UDK 930.2:003.

07612/13
128
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 3. kolovoza 2013.
Prihvaeno za objavljivanje: 5. rujna 2013.

MARTIN ZADRANIN ALIAS IVAN BLUND:

(NE)POZNATI SREDNJOVJEKOVNI SPIS
O DUI I NJEZINIM MOIMA
Tomislav JANOVI, Zagreb
lanak izvjetava o srednjovjekovnom rukopisu pronaenom u kaptolskoj knjinici talijanskoga gradia Urbania, nedaleko od Urbina. Rukopis se sastoji od dva nejednaka i sadrajno
neovisna dijela: prvi je dio komentar na teoloki nauk Petra Lombardskog (Abstractiones de
Libro Sententiarum), a drugi filozofsko-psihologijski spis O dui i njezinim moima (De anima et de potentiis animae). Temeljem nekih povijesnih izvora i indicija oba su teksta pripisana
dominikanskomu opatu iz Zadra, stanovitomu Martinu, koji je ivio krajem 13. i poetkom 14.
stoljea. Prvi je dio rukopisa 2006. doivio kritiko izdanje, a drugi je tek nedavno transkribiran. Otkriveno je da se Martinov spis o dui sastoji iskljuivo od fragmenata djela nastalog
itavo stoljee prije (oko godine 1200.), iji je autor Ivan (John) Blund (Johannes Blundus),
jedan od prvih srednjovjekovnih komentatora Aristotelovih prirodoznanstvenih spisa i posrednik u recepciji grke i arapske psihologije na kranskom Zapadu. Usporedna analiza dvaju
tekstova otvara zanimljiva pitanja i o recepciji Blundova djela u visokoj skolastici i o namjeni
Martinove kompilacije.
KLJUNE RIJEI: Martin iz Zadra, John Blund (Johannes Blundus), srednjovjekovni rukopis, moi due, Aristotel, Avicena, filozofijska psihologija, prirodoznanstveni izvori, dominikanski red.

Uvod
Nakon skolastike renesanse u 12. stoljeu, prijelaz 13. u 14. stoljee donosi jo snaniji zamah intelektualnih aktivnosti irom kulturne Europe. Zahvaljujui dobro poznatim okolnostima (ponajvie institucionalizaciji i omasovljenju novih oblika pismenosti i
prenoenja znanja samostanima, katedralnim kolama i prevodilakim radionicama u
kojima se izuavaju, latiniziraju i komentiraju novootkriveni dijelovi Aristotelova opusa,
a potom i pojavi prvih sveuilita), broj autora i rukopisa biljei eksponencijalan rast, a
trend irenja znanja i razmjene ideja poprima obiljeja kulturne pandemije. Iz perspektive
dananjeg istraivaa, svako otkrie novog izvora otvara nove mogunosti usporedbe i
171

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

(re)interpretacije onih postojeih, ime slika o formiranju jedinstvene kulture latinskog

Zapada s vremenom postaje nijansiranija sve bogatija detaljima koje je pokatkad teko
uklopiti u prethodno utvrene obrasce.
Istraivaki napori radi dodavanja detalja toj irokoj slici katkad su motivirani parohijalnim
razlozima potrebom za dokazivanjem kontinuiteta nacionalne ili lokalne kulture te njezine
ukljuenosti u duhovna gibanja irih razmjera. To je tipina motivacija istraivaa hrvatske
znanstveno-filozofske batine. Premda e neki osporavati primjenu kriterija nacionalne pripadnosti na autore latinskog srednjovjekovlja na autore za koje se ne moe utvrditi jesu
li se, osim latinskog, sluili i narodnim jezikom postavlja se vanije pitanje: Koliko su
brojni i koliko vjerodostojni izvori o djelovanju takvih autora na hrvatskim prostorima?
to se humanistikog razdoblja tie, razmjerno bogata pisana ostavtina dovoljno je
spomenuti djela Stojkovia, Marulia i Vlaia opravdava zakljuak o hrvatskom doprinosu sredinjoj matici kulturnih zbivanja tadanje Europe. No to je sa starijim izvorima
onima prije 15. stoljea?
Uzevi u obzir ope okolnosti nastanka i razvoja skolastikog pokreta uniformnost i
uinkovitost novih komunikacijskih formi, ali i irinu geografsko-kulturnog prostora zahvaenog reformama iz 12. stoljea razumno je pretpostaviti da i na istonoj obali Jadrana djeluju pojedinci i zajednice koji su u dodiru s europskim sreditima uenosti i koji
od tih sredita preuzimaju ne samo nove ideje ve i retoriko-literarne forme namijenjene
njihovu irenju. Ipak, pouzdanih svjedoanstava u prilog toj pretpostavci nema. Za imena
o kojima postoje koliko-toliko vjerodostojni izvori meu kojima je najpoznatije ono
Hermana Dalmatina (ili Hermana Istranina) nije sporno da su podrijetlom s hrvatskih
prostora. Problem je u tome to turi biografski podatci o tim pretpostavljenim naijencima redovito govore o njihovu djelovanju izvan domovine, a samo iznimno kao u
sluaju trogirskog dominikanca i zagrebakog biskupa Augustina Kaotia o njihovu
utjecaju na duhovno formiranje vlastite sredine.
Imajui to u vidu, jasno je da svaki izvor koji bi mogao baciti novo svjetlo na hrvatsku
znanstvenu povijest srednjega vijeka a osobito izvor koji bi svjedoio o djelovanju skolastikih autora u hrvatskim obalnim gradovima privlai posebnu pozornost. Jedan od
takvih izvora predmet je ovog priopenja.
Rije je o rukopisu pronaenom u kaptolskoj knjinici talijanskoga gradia Urbania, nedaleko od Urbina, o kojem je prvi izvijestio Franjo anjek jo 1981. godine.1 Oslanjajui
se na bibliografske biljeke Hermana D. Christianopula (18. st.) i Thomasa M. Kaeppelija
(druga polovina 20. st.), dvojice uglednih povjesniara dominikanskog reda, ali i na dvije biljeke splitskog notara iz 1341. i 1344. godine, autorstvo nad rukopisom anjek je
pripisao dominikanskom opatu iz Zadra, stanovitomu Martinu, koji je ivio krajem 13. i
poetkom 14. stoljea.2 Rukopis se sastoji od dva sadrajno potpuno razliita i meusobno
1

Franjo ANJEK, Poeci teologije u Hrvata, Croatica christiana periodica (dalje: CCP), V (1981.) 7, str.
134135.
O Hermanu Dominiku Christianopulu i njegovu popisu rukopisa dominikanske knjinice u Zadru (Index
codicum manuscriptorum qui extant in Bibliotheca Jadrensi Fratrum Predicatorum) usp. Marijan BIKUP,
Rukopisni rariteti dominikanske knjinice u Zadru, CCP, XVIII (1994.) 34, str. 209218. O samome Martinu iz Zadra usp. Martin Zadranin (13./14. st.), u: Martin ZADRANIN, OP, Abstractiones de Libro Sen-

172

CCP 71 (2013.), str. 171191

nezavisna dijela pisana istom vrstom pisma3: prvi je dio komentar na teoloki nauk Petra
Lombardskog (Abstractiones de Libro Sententiarum), a drugi filozofsko-psihologijski spis
O dui i njezinim moima (De anima et de potentiis animae).4 Kako itav kodeks ima
vie od stotinu listova, dio posveen dui obuhvaa njegov znatno krai dio. No upravo tih
zadnjih 18 folija zasluuje posebnu pozornost. Evo zato.
Teoloki dio rukopisa, koji je 2006. doivio kritiko izdanje,5 zanimljiv je u prvom redu
zbog samog autora ije ime sugerira da je na neki jo nedovoljno razjanjen nain bio
vezan za Zadar i hrvatsku obalu. Ako izuzmemo taj (teko provjerljiv) biografski podatak, rukopis se u nekom drugom pogledu ne razlikuje od nebrojenih slinih primjeraka
svog anra. Naime, velika veina komentara na Sentencije Petra Lombardskog, kakvih
se u Martinovo doba nakupio ve troznamenkasti broj, primjer su didaktiko-egzegetske
literature bez vee znanstveno-filozofske vrijednosti.6 Ti su komentari, po uzoru na same
Petrove Sentencije (nastale oko 1150.), sluili kao vjeba izlaganja i tumaenja teolokih
istina, da bi u 13. stoljeu postali nekom vrstom licentiae theologiae neformalne ulaznice u najelitniji razred skolastikih intelektualaca.7
Nasuprot tome, kako zbog teme kojom se bavi tako i zbog naina njezine obrade analiza
pojedinih dijelova (moi) due, identifikacija njihovih modanih lokacija i rasprava pitanja vezanih za njihov ontoloki status , a osobito zbog imenovanih i neimenovanih izvora,
meu kojima dominiraju Aristotel i Avicena (Ibn Sn), kratka rasprava o dui nedvojbeno
je zanimljivija od teolokog dijela Urbanijskog rukopisa, barem s povijesno-znanstvenog
stajalita. Zapravo ne bi bilo pretjerano rei da je ta rasprava mali raritet meu slinim srednjovjekovnim tekstovima. Iako su Aristotelovi prirodoznanstveni spisi, zahvaljujui masovnijoj diseminaciji, a onda i iroj recepciji njihovih prijevoda i komentara, ve sredinom 13.
stoljea postali standardna sveuilina lektira (dodue samo na studijima slobodnih umijea), teoloko-spekulativni pristup ostat e dominantan u empirijskim disciplinama od
kozmologije i astronomije do biologije i psihologije sve do kraja srednjega vijeka. Tekstovi u kojima je teoloka spekulacija ravnopravna, a kamoli podreena, izlaganju i tumaenju
prirodoznanstvenih izvora a to su uglavnom oni grki i arapski (uz neke rijetke srednjovje-

5
6

tentiarum (13./14. st.), Croatica christiana Fontes, sv. XXIV, Scripta auctorum medii aevi 3, prir. Marijan
BIKUP, izd. Kranska sadanjost, Zagreb, 2006., str. 79.
S time da su oba dijela rukopisa pisana rukama vie razliitih pisara. Vidi Jakov STIPII, Paleografska
analiza rukopisa, u: Martin ZADRANIN, OP, Abstractiones, str. 1113.
Drugi dio rukopisa o kojem e ovdje biti rijei, tj. spis De anima et potentiis animae, transkribirala je Branka
Grbavac, a na hrvatski prevela Iva Kurelac. I transkripcija i prijevod nastali su prije spoznaje o izvoru kojim
se autor rukopisa obilato sluio. Transkribirani tekst trebao bi ugledati svjetlo dana u izdanju Kranske
sadanjosti.
Martin ZADRANIN, OP, Abstractiones.
Kao vane iznimke mogu se navesti komentari uz Sentencije nekih od najveih skolastikih umova, poput
Alberta Velikog (Paul S. MACDONALD, History of the Concept of Mind: Speculations about Soul, Mind
and Spirit from Homer to Hume, Aldershot, 2003., str. 179) ili Dunsa Skota (Genadij G. MAJOROV, Formiranje srednjovekovne filozofije, Beograd, 1979./1982., str. 17).
O Sentencijama i komentatorima usp. Frederick COPLESTONE, A History of Philosophy, vol. II (Medieval
Philosophy), New York, 1950./1993., str. 168) i Martin ZADRANIN, OP, Abstractiones, str. 1718 (tekst
prireivaa Marijana Bikupa).

173

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

kovne kao to su Quaestiones Salernitanae) razmjerna su rijetkost u skolastikom razdoblju, a pogotovo kada su u pitanju autori iz kontinentalnog dijela Europe.8
Moe li se onda, ve na temelju tih opih injenica, za drugi dio Urbanijskog rukopisa rei
da sadri dosad nepoznat i originalan prinos srednjovjekovnoj psihologiji, i to iz pera
jednog Hrvata? Ili bi takav zakljuak bio ishitren?
Kaimo odmah: takav bi zakljuak bio ishitren, ali ne zbog nepoznanica vezanih za ime,
podrijetlo ili biografske okolnosti njegova predmnijevanog autora, ve iz sasvim drugog
razloga. Naime, Martinov spis nije izvoran (u dananjem smislu te rijei), ve je kompilacija dijelova manje poznate Rasprave o dui (Tractatus de anima), koju je (barem)
stoljee prije sastavio Ivan (John) Blund (Johannes Blondus ili Blundus), pariki student,
oxfordski profesor i canterburyjski nadbiskup, jedan od prvih srednjovjekovnih komentatora Aristotelovih prirodoznanstvenih spisa i posrednik u recepciji grke i arapske psihologije na kranskom Zapadu! No krenimo redom kako bismo rasvijetlili okolnosti te
neobine posudbe.
Johannes Blund i njegov Tractatus de anima
Tractatus de anima jedini je sauvani spis Johna Blunda (oko 1175.1248.). Spis je najvjerojatnije nastao oko 1200. godine9, ili u Oxfordu ili u Parizu. U Parizu je Blund boravio
(najmanje) dva puta jednom kao student slobodnih umijea (prije 1200.), a drugi put s
namjerom da stekne najvii akademski stupanj u teologiji (izmeu 1208. i 1214.), to mu
je i uspjelo. Izmeu i nakon ta dva parika boravka predavao je u Oxfordu, najprije slobodna umijea a potom (nakon 1229.) i teologiju. Od ostalih poznatih biografskih podataka
najvaniji je onaj da je 26. kolovoza 1232. izabran za nadbiskupa od Canterburyja, da bi
nepunih godinu dana potom bio opozvan zbog izostanka papine potvrde za taj izbor (navodno iz doktrinarnih razloga). U laudaciji uoi izbora Henry od Avranchea hvali Blunda
kao prvog koji je u svojoj ei za znanjem prouio Aristotelove knjige, nakon to su
Arapi Aristotelove knjige upravo bili poslali, to znai da nijedan prije njega nije te knjige
vie proslavio i o njima predavao, o emu priaju i Oxford i Pariz.10
I doista, Blund stoji gotovo na samom poetku duge i uspjene razvojne linije znanosti
o dui. Otkrivanjem Aristotelova psihologijskog opusa najprije neizravno, preko ko8

10

Richard W. SOUTHERN, Robert Grosseteste. The Growth of an English Mind in Medieval Europe, Oxford,
1986., str. 5061 i 101 (citirano u: Dorothe WERNER, Einleitung, u: John BLUND, Traktat ber die Seele, prir. Dorothe WERNER, Freiburg, 2005., str. 2627 i 42 (dalje: D. WERNER, Einleitung). Southern
zastupa tezu da je kod britanskih autora 12. i ranog 13. stoljea (poput Blunda, Adelarda iz Batha, Daniela
od Morleya ili Alexandera Nequama), za razliku od onih kontinentalnih, vidljivo naglaeno zanimanje za
empirijska i prirodoznanstvena pitanja. Kod Blunda se to zanimanje u prvom redu oituje u njegovim vrlo
opsenim razmatranjima fiziologije vanjskih osjetila i njegovoj teoriji o sjenama. Usp. Daniel A. CALLUS,
The Treatise of John Blunt on the Soul, Autour dAristote. Recueil detudes de philosophie ancienne et
medievale offert a Monseigneur A. Mansion, Louvain, 1955., str. 487.
Ova se procjena temelji na injenici da se Blundov zemljak Aleksandar Nequam nedvojbeno oslanjao na
Blundov Traktat pri pisanju svoga djela De naturis rerum, za koje je nedvojbeno utvreno da nije moglo biti
zavreno prije 1204. Usp. D. WERNER, Einleitung, str. 10.
Citat preuzet iz: Daniel A. CALLUS i R. W. HUNT, Introduction, u: Iohannes BLUND, Tractatus de
Anima, prir. Daniel A. CALLUS R. W. HUNT, Auctores Britannici Medii Aevi, London, 1970.

174

CCP 71 (2013.), str. 171191

mentara velikih islamskih uitelja, a potom i izravno, nakon to su Aristotelovi tekstovi

postali dostupni u latinskom prijevodu11 pred srednjovjekovnim se misliocem rastvorilo
novo i potencijalno plodno podruje znanstvenog interesa. Disciplina koja je trebala udovoljiti tom interesu, a koja e jo itav niz stoljea ostati u okrilju filozofije, zapoela je
svoj emancipatorski put kao neobian spoj aristotelovske psihologije, galenovsko-arapske
medicine, platonikog nauka o dui posredovanog neoplatonistima, Augustinom i nekim
drugim patristikim autoritetima, i skolastike pojmovne analize u stilu suvremene filozofije uma. Blundova Rasprava o dui sadri poneto od svega navedenog.
Razlozi zbog kojih je filozofiranje o dui u 13. stoljeu poelo poprimati obiljeja autonomne discipline viestruki su i kompleksni te prelaze okvire ovog ogleda. Spomenimo
ukratko tek dva. S jedne strane, potaknuti svojom doktrinarnom obvezom dokazivanjem
posebnog statusa due u odnosu na ostala bia skolastiki filozofi pokuali su integrirati
antika psihologijska i medicinska znanja u zadani teoloki okvir. Premda je njihov pokuaj
razumijevanja strukture i funkcije due, njezina odnosa prema tijelu i njezina poloaja u hijerarhiji bia, sputan predrasudama i ogranienjima sasvim razumljivim za vrijeme u kojem
su djelovali, spoznaja o posebnosti due u odnosu na druge kategorije bia posvijestila je
potrebu za posebnim nainom njezina prouavanja. S druge strane, i s time u vezi, skolastiki su se mislioci, od Blunda nadalje, nali u povoljnijem poloaju od svojih patristikih i
ranosrednjovjekovnih prethodnika budui da su od Aristotela posredstvom njegovih arapskih prevoditelja i komentatora mogli preuzeti znanstveni aparat pogodan za opisivanje,
klasifikaciju i objanjenje duevnih moi. O znanstvenoj plodnosti toga pojmovnog sustava
najbolje svjedoi njegova dugovjenost otpornost na revizije i kritike koja traje praktiki
do dananjih dana.
Formalno gledano, iako nosi naslov Traktat, Blundovo djelo ima strukturu tipine skolastike rasprave (disputatio) sustavnog izlaganja doktrine u kojem nakon formulacije pojedinanog problema (quaestio) slijedi izlaganje moguih stavova i argumenata te protustavova i protuargumenata (obiectio), da bi se spor razrijeio autorovim (i autoritativnim) prijedlogom rjeenja (solutio) koje ukljuuje i odgovor na prethodno iznesene prigovore.12 Takva
11

12

Meu tim spisima, dakako, sredinje mjesto zauzima De anima. Najstariji poznati prijevod tog Aristotelova
djela s grkog izvornika jest onaj Jakoba Mleanina iz sredine 12. stoljea. Tim se prijevodom, poznatim
kao translatio vetus, najvjerojatnije sluio Blund. Noviji prijevod, translatio nova, djelo je Vilima od Moerbeckea oko sredine 13. stoljea (usp. Carla DI MARTINO, Memory and Recollection in Ibn Sns and Ibn
Rushds Philosophical Texts Translated into Latin in the Twelfth and Thirteenth Centuries: A Perspective
on the Doctrine of the Internal Senses in Arabic Psychological Science, u: Forming the Mind: Essays on
the Internal Senses and the Mind/Body Problem from Avicenna to the Medical Enlightenment, ur. Henrik
Lagerlund, Dordrecht, str. 17, i Johannes HIRSCHBERGER, Geschichte der Philosophie: Altertum und
Mittelalter, Freiburg im Breisgau, 1980., str. 433). Od prijevoda s arapskog treba spomenuti onaj Michaela
Scota s poetka 13. stoljea. Rije je zapravo o prijevodu opsenih Averroesovih komentara na De anima u
sklopu kojih je preveden i cjelokupan Aristotelov tekst. Usp. Bernard G. DOD, Aristoteles Latinus, u: The
Cambridge History of Later Medieval Philosophy, ur. Norman KRETZMANN Anthony KENNY Jan
PINBORG Eleonore STUMP, Cambridge, 1988., str. 5859 i 77.
A disputation is an institution which excellently formalises the dialectical procedure described by Aristotle:
present a problem (aporia), set down the conflicting opinions of philosophers (endoxa, phainomena), resolve
the difficulty and restate the endoxa in a muddle-free manner (A. KENNY; J. PINBORG, Medieval Philosophical Literature, u: The Cambridge History of Later Medieval Philosophy, ur. Norman KRETZMANN
Anthony KENNY Jan PINBORG Eleonore STUMP, Cambridge, 2008., str. 25 (dalje: A. KENNY; J.
PINBORG, Medieval Philosophical Literature).

175

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

struktura jasno odslikava sturukturu usmene rasprave tipine za srednjovjekovna sveuilita.

Zapravo, ima naznaka da je i sam Blundov Traktat nastao na temelju njegovih predavanja za
parike studente. Jedna od zanimljivijih naznaka za to jest reenica iz 312. odlomka u kojoj
se nenadano spominje Odgovaratelj (Respondens): Anima sensibilis est substantia corporea,
ut dicit Respondens, et distenditur per totum corpus hominis (Osjetilna je dua tjelesna
supstancija, kao to kae Odgovaratelj, koja je proirena na itavo tijelo).13
Sadrajno gledano, Blundov Traktat vjerno slijedi tematsku razdiobu Avicenine De anime,
osobito peti dio prve knjige, koji sadri podjelu glavnih dijelova (moi) due zajedno s
njihovim definicijama i modanim lokacijama, nakon ega slijedi detaljan komentar svakog dijela zasebno. Jedino zavrni dio Traktata, koji raspravlja problem slobodne volje,
odudara od te Avicenine sheme.
etiri su glavna dijela Traktata14: u prvom dijelu Blund postavlja temeljno pitanje o postojanju i naravi due, navodi uvenu Aristotelovu definiciju (De anima, II, 1, 412a 2728 i 412b
56) prema kojoj je dua ono to daje savrenstvo organskom tijelu koje posjeduje ivot in
potentia, zatim izlae znanstveno-teorijski okvir u koji smjeta pojedine aspekte rasprave
o dui, da bi zavrio s pregledom stavova razliitih autora o dui te argumentima protiv
njezina (jednostavnog) poistovjeivanja s tijelom; u drugom (vrlo kratkom) dijelu izlae
osobine vegetativne due; u treem neobino detaljno objanjava funkciju i fiziologiju osjetilne due i njezinih moi (pet vanjskih i pet unutarnjih osjetila, i to prema Aviceninoj podjeli
koja je nadopunjena, ali i bitno revidirana Aristotelova); u petom dijelu raspravlja pitanja
jedinstva vegetativne, osjetilne i razumske due, njezine propadljivosti i njezinih zasluga,
zatim izlae vrlo sloenu teoriju o moima razumske due, kako praktinim tako i teorijskim
(ukljuujui Avicenino uenje o etirima aspektima/razvojnim stadijima intelektualne spoznaje: intellectus materialis, intellectus adeptus, intellectus in effectu i intellectus agens, te
njegovo neoplatoniki intonirano o uenje o prvom davatelju oblika koji u potencijalno
ivo tijelo ulijeva duu15) da bi itav Traktat zavrio pitanjem o sjeditu due (kandidati su:
mozak, srce i krv) i njezinu odnosu prema slobodnoj volji.
Ve je na temelju uvida u ovu strukturu, a pogotovo na temelju detaljne analize teksta Traktata i njegovih izvora, posve jasno da je Blundovo izlaganje Aristotelove psihologije pod
mnogo snanijim utjecajem Avicenine, mjestimino dosta radikalne, reinterpretacije Aristotelove psihologije, nego to je plod neovisnog studija izvornih i za dvanaestostoljetnog itatelja
vjerojatno vrlo kriptinih Aristotelovih formulacija. Ako toj injenici pridodamo i lako prepoznatljive neoplatonike utjecaje, posredovane Boetijem i Augustinom (npr. teoriju o acies
animi), moemo se sloiti s Dorothe Werner da je, restrukturiranjem elemenata kranskog

13

14
15

Usp. Michael W. DUNNE, Introduction, u: John BLUND, Treatise on the Soul, prir. Daniel A. CALLUS
R. W. HUNT Michael W. DUNNE, Auctores Britannici Medii Aevi II, Oxford, 22013., str. XIV (dalje:
M. W. DUNNE, Introduction). Dunne se ovdje poziva na lanak Daniela A. CALLUSA, The Treatise of
John Blunt on the Soul, Autour dAristote. Recueil detudes de philosophie ancienne et medievale offert a
Monseigneur A. Mansion, Louvain, 1955., str. 483. Zanimljivo je da Martinov rukopis na stranici 189 vjerno
prenosi tu reenicu.
Ovdje slijedim podjelu Dorothe WERNER (Einleitung, str. 1217).
U ovom dijelu nalazi se i jedan zabavni odlomak na koji upozorava M. W. DUNNE (Introduction, str.
XXIV). U tom odlomku (370) Blund raspravlja pitanje je li dua filozofa odvojena od tijela mudrija od due
idiota odvojene od njegova tijela.

176

CCP 71 (2013.), str. 171191

shvaanja due koji su mu stajali na raspolaganju te njihovim smjetavanjem u aristotelovsko-avicenovski kontekst, Blund ponudio neke nove strategije za premoivanje jaza izmeu
tijela i due. Neovisno o tome koliko su te strategije stvarno utjecale na autore 13. stoljea,
kao i na razvoj filozofijske psihologije openito, nedvojbena je injenica da su jo poetkom
14. stoljea imale svoje poklonike tako barem svjedoi sluaj Urbanijskog rukopisa.
Usporedba Martinova i Blundova teksta
Ve povrna analiza drugog, kraeg dijela Urbanijskog rukopisa koji je, kao i komentari
na Petrove Sentencije, pripisan Martinu iz Zadra upuuje na jednu neobinost: odsutnost
skolastikih izvora. Najmlai autoritet na kojeg se pisac izrijekom poziva, i to na sedam
mjesta (ukljuujui jedno nejasno mjesto), jest Avicena (Ibn Sn), koji je ivio u 11. stoljeu. (Citirani tekstovi poznati su pod nazivom Metaphysica i De anima, a dio su Avicenina
enciklopeijskog djela Kitab al-ifa ili Knjige o izlijeenju.) Od antikih autoriteta oekivano prevladava Aristotel, na kojega se pisac poziva 13 puta (De anima, Topika, Fizika,
De corruptione et generatione, Analytica posteriora), dok su od ostalih spomenuti Platon
(Menon i Timej) i Porfirije (Isagoge). Od patristikih autora Augustin je spomenut na etiri
mjesta (De trinitate i De consensu Evangelistarum), a po jednom Boetije (De consolatione
philosophiae) i Jeronim (neidentificirano djelo). Iako postoje naznake o utjecaju mlaih
autora (ukljuujui one ranoskolastike, npr. Gundisalvija16), moe se sa sigurnou zakljuiti da pred vremenski bliim izvorima autor daje prednost onim udaljenijima. No, kao to je
ve naglaeno, za analizu izvora puno korisnija podjela od one na starije i novije jest podjela
na filozofsko-teoloke i prirodoznanstvene izvore, od kojih su prvi uglavnom patristiki (ili
patristiki posredovani antiki izvori: boetizirani Aristotel i augustinizirani Platon), a
potonji antiki i arapski (uz utjecaj nekih srednjovjekovnih tekstova17).
Zanimljivo je da se slika o strukturi izvora bitno ne mijenja ni nakon identifikacije predloka kojim se pisac drugog dijela Urbanijskog rukopisa obilato posluio u sastavljanju
svog teksta. Premda je nakon te spoznaje jasno zato u Martinovu spisu nema tragova
utjecaja trinaestostoljetnih velikana poput Alberta, Tome ili Bonaventure18, konstatacija
16

17

18

Osim to je autor vlastitog spisa o dui u kojem anticipira itav niz pitanja skolastike filozofije uma (meu
ostalima i pitanje koje je tema XXIV. poglavlja Blundova Traktata: Je li dua jednostavna ili sloena supstancija?) Gundisalvi se, inae lan uvene prevodilake radionice u Toledu, smatra autorom jedne od dviju
inaica latinskog prijevoda Avicene koja je u upotrebi u 12. stoljeu, i to upravo one inaice iz koje potjee
est od sedam gore spomenutih citata Avicene u Martinovu/Blundovu tekstu (M. W. DUNNE, Introduction, str. XII).
Quaestiones Salernitanae nepoznatih autora (gdje je izloena poznata teorija o etirima vrstama tjelesnih
tekuina, trima vrstama daha i njima odgovarajuim tjelesnim organima), zatim tri spisa Adelarda iz Batha
(Conversation with his Nephew. On the Same and the Different, Questions on Natural Science, and On Birds)
i Dragmaticon Guillelmusa de Conchisa. Usp. D. WERNER, Einleitung, str. 1819, i M. W. DUNNE,
Introduction, str. XII.
Na ovome je mjestu teko ne povui paralelu s prvim dijelom rukopisa s tekstom komentara na Petrove
Sentencije. Naime, meu vie od 550 izvora koje je prireiva kritikog izdanja tog rukopisa, Marijan Bikup, uspio identificirati nema ni jedne reference koja bi se odnosila na velike autoritete 13. stoljea. (Najmlai identificirani izvori su iz vremena samog Petra Lombardskog, dakle iz prve polovine 12. stoljea.) To
je neobino ako je rukopis doista sastavila osoba koja je ivjela krajem 13. i poetkom 14. stoljea, i jo k
tome bila lan dominikanskog reda. Tu je okolnost uoio i sam prireiva kritikog izdanja, koji je ponudio

177

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

o njegovoj utemeljenosti u predskolastikim izvorima kako patristikim tako arapsko-antikim i dalje stoji. tovie, takav se zakljuak moe izvesti za itav tekst Blundova
Traktata, a ne samo za one njegove dijelove koji su preuzeti u Martinovu rukopisu. Jedina
spomena vrijedna iznimka je Anselmova rasprava o slobodnoj volji, za koju je ve na
prvi pogled jasno da je presudno utjecala na zavrni dio Blundova djela na dva zavrna
poglavlja koja su u Martinovu rukopisu izostavljena.
No kako se dva teksta sadrajno odnose jedan prema drugome? Koji su dijelovi Blundove
rasprave preuzeti u Martinovoj, ima li u tom preuzimanju neke logike i moemo li
temeljem tih uvida spekulirati o namjeni rukopisa pronaenog u urbanijskoj knjinici?
Budui da odgovori na ta pitanja zahtijevaju usporednu analizu dvaju tekstova, Martinova i Blundova, za tu je svrhu priloena tablica koja prikazuje njihova meusobna
preklapanja i odstupanja.
Radi lakeg snalaenja u tablici potrebno je dati nekoliko napomena. (1) Martinov tekst
vjerno prati tijek Blundova Traktata, to znai da je redoslijed tekstovnih cjelina u dvama
spisima (osim na jednome nejasnom mjestu) identian, bez obzira na to to su u Martinovu
rukopisu mnoge od tih cjelina (bilo da je rije o reenicama, odlomcima ili itavim poglavljima) izostavljene. (2) Paginacija kraih tekstovnih cjelina (odlomaka) dana je prema kritikim izdanjima Blundova Traktata iz 1970. i 2013. Podjelu na odlomke nainio je Daniel
Callus, O. P., glavni prireiva prvog izdanja, koji je preminuo neposredno prije njegova
dovrenja. (3) Naslovi veih tekstovnih cjelina (poglavlja) izvorni su, tj. potjeu od samog
Blunda. (4) Oznake za tekstovne cjeline Martinova spisa (174205) oznaavaju stranice u
rukopisu koji je danas u posjedu kaptolske knjinice talijanskoga gradia Urbania. Drugim
rijeima, Martinov tekst nije podijeljen na sadrajne cjeline (iako se u veem dijelu teksta
te cjeline mogu razmjerno jednostavno rekonstruirati jer se uglavnom poklapaju s Blundovim poglavljima). (4) Postoje tri rukopisa Blundova Traktata na temelju kojih je nainjeno
kritiko izdanje: Cambridgeski, Praki i Vatikanski manuskript (u tablici oznaeni kao CM,
PM i VM), od kojih su prva dva iz 13., a trei iz 14. stoljea.19 Na mjestima gdje ti rukopisi
znatnije odstupaju jedan od drugoga u tablici je navedeno kojem se od triju priklanja Martinov tekst. (5) Od izvora su navedeni samo oni na koje se autor izrijekom poziva, i to uz
tekstovne cjeline (prema Callusovoj podjeli) u kojima se ti citati pojavljuju. Inae, vrlo
iscrpan kritiki aparat obaju novijih izdanja Blundova Traktata, njemakog (2005.) i engle-

19

objanjenje za izostanak spomena Tome Akvinskog, Martinova subrata. Objanjenje glasi (str. 8 i 171172)
da se Martin vjerojatno suzdrao od spomena Tomina imena zbog poznatih osuda krivovjernih uenja od
strane parikog biskupa tiennea Tempiera 1270. i 1277. godine. Te su se osude, izmeu ostalih, ticale
ili mogle ticati i Tome, tonije njegovih navodno averoistikih interpretacija Aristotela. Neposredno nakon
osude iz oujka 1277. pokrenut je i zaseban istrani postupak protiv Akvinevih spisa, ali je taj postupak, nakon papine iznenadne smrti, obustavljen. No neovisno o tome sretnom ishodu, Tempierove osude ionako
nisu imale vei utjecaj na popularnost tomistikih ideja meu parikim studentima, osobito meu onima iz
dominikanskog reda (usp. Robert WIELOCKX, Mediaeval Reactions to the Encounter Between Faith and
Reason, Milwaukee, 1995.). Stoga je malo vjerojatno da su mogle utjecati na autora Abstractiones de libro
Sententiarum pretpostavljenog Martina ak i ako je on ivio u doba kada su izdane. Razlog nepozivanja
na Tomu (ili na bilo kojeg drugog autora koji je djelovao nakon 1250.) mogao bi biti trivijalniji da je (ba
kao i u sluaju Martinova Traktata o dui) tekst nastao znatno ranije nego to je datiran na osnovi paleografske analize rukopisa (koji, prema decidiranoj tvrdnji Jakova Stipiia, ionako nije pisao sam autor).
Oznake rukopisa: Cantabrigiae, Bibl. Collegii S. Iohannis, cod. 120; Pragae, Bibl. Universitatis, cod. IV. D
13 (667); Civitatis Vaticanae, cod. Vat. lat. 833.

178

CCP 71 (2013.), str. 171191

skog (2013.)20, sadri i velik broj neimenovanih, tj. prikrivenih izvora, to istraivau omoguuje praenje pojedinih idejnih utjecaja, a onda i moguu reviziju dosadanjih spoznaja o
formiranju znanstvene slike svijeta u Blundovo doba, na prijelazu iz 12. u 13. stoljee doba
koje se smatra kljunim u povijesti srednjovjekovne filozofije.21
Johannes Blund: Tractatus de anima

Odlomak
(Callus,
1970.)

Naslov poglavlja

[uvodni odlomak etiri

reenice]

I.i. An anima sit (Postoji li

dua?)

313

I.ii. An motus orbicularis

sit naturalis vel voluntarius (Je li kruno kretanje
[nebeskih tijela] prirodno
ili voljno?)

1416

II.i. De essentia animae (O

biti due)

1722

II.ii. Cuius artificis sit

speculatio anima (Kojem
umijeu pripada razmatranje o dui?)

2334

III. De diversorum opinione de anima (O razliitim

stavovima o dui)

3545

IV. Utrum anima vegetabilis, sensibilis et rationalis

sint eadem anima (Jesu
li vegetativna, osjetilna i
razumska dua jedna te ista
dua?)

4654

V. De viribus animae
vegetabilis (O moima
vegetativne due)

20

21

Martinus de Iadra: De potentiis animae

str.

Preuzeti dijelovi teksta

(po odlomcima)

174

54 (zadnja reenica zadnjeg odlomka, koja

najavljuje temu Blundova VI. poglavlja, poetna je reenica Martinova teksta: Sequitur
ut dicamus anima sensitiva et eius viribus.)

175

Preuzeti
izvori

John BLUND, Traktat ber die Seele (prir. Dorothe WERNER), Freiburg, 2005., i John BLUND, Treatise
on the Soul, prir. Daniel A. CALLUS R. W. HUNT Michael W. DUNNE, Auctores Britannici Medii Aevi
II, Oxford, 22013.
The growing flood of translations of Arabic of Jewish works marks a watershed in the history of medieval
speculation and learning. It splits the history of medieval thought into two periods, with the break coming
most dramatically in the early thirteenth century (David LUSCOMBE, Medieval Thought [History of Western Philosophy II], Oxford New York, 1997., str. 74). Kao jednog od najranijih latinskih autora koji se
pokuao uhvatiti u kotac s navalom novih ideja o umu Luscombe navodi upravo Johna Blunda.

179

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

5561

VI. De anima sensibili (O

osjetilnoj dui)

176

6282

VII. De viribus animae

sensibilis secundum ordinem (O moima osjetilne
due, prema [njihovu]
redoslijedu)

177

55 (11 reenica, tj. gotovo itav dugi odlomak; nedostaje nabrajanje osjetila na samom
kraju, a neke rijei su isputene ili zamijenjene)
61 (prva od dvije reenice, nepotpuna)

Aristotel:
Topica IV, 5,
126 a 710

6263 (oba odlomka u cijelosti, osim kraja

zadnje reenice)

Aristotel: Topica II, 8, 113a

34113b 3
Aristotel: De
Anima III, 10,
433b 15

64 (prva od dvije reenice, s time da je izostavljena reenica u kojoj se Blund poziva na

Avicenu)
65 (vei dio odlomka: nedostaje sredinji dio
druge reenice kao i u VM, a na kraju zadnje
reenice umjesto diverse vires stoji forme
diverse)
67 (vei dio odlomka: nedostaje nekoliko
rijei i prvi dio zadnje reenice)
68 (dvije od etiri reenice: umjesto nastavka
odlomka: Ergo et cetera)
6970 (oba odlomka u cijelosti, osim to su
neke rijei dodane ili isputene, a nedostaje i
dio zadnje reenice)
71 (itav odlomak, osim kraih dijelova
teksta koji nedostaju ili su izmijenjeni)
72 (itav odlomak, osim to je isputen dui
dio teksta u sredini odlomka i to su rijei
antecedens i consequens u prvoj reenici
zamijenile mjesto)
75 (dio odlomka: nedostaju krai dijelovi teksta u sredini te reenica i pol na kraju odlomka; neke rijei zamijenjene a neke dodane)
76 (itav kratki odlomak)
77 (poetak i kraj odlomka)
78 (dio zadnje reenice: nedostaju zadnje
etiri rijei)
[Budui da je u Martinovu tekstu isputen
itav prvi dio ovog odlomka, tj. zavretak
77. nakalemljen na zadnju reenicu 78.
odlomka, stjee se dojam da citat koji slijedi
nakon rijei et dicitur takoer potjee od
Aristotela (kao i prethodno citirani tekst).
itatelj Blundova rukopisa ne moe doi u
takvu zabludu jer mu je dostupan prethodni
dio teksta.]
81 (dio odlomka: nedostaje reenica i pol u
sredini te dio teksta pred kraj odlomka)

8388

VIII. De viribus animae

sensibilis apprehensivis
(O zamjedbenim moima
osjetilne due)

89117

IX. De visu (O vidu)

118136

X. De luce (O svjetlosti)

180

83 (dvije od tri reenice, s time da je tekst

druge reenice neto izmijenjen)
84 (jedna od etiri reenice)

178

89 (druga reenica definicija vida: izostavljen poetak idue reenice u kojem se Blund
poziva na Avicenu)

Aristotel:
Topica IV, 5,
126a 1316

CCP 71 (2013.), str. 171191

137145

XII. De umbra (O sjenama)

145175

XII. De auditu et sono et

eorum dispositionibus (O
sluhu, zvuku i njihovu
ustroju)

176192

XIII. De reverberatione
soni, scilicet de echo (O
odbijanju zvuka ili o jeci)

193197

XIV.i. De olfactu (O osjetilu mirisa)

198201

XIV.ii. De odore, et quare

potius immutat olfactum
quam alium sensum (O
mirisu i zato on drai
upravo osjetilo mirisa a ne
neko drugo osjetilo)

202207

XIV.ii. Utrum instrumentum odoratus sit alicuius

odoris (O tome ima li sam
organ mirisa neki miris)

208216

XV. De gustu (O okusu)

208 (trea reenica definicija okusa: izostavljen prethodni dio odlomka u kojem se
Blund poziva na Avicenu)

217231

XVI. De tactu (O opipu)

217 (trea reenica definicija opipa; jedna

rije nedostaje, a dvije su rijei izmijenjene)

145 (nepotpuna prva reenica definicija

sluha: isputen dio reenice u kojem se Blund
poziva na Avicenu)

193 (nepotpuna druga reenica definicija

mirisa: isputen dio reenice u kojem se
Blund poziva na Avicenu)

232 (dvije uvodne reenice koje vjerno slijede PM koji se ovdje znatno razlikuje od VM
i CM)
236 (itav odlomak, osim to su pojedine
rijei izmijenjene)
237 (dio odlomka: isputena 2. i 3. reenica,
ba kao i u PM, a zadnja reenica prekinuta
te na nju nakalemljen prvi dio poetne reenice 244. odlomka)

232249

XVII. De sensu communi

(O zajednikom osjetilu)
179

238 (prve tri reenice, s time da nedostaju

dvije rijei, a neke su rijei zamijenjene ili im
je zamijenjen redoslijed)
244 (vei dio odlomka: umjesto dijela prve
reenice koji je pridruen odlomku 237 umetnuto desetak rijei koje se ne mogu pripisati
Blundu; u sredini odlomka nedostaje redak i
pol teksta, a mnoge su rijei izmijenjene ili
isputene npr. u nabrajanju osjetila umjesto
tum a gustu stoji et cetera)
246 (dio odlomka: nedostaju zadnja etiri
retka, uz nekoliko isputenih i izmijenjenih
rijei)
249 (dio zadnje reenice odlomka odnosno
poglavlja: dvije isputene i nekoliko izmijenjenih rijei)

Avicena: De
anima I, 5
(Avicenna Latinus. Liber de
anima..., sv. I,
1972., str. 87)
Aristotel: De
anima III, 1,
425 a14b3; 2,
426 b 8 i dalje
Avicena: De
anima (ibid.,
str. 88)

181

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

180
250253

XVIII. De imaginatione
(O mati)

181

182
254261

XIX. De estimatione (O
prosudbi)

183

262275

XX. De memoria (O sjeanju)

184

276295

182

XXI. Utrum sit remisci

oblivionis (Moemo li se
prisjetiti zaborava?)

250 (itav odlomak, uz nekoliko isputenih

ili izmijenjenih rijei)
251 (itav odlomak, s time da je kraj druge
reenice neprepoznatljiv, a u ostatku odlomka
je nekoliko rijei isputeno ili izmijenjeno)
252 (itav odlomak, osim to je zamijenjen
redoslijed rijei na kraju prve i isputen
poetak druge reenice)
253 (itav odlomak, osim dijela prve reenice
koja je neznatno izmijenjena)
254 (itav odlomak, osim to je izmijenjen
kraj druge reenice i to je rije Commentator tj. Avicena teko prepoznatljiva)
255 (itav odlomak, osim nekoliko isputenih
ili izmijenjenih rijei)
256 (itav odlomak, s time da Martin vjerno
slijedi PM, koji se u ovom odlomku dosta
razlikuje od VM i CM)
257 (itav odlomak, osim to nedostaje isti
dio teksta kao i u PM i VM i to su neke
rijei isputene)
258 (itav odlomak, osim dvije isputene
rijei)
259 (itav odlomak, osim to je na dva mjesta
isputena rije animalia i to su dvije rijei
izmijenjene; u ovom odlomku tekst slijedi
VM i CM, koji su za itav redak dui od PM)
260 (itav odlomak, osim nekoliko isputenih
rijei)
261 (itav odlomak, osim to su isputene
dvije rijei; tekst predzadnje reenice odgovara VM)
262 (itav odlomak, osim to je isputen dio
zadnje reenice, kao i u PM)
266 (dio odlomka: u sredini odlomka isputen kraj jedne i poetak druge reenice;
ostali isputeni dijelovi nedostaju i u PM)
267 (itav odlomak, osim to je nekoliko
rijei isputeno, a dio teksta ponovljen, tj.
dvaput napisan)
268 (itav odlomak, osim to na jednome mjestu paralelno postoje dvije verzije teksta: jedna
u skladu s PM i VM, a druga u skladu s CM)
270 (itav odlomak, osim samog poetka koji
se razlikuje u dvije rijei)
275 (dio zadnje reenice, koja je ujedno prva
reenica XXI. poglavlja: dvije rijei dodane)
279 (prve dvije reenice, s time da je isputen
podnaslov solutio zajedno s poetnim rijeima dicendum est, tako da se odlomak prirodno nastavlja na zadnju reenicu iz 275)
282283 (dva kratka odlomka u cjelini)
284 (vei dio odlomka: na etiri mjesta nedostaju dijelovi teksta, ukupno 16 rijei)
286 (itav odlomak, osim to je neznatno
izmijenjen poetak i to u zadnjoj reenici
nedostaju tri rijei)

Avicena: De
anima (ibid.,
str. 8587)

Avicena: De
anima (ibid.,
str. 89 i 86)

Platon: Menon,
81e82b

CCP 71 (2013.), str. 171191

185

296 (itav odlomak, osim dijela zadnje reenice)

297 (itav odlomak, osim to je zamijenjen
redoslijed dviju zadnjih reenica, kao i u PM)
298301 (etiri odlomka u cjelini)

186

187
296316

XXII. De anima rationali

(O razumskoj dui)
188

189
190

317328

XXIII. Utrum anima sit

mortalis vel immortalis
(Je li dua smrtna ili besmrtna?)

329334

335336

XXV.i. De viribus animae

rationalis (O moima
razumske due)

316 (itav odlomak, osim to nedostaje dio

teksta u najavi citata i u samom citatu)

317319 (tri odlomka u cjelini)

320 (itav odlomak, osim dodanog teksta
izmeu pete i este reenice)
191
192

XXIV. Utrum anima sit

simplex vel composita
(Je li dua jednostavna ili
sloena?)

302 (itav odlomak, osim zadnjeg dijela

zavrne reenice)
303 (itav odlomak)
304 (itav odlomak, osim kraja predzadnje
reenice koji nema slinosti s Blundovim
tekstom)
305 (itav odlomak)
306 (reenica/odlomak u cjelini, osim samog
poetka)
307 (itav odlomak, osim este i poetka
sedme reenice, koji su neitki)
308 (itav odlomak, osim to su u predzadnjoj reenici isputene neke rijei)
309310 (oba odlomka u cjelini)
311 (itav odlomak, osim to je u treoj
reenici isputen dui dio teksta, a u naredne
dvije po nekoliko rijei)
312315 (sva etiri odlomka)

321322 (oba odlomka u cjelini)

323 (itav odlomak, osim itave sedme i
dijelova osme reenice)
324328 (svih pet odlomaka u cjelini, uz
neznatna odstupanja)

193
194

195

329334 (svih est odlomaka itavo poglavlje)

335 (itav odlomak, osim nekoliko izmijenjenih ili isputenih rijei)
336 (itav dugi odlomak, osim veeg dijela
druge reenice)

Aristotel: De
generatione et
corruptione I,
5, 320b 2022

Aristotel:
Physica V, 3,
227a 1016
Avicena:
Metaphysica
II, 1 (Avicenna
Latinus. Liber
de Philosophia
prima, sv. I,
1977., str. 68)
Aristotel:
Physica I, 9,
192a 2936

Porfirije:
Isagoge III:
De differentia
(Aristoteles
Latinus. I 67,
1966., str. 18)
Avicena: De
anima I, 5
(Avicenna Latinus. Liber de
anima..., sv. I,
1972., str. 91)

183

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...
337339 (sva tri odlomka u cjelini)

196
197

198

337361

XXV.ii. De intellectu (O
intelektu)
199

340 (itav odlomak, osim to na jednom mjestu stoji intellectu formali umjesto intellectu
adepto)
341347 (sedam odlomaka u cjelini)

348 (itav odlomak, osim to je u nabrajanju

isputen jedan element niza in cupro)
349 (itav odlomak. osim nekoliko isputenih
ili izmijenjenih rijei)
350 (itav odlomak)
351 (itav odlomak, osim to je zamijenjen
redoslijed prvog i drugog dijela prve reenice)
[Odlomak 352 nedostaje i u PM!]
353 (itav odlomak, ako se uzme u obzir PM
u kojem je odlomak za treinu krai nego u
druga dva rukopisa)
354 (itav odlomak, osim to nedostaju prve
dvije rijei)
355 (itav odlomak)
356 (itav odlomak, osim to umjesto regimentum per universitatem orbis stoji regimentum mundi)
357 (itav odlomak, osim to je dodana jedna
kratka neitka reenica i isputen dio teksta
predzadnje reenice)
358 (dijelovi odlomka: nedostaje nekoliko
rijei i jedna dua reenica)
359 (dijelovi odlomka: nedostaju krai dijelovi teksta u sredini odlomka i pet rijei u
zavrnoj reenici)
360 (itav odlomak, osim to je na kraju
zadnje reenice dodana rije mundus)

361 (vei dio odlomka: dvije su rijei neitke, a na samom kraju odlomka nedostaje dio
teksta)

184

Avicena: De anima I, 5 (ibid., str.

9699)
Aristotel: De anima III, 4, 430a 15

Augustin: De trinitate XI. 2.6

Aristotel: Physica
II, 1, 193a 1421

Boetije: De
consolatione
philosophiae III,
Metrum 9, 1314;
1617.

Platon: Timej,
34b37c (Chalcidius, Timaeus a
Calcidio translatus
commentarioque
instructus, ed. J. H.
Waszink, London
Leiden, 1962.,
str. 172)
Augustin: De consensu Evangelistarum I. XXIII. 35

CCP 71 (2013.), str. 171191

200

201

202

362375

XXV.iii. Inquirit utrum

nova anima infundatur corpori vel antiqua (Propituje
je li u tijelo udahnuta nova
ili stara dua)
203

204

[Ovdje je umetnut odlomak od 4 retka koji

smislom i pojedinim izrazima (npr. nutrimentum proportionaliter i anum mundi slii na
dijelove isputenog odlomka 352 Blundova
spisa.]
362 (itav odlomak, osim dvije dodane rijei
u predzadnjoj reenici)
363 (itav odlomak, osim to nedostaje dui
dio predzadnje reenice)
364 (itav odlomak, s time da isputeni dio
teksta na kraju odlomka nedostaje i u PM)
365 (itav odlomak, s time da isputeni dio
teksta nedostaje i u PM)
366 (itav odlomak, osim tri isputene rijei
na poetku; ostali isputeni dijelovi kraj
jedne i poetak druge reenice u sredini
odlomka nedostaju i u PM!)
367 (itav odlomak, osim to je prva reenica
neznatno izmijenjena i to je Aristotelov citat
znatno skraen tako to umjesto nastavka
teksta stoji et cetera)

Augustin: De
trinitate XI
Aristotel: De anima I, 1, 403a 810;
III, 8, 432a 310
Augustin: De trinitate VIII. 2.3.
Jeronim (nepoznato mjesto)
Aristotel: Analytica posteriora, 1,
7, 71a

368369 (dva kratka odlomka u cjelini)

370 (itav odlomak, osim dvije rijei)
371 (itav odlomak, osim isputenog dijela
teksta nakon rijei quando)
372 (itav odlomak, osim to su neke rijei
izmijenjene npr. vera umjesto natura i
extra umjesto separata a dijelovi zadnje
reenice isputeni)
373 (itav odlomak, osim to su tri rijei zadnje reenice neitke, a njezin kraj nedostaje,
jednako kao i u PM)
374 (dijelovi odlomka: nedostaje zadnja
treina, a pojedine su rijei izmijenjene ili im
je izmijenjen redoslijed)
375 (itav dugi odlomak, osim to nedostaju
krai dijelovi teksta i to su neke rijei izmijenjene: npr. item quam umjesto similiter
queritur)
376 (itav odlomak, osim to na dva mjesta
umjesto ut stoji vero)
377 (itav odlomak, osim to nedostaje pola
zadnje reenice, jednako kao i u PM)
378379 (dva odlomka u cjelini, osim to
nedostaje zadnja reenica 379. odlomka,
jednako kao i u PM)

Aristotel: De anima I, 1, 403a 31

185

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...
205

376381

XXV.iv. In qua parte corporis sit anima (U kojem

se dijelu tijela nalazi dua?)

382400

XXVI.i. De libero arbitrio

(O slobodnoj volji)

401415

XXVI.ii. Utrum liberum

arbitrium sit in Deo et in
angelis (Ima li slobodne
volje u Bogu i anelima?)

380 (dijelovi dugog odlomka: nedostaje pet

redaka teksta izmeu rijei victoriam i predzadnje rijei odlomka; u ostatku odlomka
pojedine rijei neitke, isputene ili izmijenjene)
381 (dijelovi odlomka: mnoge rijei neitke,
a neke izmijenjene)
[Nakon zadnje reenice odlomka odnosno
poglavlja slijedi reenica kojom zavrava
Martinov rukopis: Explicit de potentiis
anime tractatus.]

Ono to se usporedbom dvaju tekstova prvo uoava jest Martinovo izostavljanje poetnih
i zavrnh poglavlja kao i duih cjelina iz sredinjeg dijela Blundova Traktata, to zajedno
ini oko 68 % cjelovitog teksta (mjereno brojem redaka kritikog izdanja). Drugim rijeima, Martinov rukopis obuhvaa neto malo manje od treine Blundova teksta. Iako je
sasvim zamislivo da je odabir pojedinih dijelova Blundova Traktata plod sluaja npr.
nepotpunog predloka koji je stojao na raspolaganju Martinu i/ili njegovim prepisivaima
postoji vie razloga zato je taj scenarij manje vjerojatan.
Kao prvo i najvanije, odabir kraih dijelova teksta najee po jedne, i to redovito
nepotpune, reenice iz poglavlja u kojima se Blund bavi peterima vanjskim osjetilima
(XIII.XVI. poglavlje) jasno pokazuju Martinovu namjeru da iz svakog od tih poglavlja preuzme samo definiciju ili kratko objanjenje funkcije i modane lokacije pojedinog
osjetila, ne elei itatelja tko god on bio optereivati detaljima niih i, moglo bi
se spekulirati, teoloki manje atraktivnih duevnih moi. Pritom je zanimljivo da je iz
definicija etiriju od pet osjetila (dakle svih osim opipa) isputen upravo onaj dio reenice
ili odlomka u kojem se Blund poziva na Avicenu kao izvor iz kojeg je preuzeo definiciju.
Moemo samo nagaati je li takvo isputanje plod Martinove potrebe za maksimalnim
skraivanjem definicije, tako da iz nje izbaci sve to je suvino (ukljuujui uputu na
izvor), ili njegove elje za prikrivanjem izvora definicije. (Ovaj drugi scenarij, naravno,
pretpostavlja odgovor na pitanje zato na mnogim drugim mjestima u Martinovu tekstu
taj isti izvor, tj. Avicenin De anima, nije preuen). Udio poglavlja o vanjskim osjetilima
u Blundovu Traktatu iznosi vie od 40 %, dok je udio tih poglavlja u Martinovu rukopisu
malo iznad 10 %.
Nadalje, poglavlja koja oznaavaju prijelaz prema unutarnjim osjetilima, tj. viim i
teoloki relevantnijim duevnim moima zajednikom osjetilu, mati, prosudbi i pamenju daleko su eksploatiranija, premda su neki dijelovi tih poglavlja, osobito onih
duih (XVII. O zajednikom osjetilu i XXI. Moemo li se prisjetiti zaborava?),
isputeni.
186

CCP 71 (2013.), str. 171191

Konano, sedam poglavlja o razumskoj dui i pitanjima vezanim uz njezin ontoloki status, od kojih su tri vrlo duga, preuzeta su u cjelini. Ta poglavlja ine 22,5 % Blundova,
ali zato ak 69 % Martinova teksta, to pokazuje koliku im je vanost Martin pridavao.
Ovakva struktura tekstovnih preklapanja jasno sugerira elju autora zadnjeg dijela Urbanijskog rukopisa da tekst prilagodi odreenoj vrsti itatelja itatelja koji je trebao dobiti kratku i jasnu informaciju o ustrojstvu due, s preciznim funkcionalnim definicijama
njezinih dijelova i njihovih modanih sjedita, ime bi se itatelj pripremio za sredinji i
teoloki najrelevantniji dio rukopisa razmatranje ustrojstva razumske due i pitanja njezine djeljivosti, supstancijalnosti, smrtnosti i kreposnosti (tj. njezinih zasluga).
ini se da selektivno preuzimanje dijelova tuih rukopisa nije bila rijetka pojava u 14.
stoljeu. Naprotiv, na nekim sveuilitima (kao u Pragu 1452.) eksplicitno je ozakonjena
praksa da predavai (magistri) mogu itati isjeke tekstova uglednih autora tonije odreena pitanja (quaestiones) s ponuenim odgovorima i prigovorima u obliku slobodnih
citata ili parafraza. Takvi su tekstovi postali poznati pod nazivom exercitia, slobodno su
cirkulirali meu studentima i predavaima, a mnogi nisu sadravali nikakve tragove izvora iz kojeg su preuzeti.22 S obzirom na nain na koji je sloen Martinov rukopis, sasvim je
mogue da je sluio upravo za tu ili neku slinu svrhu.
Ako se ta mogunost uzme u obzir, onda nije neobino da izmeu Blundova i Martinova teksta postoje odreena odstupanja. Iako ta odstupanja ni priblino nisu takva da bi
izazvala i najmanju sumnju u identinost Martinova teksta s Blundovim, ona ipak mogu
biti zanimljiva i to ne samo za spekulaciju o svrsi Martinova rukopisa, nego i za moguu
reviziju pojedinih spornih mjesta u kritikom izdanju Blundova Traktata. Kao i u mnogim
slinim sluajevima razliitih rukopisnih inaica istog teksta, uzrok veine odstupanja valja traiti u samom procesu prepisivanja, tonije u nenamjernim ili namjernim preinakama
teksta (npr. radi njegova pojanjenja) od srednjovjekovnih prepisivaa. est je vrsta
takvih tipinih pogreaka23 (1) isputanje teksta24, (2) izmjena ili zamjena (supstitucija)
teksta25, (3) dodavanje teksta, (4) mijenjanje redoslijeda dijelova teksta (bilo rijei u reenici bilo reenica u odlomku), (6) ponavljanje (dupliciranje) dijelova teksta, (5) pogrena
interpunkcija i svih est su obilato zastupljene u Martinovu rukopisu (s time da zadnje
spomenuta vrsta odstupanja nije uzeta u obzir u usporednoj analizi, i to zbog praktine

22
23
24

25

A. KENNY, J. PINBORG, Medieval Philosophical Literature, str. 21.

A. KENNY, J. PINBORG, Medieval Philosophical Literature, str. 3842.
Takvi primjeri vrlo su esti u Martinovu rukopisu od isputenih rijei ili dijelova reenice do isputenih itavih reenica. (Tu ne ukljuujem isputanja koja se poklapaju s nekim od triju rukopisnih inaica Blundova
teksta, najee prakom.) Tri puta, od kojih je jedan citat iz Aristotela na listu 200, odlomak 367, Martin ili
prepisiva rukopisa na mjestu prekida Blundova teksta umee rijei et cetera, dajui tako itatelju do znanja
to inae ne ini da je tekst prekinut.
Jedan od kreativnijih i filozofski zanimljivijih primjera jest zamjena rijei intellecu adepto rijeju formali u
reenici: Intellectus autem in effectu est coniunctus ex intellectu materiali et formali... (odlomak 340 na dnu
lista 195 Martinova rukopisa). Naime, izraz intellectus adeptus nije Aristotelov, nego potjee od Aleksandra Afrodizijskog (De intellectu et Intellecto), a u srednjovjekovnu je psihologiju uao posredstvom Avicene
i Al-Farabija. Martin kao da je ovdje elio pojasniti Blundovu reenicu upotrijebivi izraz intellectus formalis koji Blund inae, ali ne i na ovome mjestu, rabi kao neologizam i istoznanicu za intellectus adepus
(intellectus formalis sive adeptus) kako bi imao jasnu pojmovnu opoziciju intellecuts materialis intellectus
formalis. M. W. DUNNE, Introduction, str. XXVI.

187

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

nemogunosti utvrivanja ispravne interpunkcije za vei dio teksta, to je sasvim uobiajena situacija kada su u pitanju srednjovjekovni rukopisi i njihova kritika izdanja).
Naravno, kao i u drugim slinim sluajevima, razumno je pretpostaviti da su neka tekstovna odstupanja proizvod same transkripcije, tj. subjektivnih i objektivnih ogranienja s
kojima se paleograf suoava od nedovoljnog poznavanja filozofskog sadraja djela i njegova povijesno-znanstvenog konteksta do nestandardnog naina pisanja kratica, neitkosti ili fizikog oteenja rukopisa. Ovdje, meutim, valja naglasiti da sam pri usporednoj
analizi Martinova i Blundova spisa taj imbenik nastojao uzeti u obzir koliko god je to
bilo mogue, tako da sam iz tablinog prikaza analize izuzeo sva ona odstupanja npr. zamjenu jedne rijei drugom, znaenjski razliitom ali grafiki slinom rijeju26 ili promjenu
redoslijeda rijei u reenici za koja sam plauzibilno mogao pretpostaviti da bi mogla biti
proizvod i transkripcijskih nedoumica, a ne samo prepisivake pogreke.
Konano, vano je istaknuti, a to je takoer vidljivo iz tablice, da postoji mnogo mjesta
gdje se tekst Martinova rukopisa priklanja jednom od triju sauvanih tekstovnih predloaka Blundova Traktata, odnosno gdje se razlikuje od ostala dva. U najveem broju takvih
sluajeva (njih vie od 90 %) praki je predloak taj prema kojem se Martin ravna, iako
valja upozoriti i na onih nekoliko mjesta gdje je Urbanijski rukopis kompatibilan s Vatikanskim i/ili predlokom iz Cambridgea.27 Je li to dovoljan razlog da Urbanijski rukopis
smatramo novom (makar i nepotpunom) inaicom Blundova Traktata, uz tri postojee
ne moe se ustvrditi bez daljnje, podrobnije tekstualne analize koja bi uzela u obzir i
paleografske i sadrajne specifinosti rukopisa.
No to je s dijelovima teksta za koje se ne moe utvrditi da su posueni od Blunda, tj. koje
bismo mogli smatrati izvornim? Takvih dijelova ima vrlo malo zapravo toliko malo
(ukupno nekoliko fragmenata) da ih se slobodno moe smatrati prepisivakim incidentima
i/ili nerazrijeenim mjestima u transkripciji. U te dijelove naravno ne ulaze vrlo uestali
primjeri Martinovih dodataka najee jedne ili dviju rijei Blundovu tekstu jer bi se
za veinu tih umetaka moglo uvjeljivo pokazati da slue ili kao poveznice izmeu dvaju
fiziki razdvojenih fragmenata izvornog teksta ili kao pojaivai smisla28, radi lakeg
praenja teksta (na mjestima na kojima izvorni tekst nije prekinut, ali se autoru uinio nedovoljno jasnim ili tenim). O drugim moguim Martinovim motivima iskrivljavanja
teksta predloka, a pogotovo o njegovoj namjeri da prikrije injenicu da tekst nije njegov,
teko da moe biti rijei, budui da je norma izvornosti bila potpuno strana srednjovjekovnom poimanju teksta i njegove drutvene funkcije. (Ta norma, uostalom, nee predstavljati nikakvo praktino ogranienje a kamoli etiki imperativ znanstvene komunikacije
jo dugo nakon Martinova doba.)

26

27

28

Nekoliko primjera: corruptus umjesto corpus, passiones umjesto impressiones, proprio umjesto propositio, actionibus umjesto accidentibus, in veritate umjesto invenire, divina umjesto divisiva, proportionaliter
umjesto potentialiter. U tim je i slinim sluajevima teko rei je li u pitanju pogreka Martinovih prepisivaa ili je rije pogreno proitana tijekom transkripcije.
Najjasniji sluajevi Martinova odstupanja od Prakog rukopisa i priklanjanja rukopisu iz Cambridgea i/ili
Vatikanskom rukopisu, jesu u odlomcima 257, 259, 261 i 268. U nekim sluajevima (kao u odlomku 370 na
stranici 202 Martinova rukopisa) unutar jedne reenice kombiniraju se sve tri inaice Blundova Traktata!
Npr. dodavanje rijei autem u reenici Intellectus autem adeptus, est passio generata in anima...

188

CCP 71 (2013.), str. 171191

Od (za sada) neidentificiranih dijelova Martinova rukopisa ima nekoliko kraih i jedan
dui fragment. Budui da se i u tome duem fragmentu pojavljuju pojedini izrazi koji
podsjeaju na jedan prethodno preskoeni odlomak Blundova teksta29), opravdano je
pretpostaviti da u Martinovu rukopisu uope ne postoje dijelovi kojih nema kod Blunda, a
ako i postoje, onda je rije o tipinim prepisivaevim opaskama ili drugim naknadnim
intervencijama kakve poznaje gotovo svaki srednjovjekovni rukopis. Ipak, postoji jedna zanimljiva iznimka zadnja reenica rukopisa koja glasi: Explicit de potentiis anime
tractatus. Ta kratka reenica potie spekulaciju o tome treba li glagol explicit (u standardnom znaenju izloiti ili izvesti) shvatiti u kreativnom (autorskom) ili u rutinskom
(prepisivakom) smislu (u smislu dovriti prijepis). Bilo kako bilo, navedene reenice
nema ni u jednom od triju sauvanih rukopisa Blundova Traktata (barem o tome uti inae vrlo iscrpan i precizan kritiki aparat najnovijeg izdanja tog djela objavljenog 2013.
pod pokroviteljstvom Britanske akademije).
Zakljuak
Uzevi sve navedeno u obzir, preostaje kljuno pitanje pitanje na koje nam usporedna analiza dvaju spisa ne moe dati odgovor: Zato je, u razmjernom obilju recentnijih
tekstova o dui, nastalih u 13. i poetkom 14. stoljea, od kojih su neke napisali najvei
mislioci dominikanskog reda, odabran upravo Blundov Traktat tekst star vie od jednog
stoljea (u odnosu na Martinovo doba), tekst za koji se (usprkos nedostatnim podatcima o
njegovoj recepciji) ne moe rei da je bio meu popularnijima u skolastikom razdoblju i,
konano, ali ne i najmanje vano, tekst koji je svojom orijentacijom na prirodoznanstvene
izvore i Aviceninu interpretaciju Aristotela sve samo ne tipian za srednjovjekovno poimanje due?
Je li tome pridonio sam sadraj Blundova Traktata ili metodoloki pristup utemeljen na
analizi tada novootkrivenih prirodoznanstvenih izvora ili moda didaktiko-metodoloke
vrline teksta: njegova vrlo jasna struktura i filozofski atraktivan pregled najvanijih pitanja i odgovora vezanih za pojedine duevne moi; ili je pak za Martinov izbor odgovoran
neki sluajan splet okolnosti, npr. puka dostupnost rukopisa (koji je sam Martin ili netko
od njegove subrae mogao donijeti iz Pariza, Oxforda ili nekog drugoga sveuilinog sredita tadanje Europe30) vjerojatno nikada neemo saznati.
Ono to je manje neizvjesno jest sama namjena Martinove kompilacije dijelova Blundova
Traktata. Naime, postoji itav niz indicija koje bi mogle potkrijepiti pretpostavku da je
kompilacija sastavljena najvjerojatnije iz didaktikih pobuda kao udbenik ili prirunik
za studente na nekome dominikanskom uilitu, moda upravo u Zadru, a moda i s druge
strane Jadrana (gdje je rukopis i pronaen), npr. u nekom od redovnikih sredita Lombardske provincije.
29

30

Taj se fragment nalazi na stranici 200 Urbanijskog rukopisa, izmeu odlomaka 361 i 362 prema Callusovoj
paginaciji Blundova Traktata, a preskoeni odlomak je 352.
Uostalom, ako je jedan od tri sauvana rukopisa Blundova teksta (pod za sada nerazjanjenim okolnostima)
dospio u daleki Prag, zato ne bi u Zadar, u kojem dominikanci imaju studij koji e 1495. prerasti u generalni
studij sa sveuilinim pravima i povlasticama?

189

T. Janovi, Martin Zadranin alias Ivan Blund: (ne)poznati srednjovjekovni spis o dui i ...

Iako Martinov spis nema vrijednost izvornog djela, on je ipak zanimljivo svjedoanstvo
o recepciji aristotelovsko-arapske psihologije u visokoj skolastici, ali i samog Blundova
Traktata o dui, koji je sudei po injenici da je otkriven kao dio rukopisa nastalog
na drugom kraju Europe u 14. stoljeu imao dulji i dalji odjek nego to bi se to moda
oekivalo. Konano, ali ne i manje vano, drugi dio Urbanijskog rukopisa mogao bi biti
koristan za daljnju kritiku redakciju samog Blundova djela kao neovisan izvor, uz tri
do sada poznata.

Summary
MARTIN OF ZADAR ALIAS JOHN BLUND:
AN (UN)KNOWN MEDIEVAL TEXT ABOUT THE SOUL AND ITS POWERS

The author reports on a manuscript, held in the capitol library in Urbania, near Urbino
in Italy, consisting of two separate texts: the first being a commentary on Peter Lombards
Sententiae (Abstractiones de Libro Sententiarum) and the second a psychological treatise
on the soul and its powers (De anima et de potentiis animae). Leaning on bibliographical notes left by two distinguished historians of the Dominican order (one by Herman D.
Christianopulo from the end of the 18th century and the other by Thomas M. Kaeppeli
from the second part of the 20th century) and two notes from a notary office in Split dating
from the 14 century, Croatian scholar Franjo anjek (as far back as 1981) has attributed
both texts to a Dominican friar Martin of Zadar (Martinus de Jadra). A paleographical analysis of the manuscript confirmed that it originates from the end of the 13th or
the beginning of the 14th century. In the year 2006 a critical edition of the first part of
the manuscript, Martins comments on the Sententiae, has been published. The analysis
of the second (and much shorter) part of the manuscript (comprising 18 folia) revealed
that its text consists of larger excerpts from John Blunds (Johannes Blundus) Tractatus
de anima, an important piece of Aristotelian-Avicennian philosophical psychology that
was most probably written between year 1200 and 1204. Parallel presentation of the two
texts, the critical edition of Blunds treatise (edited by D. A. Callus, R. W. Hunt and M. W.
Dunne) and the transcribed text of the second part of the manuscript from Urbania, shows
interesting similarities and dissimilarities which might prove useful both for the study of
the reception of Blunds philosophy in the 13th and 14th centuries and for the critical edition of his only preserved work (hitherto based on three known manuscripts: from Cambridge, Prague and Vatican). A plausible assumption concerning the purpose of Martins
compilation of parts of Blunds Treatise is that it was used for teaching (perhaps in a
Dominican monastery school, either in Zadar or in Northern Italy). However, even if this
assumption proves right, there remains a baffling question: Why did Martin, among an
abundance of psychological works from the 13th and the beginning of the 14th centuries, of
which some were written by greatest Dominican thinkers (like Albert the Great or Thomas
Aquinas), picked out a more than a century old text which as one might plausibly assume was not even among the more popular representatives of its kind. The choice of
190

CCP 71 (2013.), str. 171191

Blunds Treatise appears even more peculiar knowing that its author draws extensively on
natural-philosophical sources not only Greek and Arabic, but also medieval ones (e.g.
Quaestiones Salernitanae or Adelard of Bath).
KEY WORDS: Martinus de Jadra, John Blund (Johannes Blundus), medieval manuscript,
powers of the soul, Aristotle, Avicenna, philosophical psychology, natural-philosophical
sources, Dominican order.

191