Danko

Oblak

MODRI PROZORI
(Sedmo izdanje)
BIBLIOTEKA
VJEVERICA
Urednik Ana Kulu i
Ilustrirao Boris Dogan
Izdavako knji arsko poduzee Mladost, Zagreb 1978
Tisak: NI RO "VJESNIK" - OOUR TMG - pogon V , Zagreb - 1978.

Dok sam ja tek sanjario o koli, moj brat Ratko i ao je ve u gimnaziju. Nije vi e nosio
torbicu na leima ve pravu, ko nu - u ruci. Ona za lea, sa slikom slona i irafe, le ala
je na ormaru i ekala da Vlado poraste. A Vlado - to sam bio ja.
Stanovali smo u krasnoj vili, oko koje se irio predivni vrt, pun najrazliitijeg cv
ijea. Oko kue, ukra ene balkonima i figurama anela, cvale su ru e; a proelje vile s baze
nom, u kojem su plivale zlatne ribice, bilo je prekriveno tulipanima svih moguih
boja: crvenih, utih, bijelih, ljubiastih ...
Moj se otac ponosio tim cvijeem. Ta kako i ne bi! On ga je sadio i njegovao, zali
jevao i istio od korova. Bio je vrtlar. Na stan nalazio se u podrumu ove krasne kue
.
Vlasnik svih tih divota bio je Amerikanac, mister Parker. On je do ao s druge stra
ne oceana da upravlja velikim amerikim rudnicima i tvornicama. Ti rudnici i tvorn
ice nalazili su se u na oj zemlji, i u njima su radili na i ljudi. Gospodin Parker b
io je mr av, nasmijani ne enja. Volio je lijepo cvijee i ljepu kastu djecu. A ja ba nisa
m osobito volio cvijee i nisam bio ljepu kasto dijete.
Bilo je vrue ljeto, a moja tek o i ana glava sjala se na suncu. Prolazio sam puteljko
m, koji se blistao od bijelog pijeska; taj pijesak bija e o tar i bo je moje bose no
ge. Na kraju puteljka spazio sam djearca, odjevenog u bar un, bljedolikog, s bujnom
plavom, valovitom kosom.
Zastao sam i gledao ga. Bio je to Sherrv, sin dobrog prijatelja mistera Parkera.
(Iledam ja Sherrvja, a on se nekako udno smje ka na mene.
You're a monkev* - ree on meni. Nisam ga razumio.
- ^ou're a monkev - ponovi Sherrv i iskesi se, napriv i usnice.
- Ne znam... rekao sam zbunjeno i poku ao se nasmije iti.
- Maj-mu-ni!! - povie plavokosi djearac i upre prst na mene.
Sad sam razumio. Smrklo mi se pred oima.
- Majmun si ti! - viknem i jurnem na njega. Pramenovi njegove meke kose na li su
se u mojim rukama.
- Heeeelp!** - cikne Sherrv i zaplae, a odnekud se stvori moja majka.
- Vlado!
Moje se ruke povuku.
- Za to dira malog gospodina!
Rekoh majci da me je nazvao majmunom.
- Mogao si mu uprljati odijelo, balavce! Nosi se u kuu!
- Rekao mi je da sam majmun...
Moja majka umornom rukom popravi kosu, to joj je provirila iapod marame i pala na
znojno elo.
Okrenuo sam se i polako po ao puteljkom, iste ui noge na Uljastom pijesku. Gledao sam
majku kako prolazi vrtom s dvjema kantama za vodu u ruci. Sve sam mrzio toga asa
: i vrt, i gospod-"kog derana, a i majku s bosim, od rada nabreklim nogama.
Iza pozlaenih re etki, s prozora prvog kata, cerio se Sherrv i plazio mi jezik:
* Ti si majmun. (Engleski) ** Pomoooo! (Engleski)
- Ble-sav, ble-sav!
Htio sam se sagnuti i baciti na njega prgr t pijeska, ali sa sjetih majke. Uputim
se prema stanu, bijesno ste ui ake.
Moj je otac bio pravi medvjed: onizak, krupan, irokih ramena i crvena lica. Glava

mu je uvijek bila pokrivena sivim, otrcanim e irom. Svoj posao u vrtu volio je izn
ad svega.
Jednom je u stakleniku zalijevao orhideje, kadli tamo ue Amerikanac.
- Doba dan, Jo a - pozdravi ga s vrata. Moj se otac zvao Jo a.
- M-m-m-m... - proguna otac, ne di ui glavu. Majka se poslije ljutila:
- Za to ne skine
e ir i ne pozdravi gospodina Parkera?
- Da prekidam rad? Za to?
- Skini e ir, poka i mu cvijee. On je gospodin, voli otmjenost. Jo e te jednog dana otp
ustiti...
- Nek' ide k vragu! - odrezao je otac.
I Stric je govorio da tata ne ini pametno. Taj Stric je bio moj pravi stric, tati
n brat, ali mi smo ga zvali samo tako: Stric. Jo se nekako zvao, svakako, ali ja
to ne pamtim i ne elim pamtiti, kao to ine elim u sjeanju sauvati Strica. Ratko ga ni
je volio. Tata je govorio:
- Stric! Nek' ide k vragu!
Taj Stric je imao ekinjaste kratke brkove, a navraao bi nam obino nedjeljom poslije
podne; majka bi ga nudila vinom, pa bi pili i razgovarali, a tata je za to vrij
eme itao novine ili svoj asopis o cvijeu "Na vrt".
Takav je bio moj tata. Govorio je da je otmjeno samo cvijee i uma, i sva priroda;
mister Parker da je najobiniji ovjek pred
kojim on ne treba skidati e ir, a Stric da nije ni najobiniji ovjek, da je ni ta i da n
e bi trebalo da nam dolazi nedjeljom. Majka je esto plakala zbog tatine o trine, al
i otrcani e ir nije silazio s oeve glave; skidao ga je samo prije spavanja i stavlja
o na Policu kraj kreveta. A stric je uporno svake nedjelje dolazio k na-ni.i i p
io s majkom vino, dok bi tata itao novine.
Meni je bilo ao to majka plae i nevoljko sam gledao njezine u/ne oi. Vi e sam volio oc
a. Prije podne, dok se moj brat Ratko nalazio u koli, znao sam bez prestanka bora
viti kraj oca i gledati kako njegove krupne ruke oprezno i vje to dodiruju nje ne bi
lji-cc. No pravi ivot poinjao je za mene onda, kad bi Ratko stigao 1/ kole kui.
On je ve ulazio u petnaestu, a meni je bilo tek est godina. Ka tko je imao dugulja
sto tamno lice i smeu kosu, bio je visok, a noge mu bjehu duge, vitke i mi iaste - k
ao u srne to sam je r.k'dao u zoolo kom vrtu.
- Ti si, mali, gepe - obiavao mi je Ratko dobaciti. - Ti niSta ne zna , ali ja te ip
ak volim.
Gledao sam u Ratkove lijepe oi i znao sam da bih s njime po ao i nakraj svijeta, ak
dalje od Maksimira, kad bi on to htio.
Samo jedno mi se nije kod Ratka svidjelo: to me je nazivao /.gepe. Taj su mi nadim
ak dali kad sam se rodio, jer sam bio sasvim sitan; no tata i mama ve me odavno z
ovu Vlado - svi osim Ratka.
- Kako da ga zovem Vlado, kad je pravo gepe! Pogledajte ga samo!
Pokazivao je na mene, a ja bih odlazio pred zrcalo i promatrao se. O i ana glava, mu
savo lice - i ni ta vi e.
Najvi e me smetalo, kad bi me Ratko nazivao tim imenom pred Indijancima. Indijanci
, to smo bili mi: Ratko, nekoliko djeaka iz misjedstva, Ratkov kolski drug Viktor
i ja. Ratko je bio najstariji, znao je mnogo korisnih izletnikih vje tina i volio n
as pouavati; rado je predvodio mlae, a oni su ga slu ali. K nama su dolazila i
i
neka djeca iz dru tva mistera Parkera, ak i Sherry, ali oni nisu bili pravi Indijan
ci, ve samo onako. Na glave smo stavljali areno perje i nazivali jedan drugoga "cr
veni brat", a Viktor je donio i tomahavk, krasnu indijansku sjekiricu, od drva,
iako nije poglavica bio on ve Ratko. No Viktorov je otac bio bogat pa je sinu kup
io tomahavk, a Viktor ga nije ispu tao iz ruku. Zapravo, Viktor se zvao "Brza vidr
a", a Ratko "Oko sokolovo". Svatko je imao svoje ime, samo ga ja nisam imao. "Im
e se daje prema osobinama", tumaio mi je Ratko, "a ti jo nema nikakvih osobina."
Nisam to shvaao i bilo mi je ao to nemam osobina, ali sam tvrdo vjerovao da "Oko so
kolovo" ima pravo. A mene su i dalje nazivali gepe.
Vila gospodina Parkera nalazila se u Tu kancu, iznad tamne ume, zvane Sofijin put*.
Tamo se, tako mi je priala majka, nekad esto etala grofica, koja se zvala Sofija.
No to je bilo davno, davno, dok je tata bio mali kao ja sada; grofica je umrla,
a umi je ostalo njeno ime.

Oduvijek sam se pla io Sofijinog puta. Bila je to tajanstvena uma. Njoj s druge str
ane dizao se na uzvisini Gornji grad, a u njemu Gri, prostrano etali te, posuto pije
skom. Na Griu se okupljala grupa raspu tenih djeaka, a nazivali su se Griani. Oni su
se esto spu tali strmom stazom na Sofijin put, koji su smatrali svojim teritorijem;
tu su palili vatre, igrali nogomet i verali se po drveu. Mi Indijanci nismo bili
pravi neprijatelji (njihovi neprijatelji bili su Potoani, djeaci s Kaptola), ali
smo ipak s njima bili na "ratnoj nozi". Mi smo, naime, Sofijin put voljeli kao s
voje "lovi te", jer drugog zgodnog mjesta za igru nismo imali, a Griani nam nisu ht
jeli priznati pravo na umu.
* Danas se zove Dubravkin put.
Vrt gospodina Parkera sterao se svojim donjim dijelom do ruba Sof ijinog puta. O
grada od bodljikave ice bila je na vi e mjesta rastrgana, i mi smo se kroz nju prov
laili i ulazili u umu.
Jednog smo poslijepodneva stajali kraj iane ograde i slu ali viku iz ume. Znali smo,
bili su to Griani; s tim velikim djeacima nismo se eljeli sukobiti.
Kad se vika malo sti ala, ree Ratko:
- Iziimo, ini se da je zrak ist.
On se provue kroz otvor na ogradi, a za njim Viktor i ostali djeaci. Gledao sam Ra
tka kako zaviruje kroz grmlje u umi i ekao da i na mene, posljednjeg, doe red da se
provuem. Ali do toga nije do lo. Pri uljav i se mekim tlom pokrivenim mahovinom, iz Su
me odjednom iskoi nekoliko Griana. Predvodio ih je Dugi Pero, opasan momak, koji j
e i ao s Ratkom u kolu, iako je bio mnogo Mariji od njega. Sukob se nije mogao izbj
ei. Zaas su se svi valjali po zemlji, rvui se i grebui jedan drugoga. Borba kao borb
a, no ono io sam u tom trenutku vidio neu nikad zaboraviti.
Cim su se Griani pojavili, Viktor je poput strijele trknuo prema otvoru na ogradi
i hitro se provukao u vrt! Ko ulja mu je bila zapela o icu, no njemu se toliko uril
o, da je nije poku ao otkvaiti, ve se ona poderala i otkrila bijelu ko u njegovih lea i
ramena.
A vani se vodila estoka borba. Udaralo se akama i nogama, a i suhim granjem to je l
e alo unaokolo. Na ih bija e znatno vKe, i Griani stanu popu tati; na znak Dugog Pere oni
napuste borbu i udare u bijeg. Viktor, koji je stajao u vrtu, zgrabi kamen i ba
ri ga za njima.
Okupljeni Indijanci bijahu za areni od boja. istili su odijela I poku avali izravnati
izlomljena arena pera na svojim glavama. Neki su pera izgubili, ili su im ih Gria
ni oteli u borbi i odnijeli k.io ratni plijen.
Viktor se smijao.
- Dobro smo ih napra ili! - ree pobjedonosno.
10
Ratko ga pogleda iskosa: - Vi e se nee sjetiti da dolaze u na a lovi ta.
Meni je bilo krivo. Htio sam naglas rei da je Viktor napustio borbu, da je pobjeg
ao, da je kukavica, ali mi se uinilo da Ratko zna za Viktorov bijeg. utio sam, jer
Ratko nije o tome govorio. A za to je Ratko dozvolio kukavici pobjedniko veselje,
to nikad ni sam uspio doznati; ozbiljni su me dogaaji sprijeili da o tome s njime
razgovaram, a danas mog dobroga Ratka vi e nema . ..
Bilo je jo dogaaja koji su mi se ivo urezali u sjeanje. Tako i onaj s bacanjem srebr
nog novca.
Amerikanci su udni ljudi; igrali bi se kao djeca. Ubodu u zemlju kratku motku i g
aaju je starim potkovama - tako se zabavljaju. Ili priu nama, djeci, i gledaju kak
o se igramo pekula-ma. Polako, jedan za drugim, pristupe odrasli Amerikanci igri;
a onda mi stojimo i gledamo kako se oni igraju.
Jednog jesenskog dana slavili su neki svoj blagdan. Okupila se gospoda na terasi
iznad ribnjaka i najednom - iz ista mira poeli vaditi iz d epova srebrne desetodina
rke i, smijui se, bacati ih u vrt, u travu i cvijee. Mi isprva nismo shvaali to se t
o dogaa. No vidjev i srebrni novac u travi, djeca poskoe i stanu ga posvuda tra iti. R
atko nije bio s nama, i ja nisam znao to da radim. Vidio sam kako je Viktor skupi
o nekoliko srebrnjaka i odnio ih Amerikancima na terasu; uljudno im se poklonio
i uslu no pru io naeno, ali Amerikanci su odbili da novac prime. Nato je Viktor pohit
ao s terase i nastavio tra iti srebrnjake u travi.
Zatim sam ugledao Ratka. Odnekuda se pojavio i natmureno promatrao djecu to su ma
hnito eprkala po travi i cvijeu, gurala se i svaala oko svakog komada novca.

U
to ste navalili kao psi na kost! - vikne. - Pustite ih da sami skupljaju svoj
novac!
Suze su mu navrle na oi. Bio je kao i moj otac: nije volio bogatune. Okrenuo se i
pobjegao stepenicama u povrtnjak.
Dva, tri komada novca pala su pred moje noge i zablistala se ti travi. Malo sam
se krzmao, a onda ih naglo podigoh.
Ratka sam kasnije na ao na puteljku kraj staklenika. Sjedio je na hrpi granja i mr
godno zurio pred sebe.
- Zar jo bacaju? - upita.
- Ne - rekoh - piju aj. Brat me zagrli.
- Malen si ti, gepe, pa to ne razumije . Oni su bogati, zabavljaju se...
Uistinu, nisam ga razumio. Poka em mu svoj novac.
- Mo emo popodne u kino, Ratko!
On me udari po ruci, a srebrne desetice padnu na zemlju. Kani je sam ih pokupio
i strpao u d ep. Toga smo dana ipak po li u kino.
U nedjelju, pri vinu, Stric je govorio vrlo ozbiljno:
- Vi ste najlui ljudi na svijetu! Jo a! Mogao si onu djeurliju izbaciti iz vrta, pa
da tvoji pokupe sve!
Ratka sreom nije bilo u kuhinji.
- Koliki novac! - lomio je Stric prste.
Tata je itao "Na vrt"; majka je duboko uzdahnula, a ja sam dugo razmi ljao i ni ta mi
nije bilo jasno. Otrao sam u vrt koji se blistao na suncu i zlatio u polju sunanic
a.
Vrtlar Jo a, moj tata, nije mario za ljude oko sebe. Po cijeli bi dan ivio u carstv
u biljaka, ne mislei ni na to drugo. Ili mi se to
12
samo tako priinjalo? Otac je volio prirodu i sve to raste u njoj, promatrao biljke
kao da su iva bia.
- Gledaj, Vlado, ovu zemlju - govorio bi, dok sam uao kraj njega i gledao njegov
rad. - to vidi na njoj?
- Ni ta - bio je moj odgovor; a na zemlji zaista nije bilo niega.
- O tom se radi, Vlado! Sad na njoj nema niega, a ve sutra niknut e mlada i ista ze
lena trava; sasvim mlada i prozirna kao zelenkasto staklo! U zemlji je sjeme; ja
ga zalijevam, sunce ga grije. U zemlji se razvija ivot. Travica probija sebi put:
na zrak, k suncu. Di e se ponosno, ogledava radoznalo, raduje se ivotu...!
Moj tata je uvijek govorio da je priroda ponosna. Pokazivao mi je jablane uz ogr
adu prema umi. Vitki, visoki, zaista su izgledali ponosni.
- Oni nee ni pred kim pognuti glavu! - rekao je otac.
Ja sam odvratio da to i ne mogu, jer nemaju glave. Otac je isprva stegao usnice
i inilo se da je ljutit, a onda se nasmijao i utke nastavio raditi.
Znao je on voljeti, ali je umio i da mrzi. Naroito je mrzio Gustava, starolikog,
mr avog slugu gospodina Parkera. Gustav je imao rijetku, veoma pomno zae ljanu kosu, i
ljasto lice i sivkaste oi. Prije podne, dok je istio sobe, nosio je prugasto platn
eno odijelo, a za vrijeme ruka i kasnije, kad bi dvorio gospodu, bio je odjeven u
bijelo. Pravio se velikim gospodinom i smatrao se ravnim Amerikancima.
- Jo a, naberi paradajza - nareivao bi ocu rugajui se - ali lijepog! Imamo dinner*
s konzulom.
- Imamo!? Oni e ga imati! A ti si rob ...
Otac ga je uvijek nazivao robom, ali Gustav kao da to nije uo. Jednom sam stajao
kod gara e i promatrao kako Rus pere automobil. ofer mistera Parkera bio je Rus, em
igrant. Imao je vjero* Glavni, dnevni obrok, koji se uzima u Engleskoj i Americi predvee. Kod g. Parke
ra jelo se kao i kod nas - u podne.
13
jatno i ime i prezime, ali ih nitko nije znao, i svi smo ga zvali Rus. Prao je,
dakle, Rus automobil i dr ao u ruci gumenu cijev iz koje je trcala voda; polijevao
je crna lijepa kola koja su se sjala od istoe i blistala na suncu. Bilo je veoma z
animljivo promatrati, stoga sam stajao i gledao, kad iz kue izie Gustav. Zastao je
kod vrata i gladio rukom lice. Onda se naceri, prie Rusu i apne mu ne to u uho. Rus

kimne glavom i polako, kao da je to posve razumljivo, okrene gumenu cijev prema
meni i dobrano me polije vodom.
Ja, naravno, udri u pla. Pobjegao sam u vrt, k ocu i sve mu ispripovijedao. Tata
je irio oi, usne mu podrhtavale. Odmah je po ao do Gustava.
- Za to mi dira dijete! - vikao je na njega. Ovaj udri u grohot.
- Neka se opere jednom, nee mu koditi. Ili ... mo da bi mladog gospodina mogla uhva
titi prehlada? Oh, oh! Sad u mu spremiti toplu kupku i krevet u sobi za goste ..
. I aj s keksima .. .!
Sluga je zvi dei nestao u kui.
Vidio sam, u ocu je kipjelo; i meni ga je bilo ao. Da, on je mrzio Gustava, a mrz
io sam ga i ja.
Jo mnogo to ta nisam volio. Tako Lady i Stork . . . Lady je bila bijela doga bogatog
Amerikanca, a Stork - roda. Pas bija e o tar i opasan, a roda bi otvarala svoj dugak
i, crveni kljun i psika-la na mene, i ja sam se onda silno bojao. Ali Stork nisa
m volio ponajvi e stoga, to je otac za nju morao vaditi abe iz bare na dnu povrtnjak
a. Stork nije smjela tamo silaziti da ne uprlja noge, ve se hranila u perivoju, i
z posebne plitke zemljane posude i pod nadzorom samog gospodina Parkera. Amerika
nac je s velikim zadovoljstvom promatrao kako Stork guta abe i pri tom je pljeska
o svojim bijelim, istim rukama.
14
No najstra niji od svega bili su objedi kod mistera Parkera. Ostali su mi u uspome
ni poput najru nijeg sna; posebice onaj drugi, a taj je bio i posljednji.
Nedjeljom bi velika blagovaonica u prizemlju vile bila puna djeurlije. Sakupljena
sa svih strana, ponajvi e od Amerikanevih prijatelja, djeca su bila njegovi gosti.
Tada nitko od odraslih ne bi dolazio, samo je gospodin Parker sjedio na elu dugak
og stola. Uglaeni sluge hodali su neujno po mekim, debelim sagovima i na srebrnim
pladnjevima nosili jelo. Pru ali su ga malim gostima s lijeve strane i uljudno ekal
i, dok je svaki od njih uzeo jelo. Zatim bi stali kraj vrata, ukoeni poput svijee.
U dvorani bi vladala potpuna ti ina. ulo se samo zveckanje no evima i vilju kama i po
koja aljiva rije domaina sa ela stola. Djeca su, poput kornjaa, uvukla glave meu ramen
a, nelagodno se osjeajui u ovom stranom, otmjenom bogatstvu. Jedino su mali Amerik
anci bili slobodniji, pa bi izmijenili koju rije ili se nasmijali kakvoj dosjetki
mistera Parkera.
Ratko je ve nekoliko puta bio na takvim objedima i uvijek bi poslije njih ostajao
gladan. "Bolje uzmi malo", govorio je, "bit e prije gotov. Mora jesti otmjeno, a t
o znai polako i ni ta ne ostaviti na tanjuru. Ako si posljednji, mui se s kakvim batk
om koji ne smije zgrabiti rukom! To je stra na muka! Svi te gledaju podrugljivo, sl
uge namiguju jedan drugome, a ti se preznojava i crveni . Da propadne od stida u zem
lju! Zato - stavi na tanjur to manje mo e !" Ratka je poslije svakog "dinnera" ekao u
kuhinji dubok tanjur pun ganaca ili krumpira, to bi on u slast pojeo.
Mene su prvi put pozvali na ruak kad sam prevalio petu i bio ve pravi momi. Sjeam se,
zaplakao sam kad sam to uo.
- Neu ii - jecao sam kroza suze - to e mi! Vi e volim objedovati u na oj kuhinji!
Otac bija e na mojoj strani, ali majka nije popu tala.
- Gospodin te zove, i to treba da je ast za tebe.
15
vrsto me je oprala sapunom i vruom vodom te navukla na mene mornarsko odijelce, to
sam ga nosio u najsveanijim zgodama. Tkanina bje e gruba pa me je grebla po vratu,
i ja sam se osjeao sapetim i nesretnim. Na glavu mi je stavila kapu s natpisom "D
ubrovnik", ukra enu dugim, crnim vrpcama.
Tako oi en i dotjeran, po ao sam s Ratkom u vrt, pa preko stepenica na terasu, a odatl
e do staklenih vrata, kroz koja se ulazilo u kuu. Vrata su bila visoka i te ka, a k
vaka na njima debela i svijetla. A tek sobe! Zapravo to nisu bile sobe, ve dvoran
e; u svaku od njih stalo bi deset na ih kuhinja. U tim sobama nitko nije spavao, i
ja ne znam, za to su zapravo slu ile. Na visokim zidovima goleme slike, u kutovima i
roki sudovi s pravim, malim drveem - limunovima, palmama i oleanderima. Unaokolo
duboki naslonjai (u koje nitko od nas nije smio sjesti), na podu sag do saga, a s
a stropa spu tao se divovski svijenjak sa stotinama svijea. Jedino to je vrijedilo u
toj dvorani, bilo je medvjee krzno s glavom, otvorenim raljama i staklenim oima. K
rzno je bilo rasprostrto ispred crvenog kamina, i ja sam ga zadivljeno promatrao

.
Ovakvih soba-dvorana bilo je mnogo u vili gospodina Parkera, ali ja nisam elio da
budem u njima; osjeao sam se kao da ulazim u crkvu, i jo gore, mnogo gore; a crkv
u nikad nisam volio.
Prvi gospodski ruak pro ao je kako-tako. Sjedio sam nezapa en u dubokoj stolici, kraj
Ratka, koji me je savjetovao kako da se pona am. Ali drugi put, onda je zaista bi
lo stra no. Ratko je s drugovima oti ao na izlet, a ja sam stigao sam pred staklena
vrata s debelom, sjajnom kvakom. U ao sam u predsoblje, u koje su se natrpala djec
a. A onda je poelo zlo. Stajao sam zbunjen, ne znajui kuda da se okrenem, kad mi V
iktor (on je vrlo revnosno odlazio na sve objede) udarcem ruke zbaci kapu s glav
e, na sveopi smijeh iljcce. Sagnem se, da je podignem, a netko me odostraga gurne
nogom, i ja se ispru ih po mekom sagu. Uto se s drvenog stubi ta oglasi gong. To je
znailo da je vrijeme ruku, i ja mrcajui i tarui rukama odijelo uoh s ostalima u blago
vaonicu.
16
Oh, m je bilo Ratka, nije bilo Ratka! A mene su posjeli na te ku
Itrantovu stolicu na donjoj strani stola, tono nasuprot misteru
Parkom! R radom sam doticao ivicu stola, a stol je bio tako dugaCiik, da drugi kraj s gospodinom Parkerom gotovo i nisam mogao
vidjeti. No najvee je zlo bilo u tome to su sve oi bile uprte u
i ne ne. Sa svake strane stola ima najmanje deset stolaca, a na svakoj
stolici djeak ili djevojica, i svi oni gledaju u moju bijelu glavu,
fo jedva proviruje iznad tanjura. (Oh, za to me je tata dao o i ati
lo ko e!) Vidio sam kukavicu Viktora kraj nekakvog pjegavog,
titfleskog djeaka, i Sherrvja u blizini gospodina Parkera, i svi su
ni i/gledali veseli i raspolo eni, a meni je bilo jako te ko.
Gospodin Parker dozove rukom Gustava i ree mu ne to. Gusla v se pokloni i izie, no z
aas se vrati nosei na poslu avniku "Ivije a ice. Amerikanac uzme jednu pa ree:
- The other one for the young gentleman!* - i pokaza prstom na mene. Na Gustavo
vu licu izbije suzdr ani smije ak, i on se uputi k meni.
Rijei gospodina Parkera nisam onda ni uo ni razumio, ali se one obijesnim apatom pr
oneso e meu djecom: "For the young gentleman ... gentleman ... g-e-n-t-1-e-m-a-n ..
.!" - a ja sam znao da idu na moj raun. Meutim je Gustav stigao do moje stolice i
stavio a icu pred mene. Opet smijeh i veselost u dvorani. Bio sam potpuno smeten. S
usjedi me stanu gurkati i opominjati:
- Digni a u i pozdravi se s misterom Parkerom! Upravim oi na kraj stola i vidim kak
o Amerikanac dr i uzdignutu a icu, smje kajui mi se. To ga je zabavljalo, i ja se u onom
trenutku nisam ljutio na njega. Stoga podigoh i ja svoju ali nespretno, te mi s
e ne to pia prosu po ruci.
Amerikanac nagne svoju a icu i iskapi je.
- Pij! - dovikivali su mi glasovi, a ja osjetih kako mi nestaje krvi s lica.
Drugu (a icu) za mladoga gospodina! (Engleski)
2 Modri prozori
17
- Pij!
Taknem usnicama rub a e, ali vi e nisam mogao. Bilo je u njoj neko estoko pie o tra miris
a i palilo mi je grlo. Oh, kako sam elio nestati toga asa iz dvorane! Pobjei - ali
kamo? Tati? On ita novine u kuhinji. Mami? Ona razgovara sa Stricem i sigurno bi
me izgrdila i potjerala natrag u ovu stra nu dvoranu; jo bi >'.ovorila da se stidi
zbog mene, a Stric bi dugo i usrdno govorio tati kako sam glupo dijete. Ne, ne s
mijem u kuhinju... Ratku? Oh, da! kutku - u umu, na Sljeme, gdje je na izletu. Do
brom mom Ratku da mu zarijem glavu u krilo i da osjetim kako njegove jake ruke m
iluju moju ekinjastu, o i anu glavu i da ujem kako mi govori: /.gepe ... Da, Ratku, on
bi me potpuno razumio. Ali Ratko je da-Irko! Ipak sam se htio dii i pobjei bilo ka
mo; elio sam pomaknuli stolac, ali on je bio vrst, kao da se prilijepio za pod. Ba
cih pogled oko sebe i ugledah Gustava kako stoji, s rukama na naslonu stolca. Li
ce mu je bilo ukoeno, mirno, no ipak sam primijetio podrugljivu grimasu na njegov
im usnama. Bio sam nemoan.
Za ruka pridr avao sam se Ratkovog savjeta i uzeo tako malo idu, da gotovo i nisam
imao to jestit^TcTmi je pomoglo; bio sam medu prvima gotov i sa zadovoljstvom sam

pomi ljao na duboki i.mjur koji me eka u kuhinji - kao nekada Ratka! Jo su me u/nem
irivali i zadirkivali, ali mene to vi e nije smetalo. Gospodin Parker pravio je ku
glice od kruha i njima me gaao, ali to je radio i s drugima. No kad se bijedni Vi
ktor poveo za domainom i stao me gaati, u meni uskipi. Jedva sam ekao da iziem iz so
be.
U kuhinju sam odjurio kao bez du e, jedva pojev i kola i ne i.iknuv i ni ta od obilja pre
krasnog voa. Kuhinja je bila prazna; tata i mama spavaju u sobi, ujem oevo hrkanje.
Na stolu je tanjur pun jela, kraj njega oma an komad kruha. Kao za Ratka! Bio bih
ponosan i zadovoljan, osjeao bih se velikim, da mi srce nije izgriza-I i bol. Os
jeao sam se uvrijeen i poni en. Bilo mi je mnogo te e nego onda kad me je Rus polio vo
dom iz gumene cijevi.
18
Nismo ostali dugo u kui gospodina Parkera. Kad je moj tata uo, to se dogodilo za ob
jeda, stao je stra no psovati. Jo ga nikad nisam uo da tako psuje.
Iste je veeri oti ao u grad i vratio se u mrklu no.
- Odlazimo odavde! - rekao je majci.
Majka je opet plakala, no ovaj je put oeva volja bila jaa.
- Jo a, ti si glup - govorio mu je Stric. - Gdje e ti biti bolje? Tu ima besplatan
stan i...
- M-m-m-m! - gunao je tata i uope nije htio razgovarati.
Za mene nastanu dani uzbudljivog i ekivanja. Ali to nije trajalo dugo. Jednoga dana
doo e velika kola s dvije goleme kljusine, i lata je uz pomo koija a unio u njih na e si
roma no pokustvo. Nitko nas nije gledao, nije bilo Gustava, ni Sherrvja, ni Rusa, a
mene to nije alostilo. Kad su kola bila natovarena, a na a soba i kuhinja ostale p
razne i golih zidova, Ratko je sjeo uz koija a, i mi krenusmo.
Otac je koraao za kolima i malo poodmakao, a mene je majka uhvatila za ruku, pa s
mo utei izi li kroz vrtna vrata, praeni cviljenjem bijele Lady. Cesta se blago uzdiza
la. S kraja su rasla stabla divljih kestenova kojima je li e ve poelo utjeti, a zeleni
plodovi su nabubrili i padali na tlo, razbijali se i otkrivali istu, smeu koru ml
adih kestenova.
Ogledao sam se. areni vrt gospodina Parkera kupao se u jesenskom suncu. trcala je
voda iz vodoskoka u sredini njegovanog parka, pokrivenog niskom engleskom travom
. Kraj vodoskoka, na jednoj nozi, stajala je Stork, mirna, kao da nije iva. Podig
ao sam jedan kesten sa zemlje i bacio ga na rodu. Ali kesten nije stigao do nje.
Zapeo je o grane ponosnih jablanova, koje su se stresle, jedva ujno.
A onda smo skrenuli na put to se strmo spu tao prema gradu.
19
II
Novog djeaka upoznao sam mnogo kasnije, kad je jesen ve bila dalekojza nas, a snje n
e su vjetrine tutnjile uliicama Gornjega grada.(Ali vidio sam ga ve prvog jutra, i
zlazei prepun i ekivanja iz novog stana.
Novi stam)
Vi, koji ivite na visokini katovima visokih kua, a ispod vas su polegii krovovi i
dimnjaci,, nikad neete znati to osjea djeak iz mranog podrumskog stana. U kui gospodin
a Parkera, u toj preivnoj vili s mnogo cvijea, naporno sam podizao glavu, da bih v
idio prozor; a kad bih na ormari ispod prozora stavio stolac i oprezno se popeo,
kroz prozorska stakla mogao sam vidjeti samo travu i iznad nje ne to malo neba. Sa
d, u novom stanu s kosim stropom i kripavim podom, puca mi vidik na bre uljke i crv
ene krovove, i vidim ljude kako sitni, sitni ure ulicama duboko ispod mene...
Tog sam jutra skakao u urbano, sad gore sad dolje. Gore: novi stan s jo nesreenim na
mje tajem, zaposlenom majkom i irokim vidikom; dolje: poploena ulica i prolaznici, k
ola, klupe na etali tu ispod Popovog tornja*, mala kapelica usred malog trga, duan i
ljudi, ljudi, obini ljudi, svi jednaki na ploniku i svi, posvuda oko mene, u duanu
, u kui, na stepeni tu govore istim jezikom, kSji razumijem.
-U hlaicama, koje mi se u do koljena, izi ao sam na ulicu i stao pred kuu. Sunce je li
jepo sjalo, a ja sam zadovoljno turio ruke u d epove i mirkao. Do mojih nogu bio je
prozori s re etkama; petu bose noge stavio sam na re etku i osjeao se kao vojskovoa, ko
ji je na juri zauzeo neku debelo utvrenu gradinu.
Najednom, na ploniku desno od mene - pljac! - ne to me trcne po nozi. Pogledam, a on
o se ispljuvak razbio o tvrdo tlo i stvorio oko sebe tanke krakove. U prvi se ma

h nisam sna ao. U kui

* "Popov toranj" - zvjezdarnica u Gornjem gradu.
20
gospodina Parkera vidio sam ljude kako pljuju po vrtu; i ja sam priznajem, znao
iz obijesti pljunuti, a Gustava i Rusa gledao sam jodnom kako se takmie: tko e dal
je. Ali s prozora nikad nitko nije pljuvao, nikom to na pamet ne bi palo; eto, z
ato se nisam sna ao u prvi mah. A slijedeeg trenutka - pljac! -opet ne to kliznu kroz
zrak, tono ispred moga lica i ra iri se po ploniku.
Odskoih i bijesno pogledah gore. Visoko na prozoru ugledao sam glavu Novog djeaka;
na njemu je bilo neeg novog to dotad nisam vidio: imao je razdjeljak na sredini g
lave! Smea kratka kosa malo mu je smije no str ila, a ispod nje smje kalo se vragolasto
lice. Novi djeak je skupio usnice i ponovo se spremao da pljune na mene.
- Ti!! - ciknuh razdra eno i mahnuh sitnom ko atom pesnicom prema njemu.
On se smijuljio stisnutih usnica; oito je skupljao pljuvaku u ustima.
- Pljuni, pljuni - zagrozih se - razbit u ti glavu! Vjerojatno sam bio stra an u s
vojoj gro nji, jer se na prozoru
u prizemlju pojavila Stara gospoa u crnoj haljini, s bijelom kosom.
- Glavu e razbiti...? - Stara je gospoa sklopila ruke. - A kome to?
- Molim* ovome gore! Jer pljuje na mene!
- Pljuje? - Stara gospoa se malo sagne kroz prozor i popri-jeti prstom prema gor
e: - Kamilo! Kamilo! to to radi ?
I ja pogledah gore. Novog djeaka je nestalo.
- Molim, dvaput je pljunuo na mene - rekoh zbunjeno, kao da se ispriavam - a ni ta
mu nisam uinio.
Stara je gospoa imala mek, ugodan glas.
- Ti si novi ovdje? - ree. - Juer si se doselio?
Izvadio sam ruke iz d epova i bespotrebno se zagledao u tlo; no nim palcem razmaziva
o sam pljuvaku po ploniku.
- Ah, to to radi ... - opomenu me Stara gospoa - nemoj, to je prljavo.
21
Htjedoh otii, izgubiti se ispred njena pogleda, ali nisam mogao. Jo nikad nije jed
na fina gospoa tako lijepo razgovarala sa mnom. Takve su gospoe u vrtu mistera Par
kera prolazile pored mene i nisu me primjeivale.
- Kako se zove ? - upitala me.
- Molim, Vladom A moj brat se zove Ratko.
- O, i brata ima ?
- Molim, on je ve velik, ide u gimnaziju ...
Sav sam bio smeten; odjednom se zastidjeh svojih prljavih bosih nogu i vla nog pal
ca. Nisam se usudio pogledati Staroj gospoi u lice, a osjeao sam da me pa ljivo motr
i.
- Onda do vienja, Vlado - ree ona, i ja vidjeh, kako se smje ka na mene - nadam se
da emo biti dobri prijatelji.
Zurio sam u nju kao u prikazu; htio sam odgovoriti "do vie-nja", onda se sjetih d
a bi bilo bolje rei "ljubim ruke", ali nisam rekao ni ta, tako sam se bio zbunio nj
ezinom ljubazno u.
Novog djeaka nije bilo na prozoru; ni rijei nisam uo iz njegovih usta, a znao sam d
a se zove Kamilo i da smo nas dvojica neprijatelji.
Sad tatu vidim rijetko; odlazi u ranu zoru i vraa se predvee. udno mi je bez njega,
a udno i bez cvijea. U Amerikanevoj vili nisam primjeivao cvijee i nisam mislio o nj
emu; sad osjeam kako ga nema i neobino mi je. Na etali tu oko Popovog tornja ima trav
e i grmlja, ali to grmlje nije lijepo, a trava nije njegovana. Posvuda oko mene
su zidovi i plonici, dimnjaci i kameno vi, a na uglu iza zavoja stara kola - vrlo
visoka i vrlo uta. Prikradam joj se vi e puta i slu am agor iz kolskih soba, vidim brka
jliju podvor-nika u kapi kako ma e golemim zvonom na dr ku iz ko e; ubrzo
I
/ulini mno tvo aka istri iz razreda na po ljuneno dvori te, a prozori se naikaju nemirni
lavama uenika.
- Kad odraste , i ti e ii u ovu kolu - rekao mi je Ratko.
- A kad u odrasti? - pitao sam.
Ratko je raunao: jo itavu godinu. To je jako, jako dugo. Postalo mi je dosadno. U k

ui stanuju same djevojice - Seka, Danica, i jo jedna Seka, i Bistra. Sve su vee od m
ene, osim Druge Seke, koja ima djeaki o i anu glavu, okruglo crveno lice i uvijek se s
mije.
- Za to se ne igra s njima? - pita me majka, dok ja namr teno kunjam na prozoru i gl
edam crvene krovove.
Na stan je zapravo samo jedna velika soba. "Soba sa tednjakom - Iznajmljuje se jef
tino" - tako je pisalo na vratima ove kue. Sad je cedulja skinuta, mama etkom pere
drveni pod u na em stanu, a na tednjaku vri voda.
Tko se igra s djevojicama?! One se hihou i prave se da me ne vide, ne to apuu izmeu seb
e, a onda se uhvate za ruke, otre nekud stepenicama, i ja ostanem sam. Jednom, do
k sam u kunoj ve i bezvoljno zurio u njihovu igru, rekla mi je Bistra:
- Ima li loptu? Donesi loptu, pa emo se zajedno igrati! - Ja nisam imao loptu, ni
kad mi nitko nije kupio igraku, pa sam prezrivo napuio usta i odlunjao na trg. Pri
vlaila me kapelica; u njoj je kip ene s djetetom u naruju, svijenjaci s dogorjelim s
vijeama, s kojih se ocijedio vosak, i uvelo ru no cvijee. Na vratima su re etke i samo
se mo e gledati u ovu malu kapelicu. Nedavno sam s prozora opazio jednu staru enu,
kako klei pred ovim re etkama; onda je ne to i eprkala iz torbice i bacila u kapelicu.
Si ao sam na trg i pogledao; na podu ispod kipa le ao je sitan novac. Jo je bilo ljud
i, koji su bacali novac; i sad sam vidio nekoliko komada. Jedan je dinar le ao sas
vim blizu; poku ao sam ga dohvatiti rukom, sav sam se iskrivio, pritisnuv i lice na
prasne eljezne ipke, ali nisam uspio. uo sam onda korake iza sebe i brzo povukao
22
23
ruku i bio posramljen. Pomou tapa bih mogao privui novac, ali to nisam htio uraditi
; bila bi to kraa.
Jesen je stigla i dokraja po utila li e na Sofijinom putu s dru-^e strane na e kue.
Vi e puta bih gledao u umu i nastojao pogoditi gdje se nalazi vila gospodina Parker
a. Tko sad ivi u na em podrumskom stanu? Tko izvlai abe iz bare za gladnu Stork? Mo da
Gustav! - morao sam se nasmijati. Mo da Gustav! Sjetih se Sherrvja. Kako mi je dal
ek taj djeak! Kao da je negdje na drugom svijetu.
Stric je dolazio uporno, svake nedjelje; tata bi, kao obino, itao novine, a mama n
atakala vino u Strievu a u. Ne znam to je zapravo tra io kod nas. Nismo ga voljeli, a o
n je dolazio. Stigao bi poslije ruka, ali vi e puta i ranije, pa bi jeo s nama. "Ob
jedovao sam", rekao bi, "ali mogu jo malo." Pale su ki e i zahladnjelo je, pa nisam
mogao izlaziti na trg ili etali te. Nedjeljom poslije podne, Ratko bi sa svojim dr
ugovima odlazio u kino, a ja bih sjedio kod tednjaka na niskom trono cu i slu ao razg
ovor izmeu majke i Strica. Sve e e su govorili o skupoi i ratu.
Sa Stricem zapravo nikad nisam razgovarao; on nije obraao pa nju na mene, a mene to
nije ljutilo. Tako je bilo sve do onog jutra, kad sam s tatom po ao u vrtlariju.
Majka me probudila vrlo rano, bio je jo mrak. U tednjaku je gorjela vatra, a tata
se umivao toplom vodom iz lavora. Rastjerao sam san i poeo se oblaiti.
Put do vrtlarije vodio je niz Sto stuba - to su stare, drvene stepenice, to se sp
u taju od Kamenitih vrata do Tkalieve ulice, lim sam stepenicama silazio ve nekoliko
puta, kad sam s majkom i ao na tr nicu; ali tako ranim jutrom, bila je zapravo jo no,
one su izgledale jo du e i vee; osvjetljavale su ih plinske svjetiljke,
24
koje su oko sebe bacale zelenkasto svjetlo; drvene stepenice bile su natopljene
ki om i skliske, a ja sam koraao kraj tate i utio. Vidio sam male, nakrivljene kue, k
oje kao da su utonule u zemlju - poneki je prozori bio gotovo zatrpan zemljom, i k
roza nj sam u utom svjetlu vidio ljude kako se kreu u sobicama.
- Tata - rekao sam - za to su sobe mistera Parkera bile tako velike? U njima nije
nitko stanovao.
Tata je ne to progunao i nije mi odgovorio; dr ao me je lijevom rukom da se ne poskli
znem na vla nim stepenicama, a u desnoj nosio torbu s alatom i jelom - unutra je,
znao sam, otkrhnuti plavi loni sa salatom od graha.
- Jako su bile velike ... - ponovio sam.
Na av i se u Tkalievoj ulici, uspeli smo se cestom kraj kole i na li se na Kaptolu. Nad r
askr em gorjela je velika svjetiljka i bilo je svijetlo kao da je dan.
- Tata, a otkud misteru Parkera ono veliko krzno od medvjeda? - Otac i opet nij
e odgovorio. - Mo da je bio u lovu i ubio medvjeda? Tata... a ovako veliki medvjed

i su opasni... kad su ivi, mislim...

Ve smo bili pred vrtlarijom. Svitalo je. Crnina noi postala je siva i jasno su se
vidjeli obrisi kua na obronku bre uljka. Zagledao sam se u uto poploenu cestu, kadli
me tata uhvati za rame i ree:
- Nikoga on nije ubio, a kamoli medvjeda. Kupio ga je, jer ima novaca. Zato ima
i velike sobe. Jer ima suvi e novaca. Razumije li?
Otvorio je drvena da ana vrata od vrtlarije i mi smo u li. U nos mi udari poznati mir
is zemlje. Ni ta nisam tatu razumio. Kako mo e gospodin Parker imati suvi e novaca? Zn
ao sam da ima bogatih i siroma nih ljudi, i nisam mnogo razmi ljao o tome. Jedni su
bogati, drugi siroma ni; to valjda mora tako biti. Ali tata je sada rekao, da gosp
odin Parker ima suvi e novaca, i to me je zbunilo. U redu, mislio sam, neka bude b
ogat, ali ono suvi no mu ne treba. Mogao bi to nekome dati; mo da nama... ili bi mog
ao sagraditi
25
nekoliko kua za ljude, koji stanuju kod Sto stuba i zemlja im ulu/i kroz prozore.
Htio sam to rei tati, ali me privukla slika vrtlarije. itavi nizovi gredica pod st
aklom i nekoliko velikih staklenika! Vi e nego u vrtu mistera Parkera. Ali je cvij
ea bilo manje; samo povre, !>uvre, povre... Cijelo sam prije podne uao kraj tate, i iv
t mi "e uinio ljep i; a o podne naletio je Stric.
- Sluajno prolazim ovuda i spazim te, he-he ... - nekako se uuliio cerekao. - Mi
slio sam, da vidim, he-he, to radi , Jo a...?
Mene kao da i nije ugledao, a otac ga ne udostoji odgovorom.
- Jesi li vidio ono vani, he-he?
- to vani? - otac podigne glavu. Stric je tapkao s noge na nogu, imao je na sebi
crn hubertus kaput, ve malo izblijedio: kao njegovi brii.
- Na ogradi vrtlarije, he-he ...
Tata u dosadi nabere elo i stade ovla br e eprkati ispod stakla, koje je bilo obasjan
o krtim, jesenskim suncem.
- Izii naas, da vidi ... - nagovarao ga je Stric.
- M-m-m-m-!
Nato me u tren oka Stric zgrabi za ruku i odvue kroz vrtna vrata na cestu.
Na ogradi, sainjenoj od dasaka, crvenom su bojom bila nacrtana velika slova. Stri
c me nutkao da itam; ve sam poznavao slova.i poeo sricati.
Stric mi je pomagao:
- Prvo je " "!
Zamuckivao sam: ... a ... _p ...
- Zajedno, he-he! - klicao je Stric. - Proitaj zajedno!
- ap!
Stric se stra no poveselio.
- Tako je! A sad tri Jo i, he-he, i reci mu to sto puta: ap, ap, ap! He-he ...!
26
Sav je blistao od ushienja, titrale su mu usnice ispod ru nih brkova, a on je staja
o kod vrata i gledao za mnom koji sam, isprva trkom pa onda obinim hodom, po ao do
oca. On je radio kod staklenika, izvlaio dugaku gumenu cijev sa avla na zidu; kao d
a je zaboravio na Strica.
- Tata, vani pi e " ap".
- to?!
- ap. Rekao mi je da ti to ka em sto puta.
- Stric?
- Da.
- Nek' ide k vragu!
Nije ni pogledao prema vrtnim vratima; bija e mrgodan, sve je ne to gunao u svoje kru
pne ruetine, uprljane zemljom. Ne usudih ga se upitati to znai " ap". To e mi Ratko ob
jasniti, mislio sam. Ali nije, nisam ga upitao, a i ta udna rije izblijedjela mi j
e u pamenju i nisam vi e mislio o njoj, sve dok je nisam vidio na zidu kod ulaza u
Sofijin put, ali to je bilo mnogo, mnogo kasnije.
Od dana kad smo se uselili u novi stan, nisam mislio o kukavici Viktoru; kao da
nikad nije postojao. Ratko je priao da i Indijanaca vi e nema, otkad smo oti li iz vi
le bogatog Amerikanca. Razumije se da nema, bez Ratka nikad nisu Indijanci pobjei
vali. Netko ih treba voditi. A tko? Mo da Viktor?! Vi e puta se spu tam strmim vrtom d

o Sofijinog puta; vidim etae na putovima, i to vi e nije onaj Sofijin put, pun tajan
stvene opasnosti od Griana. Ovdje u Gornjem gradu vidim i Griane; aci su i idu u kol
u uskim starinskim ulicama i naklonom glave pozdravljaju uitelje ...
Jednog podneva Ratko je iz kole do ao s Viktorom. U li su u sobu i zatekli me u nezgo
dnom polo aju - sjedio sam posred sobe na nonoj posudi; sav zapanjen, uhvatio sam o
bjema rukama rub
27
posude i, ne di ui se, vje to odglavinjao do vrata i sakrio se iza njih. Neobino sam s
e bio zastidio.
Pozdraviv i majku, Viktor je rekao:
- Aaaa, ovdje stanujete!
Iz njegova glasa nisam ni ta itao: ni porugu, ni uenje ni divljenje. Uhvatio sam ruko
m tatine hlae, to su vis jele na avlu na vratima, i zakrivao njima lice. Kri om sam g
ledao po sobi, vidio sam Viktora i vidio sam Ratka. Bilo mi je krivo - Viktor u
lijepim, dugim hlaama, u smeim cipelama od meke ko e, u toplom, me-I om d emperu i s m
odernom d okejskom kapicom na glavi; a Ratko u izlizanom kaputiu i starim "pumperic
ama", u arapama, kojima \v iznad pete virila gruba zakrpa.
Ratko je ne to tra io meu kolskim knjigama, a Viktor se uljudno obratio majci:
- Nije li vam bilo bolje kod mistera Parkera, gospoo? Pitanje je bilo neobino, ma
jka se trgla i zabrinuto uzdahnula;
a ja sam, ne znam kako se to dogodilo, viknuo iz svega glasa sa svoje none posude
:
- Nije, nije!!
Svi se okrenu prema meni, ja sam u uzbuenju gu vao tatine hlae. Viktor se nasmije sm
eteno.
- Mislio sam... gospodin Parker je dobar, voli djecu pa zato ...
- Nek' ide k vragu! - odre em odluno.
' Ratko se stao smijati zbunjenom gospodiiu u lice, upravo je grcao od smijeha. "A
h, ovo gepe, silan si, gepe!" Ja se zadovoljno prome koljim na svojoj sjedalici i bila
bi me obuzela prijatna veselost, da se nisam sukobio s prijekornim majinim pogle
dom; u njemu sam razabrao brigu i ljubav; vidio sam od rada ogru-bjcle majine ruk
e... Onda to nisam shvaao, ali danas znam da \c u tom pogledu bilo i topline boga
ta eve kue u kojoj, uz golemu kuhinju i veliki povrtnjak, nije ni za nas siroma ne mo
glo biti gladi... A i nagrada se ponekad na la, kakvo odijelce za djecu, a Rat28
kovu kolsku torbu nekada je nosio mister Glover... Gotovo sam po alio svoje rijei, a
li je u Ratkovim oima igrala obijesna veselost, a ja sam vi e vjerovao Ratku; oh, k
ako sam mu vjerovao!
Ratko se smijao, Viktor je bio glupavo zbunjen, pa i majka prihvati alu:
- Bolje ti sii s prijestolja, mudrace! - Zatim se obrati Viktoru: - A kako je go
spodin Parker? to ima nova gore?
- Bio sam na dinneru u nedjelju, prekjuer - odvrati Viktor. - Do la je i miss Barb
ara, znate, sestra mistera Glovera.
- Ah, Glover... - ree majka.
- Upravo je stigla iz Amerike. Avionom... I ona ima svojih briga! Zamislite, os
tavio ju je zarunik. - Viktor nabere elo i doda neuvjerljivo: - Poor girl!*
- Oh... - ree majka. - A kako va a gospoa mama?
- Neki dan imala je roendan. Mister Parker poslao joj je srebrnu ko aru punu gladi
ola. On je vrlo pa ljiv!
- Oh - ree majka. - Gladiole!
U meni je kuhalo. Mrzio sam Viktora i bio bijesan na majku. Za to se zanima za lju
de koje mi ne volimo?! Mama, mama, da si samo jedanput objedovala za stolom u dv
orani, da su te ismijali i gaali kuglicama od kruha, da su te polili vodom... i t
i bi bila na na oj strani!
Ratko prekine razgovor. Pru io je Viktoru knjigu koju je prona ao na polici:
- Evo tvoje anorganske. Dobro nabubaj pa e ispraviti ocjenu. Viktor se kiselo nasm
ije io, bilo mu je neugodno. Slab je ak,
Ratko mu poma e u uenju, naroito u kemiji i matematici, a to gospodii nerado priznaje.
Viktor! Mladi otmjeni gospodin! Ne razumijem za to se Ratko uope dru i s njime. Zirk
ao sam na njega iza vrata i bio zadovoljan to se sprema otii.

* Sirotica! (Jadna djevojka!) (Engleski)

29
- Do vienja, gospoo - pozdravio je - i oprostite to sam vam smetao.
- Ah, ni ta, ni ta ... - majka se smela njegovom uljudno u. Iza ao je s Ratkom, a mene u
ope nije pogledao. Zadovoljno
sam se digao, navukao hlae i spu tenih naramenica pojurio na ulicu.
Uvijek se veselim, kad me majka po alje u duan "gosponu Toneku". On je trgovac, i sv
i ga zovu "gospon Tonek", jer je veseo ovjek. Kad me prvi put vidio, imao sam na s
ebi mornarsko odijelo, i odmah me je prozvao admiralom. Tako me zove stalno. Doem
u duan, a on se naginje preko drvenog, utog pulta i pozdravlja me glasno:
- Oooo! ivjeli, admirale! ime mogu uslu iti?
- Molim, mama je rekla da mi date pola ihta*.
- Cijelu polovinu? - ali se on. Dohvaa sapun, spretno ga razrezuje no em, u trenu g
a umota u novinski papir i stavlja pred mene. - Izvolite, moreplovce! Jedna cije
la polovina! Jo togod?
- Ni ta vi e.
- Molim lijepo, zahvaljujem!
Gospon Tonek mi ljubazno dodaje sapun, pomiluje me po mojoj o i anoj glavi i svojim d
ugim, istim prstima pru a mi bombon. Prvi put nisam se sna ao; zagledao sam se u bomb
on irom otvorenih oiju, i kupci su se u duanu veselo smijali. Nikad gospon Tonek ne
zaboravi bombon - ma kupio robe samo za pola dinara.
Lijevo od njegove glave vise su ene ribe; jako su velike i sasvim suhe, kao drvene
. Desno su staklenke s bombonima. U prvoj su zeleni bomboni, malo ljuti, ali mog
u ih jesti; u drugoj crveni, u
* Sapun za pranje rublja marke "Schicht".
30
obliku maline, oni najdulje traju u ustima, jer su veliki i tvrdi; u treoj su pos
lagane karamele, koje se brzo tope i najbolje su; u etvrtoj se zlate medeni bombo
ni, to se lijepe za zube, ako ih gn zem; u petoj su crne male kocke, malc-bomboni
, njih najmanje volim; u estoj staklenki nalaze se sitni areni kiseli bomboni - ak
o rukom dohvati u ovu posudu, gospon Tonek mi uvijek dade dva komada. Na staklenk
ama le e dvije kutije od kartona. U jednoj su kiki-bomboni, a u drugoj miki-lizali
ce na tankim tapiima; ima ih u svim bojama, a meni su najbolje crvene - od njih mi
jezik postaje sasvim crven, pa ga plazim djevojicama u kunoj ve i.
Ovaj gospon Tonek je jako dobar; kod njega dobivamo robu na knji icu, poput svih os
talih ljudi. Sasvim je elav i debeo, ali to uope ne smeta.
Jo nisam oti ao iz duana sa svojom polovinom sapuna, kad unutra ue Marica, djevojka S
tare gospoe koju volim. Marica ima pletenice, uvijek tri i uri joj se.
- Gospodin Tonek, kilu eera - vie ona s vrata - samo brzo! Nemam vremena!
Trgovac se smije:
- Brzo da vam dam?
- Da, da, da!
- A, brzo! A ja sam mislio da hoete eer... Dakle, kilu brzoga!
ali se i pria i istodobno hitro va e eer, umata ga i pru a Marici; ali u trenu naglo spu
a ruke te izgleda da e omot pasti na pod.
- Ih, vra e! - vrisnu djevojka, a ja stojim kao opinjen i u ivam.
Ona se okree prema izlaznim vratima, ali je gospon Tonek zaustavlja:
- Marice! - Djevojka zastaje i gleda ga. - Zaboravili ste keke! - smije se on, d
i e ruke s vijencem luka i pokazuje ga.
Opet smijeh.
31
Tada i ja odlazim.
- Admirale! - vie trgovac za mnom. Stanem unaprijed spreman na alu.
- Pazi da ti se sapun ne rastopi!
Pao je snijeg. Izlazim na hodnik, pa u zahod i s prozora promatram Sofijin put.
Crnogorica u vrtu ote ala je od bijelog pokrova, snijeg se topi na vla noj zemlji, p
a izviruju tamni otoci. Cijela )c uma postala sasvim drukija. Iz vile gospodina Pa
rkera gledao sam Sofijin put s druge strane. Ali i odavde je slian. Trim niza step
enice i naem se na trgu; posvuda snijeg. Pomalo i pada, u krupnim, te kim pahuljica
ma, a na ploniku, kuda prolaze ljudi, topi se i nastaje kalju a. Poem do kapelice. S

nijeg mi kripi pod nogama i lijepi se o cipele. Hvatam ga rukom; grude su vla ne i
te ke kao kamen. Idem prema etali tu i koli, a iza mene ostaje jasan trag. Lutam dalje
ulicom, zakreem i ve sam kod gostionice "Matejna"*. Odjednom mi ne to zaigra u srcu
. Da poem na Gri! S Gria se vidi cijeli Zagreb! Tamo su klupe, i uvijek ima djece n
a Griu. Idem! Mama nee primijetiti da me nema, odmah se vraam ... Na Markovom sam t
rgu; areni krov crkve zastrt je snje nim sagovima, koji poput koprene pokrivaju crv
ene i plave ploice. Jo jedna uliica ... eto me na Griu!
Pusto je. Nikoga nema. Snijeg visi na klupama, a cijelo je igrali te i arano tragovi
ma nogu, koji se ve te ko razaznaju pod naletom novog snijega. Stojim potpuno sam i
udno se osjeam. Onda zgrabim snijega i napravim grudu, bacim je daleko; ona se ma
lo zakotrlja i uroni u bijeli pla t.
* Vrlo stara, poznata zagrebaka gostionica na uglu Pivarske (Basari-ekove) i Demet
rove ulice, danas je vi e nema.
32
Trim do prve klupe, penjem se na nju, bacim snijeg s naslona i hitam do druge, do
tree, etvrte... Gotovo sam sve obredao. Na pretposljednjoj zastajem i gledam. Pod
a mnom Strossmaverovo etali te - i Zagreb! Bijeli krovovi kua unedogled! Na njima di
mnjaci i dim to odasvud kulja, siv, tih, topao. Cijeli je grad u snijegu i u magl
ici dima, koja se sjedinjuje s tamnosivim nebom i bijelim pahuljicama, to nestaju
nad toplinom krovova.
Odjednom me uhvati nemir. Htjedoh sii s klupe i otrati kui, kad ne to za i ti kraj moga u
ha.
Naglo se okrenem.
Grupa djeaka u vunenim kapicama -- jedan je imao ko nu, ofersku -stajala je i gledal
a me izazovno. Svaki je imao u ruci grudu.
Protrnuh.
Pogledam lijevo - jedan djeak s grudom. Desno - ograda od letava.
- Gaaj! - viknu onaj s lijeva, a grude polete na mene. Od-luih se u trenu; obrana
je nemogua, treba se probiti. S rukama na licu, da za titim oi, hrabro jurnem u nep
rijateljski obru.
Djeaci to nisu oekivali. Smeto e se, a ja sam ve trao sredinom igrali ta. Sopem i osjea
ako su mi noge te ke. Iza sebe ujem glasove i vidim grude, to lete oko mene. A onda
- zlo! - skliznem se i padnem. Oi su mi pune snijega. Te ko se di em, a djeaka vika ve m
i je u u ima. Oekujem lavinu snijega i udarce, spreman sam na sve.
A zatim - ti ina. Potpuna ti ina.
Gledam: djeaci uzmiu! to je to?
Okrenem se i na svoje zaprepa tenje spazim Dugoga Peru, kolovou Griana! Do njega jo j
edan djeak, znantno manji. Dugi se Pero igrao golemom grudom, kao loptom; bacao j
u je u zrak i vje to, ne gledajui, doekivao u desnicu.
Onaj manji ree mi prijateljski:
- Ne boj se!
3 Modri prozori
33
Htio sam rei da se uope ne bojim, kadli u mojem za titniku ]>ivpoznam Novog djeaka Kamila! Oito je i on mene prepoznao.
- to radi ovdje sam? - ree o tro. - Opasno je, tri kui.
Dugi Pero se i dalje igrao svojom grudom. Prijetei je gledao prema djeacima koji s
u se verali preko ograde i spu tali prema Sirossmaverovom etali tu. Bje ali su. Voa Grian
a nije rekao ni i i jei; a ja sam poslu ao nareenje i otrao kui, zanesen udnovatim misl
ima o Novom djeaku.
Tata i mama odlui e da mi kupe nove cipele.
Posvuda se osjealo pretprazniko raspolo enje. Ratko je poslije podne ostao kod kue, a
ja sam s majkom silazio stepenicama kod uspinjae i promatrao ljude, koji su nosi
li mirisna bo ina drvca i raznobojne pakete.
Ilica je u tmurnom zimskom popodnevu bila osvijetljena mm> gobrojnim lampama, a
snijeg se smrznuo i stvorio po ulici skliske bre ie.
U "Batinom" velikom duanu vladala stiska; dr im se majke i udi cm miris ko e. Jedva smo
do li na red.
- Jedne visoke, za malog - ree majka.
. Navlaila mi je cipele, ja sam se mr tio, ljudi su me gurali, jedan lijepo odjeven

i djeai zakaio me malom pu kom to mu je visila o ramenu.

- Ove su dobre - uzdahne majka. - Jesu li ti uske? Probaj hodati!
Koraknuh.
- Dobre su - rekao sam.
- Ne ste u te?
- Ne.
34
Majka je ponovo klekla i prstima pritiskala cipele. Malo su mi bile velike, to j
e istina, ali mama je rekla da tako mora biti; ionako u ih brzo prerasti. Zatim j
e zatra ila raun.
- Ove su ezdeset i devet dinara? - obrati se prodavau.
- Sedamdeset i devet, gospoo!* Mama se zbuni, i ja se smetoh.
- Ali bile su ezdeset i devet...
- Imate pravo, gospoo, ali sad su skuplje. ta ete - prodava se poku a na aliti - rat je
!
Majka nije imala dosta novaca, i mi iziosmo iz trgovine nera-spolo eni.
- Neki dan sam gledala u izlogu! - govorila je kao da mi se ispriava. - Pisalo j
e ezdeset i devet!
- Rat, mama - rekao sam, a nisam razumio to govorim.
A bilo je istine u tome; sa svih strana ula se rije "rat". Prodavai novina izletjel
i su iz tamparija, mahali novim izdanjima dnevnih listova i vikali: Rat, rat, rat
! Njemake ete zauzele su... Rat, rat, rat, rat! ... Na naslovnim stranicama novina
fotografije vojnika i oficira, topova i tenkova.
Tramvaji zvone i jure Ilicom. Ljudi ure i nose pakete, odasvud se smje kaju vesela
bo ina drvca, a mene zebu noge u starim, tankim cipelama.
- Mama - viknuo sam - kako: rat? Pa nije rat.
Nije me ula. Zabrenale su trube automobila, a mama je zastala pred blistavim izlog
om s velikim srebrnim naslovom: Sretna nova godina 1941!
* Cijene u biv oj Jugoslaviji razlikovale su se od dana njih cijena, dinar je imao d
rukiju vrijednost.
35
III
Tata vi e ne ita "Na vrt"; u njemu pi e samo o cvijeu, a i .11 u sada zanima povre. Ali
po tar jo donosi asopis. Mama ga sta-\ I |.i u nu nik na prozorsku dasku. Jednom sam g
a u brzini razderao i upotrijebio te se oderah na nezgodnom mjestu o ianu kopicu. S
i 1110 me zaboljelo, pa istrah iz nu nika spu tenih hlaica i jecaju-i i
U gorkom plau sjurio sam niza stepenice, jer kod kue nije bilo nikoga. Osjeao sam s
e vanredno nemonim; suze su mi tekle niz obraze, a nisam ih mogao otirati, jer sa
m rukom pridr avao hlae. Majka je oti la na tr nicu; ve se morala vratiti ali je nema. S
tojim kod re etkaste ograde stepeni ta i cmizdrim.
- to je, admirale, laa ti je potonula?
Bila je to Marica, djevojka Stare gospoe. Dr ala je naramak ih \a u ruci i gledala
me samilosno.
- Ne, molim, ja sam se ogrebao. Boli!!
Naravno, Marica me upitala gdje sam se ogrebao. ast mi nije dozvoljavala da pobli e
obja njavam; samo sam tulio u hodniku koji je odzvanjao od moga plaa. Ponu se otvar
ati vrata, i susjede i /vire na stepeni te. Pojavi se i Stara gospoa i upita Maricu
to mi je; nato me Marica, suzdr avajui smijeh, odvue u stan. Sve moje opiranje nije
pomoglo; u kupaonici mi ona stavi joda na rani-i u, opere krv, to je malko potekl
a niz nogu i navue hlae. Onda me < "dvede u sobu Staroj gospoi.
- Tu je, gospoo - ree Marica - iv i zdrav.
uo sam kako je Marica napustila sobu i zaudih se polumraku koji je vladao u ovoj v
elikoj prostoriji. Kroz debele zastore na prozoru jedva je dopiralo svjetlo izva
na, a Stara gospoa sjedila je u kutu kraj pei, u dubokom naslonjau, za stoliem na ko
jem je bila stolna svjetiljka, a podno nje rasprostrte karte.
Nikad jo nisam vidio takvu svjetiljku i takve karte!
36
Kod mistera Parkera bilo je mnogo stolnih svjetiljki; sve su bile krasne, s udnov
atim arama i resama. Ova je kineska, tumaio mi je Ratko, kad smo bili na prvom ruku
; a ona iz Turske! Bilo ih je iz Egipta i iz Engleske! Sve su bile velike, te ke,

sveane. Ova kod Stare gospoe nije bila slina ni jednoj Amerikanevoj. Mala, s tankim u
tim dr kom i sjenilom od bijelog papira, obojenog vodenim bojama, ova je svjetiljk
a bila nje na - kao leptir! A karte na stolu! Sasvim male, lijepe i arene karte! Ka
o za djeju igru! Sav ih je stoli bio pun; poredane jedna do druge, karte su stvori
le sag, pun privlanih sliica.
Kao dobra bakica iz prie, Stara gospoa sjedila je za stoliem i promatrala me.
- Onda? Je li bolje? - upita prijateljski.
mrcnuo sam i otro rukom oi, iako u njima nije vi e bilo suza. Pri tom sam kimnuo gla
vom, to je znailo da mi je bolje; i zaista, jod je ve prestao pei. Stajao sam pred S
tarom gospoom koja se udno smje kala iznad malih karata.
- Prii, Vlado - rekla je. - Hoe li bombona?
S ormaria kraj sebe dohvatila je posudu od bru ena stakla, digla poklopac i pru ila j
e prema meni. U njoj su bili okoladni bomboni, umotani u sjajne, zlaane papire raz
nih boja. Zastao mi dah. Takve bombone nikad nisam dobivao u duanu kod gospona To
neka; kod mistera Parkera da, ponekad, ali davno je tome. Jo me je malo peklo od j
oda, rukom sam se nespretno dohvatio hlaa, a onda ih naglo povukao i stajao sasvi
m zbunjen.
- Izvoli, uzmi! Rekla je "izvoli". Meni!
Najednom se, pred ovim finim bombonima i u ovoj udobnoj sobi, sjetih da bi treba
lo oprati ruke. Gdje su sve bile ove ruke! A i posudica je fina, otmjena. To je
kristal, pomislih s po tovanjem. Viao sam gore u vili staklene vaze za cvijee - isto
staklo kao u ove posudice.
37
Plaho poput krivca, ispru io sam ruku i uzeo jedan bombon. Papir bje e zeleno-srebrn
, ali ja sam znao da je unutra okoladni hombon, a u njemu slatka krema. Stara gos
poa me nutkala da ii/incm jo . Nekajui se, te ka srca, dohvatili jo jedan! Vi e nisam hti
.
Promucao sam "hvala" i odjurio iz sobe.
Vani je carevalo proljee. Snijeg je ve dobrano okopnio, a kroz ljebove i oluke tapk
ala je voda - tap-tap, tap-tap-tap-tap! U kunu ve u prodiralo je sunce: jo hladno, a
li sna no i vrlo svijetlo. No pred mojim oima bila je mrana, udobna soba Stare gospoe
, udna svjetiljka i raznobojne djeje karte.
Skinuo sam papiri s bombona i zagrizao u meku okoladu to mi se razlila po ustima. P
apiri sam pa ljivo izravnao i odluio ga sauvati.
Zaudo, majka me nije grdila. Upitala me samo je li dolazio Stric. Nisam ga vidio
i bio sam iznenaen majinim pitanjem.
- Kad doe, budi ljubazan i lijepo ga pozdravi!
- A za to?
- Zato. Mora biti pristojan.
Namr tih se. Nikad dosad majka to nije od mene tra ila. Ponovio sam:
- A za to?
- Ne pitaj glupo! Zar te nisu kod mistera Parkera uili da bude pristojan?
- Mama, ali on je Stric!
- Svejedno. Mora biti pristojan.
Stavljala je trije e u tednjak i puhala u ar iz kojeg zasvi-jetli plamiak i izbije dim
. Majka zaka lja, duhne jo dva-tri puta pa zalupi vrata cima. Otare zatim oi i ree:
- O ovome ne mora govoriti tati.
38
- 0 emu?
- Pa o emu sam ti govorila? O Stricu i lijepom pona anju! Ni ta ne reci tati.
Nisam razumio. U mojim se oima majka priinjala sve udnijom. Kao da je postala druga
neka ena koju ja nisam poznavao.
- A Ratku? - pitao sam.
- Ni njemu, naravno.
Vjerojatno sam nabrao elo ili se dr ao namrgoeno, jer se mama otresla na mene i upit
ala me, jesam li razumio. Rekoh da jesam, a ni ta mi nije bilo jasno. Ispriah majci
, da sam poslije one nezgode bio kod Stare gospoe, da me je lijepo primila i dala
mi dva okoladna bombona. Izvadio sam iz d epa zeleno-srebrni papiri - kao dokaz.
- Dala ti je?
U pitanju sam proitao sumnju.

- Da.
- Sama ti je dala?
Stisnuo sam zube i stajao pred majkom zaprepa ten i ukoen. Sumnje nije sasvim nesta
lo iz njena pogleda.
- Da nisi... uzeo?
- Dala mi je! - viknuh. - Sama!! I ovaj mi je dala! uvam ga za Ratka.
S ispru enom rukom u kojoj bija e drugi bombon, stajao sam nasred sobe uvrijeen i sme
ten. to je to s njom?! to se dogodilo? Za to me tako ispituje i gleda nepovjerljivo?
Pitanja su bila u mojim oima, ali ih ona nije vidjela. Sjela je na sanduk kod ted
njaka, stavila preda se stari lonac i u nj lju tila krumpir. Izgledala je sasvim z
ami ljeno. Vi e puta bi malo otvorila usta kao da e ne to rei, ali nije rekla ni ta. Uinil
mi se da me i ne vidi pa sam iza ao iz sobe i tiho zatvorio za sobom vrata.
39
Ipak sam rekao Ratku!
Ne namjerno, ali sam ipak rekao. Dogodilo se. Tati nisam ni .spomenuo razgovor s
mamom. Mo da sam se pla io, svejedno; takvog se straha ne stidim. Tko zna kako bi m
e tata razumio, a sutra je mamin roendan.
Spomenuo sam Ratku.
- Sutra je mamin roendan.
On je to znao, naravno. I znao je to mislim. Treba mami iska-/.iii pa nju, razvesel
iti je. Na a mama to ne tra i, nije naviknuta ti.i to, ipak joj je drago kad vidi da
mislimo na nju. Prvi roendan s proslavom bio je prije tri godine. Tada je Ratko
imao nekoliko srebrnih desetica, zaradio ih je pobirui tenis-lopte na Amerikan-i
evom igrali tu, i kupio mami dva para arapa. Tata se iznenadio \. idjev i arape - nije
se sjetio roendana. Cvijea majni nismo 11 ali, bilo ga je posvuda u vrtu, i nismo
znali to bi mama sa cvi-ircm u sobi ili kuhinji. Ali ja sada sve vi e mislim na cvi
jee; nedostaje mi, udno mi je bez njega. Pa ipak, mislio sam, u parku "ko Popovog
tornja moglo bi biti cvijea! Izgledalo bi veselije!
- Ne bi bilo veselije - odvratio je Ratko - a etai bi trgali vijee, pokrali ga. On
da bi bilo jo tu nije!
Ne znam za to bi ga pokrali, ali sigurno bi to uradili, kad k.itko ka e. A zaista bi
park s istrganim cvijeem izgledao ru no. kod mistera Parkera nije se smjelo trgati
cvijee; on nije dopu-tao. Kupovao ga je u gradu, u cvjearnici, i Rus bi s punim k
olima cvijea dolazio u vilu. Cvijee je bilo skupo, ali gospodin Parker ga je kupov
ao i zabranjivao da se ijedan cvjeti ubere u vrtu. Imao je novaca; suvi e novaca, t
o je; zato je mogao kupovati cvijee. Ali mi nemamo novaca, a sutra je mami roendan
!
Sjalo je proljetno sunce, Ratko je sjedio na stepenicama pred kuom, a ja sam uao kr
aj njega. Ulicom projuri automobil, skrene desno od kapelice i nestane na zavoju
iza ute kole.
- Opel! - ree Ratko.
- Onaj od mistera Parkera je ljep i, ima bijele gume!
40
- Bjuik! - struno e Ratko. On je znao sve marke automobila. Mercedes, koda, merced
es-benc, evrolet, fijat, ford. I avione je poznavao. I motocikle. I radio-apara
te. Blaupunkt, filips, te-lefunken, orion ... Mnogo je toga znao moj Ratko
! Samo cvijee nije razlikovao. Sve cvijee bilo je za njega - "ru e"!
Prozirni oblai pra ine brzo je nestao iza opela. Ulice u Gornjem gradu su premazane
katranom ili poploene i vrlo iste. Ratko za kilji prema suncu i ree:
- Mogli bismo mami za roendan nabrati ru e!
- Ru e?!
Zaudio sam se. Gdje da uberemo ru e? A i nema ih jo , ru e cvatu mnogo kasnije.
- Ima ih na Sofijinom putu - produ i on - vidio sam, ima ih dosta. Bijelih i utih.
- To su afrani i jaglaci! I visibabe!
Viknuo sam i poeo se smijati. Kakve ru e? Zahvati me veselost to i ja znam ne to. Ne to,
to Ratko ne zna. Ali se on nije naljutio.
- Visibabe, ru e, svejedno. Nabrat emo ih i dati mami.
- Oko njih stavit emo zelene granice. Tako rade u cvje-arnicama.
- Sla em se.
- Pa emo rei: sretan roendan, mama!

- To u ja rei.
- I ja!
- Dobro, gepe. I ti e rei. Zajedno emo. Demetrovom ulicom odlunjali smo do Prirodoslo
vnog muzeja i
spustili se serpentinama do podno ja Tu kanca. Serpentine su vrlo o tre, a na svakom s
e zavoju nalazi velika svjetiljka, premazana sivom bojom. Djeaci uvijek tre stepen
icama, a na zavojima se hvataju za vitke lampe, pa je na tim mjestima siva boja
oguljena i izviruje crvenilo minijuma. Stupovi tih lampi izlizani su i glatki, p
rava je milina uhvatiti se za njih i zavrtjeti se na zavoju.
41
Podno serpentina bre uljak se odronjava pa je poduprt cementnim zidom. Tamo se nal
azi i javni nu nik, a kraj njega vodovod, sasvim moderan: voda skae uvis, kao iz vo
doskoka, a djeca tamo piju vodu i prskaju se.
- ekaj - rekao mi je Ratko i po ao u nu nik. Cckao sam, a onda mi se oi ukoe na cement
nom zidu. Tamo su prljavo-crvenom bojom bila ispisana golema slova.
7., A i P! ap!
Zarih oi u njih kao da vidim avet. Onda potrah prema nu niku i stanem vikati:
- Ratko! Ratko!
Kroz prozori izviri navorana stara uvarica. ulo se kako iza prozoria cvri mast na tavi
uvarica je, vjerojatno, pr ila jaja.
- ta se dere ! Bje ' otale!
- Molim, brat mi je unutra. Ratkoooo!
- uti dok ti nisam izi la!
Odmakoh se oprezno. uo sam enu kako guna: "Brat mu je unutra. Hm!" Pristupio sam vo
dovodu.
Ratko se pojavi na vratima, zakopavajui hlae.
- to se dogodilo?
- Ratko... na zidu pi e ap!
Bio sam uzbuen, govorio apui i priklanjao se bratu, kao da otkrivam kakvu mranu tajnu
. Poveo sam ga do zida. - _ Vidi ?
- Nisam slijep. Pa ta?
- to to znai?
Izrekoh to brzo, nadu ak, i sav se pretvorih u uho.
- Nije va no. to e ti?
- To ne to znai, Ratko ... Reci mi!
Ratko se dr ao smeteno, kao uhvaen. Odmahnuo je rukom kao da veli: "Nije va no" ili:
"Malen si" i htio je poi, ali sam ga uhvatio za ruku.
42
- To mi je pokazivao Stric na plotu vrtlarije! Veselio se... Rekao je da tati k
a em sto puta ...
- Stric? to da ka e ?
- ap!
.
Smrknuo se i grizao usnice. Ali nije progovorio. Kao da se u njemu kuha misao ko
ja nije za mene. A ja sam rekao naglo, sa eljom da ga privolim, da mi objasni:
- Mama mi je danas naredila da budem ljubazan prema Stricu i da ga lijepo pozdr
avljam.
- Strica?!
- Da.
Bio je iskreno zauen. I ljutit.
Onda mi objasni da ta slova oznaavaju skraenicu: ivio Ante Paveli.* A tko je to? Jed
an tip - tako je protumaio moj brat. Glupan, gad - dodao je. A za to mu onda pi u " ivi
o"? Nisam doekao odgovor.
Bio sam uporan:
- Ali Stric ga voli!
- On da. Takvi da!
- Tipa?
Ratko se nasmijao vedro i veselo, epao me kao da se eli prijateljski porvati sa mno
m. Ali u tom smijehu nije bilo obijesne veselosti; priinilo mi se da se Ratko pre
tvara i da ne to krije od mene.
- Ima li kredu?

eprkao sam po d epovima, a on je po urivao:

- Da napi emo "dolje" na zid!
Kredu nisam na ao. Napipah bombon od Stare gospoe i pru ih ga Ratku. Malo se izgnjeio
u toplom d epu, ali je bio dobar.
* Fa ist, usta ki poglavar. Kasnije progla en ratnim zloincem, pobjegao u Ju nu Ameriku,
umro u panjolskoj.
43
Katko odgrize polovicu - manju polovicu, a - veu mi strpa u usta.
Onda se uputismo na Sofijin put da beremo jaglace, afrane i \ isibabe. Ru e!
Ipak je rat.
Svi ka u da je rat. Ne ovdje, u Zagrebu, ali u nekim drugim /linijama.
Kamilo, Novi djeak, ima u zapuku kaputa okruglu znakui n.tlik na dugme, na njoj tri
boje u oblicima trokuta.
Pitao sam ga:
- to je to?
- Vidi - rekao je - znaka.
- A kakva?
- ehoslovaka. esi su na a braa.
- A za to?
- Zato to jesu. Oni su Slaveni kao i mi. Ali ti to ne razumije , jo si malen. Mi su
osjeamo s njima.
I nisam razumio. Upitao sam:
- A za to?
- Jer su ih Nijemci okupirali.
v ' - Nijemci?
- Da, Nijemci, Nijemci! - viknu Kamilo nestrpljivo. - Zar nikad jo nisi uo za Nij
emce?
U meni se pobuni ponos.
- Kako da nisam. Sto puta!
- E vidi ! Nijemci su fa isti. Zato su ih okupirali.
Slegnuo sam ramenima. Zaista, slu ao sam ve o tim Nijemcima. Ratko ih naziva vabama.
Ali zbunile su me one nove rijei. "Suosjeamo", na primjer. I "okupirali". Za fa ist
e sam uo jo
44
lani; fa isti su Talijani. Nisam znao da su i Nijemci fa isti, to me malo zaudilo. Al
i nisam htio zapitkivati Kamila.
Bilo kako bilo, rat se uvlaio u moje misli.
A onda mi je u ao u eludac!
Ve du e vremena jedemo polup enini-polukukuruzni kruh.
Gnjecav je i te ak, ali meni se svia. Ljudi se smiju i nazivaju taj kruh " uba i"*. Nisa
m znao to to znai, pa sam jutros u duanu gospona Toneka rekao glasno:
- Molim pola " uba ia"! Ljudi se nasmija e prigu eno.
- Kako to govori ! - prekorio me gospodin Tonek pomalo ozbiljno. - Ne smije tako go
voriti!
ak se nije po alio sa mnom, ali sam dobio svoj bombon. Kruh je toga jutra bio naroit
o vla an i te ak. Jeo sam ga preko volje. Majka me upozorila neka ne jedem mnogo, je
r bi me mogao zaboljeti eludac. Kasnije sam saznao da je taj kruh bio prvi znak r
ata.
Usprkos majinoj opomeni pojeo sam komadinu. Pola sata kasnije osjetih bol u elucu.
fTumarao sam ispred kue, ne elei se pokazati pred majkom. Onda zaboli jae. Naslonio
sam se na kuu i, dr ei se rukama za trbuh, ostadoh tamo iskrivljena lica. Nebo bija e
plavo plavcato, proljetno se sunce smije ilo odozgo. Na prozoru se pojavi Stara go
spoa.
- to je? - Pogledala me zabrinuto.
- Rat - rekoh.
Oti ao sam u kunu ve u, zapla en da bi me Stara gospoa mogla pozvati u kuu i lijeiti.
* Prema imenu bana Ivana uba ia, koji je do ao na elo tzv. banovine Hrvatske nekoliko m
jeseci prije poetka rata.
45
Stric je na mamin roendan donio bocu vina; turio ju je u d ep od hubertusa, pa se k
aput s te strane izvjesio i izgledao jo ru nije.

- Za tvoje i za na e zdravlje - sveano je izgovorio Stric, okrenut mami. - I za zor

u koja se raa!
Cerekao se glupavo ispod ekinjastih brkova, dok mu je mama pridr avala stolicu i nua
la ga da sjedne. Bila je uzbuena, sirota mama! Slavi se njezin roendan, na ormariu
je mala, staklena boca za pekmez - sa cvijeem koje smo Ratko i ja ubrali u umi; a
do cvijea nove crne cipele - dar od tate!
- Kakva te zora spopala! - progunao je tata.
Sjedio je za stolom i s Ratkom igrao ah. Igrao je slabo i dugo razmi ljao, a Ratko
je strpljivo ekao na svaki tatin potez. Ni pomakli se nisu, kad je u ao Stric, niti
su digli glave prema njemu.
- Zora! Hmmmm!
- ah - ree Ratko, ali tata kao da je to preuo. Okrenuo se Stricu koji je sjeo za s
tol, i procijedio:
- Je 1' to ona "zora" s plota vrtlarije?
U meni uzavre. - To je ap! - dreknuh sitnim glasom.
- uti! - ree otac.
Stric se smijuljio i irio ruke, iskreui dlanove. Pravio se tajanstven, a preko lica
razlijevao mu se osmijeh. Mrzio sam ga tog asa vi e no ikoga. Stric! On voli onoga
tipa!
- Ja sam ona slova s plota izbrisao - tiho e otac i pogleda Strica ispod oka. Ru no je.
- I na zidu pi e, tata! I na zidu ispod serpentina! Velika slova! Na zidu!
Poskakivao sam na stolici i ciao, a Stric me - zamislite! - pogladi po glavi. Str
esoh se i odmakoh od njega. Malo se bio trgnuo na tatinu primjedbu, ali moja izj
ava kao da ga je umirila. I/gledao je siguran u svoje rijei. Nadmoan, jak.
- Zora puca, bit e dana! - iskrivi usne na smije ak. - I nije dobro, Jo a, brisati s
plota! Nije dobro! To se ne da izbrisati!
46
Rekao je to prijetei, ali se otac nije osvrtao na njega. Zadubio se u ahovsku tabl
u i e ao se iza uha. Pomaknuo je jednu figuru, ali ga Ratko utke upozori na kulu, po
slije na konja. Nastavili su igru, kao da Strica nema u sobi. Majka je donijela a e
, stavila ih na stol, a Stric je natakao vino. Onda je mama iznijela vruu bazlamau
.
- Htjela sam napraviti u tipke, ali je te ko s bra nom. I kukuruzna bazlamaa je dobra
...
- Sigurno je dobra - dobrodu no e Stric. - Ba se lijepo pu i!
- To je tvoja zora ... - Tata izree ne to nepristojno, a Ratko je gu io smijeh u seb
i. I tata se smijao: - Evo ti tvoje zore! Divna zora! Kukuruzna ...
Stric se uozbiljio. Smrknuo se.
- Divna zora - ponovi tata zagri ljivo.
- Ali bazlamaa je dobra - smeteno e majka - bazlamaa i mora biti od kukuruznog bra n
a. Jo a, ti si uvijek volio bazlamau... Jedite dok je topla.
Kao podboden, tata dohvati bazlamau i stade nas nuditi sve redom. - Uvijek sam vo
lio bazlamau - govorio je pri tom - bazlamaa je dobra i zdrava. Ne radi se o bazla
mai. Radi se o zori.
0 njegovoj zori - on mahnu glavom prema Stricu - a ta zora ne donosi dan ...
Stric skoi na noge.
- Nego? - upita o tro.
- Mrak! - upadne Ratko. Stisnuo je usnice i poblijedio.
- I " uba ia" - nasmija se tata usiljeno.
Mama se uznemirila: - Ali nemojte ... Jedite, dok je vrua ... Stavila je Stricu r
uku na rame, on je nevoljko sjeo, uzeo komad
1 zagrizao.
U sobi je zavladalo udno raspolo enje. Nisam mnogo razumio od razgovora, ali mi se i
nilo da svi oni ele jo ne to rei, samo se suzdr avaju. Svi osim mame. Mama nije mnogo r
azumjela, kao
47
m ja. Mama je slavila roendan, a Stric je bio gost. Ona je eljela tla prema gostu
budemo pa ljivi. Bilo mi je ao mame. Tata je va-kao bazlamau i imao laktove na stolu.
Ratko je spremao ahovske figure. Drvene figure lupkale su u kutiji i naru avale mi

r. Stric se smje kao mami i govorio da je bazlamaa izvrsna, da nikad jo nije jeo tak
o dobru bazlamau. Ali nije bio raspolo en. Tata je utio i bio mi je sasvim obian kad u
ti. Za vrijeme Strievih posjeta, on ionako uvijek uti. Kad sam posegao za treim kom
adom bazlamae, majka me uhvati za ruku:
- Polako, nisi sam!
I ponudi Strica: - Izvoli, uzmi jo , kad ti se svia!
*
- Neka jede mali - ljubazno e on - neka poraste. Gurnuo je zdjelu pred mene, ali
u mom grlu kao da su se
zatvorila vrata. Nisam vi e mogao jesti!
- Uzmi! - nutkao me Stric.
Mrgodno sam zurio pred sebe. Ni pogledati ga nisam htio.
- Uzmi!
Ne znam to je to bilo sa mnom, ali uinilo mi se da bih morao raditi upravo obratno
od onoga to Stric hoe. U mojoj se glavi stvarala velika misao: da je dobro upravo
ono to Stric nee, a zlo ono to on hoe!
- No, uzmi! - pogladio me po glavi i, elei me valjda osokoliti, dodao je: - Ja vi e
ne mogu! Ba je bila fina, ali vi e ne mogu. a ica vina e mi prijati. Samo ti uzmi.
"... "Uzmi", "uzmi" . .. kao da sam u vili kod mistera Parkera, na dinneru, kad
su mi govorili: "Pij", "Pij!" Odmaknuo sam zdjelu s bazlamaom od sebe i nalaktio
se poput oca.
- Neu! - rekao sam kratko.
Mama je uzdahnula. Nisam se usudio pogledati joj u oi. Sjetio sam se kako mi je r
ekla, da moram biti ljubazan prema Stricu. Ali ja nisam mogao! I nisam htio. Pot
ra ih oima Ratka. Pogledi nam se sukobi e. On mi prijateljski namigne.
Kao da je sunce zasjalo od toga!
48
Nisam sLm, kao na dinneru u vili Amcrikancvojl l'iol.mc me
preslatko osjeanje, da sam uradio dobio, da me Ratko no prcko-iava. Da je sa mnom
!
Kad bismo imali budilicu, sasvim bi se jasno ulo njeno tik-takanjc, takva je ti ina
vladala u sobi. Potpuna ti ina! Samo su vjetlucala dva para veselih, prijateljski
h oiju, iz njih je izbijala toplina i razumijevanje. Bile su to Ratkove oi. I moje
.
Stric nije ostao dugo, ali su tata i Ratko razgovarali do veere. Najvi e o ratu i o
takvim stvarima koje ja nisam razumio.\O vojsci, ubijanju, o tenkovima, velikim
poput kua, o bombama, avionima, starinskom naoru anju jugoslavenske kraljevske voj
ske i o tehnici. Mnogo o tehnici. Opet jedna rije koju sam ve prije uo, ali je nika
ko ne shvaam ... Zatim su razgovarali o brzometnim topovima i o protutenkovskim g
ranatama, to se prilijepe na oklop tenka kao pijavice. Tata je rekao da je ovaj r
at tenkovski rat. Tenkovi, tenkovi ... Pijavice na tenkovima. Rat. Ubijanje. Mrt
vaci, groblja u polju, u umama, grobovi posvuda.
Mama je poslovala oko tednjaka, a ja sam slu ao i slu ao. Uhvati me drijeme . Uzeh zije
vati. Zaspao sam za stolom.
U mom snu tutnjio je rat...
Na bre uljastoj poljani crvenjeli se ognjevi, le ala su izvrnuta drvena kola (kao u
filmu s Divljeg zapada), a posvuda oko njih ljudi na tlu: ene i djeca, i odrasli
ljudi, oficiri s golemim zelenim epoletu kama i s izmama preko koljena. S njih se d
izala gusta para (kao s bazlamae), oni su se valjali jedan preko drugoga, a male no
4 Modri prozori
49
mko dijete, sasvim sitno i golo (imalo je duge kose preko ramena, a bilo je djeak
), vikalo je: "Evo zore!" I zaista, sad se iza drvea na ">b/orju pojavilo sunce,
crveno i jako veliko, a njegove zrake bili su u/areni plamenovi to su ikljali na s
ve strane... A zatim je sve postalo uto! Cijela se poljana osula kukuruzom, utim z
rnjem i Mihim klipovima to su ih goli ava djeica krunila mekim i nespretnim prstiima,
a suha, tvrda zrna bola su ih i ruice bjehu uprljane ru/nom, smeom krvlju ... Dje
ca su se smijala i govorila: " uba i, Suba i", a odnekuda se stvori gospon Tonek u prugas
toj crVeno-bi jcloj pregai s divovskim epoletu kama na ramenima. Htio sam mu rei da " u
ba i" ne govorim ja, nego ova djeca, i jo sam htio ui, da sam djecu upozorio neka to
ne govore, ali ni ta nisam kazao. Odjednom je zavladala u asna ti ina, poljana se preo

brazila u ivu plou, a odozgo valjali se prema nama crni tenkovi, veliki kao 1 uce
. Zaudih se: na njihovim krovovima smjestili se dimnjaci limenim pijetlovima i iz
njih je spokojno izlazio dim. Tenkovi su m- pribli avali, ja sam htio pobjei ali n
isam mogao, a onda se otvori prozor na jednom tenku i izviri glava Strieva. Htio
sam i ii: "Dobar dan, Strie", jer me je majka bila upozorila da moram biti ljubaza
n prema njemu. Ali su se tenkovi pribli avali, bili su i-olemi i stra ni, mene uhvat
i silan strah, elio sam pobjei, pobjei nekamo daleko ...
Probudio sam se. '- Hajde u krevet - rekla je mama.
- A to se tu mo e - uo sam kako tata pripovijeda Ratku - oni gaze sve oko sebe. Doi e
i k nama, pazi to sam ti rekao.
- Znam - rekao je Ratko.
- Tko? - upitah.
- Hajde u krevet! - Majka me podigla i odnijela.
Na stolu su stajale prazne a e, prazna boca od vina i prazna zdjela. Vi e nije bilo ut
e, slatke bazlamae.
50
IV
Pred na om kuom nikad ne stoji policajac.
Zato sam se nemilo iznenadio kad sam, izlazei iz kune ve e, u pazio golema, crna, po
licajeva lea. Bilo je jutro, sunce je udaralo u ve u, a iza policajca pru ala se dugaka
sjena.
Bio sam upravo sjurio iz stana kli ui se izlizanim stepenicama, a sad zastadoh u ve i
kao ukopan. Policajac je raskoraio noge, dr ao ruke na leima i prstima se igrao opa
snim gumenim pendrekom. Visoka crna engleska kaciga na glavi inila ga je jo veim i
strasnijim.
Nisam znao to da uradim.
Policajac je oito zurio prema kapelici. to ima tamo?! Da nije tkogod uzimao novie s
poda kapelice! Prelije me vruina. Dobro je to ih ja nisam dirnuo, pomislih.
Dr ei se za stepeni nu ogradu, stajao sam neodluan. U taj as zauh zvi duk odozgo. Netko j
silazio i bezbri no fiukao. Time se razbila kobna ti ina, to je maloas vladala iza pol
icajevih lea.
Bio je to Kamilo.
Vidjev i me, prestane zvi dukati.
- to si se skamenio? - upita.
utke poka em na stra ara, a Novi djeak slegne ramenima:
- Pa?
Zgrio sam se, smeten. to da mu ka em? Kamilo se uope nije pla io policajca. Zapravo, i
ja nisam ba imao razloga da se pla im, ali ipak... Nisam uradio ni ta zlo, ali stra ar
je stra ar; proe kraj njega, a on te, recimo, uhvati za ruku. "Ha! Ptiice! Tu si! Dol
ijao si! Nisam bambadave vrebao na tebe!" - Eto, pa to onda da uradi ? Da cmizdri i
slini ! Zato je, mislio sam, bolje dr ati se podalje od gorostasa u engleskoj kacigi
.
Ali Kamilo nije bio moga mi ljenja. Povukao me, te smo pro li kraj policajca kao kra
j turskog groblja. I ni ta! Gorostas ni da se obrecne na nas.
51
uac
ku!
Poi sa mnom - ree mi Kamilo. - Kupit u lovaku
Zinuh.
- Onu eljeznu/ Kamilo kimnu.
- S ko om?
- Naravno!
Uiiiii! Htio sam fiuknuti u znak priznanja, ali umjesto reskog zvi duka mlako za umi
iz mojih usta:
! Poku ah jo jednom, u krug skupljenih usnica, ali sad samo tu no hukne:
uuuu!
Kamilo e praku kupiti - zna se - kod Koonde, za 25 dinara. To svi djeaci znaju. Ali
dvadeset i pet dinara je mnogo, a Ko-ondin duan je daleko, ak u Gundulievoj ulici.
- Tu su kinte! - pohvali se Kamilo hrpom sitni a. - Idemo! Bio sam sam kod kue, ma
jka je malo prije oti la na trg. Rekla
je da e jo otii k teti Matildi u Petrinjsku ulicu i ostavila mi klju od slana. Brzo

sam se odluio, i nas dvojica hrabro koraknusmo De-mctrovom ulicom. Zavinusmo zati
m Pivarskom to vodi do Markovog trga. Ispod crkve sa arenim krovom skupilo se jato
golubova.
- Ka em ti - uvjeravao me Kamilo - lovaka praka je prava blagodat u rukama vje toga s
trijelca. Treba samo nani aniti,
imati dobro oko i------(Zastao je i pokretima ruke pokazivao kako
se to radi)------i, paf!, eto ti ga vrapi le i na podu. Sjajna stvar.
- Ratko ka e da je za gaanje najbolja olovna kuglica... - - Misli
rot?
Nisam znao ni ta o rotu pa se napravih kao da sam preuo pitanje.
- Lovakom mo e i goluba ucmekati - rekao sam uvjerljivo.
- Goluba? Najlak a stvar! I jarebicu! To ka e moj ujak, a on je stari lovac. - Zast
ao je i uhvatio me za rukav. - Nisu lo e ni obine drvene. Dobra ra lja, dobra guma, s
igurna ruka... Ali lovaka je lovaka, nema ta!
- Naravno! - odvratio sam sigurnim glasom.
52
Obi av i crkvu na li smo se na drugoj strani trga. Kamilo je koraao krupno, s rukama u
d epovima; ja, takoer s rukama u d epovima, trkao sam kraj njega. Cijeli trg bio je ob
asjan o ujskim suncem; s lijeve strane spu tala se ulica prema Kamenitim vratima, a
ona ispred nas vodila je do Strossmaverovog etali ta, j'tl je se nalazi uspinjaa; iz
a nas bila je crkva Sv. Marka sa svojim sporednim vratima, i, ispred nje, pet ok
ruglih udubina u zemlji - kao golema petica na kocki za igranje.
- Tamo je bilo prijestolje Mati je Gupca* - spomenu Kamilo.
- Naravno!
- Gadno su ga pr ili!
- Uhhh!
Izvanredno sam se osjeao! Zamislite: sasvim ravnopravno raspravljam s Kamilom o s
tvarima, o kojima veliki djeaci inae razgovaraju samo meusobno. I ne osvru se na men
e, koji jo ne idem u kolu.
- Kakvu e uzeti - upitah - sa crnim ili crvenim gumama?
- Sa crvenim, naravno! Crvene se bolje raste u.
- Naravno!
Plivao sam u obilju ravnopravne sree. Nisam dodu e razumio, za to bi se crvene bolje
rastezale (ta nitko onda ne bi kupio praku sa crnim gumama!), ali nije mi bilo ni
nakraj pameti, da o tome zapitkujem. Crvena je svakako zanimljivija, slo io sam s
e u sebi.
Do av i na Strossmaverovo etali te, ugledali smo pod sobom prekrasnu sliku grada. U sum
ornom plavetnilu, zasienom suncem i dimom, umio je Zagreb ispod nas. Ali on nije p
rivlaio na u pa nju. Zastadosmo kod uspinjae. Po podmazanim, strmim tranicama klizila s
u kola.
- Dok se jedna di u, druga se spu taju - rekoh odre ito.
- Ih! udna mi uda! To zna svaka budala!
* "Petica" se i danas nalazi na Markovom (Radievom) trgu, ali Mati ja Gubec pogub
ljen je, vjerojatno na Zvijezdi, koja se i zove Gupeva zvijezda (podno Mirogoja).
53
Kao da me je polio hladnom vodom. Divni osjeaj ravopravno-Mi ubrzo me napustio. N
aprotiv, uvrstilo se uvjerenje da sam mali djeak, koji bi, zapravo, morao biti kod
kue. Ali brzo napi istih tu mranu misao i pooh s Kamilom drvenim, natrulim stepeni
cama, to se spu taju u utrobu grada.
Kad ima novaca, jednostavnije je kupiti praku nego rei "jen-dva-tri". Ni ta posebno!
Posebno bija e ne to drugo.
U naguranoj ulici Kamilo me hitro uhvati za ruku, sagne se i ree brzim, toplim apa
tom:
- Gledaj Ratka!
Pokazivao je rukom na drugu stranu ulice, gdje se pred knji arom Kugli nalazio moj
brat u dru tvu jedne djevojke! Mahao je rukama i ne to ivo tumaio djevojci koja se hi
hotala. Oito su oboje bili zabavljeni jedno s drugim.
- Hi-hi! - smijuljio se Kamilo. - Ima pucu! Krv mi udari u obraze.
- Nema - rekoh.
- Hi-hi, a tko je ona? Mama?
- Nema!

Viknuo sam to glasno, spreman da se potuem.

- Pa to - pomirljivo e Kamilo - neka ima. On je velik.
- Nije.
Bio sam bijesan. Ako ima pucu, ima; ako je velik, neka je. Ali to se Kamila ni ta
ne tie!
Potrao sam Ilicom, oprezno, da me Ratko ne primijeti, utrao u Bregovitu* ulicu, ko
ja vodi prema uspinjai i jurnuo na drvene
* Danas Tomieva ulica.
54
stepenice. Trao sam bez daha. Kui, kui! Jedva sam disao od umora, kad se naoh na vrh
u. Uspinjaa je zujala, ali je nisam gledao. Trao sam prema trgu, a suze su mi tekl
e preko nosa. "Nije on velik, nije!" Nisam htio vjerovati neumitnoj injenici. "Ni
je, nije!" Nisam htio dijeliti Ratka ni s kim na svijetu. Trao sam i plakao. "On
je moj, samo moj!"
Nekoliko sati kasnije Ratko me nae kako uim pred kapelicom. Mrgodno sam promatrao n
ovie na tlu i prkosio policajcu. Njega dodu e vi e nije bilo, ali tko zna, mo da me odne
kud motri i misli: "Gle, gle, onaj se mali sprema da zdipi pare! Ve u ja njemu zap
apriti!" Ali nee. I ne pomi ljam na to da uzmem novac. Samo gledam u kapelicu, a to
nije zabranjeno.
Osjetih Ratka iza lea, ali se nisam okrenuo.
- to radi ovdje?
utio sam i navlaio na sebe crnu tugu.
- gepe! Ti se moli bogu? Bio sam nijemi kamen.
- Bogomoljac, phi! - zadirkivao me Ratko.
- uti! - viknuh u kapelicu, a moj se glas muklo odbije od zidova.
- Ne vii, probudit e svece ...
- Ti si svetac - rekoh mrano.
On je u ivao, ali ja se nisam dao. Odluio sam ga dotui.
- Ti si Majka bo ja - izvalih, a smije ak mi je titrao na ustima. Ratko prihvati alu
:
- To da! Dobro si pogodio. Sasvim pametan djeak! Glava!
- uti.
55
- Mozak ti dodu e kripi kao stari tramvaj, ali to e proi. Za pet godina, kad poe u kol
, uitelj e ti ga podmazati uljem^ Ne brini!
- Za jednu - rekoh muklo.
- Pazi, vidi! Ovaj vrli mu umije raunati! Glava, rekao sam! Ne kolovani talent, umj
etnik!
- uti.
Jo sam uvijek uao, s licem prema vratima kapelice. Ratko se sagne i za kaklja me ispo
d pazuha. Skoih.
- Pusti me! - ciknuo sam zajedljivo. Ratko se smijao.
- abac! Ne ljuti se! Zna li to je novo? Istcgnuo sam se i, mrcajui, pridigao hlaice.
- to?
- Mister Parker se odselio.
Iskreno sam se zaudio. Nisam ba sasvim shvaao.
- Upla io se i uhvatio maglu - ree Ratko.
- Upla io se. A ega? -- Rata, Nijemaca.
Rat, rat, Nijemci. Tenkovi veliki kao kue. Odjednom mi postade malo ao. to e sad bit
i?
- A Stork? - upitah. - A Lady?
- Sigurno su oti li s njim.
- A Gustav i Rus?
- Ne znam.
- Jo sam htio upitati za Sherrvja, za zlatne ribice u bazenu, za tulipane... Kako
je sve to udno... Mister Parker da se boji?! Odselio se, uhvatio maglu ... Kamo?
- Oti ao je u Tursku. Tako mi je Viktor rekao.
- A gore? Tko sada stanuje gore?
- Nitko. Ne znam. Ii emo pogledati u Tu kanac!
- Danas?

- Popodne!
T
Uzbueno sam poskakivao. Poslije podne idem s Ratkom u Tu kanac! Zaboravio sam na dj
evojku, zaboravio da je Ratko velik. Ja idem s njime u Tu kanac!
Nismo oti li...
Pronije e se neobine vijesti. Pobuna u Beogradu; nisam to razumio. Beograd. Beograd
je daleko. Za to pobuna? Ali Ratko je bio raspolo en.
- To znai rat - rekao je tata zabrinuto.
- Bolje rat nego pakt!* - kliknu Ratko. Sav se ozario. Majka je brisala posue i u
tjela cijelo vrijeme.
Tata i Ratko su razgovarali. Opet o Nijemcima, o avionima,
0 ratu, o vojsci, o kralju. O mladom kralju. Kralj! Ratko se smijao. Kakav kralj
? I o gospodinu Parkeru su razgovarali, kako je lukav
1 kako je on sve to unaprijed znao. Zato je i pobjegao u Tursku. Ratko ni da sp
omene etnju u Tu kanac.
Izgubljeno sam sjedio na svojoj stoliici.
Stric! Ratko je drhtao od veselja. Sad e vidjeti taj Stric! Poze-lenjet e od muke!
... To me malo raspolo ilo. Stao sam se me ko-ljiti na stoliici, spreman da i ja ne to
ka em. Ako to, to se dogaa ljuti Strica, onda je dobro. Ratko je veseo, i to znai da
je dobro. Znai da je jasno!
A onda se dogodilo ne to jo neobinije. Netko zakuca na vrata.
Bila je Marica. Ree da nas Stara gospoa zove. Nove vijesti na radiju. Tata i Ratko
se odmah digo e. Ja nisam smio ii; ostao sam u kuhinji, tu an i zaboravljen. Majka j
e stajala kraj prozora i utei
* Parola, koja je 27. o ujka 1941. god. vladala naprednim Beogradom: toga dana sru e
na je vlada koja je sklopila pakt (sporazum) s Njemakom.
56
57
gledala u daljinu. Ni ta je nisam pitao, a ona je stajala i gledala. Obrisala je n
os pregaom i uzdahnula. I ja sam uzdahnuo; a onda, bijesan na samog sebe, osjetih
kako mi suze zamagljuju pogled.
Svi smo oekivali Strica. Sada bismo mu imali to rei! Kad ka em svi, mislim na tatu, R
atka i sebe. Mama uti i neprestano radi; pere pod ujutro i poslije ruka, pere proz
ore, mete stepenice. Pod se uti od istoe, nikad nije bio tako ist. Donijela je stare
, prasne boce s tavana; i njih pere. Kao da radom eli odagnati neprijatne misli.
Ne govori mi kako bih morao biti ljubazan prema Stricu. Uostalom, njega nema. Ne
dolazi.
- Kukavica! - veli Ratko.
- Kukavica! - dodajem ja.
- Mmmm! - mumlja tata.
A dani prolaze. Sutra je nedjelja.
Po ao sam s Ratkom na izlet. Njegovi drugovi oti li su jo juer i logorovali na Sljemen
u, a danas prije podne sastaju se u "Vujoj jami" - to je livadica na estinskom pot
oku, podno kamenoloma.
Naprtnjae nismo imali, pa je Ratko strpao hranu u kolsku torbu. Vrue sam elio ponije
ti svoju.- onu za lea, sa slikom slona i irafe - ali majka nije dozvolila. Ipak sa
m skakao od veselja. U Ratkovoj ko noj torbi bilo je svega: mesa, luka, sira, kruh
a i kolaa. I boca za vodu; ona, u kojoj je Stric donio vino mami za roendan.
Plan bija e ovakav: poi na sjever Jurjevskom ulicom, do Jur-jevskog groblja, onda z
aokrenuti na zapad i spustiti se velikim ste58
penicama kraj vodovoda do Sofijinog puta: dalje nastaviti strmim putem na sjever
ozapad, izbiti na Slavujevac kod duana, a onda pogledati vilu mistera Parkera. Po
slije toga - pravac sjever, Tu- kancem preko Cmroka, pa u estine; odanle do kamenol
oma i spustiti se puteljkom u "Vuju jamu".
- Dakle, pravac sjever! - ree Ratko, kad smo izi li iz kue. On se volio izra avati "s
truno" izletniki.
Nedjeljno jutro bilo je sunano, nebo bez oblaka. Kod Jurjev-skog groblja pucao je
vidik na kupole mirogojskih arkada; kupole bjehu zelenkaste, nebo prozirno plavo
, a kue ukaste u suncu.

- Tamo su mrtvaci - pokazah rukom prema Mirogoju. Ratko kimnu.

- Ima ih mnogo, sigurno tisuu - nastavih. - Pokojnici!
Kod vodovoda skrenusmo na serpentine. Stari put bija e o teen i izlokvan od vode. Zap
lavi nas val jutarnje svje ine, to je strujala umom.
- Kad umre , i tebe e tamo zakopati - objasnih Ratku i dohvatih njegovu ko nu torbu.
- Daj mi da malo nosim!
Suvi e sam se razbrbljao, ali to mogu? I nogama i jezikom vladalo je-raspolo enje koj
e obuzima ovjeka kad ide sam s bratom na izlet. Torba je bila te ka, udarala me po
cjevanici, ali to nije smetalo.
- Pazi - apnu Ratko i uspori hod. - Viktor!
Dolje, na glavnom putu, etao se Viktor s jo jednim mladiem. Imao je na sebi lijepo
sivo odijelo, kico ki izglaano, a preko ramena obje en foto-aparat u sjajnoj ko noj nav
laci. Uinilo mi se da ga je Ratko htio mimoii, izbjei susret sa kolskim drugom, ali
ga Viktor primijeti.
- Gle, "Oko sokolovo"! - pozdravi malo podrugljivo. - Kamo si se uputio u ovo d
ivno ratno jutro!
- Idemo na izlet! - bubnuh uvrijeeno.
- U etnju, zapravo - ispravi me Ratko.
59
- A taaako! Mislio sam da s ovom torbom ide na tr nicu! Na mene, sitnog, nije se o
bazreo. Znam, Viktor ima s&vr enu
izletniku opremu, torbicu s patentnim zatvaraem i bijele arape, prepletene sa stran
e ukrasnom zelenom vunom. Uope Viktor ima sve, i to rado istie.
Mladi, koji je i ao s Viktorom, stajao je postrance.
- Moj kolski kolega - predstavi mu Viktor mog brata, a mladi se nezainteresirano
pokloni jedva vidljivim pokretom glave.
U meni je vrilo kao u loncu. to misli ta lijepo odjevena vucibatina?! Ruga se, ra
zbojnik! Da ga mlatnem ovom Ratkovom torbom po glavi, boca bi se razbila, ali bi
i glava promijenila svoj oblik!
Nakostrije io sam se kao kokot.
Ali se Ratko nije dao smesti.
- Neugodan si kao obino - nasmije i se. Viktor mu uzvrati smije kom:
- Ne ljuti se. udi me samo, kako si dana nje jutro bombardiranja Beograda izabrao
za etnju ...
- to?
- Natiirlich! Zrane snage Reicha bacile su na Beograd prilian tovar bombi. Meser mi
ti i tuke! Za pouku.*
Rekao je to nadmeno, razvlaei rijei. Ratko je, priznajem, bio iznenaen. Viktor je pr
iao o vijestima, to ih je uo s inozemnih radio-stanica. U rano jutro, dok su Beograa
ni jo spavali, naletje e avioni njemakih napadaa, srui e bombe na sanjivo stanovni tvo, i
u gradu zavlada e po ari i strava.
Ratko nije rekao: "stra no", ali ja sam to itao iz njegovih oiju. Iz Viktorovih oiju
to nisam mogao proitati; naprotiv, iz njih je iskrio podsmijeh.
- A Parker pobje e - cerio se Viktor. - Glupan stari, dobro je nanju io barut!
* Natiirlich - naravno (njemaki). Reich (skraeno od Deutsches Reich) - Njemaka dr ava
. Meser mit i tuke - tipovi njemakih ratnih aviona.
60
Bez rijei pozdrava, Ratko nu% uhvati za rukav i povue. PoSH smo prema sjeveru; Sof
ijinim putem, uz blatnjavi potoi, sve dok se nismo uspeli neravnim zemljanim stepe
nicama, poduprtim grubim natrulim daskama, i na li se na Cniroku. Ni ta nisam pitao
Ratka. Nisam se bunio, to ne idemo pogledati vilu gospodina Par-kera i to smo, naj
poslije, izmijenili na plan puta. Osjeao sam da se dogaa ne to veliko, prema emu su mo
je sitne elje sasvim neva ne.
Na Cmroku nas zaustavi povik:
- Stoj! Stadosmo.
Nigdje nikoga. Velika livada, predivna za zimsko sanjkanje, prekrila se svijetlo
m, prozirnom travom, a klupe ispod starih kestenova na cesti skrivale su se u hl
adovini. Iza jednog kestena proviri glava vojnika u ajkai.
- Pazi, da te ne zahvati geler*!
Visoko u zraku iznad Mirogoja ili jo dalje, letjeli su avioni, a oko njih stvaral

i se bijeli oblaii. Oblaii su se brzo rasplinja-vali, a nastajali su novi.

- Sad nije vrijeme za etnju - protumai vojnik.
Bio je mlad, mo da tek ne to stariji od Ratka, crnomanjast, sa ajkacom, koja mu je pa
dala duboko na elo. Izgledao je zapla en, a u ruci je dr ao pu ku. - Ne mo e geler do nas
- nasmije se Ratko i povue me za ruku. - Idemo.
Nastavili smo put cestom, a vojnik je zaueno gledao za nama. Ratko je u mojim oima
postao velik, stra no velik. Nisam znao ta je to geler i nisam mogao procijeniti, m
o e li on stii do nas ili ne, ali sam vjerovao bratu.
- Smije an vojnik - ree Ratko. - Sakriva se iza kestena, a avioni su udaljeni najm
anje deset kilometara.
- Naravno - rekoh.
* "Geler" - krhotina od bombe ili granate.
61
Sada je Ratko nosio torbu. Hodali smo brzo, pro li kraj restauracije i stigli do g
ospodskih vila nadomak gornjem vodovodu. Kod vodovoda zastadosmo. Ratko je okret
ao te ak gvozdeni kolutar, a ja sam dr ao bocu, u koju je ulazila ledena voda. S vod
ovoda pru ao se vidik na Ksaver; mirogojske arkade ostale su daleko iza nas.
- Vi e nema aviona - primijeti Ratko.
- Odmagli e - us tvrdih.
- Ne. Ne pla e se oni. Jesi li vidio kako su gaali protuavion-ci? Sasvim slabo!
- Naravno.
- Pri takvom gaanju, u avionu bi mogla sjediti i najvea kukavica.
- Pa da. Viktor!
Ratko se nasmije. Strpao je bocu u torbu. Nastavili smo put utke. Ratko je razmi lj
ao. O emu to razmi lja Ratko? Zacijelo o avionima.
U "Vujoj jami" doeka me iznenaenje.
Tamo se nisu skupili samo Ratko vi drugovi; bilo je i odraslih ljudi; jedan plav
okosi imao je brie - takoer plave. I upravo taj plavi odmjeri me neraspolo eno i upit
a: - - A tko je taj mali?
- Moj brat - ree Ratko. - On je povjerljiv!
Drugovi su le ali na travi, podboili se i zurili u nebo. Neki su bili opremljeni iz
letniki (to su oni, koji su logorovali na Sljemenu, pomislih s po tovanjem), a neki
u obinim, civilnim odijelima. Avioni se opet pojavi e na nebu, a oko njih bijeli o
blaii. Legao sam na ledinu i podboio se, poput ostalih. Kraj mene je uborio potok, v
oda preskakivala kamenje i klokotala, kao da tee iz boce. Netko je brojio avione
jaa nebu, a ja sam razmi ljao to" to znai "biti po62
vjerljiv". Pitati nisam htio. Zakljuio sam da je sigurno ne to dobro, im je to Ratko
izjavio za mene.
- eprtlje! - zauh glas.
Oblaii protuavionskih granata rasprskavali su se daleko od aviona. Nijedan blizu!
- Nisu eprtlje, ve saboteri! - ree plavokosi.
- Ne ele pogoditi!
- Namjerno gaaju oko aviona, a ne u njih. Kao da su se dogovorili s avijatiarima.
Tada zauh Rat kov miran glas.
- A mo da se i jesu!
- Sigurno jesu - pridometne plavokosi.
Htio sam rei: "Naravno", ali sam utio. Ipak, mislio sam, nije red da se mije am, iak
o jesam povjerljiv. Netko je rekao:
- Nijednu bombu nisu bacili na Zagreb. Kako to? A Beograd je u plamenu!
Ratko spomenu "petu kolonu"* u vojsci, a plavokosi grmnu: "Drugovi!" Stajao je,
visok i jak, a oi sviju bjehu uperene u njega. Zanimalo me to e rei, ali me Ratko po
sla da vrljam du potoka i javim ukoliko netko naie. Zadatak je bio udan i svidio mi
se, ali za alih to neu uti plavoga, koji je, osim Ratka najbolji. Gunao sam ne to, kako
bih mogao vrljati poslije, kad govor zavr i, zajedno s Ratkom, ali me brat potjera.
Nisam se naljutio. Samo mi je bilo veoma, veoma udnp. Uope je ovaj dan pun neobini
h dogaaja, koje nije sasvim jednostavno smjestiti u jednu tako malu glavu, kao to
je moja.
* Naziv za prista e fa izma, koji su podrivali rad u biv oj Jugoslaviji i olak avali Nij
emcima ulazak u zemlju.

63
Gackao sam po vodi i gledao avione za svoj raun.
Oblaii su se rasprskavali kao u nijemom filmu: uope se ni ta nije ulo. Ispod mene ubori
o je potok, naokolo umilo li e n;i povjetarcu, a gore, na brdu, kliktao je kos.
"Namjerno gaaju oko aviona", progundah bijesno. "Dogovo-i Ni su se s onim avijatia
rima, hulje!"
Okliznuh se na glatkom kamenu. Gotovo sam pao u vodu. Po-rlcdah prema avionima.
"Nitkovi!"
Da ui izvukao sam iz potoka podmukli glatki kamen i s naporom ga bacio u paprat. "Ti
povi!"
Tipovi! Tip. Onaj tip! Na koga je to mislio Ratko tamo kod nu nika? Ah, da, na Str
ica. Ne, na nekog drugog je mislio. Na koga? vSad svejedno. Da hoe, mogli bi pogo
diti. Ali ne ele! Da sam ja kod topa - tra-ta-ta! Dum, dum! Svi bi popadali. Zani
o sam se i gunao glasno:
"Dum! Dum! Tra-tra-ta-ta-ta! Dum!!"
Tako se desilo da nisam uo korake. Nije se smjelo desiti, ali dogodilo se. Preda
mnom je stajao lugar s pu kom o ramenu.
Protrnuh.
- to je, mali? to radi ovdje?
- Ni ta.
- Peca ? - Lugar se smje kao.
to da mu odgovorim? U ovom potoku nema riba, glupost, i lugar to dobro zna. Ima ab
a, jedna je skoila malo prije u paprat. Otro sam nos rukavom ko ulje i utio.
- Jesi li sam ovdje?
- Ne, s bratom.
- A tako! Po ao je. Odahnuh.
A onda mi sijevne misao: morao bih javiti drugovima! Ratko mi je rekao da moram
javiti, ako tkogod naie! to da uradim?! Lugar je ve odmakao i i ao pravo prema drugov
ima. Propast!
64
U taj as odjekne zvuk harmonike. U "Vujoj jami" veselo su pjevali:
No je, oko mene svud je tama, a Marijana spava sama i ne zna da sam tu!
Vidio sam lugara kako je zastao kod drugova, ne to je rekao, zagledao se u nebo pr
ema avionima, opet ne to rekao, zatim prijateljski mahnuo rukom, zabacio pu ku i pro
du io niz potok.
O Marijana, slatka mala Marijana, ja u te ekati, a ti e doi
Osjeao sam se suvi an. Bilo mi je te ko.
Ratko me nije odmah prekorio. Uope nije ni ta rekao o mojoj neopreznosti.
Vraali smo se kui sami, kao to smo bili i do li. U estinama smo sretali izletnike, koj
i su se vraali u grad u rano poslijepodne, a ne uvee kao obino. Svi su govorili o a
vionima i o ratu. ini se da je to zaista rat. Ratkova torba je prazna i sasvim la
ka; presavio ju je napola i stavio pod mi ku. I bocu je bacio. Tresnuo ju je o kam
en, pa se razletjela u sto komadia.
- Stric! - rekao je pri tom, jer je boca bila Strieva.
- Nek' ide k vragu! - slo io sam se.
I li smo cestom prema Ksaveru. S nama je prolazila itava kolona izletnika. Debela g
ospoa nosila je veliku kitu umskog cvijea, zelenih granica i paprati; kraj nje skakue
mali an s nepotrebnom djejom naprtnjaom na leima, a iza nje stenje debeljko u kratki
m hlaama: noge su mu bijele i nje ne, na njima te ko
5 Modri prozori
65
okovane gojzerice - jedva ih podi e. Izletnici se okreu za svakim automobilom i raz
govaraju uznemireno. itava se rijeka ozbiljnih i i/.Ietniki odjevenih ljudi slijev
ala u grad.
Tek na raskr u, kod ksaverske crkvice, Ratko upita:
- Zar ti nisi vidio lugara?
- Nisam!! Jesam!! ... Pitanje me zateklo, zbunilo me.
- Nisi ili jesi?
- Jesam...
- Sreom smo imali svoje stra are!

Svoje! Znai - nisam njihov? Jasno, stra ar je javio dolazak lugara, a oni ga zavara e
pjesmom. Kao bezbri ni izletnici. Ja sam shvaao da oni nisu bezbri ni izletnici, ali
mi nije bilo sasvim razumljivo to su. Ipak, mislio sam, ako mogu biti povjerljiv
, onda sam njihov. Ali mi savjest nije bila ista, pa sam utio.
Na posljednjoj tramvajskoj postaji* bilo je mno tvo svijeta, previ e da stane u plav
e tramvaje, to su neprestano odlazili i dola/ili.
Mnogi su, kao i mi, nastavili put pje ice.
Kod moderne niske zgrade s lijeve strane tramvajske pruge okupilo se stotinjak l
judi. Neki su imali na sebi platnene mondure, a na glavama vojnike ljemove.
, - Civilna za tita - prezirno e Ratko. - Beograd u plamenu, avioni od jutros nad
Zagrebom, a ovi e tek skupljaju.
Nisam znao to znai Civilna za tita**, ali sam vidio uzbuene ljude kako se svrstavaju,
nose u ruci limene, duguljaste posude (unutra su plinske maske - saznao sam to
kasnije), neprestano lomataju njima, guraju se, neki viu, drugi pu e. "Pu enje zabra* Tada je tramvaj vozio samo do Ksavera, a ne dalje - kao danas ak do tunela.
** Danas: PAZ (protuavionska za tita); organizacija za za titu graanstva od avionskih
bombi.
66
njeno!" dreao je niski zajapureni iica. Svi su izgledali smu eni i prilino smije ni. Meu
njima bilo je i omladinaca. Okrenuh se k Ratku:
- Hoe li i ti ovamo?
- Kamo?
- U Civilnu za titu?
- Da.
- Mo da. Mislim da hou.
Sunce nam je udaralo u lice, oznojio sam se i bio umoran, ali Ratko je hitao, a
ja sam pokorno lomio noge za njim. Gungula je vladala i na Zvijezdi*, gdje su se
ljudi vje ali o mirogojske tramvaje. U asu naleti nekoliko vojnih automobila. Ofic
iri su stajali na papuama kola, a automobili bjesomuno trubili u gomilu. Oficirske
zlatne epoletu ke ljeskale se na suncu.
Ispod sata na trgu stajao je sladoledar s bijelim kolicima. Zaigra mi u grlu.
- Ratko! Sladoled!!
- Da.
Brzim koracima uputili smo se prema Mlinarskoj cesti. Mlinarska cesta vodi do Ju
rjevske, a tamo je na a kua. Okrenuo sam se. Sladoledar je irokim pokretima pru ao sla
doled jednoj djevojici s velikom ru iastom vrpcom u kosi.
Sklupan na krevetu, slu ao sam zanimljiv razgovor. Ratko se vratio iz kole s vije u, da
je nastava prekinuta. "Do daljnjega", tako je rekao. kolske zgrade su potrebne v
ojsci kao kasarne; klupe se izbacuju na hodnike, a na podove prostire slama.
* Gupeva zvijezda, trg podno Mirogoja.
67
- Fino! - poveselih se.
- Ne petljaj - odvrati Ratko ozbiljno.
Mislio sam ovako: kole nema, Ratko e cijeli dan biti sa mnom. Ii emo u Tu kanac pogled
ati vilu mistera Parkera. I na Si jcme emo poi. I u kino. Svakako! On i ja. Nas dv
ojica zajedno.
Prevario sam se.
Ratko se prijavio u sanitetsku slu bu Civilne za tite. Objasnio ini je da e previjati
ranjenike i onesvije tenima davati umjetno disanje. Vje bao se na meni. Sav pritegn
ut u mamine stare krpe, le ao sam na podu i stenjao.
- Jesi li se onesvijestio? - pitao je.
- Nisam.
-- Onesvijesti se!
- Neu!
- Onesvijesti se samo malo, molim te, gepe. Onda u poeti s umjetnim disanjem. Ti si
utopljenik.
- Nisam!
- Jesi. Mora biti.
Ratko se smijao, poeo mi iriti ruke i nje no ih pritiskivati na moja prsa. Le ao sam n
a podu, a on je kleao iznad mene. kakljao me, pa se poeh ceriti.

uti, ti si onesvije ten.

- Nisam. .
- Jesi. Je-dan, dva! Je-dan, dva!
Onda je opet oti ao u tu svoju Civilnu za titu u Pataikinu ulicu, a ja sam ostao sam.
68
Sutradan poslije podne odveo me Ratko u Pataikinu ulicu . . . Nije bio de uran, po ao
je tek da vidi drugove.
U prostranom dvori tu omladinci su igrali nogomet i dizali nepodno ljivu pra inu, a u
hladovini pod drveem s desne strane vodila se na zelenom stolu ping-pong borba. D
rugi su se sunali, raskopanih ko ulja. Bilo je i kreveta, u dvorani, gvozdenih obinih
kreveta kao to su na i, pa su dvojica slatko spavala. Razdragana dru ba oprezno im j
e stavljala slamke u nos. Spavai se trzali u snu, gunali, akom se trljali po nosu,
a oni oko njih grcali su u prigu enom smijehu. Igra slamkom nastavljala se nemilos
rdno. Najposlije se spavai probude i stanu u asno psovati. Momci oko njih urlali su
od odu evljenja.
- Kako ti se svia - upita Ratko.
- Zgodno je.
Nijedan omladinac nije imao ni monduru ni ljem. Izgledali su kao besposleni aci pr
ed Ratkovom kolom. Samo su jo glasnije vikali. Vjerojatno im se svia ovako, bez kole
. Kad ozbiljno razmislim, rat nije ba tako stra an!
U dvori tu ugledasmo veliku grupu mladia, okupljenih oko nekoga, koji je priao. Bio
je to mlad vojnik, Slovenac.
- Pre li su Dravu i napreduju - rekao je. - Ali im na i pru aju ogoren otpor. Zaustavi
t emo ih! Nisu tako stra ni kao to se pria. Glavno je vidjeti ih, vidjeti, da se i on
i pla e na ih pu aka!
Vojnik je bio sasvim mlad i odu evljen.
- A tenkovi? - upita netko.
- Nisu imali tenkova.
Za areno se raspripovijedao o pojedinostima yL svoje prve borbe, a omladinci su ga
promatrali s po tovanjem i slu ali veoma pa ljivo.
- Sru ili smo mostove, to ih je zaustavilo.
Mladi do njega proguna: - Sagradit e nove, pontonske.
69
- Ali to su na i topovi! - klikne Slovenac. - Nee moi graditi pod udarcima na ih grana
ta!
- A avioni?
Vojnik slegne ramenima. Nijemci nisu poslije Drave upotrijebili avione. Vukao sa
m Ratka k sebi. - A ta? - pitao sam. - Rat - ree Ratko. - vabe? - Da. - Skamenih se
. vabe su ve u na-Soj zemlji?! Dosad sam mislio da se o tome samo pria, kao to se pr
iaju uzbudljivi do ivljaji iz bajki. Ali da su zaista kod nas, o tome nikad nisam m
islio. Grozniavo sam pritezao Ratka. - A mi emo ih zaustaviti, je 1'? - uti! - ree R
atko, koji je pa ljivo slu ao razgovor. - Hoemo, naravno. - Smirih se.
Vraajui se kui, ispitivao sam na ulici:
- Mi emo ih zaustaviti, je 1'? Nee doi, je 1'?
Ne znam to je to sa mnom: taj "je 1'" prilijepio mi se za jezik i stalno ga govor
im. I ne znam kad e izletjeti - izleti sam od sebe.
- A vabe, to je vojska, je T?
- Da, to je vojska. Gledaj.
Na ulici ispod katedrale, u blizini Jelaievog trga*, postrojili se vojnici. "U pun
oj su ratnoj spremi", rekao je Ratko, a ja sam znao da oni idu u borbu i da e ist
jerati vabe. Stajali su ukoeni, uspravni, nepomina pogleda. Prolaznici su se zausta
vljali i gledali ih. Jedan oficir s isukanom sabljom povie "Pozdrav na lije-vd!"
Ja ui na konju prilazio je jo jedan oficir, a svi vojnici zurili su u njega. Zastao
je, okrenuo konja prema stroju i rekao vrlo glasno: "Pomoz' bog, junaci!" Vojnic
i dreknu e: "Bog ti pomogo!" Zapravo, rekli su: "Bok-ti-pd!" jer ostalo se nije ulo
. Onda oficir okrenu konja i ode.
- To je na a vojska, je T? Ratko potvrdi.
- Ona e potjerati vabe, je F?
Posvuda na Jelaievom trgu bilo je mnogo vojnika i oficira. Trkao sam kraj Ratka. Ne
ki vojnici imali su sasvim nove i preveli-

Danas Trg Republike.

70
ke uniforme. Neki premale. Pozdravljali su oficire i etali se. Bilo je vrlo ivahno
. Gore kod nas, u Gornjem gradu, nema toliko ljudi. Vojnika uope nema. I policaja
c rijetko kad stane pred na u kuu, gotovo nikad.
- A rat je onda, kad se puca, je 1'?
- Da.
- Drrrr! dum, dum! Ta-ta-ta!
- uti.
- Pu ke, topovi i mitraljezi, iz toga se puca, je 1'?
- I iz pi tolja.
- A bombe?
- One se rasprskavaju. Eksplodiraju.
- Kao oni oblaii, je T?
- Da.
Gazili smo betonskim stepenicama u Gornji grad. Ratko je grabio dvije po dvije,
i jedva sam ga stizao. Zapuhao sam se. udan je danas Ratko. Nije raspolo en, a sve
je tako zgodno i neobino.
Pred na om kuom rekao sam:
- Dobro bi bilo da imam pi tolj, je 1'? Makar sasvim mali.
- Za to?
- Rat je.
Na stepeni tu doeka nas fini miris variva. Mama je spremila veeru.
Poslije veere Ratko se oraspolo i.
Morao sam stajati "mirno", a on je obilazio oko mene, s rukama na leima.
- Trbuh unutra, prsa van!
Kreveljio sam se i koio poput pravog vojnika.
- Ne mrdaj!
71
Iskidao bih se od smijeha, ali sam morao stajati "mirno". I I a ta se smijao. I
mama - malo.
- Pogled ravno, nos gore, brada dolje! Ispru i koljena, porav-n.i | nos!
Da umre od smijeha!
- Razmrdat u ja te tvoje kosti, d ukelo! Pazi sad. Ja sam general. Po-zdrav na desno!!
Okrenuh glavu, oprezno, kao psi kad oslu kuje.
- Ostav! Nema labavo! Jo jednom!
"Vje bao" me na moju radost. Opet je bio general. Iskrenuo sam glavu prema njemu,
a on je prilazio, mrk kao oluja. Stao je pred mene, digao ruku na. pozdrav:
- Pomoz' bog, junaci!
- Bok-ti-pd!
Ponovili smo to nekoliko puta, a onda ja - kako mi je to samo palo na pamet? - p
oeh govoriti: - bok-te-po! bok-te-po! - Bilo je (o neizdr ivo smije no. Zaboravih da
sam vojnik te se stadoh valjati po podu i smijati do besvijesti.
Konano sam opet bio "u stroju". Ratko upravo vikne:
- Pomoz' bog ...
.,. kad se vrata otvore i u sobu ue Stric.
- ... i Majka bo ja! - ree sveano. Kretao se kao pijan rak. A i bio je pijan. Moja
veselost splasne u trenu.
Svi smo utjeli i gledali u do ljaka neraspolo eno, samo je mama priskoila i nudila mu
stolicu. - Sjedi, Strie - govorila je - lijepo to si do ao!
Odozdo, iz stana Stare gospoe, ula se muzika s radija. Vesela neka pjesma. Stric p
odigne ruke u visinu oiju i stane se njihati u ritmu te glazbe. Lice mu bija e glup
o od alkohola, usta poluotvorena, brii zaslinjeni.
- ta ti je - mrgodno e otac - pijan si.
72
- uti, Jo a! Jo -aaa! Pjevaj, Jo -aaa ...! Zo-ra-p-u-u-ca, bit e da-a-n-aaaa!
- vabe pucaju, idiote! - odre e Ratko. - A ne tvoja zora!
- Ali, Ratko... - upla i se majka. Otac prie Stricu:
- To njemu puca u glavi! Hajde doma, stari, pa se ispavaj.

- Jjjo aaa!
Otac ga uhvati ispod pazuha i pridigne, a Stric stade glavinjati na mjestu. Podi
gao je ka iprst i poprijetio:
- Jjjo aaa! Pazi, Jo aaa!
- Doma! U krevet! Skoro e policijski sat. Stric se naceri.
- He-he! Zora pu-u-uca, he-he. Pozor! Desno kren! Naprijed stupati, stupaaaj!*
Tata ga izgura kroz vrata i okrene klju u bravi. uli smo kako tetura i pjeva na st
epenicama. Onda stubi te utihnu, a njegova pjesma izgubi se na ulici.
- Pijana svinja - ree Ratko. Otac ga prijekorno pogleda, a mama je gu vala pregau u
rukama.
Smrailo se. Na nebu za mirkale zvijezde. Majka prekrije prozore starim gunjem i upa
li svjetlo u sobi. Prozore moramo zamraiti zbog opasnosti od aviona; takvo je nar
eenje. Nou pripadnici Civilne za tite obilaze gradom i strogo ka njavaju svakoga, tko
ne zamrai prozor. Ratko ima veliku uto-crvenu, okruglu znaku sa slovima CZ. Nosi je
na kaputu. Ima i propusnicu. On smije nou prolaziti ulicama i poslije policijsko
g sata. On smije, ali Stric ne.
Ratko ima sutra nonu slu bu.
* Stara austrougarska vojna komanda, kojom su se slu ile usta e ("pozor" znai "mirno"
, a "desno kren" je "na desno").
73
Rat je, a sunce sja kao i prije. Jutros je prilino hladno, stresao sam se kad je
majka otvorila prozor. Na travi u parku bjelasao se mraz, ali ga sunce brzo otop
i. Sjedio sam na klupi s Kamilom i promatrao nebo.
- Tako je bilo i u e koj - ree on. - Letjeli su avioni, a onda je do la njemaka vojska
. Blickrig*. Gotovo. Tako ka e moj tata.
- Ali mi imamo vojsku! - usprotivili se.
- I esi su imali.
- Imamo topove!
- I esi su imali.
Prkosio sam: - Ipak emo otjerati vabe!
- Ve su u Sloveniji. A to, ako stignu ovamo? Imaju tenkove i avione, i sva ta. Sjaj
nu tehniku! Njihova je vojska najjaa na svijetu.
- Nije!
Mislio sam da je Kamilov otac eh. U Zagrebu ivi mnogo eha. Imaju svoj dom i odr avaju
priredbe s plesom. Ratko je bio jednom tamo, on voli ehe. Ali Kamilov otac je ov
da nji. Doktor. Lijei ljude.
Na nebu se pojave avioni! Isprva su bili maleni, nisam ih ni vidio. Onda su post
ali vei. Oko njih se stvore dva-tri oblaia, pa se rasplinu. I ni ta vi e, Ostalo je isto
, plavo nebo. Avioni preletje e grad i nestado e prema Maksimiru. Sad e lavovi riknut
i na njih pomislio sam. Ili ne? Hladno je, a oni su iz vrue Afrike. Mo da se grfju
u kui; lavovi imaju u Maksimiru svoju kuu.
Lavovi nisu riknuli. Riknule su sirene na uzbunu i zavijale dugo, dugo. Avioni b
ijahu ve daleko.
Na strmoj ulici ispod parka trao je jedan zasopljen brkajlija iz Civilne za tite i
vikao:
* Blitzkrieg - munjeviti rat (njemaki); takve su ratove Nijemci dobivali iznenadn
im (munjevitim) prodorom u neku zemlju i vrlo brzim napredovanjem svoje motoriza
cije (tenkova, motorizirane artiljerije i pje adije, bornih kola i si.), uz sudjel
ovanje avijacije i padobranaca.
74
- U zaklon! U zaklon!
- Pro li su avioni! - smijao se Kamilo. - Zakasnili ste!
I ja sam se smijao.
- Ve su kod Maksimira, je V?
Kamilo mi objasni da su ve mnogo dalje. To su moderne, brze ma ine, lete kao strije
le. Brkajlija je stigao do na e kue, a ljudi su mirno prolazili kraj njega. U ao je u
duan gospodinu Toneku. Onda opet zatule sirene.
- Svr etak uzbune - ree Kamilo.
Le karili smo na suncu. Priao sam mu o Civilnoj za titi i o vojnicima. Bok-ti-pd! Smi
jao se. O Stricu nisam govorio. Ni o drugovima. Ratko mi je rekao da o tome ne t

reba govoriti.
Zurili smo u nebo i ekali avione. Nisu do li.
Sa strehe Popovog tornja prhnu lastavice. Zaplivaju zrakom, podignu se i zarone
u Sto stuba. Repovi su im bili ra ireni kao kare.
Oko nas, na drveu, svaali su se vrapci.
Jeste li se kad nou na li u zamraenom gradu?
Mo da se desio prekid struje, i grad je za kratko vrijeme ostao bez svjetla; ali t
o nije pravo zamraenje. Jer tada su ipak tramvaji osvijetljeni; a i automobilski
farovi bacaju mlazove svjetlosti; a svjetlo proviri i iz duana, gostionica i stan
ova; ljudi upale svijee i petrolejske lampe. Ne, nije to pravo zamraenje.
Pravo zamraenje postoji samo u ratu.
U ratu je svjetlo zabranjeno!
U zamraenom gradu ljudi hodaju ulicama, a ne vide jedni druge; primjeuju samo sjen
ke prolaznika i uju glasove. Vi e puta se
75
sudari ovjek s ovjekom; pri tom obojica gunaju - izvinjavaju sr ili psuju. Zamraeni
grad je raj za d epare i lopove. Zato valja l>iti veoma oprezan; uslijed toga ljud
i postaju nepovjerljivi i pla ljivi: Postaju drukiji! U zamraenom gradu ljudi izbjeg
avaju ulice i skrivaju se u stanove. Zatvaraju i zastiru prozore; ako je ljeto i
vruina, prozori su otvoreni, ali sobe mrane. Iz mranih soba ljudi gledaju kroz pro
zore - u mrak. Jedinu utjehu pru aju im zvijezde, to svijetle u svemirskim daljinam
a milijunima i milijunima kilometara daleko. Smje ka li se odozgo dobriina mjesec,
onda je praznik; ljudi su veseliji i lak e podnose rat.
Kasnije, nou poslije policijskog sata, ljudima je zabranjeno izlaziti iz kua. Nisu
zapla eni samo graani; zapla eni su i vojnici i policajci jer u mraku ne vide neprij
atelja. Stoga je zamraeni grad sablasno miran; korak prolaznika uje se nadaleko. K
roz mrak odjekuju o tri pozivi: "Stoj! Tko ide?"; takav poziv obino poprati kljo-ean
je zatvaraa pu ke: Iz mraka vreba smrt. uju se odmjereni koraci stra arskih patrola: k
lap-klap, tap, tap! Ubrzaju li se ti koraci i zauje li se vika, tad znamo, da se
dogaa ne to neprijatno i da e netko izgubiti glavu.
U ratu je svjetlo zabranjeno!
Uline svjetiljke otkrile bi neprijateljskom avijatiaru raspored ulica, i on bi zna
o kamo e baciti svoje bombe. Zato su farovi automobila premazani* crnom bojom ili
prevueni tamnim presvlakama; otvoren je samo krajiak stakla, iz kojega izbija jed
va vidljivo, mutno svjetlo - tek da se vozai primijete i da ne doe do sudara. Takv
i automobili prolaze gradom kao podmukle, opasne krijesnice, i ovjek mora dobro p
aziti kad prelazi preko ulice. Prozori tramvajskih kola izgledaju plavi, jer su
sijalice u tramvajima premazane modrom bojom; modru boju svjetlo jedva probija,
i avijatiar je iz visine ne mo e primijetiti. Tamnomodro svjetlo u zamraenom gradu in
i sliku jo stravinijom. Djeluje poput sablasti u tunelima u asa velikih gradskih zab
avnih parkova.
76
Zamraeni grad uje zujanje aviona izdaleka. Bune sirene upozoravaju graane na opasnos
t, a oni se izvlae iz toplih postelja i bje e u podrumska skloni ta. Avion vidimo i n
ou, ma bilo ne znam kako mrano. Dodu e, na njegovim krilima nisu upaljene zelene i c
rvene sijalice kao u mirno vrijeme, ali ga pronau svjetla golemih vojnih reflekto
ra, to jarkim snopovima araju po tamnom svodu. Uhvaen unakrsnim svjetlom, avion izg
leda kao upla eni zec pred automobilom na cesti. Ipak ne staje, ne ukoi se od strah
a kao zec, jer ne mo e; zuji i dalje, prepu ten srei ili nesrei, i nosi svoj ubilaki te
ret. Uskoro se ogla uje potuavionska artiljerija, grad tutnji, prozori se tresu, a
graani misle: dobro je to tutnji i to se trese od topova, samo da ne padnu bombe!
U takvom gradu sve je drukije i sve je stra no. Samo zvijezde trepere bezbri no, kao
da ih se to ni ta ne tie; a, priznajmo, i ne tie ih se.
Druge noi poslije Ratkovog de urstva u Civilnoj za titi na ao sam se u zamraenom gradu.
Ali prije toga ekao me udnovati do ivljaj.
Majka je poslije podne oti la u selo po dvije vree krumpira i ostavila me kod tete
Matilde u Petrinjskoj ulici. Ova teta je Strieva ena i ne zna tko je od njih gori:
Stric ili ona. Nemaju djece i ive u malom stanu zanimljivog i izvanredno bunog dvo
ri ta.
dvori tu kolar popravlja kola, konji vau sijeno, kova udara ekiem o nakovanj, postolar

popravlja cipele, teta Matilda hrani koko i, debela susjeda izlijeva prljavu vodu
iz abra, soboslikar mije a boje u velikim ulupljenim kantama, skromni popravlja nal
iv-pera izviruje iz svoje uske radnje, a opor zamazane djece divlja i harai gdje g
od stigne. S otvorenog prozora na prvom katu pro77
dorno jei truba: to se muzikant sprema za svoj prvi nastup. Iznad iskrivljenih dr
venih i eljeznih balkona, ukra enih metlama, opranim rubljem, polomljenim stolicama
i sanducima za smee, izviruje ne to malo plavog, dalekog neba.
Ka em, izvanredno buno i zanimljivo dvori te.
U av i s majkom u nj, nisam se isprva sna ao. Zaobi li smo konje, sagnuli se da proemo is
pod ruda od kola, prekoraili baru smrdljive vode, rastjerali koko i i na li se okru eni
djecom to su zurila u nas kao aveti.
Teta Matilda doekala nas je ljubazno, kao to ve mo e ljubazno doekati ena takvog Strica
.
- Gle, do li ste! Ja imam mnogo posla.
Ribala je pod u sobi koja je sva plivala u toploj vodi i sapunici. Kleala je, sa e
tkom u ruci, i nije ustala da nas pozdravi. Nije se pomakla ni kad se majka spre
mala da ode.
Stajao sam, ne znajui kamo da se metnem.
Najposlije upitah besmisleno:
- Vi ovdje stanujete, teta?
Preula je moje pitanje, to mi nije bilo krivo.
Gledao sam u dvori te i poku ao proitati brojne natpise; cijelo je dvori te bilo puno r
aznobojnih tabli. KOLAR. Kraj toga bila su nacrtana udna kola, kakva nikad u ivotu
nisam vidio, i konj, koji -se propeo na stra nje noge. SOBOSLIKAR I LIILAC. BRAJZE
K T. TEL... Onda: KOVAKA RADIONA, sa slikom nakovnja i ekia. Najvei natpis imala je
mala, skromna radnja: POPRAVAK NALIV-PERA, PRIMAJU SE POPRAVCI. ZA 24 SATA. CIJE
NE SOLIDNE. ROMEO ... - prezime nisam mogao proitati.
- ta mumlja ovdje kao luak, milo? - oglasila se teta s poda.
- itam natpise - rekoh.
- Ima i to itati. Trkni malko do grofa. Neka ti da malo sode. On uvijek ima toga v
raga.
78
- Grof...?
- To ti je onaj crvenokosi majmun to mije a boje. Vidi " ga, milo? Onaj blesavi.
Tetine me rijei zaprepasti e.
Po ao sam do "grofa". On podi e oi s kante i nevoljko saslu a tetinu poruku.
- A tko si ti?
- Molim, ona je moja teta.
- A tako. - U praznu limenku od boja ubacio je ne to sode i pru io mi. - Reci joj d
a vrati.
Odoh.
- Izvolite, teta. I rekao je da vratite.
- To e i doekati, glupan. Na kukovo ljeto!
Opet sam stajao nemono, gledajui tetu Matildu kako pere pod. Sodu je ubacila u vruu
vodu, a praznu limenku nemarno bacila kroz prozor u dvori te. Djeurlija jurnu na n
ju kao koko i na kukuruz. Zavidio sam im. Upravo se spremah da iziem na dvori te i po
ku am se pridru iti igri, kad me zovne teta.
- Uzmi, milo, ovu vodu i malo properi zahod. Jo je vrua, teta da se ne iskoristi.
Kanta s prljavom, toplom vodom bila je te ka.
- Gle, ne mo e podii? Kuku! Daj ovamo!
Zgrabi kantu i odnese je u nu nik. Prao sam solju masnim komadom izderane vree i mi
slio na Ratka. I na mamu. Na Tu kanac sam mislio i na cvijee. Na zahodskim vratima
visio je na avlu pohabani Striev kaput, a na zidu kalendar s natpisom HRVATSKA STR
A A. Na kalendaru je bio nacrtan kri . Takav kri visi i u oribanoj tetinoj sobi, a is
pod njega slika lijepe ene s djetetom; ena je podigla oi pobo no prema nebu, a goli avo
, debelju kasto dijete takoer.
Poslije nu nika istio sam kvake sidolom. Sidol sam morao uzajmiti od debele susjede
na dvori tu. "Od one stare vje tice",
79

rekla je teta Matilda. Lijepo sam se uvje bao: malo sidola stavim na krpu i natare
m kvaku; poslije tarem suhom, vunenom rukavicom, a kvaka sinu kao ela gospona Tone
ka. Prona ao sam ne to udnovato u Strievom stanu: jedan klju se stavlja u bravu s prave
strane, ali se brava zakljuava obratno; drugi klju se stavlja s obratne strane, a
li se brava zakljuava na pravu. Trea se vrata uope ne zakljuavaju, jer nemaju kljua.
Veer se u uljala u dvori te, koje je utihnulo.
- Jo nema moga mokljana - ree teta. - Sigurno pije, sunac mu njegov!
Ve sam se priviknuo na tetine prostake izraze; ovaj je, uostalom, Stricu dobro pri
stajao.
Sasvim se smrailo. Sjedio sam na stolici u kuhinji, a teta je ne to mije ala u loncu
na tednjaku. Pribli avao se policijski sat, a mame nema.
Do ao je Stric. Smjerno je treptao oima:
- Hvaljen Isus!
Teta ga odmjeri od glave do pete. Stric se zastra eno smje kao, bio je izgu van, e ir mu
se naherio, a iz d epa virio masni zamo-tuljak.
- Slu aj, milo - blago e mu teta - ti si moj leptiri. - Onda se izdere: - Kako to i
zgleda , vucibatino!
On je izvlaio zamo tuljak iz d epa.
- Donio sam ti varke, Maco. Jo su topli, sasvim svje i. Za tebe. Probaj ...
- Opet si grebao po bifeima, mokljane. Sunac ti tvoj! Ovamo te varke i mar u kreve
t! - Okrenula se k meni: - Kad se napije, govori hvaljen Isus. Sunac mu njegov!
Stric je jo stajao.
- Maco, ja bih ne to pojeo ...
- Gle, p-o-j-e-o b-i? - Razvlaei rijei, teta se polako dizala sa stolca.
80
Stric pro i a*kroz vrata.
Gledao sam ovo udo otvorenih usta. To je, dakle, taj Stric! U ivao sam: imat u to pria
ti Ratku! Od zadovoljstva sam zaboravio da je ve vrlo kasno; sigurno je ve pro ao po
licijski sat, a mame jo uvijek nema.
- Jesi li mo da gladan? - upita teta.
U elucu mi je sijevala praznina.
- Nisam.
- Onda dobro.
Uzela je tanjur, nagrabila variva sa tednjaka i istresla u nj sve varke. Odrezala
komad kruha i poela slatko veerati.
Jela je veoma polako. Pojev i, obri e dlanovima usta, ruke otare u pregau i osta sjed
iti nad masnim tanjurom. Tjerao sam glad iz svojih misli i utio zurei pred sebe; n
aposljetku me obuze san.
Ratko sti e duboko u noi, kad se, nesigurno i na tren, oglasi e prve sirene.
Bilo je tako mrano da smo jedva na li put kroz dvori te. Majka je do la iz sela sa zaka n
jenjem i nije vi e stigla po mene prije policijskog sata. Ratko ima propusnicu za
nono kretanje i lako e me odvesti kui.
U Petrinjskoj ulici ni ive du e. Mrtve, neujne zgrade di u se uvis kao kulise u kazali t
u, a iznad njih blista zvjezdano nebo. Na livadama, u prirodi, bilo bi mnogo svj
etlije, iako je no i premda nema osvjetljenja. Ovdje, meu zgradama, kao da se skup
ila sva tama.
Glasno govorenje nije zabranjeno u zamraenom gradu, ali mi ipak apuemo. U ovoj crno
j ti ini i ne mo e biti glasan.
6 Modri prozori
81
Priam Ratku o Stricu, a on se tiho smije. O svemu mu priam; i o tome, kako sam kod
tete Matilde ostao gladan, a radio cijelo popodne.
- Bezdu na eksploatacija!* - ree Ratko.
Kad ispriah ono glavno to je brat morao saznati, mnome zavladaju mrak i ti ina. Kora
ci su nam kloparali plonikom - moji sitni i Ratkovi krupni, mu ki.
Prostrani Jelaiev trg sabio se medu kue. Trgom je prolazila stra a, bat koraka resko
je odjekivao kroz tamu.
Odjednom ponovo zacvili sirena.
Najprije tiho, kao da se priprema, pa sve glasnije, dok se ne pretvori u u asan ur
lik. Zgrabih Ratka za ruku. I on je zastao. Glas sirene jezivo je odzvanjao praz

nim trgom.
Pripiti se uz Ratka, kao da pitam: to sad?
Koraci stra e se ubrzaju. Ljudi su potrali. Sigurno u skloni ta. Ali mi nismo znali g
dje su skloni ta. Ratko me povue:
- Trk na stepenice! Idemo gore, u park! Potrasmo.
Danju je Jelaiev trg jasno odreen; tu je ulica, prolaz za vozila, tamo za pje ake. Al
i zamraeni grad bri e te granice. Trg postaje ravna, jednolina ploa: plonik, kolnik i
plato u sredini trga, pa kolnik i plonik s druge strane, sada su jedno!
Ubrzo se naosmo u Dugoj ulici**, koja nas vodi kui. Ali Ratko skrene lijevo, u uza
ni prolaz prema stepenicama. Sirene su jo uvijek tulile.
- Odozgo emo bolje vidjeti! - vikao je.
- Sta?
- Bolje emo vidjeti! Izderah se: - A ta vidjeti?
- Avione!
* Izrabljivanje, iskori tavanje ** Ulica Pavla Radia.
82
U uskom prolazu prije betonskih stepenica, tama nas je uprave > gu ila. Zau se greb
anje u kuama. Netko je otvarao prozor. U za vijanju sirena, to su tutnjile izmeu zb
li enih kua, osjetih sr osamljen. Zahvati me strah. Prodorni zvukovi kao da su mi p
robili u i i kovitlaju se u elucu.
- Ratkooo! - zapi tih, a rika sirene odnese mi glas.
- toooo?
- Ne ujeeem!!
Istrgnuh se od brata i objema akama zaepih u i. Ali brzo ponovo prihvatih Ratkovu ru
ku. Jurnusmo na stepenice. Penjali smo se. Postajalo je svjetlije. Nebo se svaki
m korakom irilo, a kad stigosmo na vrh, pretvori se u ogroman, smireni pla t.
- Ratkooo! - viknuh.
U taj as utihnu e sirene. Zvukovi kao da se zavitla e nad gradom, istanji e se, postado e
krotki i napokon u uti e. U prvi mah opije me ti ina. Onda poeh razaznavati nove zvuko
ve: motore aviona nad gradom.
- to je? - upita Ratko. Zaboravio sam, to sam mu htio rei.
- Ni ta. Avioni.
Osjetih se sigurnim ovdje, nad gradom, ispod poznatih zvijezda i kraj Ratka koga
opet mogu dobro uti.
Najednom planu e zrake svjetla. Poput mlazova divovskih ba-terijskih svjetiljki sn
a na svjetlost probi nebesku tamu i zaustavi se podno zvijezda. Snopovi su dolazil
i s triju strana, ukr tavali se i razilazili.
Naslonismo se na ogradu. Pod nama se u mraku mrznuo grad.
- Tra e avione - ree Ratko.
- Naravno - ohrabrih se.
- ujem im zvuk, a uskoro emo ih i vidjeti.
- A onda e ih sru iti, je F?
83
Snopovi svjetla dugo su lutali nebom. Zvuk motora dopirao je cio nas, ali ni ta ni
smo vidjeli. Svjetla kao da su rezala tamu, pravila prolaz kroz nju, ali nisu os
vjetljavala okolicu.
- To su reflektori - objasni Ratko.
- Lefrektori - ponovih.
- Reflektori, r ... re ...
- Re ...
U ukr tenim snopovima ne to bijesnu. Kao kukac sjajnih krila, avion se uklije tio u re
flektorske zmije. uli smo ga kako zuji i vidjeli 7ga!
Ne potraj a dugo i zdesna zapraskaju protuavinski topovi. Uinilo mi se da su na G
riu, ali bili su vjerojatno dalje, na Rokovom perivoju. Treskalo je sa zemlje, al
i su se i u zraku, kod aviona ule tihe eksplozije. Udarci su bili sve e i i e i, a avion
se udaljavao. Reflektori su ga pratili, snopovi svjetla se izdu i e i iskrivi e. - Ne
sti u ga - ree Ratko. - Pobjegao je.
Artiljerijska vatra prestade.
Reflektori se ugase: njihova svjetlost naglo je tamnjela na nebu. Opet zavladaju
zvijezde. Bilo je potpuno mirno. S prozora zausmo daleke ljudske glasove.

- Gotovo. Idemo. Bio sam razoaran.

Po li smo. Na Markovom trgu ponovo zaurlaju sirene. Ovo je znak za svr etak uzbune.
Kod gostionice "Matejna", na uglu De-metrove ulice, sirene umuknu. Samo se jo jed
na ogla avala, umorno i piskutavo - sasvim iz daljine. Onda i nje nestade.
- A da su ga pogodili, on bi pao, je 1', Ratko?
- Upalio bi se i pao.
- Upalio?
- Svakako.
Naglo mi zakrulji u stomaku i uhvati me drhtavica. Veoma je hladno i gladan sam.
84
VI
Slijedeeg dana uvee Nijemci uo e u Zagreb.
Bio je dan, kao svaki drugi. Veselo nebo sa svilastim bijelim oblacima, to neujno
i tromo putuju s istoka prema zapadu i uranjaju u bezdan ume iza Sofijinog puta;
u zraku su lastavice, na propuhalom zelenkastom drveu vrapci, a pod strehama golu
bovi gu onje; iznad streha, na crvenim krovovima, uljaju se vitki macani podmuklice
i gaze svojim jastuastim apama po ugrijanim cre-povima ili, sklupani, lijeno mure n
a toplom suncu, trgnu se, po-e u no icom iza uha i zijevnu, pokazujui proljeu svoje bij
ele, iljaste zubie.
Avione nismo vidjeli. U proljetnom smirenju toga dana kao da smo zaboravili na r
at, to se, neumitno i vje to, prikradao na em gradu.
Druga Seka - ona nasmijana, s djeaki o i anom kosom - pozajmila mi je plavu gumenu lop
tu pa sam se igrao pred. kuom. Bacao sam je na stra nji zid kapelice i hvatao rukam
a. Lopta bija e mala i ve prilino omek ala ali jo uvijek dobra; zgodno bi bilo da imam
takvu loptu samo za sebe.
Pred duanom stoji gospon Tonek i suna se. Trbuh mu se zaoblio pod sivom pregaom; nji e
se na petama, pusi, zabacuje ruke na lea i okree glavu za prolaznicima: sad na li
jevu, sad na desnu stranu.
Pomislih na pro lu crnu no, zbunih se, lopta odskoi od zida, udari me u glavu, odbij
e se i otkotrlja niz Dugu ulicu.
Potrim za njom. Kotrljala se ivahno, elei pobjei, skakutala preko kamenia kao estinsk
otok i zaustavila se na otpaloj grani kod kanala, podno parka. Sagnuh se da je p
odignem i ostadoh uei; vabila me suha grana. Otkinem njen kraj, drvo prsne uz sitni
prasak, kora se odvali i poka e se unutarnji dio:, gladak, suh i ist. Mrvio sam ko
madie kore, ml jeo ih meu prstima, i na dlanu mi
85
osta smea pra ina. Kao barut, pomislih. Za sasvim suho drvo se i ka e: gori kao barut
. Samo, barut gori jo bolje; mnogo naglije i e e. Ljudi ga stavljaju u pu ane metke i gr
anate. Na udarac barut se upali i prasne, a metak ikne prema cilju. Ratko mi je t
o objasnio. Nema rata bez baruta! Trebalo bi nabaviti baruta, mislio sam, i puca
ti. Sad je rat i smije se pucati. Svi pucaju.
Odozdo s ulice zauh korake. Zabavljen granom, uei, s rukama izmeu ra irenih golih kolje
na, ugledam dva visoka oficira, kako mi se, idui ukorak, brzo pribli avaju. S blist
avo ola tcnih crnih izama zrcalilo se sunce: kao da je ko a ogledalo. Oficiri su glas
no razgovarali, grohotali se, o bedra su im udarale sjajne ko ne torbice, a unifor
me im bjehu iste i o tro izglaane. Pro li su kraj mene poput sna nih, lijepih pobjednika
. Ja sam se poku ao ogledati u njihovim izmama. Ali su pro li u trenu, pa sam ustao i
, zadivljen, s loptom u ruci, gledao za oficirima.
S prozora svoga stana motrila ih je Stara gospoa; sijeda, u crnoj starinskoj halj
ini, djelovala je otmjeno i drago. Toplo se nasmije ila oficirima, a oni joj salut
ira e. Divnim korakom oti li su u pravcu Jurjevskoga groblja.
Odbacih granu i otrah do kapelice da iskoristim loptu Druge Seke.
Vee sam doekao s Ratkom u Pataikinoj ulici.
Omladinci su, kao obino, lunjali dvori tem, zabavljali se ili le ali na krevetima. Je
dna grupa se okupila oko gitariste i vje bala pjesmu "Vrati se, edo moje". Ja sam s
e ukotvio pred ping-pong stolom i dugo pratio mnogobrojne igre, iskreui glavu lije
vo-desno, kao gospon Tonek danas pred duanom - samo mnogo br e, tako da me je zabolj
ela ija. Vrebao sam priliku da makar naas ugrabim mali reket i udarim lopticu. To
se nije dogaalo esto, jer su se
87

igrai neprekidno izmjenjivali, ali ja sam bio strpljiv. Pri tom sam s odu evljenjem
slu ao, kako se neki pingponga i spremaju donijeti deku i nabiti je gitaristi na gl
avu - svima je dosadilo ponavljanje pjesme.
Vee je na pragu. U areni oblaci gomilaju se poput brda na zacrvenjelom zapadu i prv
i blijedi sumrak prekriva dvori te.
Ratka nije bilo. Ostavio me ovdje da ekam, a sam oti ao u j'tad.
Pojavio se tek sada, kad je bijela ping-pong loptica poprimila laku sivou predveer
ja. I ao je brzo, i ja opazih kako se ve kod dvori nih vrata mladii okupljaju oko njeg
a. Dvori tem odjednom prostruji apat - kao da je neobina neka vijest jurnula na sve
strane.
Momci napuste igru i potre k gomili. Nisam znao to se dogaa, niti sam na to mislio
u tom trenutku. Naglim pokretom zgrabim reket i stanem grozniavo tra iti lopticu na
pje anom tlu. Zavukoh se pod stol, gdje je bilo jo tamnije, i jedva jedvice se doepa
h lopte.
Tek tada sam zauo Ratkov zadihani i zapla eni glas:
- Nijemci su u Zagrebu! Kolona tenkova kree Maksimir-skom cestom!
Glas bija e jasan, jer je odjednom u cijelom dvori tu zavladala ti ina.
Opet drhtave Ratkove rijei:
- Ulaze bez otpora ...!
Izvukoh se ispod stola. Omladinci su stajali potpuno mirni. Kao o inuti. S reketom
i lopticom u ruci zurio sam u raskrvavljeno brdo oblaka. Obuze e me udne slutnje.
Polo ih igrake na stol i potrah u gomilu prema Rat kovom glasu. Uinilo mi se da u nje
mu ujem pla.
88
I ao je, a suze su mu tekle niz obraze.
I ao je uzdignute glave i nije se stidio suza.
Jecao je:
- Svinje! Svinje!
Objema rukama prigrlih njegov lakat i pritisnuh lice na mi icu. Hodao je brzo, kao
da me ne vidi; udaralo me po obrazu, ali nisam mario.
Nikad jo nisam vidio Ratka plakati!
Stezalo me u grlu, noge su mi se plele s njegovima.
- Ovako sramno! Ovako sramno!
Govorio je sam sa sobom, a suze su mu ulazile u usta.
- Ratko, Ratko! - grcao sam. - Nemoj! Ratko!
Ti ina nas je pratila ulicom. Obrisi zapla enih ljudi titrali su mi pred zamuenim oima
. Netko je trao. Jo je netko potrao. Mnogi su trali, preskakivali da anu ogradu gradili
a i urili u Vla ku ulicu.
Ratko se najednom strese. Stao je.
- Bez i jednog metka, majko moja! Bez i jednog metka! Zarida i zari lice u dlan
ove.
Prolaznici su trali.
Nitko ga nije gledao, mi nikoga nismo vidjeli.
- Ratko, Ratko moj ... Nemoj, Ratko! Dragi Ratko! Obujmih ga i priljubili glavu
na njegova prsa. Ugasili se crveni oblaci.
Posvuda je sivo, sasvim sivo.
Na Trgu Burze* skupljala se svjetina. Neodreena uznemirenost vladala je na licima
ljudi.
* Danas Trg Jo e Vlahovia.
89
Iz Vla ke ulice, kroz Dra kovievu, dojuri motocikl; na njemu iuvjck a ko natom kaputu,
s velikim naoalima preko oiju; na sjedalu iza njega smjestila se ena ra upane kose, je
dnu ruku stavila ni mu karevo rame, a u drugoj dr ala malu, ensku torbicu i mahala njo
me.
Dreala je:
- Evo ih! Dolaze! Dolazeeee!
Motocikl proe Dra kovievom ulicom i zakrene u Juri ievu. I):i/ cijele Juri ieve ulice, zn
ti eljnici su stajali na ivici plonika: kao da su napravili sveani palir. Sredina uli
ce bila je prazna, te sam na kraju mogao vidjeti Jelaiev trg. Motocikl je jurio, p
ostajao svi* manji, a ena je neprestano vitlala torbicom i dreala.

Zatim dojuri jo jedan motocikl, proleti kraj nas i nestane. Za njim automobil; i
jo jedan. Onda stanka.
Smrailo se kao pred oluju.
Prazan, sivi kolnik je ekao.
Izdaleka zatutnji.
Opet motocikl: zelenkast i siv od pra ine. Na njemu vojnik, Nijemac, sa elinim ljemom
na glavi! Gledaoci se uznemire. Isteg-iiii vratove, za agore.
Iza ovoga jo nekoliko motocikla. Na svima Nijemci, hladna pogleda, upravljenog pr
eda se. Imali su tanke, sivkaste ki ne kabanice, a preko lea prebaene pu ke.
Nijemci u Zagrebu!
Bilo mi je kao da snivam udan neki san, nevjerojatan u svojoj o trini, tvrd, zagu lji
v i bolan. Pogledah Ratka: lice mu bje e ukru-eno, zubi stisnuti, oi crvene od suza.
Ljudi su gledali desno, prema uglu Vla ke ulice. Znao nisam, ali sam osjeao, da jo n
ije do lo ono pravo. O tome su govorili pogledi znati eljnika oko nas i zatomljeno m
rmorenje na trgu.
Motocikli s Nijemcima, proo e, i opet nastade stanka. Prazni kolnik je ekao.
90
Uz stra nu metalnu tutnjavu naio e tenkovi. Grdosije su se valjale i tre tale, jedna za
drugom, iz Vla ke ulice prema nama. Svjetina se uskome a, govor postane glasan, izm
ije a se s bukom tenkova; a kad ovi stigo e do nas, njihova tutnjava ugu i ljudske gla
sove i zagospodari ulicom. Gomila se ljudi gura na plonicima; jedan gospodin u ze
lenom e iru s planinarskim znakama moli malo mjesta za svoga sinia, smje ta ga sasvim na
prijed, da bolje vidi. Posvuda oko nas su kue, a na svim prozorima naikali se ljudi
; tramvajske ice, opasne i tvrde, izdu ile se prazne na sve strane, nepotrebne su i
izgledaju mi nedu ne i tanke.
Tenkovi!
Znam da su ovo tenkovi, ali ipak vuem Ratka k sebi i viem u zaglu nu buku: - To su t
enkovi, je T!
Dosad sam samo slu ao o njima, i sanjao ih, ali su u snu bili drukiji, manje stra ni.
Jedan za drugim tutnje pred mojim oima. Iz njihovih kupola vire vojnici, do pasa
su napolju i gledaju preko na ih glava. Poku ao sam brojiti tenkove, ali odustah. Je
dan tenk, dva tenka, tri, etiri, pet, est, osam, jedanaest tenkova, trinaest, dvad
eset - nailaze jedan za drugim u savr enom redu, u jednakim razmacima; itava ih je
rijeka, zakreu u Juri ievu ulicu, drobe kaldrmu oko tramvajskih tranica na zavoju, ur
laju, eline gusjenice se obru i zvee, metal udara o kamen, frcaju iskre; ugrijane si
ve tvrave isturile duge topovske cijevi, kao posve ravno ispru ene slonovske sur-le
; na raskr u Juri ieve ulice usporavaju vo nju i itavim se oklopnim tijelom pomiu desno,
r u, zanji u se i uz plavkasti oblak benzinskog dima jurnu naprijed.
Vi e ne vidim Jelaiev trg, tenkovi su mi zastrli vidik. Vidim samo njih, tenkove, te
nkove, tenkove. Poigravaju i titrajui, gvozdena se zmija bez otpora utiskuje u sr
ce grada.
91
Ra tko me uhvati za ruku.
- Idemo!
Obi av i gomilu na Trgu Burze uosmo u Juri ievu ulicu. Plonikom su prolazili ljudi. Neki
su hitali i nisu gledali tenkove. Jedna je ena gurala pred sobom djeja kolica; skl
opljenih oiju i otvorenih usta ca, u njima je spavalo dijete. ena se urila i gotovo s
vi su se nekamo urili. Tenkovi tutnje i prolaze, kao da im nema kraja. Susreemo i
na e vojnike; strgli kokarde sa ajkaa i izgubljeno gledaju pred sebe - lutaju, ne sn
alaze se. Neki se vojnici vesele svr etku rata i idu zagrljeni; domahuju vabama na
tenkovima, kao da su im prijatelji. Tenkisti ne odgovaraju na te pozdrave, gleda
ju preda se. Neki se smje kaju, ali njihov smije ak nije prijateljski.
Najednom me obuze strah.
- Ratko!
On me pogleda.
- Ratko, to emo sad? Nasmije io se. Ratko se nasmije io!
- Idemo doma - ree - mama je sigurno zabrinuta. Pred zgradom po te ugledasmo udnu s
liku.
Jedan na vojnik bacio je ajkau u zrak i doekao je rukama. Ponovo je bacio i doekao. A
onda zamahne desnicom i tresne aj-kaom o pra ni plonik. Pritom je vikao i smijao se.

Bio je pijan. Zapjevao je i stao plesati oko kape:

eka mene draga seka evo ti meneka! Ju, ju, ju!
Nekoliko se prolaznika okupi oko pijanca. Gledali su ga radoznalo, zabavljao ih
je. Pjevu io je i cerio s, izmi ljao pjesme i rijei:
92
Idem kui, ju ju, ju! uvat svoju kravicu!
Zatim se glupavo zacerekao, stavio ka iprst na elo, zaljuljao se i viknuo: - Ja sam
to znao!! Sve sam ja znao! - I ponovo cupne oko ajkae:
to e meni ajkaa na glavi, Iju-ju!
U taj as jedan se ovjeuljak progura izmeu gledalaca, zagrli pijanog vojnika, stane n
a ajkau i uze je gaziti. Udari je kao nogometnu loptu do zida po te, skoi kao maak na
nju i nastavi gaziti.
Trgnuli se, prenera en.
Bio je to Stric!
Stadoh vui Ra tka za rukav, kao da ga elim upozoriti, da je ovaj ru ni ovjeuljak Stric
, iako je to Ratko sam vidio.
Onda se dogodilo ne to jo udnije.
Stricu, koji je jo uvijek skakao po ajkai, pristupi pogurena mala starica. Uhvati g
a nje no za ruke i pogleda u oi. Stric se umirio, malko nasmije io na staricu, kao da
oekuje blagoslov. Ona podi e ruke, uhvati mu majinskom kretnjom glavu, tako da je S
trieva lubanja poivala u njenim dlanovima, i onda mu pljune u lice!
Stric se zabezekne i otvori usta kao som.
Starica se sagne, di e ajkau, strese s nje pra inu i metne je na izboinu po tanske zgrade
. Zatim se epesajui udalji.
Posred ulice tutnjili su njemaki tenkovi, a Stric je stajao popljuvan, zabuljiv i s
e u staricu, koja je odlazila. Najednom se osvijesti, otare akom pljuvaku s lica,
zakorai za staricom i zaurla:
93
- ekaj!! Vje tice stara, pokazat u ja tebi!
Ali nije uinio ni dva-tri koraka. Priskoi jedan mladi i brzim pokretom nabije mu e ir
na oi. Stric se zavrti i stade udarati rukama u prazno oko sebe. Mladi ga uhvati z
a ramena, okrene i sna no udri nogom u stra njicu! Sa e irom do nosa, Stric zatetu-ra i
jedva se zadr i na nogama. Izgledalo je nepodnosivo smije no, i gledaoci se stanu v
eselo hihotati. I ja se poeh smijati. Uto Stric uspije izvui glavu iz e ira. Bio je z
ajapuren, sav crven od bijesa i sramote. Kolutao je oima i vrtio se, tra ei krivca.
Ali mladia je ve davno nestalo. Gledaoci su se razilazili.
I mi poosmo. Nismo se eljeli sresti sa Stricem.
Sve do Jelaievog trga ponavljala se ista slika: uznemireni i u urbani prolaznici, gl
edaoci i tenkovi, to su jednako tutnjili ulicom.
- Jesi li ga prepoznao? - upita Ratko.
- Koga?
- Onog mladia, koji je udesio Strica?
- Ne ...
Suvi e sam bio zabavljen Stricem da bih mogao svratiti pa nju na mladia. Ratko mi nij
e rekao tko je on. Tek kasnije sam saznao da je to bio Dugi Pero, kolovoa Griana.
Kraj atra na Jelaievom trgu* naguralo se stotinjak ljudi i gledalo u tenkove, koji
su ovdje usporili vo nju. Neki razdragani gledaoci kupovali su pod atrama narane i b
acali ih Nijemcima na tenkovima. Tenkisti s kupola vje to su ih hvatali, saginjali
se i dodavali narane svojim drugovima u tenku.
Ratko proguna:
- Peta kolona!
Nisam vjerovao svojim oima! Ovi se ljudi raduju dolasku Nijemaca! vaba!! Neka obij
esna, nalickana djevojka slala je ru* Nekad je na Trgu (Trg Republike) bila pijaca, "plac", kao danas npr., na Brita
nskom ili Kvaternikovom trgu; ukinuta je nekoliko godina prije rata, kad je otvo
rena tr nica na Dolcu, ali su prodavai voa imali svoje atre.
94
kom poljupce mladim vojnicima s tenkova. Jedan fini, elegantno odjeven gospodin
bacao je neprijateljima itave kutije cigareta. Nijemci su primali darove, smje kali
se hladno i nestajali sa svojim tenkovima u Ilicu.

To je dakle "peta kolona"! Ja sam je sasvim drukije predoavao u svojoj ma ti. Zaprav
o ne znam kako, ali ovako sigurno ne. Osjeao sam je poput nemani, pro drljive i pod
mukle, bez odreenog oblika. Poput u asa bez lica, samo s kand ama to se pru aju prema pl
ijenu.
Kad smo se uspeli Dugom ulicom do Kamenitih vrata, buke tenkova vi e nije bilo. Sa
mo su zabrinuta lica prolaznika govorila o onome to se dolje dogaa. Grupa djece tra
la je niz Dugu ulicu gledati Nijemce; mamila ih je neoekivana novost.
Cijeli je Zagreb bio zateen i iznenaen.
Za veere smo razgovorali. Svi smo govorili, i ja, samo je mama utjela.
Oekivali smo Strica, ali on nije do ao. Sigurno "grebe po bifeima", kako bi rekla t
eta Matilda. Netko je zakucao na vrata i pozvao Ratka. On je izi ao na stubi te i br
zo se vratio.
- Tko je to bio? - upita otac.
- Nitko. Jedan kolega.
- Sad treba to manje izlaziti. Opasno je.
Nisam razumio oca, ali ne upitah ni ta. Ratko je utio i ozbiljno gledao preda se. P
rie k mami, koja je na tednjaku prala tanjure, i pomogne joj brisati.
- Sada je rat gotov - umorno e tata. Ratko odlo i obrisani tanjur i okrene se.
- Nije - ree. - Sad poinje.
95
Otac ga pogleda o tro, spreman da ne to ka e, a onda obori pogled. Drijemalo mi se. Zi
jevnuh.
- Da zamraim prozor? - upita mama. Tata uzdahne i slegne ramenima.
- Mo e ...
Ja volim automobile. Dok smo stanovali u vili mistera Parkera, esto sam se vrzmao
oko crnoga bjuika, zavirivao ispod karoserije i poku avao pritisnuti trubu na vol
anu. Rus bi me uvijek potjerao, ali to nije odagnalo moju radoznalost.
U gradu, pred hotelom "Milinov"*, rado bih se prikljuivao graanima, koji su promat
rali parkirane automobile. Samo, mama nije pokazivala zanimanje za njih, pa smo
uvijek brzo odlazili.
Jutro nje sunce pozdravilo je Jelaiev trg, nagren tenkovima. Mnogi su ovdje prenoili,
smjestiv i e usko na plonike, na plato trga i na tramvajske tranice. Ljudi su obilazi
li oko njih, kao da gledaju izlo bu. Bilo ih je koji su se divili njihovoj moderno
j tehnikoj opremi i snazi - tenkovi propale jugoslavenske vojske bijahu starinska
rugla jo iz prvog svjetskog rata.
eui s djeurlijom po trgu, po eljeh da razgledam tenkove, kao to sam obiavao zirkati po
utomobilima. Uostalom, mnogi su to inili. Plaho su dodirivali eline gusjenice, poti
ho jedan drugom davali struna obja njenja, dok su mladi plavokosi Nijemci, uhranjen
i i crvenih vratova, stajali naslonjeni na svoje pancere, tako oni nazivaju tenk
ove, pu ili i meusobno razgovarali. Jedan je objesio zrcalo na kukicu tenka i mirno
se brijao. Vladali su se kao pobjednici, koji dobrodu no pru aju "ubogim civilima"
radost promatranja, ali ne obraaju na njih pa nju. Na poneko pitanje kratko
Danas hotel "Dubrovnik"
96
su i spremno odgovarali. Kad bi se kod ponekog tenka zapodjeo razgovor s vojniko
m, odmah se stvorila grupica slu alaca.
Pri ao sam jednoj takvoj grupici.
Mladi vabo je prilegao na gusjenicu, sunao se i akalicom eprkao po zubima.
Pred njim, lijepo odjeven i udvorno nasmije en, stajao je Viktor! Upravo je zatvar
ao ko nu navlaku svoga foto-aparata, jer mu je vojnik objasnio da je fotografiranj
e zabranjeno. Viktor je pokorno poslu ao, a smije ak nije silazio s njegova lica. Sm
uilo mi se.
Htio se, otmjeni gospodin, pokazati i fotografirati Nijemca i sad mu je bilo neu
godno pred gledaocima. Da spasi ugled, poe vapariti:
- Sind Sie nicht miide? Niste li umorni?
- Nicht zu viel - odvrati Nijemac, ne vadei akalicu iz usta. - Ne suvi e.
Viktor nategne smije ak:
- Nicht zu viel, ha-ha! Natiirlich, nichts ist zu schwehr fiir einen deutschen
Soldaten .. .* - i pri tom prijateljski pdtap e vabu po ramenu.
Ovaj se namrgodi. Viktor povue ruku.

- Auserdem ... - produ i usiljeno - diese prachtige Fahrzeuge

,**
vabi ga ne udostoji odgovora. Okrene se k svom drugu s druge strane i. vikne:
- Heinrich, Mensch, hast 'ne Zigarette?***
Viktor poskoi, hitro izvadi kutiju cigareta i gurne je soldatu pod nos. Ovaj prih
vati kutiju, izvadi jednu cigaretu, a cijelu kutiju mirno strpa u d ep.
* Ne suvi e, ha-ha! Naravno, njemakom vojniku ni ta nije prete ko ... (Njemaki
).
** Osim toga, ova sjajna vozila! (Njemaki). *** Hajnrih, ovjee, ima li (jednu) cigar
etu? (Njemaki).
7 Modri prozori
97
- Feuer! - promrmlja. - Vatre!
Viktor brzo upali ibicu i prinese mu je.
Onda sam oti ao. Vi e nisam mogao gledati Viktorovu bijedu.
ukrasio pepeljastim briem, ali sam kasnije zakljuio da je Stric jo neotesaniji. Onda
jo nisam znao da je i Stric usta a, jo gori od ovoga kepeca. Kepec je stigao kamion
om iz Italije. Tamo se nalazio u usta kom logoru. Bio je plaen da bude usta a.
Kolporteri su izvikivali jutarnje novine. Bile su to prve usta ke dnevne novine u
Zagrebu. U njima se slavio dolazak usta a, koje su novine prozvale hrabrim oslobod
iteljima; usta e su - tako je pisalo - pobjedonosno u li u Zagreb, i cijeli je narod
u suzama radosni-cama doekao velianstveni ulazak junaka! Pisalo je da su kulturni
Nijemci najvei prijatelji na eg naroda i da dragovoljno prolijevaju krv za na a domaa
ognji ta. Sve jugoslavenske novine, u kojima su bili zgodni crte i o Paji Patku, ilj
i, Popaju i Miki Mausu, prestale su izlaziti. Usta ki prijatelji provaljivali su u
trgovine, pljakali, odnosili robu i palili knjige. Nijemci su to gledali i smje ka
li se.
Ali, to je bio samo mali poetak.
'Prvog uniformiranog usta u vidio sam pred oltarom Kamenitih vrata. Kleao je i moli
o se bogu.
Bio je to neki kepec, ni i od Ra tka, u uto-zelenoj uniformi, s kapom, na kojoj je
bilo prikvaeno metalno bijelo slovo "U", s dvjema bombama i malim bode om o opasau.
Kapa je bila kraj njegovih koljena, a on je pobo no buljio u smrdljive, napola izg
orjele svijee.
Kad je ustao i izi ao na plonik, vidjeh mu lice. Isprva mi se uinilo slino neotesano
kao u Strica, jer usta a je gornju usnicu
98
Sve je on to ispriao etvorici radoznalaca, koji su ga pred Kamenitim vratima razgl
edali kao udo.
- A koliko vas je do lo - upita ga jedan.
- Dva ili tri kamiona. Puna!
Usta a se igrao bombom i ponosno gledao slu aoce.
- A vi ste do li, im ste saznali da su Nijemci u li u Zagreb? - upita ga znati eljnik
lukavo.
- Odmah! - gordo e usta a. - Nama je to javljeno!
- To je organizacija! Savr eno! - Znati eljnik malo okrene glavu i namigne svojim d
rugovima. Tek sad ga prepoznah! Bio je to plavi drug iz "Vuje jame!" Glavom on! Z
astade mi dah.
Kepec se napuhnuo od zadovoljstva.
- Znai - produ i plavi - prvo Nijemci, a odmah zatim vi.
- Naravno.
- Pa to je krasno! I tako ste oslobodili domovinu! Usta a nije primijetio porugu.
- Ima tu jo posla - ree.
- Da, da... treba doekati Talijane ...
- Oooo! I oni e doi!
- A on?
Kepec se uzmuva.
- Pa on... znate... - Plavi je zapitkivao oprezno.
- Poglavnik* e doi! Da, sigurno! - Posumnjao je i prijetei pogledao slu aoce. - U to

mo ete biti uvjereni!

Onda se brzo okrene, sie malim stubama i otkotrlja se niz Dugu ulicu, zadr avajui na
sebi poglede prolaznika.
Nisam se usudio javiti plavom drugu pa otrah kui.
"Poglavnik" je slu bena titula onog tipa, o kojem je Ratko priao Vladi.
100
Staru gospou zatekao sam kako stoji iza prozora svoga stana. Kimnula mi je.
- Kako si, Vlado?
- Molim, dobro.
Bila je draga i smije ila mi se.
- A gdje si bio?
- Molim - bubnuh - gledao sam usta u! Smela se i ni ta nije rekla, a ja nastavih:
- Ima bombe i moli se bogu!
Stavila je prst na usta, upozoriv i me da utim. Ali ja nisam shvatio te produ ih glas
no apui i iste ui vrat prema njoj:
- I ima no i veli da tu jo ima posla!
Vrlo se uozbiljila i rekla mi, neka otrim u stan i zamolim Ratka, da odmah doe k n
joj. Uinio sam joj po volji, ja volim Staru gospou. Poslije me Ratko izgrdio i rek
ao mi, da o tim stvarima ne treba govoriti. Nikome i nikad!
- A tebi? - pitao sam. Nasmijao se.
- Meni mo e . Ali samo meni. I tati. - A mami?
- Bolje ne.
Vrtjelo mi se u glavi i nisam mogao shvatiti Ratka. Ispriao sam mu kako je plavi
drug razgovarao s usta om. Nije se iznenadio, ali me upozorio vrlo ozbiljno:
- Ti nisi vidio onog druga.
- Jesam!
- Ali, gepe, shvati: ne smije ga vidjeti i nisi ga vidio. Nikad ga nisi vidio. Ti
ga uope ne pozna !
Uvrijedih se.
- Poznam ga!
101
Ratko mi uhvati glavu meu dlanove (kao ona starica Strica!), i prijateljski me du
boko pogleda u oi. Dugo mi je obja njavao o ratu i usta ama i rekao kako sad moramo u
mjeti da uvamo tajne. Ako to ne inimo, mo e plavi drug biti ubijen! I ne samo on. I
Ratko mo e biti ubijen.
Stresoh se. Suze mi navru na oi.
- I ti...?
- I ja, Vlado. I mnogi dobri drugovi. Zato mora utjeti. Hoe li?
Disao sam brzo i gledao u Ratkovo lijepo lice.
- utjet u! Kao grob! - Taj izraz uo sam vi e puta od majke. - Kao grob! - ponovih.
Proljetni dani protjecali su mi u neradu, a to znai da se ba nisam mnogo igrao. Ob
uze e me udne misli, i nisam se vi e osjeao slobodnim. Ratko nema kole, ali vrlo esto od
lazi od kue i nema ga po itavo prijepodne ili poslijepodne.
Nisam znao to radi i kamo ide, ali me onaj razgovor s njime toliko upla io, te se s
tadoh pribojavati za brata. Sretan sam kad se nalazi kod kue; izae li, zahvaa me ti
hi strah koji ne mogu sasvim otjerati.
Ali s vremenom se smirih.
U strmom vrtu iza na e kue, iroko su procvale tre nje, kru ke i jabuke. Zeleni Sofijin p
ut isprepleo se arenom svje inom proljea, koje raduje i tra i od ovjeka da tri.
Stoga sam se radovao i trao za leptirima.
102
VII
Pravo da ka em, ja sam zaljubljen. Nije mi to prvi put, ali sad je ozbiljno. Prvi
put bilo je jo u vili gospodina Parkera, gdje je igrala tenis gospoica Marta. Imal
a je kestenjastu glatku kosu, koju je vezivala arenom vrpcom, i nosila laganu svi
lenu haljinu - ne sjeam se, je li haljina bila crvena s bijelim krugovima ili bij
ela sa crvenim krugovima; boje su mi se nekako izmije ale u glavi. Ali sjeam se, ka
ko je gospoica Marta veselo mahala reketom i smijala se, kako je pobjeivala mister
a Glovera koji se onda ljutio, a ona je raspolo eno trala k stolu u kutu parka da p
opije limunadu. Limunada bje e zamamna, s komadima leda to su plivali u kristalnom

vru. esto sam sanjario o gospoici Marti i zami ljao kako bi bilo prekrasno da ona plae
, a ja da je za titniki tje im. Ali ta je ljubav zauvijek pro la.
A sada - ovo je ozbiljno.
Ona je neakinja Stare gospoe, ide ve u gimnaziju i zove se Tanja. Vi a je od mene, al
i to ne smeta. Do la je iz Novog Sada - to je grad u Mad arskoj, a prije je bio kod
nas. Sada se zove Ujvidek. Tanjini roditelji su ostali tamo, a ona do la u Zagreb
da ivi kod tete.
Upoznali smo se prvog dana.
Zasjeo sam posred stepenica, na ulazu u kuu, i poku avao pljuvakom pogoditi palac li
jeve noge. Te ko mi je uspijevalo, i ispred mene bilo je na stepnicama sve mokro.
Onda je ona nai la. Pravio sam se da ne to va no promatram na svojoj bosoj nozi i nisa
m se pomaknuo. Ona je zastala i rekla prijateljski:
- Hoe li mi dozvoliti da proem?
Bilo mi je stra no neugodno i, da opravdam svoj bijedni polo aj na stepenicama, uhva
tim rukom lijevu nogu i stadoh se na stra njici pomicati u stranu.
- Ah - rekla je - boli te noga? ao mi je.
103
mrcao sam i osjeao se mizerno. to bih dao da mi je noga zaista pozlijedena i krvava
! To bi bio spas!
- Ni ta, proi e - propentao sam smeteno.
- Da vidim ta ti je!
- Nije ni ta.
- Da vidim!
- Sitnica... - istisnuli iz sebe i pocrvenjeh do u iju.
- Ti si junak - rekla je, a ja bih bio dao sve, da se zemlja otvorila poda mnom
i progutala me cijelog.
Upitala je: - Kako se zove ?
- Molim, ja se zovem Vlado - odgovorih i na svoje zaprepa tenje opazim, kako ona
promatra moje ispljuvke na stepenici.
- Oh, jadnice, pa ti si plakao! Jako te boli!
Vi e nisam mogao izdr ati; lice mi se iskrivilo i mora da sam izgledao vrlo glupavo.
Za elio sam smjelo i mu ki priznati da to nije od suza, ve da sam pljuvao i da me ni t
a ne boli, za eljeli joj isplaziti jezik i otrati bilo kamo; ali umjesto toga progo
vorio sam tuim, nepoznatim glasom:
- A kako se vi zovete?
Rekao sam "vi", i to me zbuni dokraja. Odgovorila je i gledala me, a u mojoj gla
vi kao da Indijanci zaplesa e ratni ples uz udaranje bubnjeva. ini mi se da je jo ne t
o upitala, ali ja sam naglo i divljaki nepristojno ustao, uhvatio rukom lijevu no
gu i vje to jednono ke odskakutao stepenicama do na ega stana. Kao hromi maak.
Tanja ima duge, crne pletenice. Jednom se e ljala pred prozorom, i ja sam, zapanjen
, vidio njenu divnu kosu.
Govori sporo, a glas je dubok i mekan. Kao da dolazi s drugog svijeta. Rijei izgo
vara udno, milina ju je slu ati. Isprva je
104
govorila "ceo dan", "lepo sunce", "letnje vreme" i "mnogo mi je dobra tetka". Ja
sam bio "velik mangup". Uskoro je prestala lako govoriti! Ne znam za to, privikla
se valjda na na e. Sada govori kao i mi, ali ne sasvim: u njenom glasu osjeam prij
atnu daljinu i jedan strani, mili zvuk.
Ja volim Tanju.
esto uim na stepenicama i motrim, hoe li izai iz stana Stare gospoe. Ali ona rijetko i
zlazi, ne igra se s djevojicama na ulici. I bolje je tako, mislim, ona nije kao d
ruge.
Jednom sam etao s njom.
Vriskajui molio sam mamu da mi dozvoli obui nove cipele i dugo sam se umivao. Poka
zivao sam Tanji grad. Kad danas pomislim na tu etnju, osjeam kako je lijepo ivjeti.
Na Markovu trgu sam je upozorio na "peticu" gdje su pogubili Matiju Gupca. Ona j
e znala za Matiju Gupca i vjerovala mi da je upravo na tom mjestu stajalo u areno
prijestolje. Pokazao sam joj uspinjau i priao o misteru Parkeru, o rodi i Lady. On
o o Gustavu i Rusu sam izostavio, jer nije va no. Slu ala me i divila se i rekla kak
o sam mnogo toga pro ivio.

Popeli smo se na eljeznu ogradu Strossmaverovog etali ta i promatrali grad. Nismo vi

djeli Nijemce i usta e i nismo htjeli znati za rat. Tanja je priala o svojim rodite
ljima, o brodovima na Dunavu - ti zna kako izgledaju brodovi, Vlado? kako ne bih
znao! - i o tramvajima, koji su u Novom Sadu drukiji i manji. Saznao sam da je ve
oma tu no to se njezin grad vi e ne nalazi u na oj zemlji. Tamo je sunce tako jako da s
e od njega odmah pocrni, na korzu ima mnogo, mnogo ljudi - ima i kod nas, Tanja,
to zna Ratko! - i svake veeri svira ciganska glazba - jesi li kad uo cigansku muz
iku, Vlado? kako da ne, sto puta! - i hljeb je tamo sasvim, sasvim bijel.
Onda se oglasilo zvono s katedrale.
105
Trali smo kui. Tanja me uhvatila za ruku i vukla, a ja upri-jeh sve snage da trim b
r e i da povuem nju. Uspio sam malo i smijao se. Nikad nisam bio tako sretan!
VIII
Oekivao sam da e se na platnu pojaviti lavlja glava, pomaknuti se, lav da e muklo r
iknuti i zatim se smiriti, kao da nije iv. Tako je bilo kad sam gledao pro lu films
ku predstavu.
Pridigoh se - za mnom se pridizala i sjedalica - i glasno ap-nuh Ratku:
- Nema lava!
- Nema, sjedi.
Oko nas mrak i ljudi u mraku. U tamnoj dvorani je vrue. Rat-ko mi je protumaio da
sam ja kriv za ovu vruinu. Na posljednjoj predstavi uvijek je vrue, jer su prije n
je jo dvije, pa se ne stigne dobro provjetriti. Ali ja nisam kriv! Rekli su mi: "
Idi u 'Europa'* kino i kupi tri karte." A kakve?" pitao sam. "Bilo kakve", odgov
orio je Ratko. Na blagajni sam zahtijevao tri karte i dobio ih. Nisam mogao znat
i za koju su predstavu!
Bilo mi je ao to nema lava. Uvijek sam u sebi kino poistovjeivao s glavom lava, pon
osnom, obraslom, gustom, debelom grivom. Nisam znao da gledam njemaki film, i da
su usta e zabranili amerike filmove s lavom, isto kao to su ukinuli novine s Mikijem
, iljom i Popajem mornarom.
Umjesto lava, na platnu se pojavi e tenkovi, njemaki tenkovi, isto onakvi kakve sam
vidio u Zagrebu. Jurili su preko ravnice, a za njima se dizala pra ina. Pogledah
prema stropu. Snop svjetla pre* Rije je o najstarijem zagrebakom kinematografu. Nekad davno zvao se "Balkan", ka
snije "Evropa" pa pred rat ponovo "Balkan". Za vrijeme rata prozvan je "Europa",
danas opet nosi stari naziv - "Balkan".
106
sijecao je dvoranu; pozadi tanak, pa sve iri, a kod platna velik, upravo kao plat
no. Bio je nemiran i u njemu se neprekidno ne to mijenjalo: sad je tamniji, sad sv
jetliji. Uinilo mi se, da je taj snop sastavljen od mnogo zraka svjetla to se prep
liu jedne s drugima. Upozorio sam na to Ratka. Rekao mi je neka se umirim.
Na tenkovima bijahu Nijemci. Dosadno. Uvijek iste slikr Nijemci nose pu ke, imaju l
jemove na glavama i idu, idu.
- Kamo idu vabe? - upitah Ratka.
Naljutio se i rekao mi da utim. A ja sam znao da idu u Rusiju,
0 tome se posvuda pria; pitao sam tek onako.
Nakon pra ine vidjeh ki u. Tenkovi se valjahu u blatu kao prasci. Nijemci su jedva d
izali noge iz dubokog blata; te ko su hodali, a muzika u kinu je svirala glasno. O
nda se slika promijeni. Gruvali su topovi, zemlja se tresla i dizala u zrak, sve
je bilo prljavo. To padaju granate, znao sam, ali me svrbjelo pod jezikom
1 htio sam upitati Ratka. Ali nisam. Ratko je razgovarao s drugom do sebe, ne to
su aptali. Za toga druga kupio sam treu kartu, ali nisam znao da je za njega. Nika
d ga do tada nisam vidio. Kad sam s Ratkom bio u ao u kino, on je ve sjedio na svom
mjestu. Ni pozdravio se nije s nama.
Upali e se svjetla. Ulazili su zaka njeli posjetioci, a ja sam se okrenuo i gledao d
voranu. Vrlo je velika, pozadi se uzdi e - tamo su najskuplja mjesta.
Zapoe pravi film. Ni ta nisam razumio i dosaivao se, zijevao i me koljio na stolici, o
svrtao se, zurio gledaocima u lice, gurkao Ratka. Zaboravih da sam u kinu. San m
i je ote ao one kapke.
Probudi me tre tanje muzike i bijelo svjetlo. Predstava je zavr ena.
- to je, spavao si? - ozbiljno upita Ratko.

107
- Ma kakvi!
- Drugi put kupi karte za prvu predstavu.
Protezao sam se i gurao prema izlazu. Mnome je vladao slatki umor, i nisam bio r
aspolo en za razgovor. Masa ljudi uputila se prema izlazu, muzika je svirala vrlo
glasno.
Odjednom muzika utihnu.
Meu posjetiocima kod izlaza nas ta kome anje. Jedna se ena probijala utke od izlaza p
rema nama. Za njom su, boja ljiva lica, urila dva mladia. Netko povie. U oima ljudi og
ledao se strah.
Ratkov drug apnu:
- Racija!*
Do apne ne to Ratku i izgubi se u gomili.
Ljudi se stanu gurati. Psovali su.
Jedna djevojka vrisne.
Pogledah Ratka. Naas mi se uinilo da je zbunjen i neodluan. A onda, naglo, izvadi m
aramicu iz d epa i uzme mi je vezati preko ela. Nisam se opirao; osjetio sam da se
dogaa ne to vrlo ozbiljno i opasno. Zavezav i maramu, Ra tko mi naredi u uho:
- Pazi, Vlado! Ja u te nositi, a ti vii i plai. Kao da si pao i netko te je udario
nogom u glavu pa te jako boli. Shvaa ? Deri se iz svega glasa!
Govorio je brzo i zastra eno. Stisnuh zube i kimnuh.
- Da.
Uznemirenost je u gomili bivala sve vea. Sve se vi e vikalo i psovalo, a lica ljudi
poprime sivu boju straha.
I izvana se ula vika. Brujao je automobilski motor, oglasila se sirena automobila
; bijesnu jarko svjetlo farova.
* Policijska hajka na "sumnjive osobe"; policajci i detektivi opkole itav jedan k
raj ili ulicu (u ovom sluaju kino) i provjeravaju legitimacije svakog ovjeka; sumn
jive hapse i odvode na policiju. U ratu su racije vrlo opasne, naroito pod vladav
inom fa ista.
108
Ja udri u deranje. Plakao sam kao pomaman, sve me greblo u vratu. I zaista, poe m
e boljeti glava, ne to mi je tutnjilo pod elom, sijevalo mi je. Urlao sam, kao da m
e pr e na vatri.
Ratko me nosio i odluno se gurao prema izlazu.
- Prolaz! - vikao je.
Ljudi su me gledali i sklanjali se.
- Prolaz!!
Stigosmo do vrata. Plakao sam ve vrlo vje to.
- Prolaz!
- Stoj!!
Bio je to vojnik, usta a, a kraj njega ovjek u civilnom odijelu.
- Prolaz! - zapovijedao je Ratko. - Mali je povrijeen! Ja zatulih kao sirena.
ovjek se zbuni. Ratko mu nije dao vremena da razmi lja. Odgurnu ga viui da stanujemo
tu preko puta.
Suze mi preli e obraze, plakao sam kao za okladu.
Bili smo napolju. Oko nas zlokobni usta e s ma inskim pu kama, policajci, zastra eni graa
ni unezvjerena pogleda; neke su odvodili u veliki crni automobil.
Gledao sam to sa zanimanjem.
- Vii! - opomenu me Ratko.
Ve me je boljelo u grlu, ali nastavih. "Za zajedniku stvar", pomislih; Ratko mi je
govorio vi e puta da se moramo slo no boriti za zajedniku stvar.
Nosio me trei.
Ue u jednu kuu, proe kunu ve u i stane se penjati stepenicama. Moj glas odzvanjao je h
odnikom.
Zacviljeh jo dva-tri puta i umuknuh.
Stepeni te bija e mrano. Nigdje nikoga. Zaudio sam se kad me Ratko spusti na tle. Bio
je znojan i zadihan. Dr ao me za ruku i uspinjao se brzo.
109
Onda stane. uo sam njegovo ubrzano disanje. Ruka mu je malko drhtala. Pozvoni na

jedna vrata; kratko, pet puta. Otvori jrdan iica, oprezno pogledajui napolje.
- Samo za prolaz - apnu Ratko.
Uosmo. Kao da je domai u ovom nepoznatom stanu, on otvori prva vrata slijeva i mi
iziosmo na dugaak, mraan balkon. iica zatvori vrata za nama. Na balkonu se su ilo rublj
e. Hodali smo utke, oprezno. Na zidu kue visjele su metle i krpe za i enje poda. Na je
dnom velikom klinu - uinilo mi se - ugledah saonice.
Balkon se protezao du itave zgrade. Ispod nas crnjelo se dvori te. Iziosmo na jedna v
rata. Opet hodnik. Spu tali smo se drvenim, kripavim stubama u podrum. Iz podruma n
as jedna niska vrata ca izvedo e na dvori te. Pre li smo ga brzo, u uljali se u irdnu pros
tranu kunu ve u; s druge strane nazirala su se debela, visoka vrata. Ratko prie, izv
adi iz d epa klju i turi ga u bravu, /u kripi. Vrata se otvore.
Na li smo se na ulici, tamnoj i potpuno mirnoj.
- Hajde - ree Ratko.
Hodali smo obino, kao svi prolaznici. Ovdje nije bilo racije. Ljudi su miljeli iz
mraka i nestajali u mraku. Ne znam to mi je palo na pamet, te sam odjednom rekao
Ratku:
- Hvala ti.
- Za to?
- to si me spasio - promucah. On se nasmije i stisne me za mi icu.
- Spasio sam sebe - ree.
I li smo zamraenom ulicom. Ni ta nisam ispitivao brata: ni tko je onaj iica, ni kako zn
a za prolaz preko balkona, ni otkud mu klju; u mojoj glavi postalo je jasno da se
u ovo ratno vrijeme
110
zbivaju opasne stvari, o kojima ja ne moram znati sve. Vi e me je muila misao o Rat
ku: za to je bje ao pred usta ama i policajcima? Za to sam morao vikati i plakati? Zar b
i i njega strpali u velika crna kola i odvezli...? Zapravo - slutio sam, otprili
ke; nije mi samo bilo jasno dokraja. Ali u sebi sam odobravao bratu. Sve to on ra
di - dobro je. Usta e i Nijemci su njegovi neprijatelji, to je sigurno. Znai - i mo
ji su.
Uosmo u zamraenu Ilicu.
Bilo je malo prolaznika; klizili su kraj nas oprezno i brzo, kao da se nas pla e.
Zazuji. Stizao je tramvaj. Nije morao zvoniti, Ilica bija e gotovo prazna. Jedva s
am ga vidio. Izmilio je iz tame kao sablast. arulje, prebojane modro, jedva se na
ziru u mraku._Crna Ilica, racija, strah, modri prozori. Nekad, prije rata, tramv
aji su veselo zvoncali* i bili svijetli/kao kuice na kotaima. Kroz njihove prozore
virile su glave putnika. Zgodno je bilo promatrati takve tramvaje. Ovi sada me
pla e. Modri prozori su hladni i podmukli - kao rat.
Bregovitom ulicom stigosmo do stepenica kraj uspinjae. Koliko sam se puta verao t
im stepenicama? To nitko ne mo e izraunati: najmanje sto puta! Mo da i sto deset puta
, pomislih.
Kod kue me ekalo iznenaenje.
U lavoru kod tednjaka, umivao se nepoznati mu karac. Bio je vrlo visok, poderana od
ijela i prljav.
Ratko nije ni ta pitao, pa i ja utke pojedoh veeru. Majka je nepoznatom krpila kaput
; na stolu bijahu kare, konac i igla.
- Idi spavati - ree mama.
* Danas je Zagreb moderan velegrad; zvuni signali zabranjeni su za vozila.
111
Uzeo sam kare i komad konca te ga stadoh sjeckati u sitne komadie.
Zaudilo me: Ratko uope nije pripovijedao o veera njem uzbudljivom do ivljaju. Mu karac se
brijao tatinom britvom. Cijelo je vrijeme utio. Utonuo sam u veliki jastuk i raz
mi ljao gdje e neznanac spavati. Imamo dva kreveta: u jednom spavam ja s Rat-korn,
u drugom tata i mama. Kamo e njega smjestiti?
Otac izvadi ko ulju iz ormara.
- Uzmite ovu istu - ree nepoznatom mu karcu - a prljavu ostavite.
Nepoznati kininu: - Hvala.
Ve je skidao sapunicu s lica. Obukav i tatinu istu ko ulju, i/.gledao je ljep e. Pri ao je
k prozoru i oprezno odmaknuo krajiak gunja. Gledao je na ulicu.
- Legnite - tata rukom pokaza svoj krevet - odmorite se malo.

- Ne, ii u.
- Odmorite se malo, ovjee. No je duga.
Prilegao je. I Ratko, do mene; ali ostao odjeven. Mama i tata sjedili su za stol
om. Otac bi ustajao i gledao kroz prozor.
Nisam mogao zaspati. Ratko je disao duboko, ali ja sam osjeao da ne spava.
Nepoznati iznenada ustade.
- Idem! - ree.
Navukao je kaput i pru io tati ruku. Tata ga nije zadr avao. Ratko se ne pomae u krev
etu. Nepoznati ugasi svjetlo i prie k vra-tima. Vidio sam obris njegova tijela, k
ako izviruje kroz vrata na hodniku. Onda nestane. Tata je tiho zatvorio vrata. Z
atim legne s mamom u krevet.
Ratko se nije svlaio. Oslu kivao je. U mutnom drijeme u uini mi se da ustaje i prilazi
k prozoru. Dugo je tamo stajao. Slu ao sam njegovo disanje i kripu dasaka s poda,
kad bi se premje tao s noge na nogu.
112
Nisam dugo spavao. Uzdrma me tropot.
U mraku, nejasno, vidjeh Ratka kako hitro oblai kaput i otvara vrata. Iza ao je.
Pred kuom glasovi. Vi e glasova i lupanje.
Tata skoi na noge, u gaama i ko ulji.
Na stubi tu lupanje nogu i udarci u na a vrata.
- Drum! Drum!
Netko povie izvana: - Otvorite!! Policija! Tata upali svjetlo.
Vrata nisu bila zakljuana pa se naglo otvore, i u sobu nahrupe ljudi s revolverim
a u rukama.
Zadihano priu k tati i gurnu ga revolverskim cijevima u prsa.
- Gdje je?! - vikali su.
Zirkao sam ispod popluna kao mi .
- ta hoete ... - zadrhti otac. - Tko? - Zna ti tko! Onaj, koga si skrivao!
- Nitko nije bio ovdje.
Gurnu tatu u stranu i stanu pretra ivati sobu. Odbaci e pokrivae s kreveta, te majka
i ja ostadosmo otkriveni. Zaviri e ispod kreveta, otvori e ormare.
Jedan od njih, mali i elavi, zabaci e ir na potiljak i sjedne na moju postelju. Odma
koh se, zaprepa ten. elavi se igrao revolverom i zagledao u mene.
- Je li, oharu - ree - tko je bio veeras ovdje? Zadrhtah.
- Nitko! - Progutao sam pljuvaku.
- oharu, ne igraj se...
Mama je sjedila na krevetu, sitna, raspu tene kose, i plakala. Nije zakrivala lice
u dlanove, suze joj padahu na spavaicu.
- Ostavite dijete! - muklo e otac i prie, ali ga dva usta ka detektiva zgrabe i sna n
o gurnu u kut. Pao je na topli tednjak, odskoio, zapeo o moj trono ac i survao se na
pod.
8 Modri prozori
113
elavi se igrao revolverom. Onda ga uperi u mene i naceri se.
- Reci, inae emo te ubiti. Oi mi se ra iri e do boli.
Mama skoi s kreveta.
- Ne dirajte dijete! On je dijete!!
I nju odgurnu e. Skvrila se na krevetu i jecala.
- Znam da je dijete - nasmije se elavko. - Mi volimo djecu. Mi jako volimo djecu
. Sve bismo dali za djecu. - Poe me kakljati revolverom po slabinama. - Govori, ma
li! Tko je veeras bio ovdje?
Premrijeh.
- Nitko.
- Govori!!
Stanka. elavi je mirkao. Iskrivi glavu i pogleda me zmijskim oima. Odluio sam utjeti
o neznancu. Digne ruku s revolverom, koljocnu zatvaraem, a onda otare cijev o ruka
v kaputa.
- Dakle, nitko?
- Ne!
- A gdje ti je brat?

Htjedoh rei da nemam brata, ali to bi bilo besmisleno. to da ka em? Da ne znam, nara
vno!
- -o-h-a-r-u! - zapjevu i elavi policajac s kreveta.
- 2-o-h-a-r-u! - Gdje ti je brat?
Vrisnuh. Vi e nisam mogao izdr ati. Plakao sam.
- Ne slini! Gdje je?
- Ne znam.
- Ne zna ?
- Ne.
Kroz pla uo sam kako mama jeca i vidio kako se otima policajcu koji ju je dr ao. Tat
a, u ko ulji i dugim bijelim gaama stajao je kraj tednjaka zgrena lica, a dvojica su
ga vrsto dr ala.
elavi ustane, odmahne glavom.
- Idemo - ree svojim ljudima. Okrene se k tati. - Ti e s nama.
114
Veliki i jaki tata je drhtao. Navlaio je hlae i oblaio cipele. Ogrne kaput i upita:
- Da uzmem deku?
- Nee ti trebati - otpuhne elavi. Mama je zanijemjela.
Nije se pomakla dok su izvodili tatu iz sobe. Ostadosmo sami. Mama i ja, otkrive
ni, zaplakani, sami. Napolju zabruji motor automobila. Onda sve utihnu.
IX
Ljeto je na izmaku.
Tanja me posjeuje i tuguje sa mnom.
U vrtu, duboko dolje, gotovo kod Sofijinog puta, na li smo skrovi te kraj sru ene star
e kru ke. Le imo u travi i kroz granje oraha promatramo nebo to se plavi i vataste ob
lake to neprekidno i sporo putuju od grane do grane.
-- Smiri se - tje i me Tanja - vratit e se.
- Znam.
Tra imo orahe u travi i drobimo ih kamenom. Poneki pojedemo, a ostale stavljamo u
Ratkovu ko nu torbu; mama e ih odnijeti ocu u zatvor. Tanja ne govori o Ratku. Zna
da je one noi bio skriven kod njezine tete, Stare gospoe; zna da su policajci udar
ali i na njihova vrata, da je Stara gospoa iza la - otmjena i lijepa, u crnoj halji
ni i bisernoj ogrlici - i rekla usta ama da kod nje nikoga nema. Ratko je oti ao pre
d jutro, ne javiv i nam se, i od onda ga nisam vidio. Tanja to zna, ali ne govori.
Tra i orahe i motri crvene mrave kraj osu ene kru ke.
- Tanja...
- Da, Vlado?
115
- Ja sam mislio da e rat biti drukiji. -I ja.
Njene se crne pletenice sjaje na suncu, ona ih zabacuje, sjeda do mene, i mi pria
mo.
Postao sam ozbiljan. Ne marim za loptu. Najzadovoljniji sam s Tanjom u vrtu. Vrt
je pun trave i draa, kukaca i voaka; u njemu vlada ti ina, samo lahor struji i lelu
ja travom. U vrtu misli odlaze daleko, u jo ljep e vrtove; u tim zami ljenim vrtovima
teku male rijeke, iste i prepune veselih ribica, u njima mekeu bijeli jarii, a u g
rmlju, ukra enom slatkim malinama, le e arena jaja i slikovnice. U na im vrtovima nema
rata i automobila, pred njihovim vratima stoje velike table s natpisima: FA ISTIMA
ULAZ ZABRANJEN; na i su vrtovi najljep i vrtovi na svijetu.
Tanja me nasmijava. Pria dogodov tine iz kole, dr i me za ruku i broji mi prste: jedan
dva, tri, etiri, pet. ali se: pet! kao i kod mene! Raunamo do sto, i vi e, smi ljamo z
agonetke i izgovaramo pjesmice.
Onda ja tra im duhovitosti u glavi da bih je nasmijao.
- Zna , Tanjice, kad sam ja bio mali...
Ne uspijevam; ona ne voli da je zovem Tanjica. Mrgodi se, ali brzo opra ta.
Kad napunimo torbu orasima, veremo se do kue. Najprije nosi torbu ona, u kui mi je
predaje, a ja se uspinjem u na stan. Istre-sem orahe u maminu ko aru. Mama me stav
lja u krilo i ljubi. Dugo tako sjedimo u vruoj kuhinji, dok vatra plamsa u tednjak
u.
Vijesti o Ratku donosi nam Kamilo. Ve je nekoliko puta bio kod nas; i danas je do a
o.

117
- Gospoo, javlja da je iv i zdrav i da ni ta ne brinete. Mnogo pozdravlja vas i njeg
a. - Pritom poka e na mene. - Pita, kako ste vi i da li vam to treba. Moli da mu po a
ljete kariranu ko ulju. Kamilo to izgovara polako i ozbiljno, kao da je rijei nauio
napamet. Prvog puta majka ga je zapitkivala o Ratku: gdje je to radi, kako bi ga
mogla vidjeti. Sada to vi e ne ini. Zna da je Kamilo, taj moj Novi djeak, glasnik je
dne udne snage, koju ona ne razumije. Ja sam slutio da Kamilo dobiva poruke od Du
goga Pere; ovu dvojicu vi e puta sam vidio zajedno. A tko ih alje Dugom Peri? Nisam
zapitkivao, jer sam znao da o tome ne valja govoriti glasno. Mama je postala nj
e na.
Umata Ratkovu ko ulju i ljubi je; tra i i od mene da je poljubim. Onda ljubi mene.
Uveer razgovaram s njom. Ona u svom krevetu, a ja u svom. esto ustaje, pokriva me
i ljubi, a ja gladim rukama njeno izmueno lice.
Sve je sada drugaije.
Stara gospoa me vi e puta poziva, ulazim u njenu lijepu, veliku sobu, ali me ne dar
uje bombonima; bombona vi e nema. Ipak, uvijek pone to nae: liicu marmelade od kaj ija i
li dva-tri keksa s okoladom, koje vadi iz velike kutije i govori, da su iz "poslj
ednje zalihe". Tanja slu a glazbu s radija, a kad naie "Lili Marlen"*, Stara gospoa
prekida muziku i tra i na skali drugu stanicu.
I gospon Tonek je prestao biti dare ljiv s bombonima. Zapravo, uope mi ih vi e ne daje
. Ponestalo je eera. Staklenke za bombone stajale su u prvo vrijeme prazne, zapra il
e se i izgledale siroma no i tu no; kasnije ih je maknuo s police. Cijeli duan go-spo
na Toneka postao je alostan, pa i on sam nije vi e jako veseo. ali se samo iz navike.
- Dobro jutro, admirale! Kako va i brodovi?
- Dobro - ka em.
* Popularna njemaka ratna pjesma.
118
- Plove li, plove?
mrcam i utim. to bih mu odgovorio? Postajem poslovan.
- Molim " uba ia"! - Pritom pru am karte za kruh. Sada slobodno govorim " uba i", ali nitk
se ne smije tome.
Ne ka em koliko kruha da mi da; to pi e u kartama. Jelo je racio-nirano* i ivot posta
o siroma an i gladan. Samo ima mnogo straha i vojnika.
Vojnici su posvuda: otresiti i ponosni vabe, mali Talijani u crnim ko uljama i ogav
ni usta e. Ima i domobrana; oni eu ulicama kao civili, nose torbe i pakete, a pu ke im
ne pristaju. Najsmje niji su Talijani. Stoje na stra i pred zgradama, a kad naie ofi
cir, uine naj aljivije kretnje to sam ih u ivotu vidio: poskoe, zalomataju pu icom i nak
ive se; pritom se dr e ozbiljno, kao da vr e ne znam kakav ozbiljan posao.
Usta e su najstra niji. Mrzim ih i pla im ih se. Jednom sam u tramvaju stajao kraj gru
pe usta a. Svi su bili golijati, pleati i grubi. Razabrao sam iz njihova razgovora
da su do li iz Bosne.
- Partizani! - ree jedan. - Lako emo mi s njima! Kad uju za usta e, srce im padne u
gae. Bje e kao zeevi, ha-ha!
Ostali se nasmija e.
Putnici su utjeli. Pravili su se kao da ne uju usta e, a uli su ih vrlo dobro. Usta e..
. Sve je postalo drugaije I Stric se izmijenio.
Sanjao sam da je Tanja bolesna. Sasvim blijeda i vrlo slaba, ispru ila je preko kr
eveta ruku, koja je bila bijela i tanka. Na ao sam se u toj sobi i zvao: Tanja! Ta
nja! - a ona nije odgovarala,
* Racionirano, tj. ogranieno: svatko mo e dobiti samo malu koliinu, koja je oznaena n
a kartama za ive ne namirnice.
119
samo je bila blijeda i gledala u strop. Primijetio sam onda da joj je kosa crven
kasta i pomislio: kako to, Tanja je obojila kosu? Iza kreveta bilo je mnogo a a na
jednoj polici, a u svakoj a i pjenu avi malinovac. Htio sam se smijati pa sam rekao:
Zar e , Tanjice popiti sav ovaj malinovac? Oekivao sam odgovor i njezin smije ak, mo da
i ponudu: uzmi, poslu i se! - ali ona ni ta nije rekla, te sam pomislio kako je nisa
m smio zvati Tanjica, jer ona to ne voli, pa sam ponavljao: Tanja, Tanja, Tanja,
Tanja! Ni ta nije ula, nje vi e uope nije bilo, samo je tanka ruka visila preko kreve
ta, a ja sam pritisnuo usne na tu ruku i plakao.

Stric se preselio u krasan veliki stan na Zrinjevcu. Taj stan pripadao je prije
bogatoj idovskoj porodici koju su usta e otpremili u logor. Mnogi su se usta e uselil
i u lijepe, tue stanove, spavaju na tuim krevetima i odijevaju se u opljakanu odjeu.
Kamilo ka e da Stric mora da je neki va ni usta a, inae ne bi do ao do takvoga stana.
Stidim se Strica, ali ga posjeujemo - radi tate.. Ako je va an, mogao bi tatu izbav
iti iz zatvora.
Mama odijeva svoju najljep u haljinu, onu od smeeg bar una, nosi ta ku u ruci, a na gla
vi joj smije ni e ir. Ja moram za posjete obui mornarsko odijelo, iako mi je ve davno p
ostalo premalo.
Zvonimo, a na ulazu se pojavljuje slu avka.
- Ne znam da li je milostiva kod kue - ka e.
Onda se pojavljuje teta Matilda u dugoj kunoj haljini od japanske svile. Ima ru a n
a usnicama, a u kosi mno tvo alumini-jastih viklera; teta Matilda je postala dama
i kovra kosu.
- Gle, to ste vi!
120
Stric sjedi u dubokom mekom naslonjau i pu i cigaru. Kad govori, ne vadi cigaru iz
usta. Primjeuje neraspolo eno:
- Slaba cigara! U cijelom gradu ne mo e dobiti po tenu cigaru!
- Ne brbljaj, mokljane - veli mu teta - to je idovska cigara, a oni nisu pu ili togo
d!
Stavlja pred mene zdjelu okoladnih bombona. Uzimam jedan i si em ga polako, a teta
Matilda se ljuti:
- Jedi, milo! Imam ja toga dosta. Ve me boli eludac od tih prokletih bombona! Zag
rabi!
Ulazi slu avka:
- Molim, milostiva, da donesem aj?
- Daj! - veli teta.
Slu avka odlazi, a teta vie za njom: - Stavi ruma unutra, sunac tvoj! - Okree se k m
ami: - Kad se pije, hek se pije! Stricu ne da ruma; on pije aj s limunom.
- moko - tje i ga - mora uvati svoje zdravlje za dr avne poslove!
Ali Stric je ve pijan, on je uvijek pijan.
Na velikom poliranom stolu, za kojim sjedimo, nalazi se akva-rijum i u njemu pli
vaju zlatne ribice. Kad uprlja prste okoladnim bombonima, teta Matilda umae ruku u
akvarijum, a onda je trlja p stolnjak; Stric stavlja u nj vr ak zapaljene cigare,
koja zacvri kao u areno eljezo u vodi.
Teta se ceri:
- Spr it e ribe, gle! Otmjeno ivi Stric.
Na zidovima dnevne sobe vise umjetnike slike: na jednoj je neki ia, ribar, s lulom
meu zubima; na drugoj more - zelenkasto, zapjenjeno, a nad njime tmurno nebo i ga
lebovi; na treoj vaza sa cvijeem; na etvrtoj dijete - crnokosa djevojica s vrpcom u k
osi, kao ona to je kupovala sladoled na Zvijezdi. U kutu do
122
prozora stoji niski, glatki ormar; tako je gladak i sjajan da se mogu u njemu og
ledati. U drugom kutu je klavir!
- Uvijek sam eljela imati glavir - veli teta.
- Najvrednije u tom glaviru bile su tri unke - umije a se Stric. - Nisu bile ba dob
ro osu ene, ali ast! Bile su fine!
Stan je etverosobni. U drugoj sobi je spavaonica. Sva je u ru iastoj boji - popluni,
deke, zavjese, tetina spavaica i Strieva pid ama.
- Uvijek sam voljela ru iaste spavaonice - veli teta. Trea soba je radna. Velik orm
ar s knjigama, golem pisai
stol s porculanskom figurom bijelog jelena i s telefonom, na podu debeli sag, u
kutu ko ni naslonja i divan, veliki radio s raznobojnim slovima to svijetle, na proz
oru zeleni zastor od stropa do poda. Ormar za knjige je otvoren; o staklena ra ire
na vrata zakvaena je vje alica sa Strievom usta kom uniformom, a na njoj opasa. Iz knji
ga izviruje navlaka za revolver. Podno njega, na sagu, raskre-ile se izme - ute i p
une blata.
- Ru aaa! Sunac ti arki! Dotri slu avka.
- Ne zna oistiti gospodinove izme, glupao! Misli da si na pa i!

etvrta soba je - djeja. Kreveti s goblenima, police s igrakama: tu je crveni, ku travi

medvjed, s oima od stakla, gumene irafe, lutke u svijetloplavim haljinicama, sitn
o posue za igru, pletena ko arica sa sitnim krojakim priborom, slikovnice, arene kock
e za slaganje.
Teta Matilda gurala mi je medvjeda u ruke.
- Nosi ga, milo! Ionako me nou pla i taj blesavi medvjed! Privlaila me lopta, ali n
i ta nisam htio uzeti. Razmi ljao sam:
ije su to igrake i gdje je sada djevojica koja se njima igrala. U djejoj sobi osjeao
sam se tu an; inilo mi se da u njoj netko neprekidno ape.
123
Na Zrinjevcu je ve po utjelo li e. Krakati listovi padaju na plonik, a po njima gaze Ta
lijani. Zrinjevac je pun nakienih Talijana, malih i ustrih, ulickane crne kose. Ta
lijani imaju vojnu glazbu koja svira u paviljonu iza vodoskoka. Jee trube, a ljud
i govore kako je to opera. Slu am i zabavlja me dirigent koji baca tapi u zraku, lov
i ga, ma e njime i ponovno ga baca. Vrlo je vje t.
I u Tu kancu je sigurno po utjelo li e, ali ja ne idem u Tu ka-nac. Jednom sam htio poi, a
li iza jednog debla izviri mu karac i vikne:
- Kamo e , mali?
- U Tu kanac - rekoh.
- Ima li propusnicu?
Nisam imao propusnicu i nisam oti ao u Tu kanac. U Maksimir se, ka u, mo e bez propusnic
e, ali Maksimir je daleko.
Avioni lete esto i vrlo nisko, ali ih se niikd ne pla i. "To su na i", veli Stric - a
vapski su. Na krilima su im kri evi, crno-bije-lo-crveni, po tome znam da su vapski
.
vaba ima koliko hoe , ali ja ih vi e ne gledam. Stupaju ulicama i pjevaju pjesme. I us
ta e pjevaju, ali drukije, ne tako dobro. Talijani ne pjevaju, oni sviraju na Zrinj
evcu. Mnogo se pjeva i svira.
Bli i se jesen, a sunce pee.
Penjem se s mamom mramornim stubama u Strievu kuu. Vrat mi je znojav, bode me ovra
tnik; mislim na vrt i Tanju i zami ljam, kako bi divno bilo le ati u travi kod stare
sru ene kru ke. Mama nosi ko aricu punu oraha. Nabrao sam ih s Tanjom za tatu, a sad
ih mama nosi Stricu! Ka e da ne mo e ii praznih ruku! Ali
124
ne ljutim se; vidim da je mama uzbuena. Cijelo je poslijepodne micala usnicama, k
ao da govori sama sa sobom. Kupus joj je za-gorio, pa ga je prebacila u drugi lo
ni. I sada, dok gazimo stepenicama, mama ne to govori u sebi. Izi la je Ru a.
- Opet vi! - rekla je neljubazno.
Teta Matilda se e ljala pred ogledalom u ru iastoj spava onici, a Stric se, u uniformi
, etao po sobi. Spremali su se za veer nju etnju. Smije an je Stric u uniformi. Sitan
i klimav, krivih nogu, a kapa mu je prevelika.
- Stric - drhtala je mama - do la sam s tobom porazgo-voriti... - Istresla je ora
he na stol; jedan je pao na pod, ona se sagnula i tra ila ga.
- Ako je za Jo u, nemamo to razgovarati!
- Ali, Stric ...
On poravna opasa i ljep e namjesti navlaku za revolver. U sobu ue teta. Imala je cip
ele s visokim potpeticama i hodala vrlo oprezno.
- moko - rekla je Stricu - zakopi mi ove a ave gumbe na leima.
Okrenula se, a on je prkao oko nje. Teta je bila u malo pre-kratkoj haljini, a na
rukama je imala rukavice! Zagledao sam se u sliku mora. Tanja je bila dvaput na
moru i ka e da je more plavo, a ovo na slici je zeleno. Tetina haljina je plava,
sasvim* plava, nabrana na kraju.
- Strie, ti bi mogao pomoi... On ti je ipak brat. Tko e nam pomoi, ako ne ti?
- Naravno - ree teta Matilda - mogao bi, ali nee. On je gad. - Onda vikne: - Ne s
tezi mi vrat, glupane! Ugu it e me!
Mama je lomile prste i pribli ila se Stricu. U oima joj ugledah suze. Bilo ju je st
ra no vidjeti. Ja sam znao da ona moli za tatu. Znao sam da moram biti miran i dob
ar, inae Stric nee izbaviti
125
tatu iz zatvora. Zato sam utio. A utio sam i zato, jer je Stric u uniformi i izgle

da sasvim drugaije. Mo da je opasan. I teta Matilda poe ljep e govoriti s njim. I ona
se promijenila. Mama je molila:
- Strie... Uini to za svoga brata. On ni ta nije kriv, ni ta nije uradio ... Upali su
ljudi i odveli ga ...
- Hajde, moko - blago e teta. - Izvuci ga. Stric se izdere:
- Ne zovi me moko! Ne dozvoljavam da me zove tako! v
Teta se zaprepasti i u u
ti.
Suze su potekle mami niz obraze. Plakala je.
- Ne slini! - drekne Stric.
S grozom se sjetih elavog policajca s revolverom, onoga koji je sjedio na mom kre
vetu. On je one noi, kad su odveli tatu i kad je Ratka nestalo, rekao isto tako:
Ne slini! Mali-, ru ni Stric postao je hrabar! Kao da je upio snagu iz zelene unif
orme! Iz pi tolja!
I ja zaplakah.
- Do vraga - ree Stric.
- Ja te molim... - jecala je mama, zgrabila ga za ruku i htjela je poljubiti.
Stric se otrgne.
- U ovoj zemlji vladaju zakoni i red! - ree. - Ako nije kriv, pustit e ga.
- Istina je - ubaci teta - kad se ne mo e, ne mo e! Neemo valjda glavom kroza zid!
Spremala se izai. Viknula je:
- Ru aaa! Mi idemo!
Po li su k vratima. Mama kao poko ena za njima, i ja s njom.
- Ljubim ruku, milostiva - rekla je Ru a. Na stubi tu je mama plakala i zaklinjala
Strica. Teta je uzdahnula s dosadom i ra irila ruke. Dirao sam prstima hladan mram
or.
126
Mislio sam na Ratka. Kad bi Ra tko bio ovdje! Stric je i ao naprijed i nije se oba
zirao na mamina preklinjanja. Palac desne ruke zakvaio je za opasa i kloparao izmam
a. Kad smo si li, rekao je:
- Dosta! I da nisi i la za nama! Inae bi se mogla vrlo brzo nai s Jo om ... na Savsko
j! - Odmahnuo je glavom. - Ali ja sam ovjek - govorio je polako. - Sutra preuzima
m bra no na Sajmi tu. Doi ujutro, dat u ti jednu vreu.
- No vidi ! - okrene se teta zadovoljno k mami. - No vidi ! Onda nestanu u vrevi Zr
injevca.
Mama je stajala, utuena, crvenih oiju od suza. Izvukla je maramicu iz ta ke i usekla
se. Pru ila mi je maramicu. I ja obrisah nos. Vratio sam mami maramicu, ali ona j
e jo uvijek stajala. Opet je micala usnicama, kao da govori. "No vidi ", rekla je t
eta Matilda. A to vidi mama? Mama ni ta ne vidi. Oi joj se cakle od suza, a ja znam
kako se onda vidi: sasvim mutno.
Tanja je zaista bolesna. Posjetio sam je iste veeri kad smo se vratili od Strica.
Mama sjedi zabrinuto i zami ljeno za stolom, ali sam je morao napustiti i otii k T
anji. Samo malo!
Ona le i u krevetu, ali nije blijeda i slaba kao u mome snu. Veselo mi ma e i smije
se. Iznad njene glave nema police sa a ama pjenu avog malinovca, ali Stara gospoa dono
si velik komad bijelog kruha, debelo namazanog marmeladom od kajsija.
- Iz posljednje zalihe - smje ka se Stara gospoa.
- I mi emo sutra imati bijelog bra na! - bubnem. Tanju boli vrat. Stara gospoa je z
abrinuta: otkud vratobolja,
jo je ljetno vrijeme! U a u tople vode ukapa ne to bijele tekuine iz male ljekarske boic
e. Od toga topla voda pobijeli, a Tanja
127
grglja. Morao sam slu ati kako grglja i kako joj voda smije no klokoe u grlu. Smijala
se, a ja sam se divio; nikad ne bih umio tako zgodno grgljati!
Tanja ita knjige, i zajedno gledamo slike. Stara gospoa je priljubila uho uz radio
i slu a. S radija tutnji: bu-bu-bu-buuuuum!, hu-bu-bu-buuuuum! Kao bubanj.*
Ne priam o Stricu i o djejoj sobi. Gledam s Tanjom slike: bjelobradi starac sa zav
inutim tapom, koji je vi i od njega, otvorio vreu i stavlja u nju svoju bradu; do nj
ega mladi u starinskoj crvenoj kapi smje ka se stidljivo, a o pasu mu ko na torbica;
iza njih dvorac od kamena, s polukru nim prozorima i zastavama na kulama.
Sjetim se mame i ustajem kao uboden.

U
a

Moram ii!
Doi opet - veli Stara gospoa. Tanja vie za mnom:
Sigurno doi!
Doi u.
asna rije?
Naravno.
rano jutro na ao sam se s mamom na Sajmi tu. Nije sajamski dan, ali je cesta zakren
kolima: seljaci dovoze drva, zelje i krumpir. Graani obilaze oko kola, ali mogu
kupiti samo drva; za namirnice imaju seljaci odreene mu terije.
S vremena na vrijeme prodrmusa cestom kamion i podi e gustu pra inu. Seljaci se zava
lili po kolima i sunaju se. Nebo je isto,
* Signal Radio-Londona (za rata graani su rado slu ali radio-vijesti Moskve i Londo
na, to je bilo najstro e zabranjeno).
128
bez oblaia, sprema se ega kasnoga ljeta - da pali krovove i tjera ljude u hladovinu
.
Tra imo Strica.
Na tro nim kolima u blizini eljeznike pruge spava Cigani, zavaljen u prnje. Mr avo konje
ae sijeno iz pra ine i repom tjera muhe. eljeznikim tranicama pro i ti lokomotiva, zvi de
da ui. Konje prestane vakati i nauli u i. Cigani spava na leima; sunce ga bije u oi,
e ne mie.
Nigdje Strica.
Mama nosi vreu, umotanu u stare novine. Vreu za bra no. Mo da e bra no dobiti zajedno s v
reom, ali nije sigurno. Tko zna? Isprva nije htjela doi ovamo. Onda je razmi ljala:
mogao bi se Stric naljutiti, a ona ga treba; mo da, e se smek ati i pomoi nam. Osim to
ga, vrea bra na je bogatstvo. Mo e ispei mnogo hljebova za tatu. I linjaka, koje volim.
Ali Strica nema.
Vraamo se bunom cestom, guramo se s kupcima i seljacima, sklanjamo se kamionima i
konjima. S Borongaja, gdje se nalazi aerodrom, doleti eskadrila aviona, zagrmi n
ad nama i nestane u pravcu Zagreba.
- Mama...
Ona uzdahne i otare znoj sa ela.
- Mama, edan sam.
Ulazimo u gostionicu da zatra imo vode, a tamo sjedi Stric s velikom kriglom piva
u ruci i pije. Pjena mu se uhvatila za brie, a pivo po kropilo uniformu.
- Hajdemo - ree on, kao da je ugovoren sastanak ovdje u gostionici.
Ustaje, i mi iziosmo. Nisam dobio vode. Vrua pljuvaka slijepila mi se u grlu. Pomis
lih, kako bi bilo dobro progrgljati malo vode, onako kao Tanja. Ali se ne usuujem
zatra iti mamu.
Stric se klima naprijed, a mi za njim.
9 Modri prozori
129
Ue u prostrano dvori te, prepuno sanduka i vrea, u sredini je kamion, u koji vojnici
tovare robu.
- Spremni! - ree Stric i fa istiki pridigne desnicu.
- Za dom .. .* - procijedi netko.
- ofer! - dreknu Stric.
upavi usta a izmili iz kabine kamiona i ukoi se pred Stricem. Bio je nezgrapan, unif
orme uprljane od kolomaza.
- Jednu vreu istovari ovoj gospoi! - Okrene se k mami: - Daj adresu!
ofer zapi e, ovla iv i tintanu olovku jezikom. iroki mesnati jezik bio je sav ljubiast od
te olovke. Papir strpa u d ep od bluze i zagleda se u Strica. Ovaj se okrene i poe
prema izlazu. Mama potri za njim.
- Strie - ree. - Hoe li jo jedno pivo? Najednom - TRESSS!!
Zau se pu karanje.
Na cesti se uznemirili ljudi i gledaju prema Zvonimirovoj ulici**. Podi u glave, p
enju se na kola. Konji r u. Jo jednom - TRESSS! Bomba! Jedan se konj propne i zanji t
i. Nekoliko seljanki podvuklo se pod kola; vire im samo noge u opancima.
Stric unezvijereno gleda oko sebe.
Strka se povea.

Slijeva vika i pucnjevi.

- Bacili bombu na Nijemce - ree netko u prolazu.
- Gdje?
Stric je blijedio.
ofer zelenog kamiona, to zvrnda i stoji posred ceste, popeo se na krov kabine i gl
eda.
Vika se pojaa. Val strke kao da nam se pribli avao. Najednom pucnjevi i tranje. Ljud
i se sklanjaju iza kola ili se pripijaju uz kue. Sasvim sam dobro vidio cestu.
* Usta ko geslo ("Za dom spremni!"). k* Danas Ulica socijalistike revolucije.
130
Tada ugledah mladia u divljem trku, za njim usta e i policajce. I nekoliko Nijemaca
s ma inkama, to gotovo lete, isturenu tijela naprijed.
Mladi jurnu na plonik meu ljude da zavara gonie, odbije se od zida, skoi preko uskog
travnjaka na cestu i ubaci se kroz otvorena vrata kabine zelenog kamiona.
Ratko!!
Vrata se zatvore treskom. Upaljeni motor strese kamionom.
Sve se to odigralo u tri sekunde.
Strievo se lice iskrivilo, on je grozniavo eprkao po navlaci, ali mu je ruka silno
drhtala i nikako da izvue revolver.
Uto odnekud dotri drugi omladinac; kao vihor naleti na Strica, sru i ga preko niske
iane ograde i uskoi u kamion koji je ve polazio. Kamion poleti najveom brzinom i ost
avi za sobom oblak pra ine. Iza njega su tre tali revolverski hici. Usta e i policajci
trali su bezuspje no za njim i pucali. Nijemci skoili na seljaka kola, stali na kupu
s i pripucali iz ma inki.
Nekoliko metaka zazvrnda zrakom, a Stric se br e-bolje otkotrlja travnjakom do prv
ih kola i mugnu pod njih. Tresao se i bio blijed kao kreda.
- to je to ... - zacmolji meu kotaima - to je to ...?
Kamiona je nestalo. Razbje njeli Nijemci su psovali usta e, a ovi osuli ki u pogrda po
policajcima. Nevojniki ma ui rukama, vraali su se u Zvonimirovu ulicu.
U mojoj je glavi bubnjalo: Ratko, Ratko, Ratko! Junak, koji je bacio bombu na fa i
ste bio je moj Ratko. Slika njegovog skoka u kabinu zelenog kamiona ostat e mi za
uvijek pred oima; tada nisam slutio da sam svog brata "ddio posljednji put.
Stric se boja ljivo izvukao ispod seljakih kola i lomatao pi toljem koji je u meuvreme
nu uspio izvui iz navlake. Kapa mu se naherila, uniforma isprljala; izgledao je k
ao bijedna kukavica s ljudskim tijelom i pi toljem u ruci.
Mama i ja se odmaknemo. Nismo eljeli da nas vidi.
131
Ja vi e nemam tate...
Stojim kraj prozora i gledam mokre krovove pod sivim nebom. Tanja me nije tje ila;
zaplakala je kad sam joj saopio, ali to nije pomoglo. Volim Tanju, ali ja nemam
tate. I mama me ne tje i; ja tje im nju. Sjedim joj na krilu, s glavom na njenim prs
ima, i govorim: mama, mama ...
Ki i.
Poslije tu ne vijesti otrao sam u na vrt i jako zablatio cipele. Kapi ki e udarale su
po li u,"i drvee je drhturilo - kao da mu je hladno. Nisam prepoznao staru, sru enu kr
u ku; potamnjela je pa uope ne slii onoj pod kojom sam se nekad smijao Tanjinim alama
.
Qbavijest o tatinoj smrti poslao je Stric; poruio je da samo njegovoj^ dobroti mo e
mo zahvaliti, to e nam usta e izruiti tatino tijelo.}
Stojim kraj prozora i mislim na vrt gospodina Parkera. U njemu sam uao kraj tate i
promatrao, kako njegovi grubi prsti nje no dodiruju plahe biljice. Ali davno je to
me.
Ne mogu se snai. Vjetar nosi ki u koja iba po zagrebakim krovovima, voda se skuplja u
olucima i bubnja s druge strane zida.
Danas je bio tatin pogreb. Sipila je smrznuta ki ica, i cijeli se Mirogoj zavio u
hladnu tugu. Ljudi su nosili crne ki obrane i urili se, sa cvijeem u rukama, svaki n
a svoju stranu. Pred mrtvanicom bilo je mnogo svijeta i slu benih vojnika s drvenim
lijesovima na ramenu.
132
U ao sam s majkom u mrtvanicu. Nisam znao gdje je tatin lijes, jer ih je bilo mnogo

. A i ljudi je bilo mnogo, gurali su se utke i dodirivali moje lice svojim mokrim
kaputima. Jedna je ena nari-cala, zaudaralo je na vosak svijea to su izgarale kod
desnoga zida.
Dugo smo stajali u mrtvanici. Kad je povorka krenula, i li smo za lijesom. Majka je
stavila ruku na moje rame, a lijevom je esto brisala oi. Ali nije plakala. I ja n
isam plakao. Nije to mjesto za plakanje. Kod kue, kad budem u krevetu, sigurno u p
roliti mnogo suza. Ali ovdje, pred svijetom, na ki i, pred utim, mrtvakim sandukom i
pred crnim ljudima iz pogrebnog zavoda - tu se ne plae.
Povorka je kretala polagano, sveenik pred nama kadio tamjanom. Iza nas vuklo se n
ekoliko crnih ki obrana. Gledam mirogoj -ske arkade i mislim na Ratka. Njega nema
ovdje, a ute arkade promatrali smo u proljee s Jurjevskog groblja, kad smo polazil
i na izlet.
Dugo smo hodali, jer grob je daleko. Groblje je veliko, ljudi lako umiru sada u
ratu. Kad bi svi vojnici bili zakopani na Miro-goju, groblje bi se sigurno prote
glo do estina. Ili jo dalje.
Pop je i ao polako, kao da mjeri svaki korak. Oni vojnici bili su mnogo br i.
Ve smo daleko. Grobovi su ovdje manji, bez te kih ploa, zlatnih kri eva i velikih kipo
va anela, a blato je sve vee. Uskim pu-teljkom stigli smo do rake gdje su stajali
ljudi s lopatama u ruci. Bili su mokri, i voda im se cijedila niz obode e ira.
I ovdje smo dugo stajali. Pop je pjevao. Onda su spustili tatu u zemlju, a mama
je zaplakala.
Ki a je padala jako i bilo je hladno. Uskoro su se svi razi li,-samo je majka ostala
sa mnom. Stavila je cvijee na grob i dugo gledala u blatnu zemlju.
Onda smo po li kui. Polako, kao da pred nama ide pop.
133
Sjedim na seljakim kolima i promatram konjski rep; rep je gust i dugaak, konj njim
e iba lijevo-desno i tjera muhe. Kola se drmusaju na neravnoj cesti, pa kad govor
im, zubi mi udaraju o zube: kao da cvokoem.
- Maa-mm ... cvok! ... pus-sti ga-a ... cvok! ... dolj-lje. Mama sjedi straga u
kolima, na zamotku sijena, i jo od jutros
dr i koveg u krilu. Ja sam, naravno, naprijed, s koija em, na dasci to le i poprijeko.
- Pust-sti ga-a ... cvok! #
Ali mama, tko zna za to, ne ispu ta koveg, kao da je u njemu svjetsko udo; a unutra su
obine stvari: ko ulje, arape, cipele i d emperi, malo kruha i orasi iz vrta.
ko nas i nad nama ra irilo se plavo nebo. Nikad u Zagrebu nisam vidio toliko neba o
djednom. Lijevo su polja i polja; desno su polja i polja. Ravnica. uta strni ta. U
daljini nazirem na njima ljude, kola i konje. Sitni su kao toke.
Pod nama je cesta. Isprva, dok smo izlazili iz Dubrave, bila je glatka i ravna.
Mnoga se kola vukla njome, oprezno i sporo, a veliki i brzi kamioni su nas prest
izali. Mislio sam: upla it e se konji kamiona! Ali se nisu upla ili. Valjda zato, jer
esto dolaze u grad pa su se privikli na buku automobila. Na kamionima stajali su
usta e; vjetar im je nosio kosu, oni su mirkali i zurili preda se, a mitraljezi se
raskreili na krovovima kabina. Lijevo od nas eprtljavo su stupale ete domobrana; v
ojnici su dizali glave i dobacivali primjedbe seljacima. I oni su nas prestizali
. Tenkova nije bilo, ali sam vidio avione, kako se spu taju prema zemlji i lete na
d krovovima niskih kua na Borongaju; spu tali su se, tamo im je aerodrom. Na cesti
pro li su kraj nas i zelenkasti topovi. Vukli su ih debeli konji, a domobrani iza
njih hodali su bez vojnikog koraka i dr ali ruke na opasnim topovskim cijevima.
134
Sada ne vidim vojsku.
Samo utu ravnicu i plavo nebo.
- Pus-sti ga ... cvok! ... mam-ma ...
Za to mama nee staviti koveg na pod?! Obujmila ga rukama i uti. Kao da joj je u njemu
sve najdra e. Seljak do mene se po-grbio, pijucka i zamahuje biem. Lice mu je crve
no, e ir nakrivio na oi: na tjemenu mu vidim podignutu kosu.
Juer je Kamilo do ao da nam ne to javi. Nije odmah htio govoriti, a onda me mama posl
ala gosponu Toneku po ulje. Rekao sam da ulja nema, nije jo stiglo. Morao sam doni
jeti soli, a imali smo je jo dosta, bar pola drvene kutije. Vrativ i se, ugledah ma
mu kako sla e stvari u otvoreni koveg. Koveg je bio na stolu, a mama je plakala. Pit
ao sam: " to javlja Ratko?", a ona je plakala i rekla, da je Ratko najbolji sin, i

da se brine za nas i uva nas, i neka je proklet ovaj stra ni rat. Slo io sam se s ma
mom i oti ao k Tanji. A sad sam na seljakim kolima i dosaujem se ravnicom.
Prolazimo kroz sela, a djeurlija se vje a pozadi kola. Ljutim se, htio bih ih otjer
ati, ali seljak uti, ne osvre se; samo pijucka u stranu i pucketa biem.
Ugledam vrane i svrake. Lete i spu taju se na polja. U zraku se pojave jata ptica
- lastavica i eva. To mi je seljak, objasnio.
- Lastavice - rekao je.
- Nar-rav-no ... cvok!
- eve!
- Cvok!
Ima i roda; ispru e noge i kljun pa lete. Mnogo ih je letjelo. Mo da je i Stork s nj
ima - pobjegla od mistera Parkera u slobodu. Tko zna. Ptice selice odlaze od nas
. Ratko mi je priao da one tono znaju kamo treba odletjeti. Same. Nitko ih ne ui. T
o znaju od roenja.
135
Kad je juer spakovala koveg, mama je oti la k gosponu Ton-eku. Vratila se i brojila n
ovac. I ponovo je oti la k njemu. Naveer mi ree neka odem pozdraviti Staru gospou i T
anju. "Za to?" pitao sam. "Idemo na selo." - "Za to?" - "Po bra no i krumpir." Oti ao sa
m. Stara me gospoa poljubila.
Pred nama su bre uljci. Pribli avamo im se. Postaju zeleni, a prije su bili plavkast
i. Kao Sljeme.
Rano ujutro, kad smo se spremali za odlazak, mama je rekla: "Pogledaj sobu!" Gle
dao sam. "Pogledaj", ponovila je. "Pa vidim!" Smije no - da gledam sobu. Soba, na a
soba. Pa to? - "Upamti je", rekla je mama. Zatim je po|la do kreveta, klekla i po
ljubila jastuke. Sa zida je skinula tatinu i Ratkovu fotografiju, otvorila koveg
i stavila slike na vrh. "Gotovo sam ih zaboravila", apnula je alosno. Pri odlasku
stajala je na pragu, gledala sobu, a onda naglo zatvorila vrata i zakljuala ih. S
i li smo strmom ulicom kraj Popovog tornja i preprijeili dolje Krvavim mostom u Tka
lievu. Na Dolcu sretosmo Dugog Peru; on nas je doveo ovom seljaku. Sjeli smo na ko
la koja su krenula u Vla ku i Maksimirsku - suprotnim pravcem od ulaska njemakih te
nkova proljetos.
- Pust-sti g-ga, mam-ma ...!
Ne uje me.
Zgrile joj se vilice na obrazima, stisla je zube.
Tada nisam znao, da idemo na osloboeni teritorij, k partizanima, i da u Zagreb vid
jeti tek kad odrastem i postanem sasvim velik ovjek - kao Ratko.
136
BILJE KA 0 PISCU
Naklonost prema pisanju i knjizi Danko Oblak je osjeao ve u akim danima, kad je tisk
ao svoje prve radove u kolskim i omladinskim publikacijama i ureivao vlastiti list
"Mi" (umna an runom tehnikom). Djelujui od djetinjstva u izviakim organizacijama, vod
ei grupe djece i pionira, on je u praksi upoznao ivot i psihu djece, kao omladinac
zavolio strune knjige iz oblasti psihologije djeteta i pedagogije te je jo zarana
odluio pisati za djecu.
Roen je u Zagrebu 1921. godine, gdje se kolovao i ivio do rata7 kuda se vratio posl
ije osloboenja. OjIJL943. godine sudjelovao je u narodnooslobodilakoj borbi, bio j
e oficir u JNA, _a 1947. godine postaje novinar, Urednik je i suradnik "Pionira"
, "Izvora", "Borbe", "Izviaa", "Novina mladih" i "Veernjeg lista", gdje je osam god
ina, sve donedavno, bio urednik kulturne rubrike. Odgovorni je urednik asopisa "U
mjetnost i dijete". Op irniji autobiografski zapis objavio je u knjizi Djeji pisci
o sebi ("Veselin Ma-sle a", Sarajevo, 1963. i 1969).
U knji evnosti javlja se ratnom crticom Smrt u koloni ("Hrvatsko kolo", Zagreb, 19
45) i od onda objavljuje stihove i prie za djecu, novele, eseje, kritike prikaze,
igrokaze i radio-drame, a bavio se i prevoenjem. Napisao je desetak knjiga - prva
(Razgovor o Titu, 1950) i druga (Prie kraj logorske vatre, 1951) izi le su u nakla
di "Novo pokoljenje" u Zagrebu, koje je kasnije promijenilo ime u "Mladost". Obj
avio je zatim Zelenu patrolu (1952), Trinaest pria (1958), Modre prozore (1958),
Na tragu (1959) i Poletarce (1960). Oblakova djela tampana su dosad u tridesetak
raznih izdanja i prijevoda. Primio je pet knji evnih nagrada, etiri puta je odlikov
an.

Prvo izdanje romana Modri prozori iza lo je u izdanju zagrebake "Mladosti", od koje
je, 1959, i nagraeno. Te iste godine Modri prozori kao najbolja omladinska knjig
a godine nagrauju se saveznom nagradom "Mlado pokolenje" u Beogradu. Taj roman Da
nka Oblaka uvr ten je u kolsku lektiru u SR Hrvatskoj i SR Srbiji, preveden je na s
lovenski, makedonski, maarski i albanski jezik.