152

153

Jorge Luis Borges

25. kolovoza 1983.

PARACELSUSOVA RUZA

- Napisat ces je. Moje rijeci, koje su u ovom casu sadasnjost,

pretvorit ce se u blijedu uspomenu na jedan san.
Zasmetao mi je njegov dogmatski ton, zacijelo onaj sto ga
rabim na svojim predavanjima. Zasmetalo mi j~ sto smo tako
silno slicni i sto se koristi imunitetom koji mu pridaje blizina
smrti. Da se osvetim, rekao sam:
- Zar si tako siguran da ces umrijeti?
- Jesa:n - odvratio jc. - Obuzima me nekakvo blaienstvo
i olaksanje .wje nikada nisam iskusio. Ne mogu to izreci. Sve rijeci moraju odrazavati zajednicki dozivljaj. Zasto te tako nervira
sve sto ti kaiem?
- Zato sto smo i odviSe slicni. Mrzim ti lice, zato sto je to
moja karikatura, mrzim ti glas zato sto oponasa moj, mrzim tvoju
pateticnu sintaksu zato sto je moja.
- I ja - rece on. - Zato sam odlucio da pocinim samoubojstvo.
Iz ljetnikovca se oglasi ptica.
- Posljednja - rece on.
Mahne mi da se pribli:lim. Njegova je ruka potraZila moju.
Ustuknuo sam; preplasio sam se da se te dvije ruke ne stope.
Tada ce on:
- Stoici naucavaju da se ne smijemo zaliti na zivot; vrata
su tamnice otvorena. Oduvijek sam to tako poimao, ali sam odugovlacio zbog lijenosti i kukavicluka. Prije dvanaestak dana dr:lao
sam predavanje u La Plati o VI knjizi Eneide. U jednom casu,
dok sam skandirao jedan heksametar, spoznao sam kojim putem
moram krenuti. Donio sam ovu odluku. Od tog trena postao sam
neranjiv. Moja ce sudbina biti tvoja, dozivjet ces naglo otkrivenje
obuzet latinskim i Vergilijem, jer ces posvema zaboravitri ovaj
neobicni i prorocanski dijalog sto se odvija u raznim vremenima
i na raznim mjestima. Kad ga opet usniS, bit ces onaj koji sam ja
sada i bit ces moj san.
- Necu ga zaboraviti i sutra cu ga zapisati.
- Past ce tina dno sjecanja, pod struju snova. Kad ga budes
pisao, mislit ces da stvaras fantasticnu pripovijest. To se nece
zbiti sutra, proteCi ce dotle mnoge godine.
Zasutio je; razabrao sam da je umro.
Na neki nacin, i ja sam umro s njime; utuceno sam se prignuo do jastuka, a ondje nije bilo nikoga.
Izjurio sam iz sobe. Vani nije bilo dvorista, ni mramornih
stuba, ni prostrane i tihe zgrade, ni eukaliptusa, ni kipova, ni
glorijeta, ni vodoskoka, ni ulaznih vrata na ogradi ljetnikovca u
Adrogueu.
Vani su me cekali drugi snovi.

De Quincey, Writings, XIII, 345

U svojoj radionici, koja je zapremala obje podrumske prostorije,

Paracelsus je zamolio svog Boga, svog neodredenog Boga, nekog
Boga, da mu posalje ucenika. Mracilo se. Vatra je tinjala u kaminu, stvarajuci titrave sjene. Paracelsus nije smogao snage da
ustane i zapali zeljeznu svjetiljku. Obrvan umorom, zaboravio je
svoju molbu. Prasnjavi atanor* i lembici** utonuli su u mrak kad
je netko zakucao na vrata. Onako dremovan, ustao je, popeo se
kratkim uzvojitim stubiStem i otvorio jednu vratnicu. Usao je neki
neznanac. I on je bio veoma umoran. Paracelsus mu pokaze klupu;
dosljak sjedne i stade cekati. Neko vrijeme nisu prozborili ni rijeci.
Prvo se javio mestar.
- Pamtim lica sa Zapada i lica s Istoka - rece pomalo razmetljivo. - Tvojega se ne sjecam. Tko si i sto zelis od mene?
- Moje je ime najmanje vaino- odvrati dosljak. - Tri dana
i t:ni noci pjesacio sam da dodem u tvoju kucu. zelim biti tvoj
ucenik. Donosim ti sav svoj imetak.
Posegao je za torbom i istresao je na stol. Ukaza se hrpa zlatnika. Sve je to obavio desnom rukom. Paracelsus, okrenuvsi mu
leda, palio je svjetiljku. Kad se obrnuo, zapazi da mladic u lijevoj
ruci drii ruzu. Ta ga je ruza onespokojila.
Ponovo se zavalio, sklopio vrske prstiju i rekao:
- Ti vjerujes da ja mogu proizvesti kamen koji sve elemente
pretvara u zlato, i nudiS mi zlato. Ja ne trazim zlato; ako zudiS
za zlatom, nikad neces postati moj ucenik.
- Ne zudim za zlatom - odvrati mladic. - Ovi su zlatnici
samo dio moje ustrajnosti. Hocu da me pouciS Umijecu. zelim s
tobom prijeci put koj} vodi Kamenu.

* Atanor (Athanor), ar. al-tannar, pee s pje~canom kupelji u alkemijskom laboratoriju. Gradena je tako da se dugotrajno omoguci jednolicna temperatura zagrijavanja, jer su pojedini alkemijski procesi katkad trajali danima, pa i tjednima. Jednolicna se temperatura postizala tako da je ugljen s jedne kosine kontinuirano padao na rohilj. Zove se jo~: Fourneau cosmique, Piger Henricus, lijeni
Franz, itd.
** Lembik (alembic), od ar. al-anbiq (zove se jo~ i: Caput Mauri), alkernijska
posuda za destilaciju, od koje se poslije razvila retorta. Nije imala zatvoreno dno
nego se hermeticki nastavljala na vrat trbuhste posude zvane Cucurbit, koja je
saddavala tekucinu za destilaciju i hila djelomicno ukopana u pijesak atanora
radi jednolicnoga zagrijavanja.

154

Jorge Luis Borges

Paracelsus sporo izusti:

- Put je Kamen. PolaziSte je Kamen. Aka ne shvacas ave
rijeci, jos nisi poceo shvacati. Svaki tvoj korak bit ce cilj.
Sugovornik ga sumnjicavo pogleda. Rece drt!kCijim glasom:
- Zar cilj postoji?
Paracelsus se nasmije.
- Moji klevetnici, koji se nadmecu u brojnosti i gluposti,
tvrde da ga nema i proglasavaju me varalicom. Ne dajem im za
pravo, ali nije iskljuceno da me zanosi tlapnja. Znadem da Put
postoji.
Nakon krace sutnje javi se mladic:
- Voljan sam da ga prevalim s tobom, pa makar godinama
pjdacili. OmoguCi mi da prijedem pustinju. Omoguci mi da barem
izdaleka nazrem obecanu zemlju, aka mi zvijezde ne dadu da
stupim na nju. Hocu dokaz prije negoli krenem.
- Kada? - nemirno ce Paracelsus.
- Sada - doeeka odlucno mladic.
Razgovor je poceo na latinskom; sada su presli na njemacki.
Mladic podize ruzu uvis.
- Kazu- rece- da mazes spaliti ruzu i svojim umijecem
opet je prizvati iz pepela. Daj da se osvjedocim u to cudo. Ucini
mi to, i poslije toga posvetit cu ti cijeli svoj zivot.
- Silno si lakovjeran - rece mestar. - Lakovjernost mi
nije potrebna; ja traiim vjeru.
Mladic je bio uporan.
- Bas zato sto nisam lakovjeran, hocu se vlastitim ocima
uvjeriti kako ruza iScezava i opet se rada.
Paracelsus ju je preuzeo i, govoreci, njome se poigravao.
- Lakovjeran si - rece. -TvrdiS da je mogu uniStiti?
- Svatko je maze unistiti - izjavi ucenik.
- Varas se. Zar mazda misliS da nesto maze postati niSta?
Zar mislis da je prvi Adam u Raju mogao uniStiti jedan jedini
Cvijet iii vlat trave?
- Nismo u Raju - zainatio se mladic. - Ovdje, pod kapom
nebeskom, sve je smrtno.
Paracelsus se osovio.
- A gdje smo onda? Mislis li ti da bozanstvo moze stvoriti
neko mjesto koje nece biti Raj? Znas li da Istocni grijeh sama
.znaci kako nismo svjesni da boravimo u Raju?
- Ruza se maze sazeCi - rece izazovno ucenik.
- Jos ima vatre u kaminu - rece Paracelsus. - Bacimo li
ruzu u zeravicu, ti bi povjerovao da je sagorjela i da je pepeo
vjerodostojan. Kazem ti da je ruza vjecna ida se moze izmijeniti
samo njezin lik. Jedna rijec, i ti bi je opet ugledao.
- Jedna rijec? - s nevjericom ce ucenik. - Atanor se ugasio, i prasi na prekriva lembike. Kako bi je uopce uskrisio?
Paracelsus ga nujno pogleda.

155.

25. kolovoza 1983.

- Atanor se ugasio - ponovi - i prasina prekriva lembike.

U ovo doba svoga dugog dana upotrebljavam druge instrumente.
- Bolje da i ne pitam koji su to instrumenti - reee mladic
prepredeno ili ponizno.
- Mislim na onaj kojim se bozanstvo posluzilo da stvori nebesa, zemlju i nevidljivi Raj u kojemu boravimo, na onaj sto
nam ga skriva istocni grijeh. Mislim na Rijec kojoj nas poucava
nauk Kabale.
Ucenik ledeno otpovme:
- Smjemo te molim da mi pokazes kako ruza nestaje i
opet se rada. Svejedno mi je hoces li se posluziti retortama iii
Rijecju.
Paracelsus se zamisli. Napokon izusti:
- Kad bih to izveo, ti bi rekao da je posrijedi cista opsjena
izazvana carolijom. Cudo ti ne bi podarilo vjeru koju trazis. Okani
se radije te ruze.
Mladic ga je nepovjcrljivo gledao. Mestar povisi glas i nadoveze:
- Uostalom, tko si ti da ovako ulaziS u kucu jednog mestra i
od njega zahtijevas cudo? Sto si uCinio da zasluziS takav dar?
Sugovomik mu plaho odvrati:
- Jasno mi je da nisam ucinio nista. U ime onih brojnih godina sto cu ih provesti uceci u tvojoj sjeni, molim te da vidim
pepeo i potom ru:lu. NiSta viSe od tebe necu iskati. Povjerovat cu
vlastitim oCima.
Hitro dohvati grimiznu ruzu sto ju je Paracelsus bio odlozio
na stalak i baci je u plamen. Boja iScezne, i preosta tek kupica pepela. u beskonacnom hipu stade ocekivati rijeci i cudo.
Paracelsus nije ni trepnuo. Dodade s neobicnom iskrenoscu:
- Svi lijecnici i svi ljekarnici u Bazileji tvrde da sam varalica. Mazda imaju pravo. Ovaj pepeo nekad je bila ruza i vise
nikad ta ruza biti nece.
Mladic se posrami. Paracelsus je sarlatan iii puki vizionar, a
on, uljez, dosao mu je u kucu i naveo ga da prizna kako su njegove glasovite carobne vjestine samo isprazno naklapanje.
Klekne i rece mu:
- Neoprostivo sam se ponio. Uzmanjkala mi je vjera koju
je Gospod nalagao vjernicima. Dopusti mi da i dalje gledam pepeo .
Vratit cu se kad ojacam i bit cu tvoj ucenik, i na kraju Puta ugledat cu ruzu.
Govorio je s nepatvorenim zanosom, ali taj zanos bijase sucut
koju je u njemu izazivao stari mestar, tako stovan, taka zatecen,
taka ugledan i zato tako niStavan. Tko je on, Johannes Grisebach,
da svetogrdnom rukom strgne krinku i otkrije kako iza nje nema
nikoga?
Nije mu htio prepustiti zlatnike, zato sto bi to odvec podsjecalo na milodar. Pokupio ih je na odlasku. Paracelsus ga isprati

156

Jorge Luis Borges

do podnozja stuba i rece mu da je uvijek dobrodosao u njegovu

kucu. Obojica su znala da se viSe nece susresti.
Paracelsus je ostao sam. Prije negoli ce ugasiti svjetiljku i
zavaliti se u nerazdvojni naslonjac, sasuo je hrpicu pepela na
udubljen dlan i prosapwtao jednu rijec. Ruza se pojavila.

157

25. *olovoza 1963.

MODRI TIGROVI

Na jednoj glasovitoj Blakeovoj stranici tigar postaje bljestavi

plamen i vjecni arhetip Zla; draia mi je ona Chestertonova izreka
koja ga uzvisuje do simbola jezive elegancije. Nema, uostalom,
rijeci koje bi mogle biti sifra za tigra, taj lik sto vee stoljecima
napucuje covjekovu mastu. Tigar me oduvijek privlacio. Znam da
sam se u djetinjstvu zadrlavao pred jednim kavezom u zooloskom
vrtu; ostali me nisu zanimali. Enciklopedije i prirodoslovne tekstove cijenio sam po slikama tigrova. Kad sam otkrio Jungle Books,
zasmetalo mi je sto je Shere Khan, tigar, neprijatelj glavnog junaka. S vremenom ta cudnovata ljubav nije popustila. Nadzivjela
je moju paradoksalnu zelju da budem lovac i uobicajene ljudske
mijene. Donedavna - datum mi se cini dalek, iako to stvarno nije
--:- ona se spokojno uklapala u moje redovne duznosti na SveuciliStu u Lahoreu. Profesor sam zapadnjacke i istocnjacke logike,
i nedjelje posvecujem seminaru o Spinozinu djelu. Moram napomenuti da sam Skot; mozda me ljubav prema tigrovima i dovela
iz Aberdeena u Pendzab. Moj zivot protekao je sasvim uobicajeno,
u snovima su me uvijek pohodili tigrovi. (Sad sanjam druge
oblike.)
U nekoliko sam navrata govorio o ovim stvarima koje mi se
danas cine tudima. Spominjem ih, ipak, zato sto to iziskuje moja
ispovijest.
Pokraj 1904. procitao sam kako je u oblasti Gangesove delte
otkrivena modra podvrsta recene zvijeri. Tu vijest potvrdili su
naknadni brzojavi, u kojima, svakako, nije uzmanjkalo neizbjeznih
protuslovlja i besmislica. Moja stara ljubav opet je zivnula. Pomislio sam da je posrijedi greska, s obzirom na poznatu nepreciznost u nazivima za boje. Sjetio sam se da sam procitao kako
naziv Etiopije na islandskom glasi Bhiland, Modra Zemlja, ili
Zemlja Crnih Ljudi. Modri tigar vrlo se lako moze zamijeniti s
crnom panterom. Nisu spominjalii. sare, i slika srebrno ispruganog
modrog tigra, sto ju je prenijela londonska stampa, bila je ocito
apokrifna. Modrilo s te slike vise mi je pcilicilo heraldici negoli
zbilji. U jednom snu vidio sam tigrove ciju modru boju nisam
nikad dotad vidio i za koju nisam pronalazio prikladnu rijec. Znam
da je granicila sa crnom, ali ta pojedinost nije dovoljna da zamislimo tu nijansu.