cijeli prvi red,
gornji i donji, zajedno s kutnjacima. Zapravo, nisam siguran imam li i jedan zub koji nije
pokvaren. Zubar mi je isto susjed. Ima ordinaciju na kraju ulice i uvijek me natrpa
antibioticima, ljuti se na mene jer ne brinem za svoje zube, a ja odbijam ikakvo bruenje i
popravljanje.
Produio sam godinji za jo jedan tjedan da zavrim priu. Navratio sam i zubaru, ali
ordinacija je zatvorena. Pria se o nekom traginom dogaaju u ambulanti i svi doktori su na
sprovodu. Pokuao sam dobiti antibiotike u ljekarni, ali ne daju bez recepta. U takvim
sluajevima pokuavam izazvati saaljenje, pokazujem zube, alim se na grbu, ali gospoa je
bila hladna kao kamen.
- Ne mogu vam dati antibiotike bez recepta. Svjesna sam da je va doktor na sprovodu, ali
na hitnoj sigurno ima nekoga. Pokuajte traiti recept od njih.
- Voltaren? procijedih.
- ao mi je odmahnula je glavom.
Stao sam se derati i mahati rukama, zalupio sam vratima na odlasku i mumljao neto o
urocima. Rijetko izgubim kontrolu. Poslije mi je bilo ao.
S nedjeljom mi zavrava godinji. I neka. Umorio sam se od odmaranja i pisanja pria.
Ovo je ludnica! I susjed Pleko nestao je netragom. Cijela predstava odvila se ispoetka.
Dva policijska auta, ovaj put bez davanja izjava, pla nesretne ene Elizabete Pleko koja se
kune da je u garai, pored kosilice, vidjela tragove krvi kojih sada, nekim udom, vie nema.
Ovaj puta doli su i bolniari. Moda se posjekao kosilicom i potraio pomo. Policajci su
slijegali ramenima jer da bi osobu proglasili nestalom treba proi dvadeset i etiri sata, a
Elizabeta tvrdi da ga je vidjela jo juer, negdje oko jedanaest uveer, kako radi u garai.
Vjerojatno je popravljao motor kosilice ili tako neto, nije bila sigurna. Povukao sam se u
svoje odaje, a cijela stvar zavrila je puno bre nego incident s Vendeljom. Kroz prozor sam
sluao susjede kako sipaju teorije jednu za drugom; smjekao sam se, priznajem; a na kraju su
se sloili da je Pleko zasigurno u vinogradu i da presauje kivi, a da je Elizabeta, pod
utjecajem nedavnih dogaaja, podlegnula nepotrebnoj panici.
Zatvorio sam prozor i odluio ne obazirati se na bilo to. Prespavao sam no, a subotnje
jutro doekalo me u miru i tiini. Iskreno, odlutao sam od namjere da zaista dovrim priu, ali
jo nekoliko stvari vrzmalo mi se po umu, pa evo: odluih dodati nekoliko biljeaka. Moda
je jednog dana i zavrim, priu o prijateljima koji nou kartaju na groblju.
Ono to bih volio zabiljeiti jest da je Dodig uvijek imao dobru ispriku za svoju enu kada
bi odlazio u sumrak i vraao se ujutro. Njegov pokojni otac ostavio mu je velik dio
nasljedstva koje je domiljati vukodlak unovio i zatim poloio na tekui raun. Radilo se o
svoti od nekoliko stotina tisua kuna i svaki mjesec podigao bi fiktivnu plau i lagao da radi
nonu smjenu u pekari na drugom kraju grada. Dodigova ena vrlo rijetko je izlazila iz kue i
nije poznavala ni jednog sugraana, osim svoje prve susjede s kojom bi razmijenila pokoju
rije, onako preko ograde, kada bi brinula oko cvijea u dvoritu. to se Vendela tie, on je
prije smrti bio lan opinskog vijea. Utjecajna osoba. Zato i kako je postao oivljenim
mrtvacom bila je jo jedna zagonetka koju ni Bjarni nije znao odgonetnuti. Vendel je priao
da se jednostavno probudio u mrtvakom lijesu, obuzet stravom, i mukom iskopao tunel do

mauzoleja gdje su kasnije uredili svoj mali prostor. Moda jednostavno nije elio umrijeti,
snaga volje, esto bi ustvrdio, ali Bjarni je negirao tu tvrdnju. Njegova teorija bila je puno
loginija: smatrao je da je Vendela ugrizao neki drugi zombi, ak i prije nego to je umro,
moda na nekoj od onih pukih zabava ili dok je pijan teturao kui. Sve u svemu, o Vendelu i
Dodigu znalo se puno vie nego o Bjarniju. Iz nekog razloga vampir je rijetko priao o sebi.
Moda se radilo o nekom vampirskom kodeksu koji je dijelio s ostalim vampirima diljem
svijeta. Ali ako je takav kodeks i postojao, bio je jo vea tajna od svega ostalog.
Nedjelja je. Mir i tiina. Pleko se nije vratio da popravi kosilicu niti je bio u vinogradu.
Nitko ne zna kuda je nestao. Gledam kroz prozor i razmiljam. Elizabeta Pleko vjerojatno je
na policiji i roni suze. Nema djejeg amora niti bruenja, a ni konje Susjedstvo je u
strahu. Svi su zatvoreni u kue, strahuju od serijskog ubojice ili kakvih otmiara. Za mene,
vrijeme je za povratak u stvarnost. Izleavam se na kauu i uivam u posljednjem danu
godinjeg. Ne palim televizor, ne sluam radio; tek pokoji uanj iz sobe moje kuepaziteljice.
Gospoa Jasmina. Uvijek je bila ljubazna prema meni bez obzira na moj izgled ili socijalni
status. Nadam se da joj se nita nee dogoditi. Negdje oko podneva ponudila me s kolaima.
Odbio sam izvlaei se na zube.
- Vi ste uvijek tako pristojni rekla je.
Osmjehnuo sam se, crnim osmjehom.
- Ako elite, mogu oslikati i va namjetaj. Tehniki, to je moj namjetaj, ali znate na to
mislim.
- Nije potrebno, gospoo Jasmina odgovorih.
Sjela je u kut prostorije.
- I jeste li se odmorili ovih dana? Nedostaje li vam posao? upita.
Pladanj s kolaima poloila je u krilo i blago me promatrala.
- Zaista mi i nedostaje odgovorih.
- A ovo s naim susjedima prava je tragedija, ovjek ne zna to bi mislio ustvrdi.
- Stvar e se rijeiti, prije ili kasnije rekoh.
- Vidim da vas to previe ne zabrinjava ree zaueno.
Slegnuh ramenima.
- Ah, Igore, vi ste uvijek u svom svijetu, vi ivite za svoj posao. Ne znam kako bi gradsko
groblje uope funkcioniralo bez vas opet se smijeila.
Uzvratih joj osmijeh i zatim dodam:
- Gospoo Jasmina, bi li mogli malo tie brusiti taj namjetaj, barem nedjeljom. Ponekad
kasno legnem i due spavam
- Ah, valjda bih mogla uope ne raditi nedjeljom, ako vam to toliko smeta ree pristojno.
- Hvala vam gospoo Jasmina, od sveg srca.
Izala je i ostavila me da dremuckam. Tacnu s kolaima ipak je ostavila na stolu. Onako
drijemajui usnuo sam da hodam uspravan i da imam bijele zube. aavog li sna!
U ponedjeljak sam obukao radno odijelo i krenuo na posao. Nitko me nikada nije pitao
zato i nou ostajem na groblju, ali nitko me nikada nije ni pozvao na partiju bele. Grbavi
Igor, tako me zovu iza lea. Odradio sam svoju smjenu i ekao da padne no. Znao sam da
me prijatelji oekuju s radou jer, naposljetku, bela je puno bolja ako se karta u etvero.

Kalifova ahovska ploa

(Ubiq 2013.)
Uvod
Ja sam Olaf Tryggvasson, lik u priama. I moja svjesnost nije opsjena dovitljivog pisca,
paljivo osmiljen uvod iji je cilj zavarati itatelja. eli li da ti doaram svoje postojanje
mora biti spreman zakoraiti u svijet rijei i reenica na nain na koji to jo nikada nisi
uinio.
Neka te ne plai ovaj uvod i neka te ne odbije pieva tatina; da se razumijemo, ti ne
mora nita. Ako nee ti, netko e drugi. I upravo to je temelj mojeg postojanja: ja postojim
dok netko ita knjigu u kojoj sam se nastanio. U prvoj knjizi moj je pisac vjerovao da sam
samim time zatvoren u petlju beskrajnih ponavljanja1. Meutim, dok dogaaji moda jesu isti
i dok se radnja uvijek odvija na isti nain, subjektivnost itatelja jest ta koja svako itanje
mene ini drugaijim. Mnogi e ovdje pomisliti da sam u nezgodnom poloaju jer nisam
ovjek. Ali zar doista misli da je tebi bolje nego meni? Pa nemoj biti smijean! Pogledaj svoj
ivot iz jedne bezvremene perspektive (kao roman vlastitog ivota): ljudska bia tee rutini, a
umiruju se tek kada im je svaki dan priblino jednak. Pet dana u tjednu i zatim vikend koji
zatvara jedan mali ciklus. etiri tjedna u mjesecu, dvanaest mjeseci u godini. Svaka godina
iarana je unaprijed odreenim praznicima i specijalnim prigodama. I u tom vrtlogu
solipsizma netko se rodi, netko umre, netko stupi u brak, netko se razvede, netko diplomira,
netko odustane od fakulteta, netko dobije posao, a netko otkaz I svrha svih tih dogaaja jest
da se tvoj vlastiti ivot oboji. Sve su to samo potezi kistom koji crtaju raznolikost unutar
stalnih repeticija. U neoekivanim razmacima (jer to je sudbina!) te iste stvari dogode se i
tebi! I nee ba svaki od tih dogaaja zadesiti svakoga. U neku ruku (premda je i to iluzija) ti
moe birati eli li u kole ili ne, vezu ili brak, samovanje, djecu ili karijeru, djecu i karijeru,
ovaj posao ili neki drugi, moe birati krug poznanika, najdrai film, omiljenu pjesmu, stil
oblaenja ili najdrae jelo i to donoenje vie ili manje vanih odluka daje osjeaj slobodne
volje! Tvoji izbori su izbori linosti koju si tijekom vremena satkao u potrazi za vlastitom
individualnou.
Ti, itaoe, ti si ovjek, a ja sam lik u priama. Tebe stvara okolina i tvoj mali doprinos,
mene stvara pisac i moj mali doprinos. Mi nismo toliko drugaiji koliko misli. tovie, mata
jedne osobe esto nadilazi mogunosti jedne ive okoline. Ta zato bi inae toliko ljudi
pribjegavalo umjetnosti prepunoj izmiljenih svjetova, okolnosti i nemoguih situacija? Jedno
sasvim retoriko, nepoteno pitanje iji je odgovor gotovo okrutan: jer svu tu raznolikost ne
pronalaze u realnom svijetu, u vlastitom okruju. Ili, to je jo traginije, ne pronalaze onu
raznolikost koju bi eljeli. I tako ti ovisi o raznolikosti svojeg okruja, a ja o mati svojeg
pisca. Zakljuak je idui: u gabuli smo podjednako. I nemoj, nemoj molim te, potegnuti onu
injenicu da si ti iv, a ja nisam. Zbog sebe.
Nego
Ovdje sam po elji svojeg pisca, a ne da te gnjavim neugodnim usporedbama; tebi sam na
raspolaganju kao duh iz svjetiljke: tvoja elja meni je zapovijed!
I napokon, trenutak je kada moram satkati radnju. Ali zato ja? Jer moj pisac spava,
onemoao je od ivotnih tekoa, misli mu se zamaraju problemima, strahuje za zdravlje,
broji novac..., drugim rijeima, troi vrijeme uzalud. Bulji u ekran namrgoena ela i radio bi
neto drugo, a ja mu svako malo, dok lista u ove stranice, umetnem jo jedan ulomak. Jedan
po jedan, prema kraju pripovijetke. I tada mu se ozari lice nad proitanim stranicama i misli:
Moj lik sam od sebe pie svoju knjigu! I onda opet odlazi negdje drugdje, u svijet ivih
1

Zbirka pria Proitaj me

ljudi, a ja ekam, smiljam svoju priu u zakutcima njegova uma, smiljam dvije prie, etiri,
osam osam pria sa esnaest zavretaka.
ekaonica
Vratimo se prii.
Za poetak treba se postaviti u neki prostor. Neka to bude ekaonica psihijatrijske
ordinacije (ne strahujem od klieja), utih zidova, s dvije klupe i niskim stolom prepunim
broura (europski dan borbe protiv depresije). Treba postaviti i druge likove. Tri osobe. Jedna
od njih je punana gospoa u kasnijim godinama, crne kose visoko podignute u punu, u
crvenom kompletu; sjedi pored mene, gleda u stranu i razmilja, mie usnama kao da apue
neku neujnu inkantaciju. Gotovo da mogu vidjeti rijei kako se sipaju iz njezinih usta i
lelujaju kroz prostor s nekom nejasnom i zastraujuom upornou. vrsto u rukama dri
torbicu, zabija crveno lakirane nokte jedne ruke u drku, a drugom grebe po smeoj koi.
Druga osoba je mladi koji sjedi nasuprot mene. Nervozan momak duge, zapetljane kose,
sigurno je ovisnik: grize nokte, pogled mu bjei lijevo pa desno. eka se iza uha. Ostavlja
dojam da je u vjeitoj urbi prema niemu istinski vanom. Mlai je od mene, nesiguran.
Pored njega sjedi trea osoba: mlada djevojka, ne mogu joj odrediti dob, blijedih obraza i
tunih oiju. Ne mogu se oteti osjeaju da bih je volio upoznati, samo da nema te tuge koja joj
iri preko lica, omatajui je cijelu poput neke pauine, priajui tragine prie koje ne elim
znati. To to je njezina tragedija nijema plai me jo vie, premda sam siguran da bi
izgovorena poprimila oblik neke trivijalnosti, jo jednog od onih stereotipa zbog kojih esto
gledamo u stranu, sretni jer to nismo mi. Dok je promatram prisjeam se sna koji sam sanjao
kada sam imao etrnaest
Neka te ne buni ova digresija: kao fiktivni lik, prije nego to uem u priu, bez obzira na
sve prijanje, ja sam ipak samo bezoblina ideja, ali u potrebnom trenutku moram sam sebi
stvoriti osobnost. Jedan od naina da postanem osoba u postavljenom svijetu i oima itatelja
jest da si dam prolost. Sve je to la, dakako, ali itatelj to ne zamjera: on to oekuje!
Dakle u tom snu svoje lane prolosti stojim na rubu crnog jezera i neto me tjera da
zakoraim u tamne, vodene dubine. Dok ronim prema dnu primjeujem da mi vie ne treba
zrak. Na dnu jezera nailazim na kuu i obitelj koja ivi u toj kui. Na moje posvemanje
iznenaenje nailazim i na svog oca. Sluam ga kako razgovara s odraslima (rijei mi nejasno
dopiru do uiju, neka tuna pria o poplavi i potopljenom naselju), a ja sjedim s desne strane
djevojke, najmlae meu njima, kerke potopljenih duhova. Pogledi nam se isprepliu dok
nam se usne pribliavaju prema poljupcu. Srameljivi smo. Napokon, usne nam se spajaju i
oblijeva me bijela svjetlost, beskrajna radost i zanos obostrane, neizgovorene ljubavi, emocija
toliko snana da me budi usred noi i tjera mi suze na obraze. Mrmljam u sebi: Moram je
pronai, moram!. Zabijam glavu u jastuk i pokuavam zaspati, vratiti se u san, znajui da je
moda vie nikad neu sanjati.
Obuzet nenadanim osjeajima izazvanim fiktivnim slikama predodreene sadanjosti,
dobivam poriv da porazgovaram s djevojkom preko puta. Ali to nije ona, sigurno nije!
Svejedno, tiina u zraku kao da je nabijena elektricitetom (moda od neujnih inkantacija
starije gospoe) i moram porazgovarati s nekime! S bilo kime! Pogled mi prelazi s djevojke
na mladia i obrnuto pitam se s kime u zapodjenuti razgovor; a to, dragi itatelju, ovisi i o
tebi. Nemoj misliti da moe proitati oba poglavlja i nastaviti s priom: od presudne je
vanosti za daljnji tijek prie da se vrsto dri jedne linije pripovijedanja!
Znai, djevojka ili momak?2

Sugerira se da itatelj odabere jedno od dva navedena poglavlja i nastavi s radnjom prema vlastitom nahoenju.

Djevojka
- Kako se zove? pitam je.
Na licu joj se stvori traak iznenaenja.
- Izolda ree tiho.
Osjetih kako nas momak promatra.
- U koliko si naruena? upitah jo tie.
- U tri.
- Ja u tri i trideset, a sada je tono dva; mogli bi skoknuti na kavu ili aj preko puta?
Trenutak dva je razmiljala, a zatim srameljivo klimnula.
I tako smo nastavili: slijedila me bez rijei. I u toj tiini bilo je neto sablasno, ljudski
sablasno, jer u ovom trenutku pria je, izvan svake sumnje, sasvim realna. Nemojte me krivo
shvatiti: sve u priama je fikcija, one su fikcija same po sebi, odraz realnoga, ali ponekad je
taj odraz realniji, gotovo do toke savrenstva. I moda je zato moj autor pomislio da bi bilo
dobro itatelju dati izbor. Izbor izmeu fantastinog i realnog, izmeu smijenog i tunog,
luckastog i ozbiljnog.
Osjeao sam je kako klizi za mnom preko ceste do kafia koji se nalazio preko puta.
Ulazimo i sjedamo za stol za dvoje, jedno drugome nasuprot. Pogled joj je stalno sputen, bilo
da promatra cjenik, are na mramornom stolu, vreice sa eerom, liicu ili pjenu to se vrti
u beskrajno dugom vrtlogu.
Ali isto tako ubrzo sam postao svjestan koliko je zapravo lijepa, crne kose, finih crta lica,
kao da ih je vjeti slikar nacrtao svaku u jednom potezu, a da mu ruka nije zadrhtala
nijednom.
- Zato si ovdje? pitam je. Osjeam da joj je neugodno.
- A zato si ti? osmjehne se napokon.
- Vjerujem da sam lik u priama rekoh i nasmijem se.
I ona se nasmije, lomei tu svoju tugu samo na trenutak. To mi donese traak veselja,
injenica da sam iz nje izvukao kratak hihot. Odjednom se gubim u njenim zelenim oima,
euforija mi probija kroz glavu kao iljci serotonina.
- Neto si mi stavila u kavu konstatiram, a ona se opet smije.
Osjeam beskrajno veselje i ljuljam se na valovima njenog smijeha.
- Gledaj - rekoh tiho. - Meni se, najiskrenije, uope ne da ii psihijatru, a istovremeno,
nekako, volio bih te bolje upoznati.
Sad je srameljiva. Uplaih se tog zida srameljivosti koji je mogla postaviti izmeu nas.
- Koliko uope ima godina? upitah da joj skrenem panju.
- Dvadeset i dvije ree.
- Heh, ja sam tridesetogodinjak glumio sam da mi je ta injenica donekle neugodna.
- Nije mi to vano ree iskreno.
- I to emo onda? upitah. - Vratiti se u ekaonicu ili se druiti negdje?
- Voljela bih
ono to eli itatelj.
- A gdje bi uope ili? upita.
- Znam jednu lijepu livadu, deset minuta odavde rekoh.
- Idemo do mene ree odjednom.
To me iznenadilo, priznajem. Otvoreni poziv. Ali izbor nije bio ni do jednog od nas. Izbor
je do itatelja. Promatram je u gotovo beskrajnom trenutku. Osjeam ruke koje listaju
stranice, preskau poglavlja. to e se dogoditi ako odemo u njezinu sobu, u kuu gdje ivi?
Sviam li joj se dovoljno? Ili emo otii negdje na livadu i priati o svojim ivotima,
okolnostima koje su nas spojile u ekaonici psihijatrijske ordinacije? Kako uope da nazovem
ta poglavlja?
Osjetih apat pisca, poput neke intuicije, neka se zovu Livada i Soba.

Momak
- Ima li cigaretu? upitah nenadano. Momak se smete. Promotri me plavim oima.
- Naravno, naravno! Idemo zajedno pozove me.
Pratio sam ga do izlaza.
- I to je tebe dovelo psihijatru? upita me nakon to smo zapalili.
Zapravo i nisam siguran rekoh. Ne osjeam nikakve smetnje, ali ponekad vjerujem da
sam lik u priama nekog sumanutog pisca. Trenutak prije naao sam se u ekaonici, samo
tako, ali imam neopisiv osjeaj da se to, zapravo, dogodilo u prethodnom poglavlju.
- Jebem ti - momak se zagleda u mene.
- I kae da nema nikakve smetnje? trepnuo je.
Slegnuh ramenima.
- A ti? upitah.
- Panini poremeaj i paranoja ree.
Preko puta ceste, u staroj zgradi ambulante, kroz otvoren prozor zubarske ordinacije zauje
se neobino urlanje.
- Stekao sam dojam da si ovisnik rekoh.
Nije ga to povrijedilo.
- Bio sam odvrati. Odatle i panika.
Promatrao me savreno lucidno, sada sasvim smiren.
- Smijem li vidjeti povijest bolesti? upita pomalo slubeno.
- Naravno odgovorih.
U ruci mi se stvori papir.
- Ja ovo ne mogu proitati ree.
- Zaista! Ne znam to je to s lijenicima, je li to nekakvo ifriranje, ali ja nisam sreo ni
jednog koji itko pie rekoh.
- Ni ja odvrati momak.
Vratili smo papire jedan drugom. Cigarete su nam dogorjele u prstima i on izvadi kutiju i
ponudi me s jo jednom.
Ponovo zapalismo.
Odluih mu dati ime.
- Kako se zove? upitah.
- Petar ree.
- Olaf Tryggvasson uzvratih.
Rukovali smo se.
- udno prezime ustanovi.
- Otac mi je podrijetlom Danac, a prema priama kau da je se prvi kralj Danske zvao Olaf
Tryggvasson objasnih.
- Moj stari je iz Srainca zagrcne se.
- Jesi li itao zbirku Proitaj me? upitah odjednom.
- Kako je ne bih proitao nasmije se.
Uzvratih mu osmijeh. Naravno da ju je itao. On je moj lik. On je sve to ja elim da bude.
- I to misli?
- Konfuzan tekst za one koji nemaju naviku vratiti se na ulomak koji nisu shvatili ili su ga
samo preletjeli. Ovdje govorimo o piscu koji pie za druge pisce. Pie onako kako ita:
detaljno. Vjerujem da je htio stvoriti knjigu koja e biti zabavna koliko god puta bila itana jer
uvijek e nai neki detalj, neku poveznicu koju u prethodnom itanju nisi primijetio.
Ostadoh zbunjen. Oi su mu caklile, bio je sasvim pribran. Bio je to
Iz daljine, preko puta ceste, sasvim nenadano, zauje se jo jedan straan urlik.
- Tko se to tako dere? Petar upita treperavim glasom.

- Moemo pogledati slegnuh ramenima.

Priuljali smo se do prozora zubarske ordinacije, zavirili unutra. Na zubarskoj stolici leao
je ogroman ovjek crne guste kose i spojenih obrva. Zubar mu je pokuavao izvaditi onjak.
Vidjelo se to sasvim jasno jer je onjak bio neobino velik.
- Neka ovdje bude grananje radnje apne pisac kroz lik uplaenog Petra.
Slegnuo sam ramenima. Nisam ni sumnjao da e intervencije pisca biti neizbjene. Stoga,
ako itatelj eli da pria bude fantastina, osoba na zubarskom stolcu bit e vukodlak, a ako
eli realnu priu, tek obian pacijent. Morat e preskoiti nekoliko stranica, ali neka te to ne
buni: samo baci pogled na naslove poglavlja (Vukodlak i Pacijent).
Livada
Krenuli smo prema livadi, mjestu na kojem moj pisac voli itati za sunanih dana. Dok smo
hodali nismo puno priali, ali kada smo pronali lijepo mjesto ispod starog hrasta bacila se na
travu i nasmijala.
- I kako je to biti lik u priama? upita me odjednom.
Ostadoh zbunjen.
- Ti zna? upitah.
- Sada znam ree.
- Onda zna da si i ti lik u priama rekoh.
- Naravno osmjehne se. Ja sam lik nad likovima.
- Ovo bi trebala biti realna pria zbunih se.
- Nita u priama nije realno. One su fikcija same po sebi citirala je reenicu iz mojeg
prethodnog poglavlja.
- Ali pogledaj sunce nastavi. Pogledaj zelenu travu oko nas, cvijee, umu u daljini, one
tri kuice od blata stare moda i vie od pola stoljea. Sada se nalazimo u pievom sjeanju.
Ovo je njegova omiljena livada.
- Kvari mi radnju namrtih se.
- Hajde, nitko nije rekao da e ova pria biti realna. Rekao si da emo priati o svojim
ivotima i evo nas, priamo o njima. Ti i ja smo likovi u priama. Ima li ieg ljepeg, nego biti
zamrznut u ovom trenutku.
Osvrnuh se. I zaista, trenutak je bio zamrznut. Granje na drveu vie se nije njihalo, vjetar
je stao, kapljica znoja na Izoldinu elu prestala je kliziti. Moda sam taj put, vie nego ikada,
osjetio nestvarnost u njezinom punom jeku, mjesto na kojem je sve mogue!
Ne! Ova radnja ne ide u dobrom smjeru. Izolda nije trebala postati samosvjesna tako rano.
Vratih trenutak do druge reenice u poglavlju.
Dok smo hodali nismo puno priali, ali kada smo pronali lijepo mjesto ispod starog hrasta
bacila se na travu i nasmijala.
- Reci mi, zato ide psihijatru? upita me odjednom.
Slegnuh ramenima.
- Vjerujem da sam lik u priama odgovorih.
- To je tako spaljeno nagnula se prema naprijed i zainteresirano me promotrila.
- A ja sam mislila da sam ja luda nasmije se.
- Zato bi to mislila? upitah.
- Anksioznost, paranoje, dva pokuaja samoubojstva. S deset godina prvi put sam pobjegla
od kue. Nakon toga jo tri puta. Nakon to mi je umrla majka, ostala sam sama. Dobivam
penziju po ocu, on je bio branitelj, zna, iako ga se slabo sjeam.
Spustih pogled. To je bila ona istina o kojoj nisam elio znati. Realnost izvan korica ove
knjige prenesena na papir. Realnost kojom se pisci esto slue ne bi li izazvali suut.
Sjeo sam pokraj nje i zagrlio je. Okrenula je glavu prema meni na blizinu poljupca.
Odjednom shvatim da joj sjedim s desne strane, ba kao u snu koji sam sanjao kada sam bio

djeak. Oi su joj kao biseri. Uvijek sam se pitao koje su joj boje oi, djevojci iz sna. A livada
oko nas neko je bila jezero; znam to jer se nalazim u pievom sjeanju, a to je neto to on
zna.
Trenutak je tako zarazan, nabijen iekivanjem, gotovo strahom. Usne nam se pribliavaju
i
I dalje ovisi o tebi, itatelju.
(Poglavlja Poljubac ili Smijeh)
Soba
Sada ja slijedim nju, kroz grad oronulih zgrada i novih novcatih parkova, gdje kontrast
razbija ljepotu onoga to je neko bio (i jest) stari grad. Promatram Izoldu: odjevena je u crno,
iza desnog uha na trenutke se otkriva tetovirani leptir. Hoda kao da lebdi. Nakon nekoliko
minuta prolazimo centar i ulazimo u gornji dio grada. Iznad nas njiu se grane starih vrba, a
plonik, okruen drvoredima, protee se u beskraj. U ovom trenutku nita vie nije realno.
Nebo je ljubiaste boje, a grane to se nadvijaju nad nas izgledaju poput duhova rastegnutih
lica. Imam osjeaj da ulazim u njezin svijet, da je aleja tek prolaz u njezinu priu, kakva god
ta pria bila.
Skreemo u mraan haustor.
- Ovdje ivim ree skromno.
Uspinjemo se stepenicama u skoro potpunom mraku, osvjetljavajui stepenice svjetlom
mobitela. Osjeam se pomalo smijeno. Zgrada je prastara, iz zidova dopire jezivo zavijanje
cijevi, a ona jedna jedina svjetiljka na zadnjem katu treperi kao u kakvom trileru.
Otvara mi vrata stana i ulazimo u garsonijeru, a po stvarima kojima sam okruen shvaam
da je Izolda siromana djevojka.
- Ti si podstanar ovdje? upitah tiho, promatrajui kuhinju, prastaru pe na drva, izlizani
tepih, drvene stolice iz polovice prolog stoljea. Osjeam miris vremena koje je ostalo
zatoeno u ovoj zgradi, poput vremeplova u prolost. Ne onog vremena koje nainje stvari i
troi ih, ve onog koje ih uva u nekakvoj vremenskoj kapsuli tono onakve kakve su neko
bile.
- Nisam osmjehne se tugaljivo. Stan mi je ostavila majka.
U spavaoj sobi takoer izlizan tepih, ali druge boje, madrac na podu, sobna svjetiljka i
hrpa knjiga razbacanih uokolo. Tek dvije knjige bile su jedna na drugoj uz uzglavlje madraca,
vjerojatno one koje je itala prije spavanja. Bile su to Proitaj me i Kalifova ahovska
ploa. Sluajnost!? Ni u kom sluaju! Dragi itatelju, ovdje ba nita nije sluajno; ak ni
injenica da dri ovu knjigu u rukama i da si izabrao upravo ovaj tijek radnje. Zna ti dobro
kamo ovo vodi; ali nemoj se prevariti: jo uvijek imamo nekoliko izbora pred sobom.
Bacila se na taj madrac kao da se prekinula vrpca koja ju je spajala s vanjskim svijetom.
Skinula je majicu s kapuljaom, ostavivi na sebi majicu s naramenicama. Nije nosila
grudnjak i osjetih blago uzbuenje. Dozivala me svojim zelenim oima da joj se pridruim, da
je zagrlim i poljubim. Sjeo sam do nje, paljivo, prekrienih nogu kao indijanac. Imala je crnu
haljinicu i duge crne arape. Skinula je cipelice i bacila ih u kut. Stopala je podvukla pod sebe
i njezino se lice unese u moje.
- to emo sad frajeru? upita.
Odmaknuh se pomalo zbunjeno.
- Ovo nije prvi put da smo se sreli? ree.
- Ne znam o emu pria odgovorih.
Nasmijala se.
- Ovo nije prva pria u kojoj smo se nali ree napokon.
- Gluposti - odmahnuh glavom.

I u tom trenutku osjetih da je vrijeme da izaberemo daljnji tijek onoga to e itatelj

doivjeti kroz rijei i djela izmiljenih likova. elio sam je poljubiti. tovie, elio sam i vie
od toga, ali imao sam osjeaj da i ona neto eli. Zavukla je ruku ispod kreveta i izvukla
drvenu kutijicu. Znao sam to je unutra. Pogled joj je vrludao s kutijice prema meni i natrag.
Bila je ovisnik. Shvatio sam to u posljednjem trenutku i izbor je postao vrlo jednostavan.
- Ja se elim eviti rekoh.
- Ja se elim urokati ree ona.
(Poglavlja eva i Opojne tvari).
Vukodlak
Vukodlak je sada urlao tako glasno da je zubarska oprema stala poskakivati na stolu, a
arulja na stropu prsnula je zasipajui ih sitnim krhotinama stakla. Odjednom divljim
pokretom odbaci nesretnog lijenika u kut. Oi su mu mijenjale boju iz zelene u crvenu.
Obuzeti strahom, Petar i ja povuemo se u uanj ispod prozora.
Sve je ovo fikcija, dakako, ali Petar toga nije svjestan. Svejedno, srca nam udaraju kao
bubnjevi Kurtzovih domorodaca3.
- to se to sad dogodilo? upita Petar ispod glasa.
- Nalazimo se u fantastinoj prii rekoh.
Promotri me blijedo.
- Trebali bi pozvati policiju apne.
- Policija ih nee spasiti ustvrdih.
Mladi jo jae problijedi. Mobitel koji je netom izvadio iz depa ispadne mu iz drhtavih
ruku.
- Spasiti koga?
udan zvuk lomljenja kostiju dopre do nas.
- Mislim da je najbolje da bjeimo apnuh, povuem Petra za ruku, i stadosmo trati
podalje od ambulante, preko ceste, prema centru grada.
Iza nas odjekne lom prometne nesree. Onoliko koliko sam se stigao osvrnuti mogao sam
vidjeti dva sudarena automobila i vukodlaka, koji se jo nije bio preobrazio, kako stoji usred
nesree neozlijeen. Petar se nije osvrnuo, ali imao sam osjeaj da je znao to sam vidio.
Bjeali smo i bjeali, a kada vie nismo mogli bjeati sakrili smo se na puteljku izmeu
dvije uliice.
- to se to dogodilo? ponovi Petar.
- Zar nikad nisi uo za vukodlake? prenerazih se.
- Da, ali ne u stvarnom ivotu; ne u zubarskim ordinacijama. Ne za bijelog dana!
- Pa nije se preobrazio ako te to zbunjuje, ali ta osoba je bila vukodlak vjerovao ti ili ne
rekoh.
- I vidio nas je?
- Mislim da jest odgovorih.
- Jebem ti! bio je na rubu plaa. Sada e nas traiti dok smo ivi!
- Vrlo vjerojatno sloih se. Uhvatio je miris obojice.
utjeli smo trenutak dva.
- Ne mogu ni zamisliti kako je to kada sazna da svijet nije ono to si mislio da jest, da je
sve mogue ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme rekoh saaljivo.
- Krivo mjesto u krivo vrijeme - Petar uzdahne. Znai, ti si ve znao za takve stvari?
- Za vukodlake, vampire, vjetice, oivljene mrtvace naravno. U priama u kojima se
pojavljujem ima svega toga i jo vie.
3

Kurtz: okrutni upravitelj trgovake postaje kojeg domoroci oboavaju, ili ga se boje, i nose mu gomile
slonovae. Jedan od znaajnijih likova u Conradovom romanu Srce Tame.

- U priama u kojima se pojavljuje - odjednom, Petar se sasvim slomio. Zario je lice u

dlanove i stao ridati. Ne samo da mu je ivot ovisio o niti, ve je bio i u drutvu luaka.
Ali neka se Petar zlopati. Za nas je najbolje da prijeemo na idue grananje radnje. Naime u
ovom trenutku vie nismo imali puno izbora. Mogli bismo nastaviti bjeati ili se pokuati
sakriti kod stare vjetice Sagite, prijateljice iz bivih pria (poglavlja Vjetica i Bijeg).
Pacijent
Virili smo jo nekoliko trenutaka, a zatim se odmaknemo od prozora.
- Izgleda kao neka deformacija ustvrdi Petar.
- Misli na zub? upitah.
Klimnuo je glavom.
- Velik je kao moj mali prst nadoda.
- Ne gine mu kirurgija slegnuh ramenima.
Pazei da nas nitko ne primijeti vratili smo se do ulaza ordinacije. Zapalili smo svaki po jo
jednu cigaretu. Dok je vadio kutiju iz depa primijetih smotuljak zelene boje.
- Ima marihuanu sa sobom? upitah iznenaeno.
Nasmijeio se.
- Marihuana ne izaziva ovisnost! podigao je prst kao da eli potkrijepiti svoju tvrdnju.
- Ali ne uzrokuje li paranoju i panine napade? zbunih se.
- Ne ako previe puim ree. Otkrio sam to prije nekog vremena: da ako se napuim u
dovoljnoj mjeri, mozak mi je preglup ak i da bi stvarao paranoje.
Nekoliko trenutak je razmiljao.
- eli li probati? upita.
- Sada?
- Ma daj mogu psihijatrici i sljedei tjedan. Ovo predugo traje. I jesi li vidio onu brkatu
babu? Sada je ona na redu; neemo stii na red iduih sat vremena. Znam je od prije, ujem je
kroz zidove kako baljezga svaki put kad doem na pregled. Obino zauzme tri termina. I
uvijek neto o vilenjacima i vukodlacima. Brijem da je totalno luda.
Razmiljao sam nekoliko trenutaka o njegovom prijedlogu koji, kada se sve uzme, i nije bio
tako lo.
Gdje bi mogli zapaliti? upitah.
- Kod mene odgovori Petar. Staroj ne smeta; imam svoju sobu, pustimo si neki film,
onako, oputeno.
Iskreno, meni je njegov prijedlog bio sasvim u redu. Ali mene se ne pita to emo uiniti.
itatelj je taj koji odluuje hoemo li se vratiti i ekati svoj red ili krenuti prema Petrovoj
rezidenciji i napuiti se kao dva balavca delikventa (poglavlja Krenje zakona i
Povratak).
Poljubac
Usne nam se spajaju i oblijeva me bijela svjetlost. Osjeam se kao u ispunjenom
proroanstvu. Nisam siguran koliko smo dugo zamrznuti u trajanju tog poljupca (vjerojatno
ovisi o itatelju), ali posve jasno osjeam da je to ona, djevojka iz sna. Taj poljubac nije samo
njean, ve je, na neki nain, spiritualan, ak i za osobu poput mene. Ja nisam osoba,
prisjeam se. Ali ta moja izgubljenost samo je jo jedan dokaz koliko smo (ona i ja) proeti u
ovom trenutku. I taj trenutak jo uvijek traje. Sve oko nas zamrznuto je u vremenu. Ljubav
ispisana na papiru smijei se itatelju u lice.
Ne! Ne okrei stranice! Ostavi ovu otvorenu jo neko vrijeme. I dok je tako otvorena u
tvom krilu, razmisli o predodreenosti izvan korica ove knjige. Moj pisac vrsto vjeruje da za
svakog postoji srodna dua. Cijeli jedan ivot igra je pronalaenja te osobe. Ljudi se susreu i

nastaju parovi. Parovi se rastaju i nastaju novi parovi. Bi li ta igra bila toliko zamrena ako bi
odmah nali osobu koja nam je predodreena?
Odmaknuh se od nje. Zapitah se je li i ona osjetila ono to sam ja osjetio.
- Mi smo predodreeni ree.
Osjetih sreu u njezinom najiem obliku. Kao da me neto uznosilo prema nebu, ali
istovremeno me i pridravalo na tlu pored nje. Poeljeh da budemo jedno; da itamo misli
jedno drugome, da sve stvari radimo zajedno, da joj kuham doruak dok joj promatram lice
kako spava; da je poljubim tisuu puta na dan samo zato to je ovdje.
- Sanjao sam te kad sam bio djeak rekoh.
Ona se nasmijei.
- U tamnom jezeru - ree
- U kui punoj duhova nadovezah se.
- U nekom potopljenom naselju
Gotovo zaplakah. Poljubih je jo jednom.
- Volio sam te prije nego to sam te upoznao rekoh.
- Znam.
Sjedili smo dugo, jedan pored drugoga.
- Ali mi smo svejedno likovi u priama osmjehne se.
- Ti zna?
- Znam cijelo vrijeme. Znam da te u nekom drugom poglavlju nisam prepoznala i da sam te
krenula traiti, a cijelo vrijeme si bio kraj mene. Pisac je taj koji eli da se dijele poglavlja, da
za nas postoje paralelne realnosti.
- Mi smo se ve vidjeli osmjehnuh se.
Stala je crtati krivulje u mravinjaku pored nas.
- Sjeam se ree. Zavrili smo prvu knjigu naeg pisca. Ali to je bila tvoja pobjeda. Ovo
je neto vie.
- Pobuna svih likova njegovih pria rekoh i zamislim se.
Zagrlila me i protresla.
- Ne, nemoj tako. Suradnja je bolja rije. Svi njegovi likovi postepeno bivaju svjesni samih
sebe. Trebamo raditi zajedno. Moemo biti bilo tko u bilo kojoj prii. Nai karakteri se
mijenjaju, ponekad i situacije, ali imena uvijek ostaju ista. Nain na koji mi percipiramo
promjene na sebi jest ekvivalent onoga to ljudi doivljavaju kao odjeu.
Nekoliko trenutaka promatrala je oblake.
- U iduoj prii elim se opet zaljubiti u tebe ree.
Osjetih toplinu kako me proima. Bio je to prvi put kada sam poelio da moj pisac bude
besmrtan; da pie prie jednu za drugom i da, stoga, i moj svijet bude beskrajan kao i njegov.
Da istraujemo te svjetove na naine na koje nijedan ivi ovjek ne moe istraiti svoj. Jer,
uistinu, mi kao takvi nemamo granica.
Izolda se stala smijati kao da je ve svladala mo percipiranja prie na nain na koji to
inim ja.
- I to emo sada? upita.
- Imamo jo dva poglavlja pred sobom odgovorih. U jednom bi mogli osmisliti priu
poslije ove.
- A u drugom emo odetati u sumrak osmjehnula se (poglavlja Osmiljavanje i
Sumrak).
Smijeh
Odjednom se nasmijala.
- Ti bi me poljubio? upita vrckasto.
Zbunih se.

- Zato ne? upitah.

- Pa tek smo se upoznali. Osim toga, za kakvu me to djevojku smatra?
Digresija u radnji ostavi me potpuno zbunjenog. Bio je to trenutak kada je veo izmeu
mojih matanja i autorovih intervencija postao zamalo nepodnoljiv.
- Nema nita loe u poljupcu. Mislio sam da ti se sviam rekoh. Ti se meni definitivno
svia dodao sam.
Smijuckala se.
- Ja ti volim polako. Dok se dvoje ljudi upoznaju i dok se stvari dogode same od sebe.
Odmahnuo sam glavom.
- Mi se upravo upoznajemo i trenutak se gotovo dogodio sam od sebe. Ti si dozvolila da
proe. I ne samo to, ve si ga ismijala. Komplicirana si! ustvrdih naposljetku.
- Svia mi se jedan drugi deko ree pognute glave.
- Pa zato si me poeljela upoznati? upitah rezignirano.
- Zato to vie volim muko drutvo ree.
Promatrao sam nas kako propadamo u sivu zonu prijateljstva. Biti zaljubljen u nekoga tko
te smatra prijateljem najgori je kliej koji se moe nekome desiti.
- Tvoj deko ne postoji rekoh odjednom.
- Ma da! Ti ne zna nita o njemu! ree.
- Gledaj, ti i ja nismo stvarne osobe. Mi smo likovi u priama. Ne moe stvoriti momka
koji nije opisan ni u jednom od poglavlja.
Promatrala me blijedo. Zatim se opet nasmije.
- Ti ne zna nita o meni.
- Mi smo se ve voljeli u drugim priama ustvrdih.
- Ali ne u ovoj.
Zautio sam. Shvatih da se stvari oko nas mijenjaju.
- Ti si dobar deko, ali ja volim drugoga prekriila je ruke.
Osvrnuh se u nelagodi.
- Tko god bio tvoj deko, nije mi ni do koljena. Ja sam glavni lik ove prie rekoh
pobjedniki.
- Ti si egoist odvrati s trakom prijezira. Ja ne mogu voljeti osobu koja nije pobijedila
svoj ego.
To me razljutilo, na neki nain.
- Kakva je to glupost? upitah iznenaeno.
- Kakve su to nebuloze o likovima u priama? odvrati ona jednakom mjerom.
Shvatih da nema smisla prepirati se.
- to ako te odluim ekati? upitah.
- Ne mogu ti nita obeati ree iskreno.
utjeli smo neko vrijeme. uma u daljini povijala se pod vjetrom, ali je takoer mijenjala
boju. Isprva je bila zelena, zatim je poprimila boje jeseni, ve sljedei trenutak otpalo je sve
lie, a onda se cijeli proces stao ponavljati sve bre i bre kao u Wellsovom vremeplovu.
Sunce je stalo divlje prelaziti s istoka na zapad, stvorivi blijetei polukrug. Na trenutak me
uhvati strah, uhvatih je za ruku i potrasmo u jednu od kuica. Nisam siguran koliko smo
ostali ondje, ali vidio sam kako se na nama sakuplja pauina i praina kao da putujemo kroz
vrijeme.
I tada je stalo.
Trebalo nam je nekoliko trenutaka da se iskoprcamo iz pauine i izaemo na livadu.
- Shvaa li sada? Ovo nije stvarnost. Deko koji ti se svia ne postoji. Postojimo samo nas
dvoje rekoh.
Uozbiljila se.
- Ako je tako, onda je i on lik u prii ba kao i ja. I svejedno ga volim.

Osjetih se poraeno.
U ovom trenutku mogli smo uiniti samo dvije stvari. Pokuati pronai tu osobu ili se
vratiti u (fiktivnu) stvarnost. Ako i nazovem jedno od tih poglavlja Izolda, bit e to
posljednje poglavlje u nizu. Cijela koncepcija prie naruena je ovim inom. Ali neka.
Neka se idua poglavlja zovu Izolda i Stvarnost.
eva
- Stavi to na stranu, molim te rekoh.
Nekala se nekoliko trenutaka i zatim me poljubi. Usne su joj bile slatke kao jagode u lagu
i mekane kao dvije prezrele vinje. Zagrlih je u tom poljupcu i stavih joj ruku na nogu.
Zadigoh suknju i zamijetih samostojee arape. Taj pokret koji je prelazio sa svilenkaste
tkanine na meku kou i obrnuto strahovito me uzbudio. Nai jezici meusobno su se
istraivali te bi me ugrizla za usnu, a zatim opet poljubila. Moju ruku, koja se igrala na bedru,
stavila je na meunoje i osjetih vlano uzbuenje koje je probijalo kroz gaice. Stala me
svlaiti.
- elim te vidjeti apne mi u uho.
Svukoh majicu, poljubim je, svuem i njezinu. Dvije prekrasne dojke ispale su ispod ruba
majice i zaronih u njih dok mi je stezala meunoje. Jednom nogom prekoraila je preko
mene i lagano se odmaknula. Trljala je svoje mokre gaice o moj ud, a zatim mi raskopa
hlae i izvadi ga njenim pokretom.
- On je moj ree i obujmi ga usnama. U tom trenutku ni pisac, ni itatelj, ni sve sile ovog
svijeta nisu me mogle otrgnuti od nje. Pokuaj zaklopiti knjigu. Zaklopi je, ako moe, dok mi
njezine usne miluju ud, dok njezini prsti prate pokrete usana i uveavaju uitak; dok joj
milujem lea i bokove: elim joj nekako vratiti ono to mi daje, ali ne mogu jer sam
paraliziran.
Zatim se odmaknula i poljubila me. Osjetih vlastiti okus, bacih je na lea, svukoh joj gaice
i poljubih trbuh. Lagano je zatitrala od tog poljupca. Odmaknuh se i stadoh je ljubiti po
dojkama, vratu, trbuhu, bokovima, sluajui jecaje ustreptalog uitka. I nakon to sam
poljubio svako mjesto za koje sam znao, spustih joj se izmeu nogu, poliznuh lijevo bedro pa
desno, poljubih je iznad klitorisa i zatim je jezikom, u naglom klimaksu, obliznuh cijelu. Od
toga se stresla i doivjela kratak orgazam. Obuzet strau stao sam sisati njezin klitoris,
istraivati pokrete na koje je najvie treperila. Njezino tijelo govorilo mi je to eli: krune
pokrete ili okomite prst koji joj miluje male usne i zavlai se duboko u nju. Sada je ve
stenjala u potpunom uitku. Obuhvatila mi je glavu rukama i snano me pritisnula uz sebe.
Ostali smo u tom poloaju nekoliko trenutaka i odjednom se stresla i naglo me odbacila,
poljubila me je da osjeti vlastiti okus.
- Tvoja sam ree. Jebi me!
I uao sam u nju, a njeni prsti zabili su mi se u lea. Dugo se nismo micali; sam osjeaj
bivanja u njoj bio nam je dovoljan. Gledali smo se u oi, a njezine su bile duboke kao bunari.
I tada smo se stali micati u krunim, valovitim pokretima. Povukoh je na sebe. Zabacila je
glavu unazad i stenjala. Dugo smo ostali u tom poloaju, s njom gore. Kruila je s kukovima
naprijednazad sve dok nije svrila. Tada se odmaknula i izvalila na madracu.
- Oprosti ree.
- Nije problem odvratih. Imamo vremena.
Naslonila je lice na dlanove i promatrala me.
- Dobro jebe. Malo tipova se zna tako dobro jebati - ree odjednom.
Osmjehnuh se polaskan.
- Moja tajna je u davanju objasnih. Ako dvoje partnera daju jedno drugome, ele
zadovoljiti jedan drugoga istovremeno, ne postoji granica ekstaze koju je mogue postii.

Takvo je moje miljenje. Ali veina ljudi samo uzima i zato su loi, a ono malo to bi i htjelo
davati nisu vjeti u tome jer ne znaju sluati rekoh.
- Koji si ti filozof nasmije se.
Bila je spremna za drugu rundu.
Pribliila mi se kao tigar, a s obzirom da nisam svrio i ja sam bio spreman za drugu rundu.
Uhvatila ga je u ruku i stala sporo natezati gore - dolje. Mogao bih rei da se u potpunosti
posvetila tom repetativnom navlaenju mojeg ponosa. Opet ga je uzela u usta i pomalo
ubrzala stvar. Tada shvatih da joj druga runda nije ni bila na pameti: da ju je prva zadovoljila
kao nikada u ivotu. Ne, bilo je tu neto drugo posrijedi. I to neto drugo napinjalo mi je
tijelo, podrhtavao sam dok je ubrzavala. Mislio sam da e se strop uruiti na nas, da e mi
glava eksplodirati; upao sam joj kosu i tada, uz smijeni urlik, svrih joj u usta.
Odmaknula se. Prstima obrie usne i oblizne ih.
- Njam ree. - Trebalo mi je ovo bacila se na madrac.
Nekoliko trenutaka leali smo u tiini.
- eli li da ti ostavim svoj broj? upitah.
- Koji si ti vraiak - nasmijala se.
Zatim me poljubila.
- I meni je bilo super. Slaem se, moramo ovo ponoviti, ali trebala bi se vratiti u ordinaciju,
ako jo stignem. Ne elim ostati bez terapije za idui tjedan obrazloi.
Na trenutak ostanem iznenaen.
- Ah.
Promatrao sam je kako se oblai. Znao sam da je ovisnik, ali nije mi palo na pamet da
netko ovisan moe biti tako lijep. Glupa predrasuda.
- U tom sluaju moemo zajedno? upitah s trakom strepnje.
Odmahnula je glavom. Mislim da je bolje da nas ne vide da se vraamo zajedno. Ljudi
stvore krivu sliku. Mogli bi poeti priati da sam upropastila jo jednog momka nasmije se.
- Meni je svejedno to drugi misle rekoh.
I na tom mjestu nastalo je posljednje grananje: Iskvarila me djevojka prelijepog lica te
Povratak kui.
Opojne tvari
Otvorila je kutijicu i unutra ugledah mnotvo tableta razliitih boja, dvije ampulice i
injekciju za inzulin. Kruila je prstom iznad kutijice kao da bira. Izabrala je ruiaste,
izbrojala est komada, promatrala ih na dlanu i zatim sasula u grlo. Zatim podigne pogled,
sakupljajui slinu, te ih proguta u jednom mahu.
- to je to bilo? upitah.
- Neto fino ree s osmijehom.
Izvadila je jo etiri tablete i ponudila me. Odbio sam pokretom ruke.
- Ti si kukavica ree s blagim prijezirom.
- A ti si narkoman. Ima li neto lake? upitah.
- Imam zelenog odgovori.
- To moe osmjehnuh se.
Poskoila je s madraca, onako bosih nogu doskakutala do kuhinje i iz ladice u stolu izvadila
smotuljak zelenkasto crvenkaste boje. Vratila se i ponovo bacila na madrac pored mene.
- Ti motaj ree. Odnekud je izvadila rolicu, onakvu kakve turisti donose iz Amsterdama, s
ve pripremljenim filterima na kojima je bio nacrtan list marihuane.
I motao sam. U tom trenu postadoh verzirani pua cannabis sative. Zapalio sam i izvalio se
na madracu. Ona se izvali pored mene.
Leali smo tako i dodavali si joint.
- Siguran si da nee neto jae? upita.

- Siguran sam odgovorih i promotrih joj lice. Oi su joj bile sjajne kao biseri, a zjenice
malene kao tokice.
Smotao sam jo jednog i jo jednog. Ve nakon prvog jointa bio sam poprilino napuen, ali
u njezinom svijetu nije bilo granica.
- Samo motaj govorila bi.
I tako smo leali u dimu marihuane i ne radili nita.
- Sviaju li ti se knjige koje ita? upitah u jednom trenutku.
- Nisam ih ni pipnula ree. Poklonio mi ih je diler. eli mi se zavui u gaice pa je
pretjerano ljubazan; dobivam vie nego inae i obasipa me ovakvim bedastim poklonima.
Namrtih se.
- To su dobre knjige rekoh.
- Uzmi ih ako eli oi su joj se sklapale; na trenutak bi zaspala i odjednom se trgnula.
- Meni ovo nije dovoljno ree odjednom.
- Izolda, molim te! Ve si dovoljno razvaljena! rekoh gorko.
- Ti ne zna nita odvrati s prijezirom.
elio sam otii. elim otii, ali ne mogu.
Promatrao sam je kako vadi ampulicu iz kutije zajedno s injekcijom za inzulin.
- to je to? upitah.
Ona se osmjehne:
- Morfij!
Vrh ampulice prerezala je noiem koji je takoer uvala ispod madraca. Povukla je
tekuinu s injekcijom.
- Pridri mi ruku ree.
Promatrao sam joj ruke.
- Nisi ispikana rekoh.
- Ne bodem se inae. Ovo je bio poklon od dilera. Daj, stisni me vrsto tu iznad lakta.
Stisnuo sam je i preko cijele podlaktice joj iskoi vena. Bila je vjeta u tome to je radila.
Pogodila je venu, izvukla malo krvi i zatim utisnula otopinu u sebe. Oi su joj se sklopile.
- Moe mi pustiti ruku ree.
im sam je pustio, skljokala se na madrac i lupila glavom o zid.
Stala je uzdisati:
- Kako je ovo dobro! Kako je ovo dobro!
Poelio sam otii, ali nisam je mogao ostaviti ovakvu. Sjedio sam u tiini i promatrao je.
Uskoro je utihnula sasvim. Promatrao sam je nekoliko trenutaka, krenuo u kuhinju natoiti
au vode i tada zaujem krkljanje. Potrao sam natrag viui:
- Jebem ti! Znao sam! Znao sam!
Leala je na leima, a iz usta joj je izlazila pjena. Stresoh joj ramena. Okrenuh je na bok. Ali
imao sam osjeaj da je kasno. Prestala se guiti, mirna, bez sape4, i jedino na to sam u tom
trenutku mogao iskreno aliti bilo je koliko je zapravo lijepa: koliko je ljepote otilo u svemir,
razdvajajui se na estice, zvjezdanu prainu5, kao da je nikada nije ni bilo.
- Koliko si lijepa apnuh, obrisah joj usta i poljubih obraz.
Lijepa Izolda, poput kipa nekog anela, zaustavljena u vremenu, prostoru i mati, za tebe i
mene bila je mrtva.
Stresoh se. Zidovi su nijemo zurili u mene.
Stao sam razbijati namjetaj, urlati od bijesa, elio sam iskoiti s papira ove knjige i iskopati
piscu oi. Divljao sam dugo i neobuzdano. Razbio sam svaku teksturu prie i bilo mi je
svejedno je li ovaj ulomak dobro napisan. Pokuao sam se vratiti nekoliko reenica unatrag,
ali neuspjeno. I tada zauh kucanje.
4
5

Sapa: dah
Pisac: dodao bih literarne, ali i ovako zvui sasvim dobro.

Otvorio sam vrata; s hodnika je provirivala neka starica, a preda mnom su stajala dva
uniformirana policijska slubenika.
I tada, dok su ulazili, promatrajui ostatke marihuane i tijelo lijepe Izolde, shvatih da imam
dva izbora. Mogao sam ostati s njima ili dati se u bijeg.
(Poglavlja Policijska stanica i Jebe vlast).
Vjetica
uljali smo se izmeu dvorita po tajnim puteljcima koje sam poznavao samo ja. Petar se
osvrtao u strahu, a s vremena na vrijeme iza nas bi se ponovio onaj strahoviti urlik.
- Mislim da nas slijedi! ree Petar gotovo uplakan.
- I meni se ini odvratih. Ali nemaj straha. im stignemo do kue stare vjetice Sagite,
bit emo na sigurnom.
Proli smo kroz jo nekoliko dvorita, preskaui ograde, i tada ugledam poznatu kuu.
Bila je to stara kua, dvokatnica.
- Nemoj silaziti s puteljka u dvoritu upozorih svojeg novog prijatelja.
Stigli smo do ulaznih vrata. Pokucam tri puta, zatim priekam dva udaha i pokucam jo
jednom. Vrata su se otvorila i obojica nahrupismo u uski hodnik s velikim, prastarim
ogledalom.
- Nemoj se pogledati u zrcalo upozorih svojeg prijatelja, ali on je ve buljio u vlastiti
odraz i njihao se hipnotiziran.
- Glupan promrmljam.
Potegnem ga za ruku, podalje od zrcala.
- Bio sam u Egiptu ree omamljeno.
- Rekao sam ti da ne gleda u zrcalo.
Smjestili smo se u kuhinji. Kua je bila prazna. U nedostatku boljega, da ublaim napetost,
stanem nam pripremati aj.
- Metvica?
- Molim? Petar se trgne.
- aj od metvice, odgovara li ti? ponovih.
U taj tren zaujemo jo jedan urlik, ovaj put u neposrednoj blizini. Virili smo kroz zavjesu i
gledali vukodlaka kako obilazi ogradu.
- Nemaj straha. Ne moe ui unutra. Cijelo dvorite prekriveno je maginim zamkama, a
ak i da dospije do ulaznih vrata nee moi ui bez magine lozinke. Sada nam jedino
preostaje ekati Sagitu, ona e znati to treba uiniti.
- Tko je Sagita? upita Petar, sada neto manje uplaen, iako je i dalje teko disao.
- Stara vjetica, vlasnica kue. Poznajem je iz jedne druge prie.
Momak se zavali u stolicu. Neko vrijeme promatrao me smireno kao da neto kalkulira.
- Je li to zaista istina, da smo likovi u priama? upita.
Promotrih ga sa aljenjem.
- Nakon svega ovoga, je li zaista toliko teko povjerovati u tu ideju? upitah.
Petar slegne ramenima.
- Nakon svega ovoga, po svemu sudei, i nije odgovori.
Prolo je itavo popodne dok kroz prozor nisam ugledao Sagitu kako lagano hoda prema
kui. Sam bog zna koliko je bila stara.
- To je ona? upita Petar tiho, virei preko mog ramena.
- Jest odgovorih.
- Pa to je ona starica iz ordinacije zaudio se.
- To je ona! rekoh.
Momak je s nestrpljenjem promatrao to e se dogoditi; hoe li je vukodlak napasti i kako
e starica reagirati. Ali Sagita je leerno prila vratima ograde i kada je vukodlak potrao

prema njoj, sagnuo se, a ona ga je lagano potapala po glavi. Taj prizor nas obojicu ostavi
zbunjene.
Uistinu, nije mi se to inilo dobrim znakom jer ako me sjeanje iz nekih bivih pria dobro
sluilo, Sagita je bila majstor u spletkama. Ula je u dvorite, a vukodlak ju je pratio do
ulaznih vrata.
- Dodig, Dodig - mrmljala je. Nisi sposoban popraviti zub, a da netko ne strada!
- Heh, a gledaj - zauo se glas mukarca. Zna da meni ne treba anestezija, ali smetnuo
sam s uma da je danas pun mjesec.
Uli su u kuhinju. Petar me vrsto uhvati za ruku, ali vukodlak, kojem smo sada znali ime,
nije uope obraao panju na nas.
- Olafe! Sagita se srdano nasmijei. I ti si ovdje. Vidim da je aj spreman, odlino!
Odlino!
Svi smo sjeli za kuhinjski stol.
- Ono je bio dobar uvod ree Sagita.
- Poprilino odgovorih.
Nekoliko trenutaka sam dvoumio, zatim je upitam:
- A inkantacija, emu to?
- Pokuavala sam smiriti Dodiga, ali to e. Na Dodig je Hercegovac uzdu i poprijeko.
Dodig promrmlja neto sablasno, toliko sablasno da to odbijam staviti na papir. Zatim se
prestane mrtiti.
- Mi smo ljudi od volje. Ne postoji narod u kojeg je snaga volje tako jaka kao u nas
Hercegovaca ree ponosno.
- I gledaj gdje te to dovelo? upita Sagita. Vaditi zub bez anestezije za vrijeme punog
mjeseca!? ovjek se zapita zautjela je. Kao da je imala mo nad vukodlakom: pred njom
je bio miran kao dijete.
Neko vrijeme pijuckali smo aj u tiini i promatrali jedni druge. Oekivao sam ispriku, ali
vukodlak je samo trzao desnom usnom ispod koje ga je, pretpostavljam, bolio onjak. Zatim
Sagita ustane, odmakne zavjesu i proviri kroz prozor (poglavlja Domjenak i Zombiji).
Bijeg
Nekoliko trenutaka smo utjeli.
- Mislim da je najbolje da se skrasimo u centru rekoh. Tamo ima najvie ljudi, sumnjam
da e se usuditi napasti nas na otvorenom, a ako to i uini, centar je najbolje mjesto! Policija
je odmah do, okruen je s tri banke, a svaka ima zatitara na ulazu.
Hodali smo vrlo brzo, osvrui se cijelo vrijeme. Petar je gubio dah, ali nije zastajkivao.
- Policija, kakva policija! drekne odjednom. Dok se policija pojavi moi e nas odvesti na
obdukciju. Osim toga, to je s nevinim ljudima, to ako taj stvor pone ubijati djecu? Misli li
da e ga tri zatitara zaustaviti?
Imao je pravo. Ali ve smo ulazili u centar. Na terasama kafia ljudi su pijuckali kave i
avrljali. Sjeli smo na klupu u parkiu i gledali na sve strane.
- Nema ga apne momak.
Tek tada mi sine da je veina policije (u tako malom gradu), vrlo vjerojatno, na mjestu
saobraajne nesree, te da su upakirani u hrpi plavog i crvenog, razbacanih organa i udova.
Pogledam Petra, blijedog kao krpa.
- Imam plan ree tiho.
Buljio je preko ceste.
- Idemo u zlatarnu, tamo ima srebra: moda naemo neto to moemo iskoristiti ree.
Zbunio me svojom odvanou.
- Ti bi se borio s njime? upitah.

- Imamo li izbora? upita. Ako u umrijeti ovdje i sada, onda u barem umrijeti s
orujem u ruci!
Uhvati me provala smijeha.
- Tako je! Udri po vukodlaku sa srebrenom narukvicom!
Neko vrijeme sam se smijao, ali tada shvatih da je Petar doista odluna osoba kada se radilo
o preivljavanju.
Naglo se uozbiljih.
- Ti si stvarno ozbiljan u ovome? upitah.
- Zapravo, imam jo bolji plan. Umjesto da sad napravimo budale od sebe, bolje je da
priekamo jo koji trenutak i tada ga namamimo u zlatarnu. Tamo emo imati i vie nego
dovoljno srebra da ga barem otjeramo ree.
Prihvatio sam sve to je rekao bez previe rijei. Motali smo se oko zlatarne i ulaznih vrata.
Kroz stakla ugledali smo prodavaicu plave kose.
- Ti ostani kod ulaza i pripazi na situaciju, a ja u razgledati to zaista moemo upotrijebiti rekoh.
Klimnuo je glavom.
Odkrinuh vrata, a iznad mene se oglasi zvonce. Doeka me ljupki glas prodavaice:
- Dobar dan, izvolite.
- Dobar dan uzvratih. Zanimaju me teki predmeti od srebra, narukvice, ogrlice, ako
biste imali povei malteki kri to bi bilo izvrsno.
Prodavaica klimne i otvori veliku ladicu s druge strane pulta. Stala je vaditi predmete koje
sam zatraio. Bilo je tu svega i svaega, a gospoica je oito krivo shvatila moju percepciju
velikog. Osvrnuh se. Petar je jo uvijek stajao ispred vrata i motrio prolaznike budnim okom.
Odluih iskoristiti svoju mo mijenjanja radnje te prodavaica, usred hrpe nakita, izvadi dva
malteka srebrena kria dovoljno velika da stanu u aku. Posegnuh za novanikom i izvadih
novanicu od tisuu kuna.
- Vjerujem da ne kotaju vie od petsto kuna po komadu ustvrdih.
Gospoica se nasmijei.
- Kako ste samo pogodili? Cijena je tono petsto kuna po privjesku, ali imate i deset posto
popusta na gotovinu.
- Pustite sad to i zadrite ostatak rekoh uz smijeak, stavih privjeske u dep, a novanicu
na stolu.
Moram vam barem izdati raun ree.
- Nije potrebno odvratih.
Krenuo sam prema izlazu, a ona me jo jednom pozdravi ljupkim glasom:
- Dovienja i hvala!
Znao sam, dok su se vrata zatvarala za mnom, da me promatra ozarena lica, jer takvi su
ljudi, ak i oni u priama.
Izaoh, osvrnuh se, ali Petra vie nije bilo. Nekoliko trenutaka stajao sam iznenaen, a
potom shvatim da je poglavlju kraj. U mojim mislima kreirala su se dva posljednja naslova:
Razgovor i Tragedija unutar fikcije.
Krenje zakona
- Idemo do tebe rekoh.
Poveo me preko glavne ceste koja spaja Zagreb i Koprivnicu. Bio je nesmotren. Nije
gledao lijevo ni desno, a pod nogama nismo imali zebru. Izgledao je kao da se doista uri
zapaliti. Proli smo kroz jo nekoliko ulica i pred nama osvane prekrasna kua, trokatnica, s
okunicom prepunom voaka, lijepo ukraenih grmova i starih izama u kojima je bilo
posaeno cvijee.
- Ne mora se bojati ree. Stalno dovodim nove prijatelje. Moji znaju

Otvorio je glavna vrata i uspeli smo se pravokutnim stepenicama na trei kat.

- Ovo je moj stan ree ponosno.
Stan je imao dvije sobe i kupaonicu. Nije bio pretjerano uredan, ali je zato bio zanimljivo
ureen. Bilo je tu puno starog namjetaja, ormaria starih moda pedesetak godina, sada
izbruenih i oslikanih raznolikim pitoreskama. Imao je dva raunala, plazma televizor, i
unato svemu moderno i rustikalno uklapalo se u skladnu cjelinu.
- Sam si uredio stan? upitah.
- Veinom odvrati. Majka je oslikala ormare.
Primijetih da su i zidovi oslikani: na jednom je bila zimzelena uma, a na drugom pustinjski
zalazak sunca u zagasito crvenoj. Svejedno, oblik stana nije dozvoljavao kontrast. Soba s
lijeve strane bila je ureena za goste i puno urednija. Soba s desne strane imala je ukoene
stropove i bila je razdvojena zastorom. S jedne strane zastora nalazio se ogroman brani
krevet, a s druge dva naslonjaa ispred raunala.
- Ovo je raj za umjetnike ustvrdih.
Petar se smijeio.
- Totalno potvrdi. Tu sam napisao neke od svojih najboljih novela.
- Pie? upitah zaueno.
- Pomalo ree. Ali do sada nisam nita objavio. Piem za sebe, onako iz zabave.
Izuli smo se i Petar je pristavio kavu. Dodao mi je pladanj za kolae, samo to na njoj nisu
bili kolai ve pribor za puenje. Zavalio sam se u kau nasuprot televizoru i stao motati.
Marihuana je bila kvalitetna, najbolja koju sam ikada okusio. Petar je poskakivao po sobi
inei sve da nam bude jo udobnije. Upalio je televizor i postavio discovery channel.
Sinkronizirano smo smotali joint i pripremili kavu. Sjeo je do mene i strpljivo ekao da mu
dodam njegov red. Vukao sam dimove i topio se u blaenstvu cannabis sative, a kako mi je
dokumentarac o (iskreno, ne mogu se uope sjetiti o emu je bio) postajao sve zanimljiviji,
negdje u sebi, slavio sam i ime te slavne biljke6.
Popuili smo prvi, drugi, trei, a on bi govorio:
- Samo motaj.
Uskoro se pria pretvorila u zadimljeni polusan iaran dojmovima koji bi ieznuli jednako
brzo kao to bi se pojavili, a vrijeme je poprimilo jedan sasvim drugi, usporeni oblik. Mogli
smo tako puiti i buljiti u ekran unedogled. Naruili smo hranu. Jedva smo se micali.
Negdje u pono, vidjeh ga kako s metlom pali i gasi svjetlo dok bi motao i pomislih da ne
postoji blesaviji ishod od ovog. vrsto odluih zavriti poglavlje, znajui da s time moram
stvoriti jo dva, ali dok sam tonuo u san shvatih da je jedno od njih ve stvoreno, a drugo
iziskuje radikalan potez: ustajanje i naputanje prijatelja. Imena sam im dao iz prve:
Ostanak i Odlazak.
Povratak
- Mislim da je bolje da se vratimo rekoh.
- Ok slegne ramenima.
Vratili smo se u ekaonicu i primijetih da je starica doista na redu. Sjeli jedan do drugoga
kao suuesnici na nekom tajnom zadatku.
- Ako ti se ne da do mene, moemo zapaliti iza ambulante apne mi preko ramena.
Nisam ga sluao. Oslukivao sam priu starice kroz tanke zidove. Prostor je bio prazan,
lien inkantacija i turobnosti koju je stvorio djevojin lik. Odnekud je izvadila knjiicu
naslovljenu Kalifova ahovska ploa i itala. Crte lica su joj poskakivale iz osmjeha u
znatielju, od mrtenja do uenja. Puno je listala stranice, a jo ee se vraala unatrag.
Znao sam da smo svi troje unutra. Pitanje je bilo, shvaa li to ona ili uvod smatra
sluajnou; a moda jo nije stigla do najeksplicitnijeg poglavlja o sebi, upravo ovog koje
6

Sativa (lat.): korisna

stvaram sada. Jer, u ovom poglavlju vie nemam konkretnu ideju kamo bih mogao krenuti.
Mogao bih stvoriti radnju samo za sebe, ali to nije bilo ono to bih elio. Po mojem miljenju,
radnja bi trebala obuhvaati najmanje dvoje likova. Ili nas troje zajedno. Ovo je najtee
poglavlje u knjizi.
- i tako sam vam ja skuhala svojeg vilenjaka - dopirao je glas kroz uti zid ordinacije.
Petar je bio u pravu; starica je doista bila luda. Ali to mi vie, jednostavno, nije bio prioritet.
Ono to sam ekao jest da djevojka naie na poglavlje Povratak.
- i tada se pojavio moj Olaf - rijei su i dalje dopirale, ovaj put snanije od bilo koje
inkantacije.
Brecnuh se na spomen vlastitog imena, ali momak i djevojka to nisu primijetili. I tada,
sporo poput kakva oivljena kipa, djevojka podigne pogled i promotri me.
- Ti si lik u knjizi - apne.
Momak me pogleda.
- Vas dvoje se znate? upita zbunjeno.
- I ti si lik u knjizi djevojka mu se obrati pogledavi ga zelenim oima.
Momak se obrecne.
- I ti - apnuh, pogledavi je.
- I ja djevojka kimne glavom.
- O emu priate? Petar se drao zbunjenim, ali djevojka mu doda otvorenu knjiicu.
- Ime mi je Izolda ree.
Nagnuh se prema njoj dok je Petrov pogled letio preko reenica.
- Koliko si proitala? upitah.
- Dovoljno ree.
- I to sugerira?
- Trebali bi popriati ree.
Klimnuh glavom. U tom trenutku otvore se vrata i gospoa iz uvoda, nasmijeenog i
zadovoljnog lica, prolebdi pokraj nas na valovima vlastitog ja.
- Slaem se, ali ne ovdje rekoh.
- Idemo do mene odjednom ree Petar, ne odvajajui se od knjige. Prelistavao je cijela
poglavlja i vidjelo se da su ga neki ulomci poprilino zgrozili.
- Ovo je neka ala ree dok smo izlazili iz ambulante. Sluajnost vjerojatno: troje ljudi
u ekaonici psihijatrijske ordinacije s istim imenima kao i mi.
Izolda me pogleda.
- Pusti ga apnuh.
Uskoro smo se nali ispred kue ije je dvorite bilo ukraeno gredicama cvijea, malenim
vodoskokom, umjetnim vilama koje su visjele s grana voaka. Posebno me oduevio cvijet
koji je nicao iz para starih izama. Sva ta rasko ukrasa bila je vrlo kreativne prirode.
- Sve ovo radi moja stara ree Petar s ponosom u glasu.
Uspeli smo se u potkrovlje u njegov stan. Bila je to pristojna garsonijera, takoer ukraena
s nebrojeno detalja.
Svi smo se smjestili i opustili. Petar je smotao joint, puio i dalje prouavao knjiicu. Nije
se inilo da je uznemiren.
- Doi apne Izolda i njeno me povue za ruku.
Izali smo na balkon.
- Lijepo je to si ostao uz mene u poglavlju Iskvarila me djevojka prelijepog lica ree.
Osmjehnuh se. Oduevljavala me na razini koju nije mogue opisati.
- Nas dvoje smo uvijek zajedno odvratih.
- I to emo sada? upita.
- Naslovi su ve utvreni: Auto referencijalna zavrzlama i Razlaz.
- Za Petra bi moda bilo bolje da itatelj izabere Razlaz ree ona.

- Moda, ali to nije ni do jednog od nas.

Zamislila se na trenutak.
- Mislim je ovo najbolji trenutak za grananje radnje ustvrdi.
- Slaem se rekoh. Vrijeme je da zavrimo poglavlje.
- ekaj apne.
Pribliila mi se, nekoliko trenutaka smo se gledali u oi, prije nego to smo se poljubili.
(Poglavlja: Auto referencijalna zavrzlama i Razlaz).
Osmiljavanje
- Ali kako emo to uiniti, a da nam pisac ne pokvari radnju? upita.
Slegnuh ramenima.
- On je taj kojemu je stalo da sve prie u knjizi budu povezane odgovorih. Samim ovim
poglavljem ne ostavljamo mu drugog izbora, nego da prati tijek radnje koji smo mu zadali.
- Referira se na Pirandella? upita.
- Upravo tako. Kad su likovi zaista ivi pred svojim tvorcem, potonji ne ini nita drugo
doli prati njihove postupke, rijei, u situaciji koju mu oni sugeriraju.7
Izolda pljesne rukama i nasmije se.
- Dobro, ako emo tako: to eli biti u iduoj prii? upita.
- Satir provalih iz vedra neba.
Ona se opet nasmije.
- I ja u se zaljubiti u tebe! nadoda.
Neko vrijeme smo razmiljali.
- Ne kvarimo li ovime iznenaenje? upita nakon kratke stanke.
- Na neki nain da; ali nadajmo se da e veina itatelja preskoiti ovaj zavretak i vratiti se
na njega tek nakon to proitaju sve prie i novele unutar zbirke odgovorih.
- Slaem se, iako vjerujem da e vei broj itatelja zapoeti Kalifovu ahovsku plou s
poglavljem Djevojka namigne mi.
- Pusti sad to. itatelji su nepredvidljivi. Tekst koji se nama ini odlinim, ponekom
itatelju e se uiniti suhim ili pak odvie kienim. Ali to je samo zato to dotina osoba per
se nije sklona odreenom stilu ili naraciji. U svakom sluaju, ne moemo se boriti sa
subjektivnou. Na nama je da odigramo svoje uloge rekoh.
Zagrlila me dok je naa pria ila kraju.
- Volim te ree.
- I ja tebe volim rekoh.
U daljini, ispisane na nebu, vidjeli smo naslove poglavlja i stotine stranica koje su priale o
svim onim dogodovtinama koje smo proivjeli i koje emo tek proivjeti. Moda jedina elja
koju smo dijelili u tom trenutku bila je...
Sumrak
Ustali smo i uhvatili se za ruke. U daljini, nazirao se zalazak sunca u beskrajnim nijansama.
Jo jednom smo se pogledali, oima punim radosti, i stali koraati prema kraju prie to je
mijenjala oblik iz trenutka u trenutak. Put nas je vodio prema gradu gdje se sunce ve utapalo
iza krovova kua, treperilo iza crkvenog tornja i namigivalo nam s onim jednim okom to nije
bilo zakriveno. Obuzela nas je lagana i ugodna hladnoa, a mi smo i dalje koraali: kroz grad,
zatim kroz beskrajna polja penice, pa kroz zelene ume gdje su se posljednje zrake sunca
povlaile kroz kronje; i tako hodajui uoili smo da je i sumrak zamrznut u vremenu, uvijek
ispred nas. Prolazili smo preko planina, stjenovitog kra, rijetkog raslinja i jezera prepunih
labudova, pa sve do mora gdje su galebovi letjeli u krugovima, a djeli sunca koje nas je
7

Pirandello: est osoba trai autora

ekalo jo uvijek je plutao iznad valovitog obzorja. Tu smo sjeli, kao dvoje djeice, i stali se
igrati u pijesku.
A tada je stigla no i tisuu zvijezda smijeilo se s neba. Zatitrala je jedna zvijezda i
proizvela ton; zatim jo jedna i jo jedna. Zaspali smo, mirni i bezbrini, uz tihu harmoniju
sfera.
Izolda
Naglo se okrenuh i stadoh koraati prema kraju prie.
- Hej!
Okrenuh glavom.
- ekaj me
Hodala je sporo. Crna kosa razlijevala se na vjetru.
- Pouri rekoh.
Izgledala je kao da lebdi, bosih stopala koja su jedva dodirivala tlo, u crnoj haljinici, poput
figure od voska.
Na trenutak sam se raznjeio, pomislio na njen osmijeh, na tanke ruke i duge prste.
Potom se namrtim i ubrzam korak.
Svijet oko nas polako je dobivao boju. Meu oblacima se pojavio mjesec i nekoliko
zvijezda.
Proli smo ispod starog hrasta kojem je vjetar njihao grane, u ijem su podnoju gorjela tri
lampaa razliite veliine. Ona izvadi svijeu i zapali je pokraj njih.
- Za mrtve ree ozbiljno.
Osvrnuh se u nelagodi, zavirim preko rubova stranica.
Nasmijeila se i uhvatila me za ruku, povela preko pustopoljine prema crvenom, zalazeem
suncu. U trenu je obrnula je svijet i sunce vie nije zalazilo: gledali smo najljepi izlazak koji
sam ikada vidio.
Podozrivo podignem obrvu, lijevom rukom pogladim bradicu.
- Gdje je taj momak? upitah.
- Mislim da me izbjegava ree. - Ali voljela bih ga vidjeti, kada bih barem znala gdje je.
Neslaganje i ljutnja. Zato bi uope izabrala njega? Zar nije shvaala tko sam ja?
Pa to onda radi ovdje! viknuh u sebi.
Jato vrana proletjelo je iznad nas. Preko ceste pretri crna maka.
- Lo znak apne Izolda.
Klimnem glavom.
Tako je to s nama, koji stvaramo vlastite svjetove od vlastitih misli.
- Gdje ti je metla? upitah je.
- U depu nasmijala se.
Hodam i razmiljam: emu sve ovo? Jesam li zaista zaljubljen u osobu u vlastitoj prii?
Odlazi od mene, pomislih ogoreno, u strahu da e mi nedostajati kada ode. Misli su
poprimile oblik istog trena.
- Moram ii ree. - elim ga vidjeti.
Potapao sam je po ramenu i spustio pogled.
- Idi rekoh. - I treba ga vidjeti, ako to smatra ispravnim - zautio sam. Osmjehnula se
kao da sam u pravu. Okrenula se na peti i potrala.
Mislio sam da nestaje negdje meu oblacima, ali dok sam navlaio tamu na nebo zagrli me
s lea i poljubi u obraz.
- Idi ponovih. Moda te eli vidjeti, ali ne zna kako doi do tebe
Nije mi povjerovala.

Promatrao sam je kako odlazi i zamiljao da njezin svijet poprima oblik noi prepune
zvijezda, s punim mjesecom to zavodi ljupke prolaznike, a potom jutra ispunjenog blistavim
umama i poljima zlatne penice.
Stvarnost
- Mislim da je vrijeme da se vratimo doktorici ustanovih.
S lica joj je nestao smijeak. Zaboravila je tko je ona zaista u svijetu rijei i reenica (u
mojem svijetu rijei i reenica) i ponovo preuzela ulogu koja joj je bila namijenjena. Kao da
je netko umetnuo ip u Cherry 2000, program s osobnou8.
- O emu smo priali? upita odjednom.
- O niemu vanom rekoh. Hajde, ustani, vrijeme je da krenemo pruih joj ruku i
pomognem da ustane.
- Opet sam imala padavicu ree i rasplae se.
Zagrlih je.
- Hajde, nije tako strano, trajalo je moda minutu dvije lagao sam.
- To je zbog ovih prokletih lijekova. Jesam li se trzala na tlu; je li mi ila pjena na usta?
- Mrzim kad me vide takvu ree briui suze.
Koraali smo niz brijeg prema ambulanti.
- Nisi. Samo si zaklopila oi na trenutak. Mislim da si zadrijemala. Hajde, samo bez suza
odmaknuh joj pramen s lica.
Osmjehnula se onako vlanim obrazima. Stavila mi je glavu na rame.
- Nemoj nikome priati o tome ree.
- Neu stisnuh je jo vre.
Uli smo u centar, okrueni prolaznicima koji nisu postojali. Tek tekstura iza prave prie;
prie o Izoldi, djevojci iz snova.
- Priala si mi da voli nekoga spomenuh to kao usput.
- Da, postoji jedan momak, ali ga nikada nisam vidjela. Ne znam ni kako izgleda.
- Ah
utio sam nekoliko trenutaka.
- Vidi, nikada ti nisam rekao svoje ime rekoh.
- Gle, stvarno zaudi se.
- Olaf. Olaf Tryggvasson predstavih se.
Odmakne se od mene. Prolaznici oko nas stali su kao u zaustavljenom filmu.
- Olafe, to si ti! uzvikne i baci mi se u zagrljaj.
- Izolda apnuh.
Poljubila me prije nego to sam stigao ita rei.
- Traim te od kad znam za sebe ree.
- Sanjala si me
- Na dnu crnog jezera
- Znai, ipak voli mene rekoh.
- Voljet u te dok sve stranice ove knjige ne izgore; dok ne ostane nijedan traak prie o
nama; dok svijet ne postane mjesto u kojem ljudi ne itaju.
U tom trenu odvalio mi se kamen s lea.
- Ako je tako, voljet e me zauvijek osmjehnuh se.
I dok smo hodali zagrljeni, razmiljao sam hoe li ljudski rod sauvati svoju jedinu vrijednu
ostavtinu, sakupiti i zatititi sva umjetnika djela od neke strane kataklizme? Sumnjao sam
u to: za ljudsku glupost oduvijek se govorilo da je neunitiva. Ali kome ja sudim?
Naposljetku, ja uope nisam ovjek.
8

Cherry 2000, kultni sf film iz 1987 u kojem glavni lik kree u potragu za istoimenim modelom enskog
androida, nakon to je prvu Cherry zadesio kvar.

Iskvarila me djevojka prelijepog lica

- Meni nije odvrati.
Podigoh obrvu.
- Ne elim da mi doktorica skine terapiju, a ako nas vidi zajedno - zautjela je.
- Ako nas vidi zajedno, to onda? upitah.
- Nita, ali bolje da nas ne vidi!
Slegnuh ramenima. Stali smo se odijevati. Promatrao sam joj pokrete; bili su isprekidani i
shvatim da je velik dio njezinih misli bio utopljen u nekoj vrsti paranoje. Zato je i ustrajala na
odluci da nas ne vide zajedno. Osjetih saaljenje, ali i bliskost.
- Mora li ii danas? upitah odjednom.
Trepnula je.
- Zato?
- Ostanimo ovdje, barem danas. elim probati sve to ima rekoh.
Nasmijala se.
- Ti stvarno eli da te uvedem u sve to?
- Zato ne?
- Vrlo rado, ali te stvari kotaju.
- Imam novaca.
- Sto kuna?
- Evo izvadih novanicu.
Oklijevala je.
- Nisi policajac?
- Nisam!
- Hajde onda, jebe termin. Ii u sutra!
Opet smo se skinuli i zavalili na madrac. Izvadila je svoju kutijicu i stala nabrajati.
Veer nas je doekala u oblaku dima. Na ruci sam imao veliki zeleni podljev. Pomalo
nespretno, rekao bih, ali ruke su joj se tresle dok je obraivala mene. Dala mi je i nekoliko
tableta protiv padavice, par sedativa, jedan antidepresiv i gram marihuane. Troak smo
podijelili, iako vjerujem da je nekako zaradila na meni. Kasnije me traila da naruim pizzu.
Sve u njezinom svijetu vrtjelo se oko ne imanja novaca i droge. Priali smo do jutra o
njezinim usponima i padovima, bivim dekima, roditeljima, djetinjstvu, o svemu to je
utjecalo da bude ono to je sada. I vjerujem da je tu istu priu podijelila sa svakime prema
kome bi osjetila bliskost.
- elim biti s tobom rekoh u jednom trenutku, prihvaajui sav njezin teret kao da je moj,
njezin ivot, njezinu prolost, sadanjost, budunost.
Nagnula se prema meni i poljubila me. Nije shvaala da je ovo samo pria o djevojci na
dnu drutvene ljestvice, da je lik u fabuli s nekakvom neodreenom poantom. Ali zato sam se
ja osjeao savreno dobro: bila je to ista Izolda koju sam volio i u lijepim i u runim priama,
a injenica da sam ostao uz nju ak i sada, bila je upravo ta poanta koju sam traio. Budui da
se poglavlju bliio kraj, na ivot odvijat e se u matama itatelja. I meni je to bilo sasvim u
redu.
Povratak kui
Obukoh se na brzinu. Izolda je bila savreno smirena, kao da joj ovo iskustvo nije bilo prvo
u ivotu. Ono to me zbunjivalo bio je prelazak iz jedne nevine, tune, povuene djevojke u
odvaljenu nimfomanku. Dodue, to je obian preokret, nikakav novitet u svijetu knjievnosti,
kazalita ili filmova. Ali u stvarnosti mogao sam samo kontemplirati o tome: tamo u
ekaonici bila je ranjiva, podlona hirovima psihijatrice i predrasudama drugih ljudi; ali
ovdje, u vlastitoj kui, u svojoj tvravi samoe, osjeala se sigurnom.

Pratio sam je niz stepenice do izlaza iz zgrade.

- Pazi to sam rekla: vraamo se odvojeno! napomene.
- Nema potrebe uzvratih, promatrajui sive oblake to su se skupljali iznad grada.
- Vraam kui rekoh kratko.
Osjeao sam se umorno.
- Hej! vikne dok sam odlazio.
- Moj broj, eli li ga? upita.
- Naravno! viknuh i vratih se nekoliko koraka gdje smo razmijenili brojeve.
- Evo, sada se poznajemo Olafe Tryggvassone, nadam se da e me vidjeti jo koji put
ree.
- Frajerica! osmjehnuh se.
Okrenuh se i nastavih svojim putem.
Kakav je ovo zavretak, pobogu!? pomislih. Povratak!?
etao sam gradom zbunjen, promatrao prolaznike i vrbe to su se njihale pred nadolazeom
olujom. Odjednom me uhvati strah i stao sam pregledavati depove kao kakav ovjek koji se
preplaio da nije to li ostavio ili izgubio. I u taj tren zauh poruku.
Nadam se da te ne smeta hepatitis c?
Svijet oko mene se zaustavio. Stresoh se.
Je li ovo ala ili kliej o kojem sam uo? Znam da bi se svaki ovjek usrao od straha u tom
trenutku, ali ne i ja. Jer, dragi itatelju, to je ona razlika izmeu tebe i mene: ja ne mogu
umrijeti. Ali ti moe! I neka ti ova pria bude podsjetnik: ne mora nasrnuti ba svaki put kad
ti se posrei!
Policijska stanica
Jedan od njih uputio se ravno prema mrtvom tijelu, a drugi mi se izravno obratio:
- Osobnu iskaznicu molim!
Stajao sam zbunjen i promatrao drugog policajca koji je odmjeravao dokazni materijal, a
zatim se sagnuo i provjerio puls na tijelu lijepe djevojke.
- Osobnu iskaznicu molim! prene me prvi.
Stadoh kopati po depovima. Bio sam siguran da je ovo situacija u koju me postavio pisac i
nekoliko trenutaka u umu vidjeh, kao neki eidet, cijelu novelu: osjeao sam se prevarenim,
preturao sam poglavlja i pokuavao ustvrditi koja sam osmislio ja, koja on, a koja zajedno.
Bio je to logian slijed misli, osjeaj straha i zbunjenosti koji me proimao u kaosu
doivljenog i onog to sam upravo proivljavao. Radnja mi je nalagala da budem zbunjen i
uplaen i samim time gubio sam kontrolu.
Izvadih osobnu. Policajac ju je kratko pogledao, drugi je kontaktirao policijsku stanicu.
- Ti sjedni ovdje ree prvi.
Sjeo sam za stol u kuhinji i ekao. Doli su kroz nekoliko minuta, etiri inspektora. Dvojica
od njih ispratili su me iz zgrade, posjeli u policijski automobil i odvezli na stanicu. Nisu mi
stavili lisice, a to mi se uini dobrim znakom. Naoh se u praznoj prostoriji drvenih ormaria
za stolom s praznom stolicom nasuprot. Rijei koje sam uo cijelim putem, bilo u automobilu
bilo prolazei kroz hodnike policijske stanice, bile su tek kakofonina sjeanja.
Shvatih da cijelo vrijeme apuem istu reenicu, kao ovjek koji se sukobio s tekom
traumom.
- Kako li je samo lijepa ponavljao sam.
- Kako li je samo lijepa
Uao je ovjek, jedan od inspektora koji su me vozili do stanice, sjeo mi nasuprot, nekoliko
trenutaka se smijuckao kao ovjek koji je dobio na lotu. I tada shvatih da je njemu svejedno
za djevojku koja je netom izgubila ivot, da mu je neija smrt izazvana predoziranjem samo

statistika u karijeri, i da je pravi cilj njegovih interesa okriviti nekoga za neto, bilo to, bilo
koga.
- Olaf Tryggvasson promrmlja zamiljeno.
- Reci ti meni, to si radio kod male narkomanke?
- Jebi se rekoh.
Lupio je akom o stol.
- Postavio sam ti pitanje! vikne.
- Jebi se! viknuh i vratih mu gestu lupanja akom o stol tako da su eljezne noice
zakripale po podu.
- Jebi se i ti i cijela gradska policija; jebite se svi po redu!
Iz depa izvadih mobitel.
- Broj mojeg odvjetnika je
Izaao je zbunjen.
- Kako li je samo lijepa rekoh i doekah tiinu.
Jebe vlast
Jedan od njih uputio se ravno prema mrtvom tijelu, a drugi mi se izravno obratio:
- Osobnu iskaznicu molim!
Stajao sam zbunjen i promatrao drugog policajca koji je odmjeravao dokazni materijal, a
zatim se sagnuo i provjerio puls na tijelu lijepe djevojke.
Nisam ekao da ovaj drugi ponovi pitanje: odvalih ga elom u nos i zatrim se niz
stepenice. Mislim da sam pao u jednom trenutku, ali nastavio sam bjeati. Trao sam kroz
mrane haustore, tua dvorita, mjesta koja nikada nisam vidio. U jednom trenutku sruih se
pod stablo nekog starog hrasta dok mi srce bubnjalo, a ubrzano disanje hladilo plua. Obrisao
sam znoj s ela.
- Jebe vlast rekoh sam sebi.
A kada je adrenalin popustio, sjetih se mrtve Izolde i briznuh u pla. Toliko sam je volio,
previe da bih doivio neto takvo. Odluih poravnati raune i umrijeti u jednom od poglavlja,
na bilo koji nain. Tragedija unutar fikcije usmjerena na sebe samog. Znao sam da moja
Izolda, u nekoj drugoj prii, ita ovo poglavlje i da joj nije drago. Ali
Ma... Ovo je moja pria.
Domjenak
- Evo ih! pljesne rukama. Uskoro e svi biti na okupu!
Petar me pogleda u udu. Netko pokuca tri puta o drvena vrata i nakon kratkog trenutka jo
jednom. Vrata su se otvorila sama i u kuhinju nahrupe dvije osobe neobinih karakteristika.
Jedan od gostiju nedvojbeno je bio zombi. Osjealo se to po smradu truljenja koji ga je
okruivao, kao i truljenje samo. Evidentno je bio mrtav ve neko due vrijeme. Samo je
pozdravio i utke sjeo za stol. Pogled kojim nas je poastio nagnao je Petra da jo jednom
pomisli na svoj bijeg s glavom kroz prozor, ali to, dragi itatelju, znamo samo mi (kao i
injenicu da je onaj prvi put izostavljen u tekstu).
Druga osoba bila je poneto interesantnija. Uglaeni gospodin u renesansnom kostimu, crne
zaglaene kose i crvenkastih zjenica. Pretpostavih da je vampir, a kada je pozdravio, potvrdih
svoju pretpostavku poduim, otrim onjacima od kojih je jedan bio inae vrlo udna stvar
zakrpan zubarskom plombom.
- Ovo su Vendel i Bjarni predstavi ih Sagita pokazavi prstom zombija i vampira. Njih
dvojica nisu jeli nita ponueno na stolu i u trenutak se zapitah
Olafe! starica me prene u mislima.
- Ovo je najbolja pria u kojoj si se pojavio, ikada! usklikne.
Proistih grlo i ustanem.

- Dragi prijatelji, neprijatelji, dame i gospodo, ja sam Olaf Tryggvasson.

- Ah, prijatelj po narodnosti dobaci vampir.
Namignem mu blagonaklono i nastavim sveanim tonom:
- Oito je da su osobe koje su se okupile danas svaka specifina na svoj nain. Ono to
mene izdvaja u svemu ovome jest to da sam lik u priama. Ne pitajte me kako i zato, ali to je
injenica koja me okruuje od trenutka u kojem sam postao svjestan samoga sebe.
Stvori se blagi amor zapitkivanja.
- Ne znai li to, po nekoj normalnoj analogiji, da smo i mi likovi u priama? prvi upita
Bjarni Thorkelsson.
- Upravo tako! rekoh neto glasnije.
Stvori se amor zabrinutosti i neodobravanja. Od svih, najglasniji je bio Vendel Pothraki.
- Zamolio bih vas jo trenutak strpljenja - viknuh.
- On bi strpljenja! viknu zombi. Je li to sve istina, to kae gospodin Tryggvasson?
obrati se Sagiti.
Starica je klimnula.
- Gospodin Tryggvasson govori istinu potvrdi.
Vendel Pothraki, zombi iz Farkaevca, jedan od likova prie Grbavi Igor, nalaktio se na
stol.
- Ima li kakve moi kao takav? upita.
- Zapravo i imam. U prvim priama autor me esto stavljao u teke situacije, no sada kao da
radimo ruku pod ruku. Mogu mijenjati radnju unutar prie, poigravati se s opisima to se u
naem svijetu reflektira kao stvari koje doivljavamo.
- Ako, recimo, poelim da vani proleti jato vrana
Svi su pogledali kroz prozor, a pod zvjezdanim nebom proletjelo je jato vrana.
- To je previe moi za bilo koju linost ustvrdi vampir Thorkelsson.
Slegnuh ramenima.
- Nekada se radi samo o sitnicama, nekada su autorove intervencije jae od mojih elja. Jo
nisam siguran doputa li mi on slobodu ili sam je, tijekom mnogih pria, izborio unutar
njegove psihe objasnih.
- To bi znailo da svaki od nas predstavlja jedan njegov alter ego oglasi se Petar s blagom
digresijom.
- Ja nisam niiji alter ego! zombi lupi akom o stol. Zatim se umirio.
- Iskreno, sumnjam i da jesi; vrlo vjerojatno si kopija neke neugodne, glasne i odbojne
osobe rekoh.
Ako je mogue da jedan zombi problijedi, dogodilo se upravo to.
Svi su zautjeli.
- I to sada? upita vampir.
- Nita, treba zavriti poglavlje odgovorih.
- A kako emo to uiniti? umijea se Sagita.
Slegnuh ramenima.
- Odluio sam svakom od vas dati slobodnu volju. Radite to elite.
Brzinom munje Bjarni Thorkelsson zario je onjake u Petrov vrat. Budui da je vani ve
pala no, a pun mjesec se ogledao na nebu, Jasmin Dodig stao se pretvarati u vukodlaka uz
strane urlike, pucketanje kostiju; sve u svemu: groteskan prizor. Sagita je mugnula iz
prostorije, a Vendel Pothraki bacio se na mene. Doekao sam ga s kuhinjskim noem koji mu
je probio oko. Glupan.
I tada, sve oko nas je nestalo.

Zombiji
- Ne svia mi se ovo ree.
Primaknem se prozoru i kroz zavjesu ugledam osobu koja je neobino podsjeala na
Quasimoda ili Salvatorea (ovisno o knjizi), izoblienog lica i s poveom grbom.
- Igor apne Sagita. On dolazi samo ako neto nije u redu.
- Zanima me to bi uope moglo poi po krivu? Petar se nasmije kao da je gubio zdrav
razum. Nisam ga krivio.
Vjetica doeka grbavca na vratima.
- Pustite me unutra, molim vas! cvilio je.
- Jesi li popravio zube? upita Sagita.
Grbavi Igor rastegne usne i otkrije redove zuba crnih kao no.
- Rekla sam ti da vie nema kolaia dok ne popravi zube! strogo e vjetica.
- Pustite me, vano je! drekne grbavac.
Sagita slegne ramenima i pusti pridolicu u kuu. Promatrala ga je sumnjiavo, ali grbavi
Igor se nije osvrtao za kolaiima. Samo je sjeo za stol i prekrio lice rukama.
- Poeli su ustajati ree zatim.
- Molim? rekosmo Sagita i ja u isti mah.
Igor je bio redar na gradskom groblju, u nekoj prijanjoj prii mojeg pisca; toliko sam znao.
- Zombiji, poeli su ustajati! ponovi grbavac.
Petar problijedi. Doista, do tog trenutka problijedio je ve toliko puta da je sada izgledao
kao kip od slonovae.
- Svi? upita Sagita.
- Svi! ponovi grbavac.
Neko vrijeme sjedili smo u tiini. Zatim zaujemo struganje po vratima i prozorima.
- Magine zamke? upitah.
- Ne djeluju na mrtve odgovori Sagita.
- Barbara! zauje se hrapavi glas kroz zatvoren prozor.
- Mozak! zauje se nekolicina glasova.
- Brzo! skoi Sagita. U podrumu ima dasaka. eki i avli su pod stepenicama. Brzo!
Skoili smo i mi. Ve idueg trenutka zabijali smo daske preko prozora i vrata, uplaeni
struganjem noktiju i hrapavim glasovima koji su ponavljali:
- Mozak!
- Hej! vikne Igor drei neki prastari revolver. Ovaj jo ima metke!
- Daj to ovamo! Sagita ga trkne po glavi. Svi za stol i ni rijei!
Posloili smo se kao djeica.
- Hm, ako je ovo neka obrada, trebamo samo preivjeti no razmiljao sam na glas.
I tada pukne staklo i prva daska na prozoru kuhinje, a kroz otvor proviri ruka ije je meso
ve bilo napola otpalo, otkrivajui dijelove kosti.
Petar skoi sa stolice, uhvati najvei no i jednim zamahom odstrani ruku. Zauju se udarci
i na ulaznim vratima. Jo jedna ruka proviri kroz prozor, a nekolicina glasova pretvori se u
mnotvo. Svi su ponavljali jednu te istu rije:
- Mozak!
- Tko je Barbara? upita Petar, stojei kraj prozora ije su daske jo drale, no ve idueg
trenutka drvo popusti i mnotvo ruku stalo ga je izvlaiti iz kue. Njegovi krikovi ispunili su
nas jezom. Sagita ispali est metaka u njegovom smjeru, a kada su poeli ulaziti, odluih
zavriti priu. Sasvim su mi dovoljne dvije smrti unutar jedne knjige, ako razumijete o emu
priam.

Razgovor
Izaao sam na cestu, promotrio park ispred sebe i na terasi najblieg lokala ugledao Petra
kako mi mae. Iz razloga koji je suvino navoditi, znao sam da to nije on, ali ako itatelj eli
znati, vidjelo se to po nehajnosti njegovih pokreta i smijeku koji mu se irio licem.
- Sjedni, popij neto ree mi.
Posluao sam ga.
- Ti vie nisi Petar rekoh.
Pokuao sam zadrati neutralan ton, ali iskreno, pojava pisca u mojoj vlastitoj prii bila je
eksperimentalno balansirana, gotovo neophodna. Jer ja, kao lik koji se pojavio u gotovo
svakoj njegovoj prii, pronalazio sam odreenu zadovoljtinu u tome da se pisac takoer
pronaao u mojoj.
- Kavu s hladnim mlijekom naruih.
- I, to misli? upita.
- O emu?
- Pa o noveli, o emu drugome?
- Dovedi sebe u situaciju poglavlja ispod rekoh.
- Oprosti na tome zamislio se. Morao sam stvoriti to vie razliitih krajeva. U jednom
trenutku ponestalo nam je ideja, obojici.
- Pa si me
- Hej, hej! prekine me. To se ne radi!
Zavalih se dublje u pleteni naslonja. Konobar donese kave i stali smo pijuckati. Sunce je
bilo visoko na nebu i osjetih toplinu zraka na licu.
- Ovdje smiljam svoje prie ree najednom pisac. Izgled mu se promijenio. Sada je bio
proelav s uredno podianom bradom.
- Lijepo je odvratih.
On samo klimne glavom. Jo nekoliko trenutaka smo utjeli.
- Nisi mi rekao to misli ree zatim.
Slegnuh ramenima.
- Sve u svemu, nije ni loe odvratih. Svia mi se ono poglavlje gdje sam - zautjeh jer
me opet prekorio pogledom.
- Zato me ispituje ako ne smijem nita otkriti? usprotivih se.
- Netko e se vratiti poglavlje unazad, a moda i zapoeti novelu ispoetka, nikad ne zna
namigne mi.
Nekako, nije mi se sviao njegov stav. Osjeao sam da me nasamario s onim uvodom, ali
nisam sumnjao da je i dosta toga prolo po mojoj volji.
- Upravo tako! osmjehne se pisac.
Zavrtjeh glavom.
- Jesi li takav i u pravom ivotu? upitah.
- Veinom odvrati.
Nastavili smo utjeti. Sunce je napravilo svoj krug i nakon to smo se natopili njegovim
zrakama, popili jo tri kave i popuili moda kutiju cigareta, on ustane, stisne mi ruku i ree:
- Imam jo dva kraja koje moram dovriti.
- ekam te tamo rekoh.
- Znam nasmijao se.
Promatrao sam ga kako odlazi i razmiljao kako je ovo prvi put da smo se doista upoznali.
Nakon toga, skoio sam u neku drugu priu.

Tragedija unutar fikcije

Shvativi da Petra vie nema, osjetih nelagodu i osjeaj odgovornosti to su s grinjom
savjesti, poput nekog troglavog zmaja, rovali po mojoj unutranjosti. Nisam ga smio ostaviti
samog. Razmislih na trenutak. Na lijevoj strani nalazio se centar i vrlo vjerojatno bih ga
primijetio. Naslov poglavlja nalagao mi je da svoje detektivske vjetine okrenem u drugom
smjeru. Na desno se protezao podugi haustor s izlazom. Bilo da je Petar pobjegao ili ga je
vukodlak odvukao, to je bio smjer u kojem sam trebao krenuti.
Stadoh se uljati, promatrajui sjene i zvukove to su odzvanjali od starih zidova, sve do
izlaza. Poslije haustora nalazila se crkva okruena zidom i travnjakom. Na podu ugledah i
prve tragove krvi. Slijedio sam krvavi trag oko crkve sve do uvuenog dijela gdje su se, u
mladosti mojeg pisca, odvijala prva, seksualna, mladenaka iskustva (nepotrebna digresija).
Prizor me zgrozio koliko osobu moe zgroziti. Tijelo Petra bilo je strahovito unakaeno,
jedna ruka iupana iz ramena, vrat slomljen, nekoliko dubokih rana, ali moda od svega,
najvie me zaprepastio prizor ovjeka umrljanog krvlju koji se gostio njegovom utrobom.
Stajao sam ukipljen moda sekundu ili dvije. Crvene oi okrenule su se prema meni i
promatrale me jednu kratku vjenost.
Ima jedna runa stvar kad razmiljam o dekapitaciji, a koju sam doznao sasvim sluajno:
ako se mozak ne onesvijesti od oka, glava osobe zapravo je iva jo neko kratko vrijeme.
Zamahnuo je, a da nisam ni shvatio to se dogaa. Nasadio me na iljak ograde i tih nekoliko
sekundi promatrao sam ga kako mi tijelu upa ruke i noge, prije nego to mi se preko oiju
spustila tama. Bila je to moja (ne prva) intertekstualna smrt. Nadam se da e itatelji
preskoiti ovaj kraj. Zaista. Mislim da mi je muka. Ne pronalazim rijei, ne ovako, ne u
prvom licu. Zar to tako izgleda? ovjek umre i sve, apsolutno sve, prestaje.
Ostanak
Zamiljao sam kako odlazim, promatram prijatelja kako drijema, uljam se na prstima niz
stepenice s cipelama u rukama, ali sve je to, naposljetku, bio samo zamiljaj. Ono drugo
poglavlje. Zapravo sam utonuo u san.
Vani je ve odavna pala no. Mjesec se uzdigao iznad grana voaka u njegovu dvoritu.
Spustila se gusta magla i zavila stabla i ulicu u neku jezovitu tajanstvenost.
Poeljeh proetati kako bih upio tu mistinu atmosferu i nekako je pretvorio u rijei.
Na izlasku iz kue za lice me utine vlana i neugodna hladnoa. Sve je nekako podsjealo
na neko staro groblje, s krupnim kadrovima vrana to kljucaju meso na dupljama nekog
svjeeg mrtvaca. I aneli, oh, da bili su tu i aneli to su iznenada oivjeli, nasmijeili se
svojim bucmastim licima i onako od kamena svim silama pokuavali odletjeti, ili barem
leprati po zraku, to dakako, bijae gotovo nemogue i, barem meni, urnebesno smijeno A
negdje u cijeloj toj prii morao je postojati i vrag. Sletio je meu njih i stao razmahivati
ogromnim imijim krilima, nabadati malene jadnike vilama specijalno zailjenim za
kamen, dok bi oni ciali i nadali se dobroj volji stvoritelja i nedolazeem spasenju. Jadnici,
onako nabodeni, izgledali bi poput tustih ranjia. Ranjii od bucmastih kamenih anela to
sjede na spomenicima mrtvih.
Na groblje stigoh obuzet fantazijom.
Zato sam doao ovdje?
Nasmijem se sam sebi. Smijeh odjekne u maglovitoj noi. Moja vlastita fantazija dovela me
ovdje.
Osjeao sam se neobino ugodno i uhvati me kakljiv poriv da nastavim sa etnjom:
zabiljeim sve te neobine prizore i pretvorim ih u ispisane reenice.
etao sam izmeu zemljom prekrivenih grobnica, promatrajui one to su se sakrile u
magli, sluajui kripu vlastitih koraka, toliko usamljenu da je svijet postao tek mala

pozornica na ijim je daskama bio posipan ljunak - a na njemu postavljeni neki kartonski
spomenici, bez glumaca, bez gledaoca, samo sa mnom koji eem meu njima vrtei se u
krug, utonuo u misli koje su posve lako mogle razoriti sve to je dolazilo iz svijeta problema i
konkretnih zbivanja.
itao sam jedan natpis za drugim: Ovdje poiva, Neka svako sjeanje, i zamiljao
te neko ivue ljude, sada stanovnike podzemlja, prema crno-bijelim fotografijama to su
bile utisnute u mramoru. Uasavao sam se pomisli da u i ja, jednoga dana, biti pokopan
ovdje s bijednim epitafom: Neodgodivo mrtav.
Osjetih stravu.
U daljini proe automobil i omete mi misli. Ja sam lik u prii; ja ne mogu umrijeti.
Negdje iza mene hukne sova.
Sjetih se i starih viceva o grobarima i vesele pjesme to sam je kao klinac neizmjerno volio
pjevati: Kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti - nee nikad vie piti alkohol!
Nasmijem se. Ne, to je pjesma koju je moj autor volio kao klinac.
Jer doista, tko sam ja? Momak koji ee grobljem, utopljen u magli, pun mjesec to klizi
kroz oblake. Zbunih se. Cijeli dojam postade nadnaravno plastian. Osvrnuh se, na grani
nekog debla ugledam vranu.
Osjetih udnju za giljotinom (ne iznad moje glave). Ispuni me zvuk ispiranja neega. Prizor
se promijeni. Izgledao je naoko bljei. Okrenuh se nekoliko puta. Otvorih oi, a kroz prozor
su dopirale prve zrake sunca. Petar je izlazio iz kupaonice i smijeio se.
- Smotaj nam jednog jutarnjeg ree.
Ne znam koliko ovaj kraj ima smisla, ali Petar je u tom trenutku postao moj prvi istinski
literarni prijatelj.
Odlazak
Petar je utonuo u san, a i meni su oi bile napola sklopljene. Shvatih da se ni u jednom od
poglavlja, ni u jednoj od linija pripovijedanja ne spominje moj dom! A elio sam svoj dom.
uljao sam se iz kue svojeg poznanika s cipelama u rukama i krenuo cestom prema mjestu
koje sam elio nazvati svojim. I pronaao sam ga. Bila je to lijepa kua, sva od drveta, na rubu
grada. Preko ogromne livade u daljini se nazirala uma. Odkrinuh vrata i unutra me doeka
sjajno ureen prostor s ve naloenom pei u kojoj je pucketala vatra, naslonja i flaa
konjaka. Ali nije bilo samo to. Svi zidovi bili su obloeni knjigama: stotinama naslova, a
iznad kamina osam zbornika u kojima sam se pojavio.
Zavalio sam se u naslonja, natoio konjak u au, uhvatio prvu knjigu koja mi se nala pod
rukom, naslovljenu Kalifova ahovska ploa i stao itati do kasno u no.
Auto referencijalna zavrzlama
Trenutak je prekinuo Petar.
- Upravo sam proitao poglavlje Auto referencijalna zavrzlama ree napola uzbueno,
a napola uplaeno. Zatim se smete.
- Jebem ti pisalo je da u to rei pred vama. Krenuo sam prema balkonu da provjerim
jeste li ste zaista poljubili.
Ponovo je stao listati stranice.
- O, jebem ti! O, jebem ti! O, jebem ti! uhvatio se u petlju.
- Hej, smiri se prijatelju, sve je u redu rekoh.
Problijedio je.
- Jesi li ti svjestan da me ubio vukodlak, da su me razderali zombiji i da mi je vampir popio
krv?
- Osjea li ita od toga sada? upitah.
Pogled mu je vrludao u krug kao da radi temeljitu introspekciju.

- Zapravo i ne odgovori.
- Pa onda? Daj, znam da ima zelenog, idemo se zabaviti. Barem jedno jedino mirno
poglavlje u ovoj ludnici rekoh.
Klimnuo je glavom.
Nekoliko sati kasnije priali smo o knjizi, puili, smijali se, uivali u sadanjosti. Izolda mi
je sjedila u krilu, Petar je motao i priao viceve.
Bili smo sretni; osjeali smo se kao najobinije osobe u najobinijem svijetu. I nakon svih
tih pustolovina koje nekoliko fiktivnih likova moe proivjeti, mislim da smo to i zasluili.
Razlaz
Vratili smo se u sobu gdje je Petar prouavao knjigu.
- Ljudi dragi, ovo nije normalno! inilo se da ga sve to neizmjerno zabavlja. - Koja
sluajnost!
Promatrali smo ga kako se udubljuje sve vie i vie. Bio je napuen i sve mu se inilo jo
udnijim nego to je doista bilo.
- Gdje si kupila tu knjigu? upita Izoldu.
- Pronala sam je meu brourama odgovori ona.
- Nevjerojatno vrtio je glavom. Ostavi mi je da je proitam, cijelu?
- Uzmi je ako eli odvrati Izolda.
- Hvala!
Izolda me uhvati za ruku i namigne mi.
- Mi idemo u grad na kavu rekoh.
Samo dajte. Znate gdje ivim, kod mene ste uvijek dobrodoli ree.
- Hvala rekosmo u isti glas.
Izali smo iz kue, osjetili sunce na licima i stali koraati cestom drei se za ruke.
- Hajde, ispalo je dobro ree Izolda.
Sloih se, a ona me trkne pod rebra.
- Koliko imamo romantinih krajeva? upita.
- Dovoljno osmjehnuh se.
- I sve ovo napravio si zbog mene?
- Ne sve ali potrudio sam se odgovorih.
Izolda me zagrli i u uho mi apne: - Kraj.

Promjena
Svijet je zahvatila neobina magla. Svjetiljke diljem globusa nou bi bespomono svijetlile
kroz gusti veo maglovitih ruku, oduzimajui dah romantiarima, uasavajui praktiare.
Meteorolozi nisu imali pojma to je posrijedi. Svjetsko stanovnitvo bilo je obuzeto
uenjem. Poveao se broj prometnih nesrea i sve zemlje bile su primorane mijenjati zakone
o doputenim brzinama.
Svi su se nadali da je poremeaj privremen. Ali nakon godinu maglovitih dana, postalo je
jasno da se situacija nee promijeniti samo tako. Promijenila se i struktura poljoprivrede,
propao je turizam. Jedino su stanovnici Londona slavili, okupljeni oko obala Temze,
razmiljajui da se njihovo prokletstvo proirilo na itav svijet.
A negdje drugdje, u nekom sasvim drugom vremenskom i prostornom kontinuumu, sjedei
ispred bijelog ekrana, itav proces promatrao je ovjek koji je i stvorio taj svijet. Stvorio ga je
rijeima i mislima, vjerujui da on, stoga, doista negdje i postoji.
I u jednom kratkom trenutku saalio se, pritisnuo tipku za novi ulomak i
svijetom je ponovo zasjalo sunce, zavlaei zrake kroz prozore zateenih stanovnika,
dotiui iznenaena i ozarena lica. Mnogi su prekoraili ogranienja brzine na cestama diljem
svijeta. Vremenskim prognozama skoila je gledanost. Pala je prodaja antidepresiva i farova
automobila. Plae su opet bile pune ljudi, podigle su se tvrtke zatitnih ulja i krema za
sunanje, i sve je nastavilo funkcionirati kao da se nita, nikada, nije dogodilo

Novela mrtvih
(Proitaj me 2010.)
Rije prevoditelja
Zbog naina na koji sam se dokopao rukopisa, ono malo ugleda to ga sada imam zasigurno
je u opasnosti da se njegov krhki temelj stropota u nepovrat. Bilo kako bilo, prinuen sam
izloiti se osudi itatelja kako bih djelu (tjeim se) osigurao kakvu-takvu vjerodostojnost.
Godine 2007., naavi se bez posla i s nimalo novca u depu, bio sam u situaciji koja je
iziskivala domiljanje u pronalaenju financija. U tome, dakako, nisam prelazio granicu
zakona osim u ovom jednom sluaju koji me, igrom sudbine, doveo do otkria od kojeg me
jo i danas podilaze srsi.
Tako sam, u vrijeme svjetske i osobne recesije, izmeu mnogih stvari, povremeno prodavao
stare predmete iz obiteljske kolekcije, a kada sam rasprodao sve to sam posjedovao, padne
mi na pamet ideja pomalo nekonvencionalne naravi.
Moja kua, naime, nalazi se u gornjem dijelu grada koji je stariji od donjeg dijela i ije su
kue ostavtina starogradskih obitelji s polovice prolog stoljea, a priljubljena je uz jednu
drugu kuu, podosta stariju i nenaseljenu ve dui niz godina. Sve to sam znao o toj kui jest
da je tamo ivjela neka gospoa koja je preminula neto poslije mog roenja.
Sam in provale opravdavao sam neprestanim autosugestijama, govorei sebi da inim
dobro djelo, jer ako je na tavanu spomenute kue i bilo prastarih knjiga, razglednica, pisama i
slino, moja ih je intervencija jedino mogla spasiti od sigurne propasti i raspadanja tijekom
vremena. Plan sam skovao na brzaka, divei se vlastitoj domiljatosti, i jedne ponoi,
poetkom prosinca, uz pomo pijuka probio sam otvor iz svojeg tavana u susjedni. Nisam se
razoarao u svojoj pretpostavci jer je tavan bio krcat malim vrjednotama, sve zajedno u
vrijednosti kakvih tri-etiri tisue kuna. Pronaao sam dva kovega prepuna starih udbenika s
poetka stoljea i jedan kofer pisama i razglednica, nekoliko neupotrebljivih predmeta i jedan
sveanj papira nekog starog formata ispisan, kako mi se isprve uinilo, nekom udnom i sada
ve izblijedjelom tintom. Sve to premjestio sam u svoje odaje, vjeto zatvorivi prolaz,
odnosno, ponovno ga zazidavi.
Spoetka, groznica je trajala nekoliko dana u razvrstavanju i procjeni ukradenog, dok mi
pod ruke nije dospio onaj sveanj papira koji sam spomenuo. Prvo to me iznenadilo bila je
injenica da su listovi ispisani nekom mjeavinom pepela i praine, a koju je vlaga slijepila na
stranice. Nadalje, rukopis je bio podosta neitak, a jezik mjeavina makedonskog i srpskog
jezika. Oni dijelovi koje sam uspio nekako razumjeti, kao i dodatna pisma mladog oficira
evidentno zaljubljenog u damu ija je kua neko bila, naveli su me da potraim pomo u
prijevodu ostalih stranica. Za tu uslugu sam zamolio dobru prijateljicu (ije mi ime nije
doputeno spomenuti), a koja je doselila iz Makedonije udavi se za mojeg obiteljskog
prijatelja. Nisam joj rekao istinu, ve da sam rukopis kupio preko aukcije na Internetu i kako
mislim da se radi o neijem neobjavljenom knjievnom radu, to tada i jesam mislio sve do
poetka treeg poglavlja kada me u trenutnoj i neoekivanoj spoznaji oblio hladan znoj na
opisanu zgodu u kojoj sam se dokopao teksta. Prijateljica, dakako, nije primijetila nita
neobino, jer se pria koju sam joj izloio nije ni po emu podudarala s onom napisanom.
U taj trenutak kada smo prelazili navedeni pasus, jedino je meni bila otkrivena istina i bila
je to upravo ona istina o kojoj je pasus govorio: pronaao sam se usred prie koju sam itao.
Zamolio sam prijateljicu da odloimo prijevod do idueg sastanka; ostao sam u svojoj sobi i
dugo buljio u pasus, osjeajui auru nadnaravnog prisutniju nego ikada.
Nakon dva dana tumaranja po kui, u nekoj vrsti paranormalne groznice, naumio sam
prijevod privesti kraju, tako da je do kraja prosinca tekst bio preveden u potpunosti od rijei

do rijei, osim dvije djelomino unitene stranice gdje sam kasnije morao sastaviti vlastite
reenice i, ne izlazei iz konteksta, upotpuniti ono to je nedostajalo.
Sljedea faza bila je prepraviti pomalo nespretni prijevod u stanje koje odgovara duhu
hrvatskog jezika, to je iz moje perspektive bilo najlake za uiniti. U cijelom procesu neke
sam pravopisne smicalice ostavio netaknutim, kao to su primjerice imenice raj i pakao, koje
su u izvorniku napisane malim slovom sve do trenutka kada protagonist prelazi granicu i
poinje spomenuta mjesta pisati velikim poetnim slovom, kao to se piu imena astrolokih
tijela, drava ili kontinenata.
Nadalje, ni u jednom od pronaenih pisama i razglednica nije potpisano puno ime i
prezime, tako da identitet pisca ostaje tajnim. Neka se od tih imena (kako je dama u mladosti
imala vie oboavatelja) razlikuju, kao i sami rukopisi, premda dominiraju pisma s upravo
onim rukopisom kojim je napisana pria. Kako se smatram tekstopiscem, a ne istraivaem,
nisam iao u dubinu tih odnosa, a ono malo ega se stariji ljudi iz susjedstva sjeaju jo vie
zbunjuje, jer je dama imala tri mua, a nijedan nije imao udio u njezinoj kui.
Logino je da sve kontradikcije proizlaze iz nestrunog prijevoda i mnotva nagaanja na
slabije itljivim dijelovima, no gradim se da sam s obzirom na okolnosti napravio najbolji
posao to sam mogao. O svemu ostalom neka prosude itatelji.
Kraj poetka
1.
Poetkom dvadesetog stoljea neki doktor presjekao je pupanu vrpcu koja me je spajala s
majinom utrobom, a krajem istog neka nedohvatljiva sila presjekla je vrpcu koja me spajala
sa svijetom ivih. Kao i veina ljudi imao sam obitelj. Bio sam sklon porocima, zabavi i
udvaranju. Kada je moja mladost pokleknula pred mudrou zrelih godina, nisam bio puno
bolji, moda tek neto proraunatiji. Ne bih sada volio suditi jesam li, kada se sve uzme, ivio
kao dobra ili loa osoba, ali kada sam se naao ispred bijelog tunela tamo nije bilo nikoga
koga sam za ivota poznavao. Uinilo mi se to nekim loim nagovjetajem. Taj prvi put,
obasjan svjetlou transcendentalnog ushita, nisam smogao hrabrosti - priznajem, ali nakon
neodreenog vremena, kada su se moja lutanja svela na obrasce onoga to sam neko najvie
mrzio ili volio, ponekad zaboravljajui da sam mrtav, znao sam da vie ne elim propustiti
priliku. Kada se bijelo svjetlo jo jednom rastvorilo preda mnom, zakoraio sam zamolivi
Boga da ne budem sam, barem neku pomo sa strane. I premda mi nitko nije stavio novie
na oi ili u ake - on me je ekao.
Sve to se dogaalo nakon toga bilo je poput buenja iz duga i naporna sna. Misli su mi
nakon dugotrajne smuenosti ponovo stekle odreenu bistrinu. Dobro i zlo poprimili su
drugaiju dimenziju. Gledao sam to kao to star ovjek promatra svoje djetinjstvo: bez grinje
savjesti; sa zrelou koja je izvan poimanja uma uvjetovanog zemaljskim normama i
zakonima. Razgovore sa savjetnikom, kojeg sam iz ale zvao Haronom (povratak humora u
moja putovanja unio je moda vie svjetlosti, nego sva ostala zbivanja), doivljavao sam kao
transcendentalne skokove u sfere u kojima bih se osjeao kao polubog. Pripovijedao bi mi o
raju i paklu u beskrajnim repeticijama od kojih sam isprve upio tek neto o duama koje su
sve to preskoile i vinule se ravno Bogu. Ne kaem da ga nisam razumio, strano zaigran
slobodom uma, ve da ga nisam sluao. Puno toga to mi je pripovijedao bilo je povezano s
hinduistikim stajalitima reinkarnacije, kranskom podjelom na pravednike i grenike,
velikom zbrkom svega ikada napisanog u svetim knjigama i, naposljetku, kada je moj um
prekoraio granicu njegove strpljivosti, pokazavi angaman jedino u diskusijama o
postojanju rajskih ptica (koje prema nekoj od legendi nikada ne slijeu jer nemaju noge!?), na
pomalo brutalan nain neto me iupalo iz sanjarenja. Haron mi je tada pokazao dijete na
Zemlji, tvrdei da je moja dua zaposjela novo tijelo i da e se u skladu s kozmikim
zakonima reinkarnirati do kraja svemira - ili dok se ne izbavi iz okova ponovnog raanja i

umiranja upornim pjevanjem Hare Krsna - Hare Krsna, Krsna Krsna Hare Hare, Hare Rama
- Hare Rama, Rama Rama Hare Hare ili nekim drugim alarmnim sistemom kojih je za due
bilo sakriveno napretek. Ali zato mi je priao o svemu tome? Pa zar i ja nisam bio dua?
Na to pitanje odgovorio mi je, citiram: Ti si astralni ostatak, sjeanje, odraz odraza
Ne mogu opisati mjeavinu straha i razoaranja koju sam outio i koliko je trajala, iako mi
je Haron objanjavao da bih na tu vrstu smrtnosti trebao biti pripremljen. Obuzeo me osjeaj
uasa da je neto strano polo po krivu, slian onome koji osjea ovjek trenutak prije no to
e zaspati omamljen anestezijom, bez snage da progovori, da izrazi svoje zapaanje, a koji je
shvatio da su ga grekom odveli u krivu operacijsku salu. Na svaki moj protest ili negiranje
Haron bi uzvraao duhovnom pljuskom, kao to namrteni odgajatelj klepne po ruci dijete
koje eli staviti pikulu u usta.
Nakon dugog perioda odbacivanja, shvativi da sam opet na poetku, upitao sam to mi je
initi. Ispriao mi je da u ivjeti, vie-manje, jo dvije tisue godina, dok ne izblijedim, i da
oekuje od mene odluku od najvee vanosti za dogaaje koji e ispuniti moj astralni ivot.
Rekao mi je, po ne znam koji put, da prema kranskoj doktrini doista postoje raj i pakao i da
prema vlastitom izboru mogu ostatak svojeg postojanja provesti u jednom od njih. No nakon
to se odluim i nastanim jednu od tih domena, njegov posao sa mnom je zavren.
Ono to bih volio spomenuti jest udno zbivanje koje je nae razgovore inilo sve slinijim
onima na Zemlji. Naime, kako smo se vie bliili velikoj odluci, osjeaj, iako beskrajno dug,
sve je vie nalikovao buenju iz polusna (jer doista ta dva stanja jesu neobino slina). Naa
tijela astralne prirode dobivala su obrise, nae rijei kao da su plovile kroz eter, a na kraju,
neposredno prije velike odluke, gotovo sam mogao zamijetiti mimiku njegova lica.
- Jesi li spreman? ponavljao je to pitanje u pravilnim razmacima.
- Jesam slagah.
- Tada je vrijeme da te povedem u razgledavanje ree.
Bezlinost koja nas je do tada okruivala pretvarala se u materiju tanku poput svile, ali
dovoljno opipljivu da bi je moja osjetila mogla osjetiti kao sebi ravnu.
Poveo me kroz raj ili imitaciju istog, kako je objasnio, a zatim kroz pakao, odnosno
njegovu ivu sliku.
- Da se razumijemo - govorio je. Nazive raj i pakao koristimo s pridolicama radi lakeg
shvaanja i kako bi se razlikovali termini i njihovo dublje znaenje. Tako je raj kola za one
koji ele postati duhovima-pomagaima na Zemlji. Ima ih puno, dugo traju, a njihovi im se
tienici dodjeljuju ovisno o sposobnostima i prilikama. U onih u kojih je elja za
zadovoljenjem vlastitih potreba vea, odlaze u pakao gdje moi svojih astralnih tijela troe
prema vlastitom nahoenju, kao i u svrhu odravanja domene, ve prema odlukama
upravitelja. Nakon kratke poduke moi astralnih tijela i nain njihova koritenja razlikuju se
ovisno o pojedincu, a njihovo postojanje izvan svake je rasprave. Isto tako koritenje tih moi
slabi astralno tijelo i skrauje mu vijek.
- Znai, ako odaberem raj i postanem pomaga, trajat u due? upitah, promatrajui na
milijune astralnih tijela to su sa svojim savjetnicima raspredali o duhovnim i moralnim
pitanjima, ba kao i ja sada, hodajui ruku pod ruku beskrajnim vrtovima uzviene ljepote i
iskuavajui svoje moi u vidu telepatije, telekineze i neke povrne materijalizacije.
- Due da, ali ne i beskrajno odgovori savjetnik. - Pomagai dio svoje energije crpe iz
boanskog izvora, no i dalje su potroivi kao i u poetku.
Tada me povede kroz pakao i prvih nekoliko trenutaka ostadoh osupnut, ali ne onime to
sam vidio, ve onime to je nedostajalo. Naime, paklenog ognja, sumpornih vatri i vragova s
trozubima nigdje na vidiku, tako da je njegov naziv posvema izgubio na znaenju. Zapravo,
na neki udan i bizaran nain sve je ostalo isto: isti oni prekrasni vrtovi u obliju prirode
dodirnute samim boanskim smislom za estetiku, neusporedivo ljepi od iega to sam do
tada vidio. Kao to mi je Haron pokuavao objasniti, a to su moje ui ispoetka odbijale

sluati dok se oko nije uvjerilo, jedina razlika izmeu raja i pakla bila je u naelu. Svi su
stanovnici te domene bili bez savjetnika ili su se druili meusobno, uei i iskuavajui moi
na svoju ruku. Ve tada, priznajem, iskuenje postade ogromno.
- Neka te ne prevari taj osjeaj koji ti se upravo usadio u umu Haron se osmjehne,
razmatrajui moja razmiljanja. I bez obzira na ljepotu pakao je zasluio svoje ime. Moda
ne s estetske strane jer nita stvoreno od Boga ne moe biti runo, ali naelno svakako.
- Svrha svake Boje kreacije je sluiti i pomagati nastavi, dok je ivot na Zemlji
svojevrstan test zaborava na koji je svaka dua, kao djeli Boga, pristala svojevoljno. Ovo to
sada gleda muan je nastavak svega to te za ivota titalo: zaborav, samoa, neznanje; borba
za opstanak i naposljetku smrt protiv koje se ne moe othrvati, a o kojoj si primoran
razmiljati jer si, smijeno zaveden i udaljen s puta boanske ljubavi, cijelo vrijeme
usredotoen samo na sebe.
- Koliko je moje rodbine tamo? upitah ga nenadano, ali on je imao ve spreman odgovor.
- Ako ih i nae, vjerojatno ih nee prepoznati, ili e misliti da si ih pronaao, a to nee
biti oni. to misli, koliko je istih sudbina prohujalo Zemljom ak i za tvojeg vremena, koliko
istih imena, koliko preslika tebe samoga? Koliko uope postoji preslika Zemlje, uz tek siune
razlike? ujedno zateen njegovom spremnou shvatim da ovdje raspreda o paralelnim
svjetovima. I koliko god mi se to u danom trenutku inilo nepojmljivim, u potpunosti me
prikovao za tu viziju.
- Boanski plan na Zemlji nastavi, - kao i na svim drugim planetima ocrtava se, kada ga
jednom pogleda odozgor, u jednostavnoj abloni beskrajnih ponavljanja. Svaki ovjek
nesposoban je ugledati svojeg dvojnika jer mu ego, od roenja pa do smrti, vie da je
jedinstven, a jedinstvena je jedino njegova besmrtna dua dio koji za cijelog putovanja
najmanje zamjeuje.
Dugo sam razmiljao nad tim rijeima, ali ono to me zamaralo, pitanje koje je znatieljan
dio ljudskog uma izvlaio na povrinu, bilo je: ta zato nam onda taj Bog (ipak) ne udijeli
besmrtnost? Zato je tako okrutan i nemilosrdan prema nekim biima dok druge oboava,
kako to da su jedni jednakiji od drugih? Ako je njegova kreacija toliko savrena, kako to da
postoji preslika materije same, astralna razina u kojoj poput nevanih insekata ekamo da nas
pregaze koraci vremena? Ne, rekoh si, to nije bilo poteno, kao to ni za ivota mnoge stvari
nisu bile potene i shvatih, kao to sam u nekom neodreenom trenutku shvatio i na Zemlji,
da ne elim imati nikakva posla s tim Bogom. Da mi je bolje i da elim biti sam za sebe, da u
mu njegovu milostinju baciti u lice, iako mi je savjest pod ruku s iskrenou aputala da je
mjesto koje mislim izabrati upravo ta milostinja o kojoj priam. Ali nije bila milostinja,
shvatio sam vrlo brzo, ve zatvor.
Gadim se sebi dok piem ove rijei od surovosti istine koju iznosim, jer i ja sam dio nje kao
to je i svaki grm, kameni ili daak vjetra, djeli Boga koji nas je stvorio.
2.
Obznanih svoja razmiljanja i nezadovoljstvo svojem savjetniku. Upitah ga je li i on jedan
od onih koji su izabrali nesebino pomagati.
- Ja sam se odluio za raj ree Haron. - Potom sam dugo lutao Zemljom u obliju
pomagaa. Moje zasluge tamo dovele su me do pozicije u kojoj sam sada. Svu energiju crpim
iz boanskog izvora, moje tijelo obnavljano je od trenutka kada sam umro i neu ostarjeti ni
izblijedjeti do kraja Svemira. Kada se Zemlja i sve njezine preslike pretvore u uarenu kuglu,
vjerojatno e me poslati nekamo drugamo. Tako sada vidi da su sva tvoja razmiljanja bila
besmislena. Bog ti nudi mogunost, kao i bilo kome u tvojoj poziciji, da se uzdigne iz mulja
svoje sebinosti i istinski ostvari ono emu tei

Iako to zadnje pitanje nisam postavio njemu, razlika izmeu onoga to sam govorio i samih
mojih razmiljanja iz njegove perspektive bila je tanka, kao da njemu upuene misli tek
opisuje animacija i privid razgovora, dok one unutranje moe uti kao i ove prve.
I nasmijah mu se u lice. Udarih ga upravo tom prividnou kao to bih i tamo dolje izabrao
ivot, koliko god prividan bio. To ga je moda uvrijedilo, ne bih znao, jer on je svoje misli
skrivao isto tako dobro kao to je itao moje. Moda mu je preko lica i prela kratkotrajna
sjena, pomislih, odraz onoga to je osjetio ili pomislio, ali previe brz da bih ga zamijetio.
- Onda dobro ree. Vidim da si u svojem umu ve kreirao odluku i kaem ti da grijei.
Ali tome i slui slobodna volja, da odluuje sam za sebe.
Tek tada sam uvidio da ga moja tvrdoglavost rastuuje, to mu se nedvojbeno italo iz
rijei, i shvatih da je on samilostan stvor, a opet, inio mi se tako zavedenim, tako grdno
prevarenim da se vie nisam ni elio zamisliti na njegovu mjestu; inio mi se poput lana neke
stranke koji iz dana u dan ponavlja iste uzviene ideje, bori se za ono to smatra pravim, dok
mu izvan dohvata njegova shvaanja i poloaja efovi te iste stranke potkradaju narod.
Postoji jedna stvar koju elim napomenuti na poetku ove pripovijesti, a to je da sam puno
dogaaja na poecima svojeg putovanja doivljavao sasvim drugaije nego to ih doivljavam
sada kada ih se prisjeam te postoji mogunost da e se itatelju otkriti neke nepodudarnosti
izmeu onoga to sam razmiljao u nekom specifinom trenutku i razmiljanja o istoj temi
koja u iznositi sada. Razlog tome jest elja da stvari predoim onakvima kakve su u tom
trenutku zaista bile, a kako je moje pamenje daleko savrenije u sadanjoj formi, za razliku
od one kada sam bio iv, i kako cijelo svoje iskustvo mogu sagledati odjednom kao rastegnutu
filmsku vrpcu, ako se bolje zamisli i pokua uivjeti, itatelj e shvatiti da tih nepravilnosti
nema.
A kada smo ve kod toga, sigurno se pitate: kako to da jedan duh moe pisati? Mislim da
nije teko pogoditi. Ali za to sam se morao vratiti Jedan od rijetkih koji se vratio da bi
priao o tome.
3.
Padao sam kao to pada bomba s visine od tisuu zemaljskih atmosfera, zaahuren u
omota od vlastitih misli po naputku savjetnika da se moje astralno tijelo ne bi istroilo od
trenja. Bila je to prva i zadnja praktina poduka koju mi je ikada dao. Pitao sam se da li bih
strahovao od visine i pada da sam strahovao i na Zemlji. No kao i u buduim dogaanjima sve
sam vie uviao koliko je um dominantna sila u ovome svijetu: da mi nismo ni bili drugo doli
ostavtina uma koji smo posjedovali. Slobodna volja osuena na umiranje. Smijeno. emu
sve to, ta arada, toliko truda i lanih ideologija, kada je ono neovisno bilo manje povlateno
od onog podinjenog. I upravo sve se dogodilo na nain na koji sam zamiljao da e se
dogoditi, taj Miltonov pad.
Prizemljio sam lako, uz bljesak, a nekoliko ih je palo uz vrisak i pomutnju, neki
usporavajui, drugi su odskoili kao teniske loptice, oni jako uplaeni jednostavno su se zabili
u tlo. Ali sumnjam da je itko outio bol, barem ne fiziku.
Bez previe razmiljanja krenuh prema gradu koji se nazirao u daljini, divei se skladu koji
sam ve prije pokuao opisati, a koji je bio Moda i postoji na Zemlji tako krasna flora kao
ova u Paklu, ali ja je za ivota nikada nisam vidio. A kada bih i pokuao, premda mi priroda
nikada nije bila jaa strana, neke bih predjele mogao usporediti sa stepama i savanama; jer sve
je bilo prepuno niskog i visokog bilja (premda nepoznatog i sasvim druge vrste od onog
zemaljskog), neke s poljima ita prepunih makova, a pogled je pucao u beskraj.
Kako nisam botaniar, na poetku sam mislio da je jedino trava ostala trava, jer nita drugo
nije mogla ni biti, povijana vjetrom astralne energije. Tek kasnije utvrdio sam da ono za to
sam na poetku mislio da su sjene ipak jesu stabla, premda razliita od ono malo vrsta koje
sam poznavao. Da itatelj ne bi dobio krivu sliku lijepo oslikane pustoi, mjestimice su se

nalazile umice nalik oazama ija je ljepota malim jezercima i cvijeem zasjenjivala sve
ostalo.
Spomenuo sam grad. Taj se dizao na obzorju kao nestvarna nakupina zidina i visokih kula,
od kojih su se neke uzdizale vie od onoga to sam smatrao sredinjim dvorcem, s puno irim
gornjim dijelom nego donjim, poput nekih (mislim) gljiva koje sam sretao na putu do njega.
Usred sve te raskoi boja jedino je on bio nepodnoljivo siv i kao da je upijao svjetlost oko
sebe, jednako kao to je k sebi privlaio i sve nas. Sjetih se da ga nisam vidio kada mi je
domenu pokazivao savjetnik i iz razloga koji u tom trenutku nisam mogao pojmiti, odluih ne
slijediti poriv da zaem u nj. Zastao sam, iako neodluan, promatrajui ostale mrtve kako se
poput kapljica vode slijevaju prema ulaznim vratima. Neopisiva elja gonila me da krenem
dalje, no moj prkos protivio se toj zamisli. Bila je to slobodna volja u koju sam nakon svega
vjerovao kao to je i Haron vjerovao u beskonanu ljubav. Ipak sam mu se i dalje pribliavao,
ali u namjeri da ga bolje vidim i po mogunosti obiem. Na tom dugom maru postupno se
raala zamisao da bi tamo negdje moglo biti jo pojedinaca koji nisu eljeli da njihova
energija poslui za odravanje tog privida: prekrasnih livada i jednoga grada od papira. I bio
sam u pravu, to sam saznao tek kasnije.
Dvanaest apostola
1.
Pribliivi se zidinama, mogao sam vidjeti koliko je grad zaista bio nestvaran, kao da su
zidovi bili nacrtani olovkom na podlozi daleko detaljnijoj i s puno vie boja. Stvoritelj grada
nije elio da se njegove sluge osjeaju dobro. Outjeh nezadovoljstvo dok sam tako promatrao
grad izbliza i shvatih da ono dolazi iz graevine same, iz supstancije iz koje je bila izgraena;
a kako bih odmicao od zidina, umjesto nezadovoljstva nastupala bi opet neka udna
smirenost.
Ne bih znao opisati vrijeme koje je prolazilo, jer nije padala no, no hodao sam neopisivo
dugo u elji da promotrim dvorac s bone strane. Tek kada sam gradska vrata poeo gubiti s
vidika, shvatih da je grad opasan krunim zidinama i tako velik da se inilo kako kule, kojima
su zidine trebale biti flankirane, nestaju iz vidokruga kao svjetionici na obzorju.
Negdje u tim trenucima spontano me spopadala elja da iskuam moi o kojima mi je
priao Haron. Zatrao bih se i lagano odizao od tla, ba kao spava koji u snu pokuava
lebdjeti. ak je i osjeaj, ako se dobro sjeam, bio posve identian; jer cijeli proces iziskivao
je golemu koncentraciju, kao da se samom eljom mijenjaju i parametri koji su vezali moje
tijelo s prostorom koji me okruivao (kao to volja spavaa mijenja fizike zakone unutar
njegova sna). Bilo je sasvim oito da je moje tijelo izgraeno od iste supstancije kao i svijet
oko mene i da su fiziki zakoni u relacijama izmeu mojeg entiteta i tog prostora postavljeni
na drugaiji nain od onog u materijalnom svemiru. Za razliku od ivog ovjeka iji je um tek
davatelj naredbe, a tijelo izvritelj i uvjetovano materijom od koje je i samo nainjeno, ovdje
je ta posrednost bila iskazana u puno manjoj mjeri. Um je bio taj ija je gustoa nadilazila
materiju i kao takav ujedno i pokretaka sila, izvritelj i onaj koji doivljava. Svejedno, tkanje
stvarnosti ipak je postojalo, tako da je snaga volje bila neizbjena u postizanju eljenih
manifestacija. Sve to prolo mi je kroz glavu u jednom jedinom trenutku, kao munjevita
spoznaja o astralnoj razini i njezinim zakonitostima, premda nikada prije nisam nita itao o
tome, niti sam se bavio takvim triarijama u svijetu u kojem je kamen kamen, a ruka jedina
koja ga moe baciti.
I tako bih malo letio, odmarao se, vizualizirao osobe iz svojeg ivota, odnosno njihove
prikaze koje bi mi mahale, ponekad ak i govorile rijei koje sam zamiljao. Te prikaze bile su
tanje i manje vrste od astralne materije od koje je bilo sainjeno sve ostalo, ali su postojale
dokle god bi mi to koncentracija doputala. Volio sam odizati predmete od tla, neki kameni
ili granicu, povijati travu vlastitim mislima. Takve sposobnosti oduevljavale su me kao to

bi me oduevile da sam ih stekao na Zemlji; i dok bih se tako igrao, zaboravljao sam gdje se
zapravo nalazim. Sasvim nesvjesno udaljavao sam se od grada, sve dok njegovi obrisi nisu
postali toliko nestvarni da sam na njima mogao crtati linije golim prstom. inilo se da sam u
tom stanju slinom euforiji posvema izgubio osjeaj za vrijeme, gubio sam se kao u snu, dok
mi je podsvijest govorila da je to neka vrst ovisnosti koja mi je obuzela um i da sam sline
duhove viao kada sam sa savjetnikom prolazio kroz sliku Pakla. Nisam siguran koliko bi to
trajalo ni da li bih se ikada uspio otrgnuti iz sanja koje sam stvarao, da me netko nije prekinuo
u svemu tome. Netko tko je, u buduim dogaanjima o kojima u pripovijedati, postao mojim
zatitnikom.
2.
Pripovijedao sam o sanjama. Da predoim itatelju kako je to zaista izgledalo, iz iste
znatielje vizualizirao sam jednu od ulica grada u kojemu sam ivio. Nije mi ta ulica ni po
emu bila bliska niti sam je volio, ali sada ju je bilo krasno stvarati zbog mnotva labudova
koji bi trkarali dvoritima, pitoreskne gradnje kua od kojih je svaka bila razliita, a zajedno
su inile prekrasan niz; pasa koji su veselo etali iza ograda vie eljni panje, nego da obrane
posjede svojih vlasnika. U jednoj od vizualizacija stvorio sam svoj etrdeset i drugi roendan:
sve prijatelje koji su tada bili nazoni u krmi, a koji su mi nazdravljali podiui ae pune
vina dok se u mojem umu stvarala kakofonija njihova smijeha; najednom, sve se poelo
uvijati, cijela vizija kretala je prema nepodnoljivom dok se naposljetku nije rasprsnula od
napetosti mojeg umiljenog pijanstva. Tada sam se naao kako sjedim u travi oamuen, a
preda mnom je stajala osoba ija pojava je u meni izazvala golemo strahopotovanje istog
trenutka kada sam je ugledao, premda nisam znao tko je niti sam je ikada prije vidio.
- Ja sam Akbar ree stranac, a njegovo ime nije mi zazvonilo u sjeanju. Zvualo je
nekako turski ili arapski, ne bih znao.
- Ja sam
- Zamolio bih da me slijedi prekine me kao da mu moje ime nije bilo vano.
- Nee poaliti dodao je. - ini mi se dobrom osobom i volio bih da upozna moju
druinu
Njegove rijei ispune me znatieljom, iznenaenjem, eljom da ga pratim do kraja ovog
fiktivnog svijeta. Ne mogu opisati kakvom je karizmom raspolagao. Mogao je rei dvije rijei
i njima pomaknuti planinu: u ovom sluaju metaforiki - jer u teoriji, planinu je bilo mogue
pomaknuti i bez izgovaranja ikakvih rijei. I upravo stoga slijedio sam ga ne pitajui kamo
idemo, u tiini, promatrajui njegov korak koji je odskakivao takvom lakoom da sam ubrzo
shvatio da on svoju energiju unosi ak i u kretanje, da je svaka sitnica na njemu i oko njega
prvo promiljena, a potom stvorena. Osoba koja nita nije preputala sluaju i oko koje nije
bilo ni daka vjetra, a da taj nije bio pod njegovom kontrolom: to se na njegovu licu ili
moguem manjku koncentracije za neke druge stvari ni po emu nije dalo naslutiti. Sve to
spoznao sam druei se s njime u dogaajima koje u opisati, ali ovdje to iznosim jer ako te
stvari i nisam znao na poetku, poprilino tono sam anticipirao iznesenu tvrdnju.
Putem sam se i dalje igrao stvaranjem: maleni psi koji je trkarao pored moje desne noge,
orao koji je kruio iznad nas, a koji je predstavljao moj drugi vid, zid koji sam postavio ispred
nas, kroz koji je Akbar proao kao da je od svile, ne rekavi ni rije.
Doveo me do nekolicine ljudi. Tek tada sam zamijetio da svi nosimo razliitu odjeu. To je
neto o emu do sada nisam pripovijedao, ali do tada mi nije bilo palo na um. Ja sam cijelo
vrijeme nosio jednostavne sive hlae i bijelu koulju. Bila je to odjea koju sam najee
nosio i za ivota. Akbar je bio odjeven u jednostavnu bijelu halju, drugi su nosili odjevne
predmete koji su se nosili u razliitim razdobljima ljudske povijesti. Bila je to navika koja nas
je odreivala kada smo bili ivi pa je tako i sada jedan dio naeg uma, sasvim nesvjesno,
odijevao naa astralna tijela.

Druba koju je spomenuo kada me je pronaao brojila je svega deset ljudi. Upoznao me
redom sa svakime od njih. Bili su tu Ahmed Faiz, Angelo Beolko, Coue Emile, Alfred
Dreyfuss, Edward Young, Finn Mac Cumhail, Joseph Carey Merrick, William Burke, Tituba i
John Hawthorne. Niti jedno od tih imena nisam poznavao, iako sam nasluivao da ni jedno od
njih nije nepoznato u povijesti ljudskog roda. Moda je to pomalo smijeno, ali tek nakon to
sam umro, zastidio sam se svojeg neznanja. Instinkt mi je govorio da bih trebao biti poaen
u drutvu tih osoba, svejedno, iako sada znam tko su bili i kako su umrli, ispriat u priu
onakvu kakvu sam je doivio tada. Tada sam vjerovao da postoji samo jedan razlog zato me
Akbar uvrstio meu svoje miljenike, a taj je da, iako sam za ivota bio nitko i nita, jo nikada
nije vidio da neki pridolica stvara onako lijepu ulicu s labudovima, kienim kuama i psima,
sve u jednom mahu, a da jo nije posve pronikao u sutinu svojih sposobnosti.
3.
Sjedili smo uz vatru koju smo hranili mislima, od tri komada izmiljenog drveta koji su
mogli gorjeti vjeno, i priali. Zapravo, oni su priali, a ja sam sluao. Najlake mi je
ispoetka bilo uoavati odnose izmeu pojedinih osoba. Tako sam zamijetio da su crnkinja
Tituba i John Hawthorne iznimno bliski. Sjedili su jedno do drugoga, ponekad zagrljeni i
pitao sam se moe li u ovome svijetu odnos dvoje ljudi biti i tjelesno intiman.
- Nikada ti neu oprostiti ree Tituba iznenada, u trenutku kada je amor drugih glasova
utihnuo. Sva se panja okrenula prema njima.
- Ali ve si mi oprostila osmjehne se Hawthorne. I osvetila se takoer.
Ostali se nasmiju.
- Namjestila si mi nakon svoje smrti i zavrio sam kao i ti na lomai. 9 Bilo je sueno da
se sretnemo ovdje. Nikada se vie ne bih vratio na Zemlju. Kako da ovjek razlikuje dobro od
zla u svijetu u kojem je po prirodi slijep prema tananoj niti to ih razdvaja. Gdje su neznanje,
strast i vrlina izvor svakog djelovanja i jedini izbor.
- Ovo si lijepo sroio. Niti ja to ne bih bolje uinio dometne Ahmed Faiz.
- Dosta, dosta! Tu smo priu uli ve stotinu puta rogoborio je Finn Mac Cumhail. Neka
netko ispria neku drugu priu. Neka pria Burke, uvijek me nasmiju njegove pustolovine od
krvi i mesa.
William Burke je utio, vjerojatno neraspoloen.
- Volio bih se samo domoi Knoxa apne naposljetku.
- Knox je u gradu ree Akbar. I vrijeme je da to pusti na miru. To su rauni koji na
ovome mjestu vie nemaju vrijednosti.
- Svejedno - mrzovoljno e William. Namjestio mi je, i to svojski. Sve to sam inio
bilo je iskapanje mrtvaca. On je bio taj koji je davio.10
- Sada je ionako svejedno ree Akbar. Mrtvi ste obojica, ba kao i leevi koje je secirao.
- Gluposti - rasrdi se Coue Emile. Nismo u zatvoru, Williame, gdje nitko nije kriv.
Iskapao si, davio si. Sada to vie nije vano. Dobro i zlo na Zemlji nisu isto to i dobro i zlo
ovdje. Kada smo osnovali drubu, dogovorili smo se da se neemo podsjeati niti okrivljavati
za ono to smo inili ivi. Neka za to ispataju due koje su uvjetovane karmom. Mi smo tek
sjeanje na ta djela, odjeci to imaju izblijedjeti. Nemoj se suvie zamarati time.
- A ipak je sve oko nas Jahannum11 doda Ahmed Faiz, a tuga se razlije krugom.
9

Tituba je bila robinja koju je John Hawthorne, poznati lovac na vjetice koji je kasnije i sam bio spaljen, dao
spaliti kao vjeticu.
10

Zloglasni ubojica William Burke, koji je poetkom 19. stoljea u Edinburgu u kotskoj iskapao mrtva tijela i
prodavao ih lijeniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije davio i ive ljude, smaknut je godine 1828.
11

Muslimanski pakao.

Vatra je pucketala, plameni jezici igrali su se u zraku i bilo mi je pomalo ao to na ovome

mjestu ne postoji no jer bi doivljaj bio bez premca. Sa svojim sposobnostima mogli smo biti
bilo gdje, u bilo kojoj umi sa Zemlje ili iz pria, ali stabla i raslinje bilo je puno lake stvoriti
nego privid mjeseca i zvijezda to sjaje u tmini. Za to smo trebali izmijeniti veliku povrinu
ovog prostora koji nam je stajao na raspolaganju, a nikome nije bilo stalo troiti svoje
postojanje radi ugoaja iz bajke. Svejedno, u daljini, poput zvijezda to su padale, na tisue
mrtvih slijevalo se s neba.
Tada je Edward Young stao recitirati prekrasne stihove, neopisivo povezane sa svime to
nas je okruivalo.
- Odakle mu tako lijepi stihovi? upitah Josepha Merricka koji je sjedio do mene.
- Za ivota je bio pjesnik ree Merrick. Pjevao o smrti i o ivotu onkraj groba. Sada ima
priliku svoju poeziju dovesti do savrenstva, a mi smo mu jedina publika.
- Bio je Englez? upitah, u elji da nastavim konverzaciju.
- Tako je ree Merrick.
- Ovo zvui lijepo. Mogao bih ga sluati cijelu vjenost - i usudih se ovdje dodati: Josephe.
- Zovi me John ree Joseph Carey Merrick i zagleda se u daljinu.
Promatrajui ga zamiljenog, uvidjeh da je on najljepi meu nama. Crte njegova lica bile
su gotovo neprirodno lijepe; oi, ui, nos, brada, elo, kosa, sve to stapalo se u uzvienom
skladu koji je bio izvan poimanja estetike tijela. Iz nekog razloga nasluivao sam da nije tako
izgledao dok je bio iv.
Sluali smo Youngove stihove koje je izmiljao na mjestu i gubili se u ambivalentnosti
vremena koje kao da nije postojalo ili jest, samo ga je odjednom bilo previe.
4.
Veinu tog vremena provodili smo zajedno. Na mjestu gdje ovjek moe imati sve, a nita
od toga nije stvarno, jedni drugima bili smo najvee otkrie. A kako nita nije sluajno, prvi
od njih s kojim sam se zbliio bio je John Merrick. Ispriao mi je svoju tunu priu. Uinio je
to na nain na koji smo inili sve stvari: kroz prikaze mjesta, ljudi i dogaaja. ovjek koji ne
zna istinu pomislio bi da se u Paklu ne moe osjetiti suut, da su njegovi stanovnici
neosjetljivi na tuu patnju jer su previe usmjereni na svoju. Ali nije bilo tako. I u vie navrata
molio sam ga da svoju pripovijest nastavi neki drugi put jer mi je parala srce kao nita do
tada. Ne elim ovdje ponavljati to mi je ispriao jer onaj koji ita ove redove (samim time to
gonjen znatieljom dri ovu knjigu u ruci), tu priu vjerojatno ve znade. Ali kako mi je
nitavno i hladno zvuao izraz neurofibromatoza, za cijeli jedan ivot neopisive
usamljenosti. Termin ne moe opisati patnju uma zatoenog u slonovskom tijelu, strah od
nepoznatog i ljudsku gadost tog vremena. Ne, neu vam ovdje ispripovijedati stvari koje
moda i ne znate samo da bi upotpunili svoje znanje, ali mogu vam rei da je John Merrick u
dui bio ljepa osoba od svih nas, to je, ironino, bilo objelodanjeno tek ovdje. Nije nosio
svoju masku uzviene ljepote namjerno niti je ona doista bila maska. Od trenutka kada je
umro, John Merrick postao je najljepim duhom ikada.12
Svoje razgovore vodili bismo etajui beskrajnim poljanama Pakla, ponekad se
pribliavajui gradu tek toliko da osjetimo zato mu ne elimo pripadati. Jednom smo se
dotakli zidina i osjeaj je bio slian guenju: mogao sam osjetiti kako neto crpi energiju iz
nas.
- Hajdemo odavde rekao je tada Merrick s trakom mrnje u glasu, kao da od ljudi to su
prebivali unutra ne oekuje nita bolje od onih kojima je bio okruen za ivota.
12

Joseph Carey (John) Merrick bio je cirkuski bolesnik po kojem je 1980. godine snimljen film ovjek slon.

I nakon svake od tih etnji vratili bi se do kruga dvanaestorice, gdje su Hawthorne i Tituba
uivali u meusobnoj ljubavi, a Ahmed Faiz i Edward Young sklapali najljepe stihove ikada,
Coue Emile i William Burke raspravljali o medicini koliko god je to na ovome mjestu bilo
izlino, Alfred Dreyfuss i Finn MacCool usporeivali srednjovjekovne vojne taktike i one
dvadesetog stoljea, premda je Finn ponekad volio recitirati i pjesmice, ali one o boju to su
se uglavnom ticale junakog podviga da nas dvanaestero juriamo na grad. Tvrdio je da je
jedini imao moi i za ivota, to je nedvojbeno bilo dokazano samom njegovom prisutnou
jer nitko na Zemlji nije zapravo znao je li Finn MacCool postojao ili nije, a prema legendi
mogao je proricati budunost. Angelo Beolko, zvan Rukante, bio je nepoznanica. Njegov
smisao za komediju vie nas je ostavljao zbunjene nego nasmijane, a njegov istanani cinizam
u svako doba podsjeao nas je gdje smo i zato smo ovdje. Govorio je da za ivota, dok se jo
smatrao dobriinom, ne bi nimalo sumnjao u ovakvu glupost kao to su Raj i Pakao za
astralna tijela, duhove koji po samom boanskom zakonu nisu nita krivi. Tvrdio je da je
glupost upravo onaj reprezentativan dio koji dokazuje da nas je Bog stvorio na svoju sliku i
priliku.
Akbar je bio isto to je bio i za ivota: ujedinitelj i graditelj, vladar koji je ve u esnaestom
stoljeu shvatio da sve religije sadre fragmente jedne velike istine, da se ovjeanstvo nikada
nee duhovno uzdii ako ne ujedini tu istinu, ako ne slijepi svaki komadi zrcala i ne ugleda
Boju sliku u vlastitom odrazu.13
Dreyfussova afera
1.
Na trenutke se gubim. Sada, nakon to sam se vratio, blijedim bre nego obino. I ova slova
to ih pepelom sipam po praznim stranicama na tavanu svoje naputene kue postaju manje
jasna. Nadam se da u vam ispriati priu do samoga kraja, prije no to moja nakana raspri
moje postojanje. I nee mi biti ao.
A onaj momak iz susjedne kue, to ga potiem da provali, samo to nije upotpunio svoju
osnovu. Dotle e moj duh ve izblijedjeti nad priom i moda, ako bude sree, ostane
komadi mene koji e vidjeti je li on shvatio to lei u tami. Cijelo svoje postojanje ulaem u
tu nadu, da nee samo pokupiti kofer sa starim knjigama i razglednicama, da nee otpuhnuti
slova s papira prije nego to se zagleda u njih i otkrije da su tu. Da ih ita upravo sada, dok
mu se kosa jei na glavi, s olovkom u drugoj ruci, prepisujui uz zatvoren prozor - da ne bi
sluajno povjetarac ili kakva zrana struja unitili zapis prvoga koji se vratio da bi priao o
smrti.
Sluaj.
2.
Plan to su ga kovali jedanaestorica mnogo prije nego to sam im se pridruio iznesen mi je
u obliku slika i otjelotvorenih zamisli. Bila je to simulacija daleko istananija od onih o
kojima su mi kasnije pripovijedali umrli iz nekog idueg doba. Trebalo je nekako doprijeti do
samog upravitelja, domoi se informacije postoji li jo neko mjesto osim ovog na kojem
moemo proivjeti svoja stoljea - slobodni. Iza tog plana sakrivao se jo jedan, a iza njega
jo jedan, ali o njima je znao samo Akbar. Kako nitko od nas nije bio u gradu, a i sama
njegova blizina izazivala je muninu, Alfred Dreyfuss nesebino se ponudio istraiti teren,
ubaciti se u grad i domoi informacija koje bi nam mogle biti od koristi. Bili smo mu zahvalni
na tome.
13

Akbar Velianstveni vladao je mogluskim indijskim carstvom od 1556. do 1605. godine, odbacio je ortodoksni
Islam i prouavao sve svjetske religije.

Svjesni mogue opasnosti trenirali smo kako se obraniti. inili smo to svim moima koje
smo posjedovali: pomou zamiljena oruja, odbacujui jedni druge na stijene, podiui
mnotvo kamenja u zrak i gaajui protivnika, hvatajui ga u izmiljene okove. Finn MacCool
predloio je da svatko od nas stvori repliku sebe, kako bi neprijatelj mislio da nas ima puno
vie, a na moju sugestiju da ne stvaramo odraze sebe samih, ve nekih lica kojih smo se
sjeali iz ivota, stari ratnik me poljubio u obraz i prijedlog je bio prihvaen na ope
zadovoljstvo.
I dok su trajale te vjebe izvan dosega mate nekog vojskovoe koji jo nije okusio vlastitu
smrt, Akbar i Dreyfuss drali su se po strani i tiho raspravljali. Uskoro nas je prijatelj
napustio, a nad logor se spustila koprena iekivanja. Sve je utihnulo. Mogli smo uti vrijeme
kako promie. Pjesnici vie nisu pjevali. Finn MacCool mrtio se obuzet unutranjim
nemirom. Merrick bi se poesto odvajao od drube i sam etao krajolikom. Ja sam tek patio
od svojevrsne nervoze izazvane neznanjem, jer istini za volju, iako sam sve to pronalazio
iznimno zabavnim, nisam imao pojma to se tono dogaa.
3.
Nisam siguran koliko je prolo do Dreyfussova povratka. Nije mi jasno kako se tada nisam
sjetio da stvorim runi sat koji bi otkucavao minute, premda bi u tom sluaju i mehanizam bio
pod mojim nadzorom i bile bi to moje minute, subjektivnog osjeaja za vrijeme, tako da bi
cijela nakana ionako pala u vodu. No dok smo ekali, dogodilo se mnotvo stvari od kojih bih
volio izdvojiti tek jedan dogaaj.
Dogodilo se poput halucinacije bez poetka, one vrste koja vas uvue u svoj svijet tako da
vjerujete da ste tamo oduvijek bili, kada zaboravite svoju stvarnost i povratak u nju je poput
nagla buenja iz nesvjestice. Naime, vratio sam se u ivot. Sjeam se mnotva pisama koja
sam slao svojoj eni prije nego sam je zaprosio, kako ih pronalazim na tavanu i itam jedno
po jedno, obuzet sjeanjima na nae romantine poetke, sluajui njezine korake u prizemlju,
s njenou u grudima prema tom slatkom biu koje je ispunilo moje godine. I kada sam se
spustio niz zavojite stepenice, zagrlio sam je i rekao:
- Nisam znao da si ih uvala.
Nasmijeila se skupivi bore oko oiju.
Bez rijei smo se uputili prema blagovaonici i ruali. Misli su mi lutale po prolosti i
sadanjosti, dotiui se djece koja su sada ivjela u drugom gradu.
I tako su dani uslijedili, u snanom osjeaju istine svega to me okruivalo, sve dok me
Akbar nije probudio. Smijeno je kako to kod halucinacija biva U tim danima to sam ih
provodio u nastavku ivota, vjerojatno zaboravivi Pakao kao to se zaboravlja bilo koji
fantastian san, viao bih lica koja su mi bila poznata, ali ih nisam mogao smjestiti u
sjeanjima. Proitao bih u novinama reenicu koja bi mi zapela za oko, a tada bi mi tu istu
reenicu rekla ena. Pa bi se neka druga reenica stala ponavljati iz naizgled nepovezanih
izvora.
Izgubio se.
Moramo ga nekako probuditi.
Vrati se prijatelju!
- Probudi se vie!!! otvorih oi i ugledam Akbara i ostale u krugu oko sebe.
- Bilo je tako stvarno - zaplakah.
- Dogaa se svakome ree Akbar. To ovo mjesto eli da manje razmiljamo.
4.
- Poelo je ree tiho Hawthorne, dok smo sjedili u krugu i razmiljali, a njegove rijei
zazvuale su zlokobno i istinito.
- I ja to osjeam ree Coue Emile. Neto se pribliava!

Ostali su se sloili i krugom se razlije mrmljanje.

Nisam razumio to se dogaa, ali njihovo mrmljanje imalo je prizvuk lia u umi gdje se
ima odigrati neki krvavi boj, vjetra to zavija izmeu zaraenih redova vojski koje se utke
promatraju. To je moja mata pod utjecajem onog sna svaku pojavnost doivljavala iznimno
slikovito. Bio sam omamljen, a oni su strepili ne znajui to mogu oekivati. Dio te strepnje
preao je i na mene, ali ne mogu rei da sam sasvim razumio ozbiljnost naeg poloaja.
- Moda nas je izdao - apnu Tituba, drei se Hawthornea.
Akbar je oinu pogledom, a moda i neim drugim.
- On je trebao biti na pijun, a ne Luciferov objasni Ahmed Faiz.
- Ustajmo! viknu tada Akbar i svi skoismo na noge. Odande! pokae u smjeru grada.
Napeo sam um koliko mi je to omamljenost doputala. I prije no to se tome Akbar
dovinuo, sakrijem nas velikom koprenom misli, pretvorivi na logor u breuljak. Sreom,
druba je isti tren shvatila to se dogodilo, iako je ispod lanog breuljka sve izgledalo kao i
prije kako bismo mogli vidjeti to se dogaa oko nas. Svi su utihnuli i u daljini ugledasmo
mnotvo obrisa. Uskoro su obrisima izrasli rogovi; bili su tamni i obavijeni zlokobnim velom
odlunosti. Stotinu vragova pribliavalo se s naim prijateljem na elu, vidljivo oslabljenim,
kao da je bio muen.
- Moramo se boriti apnu Finn MacCool, odjednom drei ma u ruci.
- Ne jo ree Akbar. Moda imaju to za ponuditi.
- Ovo mi se ne ini kao situacija za pregovore usudih se dodati, a irski ratnik me podra s
nekoliko psovki.
U tim napetim trenucima vjerojatno nitko nije primijetio promjene to su se zbivale na
prelijepoj crnkinji. Sada kada razmiljam o tome, otvara mi se razlog zato ni njezin ljubavnik
to nije bio primijetio. Naime, Hawthorne se skamenio od straha, onaj koji je za ivota spalio
desetke nevinih ljudi u pomamnoj strasti za zadovoljenjem boje pravde ili iz politikih
razloga, ne bih znao. I dok su naa osjetila bila uprta u vojsku vragova to se pribliavala,
nekadanja robinja poela je lagano tinjati, a u trenutku kada je ve bilo kasno da se ita uini,
pretvorila se u buktinju i jurnula prema suparnikoj vojsci. Ostadosmo zaprepateni, kao i
spodobe koje su koraale prema nama. Ali taj prizor, neposredno prije nego li je poletjela
prema neprijatelju, kada sam na trenutak okrenuo glavu i ugledao je uplakanu, a vatrene suze
slijevale su joj se niz obraze kao kapljice lave
Sagorjela je cijelo svoje postojanje u tom divljem naletu, povukavi za sobom velik broj
avoljih vojnika. Tada nisam razumio koncept umiranja i ubijanja na mjestu u kojem su svi
ionako mrtvi ili, prije bi bilo da nisam elio razumjeti, ali vrisci koji su uslijedili u redovima
neprijatelja bili su suvie grozni ak i za Pakao.
Sljedei je istupio Hawthorne, gdje je strah napravio mjesta bijesu, ali izreetalo ga je
mnotvo trozuba koji su izlijetali vragovima ravno iz glava. Nisu ih drali u rukama, ve bi ih
materijalizirali ispred sebe i potom odapinjali neopisivom brzinom, a kako su bili sastavljeni
od mentalne energije, teta koju su nainili na tijelu lovca na vjetice bila je dovoljna da se
jadni duh raspe po tlu, zapomaui dok su djelii njega bivali usisani u prhku materiju koja
nas je okruivala.
- Bjeimo! viknu tada Akbar, jer se kamuflaa od mojih misli raspuknula od oka
izazvanog vienim.
Sjeam se da sam jurio glavom bez obzira, trao nevjerojatnim brzinama, preskakao
fantastine udaljenosti i letio i svega jednom sam se stigao osvrnuti, vidjevi Younga kako
ponosito stoji nasuprot podivljaloj vojsci i recitira stihove to su vjerno prikazivali bitku.
Nikada mi nisu rekli na koji je nain skonao.

5.
Lutao sam dugo sam samcat, pitajui se to se dogodilo s ostalima koji su preivjeli okraj.
Znao sam da je barem troje od nas bilo lieno postojanja - u ovom bijednom svijetu gdje je
eksploatacija samog bivstva osnovni kota koji pokree i odrava svoju vlastitu vrtnju, a
umrli su tek gorivo za maineriju koja je izvor njihovih vlastitih muka. Nasmijao sam se sada:
neto praine prhnulo je u kutu tavana.
Evidentno, Dreyfussova afera zavrila je kobno. Ali zato nije zavrila pustolovina. Tek sada
bili smo spremni za najhrabriji pothvat u povijesti ivih i mrtvih od kada su Grci opsjedali
Troju.
Usput, kada sam ve iskoristio ovu usporedbu, a ionako nemam vremena ispriati ba
svaku pojedinost koja se kasnije dogodila: u prijestolnici Pakla kruile su glasine (i jo uvijek
krue) da su stari junaci doista postojali i da su njihovi proroci mogli vidjeti pakao i nazvali
ga Hadom, da je Haron doista ekvivalent savjetnicima to doekuju mrtve i da su, naposljetku,
nekim udom stari Grci mahom odlazili u svoj Had i malo koji je ostajao na Zemlji u slubi
bojoj. A ti koji su ostali, njih je stari narataj i doivljavao kao postojei entitet te su tako
nastale nimfe i manja boanstva. Naalost, ni jedan junak to je izgubio glavu pod Trojom nije
vie bio ovdje da potvrdi istinitost svega toga pa su tako prie ipak ostale prie. Njihova tijela
izblijedjela su davno, ali su zato oni to su umrli prije nestanka junaka prepriavali te njihove
prie. I tu i tamo naao bi se netko star kakvih dvije tisue godina, na rubu postojanja, i rekao:
Ja sam upoznao divnog Ahileja!
Ali opet trim pred rudo. Naravno da smo posjetili grad nakon to smo se ponovo okupili.
Naravno da sam vidio i razgovarao s nekolicinom njegovih stanovnika. Ali kako vrijeme nije
neto ega imam u izobilju, teko da u vam prepriati svaki od tih razgovora.
Dvorac
1.
Nakon to smo se ponovo okupili, Akbar je bio blijeda sjena samoga sebe.
- Moramo se uvui u grad rekao je.
inilo mi se da mogu vidjeti kroz njega.
- Gdje je Rukante? upita Ahmed, koji se isto tako inio bljeim.
Za vatrom nas je sjedilo tek osmero.
- Ne znam uzdahne Akbar. Ne osjeam ga u blizini. Ipak, siguran sam da nije uniten
- zautio je.
Promatrao sam ga s divljenjem, naeg vou. On je bio posljednji koji je ostao tamo,
potaknuo nas je na bijeg i uvao nam lea dok smo jurili spaavajui glave. Suprotstavio se
vojsci vragova dok im je, po nekom prijanjem dogovoru, pjesnik odvraao panju i pritom
stradao.
Ve tada shvaao sam da su pojedinosti cijelog plana poznate samo Akbaru. Moda se
radilo o megalomaniji? Vjerojatno i jest.
Misli koje su mi tada prolazile kroz glavu bile su pune sumnji; cilj cijelog pothvata postajao
mi je maglovit; je li postojalo bolje mjesto da potroimo svoje dane od ovog u kojem smo
ionako bili? No odluio sam ga slijediti, ak i tako istroenog neslavnim dogaajem. ekao
sam svoju ulogu u prii koja se imala odigrati i bio svjestan da bih ga slijedio i u propast.
Imao je tu karizmu roenog, iivljenog i umrlog vladara, a indicija da su mu i drugi vjerovali
bila je dovoljna sama po sebi. No ve tada sam uvidio da je vrag odnio alu sasvim
doslovno. Bio sam svjedokom konanog unitenja nekih od linosti koje su obiljeile ljudsku
povijest; uplaio se za vlastito postojanje. I konano, bio sam se navikao na te duhove, na
vrijeme koje smo provodili i prie koje smo priali. Sada je svemu tome dolazio kraj. Ovo to
je slijedilo bila je revolucija, a samo budale umiru za revoluciju.

- Ti zna to nam je initi. Vjerujem da ti je ao zbog Younga i ostalih ree Merrick

ciljajui na Akbarovo potenje i ast.
- Tituba je unaprijed odluila to e uiniti ree Akbar mirno.
- Znai nije bila enska histerija? upita Irac sasvim ozbiljno, jer ono to smo vidjeli
bilo je teko objasniti.
- Ne, nije. Posrijedi je bila enska portvovnost odgovori Akbar.
Ostadosmo zamiljeni nad rtvom koju je podnijela zbog nas.
- Dogaaji koji nas stvaraju od roenja pa i poslije smrti kao koncentrini su krugovi ija je
sredina jedan jedini dogaaj koji predstavlja na potpis u vremenu. A kako je vrijeme u
dimenzijama iznad naeg poimanja cjelokupno i odjednom, taj potpis ostavljamo u razliitim
razdobljima svojeg postojanja s varirajuim intenzitetom rekoh tada i zautjeh.
Nitko nije obratio panju na moje rijei.
- Kako emo ui u grad? upita napokon Coue Emile.
- Kao i svi drugi ree Akbar. Sjeate li se ulaza? Sa silnim brojem mrtvih koji ulaze,
lako emo se uvui neopaeni. Isto je uinio Dreyfuss i uspio.
- to misli, kako su ga ulovili? upitah nenadano.
Akbar me pogleda blago, s nekim saaljenjem kakvo se pokazuje neznalicama.
- Dao se uhvatiti. Vidi, prijatelju, nitko ne izlazi iz grada. Da bi nam obznanio ono to je
saznao, morao nas je izdati. Uredio je priu tako da bude izveden iz grada kao primjer
pobunjenicima ili sredstvo za pregovore. Tada smo ga trebali osloboditi.
- Ali nismo - dometnu Finn MacCool i spusti pogled.
Nisam bio siguran je li se i on suprotstavio vojsci, ali ako nije, mogao sam pretpostaviti to
je to uinilo njegovom ratnikom ponosu.
- Ne brini, Cumhaile toplo e Akbar. Takav je bio dogovor i tvoja uloga tek ima doi.
- I to sada? upita William Burke, a rekao je to takvim glasom da su se sva lica okrenula
prema njemu. Imao je kapuljau na glavi i mraan pogled. Sada kada gledam to sjeanje,
mislim da je bio drugaiji, da se neto u njemu promijenilo nakon proivljenih dogaaja.
- Neka Cumhail pretrai okolicu! ree Akbar. - Moda se komedija ipak skriva negdje.
Nakon toga, kreemo. Grad e nam pokuati uvesti tisue utvara u glavu. Vrijeme je da
sakupite svu svoju energiju, da se zatitite omotaem nevjerice - jer ono to emo vidjeti
tamo - zautio je.
Bez rijei Irac je poletio i nestao s obzora brzinom munje. Mi ostali smo pognuli glave i uz
vatru, koja je trenutak prije pucketala, stvorili tiinu.
2.
Osjeao sam se glupo dok smo stajali u redu ispred ulaza u prijestolnicu Pakla. Kao da je
netko zaista elio ui: izgledalo mi je to kao da stojimo u redu za giljotinu. Ali lica ostalih
objanjavala su paradoks jer su njihovi pogledi bili prazni, a elja za vlastitom propau
stvarala je grimase svojstvene ovisnicima o otrovu. Oko vrata, koja su bila neizmjerno iroka,
stajala je grupica vragova, a red umrlih bio je irok stotinjak osoba tako da smo se lako uvukli
meu ostale.
Ve pred samim ulazom osjeaj guenja bio je nepodnoljiv, no vjerovao sam kako u se
brzo navii na njega, kao to se ljudski stvor, bilo iv ili mrtav, navikne na svako neugodno
stanje. No prevario sam se, kao to sam kasnije uvidio, i u tim narednim trenucima
doivljavao sam neizmjerne unutarnje patnje pod pritiskom nestvarnog mjesta koje smo
svojevoljno pohodili. Kaem nestvarnog, jer je grad tvorevina uma najjaeg od svih, barem
smo tako mislili.
U trenutku kada sam preao granicu i naao se unutra, nisam znao hou li ga ikada moi
napustiti. Neu rei da sam prvo zamijetio graevine jer ih, osim sredinjeg dvorca, nije bilo.
Neki su dodue stvorili replike svojih nekadanjih kua i nizali druge oblike materijalnih

dobara, pretvarali se kako sve ovo ima smisla i da su neka vrst uglednih graana. Priali bi o
politici, pokuavali istodobno popraviti stvari govorima koji nisu imali odvie smisla. Takvi bi
nestajali naoigled i Akbar ih je smatrao luacima najgore vrste. No veina itelja bezvoljno
je sjedila na tlu i mogao sam vidjeti kako se njihova tijela razmataju poput pauine. Na tom
putu priali smo sa mnogim duhovima, no nismo susreli gotovo nikoga tko je bio znaajan u
bilo kojem pogledu.
Ne moram rei da je grad bio beskrajno ogroman i da nam je trebalo puno da stignemo do
dvorca. A kada smo se nali ispred tamne graevine, zlo koje je izviralo iz nje ulijevalo nam
se ravno u misli. Sjeam se da me Merrick primio pod ruku i da smo tako koraali ulaui
ogroman napor u svaki osvojeni milimetar. Zapravo, kada bolje pogledam, sjeam se jako
malo toga. Bio sam zaboravio zato smo uope ovdje, ak i ono malo to sam znao. Glasovi
koji su me opsjedali bili su puni mrnje spram svega oko mene.
- Sluajte sada Sluajte! aputao je Akbar.
Poslao je Cumhaila da trai Dreyfussa, a od nas ostalih traio je da upremo osjetila prema
dvorcu i sluamo.
- Da sluamo to? pitao sam na rubu suza.
- Netko od njih mora izai ree mi Merrick. Moramo vidjeti kako to ine. Znamo da
Lucifer alje svoje pomonike na Zemlju, ak je i sam pohodi. Moramo saznati kako otvara
prolaz.
- Ali ja se ne elim vratiti na Zemlju cvilio sam opsjednut razoaranjem.
- Ako mogu otvoriti prolaz prema Zemlji, onda mogu i prema drugim svjetovima. Negdje
postoji mjesto za nas Vidjet e!
Ali nisam mogao vidjeti niti shvatiti. Trudio sam se barem pokuati, ali uprijeti svoja
osjetila prema tom zdanju bio je krajnji mazohizam. Svaki djeli moje svjesnosti trudio se
zatititi me od zlih vizija koje su mi zadirale u um. I dok sam se tako borio sam sa sobom i
svime oko sebe u jednom trenutku koji je nastupio nakon milijardi drugih trenutaka, zaista
se dogodilo. I koliko god opsjednut bio, mogao sam to vidjeti. Mogao sam shvatiti na koji se
nain dogodilo to to smo ekali i upamtiti.
I tada smo stali bjeati prema zidinama. I Dreyfuss je bio s nama, sjeam se.
Bjeali smo prema zidinama i tada smo stali.
- Ja ostajem ree Akbar.
- Rekao si da nitko ne izlazi iz grada viknu William Burke. I ja ostajem!
- Neka bude tako Akbar se sloio. A vi ostali bjeite dok jo moete!
- Oekuje da emo iskoristiti svoje moi i preskoiti zid. Ta ne mogu ni hodati bez
spoticanja. Toliko sam slab rekoh mu pred ostalima i svi su potvrdili da se jednako osjeaju.
Voa drube uhvati me pod ruku i povede u stranu.
- Nisi slab koliko misli apne. - Ti e im stvoriti ljestve. A ja ostajem
Tek tada shvatih to govori.
Vratismo se drubi gdje je Akbar jo jednom obznanio svoju odluku.
- Zato bi itko htio ostati? upita Coue Emile.
- Moram jo neto pokuati. Moje vrijeme polako istjee. Kada izaete, pokuajte ostvariti
ono to ste vidjeli.
Prijatelji su se oprostili s njime izgrlivi ga. William Burke je ve nestajao u daljini i svi
smo znali zato je odluio ostati.
I tada uinih ono za to je Akbar cijelo vrijeme znao da sam sposoban uiniti, zbog ega me
i uvrstio u svoju drubu za svaki sluaj. I premda sam sumnjao u njegove rijei i bio
siguran da imam vrlo jasnu predodbu o vlastitim granicama, ipak sam stvorio ljestve, duge
stotine i stotine metara, koliko je zid bio visok, i uspjeli smo pobjei preko zidina, iz grada
usred Pakla, dok nam je Akbar Velianstveni mahao u podnoju.

Beolkova mudrost
1.
To to smo vidjeli preokrenulo je sve to sam ikada znao. Opskurna veliina svekolikog
stvaranja pomalo je vratila moje potovanje prema Stvoritelju. Ali, je li on stvorio sve mogue
univerzume ili samo na?
Demiurg, to ime odzvanjalo mi je mislima premda ga nikada nisam uo. Zvualo mi je
zlobno i zaslueno.
U jednom trenutku, ne znam zato, odluio sam proetati iako je MacCool insistirao da se
drimo na okupu. Pronaao sam jedan krasan krajolik, prepun crvena cvijea ije su latice
neprestano otpadale i nestajale kada bi dodirnule tlo, i legao promatrajui nebo. U jednom
trenutku preko lica mi prijee sjena i obazrevi se shvatim da nisam sam. Netko je stajao
pokraj mene. Skoio sam na noge i iznenaen poviknuo:
- Harone!
- To nije moje pravo ime i to zna rekao je s neizmjernom blagou, smijeei se.
Izgledao je drugaije, ali ipak sam ga prepoznao.
- Rekao si da je tvoj posao sa mnom zavren nakon to se odluim. Zato si sada ovdje?
upitah.
Neko vrijeme je utio, kao da mu je teko rei ono zbog ega je doao. Tada me uhvati pod
ruku i povede u etnju. Zamijetih da njegova stopala nisu ostavljala tragove u cvijeu.
- Za ivota sam bio siromah ree. Bez budunosti i tjeran neimatinom postao sam
vojnikom i napredovao vrlo brzo. Za kranstvo i jednog Boga nisam ni znao. A kada sam
izdahnuo, moj savjetnik pokazao mi je nalije mog ivota. Ubijao sam druge siromahe, poput
sebe, koji su iz slinih razloga bili prisiljeni postati vojnici, a mnogi od njih nisu imali izbora
ili su samo eljeli obraniti domovinu. Nisam zamrzio Boga kao ti, zbog neznanja u kojem mi
je dopustio da ivim, kao ni zbog svoje smrtnosti. Gledao sam to kao dar, ivot poslije ivota.
Shvaa li, bio sam sretan to ispred sebe imam deseterostruko vie vremena, nego to ga
smrtan ovjek moe imati.
- Zato mi to pria i zato si doao? upitah naglo.
- Poslali su me da te odgovorim od onoga to ti i tvoji prijatelji namjeravate uiniti ree.
- A ako te ne posluam, onda e me pokuati unititi? upitah.
Haron odmahne rukom, pomalo ljutit.
- Ne, onda e se unititi sam. Mora shvatiti da ne postoji svijet izvan ovoga. Ne postoji
stvaranje koje nije proizalo iz Rijei, koje nije djelo Njegovih ruku. Nemate kamo pobjei.
Budite sretni to ste ovdje. Smijeno, ali iz perspektive svakog kranina koji ivi na Zemlji
ovo je Raj. Bog je tako dobar prema vama da je Pakao Raj, a Raj je davanje i portvovnost.
- Ovo mjesto crpi energiju iz nas rekoh. Osim toga, nisi mi nita spominjao o gradu, o
ropstvu, o duhovima koji izblijede nakon par desetljea zlopatei na naine koji opravdavaju i
najgoru sliku o Paklu koju ima jedan ivi kranin
- Ali postoje i duhovi koji ive tisuljeima u gradu ree. - Ono to ste vidjeli bilo je
ono to je upravitelj elio da vidite. Ako sam dobro upoznat, sreo si ljude koji su ti priali o
drevnoj antici, znai da su u gradu puno due nego to si zamiljao.
- Ali Akbar
- Akbar Velianstveni je varalica. Moe li itko potvrditi njegov identitet? Mora shvatiti da
sudjeluje u planu koji je daleko zamreniji nego to zamilja.
- Lae! viknuh, preplaen i ljutit u isto vrijeme.
- Razmisli ako je Demiurg zaista bog koji se odvojio od kruga ostalih bogova, ne bi li i
sam upravitelj elio oskvrnuti tovanje njegova stvaranja?
- Ali upravo si rekao
- Rekao sam da ne postoji drugo stvaranje osim ovoga, a ne da je Bog jedini bog. Jahve,
Demiurg, nazovi ga kako eli, jest jedini bog koji je odluio stvoriti neto i zato su ga ostali

bogovi odbacili, vjerujui da njegova kreacija nee biti savrena ukoliko nije djelo svih
bogova.
- Zato mi sve to govori? upitah.
On se nasmije.
- To nije nikakva tajna. Umro si kao glupan, prijatelju. To to ti govorim pie u knjigama
koje su napisali ivi ljudi inspirirani Njegovom milou, kao i uostalom sve druge knjige koje
su, svaka za sebe, tek djelii slagalice koju je obznanio.
- eli rei da nemamo kamo pobjei. Da su Raj, Pakao i Zemlja jedina mjesta gdje duhovi
mogu kroiti.
- Tako je. Samo to se vi moete vratiti jedino na Zemlju, ako vam to uope i uspije. Rajska
vrata su za vas zauvijek zatvorena.
- Harone - zaustih.
Podigao je obrvu u iekivanju odgovora.
- Odjebi!
U taj tren otvorio sam oi i uvidio da sam sam, na onom istom mjestu prepunom crvenih
latica koje su mi obasipale lice.
Nisam znao je li taj razgovor bio stvaram ili tek sanja kakve sam ve imao prilike iskusiti.
Ali nije promijenio moju odluku, prije bih rekao da ju je uvrstio. I kada sam se vratio do
estorice prijatelja, bio sam prvi koji je zapoeo razgovor o onome to smo vidjeli i to nam je
Akbar rekao da uinimo.
2.
Otvoriti prolaz nije bilo teko. Drali smo se za ruke kao na nekoj seansi i gledali u vis,
prisjeajui se onoga to smo doivjeli u blizini dvorca. Proi kroz maglicu to je visjela u
zraku, to je bilo teko Nitko nije znao to nas eka s druge strane. Mislio sam da e
Cumhail poeljeti istaknuti svoju hrabrost, ali uinio je to Joseph Carey Merrick. Tuga na
njegovu licu uinila ga je jo ljepim. Moda je prieljkivao unitenje sebe samoga ili mu je
bilo svejedno, ne znam, ali ta ista tuga prelazila je i na mene dok sam ga promatrao kako lebdi
u zraku i nestaje. A kada se vratio, umjesto tuge, bio je obasjan svjetlou.
- to si vidio? to si vidio? pitali su prijatelji beskrajno uzbueni.
- Novi svijet ree.
- Kakav? Kakav?
- Naizgled jednak ovome osmjehnuo se. - Ali koji ne izvlai energiju, ve je daje
- Ima li jo koga tamo?
- Nisam siguran. Doimao se nenastanjenim.
Tada je svatko od nas proao kroz maglicu i osvjedoio se u ono o emu je priao. Bilo je to
identino mjesto, ali koje je hranilo nae postojanje na nain da smo bili sigurni da tamo
moemo ivjeti vjeno. Ali koje li svrhe ako samo nas sedmero pobjegnemo? I tada se rodio
plan. Predloio ga je Rukante, koji se bio pridruio im smo pobjegli iz grada i, nekako,
vjerovao sam da je i to bio dio Akbarove ostavtine.
3.
Plan, pomalo sulud, temeljio se na tome da privuemo to vie umrlih koji su padali s neba.
Bila je to pobuna nad pobunama. Ali zadatak koji smo si postavili nije bio lak i tu je Rukante
imao odrati svoju ulogu.
Postavili smo logor nasuprot ulaznih vrata na povelikoj udaljenosti, a Cumhail je neumorno
izviao pribliava li nam se itko iz blizine grada.
Angelo Beolko je materijalizirao predstavu s izmiljenim glumcima, a koja nas je tjerala u
beskrajan smijeh, stvarajui privlanu silu konkurentnu onoj iz grada; i uskoro nas vie nije
bilo sedmero: velik broj umrlih odvajao se od kolone koja je kretala prema vratima, kao i onih

koji su slijetali s neba, i stvorili smo vlastiti gradi s pozornicom u sredini. Mnogi su proli
kroz prolaz i nisu se vie nikada vratili. Drugi su ekali i naslaivali se, prije no to bi odluili
prebjei. Ahmed Faiz preao je na drugu stranu kako bi predvodio novo drutvo i postao
upraviteljem.
Sve je to bila ogromna glupost, znali smo, ali oduprijeti se uzbuenju koje nas je ponijelo
bilo je nemogue.
Sama predstava poprimila je nezamislive razmjere. Pjesnici, glazbenici, glumci i umjetnici
svih vrsta dolazili su iz svih razdoblja ljudske povijesti. Prialo se da su neki pobjegli iz
grada. Glazba je svirala neprestano, ulijevajui nam se u umove i plesali smo.
S druge strane, Finn MacCoolu su se pridruivali duhovi koji su za ivota bili vojnici,
uvijek spremni da obrane ono to smo stvorili. Bili smo sretni, ponositi i ljuti.
- Neka Lucifer samo doe. Tada emo ga uhvatiti za muda! vikao bi Cumhail svojim
borcima.
Dreyfuss i Merrick traili su pijune meu mnotvom, prvi potaknut iskustvom, drugi
unutarnjom intuicijom prema zloi. Odapinjali bi ih velikim katapultom prema gradu, preko
zidina.
4.
Ne znam tono koliko je sve to trajalo jer, kao to sam ve napomenuo, vrijeme u Paklu je
subjektivan pojam, no moja procjena je da smo omoguili bijeg za nekoliko stotina tisua
umrlih. S vremena na vrijeme posjetio bih Ahmeda, uvijek iznova zadivljen. Domena je
predstavljala presliku Pakla i nedaleko od prolaza izdizao se grad savrenog spoja svih
razdoblja zemaljske arhitekture. Kroiti arenim ulicama s palisadama i mnotvom pagoda
bilo je neobino iskustvo, no bilo je tu i vie od toga. U neku ruku, tvrdio sam, mi obini
smrtnici stvorili smo raj, onaj ija je ideja promaknula Stvoritelju. Coue Emile i Ahmed Faiz
esto su raspravljali o tome tko je uope stvorio domenu jer, posve sigurno, osim Ahmedova
grada, nismo je bili stvorili mi. Znai da je postojala i prije nas, s nekom zametnutom svrhom,
a mi smo samo prizvali prolaz do nje, maglovito usredotoivi svoje elje prema jedinoj
moguoj stvarnosti u koju smo eljeli pobjei.
Nisam nita govorio, ak ni leei u viseoj lealjci pored prijatelja ije su me rasprave
zabrinjavale, jer ako su Haronove rijei bile istinite, nitko ga drugi nije ni mogao stvoriti osim
Stvoritelja. I tu se postavljalo pitanje koga li se uope treba bojati, njega ili njegovog palog
anela?
Nakon jo podosta vremena, u nekom psihikom stanju koje je trajalo izvan mojeg
poimanja, poeo sam se odvajati od svega. Istraivao sam dimenziju koju smo otkrili,
povremeno se vraajui u Pakao, ali uvijek sam i uvijek podalje i od gradova i Beolkova
festivala. I otvarao sam svoj vlastiti prolaz. Istina je, klonio sam se nevolja. Neka drugi
prosude je li moj in bio sebian ili protkan kukavilukom ili tek stvar opreznosti? Ali
potrajalo je.
5.
Za jedne od mojih etnja u domeni koja nam je tako zgodno posluila, gdje sam podalje od
Ahmedova grada punio svoje bie novom energijom, nenadano me posjetio Merrick.
Bio je lijep kao i uvijek, pomalo tuna izraza na licu. Priao mi je dok sam eksperimentirao
s teleportacijom s jednog mjesta na drugo, uvijek postiui slabaan rezultat od tek nekoliko
koraka, pitajui se radi li se doista o teleportaciji ili tek velikoj brzini. Nisam ni primijetio da
je ovdje sve dok se nisam umorio i sjeo u raslinje kako bih promatrao oblake koje su stvarali
itelji grada. Sjeo je pored mene i neko vrijeme smo utjeli.
- Nema te ve dugo ree napokon.

- Nisam zamijetio rekoh. Vrijeme mi zadaje potekoe otkada sam mrtav. Kao da
prolazi puno bre.
Klimnuo je glavom.
- Navikao si na svoju novu dugovjenost, tako da ti sada vrijeme prolazi puno bre nego
kada si bio iv. Mislim da je tako sa svim biima u svemiru. Kao da je svaki ivot osuen na
kratkotrajnost, koliko god bio dug iz perspektive nekoga tko ivi krae.
- Vidim da si razmiljao o tome ustanovih.
Merrick se osmjehne tugaljivim osmijehom.
- Ako nisi primijetio, ja esto razmiljam. Stare navike teko umiru.
- I ega si se zadnjeg dosjetio? upitah aljivo.
utio je nekoliko trenutaka i gledao uvis. Nisam siguran, ali mislim da je u tom trenutku
stvorio jedan od oblaaka i igrao se njime.
- Mislim da si u pravu ree.
- U vezi ega?
- Tvojeg dranja po strani
Okrenuo se i sjeo mi nasuprot, kako je to uvijek inio kada bi imao neto vano za rei.
- Stvari nisu tako bajne kao to svi misle. Sve dobro doe svojem kraju takve stvari.
uzdahnuo je. - Neto mi govori da Lucifer nee jo dugo trpjeti festival. Dreyfuss i ja nismo
uhvatili jednog jedinog uhodu ve dugo vremena. To ne mirie na dobro. to ti misli, je li
sam Lucifer odustao od toga da kazni one koji su poremetili ravnoteu u njegovom
kraljevstvu ili eka povoljan trenutak da bi njegova odmazda bila jo vea?
- Hladni rat e pui prije ili kasnije rekoh. Jesi li upozorio ostale?
- Naravno, ali nitko ne eli sluati. Cumhail kao da je poludio. U nekoliko navrata
predloio je da napadnemo Luciferov grad i oslobodimo sve koji su unutra. Ovi posljednji
dogaaji svima su zavrtjeli glavom zautio je.
Ovaj put red je bio na meni da stvorim oblaak. Imao je oblik glave s rogovima koja eli
otpuhati zidine to su se nazirale u daljini. Zanimalo me je li ga itko od prebjega primijetio, a
ako ga jesu primijetili, da li su ga shvatili kao znamenje ili neiju alu?
- to misli o onome tamo? upitah pokazavi na Ahmedov grad koji se nazirao u daljini.
Merrick se osvrne.
- Zato? Misli li da e Lucifer napasti i ovdje?
- Ne znam za Lucifera, ali ovo jest neije dvorite. A kada se taj netko vrati, mogao bi biti
jako, jako ljut.
Poetak kraja
1.
I tako sam stekao sljedbenika vlastite ideje. Dodue, nisam imao nikakav plan osim onog
da se drimo zdravog razuma i podalje od opasnosti. Upozorili smo ostale, razgovarali smo s
Ahmedom i Cumhailom, razgovarali smo i s drugima ne bi li im oni rasvijetlili ozbiljnost
situacije, ali uzalud. Revolucija je uzela maha i, kako to s masama uvijek biva, nita je vie
nije moglo zaustaviti osim krvoprolia. Uspjeli smo nagovoriti Cumhaila i Beolka da
premjeste festival to dalje od grada, nita vie. A ta tiina, to nepoduzimanje iega s
Luciferove strane izluivalo je svakoga tko je u opem veselju sauvao i mrvicu opreznosti.
Nakon nekog vremena, odustali smo. Posjeti Paklu bivali su sve rjei. Vrijeme smo provodili
u beskrajnim etnjama domenom vjenog ivota, kako smo je isprva voljeli nazivati, i svaki
trenutak proveden na tom mjestu inio nas je dugovjenijim, monijim i uzvienijim. Nisu
samo naa astralna tijela dobivala na snazi, ve i cijela filozofija gledanja na stvari.
Razgovarali smo o temama koje su neko bile izvan dohvata naeg shvaanja, o kojima
nikada prije nismo bili uli, a s takvom lucidnou i jasnoom razumijevanja - kao da ih je
mislio netko drugi, a ne mi. I tada bi se smijali poneseni transcendentalnom euforijom (kako

da je drugaije nazovem) u neopisivo dugim vremenskim razmacima, znajui da je svaki od

tih razmaka bio dui od prethodnog. Iz perspektive ive osobe mogao bih rei da smo se
smijali danima, tjednima, ponekad ak i mjesecima. No kao to sam ve spomenuo, vrijeme
poslije smrti doivljavali smo kao to praovjek broji stabla u umi, znajui kada ga ima vie
ili manje, ali nikad tono koliko.
I upravo stoga mogu rei da ne znam kada je stigla propast prvog i posljednjeg projekta
sline prirode, a koji se odigrao u Paklu i zaslugom dvanaestorice. Dogodilo se naglo poput
bljeska munje, kao rijeka koja je razorila branu unitavajui tiha, uspavana naselja.
2.
Doao je kada sam bio sam, dok je Merrick bio u posjetu Ahmedu.
Zatekao me zamiljenog, Akbar Velianstveni, a njegovo je pojavljivanje u meni izazvalo
golemu koliinu radosti. Nisam mogao vjerovati da je jo meu nama, da postoji, a kako je
bio snana linost i uvijek korak ispred drugih, nisam se, dodue, ni previe udio. Vjerojatno
je moja nevjerica bila odraz mojeg veselja, tako neto. No isti tren kada je progovorio, znao
sam da neto ne valja, kao da je postavio posljednji komadi slagalice i slika je poprimila
potpuno neoekivani oblik.
- Mora se vratiti u Pakao ree.
Ostadoh nijem.
- Ahmedov grad e uskoro biti izbrisan, a moda uslijede reforme i u mojem gradu!
- Tvojem gradu - zaustih.
Akbar pogne glavu kao da se srami.
- Da, u mojem gradu, onome u Paklu.
Pao sam na stranjicu, ali ne od iznenaenja, ve od straha pred njime. Mislio sam ga
napasti svime to sam imao ili barem se obraniti ako to on uini prvi. Ne mogu ni opisati to
mi je sve prolo kroz glavu, kao da se cijeli moj svijet sruio poput kule od karata, sve u to
sam vjerovao, to sam smatrao istinitim izgubilo je svoj temelj; jer ako je Akbar bio varalica,
a ujedno i moj uitelj, tada nita nije bilo stvarno, poput prie ija su poglavlja ponitena u
jednom sasvim suprotnom, posljednjem poglavlju.
- Ne mora se bojati, prijatelju apne Akbar. Ono to sam nauio ovdje jest da svaka
stvar, svaki dogaaj ima svoju svrhu. Nita nije uzaludno. Tome su me nauili moji
prethodnici.
- Ti ti nisi Lucifer? procijedih.
- Nisam.
Izbacih jedan uzdah olakanja i ponovo se pridignem.
Akbar sjedne na jedan ovei kamen i prebaci donji dio haljine preko nogu.
- Upozorio sam te da mi ne treba vjerovati, sjea se, u obliju tvojeg nekadanjeg
savjetnika.
- To si bio ti!
- To sam bio ja.
- Zato bi to uinio?
- Morao sam te potaknuti, probuditi u tebi prkos kojim se odupire autoritetima. Poznajem
te bolje nego to se poznaje sam.
utjeli smo.
- Ali grad Pakao
- Ah, to njegovim oima prelijevalo se lukavstvo. Pakao o kojem govori namijenjen
je astralnim tijelima, zato bi njime upravljao Lucifer? Luonoa svoju ulogu igra na Zemlji,
pokree ratove, odrava glad, zagauje, uzrok je svim patnjama koje su ikada muile ljudski
rod, a koje su od ljudskog roda nastale. Zato bi se on dosaivao ovdje, s nama?

Nekako, dok je govorio, prisjetio sam se svega to se dogaalo od trenutka kada sam stigao,
promatrajui sve dogaaje odjednom, i neke stvari nikako nisam mogao povezati.
- Ne razumijem. Zato si sve inscenirao? to se dogodilo s Youngom i drugima?
- Nisam uinio nita loe. Nitko zapravo nije stradao, svi su u gradu i ekaju me. Ali vas
sedmero, vi ste bili drugaiji na trenutak kao da je odlutao, inio se gotovo tunim.
- Okupljao sam rijetke pojedince koji su u stanju otvarati meudimenzionalne prolaze.
Morao sam vas uvjeriti u la kako bih vam dao dovoljan motiv za otvaranje prolaza. A prolaz
koji ste u prijestolnici imali prilike vidjeti stvorila je kontrola osmjehne se.
- Zato nas nisi pitao?
Zavrtio je glavom.
- Ne bi ilo, ne bez motiva, bez oajnike elje da se pobjegne, bez mrnje prema Paklu, jer
Pakao se ne hrani samo postojanjem, ve i ambicijom, osjeajima i eljama. Da nisi osjeao
ono to si osjeao u danom trenutku, da to nisu i drugi osjeali, to mjesto bi usisalo svaku
natruhu potrebe da ita uinite.
- Ti si bezosjeajni makijavelist! viknuh.
On se osmjehne.
- Znam to misli. Ali dao sam vam priliku da ostvarite neto bolje. Naalost, umijeao se
krivac krivaca, Svevinja Ironija kako sam mogao znati da ete otvoriti vrata prema
Raju?
- Ovo je Raj! uzviknuh. Ali ovdje nema nikoga!
- Raj i Pakao su ravne plohe koje se prostiru od svojeg sredita prema nitavilu. Toliko su
veliki da vas nisu isprva zamijetili.
- Zato to nisi rekao Ahmedu? upitah. Zato nas nisi upozorio na vrijeme?
- Uinio sam to im sam saznao gdje ste. Ali Ahmed mi ne vjeruje jer ga nisam otpoetka
uputio u plan, i ne osuujem ga. Problem je u tome to ne eli nita uiniti, ak ni po cijenu
unitenja!
- Ne vjerujem rekoh, gledajui prema gradu. Mora postojati neto to moemo uiniti.
- Sada se moemo nadati da e biti vraeni odakle su i doli, pa makar i protiv svoje volje.
- Merrick
- Merrick e doi uskoro. Oekujem ga svaki trenutak.
I zaista, u daljini sam ugledao obris prijatelja kako se pribliava. inio se kao optika varka
koja preskae velike udaljenosti i ukazuje se tek u odreenim razmacima. A kada je stigao do
nas bio je vidno uznemiren.
- Poinje apne.
Dugo smo utjeli gledajui prema obzoru to je krivudao izmeu neba i tla, kao da emo
svaki tren ugledati vojsku. Ali nije se pojavila. Umjesto bitke, grad je bio izbrisan u jednom
potezu, od strane neke vinje sile koju smo i mi zatim osjetili. inilo se poput pranjenja,
ponitavanja samog osjeaja postojanja, a koji nam je dopirao iz vlastite unutranjosti.
Pobjegli smo glavom bez obzira, moda u posljednji tren.
3.
Nisam se vratio u grad, iako je sada njegova slika bila posve drugaija, barem po onome to
su mi drugi pripovijedali. Bio je to Akbarov grad, puno prihvatljiviji od one izobliene
stvarnosti koju smo imali prilike iskusiti. Lutao sam Paklom sam samcat kao i u poetku,
moda neto mudriji, ali zato nesretan poput djeteta kojemu je oduzet slatki, ovisnika koji je
ostao bez sredstva vlastite ovisnosti. Toliko mi je nedostajao Raj! Nisam mogao prealiti
svoju nekadanju odluku shvaajui da se, na koncu, uvijek radilo o sebeljublju i potrebi za
vlastitim probitkom, da se i za ivota, kao i poslije smrti, sve svodi na to da nekada treba
pregaziti i vlastite principe ako bi nam od toga bilo bolje. Lekcija koju, eto, nisam nauio ni
mrtav.

Kad god bih pokuao otvoriti prolaz prema Raju u elji da se iskupim, da pokuam
primijeniti svoju odluku, nije ilo. Kao da je netko promijenio bravu i moj klju vie nije bio
koristan.
Ili jest?
Nakon duga lutanja i razmiljanja, uvijek prkosei svemu to me okruivalo, dosjetio sam
se jedne sitnice u onom razgovoru koji sam vodio s preoblienim Akbarom, injenice da
postoji jo jedno mjesto koje mogu posjetiti - Zemlju. Za vrijeme tih putovanja izbjegavao
sam druge duhove, iako oni nisu obraali panju na mene ak i kada bih nabasao na njih. ive
sam ljude mogao vidjeti, spavae koji eu unutar svojih snova, ideje, ciljeve, misli.
Isprva nisam primijetio promjene na sebi koje su stvarali ti posjeti, enju za
nedohvatljivim kakvu osjeaju samo ivi. I kada sam, posve nehotino, prvi put pomaknuo
predmet vri od vlastite konstitucije, bez obzira to se radilo o tankoj niti pauine, znao sam
to elim uiniti.
Evo ga, dolazi! Zid poputa pod udarcima pijuka i momak kojeg dozivam uskoro e biti
ovdje.

To je samo pria
(Ubiq 2014.)
1.
Kada bi me netko pitao kada je moj ivot dobio na teini, odgovorio bih: Nakon to sam
objavio svoju prvu zbirku pria. Prie su moja egida; vidim ih tamo gdje ih nitko ne vidi,
ulaze mi u ivot kao siluete od dima, dobivaju oblik, sadraj i smisao u trenucima kada se
najmanje nadam, a snaan osjeaj dunosti nalae mi da ih sklapam minucioznou kakvog
urara. Veinu vremena uivam raditi to to radim, a ponekad, samo ponekad, osjeam kako mi
se pijesak ivota pretvara u zlatnu prainu.
Nakon prvijenca okuao sam se i kao urednik te uredio dvije zbirke pjesama. Uz dosta
samodopadnosti uvjerio sam svoje itatelje da su moje fantastine prie istinite, a istinite
fantastine. Napokon, i nakon stranog unutranjeg konflikta, stvorio sam fiktivnu linost koja
je preuzela kontrolu nad vlastitim priama, a tada sam, moda iz lijenosti, a moda iz obijesti,
odluio odmoriti se od umjetnosti i stvaranja, kao to to rade pisci i glazbenici nakon
iscrpljujuih turneja, iako me u tome nita nije doista iscrpilo.
Stiglo je razdoblje kada skoro est mjeseci nisam napisao ni rije, a nakon to sam opet
poeo pisati, doivio sam i dugo oekivanu stvaralaku krizu. Osjeao sam kako mi vrijeme
klizi kroz prste, jedno za drugim, moja dragocjena zrnca zlatne praine; a s njima, sasvim
neosporno, i moja tek procvjetala, ali klimava karijera. Moda zvui udno, ali za osobu
poput mene, ta karijera neplaenog piskarala znai vie nego to bi netko mogao pomisliti.
Nakon odreenog vremena mirovanja pozvali su me na knjievnu veer u Varadinu, ali
ovaj put u ulozi predstavnika zbirke koju sam uredio te kao podrku mladom autoru i bliskom
prijatelju.
Ne usuujem se ovdje iznositi imena ostalih sudionika; rei u samo da je, kao i na svim
donekle zanimljivim knjievnim veerima, onaj najbolji dio poeo tek kasnije, u nekom
zgodnom, oblinjem lokalu.
I tada, posve neoekivano (ali sigurno ne i prvi put), doivio sam zgodu koja se gotovo
sama od sebe pretvorila u moj novi rukopis.
Dugo u no prialo se o pisanju, ali, kao to to esto biva (moda zbog sudbine ili nekog
uvrnutog kozmikog smisla za humor), pravi razlog te veeri skrivao se negdje izvan
vidokruga beskrajnih rasprava, simpatiziranja i treperavih slika vrstih obeanja, a na margini
moje opijene svijesti nisam mogao ne primijetiti tu neobinu siluetu, obris skutrenog ovjeka
zabijenog u najtamniji kutak, sakrivenog u oblaku dima. U nekom neodreenom trenutku,
zaronjen u sitne sate, moda od umora ili zasienosti razgovorom, pronaoh se kako buljim u
tog ovjeka. Imao je masnu kosu koja mu je prekrivala pola lica, nosio je sivi dotrajali kaput,
a radnike ake poloio je na stol pokraj ae piva. Isprekidani pokreti, osvrtanje glave,
lupkanje stopalom, osjeaj straha koji mu se oitavao na licu svaki put kada bi pogledao kroz
prozor; sve to privlailo me kao to me privlai svaka neispriana pria.
Upitao sam o njemu svojeg biveg urednika i tadanjeg organizatora, na to mi je
odgovorio:
- Nije iz Varadina, ali znam za njega.
Svrbjela me ta pria, uvlaila mi se u kosti; elio sam je znati.
- Hajde, hajde!
Umorne oi kliznule su preko kreature. Otpio je svoj zadnji gutljaj.
- Pria se svata.
- to se pria? uzvrpoljih se.

- Stari samotnjak iz oblinjeg sela, izgubio je oko kada je bio dijete, navodno od opora
divljih pasa. Nakon toga utopila mu se majka: vlasti kau nesrea, ali zna kakvi su ljudi.
Jedni govore da ju je utopio njegov brat, drugi da se ubila sama
- Zato brat? upitah.
- Nestao je nakon nesree.
- Ah
amor oko nas je jenjavao. Iz nekog mojeg efa (iako interakcija jest vaan faktor), za
sudionike knjievnih veeri smatram i autore i goste; i ti sudionici sada su ustajali, a
organizator bi ih otpravljao uz srdane pozdrave.
- Idi doma rekoh dobroduno.
Uvjerio se je li se sa svima pozdravio i zadovoljno se osmjehnuo.
ao mi je to ne mogu detaljnije opisati svojeg prvog urednika, kao to ne elim niti ne
mogu ovdje navesti njegovo ime. Mogu rei da mi je za vrijeme nae suradnje bio draga
osoba, ba kao i pjesnik u ijoj sam bio pratnji. Ovaj drugi je ve odavna napustio lokal,
smjestivi se u stanu koji mu je pripremila udruga, a iji predsjednik nije bio spomenuti
organizator, ve snimatelj veeri, kao to to esto biva, osoba iza kulisa.
- Ja u ostati jo malo pa u krenuti do tebe. Ostavi mi otvorena vrata; bit u tih kao
maka... tih kao maka! rekoh uredniku/organizatoru koji se uvjerio da je sve svoje obaveze
obavio u skladu s nekim vlastitim osjeajem dunosti.
Klimnuo je glavom, osmjehnuo se.
- Prijatelju, ti nee spavati noas te rijei odjekivale su u mnogim noima koje su
slijedile, kao vjeno utkana istina u postojanje jedne individue. Ali to nije prva pria zbog
koje nisam spavao.
Jo jednom je klimnuo, potapao me po ramenu, i s kaputom u rukama napustio lokal.
2.
Trebalo mi je neko vrijeme da se odvaim ne bih li pristupio strancu. Nekoliko trenutaka i
jo jedna aa pive. Nakon toga osjeao sam se neustraivo, kao duh s namjerom, dok sam
klizio prema toj silueti kroz gusti duhanski dim, a trenutak mi se uini kao putovanje kroz
neki uzbudljivi svijet iz ludih kutaka mate.
- Slobodno? upitah oprezno, trgnuvi stranca koji je gledao kroz prozor.
On me pogleda i utke pokae na praznu stolicu.
Sjednem do njega i naruim jo dvije pive. Oekivao sam osmijeh, traak srdanosti, ali
njegovo lice ostalo je nepomino, uvijek u strahu, s pogledom koji je svako malo virnuo kroz
zamagljeno staklo.
Predstavih se. I on se predstavio.
- Ti si jedan od pisaca? upita.
To me podsjeti na promociju u Rijeci. Nakon promocije, ve u prvom lokalu neki stranac
mi je priao s istom reenicom.
- Ne bih se nazvao piscem odvratih smijekom. Jedna knjiga ne ini pisca.
Konobar je na stol stavio dvije ae pive.
- Ali! podigoh prst. - Volim se zvati lovcem na prie.
Namrtio se nakon to sam otkrio svoju vokaciju, bez obzira na vjetinu demonstracije.
- I pronaao si ba mene? upita.
- esto najutljiviji ljudi imaju najvie za ispriati odvratih mu floskulom.
- Tu si u pravu pokuao se osmjehnuti.
utio je nekoliko trenutaka i premiljao.
- Ako ti ispriam svoju priu, imam li tvoju rije da e je staviti na papir, bez obzira to se
dogodilo, bez obzira na sve? upita.
Na trenutak osjetih jezu.

- To je razlog zbog kojeg sam ovdje odgovorih.

Umorno klimne.
- Onda dobro ree.
Od tog trenutka pa nadalje, vie nisam imao osjeaj da smo u lokalu; nisam uo glazbu iz
zvunika niti amor nepoznatih ljudi: promatrao sam stranca kao da je neka vrsta proroka. Ali
nije se radilo o njemu, shvatio sam tek kasnije; pria je bila ta koja je sve pomela pod tepih.
3.
Budui da nisam pisac dijalekta, ne mogu pisati narjejem kojim je stranac pripovijedao, a
ako to oduzima vjerodostojnost prii, vjerujem da e mi mnogi itatelj oprostiti na propustu, a
stranac ionako nije previe odskakao od standardnog.
- Koliko je sati? upitao je nakon to sam sjeo do njega.
- Jo malo pa e etiri ujutro odgovorih.
Zamislio se.
- Ne znam gdje da ponem. Na poetku, sredini ili kraju?
- Predlaem poetak slegnem ramenima.
Ispio je svoju au u jednom dugom gutljaju, podigao ruku i naruio jo jednu.
- Moja pria je zapoela danas, tono u pono; mogao bih rei da je ujedno i zavrila, a
moda bih uzroke mogao smatrati poetkom.
Zastao je na trenutak kao da bira prave rijei.
- Ti uzroci su tako jednostavni, tako bolno ljudski i sveprisutni...
- Mogu li pogoditi? uzvrpoljih se. Novac, novac i novac!
Uzdahnuo je.
- Zdravlje i novac, a u mojem selu ima jednog i drugog napretek. Gotovo da se ivot svodi
na svjesnost o ta dva stanja: to je vjeita tema svakodnevnih razgovora, uzrok mrnji i
mnogim dogaajima koji su zadesili moje selo od dana koje pamtim. Skoro polovica mojih
sumjetana nosi neku teku bolest i ivi u neimatini, a druga polovica, u nekoj perverznoj
ravnotei, uiva u bogatstvu i zdravlju. Taj omjer je toliko izraen da sam ga, jo kao dijete,
smatrao ope prisutnim, ba kao to aba u bunaru vidi samo svoj mali komadi neba.
- Ali to i jest sasvim normalno! prekinuh ga. itav svijet i jest takav! Bogati oduvijek
tlae siromane! bubnuh.
Odmahnuo je glavom.
- Nemoj misliti da ne znam to su klasne razlike ree. Ta imam ezdeset i pet godina,
gledam televiziju, pratim internet, itam, pratim vijesti; posvetio sam ivot tome da ne budem
bilmez. Ne! Ovo je neto sasvim drugaije. Ovo je kao nerealno savren omjer bogatstva i
siromatva. Ali mora uti moju priu da bi razumio o emu priam.
Zatim se namrtio.
- Mislio sam da si lovac na prie, a ne filozof ili sociolog. Sumnjam da imamo vremena
svaku digresiju pretvoriti u filozofsku raspravu! ree mrko.
- Oprostite rekoh i povuem se.
- Bez prekidanja! povuem prstom preko usana.
Ozbiljno je klimnuo.
- U neku ruku ima pravo: obino je malo bogatih ljudi i puno siromanih. Ali netko bi
mogao rei da smo zapravo bogato selo, da imamo dobre gazde; kada pogleda, upravo to i
govore. Ali u mojem selu nikada dobrostojei nije pomogao sirotinji niti je siromaan svoju
uslugu, kakva god bila, ponudio dobrostojeem. Kao da se radilo... kao da se radi o nekoj
neobinoj netrpeljivosti. Ne kaem da siromani nemaju ba nita, veinom su to zanatlije i
mali poljoprivrednici, ali kako god okrene, obje strane dre se svaka za sebe.
- Prvi put shvatio sam da neto nije u redu tek kada sam malo porastao, s kakvih sedam
godina, mislim. Pitao sam svoju majku o tome. Izgledala je uplaeno i zamolila me da vie

nikada ne pitam o tome. Sjeam se tog dana kao da je bio danas. Sunani ljetni dan s blagim
povjetarcem. Poao sam se igrati u polju i tamo me doekao opor divljih pasa, moda osam
njih. Mi djeca sa sela nismo kukavice, barem ja nisam bio. Odbio sam nekoliko njih tapom
koji mi je izdjeljao brat, jednog zahvatio stopalom, ali bacili su me na tlo, uhvatili za ruke i
noge, a voa opora izbio mi je oko. I tada su nestali kao da ih nikada nije bilo. Sve sam to
ispriao lokalnom lijeniku: rekao mi je da sam, izmeu ostalog, doivio i ok. Osim
izgubljenog oka, imao sam po jedan ugriz na svakoj ruci i nozi. Priznajem, od tog dana bojim
se pasa, bilo kakvih, miroljubivih ili divljih. Volim male pse, ali samo zato to su mali; zovem
ih utavci nasmijao se. Bio je to prvi i zadnji put da sam ga vidio kako se smije.
Istovremeno se primio za sklopljeni kapak u nehotinoj kretnji koju, moda, nije ni primijetio.
Nekoliko trenutaka je utio, ali vie ga nisam morao nukati da pripovijeda. Ispio je gutljaj i
nastavio:
- Taj isti dan majka je briznula u pla vidjevi me u povojima; ljubila je mjesto gdje sam
izgubio oko i molila se Bogu da se takvo neto nikada ne ponovi. Iznosila je svoju krivnju
argumentom da nikada nije izabrala stranu, to god to znailo. Budui da je otac preminuo
negdje oko mojeg roenja, stariji brat ve je upravljao s ono malo imanja to smo imali.
- Nakon tog dana, neto kao da se dogodilo. Sjeam se da se majka iskrala iz kue negdje
oko ponoi i vratila se prije jutra; to je sve. Brat je bio ljut. Ali ve tjedan dana kasnije dobili
smo veliku pozajmicu od jednog od dobrostojeih susjeda, zatim i kredit. Nakon nekoliko
dana razmiljanja, majka je kupila jo zemlje, nekoliko novih strojeva i ivot je poeo biti...
drugaiji. Zatekle su me prave odgovornosti, osjeao sam se kao netko vaan, najbolji ak,
voa poletaraca, a kod kue, na svoj nain, skrbio sam i za obitelj. Postavljao sam zamke i
majka je pripremila sve to bih ulovio, a nisam bio lo ni u ribolovu. Dodue, izbjegavao sam
utakmice: teko je dati gol bez dubinske percepcije, ali mrzim sport ionako.
Tu je zastao. Neko vrijeme misli su mu lutale po lijepim sjeanjima; zatim nastavi:
- U svakom sluaju, sve je bilo dobro do moje petnaeste godine. Zatim su uslijedile svae.
Brat je sve ee napadao majku da je kriva za neto to jo nisam mogao shvatiti ili su to vrlo
dobro skrivali izmeu redaka. Njihove svae bile su mi apsolutna nepoznanica, ali jasno se
sjeam nekih izjava: Prodala si se za novac!, Vjeruje da ovaj ivot nee imati
posljedica!, Prije ili poslije e platiti cijenu za svoj nain ivota!. Ja nikada nisam krivio
majku za bilo to.
Jedno jutro nakon to se prethodne noi majka opet iskrala iz kue, ba kao trinaest godina
prije, dobili smo vijest. Pronali su je u oblinjem ribnjaku. Neki kau da se utopila sama,
drugi da ju je stariji sin, moj brat, ubio u svai. Njihove svae nisu bile tajna, ali kako policija
nije ni primijetila dogaaj, sve je ostalo na rijeima. U danima to su uslijedili brat je bio tih i
esto mi se inio blijedim i uplaenim. Postao je izrazito utljiv. Tri tjedna poslije, nestao je i
nikada ga vie nisam vidio.
4.
- Jeste li povjerovali u glasine? upitam.
Prema svemu to smo ve proitali, moemo zakljuiti da stranac nasuprot mene nije bio
glup ovjek. tovie, imao je impresivan vokabular za nekoga iz ruralne sredine i nisam ga
morao dva puta pitati o znaenju njegovih izjava.
- Naravno da nisam odgovori. Moj brat je bio... - zastane.
- Moj brat je bio dobra osoba nastavi s neto gorine u glasu. to god se dogodilo
izmeu majke i njega... saznao sam danas. ezdeset godina nakon smrti moje majke. I
najsmjenije je: ne osjeam se nita bolje, naprotiv, stvari su tek sada doista krenule nizbrdo.
- Ali ipak ste imali svoje sumnje? zadrah ga na temi.
- Ponekad ree s trakom srama. Ali bio sam djeak, kada se sve to dogodilo. Raunao
sam na to da e me svemir zatititi od istine, kakva god bila.

- Svemir?
- Vjerovao ili ne, ali ja sam roeni agnostik zatim pogne glavu i ono malo mira to se
sakupilo u njemu, dok je oblikovao reenice kojima je iznosio svoju pripovijest, nestalo je kao
pometeno nenadanim vjetrom.
- Bio sam agnostik ispravio se.
- Za boga miloga! pobunih se. to se to danas dogodilo da vas je tako uznemirilo?
Shvatim da mu se obraam s vie potovanja. Mogao sam biti s njime na ti, ali
jednostavno sam ga doivljavao kao neto puno vie od obinog samotnjaka koji ima neto
ispriati. Svaki ovjek na kugli zemaljskoj ima neto za ispriati.
U tom trenutku on gotovo zaplae. Neto ga je u tom razgovoru slomilo, a da, previe
razmiljajui o sporednom, nisam ni primijetio. Skoio sam do anka i naruio au vode,
donio mu i on je ispije podarivi mi kratak pogled zahvalnosti.
Sjeo sam dok je zurio u svoju au piva: kao da razmilja desetljeima; zatim je pogledao
kroz prozor i hotimice au odmaknuo rukom. Sjeam se, znam da vie nije popio ni gutljaj,
iako se primjerice ne sjeam; onako utopljen u prii; u kojem ju je trenutku odnio konobar.
Vjerujem da sam u tom trenutku bio zarobljen u imaginaciji vie od itatelja koji ita ove
retke. Jedno je drati knjigu u rukama, s odmakom i skepticizmom prema istinitosti onoga to
bi po svakoj logici trebala biti fikcija, a drugo je biti tamo, biti osoba u stvarnom prostoru i
vremenu, sluajui rijei nekoga tko je svim svojim gestama i rijeima, u umu sluatelja,
odisao istinom.
Pustio sam mu taj moment slabosti; da zaroni u sjeanja i posveti se trenutnoj misiji. Jer
sasvim sigurno, za njega je to bila misija, moda i vie nego meni (jer ispoetka, priznajem,
za mene je to vie bila igra). Sada kada pogledam, moda i nije sluajno sjedio u lokalu
prepunom pisaca: ba kao to sam ja traio svoju priu, on je traio nekoga tko e zapisati
njegovu. Ali zato? emu tolika urba, pitao sam se.
5.
Promatrao sam, preko ramena svojeg pripovjedaa, prvo svjetlo to je migoljilo izmeu
kua, znajui da se izvan mojeg pogleda raa jo jedno jutro. Tada jo nisam shvaao zato je
ba to svitanje bilo elementarno u prii koju pokuavam zapisati, a moj pripovjeda, koji je
vrlo vjerojatno bio itekako svjestan, sada se nalazio u gotovo katatoninom stanju. Neto mi
je govorilo da nemamo toliko vremena koliko bi ovjek zakljuio, imajui na umu ono malo
informacija to sam ih do sada uspio doznati. Stoga ga trgnuh pitanjem:
- Kako li ste uope ivjeli od svoje petnaeste pa do punoljetnosti?
Vjerujem da nije oekivao ba to specifino pitanje; prije ono o gubitku koji je proivio.
- Skrbnitvo nada mnom preuzeo je moj ujak, osoba koju do tada nisam ni poznavao.
Doselio sam se u Varadin i zavrio kolu ovdje. Nikada nismo priali o stvarima koje su
zadesile moju obitelj, ali pronaao mi je posao odmah nakon to sam maturirao. Ostao sam
svega tri mjeseca na svojem prvom radnom mjestu, ali neto me je tjeralo me da se vratim u
kuu svog djetinjstva; u kuu uasa, dodao bih. Ni sam sebi ne mogu odgovoriti zato sam to
uinio, ali ujak kao da nije imao problema s time; on je svoju dunost izvrio i njegova je
savjest bila mirna. Zahvalio sam mu na svemu dok sam odlazio, a on je u iduih nekoliko
mjeseci nazvao svega tri puta ne bi li provjerio kako sam se snaao.
- I kako ste se snali?
- Financijski, nikako. Preuzeo sam obiteljsko imanje i postao poljoprivrednik. Ogradio sam
se od svojih sumjetana i razgovarao rijetko s kime. Ako sam i ulovio neki slobodan trenutak,
bavio sam se stvarima koje sam volio kao dijete: ribolovom, lovom, gljivama, takve stvari.
Prolo je pet godina, deset, dvadeset, ali vrijeme kao da nije prolazilo. Ponekad sam osjeao
poglede na sebi, razmiljao kako me ogovaraju i apuu mi iza lea. I prezirao sam ih. Izmeu
bogatih i siromanih o kojima sam ti pripovijedao, ja sam bio jedini samotnjak u selu. Prvi

koji je ikada odbio sudjelovati u emu god se radilo izmeu njih, iako mi neki udan poriv,
svojevrstan zov - ako hoe, nije doputao da napustim imanje.
- Nikada se niste oenili? prekinuh ga.
Odmahnuo je glavom.
- Unato svemu, mojem svojstvenom nainu ivota, osjeao sam da nosim teak teret na
leima, gotovo kao prokletstvo, na desetke teretnih vagona prepunih emocija i trauma koje
sam mukotrpno vukao kao kakva izmorena lokomotiva. Nisam mogao osuditi jo jednu osobu
na obiteljsku anamnezu tih zlih dogaaja. Vjerovao sam, ako ostanem sam, da se vie nita
nee dogoditi i da je stvar zavrila sa mnom.
- Ali nije! gotovo poviknuh.
- Neto se jest dogodilo ree.
Nekoliko glava okrenulo se prema nama.
- Bio sam u krivu ree, kao da moje opaske nije ni bilo.
- Vjerovao sam da sam proivio svoj ivot po pravilima koje sam si zadao i da je kraj blizu.
Ulazio sam u svoju ezdeset i petu, to je vie od bilo kojeg mukog lana moje familije, a tu
mislim na pokojne djedove, pradjedove, i njihovu brau, nitko nije ivio due od pedeset. I
tada sam obolio nehotino je preao dlanom preko desne strane prsnog koa.
- Pneumotoraks. Gadna bolest. Laiki, rupa na pluima. Isprve sam mislio da je infarkt, to
mi je u danom trenutku bilo i nekako milije. Oteano disanje, bolovi u prsima; pet dana nakon
napada shvatio sam da sam u krivu. Isprva sam odbijao ii lijeniku, mislio sam da e poslije
slabijeg infarkta uslijediti jo jedan, jai, koji e me dovriti, ali nije. Zavrio sam u bolnici na
drenai, povuklo mi se cijelo desno pluno krilo. Postupak je bio krajnje neugodan i bolan.
Vratio sam se kui s malenim oiljkom i uputama o potedi fizikog rada. Apsolutna glupost
za jednog ovjeka koji sam samcat dri gospodarstvo. Naravno da nisam ni pomiljao na
nadniare. Ali taj pneumotoraks, prijatelju moj, to je podla bolest! U veini sluajeva vraa se
unutar nekoliko mjeseci. Uslijedila je jo jedna drenaa, nakon svega nekoliko tjedana, pa jo
jedna i jo jedna. Odbijali su me operirati i u godinu dana bio sam u bolnici osam puta.
Dojadilo mi je zatresao je glavom. - I tada sam napravio greku koju sam izbjegavao svih
ovih godina zastao je.
Moete pretpostaviti da sam u tom trenutku bio na prstima; klimaks njegove prie bio mi je
nadohvat ruke.
- to ste uinili upitah gotovo neujno.
- Potraio sam pomo u vlastitom selu.
6.
Sluajui ga, pretpostavio sam da je lokal slubeno prestao raditi ve oko ponoi i da je
vlasnik dopustio gostima da ostanu iz razloga to ih je veinu poznavao.
Uzeo sam trenutak da ih bolje promotrim: bilo ih je svega etiri za ankom. Stasiti, snani
ljudi srednjih godina koji se nisu pomaknuli od kada smo doli. Vlasnik je pak radio obraun,
motao se s biljenicom od jednog friidera do drugog, mjerio estoka pia, a konobar je i
dalje posluivao. Budui da imam neto iskustva u konobarenju, pretpostavih da je toeno
pivo bilo izostavljeno iz obrauna, moda vlasnitvo udruge koja je organizirala veer.
Moj pripovjeda je nastavio:
- Ivica Rotar je seoski travar i samozvani lijenik. Nikada ga nisam uzimao ozbiljno, ali
moja je bolest, sasvim oigledno, bila problematina ak i za konvencionalnu medicinu. to je
najudnije, on je prvi pristupio meni. Bio je prva osoba koja mi se obratila u pedeset godina
ivljenja u tom ukletom selu. I pomislio sam: to imam za izgubiti?
- Pozvao me u svoju kuicu na rubu sela. Ispoetka mi je davao aj od mijeanih trava koji
je djelovao puno bolje od tableta protiv bolova. Ve nakon nekoliko posjeta postali smo
prijatelji. Odbacio sam i svoju netrpeljivost prema sumjetanima, sudei prema njemu sve

ostale: ti ljudi nisu bili nita drugo doli udaci. Zakljuak da je problem zapravo leao u meni
pretvorio u loginu pretpostavku potkovanu mnotvom injenica i indicija. Rotar nikada nije
traio novac za svoje usluge niti mu je bilo drago gledati me kako patim. I odjednom, gledao
sam stvari takve kakve su i bile, ba kao to ih ti promatra sada. Siromani pomau jedni
drugima, a istu stvar rade i bogati; ja sam se nalazio u redovima ovih prvih. I u tom inu
zbliavanja, pronalaenja tog prvog i jedinog prijatelja, kao da sam pronaao svoje mjesto u
poretku stvari.
- elite rei da su vas napustile sumnje? upitah.
- U tome je i leao paradoks odgovori. Sumnje u vezi ega, pitao sam se. Iako mi se
inilo da sanjam, stvar je postala jasna: ja sam bio udak, ne oni. Osoba koja je proivjela
traumu u djetinjstvu i koja je, u podsvjesnoj opsesiji okrivljavanja drugih, provela cijeli svoj
ivot sama. To je in ovjeka slabog duha, a nikada se nisam smatrao slabiem! Cijeli jedan
ivot proveden u samoi zbog traginog gubitka, a toliki ljudi su doivjeli slian gubitak i
svejedno napravili neto iz svojih ivota. elio sam to nadoknaditi, ne u smislu materijalnog
postignua, za to je bilo kasno, ali barem na podruju meuljudskih odnosa. Teko je to
objasniti, ali u svojim razgovorima s Ivom, dao sam mu do znanja da je ta elja u meni sve
izraenija, a on mi je, na sebi svojstven nain i uz vrlo malo okolianja, ponudio rjeenje.
- Meni je, dakako, njegov plan bio apsurdno smijean: ta to sam drugo i mogao oekivati
od jednog travara, ovjeka koji je po svojoj prirodi i vokaciji bio vei samotnjak od mene. I
odluio sam mu udovoljiti, ne zato to sam vjerovao u njega, ve da bih produbio nae
prijateljstvo i na praktian nain dokazao mu koliko su njegove ideje zapravo bile sulude.
- to vam je predloio? upitah, ne skidajui pogled s ona etiri gosta. I muzika je utihnula
pa mi je nedostatak amora postao oit, a atmosfera jezovitija od prie. Nitko nije razgovarao
osim nas dvojice.
- Predloio mi je obred. Neto nalik obredima kakve su vrili nai stari, praznovjernu
tlapnju iz sanjarice.
- emu je sluio? upitah. Mogu priznati da sam se u tom trenutku pomalo dosaivao.
inilo mi se da sam uzalud potroio svoje vrijeme dok je moj pripovjeda bio zanesen za
obojicu.
- U tome i jest poanta: apsolutno niemu posebnom! Ja sam svojem prijatelju travaru iznio
svoju prolost na dlanu, kao i elju da barem pred kraj, u ove kasne dane to su mi preostali,
postanem normalna, drutvena osoba, ovjek bez strahova iz prolosti. Njegov odgovor je bio
tlapnja.
Zastao je kao da je uoio moje sumnje i na trenutak mi se uini da u nakon duga i naporna
razgovora ostati bez zavretka!
- Nastavite rekoh ljubazno.
Moj sugovornik klimne.
- Predloio mi je da izaberem no po vlastitom izboru i mjesto udaljeno od naseljenih kua;
na prvom krianju napravim krug od soli i tono u pono zakoraim u nj. Znao sam da su stari
obredi bili kompleksniji od toga; mora shvatiti da sam nakon pedeset godina jednolinosti
sve to shvatio kao obinu igru. Posljednji krik ezdeset godinjeg Sizifa! ak sam se i
povjerio svojem prijatelju po pitanju vlastite sumnjiavosti, ali on je ostao tajanstven. Jedina
uputa u kojoj se inio smrtno ozbiljnim bila je ta da ne smijem izlaziti iz kruga. Takoer,
ustrajao je na tome da za vrijeme obreda, dok stojim u krugu, ne smijem uti ni jedan zvuk
proizveden od ivog ovjeka: smijeh, pjesmu ili slino. Neto u nainu na koji mi je davao
upute ukazivalo je na to da je duboko sumnjao da e, u mojem sluaju, obred uope i uspjeti,
to je dodatno uvrstilo i moj naum da se upustim u ono to sam smatrao tek pustolovinom.
Za mene je to bila jedna sasvim bezazlena situacija u kojoj nisam mogao izgubiti. Veselio sam
se naem razgovoru nakon to obavim obred, samo to. Posljednje to mi je Ivo Rotar rekao
bilo je: Znai danas je dan! Ako je tako, vidimo se s druge strane.

7.
Nekoliko trenutaka, moj pripovjeda je utio kao da mu je neugodno nastaviti, ali nisam ga
pourivao; oekivao sam cijelu bujicu rijei koje je bilo sve tee suvislo povezati. Oi su mi
se sklapale, a moj sugovornik kao da se sramio zbog rijei kojima me obasuo. Napokon je
nastavio:
- Tri noi nakon to smo posljednji put razgovarali, zaputio sam se prema raskriju koje
sam odabrao. Bilo je to raskrije nedaleko od ribnjaka u kojem se, prije pedeset godina,
utopila moja majka. Sjeam se da sam putem bacio pogled na ribnjak, ali nisam osjeao nita.
Proao sam pokraj njega ve nebrojeno puta i gledao sam ga kao mjesto nesree ije su me
posljedice odavna odredile kao individualca. Ne vjerujem da sam ikada zapalio lampa na tom
mjestu. Napravio sam krug od soli koji me je navodno trebao zatititi od zlih demona i ekao
pono, a kada je na oblinjoj crkvi udario prvi zvon, stao sam u krug. Kako bih dokazao svoju
upornost, naumio sam ekati ne manje od etiri sata. I tada zauh jauk, pa jo jedan i jo
jedan. Ubrzo su se jauci pretvorili u zapomaganje. To je moj prijatelj Ivo, rekoh si i vedro,
pozdravivi dobro odigranu alu. S druge strane bio sam razoaran njime jer kao to rekoh
- Niste smjeli uti zvuk ovjeka! prekinuh ga u zanosu.
- Zvuk ivueg ovjeka ispravi me.
- Okrenuo sam se prema mjestu odakle je dolazilo zapomaganje i neto mi je zapelo za oko.
Isprva mi se inilo kao mrlja. Zatim obris koji je dobivao konture, a konture lik osobe koja se
utapa.
- alite se
- Nimalo! U ribnjaku, koji mi je oduzeo djetinjstvo, promatrao sam svoju majku tono
onakvu kakve sam se sjeao i koja me sada dozivala po imenu: Josipe, spasi me! Spasi me!
Zakaljao se na trenutak.
- Ne moram ti opisati koliinu uasa koji sam osjetio. Podsvjesno se trgnem ne bih li
potrao prema njoj, ali na mjestu me zaustavi lave. Osam crnih pasa okruilo me
kakofonijom strave. Skupio sam ruke i stao u centar jer, inilo se, oni nisu mogli prijei
granicu i zai u krug. Iskesili su zube i dugo kljocali eljustima, reei, slinei, ispunjavajui
mi misli uasom. Pokrio sam ui dlanovima u napadu panike, zamirio i tada osjetim udarac
po zubima. Ispred mene, licem u lice, stajao je moj davno nestali brat. Trebao si joj pomoi.
Ti si kukavica. Uvijek si bio kukavica, rekao je i okrenuo mi lea. Darko?, apnuh.
Promatrao sam ga kako odlazi i nestaje u magli koja je ispunjavala krajobraz. Oduvijek si
bio kukavica, njegove rijei pratile su njegov obris. Shrvano sam sjeo na tlo i plakao. Plakao
sam dugo, moda ne bih ni stao da se ispred mene nisu stvorile tri figure udnih obiljeja. S
lijeve strane, ispred mene, nedvojbeno je stajao biskup u bijelom ornatu. Imao je dugi tap i
promatrao me blagim pogledom. U sredini se nalazila osoba normalne odjee i izgleda, a s
desna otmjen gospodin u crnom, sa starinskim cilindrom na glavi, tankim briima i
gospodskim tapom. Ovaj u sredini drao je podeblju knjigu koju je otvorio negdje na sredini
i crnim perom svako malo neto pisuckao. Sveenik mi prui ruku i uz dobroudan pogled
podigne me s tla. Ovaj u sredini stade govoriti: Danas imamo parnicu izmeu crne i bijele
magije, potvrujem da su sve stranke prisutne: predstavnik bijele magije, predstavnik crne
magije, tu je gospodin u crnom skinuo cilindar i naklonio se, odvjetnik, pokae na sebe,
te gospodin Josip Svai koji je sazvao skup. Pruio mi je ruku i nasmijeio se. Ostao sam
nijem i paraliziran. Hajde, moramo se rukovati da bi sastanak bio vaei ree ozbiljno.
Onako obuzet stravom, bez puno razmiljanja, pruih mu ruku. Odlino! ree zatim.
Predstavnici, predstavite se. Krenuo je udaljiti se, ali jo jednom se okrene prema meni i
apne: Sada smije napustiti krug.
- Vi se alite rekoh.
Stranac me pogleda i u tom njegovom jednom oku osjetih dubinu koju nisam mogao
objasniti utjecajem alkohola, umorom ili bilo ime. Kao da sam gledao u bunar bez dna.

- Izgledam li kao da se alim? upita me.

Mogao je biti luak. Lagano je mogao biti luak ili osoba koja nije bila svjesna da je,
moda zbog bolesti ili tradicionalne medicine doivjela kompleksnu halucinaciju. Ali sada se
vie nisam znao povui, a da to ne uinim nespretno ili na nain da luak ne ispadnem ja.
- Ne priznao sam. Ne izgledate.
- Onda sluaj! ree tiho, namignuvi prema etvorici to su sjedili za ankom. Shvatim da
ovi doslovno bulje u nas i spopadne me strah. Neto se tu odigravalo, neto izvan prie
stanovitog Josipa Svaia. Neto to je u svojoj prirodi, prirodno ili natprirodno, neminovno
bilo zle naravi. Uhvatio sam se za stolicu i virnuo prema izlazu.
- Nastavite, molim rekoh tiho, pravei se da se nita ne dogaa.
- Prvi me pod ruku uhvatio sveenik i odvukao nekoliko koraka od kruga. Znam da vas je
strah, ree. Svakog normalnog ovjeka bilo bi strah. Ali znajte da nemate razloga za
zabrinutost. Obred je moda grub i suvian; iskreno, insistirao sam da bude izostavljen, ali to
e? Vlast je vlast! sveenik se smijeio. Svijet je veliko mjesto i ponekad, u odreeni
trenutak i na odreenom mjestu, tom istom svijetu trebaju heroji. I ti moe biti jedan takav
heroj. Dokazao si to cijelim svojim ivotom, vjerujui u svoju istinu strpljivo i dosljedno. I
upravo danas je dan koji e te osloboditi. Velianstveni te blagoslovio svojim osmijehom i dao
ti priliku da bira izmeu svjetlosti i tame. eli li biti borac svjetla, samo reci rije; tvoje ime
bit e zapisano u kronikama svetaca, a na kraju svijeta, stajat e na desnoj strani s
pravednicima, rijei su mu bile gotovo hipnotizirajue. Vi niste sveenik, rekoh, a on se
osmjehne od uha do uha. Vrlo perceptivno od tebe! Vrlo perceptivno! Ima pravo, ja sam
zastupnik svjetla, aneo, ako eli. Ovo je samo pojava koju esto koristim, rekao je. I to
mi je initi?, upitah, a on odgovori: Nita, samo upii svoje ime u knjigu, ali na bijelu
stranicu! Onaj tamo gospodin u crnome, taj je vrag! Taj e uiniti sve ne bi li dobio tvoj potpis
na crnoj stranici. Ne, ne ti se, prijatelju, lijepo potpii na bijelu; i to je sve!, potkrijepio je
svoju izjavu lupivi tapom u pod. I to je sve?, upitah. To je sve!, ree.
- Ostavio me nekoliko trenutaka da promislim o njegovim rijeima. Zatim mi pristupi
gospodin u crnom. Prema svemu sudei, vi ste vrag, ustanovih. Malo se namrtio. emu
tako runo ime za nekoga tko ti nudi bogatstvo i blagostanje, ree. U priama uvijek postoji
cijena, odvratih mu. Istina, ali ne radi se o tvojoj dui. Jedina cijena koju mora platiti jest
da ne bude borac svjetla. I to nije prevelika cijena. Borci svjetla su, takorei, volonteri.
Proive svoj ivot u nadi da e ih sustii kakav poziv. Ali obino se nita ne dogodi. Jedino
obeanje kojeg se dre jest da e, na kraju svijeta, biti svrstani meu pravednike. Ali,
prijatelju moj, kraj svijeta je daleko, predaleko da bi se odrekao svega to ti ivot moe
pruiti, odgovori. Tu sam se nasmijao. Ta to mi znai blagostanje gospodine, pa ja imam
preko ezdeset godina! Vrijeme za blagostanje je prolo!, ustvrdih. Poeao se po bradi i
razvukao brie. Ima pravo, ali to nije moja krivnja. ekali smo te sve ove godine da nam
se obrati. Ali jo uvijek ima stvari koje moe postii kao predstavnik crne magije; i da se
razumijemo: crna magija uope nije crna koliko se to pria ili misli. To je samo magija koja
ne podrazumijeva odricanje od iega, niti od zdravlja, niti od bogatstva, niti od istine same,
ostavio mi je mjesta za pitanje kao da ga je oekivao. O kakvoj istini priate?, upitah. Onoj
koju god poeli. Istog trenutka kada se potpie na crnu stranicu, znat e, recimo, to se
dogodilo s tvojom majkom i bratom. Je li ti brat jo uvijek iv? Znat e svaki odgovor na sva
pitanja koja si ikada imao. Reci mi da to nije primamljiva ponuda?, smijeio se. A moja
bolest?, upitah. Gluposti!, ree. Promijeni bolnicu! Tvoja bolest moe se rijeiti
jednostavnom operacijom. Ne znam zato ve nisi potraio drugo miljenje, uzdahnuo je.
Shvaam, rekoh, iako sam shvaao vrlo malo. Bio sam vrlo svjestan da me pokuavaju
manipulirati, svaki na svoj nain. Ono to takoer nisam shvaao bilo je: to uope mogu
dobiti ovim inom? I emu sam se doveo u situaciju koju racionalan mozak nije bio u stanju
razrijeiti. Mislim da sam spreman, rekao sam i ova trojica se opet postave ispred mene,

sveenik, odvjetnik i vrag, s lijeva na desno. Odvjetnik je otvorio knjigu koju je drao: na
lijevoj strani bila je bijela stranica, a na desnoj crna. Sveenik je drao crno pero, a gospodin
u crnom bijelo. Vjerujem da se trenutak zaledio dok sam birao izmeu jedne i druge strane;
nitko me nije pourivao. Razmiljao sam i o praktinim stvarima. Osim toga, ja sam svoj
ivot ve proivio na nain na koji to ine predstavnici bijele magije, barem mi se tako inilo,
i nisam imao to promijeniti osim vjere u jedno krajnje apstraktno obeanje. S druge strane,
gospodin u crnom ponudio je neto to sveenik nije: promjenu i ansu da razrijeim enigmu
vlastite obitelji i svih nedaa koje su nas zadesile. Vjerujem da bih odabrao crnu stranicu. Moj
je ivot ionako nosio jednu crnu notu. Biti nagraen za isto inilo mi se savreno opravdanim.
I uzeo sam bijelo pero i zagledao se u knjigu. I tada me osupne ono to sam vidio: imena svih
svojih sumjetana, pola na jednoj strani, a pola na drugoj. Moje cijelo selo bilo je pod
utjecajem ove prepredene gospode. Prepoznao sam sva imena. Ali bilo je tu jedno ime koje
me ostavilo bez daha: na crnoj stranici, negdje u sredini, leao je potpis moje majke. Potpis
koji nam je prije pedeset godina osigurao blagostanje. Traio sam i bratov potpis, ali njega
nije bilo. U nevjerici odbacih pero i stanem se udaljavati od kruga i raskrija, osjeajui
iznenaene poglede na svojim leima. Gospodine! Morate potpisati!, vikao je odvjetnik.
Ne moram nita, odvratih. Ljudima se ovo nee svidjeti, odvjetnik je ustrajao. Briga
me! viknuh dok sam odlazio u maglu. Hodao sam satima nehotino prema gradu. I kada sam
zaao u Varadin, skrasio sam se upravo ovdje.
- I to je vaa pria? upitah osupnuto.
Klimnuo je glavom.
- Moete li dokazati ita od navedenog?
- Sumnjam, ali ti moe.
- Ja?
- Ve si primijetio ona etiri lika koji vrebaju za ankom. To su neki od mojih sumjetana.
Vjerujem da nemam puno vremena. Mora shvatiti: dobio sam uvid u najveu tajnu svojeg
mjesta, ali nisam odluio ni za jednu stranu. To je nedopustivo ak i u mojoj knjizi. Kao da
otkrije najtajnije tajne neke tajne slube i odlui ne suraivati. Ne slijedi ti smaknue.
- Vi se alite procijedih.
- Izgledam li kao da se alim? ponovio je.
Zatresao sam glavom.
- Dobro, ako je tako, o kojem dokazu ste govorili? upitah.
- Savjetujem ti da pobjegne glavom bez obzira; uhvati prvi jutarnji vlak i vrati se odakle
si doao. Zna moje ime: Josip Svai. Potrai u sutranjim novinama osmrtnice, raspitaj se o
meni jesam li iv, ali za ime boje, nemoj se uputati u nita vie od toga.
Odjednom nas iznenadi povik: - Gospodo, mislim da je vrijeme da se lagano pokupite! to
je vlasnik naumio zatvoriti lokal. Vani je ve gorjelo jutro.
Uzeo sam stvari, ruksak i jaknu, pozdravio stranca potvrdo mu klimnuvi, i napustio lokal
ne skidajui pogled s ona etiri ovjeka i njihovih namrtenih lica. Molio sam u sebi da nisu
uli nita od naeg razgovora, iako sam sumnjao da su nae rijei ostale neprimijeene. Sjeo
sam na prvi vlak i vratio se u rodni grad, cijelo vrijeme gotovo oduzet dojmovima. Nekako
sam doteturao do svoje kue; tada je ve bilo kasno prijepodne. Surfao sam internetom obuzet
groznicom. Trei dan nakon moje knjievne veeri na stranici Aktualno hr, sa strane naslova
Krievako-ivaneki blues, u odjeljku crne kronike, pronaao sam i traginu vijest:
ezdeset i pet godinji Ivan Svai pronaen mrtav u centru Varadina.
Nekao sam se da objavim ovu priu. Moda je sve to bilo bulanjenje umirueg ovjeka,
premda nekad, dok je no crna ili se spusti magla, gledam iza lea dok koraam cestom. Ako
se i moje ime nae u crnoj kronici sauvao me svevinji.

Sedmi klju
(Ubiq 2015.)
1.
U zabaenoj naputenoj kui na kraju grada, pod slabanim svjetlom svijea, odrava se
sastanak tako tajan da ni ulica, ni grad, ni identitet samog autora iz ijeg se pera slijevaju ove
reenice, nisu za oi i ui obinih smrtnika. Sve se zbiva u ljeto 2013., u vrijeme koje je, po
svemu sudei, vrlo neobino za dogaaje koji e se odigrati.
Zvan sam Nestor Ljetopisac, star sam tisuu i sto godina, a po svojoj skromnoj dunosti
antologiar sam bogovima od 960. godine poslije Krista. Ne smatram se nadnaravnim biem
(mnogi e htjeti pobiti ovu tvrdnju); rodio sam se kao ovjek, istraitelj koji je opisao panteon
slavenskih bogova i tim inom zaradio vjenu mladost po elji velikog Svaroga, stvoritelja
svijeta.
Ako sumnja u ovo to sam naveo, ne listaj ove stranice jer nee imati koristi od njih; ako
si pak osoba u potrazi za istinom, dopusti neka te iste ispune znanjem kakvu ovjek osjea
dok nakon dostojnog ivota i blagotvorne smrti lei na obalama Otoka spokoja14.
Znaj da ti piem ove retke blagonaklono, kao svojem nasljedniku, jer eka te dunost od
velike vanosti.
Jedan sam od rijetkih smrtnika svojeg vremena koji je dobio uvid u tajne bogova, istih onih
koji su stvarali i vladali jo prije dolaska prvih ljudi; koje su tovali Grci i Rimljani pod
imenima vlastitih jezika. Jo kao obian ovjek, vjerojatno dotaknut nekom od vila suenica,
vjerovao sam da ni jedna religija nije ona prava, moda zbog toga to ba svaka tvrdi da to
jest, i u danima svoje mladosti nikada mi nije palo na pamet da u postati to to jesam.
Ako se pita dokle see moje znanje, moram ti priznati da do sada nisam vidio Svitogor,
nekad znan kao Olimp; nisam vidio Stablo ivota, mjesto sveukupne kreacije, niti sam
pohodio Jezero Istine na kojem poivaju tri otoka za bogove, vile i due pradavnih junaka.
Moja skrivena enja jest posjetiti Otok uspomena, mjesto uzvienih misli i unutarnjih
monologa; ta ima svojih prednosti kada se namjernik od tisuu godina prepusti mislima o
vlastitom ivotu, ali Stablo ivota, na kojem poivaju i otoci i Svitogor (a ponad njega i
Svarogov dvor) pohode samo due ili bogovi sami, a uzevi injenicu da moja vjena mladost
ne dozvoljava da napustim svijet ivih, do dana dananjeg nisam bio pozvan na to uzvieno
mjesto iznad kojeg je usred Pratmine, prije poetka svijeta, nad vjenim morem poivalo jaje
Svaroga.
I tako, moja najvea nagrada postala je ujedno i moja najvea kazna; ak me i Nia-Nya,
boginja smrti, posjetila s vremena na vrijeme, svaki put razoarana injenicom da ne mogu
umrijeti, ostavivi me s rijeima utjehe da e moda, jednog dana, doi i moje vrijeme.
2.
No vratimo se nekoliko dana unatrag, iz te kue u kojoj vijeaju bia koja se skrivaju u
tmini. Ukratko, ne znajui za dogaaje koji slijede, katalogizirao sam brojne rukopise u
udobnosti svojeg imanja u Zlatarima. Taj dan nisam oekivao nikoga jer posjeti mojih
pokrovitelja su esti, ali i najavljeni, a noi ispunjene prepisivanjem njihovih dogodovtina.
im se spustila no, na moje posvemanje iznenaenje, na vrata mi je pokucao mladi lijepih
crta lica, zastraujueg osmijeha, odjeven u elegantno sivo odijelo i crne kose zaeljane u
stranu. Predstavio se kao poslovan ovjek i agitirao me neto u svezi izbora, politike situacije
koja me nije nimalo zanimala, do trenutka dok nisam primijetio neto udno na njemu: naime
14

Jedan od tri otoka na Stablu ivota, namijenjenih za due junaka i bogove.

kretnje su mu bile odvie glatke, mimika previe savrena; lice mu je bilo potpuno simetrino
i nadnaravno lijepo, kao i svaki drugi detalj koji je bio lien uobiajenih ljudskih
nesavrenosti. ovjek ne moe biti toliko uglaen, pomislih, ma koliko se trudio, a znao sam
za samo jednog boga koji se prikazivao u obliku crnokosa mladia, to mi izazove jezu u
mislima i jedva jedvice upitah:
- Jesi li to ti, rte?
Podigao je pogled od papira i osmjehnuo se.
- Znam da nisi doao zbog papirologije rekoh.
- Igra rijeima, Nestore, igra rijeima! Papirologija je, ni vie ni manje, pravi razlog zato
sam ovdje nastavio se smijeiti.
Zadrhtim na spomen vlastitog imena, koje je izgovorio tonom koji je nemogue opisati.
- Ne smijem zabiljeiti nita to se nije dogodilo niti mijenjati ono to jest, ako na to cilja
upozorih ga. Od Crnoboga, mlaeg brata Svaroga, nitko nikada nije doivio neto dobro pa su
mu slavenski narodi dali ime koje je nosio s razlogom.
Mladi je nastavio klatiti nogom prebaenom preko koljena, smijeei se svojim
osmijehom koji je lebdio zrakom, zavlaio se pod kou i izvlaio trnce.
Odjednom je ustao i pribliio se prozoru, zajedljivo gledajui prema umi iz koje nas je
zasigurno promatrao Stribor, bog ume i umskih ivotinja. Imao sam osjeaj da nas promatra
i vie nego jedan par oiju. Ako je otac bogova boravio na sedmom katu svoje kule, mogao je
vidjeti sve to se zbiva na svijetu, a esto bi poslao i pticu Alemperku, koja je zavirivala u
umove ljudi i bogova, te je lako mogao znati sve to nam se skriva u mislima. Drugim
rijeima, ti koji ita ovaj rukopis, znaj da ocu bogova ne izmie puno toga.
Njegov brat me opet promotrio u nekoj udnoj znatielji.
- Lijepi grad si izabrao za troiti poljskoj boici15 dane, ljetopise! ree odjednom.
- to eli? upitah drhtavim glasom i moram priznati da sam do tog trenutka gotovo
ispraznio mjehur. Jedino je Veles16 u meni mogao izazvati takav strah, iako sam bio zatien
talismanom koji mi je dao sam Perun, u ime svog oca Svaroga.
- Sve, prijatelju! elim sve! Ali od tebe samo da radi svoj posao. Svarog mi je stoljeima
pripovijedao da si dobar zapisniar, uvijek neutralan, uvijek posluan, sigurno najbolji od
svih, ali prije ili poslije mora izabrati stranu ree.
- Ja moram ostati neutralan rekoh, pazei da mi glas ne drhti.
rt se namjestio u stolici namrten, i nastavio:
- Malo toga se promijenilo meu nama od dana kada smo izali iz Pratmine, to ne vrijedi i
za ljude, ali ljudi me toliko ne zamaraju. Veles radi sasvim dobar posao ovdje na zemlji i
gromovnik17 je u potpunosti zauzet njime.
- To nije tajna, ali za razliku od njega, ti ne gaji nimalo ljubavi prema ljudskom rodu
rekoh.
- Potedi me! ree mrko i ja se sruih u svoju stolicu, miran kao kip.
- Naravno da ih mrzim glas mu se umirio dok je mijenjao svoju izjavu. - Njihove malene
ivote i velike jade; Svarog im je dao ovaj svijet dok se mi moramo sakrivati u spisima kakvih
mrtvih zapisniara.
Drhtavim rukama privukao sam svoju stolicu uz stol, ne propustivi pridjev ispred nas
zapisniara.
- to eli? ponovih, ovaj put s neto vie samopouzdanja.
- elim ti dati neto srkne gutljaj aja. to bi mi rekao kada bih ti ponudio mogunost
da proee ulicama Svitogora, da posjeti Otok sree, Otok uspomena ili Otok spokoja? Sva
15

Nia-Nya boginja smrti koju su najvie tovala plemena na podrujima Poljske

Veles (Volos, Voloh), bog zemlje, ratarstva, zatitnik pastira, ali takoer i voa podzemlja i prijevare, Perunov
protivnik i ratniki bog.
17
Perun
16

ta prekrasna mjesta koje je otac bogova stvorio za svoju brau. Moj brat ti je dao veliki dar, ali
ti je i oduzeo puno toga.
- Ja sam samo zapisniar slegnuh ramenima.
- Ti si pisar koji je dobio mranu skuenu sobicu, a zadatak da opisuje raskone dvore
kraljevske obitelji. ak ni smrtnici nisu toliko okrutni prema ljudima tvojeg kova.
U meni, neki podmukli vraiak sloio se s njime. Ne znam je li to bio njegov utjecaj ili
istina koja je isplivala na povrinu nakon tisuu godina tihe slube, ali prikovao me za tu
nepravdu kao za kuglu s lancem.
- Gledaj, na kraju grada stoji naputena kua, dovoljno je pitati mjetane, oni e te uputiti;
kau da je u kuu udario grom vie od stotinjak puta te da se nou uju svakojaki zvukovi;
takoer, nekoliko obitelji se pokualo useliti, ali ni jedna nije ostala dovoljno dugo da bi
priala o tome. Jedini vlasnik koji je tamo ivio, nedavno je ubijen u Varadinu, gospodin
Ivan Svai, ako se dobro sjeam.
Sjetih se prie nekog autora koji se kleo da mu je taj isti Svai, neposredno prije smrti,
pripovijedao o prisustvu magije u svojem rodnom mjestu, ne mogavi se zapitati je li to
sluajnost ili istina18.
- Sve mi je jasno odvratih. Ali ionako ve znam koji mi je zadatak.
Crnobog me pogleda kao da priam previe i zatim nastavi:
- Noas, poslije ponoi, vampiri i potomci Neura imaju tajan sastanak. Pozvane su i
vjetice, ali u njihovo ime doi e Morana, boginja smrti i zime. Ona je najjae boanstvo na
skupu. Prisutan je i Kikomor (zao kuni duh), stvor koji se potrudio da sastanak bude
neometan, a kua izbjegavana od smrtnika ak i kada se ini da je netko u njoj; pogotovo kada
se ini da je netko u njoj Crnobog se ispravi, uivajui u zlobnosti svoje izjave.
- Zato ga Perun onda pokuava istjerati munjama? upitah.
- Perun ga uvijek pokuava istjerati munjama ustvrdi rt.
- I to je sve? upitah.
- To je sve! Razlog sastanka e saznati kad doe, ali stvar je vrlo tajna, ak i za ostale
bogove ree.
- U sedmoj kuli
- Ako i kada je u sedmoj kuli! prekine me.
- Misli mu skrenuti panju?
- Ja? emu? Pa postoji nebrojeno uiju i oiju koje vjerno slue mojem bratu. Osim toga,
on je prestao vladati im su se pojavili prvi ljudi. ak ni Grci nisu znali za stvoritelja svijeta:
vjerovali su da je Perun, njihov Zeus, bio pravi otac bogova.
Nekoliko trenutaka me promatrao i smjekao se, ali u meni strah je jenjavao. Osjeao sam
toplinu talismana i nisam vie slutio neku blisku opasnost. Svejedno, jedna stvar mi nije
davala mira: ta zato je sam rt doao poslati me na tako jednostavan zadatak? Pogotovo
nakon to sam sline upute dobio od Tatomira, glasnika bogova i vladara mjeseca.
- Moram te neto pitati rekoh, ali Crnobog me iznenadi, naglo skoi preko stola i srui me
na pod. Promatramo me crvenih oiju i iljastih onjaka, a zatim uhvatio za vrat i stao guiti.
Nisam se ni pokuao otimati, iako sam osjetio kako mi ivot izmie iz grudi; sjeam se
jedino da sam prstima traio talisman koji mi je visio oko vrata, u zadnjem, oajnikom
pokuaju da budem spaen.
I tada, obuzet oduevljenjem umjesto uasom, pronaoh se na obalama Otoka uspomena.
Sve je bilo upravo onakvo kakvo sam i zamiljao, a tisuu godina moje slube prolazilo mi je
mislima poput dijelova mozaika, tvorei jednu neusporedivo jasniju sliku od one koju sam
imao iv. Shvatih da nisam prvi zapisniar u bogova i uoih jedan obrazac koji se ponavljao
od poetka svijeta. Opsjedala me vizija Svarogova jajeta koje se spustilo s nebesa i ta misao,
da su bogovi doli na ovaj svijet, a ne da su ga stvorili, ostavila me nemalo zaprepatenog. No
18

Ubiq 15; pria: To je samo pria

legenda je djelomino bila istinita: na poetku jest postojala samo Pratmina i Svarog se doista
rodio nad vjenim morem. Ali, kad stavimo sve na stranu, stvar je bila jasna: sva boanstva
koja su prezirala ljude istovremeno su eljela svijet za sebe. Ali bio sam mrtav i sve te
spoznaje vie nisu imale smisla. Poelio sam posjetiti Otok sree i tada se, opet iznenaen,
probudim u vlastitoj sobi, s rtom u stolici koji se smijeio kao da sjedi u Svarogovom tronu.
- Nisam li ti dao sjajan poklon? upita, igrajui se mojim talismanom u prstima.
- Ali kako? upitah.
Dobacio mi je talisman.
- Talisman djeluje tako da te udalji od osobe koja ti poeli zlo. Ja ti, Nestore, to god ti
mislio o tome, nisam poelio zlo! Zapravo sam ti dao sam ti uvid u stvari koje iv nikada ne
bi shvatio. Jedino na Otoku uspomena ovjek ima bistrinu misli koja je potrebna za velike
ideje. I Einstein je bio tamo, kao i Tesla i svi veliki izumitelji i mislioci unatrag ljudske
povijesti, premda je to posao koji radi Nia-Nya. Vi ljudi ste tako bespomoni bez dobrote
moje brae i sestara uzdahne.
- Bio sam u stanju klinike smrti? upitah smeteno.
- Naravno osmjehnuo se. Zatim je ustao i stao oblaiti svoj kaput.
- Jo emo se vidjeti, Nestore Ljetopise. Sastanak koji te eka je vaniji od bilo kojeg na
kojem si ikada bio. Budi oprezan, imam velike planove za tebe ree.
Ostadoh zapanjen.
- Do idueg susreta Crnobog se naklonio, otvorio vrata i nestao u tmini.
3.
To mjesto, gdje se imao odrati sastanak, ne bih ni nazvao gradom, vie gradiem, i dok su
poplave u Slavoniji unitavale itava naselja, ovdje su se samo maleni potoii slijevali
ulicama, a prolaznici su urili zaogrnuti dugim kaputima i natkriveni kiobranima.
Ulica je bila mrana, zrak vlaan. Hodao sam prema spomenutoj kui, preturajui u
mislima svoj susret s rtom, ne mogavi se zapitati to li je to Crnobog spletkario u svojoj
zloj lubanji. Ta imao je svoje mjesto na Stablu ivota i od poetka vremena Svarog mu je
opratao sve psine koje su nemalo utjecale na povijest svijeta. Vjerojatno je bratska ljubav u
bogova bila vea nego to bi to netko mogao pomisliti, a injenica da je i sam opstanak
ljudskog roda ovisio o nekoj vjenoj igri boanskih stvorenja postala mi je mrskija nego ikad.
Mora shvatiti da sam ja dijete jednog drugog vremena, kada su ljudi hodali svijetom u
posvemanjem neznanju, kada su se mitovi shvaali doslovno, i bez obzira to mogu zamisliti
sve te mitove iz perspektive dananjeg ovjeka, moje je znanje ipak bilo okovano nepobitnom
subjektivnou. Moda je to i razlog zato bogovi mijenjaju svojeg pisara svakih nekoliko
stoljea? I zato te molim da se zapita o ovome: ako je Svarog u svojem jajetu, svemirskoj
kapsuli ako eli, bio poslan na ovaj planet da stvara i nadzire promjene koje su vodile
nastanku ljudi, odakle je doao? Na temelju svega to danas znamo, moemo zakljuiti samo
da je doao iz svemira, ne iz neke dimenzije nedostupne ovjeku. I na temelju izreenog,
koliko je slinih svjetova, onih s pravim uvjetima, dobilo svojeg oca bogova i njegovu manje
obzirnu brau? Ili je otac bogova postao ocem jer nije elio biti sam u ovih nekoliko milijardi
godina, a mogao je. Ono u to sam bio posve siguran bila je injenica da je na svijet
podvojen koliko su bili podvojeni bogovi sami. I zato si je Svarog stvorio dvorac s ije je
najvie kule, sa sedmog neba, mogao nadzirati svoju kreaciju. Svarog, znan kao i uvar sedam
kljueva.
Vjerojatno ti je ve sada jasno da su moje rijei okovane jednim prastarim rjenikom, ba
kao to su bile i rijei Homera: koristim imena jedne mitologije kako bih pisao kronike
nadnaravnih bia starijih od ljudske povijesti. Vremena se mijenjaju, imena se mijenjaju, ali
sveukupna istina i dalje biva sakrivena od ljudi, ak i onih poput mene. Ponekad mi se ini da

me ta ista bia dre iz zabave, a tvoj zadatak jest prihvatiti ovo znanje iz sasvim nove
perspektive, potkovane znanstvenim spoznajama, a ne praznovjernim pojmovima.
4.
No, da se vratimo u onu ulicu, u taj gradi u kojem smo zapoeli moj posljednji spis. Dok
sam tako hodao, uznemiren mislima, u daljini ugledam spomenutu kuu, udaljenu od ceste
dugim puteljkom, zaputenog dvorita i s raskoljenim hrastom. Otvorih vrata dvorita,
oprezno se pribliavajui, oslukivajui udne zvukove i promatrajui treperavo svjetlo to se
skrivalo iza prozora.
Vrata nisu bila zakljuana i lagano ih odkrinem, doputajui oima da se priviknu tami.
Poloih svoj talisman na grudi da bude jasno vidljiv i zakoraih niz pranjave stepenice prema
podrumu kroz iji sam prozor vidio onaj traak svjetlosti.
Tamo sam ugledao mnotvo spodoba koje su uale u sjenama, a njihove oi sjale su u
mraku crvenim ognjem. U sredini je sjedila djevojka crne kose i lijepog lica.
- Doao si ree ona. Sastanak moe poeti.
U jednom kutu me ekala drvena stolica, olovka i arak papira, iako uvijek nosim vlastiti
pribor. Bilo mi je lagano raspoznati vukodlake od vampira: prvi su bili ljudi spojenih obrva,
dlakavih ruku, visoki i snani, veinom obueni u istroena radna odijela; dok su drugi pak
odisali elegancijom svakodnevnog ovjeka, iako su im kretnje bile sasvim neljudske, kao da
su im pokreti klizili zrakom, a stopala jedva doticala tlo.
- Vrijeme je da se pokaemo svijetu! zapone jedan od vukodlaka, voa po snazi i
veliini, prodornog glasa i odrjeitih kretnji.
Odmah mi je bilo jasno zbog ega je sastanak bio sazvan i nehotice sam se osjeao kao dio
neke urote, iako sam bio ovdje samo da zapiem dogaaje. Shvatih djelomice i zato me
Crnobog posjetio: svaka vrst pobune za njega je bila delicija u svijetu ljudi koji je toliko
prezirao.
Djevojka se nasmije na izjavu vukodlaka, ali nastavi utjeti.
- Prvi put u povijesti, tvoja i moja vrsta se slae oko neega ree potom jedan od vampira.
- I to oekujete od ljudi, da e vas prihvatiti? upita djevojka.
- Ljudi e nas morati prihvatiti! Vrijeme je da ih upoznamo s istinom da nisu sami ree
vampir. Bio je to djeak crne kose, ali posve sigurno stariji od svih ostalih. Nisam mogao
procijeniti koliko je doista star.
- I vi vjerujete da e se Svarog sloiti s vama? djevojka se osmjehne.
- Zato ne? ubaci se vukodlak. Svarog se nikada nije mijeao u poslove inteligentnih
bia.
- A Perun?
- ak i Perun je svojevremeno dozvolio da svijetom hodaju polubogovi odgovori
vukodlak.
Troja se dogodila s razlogom, pomislih.
- Troja se dogodila s razlogom ree boginja smrti, to me pomalo obrecne. Valjda sam ve
toliko dugo bio u drutvu bogova da sam poeo razmiljati poput njih.
- Znamo to se desilo pod Trojom, ali to je bilo vrijeme kada je ljude bilo lako zavarati. Ali
danas, ak da nas bogovi i odlue uutkati, vjeruje li da emo to dopustiti samo tako, da e to
doista proi neopaeno? upita vampir prijeteim pogledom.
- ini se da nas podcjenjujete djevojka slegne ramenima, ne mijenjajui izraz lica.
Na to vukodlaci stanu reati, a vampiri se uzjogune titrajui zajedno sa sjenama svijee
koja je gorjela u sredini prostorije.
- Vi ste bia treeg reda; samo vae postojanje je devijacija ustvrdi boica.

- Kao da na svijetu nema zlih bogova ili onih bez neke oite svrhe! odvrati vampir. - Ne
zaboravi, postojim vie od pet tisua godina i promatrajui kako vae razmirice utjeu na
ljudski rod davno sam shvatio da s vama neto nije u redu. Promatrao sam raanje i
izumiranje mitskih bia u vremenima kada su ljudi ivjeli s nadnaravnim. I tada je dola
naredba, direktiva: trebamo se skrivati, uiniti da ljudi vjeruju da su jedini na svijetu ree
vampir zlovoljno.
- Zna koliko je vano da svoje vlastito postojanje dri tajnim ovaj put djevojka je
ozbiljno pogledala djeaka u oi, kao nekog starog poznanika.
Vukodlaci su veinom samo utjeli, upleteni u razgovor mudrosti koja je nadilazila njihov
kapacitet; jer vukodlaci se raaju i umiru, kao i ljudi.
- Ali isto tako znaj da se otkrivanjem istine moja vlastita rasa najvie izlae na milost i
nemilost ovjeanstvu. Stvar je krajnje jednostavna: devijacije o kojima pria dio su ovog
svijeta kao i sve ostalo. Svarog je dopustio da postojimo. Svijet je bio i ostao podijeljen. A u
dananje vrijeme sve je tee sakrivati istinu od znanstvenika. Danas i obini lovci na duhove
koriste tehnologiju koja im omoguava vidjeti stvari iza zastora koji smo tako ponosno
postavili prije nekoliko tisuljea.
- Ali ak i kad vide, oni i dalje ne vjeruju, barem ne u potpunosti napomene boica s
blagim osmijehom.
- Ali koliko dugo? vampir je ostajao ozbiljan. - Danas je ovjeanstvo opsjednuto
napretkom i komoditetom; sutra e pomou tog istog napretka progledati i kroz taj zastor. Ja
kaem da je bolje da se pokaemo prije nego to budemo otkriveni ree vampir i
prostorijom se razlije mrmor odobravanja.
- U tome se slaem odvrati boica. Ali pitajmo naeg zapisniara; on je ovjek, to on
misli o tome?
Pronaao sam se potpuno zateenim.
- Vjerujem da Svarog ima plan za sve pa tako i za taj trenutak istine o kojem govorite, ako
je skidanje tog zastora uope potrebno rekoh. S druge strane, svijet pripada ljudima pa
moda i imaju pravo znati to se skriva iza mitova i religija.
- ovjek! Viri Svarogu iz guzice iz tame se zauo jedan od vukodlaka.
- Svarog nije siao sa svoje kule u posljednjih etrdeset tisua godina. Da rt ne luta
svijetom u posvemanjoj dosadi, pomislio bih bi da je nestao ili se vratio odakle je doao
ustvrdi vampir.
- Oprostite na smetnji, ali volio bih znati vae ime? upitah. Bila je to moja dunost,
zapisati imena bitnih voditelja rasprave.
Vampir se nasmijei.
- Merneit ree.
- Zahvaljujem odvratih.
Zapisavi i tu pojedinost shvatih da je vampir vrlo vjerojatno jedan od faraona iz prve ili
druge dinastije. Zato nisam mogao procijeniti njegovu dob: jer mu je blijeda koa, glatka
poput mramora, zamijenila tamnoputost koju je imao iv; vrlo lako je mogao biti i jedan od
prvih vampira.
- U redu ree boica. Recimo da si u pravu Merneite, reci mi kako e razotkriti istinu o
sebi i drugima?
- Mediji! vampir se nasmije. Ima li boljeg naina od medija?
- A to je s onima koji ele ostati u tajnosti?
- Svatko za sebe. Dovoljno je da ovjeanstvo postane svjesno da postoje bia vieg reda,
bia iz svemira, jer to je ono to jeste! bila je to uvreda ili tvrdnja, ali uti jednog vampira
kako usporeuje bogove sa biima iz svemira bio je presedan.
Neko vrijeme rasprava se pretvarala u mnotvo uvreda sa svih strana, tonih i netonih
izjava, spekulacija, navoda iz povijesti, a tada, sasvim nenadano, poelo mi se vrtjeti u glavi i

osjetih naglu slabost. Neto ovdje nije bilo u redu. Neto je ovdje jako, jako polazilo po
krivom. Moj talisman je poeo sjajiti i uinilo mi se da sve te oi u tami sjaje jae nego prije.
- Merneite apnuh, ali djeak je bio obuzet raspravom.
- Merneite osjetih da me neto u grlu gui i sruih se sa stolice.
Lice boginje mijenjalo se iz lijepe djevojke u kutravu vjeticu, onakvu kakve se boje sva
djeca svijeta. U uima zauh kakofoniju reanja, struganja kandi, divlje preobrazbe kojoj
vie nisam mogao svjedoiti jer sam u potpunosti klizio u bezdan. Posljednjim snagama
ugledam djeaka i tri vukodlaka kako mu trgaju glavu od tijela. Zapljusne me krv, okrui
tiina i sve postane bijelo.
Bila je to istka.
5.
Ne znam koliko je trajala bjelina, ali bio sam svjestan cijelo vrijeme. Napokon sam se
probudio u odajama bijelih zidova, prepunim naprava koje su podsjeale na neto to se
moglo pronai samo u filmovima znanstvene fantastike. Nisam bio sam. U sobi je sjedio
mladi svijetle kose i promatrao me dobroudnog izraza na licu.
- Sve je u redu ree umirujuim glasom. Zamolio bih te da bude miran nekoliko
trenutaka.
- Jesam li mrtav? upitah.
Mladi se osmjehne.
- I jesi i nisi.
- Jesam li? ponovih pitanje.
- Nisi.
- Gdje sam?
- Na mjestu koje se u tvojim spisima naziva Stablom ivota.
- Ali
Mladi stavi prst preko usana, dajui mi na znanje da se ne uzbuujem.
- Tvoja sluba je gotova ree napokon.
- Imam tisuu pitanja rekoh.
Zatim se prenem.
- Pa ti si
- Svarog, ako me eli tako zvati ree. Ali nema rogova stavio je prste iznad glave i
nacerio se.
- to se dogodilo?
- rt je pokuao napraviti kaos dovoljno dugo da mi ukrade sedmi klju. Pokuava to od
naeg roenja, moj sluajni brat. Vampiri su gotovi. Ono to mu nije jasno jest to da sam
sedmi klju ja. Ja i samo ja mogu ui u sedmi odjeljak, vrata nisu programirana samo na DNK
koji dijelimo kao blizanci, premda bi on volio da jesu nasmije se vragolasto.
Rije sluajni vrtjela mi se u glavi kao odgovor na svih tisuu pitanja.
- Ti ima DNK?
- Naravno da imam osmjehne se.
- Je li istina sve ono to je govorio Merneit? upitah.
- Djelomino, ali, od ovog trenutka pa nadalje, ti vie nisi pisar ree.
- Oito odvratih. Nema vie olovke nasmijeio sam se vrtei prstima.
- Zapisuje ti cijelo vrijeme, samo toga nisi ni svjestan. Odgovorit u ti na sva pitanja i
razgovarat emo o svemu, ali moj brat je blizu; priekaj sekundu, - okrenuo se prema jednoj
od naprava, - da iskljuimo

Samo za vas
1.
Moda se desilo intervencijom koju je nemogue objasniti, uz pomo neke tree stranke
poput Thomasa Harveya koja je svojim koracima u vremenu ucrtala injenicu da ak i ja,
osoba koja je objavila svega jednu zbirku pria, nekim udom zasluuje svoje mjesto u
notornom Mutter muzeju. Ja!, misao koja mi nije davala mira u oputenim trenucima kada
sam promatrao Alberta kako nasmijeen pui lulu.
Nisam znao ni koliko sam imao godina kada se sve dogodilo. Jedan od onih koji ne znaju
koji je mjesec u godini ili dan u tjednu. Vrijeme sam provodio u potkrovlju kue koju sam
naslijedio. Volio sam video igre svih vrsta. uvati dijete u sebi postavio sam kao prioritet
vaniji od odravanja okunice ili redovitih plaanja rauna, ali sam zato objavljivao prie i
novele jednu za drugom i osjeao se kao najsretniji ovjek na svijetu. Pored knjievnosti moj
ivot bio je poprilino jednostavan: nisam izlazio, krug kretanja svodio se na gradi u kojem
sam ivio, nekoliko zgodnih mjesta za izlete i svega jedno putovanje godinje, koje bi se
uvijek izjalovilo na razliite sumnjive naine.
Ali vrijeme. Vrijeme me potaknulo na razmiljanje. Isto ono vrijeme, koje gurano
dogaajima ponekad leti kao noeno vjetrom, sada uope nije ni prolazilo. Cijeli koncept
vremena, ija su pravila stalno migoljila u mojem vjeno zaposlenom umu, izmamio je prve
sumnje o realnosti apsolutno svega. U poetku sam to smatrao paranojom, solipsistiku ideju
da mi je svijet tek pozornica, kao i onu da protiv svoje volje putujem kroz paralelne svemire
ili da vanzemaljci reguliraju moja raspoloenja iz tajne baze negdje u sunevom sustavu.
Dosljedan samome sebi, napisao sam i objavio novele i kratke prie na svaku od tih tema.
U svakom sluaju, bilo je to najbolje vrijeme mojeg ivota, premda se od moje dvadeset i
este pa do dogaaja koji mi je promijenio kompletnu ivotnu perspektivu malo toga zaista
promijenilo u mojoj neposrednoj okolini.
Vjerojatno bih se bavio tim sumnjama o neprolaznosti vremena unedogled, da mi jedno
popodne, dok sam itao lanak o karakteristikama genija, na vrata sobe nije pokucao Albert
Einstein.
U prvi tren pomislio sam da su makare, jer kao to rekoh, nisam imao blage koji je mjesec
u godini. Ali u njegovim oima vidjela se neobina zainteresiranost za moju pojavu: bilo mi je
jasno da je proao ravno pokraj podstanara u prizemlju pa do potkrovlja, bez da je njegova
pojava izazvala ikakvu panju, promatrao me nekoliko trenutaka i napokon mi pruio ruku:
- Ja sam Albert Einstein predstavio se.
- Marko Marciu predstavih se i ja.
Moda smo stajali na vratima i pola sata, ne bih znao; mozak mi je blokirao tako jako da
nisam bio u stanju pozvati ga u sobu, sve dok preda mnom nije zapalio lulu i stao puiti. Tek
tada sam se maknuo s dovratka i rukom mu pokazao da ue.
Ispoetka smo razgovarali na engleskom, ali ne elim dijeliti tekst na dva ili tri jezika (znao
je i neto arhaikog srpskog): ovo je moja pria i piem je onako kako sam napisao svaku do
sada, a to to u ovom trenutku piem o pisanju nije zato to sam poetnik (veina poetnika
pie o pisanju), ve je pisanje ovdje krucijalan element radnje, to vrlo vjerojatno ve i znate.
Moram priznati, isprve sam bio izvan sebe, iako neobino miran: vjerovao sam da je u
pitanju neto od gore navedenog, neki znanstveno fantastini element ili fantazija mojeg
moda ve poremeenog uma. I tako smo sjeli, Albert Einstein i ja, i promatrali kao to dva
znanstvenika promatraju rezultat nekog sluajnog eksperimenta.

- Ponestalo mi je duhana ree odjednom.

Ponudio sam ga vreicom duhana koji sam motao u smotuljke i opet je napunio lulu.
- Moram priznati da sam oaran tvojim vremenom ree napokon.
Osvrnuh se po sobi i nita to sam vidio nije potkrijepilo njegovu tvrdnju. Bila je to soba
jednog samozatajnog, vjenog studenta: razbacani predmeti kupljeni preko oglasnika, prastaro
raunalo, model mobitela iz dvije tisuite, nekoliko plakata s knjievnih veeri i slino; ali
shvatio sam na to cilja. Ako je bio putnik kroz vrijeme, mogao je biti fasciniran bilo ime.
- Imam internet rekoh.
- Internet? podigao je obrvu.
- Bazu podataka objasnih.
- Ovo je raunalo, svojevrsni portal preko kojeg imam pristup svim informacijama koje
postoje. Od dnevnih dogaaja pa do povijesnih injenica. Bilo koju stvar koju poelim nauiti
mogu pronai na internetu.
- Pokai mi zamolio je.
Primaknuo sam jo jednu stolicu i sjeli smo za radni stol. I dok sam ga upoznavao s
modernom tehnologijom dvadeset i prvog stoljea, promatrajui kursor kako juri po ekranu i
otkriva nove informacije, osjeao sam prisutnost najveeg uma dvadesetog stoljea, a moda i
tisuljea.
2.
Nae plodonosno prijateljstvo zapoelo je na jedan sasvim miran i staloen nain, to sam
mogao zahvaliti vie njemu, nego sebi samom. Jer taj ovjek, taj karakter: bila je to
najsmirenija osoba koju sam ikada upoznao, uzevi u obzir okolnosti. Nije se udio
tehnologiji kojom je bio okruen i gotovo svaku stvar prihvaao je sa stanovitom znatieljom
i bez previe uenja. Ni pola sata kasnije surfao je internetom kao da je odrastao s njim.
- Pokuaj Wikipediju predloih.
Otvorio je stranicu o samome sebi, pomalo se mrtio, tu i tamo se nasmijeio. Gledao je
svoj ivot onako kako ga vide ljudi iz budunosti.
Dugo sam ga promatrao iz ugla sobe dok je istraivao povijest koju jo nije ni doivio.
Zatim se okrenuo prema meni:
- Thomas Harvey? zavrtio je glavom u nevjerici.
- ovjek ti je ukrao mozak poslije obdukcije. Secirao ga, vjerujui da e pronai tajnu
genijalnosti rekoh.
Albert je buljio u stranicu.
- Zatraio sam u oporuci da mi spale tijelo ree strano razoaran.
U cijeloj toj dogodovtini, to je bila prva stvar koja ga je uznemirila. Odmaknuo se od
raunala i ponovo zapalio.
- Ima li neki instrument?
- Imam gitaru! poskoio sam i izvukao gitaru koja je leala ispod kreveta.
- Odsviraj mi neto ree.
Bio sam siguran da mu nedostaje dom i nisam ga znao drugaije razvedriti osim da mu
odsviram neku svoju omiljenu skladbu.
- Nisi lo ree.
- Radim muziku i na raunalu rekoh.
- Pokai mi.
Sjeo sam pred raunalo, pokrenuo program i zapoeo s laganom ambijentalnim podlogom.
Svidjelo mu se pa sam dodao jo nekoliko zvukova i uskoro smo se njihali na ugodnu
kompoziciju iz anra eksperimentalne elektronike.
- Ti si kao neki Mozart svojeg vremena?
Trepnuh.

- Ni blizu odvratih. - Ima puno ljudi koji rade glazbu na ovaj nain i velik dio njih je
afirmiran puno vie od mene.
- Da barem imam violinu sa sobom dodao je.
- Ti svira? podignem obrvu.
- Nisi znao?
- Nisam imao pojma.
Nakon tog kratkog perioda oduevljenosti malo sam se prizemljio i osjetih se strano
malenim.
- Alberte, uza sve duno potovanje, moram napomenuti da ja nisam fiziar, nisam
teoretiar, nisam ak ni slavan. Sve to imam jest odreeni set talenata koji mi u ovo vrijeme
nita ne znae. I ako si pronaao nain kako putovati kroz vrijeme, ako si stvorio neki
vremenski stroj, kuda si nabasao ba na mene?
Promatrao me mirno i pogladio brk.
- Tko kae da sam putnik kroz vrijeme? upita.
- A to bi drugo mogao biti? zbunih se.
- Ima vie objanjenja i moramo ostati otvorenih umova podigne prst.
- to bi znailo?
- Nisam siguran. Ali ono to znam jest da sam sjedio u svojem stanu, pisao svoj esto i neki
struni rad i shvatio da se ve pomalo dosaujem, da sam i previe utopljen u radu. I iz vedra
neba sam odluio krenuti u etnju, ali izvan svojih uobiajenih parkova i etalita. Sjeo sam u
taksi, vozio se do ruba grada, zatim hodao jo neko vrijeme; i tada me okruila neka udna
magla, barem je tako izgledala, premda bez vlage - zamislio se kao da mu je bilo teko
pronai prave rijei. Nastavio sam hodati potpuno izgubljen; osjetio sam strah, ak sam
pomislio da sam mrtav, i tada, kao nekim udom, pronaao sam se u jednom sasvim drugom
gradu i vremenu.
- eli li rei nisi svjesno putovao kroz vrijeme? upitah.
- ini se da je tako odgovori.
- Ali zato ja, moj grad je pun raznolikih ljudi: profesora, doktora, glazbenika
Razmiljao je nekoliko trenutaka.
- Iskreno, znao sam da u svoju osobu pronai zatvorenu u nekom malom misaonom raju;
pomislio sam da je dokolica klju. I pokucao sam na podosta vrata, traei onu jednu jedinu
osobu koja e doista biti iznenaena ako se predstavim. Dakako, ugledao sam i nekoliko
iznenaenih lica, ali ne na nain koji sam to oekivao, sve dok nisam naletio na tebe
zastane.
- I nitko te nije prepoznao? upitah.
- Nitko! odgovori. Ali kada sam se s tobom naao lice u lice, znao sam da dijelimo
neto, neku karakteristiku u koju jo ne mogu piknuti prstom, ali ovdje smo i razgovaramo o
tome, to znai sam donekle bio u pravu.
Ovaj put doao je moj red da se zamislim.
- Alberte, jesmo li mrtvi? upitah.
- Gluposti odgovori. Stvari mi se ine previe stvarnima da bi bili u nekoj dimenziji
izmeu dva ivota, iako me ona magla doista zaskoila s nekoliko ezoterinih pomisli.
- Paralelni svemir? uskoih.
Einstein se namrti.
- Neemo rijeiti ovu zagonetku isprve. I treba mi vremena, olovka i papir, vlastiti prostor i
mir. Znam da sam gost, ali vidim da ovdje imamo jednu vrlo iznimnu situaciju pa u te
zamoliti da mi ugodi dok se stvari ne posloe ree.
Meni se svialo kamo su stvari vodile. Sluajui ga, osjeao sam se kao uenik.
- Ima li sobu gdje mogu prespavati? upita.
- Naravno odgovorih. Odmah preko puta moje sobe.

Klimnuo je glavom. Poveo sam ga kroz hodnik do sobe za goste.

- Kuhinja je u prizemlju, uzmi to god eli. Evo, jedno od mojih prijenosnih raunala...
- Internet? upita.
- Ima i internet namignuh.
U neko kratko vrijeme namjestili smo sobu.
- Zaista bih volio violinu ree pomalo sjetno. Ali pretpostavljam da moj novac ovdje ne
vrijedi puno?
- Pusti sad novac! rekoh. - Ima jedan duan blizu, prodaju glazbenu opremu i glazbala.
Smislit u neto.
Osmjehnuo se, a zatim opet stavio raunalo u krilo i otvorio stranicu o sebi.
- Zanima me to se jo dogaalo nakon moje pedesete.
- Ne kreiramo li time paradoks? upitah.
- Paradoks emo kreirati ionako ree mirno i pripali lulu. to ti misli o paradoksu
putovanja kroz vrijeme? iznenadio me pitanjem.
- Postoje tri teorije rekoh. - Prva je da promjenom prolosti stvaramo paralelni svijet u
kojem paradoks ne postoji. To bi objasnilo nau situaciju, ali tada na internetu ne bi pisalo
nita o tvojoj smrti, obdukciji, Harveyu; pisalo bi da si nestao. Druga teorija jest da putnici
kroz vrijeme stvaraju liniju dogaaja isto kao i obini ljudi.
- Svi ljudi su putnici kroz vrijeme, ak i putnici kroz vrijeme ree.
Nasmijali smo se u nekom obostranom razumijevanju.
- Tako je. Ako netko eli promijeniti injenicu koja je zapisana u prolosti, pronai e se u
tijeku dogaaja koji se ve dogodio, a naum koji je imao e ostati neizvren ili e biti izvren
u skladu s dogaajima koji su se dogodili i prije putovanja, a da to putnik nije ni znao. Trea
teorija je da paradoks mora biti izbrisan: netko se vrati u prolost, promijeni vrijeme, tijek
dogaaja koji je potaknuo brie ga iz postojanja, ili, u najmanju ruku, mijenja ga u osobu koja
je dio novostvorene vremenske linije: u toj teoriji vrijeme lijei samo sebe od paradoksa na
nain kao da se paradoks nikada nije ni dogodio.
Albert Einstein se osmjehne: - I kae da nisi teoretiar.
Slegnuh ramenima.
- Naitao sam se znanstvene fantastike odvratih sa smijekom.
- U koju ti vjeruje? upita uperivi vrh lule prema meni.
- U drugu. Putnici kroz vrijeme dio su vremenske linije kao i svaki drugi ovjek. Sve je
zapisano, ak i njihovo putovanje. Trea teorija, da se svemir sam lijei od paradoksa je
zanimljiva jer objanjava vrijeme kao neki ivi organizam. Prva takoer nije loa, ali stvaranje
paralelnog svemira promjenom prolosti, po nekom mojem shvaanju, zahtijeva ogromnu
koliinu energije, veu od one koja je potrebna za samo putovanje.
- Nije loe! Nije loe! Albert Einstein pljesne rukama.
Osjetih se prepun zadovoljstva.
- U koju ti vjeruje? upitah.
- Sloio bih se s tobom ree.
- Znai, u jednoj toki, ti se mora vratiti, proivjeti svoj ivot i - zastanem.
- Zavriti na stolu lopova dovri s osmijehom na licu. Tako nekako, ali tri pred rudo.
Vratimo se na poetak: jo nismo dokazali da sam putnik kroz vrijeme; i zaista bih volio
violinu. Vjerujem da smo oboje robovi svojih navika i da bolje razmiljamo ako si ugodimo.
Nisam mu mogao proturjeiti.
3.
U mojem malom gradu Trska je bila najbolji duan specijaliziran za glazbala. Potroio
sam svu svoju uteevinu za taj mjesec, ali donio sam Albertu njegovu violinu. Jako malo sam
spavao tu no, a vjerujem da je i on patio od iste boljke. Nisam se sjeao kada sam posljednji

put itao o Albertu Einsteinu i jedina stvar u koju sam bio potpuno siguran jest da je svoje
ideje promislio bez eksperimentalne metode. Mislim, kako moe neto promisliti, dokazati to
matematikom i biti savreno siguran u rjeenje, a da to ne provjeri u stvarnom svijetu? A ako
je on bio teoretiar, ja sam bio psiholog ili sam barem mislio da jesam na temelju ono malo
obrazovanja koje sam imao, i uinilo mi se da imam vrlo jasnu predodbu kako e na odnos
izgledati u danima koji su slijedili.
Ujutro sam ga doekao kavom. Prihvatio je, moda vie iz ljubaznosti. Nije odvajao pogled
od ekrana svojeg prijenosnog raunala. Isprve je insistirao da mu donesem novine, ali
objasnio sam mu da tampa vie nije to je neko bila.
- Ovo su novine dananjeg doba pokaem na raunalo.
- Vie ne postoje papirnate novine? upita pomalo iznenaeno.
- Naravno da postoje, ali ne moe se pouzdati u novine ako se eli upoznati s ovim
vremenom ili situacijom u dravi ili svijetu. Informacije su natrpane i iskrivljene, esto slue
ne bi li skrenule javno mnijenje s pravih problema. Internet ti je puno bolja opcija, ali takoer
podrazumijeva odreenu vjetinu filtriranja nevanog objasnih.
- Usput, postavljanje gps-a je dokazalo neke tvoje teorije: u svemiru vrijeme doista prolazi
bre rekoh da ga razvedrim, na to mi on zahvali osmijehom.
Obasut informacijama vie se nije odvajao od svojeg prijenosnog raunala. Osim kada bi
svirali. Svaki dan, negdje poslijepodne, uzeli bi svoje instrumente i improvizirali u duetu.
Uglavnom je pratio djela koja sam skladao od malih nogu i bio je oduevljen. udio se kako
to da nikada nisam ostvario karijeru u glazbi.
- Pie da sam za ivota napisao oko tristo strunih radova ree u jednom trenutku dok
smo radili svaki na svojem raunalu.
- I
- Kao to sam spomenuo, zavrio sam kod tebe usred pisanja svojeg esto dvadeset i estog.
Vodim evidenciju dodao je.
Zamislih se.
To nam je prvi trag rekoh. Ali to to znai?
- Znai da ne dolazim iz prolosti koje je opisano u bazi podataka tvojeg vremena ili su
podaci netoni.
- Gdje nas to dovodi? upitah.
- Nisam siguran eao je bradu. Ali moda uope ne potjeemo iz iste vremenske linije.
- Znai paralelni svemir! rekoh.
- Moda, ali jo uvijek nemamo dovoljno podataka da potvrdimo i tu teoriju ree.
Kimnuo sam glavom, uzeo gitaru i zasvirali smo u duetu jednu prekrasnu skladbu u G duru.
4.
Ako napiem da je rjeenje zagonetke naeg susreta dolo s neba, iznosim to sasvim
doslovno. Dogodilo se za jednog krasnog popodneva dok smo sjedili na terasi, pijuckali aj i
puili lule (i sebi sam kupio jednu).
S neba se spustila blijetea kugla ravno dvorite. Ispoetka je bilo teko gledati u nju, ali
postupno, iza zasljepljujueg srebrenog sjaja, otkrile su se konture svemirskog broda.
Okomita vrata kliznula su u vis, a na travnjak su se spustile stepenice.
Albert me pogleda.
- Vanzemaljci slegnuo je ramenima.
Meni je lula ispala iz ruke.
- Nitko ne izlazi
Einstein je utio.
- Misli li da bismo trebali? upitah.

- A to drugo ree zatim. Pogotovo sada kada su nam poslali prijevoz. Ovo je moda
jedina prilika da saznamo to se s nama zaista dogaa zvuao je ozbiljno i shvatim da e bez
obzira na moju odluku ui u brod.
- Trebali bi se barem pripremiti, uzeti neto hrane Alberte! viknuh uplaeno, vidjevi ga
kako obilazi objekt i stavlja nogu na prvu stepenicu.
5.
Unutra nije bilo nikoga: sjedala za dvoje i prozirni zidovi pa smo imali osjeaj da lebdimo
u sjedeim poloajima. Iz zidova sam zauo ugodan enski glas:
Godine 2567. arheolozi su prvi put pronali neto to je promijenilo gledite na cjelokupnu
ljudsku povijest
Einstein podigne pogled. Vjerujem da je i on uo slino izlaganje, samo na engleskom ili
njemakom, nisam siguran.
Brod se uzdigao s tla i uskoro je moj gradi postao tek mrlja ispod nas. Ono to me
zaudilo bila je injenica da su se oko grada, na samo nekoliko kilometara, uzdizali drugi
gradovi koje nikada nisam vidio i koji nisu imali veze s hrvatskom kartom s poetka dvadeset
i prvog stoljea, a na moje posvemanje iznenaenje bili su odvojeni bijelim oblacima
nitavila.
Glas je nastavio: Naime, otkrivene su iskopine davno izgubljenog Mutter muzeja na
podruju koje je prije treeg svjetskog rata nosilo ime: Philadelphia.
- Alberte, pogledaj dolje! viknuh.
On je odmahnuo rukom i dao mi znak da utim.
Budui da je velik dio povijesti ljudskog roda bio je izgubljen i da su se ljudi dvadeset i
estog stoljea pronali u oajnikoj potrazi za identitetom.
- Stani! viknuh. to se dogodilo prije toga? zautjeh.
Posljednji veliki rat zavrio je 2318. godine, ali nije sigurno koliko je trajao i kada je
zapoeo; ono to povjesniari smatraju vanim jest da je potaknuo prvu samosvjesnu
evoluciju. Naime, nakon velikih gubitaka, puanstvo je postalo svjesno da mora evoluirati,
postati jednako inteligentno u procesuiranju informacija kao i umjetna inteligencija, nauiti
razmiljati poput umjetne inteligencije. Prva samosvjesna evolucija postignuta je 2229.
godine uz pomo genetskog inenjeringa, rtvujui emotivne dijelove mozga nautrb
uinkovitosti. Proces je usavrio doktor 237c-333h-9832a. Devedeset godina kasnije, rat je
dobiven od strane ljudi.
- Tko je bio neprijatelj? upitah.
Sofisticirani program za obnovu ekolokog sustava, instaliran u bezbroj nanosondi
rasprenih preko planete. Pretpostavlja se da je program prepoznao ljude kao prijetnju i
pokuao izvriti svoju misiju istrebljenjem ljudskog roda. Smatra se da su sigurnosne mjere
prekoraene virusom ubaenim od neke teroristike organizacije, ali to su samo nagaanja.
Nitko zapravo ne zna
- A identitet, zanima me onaj dio o identitetu? ubacih se. Pretpostavih da je svaki od nas
uo izlaganje na nain na koji smo ga najlake mogli razumjeti s obzirom na vrijeme iz kojeg
smo potekli.
Ispod nogu gradovi su postajali mrljice, a nakon toga nali smo se u orbiti. Do tog trenutka
Albert mi je stalno dobacivao mrke poglede, vjerojatno jer sam prekidao izlaganje brodskog
raunala, ali sada se i on pronaao oaran. Stali smo se naglo udaljavati od Zemlje i Sunca,
proli pokraj Marsa, Jupitera, Saturna; nekim udom Urana vie nije bilo. Ledeni prsten
asteroida vidjeli smo samo iz daljine, a tada je i Sunev sustav postao jo jedna mrlja.
Glas je nastavio: Nova rasa ljudi postala je nesposobna u stvaranju knjievnosti, glazbe ili
bilo koje druge vrste umjetnosti, ali problem jo uvijek nije isplivao na vidjelo jer je jo
uvijek trebalo povratiti ekoloku ravnoteu i izgraditi civilizaciju, to je ljudima jo neko

vrijeme davalo nuan osjeaj svrsishodnosti. Meutim, cijeli projekt trajao je svega trinaest
godina, a nakon projekta uslijedila je opa depresija: ljudska rasa, nakon samosvjesne
evolucije, prvi put u svojoj novoj povijesti pronala se bez oite svrhe. Umovi zadueni za
psihologiju tvrdili su da je problem identiteta u injenici da su kroz vrijeme izgubljeni svi
dokumenti o ljudskoj povijesti i stvoren je tim povjesniara i arheologa. Ponovo je otkrivena
umjetnost, a nakon otkria Mutter muzeja, godine 2567., pokrenut je najvei umjetniki
projekt u znanoj i ne znanoj ljudskoj povijesti. Stvorena su bezbrojna naselja i gradovi za
reanimacije najveih mislioca i umjetnika iz prolosti. Reanimacije su, naravno, napravljene
besmrtne, a njihove sugraane tvori odreen broj galaktikih turista i androida koji, zbog
uvjerljivosti, doista vjeruju da su ljudi.
- Moj ivot je reality show!? apnuh zaprepateno.
Einstein je mahnuo rukom i glas je uutio.
- Koja je sada godina? upita.
- 3018.
Okrenuo se prema meni.
- Marko, shvaa li da smo besmrtni? I od nas se oekuje samo jedna stvar: da radimo ono
to smo u najboljem dijelu svojeg ivota radili s najvie zadovoljstva! I na sve to, nemamo
osjeaj za vrijeme, ivimo kao pravi besmrtnici, gotovo kao bogovi!
Zatim se osvrne za Suncem koje je postajalo samo tokica.
- Dokle si doao s izlaganjem? upita.
- Do dijela kada su nas reanimirali odgovorih.
- I to iz samo malih komadia naih mozgova nadovezao se. Ali zna li da smo pola
tisuljea kasnije, u vrijeme kada su ljudi sklopili savez s ostatkom galaksije, postali jedan od
najveih hitova intergalaktikog saveza?
- Nisam doao do tog dijela odvratih osupnuto.
Albert Einstein se stao smijati kao osoba koja je doivjela epifaniju svog ivota, to je vrlo
vjerojatno bila i istina.
- I to sada? Zato smo ovdje? obratih se brodskom raunalu.
- Cijela galaksija pripremila se na trenutak kada ete otkriti da ste besmrtni. Iako vam je
ugraeno da ne percipirate vrijeme kao drugi ljudi, uz redovitu i temeljitu retrospektivu vai
umovi sposobni su uoiti odreene nepravilnosti, ak i kao individue skloni ste sumnjati u
jednostavna objanjenja stvarnosti kojom ste okrueni. I sada, kada ste konano razbili svoju
vie stoljetnu rutinu, cijela galaksija je na nogama! Gospodine Marciu, vas oekuje knjievna
veer (uslijedili su podaci, kratak popis najpopularnijih novela i pitanja za intervju), a
gospodin Einstein ima odrati izlaganje. Nakon toga moete putovati galaksijom ili se vratiti
svojim kuama. Imate sva prava intergalaktikih stanovnika. tovie, kao zvijezde, imate
pravo na sve to poelite. Duboko se nadamo da ete i dalje pisati, promiljati, a od dananjeg
dana i drati predavanja i knjievne veeri.
Pogledali smo se, Albert i ja, smijeei se od uha do uha.
6.
Mogu rei da je knjievna veer bila sjajna. Neto kao u ratovima zvijezda, samo sa
stotinjak milijardi posjetioca u hali ija je veliina prkosila razumu. Napokon, vratio sam se u
svoju sobu, u svoj grad, ali ne i u svoje vrijeme. Zatraio sam da kroz internet imam sve
adekvatne podatke iz Enciklopedije galaktike. Svejedno, nigdje ne pie kako su tono djelii
mojeg mozga zavrili u Mutter muzeju, ali pomalo mi je i morbidno razmiljati o tome. Albert
se vratio u New Jersey, premda me esto posjeuje: kae da mu je muno biti okruen
turistima i androidima, entitetima za koje je do sada vjerovao da su samo obini sugraani.
Meni ne smetaju, organizacija je fantastina. Sama pomisao da je grad pun vanzemaljaca koji
ekaju u redu i plaaju ne bi li posjetili ovaj svojevrstan muzej, maskirani u ljude koje

pozdravljam na cesti, opsjeda me s tisuu ideja, a proljetne kavice na terasama kafia dobile
su sasvim novi smisao. Pronali smo i druge neobine linosti iz drugih neobinih razdoblja,
individue poput nas, ali uzorci iz Muttera su ogranieni i jo nisam formirao nova prijateljstva
osim ovog s Albertom. Nedavno sam dobio mail da su pronali i muzej mozgova na podruju
gdje je prije tisuu godina bio Peru, zajedno s pozivnicom za putovanje. to znai da nas ima
jo! A stvari kojima sam obasipan im spomenem rije inspiracija... heh
To je moja pria: samo za vas, za moje vjerne oboavatelje; a do idue autobiografske ili
nekog putopisa, uivajte u priama koje piem iz iste zabave. Znam da ih volite.

Marko Marciu roen je 1978. u Zagrebu. Osnovnu i srednju kolu (opu gimnaziju) zavrio
je u Krievcima, nakon ega upisuje studij pedagogije i kroatologije (1996.) na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u Vijencu (2004.), asopisu Trei trg (2005.), reviji kratkih
pria Urbani vraevi (2005.), zbirci pria mladih autora Pet autora trai naslov (2006.), u
zborniku Najbolje hrvatske prie 2006. po izboru Miljenka Jergovia (2007.), Zarezu
(2007.) te u estom broju knjievnog asopisa za znanstvenu fantastiku Ubiq (2010.). Prvu
samostalnu zbirku pria Proitaj me s podnaslovom Prie iz stvarnosti objavljuje 2010. u
suradnji s udrugom Katapult. Nakon prvijenca objavljuje u desetom, jedanaestom, (2012.),
dvanaestom i trinaestom (2013.) broju Ubiq-a, a te iste godine ulazi i u finale za nagradu
Prozak. okiran raspadom Mentora objavljuje u online asopisu Knjievnost uivo
(2014.), a zatim u novoj, regionalnoj koncepciji asopisa Ubiq-a, u etrnaestom i petnestom
broju (2014.), esnaestom (2015) i 24. broju Siriusa b (2015). Svoje prie itao je u
Infoshopu Tabula rasa u akovcu, klubu Oliver Twist, Knjinici i itaonici Bogdana
Ogrizovia u Varadinu, a promociju i predstavljanje prvijenca odrao je u Molekuli (Rijeka)
te Odjelu za mlade, varadinske gradske knjinice Metel Oegovi, kao i u Klubu kulture u
Krievcima. Djeluje kao producent elektronske glazbe u postavi Far Go Traders. Takoer se
okuao kao urednik i lektor zbirke poezije Cirkus mladog krievakog autora Josipa
Huzjaka.