Sad sam sam.

O, kakav podlac, niski rob sam ja!

Nije li strano, da taj glumac tu
u jednoj pjesmi, jednom snu o strasti
matom svojom moe da prisili duu
da od njenog dejstva prebljedi mu lik,
u oku budu suze, licem strah,
jecanje u glasu, i dranje sve
s njegovom matom da doe u sklad?
A sve nizata? Za Hekubu! ta je
Hekuba njemu, ili on Hekubi,
da plae za njom! ta bi radio
taj, da ima povod, pobude za bol
ko ja?
Potopio bi scenu suzama,
jezivom rjei cjepo svjetu sluh,
da kriv poludi, nevin da pobljedi,
neposveen se zbuni, i da ula
samoga sluha i vida se zgroze.
A ja?
Glup, maloduan nitkov amujem
ko sanjalo, i tup za roenu stvar;
nita ne znam rei - ni za kralja toga,
na ije blago i ivot dragocen
pakleni jedan zloin je izvren.
Jesam li ja straljivac? Ko me zove

nitkovom? Ko me po tjemenu lupa?

upa mi bradu - duva mi u lice?
Za nos me vue? U grlo mi la
do plua gura? Ko to ini?
Ha!
Krsta mi, ja bih podneo to sve.
Jer mora da sam golubije jetre,
i nemam u, da uvredu zagora;
il' inae, bih nagojio bio
sve nebeske vrane ovog roba strvlju!
O, krvavi i bludni nitkove!
Besajvesni, pohotni, neprirodni!
Izdajnika huljo! Osveto!
Ah, kakav sam magarac! Jest hrabro"
da ja ubijenog, dragog oca sin,
nebom i paklom na osvetu gonjen,
moram, ko kurva, da srcu olakam
reima, pa sam dao se u psovke,
ko prava rita, ko sudopera.
Gadim se na to, pfuj!
Na posao, moja misli! - Sluao sam
da krivci, gledaju kakvu predstavu,
vetinom samom glume bjehu tolko
potreseni do srca, da bi odmah
priznali javno svoja nedjela.
Ubistvo, iako nema jezika,

progovori organom udnijim.

Prirediu da glumci igraju
neto to lii ubistvu oca mog
pred mojim stricem. Ja u paziti
na njegov pogled, prozirat do sri.
Trgne l' se samo, znau ve svoj put!
Duh koji videh moda je neastiv,
a avo moe na sebe uzeti
dopadljiv oblik; tavie i moda,
zbog slabosti mi i sumornosti a on na takve ima silnu mo na zlo me vodi, da me upropasti.
Ja hou da imam stvarnije razloge
no ovaj. Gluma zamku nek mi dadne,
u koju e savest kraljeva da padne.