JAMES JOYCE

PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

GIACOMO JOYCE

ENGLESKI ROMAN
u 10 knjiga

Izdaje
Sveuilina naklada Liber
Direktor
Slavko Goldstein
Glavni urednik
Milan Miri
Urednik
Vera iin-ain

JAMES JOYCE

PORTRET
UMJETNIKA U
MLADOSTI
GIACOMO JOYCE

Zagreb
1981

Naslov izvornika
James Joyce
A PORTRAIT OF THE ARTIST AS A YOUNG MAN Estate of James
Joyce

Likovna oprema
Alfred Pal
Tehniki urednik
Kate Zorzut

PORTRET
UMJETNIKA
U MLADOSTI

Preveo
Leo Dri

Et ignotas animam dimittit in artes

Ovidije: Metamorfoze, VIII, 188

I
Jednom davno, i to u dobro staro vrijeme, ila je niz
cestu kravica-mukavica, i ta je kravica-mukavica, to je
ila niz cestu, srela jednog ljupkog malenog djeaka
kojega su zvali glavica-kudravica...
Otac mu je pripovijedao tu priu: otac ga je gledao
kroz monokl; imao je dlakavo lice.
On je bio glavica-kudravica. Kravica je dola niz
cestu gdje je ivjela Betty Byrne: ona je prodavala
limunov kola.
O, cvjetovi divlje rue
Na livadici zelenoj

On je pjevao tu pjesmu. To je bila njegova pjesma.

O, zelene luze na livadici zelenoj.

Kad pomokri postelju, najprije je toplo, onda

postaje hladno. Majka mu je stavljala votano platno.
Ono je neobino mirisalo. Njegova je majka bila
ugodnijeg mirisa negoli njegov otac. Ona je na klaviru
svirala mornarski ples. On je plesao:
Tralala
Tralala
Tralala
Tralala

lala
tralalali
lala
lala.

Ujak Charles i Dante su pljeskali. Njih dvoje su bili

stariji od njegova oca i majke, ali ujak Charles je bio
stariji od Dante.
Dante je u svom ormaru imala dvije etke. etka sa
smeim barunastim hrptom bila je za Michaela
Davitta, a etka sa zelenim barunastim hrptom bila je
za Parnella. Dante mu je uvijek davala cachou-slatki,
kad bi joj donio komad svilenog papira.
Vanceovi su stanovali na broju sedam. Imali su
drugoga oca i drugu majku. To su bili Eileenin otac i
majka. Kad oboje odrastu, on e se oeniti Eileenom.
On se skrivao pod stolom. Majka mu je govorila:
O, Stephen e zamoliti za oprotenje.
Dante je rekla:
O, ako nee, doi e orlovi i iskljuvati mu oi.
Iskljuvati mu oi,
Oprotenje,
Oprotenje,
Orlovi e doi.
Oprotenje,
Orlovi e doi,
Iskljuvati mu oi,
Oprotenje.

Prostrana su igralita vrvjela djeacima. Svi su

vikali, a prefekti su ih bodrili glasnim povicima. Veernji
je zrak bio mutan i hladan, a nakon svakog napada i
udarca nogometaa masna kona lopta proletjela je u
sivoj svjetlosti poput kakve teke ptice. On se
zadravao na rubu svoga reda, sakriven pogledu svoga
prefekta, izvan dohvata surovih nogu, gradei se od

vremena do vremena da tri. inilo mu se da mu je

tijelo sitno i nejako u gomili igraa, a oi su mu bile
nepouzdane i suzile su. Rody Kickham nije bio takav:
postat e kapetan treeg razreda, govorili su svi momci.
Rody Kickham bio je pristojan momak, ali Opaki
Roche bio je gad. Rody Kickham imao je titnike u
svome broju i koaricu za kruh u blagovaonici. Opaki
Roche imao je velike ruke. Puding petkom nazivao je
psom u pokrivau. A jednog je dana zapitao:
Kako ti je ime?
Stephen je odgovorio:
Stephen Dedalus.
Onda je Opaki Roche kazao:
Kakvo je to ime?
A kad Stephen nije znao odgovoriti. Opaki Roche je
zapitao:
ta je tvoj otac?
Stephen je odgovorio:
Gospodin.
Onda je Opaki Roche zapitao:
Je li inovnik?
Vukao se od toke do toke na rubu svoga reda
potravi malo od vremena na vrijeme. Ali ruke su mu
bile modrikaste od studeni. Ruke je turnuo u postrane
depove svoga sivog odijela opasanog remenom.
Remen se protezao preko njegova depa. A remenom
je takoer znailo zadati kojem drugu udarac. Neki je
momak jednog dana kazao Cantwellu: Dat u ti ja sad,
na, remenom!
Cantwell je odvratio:
Idi i bori se u igri. Zvizni Cecila Thundera
remenom. To bih htio vidjeti. On bi tebi dao nogom u
stranjicu.

To nije bio lijep nain izraavanja. Majka mu je rekla

neka ne razgovara s neuglaenim momcima u kolidu.
Draga majka! Kad mu je prvog dana u predvorju dvorca
kazala zbogom, presavila je svoju koprenu do nosa,
kako bi ga poljubila: a nos i oi bili su joj crveni. Ali on
se gradio da ne vidi da e se ona rasplakati. Bila je ona
lijepa majka, ali ne tako lijepa kad bi plakala. A otac mu
je dao dva komada od pet ilinga kao deparac. I otac
mu je kazao neka, ako to zatreba, napie pismo kui i
neka, to god uinili, nikad ne tuaka drugove. Onda se
rektor na vratima dvorca rukovao s njegovim ocem i
majkom, sutana mu je leprala na povjetarcu, i kola s
njegovim ocem i majkom su se odvezla. Maui rukama
doviknuli su mu iz kola:
Zbogom, Stephen, zbogom!
Zbogom, Stephen, zbogom!
Upao je u vrtlog guve i, uplaivi se sijevajuih
oiju i blatnih kopaki, sagnuo se da pogleda izmeu
nogu. Momci su se borili i stenjali, a noge su im se
doticale i udarale i gazile. Onda su ute kopake Jacka
Lawtona izbacile loptu i sve su ostale kopake i noge
potrale za njom. On je malo potrao za njima, a onda
stao. Bilo je beskorisno dalje trati. Uskoro e svi poi
kui za praznike. Poslije veere promijenit e u uionici
brojku to je bila prilijepljena s unutarnje strane stola od
sedamdeset i sedam u sedamdeset i est.
Bilo bi bolje da je u uionici negoli ovdje vani na
studeni. Nebo je bilo blijedo i hladno, a u dvorcu su
gorjela svjetla. Pitao se je s kojeg je prozora Hamilton
Rowan bacio svoj eir na nisku ogradu i je li onda bilo
cvjetnih gredica ispod prozora. Jednog dana, kad je bio
pozvan u dvorac, podvornik mu je pokazao tragove
vojnike tanadi u drvu vrata, i dao mu komad kolaa to
su ga jeli lanovi drube. Bilo je ugodno i toplo gledati
svjetla u dvorcu. Bilo je kao u nekoj knjizi. Moda je
Leicesterska opatija ovakva. A u itanci doktora

Cornwella bile su zgodne reenice. Bile su poput

pjesama, ali su zapravo bile samo reenice po kojima se
uilo pravilno pisati rijei.
Wolsey umrije u Leicesterskoj opatiji.
Gdje ga pokopae opati.
Rakita je vrsta vrbe.
Rak pak bolest ivih bia.

Bilo bi lijepo leati na sagu ispred vatre u kaminu

naslonivi glavu na ruke i razmiljati o tim reenicama.
Zadrhtao je kao da je na koi osjetio hladnu sluzavu
vodu. Bilo je podlo od Wellsa, etrdeseterostrukog
pobjednika, to ga je gurnuo u jarak pun otpadne vode
zato to nije htio mijenjati svoju malenu burmuticu za
Wellsov osueni, raspucani kesten. Kako li je voda bila
hladna i sluzava! Neki je momak jedno vidio kako je
veliki takor skoio u tu prljavu pjenu. Majka sad sjedi
uz vatru s Dante ekajui da Brigid donese aj. Poloila
je noge na zatitnu reetku, a njene su ukraene
papue tako vrue i tako ugodno toplo miriu! Dante je
mnogo toga znala. Ona ga je nauila gdje je
Mozambiki tjesnac, i koja je najdua rijeka u Americi, i
kako se zove najvie brdo na Mjesecu. Otac Arnall zna
vie od Dante, jer je sveenik, ali i njegov otac i ujak
Charles su kazali da je Dante pametna i naitana ena.
A kad bi Dante nakon objeda ispustila onaj zvuk i onda
stavila ruku na usta: to je bila garavica.
Neki se glas oglasi daleko na igralitu:
Svi unutra!
Onda povikae drugi glasovi iz donjeg i treeg reda:
Svi unutra! Svi unutra!
Igrai se okupie, zagrijani i blatni, i on je iao meu
njima sretan to odlazi unutra. Rody Kickham je drao

loptu za zamatenu uzicu. Neki ga je momak zamolio

neka mu dopusti da je jo jedanput udari: ali on je
hodao ni ne odgovorivi onome momku. Simon Moonan
mu je kazao neka to ne ini, jer prefekt gleda. Onaj se
momak okrene k Simonu Monanu i ree:
Svi znamo zato to kae. Ti si McGladeov
prisisa.
Prisisa bila je neobina rije. Momak je tako nazvao
Simona Moonana, jer je Simon Moonan obiavao vezati
prefektu na leima prazne rukave njegova talara, a
prefekt bi se gradio da se ljuti. Ali prizvuk te rijei bio je
ruan. Jednom je prao ruke u toaleti hotela Wicklow, i
njegov je otac nakon pranja povukao lanac epa, te je
prljava voda potekla kroz rupu praonika. I dok je polako
otjecala kroz rupu u praoniku, on je razabrao neki zvuk
poput ovoga: sis. Samo glasnije.
Sjeajui se toga i bijelog praonika osjeti studen, a
onda vruinu. Tamo su bile dvije slavine, i kad biste ih
otvorili, iz njih bi potekla voda: hladna i vrua. On osjeti
studen, a onda neznatnu vruinu: mogao je vidjeti
natpise otisnute na slavinama. Bilo je to vrlo neobino. I
zrak ga je u hodniku hladio. Bio je neobian i vlaan. Ali
uskoro e upaliti plin i plin e gorei davati od sebe neki
lagani um slian pjesmici. Uvijek isto: i kad drugovi
prestanu govoriti u sobi za igru, mogli ste ga uti.
Bio je sat rauna. Otac Arnall je na plou napisao
neki teki zadatak, a onda kazao:
Dakle, tko e pobijediti? Naprijed, York! Naprijed,
Lancaster! Stephen se trudio koliko je god mogao, ali
zadatak je bio preteak, i on se osjeao zbunjen.
Malena svilena znaka s bijelom ruom, privrena na
prsima njegova haljetka, poela je treperiti. On nije bio
dobar u raunu, ali se trudio koliko je god mogao, kako
York ne bi izgubio. Lice oca Arnalla inilo se vrlo ljutito,
ali on nije bio srdit: smijao se. Onda je Jack Lawton

pucnuo prstima, a otac Arnall je pogledao u njegovu

biljenicu i kazao:
Tono! Bravo Lancaster! Crvena rua je
pobijedila. Hajde sad, York! Naprijed!
Jack Lawton ga pogleda. Maleni svileni znak s
crvenom ruom inio se vrlo iv, jer je on nosio modri
mornarski haljetak. Stephen osjeti da se i njegovo lice
zarumenjelo pri pomisli na sve oklade na pobjednika u
osnovama raunanja: Jack Lawton ili on. Kadto je Jack
Lawton izborio kartu prvog mjesta, a kadto je on dobio
kartu prvog mjesta. Njegov je bijeli svileni znak treperio
i treperio dok je rjeavao idui zadatak i sluao glas oca
Arnalla. Onda nestade sve njegove revnosti i osjeti kako
mu je lice gotovo hladno. Pomisli da mu je lice zacijelo
blijedo, kad osjea da je tako hladno. Nije mogao
pronai rjeenje zadatka, ali to nije bilo vano. Bijele
rue i crvene rue: lijepo je bilo misliti o njihovim
bojama. I karte prvog mjesta i drugog i treeg bile su
takoer lijepih boja: ruiaste i ukastobijele i
blijedoljubiaste.
Lijepo
je
bilo
misliti
na
blijedoljubiaste i ukastobijele i ruiaste rue. Moda
je divlja rua tih boja, i on se sjeti pjesme o cvjetovima
divlje rue na malenom zelenom travnjaku. Ali nema
zelene rue. No moda ju je mogue nai negdje na
svijetu.
Oglasi se zvono i onda razredi poee redom izlaziti
iz soba idui hodnikom prema blagovaonici. On je sjedio
gledajui dva komadia maslaca na svome tanjuru, ali
nije mogao jesti vlani kruh. Stolnjak je bio vlaan i
mekan. Ali iskapio je vrui vodnjikavi aj to ga je
nespretni sudoper, opasan bijelom pregaom, ulio u
njegovu alicu. Pitao se da li je i sudoperova pregaa
vlana, i jesu li svi bijeli predmeti hladni i vlani. Opaki
Roche i Saurin pili su kakao, to su im ga njihovi roditelji
poslali u limenkama. Kazali su da ne mogu piti taj aj,

da je taj aj splaina. Njihovi su oevi bili inovnici,

govorili su drugovi.
Njemu su se svi djeaci inili vrlo udni. Svi su imali
oeve i majke i razliitu odjeu i glasove. eznuo je za
domom, da poloi glavu u majino krilo. Ali to nije bilo
mogue: i zato poeli da svri igra i uenje i molitve, pa
da se nae u postelji.
Ispije jo jednu alicu vruega aja, a Fleming ree:
to je? Boli li te to ili je to drugo?
Ne znam odvrati Stephen.
Muno ti je u elucu ree Fleming jer ti je
lice blijedo. Proi e to.
Ali njemu nije bilo muno u elucu. inilo mu se da
mu je muno u srcu, ako je mogue da bude muno u
srcu. Fleming je vrlo pristojan to ga je ono zapitao.
Htio je zaplakati. Nalaktio se na stol i poeo zatvarati i
otvarati une koljke. Svaki put, kad bi ih otvorio,
razabrao bi amor u blagovaonici. Ta je buka bila slina
onoj vlaka u noi. A kad bi ih zatvorio buka bi prestala
poput one vlaka to ulazi u tunel. Tako je buao vlak
one noi u Dalkeyju, a kad je zatim uao u tunel, buka
je prestala. Sklopio je oi i vlak je opet krenuo buei, a
onda utihnuo. Opet buka, prestanak buke. Zgodno je
bilo sluati kako bui i prestaje buiti, a onda opet buka
do tunela i onda tiina.
Onda su momci iz viih razreda poeli dolaziti po
sagu u sredini blagovaonice, Paddy Rath i Jimmy Magee
i panjolac, kojemu je bilo doputeno da pui cigare, i
maleni Portugalac, koji je nosio vunenu kapu. A onda
stolovi donje linije i stolovi tree linije. I svaki je momak
hodao drukije.
On je sjeo u kut sobe za igru, gradei se da
promatra igru domina, i jedanput je ili dvaput na
trenutak razabrao pjesmicu plina. Prefekt je stajao kraj
vrata s nekim djeacima, a Simon Moonan je vezao

njegove rukave. Neto im je pripovijedao o Tullabegu.

Onda je otiao od vrata, a Wells je priao k Stephenu i
zapitao:
Reci nam, Dedalus, poljubi li ti svoju majku prije
nego to pode u postelju?
Stephen odgovori:
Da.
Wells se okrene k drugim djeacima i ree:
O, eto, tu je momak koji kae da svake veeri
poljubi svoju majku prije nego to poe u postelju.
Drugi djeaci prestanu igrati i okrenu se smijui se.
Stephen porumeni pod njihovim pogledima i ree:
Ne.
Wells ree:
O, evo momka koji kae da ne poljubi svoju majku
prije nego to poe u postelju.
Svi se opet nasmiju. Stephen se pokua nasmijati s
njima. Osjeti da mu je cijelo tijelo vrue i na trenutak se
zbuni. Koji je pravi odgovor na ono pitanje? On je dao
dva, a Wells se ipak nasmijao. Ali Wells mora znati pravi
odgovor, jer je u treem razredu klasine. Pokua
pomisliti na Wellsovu majku, ali se ne usudi pogledati
Wellsovo lice. Wellsovo mu se lice nije svialo. Bio je to
onaj Wells, etrdeseterostruki pobjednik, koji ga je juer
gurnuo u jarak pun otpadne vode jer nije htio s njim
zamijeniti svoju malu burmuticu za njegov osueni,
raspucani kesten. Bilo je podlo to je to uinio to su
kazali svi momci. I kako li je voda bila hladna i sluzava!
A neki je djeak jedno vidio kako je veliki takor skoio
pljusnuvi u tu prljavu pjenu.
Hladna sluz jarka prekrila mu je cijelo tijelo: i kad se
oglasilo zvono za uenje i razredi stali redom izlaziti iz
svojih soba za igru, on je u svojoj odjei osjetio hladni
zrak hodnika i stubita. Jo je uvijek pokuavao smisliti

kakav je ispravan odgovor. Je li u redu poljubiti majku ili

nije u redu poljubiti majku? to li to znai: poljubiti?
Podigne lice kao kad kae laku no, a onda majka
sagne svoje lice. To znai poljubiti. Majka bi stavila
svoje usne na njegov obraz: njene su usnice bile
mekane i ovlaile mu obraz: i stvarale njeni neznatni
um: pc. Zato li to ljudi ine sa svojim obrazima?
Sjedei u uionici otvorio je poklopac stola i
izmijenio brojke, prilijepljene iznutra, od sedamdeset i
sedam u sedamdeset i est. Ali boini su praznici bili
jako daleko: no jednom e doi, jer se zemlja
neprestano okree.
Na prvoj stranici njegova zamljopisa bila je slika
Zemlje: velika lopta okruena oblacima. Fleming je
imao kutiju olovaka u boji i jedne je veeri za vrijeme
slobodnog uenja obojio Zemlju zeleno, a oblake
smee. Bilo je to poput onih dviju etaka u Danteinom
ormaru, etka sa zelenim barunastim hrptom za
Parnella i etka sa smeim barunastim hrptom za
Michaela Davitta. Ali on nije kazao Flemingu neka ih
oboji tim bojama. Fleming je to uinio sam.
Otvori zemljopis da naui zadau, ali nije mogao
nauiti nazive gradova u Americi. Bila su to sve razliita
mjesta to su nosila ove razliite nazive. Sva su bila u
razliitim zemljama, a zemlje su bile na kontinentima, a
kontinenti na svijetu, a svijet u svemiru.
Okrene prvi list zemljopisa i proita to je tamo
zapisao: sebe, svoje ime i gdje se nalazi.
Stephen Dedalus
prvi razred
Clongowes Wood College
Sallins
Grofovija Kildare

Irska
Evropa
Svijet
Svemir

To je bilo napisano njegovim rukopisom: a Fleming

je jedne veeri u ali napisao na suprotnoj stranici:
Stephen Dedalus se zovem,
Irska mi je rodni dom.
Clongowes mi prebivalite,
Nebu udim nadom svom.

Proita stihove natrake, ali onda to nije bila poezija.

Onda proita prvu stranicu od dna do vrha, dok nije
stigao do svoga imena. To je on: i ponovno proita
stranicu do dna. to je nakon svemira? Nita. Ali ima li
to oko svemira, gdje on prestaje prije nego to pone
nitavilo? To ne mora biti neki zid, ali moe biti tanka
crta oko svega. Vrlo je oholo misliti o svemu i svaemu.
To moe samo Bog. Pokua pomisliti kakva to mora biti
velika misao, ali je mogao pomisliti samo na Boga.
Bog se zvao Bog upravo onako kako se on zvao
Stephen. Dieu je Bog na francuskom, a i to je Boje ime.
I kad se tko moli Bogu i kae Dieu, onda Bog odmah zna
da je osoba koja se moli Francuz. Ali premda Bog ima
razliita imena u svim razliitim jezicima na svijetu i
premda Bog razumije to kau svi ljudi koji se mole na
razliitim jezicima, ipak Bog ostaje uvijek onaj isti Bog, i
pravo ime Bogu je Bog.
Veoma se umorio ovako razmiljajui. Osjeti da mu
je glava vrlo teka. Okrene prvi list i umorno se zagleda
u zelenu okruglu Zemlju usred smeih oblaka. Zapita se
je li pravo biti za zeleno ili za smee; jer Dante je

jednoga dana izrezala svojim noicama zeleni

barunasti hrbat sa etke to je bila za Parnella i kazala
mu da je Parnell zao ovjek. Zapita se prepiru li se o
tome kod kue. To se naziva politikom. Pri tom su bile
dvije strane: Dante je bila na jednoj strani, a njegov
otac i gospodin Casey na drugoj, ali njegova majka i
ujak Charles nisu bili ni na jednoj strani. Svakog je dana
bilo neto o tome u novinama.
Muilo ga je to nije tono znao to znai politika i
to nije znao gdje prestaje svemir. Osjeti se malen i
slab. Kad e biti poput momaka iz razreda pjesnitva i
govornitva? Oni imaju snane glasove i velike cipele i
ue trigonometriju. To je jo jako daleko. Najprije dolaze
praznici, a onda idue polugodite, i onda opet praznici,
pa opet polugodite i jo praznici. To je poput vlaka to
ulazi u tunel i izlazi iz njega, i poput amora djeaka koji
jedu u blagovaonici kad otvara i zatvara une koljke.
Polugodite, praznici; tunel, pa van; buka, nema buke.
Kako li je to daleko! Bolje je poi u postelju i spavati. Jo
samo molitva u kapelici, a onda u postelju. Zadre i
zijevne. Bit e lijepo u postelji, poto se plahte malo
ugriju. Isprva su tako hladne kad se uvue. Zadre od
pomisli kako su isprva hladne. Ali onda se ugriju i onda
moe zaspati. Lijepo je biti umoran. Ponovno zijevne.
Veernja molitva, a onda u postelju: zadre i htjede
zijevnuti. Za nekoliko minuta bit e lijepo. Osjeti kako se
neka ugodna toplina die iz hladnih drhtavih plahta.
Sve toplije i toplije, dok ne osjeti toplinu po cijelom
tijelu, jaku toplinu; jaka toplina, a ipak je malo drhtao i
neprestano osjeao potrebu da zijeva.
Zvono se oglasi za veernju molitvu, i on krene s
drugima iz uionice, pa niz stubite i du hodnika
prema kapelici. Hodnici su bili mutno osvijetljeni, i
kapelica je bila mutno osvijetljena. Uskoro e svagdje
biti mrano i sanjivo. U kapelici je bio studeni noni
zrak, a mramor je bio boje mora u noi. More je hladno

danju i nou, ali nou je hladnije. Hladno je i tamno

ispod valobrana kraj oeve kue. Ali kotli stoji na ploi
u ognjitu, kako bi zgotovili pun.
Prefekt kapelice molio je iznad njegove glave, a
njegovo pamenje znalo je responzorije:
O, Gospode, otvori nae usnice
I neka naa usta izreknu slavljenje Tebe.
Prikloni nam se i pomozi nam, o Boe!
O, Gospode, priteci nam u pomo!

Kapelica je bila puna hladnog mirisa noi. Ali to je

bio sveti miris. Nije bio poput onog mirisa starih seljaka
koji su kleali pri nedjeljnoj misi u pozadini kapelice.
Ono je bio miris zraka i kie i treseta i pamune tkanine.
Ali to su bili vrlo poboni seljaci. Oni bi mu puhali straga
na iju, uzdiui u molitvi. Oni su iz Clanea, kazao je
neki momak: tamo su malene kolibe, i vidio je neku
enu gdje stoji u vratima s djetetom u naruju, dok su
kola prolazila iz Sallinsa. Lijepo bi bilo koju no spavati
u toj kolibi ispred vatre od treseta to se dimi, obasjan
plamenom, u toplom mraku, udiui miris seljaka, zraka
i kie i treseta i pamune tkanine. Ali, jao, cesta je
tamo, izmeu stabala, mrana! Izgubili biste se u
mraku. Bojao se i pomisliti kako bi to bilo.
Zauje glas prefekta kapelice gdje izgovara
posljednju molitvu. I on se pomoli za zatitu od onog
mraka vani ispod stabala.
Usrdno Te molimo, o Gospode, pohodi ovaj stan i
protjeraj iz njega sve napasti avola. Neka Tvoji sveti
aneli prebivaju ovdje kako bi nas ouvali u miru, i
neka Tvoj blagoslov uvijek bude na nama, po Kristu,
Gospodinu naem. Amen.

Prsti su mu drhtali dok se svlaio u spavaonici.

Govorio je prstima neka se poure. Morao se svui,
potom kleknuti i izgovoriti svoju molitvu i nai se u
postelji prije nego to smanje plin, kako ne bi poao u
pakao kad umre. Svukao je arape i brzo navukao svoju
spavaicu i drui kleknuo uz postelju i ponovio svoju
molitvu brzo, brzo, bojei se da e se smanjiti plin.
Osjeti kako mu se tresu ramena dok je mrmljao:
Boe, blagoslovi moga oca i moju majku i uvaj
mi ih!
Boe, blagoslovi moju malenu brau i sestre i
uvaj mi ih!
Boe, blagoslovi Dante i ujaka Charlesa i uvaj mi
ih!

Prekriio se i brzo se uspeo na postelju i, skupivi

skut spavaice pod noge, skutrio se ispod hladnih
bijelih plahta tresui se i drui. Ali on nee poi u
pakao kad umre; i drhtanje e prestati. Neki glas zaeli
djeacima u spavaonici laku no. On na trenutak proviri
iznad pokrivaa i ugleda naokolo svoje postelje uti
zastor to ga je okruivao sa svih strana. Svjetlo se
polako smanji.
Prefektove su cipele otile. Kamo? Niz stubite i du
hodnika, ili u njegovu sobu na kraju? Vidio je mrak. Je li
istina ono o crnom psu to oiju velikih poput kolskih
svjetiljaka obilazi nou? Kau da je to duh nekog
ubojice. Dugi drhtaj straha prostruji mu tijelom. Ugleda
mrano predvorje u dvorcu. Stari su sluge u starinskoj
odjei bili u prostoriji za glaanje iznad stubita. Bilo je
to davno. Stari su sluge bili tihi. Vatra je gorjela, ali
predvorje je ipak bilo mrano. Neki se lik uspeo
stubitem iz predvorja. Nosio je bijeli maralski plat;
lice mu je bilo blijedo i udno; rukom je pritiskao bok.
udnim je pogledom motrio stare sluge. Pogledali su ga

i prepoznali lice i plat svoga gospodara i znali su da je

zadobio smrtonosnu ranu. Ali tamo kamo su gledali, bila
je samo tama: samo mrani nijemi zrak. Njihov je
gospodar zadobio smrtonosnu ranu na prakom bojitu,
daleko preko mora. Stajao je na bojnom polju; rukom je
pritiskao svoj bok; lice mu je bilo blijedo i udno i nosio
je bijeli maralski plat.
O, kako li je hladno i neobino razmiljati o tom! Sav
je mrak bio hladan i neobian. U njemu su blijeda
neobina lica, velike oi poput kolnih svjetiljaka. U
njemu su duhovi ubojica, likovi marala to su na
bojnim poljima daleko preko mora zadobili smrtonosne
rane. to li to hoe kazati da su im lica tako udna?
Usrdno Te molimo, o Gospode, pohodi ovaj stan i
protjeraj iz njega sve...

Kui za praznike! To e biti lijepo: drugovi su mu

ispripovjedili. Ukrcati se u kola vani pred vratima
samostana u rano zimsko jutro. Kola se kotrljaju po
ljunku. Klicanje rektoru!
Hura! Hura! Hura!
Kola prolaze kraj kapelice i svi skidaju kape. Veselo
se voze seoskim cestama. Koijai pokazuju bievima
prema Bodenstownu. Momci kliu. Prolaze kraj
farmerske kue Veselog farmera. Klicanje za klicanjem,
i opet klicanje. Voze se kroz Clane, klicanje i klicanje.
Seoske ene stoje uz vrata, tu i tamo stoje mukarci.
Ljupki miris u zimskom zraku: miris Clanea: kia i zimski
zrak i treset to tinja i pamuna tkanina.
Vlak je pun djeaka: dugi, dugi okoladnosmei vlak
sa ukastobijelim trakama. Kondukteri dolaze i odlaze,
otvarajui vrata, zatvarajui ih, zakljuavajui i
otkljuavajui ih. To su mukarci u tamnomodrom i

srebru. Imaju srebrne zvidaljke, a njihovi kljuevi

stvaraju ivahnu glazbu: klik, klik; klik, klik.
I vlak juri dalje ravnicom i kraj Allenovog brda.
Prolaze brzojavni stupovi, prolaze. Vlak se kotrlja i
kotrlja. Znao je to. U predvorju oeve kue su obojene
svjetiljke i vijenci zelenih grana. Oko velikog zidnog
ogledala je boikovina i brljan, i oko lustera spletena je
boikovina i brljan, zelena i crvena boja. Oko starih
portreta na zidovima je crvena boikovina i zeleni
brljan. Boikovina i brljan za njega i za Boi.
Divno...
Cijela obitelj. Dobro doao kui, Stephen! amor
dobrodolice. Majka ga poljubi. Je li to u redu? Sad mu
je otac maral: vie negoli kakav inovnik. Dobro doao
kui, Stephen!
Stropot...
Zvek kolutia zastora to se pomiu uzdu ipaka,
pljuskanje vode u praonicima. amor ustajanja i
odijevanja i pranja u spavaonici: pljesak ruku dok
prefekt hodajui amo-tamo govori djeacima da poure,
da ne gube vrijeme. Blijedo sunevo svjetlo otkri
razgrnute ute zavjese, razbacane postelje. Njegova je
postelja vrlo vrua, i lice i tijelo su vrlo vrui.
Ustane i sjedne na rub svoje postelje. Slab je.
Pokua navui arapu. Strahovito je tvrda pod prstima.
Sunano svjetlo je udno i hladno.
Fleming zapita:
Zar ti nije dobro?
On nije znao, a Fleming nastavi:
Vrati se u postelju. Rei u McGladeu da ti nije
dobro.
Bolestan je.
Tko?

 Kai McGladeu.
Vrati se u postelju.
Je li bolestan?
Neki drug mu je drao ruke dok je on skinuo arapu
to mu je visila s noge i uvukao se natrag u vruu
postelju. Zgurio se izmeu plahta zadovoljan njihovom
mlakom toplinom. uo je drugove da razgovaraju o
njemu dok su se odijevali za misu. Bilo je podlo uiniti
ono, gurnuti ga u onaj jarak s otpadnom vodom,
govorili su.
Onda njihovi glasovi umuknue: otili su. Neki glas
uz njegovu postelju ree:
Nemoj me odati, Dedalus, sigurno nee, zar ne?
Tu je bilo Wellsovo lice. On ga pogleda i zamijeti da
je Wells uplaen.
Nisam htio. Sigurno nee?
Otac mu je rekao neka da ne oda druga, makar to
on uinio. On odmahne glavom i odvrati ne i osjeao se
sretan. Wells ree:
Nisam htio, potena rije. Bila je samo ala. ao
mi je.
Lice i glas nestadoe. Bilo mu je ao, jer se uplaio.
Uplaio se da nije neka bolest. Rakita je vrsta vrbe a rak
bolest ivih bia: ili koja druga bolest. Bilo je tome
davno kad je na igralitu, u predveerje, dok se on
uljao od toke do toke po krilu svoje linije, neka velika
ptica nisko proletjela u sivoj svjetlosti. Leicesterska je
opatija bila osvijetljena. Tamo je umro Wolsey. Pokopali
su ga sami opati.
To nije bilo Wellsovo lice, bilo je prefektovo. On se
nije pretvarao. Ne, ne: uistinu je bolestan. Ne pretvara
se. I osjeti na svome elu prefektovu ruku. I osjeti kako
mu je elo toplo i vlano pod prefektovom hladnom
vlanom rukom. Takav je pod prstima takor, sluzav i

vlaan i hladan. Svaki takor ima dva oka da gleda.

Glatko sluzavo krzno, malene, malene noge uzvinute za
skok, crne sjajne oi da gleda. Oni znaju kako se skae.
Ali takorska pamet ne moe shvatiti trigonometriju.
Kad su mrtvi, lee na boku. Onda im se osui krzno. Oni
su samo mrtvi predmeti.
Prefekt je opet bio tu, i to je bio njegov glas to je
kazao da mora ustati, da je deurni sveenik kazao da
mora ustati i odjenuti se i poi u bolesniku sobu. I dok
se odijevao to je bre mogao, prefekt ree:
Moramo urno poi k bratu Michaelu, jer
teturamo! Strano je kad teturamo! Te tur amo, a ti
tamo!
Bilo je vrlo ljubazno to govori tako. Sve to samo
zato da ga nasmije. Ali on se nije mogao nasmijati jer
su mu usnice i obrazi drhtali: i onda se prefekt morao
smijati sam.
Prefekt vikne:
Naprijed mar! Jedan, dva, sijeno, slama!
Poli su zajedno niz stubite i du hodnika i kraj
kupaonica. Prolazei kraj tih vrata, s nejasnim se
osjeajem straha sjetio tople kaljue boje treseta,
toplog vlanog zraka, pljuska vode, runika to su
mirisali na lijek.
Brat Michael je stajao na vratima bolesnike sobe, a
kroz vrata tamnog ormaria zdesna dopirao je zadah
lijekova. Potjecao je od boica na policama. Prefekt
neto ree bratu Michaelu, a brat Michael odgovori
nazvavi prefekta gospodinom. Imao je crvenkastu kosu
protkanu sjedinama i udan izraz lica. Bilo je udno da
e uvijek ostati samo brat. Takoer je bilo udno da ga
niste mogli nazvati gospodinom, jer je bio samo brat
laik i drukiji od ostalih. Zar on nije bio dovoljno
poboan, pa da se izjednai s ostalima?

U prostoriji su bile dvije postelje, a u jednoj je

postelji leao neki djeak: i kad su uli, uzviknuo je:
Hej! To je mladi Dedalus! to ga nosi amo?
Noge ree brat Michael.
Bio je to neki momak iz treeg razreda gimnazije i,
dok se Stephen svlaio, zamolio je brata Michaela neka
mu donese komad prepeenog kruha s maslacem.
Ah, dajte! ree.
Ima ti dosta masla na glavi! odvrati brat
Michael. Sutra, im doe lijenik, dobit e
otpusnicu.
Ma nemojte! ree momak. Jo nisam zdrav.
Brat Michael ponovi;
Dobit e otpusnicu, kad ti kaem.
Sagne se da potakne vatru. Imao je duga plea
slina dugim pleima tramvajskog konja. Ozbiljno je
tresao araem i kimao glavom momku iz treeg
razreda gimnazije.
Onda je brat Michael otiao, a momak se iz treeg
razreda nakon nekog vremena okrenuo k zidu i zaspao.
To je bila bolesnika soba. Bio je, dakle, bolestan.
Jesu li pisali kui da jave njegovoj majci i ocu? Ali bilo bi
bre da koji sveenik sam poe te im javi. Ili da on
napie pismo da ga taj sveenik preda.
Draga majko!
Bolestan sam. Htio bih kui. Molim te doi i
odvedi me kui. U bolnici sam.
Tvoj sin koji Te voli,
Stephen

Kako li su bili daleko! Vani iza prozora je hladna

sunana svjetlost. Razmiljao je hoe li umrijeti. I u

sunani dan se moe umrijeti. Mogao bi umrijeti prije

nego to doe njegova majka. Onda e u kapelici sluiti
crnu misu, kao to su mu pripovijedali drugovi, kao kad
je umro Little. Svi e momci pribivati misi odjeveni u
crno, svi tunih lica. I Wells e biti tamo, ali nitko ga
nee ni pogledati. Bit e prisutan rektor u crnoj halji
ukraenoj zlatom, a na oltaru i oko odra stajat e visoke
ute svijee. I polagano e iznijeti lijes iz kapelice i
pokopati ga na malenom groblju drube uz glavni
drvored lipa. A Wellsu e onda biti ao zbog onoga to
je uinio. I zvono e polagano zvoniti.
uo je zvonjavu. U sebi je ponovio pjesmu koju ga je
nauila Brigid:
Din-don! Tue bat!
Zbogom tebi, mila mati!
Na staro me groblje prati.
Gdje ve lei i moj brat.
Uz moj koveg crne boje
est anela neka stoje:
Dva da mole, dva da poju.
Dva da nose duu moju.

Kako li je to bilo lijepo i tuno! Kako li su lijepe rijei

to kau Na staro me groblje prati! Drhtaj mu proe
tijelom. Kako tuno i kako lijepo! Htio je tiho zaplakati,
ali ne nad sobom: zbog rijei, tako lijepih i tunih, poput
glazbe. Zvono! Zvono! Zbogom! O, zbogom!
Hladna je sunana svjetlost bivala sve bijeda, a brat
Michael je stajao uz rub njegove postelje sa zdjelicom
govee juhe. To mu je bilo drago, jer su mu usta bila
vrua i suha. uo ih je gdje se igraju na igralitu. I dan
se odvijao u koli ba kao da je on bio tamo.

Zatim je brat Michael otiao, a onaj mu je djeak iz

treeg razreda rekao neka se svakako vrati da mu
ispripovjedi sve vijesti iz novina. Kazao je Stephenu da
mu je ime Athy i da mu otac ima mnogo trkaih konja
koji su sjajni skakai, i da bi njegov otac dao bratu
Michaelu dobar savjet za klaenje, kad bi on to zaelio,
jer je brat Michael vrlo pristojan i pripovijeda mu
najnovije vijesti iz novina to ih svaki dan dobivaju u
dvorcu. U novinama ima svakojakih vijesti: nesree,
brodolomi, sport i politika.
Sad je u novinama sve sama politika ree.
Govore li i tvoj i roditelji o tom?
Da odvrati Stephen.
I moji ree on.
Zatim se malo zamisli, te ree:
Ima neobino prezime, Dedalus, a i moje je
prezime neobino, Athy. Moje je prezime ime nekog
grada. Tvoje prezime kao da je latinsko.
Zatim zapita:
Jesi li vjet zagonetkama?
Stephen odgovori:
Ne ba osobito.
Onda on ree:
Moe li odgonetati ovo? Po emu je grofovija
Kildare slina nogavicama hlaa?
Stephen se zamisli kakav bi mogao biti odgovor, a
onda ree:
Predajem se.
Jer je u njoj stegno ree on. Razumije li
alu? Athy je grad u grofoviji Kildare, a, a thigh se
izgovara isto tako i znai stegno.
O, razumijem ree Stephen.
To je stara zagonetka objasni on.

Za trenutak nastavi:
uj!
to? zapita Stephen.
Zna ree tu zagonetku moe zadati i na
drugi nain.
Uistinu? zapita Stephen.
Istu zagonetku ree. Zna li taj drugi nain?
Ne odvrati Stephen.
Zar se ne moe domisliti tog drugog naina?
zapita.
Govorei, gledao je Stephena iznad pokrivaa. Onda
je ponovno legao na jastuk kazavi:
Ima drugi nain, ali ti ga neu rei.
Zato mu nije htio rei? I njegov je otac, koji ima
trkae konje, zacijelo inovnik poput Saurinova oca i
oca Opakog Rochea. Pomisli na svoga oca i kako mu je
uvijek davao po iling kad bi ga zamolio novi od est
pennyja, i bi mu ao to on nije inovnik kao to su
oevi drugih djeaka. Zato su ga onda poslali ovamo s
njima? Ali otac mu je rekao da on tu nee biti stranac,
jer je njegov praujak tu predao sveano pismo
osloboditelju prije pedeset godina. Ljude toga doba
moete prepoznati po njihovoj starinskoj odjei. Njemu
se to inilo uzvieno doba: i pitao se je li to bilo ono
doba kad su djeaci u Clongowesu nosili modre kapute
s mjedenim pucetima i ute prsluke i kape od kunieva
krzna i pili pivo kao veliki i imali vlastite hrtove za lov
na zeeve.
Pogleda prema prozoru i zamijeti da je danja
svjetlost postala slabija. Zacijelo je svjetlost nad
igralitem oblanosiva. S igralita se nije uo amor.
Razred sigurno izrauje zadatke, ili moda otac Arnall
ita iz knjige neku legendu.

Bilo je udno to mu nisu dali nikakav lijek. Moda

e ga donijeti brat Michael kad se vrati. Govorili su da ti
u bolnici daju neki smrdljivi napitak. Ali on se sad osjea
bolje nego prije. Bit e lijepo osjeati se pomalo sve
bolje. Onda moe dobiti koju knjigu. U knjinici ima
neka knjiga o Nizozemskoj. U njoj su udna strana
imena i slike neobinih gradova i brodova. ovjek je s
tom knjigom tako sretan.
Kako li je tmurno svjetlo kraj prozora! Ali bilo je to
lijepo. Vatra se die i njen odsjev pada na zid. Bilo je to
poput valova. Netko je dodao ugljena, i on je zauo
glasove. Razgovarali su. Bio je to um valova. Ili su
valovi razgovarali meu sobom, diui se i sputajui.
Vidio je itavo more valova, duge tamne valove gdje
se diu i padaju, tamne u noi bez mjeseine. Siuno
svjetlo treperilo je na kraju lukobrana gdje ulazi brod: i
vidio je mnotvo ljudi skupljenih uz rub vode da vide
brod to ulazi u njihovu luku. Neki visoki mukarac stoji
na palubi gledajui prema niskoj mranoj obali: i pri
svjetlu na kraju lukobrana razabere njegovo lice,
alobno lice brata Michaela.
Vidio je kako die ruku prema ljudima i uo kako
govori snanim alobnim glasom nad vodama:
On je mrtav. Vidjeli smo ga gdje lei na odru.
Jecaj tuge odjeknu meu ljudima:
Parnell! Parnell! Mrtav je!
Pali su na koljena jecajui u tuzi.
I vidio je Dante u haljini od smeeg baruna i sa
zelenim barunastim ogrtaem to joj je visio niz
ramena, dok je ponosno i utke prolazila kraj ljudi koji
su kleali uz rub vode.
***

Velika vatra, visoko natrpana i arka, plamtjela je na

reetki, a ispod krakova lustera opletena brljanom
stajao je prostrt boini stol. Vratili su se kui pokasno,
meutim, veera jo nije bila gotova: ali bit e gotova
za as, kazala je njegova majka. ekali su da se otvore
vrata i da uu sluavke nosei velike posude pokrivene
tekim metalnim poklopcima.
Svi su ekali: ujak Charles sjedei daleko u sjeni
prozora, Dante i gospodin Casey smjestivi se u
naslonjae s obiju strana ognjita, Stephen na stolcu
izmeu njih, poloivi noge na zagrijanu izboinu na
ognjitu. Gospodin Dedalus se gledao u velikom zidnom
ogledalu iznad okvira kamina; zasue vrhove brkova, a
onda, razmaknuvi skute svoga kaputa, stane leima
okrenut raarenoj vatri: s vremena na vrijeme izvukao
bi ruku ispod skuta da zasue vrh brka. Gospodin Casey
je naslonio glavu u stranu i smijeei se tapao prstima
izraslinu na svom vratu. I Stephen se takoer smijeio,
jer je sad znao da nije istina da gospodin Casey ima
kesu srebrnjaka u svom grlu. Nasmijeio se pomislivi
kako ga je zavaravao srebrnasti zvuk to ga je znao
izvoditi gospodin Casey. A kad je kuao otvoriti aku
gospodina Caseyja da vidi je li tamo sakrivena kesa
srebrnjaka, razabrao je da mu se prsti ne mogu
ispruiti: a gospodin Casey ree da su se ta tri prsta
zgrila kad je izraivao roendanski dar za kraljicu
Viktoriju.
Gospodin Casey je tapao izraslinu na svom vratu i
pospanim se oima smijeio Stephenu: a gospodin
Dedalus mu ree:
Da, dobro, to je tako. O, etnja je bila lijepa, zar
ne, Johne? Da... Ba me zanima hoe li ve jednom ta
veera. Da... O, dakle, danas smo se nadisali ozona oko
Vrha. Da, zaista.
Okrene se k Dante i ree:
Vi se niste ni maknuli iz kue, gospoo Riordan?

Dante se namrti i odvrati kratko:

Ne.
Gospodin Dedalus spusti skute kaputa i poe k
ormaru. Izvadi veliki kameni krag whiskyja iz pretinca i
polako napuni bocu od bruena stakla, saginjui se s
vremena na vrijeme da vidi koliko je natoio. Vrativi
zatim krag u pretinac, nalije malo whiskyja u dvije
ae, doda malo vode i vrati se s njima do kamina.
Samo naprnjak, Johne ree toliko da ti
probudi tek.
Gospodin Casey uzme au, iskapi je i postavi kraj
sebe na okvir kamina. Onda ree:
Da, ne mogu a da ne pomislim na naega
prijatelja Christophera koji pravi...
Prasne u smijeh i zakalje se, te doda:
... pravi taj ampanjac za one momke.
Gospodin Dedalus se glasno nasmije.
Je li to Christy? zapita. Jedna bradavica na
njegovoj elavoj glavi lukavija je od cijelog opora
lisica.
On spusti glavu, sklopi oi i, dobro oblizavi usnice,
stade govoriti glasom vlasnika hotela.
I tako slatko govori kad neto kae, zar ne?
Podbradak mu je tako znojan i mokar. Bog mu
pomogao.
Gospodin Casey se jo borio s napadajem kalja i
smijeha. Stephen se nasmije razabravi i uvi vlasnika
hotela u liku i glasu svoga oca.
Gospodin Dedalus stavi monokl na oko i, zagledavi
se u njega, zapita mirno i ljubazno:
A emu se ti smije, tene nijedno?
Uoe sluavke i postavie posude na stol. Gospoa
Dedalus ue za njima i razmjesti ljude.

 Sjednite ovamo ree ona.

Gospodin Dedalus poe do ela stola i ree:
Dakle, gospoo Riordan, sjednite ovamo. Sjedni,
Johne, junaino moja.
On pogleda onamo gdje je sjedio ujak Charles i ree:
Onda, gospodine, ptica eka jo samo vas.
Poto su svi zauzeli svoja mjesta, on stavi ruku na
poklopac, ali je povue, rekavi brzo:
Hajde, Stephen.
Stephen ustane da izgovori molitvu prije jela.
Blagoslovi, Gospodine, i nas, i ove Tvoje darove to
emo ih Tvojom milou primiti po Kristu Gospodinu
naem. Amen. Svi se prekrie, a gospodin Dedalus s
uzdahom zadovoljstva digne s posude teki poklopac
po rubu kojega su poput biserja uokrug blistale kapljice.
Stephen pogleda tustog purana, to je prije leao na
kuhinjskom stolu privezanih krila i nogu i nataknut na
rotilj. Znao je da je njegov otac platio za nj jednu
gvineju u Dunnovoj trgovini u ulici DOlier i da ga je
onaj ovjek neprestano tuckao po prsnoj kosti da
pokae kako je dobar: i sjeao se ovjekova glasa kad je
kazao:
Uzmite ovoga, gospodine. To je pravi ljepotan.
Zato je gospodin Barrett u Clongowesu svoju palicu
nazivao puranom? Ali Clongowes je bio daleko: i topli
teki miris purana i unke i celera dizao se s tanjura i iz
zdjela, i velika je vatra bila visoko zgrnuta i arila se na
reetki, a zeleni brljan i crvena boikovina izazivali su
osjeaj takve sree, i kad bude veera dovrena, donijet
e veliki puding s groicama, ukraen oljutenim
bademima i granicama boikovine, s modrikastom
vatrom to se razlijeva oko kolaa i s malom zelenom
zastavicom to e leprati na vrhu.

Bila je to njegova prva prava boina veera, i on

pomisli na svoju malenu brau i sestre gdje ekaju u
djejoj sobi, ba kao to je i on esto ekao da doe
puding. iroki niski ovratnik i etonski kaputi inili su da
se osjeti neobino i starije: i to jutro, kad ga je majka
dovela dolje u salon, odjevena za misu, njegov je otac
zaplakao. Bilo je to zato to se sjetio svoga oca. I ujak
Charles je tako rekao.
Gospodin Dedalus pokrije zdjelu te pone pohlepno
jesti. Onda ree:
Jadni stari Christy, sav se ve naherio od svojih
lupetina.
Simone ree gospoa Dedalus gospoi
Riordan nisi dao umaka.
Gospodin Dedalus dohvati zdjelicu s umakom.
Zar nisam? klikne. Gospoo Riordan,
oprostite jadnom slijepcu.
Dante pokrije svoj tanjur rukama i ree:
Ne, hvala.
Gospodin Dedalus se obrati ujaku Charlesu.
Treba li tebi to, gospodine?
Ne moe mi biti bolje, Simone.
Tebi, Johne?
Sve je u redu. Samo nastavi jesti.
Mary? Evo, Stephen, evo neto od ega e se
najeiti.
On izdano nalije umak na Stephenov tanjur i poloi
zdjelicu opet na stol. Onda zapita ujaka Charlesa je li
meso mekano. Ujak Charles nije mogao govoriti, jer su
mu usta bila puna, ali je potvrdno kimnuo glavom.
Bio je ono dobar odgovor to ga je na prijatelj
dao kanoniku. Zar ne? zapita gospodin Dedalus.

 Nisam mislio da se toliko krije u njemu ree

gospodin Casey.
Platit u vam vae lukno, oe, kad prestanete
pretvarati kuu boju u glasaku daaru.
Lijep odgovor ovjeka koji se smatra katolikom
svom sveeniku ree Dante.
Sami su krivi ree ljubazno gospodin Dedalus.
I budala bi im znala rei da bi bolje bilo kad bi svoju
panju ograniili samo na vjeru.
I to je vjera ree Dante. Oni vre svoju
dunost pouavajui ljude.
Mi odlazimo u kuu boju ree gospodin Casey
u posvemanjoj poniznosti da se molimo svomu
Stvoritelju, a ne da sluamo izborne govore.
I to je vjera ponovi Dante. Oni su u pravu.
Oni moraju uputiti svoje stado.
I s oltara propovijedati politiku, zar ne? zapita
gospodin Dedalus.
Dakako ree Dante. To je pitanje javnog
morala. Sveenik ne bi bio sveenik, kad ne bi svom
stadu kazao to je pravo i to je krivo.
Gospoa Dedalus poloi na stol svoj no i viljuku,
govorei:
Zaboga, smilujte se, ne raspravljajmo o politici,
barem ne na ovaj dan u godini.
Posve ispravno, gospoo ree ujak Charles.
Dakle, Simone, sad je dosta. Sad vie ni rijei.
Da, da brzo ree gospodin Dedalus.
On odvano otkrije zdjelu i zapita:
Dakle, tko eli jo purana?
Nitko ne odgovori. Dante ree:
Lijepo reeno za svakog katolika!

 Gospoo Riordan, preklinjem vas ree gospoa

Dedalus prekinite sad ovu temu.
Dante se okrene k njoj i ree:
I neka sjedim ovdje i sluam kako se podruguju
sveenicima moje crkve?
Nitko ne kae ni rijei protiv njih ree gospodin
Dedalus sve dok se ne mijeaju u politiku.
Irski biskupi i sveenici kazali su svoju rije
odvrati Dante i mora ih se posluati.
Neka ostave politiku na miru ree gospodin
Casey jer e moda ljudi ostaviti njihovu crkvu.
ujete li? ree Dante okrenuvi se prema
gospoi Dedalus.
Gospodine Casey! Simone! ree gospoa
Dedalus. Prestanite.
Zlo! Zlo! ree ujak Charles.
to? vikne gospodin Dedalus. Zar smo ga
trebali napustiti na zapovijed engleskog naroda?
On vie nije bio vrijedan da nas vodi odvrati
Dante. Bio je ope poznati grenik.
Svi smo mi grenici, i to crni grenici ree
mirno gospodin Casey.
Proklet bio ovjek koji izazove sablazan! izusti
gospoa Riordan. Bilo bi mu bolje da mu je oko vrata
svezan mlinski kamen i da bude baen u dubinu mora,
nego da sablazni koga od ovih mojih najmanjih. To je
jezik Duha svetoga.
I to vrlo lo jezik, ako mene pitate ree mirno
gospodin Dedalus.
Simone! Simone! ree ujak Charles. Djeak.
Da, da ree gospodin Dedalus. Ja sam mislio
na... Mislio sam na lo jezik onog kolodvorskog nosaa.

Dakle, to je u redu. Evo, Stephen, pokai svoj tanjur,

staro mome. Pojedi to, evo.
On natrpa jelo na Stephenov tanjur i poslui ujaka
Charlesa i gospodina Caseyja velikim komadima purana
i zalije ih umakom. Gospoa Dedalus je malo jela, a
Dante je sjedila poloivi ruke u krilo. Bila je rumena u
licu. Gospodin Dedalus preruje viljukom i noem po
dnu zdjele i ree:
Evo ukusnog komada, to ga nazivamo biskupom.
Ako koja gospoa ili gospodin...
On digne na iljcima viljuke komad mesa. Nitko ne
ree ni rijei. On ga poloi na svoj tanjur rekavi:
Dobro, ne moete rei da vas nisam pitao. Mislim
da je bolje da ga pojedem ja, jer u posljednje vrijeme
nisam ba pri najboljem zdravlju.
Namigne Stephenu i stavivi poklopac na zdjelu
ponovno se prihvati jela.
Dok je jeo, vladala je tiina. Onda on ree:
Dakle, dan je ipak ostao lijep. Bilo je dolje i dosta
stranaca.
Nitko nita ne odvrati. On ponovno zausti:
Drim da je bilo vie stranaca negoli prolog
Boia.
Pogleda ostale ija su lica bila sagnuta nad tanjure i,
ne dobivi odgovora, poeka koji trenutak, te ogoreno
ree:
Dakle, moja je boina veera u svakom sluaju
pokvarena.
U kui, u kojoj nema potovanja prema
sveenicima crkve ree Dante ne moe biti ni
sree ni milosti.
Gospodin Dedalus buno baci no i viljuku na svoj
tanjur.

 Potovanje! ree. Zar prema brbljavcu

Bilyju, ili prema onoj bavi crijeva u Armaghu?
Potovanje!
Crkveni knezovi ree gospodin Casey s
nehajnim prezirom.
Koija lorda Leitrima, da ree gospodin
Dedalus.
Oni su pomazanici boji ree Dante. Slue
svojoj zemlji na ast.
Bava crijeva ree grubo gospodin Dedalus.
Taj ima ljubazno lice, da znate, samo kad spava. Trebali
biste vidjeti toga tipa kad se kojeg studenog zimskog
dana naklopi na slaninu i kupus. O, Johnny!
On iskrivi lice u bestijalnu grimasu i buno mljasne
usnicama.
Doista, Simone ree gospoa Dedalus ne bi
smio tako govoriti pred Stephenom. To nije u redu.
O, on e se sjetiti svega toga kad odraste ree
uzbueno Dante rijei to ih je uo protiv Boga i vjere
i sveenika u svom domu.
I neka upamti dovikne joj gospodin Casey
preko stola rijei kojima su sveenici i sveeniki
sluge slomili Parnellovo srce i natjerali ga u grob. Neka
se sjeti i toga kad odraste.
Kujini sinovi! vikne gospodin Dedalus. Kad je
bio poraen, oni su ga, odvrativi se od njega, iznevjerili
i razderali poput takora u kanalu. Podli psi! To im je i
slino! Krista mi, to im je slino!
Oni su se ispravno vladali vikne Dante.
Posluali su svoje biskupe i sveenike. Svaka im ast!
Dakle, uistinu je strano rei da ni jedan dan u
godini ree gospoa Dedalus ne moemo biti bez
tih strahovitih svaa!
Ujak Charles blago digne ruke i ree:

 Hajdete, hajdete, hajdete! Zar ne moemo svaki

imati svoje miljenje, bez obzira kakvo ono bilo, a da se
ne uzbuujemo ovako i ne govorimo runo? To je zaista
vrlo runo.
Gospoa Dedalus je tihim glasom govorila Dantei,
ali Dante ree glasno:
Neu utjeti. Branit u svoju crkvu i svoju vjeru,
kad je vrijeaju i po njima pljuju katoliki otpadnici.
Gospodin Casey surovo gurne svoj tanjur u sredinu
stola i, nalaktivi se, ree promuklim glasom svom
gostoprimcu:
Reci, jesam li ti ispripovjedio pripovijest o onom
vrlo slavnom pljuvanju?
Nisi, Johne odvrati gospodin Dedalus.
Doista ree gospodin Casey to je vrlo
pouna pripovijest. Zbila se ne tako davno u grofoviji
Wicklow u kojoj sad ivimo.
On uuti i okrenuvi se k Dantei ree mirno i
prezirno:
I mogu vam kazati, ako ste mislili mene, gospoo,
da ja nipoto nisam katoliki otpadnik. Ja sam katolik,
kao to su bili moj otac i njegov otac prije njega i
njegov otac prije njega, koji bismo radije dali svoje
ivote negoli prodali svoju vjeru.
To vea sramota po vas odvrati Dante da
sad tako govorite.
Pripovijest, Johne ree nasmijeivi se
gospodin Dedalus. ujmo ipak onu pripovijest.
Uistinu katolik! ponovi podrugljivo Dante.
Najcrnji protestant u zemlji ne bi izgovorio to to sam
ula veeras.
Gospodin Dedalus pone kimati glavom amo-tamo
pjevuei poput pukog pjevaa.

 Ja nisam protestant, ponovo vam kaem ree

gospodin Casey pocrvenjevi.
Gospodin Dedalus, jo pjevuei i maui glavom,
zapjeva gunajui kroz nos:
Na okup, rimokatolici,
to nikad ne idete k misi.

On uzme svoj no i viljuku i, opet dobro raspoloen,

prihvati se jela, te ree gospodinu Caseyju:
ujmo tu pripovijest, Johne. Ona e koristiti naoj
probavi.
Stephen uzbueno pogleda lice gospodina Caseyja
koji se iznad sklopljenih ruku zagledao preko stola. Volio
je sjediti kraj njega uz vatru, gledajui njegovo tamno
gnjevno lice. Ali tamne mu oi nikad nisu bile gnjevne, i
ugodno je bilo sluati njegov nehajni glas. Ali zato je
bio protiv sveenika? Jer bi onda Dante morala biti u
pravu. Ali on je uo svoga oca kako govori da je ona
propala opatica i da je istupila iz samostana u
Alleghaniesu, kad se njezin brat dokopao novca
prodajui divljacima triarije i lanie. Moda je zbog
toga bila tako stroga prema Parnellu. I nije voljela da se
on igra s Eileen, jer je Eileen bila protestantkinja, a kad
je ona bila mlada, poznavala je djecu koja su se igrala s
protestantima, i protestanti su se rugali litanijama
blaene Djevice. Tornju bjelokosni, znali su rei, Kuo
zlatna! Kako li ena moe biti toranj bjelokosni ili kua
zlatna? Tko je, dakle, u pravu? I sjetio se one veeri u
bolesnikoj sobi u Clongowesu, tamnih voda, svjetla na
kraju lukobrana i tunog jecaja ljudi kad su uli za ono.
Eileen je imala duge bijele ruke. Jedne veeri, dok
su se igrali lovica, ona mu je oi pokrila rukama: dugim
i bijelim i njenim i hladnim i mekanim. To je bila

bjelokost; hladna bijela tvar. To je bilo znaenje Tornja

bjelokosnog.
Pripovijest je vrlo kratka i zgodna ree
gospodin Casey. Bilo je to jednog dana tamo u
Arklowu, bio je estoko studeni dan, kratko vrijeme prije
voine smrti. Bog mu se smilovao!
On umorno sklopi oi i umukne. Gospodin Dedalus
uzme sa svog tanjura neku kost te zubima otkine s nje
malo mesa rekavi:
Hoe rei, prije nego to su ga ubili.
Gospodin Casey otvori oi, uzdahne i nastavi:
Bilo je to jednog dana tamo u Arklowu. Bili smo
tamo na nekoj skuptini i poto je skuptina zavrila,
morali smo krenuti kroz mnotvo prema kolodvoru.
ovjee, nikad niste uli takve rijei prezira i ruganja.
Dobacivali su nam najrazliitije pogrde. Dakle, tamo je
bila neka stara gospoa, naravno, bila je to pijana stara
svadljivica, koja je svu svoju panju obratila na mene.
Neprekidno je cupkala u blatu kraj mene derui se i
krijetei mi u lice: Lovac na sveenike! Pariki fondovi!
Gospodin Fox! Kitty OShea!
I to si uinio, Johne? zapita gospodin Dedalus.
Pustio sam da se dere odvrati gospodin Casey.
Bio je studeni dan i da mi ne prestane kucati srce, ja
sam (oprostite to to kaem pred vama, gospoo)
premetao u ustima grudu tullamoreskog duhana i,
dakako, nisam nipoto mogao izustiti ni rijei, jer su mi
usta bila puna duhanskog soka.
I onda Johne?
Pustio sam je, dakle, da se dere do mile volje,
Kitty OShea i sve ostalo, dok nije ta gospoa napokon
izustila jednu pogrdu, to je neu ponoviti da ne
uprljam ovaj boini stol ni vae ui, gospoo, ni svoje
usne.

Umuknuo je. Gospodin Dedalus, digavi glavu od

one kosti, zapita:
I to si uinio, Johne?
Uinio! nastavi gospodin Casey. Ona je
primaknula k meni svoje runo staro lice, izustivi ono,
a ja sam imao puna usta duhanskog soka. Sagnuo sam
se k njoj i fst! ovako u nju.
On se okrene u stranu i pokae kako je pljunuo.
Fst, ovako u nju, tono u njeno oko.
On pljesne rukom po svom oku promuklo kriknuvi
od boli.
O, Isuse, Marijo i Josipe! krikne ona. Oslijepjela
sam! Oslijepjela sam i utapljam se!
On uuti kaljui i smijui se, te ponovi:
Posve sam oslijepjela.
Gospodin Dedalus se glasno nasmije zavalivi se u
svoju stolicu, dok je ujak Charles kimao glavom amotamo.
Dante je oito bila strahovito srdita i ponavljala, dok
su se oni smijali:
Vrlo lijepo! Ha! Vrlo lijepo!
Ono pljuvanje u enino oko nije bilo lijepo. Ali kakva
je bila ona pogrda kojom je ena uvrijedila Kitty OShea,
to je gospodin Casey nije htio ponoviti? Pomisli na
gospodina Caseyja kako hoda kroz mnotvo ljudi i dri
govore iz otvorene koije. Zbog toga je bio u zatvoru, i
sjeti se da je jedne veeri doao u kuu narednik ONeil
i u predvorju tiho razgovarao s njegovim ocem,
nervozno griskajui koni podbradnjak svoje kape. I te
noi gospodin Casey nije otputovao u Dublin vlakom,
ve su se pred vrata dovezla neka kola, i uo je oca
gdje govori neto o cesti za Cabinteely.

On je bio za Irsku i Parnella, a tako i njegov otac:

tako je bila i Dante, jer je jedne veeri za vrijeme glazbe
na trgu udarila nekog gospodina kiobranom po glavi
zato to je skinuo eir kad je glazba na kraju zasvirala
God save the Queen.
Gospodin Dedalus prezirno puhne:
Ah, Johne ree. Istina je. Mi smo nesretan
narod to ga jau sveenici, i uvijek smo to bili i uvijek
emo biti, sve do kraja.
Ujak Charles potrese glavom rekavi:
Loe! Loe!
Gospodin Dedalus ponovi:
Narod to ga jau sveenici, narod to ga je Bog
zaboravio!
Pokae prema portretu svoga djeda na zidu, sebi
zdesna.
Vidi li tog starog momka tamo gore, Johne?
zapita. Bio je dobar Irac kad se iz toga nije moglo
izvui novca. Bio je osuen na smrt kao pristaa
whiteboyizma. Ali znao je rei da naim popovskim
prijateljima nikad nee dopustiti, nijednom od njih, da
sjedne za njegov stol.
Dante ljutito upadne:
Ako smo narod to ga jau sveenici, morali
bismo se ponositi time! Oni su zjenica Bojega oka. Ne
diraj ih, kae Krist, jer su oni zjenica oka mojega.
Zar zato ne smijemo voljeti svoju domovinu?
zapita gospodin Casey. Zar ne smijemo slijediti
ovjeka koji je bio roen da nas vodi?
Izdajica svoje zemlje! odvrati Dante.
Izdajica, preljubnik! Sveenici su bili u pravu to su ga
napustili. Sveenici su uvijek bili pravi prijatelji Irske.
Jesu li, vjere ti? zapita gospodin Casey.

On spusti svoju aku na stol i srdito se namrtivi

pone pruati jedan prst za drugim.
Nisu li nas irski biskupi izdali u doba unije, kad je
biskup Lanigan predao adresu lojalnosti markizu
Cornwallisu? Nisu li biskupi i sveenici tisuu osam
stotina dvadeset devete prodali tenje svoje zemlje u
zamjenu za katoliku slobodu? Nisu li denuncirali
fenijanski pokret s propovjedaonice i u ispovjedaonici? I
nisu li oskvrnuli pepeo Terencea Bellewa MacManusa?
Lice mu se zaarilo od srdbe, i Stephen osjeti kako
se ar iri prema njegovim obrazima, potresen
izgovorenim rijeima. Gospodin Dedalus prasne u
surovi prezirni grohot.
O, bogami vikne zaboravio sam malenog
starog Paula Cullena! Jo jedna zjenica bojega oka!
Dante se nagne nad stol i dovikne gospodinu
Caseyju:
Tako je! Tako je! Oni su uvijek bili u pravu! Bog i
udorenost i vjera prije svega.
Gospoa Dedalus, zamijetivi njeno uzbuenje ree:
Gospoo Riordan, ne uzbuujte se odgovarajui
im.
Bog i vjera prije svega! vikne Dante. Bog i
vjera prije cijeloga svijeta!
Gospodin Casey digne stisnutu aku i spusti je uz
prasak na stol.
Vrlo dobro, dakle vikne promuklo ako smo
doli dotle, onda Irskoj ne treba nikakav Bog!
Dante se zagleda preko stola, obrazi su joj drhtali.
Gospodin Casey se muno digne sa stolca i preko stola
nagne prema njoj maui joj rukom pred oima kao da
kida pauinu.
Irskoj ne treba Bog! vikne. Dosta nam je
Boga u Irskoj! Van s Bogom!

 Bogohulnie! avole! krikne Dante i skoi na

noge, gotovo mu pljunuvi u lice.
Ujak Charles i gospodin Dedalus povuku gospodina
Caseyja natrag u stolicu, umirujui ga obojica. On je
buljio preda se tamnim uarenim oima, ponavljajui:
Van s Bogom, kaem!
Dante estoko odgurnu svoj stolac u stranu te ode
od stola prevrnuvi svoj kolut za ubrus, to se poeo
polagano kotrljati po sagu i zaustavio kraj noge jednog
naslonjaa. Gospoa Dedalus brzo ustane i poe za
njom prema vratima. Dante se na vratima naglo okrene
i vikne u sobu rumenih obraza i drui od bijesa:
avole pakleni! Mi smo pobijedili! Satrli smo ga!
Vrae!
Vrata zalupie iza nje.
Oslobodivi se onih koji su ga drali, gospodin Casey
iznenada spusti glavu na ruke i bolno zajeca:
Jadni Parnell! zavapi na glas. Moj mrtvi
kralju!
Jecao je glasno i gorko.
Stephen, dignuvi svoje uasnuto lice, razabra da su
oi njegova oca pune suza.
***
Drugovi su razgovarali u malim grupicama.
Jedan momak ree:
Uhvaeni su nedaleko Lyonskog brda.
Tko ih je uhvatio?
Gospodin Gleeson i deurni. Bili su u nekim
kolima.
Isti momak doda:

 To mi je kazao neki momak iz vieg razreda.

Fleming zapita:
Ali, reci nam zato su pobjegli?
Ja znam zato ree Cecil Thunder. Jer su
dignuli novac iz rektorove sobe.
Tko ga je dignuo?
Kickhamov brat. A svi su ga meusobno podijelili.
Ali to je bila kraa. Kako li su mogli to uiniti?
E, ba ti mnogo zna o tome, Thunder! ree
Wells. Ja znam zato su zbrisali.
Kai nam zato.
Rekli su mi da ne smijem odvrati Wells.
O, hajde, Wells rekoe svi. Moe nam
kazati. Neemo ni pisnuti.
Stephen sagne glavu naprijed da uje. Wells se
ogleda da vidi ne dolazi li tko. Onda tiho ree:
Znate li ono misno vino to ga dre u ormaru u
sakristiji?
Da.
Dakle, oni su ga popili, i po mirisu su otkrili tko je
to uinio. I zato su pobjegli, ako hoete znati.
A momak, koji je govorio prvi, ree:
Da, to sam uo i ja od onoga momka iz vieg
razreda.
Drugovi umuknue. Stephen je stajao meu njima
sluajui, bojao se progovoriti. Zbog lagane munine od
strahopotovanja osjeti se slabim. Kako li su mogli to
uiniti? Pomisli na mranu tihu sakristiju. Tamo su bili
tamni drveni ormari gdje su tiho leale sloene
naborane stole. To nije bila kapelica, ali se ipak moralo
govoriti ispod glasa. Bilo je to sveto mjesto. Sjeti se one
ljetne veeri kad je bio tamo da ga odjenu kao nosaa

laice, one veeri sveanog ophoda k malenom oltaru u

umi. Neobino i sveto mjesto. Djeak koji je nosio
kadionicu blago ju je njihao amo-tamo kraj vrata, poto
je s pomou srednjeg lanca bio podigao srebrni
poklopac kako bi se odrao ar. 1 A onda, poto su svi
bili odjeveni, on je stao dignuvi laicu prema rektoru, i
rektor je u nju stavio licu tamjana, a tamjan je
zacvrao na uarenom ugljenu.
Momci su tu i tamo u malenim skupovima
razgovarali na igralitu. Uini mu se da su se momci
smanjili: bilo je to zato to ga je dan ranije sruio neki
trka, neki momak iz drugog gimnazije. Dvokolica toga
momka odbacila ga je lagano na trkau stazu i naoale
su mu se razbile u tri komada, i malo mu je troske ulo
u usta.
Zato su mu se momci inili manji i udaljeniji, a
vratnice tako tanke i daleke, i sivo nebo tako visoko. Ali
sad nisu igrali na nogometnom igralitu, jer su se
pripremali za kriket: i neki su govorili da e voa biti
Barness, a drugi pak da e to biti Flowers. I posvud su
na igralitima udarali loptu i bacali rezane i visoke
lopte. I sa svih su strana odjekivali zvukovi kriketskih
palica blagim sivim zrakom. ulo se: pik, pak, pok, puk:
poput kapljica vode u vodoskoku, to polagano padajui
kaplju u prepuni bazen.
Athy, utei dotle, tiho ree:
Svi se varate.
Svi se naglo okrenu k njemu.
Zato?
Zar ti zna?
Tko ti je kazao?
Reci nam, Athy.

1 To se zvalo drveni ugljen: gorio je tiho, putajui slab i kiselkast miris dok ga je djeak blago ljuljao.

Athy pokae prema igralitu, gdje je Simon Moonan

iao sam, udarajui nogom pred sobom neki kamen.
Upitajte njega ree.
Momci pogledae onamo, a onda upitae:
Zato njega?
Je li on umijean u to?
Kai, Athy. Hajde. Reci, ako zna.
Athy spusti glas i ree:
Znate li zato su zbrisali oni momci? Kazat u
vam, ali ne smijete pokazati da znate.
On umukne na trenutak, a onda tajanstveno ree:
Jedne su ih veeri uhvatili u zahodu sa Simonom
Moonanom i Tuskerom Boyleom.
Momci ga pogledaju i zapitaju:
Uhvatili?
to su radili?
Athy odvrati:
Mazili se.
Svi su momci utjeli, a Athy doda:
Eto, zato.
Stephen pogleda lica drugova, ali svi su oni gledali
preko igralita. Htio je nekoga zapitati o tome. to li
znai ono maenje u zahodu? Zato je onih petero
momaka iz vieg razreda zbog toga pobjeglo? To je bila
neka ala, pomisli. Simon Moonan ima lijepo odijelo, a
jedne mu je veeri pokazao kuglu krcatu punjenim
slatkiima to su mu je momci iz nogometne
petnaestorice skotrljali po prostirau u sredini
blagovaonice, kad je bio na vratima. Bilo je to naveer
poslije utakmice protiv Bective Rangersa, i kugla je bila
slina crvenoj i zelenoj jabuci, samo se mogla otvoriti, i
bila je krcata punjenim slatkiima. A Boyle je jednog

dana kazao da slon ima dva sjekutia umjesto dvije

kljove, i zato su ga nazivali Kljovo Boyle, ali neki su ga
momci nazivali Lady Boyle, jer je uvijek bio zaokupljen
svojim noktima podrezujui ih.
I Eileen je imala tanke hladne bijele ruke, jer je bila
djevojica. Bile su poput bjelokosti, samo mekane. To je
bilo znaenje Tornja bjelokosnog, ali protestanti to nisu
mogli razumjeti, pa su se rugali tome. Jednog je dana
stajao kraj nje promatrajui hotelske nasade. Neki je
konobar dizao prugastu zastavu na jarbol, a neki je
foksterijer skakutao amo-tamo po sunanoj tratini. Ona
je turnula ruku u njegov dep u kojem je bila njegova
ruka, i osjetio kako joj je hladna i tanka i mekana bila
ruka. Ona je kazala da je neobino imati dep: i onda je
posve iznenada odskoila i smijui se potrala niz strmi
zavoj staze. Plava joj je kosa leprala iza nje nalik
suncem obasjanom zlatu. Tornju bjelokosni. Kuo
zlatna. Stvari se mogu razumjeti ako misli o njima.
Ali zato u zahodu? Onamo ide kad ti je nuda. Sav
je oploen debelim kriljevcem, i voda cijeli dan curka iz
malenih rupica, i pun je neobinog zadaha ustajale
vode. A iza vrata jednog zahoda crvenom je olovkom
nacrtan bradati mukarac u rimskoj odjei s opekom u
svakoj ruci, a ispod crtea je napisano:
Balbo je gradio bedem. Neki su ga momci nacrtali
tamo za alu. Imao je smijeno lice, ali bio je vrlo slian
mukarcu s bradom. A na zidu drugog zahoda bilo je
napisano kosim rukopisom lijepim slovima:
Julije Cezar napisa Debelu Galiju. Moda su oni bili
tamo ba zato to je to bilo mjesto gdje su neki momci
pisali ale. Ali ipak je bilo udno ono to je kazao Athy, i
nain na koji je to rekao. To nije bila ala, jer su
pobjegli. On je s ostalima gledao preko igralita i poeo
osjeati neki strah.
Napokon zausti Fleming:

 I zar emo svi biti kanjeni za ono to su uinili

drugi?
Ja se neu vratiti, vidjet e ree Cecil Thunder.
Tri dana utnje u blagovaonici i da nas svaki as alju
gore po est ili osam udaraca.
Da ree Wells. A stari Barrett ima nov nain
savijanja pisamca tako da ga ne moe otvoriti i
ponovno sloiti kako bi doznao koliko e dobiti palicom
po ruci. Ni ja se ne vraam.
Da doda Cecil Thunder i studijski je prefekt
bio jutros u drugom gimnazije.
Pobunimo se predloi Fleming. Hoemo li?
Svi su momci utjeli. Zrak je bio vrlo tih, pa se
moglo razabrati udarce kriketskim palicama, samo su
bili polaganiji nego prije: pik, pok.
Wells zapita:
to e biti s njima?
Simona Moonana i Tuskera e iibati ree Athy
a momci iz vieg razreda mogu izabrati izmeu
ibanja i iskljuenja.
A to li e izabrati? zapita momak koji je
govorio prvi.
Svi e izabrati iskljuenje, osim Corrigana
odvrati Athy. Njega e iibati gospodin Gleeson.
Je li Corrigan onaj veliki momak? zapita
Fleming. Ta on je kadar podnijeti dva Gleesona!
Znam zato ree Cecil Thunder. On je u
pravu, a ostali se momci varaju, jer se ibanje ubrzo
zaboravi, dok momka kojega iskljue iz kolida prati to
cijeli ivot. Osim toga Gleeson nee ibati preotro.
I bolje mu je da to ne uini ree Fleming.
Ne bih htio biti Simon Moonan i Kljovo ree
Cecil Thunder. Ali ne vjerujem da e njih iibati.

Moda e ih poslati gore na dvaput po devet udaraca

po ruci.
Ne, ne ree Athy. Obojica e dobiti po
plemenitom dijelu.
Wells protrlja stranjicu i izusti planim glasom:
Molim, gospodine, pustite me!
Athy se naceri i zavrnuvi rukav svoga haljetka ree:
Tu pomoi nema.
Tako mora bit.
Stoga spusti hlae.
I pokai rit.

Momci se nasmijae; ali on osjeti da su malo

prestraeni. U tiini blagog sivog zraka razabirao je tu i
tamo udarce kriketskim palicama: pok. To je bio zvuk
to se uje, ali ako te pogodi osjetit e bol. I palica
kojom udaraju stvara neki zvuk, ali ne takav. Momci su
kazali da je nainjena od kitove usi i koe, a iznutra
ispunjena olovom: i zapita se kakvu zadaje bol. Ima
razliitih vrsti boli s razliitim vrstama zvuka. Duga
tanka palica ima visoki zvidavi zvuk, i zapita se kakva
je bol. Zadre i osjeti studen pri pomisli na tu bol: a i
zbog onog to je kazao Athy. Ali to je u tome smijeno?
Zadre: ali to je bilo zato, to se ovjek uvijek strese
kad spusti hlae. Isto je tako u kupaonici kad se svue.
Zapita se: tko ih mora svui, uitelj ili sam djeak? O,
kako li se samo mogu smijati tome?
Pogleda Athyjeve zasukane rukave i koate ruke
zamazane crnilom. Zasukao je rukave da pokae kako
e gospodin Gleeson zasukati svoje. Ali gospodin
Gleeson ima okrugle sjajne manete i iste bijele
zglobove i podebele bijele ruke, a nokti su mu dugi i
iljasti. Moda ih obrezuje kao Lady Boyle. Ali to su bili

strahovito dugi i iljasti nokti. Tako su dugi i okrutni,

makar bijele podebele ruke nisu okrutne, ve blage. I
premda je drhtao od studeni i straha pomislivi na
okrutne duge nokte i otar zviduk palice i na hladnou
to je osjeti kad svue koulju, ipak je u sebi outio
neki neobini tihi uitak sjetivi se onih bijelih podebelih
ruku, istih i snanih i blagih. I pomisli na ono to je
kazao Cecil Thunder: da gospodin Gleeson nee snano
ibati Corrigana. A Fleming je rekao da to nee uiniti
zato, to mu je bolje da to ne uini. Ali to nije bio razlog.
Neki glas daleko na igralitu vikne:
Svi unutra!
I drugi glasovi zaviu:
Svi unutra! Svi unutra!
Za vrijeme sata pisanja sjedio je prekrienih ruku
sluajui polaganu kripu pera. Gospodin Harford je
hodao amo-tamo pravei crvenom olovkom malene
znakove i kadto bi sjeo kraj kojega djeaka da mu
pokae kako treba drati pero. Pokua tiho proitati
naslov, premda je ve znao to pie, jer je to bio
posljednji naslov u knjizi. Revnost bez razboritosti je
poput broda preputena vjetru i valovima. Ali crte slova
bile su poput tankih nevidljivih niti, i samo je vrsto
zatvorivi svoje desno oko i gledajui lijevim mogao
potpuno razabrati krivulje velikih slova.
Ali gospodin Harford bio je vrlo pristojan i nikad se
nije ljutio. Svi su se ostali uitelji znali strano
razbjenjeti. Ali zato bi oni morali trpjeti zbog onoga,
to su uinili momci iz viih razreda? Wells je kazao da
su popili malo misnog vina iz ormara u sakristiji i da se
po zadahu otkrilo tko je to uinio. Moda su ukrali koju
monstrancu da bi pobjegli s njom i negdje je prodali.
Mora da je strahovit grijeh uuljati se onamo nou,
otvoriti tamni ormar i ukrasti bljetavi zlatni predmet u
kojem stavljaju Boga na oltar meu cvijee i svijee pri

blagoslovu, dok se tamjan die u oblacima s obiju

strana i dok jedan djeak ljulja kadionicu, a Dominic
Kelly sam pjeva prvi glas u zboru. Ali Bog, dakako, nije
bio u njoj, kad su je ukrali. No ipak je neobian i velik
grijeh samo je i dodirnuti. O tom je razmiljao s
dubokim strahopotovanjem; straan i neobian grijeh:
uasnu se razmiljajui o tom u tiini, uz neznatnu
kripu pera. Ali ispiti misno vino iz ormara i biti otkriven
po zadahu takoer je grijeh: ali ne straan i neobian.
Od toga, od mirisa vina, osjeti samo malu muninu. Na
dan, naime, kad je bio na svojoj prvoj svetoj priesti u
kapelici, sklopio je oi i otvorio usta malo isplazivi
jezik: i kad se rektor sagnuo da mu da svetu priest,
osjetio je slabi vinski zadah po misnom vinu u rektorovu
dahu. Rije je lijepa: vino. Nagoni vas na pomisao o
tamnom grimizu, jer je i groe to raste u Grkoj
ispred kua slinim bijelim hramovima tamnogrimizno.
Ali slabi zadah rektorova daha izazvao je u njega ono
jutro na dan njegove prve priesti osjeaj munine. Dan
vae prve priesti najsretniji je dan u vaem ivotu. I
jedno je skup generala zapitao Napoleona koji mu je
najsretniji dan u ivotu. Drali su da e kazati da je to
dan kad je pobijedio u kojoj velikoj bici, ili dan kad je
postao car. Ali on je kazao:
Gospodo, najsretniji dan u mom ivotu bio je dan
na koji sam primio svoju prvu svetu priest.
Ue otac Arnall i zapone sat latinskog, a on je
ostao miran, prekrienih ruku, naslonjen na svoju klupu.
Otac Arnall podijeli zadanice, te ree da su sramotne i
da ih sve treba odmah prepisati s ispravcima. Ali
najgora od sviju bila je Flemingova zadaa, jer su
stranice bile slijepljene mrljom od crnila: i otac Arnall je
digne za ugao i ree da je uvreda za svakoga uitelja
ako mu tko preda takvu zadanicu. Onda ree Jacku
Lawtonu neka sklanja imenicu mare, a Jack Lawton je

zapeo pri ablativu jednine i nije znao nastaviti u

mnoini.
Trebalo bi da se stidi ree strogo otac Arnall.
Ti, predvodnik razreda!
Onda je prozvao djeaka kraj njega, pa idueg i
idueg. Nitko nije znao. Otac Arnall bio je posve miran,
bio je sve mirniji i mirniji, kad su djeaci redom kuali
odgovoriti, a nisu mogli. Ali lice mu je bilo mrano, a oi
ukoene, premda mu je glas bio tako miran. Onda je
prozvao Fleminga, a Fleming ree da ta rije nema
mnoine. Otac Arnall iznenada sklopi knjigu i vikne na
nj:
Klekni tamo nasred razreda. Ti si najljeniji djeak
kojega sam igda sreo. Ostali prepiite nanovo svoje
zadae.
Fleming se polagano izvue sa svoga mjesta i
klekne izmeu dviju posljednjih klupa. Ostali se djeaci
sagnu nad svoje zadanice i ponu pisati. Tiina ispuni
uionicu, a Stephen, zagledajui plaho u mrko lice oca
Arnalla, zamijeti da se malo zarumenjelo od srdbe to
ga je ispunila.
Je li grijeh kad se otac Arnall ljuti, ili je njemu
doputeno da se ljuti kad su djeaci lijeni, jer ih tako
nagoni da bolje ue, ili se on samo gradi da je srdit?
Moda mu je to doputeno, jer e sveenik valjda znati
to je grijeh, i nee ga poiniti. Ali ako ga koji put poini
zabunom, to li e uiniti da bi se ispovijedio? Moda e
poi ispovijediti se prorektoru. A ako prorektor poini
grijeh, on e poi k rektoru: a rektor provincijalu: a
provincijal isusovakom generalu. To se naziva red: a
uo je kako je njegov otac kazao da su svi oni pametni
ljudi. Svi su mogli postati netko i neto u svijetu da nisu
postali isusovci. I zapita se to bi bili postali otac Arnall i
Paddy Barret, a to bi bili postali gospodin McGlade i
gospodin Gleeson, da nisu postali isusovci. Teko je bilo
i zamisliti to bi postali, jer ih mora zamisliti na drugi

nain, u kaputima i hlaama razliite boje, i s bradama i

brkovima, i s razliitim eirima.
Vrata se tiho otvore i zatvore. Brzi se apat proiri
razredom: studijski prefekt. Na trenutak zavlada mrtva
tiina, a onda odjekne glasni prasak palice po
posljednjoj klupi. Stephenovo srce poskoi od straha.
Ima li ovdje djeaka, koji ele batine, oe Arnall?
vikne studijski prefekt. Ima li u ovom razredu
lijenih, bezvrijednih danguba koje treba iibati?
On doe do sredine razreda i ugleda Fleminga na
koljenima.
Ho-ho! vikne. Tko je taj djeak? Zato klei?
Kako ti je ime, djeae?
Fleming, gospodine.
Ho-ho, Fleming! Lijenina, dakako. Vidi ti se iz
oiju. A zato klei, oe Arnall?
Napisao je lou latinsku zadau ree otac
Arnall i nije znao ni jedno pitanje iz gramatike.
Dakako da nije! vikne studijski prefekt.
Dakako da nije! Roena lijenina! To mu pie na nosu.
On lupi palicom po klupi i vikne:
Ustani, Fleming! Ustani, mali moj!
Fleming polagano ustane.
Prui ruku! vikne studijski prefekt.
Fleming isprui ruku. Palica se spusti uz glasan
prasak: jedan, dva, tri, etiri, pet, est.
Drugu ruku!
Palica se opet spusti i odjeknu est glasnih brzih
udaraca.
Klekni! vikne studijski prefekt.
Fleming klekne turnuvi ruke pod pazuha, lica
iskrivljena od boli, ali Stephen je znao kako su izdrljive

njegove ruke, jer ih je Fleming uvijek trljao kalofonijem.

Ali moda ga je ipak jako boljelo, jer je prasak palice bio
straan. Stephenovo je srce drui udaralo.
Na posao, svi! vikne studijski prefekt. Ovdje
nam ne treba lijenih dokonih danguba, lijenih malih
dokonih smutljivaca. Na posao, kaem. Otac Dolan
dolazit e svaki dan da vas vidi. Otac Dolan doi e ve
sutra.
Gurne jednog djeaka palicom u bok, zapitavi:
Ti, mali! Kad e otac Dolan opet doi?
Sutra, gospodine zau se glas Toma Furlonga.
Sutra i sutra i sutra ree studijski prefekt.
Upamtite to. Otac Dolan, svaki dan. Zapiite si to. Ti,
mali. koji si ti?
Stephenovo srce naglo poskoi.
Dedalus, gospodine.
Zato ti ne pie poput ostalih?
Ja... moje...
Nije mogao govoriti od straha.
Zato ne pie, oe Arnall?
Razbio je naoale odvrati otac Arnall pa sam
ga oslobodio od rada.
Razbio? to li to ujem? Kako ti je ono ime?
zapita studijski prefekt.
Dedalus, gospodine.
Izii, Dedalus. Mali lijeni smutljive. Na licu ti
vidim da .si smutljivac. Gdje si razbio naoale?
Stephen dotetura u sredinu razreda, zaslijepljen
strahom i urbom.
Gdje s.i razbio te naoale? ponovi studijski
prefekt.
Na trkaoj stazi, gospodine.

 Ho-ho! Na trkaoj stazi vikne studijski prefekt.

Znam ja tu fintu.
Stephen zaueno digne pogled i na trenutak
razabere bijelosivo ne ba mlado lice oca Dolana,
njegovu bijelosivu elavu glavu s maljama s obiju
strana, eline okvire njegovih naoala i njegove
bezbojne oi to su gledale kroz stakla. Zato je kazao
da zna tu fintu?
Lijena mala dokona bitanga! vikne studijski
prefekt. Razbio sam naoale! Stari aki trik! Da si
odmah ispruio ruku!
Stephen zatvori oi i isprui ruku to je drhtala,
okrenuvi dlan prema gore. Osjeti na trenutak kako ju je
studijski prefekt dodirnuo da je izravna, a onda
razabere utanje rukava sutane kad se palica digla
uvis da udari. Vrui, arki bolni udarac poput glasnog
praska slomljenog pruta skvrio mu je ruku to je
zadrhtala poput lista u vatri: i od onoga zvuka i boli
vrue mu suze navru na oi. Cijelo mu se tijelo treslo od
straha, ruka mu je drhtala, a skvrena, spaljena blijeda
aka treperila je poput otkinutog lista u zraku. Krik mu
nahrupi na usnice, molba za oprotenje. Ali premda su
mu suze egle oi i udovi drhtali od boli i straha,
obuzdao je vrue suze i zatomio krik to ga je pekao u
grlu.
Drugu ruku! vikne studijski prefekt.
Stephen povue pozlijedenu i uzdrhtalu desnu ruku i
isprui lijevu. Rukav sutane ponovo zauti kad se
dignula palica, i odjekne glasni praskavi zvuk, a od
divlje, bijesne, reske, estoke boli skvri mu se ruka
zajedno s dlanom i prstima u pomodrjelu uzdrhtalu
masu. Kipua voda ikne mu iz oiju i gorei od stida i
patnje i straha uasnut povue ruku i krikne zacviljevi
od boli. Tijelo mu se treslo oduzeto od straha, a u
sramoti i bijesu osjeti kako mu arki krik izvire iz grla, a
vrue suze teku iz oiju niz usplamtjele obraze.

 Klekni! vikne studijski prefekt.

Stephen urno klekne stiskajui o bokove izudarane
ruke. Pomislivi kako su izudarane i oteene od boli, u
trenutku se raali nad njima kao da nisu njegove ve
nekoga drugoga koga mu je ao. I dok je kleao
stiavajui u grlu posljednje jecaje i osjeajui arku
resku bol tik uza svoje bokove, pomisli na ruke to ih je
drao u zraku dlanova okrenutih uvis, i na vrsti dodir
studijskog prefekta kad mu je izravnao drhtave prste, i
na izudaranu oteenu pocrvenjelu masu dlanova i
prstiju to su se bespomono tresli u zraku.
Na posao, svi do jednog vikne studijski prefekt
na vratima. Otac Dolan doi e svaki dan da vidi
treba li koji djeak, koja lijena dokona mala bitanga
batina. Svaki dan. Svaki dan.
Vrata se zatvorie za njim.
Utiani razred nastavi prepisivati zadae. Otac
Arnall je ustao sa svoga stolca i poao meu njih,
pomaui djeacima blagim rijeima i razlaui im
pogreke to su ih nainili. Glas mu je bio veoma blag i
tih. Zatim se vratio k svom stolcu i kazao Flemingu i
Stephenu:
Vas dvojica se moete vratiti na svoja mjesta.
Fleming i Stephen ustanu, pou na svoja mjesta i
sjednu. Stephen, jarko rumen od srama, brzo otvori
knjigu pozlijedenom rukom i sagne se nad nju
primaknuvi lice posve k stranici.
Bilo je nepravedno i okrutno, jer mu je lijenik kazao
da ne smije itati bez naoala, i to je jutro pisao kui
ocu neka mu poalje nove. A otac Arnall je kazao da ne
treba uiti, dok mu ne stignu nove naoale. Eto, nazvati
ga pred razredom smutljivcem i iibati, a on je uvijek
dobivao odliku prvoga ili drugoga u razredu, i bio je
voa jorkovaca! Kako je studijski prefekt mogao znati
da je to finta? Osjetio je dodir prefektovih prstiju kad

mu je izravnao ruku, i najprije je pomislio da e se

rukovati s njim, jer su mu prsti bili mekani i vrsti: ali
onda je u trenutku razabrao utanje rukava sutane i
prasak. Bilo je okrutno i nelijepo to ga je onda natjerao
da klekne u sredini razreda: a otac Arnall im je obojici
kazao da se mogu vratiti na svoja mjesta, ne pravei
izmeu njih nikakve razlike. Sluao je duboki i blagi glas
oca Arnalla dok je ispravljao zadae. Moda mu je sad
bilo ao, pa je htio biti uljudan. Ali ono je bilo nelijepo i
okrutno. Studijski prefekt bio je sveenik, ali ono je bilo
okrutno i nelijepo. A njegovo bijelosivo lice i bezbojne
oi iza naoala u elinom okviru inili su se okrutnim,
jer je najprije vrstim mekanim prstima izravnao ruku,
ali to je bilo zato da bi udarac bio vri i glasniji.
To smrdi od podlosti, ba tako! ree Fleming u
hodniku, dok su razredi u redu ili u blagovaonicu.
Iibati momka zbog neega za to nije kriv.
Ti si zbilja sluajno razbio naoale, zar ne?
zapita Opaki Roche.
Stephen osjeti kako su mu Flemingove rijei ispunile
srce te ne odvrati nita.
Sluajno, dakako! ree Fleming. Ja to ne bih
trpio. Ja bih poao gore i kazao rektoru to se zbilo.
Da doda estoko Cecil Thunder i ja sam
vidio da je palicu podigao iznad ramena, a to nije
doputeno.
Je li jako boljelo? zapita Opaki Roche.
Jako odgovori Stephen.
Ja to ne bih otrpio ponovi Fleming ni od
elavca, pa ni od bilo kojeg elavca. To je smrdljivo
podla niska pakost, upravo tako. Ja bih bez oklijevanja
poao gore k rektoru i sve mu to rekao poslije veere.
Da, uini tako. Da, uini to ree Cecil Thunder.

 Da, uini to. Da, poi gore i ispripovjedi rektoru

sve o njemu, Dedalus ree Opaki Roche jer je
kazao da e sutra ponovo doi da te iiba.
Da, da. Ispripovjedi rektoru rekoe svi.
A bili su nazoni i neki drugovi iz drugog gimnazije
koji su sluali, i jedan ree:
Senat i rimski narod izjavljuje da je Dedalus bio
nepravedno kanjen.
Bilo je to nepravedno; bilo je nepoteno i okrutno; i
on je, sjedei u blagovaonici, s vremena na vrijeme
osjeao u mislima isto ponienje, sve dok se nije poeo
pitati nema li moda ipak neto u njegovom licu to ga
ini slinim smutljivcu, i zaelio je da ima maleno
ogledalo da pogleda. Ali to ne moe biti; i ono je bilo
nepravedno i okrutno i nepoteno.
Nije mogao jesti crnkaste komadie ribe to su ih
dobivali srijedom za Korizme, a na jednom od njegovih
krumpira bio je trag lopate. Da, uinit e to su mu
kazali drugovi. Poi e gore i kazati rektoru da je bio
nepravedno kanjen. Tako neto je ve uinio netko u
povijesti, neka velika linost ija je slika bila u
povjesnici. I rektor e izjaviti da je bio kanjen
nepravedno, jer su senat i rimski narod uvijek tvrdili da
su ljudi koji su uinili tako bili nepravedno kanjeni. To
su bili veliki ljudi ija su imena u Pitanjima Richmala
Magnalla.
Sva se povijest bavi tim ljudima i onim to su uinili,
i o tom govore pripovijesti Petera Parleyja o Grkoj i
Rimu. Sam Peter Parley naslikan je na prvoj stranici.
Naslikan je put kroz vritinu, s obiju strana obrubljen
travom i niskim grmljem: a Peter Parley nosi iroki eir
poput protestantskog sveenika i ima veliki tap i brzo
hoda cestom prema Grkoj i Rimu.
Ono, to je trebao uiniti, bilo je lako. Trebao je
samo, poto zavri veera i on izie sa svojom

skupinom, krenuti ne prema hodniku, ve nadesno, na

stubite to vodi prema dvorcu. Nije trebao uiniti nita
drugo nego okrenuti nadesno i brzo poi uza stepenice,
i za pola minute nai e se u niskom mranom uskom
hodniku to kroz dvorac vodi prema rektorovoj sobi. I
svi su drugovi kazali da je ono bilo nepoteno, pa i onaj
iz drugog gimnazije, koji je rekao ono o senatu i
rimskom narodu.
to se moe dogoditi? uo je kako su momci iz
vieg razreda ustali na kraju blagovaonice i uo je
njihove korake kad su dolazili po prostirau: Paddy Rath
i Jimmy Magee i panjolac i Portugalac, a peti je bio
veliki Corrigan kojega e iibati gospodin Gleeson. Zato
je studijski prefekt njega nazvao smutljivcem i iibao ga
ni za to: i, napreui svoje slabe oi umorne od suza,
promatrao je iroka ramena i sputenu crnu glavu
velikog Corrigana kad je prolazio u redu. Ali on je neto
i skrivio, a osim toga, gospodin ga Gleeson nee
estoko ibati: i sjeti se kakav je veliki Corrigan u
kupatilu. Koa mu je iste boje kao tresetnosmea voda
u plitkom dijelu kupatila, i kad je hodao tim dijelom,
noga mu je glasno pljeskala po mokrim ploicama, a pri
svakom su mu se koraku malo potresla stegna, jer je
bio debeo.
Blagovaonica je bila napola prazna, a momci su jo
uvijek prolazili u redovima. Moi e poi uza stubite,
jer pred vratima blagovaonice nikad nema nijednog
sveenika ni prefekta. Ali ne moe poi. Rektor e
pristati uz studijskog prefekta i pomisliti da je to aka
smicalica, a onda e studijski prefekt ipak dolaziti svaki
dan, samo e biti jo gore, jer e biti strahovito ljut na
svakoga momka koji zbog njega ode rektoru. Drugovi su
mu kazali neka poe, ali oni sami ne bi poli. Oni su ve
sve zaboravili. Ne, najbolje je da i on sve zaboravi, a
moda je studijski prefekt samo tako kazao da e doi.

Ne, najbolje je ukloniti se, jer tako moe bolje

izmaknuti kad si malen i mlad.
Drugovi za njegovim stolom se digoe. On ustane i
izie u redu s njima. Mora se odluiti. Pribliavao se
vratima. Ako poe dalje s drugovima, nikad nee moi
doi gore k rektoru, jer ne moe radi toga otii s
igralita. A ako poe, a ipak bude iiban, svi e se
drugovi rugati i govoriti o mladom Dedalusu koji je
poao k rektoru da se pritui na studijskog prefekta.
Hodao je po prostirau i pred sobom ugledao vrata.
Bilo je nemogue, nije mogao. Pomisli na elavu glavu
studijskog prefekta okrutne bezbojne oi to su ga
gledale, i ou glas studijskog prefekta koji ga je dvaput
pitao kako mu je ime. Zato nije mogao upamtiti ime
kad mu ga je kazao prvi put? Zar prvi put nije uo, ili je
to pitao da se naruga imenu? Veliki su ljudi u povijesti
imali takva imena i nitko im se nije rugao. Ako se htio
rugati, mogao se narugati svom imenu. Dolan: to je kao
ime neke pralje.
Stigao je do vrata i, skrenuvi brzo nadesno, poe
uza stube i prije nego to je mogao odluiti da se vrati,
ue u niski tamni uski hodnik to je vodio u dvorac. A
kad je preao prag vrata hodnika, zamijeti, ne okreui
glavu, da su svi drugovi prolazei u redu gledali za njim.
Prolazio je uskim tamnim hodnikom kraj malenih
vrata, to su bila vrata soba lanova drube. Gledao je
preda se i nadesno i nalijevo kroz mrak, i pomislio da su
ono zacijelo portreti. Bilo je mrano i tiho, a oi su mu
bile slabe i izmuene suzama, pa nije mogao jasno
vidjeti. Ali je pomislio da su ono portreti svetaca i
velikih ljudi drube, koji su ga utke gledali dok je
prolazio: sveti Ignacije Loyola drei neku otvorenu
knjigu i pokazujui na rijei Ad Majorem Dei Gloriam u
njoj, sveti Franjo Ksaverski pokazujui na svoje grudi,
Lorenzo Ricci s beretom na glavi poput nekog
razrednog prefekta, tri zatitnika pobone mladei,

sveti Stanislav Kostka, sveti Alojzije Gonzaga i blaeni

John Berchmans, svi mladoliki, jer su umrli mladi, te
otac Peter Kenny, sjedei na stolcu zaogrnut velikim
platom.
Stigne do odmorita iznad ulaznog predvorja i
ogleda se. Ovuda je proao Hamilton Rowan, i to su bili
tragovi vojnike tanadi. I tu su stari sluge vidjeli sablast
u bijelom maralskom platu.
Na kraju odmorita neki je stari sluga pometao pod.
On ga zapita gdje je rektorova soba i stari sluga pokae
prema vratima na drugom kraju, gledajui za njim dok
nije doao do njih i pokucao.
Nije bilo odgovora. On ponovo pokuca glasnije, i
srce mu poskoi kad je razabrao neki prigueni glas:
Unutra!
Okrene ruicu i otvori vrata te pipajui potrai
ruicu
unutranjih
vrata
presvuenih
zelenom
tkaninom. Pronae je i otvori vrata i ue.
Ugleda rektora gdje pie sjedei za stolom. Na stolu
je bila lubanja, a soba je neobino sveano mirisala, na
staru kou naslonjaa.
Srce mu je brzo lupalo zbog ozbiljnosti mjesta i
tiine u toj sobi: i on pogleda lubanju i rektorovo
ljubazno lice.
Dakle, mali moj ovjee upita rektor to je?
Stephen proguta gvalju u grlu i odvrati:
Razbio sam svoje naoale, gospodine.
Rektor otvori usta i ree:
O!
Onda se nasmijei i nastavi:
Dakle, ako razbijemo svoje naoale, moramo
pisati kui da nam poalju nove.

 Pisao sam kui, gospodine ree Stephen

otac Arnall je kazao da ne moram uiti dok ne stignu
naoale.
Posve ispravno odvrati rektor.
Stephen ponovno proguta ono to mu je bilo u grlu i
pokua obuzdati noge i glas da mu ne dru.
Ali, gospodine...
Da?
Otac Dolan je danas doao i iibao me, jer nisam
pisao zadau.
Rektor ga utke pogleda, i on osjeti kako mu je krv
navrla u lice, a suze na oi.
Rektor zapita:
Tebi je ime Dedalus, zar ne?
Da, gospodine.
A gdje si razbio svoje naoale?
Na trkaoj stazi, gospodine. Neki je momak izletio
iz spremita za bicikle, i ja sam pao, pa su se razbile.
Ne znam ni ime onoga momka.
Rektor ga ponovno utke pogleda. Onda se
nasmijei i ree:
O, dakle, to je bila zabuna. Siguran sam da otac
Dolan to nije znao.
Ali ja sam mu kazao da sam ih razbio, gospodine,
a on me je iibao.
Jesi li mu kazao da si pisao kui radi novih
naoala? zapita rektor.
Nisam, gospodine.
O, dakle ree rektor onda otac Dolan nije
razumio. Moe kazati da te ja oslobaam nekoliko
dana od uenja.

Stephen, uplaivi se da e ga drhtanje sprijeiti,

naglo ree:
Da, gospodine, ali otac Dolan e doi sutra i
ponovno me iibati zbog toga.
Dobro odvrati rektor to je zabuna, i ja u
razgovarati s ocem Dolanom. Hoe li to biti dovoljno?
Stephen osjeti kako mu suze vlae oi, te
promrmlja:
O da, gospodine, hvala.
Rektor prui ruku s one strane stola na kojoj je bila
lubanja, a Stephen, prihvativi je na trenutak, osjeti
hladni vlani dlan.
Sad zbogom ree rektor povukavi ruku i
naklonivi se.
Zbogom, gospodine ree Stephen.
Nakloni se i mirno izie iz sobe zatvorivi briljivo i
polagano vrata.
Ali kad je proao kraj staroga sluge na odmoritu i
opet se naao u niskom uskom mranom hodniku,
pone hodati sve bre i bre. Sve se bre i bre
uzbuen urio kroz tamu. Udario je laktom o vrata na
kraju i, urei niz stepenice, brzo proao kroz dva
hodnika i iziao na zrak.
Mogao je uti povike drugova na igralitu. Potri i,
trei sve bre i bre, pojuri trkaom stazom i daui
stigne na igralite treeg razreda.
Drugovi su ga vidjeli gdje tri. Okruie ga, gurajui
se da uju.
Kai nam! Kai nam!
to je rekao?
Jesi li bio kod njega?
to je rekao? Kai nam! Kai nam!

Ispripovjedi im to je kazao on i to je rekao rektor

poto im je ispripovjedio, svi su drugovi zavitlali kape
uvis te povikali:
Hura!
Uhvatie kape i ponovo ih zavitlae nebu pod oblake
i ponovo povikae:
Hura! Hura!
Uhvativi se za ruke nainie nosiljku i podigoe ga i
nosie naokolo, dok se nije oteo i oslobodio. A kad im je
izmaknuo, oni se ratrkae na sve strane, ponovno
bacajui kape uvis, zvidei dok su se vrtjele i viui;
Hura!
I triput su mumljajui izrazili negodovanje elavcu
Dolanu i triput kliknuli hura za Conmeea i kazali da je
on najpristojniji rektor od svih koji su bili u Clongowesu.
Klicanje zamre u blagom sivom zraku. Ostao je sam.
Bio je sretan i slobodan: ali on nipoto nee biti drzak
prema ocu Dolanu. Bit e veoma miran i posluan: i
zaeli da bi mu mogao iskazati kakvu uslugu kako bi mu
pokazao da nije drzak.
Zrak je bio mek i siv i blag i veer se primicala. U
zraku je bio miris veeri, miris seoskih polja gdje su
kopali repu, ljutili je i jeli, kad su ili na etnju prema
imanju majora Bartona, miris to ga je osjetio u umici
iza paviljona, u kojoj je bilo iarki.
Drugovi su vjebali dugo ubacivanje i visoke lopte i
polagane rezane lopte. U blagoj sivoj tiini mogao je
razabrati udarce lopta: i as odovuda, as odonuda
odjekivao je kroz tihi zrak zvuk kriketskih palica: pik,
pak, pok, puk: poput kapljica vode u vodoskoku to
mekano padaju u puni bazen.

II
Ujak Charles je puio tako crn duhan da mu je
njegov sinovac napokon predloio neka uiva u svom
jutarnjem puenju u malenoj kolibi na kraju vrta.
Vrlo dobro, Simone. Sve u redu, Simone ree
starac spokojno. Gdje god ti drago. Koliba e mi
odgovarati: to e biti zdravije.
Vrag me odnio ree gospodin Dedalus iskreno
ako znam kako moe puiti tako odvratno jak
duhan. Poput baruta, bogami.
Vrlo je ugodan, Simone odvrati starac.
Veoma osvjeuje i smiruje.
Zato je ujak Charles svako jutro odlazio u svoju
kolibu, ali tek poto bi zaeljao i vrlo savjesno oetkao
svoju kosu na zatiljku, i oetkao i stavio na glavu svoj
cilindar. Dok je puio, iza dovratnika su kolibe bili vidljivi
samo obod njegova cilindra i glava lule. Drvenjara, kako
je nazivao kolibu ispunjenu dimom, to ju je dijelio s
makom i vrtlarskim oruem, sluila mu je i kao zvuna
kutija: svako je, naime, jutro zadovoljno pjevuckao koji
svoj omiljeni napjev: O. sjenicu mi spleti ili Modre oi,
zlatna kosa ili Blarneyski gajevi, dok su se sivi i modri
koluti dima polagano dizali iz njegove lule i gubili u
istom zraku.
Ujak Charles je za prvog dijela ljeta u Blackrocku bio
Stephenov vjerni drug. Ujak Charles bio je io starac,
preplanule koe, smeurana lica s bijelim zaliscima. U
radne je dane nosio narudbe iz kue u Aveniji Carysfort
u trgovine u glavnoj gradskoj ulici u kojima je obitelj
kupovala. Stephenu je bilo drago ii po tom poslu s

njim, jer ga je ujak Charles vrlo dareljivo nudio

pregrtima svega to je bilo izloeno u otvorenim
kutijama i bavama pred tezgom. Zahvatio bi aku
groa iz drvene slame ili tri do etiri amerike jabuke i
velikoduno ih tutnuo u ruku svoga prasinovca, dok bi
se trgovac usiljeno smijeio; a kad bi Stephen toboe
oklijevao da ih uzme, on bi se namrtio i kazao:
Uzmi ih, gospodine. uje li me, gospodine? One
su dobre za tvoju probavu.
Kad su narudbe bile uknjiene, njih bi dvojica poli
u perivoj, gdje bi na klupi nali starog prijatelja
Stephenova oca, Mikea Flynna, koji je sjedio na klupi i
ekao ih. Tada bi Stephen poeo trati oko perivoja.
Mike Flynn bi stajao kraj ulaza blizu kolodvora, sa satom
u ruci, dok bi Stephen trao naokolo stazom u stilu koji
se sviao Mikeu Flynu: visoko uzdignute glave, bacajui
uvis koljena i ruku pritisnutih ravno uz bokove. Poto je
jutarnja vjeba bila zavrena, trener bi dao svoje
primjedbe i kadto ih objasnio nezgrapno smijeno
potravi koji korak u starim cipelama od modroga
platna. Zadivljena djeca i dadilje stvorili bi gledajui ga
omanji krug, a zadrali bi se i onda kad bi on i ujak
Charles opet sjeli i razgovarali o atletici i politici.
Premda je uo od svoga oca da je kroz ruke Mikea
Flynna prolo nekoliko najboljih dananjih trkaa,
Stephen bi, ne vjerujui, esto pogledavao uvelo
ekinjavo lice svoga trenera dok se sagibao nad duge
zamrljane prste to su savijali cigaretu, i suutno
gledao blage mutne modre oi to bi se nenadano
podigle s posla i neodreeno zapiljile u modru daljinu, a
dugi bi oteeni prsti prestali savijati cigaretu, te bi
mrvice i niti duhana opet popadale u kesu.
Ujak Charles bi na povratku kui esto poao u
kapelicu i, kako je krstionica bila iznad Stephenova
dohvata, starac bi uronio ruku i onda ustro pokropio
vodom Stephenovu odjeu i pod predvorja. Dok bi molio

kleao bi na svom crvenom rupiu, itajui ispod glasa

iz nekog molitvenika, zaprljana otiscima paleva, u
kojem su na dnu svake stranice bile otisnute prve rijei
idue stranice. Stephen bi kleao kraj njega, potujui
njegovu pobonost, premda je nije dijelio. esto se
pitao za to se njegov praujak tako pobono moli.
Moda je molio za due u istilitu ili za milost blage
smrti, ili je moda molio da bi mu Bog vratio dio velikog
imutka to ga je spiskao u Corku.
Nedjeljom bi Stephen sa svojim ocem i praujakom
iao u etnju. Starac je bio ustar eta unato kurjim
oima, te su esto znali prevaliti udaljenost od deset do
dvanaest milja. U malenom selu Stillorganu razdvajali
su se putovi. Oni bi krenuli ili nalijevo prema Dablinskim
brdima, ili du goatstownske ceste i dalje u Dundrum,
vraajui se kui kroz Sandyford. Pjeaei cestom ili
stojei u kojoj mranoj usputnoj gostionici, njegovi su
stariji drugovi neprestano razgovarali o stvarima to su
im bile na srcu, o irskoj politici, o Munsteru i o
dogaajima u njihovim obitelj ima, to je sve Stephen
pozorno sluao. Rijei to ih ne bi razumio neprestano
bi ponavljao u sebi dok ih ne bi nauio napamet; i s
pomou njih je zavirio u zbiljski svijet oko sebe. inilo
mu se da se primie sat u koji e moi sudjelovati u
ivotu toga svijeta, i poeo se potajno pripremati za
veliku ulogu koja ga je, kako je osjeao, ekala, a koje je
prirodu samo nejasno nasluivao.
Veeri su pripadale njemu; i gutao je neki pohabani
prijevod Grofa Monte Crista. Lik tog mranog osvetnika
isticao se u njegovu pamenju iznad svega to je
neobino i strano uo ili naslutio u djetinjstvu. Naveer
bi na stolu u salonu gradio udesnu otonu spilju od
preslikaa i papirnatog cvijea i arenog svilenog papira
i traka srebrnog i zlatnog papira u koji se umata
okolada. Kad bi mu dosadio taj lani sjaj i poto bi
sruio ove kulise, u duhu bi mu se pojavila bljetava

slika Marseillesa, sunanih vrtnih ograda i Mercedes.

Izvan Blackrocka, na cesti to je vodila u brda, stajala je
malena obijeljena kua u vrtu obraslom mnogim
ruinim grmom: i u toj kui, govorio bi sam sebi, ivjela
je druga Mercedes. Na odlasku od kue i na povratku
kui mjerio bi udaljenost od tog graninog znaka: a u
mati bi proivljavao dugi niz pustolovina, arobnih
poput onih u knjizi, u kojima bi mu se ukazivao njegov
lik, stariji i tuniji, stojei u vrtu obasjanom mjeseinom
s Mercedes koja je prije toliko godina prezrela njegovu
ljubav, i tunom bi ponosnom kretnjom odbijanja
govorio:
Gospoo, ja nikad ne jedem mukat.
Sprijateljio se s nekim djeakom koji se zvao Aubrey
Mills, i s njim je u ulici osnovao drubu pustolova.
Aubrey je imao zvidaljku, to mu je visila o zapuku, i
svjetiljku za bicikl privrenu o pojas, dok su drugi
imali kratke palice zataknute za pojas poput bodea.
Stephen, koji je itao o Napoleonovu jednostavnom
nainu odijevanja, odluio je da se ne kiti, i zato je jo
vie uivao kad bi se prije izdavanja zapovijedi
savjetovao sa svojim porunikom. Druba je upadala u
vrtove usidjelica ili odlazila do dvorca i borila se na
otrim klisurama obraslima korovom, a onda bi se
umorni borci vraali kui s ustajalim mirisom ala u
nosnicama i uganim vonjem morske trave po rukama i
u kosi.
Aubrey i Stephen imali su zajednikog mljekara, i
esto su se znali u mljekarskim kolima odvesti do
Carrickminesa, gdje su pasle krave. Dok su mukarci
muzli, djeaci bi naizmjence jahali poljem na poslunoj
kobili. Ali kada je dola jesen, krave su dotjerali s
panjaka kui: i Stephenu se smuilo kad je po prvi put
vidio zamazani obor za krave u Stradbrooku, s prljavim
zelenim lokvama i gustim itkim gnojem i koritima s
mekinjama to su se isparivale. Stoka, to se na

panjaku za sunanih dana inila tako lijepa, zgadila mu

se i nije mogao pogledati ak ni mlijeko to ga je
davala.
Primicanje rujna nije ga te godine uznemiravalo, jer
ga nee poslati natrag u Clongowes. Vjebe u perivoju
su prestale kad je Mike Flynn otiao u bolnicu. Aubrey je
bio u koli i bio je slobodan samo sat ili dva naveer.
Druba se razila, i vie nije bilo nonih pohoda ni
bitaka na klisurama. Stephen se kadto vozio u kolima
to su uveer razvozila mlijeko; i te prohladne vonje
otpuhnule su njegovu uspomenu na neisti obor za
krave, te nije vie osjeao nikakva gaenja kad bi na
mljekarovu kaputu zamijetio kravlje dlake i trine sijena.
Kad bi se god kola zaustavila pred kojom kuom, on bi
ekao da na trenutak ugleda lijepo oribanu kuhinju, ili
blago osvijetljeno predvorje, i da vidi kako e sluavka
drati krag i kako e zatvoriti vrata. Pomislio je kako bi
to bio prilino ugodan ivot: svake se veeri voziti
cestom i dostavljati mlijeko, kad bi imao tople rukavice,
a u depu punu vreicu umbirovih oraia da ih
griska. Ali ono isto predvianje od kojega mu se smuilo
i od kojega su mu iznenada oteale noge kad je trao
oko perivoja, ona ista unutranja spoznaja kojom je s
nepovjerenjem promatrao uvelo ekinjavo lice svoga
trenera kad bi se nezgrapno sagnuo nad svoje duge
prljave prste, rasprilo bi svaku viziju budunosti.
Nekako je nejasno nasluivao da mu je otac u
neprilici i da je to razlog s kojega ga nisu ponovno
poslali u Clongowes. Neko je vrijeme osjeao neznatne
promjene u svom domu; i te su promjene onoga to je
on drao nepromjenljivim u njegovoj djeakoj
predodbi svijeta izazvale mnoge neznatne potrese.
Ambicija, to ju je u tami svoje due od vremena do
vremena osjeao budnom, nije traila izlaza. Sumrak,
poput onoga u vanjskom svijetu, potamnio bi mu duh
dok bi sluao gdje kopita kobile topou uzdu

tramvajske pruge na Rock Roadu, a velika limenka

njiui se klepee iza njega.
U mislima se vratio k Mercedes i, dok bi mozgao o
njenom liku, u krv bi mu se uvukao neki udnovati
nemir. Kadto bi se u njemu nakupila neka groznica i
nagnala ga da naveer sam luta du tihe avenije. Mir u
vrtovima i ugodno svjetlo u prozorima blago bi djelovao
na njegovo nemirno srce. Smetao mu je amor djece u
igri, a njihovi su luckasti glasovi izazivali u njega osjeaj
ak snaniji nego u Clongowesu da je drukiji od
ostalih. Nije se htio igrati. Htio je u zbiljskom svijetu
sresti onaj netjelesni lik to ga je tako postojano vidio u
svojoj dui. Nije znao gdje da ga trai ni kako: ali neka
slutnja to ga je vodila govorila mu je da e sresti taj lik
bez ikakva svoga oitog djelovanja. Srest e se mirno
kao da su poznavali jedno drugo i ugovorili sastanak,
moda na kojim vratima ili na kojem samotnijem
mjestu. Njih dvoje bit e sami, okrueni tamom i
tiinom: i u tom trenutku vrhunske njenosti on e se
preobraziti.2 U tom e arobnom trenutku s njega spasti
slabost i plaljivost i neiskustvo.
***
Jednog su se jutra zaustavila pred vratima dvoja
velika uta zatvorena kola i ljudi su lupajui nogama
uli u kuu da je ogole. Pokustvo je bilo izgurano kroz
prednji vrt, to je bio posut upercima slame i okrajcima
konopa, u golema kola za prijevoz pokustva. Poto je
sve bilo dobro sloeno, kola su buno krenula niz
aveniju; a Stephen ih je kroz prozor eljeznikog
vagona, u kojem je sjedio sa svojom uplakanom
majkom, vidio kako su teko natovarena treskajui
prolazila du Merrion Roada.
2 Pod njenim pogledom ieznut e u neto neopipljivo i tada e se u asu preobraziti.

U salonu se te veeri nije htjela rasplamsati vatra, i

gospodin Dedalus je, naslonivi ara o preage
reetke, ekao da vatra povue. Ujak Charles je
drijemao u kutu polunamjetene sobe bez saga, a kraj
njega su obiteljski portreti bili naslonjeni o zid. Svjetiljka
na stolu bacala je slabo svjetlo na daani pod, zaprljan
nogama ljudi iz kola. Stephen je sjedio na podnonoj
klupici kraj svoga oca sluajui dug i nesuvisli monolog.
Isprva je razumio malo od toga ili nita, ali postepeno je
shvatio da je njegov otac imao neprijatelje i da e doi
do nekakve borbe. Takoer je osjetio da e on
sudjelovati u toj borbi, da e njemu biti nametnuta neka
dunost. Iznenadni bijeg iz udobnosti i sanjarenja u
Blackrocku, putovanje kroz turobni magloviti grad,
pomisao na praznu neveselu kuu u kojoj e sad morati
ivjeti, sve to alostilo ga je: i opet je naslutio ili
predvidio budunost. Takoer je razumio zato su
sluavke tako esto aptale u predvorju i zato je
njegov otac esto stajao na sagu pred ognjitem,
leima okrenut k vatri, i glasno razgovarao s ujakom
Charlesom koji ga je pozivao da sjedne i veera.
Ipak je u meni ostala brazgotina od bia,
Stephene, staro mome ree gospodin Dedalus
marljivo potiui slabu vatru. Jo nismo mrtvi,
siniu. Ne, Isusa mi Gospodina (Bog mi oprostio), ni
polumrtvi.
Dublin je bio nov i zamren doivljaj. Ujak Charles je
postao tako tup da ga vie nisu mogli slati s
narudbama, a nered prilikom namjetanja kue pruao
je Stephenu vie slobode nego to ju je imao u
Blackrocku. S poetka se zadovoljio plaljivim
kruenjem oko susjednog trga ili, najvie, odlaenjem
do polovice koje pokrajnje ulice: ali poto je u glavi
sastavio kartu grada, hrabro je krenuo jednom od
gradskih sredinjih linija, dok nije stigao do carinarnice.
Nesmetano je proao izmeu dokova i uzdu

pristanita, udei se mnoini epova to su njiui se

na povrini voe plutali u nekoj gustoj utoj pjeni,
mnotvu pristaninih nosaa i bunim kolicima i loe
odjevenim bradatim redarstvenicima. Neizmjernost i
neobinost ivota, to su mu ih nagovijetali omoti robe
uskladiteni uzdu zidova ili sputeni svisoka iz
tovarnog prostora parobroda, ponovno probudie u
njemu nemir to ga je poticao na ona veernja lutanja
od vrta do vrta u potrazi za Mercedes. I usred ove nove
ivotne vreve mogao je sebe zamisliti u drugom
Marseillesu, ali su mu nedostajali vedro nebo i suncem
ugrijane drvene ograde ispred vinarija. Neko je nejasno
nezadovoljstvo raslo u njemu, dok je promatrao
pristanite i rijeku i nisko nebo, a ipak je dan za danom
nastavljao lutati amo-tamo kao da uistinu trai nekoga
tko mu izmie.
Jedanput je ili dvaput bio s majkom u posjetima
roacima: i premda su prolazili kraj veselog niza
trgovina rasvijetljenih i ukraenih za Boi, njegovo ga
raspoloenje ogorene utnje nije naputalo. Povoda
njegovoj ogorenosti bilo je mnogo, dalekih i bliih. Bio
je srdit na sebe to je bio mlad i rtvom nemirnih glupih
tenja, takoer srdit na promjenu sree to je nanovo
oblikovala svijet oko njega u neku viziju prljavtine i
neiskrenosti. Strpljivo je biljeio to je vidio, odvajajui
se od toga i potajno mu ispitujui muni okus.
Sjedio je na stolcu bez naslona u kuhinji svoje tetke.
Svjetiljka s ogledalom visila je na lakiranom zidu
ognjita, i njegova je tetka pri njenom svjetlu itala
veernje novine to su joj leale na koljenima. Dugo je
gledala u nasmijeenu sliku u novinama i rekla
zamiljeno:
Lijepa Mabel Hunter!
Neka kovrava djevojica stane na prste radoznalo
pogledavi sliku i tiho zapita:
U emu igra, mama?

 U pantomimi, draga.
Dijete nasloni svoju kovravu glavu o majin rukav
zurei u sliku i promrmlja kao oarano:
Lijepa Mabel Hunter!
Kao da je bila oarana, oi su joj dugo poivale na
onim usiljeno podrugljivim oima, i ponovno promrmlja
pobono:
Nije li ona predivno stvorenje?
A djeak, koji je doao s ulice, hodajui pogrbljen
pod teretom ugljena, zauje njene rijei. Brzo spusti
svoj teret na pod i potri k njoj da vidi. Ali ona nije digla
svoju dokonu glavu da ga pusti da pogleda. On
nepaljivo zgrabi rub novina pocrvenjelim i zaprljanim
rukama i gurne je u stranu potuivi se da ne moe
vidjeti.
Sjedio je u niskoj dorukovaonici, visoko gore u
staroj kui tamnih prozora. Svjetlost vatre svjetlucala je
na zidu, a vani se iza prozora zgusnuo sablastan
sumrak nad rijekom. Pred vatrom je neka starica
pripremala aj i obavljajui taj posao tihim glasom
pripovijedala to su kazali sveenik i lijenik. Takoer je
opisala izvjesne promjene to ih je na njoj zamijetila u
posljednje vrijeme i njeno neobino vladanje i izjave.
Sjedio je sluajui rijei i promatrajui oblike to ih je
otkrivao u ugljenu, lukove i svodove i zavojite galerije i
nazubljene spilje.
Iznenada zamijeti neto na vratima. Pojavila se neka
lubanja lebdei u tami vratnica. Tamo je stajao neki
slabani stvor slian majmunu, to ga je onamo
privukao zvuk glasova uz vatru. Neki cmizdravi glas
dopre od vrata pitajui:
Je li to Josephine?
ustra starica veselo odvrati od ognjita:
Ne, Ellen. To je Stephen.

 O... O, dobar veer, Stephen.

On uzvrati pozdrav i zamijeti budalasti smijeak to
se pojavio na licu na vratima.
Treba li ti to, Ellen? zapita starica za
ognjitem.
Ali ona ne odgovori na pitanje, ve ree:
Mislila sam da je Josephine. Mislila sam da si ti
Josephine, Stephen.
I ponovivi to nekoliko puta slabano se nasmije.
Sjedio je na nekoj djejoj zabavi u Harolds Crossu.
Sklon promatranju, postajao je sve utljiviji, te je malo
sudjelovao u igri. Djeca su, nosei na glavi vreice
svojih hrskavih keksa, plesala i buno skakala, i premda
je kuao sudjelovati u njihovoj zabavi osjeao se nekim
neveselim likom meu veselim naherenim eirima i
kapama.
Ali poto je otpjevao svoju pjesmu i povukao se u
neki skroviti kutak sobe, poeo je uivati u radosti svoje
samoe. Veselje to mu se na poetku veeri inilo
lano i nitavno blailo ga je kao povjetarac to ivahno
prolazi kraj njegovih osjetila, skrivajui od tuih oiju
grozniavu uznemirenost njegove krvi, dok je izmeu
plesaa koji su kruili i usred glazbe i smijeha njen
pogled prodirao u njegov kut, laskav, izazovan,
pronicav, uzbuujui njegovo srce.
Djeca, koja su ostala najdulje, odijevala su se u
predvorju: zabava je bila zavrena. Ona je prebacila al
dok su zajedno ili prema tramvaju, para je njenog
svjeeg toplog daha veselo lebdjela nad njenom
zakukuljenom glavom, a cipele su joj veselo udarale po
staklenastoj cesti.
Bio je to posljednji tramvaj. Mravi su smei konji to
znali i opominjui tresli svojim zvoncima u vedroj noi.
Kondukter je razgovarao s vozaem, obojica su esto
kimala glavama u zelenom svjetlu svjetiljaka. Na

praznim je tramvajskim sjedalima bilo razbacano

nekoliko arenih karata. S ceste se nije razabiralo
nikakva zvuka koraka. Nikakav zvuk nije naruavao
noni mir, osim kad bi mravi smei konji meusobno
protrljali svoje njuke i zatresli zvoncima.
inilo se da njih dvoje sluaju, on na gornjoj
stepenici, a ona na donjoj. Ona se vie puta uspela na
njegovu stepenicu i ponovno bi, sve u razgovoru, sila
na svoju, a jedanput je ili dvaput stala za koji trenutak
na gornjoj stepenici tik uz njega, zaboravivi sii, a
onda je sila. Njegovo je srce pri svakoj njenoj kretnji
plesalo kao ep na vodi. uo je to su mu govorile
njene oi ispod kukuljice, i znao je da je u nekoj
nejasnoj prolosti, u ivotu ili u snu, ve uo njenu
priu. Vidio ju je kako istie svoju tatinu, svoju lijepu
haljinu i vrpcu oko pasa i duge crne arape, i znao je da
im je podlegao tisuu puta. Ipak je u njemu neki glas
nadjaao razigrano mu srce pitajui ga bi li posegnuo
za njom, za to je trebalo samo ispruiti ruku. I sjetio se
dana u koji su on i Eileen stajali gledajui hotelske
nasade, promatrajui konobare koji su dizali plamenac
na jarbol, i foksterijera to je amo-tamo skakutao na
sunanoj tratini, i kako je ona posve iznenada prasnula
u smijeh i otrala niz strmi zavoj staze. Sad, kao i onda,
nehajno je stajao na svom mjestu, naoko pozorni
motrilac prizora to se odigravao pred njim.
I ona hoe da je zgrabim pomisli. Zato je sa
mnom pola do tramvaja. Lako bih je mogao epati
kad se uspne na moju stepenicu: nitko ne gleda. Mogao
bih je zagrliti i poljubiti.
Ali nije uinio ni jedno ni drugo: i dok je sam sjedio u
pustom tramvaju, razderao je svoju kartu u komadie i
sjetno se zagledao u nalijebljeni pod.
Sutradan je vie sati sjedio za svojim stolom u goloj
gornjoj sobi. Pred njim je lealo novo pero, nova boica
crnila i nova smaragdnozelena biljenica. Od navike je

na vrhu prve stranice napisao poetna slova

isusovakog gesla: A. M. D. G. Na prvoj se crti stranice
pojavio naslov stihova to ih je pokuao napisati: za E
C Znao je da valja ovako poeti, jer je sline
naslove vidio u sabranim pjesmama Lorda Byrona.
Poto je napisao taj naslov i ispod njega povukao
ukrasnu crtu, zapao je u matanje i poeo rkati po
koricama. Vidio je sebe gdje sjedi za svojim stolom u
Brayu ono jutro nakon raspravljanja za boinom
veerom, kuajui napisati pjesmu o Parnellu na
poleini oevih opomena za drugu ratu. Ali njegov se
mozak tada opirao da se uhvati ukotac s tom temom i,
odustavi, ispisao je stranicu imenima i adresama nekih
kolskih drugova:
Roderick Kickham
John Lawton
Anthony MacSwiney
Simon Moonan

Sad mu se uinilo kao da e opet zatajiti, ali je

razmiljajui o dogadaju stekao povjerenje u sebe. Za
tog su procesa svi elementi to ih je drao obinima i
beznaajnima ispali iz slike. Nije ostalo ni traga
tramvaju, ni tramvajcima, ni konjima: ni on ni ona nisu
bili jasni. Stihovi su govorili samo o noi i blagom
povjetarcu i djevianskom sjaju mjeseca. Neka je
neodredena tuga bila skrivena u srcima glavnih likova
dok su stajali u tiini ispod ogoljelih stabala, i kad je
doao trenutak rastanka, poljubac, od kojega se
suzdravalo jedno od njih, dalo je oboje. Nakon ovoga
napisao je na dnu stranice slova L. D. S., te sakrivi
biljenicu poao u majinu spavaonicu i dugo zurio u
svoje lice u ogledalu njena toaletnog stolia.

Meutim se dugotrajno razdoblje njegove dokolice i

slobode primicalo kraju. Njegov je otac jedne veeri
doao kui pun novosti zbog kojih za cijele veere nije
stavio jezik za zube. Stephen je ekao oev povratak,
jer je tog dana bila kosana ovetina, i znao je da e mu
otac dopustiti da umae kruh u sok. Ali nije uivao u
kosanom mesu, jer se na spomen Clongowesa njegovo
nepce prevuklo okusom gaenja.
Naletio sam na nj ree gospodin Dedalus po
evrti put upravo na uglu trga.
Onda drim ree gospoa Dedalus da e on
to moi urediti. Mislim, Belvedere.
Dakako da hoe odvrati gospodin Dedalus.
Zar ti nisam kazao da je on sad provincijal reda?
Meni se nikad nije sviala pomisao da ga aljemo
onoj kranskoj brai ree gospoa Dedalus.
Do vraga i kranska braa! ree gospodin
Dedalus. Zar k Paddyju Smrdljivcu i Mickeyju
Prljavku? Ne, neka se u ime boje dri isusovaca kad je
ve poeo tamo. Oni e mu biti od koristi i poslije. To su
ljudi koji mogu pribaviti poloaj.
I oni su vrlo bogat red, zar ne, Simone?
Prilino. Dobro ive, kaem ti. Vidjela si kako se
hrane u Clongowesu. Utovljeni su, bogami, kao pijetlovi
za borbu.
Gospodin Dedalus gurne svoj tanjur Stephenu i
ponudi mu da pojede ono to je na njemu.
Dakle, Stephen ree mora se opet
potruditi, stari moj. Imao si lijepe duge praznike.
O, sigurna sam da e se sad vrsto prihvatiti
posla ree gospoa Dedalus osobito, jer e s njim
biti Maurice.
O, sveti Pavle, zaboravio sam Mauricea ree
gospodin Dedalus. Ovamo, Maurice! Doi amo,

tupoglavi nevaljale! Zna li da u te poslati u kolid

gdje e te nauiti sricati m. a. . k. a. maka. I kupit u
ti za jedan penny maleni rupi da ti nos bude suh.
Nee li to biti vrlo zabavno?
Maurice se naceri ocu, a onda svom bratu. Gospodin
Dedalus uvrsti monokl na oko i strogo se zagleda u
oba sina. Stephen je vakao kruh ne uzvrativi ocu
pogled.
Uostalom ree gospodin Dedalus na kraju
rektor, bolje reeno, provincijal mi je ispripovjedio onu
pripovijest o tebi i ocu Dolanu. Ti si besramni lopov,
kazao je.
O, nije valjda, Simone!
Ne, nije! odvrati gospodin Dedalus. Ali dao
mi je sjajan prikaz cijeloga dogaaja. avrljali smo,
zna, i rijei su ile same od sebe. I, uostalom, to
misli, za koga je rekao da e dobiti ono mjesto u
korporaciji? Ali to u ti rei poslije. Dakle, kao to sam
rekao, popriali smo posve prijateljski, i on me zapitao
nosi li ovaj na prijatelj ovdje jo uvijek naoale, i onda
mi je ispripovjedio cijelu priu.
A je li se ljutio, Simone?
Ljutio! Ne, nije! Pravi mali mukarac! kazao je.
Gospodin Dedalus je oponaao provincijalov
izvjetaeni govor kroz nos.
Otac Dolan i ja, kad sam im za veerom sve
ispriao, otac Dolan i ja smo se srdano nasmijali. Bilo
bi bolje da pripazite, oe Dolan, kazao sam mu, jer e
vas mladi Dedalus poslati da vam odrape dvaput po
devet. Sjajno smo se obojica nasmijali. Ha! Ha! Ha!
Gospoin Dedalus se okrene k svojoj eni i doda
svojim prirodnim glasom:
To odaje duh u kojem oni tamo postupaju s
djeacima. O, isusovac je, dok ivi, diplomat!

On opet nastavi provincijalovim glasom i ponovi:

Svima sam im ispripovjedio o tome za veerom, i
otac Dolan i ja i svi smo se zajedno od srca tome
nasmijali! Ha! Ha! Ha!
***
Primakla se i veer duhovske predstave, i Stephen
je s prozora garderobe gledao maleni travnjak uzdu
kojega su se pruali nizovi lampiona. Promatrao je
posjetioce koji su niz stepenice dolazili iz kue i ulazili u
kazalite. Razvoai u veernjim odijelima, stari
belvederci, postajkivali su u skupinama oko ulaza u
kazalite i ceremonijalno uvodili posjetioce. Pri
nenadanom bljesku lampiona razabrao bi nasmijeeno
lice kojeg sveenika.
Sveti sakrament izvadili su iz svetohranita, a prve
su klupe bile tako pomaknute da su ostavile podnoje
oltara i prostor pred njim slobodnim. Uza zidove stajali
su nizovi buica i unjeva. U jednom su kutu bile
nagomilane ruice: a u sredini bezbrojnih hrpa
gimnastikih cipela i vunenih maja i gimnastikih
majica u neurednim smeim svenjevima stajao je
krupan koom presvueni konj ekajui svoj red da ga
odnesu na pozornicu. Veliki bronani tit okovan
srebrom bio je naslonjen na oltarnu plou, takoer
ekajui red da ga odnesu na pozornicu i poloe u
sredinu pobjednike momadi na kraju gimnastike
priredbe.
Stephen premda su ga iz potovanja prema
njegovu glasu pisca slobodnih sastavaka izabrali za
tajnika gimnastike priredbe nije sudjelovao u prvom
dijelu programa, ali je u predstavi to je tvorila drugi dio
imao glavnu ulogu, onu smijenoga pedagoga. Njega su
izabrali zbog njegova stasa i ozbiljna dranja, jer je sad

bio na kraju svoje druge godine u Belvedereu, i to na

drugom mjestu.
Dvadesetak mladih djeaka u bijelim dugakim
gaicama i majicama sie cupkajui s pozornice i proe
kroz sakristiju u kapelicu. Sakristija i kapelica bile su
krcate ustrim uiteljima i djeacima. Debeli elavi
predvodnik ispitivao je nogom odskonu dasku konja.
Kraj njega je, promatrajui sa zanimanjem, stajao
mravi mladi u dugom ogrtau, koji e izvesti neku
osobito teku vjebu s unjevima, a posrebreni unjevi
virili su mu iz dubokih depova. Zaulo se prigueno
klepetanje drvenih buica kad se druga momad
spremala da izie na pozornicu: a trenutak poslije
tjerao je uzbueni prefekt djeake kroz sakristiju poput
jata gusaka, leprajui nervozno krilima svoje sutane i
dovikujui mlitavcima neka se poure. Malena eta
napuljskih seljaka vjebala je svoje korake u dnu
kapelice, neki kruei rukama nad glavama, neki njiui
koare s papirnatim ljubicama, klanjajui se i sagibajui
noge u koljenu. U tamnom kutu kapelice, na onoj strani
oltara gdje stoji Evanelje, kleala je neka krupna stara
gospoa u irokoj crnoj suknji. Kad je ustala, pokae se
lik odjeven u ruiasto, s kovravom zlatnom vlasuljom
i starinskim slamnatim eirom, s obrvama nacrtanim
crnom olovkom i paljivo narumenjenim i napraenim
obrazima. Tihi radoznali amor odjekne kapelicom kad
se pokazao taj djevojaki lik. Jedan prefekt, smijeei se
i kimajui glavom, priblii se onom mranom kutu i
naklonivi se krupnoj staroj gospoi ree u ali:
Je li ovo lijepa mlada dama ili neka lutka, gospoo
Tallon?
Sagnuvi se zatim da pogleda nasmijeeno i
naminkano lice pod obodom eira, klikne:
Ne! asne mi rijei, mislim da je to ipak mali
Bertie Tallon!

Stephen je na svom mjestu kraj prozora uo kako su

se stara gospoa i sveenik nasmijali i iza sebe
razabrao djeaki amor divljenja kad su se prjmaknuli
da vide malenog djeaka koji je sam trebao otplesati
ples sa eirom. Nestrpljivo se trgne. Ispusti rub zastora
i siavi s klupe na kojoj je stajao izie iz kapelice.
Izie iz kolske zgrade i zaustavi se pod suom to
je graniila s vrtom. S druge strane dopre iz kazalita
prigueni amor gledalaca i nenadani limeni zvuk
vojnike glazbe. Od svjetla to je prodiralo uvis kroz
stakleni krov kazalite je podsjealo na neku sveanu
lau usidrenu meu gomilom kua, vezanu o sidrite
tankim konopcima s lampionima. Iznenada su se
otvorila pokrajnja vrata kazalita i zraka svjetlosti
obasja malene travnjake. Nenadani prasak glazbe
prodre s lae, predigra nekog valcera: i poto su se
pokrajnja vrata opet zatvorila, slualac je mogao
razabrati nejasni ritam glazbe. Prvi osjeajni taktovi,
njihova eznutljivost i njeni pokret probudili su
neizrecivu emociju to je cijeli dan bila uzrokom
njegovu nemiru i onoj preanjoj nestrpljivosti. Njegov
nemir provali poput vala zvuka: na valovima leprave
glazbe laa je putovala vukui u svojoj brazdi konopce s
lampionima. Onda neki tropot kao pucanj iz patuljastih
topova zaustavi to kretanje. Bio je to pljesak to je
pozdravio ulazak momadi s buicama na pozornicu.
U dnu sue, blizu ulice, pojavi se u mraku neka mrlja
ruiaste svjetlosti, i kad je krenuo prema tom svjetlu
razabrao je slab ugodan miris. Dva su djeaka puei
stajala u zaklonu kraj vrata, i prije nego to je stigao do
njih prepozna po glasu Herona.
Plemeniti nam Dedalus sad dolazi! vikne neki
visoki grleni glas. I pozdrav naem vjernom prijatelju!
Taj pozdrav zavri blagim neveselim smijehom, kad
je Heron kliknuo selam i onda poeo svojim tapom
eprkati po tlu.

 Evo me ree Stephen zastavi i letimice

pogledavi Herona, pa njegova prijatelja.
Ovoga drugog nije poznavao, ali je u tami pri sjaju
zaarenih cigareta razabrao neko blijedo kicoko lice na
kojem se polagano irio smijeak, neki visoki lik u
ogrtau s polucilindrom. Heron se nije potrudio da ga
predstavi, ve umjesto toga ree:
Upravo sam kazao svom prijatelju Walisu kakav bi
bio tos kad bi ti u ulozi profesora imitirao rektora. To bi
bila kolosalna ala.
Heron skromno pokua svom prijatelju Wallisu
oponaati rektorov cjepidlaki bas, a onda, sam se
nasmijavi
svom
neuspjelom
pokuaju,
zamoli
Stephena da on to uini.
Hajde, Dedalus ree nagovarajui ga ti ga
zna izvanredno oponaati. Ohnaj koji nehe sluhati
crhkvu, nehka je za tehbe pohganin i pohreznik.
Oponaanje je prekinuo Wallisov blagi izraz srdbe,
jer je u svoj cigarluk preduboko usadio cigaretu.
Ovaj prokleti cigarluk ne valja nita ree
izvadivi ga iz usta i smijeei se prijazno se namrti.
Uvijek se zaepi. Puite li vi na cigarluk?
Ja ne puim odgovori Stephen.
Ne doda Heron. Dedalus je uzoran mladi.
Ne pui i ne posjeuje dobrotvorne sajmove i ne ljubaka
i nikoga i nita ne alje do avola.
Stephen potrese glavom i nasmijei se svom
takmacu u uzbueno i nemirno lice slino ptijem.
esto je razmiljao kako je udno to je u Vincenta
Herona ptije lice, a nosi i ptije prezime. 3 uperak
svijetle kose leao mu je na elu poput nakostrijeene
kukme: elo mu je bilo usko i koato, a tanki kukasti
nos strao mu je izmeu posve primaknutih izbuljenih
svijetlih i bezizraajnih oiju. Takmaci su bili kolski
3 Heron = aplja. Op. prev.

drugovi. Sjedili su zajedno u razredu, zajedno su kleali

u kapelici, razgovarali pri objedu, poto bi izmolili
krunicu. Kako su momci na broju jedan bili bezlini
tupoglavci, Stephen i Heron imali su tijekom godine
zapravo vodei poloaj u koli. Oni bi zajedno odlazili k
rektoru da zamole koji slobodan dan, ili da koji drug
proe bez kazne.
O, usput ree iznenada Heron vidio sam
tvog starog kad je uao.
Sa Stephenova lica iezne smijeak. Svako
spominjanje njegova oca od strane kojega druga ili
uitelja rasprilo bi na trenutak njegov mir. Plaljivo
utei poeka da uje to e jo kazati Heron. Meutim
ga Heron snano gurne laktom i ree:
Ti si, Dedaluse, podmukli pas!
Zato? zapita Dedalus.
Gradi se posve bezazlen odvrati Heron. Ali
bojim se da si podmukao pas.
Smijem li zapitati o emu to govori? uljudno
zapita Stephen.
Dakako da smije odvrati Heron. Vidjeli smo
je, zar ne, Wallis? I vraki je lijepa. I tako radoznala! A
koju ulogu igra Stephen, gospodine Dedalus? Zar
Stephen nee pjevati, gospodine Dedalus? Tvoj stari je
svojski zurio u nju kroz onaj svoj monokl, tako da mislim
da te je i starac otkrio. Ja, bogami, ne bih imao ni malo
obzira. Sjajna je, zar ne, Wallis?
Prilino je dobra odvrati mirno Wallis stavljajui
opet svoj cigarluk u kut usta.
Trenutana srdba zatreperi u Stephenovom mozgu
pri ovim postakim aluzijama u nazonosti stranca.
Njemu se nije uinilo nita smijeno u djevojinu
zanimanju i panji. Cijeli dan nije razmiljao ni o emu
drugome osim o njihovu rastanku na stepenicama
tramvaja kod Harolds Crossa, o nizu udljivih osjeaja

to ih je taj susret izazvao, i o pjesmi to ju je napisao o

tom. Cijeli je dan zamiljao novi sastanak s njom, jer je
znao da e ona doi na predstavu. Stara nemirna
zlovolja ispunjala je njegove grudi kao one veeri na
zabavi, ali nije nala oduka u stihu. Dvije godine
razvoja i spoznaja stajale su izmeu ondanjeg
djeatva i danas: i cijeli je dan njime protjecala struja
nujne njenosti i vraala se tamnim tokovima i
vrtlozima, izmuivi ga do te mjere da je ona
prefektova ala s malenim djeakom nabijeljena lica
izazvala u njega onu nestrpljivu kretnju.
Mora takoer priznati nastavi Heron da
smo te ovaj put prilino otkrili. Vie ne moe preda
mnom izigravati sveca, to je posve sigurno.
Tihi grohot nevesela smijeha odjekne mu s usnica i
sagnuvi se kao prije, sa aljivim prijekorom lagano
udari Stephena tapom po listu noge.
Stephena je ve minula srdba. Nije mu ni laskalo a
nije ga ni smelo, ve je jednostavno zaelio da tom
zadirkivanju bude kraj. Jedva je zamjerio ono to mu se
najprije uinilo glupim prostatvom, jer je znao da
doivljaju u njegovoj dui na prijeti nikakva opasnost od
njihovih rijei: i na licu mu se kao u ogledalu odrazi
himbeni smijeak njegova takmaca.
Priznaj! ponovi Heron udarivi ga ponovno
palicom po listu noge.
Udarac nije bio ozbiljan, ali ni onako slab kao prvi.
Stephen osjeti na koi neznatnu svrbe i ar, ali gotovo
nikakve boli; i pokorno se poklonivi kao da prihvaa
aljivo raspoloenje svoga druga, pone kazivati
Confiteor. Ta je upadica zavrila dobro, jer su se i Heron
i Wallis dobrohotno nasmijali tom svetogru.
Priznanje je dolo jedino na Stephenova usta, i dok
su ga izgovarala nenadano sjeanje zazove mu kao
nekom arolijom drugi prizor, trenutak kad je u kutu

Heronovih nasmijeenih usnica zamijetio okrutne

jamiice i osjetio onaj prijateljski udarac palicom po
listu noge, te razabrao poznatu rije prijekora:
Priznaj.
Bilo je to potkraj prvog tromjeseja u kolidu, kad je
bio na estom mjestu. Njegova je osjetljiva priroda jo
patila pod udarcima nekog nesluenog i neistog naina
ivota. Dua mu je jo bila uznemirena i potitena
sumornim fenomenom Dublina. Trgnuo se od
dvogodinje arolije sanjarenja, da bi se naao usred
novog prizora u kojem ga je svaki dogaaj i lik duboko
dirao, tjerao u oaj ili ga zavodio i, bilo da ga je zavodio
ili tjerao u oaj, uvijek ga ispunjao nemirom i tunim
mislima. Sve je slobodno vrijeme to mu ga je ostavljala
kola provodio u drutvu prevratnikih pisaca, ija je
podrugljivost i estina u govoru izazivala u njegovu
mozgu neko vrenje prije nego bi iz njega prela u
njegovo nedotjerano pisanje.
Sastavak mu je bio glavni posao u tjednu, i svaki je
utorak, idui od kue prema koli, itao svoju sudbinu u
dogaajima na putu, borei se protiv neke osobe ispred
sebe i ubrzavajui korake da je prestigne prije nekog
odreenog cilja, ili koraajui vrlo paljivo po zakrpama
plonika, i govorei sam sebi da e biti prvi, ili da nee
biti prvi u tjednom pismenom sastavku.
Jednog utorka bio je niz njegovih trijumfa grubo
prekinut. Gospodin Tate, uitelj engleskog, uperio je
prst u njega i surovo rekao;
U sastavku ovoga momka ima krivovjerja.
U razredu zavlada tiina. Gospoin Tate je nije
prekinuo, ve je sjedei gurnuo ruku meu svoja
prekriena stegna, pri emu mu je ukrobljena koulja
zaukala oko vrata i runih zglobova. Stephen nije
digao pogled. Bilo je hladno proljetno jutro, i oi su ga
jo boljele i bile mu slabe. Bio je svjestan neuspjeha,

znao je da je zateen, bio je svjestan nemoi svoga

mozga i znanja, i osjeao na vratu otri rub svoga
preokrenutog i otrcanog ovratnika.
Kratki glasni smijeh gospodina Tatea unese
olakanje u razred.
Moda to niste znali ree.
Gdje? zapita Stephen.
Gospoin Tate izvue svoju ruku izmeu nogu i
otvori sastavak.
Ovdje. Ono o Stvoritelju i dui. Mm... mm... mm...
Ah! bez mogunosti da se igda priblii. To je krivovjerje.
Stephen promrmlja;
Mislio sam bez mogunosti da je igda dosegne.
To je bilo poputanje, a gospodin Tate, umirivi se,
sklopi sastavak i pruivi mu ga ree;
O... Ah! igda dosegne. To je druga stvar.
Ali razred se nije tako brzo umirio. Premda mu
nakon sata nije nitko nita kazao o toj stvari, osjeao je
oko sebe neku neodreenu zluradost.
Nekoliko veeri nakon toga javnog ukora iao je s
nekim pismom Drumcondra Roadom, kad zauje glasni
uzvik;
Stoj!
Okrene se i ugleda tri djeaka iz svoga razreda gdje
u sumraku idu prema njemu. Bio je to Heron, koji ga je
glasno zazvao, i primiui mu se izmeu svoja dva
pratioca rezao zrak tankom palicom u taktu koraka.
Boland, njegov prijatelj, hodao je kraj njega iroko se
cerei, dok je Nash iao nekoliko koraka iza njih daui
i kimajui velikom crvenom glavom.
im su djeaci zajedno skrenuli u Clonliffe Road,
poeli su razgovarati o knjigama i piscima,
pripovijedajui koje su knjige proitali i koliko kome otac

ima knjiga na policama kod kue. Stephen ih je sluao

pomalo u udu, jer je Boland bio razredni blesan, a
Nash lijenina. tovie, nakon razgovora o najdraim
piscima, Nash se izjasnio za kapetana Marryata koji je,
kazao je, najvei pisac.
Glupost! ree Heron. zapitaj Dedalusa. Tko
je najvei pisac, Dedalus?
Stephen zamijeti u tom pitanju ruganje, te ree:
Misli u prozi?
Da.
Newman, mislim.
Je li to kardinal Newman? zapita Boland.
Da odvrati Stephen.
Nashovo se pjegavo lice naceri kad se okrenuo k
Stephenu zapitavi;
I tebi se svia kardinal Newman, Dedalus?
O, mnogi kau da je u Newmana najbolji prozni
stil ree Heron objanjavajui onoj drugoj dvojici.
On, dakako, nije pjesnik.
A tko je najbolji pjesnik, Heron? zapita Boland.
Lord Tennyson, naravno odgovori Heron.
O, da. Lord Tennyson ree Nash. kod kue
imamo knjigu svih njegovih pjesama.
Stephen je nato zaboravio preutni zavjet kojim se
zavjetovao, te plane:
Tennyson pjesnik! Ta on je samo stihoklepac!
O, hajde ! ree Heron. Svatko zna da je
Tennyson najvei pjesnik.
A tko je, po tvom miljenju, najvei pjesnik?
zapita Boland gurnuvi laktom svog susjeda.
Byron, dakako odvrati Stephen.

Heron se prvi nasmije, i onda se sva trojica stanu

prezirno smijati.
emu se smijete? zapita Stephen.
Tebi odgovori Heron. Byron najvei pjesnik!
On je tek pjesnik za neuke.
Mora da je ba fini pjesnik! ree Boland.
A ti bi ba mogao zaepiti usta ree Stephen
ustremivi se na njega hrabro. O pjesnitvu zna
samo ono, to si napisao na ploicama kriljevca u
dvoritu, za to si zasluio da te poalju u nebo.
O Bolandu se uistinu govorilo da je na ploicama u
dvoritu napisao dvostih o nekom svom razrednom
drugu koji je esto iz kolida jahao kui na poniju:
Kad je Tyson jahao u grad Jeruzalem,
Pao je i nabio stranjicu na kalem.

Taj je udarac uutkao onu dvojicu pratilaca, ali

Heron nastavi:
U svakom sluaju, Byron je bio krivovjerac i
razvratnik.
Meni je svejedno to je bio zavie vatreno
Stephen.
Zar ti je svejedno je li bio krivovjerac ili nije?
zapita Nash.
to ti zna o tom? vikne Stephen. Ti nisi
nikad u ivotu proitao ni retka, osim kakve gluposti, a
tako ni Boland.
Znam da je Byron bio lo ovjek ree Boland.
Hajde, epajte ovog krivovjerca vikne Heron.
U isti je as Stephen bio zarobljen.

 Tate te je nedavno priklijetio nastavi Heron

zbog krivovjerja u tvom sastavku.
Rei u mu sutra ree Boland.
Doista? odvrati Stephen. Ti se boji i otvoriti
usta.
Ja da se bojim?
Da. Boji se i ivjeti.
Budi pristojan! vikne Heron udarivi palicom po
Stephenovim nogama.
To je bio znak za napad. Nash mu je straga uklijetio
ruke, dok je Boland dohvatio neki dugi batrljak ratena
kupusa to je leao u jarku. Borei se i ritajui da se
obrani od uboda palicom i udarca kvrgavom stabljikom
kupusa, Stephena zgurae na ogradu od bodljikave
ice.
Priznaj da Byron nita ne valja.
Neu.
Priznaj.
Neu.
Priznaj.
Neu. Neu.
Napokon se nakon bijesnog ritanja otrgnuo i
oslobodio. Njegovi su muitelji krenuli prema Joness
Roadu smijui se i rugajui mu se, dok je on satrven i
razjaren i usopljen posrtao za njima napola slijep od
suza, mahnito stiui ake i jecajui.
Dok je jo ponavljao Confiteor usred milostivog
smijeha svojih slualaca i dok su prizori te nemile zgode
jo jasno i naglo prolazili njegovim pamenjem, zapitao
se zato ne mrzi one koji su ga muili. Nije zaboravio ni
mrvice njihove kukavtine i okrutnosti, ali sjeanje na to
nije u njega izazivalo srdbe. Zato su mu se inili
nestvarni svi opisi strastvene ljubavi i mrnje to ih je

naao u knjigama. Pa i te veeri, dok je teturao kui du

Joness Roada, osjetio je da ga neka sila liava one
naprasne srdbe tako lako kao to se s kakva ploda
ljuti mekana dozrela kora. Ostao je stojei uz svoja dva
druga u dnu sue, sluajui nemarno njihov razgovor ili
prolamanje pljeska u kazalitu. Tamo je meu ostalima
sjedila i ona, ekajui moda da on nastupi. Nastojao se
sjetiti njena lica, ali nije mogao. Samo se sjeao da je
na glavi nosila neki al poput kapuljae i da su ga njene
tamne oi mamile i oduzimale mu hrabrost. Pitao se
misli li ona na njega kao to on misli na nju. A onda u
mraku i nezamijeen od one dvojice poloi vrke prstiju
jedne ruke na dlan druge ruke, jedva ga dotiui, a ipak
lagano pritiui. Ali pritisak njenih prstiju bio je laganiji
i vri: i iznenada uspomena na njihov dodir proe
njegovim mozgom i tijelom poput nevidljiva topla vala.
Neki djeak dotri ispod sue prema njima. Bio je
uzbuen i bez daha.
O, Dedalus vikne Doyle je sav na iglama
zbog tebe. Mora odmah unutra da se odjene za
predstavu. Bolje ti je da pouri.
Doi e ree Heron glasniku oteui nabusito
kad mu bude volja.
Djeak se okrene k Heronu i ponovi:
Ali Doyle je zbilja na eravici.
Reci Doyleu da ga najljepe pozdravljam i neka
ga avo nosi odvrati Heron.
Dakle, sad moram poi ree Stephen koji je
malo mario za takvo pitanje asti.
Ja ne bih ree Heron. Odnio me avo, ako
bih poao. Nije nain ovako pozivati starije djeake. Na
iglama je, molim te! Mislim da je ve dosta i to to
sudjeluje u tom njegovom gadljivom starom komadu.
Duh svadljiva drugarstva, to ga je u posljednje
vrijeme zamjeivao u svoga takmaca, nije Stephena

odvratio od njegove uobiajene navike tihe poslunosti.

Nije vjerovao u estinu, i sumnjao je u iskrenost takva
drugarstva koje mu se inilo jadnim nagovjetajem
muevnosti. Pitanje asti, to je ovdje bilo pokrenuto,
njemu je bilo, poput svih takvih pitanja, beznaajno.
Dok mu je mozak ganjao svoje neuhvatljive utvare i
neodluno se odvraao od takve potjere, sluao je
postojane glasove svoga oca i svojih uitelja koji su mu
preporuivali neka nadasve bude gospodin i nadasve
dobar katolik. Sad su ti glasovi muklo odjekivali u
njegovim uima. Kad je bila otvorena vjebaonica, ouo
je i drugi glas to ga je nukao da bude snaan i
muevan i zdrav, a kad se u kolidu poeo osjeati
pokret za narodni preporod, opet ga je neki glas
pozivao neka bude vjeran svojoj domovini i neka
pomae da se uzdignu njen svrgnuti jezik i predaja. U
profanom svijetu, kako je predviao, neki e mu
svjetovni glas naloiti da svojim radom popravi oeve
propale prilike, a u meuvremenu je glas kolskih
drugova zahtijevao da bude dobar drug, da ih uva od
kazne ili da za njih izmoli oprotenje, i neka uini sve
to moe da za kolu pribavi slobodne dane. A amor
svih tih priguenih glasova bio je uzrokom to je
neodluno zastao u svom traganju za utvarama.
Glasove bi posluao za neko vrijeme, ali sretan je bio
jedino daleko od njih, izvan njihova dosega, sam, ili u
drutvu svojih opsjena.
U sakristiji su neki zdepasti isusovac svjea lica i
neki stariji mukarac u otrcanom modrom odijelu
premetali po kutiji sa minkom i krejonima. Djeaci koji
su ve bili nalieni hodali su ili stajali jo u neprilici,
paljivo i kriom dotiui vrcima prstiju svoja lica. U
sredini sakristije stajao je neki mladi isusovac, koji je
upravo doao u posjete koledu, ritmiki se njiui s
prstiju na pete i opet na prste, ruku zaguranih duboko u
depove. Mala glava ukraena svijetloriim uvojcima i
svjee obrijano lice dobro su pristajali njegovoj

besprijekorno urednoj sutani i besprijekornoj istoi

njegovih cipela.
Promatrajui taj zaljuljani lik i kuajui sebi objasniti
podrugljivi smijeak sveenika, Stephenu padne na um
izreka to ju je uo od svoga oca prije nego to su ga
poslali u Clongowes: da isusovca uvijek moe
prepoznati po kroju njegove odjee. U istom trenutku
pomisli da je zamijetio slinost izmeu oeve udi i udi
ovog nasmijeenog dobro odjevenog sveenika; i
postao je svjestan nekog oskvrnua sveenikog zvanja
ili sakristije, koje je tiina sad bila razbijena glasnim
govorom i alama, a njen zrak ispunjen reskim mirisom
plinskih iaka i minke.
Dok mu je onaj stariji ovjek borao elo i eljustima
davao crnu i modru boju, rastreseno je sluao glas
debelog mladog isusovca koji ga je molio da govori
glasno i jasno i uvjerljivo. Razabrao je melodiju The Lily
of Killarney to ju je svirala glazba i znao da e za
nekoliko trenutaka dii zastor. Nije osjeao nikakve
treme, ali je osjetio ponienje pri pomisli na svoju
ulogu. Sjeanje na neke stihove izazove nenadanu
navalu krvi u njegove naliene obraze. Vidio je kako ga
njene ozbiljne zamamne oi promatraju iz gledalita, i
njena slika odmah odagna svu njegovu neodlunost i
ovrsne mu volju. inilo se kao da mu je bila dana neka
druga narav; zarazno uzbuenje i mladost oko njega
uli su u nj i preobrazili njegovu zlovoljnu sumnjiavost.
U jednom mu se rijetkom trenutku uinilo da je odjeven
u pravo ruho djeatva: i dok je stajao iza kulisa meu
ostalim glumcima, podijelio je zajedniku radost kad su
dva snana sveenika naglim trzajem i posve
neujednaeno povukli zastor uvis.
Nekoliko trenutaka poslije naao se na pozornici
usred jarkog plinskog svjetla i nejasnih kulisa glumei
pred nebrojenim licima praznine. Iznenadio se shvativi
da je komad, to ga je sa pokusa znao kao nesuvislu i

beivotnu masu, najedno poeo ivjeti vlastitim

ivotom. Sad je izgledalo da se komad igra sam od
sebe, a on i njegovi drugovi glumci pomau mu svojim
ulogama. Kad se zastor spustio nakon posljednjeg
prizora, zauje kako se praznina ispuni pljeskom, a kroz
postrani otvor pozornice ugleda kako se jednolina
cjelina pred kojom je glumio arobno preobliila, kako
se praznina ispunjena licima na svim krajevima lomila i
raspadala u ivahne skupove.
On brzo ode s pozornice i oslobodi se svoje
makarade, te proe kroz kapelicu u vrt kolida. Sad,
poto je zavrila predstava, ivci su mu vapili za jo
nekim doivljajem. Pohrli naprijed kao da e ga sustii.
Sva su vrata kazalita bila otvorena i gledaoci su izili.
Na konopcima o koje je, kako je zamiljao, bila
privezana laa na veernjem se povjetarcu njihalo
nekoliko lampiona neveselo svjetlucajui. On se urno
uspne iz vrta uza stube kao da se boji da bi mu mogao
izmai kakav plijen, i progura se kroz mnotvo u
predvorje i proe kraj dvojice isusovaca koji su stajali
pomnjivo motrei odlaenje posjetilaca i klanjajui i
rukujui se s njima. Snano se gurao dalje, gradei se
da mu se veoma uri, jedva svjestan smijeaka i
pogleda i gurkanja to ih je za sobom ostavljalo njegovo
napraeno lice.
S vrha stuba ugleda svoju obitelj to ga je ekala
kod prve svjetiljke. Letimino ih pogledavi zamijeti da
mu je svaki lik u skupu bio poznat, te ljutito potri niza
stube.
Moram odnijeti neku poruku u Georges Street
ree brzo ocu. Doi u kui za vama.
Ne ekajui oevo pitanje, pretri preko ceste i
pone se vratolomnom brzinom sputati niz breuljak.
Jedva je znao kamo ide.4
4 Ponos i nada i enja u njegovu su srcu poput zgnjeenih trava isputale oblake nekog zaluujueg
tamjana pred njegovo unutranje oko.

Koraao je niz breuljak usred uzburkanih i naglih

isparina ranjena ponosa i propale nade i prevarene
elje. Pred njegovim tjeskobnim oima one su strujale
uvis u gustom i omamljivom pramenju dima i nestajale
iznad njega, sve dok zrak nije postao opet bistar i
hladan. Oi mu je jo uvijek zastirala neka koprena, ali
ga vie nisu pekle. Neka sila slina onoj to je esto iz
njega tjerala srdbu ili zlovolju zaustavi njegove korake.
Stajao je tiho i zagledao se u mrani trijem mrtvanice,
a onda prema tamnoj poploanoj uliici uz nju. Ugleda
rije Lotts na zidu uliice i polagano udahne uegli teki
zrak.
To je konjska mokraa i trula slama pomisli.
Dobro je udisati taj miris. Smirit e mi srce. Moje je srce
sad ve posve mirno. Vratit u se.
***
Stephen je opet sjedio kraj svoga oca u kutu
eljeznikog vagona u Kingsbridgeu. Putovao je s ocem
nonim vlakom u Cork. Kad je vlak krenuo iz postaje,
sjetio se svog djejeg uenja prije mnogo godina i
svakog dogaaja svog prvog dana u Clongowesu. Ali
sad se vie nije udio. Vidio je gdje kraj njega promiu
sumrana polja, gdje svake etiri sekunde hitro prolaze
kraj njegova prozora tihi brzojavni stupovi, gdje malene
svjetlucave postaje s nekolicinom utljivih uvara
nestaju iza vlaka, zatreptavi na trenutak u tami poput
iskriava trnja to ga trkai konj odbacuje kopitima iza
sebe.
Sluao je bez zanimanja uspomene svoga oca na
Cork i na dogaaje iz njegove mladosti, priu prekidanu
uzdasima ili gutljajima iz depne ploke, kad bi mu se u
sjeanju pojavila slika kojeg pokojnog prijatelja ili kad bi
se god nenadano sjetio prave svrhe svoga sadanjeg

posjeta. Stephen je sluao, ali nije mogao osjetiti

nikakve suuti. Njemu su likovi svih pokojnika bili tui,
osim ujaka Charlesa, lika to je tek u posljednje vrijeme
blijedio u njegovu sjeanju. Znao je, meutim, da e na
drabi rasprodati imovinu njegova oca, pa je osjeao
jer e na taj nain i sam biti izvlaten da ovaj svijet
surovo optuuje njegovu matu zbog lai.
U Maryboroughu je zaspao. Kad se probudio, vlak je
proao Mallow, a otac mu je ispruen spavao na
drugom sjeditu. Hladna svjetlost svitanja poivala je
nad krajem, nad pustim poljima i zatvorenim kolibama.
Strah od sna obuzimao mu je um, dok je promatrao tihi
kraj i povremeno oslukivao oevo duboko disanje ili
nenadani sanjivi pokret. Blizina nevidljivih spavaa
ispunjala ga je neobinom stravom, kao da bi mu oni
mogli nanijeti kakvo zlo; i pomoli se da bi se brzo
razdanilo. Njegova molitva, upuena ni Bogu ni svecu,
poela je s nekim drhtajem, kad je hladni jutarnji
povjetarac kroz pukotine vagonskih vrata prodro do
njegovih nogu, i zavrila nizom smijenih rijei to ih je
prilagodio postojanom ritmu vlaka; a u razmacima od
etiri sekunde tihi su brzojavni stupovi podravali
ivahne note glazbe izmeu pravilnih crta taktova. Ta je
furiozna glazba smirila njegovu stravu i on, naslonivi
se na podboj prozora, ponovno sklopi one kapke.
Jo je bilo rano jutro dok su se vozili Corkom u
jednopregu na dva toka, i Stephen je prekinuti san
nastavio u spavaonici hotela Victoria. Sjajna topla
sunana svjetlost prodirala je kroz prozor, i on razabere
buku prometa. Otac mu je stajao pred toaletnim
stoliem, briljivo zagledajui svoju kosu i lice i brkove,
isteui vrat iznad vra s vodom i opet ga povlaei u
stranu da vidi ishod. Pritom je tiho za se pjevuio
starinskim naglaskom i nainom:
Ah, mladost luda

eni se svuda,
Al ja ti neu
Ostati tu.
Nuda je prijeka.
Tu nema lijeka.
Poi u s tog
U Ameriku.
Lijepa mi draga.
Sprijeda i straga,
Ko dobar whisky,
Dok je mlada.
Al starost doe.
ar svaki proe,
Ko rosa gorska
Umine tada.

Svijest o toplu sunanu gradu iza njegova prozora i

blagi drhtaj kojim je oev glas kitio neobino tugaljiv i
zgodan napjev otjerae iz Stephenova mozga svu
maglu none zlovolje. Brzo ustane da se odjene i poto
je pjesma svrila ree:
Ova je mnogo ljepa od svih onih tvojih
zapjevajmo sada svi.
Zaista misli tako? zapita gospodin Dedalus.
Dopada mi se ree Stephen.
To je lijep starinski napjev ree gospodin
Dedalus zasukavi vrke brkova. Ah, ali trebao si uti
kako ga je pjevao Mick Lacy! Jadni Mick Lacy! On mu je
znao dati malene ukrase, sluio se ukrasnim notama, a
to ja ne znam. Taj momak je znao povesti zapjevajmo
sada svi, ako ba hoe.

Gospodin Dedalus naruio je za zajutrak drisheens, i

za jela je unakrsno ispitivao konobara o mjesnim
novostima. Uglavnom su govorili ne razumijevajui
jedan drugoga: kad bi se spomenulo koje ime, konobar
bi imao na umu onoga koji se sada tako zove, a
gospodin Dedalus njegova oca ili moda djeda.
Dakle, na svaki se nain nadam da nisu preselili
Queens College ree gospodin Dedalus jer ga
elim pokazati ovom svom djeaku.
Stabla su uzdu Mardykea bila u cvatu. Zakoraili su
na podruje kolida i razgovorljivi vratar ih je poveo
preko etverokutnog dvorita. Ali njihov hod po ljunku
zaustavljao je svakih dvanaestak koraka neki vratarov
odgovor.
Ah, tako dakle? I jadni Pottlebelly je mrtav?
Da, gospodine. Mrtav, gospodine.
Za tih zastanaka Stephen je bespomono stajao iza
obojice mukaraca dosaujui se predmetom razgovora
i nemirno ekajui da ponovno polagano krenu. Dok su
prolazili etverokutnim dvoritem, njegov je nemir
porastao do groznice. Pitao se kako njegov otac, kojega
je poznavao kao otroumna sumnjiava ovjeka,
doputa da ga zavara slugansko vladanje vratarovo; a
ivahni junjaki govor, to ga je zabavljao cijelo jutro,
sad mu je smetao uima.
Uli su u predavaonicu anatomije, gdje je gospodin
Dedalus uz vratarovu pomo pretraivao klupe u potrazi
za svojim inicijalima. Stephen je ostao u pozadini,
potiten vie nego igda tamom i tiinom amfiteatra,
atmosferom zamornog i strogog studija. Na klupi pred
sobom proita rije foetus urezanu nekoliko puta u
tamno obojeno drvo. Taj neoekivani natpis uzbudi mu
krv: uini mu se da oko sebe osjea nenazone
studente kolida i da zazire od njihova drutva. Iz one
rijei urezane u klupu pojavi se vizija njihova ivota to

ga rijei njegova oca nisu mogle prizvati. Neki brkati

student irokih ramena ozbiljno urezuje depnim
noiem slova. Drugi studenti stoje ili sjede kraj njega
smijui se njegovu runom radu. Jedan ga lagano gurne
u lakat. Veliki se student okrene namrtivi se. Nosio je
leerno sivo odijelo i utosmee visoke cipele.
Stephen zauje svoje ime. Pouri niz stepenice
predavaonice kao da je htio biti to dalje od one vizije, i
sagnuvi se zagleda se izbliza u oeve inicijale
sakrivajui svoje zarumenjeno lice.
Meutim su ona rije i vizija poskakivale pred
njegovim oima dok je hodao po etverokutnom
dvoritu prema vratima kolida. Uasnuo se kad je u
vanjskom svijetu naao trag onoga to je dotle drao
nekom surovom i osebujnom bolesti svoga duha.
Njegove nedavne udovine sanjarije navru mu u
sjeanje. I one su iskrsnule pred njim, nenadano i
bijesno, iz pukih rijei. On im se uskoro preda i dopusti
im da preplave njegov um, neprestano se pitajui
odakle su dole, iz kojeg skrovita stranih slika, i uvijek
slab i smjeran prema drugim, nemiran i odvratan sam
sebi, kad bi ga preplavile.
Da, zbilja! Ta to je ona krma! klikne gospodin
Dedalus. esto si uo gdje govorim o krmi, zar ne,
Stephen? Mnogo puta smo poli ovamo kad su bila
izvjeena naa imena, cijelo drutvo, Harry Peard i mali
Jack Mountain i Bob Dyas i Maurice Moriarty, Francuz, i
Tom OGrady i Mick Lacy, o kojem sam ti jutros
pripovijedao, i Joey Corbet i jadni mali dobroudni
Johnny Keevers s Tantilesa.
Lie stabala uzdu Mardykea treperilo je i aputalo
na suncu. Prola je momad igraa kriketa ustri
mladii u flanelskim hlaama i arenim sportskim
kaputiima, jedan je nosio dugu zelenu vreu s
vratnicama za kriket. U nekoj je tihoj pokrajnjoj ulici
njemaka glazba od pet sviraa u izblijedjelim odorama

na ulubljenim limenim glazbalima svirala za ulinjake i

dokone teklie. Neka je sluavka s bijelom kapom i
pregaom zalijevala biljke u krinji na prozorskoj dasci
to je na toploj svjetlosti bljetala poput ploe
vapnenca. Kroz neki otvoreni prozor dopirao je zvuk
klavira, ljestvica za ljestvicom, sve do visokih tonova.
Stephen je hodao kraj svoga oca, sluajui priice
to ih je uo ve prije, ponovno sluajui imena
ratrkanih i pokojnih bekrija koji su bili drugovi oeve
mladosti. I neka mu se slabana munina pojavi u srcu.
Sjeti se svoga dvolinog poloaja u Belvedereu, vanjski
ak, predvodnik koji se boji vlastita ugleda, ponosan i
osjetljiv i sumnjiav, borei se protiv prljavtina svoga
ivota i protiv raskalaenosti svoga uma. Slova urezana
u obojeno drvo klupe zurila su u nj, rugala se njegovoj
tjelesnoj slabosti i jalovom zanosu, i u njega izazivala
gaenje prema vlastitim mahnitim i neistim orgijama.
Pljuvaka mu u grlu zagrkne i zgadi mu se progutati je,
a u mozak mu se munina uvue tako da je na trenutak
sklopio oi koraajui u tami.
Jo je uvijek uo oev glas.
Kad bude sam poletio iz gnijezda, Stephen... a
rekao bih da uskoro i hoe... upamti: to god inio,
drui se s pravom gospodom. Kad sam bio mlad, kaem
ti, dobro sam se zabavljao. Druio sam se s uglaenim
pristojnim momcima. Svatko od nas je znao neto.
Jedan je imao dobar glas, drugi je bio dobar glumac,
netko je znao otpjevati koju dobru poalicu, jedan je bio
dobar vesla ili dobar tenisa, jedan je znao
ispripovjediti dobru priu i tako dalje. Neprestano bismo
razgovarali o svemu i svaemu i zabavljali se i vidjeli
neto malo ivota, i nipoto nismo bili loiji dio njega.
Ali svi smo bili gospoda, Stephen... barem se nadam da
smo bili... a i prokleto dobri poteni Irci. Htio bih da se
drui s takvom vrsti momaka, s momcima prave vrsti.

Razgovaram s tobom, Stephen, kao prijatelj. Ne

drim ti ja nita do uloge strogog oca. Ne mislim da se
sin mora bojati svoga oca. Ne, ja postupam s tobom
kao to je tvoj djed postupao sa mnom kad sam bio
mlad. Bili smo vie kao braa nego kao otac i sin. Nikad
neu zaboraviti onaj dan kad me je prvi put uhvatio
gdje puim. Jednog sam dana stajao na kraju South
Terracea s nekim dekima poput mene, i mi smo,
dakako, svi mislili da smo ve veliki, jer smo gurnuli lule
u zube. Iznenada je proao stari. Nije kazao ni rijei, nije
ak ni zastao. Ali sutradan, u nedjelju, poli smo
zajedno u etnju, a kad smo stigli kui, on je izvadio
svoju kutiju za cigare i rekao: Uostalom, Simon, nisam
znao da pui, ili neto slino. Ja sam, razumije se,
pokuao primiti to to sam bolje mogao. Ako eli
zapuiti to dobro, kazao je, zapali koju od ovih cigara.
Sino mi ih je u Queenstownu poklonio neki ameriki
kapetan.
Stephen je razabrao kako je njegov otac prasnuo u
smijeh to je gotovo bio slian jecanju.
On je, bogami, u to doba bio najljepi mukarac u
Corku! ene bi na ulici stale i gledale za njim.
uo je kako je onaj jecaj glasno zamro u oevu grlu,
i nervoznim trzajem otvori oi. Sunana svjetlost,
iznenada prodrijevi u njegov vid, preobrati nebo i
oblake u fantastini svijet tamnih masa s mrljama
tamnoruiaste svjetlosti slinim jezerima. Mozak mu je
bio slab i nemoan. Jedva je mogao razabrati slova na
natpisnim ploama trgovina. Kao da se svojim
udovinim nainom ivota premjestio onkraj granica
stvarnosti. U stvarnom ga svijetu nije nita diralo niti
mu to govorilo, osim ako bi u njemu uo odjek svojih
bijesnih unutranjih krikova. Nije se mogao odazvati ni
na kakav zemaljski ili ljudski zov, bio je tup i neosjetljiv
za zov ljeta i radosti i drugarstva, oev ga je glas

izmuio i snudio. Jedva je mogao prepoznati vlastite

misli kao svoje, te je polagano ponavljao u sebi:
Ja sam Stephen Dedalus. Hodam kraj svoga oca
kojemu je ime Simon Dedalus. Mi smo u Corku, u Irskoj.
Cork je grad. Naa je soba u hotelu Victoria. Victoria i
Stephen i Simon. Simon i Stephen i Victoria. Imena.
Uspomena na njegovo djetinjstvo iznenada potamni.
Pokua dozvati u pamet neke od ivahnih trenutaka
djetinjstva, ali nije mogao. Sjeti se samo imena: Dante,
Parnell, Clane, Clongowes. Malena je djeaka uila
zemljopis neka starica koja je u svom ormaru uvala
dvije etke. Onda su ga poslali od kue u neki kolid. U
tom je kolidu bio na svojoj prvoj priesti i jeo iz svoje
kape za kriket slim jim, i promatrao odsjaj vatre kako
poskakuje i plee po zidu malene bolesnike sobe, i
sanjao da je mrtav, o misi to ju je za nj sluio rektor u
crnoj i zlatnoj halji, o tome da su ga pokopali na
malenom groblju reda pokraj glavnog drvoreda lipa. Ali
on onda nije umro. Umro je Parnell. U kapelici nije bilo
mise za pokojnika ni procesije. On nije umro, ali je
ieznuo poput maglice na suncu. Izgubio se ili je otiao
iz ivota, jer on vie ne postoji. Kako li je neobino
misliti da je on otiao iz ivota tako, ne umrijevi, ve
izblijedivi na suncu ili izgubivi se i nestavi
zaboravljen negdje u svemiru! Bilo je neobino vidjeti
kako se na trenutak ponovno pojavljuje njegovo sitno
tijelo: mali djeak u sivom opasanom odijelu. Ruke mu
u depovima, a hlae privrene na koljenima
elastinim vrpcama.
Naveer onoga dana kad je imutak bio prodan
Stephen je krotko iao za svojim ocem po gradu od
gostionice do gostionice. Gospodin Dedalus je
prodavaima na trnici, konobarima i konobaricama,
prosjacima koji su ga moljakali neka im neto dobaci,
pripovijedao istu priu: da je on stari Korkovac, da se
ve trideset godina trudi da se u Dublinu rijei svog

korkskog izgovora i da je ovaj vjetrogonja kraj njega

njegov najstariji sin, ali da je on samo dablinski klipan.
Rano ujutro krenuli su iz Newcombeove kavane,
gdje je alica gospodina Dedalusa glasno zveckala po
tanjuru, a Stephen je taj sramotni znak oeve sinonje
pijanke kuao prikriti pomicanjem svoga stolca i
kaljem. Slijedilo je ponienje za ponienjem: hinjeni
smijeak trnih prodavaa, poskakivanje i namigivanje
konobarica s kojima mu je otac oijukao, laskanje i
bodrenje oevih prijatelja. Govorili su mu da je vrlo
slian svom djedu, a gospodin Dedalus se suglasio, ali
da je runiji. Nalazili su tragove korkskog naglaska u
njegovu govoru i prisilili ga da prizna da je Lee mnogo
ljepa rijeka nego Liffey. Jedan ga je, kako bi iskuao
njegovu latintinu, nagnao da prevodi kratke odlomke iz
Dilectusa i zapitao ga je li ispravno: Tempora mutantur
nos et mutamur in illis ili Tempora mutantur et nos
mutamur in illis. Drugi, neki odsjeni starac, kojega je
gospodin Dedalus nazivao Johnny Cashman, zbunio ga
je pitanjem jesu li ljepe dablinske djevojke ili korkske.
Nije on od te vrste ree gospodin Dedalus.
Dajte mu mira. On je razuman djeak koji sebi ne
razbija glavu takvim glupostima.
Onda on nije sin svoga tate ree onaj maleni
starac.
Ne znam sigurno odvrati gospodin Dedalus
nasmijeivi se samodopadno.
Tvoj otac ree maleni starac Stephenu bio je
u svoje vrijeme najdrskiji enskar u gradu Corku. Zna li
to?
Stephen spusti pogled promatrajui poploeni pod
gostionice u kojoj su se nali.
Ne puni mu glavu kojekakvim mislima ree
gospodin Dedalus. Prepusti ga njegovu stvoritelju.

 Ta ja mu neu puniti glavu nikakvim mislima.

Dovoljno sam star da bih mu mogao biti djed. A i jesam
djed ree stari Stephenu. Zna li to?
Zbilja? zapita Stephen.
Jesam, uistinu odvrati stari. Imam dva
vrsta unuka u Sundays Wellu. Eto, dakle! to misli
koliko mi je godina? I sjeam se da sam vidio tvoga
djeda kako u crvenom kaputu jae s oporom lovakih
pasa. To je bilo prije nego to si se rodio.
Da, i prije nego to je tko i mislio na nj doda
gospodin Dedalus.
Uistinu sam ga vidio ponovi maleni starac.
tovie, sjeam se ak tvoga pradjeda, starog Johna
Stephena Dedalusa, i kakav je on bio estoki stari
svadljivac. Eto, dakle! To je, eto, pamenje!
To su tri pokoljenja... etiri pokoljenja ree
jedan od drutva. Ta tebi je, Johnny Cashman, gotovo
jedno stoljee.
Dakle, kazat u istinu odvrati maleni starac.
Meni je tono dvadeset i sedam godina.
Onoliko nam je, koliko se osjeamo, Johnny
ree gospodin Dedalus. Ispijmo ono to imamo, pa
emo uzeti novo. Ovamo, Tim ili Tom ih kako vam je
ime, dajte nam ponovno isto. Bogami, ja se ne osjeam
stariji od osamnaest. Evo ovog mog sina kojemu nije ni
polovica moje dobi, a osjeam se bolje od njega u svako
doba dana.
Ne pretjeruj, Dedalus. Drim da je vrijeme da se
povue u pozadinu ree gospodin koji je prije
govorio.
Ne, bogami! odgovori branei se gospodin
Dedalus. Otpjevat u, natjeui se s njim, koju
tenorsku pjesmu ili u preskoiti ogradu od pet preaga
ili u s njim trati za oporom pasa kroz polja, kao to

sam trao prije trideset godina s onim momkom iz

Kerryja koji je u tome bio najbolji.
Ali u ovom e te pobijediti ree maleni starac
kucnuvi se po elu i dignuvi au da je iskapi.
Da, nadam se da e on biti jednako dobar ovjek
kao njegov otac. To je sve to mogu kazati ree
gospodin Dedalus.
Ako je takav, bit e dobar ree maleni starac.
I hvala Bogu, Johnny doda gospodin Dedalus
to smo tako dugo ivjeli i poinili tako malo zla.
Ali mnogo dobra, Simone ree ozbiljno stari.
Hvala Bogu to smo ivjeli tako dugo i uinili toliko
dobra.
Stephen vidje kako su se tri ae podigle s tezge,
kad su otac i njegova dva stara znanca ispijali u
spomen svoje prolosti. Od njih ga je razdvajao ponor
sudbine ili naravi. Njegov um kao da je bio stariji od
njihova: hladnije je osvjetljivao njihove svae i
zadovoljstva i aljenja, kao to mjesec osvjetljuje neku
mlau zemlju. U njemu se nije pokretao ivot ni mladost
kao to se pokretao u njih. On nije poznavao ni radost
druenja ni krepkost surova mukog zdravlja ni
sinovsko strahopotovanje. U njegovoj se dui nije
pokretalo nita osim neke hladne i okrutne i
bezljubavne pohote. Njegovo je djetinjstvo bilo mrtvo ili
izgubljeno, s njime i njegova dua, kadra da osjeti
obine radosti, i on je plutao ivotom poput jalove
mjeseeve ljuske.
Jesi li blijed od umora
Penjui se na nebo i zurei na zemlju,
Lutajui bez suputnika...?

On ponovi u sebi ove stihove iz Shelleyja. Zazebe ga

u tom ulomku izmjena tune ljudske nedjelotvornosti s
beskrajnim natovjenim krugovima djelovanja, i on
zaboravi vlastite ljudske i jalove jade.
***
Stephenova majka i njegov brat i jedan od njegovih
bratia ekali su na uglu tihog Foster Placea, dok su on i
njegov otac ili uza stube i uzdu kolonade, gdje se
kooperio straar u kotskoj odori. Kad su uli u veliku
dvoranu i stali pred blagajnom, Stephen izvadi svoj
isplatni nalog na trideset i tri funte ravnatelju Irske
banke, i tu mu je svotu novac u ime njegove godinje
stipendije i nagrade za knjievne sastavke blagajnik
odmah isplatio u novanicama i kovanu novcu. On ih
spremi u depove hinjenim mirom i dopusti da mu
ljubazni blagajnik s kojim je avrljao njegov otac stisne
ruku iznad iroke blagajnike tezge i zaeli mu sjajnu
karijeru u budunosti. Gubio je strpljenje od njihovih
glasova i noge mu nisu htjele mirovati. Ali blagajnik je
jo uvijek otezao da poslui druge, kako bi kazao da je
sad drugo doba i da je najvanije dati djeaku najbolji
odgoj to ga je mogue platiti. Gospodin Dedalus se
zadrao u dvorani ogledavajui se i promatrajui strop, i
kazao Stephenu, koji ga je pourivao da iziu, da oni
stoje u Donjem domu starog irskog parlamenta.
Neka nam Bog pomogne! ree pobono. Kad
pomislim na mueve onoga doba, Stephen, na Helyja
Hutchinsona i Flooda i Henryja Grattana i Charlesa
Kendala Bushea, i na one plemenite mueve koje
imamo sad, voe irskog naroda u domovini i u tuini!
Da, bogami, oni ne bi htjeli s njima biti ni na istom
groblju. Ne, Stephen, staro mome, ao mi je to to
moram kazati, to bi bilo posve isto kao da kaem da

sam jednog lijepog svibanjskog jutra tumarao u

veselom mirisnom mjesecu srpnju.
Otri listopadski vjetar puhao je oko banke. Tri su
lika itipanih obraza i suznih oiju stajala na rubu
blatnog nogostupa. Stephen je gledao svoju jadno
odjevenu majku i sjetio se da je prije nekoliko dana
vidio u izlozima Barnardoa neki ogrta s napisanom
cijenom od dvadeset gvineja.
Dakle, to je svreno ree gospodin Dedalus.
Najbolje e biti da poemo na objed ree
Stephen. Kamo?
Na objed? zapita gospodin Dedalus. Pa,
najbolje da poemo, je li tako?
Nekamo gdje nije preskupo ree gospoa
Dedalus.
Underdoneu?
Da. To je miran lokal.
Hajdemo ree naglo Stephen. Nije vano je
skupo.
Hodao je ispred njih kratkim nervoznim koracima,
nasmijeen. Oni su nastojali drati korak s njim, takoer
se smijeei njegovoj ustrini.
Samo mirno, kao dobar mladi ree njegov
otac. Ne utrkujemo se na pola milje, zar ne?
Novac od nagrade je za kratko vrijeme radosti
iscurio izmeu Stephenovih prstiju. Veliki omoti
pecerajske robe i poslastica i suena voa stizali su iz
grada. Svaki je dan sastavljao jelovnik za obitelj i svake
veeri vodio drutvo od troje ili etvero njih u kazalite
da vide Ingomara ili The Lady of Lyons. U depovima
ogrtaa nosio je za svoje goste tablice beke okolade,
dok su mu depovi hlaa bili puni srebrnog i bakrenog
novca. Kupovao je darove svakomu, preuredio svoju
sobu, pisao rezolucije, razvrstavao svoje knjige po

policama, revno itao sve vrsti cjenika, izradio nacrt

nekog oblika obiteljske republike prema kojemu bi svaki
lan kuanstva dobio neku slubu, otvorio posudbenu
kasu za svoju obitelj i naturavao zajmove popustljivim
zajmoprimcima, tako da je mogao uivati u sastavljanju
priznanica i izraunavanju kamata na pozajmljene
svote. Kad ve nije imao nikakva posla, vozikao se amotamo po gradu tramvajima. A zatim je dobroj zabavi
doao kraj. Presuio je lonac s ruiastim emajlom i
drvena je oplata njegove spavaonice ostala nedovrena
i loe premazana.
Obitelj se vratila svom uobiajenom nainu ivota.
Njegova majka vie nije imala prilike da ga kudi zbog
rasipanja novca. I on se vratio svom starom ivotu u
koli, i svi su se njegovi neobini pothvati raspali.
Republika je propala, pozajmljivaonica je zatvorila svoje
krinje i svoje knjige uz osjetan gubitak, ivotna pravila,
to ih je izmislio za sebe izila su iz upotrebe.
Kako li je lud bio njegov cilj! Pokuao je sagraditi
branu reda i otmjenosti protiv prljave ivotne plime
izvan sebe, i pravilima vladanja i djelatnim zanimanjima
novim sinovskim odnosima sprijeiti snano vraanje
plime u njemu. Uzalud. Voda je izvana i iznutra
preplavila njegove prepreke: njezina je plima opet
poela estoko nalijetati na lukobran to se raspadao.
Jasno je uvidio i svoju beskorisnu osamljenost. Nije
doao ni korak blie ivotima kojima se htio pribliiti,
niti je premostio nemirni stid i srditost to su ga dijelili
od majke i brata i sestre. Osjeao je da je jedva iste krvi
s njima, i da je s njima prije u tajanstvenom srodstvu po
usvojenju, kao posvoje i brat po mlijeku.
arko se trudio da smiri estoke udnje svoga srca
kraj kojih mu je sve drugo bilo nitavno i tue. Malo je
mario to je to smrtni grijeh, to mu je ivot postao
splet izlika i neiskrenosti. Kraj te svoje divlje enje da
ostvari strahote o kojima je mozgao, nita mu nije bilo

sveto. Ciniki se zanosio sramotnim pojedinostima

svojih tajnih raskalaenosti, u kojima je s radou
strpljivo kaljao svaku sliku to bi privukla njegov pogled.
Danju i nou kretao se meu izoblienim slikama
vanjskoga svijeta. Onaj lik koji bi mu se danju inio
edan i neduan, nou bi mu se u vijugavu mraku sna
prikazao lica preobraena bludnom himbenou, oiju
punih okrutne radosti. Tek bi ga jutro muilo svojim
mutnim sjeanjem na mrani orgijastini razvrat, na
gorki i bolni osjeaj prijestupa.
Vratio se svojim skitnjama. Maglenih jesenskih
veeri hodao bi iz ulice u ulicu kao to je prije vie
godina lutao du tihih drvoreda u Blackrocku. Ali sad
nije nikakav pogled na uredne prednje vrtove ili na
prijazno osvijetljene prozore blago djelovao na nj. Samo
kadto, kad bi oslabjela njegova udnja, kad bi bludnost
to je pustoila u njemu uzmaknula pred kojom
njenijom sanjarijom, lik Mercedesin izronio bi u
pozadini njegova sjeanja. Opet bi vidio malenu bijelu
kuu s vrtom punim ruinih grmova uz cestu to je
vodila u brda, i sjetio se tune ponosne kretnje
odbijanja to je mora tamo uiniti stojei s njom u vrtu
obasjanom mjeseinom nakon godina otuenja i
pustolovina. U takvim bi trenucima na njegove usnice
navrle blage rijei Claudea Melnottea i ublaile njegov
nemir. U njemu bi se budila neka blaga slutnja sastanka
kojemu se onda nadao, unato stranoj stvarnosti to je
bila izmeu njegove ondanje nade i sadanjosti, i
svetog susreta to ga je zamiljao, pri kojem e s njega
spasti slabost i plaljivost i neiskusnost.
Takvi bi trenuci prolazili i razorni je plamen poude
opet suknuo uvis. S usnica su mu nestali stihovi, i opet
su nerazgovijetni krikovi i neizgovorene odvratne rijei
srnule iz njegova mozga kako bi sebi silom prokrile
put. Krv mu se pobunila. Lutao je ovamo-onamo
mranim prljavim ulicama zurei u tamne prolaze i

vee, eljno prislukujui svaki zvuk. Stenjao je u sebi

kao kakva zvijer osujeena u vrebanju. Htio je sagrijeiti
s nekim od svoje vrste, prisiliti neko bie da s njim
zgrijei i da s njim klie u grijehu. Osjeao je kako se
neka mrana prikaza neodoljivo kree u tami prema
njemu, neto jedva zamjetljivo i to ga poput bujice
ispunja svojim uborom. Taj mu je ubor salijetao ui
poput amora nekog mnotva u snu; njeno njegovo
strujanje proimalo mu je bie. Njegove su se ake
grevito skupljale a zubi mu se stiskali dok je trpio u
agoniji tog proimanja. Ispruio je ruke prema ulici kako
bi vrsto uhvatio onaj krhki lik to se gubio, to mu je
izmicao i draio ga: i krik to ga je tako dugo guio u
svom grlu provali mu s usana. Otkinuo mu se poput
oajnog jauka iz pakla patnika i zamro u bijesnom jauku
zaklinjala, u kriku zbog nepravedne naputenosti, u
kriku to je bio samo odjek bestidne rkarije to ju je
proitao na vlanom zidu javnog zahoda.
Doluta u splet uskih i prljavih ulica. Iz smrdljivih
prolaza razabere nagle umove gruba razvrata i svae i
dosadno otezanje pijanih pjevaa. Poe dalje, ne
uplaivi se, pitajui se nije li zalutao u idovsku etvrt.
ene i djevojke odjevene u duge ivopisne haljine
krstarile su ulicom od kue do kue. Bile su dokone i
namirisane. Spopadne ga neko drhtanje, a vid mu se
zamuti. uti plinski plamenovi, gorei kao pred nekim
oltarom, pojave se na maglovitom nebu pred njegovim
zamuenim vidom. Pred vratima i u osvijetljenim
trijemovima stajali su skupovi kao poredani za neki
obred. Naao se u nekom drugom svijetu: probudio se
od stoljetnog sna.
Jo je stajao u sredini ulice, srce mu je buno lupalo
u grudima od uzbuenja. Neka mlada ena, odjevena u
dugu ruiastu haljinu, stavi svoju ruku na njegovu da
ga zadri i zagleda mu se u lice. Veselo izusti:
Dobar veer, dragi Willie!

Soba joj je bila topla i svijetla. Neka je velika lutka

sjedila rairenih nogu u velikom naslonjau kraj
postelje. Pokua zapovjediti svom jeziku da govori kako
bi se inio miran; promatrao ju je dok je svlaila haljinu,
zamjeujui ponosne samosvjesne pokrete njene
namirisane glave.
Dok je utei stajao u sredini sobe, ona mu prie i
zagrli ga radosno i ozbiljno. Njene su ga oble ruke
vrsto pritiskale uza se, a on, gledajui njeno lice,
ozbiljno i mirno, podignuto k njemu, i osjetivi toplo
spokojno dizanje i sputanje njenih grudi, gotovo brizne
u histerian pla. Suze radosti i olakanja zasjaju u
njegovim ushienim oima, a usne mu se razmaknu,
premda nisu htjele progovoriti.
Ona proe svojom razigranom rukom kroz njegovu
kosu, nazvavi ga malim nevaljalcem.
Poljubi me ree ona.
Njegove se usnice nisu htjele sagnuti da je poljube.
Htio je da ga ona vrsto dri u svom naruaju, da ga
polagano, polagano, polagano miluje. U njenom je
naruaju osjetio da je iznenada postao snaan i
neustraiv i samosvjestan. Ali usnice mu se nisu htjele
spustiti da je poljubi.
Ona mu naglim pokretom privue glavu i spoji svoje
usnice s njegovima, a on u njenim iskrenim uzdignutim
oima razabere znaenje njenih kretnja. To je za njega
bilo previe. Zatvori oi, predavi joj se tijelom i duhom,
nesvjestan bilo ega na svijetu osim tajanstvenog
pritiska njezinih malo razmaknutih usana. One su
pritiskale njegov mozak kao i njegove usnice, kao da su
bile prenosnik nekog dvosmislenog govora; i osjeti
izmeu njih neki neznani i plahi pritisak, tamniji od
nesvjestice grijeha, meki od zvuka ili mirisa.

III
Nagli prosinaki sumrak spustio se nezgrapno se
dovaljavi nakon sumorna dana, i on, zurei kroz mutnu
etvorinu prozora kolske sobe, osjeti kako mu eludac
vapi za hranom. Nadao se da e za veeru biti stew,
repa i mrkva i zgnjeeni krumpir i masna ovetina u
komadima to ih treba vaditi zaimaom iz gustog
paprenog zaprenog umaka. Natrpaj se s tim,
savjetovao mu je eludac.
Bit e to sumorna tajanstvena veer. Poto se rano
snoa, tu i tamo e ute svjetiljke osvijetliti bijednu
etvrt javnih kua. On e krivudajui prolaziti ulicama,
kruei primicati se sve blie i blie u drhtaju straha i
radosti, dok ga noge iznenada ne odvedu za neki tamni
ugao. Bludnice e upravo izlaziti iz svojih kua
pripremajui se za no, lijeno zijevajui nakon spavanja
i stavljajui ukosnice u pramenje svoje kose. On e
spokojno proi kraj njih ekajui neki iznenadni pokret
svoje volje ili nenadani zov njihove blago namirisane
puti upuen njegovoj grjeholjubivoj dui. Ipak, dok
tumara u potrazi za tim zovom, njegova e osjetila
zaluena samo njegovom udnjom otro zamjeivati
sve to ih vrijea ili posramljuje; njegove oi zapazit e
krug od crna piva na stolu bez stolnjaka ili fotografiju
dvojice vojnika u stavu mirno ili kakav kriavi
kazalini oglas; ui e mu razabrati otegnuti argon
pozdravljanja:
Hej, Bertie, to je dobra?
Jesi li to ti, golubice?
Broj deset. eka te raspoloena Nelly.

 Dobar veer, suprue! Hoe li ui da prikrati

vrijeme?
Jednadba na stranici njegove vjebanke poela je
pruati sve iri rep, okast i ukraen zvijezdama poput
paunova: poto su ta oka i zvijezde bile izluene, rep se
opet poeo polagano sklapati. Eksponenti, to su se
pojavljivali i nestajali, bili su oka to su se otvarala i
sklapala; oka to su se otvarala i sklapala bila su
zvijezde koje su se raale i trnule. Golemi krug
zvjezdana ivota ponio je njegov umorni um van do
svoga krajnjeg ruba i unutra do svoga sredita, daleka
ga je glazba pratila van i unutra. Kakva glazba? Glazba
se primicala, i on se sjeti rijei, rijei Shelleyjeva
ulomka o mjesecu koji putuje bez suputnika, blijed od
umora. Zvijezde su se poele raspadati, a oblak sitne
zvjezdane praine raspri se u prostoru.
Blijedo svjetlo padalo je slabije na stranicu na kojoj
se druga jednadba poela polako razvijati i iriti svoj
sve prostraniji rep. Bila je to njegova dua koja je izala
da iskusi, razvijajui se od grijeha do grijeha, irei
oganj svojih plamenih zvijezda i svijajui se natrag u se,
polagano blijedei, trnui vlastitu svjetlost i vatru.
Ugasile su se: i hladnim se mrakom ispuni kaos.
U dui mu je zavladala neka hladna lucidna
ravnodunost. Pri svom je prvom estokom grijehu
osjetio kako iz njega istjee neki val ivotne snage, i
bojao se da e otkriti kako mu je ta pretjeranost
osakatila tijelo ili duu. Umjesto toga ivotni val ponio
ga je u svom naruju izvan njega samoga i opet natrag
kad se povukao: i ni jedan dio tijela ni due nije bio
osakaen, ve je izmeu njih bio uspostavljen neki
tajanstveni mir. Kaos u kojem se njegov ar ugasio sam
od sebe, bila je hladna ravnoduna spoznaja samoga
sebe. On nije samo jedanput, ve mnogo puta smrtno
sagrijeio i znao je, nalazei se u opasnosti vjenog
prokletstva ve i zbog prvog grijeha, da e se svakim

daljnjim grijehom umnoiti njegova krivnja i njegova

kazna. Njegovi dani i djela i misli nisu mogli s njega
oprati grijehe, izvori milosti koja oiuje od grijeha
prestali su mu krijepiti duu. Iscrpljen se nadao da e u
najboljem sluaju, dajui milostinju kojem prosjaku od
ijeg je blagoslova bjeao, stei neto malo prave
milosti. Pobonost mu je pala u vodu. to je koristilo
moliti se kad je znao da mu dua udi za svojom
propau? Stanovit ponos, stanovito strahopotovanje
prijeilo ga je od toga da Bogu naveer prikae ijednu
molitvu, premda je znao da je u bojoj moi da mu u
snu oduzme ivot i zavitla mu duu u pakao a da ne
stigne ni zamoliti milost. Ponosei se vlastitim grijehom,
bojei se Boga a ne ljubei ga sve mu je to govorilo
da je njegov prijestup preteak da bi ga mogao posve ili
djelomice okajati tobonjim potovanjem Svemogueg i
Sveznajueg.
Dobro dakle, Ennis, tvrdim da ima glavu, a ima
je i moj tap! Zar hoe rei da ne moe kazati to je
iracionalna veliina?
Pogrean odgovor potaknuo je ar njegova
potcjenjivanja drugova. Nije se ni stidio ni bojao drugih.
Kad je u nedjeljna jutra prolazio kraj crkvenih vrata,
hladno bi pogledao vjernike koji su gologlavi stajali u
etveroredu pred crkvom, pribivajui u duhu misi to je
nisu mogli ni vidjeti ni uti. Njihova tupa pobonost i
muni zadah jeftina ulja za kosu kojim su namazali
glave odbijali su ga od oltara pred kojim se oni mole.
Ponizio se do grijeha licemjerja prema drugima,
sumnjiav prema njihovoj nevinosti koju je tako lako
mogao prevariti.
Na zidu njegove spavaonice visio je neki iluminirani
svitak, svjedodba da je prefekt bratovtine Blaene
Djevice Marije u kolidu. Subotom ujutro, kad bi se
bratovtina skupila u kapelici da izgovori mali oficij,
njegovo je mjesto bilo na pojastuenom klecalu s desne

strane oltara, i s njega bi vodio svoju eticu djeaka

kroz responzorije. Lanost njegova poloaja nije ga
muila. Kad bi na trenutke osjetio neki nagon da ustane
sa svog poasnog mjesta i da priznavi pred svima
svoju nedostojnost ode iz kapelice, obuzdao bi ga
pogled na njihova lica. Njegov bi jalov ponos ublaio
kieni jezik proroanskih psalama. Nadzemaljska ljepota
Marijina zarobila mu je duu: narda i mirha i tamjan,
simbolizirajui skupocjenost bojih darova njenoj dui,
bogate
haljine
simbolizirajui
njeno
kraljevsko
podrijetlo, njena obiljeja, kasno zazelenjela biljka i
kasno procvjetalo stablo simbolizirajui vjekovni
postepeni rast njena tovanja meu ljudima. Kad bi ga
dopalo da potkraj oficija ita odlomak iz Biblije, itao bi
ga priguenim glasom, uspavljujui svoju savjest
njegovom glazbom:
Quasi cedrus exaltata sum in Libanon et quasi
cupressus in monte Sion. Quasi palma exaltata sum in
Gades et quasi plantatio rosae in Jericho. Quasi uliva
speciosa in campis et quasi platanus exaltata sum
juxta aquam in plateis. Sicut cinnamonum et balsamum
aroma tizans odorem dedi et quasi myrrha electa dedi
suavitatem odoris. Njegov grijeh, koji ga je sakrio od
oka Bojeg, odveo ga je blie utoitu grenika. Kao da
su ga njene oi gledale s blagim saaljenjem; njena
svetost, neka neobina svjetlost to je blijedo odsijevala
na njenom njenom tijelu, nije ponizivala grenika koji
joj se obraao. Ako ga je igda nagonila elja da odbaci
grijeh i da se pokaje, pobuda to ga je na to poticala
bila je elja da bude njen vitez. Ako se igda njegova
dua, kad bi plaljivo uao u njeno prebivalite poto se
iscrpla mahnita strast njegova tijela, obratila njoj ije je
obiljeje bila zvijezda danica, sjajna i milozvuna, to
kazuje o nebu i ulijeva mir, bilo je to onda kad bi njeno
ime tiho promrmorile usne na kojima su jo venule
rune i sramotne rijei, sam okus razvratna poljupca.

Bilo je to udno. Kuao je razmisliti kako je to

mogue, ali sumrak to se zgunjavao u razredu
zastirao mu je misli. Odjekne zvono. Uitelj odredi
raunske zadatke i primjere za idui sat, te izie. Heron
pone kraj Stephena neskladno mumljati:
Moj odlini prijatelj Bombados.
Ennis, koji je poao u zahod, vrati se rekavi:
Kuni momak ide gore po rektora.
Neki visoki djeak iza Stephena protrlja ruke i ree:
To je pun pogodak. Moemo otpisati cijeli sat. On
e doi tek poslije pola dva. Onda ga moe, Dedalus,
zapitati koje pitanje iz katekizma.
Stephen, zavaljen i dokono crtajui po vjebanki,
sluao je to razgovaraju oko njega, dok ih je Heron od
vremena do vremena stiavao govorei:
utite. Ne diite takvu prokletu dreku!
Takoer je bilo udno to je nalazio neko jalovo
zadovoljstvo da do kraja slijedi stroge odredbe crkvenih
doktrina i pronikne u nejasnu utnju, samo da bi
razabrao i to dublje osjetio svoje prokletstvo. Izreka
svetoga Jakova, koji kae da se onaj koji se ogrijei o
jednu zapovijed ogrijeio o sve, uinila mu se s poetka
nadutom frazom, dok nije poeo tapkati u tami vlastitog
stanja. Iz zlog sjemena poude niknuli su svi ostali
smrtni grijesi: oholost i preziranje drugih, gramzljivost
za novcem kojim se kupuju nedoputeni uici, zavist
prema onima kojih poroke nije mogao dosei i
klevetniko ogovaranje pobonih, prodrljiva naslada u
jelu, beutni mrani bijes u snovanju svojih udnja,
movara duhovne i tjelesne lijenosti u koju je utonulo
cijelo njegovo bie.
Kad bi sjedio u svojoj klupi zurei mirno u rektorovo
pronicavo strogo lice, duh bi mu se povlaio ook
neobinih pitanja to su mu se nametala. Ako ovjek u
mladosti ukrade jednu funtu i tu funtu iskoristi da zgrne

golemo bogatstvo, koliko mora vratiti: samo funtu to ju

je ukrao, ili tu funtu zajedno s kamatima na kamate, ili
sve svoje golemo bogatstvo? Ako neki laik krstei izlije
vodu prije nego to je izgovorio rijei, je li dijete
krteno? Je li valjano krtenje mineralnom vodom? Kako
to da prvo blaenstvo obeava kraljevstvo nebesko
siromanima duhom, a drugo blaenstvo obeava i
krotkima da e posjedovati zemlju? Zato se sakrament
priesti daje u dva oblika, u kruhu i u vinu, ako je Isus
Krist i u samom kruhu i u samom vinu nazoan tijelom i
krvlju, duom i boanstvom? Sadri li sitna mrvica
posveenog kruha cijelo tijelo i svu krv Isusa Krista ili
samo dio tijela i krvi? Ako se nakon posveenja vino
pretvori u ocat, a hostija pokvari, je li ipak Isus Krist
nazoan u njihovu obliku kao Bog i kao ovjek?
Evo ga! Evo ga!
Neki je djeak sa svog straarskog mjesta uz prozor
ugledao rektora gdje dolazi iz zgrade. Otvorie se svi
katekizmi i sve se glave sagnue nad njih. Rektor ue i
zauzme svoje mjesto na podiju. Visoki djeak u klupi iza
Stephena blago ga gurne nogom da postavi koje teko
pitanje.
Rektor nije zatraio katekizam da bi ispitao zadau.
Sklopivi ruke na stolu ree:
Duhovne vjebe poet e u srijedu popodne u
ast svetog Franje Ksaverskog kojega blagdan pada u
subotu. Duhovne vjebe trajat e od srijede do petka. U
petak, nakon krunice, bit e ispovijed cijelo popodne.
Ako koji djeak ima posebnog ispovjednika, bit e
moda bolje da ga ne mijenja. Misa e biti u subotu
ujutro u deset sati i sveopa priest za cijeli kolid.
Subota e biti slobodan dan. Dakako i nedjelja. Ali kako
su subota i nedjelja slobodni dani, moda e neki
djeaci pomisliti da je i ponedjeljak slobodan dan.
uvajte se da ne poinite ovu pogreku. Mislim,
Lawless, da bi ti mogao poiniti tu pogreku.

 Ja, gospodine? Zato, gospodine?

Maleni se val tihe veselosti prolije sa strogog
rektorovog smijeka po razredu djeaka. Stephenovo se
srce pone od straha previjati i ginuti poput cvijeta koji
vene.
Rektor nastavi ozbiljno:
Svima vam je, drim, poznata povijest ivota
svetog Franje Ksaverskog, zatitnika vaeg kolida. On
je potekao od stare i odline panjolske obitelji, i
sjeate se da je on bio jedan od prvih sljedbenika
svetoga Ignacija. Sreli su se u Parizu gdje je Franjo
Ksaverski bio profesor filozofije na sveuilitu. Taj mladi
i nadareni plemi i uen ovjek uao je srcem i duom u
ideje naeg slavnog utemeljitelja, i znate da ga je sveti
Ignacije na vlastitu elju poslao da propovijeda
Indijcima. Njega nazivaju, kako znate, apostolom Indije.
Putovao je po istoku od zemlje do zemlje, od Afrike do
Indije, od Indije do Japana pokrtavajui ljude. Kau da
je u mjesec dana pokrstio deset tisua idolopoklonika.
Kau da mu je desna ruka onemoala od toliko esta
dizanja nad glave onih koje je krstio. Onda je zaelio
poi u Kinu kako bi za Boga pridobio jo vie dua, ali je
umro od groznice na otoku Sancianu. Sveti Franjo
Ksaverski velik je svetac! Veliki vojnik boji!
Rektor umukne, a onda maui pred sobom svojim
sklopljenim rukama nastavi:
U njega je bila vjera to pokree brda. Deset
tisua dua dobivenih za Boga u jednom mjesecu! To je
pravi osvaja vjeran lozinci naega reda: ad majorem
Dei gloriam! Svetac koji ima veliku mo u nebu,
upamtite: mo da se zaloi za nas u naim jadima, mo
da polui sve to molimo, ako je to za dobro naih dua,
nadasve mo da za nas polui milost pokajanja, ako
smo sagrijeili. Veliki svetac, sveti Franjo Ksaverski!
Veliki ribar dua!

On prestane mahati svojim sklopljenim rukama i

poloivi ih na elo otro pogleda nadesno i nalijevo od
njih svoje sluaoce svojim tamnim strogim oima.
U tiini, njihova je tamna vatra osvijetlila sumrak
rujnim arom. Stephenovo se srce zgrilo poput kakva
pustinjskog cvijeta to osjea da se iz daljina primie
samum.
***
Spomeni se samo svojih posljednjih stvari pa
nee nikad sagrijeiti rijei uzete, draga moja mala
brao u Kristu, iz Knjige Propovjednikove, sedmo
poglavlje, etrdeseti stih. U ime Oca i Sina i Duha
svetoga. Amen.
Stephen je sjedio u prvoj klupi u kapelici. Otac Arnall
je sjedio za stolom slijeva oltaru. Na ramenima mu je
bio teki plat; blijedo mu je lice bilo otegnuto, a glas
oslabljen od nahlade. Lik njegova starog uitelja koji se
tako neobino ponovno pojavio podsjeti Stephena na
njegov ivot u Clongowesu: prostrana igralita na
kojima je vrvjelo od djeaka, jarak s otpadnom vodom,
maleno groblje uz glavni drvored lipa, gdje su ga, kako
je sanjao, pokopali, odsjev vatre na zidu bolesnike
sobe u kojoj je leao bolestan, zabrinuto lice brata
Michaela. Kad su te uspomene uskrsnule u njemu, dua
mu opet posta djeja.
Danas smo se sakupili ovdje, draga moja mala
brao u Kristu, na kratak trenutak, daleko od ivahne
vreve vanjskog svijeta, da proslavimo i odamo poast
jednorn od najveih svetaca, apostolu Indije i svecu
zatitniku vaeg kolida, svetom Franji Ksaverskom.
Svake godine, mnogo dulje nego to see sjeanje
ikoga od vas, moji dragi maleni djeaci, ili nego to
see moje sjeanje, djeaci ovoga kolida su se skupljali

u ovoj kapelici da bi obavili svoje godinje duhovne

vjebe prije blagdana njihova sveca zatitnika. Vrijeme
je prolazilo i sa sobom donosilo promjene. Kojih se
promjena, ak za posljednjih nekoliko godina, veina od
vas ne bi mogla sjetiti? Mnogi su djeaci, koji su prije
nekoliko godina, sjedili u ovim prednjim klupama, sad
moda u dalekim zemljama, u arkim tropskim
predjelima ili su utonuli u slubene dunosti ili su u
sjemenitima
ili
plove
po
golemim
morskim
prostranstvima ili ih je moda ve pozvao veliki Bog u
drugi ivot i na polaganje rauna o svojoj slubi. I
premda godine prolaze donosei sa sobom promjene na
dobro i na zlo, uspomeni velikog sveca odaju poast
djeaci ovog kolida obavljajui svake godine svoje
godinje duhovne vjebe u dane to prethode blagdanu
koji je ustanovila naa sveta majka crkva, kako bi za
vijeke vjekova sauvala ime i slavu jednog od najveih
sinova katolike panjolske.
No koje je znaenje rijei duhovne vjebe i zato
svi priznaju da je to najspasonosnija vjeba za sve koji
ele pred Bogom i u oima ljudi voditi pravi kranski
ivot? Duhovne vjebe, moji dragi djeaci, znae povui
se na neko vrijeme od ivotnih briga, briga ovog
svagdanjeg svijeta, kako bismo ispitali stanje nae
savjesti, razmislili o tajnama svete vjere i bolje
razumjeli zato smo na ovom svijetu. Za tih nekoliko
dana namjeravam vam izloiti neke misli u pogledu
etiriju posljednjih stvari. To su, kako znate iz
katekizma, smrt, posljednji sud, pakao i nebo. Pokuat
emo ih posve spoznati za ovih nekoliko dana, kako
bismo od te spoznaje izvukli trajnu korist za nae due.
I upamtite, moji dragi djeaci, da smo poslani na ovaj
svijet radi jednoga i samo radi jednoga: da izvrujemo
svetu boju volju i spasimo svoje besmrtne due. Sve
drugo je bezvrijedno. Potrebno je samo jedno: spas
due. to vrijedi ovjeku da zadobije cijeli svijet, ako
izgubi svoju besmrtnu duu? Ah, moji dragi djeaci, na

ovom ubogom svijetu nema niega to bi moglo

nadoknaditi takav gubitak.
Zato vas molim, moji dragi djeaci, da za ovih
nekoliko dana odbacite s uma sve svjetovne misli, bilo
to o uenju, bilo o uicima, bilo o ambiciji, i svu svoju
pozornost obratite stanju svoje due. Gotovo vas ne
moram podsjetiti da oekujem da e se u dane
duhovnih vjebi svi djeaci vladati tiho i pobono i
kloniti se svih bunih nedolinih zadovoljstava. Stariji e
djeaci, dakako, pripaziti da ovo pravilo ne bude
povrijeeno, i osobito oekujem da e prefekti i
slubenici bratovtine nae blaene Gospe i bratovtine
svetih anela pruiti dobar primjer svojim suuenicima.
Pokuajmo stoga ove duhovne vjebe u ast
svetoga Franje obaviti svim srcem i svom duom
svojom. Onda e blagoslov boji lebdjeti cijele godine
nad vaim uenjem. Ali nadasve, neka ove duhovne
vjebe budu takve da ih se moete sjeati nakon
mnogo godina, kad moda budete daleko od ovog
kolida i u posve drukijoj okolini, da ih se moete
sjeati radosno i zahvalno i zahvaljivati Bogu to vam je
pruio ovu priliku da poloite prvi temelj pobonom
estitom revnom kranskom ivotu. A ako ima, to se
moe dogoditi, u ovom trenutku u ovim klupama koja
jadna dua koju je snala neopisiva nesrea da je
izgubila svetu milost boju i zapala u teak grijeh, ja se
vrue ufam i molim da ove duhovne vjebe budu
prekretnica u ivotu te due. Molim se Bogu da
zaslugama njegova revna sluge Franje Ksaverskog
takva dua nae put k iskrenom kajanju i da sveta
priest na ovogodinji dan svetoga Franje bude trajni
zalog izmeu Boga i te due. Neka ove duhovne vjebe
budu spomena vrijedne pravednom i nepravednom,
svetom i grenom podjednako.
Pomozite mi, moja draga mala braa u Kristu.
Pomozite mi svojom pobonom paljivou, svojom

revnou, svojim vanjskim vladanjem. Protjerajte iz

svoga uma sve svjetovne misli i mislite samo na
posljednje stvari: na smrt, posljednji sud, pakao i nebo.
Onaj koji se opominje toga, kae Propovjednik, nikad
nee sagrijeiti. Onaj koji ima na umu ove posljednje
stvari djelovat e i misliti uvijek ih imajui pred oima.
ivjet e dobrim ivotom i umrijeti dobrom smru,
vjerujui i znajui da e mu u buduem ivotu, u
kraljevstvu bez kraja i konca, biti dano stostruko i
tisustruko vie nego to je rtvovao u ovom
zemaljskom ivotu: blagoslov, moji dragi djeaci, to
vam ga od srca elim, svakomu i svima, u ime Oca i
Sina i Duha svetoga. Amen.
Idui kui sa utljivim drugovima, uini mu se kao
da je neka gusta magla zastrla njegov um. ekao je
zalupljenih misli da se ona digne i otkrije to je sakrila.
Pojeo je veeru s prostakim tekom i, poto je obrok bio
zavren, a masni tanjuri leali ostavljeni na stolu, ustao
je i poao k prozoru, istei jezikom gustu naslagu u
ustima i oblizujui usnice. Tako je spao na razinu
ivotinje koja nakon jela oblizuje gubicu. To je bio kraj: i
neki slabi titraj straha pone probijati maglu njegova
uma. Pritisne lice o prozorsko staklo i zagleda se u ulicu
to se smraila. Likovi su prolazili amo-tamo u sumornoj
svjetlosti. I to je bio ivot. Slova imena Dublin teko su
pritiskala njegov um, gurajui surovo jedno drugo amotamo polagano grubom postojanou. Njegova je dua
rasla krutei se u neku odvratnu mast, tonui sve dublje
u svom nejasnom strahu u neku prijeteu mranu tamu,
dok mu je vlastito tijelo stajalo ravnoduno i
obeaeno,
zurei
svojim
tmurnim
oima,
bespomono, zbunjeno, ljudsko, traei nekog glupog
boga kako bi se zabuljilo u nj.
Idui dan je donio smrt i posljednji sud, polako
pokrenuvi njegovu duu iz ravnodunog oaja. Slabi se
titraj straha pretvorio u neku stravu duha kad je

promukli propovjednikov glas u njegovu duu udahnuo

smrt. Propatio je njenu agoniju. Osjetio je kako je
smrtna studen dodirnula udove i uspinjala se prema
srcu, koprena smrti zastrla oi, bistra se sredita mozga
gasila jedno za drugim poput svjetiljaka, posljednji mu
je znoj curio po kosi, nemo udova to su umirali, jezik
odebljao i nesuvislo govorei i klonuo, srce je kucalo
slabije i slabije gotovo savladano, dah, jadni dah, jadna
bespomona ljudska dua, daui i uzdiui, krkljala je
i hroptala u grlu. Nema pomoi! Nema pomoi! On, on
sam, njegovo tijelo kojemu se pokorio umiralo je. U
grob s njim! Zabijte truplo avlima u drvenu krinju.
Iznesite ga iz kue na unajmljenim ramenima. Maknite
ga s ljudskih oiju u neku dugu rupu u tlu, u grob, da
sagnjije, da hrani hrpu gmizavih crva i da ga poderu
ustri takori nabreklih trbuha.
I dok su jo prijatelji tiho stajali u suzama uz
postelju, grenikovoj se dui sudilo. U posljednjem je
svjesnom trenutku cijeli zemaljski ivot proao pred
duevnim okom, i prije nego to je imao vremena
razmisliti, tijelo je umrlo, a dua stajala uasnuta pred
sudakim prijestoljem. Bog, koji je dugo bio milostiv, bit
e tada pravedan. Dugo je bio strpljiv zauzimajui se za
grenu duu, dajui joj vremena da se pokaje, tedei je
neko vrijeme. Ali to je vrijeme prolo. Prolo je vrijeme
grenosti i uitka, prolo je vrijeme ruganja Bogu i
opomenama Njegove svete crkve, prolo je vrijeme
prkoenja
Njegovu
velianstvu,
nepokoravanja
Njegovim zapovijedima, zavaravanja blinjih, grijeha za
grijehom i opet grijeha i sakrivanja svoje pokvarenosti
od ljudskih oiju. I to je vrijeme prolo. Sad je bio red na
Bogu, a njega se ne moe zavaravati ni prevariti. Onda
e svaki grijeh izii iz svoga skrovita, najbuntovniji
protiv boje volje i najsramotniji po nau jadnu
pokvarenu narav, najneznatnija mana i najogavnija
grozota. Kakve koristi, ako je tko bio veliki car, veliki
general, udesni izumitelj, najueniji od uenih? Pred

bojim su sudakim prijestoljem svi jednaki. On e

nagraditi dobroga i kazniti grenika. Jedan je jedini
trenutak dovoljan da ovjekova dua doe na sud.
Jedan jedini trenutak nakon tjelesne smrti dua je ve
izmjerena na vagi. Prolo je pojedinano suenje i dua
je prela u prebivalite radosti ili u tamnicu istilita ili
je uz urlik baena u pakao.
Ali to nije sve. Boja se pravda jo mora opravdati
pred ljudima: nakon pojedinanog suenja ostaje jo
sveopi sud. Primakao se Sudnji dan. Sudnji dan je
blizu. Nebeske su zvijezde popadale na zemlju poput
smokava popadalih sa smokvina stabla to ga je
stresao vjetar. Sunce, ta velika lu svemira, postalo je
slino dlakavoj kostrijeti. Mjesec je krvavocrven.
Firmament je uklonjen poput smotana svitka. Arhaneo
Mihovil, knez nebeskih vojska, pojavio se na nebu,
velianstven i straan. Jednom nogom u moru, a
drugom na kopnu trubi arhaneoskom trubljom krutu
smrt vremena. Tri zvuka trublje aneoske ispunila su
cijeli svemir. Vrijeme jest, vrijeme je bilo, ali vremena
vie nee biti. Pri posljednjem zvuku trublje due
cjelokupnog ovjeanstva nagrnule su prema dolini
Jozafat, bogati i siromani, mudri i priprosti, dobri i
greni. Dua svakog ljudskog bia to je igda postojalo,
due svih onih koji e se tek roditi, svi Adamovi sinovi i
keri, svi su se sakupili na taj Sudnji dan. I gle, eto
vrhovnog suca! To vie nije ponizni Jaganjac boji, to
vie nije blagi Isus iz Nazareta, to vie nije ovjek
patnik, to vie nije Dobri pastir, sad On dolazi na
oblacima u svoj svojoj velikoj moi i velianstvu, prati
ga devet zborova anela, anela i arhanela, knezova,
utjecajnih linosti i odlinika, prijestolja i vladavina,
kerubina i serafima. Svemogui Bog, Vjeni Bog. On
govori: i glas mu se uje sve do krajnjih granica
prostranstva, ak u bezdanom paklu. Vrhovni sudac;
protiv njegove presude nee biti i ne moe biti priziva.
On poziva pravednike k sebi, zapovijedajui im neka

uu u kraljevstvo, u vjeno blaenstvo, pripremljeno za

njih. Grenike odbacuje od sebe viui u svom
uvrijeenom velianstvu: Odlazite od mene, prokletnici,
u vjeni oganj koji je pripremljen za avola i njegove
anele. O, kakve li patnje za bijedne grenike! Prijatelj
je silom rastavljen od prijatelja, djeca su rastavljena od
svojih roditelja, supruzi od svojih ena. Jadni grenik
prua ruke prema onima koji su mu bili dragi na ovom
zemaljskom svijetu, prema onima kojih se bezazlenoj
pobonosti rugao, prema onima koji su mu savjetovali i
kuali ga izvesti na pravi put, prema ljubaznom bratu,
prema dragoj sestri, prema majci i ocu koji su ga tako
njeno ljubili. Ali prekasno je: pravednici se okreu od
nesretnih prokletih dua kojih se odvratni i bezboni
karakter sad ukazuje pred oima sviju. O, vi licemjeri, o,
vi obijeljeni grobovi, o, vi koji svijetu pokazujete
umiljato nasmijeeno lice, dok vam je dua gnusna
movara grijeha, kako li e vam biti u taj strahoviti dan?
A taj dan e doi, dolazi, mora doi; dan smrti i dan
suda. ovjeku je odreeno da umre i da mu se sudi
poslije smrti. Smrt je izvjesna. Vrijeme i nain su
neizvjesni, bilo od dugotrajne bolesti, bilo od nekog
neoekivanog nesretnog sluaja; Sin boji dolazi kad ga
uope ne oekujete. Zato budite spremni svaki
trenutak, jer moete umrijeti u svakom trenutku. Smrt
je svretak sviju nas. Smrt i sud, to ih je svijetu donio
grijeh naih praroditelja, mrana su vrata to zatvaraju
na zemaljski ivot, vrata to se otvaraju u nepoznato i
nevieno, vrata kroz koja mora proi svaka dua, sama,
bez iije pomoi, osim potpomognuta svojim dobrim
djelima, bez prijatelja ili brata ili roditelja ili gospodara
da joj pomognu, sama i drui. Neka nam ovo bude
uvijek na umu i onda neemo moi grijeiti. Smrt, uzrok
strahu grenikovu, blaeni je trenutak za onoga koji je
iao pravim putom, ispunjavajui dunosti svoga mjesta
u ivotu, obraajui panju svojim jutarnjim i veernjim
molitvama, esto pristupajui svetom sakramentu i

inei dobra i milosrdna djela. Za pobona vjernika

katolika, za pravednika, smrt nije uzrok straha. Nije li
Addison, veliki engleski pisac, leei na smrtnoj postelji,
poslao po bezbona mlada grofa Warwicka da bi ovaj
vidio kako pravi kranin doekuje svoj kraj? On i samo
on, poboni vjernik kranin, moe kazati u svom srcu:
O grobe, gdje ti je pobjeda?
O smrti, gdje je tvoj alac?

Svaka ova rije vrijedi za njega. Protiv njegova

grijeha, gnusna i tajna, bio je uperen cijeli boji gnjev.
Propovjednikov je no duboko prodro u njegovu oboljelu
savjest, i sad je osjetio da mu dua trune u grijehu. Da,
propovjednik je u pravu. Sad je na Bogu red. Poput
ivotinje u svom brlogu njegova se dua ispruila u
vlastitoj neisti, ali zvuk ga je trublje aneoske natjerao
iz tame grijeha na svjetlo. Rijei osude to ih je izviknuo
aneo u trenutku su unitile njegov drski mir. Vjetar
Sudnjega dana zapue kroz njegov um; njegovi grijesi,
bludnice draguljnih oiju iz njegove mate, pobjegli su
pred vihorom, zaciali u strahu poput mieva i skutrili
se ispod guste kose.
Kad je preao preko trga, vraajui se kui, u
njegovo uareno uho dopre vedri smijeh neke djevojke.
Taj njeni veseli zvuk pogodi mu srce snanije od zvuka
trublje i, ne usuujui se podii pogled, svrne ga
ustranu i hodajui zagleda se u sjenu isprepletenog
grmlja. Iz njegova pogoena srca izroni stid i natopi mu
cijelo bie. Pred njim se pojavi lik Emme i njoj na
oigled bujica stida ponovno navali iz njegova srca. Kad
bi ona znala emu ju je izvrgnuo njegov um ili kako je
njegova ivotinjska pouda raskomadala i zgazila njenu
nevinost! Je li to djeaka ljubav? Je li to vitetvo? Je li
to poezija?

Prljave pojedinosti njegovih orgija zasmrdjele su mu

u nosnicama: zaaeni sveanj slika to ih je sakrio u
dimnjaku kamina i pred njihovom bestidnom ili
srameljivom raskalaenou satima leao grijeei
milju i djelom; njegovi udovini sni puni majmunolikih
stvorova i bludnica oiju bljetavih poput dragulja;
gnusna duga pisma to ih je pisao uivajui u
ispovijedanju krivnje i danima ih tajno nosio samo da ih
pod zatitom noi baci u travu na skrovitom mjestu u
polju ili u koji otvor u ivici, kako bi koja djevojka
prolazei moda naila na njih i potajno ih proitala.
Mahnit! Mahnit! Zar je mogue da je on to uinio?
Hladni mu znoj izbije na elo dok su se ta gnusna
sjeanja zgunjavala u mozgu.
Poto ga je prestao muiti stid, pokua dii svoju
duu iz njene bijedne nemoi. Bog i blaena Djevica bih
su predaleko od njega: Bog je bio prevelik i prestrog, a
blaena Djevica preista i presveta. Ali je zamislio da
stoji kraj Emme u nekoj irokoj zemlji i ponizno se i u
suzama saginje i ljubi pregib njena rukava.
U toj irokoj zemlji pod blagim prozirnim veernjim
nebom, dok je neki oblak plovio na zapad po
blijedozelenom moru neba, njih je dvoje stajalo
zajedno, dvoje djece koja su zgrijeila. Njihov je grijeh
duboko uvrijedio Boje velianstvo, premda je to bio
grijeh dvoje djece, ali nije uvrijedio nju koje ljepota nije
poput zemaljske ljepote to ju je opasno pogledati, ve
poput zvijezde jutarnje koja je njen simbol, svijetle i
skladne. Oi koje je upravila u njih nisu bile uvrijeene
ni prijekorne. Ona je spojila njihove ruke, ruku u ruku, i
kazala govorei njihovim srcima:
Uzmite se za ruke, Stephen i Emma. U nebu je
sad lijepa veer. Pogrijeili ste, ali vas dvoje ste uvijek
moja djeca. To su srca koja se ljube. Uzmite se za ruke,
moja draga djeco, i bit ete zajedno sretni i vaa e se
srca voljeti.

Kapelicu preplavi mutna grimizna svjetlost to je

prodrla kroz sputene rebrenice; a kroz rascjep izmeu
posljednjeg rebra i prozorskog okvira zraka je slabog
svjetla prodrla kao koplje i dodirnula ukraenu mjed
svijenjaka na oltaru to su blistali poput bojnog
mreastog oklopa anela.
Kia je padala na kapelicu, na vrt, na kolid. Kia e
zauvijek padati, beumno. Voda e rasti palac po palac
pokrivajui travu i grmlje, pokrivajui stabla i kue,
pokrivajui spomenike i vrhove brda. Sav e ivot biti
zaguen, beumno: ptice, ljudi, slonovi, svinje, djeca:
beumno e plutati trupla meu otpacima unitenog
svijeta. etrdeset dana i etrdeset noi padat e kia,
sve dok voda ne pokrije lice zemlje.
To moe biti. Zato ne?
Podzemlje e razvaliti drijelo, razjapit e ralje
neizmjerne rijei uzete, moja draga malena brao u
Isusu Kristu, iz Knjige Izaijine, peto poglavlje, etrnaesti
stih. U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen.
Propovjednik izvadi iz unutranjeg depa svoje
sutane sat bez lanca i, poto je na trenutak utke
zamiljeno pogledao brojanik, tiho ga poloi preda se
na stol.
Pone govoriti mirnim glasom.
Adam i Eva, moji dragi djeaci, bili su, kako znate,
nai praroditelji, i sjetit ete se da ih je stvorio Bog kako
bi mogao opet popuniti mjesta u nebu, to su ostala
prazna nakon pada Luciferova i njegovih buntovnih
anela. Lucifer je, kako kau, bio sin jutra, blistav i
moan aneo; ipak je pao: pao je, a s njim treina
nebeske vojske: pao je i sa svojim buntovnim anelima
bio baen u pakao. Ne znamo kakav je bio njegov
grijeh. Teolozi dre da je to bio grijeh oholosti, grena
misao zaeta u jednom trenutku: non serviam neu
sluiti. Taj trenutak bio je njegova propast. Tom

grenom misli jednog trenutka uvrijedio je velianstvo

boje, i Bog ga je zauvijek bacio s neba u pakao.
Onda je Bog stvorio Adama i Evu i smjestio ih u
Eden, na ravnicu damaku, u onaj ljupki vrt to se sjao
na sunanom svjetlu, aren, prepun bujnog raslinja.
Plodna zemlja bila je dareljiva; ivotinje i ptice bile su
im dragovoljni sluge: nisu poznavali zala to e ih
batiniti nae tijelo, bolesti, siromatva, smrti: sve to
je veliki i dobrostivi Bog mogao uiniti za njih, bilo je
uinjeno. Ali Bog im je postavio jedan uvjet: pokornost
njegovoj rijei. Nisu smjeli jesti ploda sa zabranjenog
stabla.
Na alost, moji dragi maleni djeaci, i oni su pali.
avao, neko blistavi aneo, sin jutra, a sad gnusni
vrag, javio se u liku zmije, najlukavije od svih
zemaljskih ivotinja. Zavidio im je. On, pali velikan, nije
mogao podnijeti pomisao da bi ovjek, bie od gline,
naslijedio ono to je on svojim grijehom zauvijek
proigrao. Doao je k eni, slabijem biu, i otrov svoje
rjeitosti ulio u njeno uho, obeavi joj o, bogohulnog
li obeanja! da e ona i Adam, pojedu ili zabranjeno
voe, postati nalik bogovima, tavie samom Bogu. Eva
podlegne lukavosti toga arhinapasnika. Ona zagrize
jabuku i dade je Adamu koji nije imao moralne snage da
joj se odupre. Otrovni jezik Sotonin izvrio je svoje djelo.
Oni su pali.
A onda se zau glas Boji u onom vrtu, pozivajui
svoje stvorenje, ovjeka, na odgovornost: a Mihovil,
knez nebeske vojske, s plamenim maem u ruci pojavi
se pred ono dvoje krivaca i istjera ih iz raja zemaljskog
u svijet, u svijet bolesti i napora, okrutnosti i
razoaranja, truda i muke, da svoj kruh zaslue u znoju
lica svojega. Ali, kako li je Bog i onda bio milostiv!
Smilovao se naim jadnim svrgnutim roditeljima i
obeao da e kad se ispuni vrijeme poslati s neba
Jednoga koji e ih otkupiti, ponovo ih uiniti djecom

bojom i batinicima Kraljevstva nebeskog: a taj Jedan,

taj Otkupitelj paloga ovjeka, bio je jedinoroeni Sin
Boji, druga osoba presvetog Trojstva, Vjena Rije.
On je doao. Roen od preiste djevice Marije,
djevianske majke. Roen u bijednoj staji u Judeji i
trideset godina ivio kao skromni tesar, sve dok nije
doao sat Njegova poslanja. I onda, ispunjen ljubavlju
prema ljudima, istupio je i pozvao ljude da pouju novo
evanelje.
Jesu li sluali? Da, sluali su, ali nisu htjeli uti.
Bio je uhvaen i svezan poput obina zloinca, rugali su
mu se kao luaku, odbacili ga da bi ustupio mjesto
nekom poznatom razbojniku, bievali ga s pet tisua
udaraca, okrunili trnovom krunom, idovska svjetina i
rimski vojnici tjerali su ga ulicama, zderali mu haljine i
raspeli ga na kri, a slabine mu proboli kopljem, te je iz
ranjenog tijela Gospodina naeg neprestano istjecala
voda i krv.
Ipak se i onda, u tom asu najvee patnje, na
milostivi Otkupitelj smilovao ovjeanstvu. ak i tamo,
na brdu Kalvariji, osnovao je svetu crkvu katoliku koju,
kako je obeano, ni vrata paklena nee nadvladati.
Osnovao ju je na stijeni vjekovnoj i obasuo svojom
milou, sakramentima i rtvom, i obeao da e ljudi,
budu li posluali rijei njegove crkve, ipak ui u ivot
vjeni, ali poto je sve to uinjeno za njih ustraju li
i dalje u svojoj opakosti, preostaje im samo vjena
muka: pakao.
Propovjednikov glas zamuknu. Zastane, na trenutak
sklopi dlanove, pa ih razdvoji. Onda nastavi:
Pokuajmo sad na trenutak sebi predstaviti, koliko
moemo, prirodu onog prebivalita prokletnika to ga je
na vjenu kaznu grenika prizvala u ivot pravda
uvrijeenog Boga. Pakao je tijesna i mrana i smrdljiva
tamnica, prebivalite avola i izgubljenih dua, puno
vatre i dima. Uskou ove tamnice izriito je zasnovao

Bog kako bi kaznio one koji su odbili da se pokoravaju

njegovim zakonima. U zemaljskim uzama jadni
zatvorenik ima barem neku slobodu kretanja, bilo
unutar etiri zida svoje elije ili u sumornom dvoritu
svoje tamnice. U paklu nije tako. Tamo su, zbog
mnotva prokletnika, sunji nagomilani u svojoj uasnoj
tamnici koje su zidovi, kau, debeli etiri tisue milja: i
prokletnici su tako posve sputani i bespomoni da, kao
to je jedan blaeni svetac, sveti Anzelmo, napisao u
svojoj knjizi o prispodobama, ak nisu kadri ukloniti s
oka crva to im ga izjeda.
Lee u izvanjskoj tami. Paklena vatra, naime,
upamtite, ne daje svjetlosti. Kao to je vatra po bojoj
zapovijedi u pei babilonskoj izgubila svoju toplinu, ali
ne i svjetlost, tako po bojoj zapovijedi paklena vatra,
zadravi estinu svoje vruine, vjeno gori u tmini. To
je beskrajna oluja mraka, crni plamenovi i crni dim
rasplamsala sumpora, izmeu kojih su tijela nagomilana
jedno na drugo bez i daka zraka. Od svih nevolja,
kojima je bila kanjena zemlja faraona, samo je jedna
nevolja, pomrina, bila nazvana uasnom. Kako onda da
nazovemo pakleni mrak to ne traje samo tri dana, ve
svu vjenost?
Uas ove tijesne i mrane tamnice povean je
stranim smradom. Sva neist ovoga svijeta, sve smee
i otpaci ovoga svijeta slijevat e se, kau, onamo kao u
golemu smrdljivu kloaku, kad strahoviti poar Sudnjega
dana bude oistio ovaj svijet. I sumpor, to tamo gori u
tako golemoj koliini, ispunja sav pakao svojim
nepodnoljivim smradom; a tijela prokletnika odiu
takvim kunim zadahom da bi kako kae sveti
Bonaventura samo jedno bilo dovoljno da okui cijeli
svijet. Zrak ovoga svijeta, taj isti element, usmrdjet e
se i ne moemo ga udisati, ako je dugo zatvoren.
Razmislite, dakle, kakav mora da je smrad paklena
zraka. Zamislite koje smrdljivo i trulo mrtvo tijelo to je

gnjijui i raspadajui se lealo u grobu, tu gnjecavu

vodenastu i kunu masu. Zamislite da takvo truplo
bude plijenom plamena, da ga guta vatra zapaljenog
sumpora isputajui guste zaguljive pare ogavnog i
munog raspadanja. I onda zamislite taj odvratni smrad
umnoen milijun puta i jo milijun puta iz milijuna i
milijuna smrdljivih leeva nagomilanih u smrdljivu
mraku, golemu i gnjilu ljudsku gubu. Zamislite sve to,
pa ete stei neki pojam o strahoti paklena smrada.
Meutim, koliko god taj smrad bio strahovit, on
nije najvea tjelesna muka kojoj su izvrgnuti prokletnici.
Muenje vatrom je najvea muka kojoj je neki tiranin
igda izvrgavao svoje blinje. Stavite na trenutak prst u
plamen svijee, pa ete osjetiti bol od vatre. Ali nau je
zemaljsku vatru stvorio Bog na korist ovjeku, da u
njemu odrava iskru ivota i da mu pomae u korisnim
vjetinama, dok je vatra paklena druge vrsti i nju je
stvorio Bog da mui i kanjava nepokajane grenike.
Naa zemaljska vatra takoer unitava polake ili bre,
prema tome koliko je predmet to ga napada vie ili
manje upaljiv, tako da je ljudska dosjetljivost ak
uspjela otkriti kemijske preparate koji zaustavljaju ili
spreavaju njeno djelovanje. Meutim sumporna je
vatra to gori u paklu tvar koja je posebno izmiljena da
vjeno gori neizrecivom estinom. tovie, naa
zemaljska vatra unitava istodobno dok gori, tako da je
njeno trajanje krae to je jaa: paklena vatra pak ima
to svojstvo da ne unitava ono to pali, i premda bjesni
nevjerojatnom estinom, bjesni vjeno.
Osim toga, naa zemaljska vatra, bez obzira
koliko bila estoka ili se irila, uvijek je ograniena
opsega: vatreno jezero u paklu, meutim, neizmjerno
je, bez obala i bez dna. Zapisano je da je sam avao,
kad ga je zapitao neki vojnik, morao priznati da bi cijelo
brdo baeno u plameno more pakla u trenutku izgorjelo
poput komada voska. A ta strahovita vatra nee samo

izvana zahvatiti tijela prokletnika, ve e svaka

izgubljena dua biti pakao za sebe, s beskrajnom
vatrom to bjesni u samoj njenoj sri. O, kako li je
strahovita sudbina tih nesretnih bia! Krv kipi i vrije u
ilama, mozak kuha u lubanji, srce u grudima gori i
puca, utroba je uarena masa gorue kae, osjetljive oi
plamte poput rastaljenih kugli.
A ipak ono, to sam kazao o snazi i svojstvu i
bezgraninosti ove vatre, nije nita u usporedbi s
njenom estinom, estinom koja je po boanskoj
promisli izabrana za kanjavanje i due i tijela. To je
vatra koja potjee izravno od gnjeva bojeg, koja ne
djeluje vlastitom snagom, ve kao orue boanske
osvete. Kao to voda krtenja isti duu i tijelo, tako i
oganj kazne mui tijelo i duh. Svako je osjetilo tijela
mueno, a time i svaki dar due: vid neprozirnom
posvemanjom tamom, njuh odvratnim smradom, sluh
krikom i jaukom i proklinjanjem, okus gnusnom tvari,
gubavom trulei, bezimenom zaguljivom neisti, opip
uarenim badljevima i iljcima, okrutnim jezicima
plamena. I ove pojedine muke osjetila vjeno mue
besmrtnu duu u samoj njenoj sutini usred milja i milja
arke vatre to je u paklu podjaruje uvrijeeno
velianstvo svemoguega Boga, a dah boanske srdbe
raspiruje ju vjeitom i sve veom estinom.
Napokon zamislite da se muka te paklene
tamnice poveava drutvom samih prokletnika. Loe
drutvo na zemlji tako je pogubno da ak biljke, kao
prirodnim nagonom, uzmiu od dodira sa svim to je po
njih opasno ili tetno. U paklu su svi zakoni naopaki:
tamo nema obzira na obitelj ili domovinu, na sveze, na
srodstvo. Prokletnici urliu i viu jedni na druge, njihova
se muka i bijes pojaavaju nazonou bia koja su
muena i bjesne poput njih. Svaki je osjeaj ovjenosti
zaboravljen. Vrisak i muka grenika ispunjaju i
najskrivenije
zakutke
golemog
bezdana.
Usta

prokletnika puna su bogohulstva i mrnje prema svojim

supatnicima i kletava protiv onih dua koje su bile
njihovi sukrivci u grijehu. U staro je doba bio obiaj da
se ocoubojicu, ovjeka koji je digao svoju ubojniku
ruku na oca, kazni tako da bude baen u dubinu mora u
vrei u kojoj su bili pijetao, majmun i zmija. Namisao
zakonodavaca koji su izmislili takav zakon, to se u
nae doba ini okrutnim, bila je da kazne zloinca
drutvom mrskih i tetnih ivotinja. Meutim, kakav je
bijes ovih nijemih ivotinja u usporedbi s bjesnim
proklinjanjem to provaljuje na sprene usne i iz bolnih
grla prokletnika u paklu, kad meu svojim drugovima u
nevolji opaze one koji su im pomagali i poticali ih na
grijeh, one kojih su rijei u njihovim mozgovima zasijale
prvo sjeme zle misli i zla ivljenja, one iji ih je
neudoredni nagovor naveo na grijeh, one kojih su ih
oi mamile i vabile s puta kreposti. Oni navaljuju na te
sukrivce i grde ih i proklinju. Ali oni su bespomoni i
beznadni: sad je prekasno za kajanje.
Na kraju zamislite kakvu uasnu muku za ove
proklete due, napasnike i one koje su oni namamili u
napast, znai drutvo avola. Ti e avoli muiti
prokletnike dvojako, svojom nazonou i svojim
pogrdama. Ne moemo ni zamisliti kako su strani ti
avoli. Sveta Katarina Sienska jedno je vidjela nekog
avola i napisala da bi radije do kraja ivota hodala po
stazi od uarenog ugljevlja negoli samo na trenutak
ponovno pogledala onakvu strahovitu nakazu. Ti avoli,
koji su neko bili lijepi aneli, postali su tako gadni i
runi kao to su neko bili lijepi. Oni se rugaju i
ismijavaju izgubljenim duama koje su povukli u
propast. Ti gnusni demoni glasovi su savjesti u paklu.
Zato si grijeio? Zato si posluao avolske napasti?
Zato si se odrekao svojih pobonih obiaja i dobrih
djela? Zato se nisi uklonio prilici da grijei? Zato nisi
ostavio ono loe drutvo? Zato nisi napustio tu
razvratnu naviku, taj neisti obiaj? Zato nisi posluao

savjete svoga ispovjednika? Zato se nisi poto si

podlegao po prvi put ili po drugi put ili po trei put ili po
etvrti put ili po stoti put pokajao zbog svojih zlih
postupaka i obratio Bogu koji je samo ekao da se
pokaje, da ti oprosti tvoje grijehe? Sad je prolo
vrijeme kajanja. Vremena je bilo, vrijeme je prolo, ali
to vrijeme vie nee doi! Prolo je vrijeme u koje si
potajno grijeio, naslaivao se u lijenosti i tatini, udio
za nedoputenim, predavao se pobudama svoje nie
prirode, ivio poput ivotinja u polju, ak gore od
ivotinja u polju, jer one napokon nisu drugo do
ivotinje i nemaju razuma da ih vodi: prolo je vrijeme, i
vremena vie nee biti. Bog je tebi govorio premnogim
glasovima, ali ti nisi htio sluati. Nisi htio istisnuti onu
oholost i srdbu iz svoga srca, nisi htio vratiti ona
nepoteno steena dobra, nisi se htio pokoriti propisima
svoje svete crkve ni obavljati svoje vjerske dunosti,
nisi htio ostaviti one bezbone drugove, nisi se htio
kloniti onih opasnih napasti. Takav je jezik onih
avolskih muitelja, rijei ruganja i kudnje, mrnje i
gnuanja. Da, gnuanja! Jer ak i oni, naime, pravi
avoli, kad su zgrijeili grijeili su grijehom primjerenim
onim aneoskim prirodama, pobunom uma: i oni, ak i
oni, mrski avoli, moraju se odvratiti s gnuanjem i
gaenjem od pomisli na one neizrecive grijehe kojima
srozani ovjek obeauje i kalja hram svetoga Duha,
kalja i oskvrnjuje sebe.
O moja draga malena brao u Kristu, neka nam
nikad ne bude sueno uti taj jezik! Kaem, neka nam
nikad ne bude sueno! Usrdno se molim Bogu da se na
taj posljednji dan stranog obrauna ni jedna dua od
onih koje su danas u ovoj kapelici ne bi nala meu
onim bijednim biima kojima e Veliki sudac zapovjediti
da mu se zauvijek uklone s oiju, da nitko od nas ne bi
nikad razabrao svojim uima odjek strane osude
odbaenja: Odlazite od mene, prokletnici, u vjenu
vatru to je spremljena za avola i njegove anele!

On poe niz lau kapelice noge su mu se tresle, a

koa navrh glave treperila kao da su je dotaknuli
sablasni prsti. Krene uza stube i hodnikom u kojem su
uzdu zidova visjeli kaputi i kine kabanice poput
objeenih zloinaca, bezglavi i prokisli i bezoblini. I pri
svakom se koraku plaio da je ve umro, da mu je dua
iupana iz ljuture tijela, da se strmoglavljuje kroz
prostor.
Nije osjeao poda pod nogama, pa se teko spusti
na svoju klupu i nasumce otvori neku svoju knjigu
zamislivi se nad njom. Svaka je rije bila upuena
njemu! Istina je. Bog je svemogu. Bog ga moe sad
pozvati, pozvati ga dok sjedi u svojoj klupi, prije nego
to bi bio svjestan toga poziva. Bog ga je pozvao. Da?
to? Da? Tijelo mu se skvri osjetivi primicanje
prodrljivih plamenih jezika, usahne osjetivi naokolo
vrtlog zaguljiva zraka. Umro je. Da. Na sudu je. Vatreni
val ibne mu tijelom: prvi. Opet jedan val. Mozak mu se
pone ariti. Drugi. Mozak mu zakipi i zapjeni se u
upljini napukle lubanje. Plamenovi suknu iz njegove
lubanje slini cvjetnom vjeniu vritei poput glasova:
Pakao! Pakao! Pakao! Pakao! Pakao!
Glasovi su govorili kraj njega:
O paklu.
Drim da vam ga je dobro utuvio u glavu.
Sigurno. Sve nas je smrtno prestraio.
Toga vam, momci, i treba: i to napretek, kako bi
vas natjerao na posao.
Nemono se nasloni na svoju klupu. Nije umro. Bog
ga je jo uvijek tedio. Jo je u poznatom svijetu kole.
Gospodin Tate i Vincent Heron stajali su kraj prozora
razgovarajui, alei se, zurei u tmurnu kiu, kimajui
glavama.
Htio bih da se razvedri. Dogovorio sam se s
nekim momcima da emo na kratku vonju

dvokolicama do Malahidea. Ali na cestama je zacijelo

blato do koljena.
Moda e se razvedriti, gospodine.
Glasovi, to ih je tako dobro poznavao, svagdanje
rijei, tiina razredne sobe kad bi glasovi umuknuli
dok su drugi djeaci spokojno vakali svoj doruak
ispunjujui tiinu umom to nastaje kad stoka tiho brsti
smirili su njegovu bolnu duu.
Jo je uvijek bilo vremena. O, Marijo, utoite
grenika, daj mu svoj zagovor! O, Djevice neoskvrnuta,
spasi ga od ponora smrti!
Sat engleskog zapone ispitivanjem povijesti.
Kraljevi, milosnice, spletkari, biskupi prolazili su poput
nijemih prikaza iza koprene svojih imena. Svi su pomrli:
svima je bilo sueno. Od kakve li je koristi ovjeku to
je zadobio cijeli svijet, ako izgubi svoju duu? Napokon
je razumio: i ljudski je ivot leao oko njega, poljana
mira na kojoj su u bratskoj slozi radili mravoliki ljudi, a
njihovi pokojnici spavali ispod tihih humaka. Dotakne ga
lakat njegova druga i dirne mu srce: i odgovarajui na
pitanje svoga uitelja, razabere vlastiti glas, posve
miran u poniznosti i skruenosti.
Dua mu je tonula sve dublje u dubine skruenog
mira, vie nije bila kadra podnositi muku strave, i tonui
je odailjala malodunu molitvu. Ah, da, on e jo biti
poteen; pokajat e se u srcu i bit e mu oproteno; a
onda e oni gore, oni u nebu, vidjeti to e on initi da
ispravi prolost: cijelog ivota, svakog sata u ivotu.
Samo ekaj.
Sve, Boe! Sve, sve!
Na vrata doe glasnik javivi da e sad u kapelici
biti ispovijed. etiri djeaka iziu iz sobe; a uo je i
druge kako prolaze hodnikom. Oko srca mu zapiri
drhtava studen, ne snanija od povjetarca, a ipak,
sluajui i utke patei, uini mu se kao da je poloio

uho na mii vlastita srca osjeajui ga blizu i

smalaksala, oslukujui lepet njegovih klijetaka.
Nema bjeanja. Mora se ispovjediti, rijeima iskazati
ono to je inio i mislio, grijeh za grijehom. Kako? Kako?
Oe, ja...
Ta pomisao prodre poput hladnog sjajnog rapira u
njegovo njeno meso: ispovijed. Ali ne ovdje u kapelici
kolida. Sve e ispovjediti, svaki grijeh djelom ili milju,
iskreno: ali ne ovdje meu svojim kolskim drugovima.
Daleko odavle, na nekom mranom mjestu izmrmljat e
svoju sramotu: i ponizno je preklinjao Boga neka se ne
ljuti na nj to se ne usuuje ispovjediti se u kapelici
kolida: i u posvemanoj skruenosti duha nijemo je
zamolio oprotenje djeakih srca oko sebe.
Vrijeme je prolazilo.
Ponovno je sjedio u prednjoj klupi kapelice. Napolju
je ve zamirala danja svjetlost i, dok je polagano
prodirala kroz mutnocrvene kapke, inilo se da zalazi
sunce posljednjeg dana i da su se sve due sakupile na
sud.
Odbaen sam od pogleda Tvoga: rijei uzete,
moja mala brao u Kristu, iz Knjige psalama, trideseto
poglavlje, dvadeset i trei stih. U ime Oca i Sina i Duha
svetoga. Amen.
Propovjednik pone govoriti tihim dobrohotnim
glasom. Lice mu je bilo ljubazno, i blago je spojio prste
ruku oblikovavi spojem njihovih vraka kotaricu.
Jutros smo nastojali u svojim razmatranjima o
paklu utvrditi to na sveti utemeljitelj u svojoj knjizi o
duhovnim vjebama naziva sastavom mjesta. Nastojali
smo, naime, zamisliti osjetilom uma, u mati,
materijalni karakter tog stranog mjesta i tjelesnih
muka to ih moraju trpjeti svi koji su u paklu. Veeras
emo zakratko razmotriti prirodu duevnih muka u
paklu.

 Grijeh je, upamtite, dvostruka strahota. On je

prezira vrijedan pristanak na nagovor niih pobuda
nae pokvarene prirode, na ono to je prosto i
bestijalno; on je takoer odvraanje od savjeta nae
vie prirode, od svega to je isto i sveto, od samoga
dragog Boga. Zato se smrtni grijeh u paklu kanjava
dvama razliitim oblicima kazne, tjelesnom i duevnom.
Ali od svih tih duevnih boli daleko je najvea bol
gubitka, zapravo tako velika, da je to po sebi vea
muka od svih ostalih. Sveti Toma, najvei crkveni otac,
doctor angelicus, kako ga nazivaju, kae da je to
najgore prokletstvo po tome to je ljudski razum posve
lien boanske svjetlosti, a njegova ljubav tvrdokorno
okrenuta od boje dobrote. Bog je, upamtite, beskrajno
dobro bie i zato gubitak takva bia mora biti beskrajno
bolan gubitak. U ovom nam ivotu nije posve jasno
kakav je to gubitak, ali prokletnici u paklu, na svoju
najveu muku, posve shvaaju to su izgubili i razumiju
da su to izgubili zbog svojih grijeha, i to zauvijek. U
trenutku smrti razbiju se tjelesne spone i dua odmah
poleti k Bogu. Dua tei k Bogu kao k sreditu svoga
postojanja. Spomenite se, moji dragi mali djeaci, nae
due eznu da budu s Bogom. Mi od Boga potjeemo,
po Bogu ivimo. Bogu pripadamo: mi smo Njegovi,
neotuivo Njegovi. Bog ljubi boanskom ljubavlju svaku
ljudsku duu i svaka ljudska dua ivi u toj ljubavi. Kako
bi moglo biti drukije? Svaki udisaj to ga udahnemo,
svaka misao naeg mozga, svaki trenutak ivota
posljedica je neiscrpive dobrote boje. I ako je po majku
bolno kad se rastaje od svoga djeteta, po ovjeka kad
ga otjeraju od ognjita i doma, po prijatelja kad se dijeli
od prijatelja, o, pomislite, koliku bol, kakvu patnju
osjea jadna dua kad je odgurnu iz blizine najvieg
boanskog i ljubljenog Stvoritelja koji je tu duu stvorio
ni od ega i odravao je na ivotu i ljubio neizmjernom
ljubavlju. To dakle, biti zauvijek odvojen od najveeg
dobra, od Boga, i osjeati tjeskobu te odvojenosti,

znajui posve dobro da je to nepromjenljivo, to je

najvea muka to je stvorena dua moe podnijeti,
poena damni, bol gubitka.
Druga je bol, koja e muiti due prokletnika u
paklu, bol savjesti. Jednako kao to se u mrtvim tijelima
trulenjem raaju crvi, tako se u duama izgubljenim od
grenog raspadanja javlja trajna grinja savjesti, alac
savjesti, crv, kako ga naziva papa Inocencije Trei, s
trostrukim alcem. Prvi ubod to ga zada taj okrutni crv
bit e uspomena na prole uitke. O kakva li e to biti
strahovita uspomena! U moru prodrljivog plamena
ponosni e se kralj sjetiti raskoi svoga dvora, mudri ali
greni ovjek svojih knjinica i istraivakih sprava,
ljubitelj umjetnikih uitaka svoga mramora i slika i
drugog umjetnikog blaga, onaj koji je uivao u
radostima jela svojih sjajnih gozbi, svojih obroka slasne
hrane, svojih izabranih vina; krtac e se sjetiti svoje
hrpe zlata, razbojnik nepoteno steenog bogatstva,
bijesni i osvetljivi i nemilosrdni ubojice svojih krvavih
djela i nasilja u kojima su uivali, bludnici i preljubnici
neizrecivih i prljavih uitaka kojima su se naslaivali.
Oni e se sjetiti svega toga i gnuati se nad tim i svojim
grijesima. Kako li e se, naime, dui osuenoj da na
vijeke vjekova podnosi paklenu vatru initi jadni ti uici!
Kako li e one bjenjeti i srditi se razmiljajui da su
izgubile nebesko blaenstvo zbog zemaljskog taloga,
zbog nekoliko komada kovine, zbog tatih asti, zbog
tjelesnih udobnosti, zbog nekog nadraaja ivaca! One
e uistinu aliti: i to je drugi alac crva savjesti, kasno i
uzaludno aljenje zbog poinjenih grijeha. Boanska
pravda zahtijeva da spoznaja tih jadnih nesretnika bude
trajno usredotoena na grijehe to su ih poinili i,
tovie, kako istie sveti Augustin, Bog e im podijeliti
svoje znanje o grijehu tako da e im se grijeh ukazati u
svoj odvratnoj zlobi onako kako se ukazuje oima
samoga Boga. One e gledati svoje grijehe u svoj
rugobi i kajati se, ali bit e prekasno, i onda e

oplakivati dobre prilike to su ih propustile. To je

posljednji i najdublji i najokrutniji ubod crva savjesti.
Savjest e rei: Imao si vremena i prilike da se pokaje,
a nisi se pokajao. Tvoji su te roditelji odgojili pobono.
Imao si sakramente i milost i oprotenje grijeha to ga
daje crkva da ti pomogne. Imao si slugu bojega da ti
propovijeda, da te pozove natrag kad si zalutao, da ti
oprosti grijehe bez obzira koliko ih je bilo, koliko su bili
gnusni, da si ih samo priznao i pokajao se. Ne. Ti to nisi
htio. Rugao si se slugama svete vjere, okrenuo si lea
ispovjedaonici, sve dublje i dublje si tonuo u kal grijeha.
Bog se obraao tebi, prijetio ti, zaklinjao te da se vrati.
O kakve li sramote, kakve li bijede! Vladar svemira je
zaklinjao tebe, stvorenje od gliba, da ljubi Njega koji te
je stvorio i da potuje Njegov zakon. Ne. Ti nisi htio. A
sad, premda bi svojim suzama preplavio cijeli pakao
kad bi mogao plakati, tim cijelim morem kajanja ne bi
mogao postii ono to bi ti dala jedna jedina suza
iskrenog pokajanja prolivena za tvog smrtnog ivota.
Sad zaziva trenutak zemaljskog ivota da se pokaje:
uzalud. To je vrijeme prolo: prolo zauvijek.
Takav je trostruki alac savjesti, guja otrovnica
to izjeda samu sr srca bijednika u paklu tako da oni,
obuzeti paklenim bijesom, proklinju sami sebe zbog
svojih ludosti, i proklinju zle drugove koji su ih gurnuli u
ovakvu propast, i proklinju avole koji su ih za ivota
napastovali a sad im se rugaju i neprestano ih mue, i
ak psuju i proklinju Vrhovno bie iju su dobrotu i
strpljivost prezreli i potcjenjivali, ali ijoj pravdi i vlasti
ne mogu umaknuti.
Idua duevna muka kojoj su izvrgnuti prokletnici
je muka protenosti. ovjek u svom zemaljskom ivotu,
premda je kadar initi mnoga zla, nije kadar initi ih sva
odjednom s obzirom na to to jedno zlo uklanja i
osujeuje drugo, upravo kao to jedan otrov esto
ponitava drugi. Naprotiv u paklu jedna muka, umjesto

da osujeuje drugu, daje joj jo veu snagu: i, tovie,

kako su unutranje sposobnosti savrenije od vanjskih
osjetila, one su sposobnije da pate. Upravo kao to
svako osjetilo trpi izvjesnu muku, tako je trpi i svaka
duevna sposobnost: mata od strahovitih predodaba,
sjetilna sposobnost od izmjenine udnje i bijesa, um i
spoznaja od neke unutranje tame, ak stranije od
izvanjske tame to vlada u toj strahovitoj tamnici.
Zloba, premda nemona, to opsjeda te demonske
due, zlo je neograniena protezanja, beskrajnog
trajanja, uasno stanje bezbonosti to ga jedva
moemo zamisliti, osim ako imamo na umu veliinu
grijeha i mrnju kojom ga Bog mrzi.
Suprotna toj muci protenosti, a ipak djelujui
istodobno s njom, muka je napregnutosti. Pakao je
sredite zla i, kako znate, sve je napregnutije u svom
sreditu negoli na udaljenim tokama. Nema nikakvih
suprotnosti ili primjesa koje bi oslabile ili barem ublaile
paklene boli. Ne, ono to je samo po sebi dobro, u paklu
postaje loe. Tako e drutvo, inae izvor utjehe
nesretnika, ondje biti trajna muka: znanje, za kojim
toliko eznemo kao glavnim dobrom uma, tamo e biti
mrskije od neznanja: svjetlost, za kojom toliko ude svi
stvorovi, od gospodara svijeta pa do najednije biljke u
umi, bit e odbijena sa estokim gaenjem. U ovom
ivotu nai jadi ne traju jako dugo ili nisu jako veliki, jer
ih priroda nadjaa navikom ili podlegne pod njihovom
teinom. U paklu se, meutim, muke ne mogu
nadvladati navikom. One su, naime, strahovito
napregnute, a istodobno se neprestano mijenjaju, svaka
muka, da tako kaemo, prima vatru od druge i nanovo
daje onoj to ju je rasplamsala jo bjenji plamen. Ni
priroda ne moe umaknuti ovim estokim i raznolikim
mukama podlijeui im, jer je dua odravana i
uzdravana u zlu tako da njene muke mogu postati
vee. Bezgranina protenost muke, nevjerojatna
napregnutost patnje, neposustajua raznolikost muke

 to je ono to zahtijeva boansko velianstvo to su

ga grenici tako uvrijedili, to je ono to trai svetost
neba koju su potcijenili i odgurnuli u stranu za volju
bludnih i niskih uitaka pokvarenog tijela, to je ono to
uporno zahtijeva krv nevinog Jaganjca bojeg, prolivena
za spas grenika, zgaena od najkukavnijih bijednika.
Posljednja i vrhunska muka od svih u tom
uasnom mjestu je vjenost pakla. Vjenost! O, strane
li i uasne rijei. Vjenost! Koji li je ljudski um moe
razumjeti? I upamtite, to je vjenost muke. ak kad
paklene muke ne bi bile tako strahovite kao to jesu
postale bi beskrajne, jer im je sueno da traju zauvijek.
Ali premda su vjeite, one su istodobno, kao to znate,
nesnoljivo napregnute, nepodnoljivo protene. Vjeno
podnositi samo ubod kojega kukca bila bi strahovita
muka. Kako li je onda strano zauvijek podnositi
mnogostruke paklene muke? Zauvijek! Vjeno! Ne
jednu godinu ili jedno stoljee, ve zauvijek. Kuajte
zamisliti strahovito znaenje toga. esto ste vidjeli
pijesak na morskom alu. Kako li su sitna ona malena
zrnca! I koliko li tih siunih malenih zrnaca stane u
aku to ih dijete zahvati u igri. Sad zamislite brdo toga
pijeska, visoko milijun milja, to see od zemlje do
najdaljeg neba, i milijun milja iroko, proteui se do
najudaljenijeg prostora i milijun milja duboko: i
zamislite takvu golemu masu nebrojenih zrnaca pijeska
pomnoenu toliko puta koliko ima lia u umi, kapljica
vode u silnom oceanu, perja na pticama, ljuska na
ribama, dlaka na ivotinjama, atoma u golemom
zranom prostranstvu: i zamislite da na kraju svakih
milijun godina doleti neka malena ptica do toga brda i
odnese u svom kljunu siuno zrnce toga pijeska. Koliko
li bi milijuna i milijuna stoljea prolo prije nego to bi
ta ptica odnijela samo etvornu stopu toga brda, koliko
li eona i eona prije nego to bi odnijela sve. Ipak se na
kraju tog golemog vremenskog razdoblja ne bi moglo
kazati da je zavrio i jedan trenutak vjenosti. Na kraju

svih tih bilijuna i trilijuna godina vjenost bi jedva

poela. I kad bi to brdo ponovno izraslo, poto bi cijelo
bilo odneeno, i kad bi opet dola ona ptica i ponovno
ga odnijela zrno po zrno: i kad bi tako raslo i padalo
onoliko puta koliko ima zvijezda na nebu, atoma u
zraku, kapljica vode u moru, lia na stablima, perja na
pticama, ljusaka na ribama, dlaka na ivotinjama, na
kraju svih tih nebrojenih dizanja i sputanja tog
neizmjerno golemog brda ne bi se moglo kazati da je
zavrio jedan jedini trenutak vjenosti; ak onda, na
kraju takva razdoblja, nakon tog eona vremena od
kojega bi nam se pri pukoj pomisli smutio mozak,
vjenost bi jedva bila poela.
Nekom je svecu (mislim da je to bio jedan od
naih otaca) bilo milostivo doputeno da vidi viziju
pakla. Njemu se uinilo da stoji u sredini velike dvorane,
mrane i tihe, osim to se razabiralo kuckanje nekog
velikog sata. Kuckanje se razabiralo neprekidno; i tom
se svecu uinilo da je taj zvuk kuckanja neprekidno
ponavljanje rijei: svagda, nigda; svagda, nigda.
Svagda u paklu, nigda u nebu; svagda odijeljen od
boje nazonosti, nigda ne uivati u blaenoj viziji;
svagda muen plamenom, izjedan od gamadi,
podbadan uarenim iljcima, nigda slobodan od tih
muka; svagda osjeajui grinju savjesti, tjeran
uspomenama u bjesnilo, dok mrak i oaj ispunjavaju
mozak, nigda se ne ukloniti tome; svagda proklinjati i
psovati gnusne demone koji avolskom zluradou
uivaju u bijedi svojih lakovjernih budala, nigda ne
ugledati bljetavo ruho blaenih duhova; svagda vikati
iz vatrenog ponora Bogu neka na trenutak, na jedan
jedini trenutak obustavi tu strahovitu smrtnu muku,
nigda, ni na trenutak, ne primiti bojeg oprotenja;
svagda patiti, nigda ne radovati se; svagda biti proklet,
nigda spaen; svagda, nigda; svagda, nigda.

O kakve li strahovite kazne! Vjenost beskrajne

smrtne patnje, beskrajne tjelesne i duevne muke, bez
ijednog zraka nade, bez ijednog trenutka prekida,
agonije
bezgranine
protenosti,
bezgranine
napregnutosti,
muke
neograniena
trajanja,
neogranieno raznolike, muenja to se vjeno hrani
onim to vjeno unitava, strepnje to neprestano
vreba na duh a kinji tijelo, vjenost iji je svaki trenutak
ve po sebi vjenost, i ta je vjenost vjenost boli.
Takvu je stranu kaznu odredio svemogui i pravedni
Bog onima koji umru u smrtnom grijehu.
Da, pravedni Bog! Ljudi kao ljudi, uvijek misle i
ude se to Bog odmjeruje vjenu i beskrajnu kaznu u
paklenoj vatri zbog jednog tekog grijeha. Oni
razmiljaju tako, jer zaslijepljeni stranom obmanom
puti i tamom ljudskog shvaanja nisu kadri pojmiti
odvratnu zloudnost smrtnog grijeha. Oni tako
razmiljaju, jer su nesposobni shvatiti da je i lak grijeh
tako gnusne i odvratne prirode da ak kad bi svemoni
Stvoritelj mogao stati nakraj svemu zlu i bijedi na
svijetu, ratovima, bolestima, razbojstvima, zloinima,
smrti, umorstvima, uz uvjet da dopusti da samo jedan
laki grijeh proe nekanjen, samo jedan jedini laki
grijeh, la, srditi pogled, trenutak namjerne lijenosti.
On, veliki svemogui Bog, ne bi to uinio, jer je grijeh,
bilo milju bilo djelom, povreda Njegova zakona, i Bog
ne bi bio Bog kad ne bi kaznio prijestupnika.
Grijeh, trenutak buntovne oholosti uma bio je
uzrokom padu Luciferovu i treine aneoskih kohorta iz
blaenstva. Grijeh, trenutak ludosti i slabosti, otjerao je
Adama i Evu iz raja zemaljskog i donio svijetu smrt i
patnju. Da bi uklonio posljedice toga grijeha, na zemlju
je doao jedini roeni Sin boji, ivio i patio i umro
najbolnijom smru, visei tri sata na kriu.
O, moja draga mala braa u Isusu Kristu, hoemo
li onda vrijeati tog dobrog Spasitelja i izazivati Njegovu

srdbu? Hoemo h ponovno gaziti po tom izranjenom i

osakaenom mrtvom tijelu? Hoemo li pljuvati u to lice
tako puno boli i ljubavi? Hoemo li se i mi kao okrutni
idovi i surovi vojnici rugati tom blagom i milosrdnom
Spasitelju koji je samo radi nas podnio taj strahoviti
tijesak boli? Svaka grena rije je rana u Njegove
njene slabine. Svaki greni in je trn to prodire u
Njegovu glavu. Svaka neista misao kojoj se hotimice
prepustimo otro je koplje to probada ono sveto srce
puno ljubavi. Ne, ne. Nemogue je ikojem ljudskom biu
uiniti ono to duboko vrijea boansku veliajnost, ono
to se kanjava vjeitom smrtnom mukom, ono to
ponovo razapinje na kri Sina bojega i izvrgava Ga
ruglu.
Molim Boga da bi moje jadne rijei pomogle da se
uvrste u vjeri oni koji su u stanju milosti, da ojaaju
kolebljivci, da vrate u stanje milosti jadnu zalutalu duu,
ako ima meu vama koja takva. Molim se Bogu, i vi se
molite sa mnom, da bismo se pokajali za svoje grijehe.
Sad u vas zamoliti, sve vas, da za mnom ponovite
rijei kajanja kleei ovdje u ovoj ednoj kapelici u
nazonosti Boga. On tamo u svetohranitu gori od
ljubavi za ljudski rod, spreman da utjei rastuene. Nije
vano koliko je grijeha ili kako su gnusni, samo ako se
pokajete bit e vam oproteno. Neka vas ne prijei
svjetovni stid. Bog je jo uvijek milostivi Gospodar koji
ne eli vjenu smrt grenika, ve njihovo obraenje i
ivot.
On vas zove k sebi. Vi ste njegovi. On vas je
stvorio ni iz ega. On vas ljubi kao to samo Bog moe
ljubiti. Njegove su ruke rairene da vas primi ak i ako
ste sagrijeili protiv Njega. Doi k Njemu, jadni
grenie, jadni tati i zabludjeli grenie. Sada je pravo
vrijeme. Sada je as.
Sveenik se digne i, okrenuvi se k oltaru, klekne na
stepenicu pred svetohranitem, u sumraku to se

spustio. Poeka dok svi u kapelici nisu kleknuli i dok se

nije stiao svaki i najmanji um. Onda dignuvi glavu
pone gorljivo izgovarati rijei kajanja, reenicu po
reenicu. Djeaci su govorili za njim reenicu po
reenicu. Stephen, kojemu se jezik prilijepio o nepce,
sagne glavu molei se svim srcem.

O moj Boe!
O moj Boe!
Od srca mi je ao
Od srca mi je ao
to sam Te uvrijedio
to sam Te uvrijedio
Mrzim na sve svoje grijehe
Mrzim na sve svoje grijehe
vie od svakog drugog zla
vie od svakog drugog zla
jer sam raalostio Tebe, Boe moj
jer sam raalostio Tebe, Boe moj
koji si
koji si
svake ljubavi vrijedan
svake ljubavi vrijedan
i tvrdo odluujem
i tvrdo odluujem
po Tvojoj svetoj milosti
po Tvojoj svetoj milosti
da Te nikad vie neu vrijeati
da Te nikad vie neu vrijeati
i da u se popraviti
i da u se popraviti.

***
Nakon objeda poao je u svoju sobu kako bi bio sam
sa svojom duom: i pri svakom se koraku inilo da mu
dua uzdie: pri svakoj se stepenici njegova dua
uzdizala s njegovim nogama i uzdisala uspinjui se kroz
neki predjel ljepljive tame.
Zaustavio se na odmoritu pred vratima, a onda,
uhvativi porculansku ruicu, brzo otvori vrata. ekao je
u strahu, dua mu je ginula, molei tiho da mu smrt ne
dodirne elo kad prijee prag, da zli dusi to nastavaju
tamu ne bi imali moi nad njim. Jo je uvijek ekao na
pragu kao na ulazu u neku mranu spilju. Tu su bila lica;
oi: ekale su i vrebale.
Savreno smo dobro znali, dakako, da e on,
premda to mora izii na vidjelo, imati znatne potekoe
u nastojanju da pokua sebe skloniti, da pokua
nastojati odrediti duhovnog opunomoenika, i tako smo,
dakako, znali savreno dobro...
Lica su mrmljajui ekala i vrebala; mrmljavi glasovi
ispunjali su mranu koljku spilje. Osjeao je silan, strah
u duhu i tijelu, ali je, hrabro dignuvi glavu, odluno
uao u sobu. Ulaz, vrata, ona ista soba, isti prozor.
Mirno je govorio sam sebi da one rijei nemaju ba
nikakva smisla, rijei koje su, inilo se, mrmljajui
izronile iz tame. Sam je sebi govorio da je to
jednostavno njegova soba s otvorenim vratima.
Zatvori vrata i, poavi brzo k postelji, klekne kraj
nje i rukama pokrije lice. Ruke su mu bile hladne i
vlane, a udovi su ga boljeli od studeni. Obuzme ga
tjelesni nemir i studen i umor, i raspri mu misli. Zato
klei tu poput djeteta koje moli veernju molitvu? Biti
sam sa svojom duom, ispitivati svoju savjest,
suprotstaviti se oi u oi svojim grijesima, dozvati u
pamet vrijeme i vrstu i okolnosti, plakati nad njima. Nije

mogao plakati. Nije ih mogao dozvati u pamet. Osjeao

je samo neku duevnu i tjelesnu bol, bol u cijelom tijelu,
bol cijelog svog bia, pamenja, volje, uma, mesa,
omamljenih i umornih.
Bila je to avolja rabota: raspriti mu misli i
zamraiti savjest, napadajui ga na vratima kukavne i
grene puti: i plaljivo se molei Bogu neka mu oprosti
slabost, uspue na postelju i vrsto omotavi oko sebe
pokrivae ponovno pokrije rukama lice. Zgrijeio je.
Tako je teko zgrijeio protiv neba i pred Bogom da nije
bio vrijedan da se naziva djetetom bojim.
Zar moe biti da je on, Stephen Dedalus, poinio
takve stvari? Savjest mu odgovori uzdahom. Da, on ih
je poinio, tajno, besramno, esto, i okorio u grenom
nepokajanju usudio se nositi krinku svetosti pred samim
svetohranitem dok je dua u njemu bila iva gvalja
pokvarenosti. Kako to da ga Bog nije ubio ? Gubavo
drutvo njegovih grijeha okrui ga diui u nj, naginjui
se nad njega sa svih strana. Nastojao je zaboraviti ih u
molitvi, stiui udove tjenje skupa i silom sklapajui
one kapke: ali osjetila njegove due nisu se dala
vezati, i premda su mu oi bile vrsto zatvorene, vidio
je mjesta gdje je zgrijeio, i premda su mu ui bile
vrsto pokrivene, uo je. Svom snagom volje zaeli da
ne uje i da ne vidi. elio je to, dok mu tijelo nije
zadrhtalo od naprezanja volje i dok mu osjetila due
nisu zamrla. Zamrla su na trenutak, a onda se opet
otvorila. Ugleda.
Neko polje ilava korova i iaka i resastih skupina
kopriva. Meu grmiima nizova ilavog raslinja gusto su
leale nabacane limenke i grude i hrpe krutih izmetina.
Blijedo movarno svjetlo probijalo se uvis iz svih
izmetina kroz ekinjasti sivozeleni korov. Neki odvratni
zadah, slab i gadan poput onog svjetla, polagano se
dizao uvis iz onih limenki i iz ustajalih skorenih
izmetina.

Na polju su bili neki stvorovi; jedan, tri, est:

stvorovi su se micali poljem amo-tamo. Kozoliki stvorovi
ljudskih lica, rogati, rijetke brade i sivi poput gume. U
njihovim se tvrdim oima iskrila zloba, dok su se micali
amo tamo, vukui za sobom svoje duge repove. Cerek
okrutne zloe sivkasto je osvjetljivao njihova stara
kotunjava lica. Jedan je oko svojih rebara stezao neki
poderani flanelski prsluk, drugi je jednolino gunao
kad bi mu se brada zaplela u busen korova. Tihe su
rijei romonile s njihovih suhih usnica, dok su kruei
polako ukali poljem, krivudajui amo-tamo kroz korov,
vukui svoje duge repove meu zveketavim limenkama.
Kretali su se polako uokrug, okreui se sve blie i blie,
kruei, kruei, tihe su im rijei silazile s usana, dugi
repovi bili su im uprljani ustajalim izmetom, dizali su
uvis svoja strana lica...
U pomo!
Mahnito zbaci sa sebe pokrivae kako bi oslobodio
lice i vrat. Bio je to njegov pakao. Bog mu je dopustio
da vidi pakao namijenjen njegovim grijesima, smrdljiv,
zvjerski, zloban, pakao razvratnih kozolikih vragova. Za
njega! Za njega!
Skoi s postelje, niz grlo mu se slijevao smrdljivi
zadah zaepljujui i podiui mu utrobu. Zraka!
Nebeskog zraka! Otetura prema prozoru stenjui i
gotovo gubei svijest od munine. Kod umivaonika
obuzme ga iznutra neki gr; i u smrtnoj muci, uzbueno
steui svoje hladno elo, stane obilno povraati.
Poto je taj estoki napadaj jenjao, ode slab do
prozora i odignuvi prozorsko krilo sjedne u kut
udubljenja i nalakti se na prozorsku dasku. Kia je
prestala; u pari to se dizala izmeu svjetlosnih toaka
grad je oko sebe preo mekanu ahuru ukaste
sumaglice. Nebo je bilo tiho i blijedo prosjajno, a zrak
slatkast kao u gutari natopljenoj kiom: i u tom miru i

treptavim svjetlima i blagom mirisu on se nagodi sa

svojim srcem.
Molio se:
On je jednom namislio sii na zemlju u slavi
nebeskoj, ali mi smo grijeili: i stoga nas nije mogao u
sigurnosti posjetiti, ve skrovita velianstva i
potamnjela sjaja, jer bio je Bog. Tako je doao glavom,
slab, ne u snazi, i umjesto sebe poslao tebe, stvorenje,
s ljupkou i sjajem koje prilii naem stanju. I sad,
samo tvoje lice i lik, draga majko, govori nam o
Vjenosti; ne zemaljskom ljepotom to ju je opasno
pogledati, ve poput zvijezde jutarnje koja je tvoja
prilika, sjajna i nalik glazbi, odiui istoom,
pripovijedajui o nebu i ulijevajui mir. O, vjesnice
dana! O, svjetlosti hodoasnika! Vodi nas kao to si nas
i vodila. U tamnoj noi, kroz golu divljinu vodi nas k
naem Gospodinu Isusu, vodi nas kui.
Oi su mu bile zamuene suzama i gledajui
skrueno u nebo plakao je za nevinou to ju je
izgubio.
Poto se snoalo ode od kue, i prvi dodir vlanog
zraka i um vrata to su se zatvorila za njim ponovno
izazovu bol u njegovoj savjesti smirenoj molitvom i
suzama. Ispovjediti se! Ispovjediti se! Nije bilo dosta
smiriti savjest suzom i molitvom. Mora kleknuti pred
slugu Duha svetoga i nabrojiti iskreno i pokajniki svoje
skrivene grijehe. Prije nego to ponovno zauje
struganje vrata po pragu da ga propuste unutra, prije
nego to u kuhinji ponovno ugleda stol prostrt za
veeru, on e kleknuti i ispovjediti se. To je bilo posve
jednostavno.
Muka savjesti proe, i on je brzo hodao tamnim
ulicama. Bilo je toliko kamenih ploa na ploniku te
ulice i toliko ulica u tom gradu i toliko gradova na
svijetu. A ipak vjenost nema kraja. ivio je u smrtnom
grijehu. Ve samo jedanput, bio je smrtni grijeh. Moglo

se zbiti u trenutku. Ali kako tako brzo? Gledajui ili

mislei da gleda. Oi to ugledaju i ne htijui vidjeti.
Onda se to dogodi u trenutku. Ali razumije li to onaj dio
tijela, ili kako? Zmija, najlukavija zemaljska ivotinja.
Mora razumjeti kad ga u jednom trenutku obuzme elja,
a onda oduuje vlastitu elju, tren za trenom, greno.
Osjea i razumije i eli. Kakve li strahote! Tko je taj
ivot stvorio takvim, ivotinjski dio tijela koji ivotinjski
razumijeva i ivotinjski udi? Je li to onda bio on, ili
neljudsko bie to ga je pokretala neka dua nia od
njegove? Njegovoj je dui postalo muno pri pomisli na
beutni zmijski ivot to se hranio njenom modinom
njegova ivota i gojio na sluzi poude. O, zato je to bilo
tako? O, zato?
uurio se u sjeni te misli, ponizivi se u
strahopotovanju pred Bogom koji je stvorio sve stvari i
sve ljude. Ludost. Tko moe smisliti takvu misao? I
zguren u tami i bijedan, nijemo se molio svom anelu
uvaru neka svojim maem odagna demona koji ape
njegovu mozgu.
aptanje utihne, i on onda jasno spozna da mu je
dua hotimice grijeila milju i rijeju i djelom, putem
njegova tijela.
Ispovjediti se! Mora ispovjediti svaki grijeh. Kako da
sveeniku rijeima iskae ono to je uinio? Mora, mora.
I kako da objasni a da ne umre od stida? Ili kako je
mogao initi takve stvari ne stidei se. Luak, odvratni
luak! Ispovjediti se! Oh, uistinu bi htio opet biti
slobodan i bez grijeha! Moda e sveenik znati. O,
dragi Boe!
Hodao je dalje i dalje loe osvijetljenim ulicama
bojei se i trenutak zastati kako se ne bi inilo da
odgaa ono to ga je ekalo, bojei se da stigne do
onoga emu se jo uvijek sa enjom obraao. Kako li
mora biti lijepa dua u stanju milosti, kad Bog na nju
gleda s ljubavlju!

Neuredne djevojke sjedile su uzdu ruba plonika

ispred svojih koara. Vlana im je kosa neuredno visila
niz elo. Onako zgurene u blatu nisu izgledale lijepo. Ali
Bog je vidio njihove due; i ako su im due bile u stanju
milosti, one su bile sjajna izgleda; i videi ih. Bog ih je
ljubio.
Neki pustoei dah ponienja hladno zapahne
njegovu duu kad pomisli kako je pao, kad osjeti kako
su te due Bogu milije od njegove. Vjetar zapue nad
njim i zahvati mirijade i mirijade drugih dua koje je
boja naklonost obasjavala sad vie sad manje, zvijezde
sad sjajnije sad mutnije, okrijepljene i smalaksale. I
svjetlucave su due prolazile, okrijepljene i smalaksale,
stopljene u pokrenutom dahu. Jedna je dua bila
izgubljena; sitna dua: njegova. Zatreptala je jedanput i
ugasila se, zaboravljena, izgubljena. Svretak: crna
hladna prazna pusto.
Svijest o mjestu polagano mu se vrati kroz neki
golemi vremenski prostor, nerasvijetljen, neosjetljiv,
neivljen. Oko njega se sloi odvratan prizor, prostaki
naglasak, zapaljeni plinski ici u trgovinama, zadah
ribe i alkohola i mokre pilovine, mukarci i ene u
pokretu. Neka je starica s kanticom ulja za
podmazivanje u ruci upravo htjela prijei ulicu. On se
sagne i zapita je ima li u blizini kakva kapelica.
Kapelica, gospodine? Da, gospodine. Kapelica u
Crkvenoj ulici.
Crkvena?
Ona premjesti limenku u drugu ruku i uputi ga; i kad
je ona ispruila smrdljivu naboranu desnu ruku ispod
ruba rupca, on se sagne jo dublje k njoj, rastuen i
utjeen njenim glasom.
Hvala.
Nema na emu, gospodine.

Svijee su na glavnom oltaru bile ugaene, ali miris

je tamjana jo uvijek lebdio u tamnoj lai. Bradati
radnici pobonih lica iznosili su nebnicu kroz pokrajnja
vrata, crkvenjak im je pomagao tihim kretnjama i
rijeima. Jo je nekoliko vjernika stajalo molei se pred
pokrajnjim oltarima ili kleei u klupama blizu
ispovjedaonica. On se plaljivo priblii i klekne u
posljednju klupu, zahvalan zbog mira i tiine i mirisnog
crkvenog sumraka. Daska na kojoj je kleao bila je uska
i izlizana, a oni koji su kleali blizu njega bili su ponizni
sljedbenici Isusovi. I Isus je bio roen u siromatvu i
radio u tesarskoj radionici, reui daske i struui ih, i
najprije je siromanim ribarima govorio o kraljevstvu
bojem, nauavajui tako sve ljude da budu krotka i
ponizna srca.
Sagnuo je glavu na ruke pozivajui svoje srce neka
bude krotko i ponizno, kako bi bio kao oni koji su kleali
kraj njega i kako bi njegova molitva bila primljena kao i
njihove. Molio se kraj njih, ali to je bilo teko. Dua mu
je bila neista od grijeha, i on se nije usudio moliti
oprotenje priprostim ufanjem onih koje je Isus
tajanstvenim bojim putovima prve pozvao k sebi,
tesare, ribare, siromane i obine ljude koji su se bavili
priprostim obrtom, koji su rukovali drvom obraujui ga,
koji su strpljivo krpali svoje mree.
Neki visoki lik doe niz pobonu lau, i pokajnici se
uskomeaju: i on u posljednji trenutak, naglo
pogledavi, ugleda dugu sijedu bradu i smeu odoru
kapucina. Sveenik ue u svoj pregradak i nestane s
vida. Dva pokajnika ustanu i uu u ispovjedaonice s
obiju strana. Drveni se zaklopac otvori i tihi mrmor
glasova narui tiinu.
Krv mu zamrmori u ilama, mrmorei poput grenog
grada zazvanog oda sna da saslua svoju osudu.
Malene su vatrene iskre i prah pepela padali tiho,

sputajui se na kue ljudi. Oni se uskomeae budei

se oda sna, uzbunjeni vruim zrakom.
Zaklopac se zatvori. Pokajnik se pojavi iz pobone
ispovjedaonice. Drugi se zaklopac otvori. Neka ena
ue tiho i edno onamo gdje je kleao prvi pokajnik.
Opet odjeknu tihi mrmor.
Jo uvijek je mogao izii iz kapelice. Mogao je ustati
i, korak po korak, tiho izii, a onda potrati, trati, brzo
trati tamnim ulicama. Jo je uvijek mogao pobjei od
sramote. Da je poinio bilo kakav strahoviti zloin,
samo ne taj grijeh! Da je bilo umorstvo! Malene su
uarene iskre padale i dodirivale ga posvuda, sramotne
misli, sramotne rijei, sramotna djela. Stid ga je posve
prekrio, poput sitnog uarenog pepela to neprestano
pada. Kazati to rijeima! Njegova dua, guei se
bespomona, prestala bi postojati.
Zaklopac se zatvori. Pokajnik izie s druge strane
ispovjedaonice. Suprotni se zaklopac otvori. Neki
pokajnik ue onamo odakle je iziao drugi pokajnik. Tihi
um apta izvije se u oblaiima pare iz ispovjedaonice.
Bila je to ona ena: tihi oblaii apta, tiha para apta,
apui i nestajui.
Ponizno, tajno, zaklonjen drvenim osloncem za ruke,
on se akom udarao o grudi. Sjedinit e se s drugima i s
Bogom. Ljubit e svoga susjeda. Ljubit e Boga koji ga
je stvorio i ljubio. Kleat e i molit e se s drugima i biti
sretan. Bog e odozgo gledati njega i njih i sve ih ljubiti.
Tako je lako bilo biti dobar. Boji je jaram bio sladak i
lagan. Bolje bi bilo da nije nikad grijeio, da je uvijek
ostao dijete, jer Bog ljubi malenu djecu i puta ih k sebi.
Strano je i tuno grijeiti. Ali Bog je milostiv prema
jadnim grenicima koji se iskreno kaju. Koliko li je istine
u tom! To je uistinu dobrota.

Zaklopac se nenadano zatvori. Pokajnik izide. Idui

je bio on. Ustane uplaen i naslijepo ue u
ispovjedaonicu.
Napokon je dolo do toga. Klekne u tihom mraku i
digne oi prema bijelom raspelu to je visilo iznad
njega. Bog moe vidjeti da se on kaje. Ispovjedit e sve
svoje grijehe. Njegova e ispovijed biti duga, duga.
Onda e svi u kapelici znati kakav je on bio grenik.
Neka znaju. Istina je. Ali Bog je obeao da e mu
oprostiti ako se pokaje. On se kaje. Sklopi ruke i digne
ih prema onom bijelom liku, molei se svojim
zamuenim oima, molei se itavim svojim uzdrhtalih
tijelom, ljuljajui glavu amo-tamo poput kakva
izgubljena stvora, molei se plaljivim usnicama.
Kajem se! Kajem se! O kajem se!
Zaklopac se kljocnuvi otvori, a njegovo srce
poskoi u grudima. Uz reetku je bilo lice starog
sveenika, okrenuto od njega, poduprto o ruku. On se
prekrii zamoli sveenika da ga blagoslovi, jer je
zgrijeio. On da, sagnuvi glavu, uplaeno izgovori
Confiteor. Pri rijeima moj preveliki grijeh umukne,
ostavi bez daha
Koliko je vremena prolo od tvoje posljednje
ispovijedi, dijete moje?
Mnogo, oe.
Mjesec dana, dijete moje?
Vie, oe.
Tri mjeseca, dijete moje?
Vie, oe?
est mjeseci?
Osam mjeseci, oe.
Poeo je. Sveenik zapita:
A ega se sjea otad?

On pone ispovijedati svoje grijehe: proputene

mise, neizgovorene molitve, lai.
Jo to, dijete moje?
Grijesi
srdbe,
zavisti,
lakomosti,
tatine,
neposlunosti.
Jo to, dijete moje?
Lijenost.
Jo to, moje dijete?
Nije bilo pomoi. On promrmlja:
Ja... poinio sam grijeh bluda, oe.
Sveenik ne okrene glavu.
Sam sa sobom, moje dijete?
I... s drugima.
Sa enama, dijete moje?
Da, oe.
Jesu li to bile udate ene, moje dijete?
Nije znao. Grijesi su mu kapali niz usnice, jedan po
jedan, kapali u sramotnim kapima iz njegove due
poput gnoja i iscjetka iz rane, gnusna struja poroka.
Posljednji grijesi kapali su sporo, prljavo. Vie nije bilo
to kazati. Sagne glavu, savladan.
Sveenik je utio. Onda zapita:
Koliko ti je godina, dijete moje?
esnaest, oe.
Sveenik proe nekoliko puta rukom po svom licu.
Onda, poduprijevi elo rukama, nagne se prema
reetki i, jo uvijek odvraajui pogled, pone polagano
govoriti. Glas mu je bio umoran i star.
Ti si vrlo mlad, dijete moje ree i dopusti mi
da te zamolim da se odrekne toga grijeha. To je
strahovit grijeh. Ubija tijelo i ubija duu. To je uzrok
mnogim zloinima i nesreama. Odrekni ga se, moje

dijete, za ljubav boju. To je neasno i nemuevno. Ne

moe znati kamo e te odvesti ta nesretna navika, ni
gdje e se okrenuti protiv tebe. Dokle god tako grijei,
jadno moje dijete. Bog nee ni najmanje mariti za tebe.
Moli se naoj Majci Mariji neka ti pomogne. Ona e ti
pomoi, moje dijete. Moli se naoj blaenoj Gospi, kad ti
taj grijeh padne na um. Siguran sam da e to uiniti,
zar ne? Ti se za sve ove grijehe kaje. Siguran sam da
se kaje. A sad e obeati Bogu da ga Njegovom
svetom milou nikad vie nee uvrijediti ovim
bezbonim grijehom. Dat e Bogu ovo sveano
obeanje, zar ne?
Da, oe.
Taj je stari i umorni glas padao poput blage kie na
njegovo uzbibano spreno srce. Kako li je to bilo ugodno
i tuno!
Uini tako, jadno moje dijete. avao te je skrenuo
s pravog puta. Otjeraj ga natrag u pakao, kad pokua
tako obeastiti tvoje tijelo... onog odvratnog duha koji
mrzi naeg Gospodina. Sad obeaj Bogu da e se
odrei toga grijeha, tog nesretnog, nesretnog grijeha.
Zaslijepljen suzama i svjetlou bojeg milosra, on
sagne glavu i zauje ozbiljne rijei odrjeenja i ugleda
kako se sveenikova ruka podignula nad njim u znak
oprotenja.
Bog te blagoslovio, moje dijete. Moli se za mene.
On klekne da izgovori svoju pokoru, molei se u
kutu tamne lae: i njegove se molitve uzdignu prema
nebu iz njegova oienog srca poput miomirisa to se
izvija iz srca bijele rue.
Blatne su ulice bile vedre. Hodao je kui svjestan
neke nevidljive milosti to mu je proela i oteretila
udove. Unato svemu on je to uinio. Ispovijedio se i
Bog mu je oprostio. Njegova je dua opet postala ista i
sveta, sveta i sretna.

Lijepo bi bilo umrijeti, ako to bude boja volja. Lijepo

je bilo ivjeti, ako je to boja volja, s drugima ivjeti u
milosti ivotom mira i kreposti i strpljivosti.
Sjedio je uz vatru u kuhinji ne usuujui se govoriti
od sree. Do tog trenutka nije znao kako lijep i miran
moe biti ivot. Zeleni etverokut papira privren oko
svjetiljke bacao je blagu sjenu. Na ormaru za posude
stajao je tanjur s kobasicama i bijeli puding, a na polici
su bila jaja. Zacijelo je to bilo namijenjeno za zajutrak
nakon priesti u kapelici kolida. Bijeli puding i jaja i
kobasice i alica aja. Kako li je, uostalom, ivot bio lijep
i jednostavan! I cijeli je ivot bio pred njim.
Sanjarei zaspi. Sanjarei ustane i zamijeti da je
jutro. Sanjarei poe u tiho jutro prema kolidu.
Svi su djeaci bili tamo, kleei na svojim mjestima.
Klekne meu njih, sretan i bojaljiv. Oltar je bio krcat
miomirisnim hrpama bijelog cvijea: a u jutarnjem su
svjetlu blijedi plamenovi svijea meu bijelim
cvjetovima bili jasni i tihi kao njegova dua.
Kleao je pred oltarom sa svojim suuenicima drei
s njima oltarnik iznad ive ograde ruku. Njegove su ruke
drhtale, i dua mu je zadrhtala kad je uo sveenika
gdje s ciborijem ide od priesnika do priesnika.
Corpus Domini nostri.
Moe li to biti? On je tamo kleao bezgrean i plah; i
on e primiti hostiju na svoj jezik i Bog e ui u njegovo
oieno tijelo.
In vitam aeternam. Amen.
Novi ivot! ivot u milosti i kreposti i srei! Bila je to
zbilja. To nije bio san od kojega e se probuditi. Prolost
je prola.
Corpus Domini nostri.
Ciborij je stigao k njemu.

IV
Nedjelja je bila posveena otajstvu svetoga Trojstva,
ponedjeljak Duhu svetom, utorak anelima uvarima,
srijeda svetom Josipu, etvrtak presvetom oltarskom
sakramentu, petak mukama Isusovim, subota blaenoj
Djevici Mariji.
Svako se jutro nanovo posveivao pred kojom
svetom slikom ili otajstvom. Dan mu je poinjao
junakim rtvovanjem svakog trenutka misli ili djela
elji vrhovnog sveenika i ranom misom. Hladan jutarnji
zrak otrio je njegovu odlunu pobonost; i esto bi,
kleei meu malobrojnim vjernicima pred pobonim
oltarom, pratei u svom molitveniku s umetnutim istim
listovima sveenikovo mrmljanje, pogledao na trenutak
prema sveano odjenutom liku u tami izmeu dviju
svijea, to su predstavljale Stari i Novi zavjet, i
zamiljao da klei pri misi u katakombama.
Svagdanji mu je ivot bio podijeljen u podruja
pobonosti. Za due u istilitu neumorno je pomou
uzdaha i molitava gomilao itava stoljea dana i
etrdesetnica i godina oprosta; ipak duhovni trijumf, to
ga je osjetio postiui s lakoom tolika basnoslovna
stoljea kanonskih pokora, nije posve naplatio njegovu
molitvenu revnost, jer nikad nije mogao doznati koliko
je zagovorom smanjio vremensku kaznu izmuenim
duama: i bojei se da njegova pokora s obzirom na
vatru u istilitu, to se od paklene vatre razlikuje samo
time to nije vjena, ne bi moda koristila vie od kapi
vode, svoju je duu tjerao svakog dana u sve veem
krugu suvinih dobrih djela.

Svaki dio njegova dana, razdijeljen prema onom to

je sada drao dunostima svoga poloaja u ivotu,
kruio je oko vlastitog sredita duhovne energije. inilo
mu se da mu se ivot pribliio vjenosti; svaka misao,
rije i djelo, svaki trenutak svijesti kao da je blistavo
vibrirao i u nebu: a njegov je osjeaj takva neposredna
odjeka kadto bio tako iv te mu se inilo da osjea
kako mu dua u pobonosti prstima pritie tipke velike
registarske blagajne i da vidi kako svota njegova utrka
odmah odlazi u nebo, ne kao brojka, ve kao njeni stup
tamjana ili kao vitki cvijet.
I krunice to ih je neprestano molio krunicu je,
naime, nosio nesmotanu u depu hlaa kako bi je
mogao moliti hodajui ulicama pretvarale su se u
cvjetne vjenie tako neodreeno nezemaljskog tkanja
da su mu se inili tako bezbojni i bezmirisni kao to su
bili bezimeni. Svakom je od svoje tri dnevne krunice
molio da bi mu dua ojaala u svakoj od triju teolokih
kreposti, u vjeri u Oca koji ga je stvorio, u ufanju u Sina
koji ga je izbavio i u ljubavi prema Duhu svetom koji ga
je oistio od grijeha, i tu je trokratnu trostruku molitvu
upuivao Trima osobama putem Marije u ime njena
otajstva, radosnog, alosnog i slavnog.
Nadalje je svaki od sedam dana u tjednu molio da bi
jedan od sedam darova svetoga Duha siao na njegovu
duu, i svaki je dan iz nje tjerao sedam smrtnih grijeha
kojima se ona uprljala u prolosti; i za svaki je dar molio
u odreeni dan, uvjeren da e sii na nj, premda mu se
kadto inilo neobino da bi mudrost i spoznaja i znanje
bili po prirodi tako razliiti da bi se za svako od toga
trebalo moliti zasebno. Ipak je vjerovao da e u nekom
buduem stanju njegova duhovnog razvitka ova
potekoa biti uklonjena, kad mu se grena dua
uzdigne iz svoje slabosti i kad je prosvijetli Trea osoba
presvetog Trojstva. Sve je to vjerovao tim vie, i s
uzbuenjem, zbog boanskog mraka i tiine u kojoj je

prebivao nevidljivi Paraklet, kojega su znamenja bila

golubica i silni vjetar, protiv koga je grijeiti bio grijeh
bez oprotenja, vjeno, misteriozno, tajno Bie kojemu
su sveenici, kao Bogu, jedanput godinje sluili misu
odjeveni u grimiz plamenih jezika.
Slikoviti opisi kojima su narav i srodstvo Triju osoba
Trojstva bili tamno osjenani u pobonim knjigama to
ih je itao Otac koji u svoj vjenosti kao u ogledalu
promatra svoje boansko savrenstvo i tako vjeno raa
vjenoga Sina, i sveti Duh koji za svu vjenost potjee iz
Oca i Sina bili su prihvatljiviji njegovu umu zbog
njihove velianstvene nerazumljivosti, nego to je to
bila jednostavna injenica da je Bog za svu vjenost
ljubio njegovu duu, stoljeima prije nego to se rodio
na svijet, stoljeima prije nego to je i sam svijet
postojao.
uo je gdje s pozornice i s propovjedaonice sveano
izgovaraju nazive ljubavnih strasti i mrnje, naao ih je
sveano izloene u knjigama, pa se pitao zato njegova
dua nije kadra dati im utoite u svako doba ili zato
ne moe prisiliti svoje usnice da uvjerljivo izuste njihove
nazive. esto bi ga obuzela kratka srdba, ali nikad nije
bio kadar da od nje naini neku trajnu strast, i uvijek je
osjeao kako izlazi iz tog stanja kao da mu se tijelo s
lakoom izvlai iz neke vanjske koe ili ljuske. Osjeao
je kako neto jedva zamjetljivo, tamno i umorei
prodire u njegovo bie i u njemu uie neku kratku
poronu poudu: izmaknuo je i tom zahvatu, i duh mu
je ostao bistar i ravnoduan. To je, inilo se, bila jedina
ljubav, i to je bila jedina mrnja kojima je njegova dua
mogla dati utoite.
Ali vie nije mogao ne vjerovati u stvarnost ljubavi,
jer je sam Bog iz sve vjenosti ljubio ba njegovu duu
boanskom ljubavi. Postepeno, kako mu se dua
obogatila duhovnim znanjem, razabrao je da cijeli svijet
poprima golemi simetrini izraz boje moi i ljubavi.

ivot je postao boanski dar za iji svaki trenutak i

osjeanje bio to i pogled na jedan jedini list na grani
kojega stabla njegova dua mora slaviti i hvaliti
Darovatelja. Svijet, uza svu svoju vrstu tvarnost i
sloenost, nije vie postojao u njegovoj dui osim kao
teorem boanske moi i ljubavi i sveobuhvatnosti. Taj
osjeaj boanskog smisla cijele prirode, darovan
njegovoj dui, bio je tako potpun i nesumnjiv da je
jedva mogao razumjeti zato je uope potrebno da on i
dalje ivi. Ipak, to je bio dio boanske promisli, i on se
nije usudio pitati kakva je korist od toga, osobito ne on
izmeu svih drugih koji je grijeio tako duboko i tako
runo protiv tog boanskog cilja. Njegova dua,
poniena spoznajom te vjene posvudanje savrene
stvarnosti skrueno je opet prihvatila svoj teret
pobonosti, misa i molitava i sakramenata i trapljenja, i
tek onda, po prvi put otkako je razmiljao o velikoj tajni
ljubavi, osjetio je u sebi neko toplo gibanje slino
micanju novoroenog ivota ili kreposti same due.
Zanosni odnos prema svetoj umjetnosti, uzdignute i
rairene ruke, razmaknute usnice i oi kao u ovjeka
koji se onesvjeuje postali su mu slika due u molitvi,
poniene i klonule pred svojim Stvoriteljem.
Ali on je bio upozoren na opasnosti duhovnog ushita
i nije sebi doputao da odustane i od najmanje ili
najnie pobonosti, trudei se takoer da trajnim
trapljenjem radije ukloni grenu prolost negoli da
stekne svetost skopanu s opasnou. Svako od
njegovih osjetila bilo je podvrgnuto strogoj stezi. Kako
bi trapio osjetilo vida, u pravilu je hodao ulicom
oborenih oiju, ne gledajui ni desno ni lijevo, i nikad se
ne osvrui. Njegove su se oi klonile da se sretnu s
oima ena. Isto tako ih je povremeno nekom
nenadanom snagom volje prijeio da gledaju tako to bi
ih digao uvis usred neke nedovrene reenice i zaklopio
knjigu. Kako bi trapio sluh, nije obuzdavao svoj glas koji
se ba onda mijenjao, a nije ni pjevao ni zvidao ni

kuao pobjei od zvukova to su mu bolno razdraivali

ivce, kao to je zvuk otrenja noeva brusom, zvek
lopatice pri skupljanju pepela i lupa pri ienju
prostiraa. Trapiti njuh bilo je tee, jer nije osjeao
nikakve nagonske odvratnosti prema loim mirisima,
bili to mirisi vanjskog svijeta, kao to je zadah gnoja i
katrana ili mirisi vlastite osobe, s kojima je pravio
mnoge neobine usporedbe i pokuse. Napokon je otkrio
da je jedini miris protiv kojeg se njegovo osjetilo njuha
bunilo, bio stanovit riblji smrad ustajale mokrae i kad
je god bilo mogue, izlagao se tom neugodnom zadahu.
Kako bi trapio okus, pazio je na stroge obiaje pri stolu,
doslovce se pridravao svih crkvenih postova i nastojao
odvratiti misli od okusa pojedinih jela. Meutim se
najustrajnijom genijalnom matom posvetio trapljenju
opipa. Nikad nije svjesno mijenjao svoj poloaj u
postelji, sjedio je u najneudobnijim poloajima, strpljivo
podnosio svaki svrbe i bol, uklanjao se vatri, kleao za
cijele mise osim pri evanelju, ostavljao dio vrata i lice
neotrte kako bi ih zrak mogao nadraiti i, kad god ne bi
molio krunicu, ruke je drao ukoeno sputene niz
bokove, poput trkaa a nikad u depovima ili
preklopljene na leima.
Nije dolazio u napast da smrtno grijei. Iznenadio
se, meutim, otkrivi da je na kraju svojih zamrenih
pobonosti i samosvladavanja bio tako lako izloen na
milost i nemilost djejim i nedostojnim manama.
Molitve i postovi malo su mu koristili pri zatomljivanju
srdbe kad bi uo svoju majku gdje kie, ili kad bi ga
ometali u pobonostima. Bio mu je potreban golem
napor volje da nadvlada tenju to ga je nagonila da da
oduka takvoj razdraenosti. Vraale su mu se u
sjeanje slike provale svagdanje srdbe to ih je esto
znao zamijetiti u svojih profesora, njihova grevito
stegnuta usta, stisnute usnice i zarumenjeni obrazi, i
obeshrabrivala ga je ta usporedba unato svom
njegovom vrenju poniznosti. Bilo mu je tee od svakog

posta ili molitve da svoj ivot stopi sa zajednikim

strujanjem drugih ivota, i njegov neprestani neuspjeh
da to uini na svoje zadovoljstvo napokon je u njegovoj
dui izazvao osjeaj duhovne presahlosti, zajedno s
porastom sumnji i neodlunosti. Dua mu je prolazila
kroz razdoblje oaja u kojem kao da su se i sakramenti
pretvorili u presahnule izvore. Ispovijed mu je postala
kanal kroz koji su bjeale savjesno shvaene i
neokajane mane. Njegovo sadanje primanje priesti
nije mu prualo one iste oslobaajue trenutke
djevianske samopredaje, koje su mu kadto znala
pruiti ona duhovna sjedinjenja nakon nekih pribivanja
Svetom sakramentu. Knjiga kojom se sluio za ovih
pribivanja bila je neka stara zanemarena knjiga, to ju
je napisao sveti Alfonzo Liguori, izblijedjelih slova i
poutjelih listova mrljavih od vlage. Kao da je neki
izblijedjeli svijet vatrene ljubavi i djevianskih
responzorija uskrsnuo pred njegovom duom itajui
stranice te knjige na kojoj su kieni hvalospjevi bili
isprepleteni molitvama priesnika. Kao da je neki
neujni glas milovao duu, nadijevajui joj ljupka imena
i ukrase, pozivajui je da ustane, i poe kao na zaruke i
da gleda kao zarunica s Amane i leopardskih brda; a
dua kao da je odgovarala istim neujnim glasom
predajui se: Inter ubera mea commorabitur.
Ta zamisao predaje opasno je privlaila njegov um,
sada kad je osjetio da mu je dua ponovno opsjednuta
ustrajnim glasovima puti to su mu se svojim mrmorom
opet poeli javljati za njegovih molitava i razmiljanja.
To mu je saznanje dalo neki silni osjeaj moi da samo
jednim inom pristanka, brzinom misli, moe razoriti
sve to je postigao. Kao da je osjeao neku plimu to
nadolazi prema njegovim bosim nogama i kao da eka
da prvi maleni plaljivi beumni vali dodirne njegovu
grozniavu kou. A tada, gotovo u trenutku toga dodira,
gotovo na rubu grenog pristanka, zatekao bi se gdje
stoji daleko od plime, na suhom alu, spaen

nenadanim inom volje ili brzom kratkom molitvom: i

gledajui u daljini srebrnu crtu plime, to je ponovno
poela polagano napredovati prema njegovim nogama,
neki novi ushit snage i zadovoljstva potrese mu duu,
znajui da se nije predao ni unitio sve.
Kad je mnogo puta tako izmaknuo bujici napasti,
zabrine se i zapita nee li mu malo-pomalo biti
ugrabljena milost to je nije htio izgubiti. Jasna
izvjesnost vlastite nedodirljivosti zamutila se i na njeno
je mjesto doao nejasni strah da mu je dua nehotice
uistinu ve pala. S mukom je ponovno stekao staru
svijest o svom stanju milosti, uvjeravajui se da se u
svakoj napasti molio Bogu i da mu je milost za koju je
molio zacijelo dana, tim vie to ju je i Bog morao dati.
Upravo su mu napokon uestalost i estina napasti
otkrivale istinu o iskuenjima svetaca o kojima je
sluao. Uestale i estoke napasti bile su dokaz da
tvrava due nije pala i da avao bjesni ne bi li je
sruio.
Ispovijedajui svoje sumnje i neodlunost, koju
trenutanu nepanju
za molitve,
neki poticaj
beznaajne srdbe u dui ili neznatnu svojeglavost u
rijei i djelu, esto bi ga njegov ispovjednik pozvao neka
navede koji grijeh u svom prolom ivotu, prije nego to
mu je dan oprost. On bi ih navodio ponizno i stidljivo,
ponovno se kajui. Osjeao je ponienje i stid pri
pomisli da se nikad nee posve osloboditi toga, kako
god ivio sveto ili kakve god stekao vrline ili
savrenstvo. Neki nemirni osjeaj krivnje bio je u njega
uvijek prisutan: ispovijedio bi se i pokajao i dobio
oprost, ispovijedio se i ponovo pokajao i ponovo dobio
oprost uzalud. Moda ona prva nagla ispovije, to ju
je iz njega iznudio strah od pakla, nije bila valjana?
Moda zabrinut samo radi prokletstva to mu je prijetilo
nije osjeao iskreno kajanje zbog svog grijeha? Ali
najsigurniji znak da je njegova ispovijed bila valjana i da

se iskreno pokajao zbog svoga grijeha bilo je, znao je,

poboljanje njegova ivota.
Zar nisam popravio svoj ivot? pitao se.
***
Ravnatelj je stajao u udubljenju prozora okrenuvi
lea prema svjetlosti, naslanjajui se laktom na smeu
rebrenicu i, govorei i smijeei se, polagano ljuljao i
savijao konopac druge rebrenice. Stephen je stajao
pred njim promatrajui as nestajanje dugotrajne ljetne
dnevne svjetlosti iznad krovova, as polagane spretne
pokrete sveenikovih prstiju. Sveenikovo je lice bilo
posve u sjeni, ali je blijedo danje svjetlo iza njega
osvjetljivalo duboke sljepoonice i krivine lubanje.
Stephen je takoer sluao naglasak i stanke u
sveenikovu glasu dok je ozbiljno i srdano govorio o
nevanim predmetima, o praznicima to su upravo
zavrili, o kolidima reda u inozemstvu, o premjetajima
profesora. Ozbiljni i srdani glas nastavljao je mirno
svoje pripovijedanje, a Stephen se u stankama osjeao
obvezan da ga ponovno potakne uljudnim pitanjima.
Znao je da je to pripovijedanje neki uvod i da njegov
um eka nastavak. Otkako je primio ravnateljev poziv,
misli su mu se naprezale da otkriju znaenje tog poziva;
i za duga nemirna vremena to ga je proveo sjedei u
sobi za razgovor i ekajui ravnatelja, oi su mu lutale
od jedne do druge ozbiljne slike po zidovima, a misao
lutala od jedne do druge pretpostavke sve dok mu
svrha ovog poziva nije postala gotovo jasna. A onda,
upravo kad je zaelio da kakav nepredvieni razlog
sprijei ravnateljev dolazak, ou okretanje ruice na
vratima i utanje sutane.
Ravnatelj je poeo govoriti o dominikanskim i
franjevakim redovima i o prijateljstvu izmeu svetoga

Tome i svetoga Bonaventure. Kapucinski habit, drao je,

bio je malo previe...
Stephenovo
je
lice
uzvratilo
sveenikov
blagonakloni smijeak i, kako nije elio izraziti svoje
miljenje, neznatno i neodluno pomaknu usne.
Mislim nastavi ravnatelj da se sad meu
samim kapucinima govori neto o njegovu ukidanju, i o
povoenju za primjerom drugih franjevaca.
Drim da e ga zadrati u samostanu ree
Stephen.
O, svakako ree ravnatelj. On je u
samostanu posve u redu, ali uistinu drim da bi ga za
ulicu bilo bolje ukinuti, zar ne?
Pretpostavljam da je nezgodan.
Dakako, dakako. Zamisli samo, kad sam bio u
Belgiji vidio sam ih gdje se po svakom vremenu voze na
dvokolici s onom suknjom smotanom oko koljena! Bilo
je to uistinu smijeno. U Belgiji ih zovu les jupes.
Samoglasnik je bio iskrivljen i nerazgovijetan.
Kako ih zovu?
Les jupes.
O!
Stephen odvrati smijekom na smijeak to ga nije
mogao vidjeti na sveenikovu zasjenjenom licu, kojega
je slika ili privienje brzo proletjelo njegovim umom kad
je zamijetio tihi oprezni naglasak. Mirno je zurio preda
se u blijedo nebo, obradovan veernjom svjeinom i
slabom utom svjetlou, koja je sakrila neznatno
rumenilo to se rasplamsalo na njegovim obrazima.
Nazivi dijelova enske odjee ili stanovitih mekanih i
njenih tkanina od kojih su bili nainjeni, uvijek su mu u
svijest dovodili neki njeni i greni miomiris. Kao djeak
je zamiljao uzde kojima su upravljali konjima kao uske
svilene vrpce, i uasnuo se kad je u Stradbrooku

dotaknuo masnu kou orme. Takoer se uasnuo kad je

po prvi put osjetio pod drhtavim prstima njeno tkivo
enske arape, jer ne zadravi u pameti nita od
svega to je itao, osim onoga to mu se inilo jekom ili
proroanstvom vlastita stanja samo se usred blagih
izraza ili u njenoruiastim tkaninama usudio zamisliti
duu ili tijelo ene u kojem se odvijao njeni ivot.
Meutim je ona rije na sveenikovim usnicama bila
nepristojna, jer je znao da sveenik ne bi trebao olako
govoriti o tom predmetu. Rije je bila izgovorena
namjerno olako, i osjetio je da su zasjenjene oi
ispitivale njegovo lice. to god bi uo ili itao o
lukavosti isusovaca, iskreno je odbacivao, jer to nije bio
plod njegova iskustva. Njegovi profesori, ak i kad ga
nisu privlaili, uvijek su mu se inili pametnim i
ozbiljnim sveenicima, atletskim i oduevljenim
prefektima. Zamiljao ih je kao ljude koji ustro peru
svoja tijela studenom vodom i nose isto hladno rublje.
Za svih onih godina, to ih je proivio meu njima u
Clongowesu i Belvedereu, bio je samo dva puta iiban i,
unato tome to je to bilo nepravedno, znao je da je i
esto izmaknuo kazni. Za svih tih godina nikad nije uo
ni od kojeg svog profesora kakvu neumjesnu rije: uili
su ga kranski nauk i nukali neka ivi dobrim ivotom,
a kad je teko sagrijeio ba oni su ga vratili u stanje
milosti. Njihova je nazonost u njega izazivala sumnju u
sebe dok je bio nespretni djeak u Clongowesu, a
takoer i dok je zauzimao svoj dvosmisleni poloaj u
Belvedereu. Taj mu je osjeaj ostao sve do posljednje
godine kolovanja. Ni jednom nije bio neposluan, a nije
doputao ni da ga buntovni drugovi odvrate od njegove
uobiajene tihe poslunosti: ak i kad bi posumnjao u
neku tvrdnju kojeg profesora, nikad si nije sebi dopustio
slobodu da otvoreno posumnja. U posljednje su vrijeme
neka njihova miljenja zvuala malo djetinjasto u
njegovim uima i u njega izazivala osjeaj tuge i
saaljenja, kao da polagano izlazi iz nekog svijeta na

koji se priuio i kao da posljednji put uje njegov jezik.

Kad su se jednog dana neki djeaci skupili oko nekog
sveenika pod natkrivenim prostorom blizu kapelice,
uo je kako sveenik govori:
Vjerujem da je lord Macaulay bio ovjek koji po
svoj prilici nije nikad u ivotu smrtno sagrijeio, to jest
nije namjerno smrtno sagrijeio.
Onda je jedan djeak zapitao sveenika nije li Victor
Hugo najvei francuski pisac. Sveenik je odgovorio da
Victor Hugo, otkako se okrenuo protiv crkve, nije nikad
vie pisao ni napola tako dobro kao onda kad je pisao
dok je bio katolik.
Ali ima mnogo uglednih francuskih kritiara
ree sveenik koji dre da u Victora Hugoa, kako god
zacijelo bio velik, nije onako ist francuski stil kao u
Louisa Veuillota.
Neznatno rumenilo, to ga je na Stephenovim
obrazima podjarila sveenikova aluzija, opet je nestalo,
dok su mu oi jo uvijek bile mirno uperene u bezbojno
nebo. Meutim, neka nemirna sumnja zalepra amotamo u njegovoj dui. Zakrabuljena sjeanja brzo su
promicala pred njim: prepoznao je prizore i osobe,
premda je bio svjestan da nije razumio neke bitne
pojedinosti u njima. Vidio je sebe gdje hoda po igralitu
promatrajui sportske igre u Clongowesu i jede slim jim
iz svoje kape za kriket. Neki su isusovci hodali naokolo
po biciklistikoj stazi u drutvu gospoa. Odjeci
izvjesnih izraza, uobiajenih u Clongowesu, razlijegali
su se u zabitnim upljinama njegova mozga.
Ui su mu oslukivale te daleke odjeke usred tiine
sobe za razgovor, kad je postao svjestan da mu se
sveenik obraa drukijim glasom.
Poslao sam danas po tebe, Stephen, jer sam htio
razgovarati s tobom o jednoj vrlo vanoj stvari.
Da, gospodine.

 Jesi li igda osjetio u sebi neki nutarnji poziv?

Stephen razmakne usnice da bi odgovorio da, a
onda nenadano suspregne tu rije. Sveenik ekajui
odgovor doda:
Mislim, jesi li igda osjetio u sebi, u svojoj dui,
elju da stupi u red. Razmisli.
Ponekad sam pomislio na to odvrati Stephen.
Sveenik ispusti iz ruke konopac rebrenice i
sklopivi ruke nasloni ozbiljno podbradak na njih kao da
razmilja.
U kolidu kao to je ovaj ree napokon ima
jedan djeak, ili moda dva, tri djeaka koje Bog poziva
u vjerski ivot. Takav se djeak istie meu svojim
drugovima pobonou, dobrim primjerom to ga prua
drugima. Oni se u njega ugledaju; moda ga drugovi iz
bratovtine izaberu prefektom. I ti si, Stephen, takav
djeak u ovom kolidu, prefekt bratovtine Nae
blaene Gospe. Moda si ti onaj djeak u ovom kolidu
kojega je Bog odluio pozvati k sebi.
Snaan prizvuk ponosa, pojaan ozbiljnou
sveenikova glasa, ubrza kucanje Stephenova srca u
znak odgovora.
Primiti taj poziv nastavi sveenik velika je
ast kojom svemogui Bog odbaruje ovjeka. Ni jedan
kralj ni car na zemlji nemaju moi bojega sveenika. Ni
jedan aneo ili arhaneo na nebu, ni svetac, ak ni
sama blaena Djevica, nemaju moi bojega sveenika:
kljunu mo, mo vezanja i rjeavanja od grijeha, mo
egzorcizma, mo da iz bojih stvorenja istjeruje zle
duhove koji njima ovladaju, mo, ovlatenje da uini da
veliki nebeski Bog sie na oltar i poprimi oblik kruha i
vina. Kakve li strahovite moi, Stephen!
Neki plamen ponovno zatreperi na Stephenovu
obrazu, dok je u tom ponosnom govoru uo odjek
vlastitih ponosnih premiljanja. Kako li je esto

zamiljao sebe kao sveenika koji mirno i skrueno vri

tu strahovitu vlast pred kojom aneli i sveci iskazuju
potovanje! Njegova je dua voljela u potaji prebirati
misli o toj elji. Vidio je sebe, mladog i utljivog
sveenika, kako brzo ulazi u ispovjedaonicu, uspinje se
oltarskim stepenicama, kadi tamjanom, prigiba koljeno,
izvodi nejasne sveenike radnje koje su mu se svidjele
zbog njihove slinosti sa stvarnou i njihove
udaljenosti od nje. U tom maglenom ivotu to ga je
proivljavao u mislima poprimao bi glasove i kretnje to
ih je zamijetio u razliitih sveenika. Prigibao bi koljena
postrance kao ovaj, zanjihao bi samo malo kadionicu
kao onaj, raskrilio bi svoje misniko ruho kao neki trei
dok bi se ponovno okretao k oltaru poto je blagoslovio
narod. A nadasve bi mu se svidjelo da zauzima drugo
mjesto u tim mutnim prizorima svoje mate. Prezao je
od dostojanstva misnika, jer mu se nije svidjelo
zamiljati da sav taj neodreeni sjaj konano svede na
svoju osobu, ili da mu obredom bude dodijeljena tako
jasna i odreena sluba. eznuo je za manje svetim
slubama, da bude odjeven u levitsko ruho podakona
pri velikoj misi, da stoji podalje od oltara, zaboravljen
od ljudi, lea pokrivenih naglavnikom, drei njegovim
naborima pliticu, ili da nakon rtve stoji kao akon u
almatici protkanoj zlatom na stepenici ispod misnika,
sklopljenih ruku i lica okrenuta k narodu, te da zapjeva
recitativ Ite, missa est. Ako je igda vidio sebe kao
misnika, bilo je to kao na slikama mise u njegovoj
djejoj misnoj slikovnici, u crkvi bez vjernika, samo s
anelom rtve, pri golom oltaru, uz asistenciju jednog
akolita koji je jedva bio mlai od njega. Samo u
neodreenim rtvenim ili sakramentalnim radnjama kao
da je njegova volja eljela da se sretne sa stvarnou: a
djelomice ga je upravo nedostatak propisanog obreda
uvijek skuavao do nepokretnosti, bilo da je utnjom
sakrivao njegovu srdbu ili ponos, bilo da je primao
samo ono to je sam elio.

Sad je u smjernoj utnji sasluao sveenikov poziv, a

izmeu rijei je jo jasnije ouo glas to ga je pozivao
neka se priblii, nudei mu otajno znanje i otajnu mo.
Onda e doznati kakav je bio grijeh Simona Magusa i za
koji to grijeh protiv Duha svetoga nema oprotenja.
Doznao bi sakrivene stvari, skrivene drugima, onima
koji su zaeti i roeni kao djeca gnjeva. Doznao bi
grijehe, grene elje i grene misli i grena djela drugih,
sluajui gdje mu ih usnice ena i djevojaka mrmljajui
stidno apuu u njegove ui u ispovjedaonici mrane
kapelice: ali njegova bi dua, postavi tajnovito
nedodirljiva polaganjem ruku pri njegovu zareenju,
ponovno neokaljana pola prema bijelom miru oltara.
Na njegovim rukama, kojima bi podizao i lomio hostiju,
ne bi ostalo ni traga grijehu; na njegovim usnama u
molitvi ne bi ostalo ni traga grijeha koji bi bio uzrokom
da jede i pije na svoje prokletstvo, ne raspoznajui tijelo
Gospodinovo. uvao bi svoje otajno znanje i otajnu
mo, bezgrean i nevin: i zauvijek bi bio sveenik po
odredbi Melkizedekovoj.
Sutra ujutro sluit u misu ree ravnatelj da
bi ti svemogui Bog otkrio Svoju svetu volju. A ti,
Stephen, izmoli devetnicu svom svetom zatitniku,
prvomueniku koji je vrlo utjecajan u Boga, da bi Bog
prosvijetlio tvoj um. Ali mora biti posve siguran,
Stephen, da osjea poziv, jer bi bilo strano kad bi
poslije otkrio da ga uope nema. Jednom sveenik,
zauvijek sveenik, upamti. Tvoj ti katekizam kazuje da
je sakrament Svetoga reda jedan od onih to ih je
mogue primiti samo jedanput, jer on u duu utiskuje
neizbrisivi ig to ga nikad nije mogue izbrisati. Treba
dobro odvagnuti prije, a ne poslije. To je ozbiljno
pitanje, Stephen, jer o njemu moe zavisiti spas tvoje
besmrtne due. Ali molit emo se Bogu zajedno.
On otvori teka vrata predsoblja i prui mu ruku kao
da mu je ve bio drug u duhovnom ivotu. Stephen

izie na prostrano odmorite iznad stepenica i osjeti

milovanje blagog veernjeg zraka. Prema Findlaterovoj
crkvi ila su etiri mladia drei se pod ruku,
zamahujui glavama i stupajui u taktu ivahne
melodije s harmonike svoga predvodnika. Kao to se to
uvijek zbivalo pri prvim nenadanim taktovima, glazba
na trenutak razbije sanjarsko tkivo njegova duha,
rastopivi ga bezbolno i beumno kao to iznenadni val
rastapa djeje kule od pijeska. Nasmijeivi se
otrcanom napjevu, pogleda sveenikovo lice i
razabravi na njemu neki neveseli odraz utonula dana,
polagano povue ruku to je mlako prihvatila to
druenje.
Kad je siao niz stepenice slika nevesele maske na
pragu kolida, na kojoj se odrazio utonuli dan, izbrisala
je njegovo uznemireno ispitivanje samoga sebe. Zatim
je sjena ivota u kolidu svojom ozbiljnou zastrla
njegovu svijest. Bio je to ozbiljan i uredan i hladan ivot
to ga je oekivao, ivot bez materijalnih briga. Zapita
se kako e provesti prvu no novicijata i s kakvim e se
uasom probuditi prvo jutro u spavaonici. Sjeti se
neugodna zadaha dugih hodnika u Clongowesu i
razabere prigueni um upaljena plina. Smjesta je svaki
dio njegova bia poeo zraiti nemir. Zatim mu bilo
pone grozniavo kucati, a amor besmislenih rijei
zbrkano je gonio amo-tamo njegove sreene mish.
Plua su mu se nadimala i grila kao da je udisao neki
topli vlani nepodnoljivi zrak, i ponovno osjeti zadah
toplog vlanog zraka to je lebdio u kupalitu u
Clongowesu nad sluzavom smeeutom vodom.
Probuen tim uspomenama, neki se prirodni nagon, jai
od odgoja ih pobonosti, raspirivao u njemu pri svakom
pribliavanju tom ivotu, prirodni nagon podmukao i
neprijateljski, i naoruavao ga protiv pristanka. Odbijali
su ga hladnoa i red toga ivota. Vidio je sebe gdje se
die u jutarnjoj studeni i u redu s drugima silazi na ranu
misu i uzalud nastoji molitvama oprijeti se iscrpljujuoj

munini u elucu. Vidio je sebe gdje sjedi za objedom s

ostalim pripadnicima reda u nekom kolidu. to se,
dakle, zbilo s onom duboko ukorijenjenom plahosti koja
ga je prijeila da jede ili pije pod tuim krovom? to se
zbilo s ponosom njegova duha koji je uvijek u njega
budio shvaanje samoga sebe kao bia koje stoji po
strani u svakom poretku?
Veleasni Stephen Dedalus, D. I.
Njegovo ime u tom novom ivotu pretoi mu se pred
oima u slova, a tome je slijedila mentalna slika nekog
neodreenog lica ili boje lica. Boja je blijedjela, a onda
postajala ivahna kao neki promjenljivi odsjev mutne
ciglastocrvene boje. Je li to ono sirovocrvenkasto
rumenilo to ga je tako esto viao u zimska jutra na
izbrijanim podbracima sveenika? Lice je bilo bezoko i
zlovoljno i pobono, protkano ruiastom bojom
priguene srdbe. Nije li to bilo duevno privienje lica
jednog isusovca kojega su neki djeaci nazivali Ispijeno
lice, a drugi Campbell Podmuklica?
U taj je as prolazio kraj isusovakog doma u
Gardiner Streetu, i rastreseno se zapita koji bi prozor
bio njegov, ako igda stupi u red. Onda se zaudi
neodreenosti svoga pitanja, udaljenosti svoje due od
onoga to je dotle zamiljao njenim svetitem, slabosti
te moi to ga je tolike godine drala u redu i
poslunosti, kad Je jednom takav konani i neopozivi
njegov in zaprijetio da e zauvijek, u vremenu i
vjenosti, unititi njegovu slobodu. Glas ravnatelja,
istiui ponosne zahtjeve crkve i otajstvenost i mo
sveenikog zvanja, tupo je odjekivao u njegovu
sjeanju. Dua mu nije bila tamo da to uje i pozdravi, i
znao je sad da se ono nukanje, to ga je sluao, ve
pretvorilo u neku ispraznu formalnu pripovijest. On
nee nikad kao sveenik zamahivati kadionicom pred
svetohranitem Njegova je sudbina bila kloniti se
drutvenih ili vjerskih redova. Mudrost sveenikog

poziva nije ga dirnula u ivac. Njemu je sueno da

stekne vlastitu mudrost daleko od drugih ili da ui od
mudrosti drugih lutajui sam meu stupicama svijeta.
Stupice svijeta su putovi grijeha. On e pasti. Jo
nije pao, ali e u nekom trenutku aptom pasti. Teko je
bilo ne pasti, preteko: i osjeti tihi pad svoje due, to
e se zbiti u nekom trenutku u budunosti, padat e,
pada, ali jo nije pala, jo je uspravna, ali tek to nije
pala.
Prijee mostom preko rijeke Tolke i hladno na
trenutak skrene pogled prema blijedomodrom svetitu
blaene Djevice to je kao ptija kuica na stupu stajalo
usred nekog naselja siromanih kuica izgraenog
poput zaseoka. Onda, skrenuvi nalijevo, poe putom
to je vodio prema njegovom domu. Slabi kiseli zadah
sagnjilog kupusa iz povrtnjaka zapahne ga na uzvisini
nad rijekom. Nasmijei se pomislivi kako e taj nered,
loe gospodarenje i zbrka u oevoj kui i mrtvilo biljnog
ivota dobiti bitku u njegovoj dui. Onda mu se kratki
smijeh prolomi s usnica pri sjeanju na onog
osamljenog teaka u povrtnjaku iza njihove kue kojega
su nazivali ovjekom sa eirom. Drugi smijeh, to se
nakon stanke nastavio na prvi, provalio je iz njega
nehotice, kad se sjetio kako je radio ovjek sa eirom,
kako bi redom pogledao na sve etiri strane svijeta, a
onda alosno zabo lopatu u zemlju.
Gurnu nezabravljena vrata trijema i proe kroz
prazni hodnik u kuhinju. Njegova su braa i sestre sjedili
poredani oko stola. Vrijeme za aj gotovo je ve bilo
prolo i samo je ostatak po drugi put prelivena aja bio
na dnu malenih staklenih vreva i posudica za
marmeladu to su sluile umjesto alica za aj.
Ostavljene korice i grude zaeerena kruha, smee od
aja kojim su bile zalivene, leale su razasute na stolu.
Malene lokvice aja bile su ponegdje na stolu, dok je

no sa slomljenim drkom od slonove kosti bio zaboden

u sredinu razmrvljenog vonog kolaa.
Tuni mirni sivomodri odsjaj umirueg dana prodre
kroz prozor i otvorena vrata prekrivi i ublaivi
iznenadni osjeaj grinje savjesti u Stephenovom srcu.
Sve to je bilo uskraeno njima, njemu je, najstarijem,
bilo dareljivo prueno: ali tihi odsjev veeri nije mu na
njihovim licima otkrio ni traga ogorenja.
Sjedne kraj njih za stol i zapita gdje su otac i majka.
Netko odgovori:
Opotipilipi supu dapa popoglepedapajupu
nepekupu kupuupu.
Opet nova selidba! Neki ga je djeak, imenom
Fallon, u Belvedereu esto znao zapitati glupavo se
smijui zato se tako esto sele. elo mu se na trenutak
podrugljivo namrti sjetivi se ponovo onog glupavog
smijeha pitaoca.
Zapita:
Zato se opet selimo, ako smijem zapitati?
Ona ista sestra odvrati:
Jeper epe napas vlapasnipik ipizbapacipitipi.
Glas njegova najmlaeg brata s onu stranu stola
kraj ognjita zapjeva napjev esto u tihoj noi. Jedan po
jedan pridrue se pjesmi, dok je nije zapjevao cijeli zbor
glasova. Tako bi pjevali satima, pjesmu za pjesmom,
napjev za napjevom, dok se ne bi na obzorju ugasila i
posljednja blijeda zraka svjetlosti, dok se ne bi pojavili
prvi tamni noni oblaci i pala no.
ekao je nekoliko trenutaka sluajui, prije nego to
se i on pridruio pjesmi. S boli u dui oslukivao je
prizvuk umora u njihovim njenim svjeim nedunim
glasovima. ak prije nego to e krenuti na ivotni put,
ve ih je put, inilo se, izmorio.

Sluao je kako je zbor glasova u kuhinji odjekivao i

mnoio se beskrajnom jekom zborova beskrajnih
pokoljenja djece: i uo u svim tim jekama i neki odjek
zvuka umora i boli to se ponavljao. Svi su, inilo se, bili
siti ivota i prije nego to su poeli ivjeti. I sjeti se da je
Newman uo taj prizvuk i u nesavrenim Vergilijevim
stihovima koji poput glasa same Prirode iskazuju tu bol
i umor, a ipak i nadu u bolji ivot, to je oduvijek bilo
ivotno iskustvo njene djece.
***
Vie nije mogao ekati.
Najprije je polagano hodao od vrata Byronove
gostionice do ulaza u Clontarfsku kapelicu, od ulaza u
Clontarfsku kapelicu do vrata Byronove gostionice i
onda opet natrag do kapelice, pa onda opet natrag do
gostionice, koraajui vrlo paljivo po zakrpama na
ploniku, a zatim usklaujui ritam koraka s ritmom
stihova. Proao je cijeli sat otkako je njegov otac uao s
Danom Crosbyjem, tutorom, da bi za nj doznao neto o
sveuilitu. Cijeli je sat ekajui koraao amo tamo: ali
vie nije mogao ekati.
Naglo je krenuo prema Bullu hodajui brzo, kako ga
oev otri zviduk ne bi mogao pozvati natrag; i za
nekoliko je trenutaka preao zavoj kraj policijske
kasarne i bio siguran.
Da, majka se protivila toj zamisli, kako je mogao
razabrati po njenoj nehajnoj utnji. Ali njeno ga je
nepovjerenje jae peklo negoli ponos oev, i hladno je
pomislio kako vidi da vjera, to je venula u njegovoj
dui, u njenim oima sazrijeva i jaa. U njemu je rastao
neki nejasni otpor protiv njenog izdajstva i zamraio mu
um kao neki oblak: a kad je to prolo poput oblaka i kad
mu je um opet postao vedar i njoj posluan, nejasno je i

bez aljenja spoznao da je to bilo prvo tiho odvajanje

njihovih ivota.
Sveuilite! Dakle, izmakao je zovu straara koji su
bili uvari njegova djeatva i kuali ga zadrati kod
sebe, kako bi ostao zavisan o njima i sluio njihovim
ciljevima. Ponos pa zadovoljstvo uzdizali su ga poput
irokih polaganih valova. Cilj za koji je bio roen da mu
slui, a kojega jo nije ugledao, poveo ga je u bijeg
nekim nevidljivim putom: i sad mu je opet dao znak i
pred njim tek to se nisu otvorili novi doivljaji. Uini
mu se da uje zvukove hirovite glazbe to je
odskakivala uvis za jedan ton, a prema dolje za
smanjenu kvartu, uvis za ton, a prema dolje za veliku
tercu, poput trostruko razgranatih plamenova to
hirovito jezik za jezikom plamsaju iz ponone ume. Bio
je to neki vilinski preludij, beskrajan i bezoblian; i kako
je postajao bjenji i bri, plamenovi su iskakali iz takta,
uini mu se da ispod granja i trave uje kako jure divlja
stvorenja pljutei nogama poput kie po liu. Njihove
su noge u tapkavom komeanju prolazile njegovim
mozgom, noge zeeva i kunia, noge jelena i kouta i
antilopa, sve dok ih vie nije uo, sjeajui se samo
neke smione Newmanove kadence: kojih su noge poput
nogu jelenskih, a odozdo ih dre vjene ruke.
Ljepota ove nejasne slike ponovno mu dozove u
pamet dostojanstvo slube to ju je odbio. Za svog je
cijelog djeatva razmiljao o onom to je tako esto
drao svojom sudbinom, a kad je svanuo as da se
pokori pozivu, okrenuo se posluavi neki udljivi
nagon. Sad je od toga prolo dosta vremena: ulje
zareenja nikad nee pomazati njegovo tijelo. Odbio je.
Zato?
Kod Dollymounta skrene s ceste prema moru i
doavi na bijedni drveni most osjeti da mosnice
podrhtavaju od bata nogu u tekim cipelama. Skup
kranske brae vraao se iz Bulla i poeo, dva po dva,

prelaziti preko mosta. Uskoro se cijeli most tresao i

odjekivao. Opora lica prou kraj njega, dva po dva,
pjegava od mora, uta ili crvena ili plavkasta, i kad ih je
htio pogledati mirno i ravnoduno, na njegovu se licu
pojavi slabi trag stida i samilosti. Srdit na sebe pokua
sakriti lice od njihovih oiju oborivi pogled u stranu, u
plitku nemirnu vodu ispod mosta, ali je ipak tamo vidio
odraz njihovih naherenih cilindara i poput vrpce uskih
ovratnika i nestegnute duge sveenike odjee.
Brat Hickey
Brat Quaid
Brat MacArdle
Brat Keogh
Njihova je pobonost zacijelo bila slina njihovim
imenima, njihovim licima, njihovoj odjei, i bilo je
uzalud to je govorio sam sebi da su njihova skromna i
skruena srca moda platila bogatiji danak pobonosti
nego to je njegov igda bio, dar Bogu deset puta
ugodniji od njegove komplicirane pobonosti. Bilo je
uzalud to je nastojao potaknuti sebe da bude
velikoduan prema njima, to je sebi govorio da e oni,
doe li on igda na njihova vrata lien oholosti, izudaran
i u prosjakim prnjama, prema njemu biti velikoduni i
ljubiti ga kao same sebe. Napokon je bilo uzalud gorko
se uvjeravati, protiv vlastitog nepristranog uvjerenja, da
nam zapovijed o ljubavi ne nalae da svoga blinjega
ljubimo kao sama sebe, istom mjerom i jainom ljubavi,
ve da ga ljubimo kao sama sebe istom vrsti ljubavi.
Izvue neku frazu iz svoje riznice i izusti je tiho:
Dan arenih oblaka roenih iz mora.
Ta izreka i dan i prizor skladno su se spajali. Rijei.
Jesu li to njihove boje? On im dopusti da se raare i
izblijede, boja za bojom: zlatna izlaska sunca,
crvenosmeda i zelena boja jabunjaka, modra valova,
sivo obrubljenog runa oblaka. Ne, to nisu bile njihove

boje: bilo je to zbog sklada i ravnotee. Zar on onda

vie ljubi ritmiko dizanje i padanje rijei nego njihove
asocijacije s legendom i bojom? Ili, jer je jednako slaba
vida kao i plaha uma, nalazi manje radosti u odrazu
ive smislene rijei kroz prizmu raznobojnog i slojevima
bogatog jezika negoli u promatranju nekog unutranjeg
svijeta osebujnih emocija to ih savreno odraava
jasna podatna periodina proza?
Sie s drhtavog mosta opet na vrsto tlo. U taj
trenutak, kako mu se uini, zrak je zahladio, i
pogledavi iskosa prema vodi, ugleda kako ju je nagli
udar vjetra potamnio i nenadano namrekao. Neki slabi
trzaj pri srcu, neznatni kucaj u grlu ponovno mu rekoe
koliko mu se tijelo boji hladnog podljudskog mirisa
mora: ipak ne udari preko sprudova slijeva, ve nastavi
ravno uzdu hrpta hridi to je vodio k uu rijeke.
Zastrta sunana svjetlost blijedo osvijetli sivu plohu
vode, gdje je rijeka tvorila zaljev. U daljini uzdu toka
polagane Liffey vitki su jarboli arali nebo, a jo dalje
mutne se graevine grada dizale naherene u sumaglici.
Poput prizora na nekom izblijedjelom zidnom sagu,
drevnom kao to je ovjekov umor, prikae mu se slika
sedmoga grada kranstva u bezvremenu zraku, ne
starijeg ni umornijeg ni strpljivijeg u podlonosti nego
to je bio u danima thingmotea. Obeshrabren digne
pogled prema arenim oblacima roenim iz mora, to
su polagano plutali. Putovali su nebeskom pustinjom,
nomadska gomila u pokretu, putovali su visoko nad
Irskom prema zapadu. Evropa, odakle su doli, leala je
tamo iza Irskog mora, Evropa tuih jezika i dolina i
umskih pojasa i tvravica i naroda okruenih
anevima i svrstanih u okruge. Razabere u sebi neku
zbrkanu glazbu kao od uspomena i imena kojih je
gotovo bio svjestan, ali ih ak ni na trenutak nije mogao
uhvatiti; onda kao da je glazba nestajala, nestajala,
nestajala: i kao da je od svakog zvuka one nejasne

glazbe to je nestajala neprestano ispadao po jedan

otegnuti glas dozivajui, probijajui poput kakve
zvijezde sumrak tiine. Opet! Opet! Opet! Neki je glas
van svijeta dozivao:
Hej, Stephanos!
Evo onoga Dedalusa!
Ao!... Ej, prestani, Dwyer, kaem ti, ili u te
raspaliti po gubici... Ao!
Dobro je, Towser! Uroni ga!
Ovamo, Dedalus! Bous Stephanoumenos! Bous
Stephaneforos!
Uroni ga! Neka se naloe, Towser!
U pomo! U pomo!... Ao!
Sve ih prepozna po glasu prije nego to je razabrao
njihova lica. Ve samo gledajui ovaj mete mokre
golotinje osjeti studen do kostiju. Njihova tijela, bijela
poput leeva ili obasjana blijedozlatnom svjetlou ili
ranjavo opaljena suncem, bljetala su mokra od mora.
Kamen s kojega su skakali, uvren grubim
potpornjima i zanjihan pri svakom njihovom skoku i
grubo istesano kamenje kosog nasipa na koji su se
penjali u svojoj surovoj igri bljetahu hladnim vlanim
sjajem. Runici, kojima su se udarali po tijelima, bili su
natopljeni hladnim morem: i zamrena im je kosa bila
sva mokra od studene slane vode.
Zastane
odazvavi
se
njihovu
dozivanju
i
uzvraajui umjerenim rijeima njihovo zadirkivanje.
Kako li su se inili beznaajni: Shuley bez svog visokog
nezakopanog ovratnika, Ennis bez grimiznog pojasa sa
zmijolikom kopom, a Connolly bez svog norfolkkog
kaputa s bonim depovima bez zaklopca! Bilo je
muno gledati ih, i kao ubod maem boljelo je gledati
znakove mladike dobi to su njihovu bijednu golotinju
inili odvratnom. Moda su u vrevi i galami traili
utoite od tajnog straha u svojim duama. Ali on, od

njih po strani i utljiv, sjeti se kakav je strah osjeao

pred zagonetkom svoga tijela.
Stephanos Dedalos! Bous Stephanoumenos! Bous
Steophaneforos!
Njihovo zadirkivanje nije mu bilo novo, a sad je
laskalo njegovoj blagoj ponosnoj samostalnosti. Sad mu
se, kao nigda prije, njegovo neobino ime uinilo
proroanskim. Sivi se topli zrak inio tako beskrajan,
vlastito raspoloenje tako fluidno i bezlino da su mu se
sva vremena inila kao jedno. Malo prije je kroz koprenu
zamagljenog grada izvirio duh drevnog kraljevstva
Danskog. Sad, pri imenu onog mitskog izumitelja, kao
da je uo um nejasnih valova i vidio neki krilati lik to
leti nad valovima polagano se uspinjui u zrak. to je to
znailo? Je li to neobini crte na poetku stranice neke
srednjovjekovne knjige proroanstava i simbola, ovjek
letei poput sokola prema suncu nad morem,
proroanstvo o cilju za koji je bio roen da mu slui i
kojem je teio kroz maglu djetinjstva i djeatva, simbol
umjetnika koji u svojoj radionici od trome zemljine tvari
iznova stvara novo neopipljivo neunitivo bie koje se
die nebu pod oblake?
Srce mu zatrepta; dah mu se ubrza i neki divlji duh
obuzme mu udove kao da leti prema suncu. Srce mu
zatrepta u nekoj ekstazi straha, a dua poleti. Dua
poleti nekakvim zrakom izvan svijeta, a tijelo to ga je
poznavao oisti se u jednom dahu i oslobodi
neizvjesnosti i postane sjajno i pomijea se s
elementom duha. Od ekstaze leta zaare mu se oi, i
dah podivlja, a udovi ibani vjetrom zadru i podivljaju
i zablijete.
Jedan! Dva! ... Pazi!
O, bogamu, utapljam se!
Jedan! Dva! Tri, i kreni!
Sad u ja! Sad u ja! Jedan! ... Uh!

 Stephaneforos!
Grlo ga zaboli od elje da glasno vikne, da ispusti
kliktaj sokola ili orla u visini, da svoje osloboenje
prodorno krikne u vjetar. To je bio zov ivota njegovoj
dui, a ne tupi surovi glas svijeta dunosti i oaja, ne
onaj neljudski glas to ga poziva na blijedu oltarsku
slubu. Trenutak divljega leta oslobodi ga, a
pobjedonosni krik to su ga zatomile njegove usnice,
rascijepi mu mozak.
Stephaneforos!
to li su oni sad bili nego mrtvaki pokrovi streseni
sa smrtnog tijela strah u kojem se kretao dan i no,
neizvjesnost to ga je okruivala, stid to ga je
ponizivao iznutra i izvana mrtvaki pokrovi, grobna
posteljina?
Njegova je dua ustala iz groba djeatva, odbacivi
svoje grobno ruho. Da! Da! Da! On e, kao veliki
izumitelj ije nosi ime, ponosno stvoriti od slobode i
snage svoje due neto ivo, novo, to se uzvija u
visine, i lijepo, neopipljivo, neunitivo.
Uzbueno skoi s kamena, jer vie nije mogao
obuzdati plamen u svojoj krvi. Osjeti da su mu se uari
obrazi, a u grlu zatreperila pjesma. Noge su mu udile
za hodanjem, gorei da krenu na kraj svijeta. Srce kao
da mu je vikalo: Naprijed! Naprijed! Veer e se
zgusnuti nad morem, no e se spustiti na ravnice, zora
e zaruditi pred putnikom i otkriti mu strana polja i
breuljke i lica. Kamo?
Pogleda na sjever prema Howthu. More se na pliini
uz nasip spustilo ispod crte od morske trave i ve je
uzdu obale brzo opadala plima. Ve je dugi obli
pjeani humak leao topao i suh usred valia. Tu i
tamo sjali su nad osekom topli pjeani otoci, a oko
otoka i dugih humaka i u plitkoj struji uz obalu gacali su
kopajui lagano i areno odjeveni likovi.

U asu je bio bosonog, sloene je arape turnuo u

depove, dok su mu se platnene cipele zauzlanih vezica
ljuljale objeene preko ramena: i odabravi meu
naplavinama u hridima iljasti prut izjeden solju, muno
se spusti niz kosinu nasipa.
Uz al je tekao dugi potoi: i polagano gacajui uz
njegov tijek udio se morskoj travi to ju je neprestano
nosila struja. Smaragdna i crna i crvenosmea i
maslinasta kretala se ispod povrine njiui se i
prevrui. Voda potoia bila je crna od beskrajnog
nanoenja trave odraavajui oblake to su plovili
visoko gore. Oblaci su tiho plovili nad njim, a morska je
trava tiho plovila ispod njega; i sivi je topli zrak bio tih:
a u njegovim je ilama pjevao neki novi divlji ivot.
Gdje li je sad bilo njegovo djeatvo? Gdje li je bila
dua to se opirala svojoj sudbini da bi mozgala sama o
sramoti svojih rana i da bi je u njenom domu prljavtine
i izlika okitio kao kraljicu izblijedjelim mrtvakim
pokrovima i vijencima to su venuli od dodira? Ili, gdje
je on?
Bio je sam. Neopaen, sretan i blizu divljeg srca
ivota. Bio je sam i mlad i uporan i hrabar, sam u
pustoi divljeg zraka i ustajale vode i berbe morskih
koljaka i trave i zastrte sive sunane svjetlosti i lagano
areno odjevenih likova, djece i djevojaka, i djejih i
djevojakih glasova u zraku.
Neka je djevojka stajala pred njim usred struje,
sama i tiha, nepomino gledajui prema moru. inilo se
kao da se nekom arolijom preobrazila u lik neobine i
lijepe morske ptice. Njene duge vitke bose noge bile su
njene kao dralove, i iste, osim tamo gdje se
smaragdna pruga morske trave oblikovala poput nekog
znaka na koi. Stegna, punija i blago obojena poput
slonove kosti, bila su joj gola gotovo do bokova gdje su
bijele rese njenih gaica podsjeale na njeno bijelo
perje. kriljastomodra suknja bila joj je smjelo nabrana

oko struka i straga visila poput lastina repa. Grudi su joj

bile njene kao u ptice i malene, malene i njene kao
grudi golubice tamna perja. Ali njezina je duga plava
kosa bila djevojaka, i djevojako, dotaknuto udom
smrtne ljepote, bilo joj je lice.
Bila je sama i tiha, nepomino gledajui prema
moru; a kad je osjetila njegovu nazonost i divljenje
njegovih oiju, okrenula mu je svoje oi tiho podnosei
njegov pogled, bez stida ili raskalaenosti. Dugo je,
dugo podnosila njegov pogled, a onda mirno odvratila
oi od njega i upravila ih k struji, blago mijeajui vodu
nogom amo-tamo. Prvi slabi um vode, to se blago
pomaknula, razbije tiinu, tih i nejasan i aptav, tih
poput zvona u snu; amo-tamo, amo-tamo: i neznatno
rumenilo zatrepta na njenom obrazu.
Nebeski Boe! krikne Stephenova dua
prepuna profane radosti.
Naglo se okrene od nje i krene alom. Obrazi su mu
bili uareni; tijelo uzbueno; udovi uzdrhtali. Hodao je
dalje i dalje i dalje i dalje, daleko po pijesku, divlje
pjevajui moru, viui pozdravljao advent ivota to ga
je dozivao.
Njena je slika zauvijek ula u njegovu duu i nijedna
rije nije naruila svetu utnju njegova zanosa. Njene su
ga oi dozivale, i dua mu je poskoila na taj zov.
ivjeti, zabluditi, pasti, trijumfirati, nanovo stvarati ivot
iz ivota! Prikae mu se neki divlji aneo, aneo smrtne
zemaljske mladosti i ljepote, neki poslanik iz lijepih
dvora ivota, da pred njim u trenutku zanosa otvori
vrata svih putova zablude i krasote. Dalje i dalje i dalje i
dalje!
Nenadano zastane i u tiini zauje svoje srce. Koliko
li je daleko odetao? Koliko je sati?
Blizu njega nije bilo ni jednog ljudskog lika, do njega
nije zrakom dopirao nikakav zvuk. Ali upravo je

nadolazila plima, a dan je blijedio. Okrene se prema

kopnu i potri prema obali i, trei uza strmi al, ne
obazirui se na otri ljunak, nae neko pjeano
utoite okrueno obraslim pjeanim uzvisinama, te tu
legne kako bi veernji mir i tiina smirili pobunu
njegove krvi.
Iznad sebe osjeti golemi ravnoduni svod i tihe
ophodnje nebeskih tijela; a zemlja pod njim, zemlja to
ga je nosila, privine ga na svoje grudi.
Sklopi oi u snenoj klonulosti. Oni kapci mu
zatreptaju kao da su osjetili golemo kruno kretanje
zemlje i njenih promatraa, zatreptaju kao da su osjetili
neobinu svjetlost nekog novog svijeta. Dua mu se
gubila u nekom novom svijetu, fantastinom, nejasnom,
neizvjesnom kao pod morem, ispresijecanom mutnim
likovima i stvorovima. Neki svijet, neko svjetlucanje ili
neki cvijet? Svjetlucanje i treperenje, treperenje i
otkrivanje, neki lom svjetla, otvaranje cvijeta irilo se
to samo sobom u beskrajnom slijedu, razbijalo u jarkom
grimizu i otvaralo i nestajalo u najbljeoj ruiastoj boji,
list za listom i val svjetlosti za valom svjetlosti,
preplavljujui cijelo nebo svojim blagim rumenilom,
rumenilom to je postajalo sve tamnije.
Ve se bila spustila veer kad se probudio, a pijesak
i suha trava njegova leaja vie nisu bili topli. Polagano
ustane i sjetivi se svoga zanosnog sna uzdahne od
golema uitka.
Uspne se na vrh pjeanog humka i ogleda se. Veer
je pala. Rub mladog mjeseca rasijekao je blijedu pusto
neba poput ruba srebrnog koluta ukopanog u sivi
pijesak; a plima je brzo nadolazila prema kopnu uz tihi
apat svojih valova, pretvarajui u otoke nekoliko
posljednjih likova u dalekim lokvama.

V
Iskapi treu alicu vodnjikava aja i pone vakati
kore prena kruha to su leale razasute kraj njega,
buljei u tamnu tekuinu lonia. uta iscjedina kao da
je bila pokupljena u kakvoj kaljunoj rupi, a lokvica pod
loniem dozove mu u sjeanje tamnu smeeutu vodu
kupalita u Clongowesu. Upravo je pregledao kutiju sa
zalonicama to mu je stajala uz lakat, i dokono redom
uzimao masnim prstima modre i bijele potvrde,
neuredno ispisane i posuene pijeskom i previjene, s
imenima zalagaa, primjerice Daly ili MacEvoy.
1 par izmica
1 tamni kaput
3 predmeta i rublje
1 muke hlae
Onda ih odgurne u stranu i zamiljeno se zagleda u
poklopac kutije zamrljan tragovima uiju, te rastreseno
zapita:
Koliko sat ide naprijed?
Njegova majka uspravi uleknutu budilicu to je
leala prevrnuta na bok posred okvira kuhinjskog
kamina, a njen brojanik je pokazivao petnaest do
dvanaest, i onda je opet polegne na bok.
Jedan sat i dvadeset i pet minuta odvrati ona.
Sad je tono deset i dvadeset. Bog zna zato ne
pokua tono dolaziti na predavanja.
Ulij mi vode da se umijem ree Stephen.
Katey, ulij vodu da se Stephen umije.

 Boody, ulij vodu da se Stephen umije.

Ne mogu, upravo idem po plavilo. Ulij je ti,
Maggie.
Poto je emajlirana posuda bila namjetena u
udubinu izljeva i stara rukavica za umivanje baena na
njen rub, on dopusti majci da mu istrlja vrat i proeprka
po udubinama uiju i po naborima oko nosnica.
Da, doista je alosno ree ona kad je
student sveuilita tako prljav da ga majka mora prati.
Ali tebi je to drago odgovori mirno Stephen. S
gornjeg se kata zauje otar zviduk, i majka mu baci u
ruke neki vlani haljetak rekavi:
Sam se obrii i, za boga miloga, pouri.
Drugi prodorni zviduk, srdito otegnut, privue
jednu od djevojaka do podnoja stepenica.
Da, oe?
Je li ona lijena kuja od tvoga brata ve otila?
Da, oe.
Sigurno?
Da, oe.
Hm!
Djevojka se vrati dajui mu znakove da pouri i brzo
izie na stranja vrata. Stephen se nasmije i ree:
U njega je udna predodba o rodovima, ako misli
da je kuja mukoga roda.
Ah, to je sablanjivo sramotno po tebe, Stephen
ree njegova majka jo e poaliti dan kad si
onamo zakoraio nogom. Znam koliko si se otad
izmijenio.
Svima elim dobro jutro ree Stephen
smijeei se i dobaci im poljubac za rastanak poljubivi
vrhove svojih prstiju.

Prolaz izmeu vrtova bio je natopljen vodom, i dok

je polagano prolazio hodajui izmeu hrpa mokroga
smea zauje neku ludu opaticu gdje vriti iza zida
ludnice za opatice.
Isuse! O Isuse! Isuse!
Srditim trzajem glave otrese iz uiju taj zvuk i pouri
se spotiui se o istrule otpatke, dok ga je za srce ve
ujela bol od gnuanja i ogorenja. Oev zviduk,
majino gunanje, vrisak nevidljive luakinje bili su
premnogi zvukovi to su ga vrijeali i prijetili mu
ponizujui njegov mladenaki ponos. Proklinjui istjera
iz srca i njihov odjek: ali idui niz prilaz i osjeajui kako
ga kroz mokro granje stabala obasjava siva jutarnja
svjetlost, i miriui neobini divlji miris vlanoga lia i
kore, dua mu se oslobodi jada.
Stabla u prilazu, puna kie, probude u njega, kao
uvijek, sjeanje na djevojke i ene u komadima
Gerharta Hauptmanna; a sjeanje na njihove blijede
jade i miomiris to se irio od mokrih grana zdrue se u
neko raspoloenje tihe radosti. Poelo je njegovo
jutarnje pjeaenje kroz grad, i unaprijed je znao da e
prolazei kraj blatnjava zemljita u Fairviewu pomisliti
na samostansku srebrom protkanu Newmanovu prozu,
da e se hodajui North Strand Roadom, dokono
gledajui izloge trgovina namirnicama sjetiti mranog
raspoloenja Guida Cavalcantija i nasmijeiti, da e
prolazei kraj Bairdove klesarske radionice na Talbot
Placeu kroza nj prostrujati Ibsenov duh poput ivahna
vjetra, duh jogunaste djeake ljepote, i da e proavi
kraj neke prljave trgovine pomorskim potreptinama iza
Liffeya u sebi ponoviti pjesmu Bena Jonsona koja
poinje:
Ne bijah umorniji tamo gdjeno leah

Kad bi mu se duh umorio od traenja biti ljepote u

nezemaljskim rijeima Aristotela ili Akvinca, esto bi
preao zbog zadovoljstva na otmjene pjesme
elizabetinaca. Njegov je duh, u odjei sumnjiava
redovnika, esto stajao u sjeni ispod prozora toga doba
sluajui ozbiljnu i podrugljivu glazbu lentaa ili
prostoduan smijeh namigua, dok ne bi kakav
preprostaki smijeh, koja vremenom zamagljena rije o
razuzdanosti i lanoj kreposti acnula njegov redovniki
ponos i otjerala ga iz njegova skrovita.
Znanost, uz koju je, kako su vjerovali, mozgajui
provodio dane, te ga otela mladenakom drutvu, bila
je samo zbirka tanahnih izreka iz Aristotelove poetike i
psihologije i neki Sinopsis Philosophiae Scholasticae ad
mentem divi Thomae. Njegovo se umovanje sastojalo
od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samoga
sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali
munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet
propadao pod njegovim nogama kao da je bio uniten
vatrom: a nakon toga bi mu jezik oteao i on je
doekivao poglede drugih oima bez odgovora, jer je
osjeao da se duh ljepote omotao oko njega poput
ogrtaa i da je barem u snovima upoznao plemenitost.
Meutim, kad bi ga taj kratki ponos utnje opet
napustio, bio je zadovoljan to se jo uvijek nalazi usred
obinog ivota te bez straha i laka srca prolazi svojim
putom meu prljavtinom i bukom i nehajem grada.
Kraj drvene pregrade uz kanal ugleda suiavca, lica
kao u lutke i sa eirom bez oboda, koji je sitnim
koracima dolazio prema njemu niz kosinu mosta, vrsto
zakopana okoladnosmeeg ogrtaa, i drei svoj
smotani kiobran koji pedalj ili dva daleko od sebe
poput vilinskih ralja. Zacijelo je jedanaest, pomisli, i
zagleda se u mljekarstvo da vidi koje je doba. Sat u
mljekarstvu mu pokae da je pet minuta do pet, ali
okrenuvi se razabere blizu sebe neki nevidljivi sat to

je brzom tonou otkucavao jedanaest udaraca.

Zauvi to nasmije se, jer ga je to podsjetilo na
MacCanna, i on ga ugleda zdepasti lik u lovakom
kaputu i jahaim hlaama, s plavom iljastom bradicom
gdje stoji na vjetru na Hopkinsovu uglu i zauje
njegove rijei:
Ti si, Dedalus, nesocijalno bie uvueno u se. Ja
nisam. Ja sam demokrat: i ja u raditi i djelovati za
drutvenu slobodu i jednakost svih klasa i spolova u
buduim Sjedinjenim dravama Evrope.
Jedanaest! Dakle, zakasnio je i na to predavanje.
Koji je to dan u tjednu? Zastane kod prodavaa novina
da proita glavni naslov na plakatu. etvrtak. Deset do
jedanaest engleski; jedanaest do dvanaest francuski;
dvanaest do jedan fizika. Zamisli sebi predavanje iz
engleskog i ak se na tu udaljenost osjeti nemiran i
bespomoan. Vidio je skrueno sagnute glave svojih
kolega kako u svoje biljenice unose glavne toke to su
ih morali zapisati, nominalne definicije, esencijalne
definicije i primjere, ili datume roenja i smrti, glavna
djela, povoljnu kritiku ocjenu uz nepovoljnu. Njegova
glava nije bila sagnuta, jer su mu misli odlutale, i bilo
da je promatrao mali skup studenata ili kroz prozor
zaputene vrtove, salijetao ga je neki miris tune
podrumske vlage trulea. Druga glava, pred njim
zdesna u prvim klupama, lebdjela je ravno nad glavama
sagnutih drugova poput glave nekog sveenika koji se
bez poniznosti moli pred svetohranitem za skruene
vjernike oko sebe. Zato nije nikad mogao, kad bi
pomislio na Cranlyja, u duhu zamisliti cijelu priliku
njegova tijela, ve samo sliku glave i lica? ak sad, pred
sivim zastorom jutra, pred sobom je vidio poput prikaze
iz sna lice odrubljene glave i posmrtnu masku ela
okrunjena ilavom crnom uspravnom kosom kao
eljeznom krunom. To je bilo sveeniko lice,
sveeniko zbog bljedila, nosa irokih nosnica, sjena

ispod oiju i uzdu eljusti, sveeniko zbog dugih i

beskrvnih usnica neznatno nasmijeenih: i Stephen je,
naglo se sjetivi kako je pripovijedao Cranlyju o svoj
uzbuenosti i nemiru i enjama svoje due, dan za
danom i no na no, nato je umjesto odgovora
doekao samo pozornu utnju svoga prijatelja, kazao
sebi da je to bilo lice grenog sveenika koji je uo
ispovijed onih kojima nije bio ovlaten dati oprost od
grijeha, ali je, opet u sjeanju, osjetio pogled onih
tamnih enskih oiju.
Kroz tu je sliku razabrao bljesak neke udnovate
tamne spilje spekulacije, ali se najednom odvratio od
nje osjetivi da jo nije vrijeme da stupi u nju. Meutim
mu se uinilo da je nona sjena ravnodunosti njegova
prijatelja irila zrakom oko njega neke rijetke i
smrtonosne pare, i opazi kako se od jedne do druge
sluajne rijei letimice ogledava desno i lijevo, zapanjen
to su one bile tako tiho liene svog trenutnog smisla,
dok se nije svaki jadni natpis na trgovini nametnuo
njegovu umu poput rijei kakve bajalice, i njegova se
dua zgri uzdiui od starosti, dok je hodao dalje
putom meu hrpama mrtva jezika. Vlastita svijest o
jeziku istekla mu je iz mozga kapljui rijeima to su se
druile i razdruivale u jogunastom ritmu.
Taj brljan se po zidu vere
Po zidu vere se i stere
Po zidu se brljan vere
uti brljan svud se stere
Brljan brljan uza zid

Je li igda itko uo takvu glupost? Svemogui Boe!

Tko li je igda uo za uti brljan to se vere po nekom
zidu? uti brljen: to je posve u redu. I uta slonova
kost. A kako bi bilo: prljen od slonove kosti?

Ta rije sad zasja u njegovom mozgu, jasnija i

sjajnija od ikoje slonove kosti ispiljene od prugastih
slonovih kljova. Slonova kost, ivory, ivoire, avorio, ebur.
Jedan od prvih primjera to ga je nauio na latinskom
glasio je: India mittit ebur; i sjeti se otroumnog
sjevernjakog lica rektora koji ga je uio prevoditi
Ovidijeve Metamorfoze biranim engleskim jezikom kako
je poprimilo udnovati izgled pri spominjanju odgojene
svinje i ugojene djece. Ono malo to je znao o zakonima
latinskog stiha nauio je iz neke otrcane knjige to ju je
napisao neki portugalski sveenik.
Contrahit orator, variant in carmine vates. Krize i
pobjede i raskoli u rimskoj povijesti bili su mu predavani
plitkim rijeima in tanto discrimine, i kuao je zaviriti u
socijalni ivot grada gradova kroz rijei implere ollam
denariorum to ih je rektor zvuno preveo: punjenje
lonca denarima. Stranice njegova vremenom otrcana
Horacija nikad nisu bile hladne kad bi ih dodirnuo, ak
ni onda kad su mu prsti bili hladni: to su bile ljudske
stranice: i prije pedeset godina njima su listali ljudski
prsti Johna Duncana Inverarityja i njegova brata
Williama Malcolma Inverarityja. Da, to su bila plemenita
imena na tamnom listu na poetku knjige, i ti su
sumorni stihovi ak tako jadnom latincu kao to je on
bili tako miomirisni kao da su sve te godine leali meu
mirtom i lavandom i sporiom; meutim ga je ipak
boljelo, kad bi pomislio da on nikad nee biti drugo
nego plaljivi gost na gozbi svjetske kulture i da ona
redovnika naobrazba, u granicama koje je nastojao
skovati neku estetsku filozofiju, nije u doba u kojem je
on ivio bila cijenjena vie od tajanstvena i neobina
nerazumljivog govora heraldike i sokolarstva.
Sivi blok Trinityja, njemu slijeva, postavljen
nespretno usred gradskog nehaja poput velikog tamnog
dragulja u nekom neodgovarajuem prstenu, pritisne
mu duh; i dok je na sve naine nastojao osloboditi noge

od okova preobraene savjesti, stigne do smijenog

kipa irskog nacionalnog pjesnika.
Pogleda ga bez srdbe: jer unato tromosti tijela i
due, to je puzala uz kip poput nevidljive gamadi, uz
teke noge i gore uz nabore ogrtaa i oko servilne
glave, inilo se da je kip ponizno svjestan svoje
nedostojnosti. Bio je to Firbolg u posuenom ogrtau
nekog milezijanca; i on se sjeti svog prijatelja Davina,
seljaka-studenta. Tako ga je nazivao od ale, ali mladi je
to seljak primao vedro govorei:
Nastavi, Stevie, u mene je trijezna glava, kaem
ti. Nazivaj me kako hoe.
Stephen je bio dirnut kad je po prvi put uo taj prisni
oblik svog krsnog imena s usnica svoga prijatelja, jer je
u razgovoru s drugima bio jednako formalan kao to su
oni bili s njim. esto se, sjedei u Davinovim sobama u
Grantham Streetu, udio prijateljevim vrstim cipelama
to su par do para stajale uza zid, i recitirao prijateljevu
priprostom uhu tue stihove i ritmove koji su poput
koprene zastirali njegove enje i tuge neotesani
firbolgki duh sluatelja privlaio je njegov duh, a ipak
ga odbijao, privlaei ga tihom prirodnom uljudnom
panjom ili neobinim obratima drevnog engleskog
govora ili snagom njegova uivanja u gruboj tjelesnoj
vjetini Davin je, naime, bio uenik Gaela Michaela
Cusacka i odbijajui ga brzo i naglo neotesanou
razuma ili tupou osjeaja ili mutnim izrazom straha u
oima, duevnog straha izgladnjelog irskog sela u
kojem je veernje zvono jo uvijek izazivalo strah.
Usporedo s uspomenama na junaka djela svoga
strica, atleta Mata Davina, mladi je seljak oboavao
tunu legendu Irske. Njegovi su ga kolege, u nastojanju
da jednolini ivot u kolidu po svaku cijenu dobije neku
vanost, voljeli smatrati mladim fenijancem. Dadilja ga
je nauila irski i njegovu sirovu matu oblikovala
isprekidanim svjetlima irskog mita. Prema tom mitu, u

kojem jo ni jedan individualni um nije nikad povukao ni

crtu ljepote, i prema njegovim glomaznim priama, to
su se dijelile u cikluse, on je imao isti stav kao i prema
rimokatolikoj vjeri, stav tupoglava estita sluge. Protiv
svake misli ili osjeaja to su do njega stizali iz Engleske
ili putem engleske kulture njegov se um naoruao
poslunou lozinci: a od svijeta to se prostirao s onu
stranu Engleske znao je samo za francusku legiju
stranaca u kojoj e, govorio je, sluiti.
Povezujui tu ambiciju s mladievom sposobnou
shvaanja ale, Stephen ga je esto nazivao pitomom
guskom: i u tom je nazivu bila ak neka otrica
razdraenosti uperena protiv onog prijateljevog opiranja
jeziku i djelu, i ta je razdraenost, inilo se, vrlo esto
stajala izmeu Stephenova uma eljna razmiljanja i
skrivenih putova irskog ivota.
Jedne je veeri mladi seljak, iji je duh bio potaknut
snanim ili raskonim jezikom kojim se Stephen
posluio da bi se spasio od hladne utnje intelektualne
pobune, izazvao u Stephenovom duhu neobinu viziju.
Njih su dvojica polagano hodali prema Davinovom
stanu mranim ulicama siromanijih idova.
Meni se, Stevie, prole jeseni, pred zimu, neto
dogodilo, i to nisam nikad ispripovjedio ni ivoj dui, i ti
si sad prva osoba kojoj sam to igda kazao. Ne sjeam se
je li to bilo u listopadu ili studenom. Bilo je u listopadu,
jer se to zbilo prije nego to sam doao ovamo da se
upiem u teaj za prijemni ispit.
Stephen okrene nasmijeene oi prema prijateljevu
licu, polaskan njegovim povjerenjem i osjetivi sklonost
prema govornikovu priprostom naglasku.
Tog cijelog dana nisam bio kod kue, bio sam
tamo u Buttevantu... ne znam zna li gdje je to... na
utakmici u hurlingu5 izmeu Roenih iz Crokea i
Neustraivih iz Thurlesa, i bogami, Stevie, to je bila
5 Hurling, vrsta irske igre loptom (Op. ur.)

estoka borba. Mojeg su prvog bratia Fonsyja Davina,

koji je taj dan uvao vrata Limeriana, ali je pola
utakmice igrao u navalnom redu i derao se kao lud,
svukli do koe. Nikad neu zaboraviti taj dan. Jedan je
od igraa iz Crokea strahovito zamahnuo prema njemu
svojim camannom i, kunem se Bogom, umalo ga nije
pogodio u sljepooicu. Oh, potenja mi, da ga je palica
zahvatila, ovaj put bi ga ubio.
Drago mi je to je izmaknuo ree Stephen
nasmijavi se ali to zacijelo nije ono neobino to ti
se dogodilo?
Da, drim da te to ne zanima, ali je ipak nakon
utakmice bilo toliko guve da sam zakasnio na vlak
kui, i nisam mogao nai nikakvih kola da me povezu
jer, kako je sudbina htjela, taj isti dan bio je u
Castletownrocheu neki masovni zbor, pa su sva kola iz
okolice bila tamo. Tako nije bilo druge ve ostati preko
noi ili se zaputiti pjeice. Krenuo sam, dakle, pjeice i
hodao, i kad sam stigao u ballyhouraska brda snoalo
se; to je vie od deset milja od Kilmallocka, a odanle
vodi duga pusta cesta. Uzdu te ceste nee zamijetiti
ni traga nekoj kranskoj kui ni uti ikakva zvuka. Bilo
je mrano kao u rogu. Zastao sam jedanput ili dvaput
ispod kakvog grma da bih raario lulu, i da rosa nije bila
tako obilna ispruio bih se i odspavao. Napokon, iza
nekog zavoja ceste, zapazih malenu kolibu rasvijetljena
prozora. Uspeh se do nje i pokucah na vrata. Neki glas
zapita tko je, a ja odvratih da sam bio na utakmici u
Buttevantu i da se pjeice vraam, te da bih bio
zahvalan kad bio dobio au vode. Nakon nekog
vremena vrata otvori neka mlada ena i donese mi
veliki vr mlijeka. Bila je napol rezodjenuta, kao da se
upravo spremala u postelju kad sam pokucao, i
rasputene kose; i pomislih s obzirom na njeno oblije i
na neto u njenom pogledu da zacijelo nosi u sebi
dijete. Prilino je dugo sa mnom razgovarala na

vratima, i to mi se uinilo neobinim, jer su joj grudi i

ramena bili otkriveni. Zapitala me jesam li umoran i ne
bih li tu no htio ostati tamo. Kazala je da je sama u
kui i da joj je mu jutros otiao u Queenstown da
otprati svoju sestru. I za cijelo vrijeme to je govorila,
Stevie, oi su joj bile uperene u moje lice, i stajala je
tako blizu mene da sam uo kako die. Kad sam joj
napokon vratio vr, uhvatila mi je ruku da me povue
preko praga u kuu rekavi: Ui i ostani ovu no ovdje.
Ne mora se bojati. Nema nikoga osim nas dvoje...
Nisam uao, Stevie. Zahvalih joj se, te sav u groznici
opet pooh svojim putom. Pri prvom se zavoju okrenuh,
a ona je stajala na vratima.
Posljednje rijei Davinove pripovijesti odzvanjale su
mu u sjeanju, a lik je ene u pripovijesti poprimio
oblije odrazujui se u drugim likovima seljakih ena
koje je vidio gdje stoje na vratima u Claneu kad su
prolazila kolska kola bio je to tip njene rase i
njegove, dua poput imiove, u koje se u tami i
tajnosti i samoi probudila svijest o sebi, te oima i
glasom i kretnjom ene bez zlih namjera poziva stranca
u svoju postelju.
Neka ga ruka uhvati za nadlakticu, a mladenaki
glas vikne:
Ah, gospodine, evo vae djevojke, gospodine.
Danas ste prvi kupac, gospodine. Kupite ovu ljupku
kiticu. Hoete li, gospodine?
Plavo cvijee to ga je podigla prema njemu i njene
mlade modre oi uine mu se na trenutak slikom
bezazlenosti; i zastao je, dok se ta slika nije rasplinula, i
on ugleda samo njenu otrcanu haljinu i vlanu
raupanu kosu i nestano lice.
Hajdete, gospodine! Ne zanemarite svoju
djevojku, gospodine!
Nemam novaca ree Stephen.

 Kupite ovo ljupko cvijee, gospodine. Samo jedan

penny.
Nisi li ula to sam kazao? zapita Stephen
sagnuvi se k njoj. Kazao sam da nemam novaca.
Ponovno ti kaem.
Ali zacijelo ete imati jednog dana, gospodine,
ako Bog da odvrati djevojka nakon jednog trenutka.
Moda ree Stephen ali ne mislim da je to
vjerojatno.
Brzo ode dalje bojei se da bi se njena prisnost
mogla pretvoriti u peckanje, i elei da se makne prije
nego to ona ponudi svoju robu drugome, kakvom
turistu iz Engleske ili kojem studentu iz Trinityja.
Grafton Street, du koje je hodao, produila je ovaj
trenutak malodunog siromatva. U kolnik je na vrhu
ulice bila ugraena ploa u spomen Wolfea Tonea, i on
se sjeti da je s ocem bio nazoan kad su je polagali. S
ogorenjem se sjeti tog prizora lano sjajnog
iskazivanja poasti. Tamo su bila etiri francuska
delegata u velikoj koiji, a jedan od njih, neki zdepasti
smijeni mladi, drao je tap o koji je bio privren
karton s otisnutim rijeima: Vive l Irlande! Meutim su
stabla u Stephens Greenu mirisala od kie, a kiom
natopljena zemlja odisala je mirisom smrti, nekim
slabim mirisom tamjana to se iz mnogih srca dizao
kroz gornji sloj zemlje. Dua divnog podmitljivog grada,
o kojem su mu pripovijedali pripadnici starijeg
pokoljenja, s vremenom se pretvorila u neki slabi smrtni
miris to se die iz zemlje, i znao je da e u trenutku
kad ue u mrani kolid postati svjestan pokvarenosti
drukije negoli je ona Bucka Egana i Burnachapela
Whaleyja.
Bilo je prekasno da poe gore na sat francuskog.
Proe kroz predvorje i ue u hodnik slijeva, to je vodio
u fizikalnu predavaonicu. Hodnik je bio mraan: tih, ali
ne nebudan. Zato je osjeao da nije nebudan? Zar zato

to je uo da je tu u doba Bucka Whaleyja bilo neko

tajno stepenite? Ili je ova isusovaka kua bila
eksteritorijalna, te je on hodao meu strancima? Irska
Tonea i Parnella je nestala, inilo se, u prostoru.
Otvori vrata predavaonice i zastane u hladnoj sivoj
svjetlosti to se probijala kroz prane prozore. Neki je lik
uao pred velikom reetkom, a po njegovoj mravosti i
sivoi znao je da to nadstojnik studija pali vatru.
Stephen tiho zatvori vrata i prie kaminu.
Dobro jutro, gospodine! Mogu li vam pomoi?
Sveenik naglo pogleda uvis i ree:
Samo trenutak, gospodine Dedalus, pa ete
vidjeti. Paljenje vatre je vjetina. Imamo slobodne
umjetnosti, a imamo i korisne vjetine. Ovo je jedna od
korisnih vjetina.
Pokuat u to nauiti ree Stephen.
Ne previe ugljena ree predstojnik
nastavljajui ustro svoj posao to je jedna od tajna.
Iz bonih depova sutane izvadi etiri ostatka
svijee i postavi ih vjeto meu ugljen i smotani papir.
Stephen ga je utke promatrao. Kleei tako na
kamenim
ploama
potpaljujui
vatru,
zauzet
rasporedom papirnatih snopia i ostataka svijea, inio
se vie no igda skruenim slugom koji priprema mjesto
za rtvu u praznom hramu, levitom Gospodovim. Poput
levitskog ruha od jednostavna lanenog platna,
izblijedjela izlizana sutana pokrivala je taj lik to je
kleao, kojemu bi propisna crkvena odjea ili ona
obrubljena zvoniima bila neugodna i muna. Tijelo
mu je ostarjelo u niim slubama Gospodu
odravanju vjenog svjetla pred oltarom, tajnom
prenoenju poruka, u posluivanju svjetovnjaka, brzom
udaranju kad bi mu to naredili a ipak ga nije resilo ni
malo svetake ili prelatske ljepote. Ne, i dua mu je
ostarjela u toj slubi ne uzdiui se prema svjetlosti i

ljepoti ni ne irei slatki miris svoje svetosti uguena

volja koja nije osjeala uzbuenja pokornosti vie negoli
uzbuenja ljubavi ili borbe, tijelo to je starjelo, mravo
i ilavo, posivjelo od malja srebrnastih vraka.
Nadstojnik se nasloni natrake na pete promatrajui
kako vatra zahvaa prue. Stephen ree, kako bi
ispunio tiinu:
Siguran sam da ja ne bih mogao naloiti vatru.
Vi ste umjetnik, zar ne, gospodine Dedalus?
ree nadstojnik pogledavi ga i zatreptavi blijedim
oima. Cilj umjetnika je stvaranje ljepote. Drugo je
pitanje to je ljepota.
Polagano i ravnoduno protrlja ruke nad ovim
tekim pitanjem.
Moete li rijeiti to pitanje? zapita.
Akvinac odvrati Stephen kae: Pulcra sunt
quae visa placent.
Ova vatra pred nama ree nadstojnik godit
e oima. Hoe li zato biti lijepa?
Ukoliko je shvaamo vidom, to, drim, ovdje
znai estetsko shvaanje, ona e biti lijepa. Ali Akvinac
takoer kae: Bonum est in quod tendit appetitus.
Ukoliko vatra zadovoljava ivotinjsku enju za
toplinom, ona je dobra. U paklu, meutim, ona znai
zlo.
Upravo tako ree nadstojnik zacijelo ste
tono pogodili.
ustro ustane i poe prema vratima, odkrine ih i
ree:
Kau da je u ovoj stvari propuh od pomoi.
Poto se vratio kaminu neznatno hramajui, ali
ivahna koraka, Stephen osjeti kako ga utljiva
isusovaka dua gleda iz blijedih hladnih oiju. Bio je
hrom kao Ignacije, ali u oima mu nisu plamtjele iskre

Ignacijeva zanosa. ak legendarna lukavtina toga

reda, lukavtina finija i tajnija od njegovih legendarnih
knjiga tajne fine mudrosti, nije u njegovoj dui
potaknula snagu apostolstva. inilo se kao da se slui
sredstvima i znanou i lukavou svijeta kad mu bude
naloeno da tako ini, na veu slavu boju,
primjenjujui ih bez radosti ili mrnje prema onome to
je u njima loe, primajui nalog odlunom pokornom
kretnjom: i unato svoj toj utljivoj slubi, inilo se kao
da nipoto ne voli gospodara i ciljeve, ako ih uope voli,
kojima slui. Similiter atque senis baculus, bio je
onakav kakvog je osniva elio, poput tapa u starakoj
ruci to ga se moe ostaviti u kojem kutu, poduprijeti se
o nj na cesti za sumraka ili za nepogode, poloiti ga uz
kakvu kitu cvijea koje gospode na vrtni stolac, prijetei
ga podii.
Nadstojnik se vrati do kamina i pone gladiti svoj
podbradak.
Kad moemo od vas oekivati neto o pitanjima
estetike? zapita.
Od mene! ree zaueno Stephen. Jedanput
u etrnaest dana nabaem na kakvu zamisao, ako me
poslui srea.
Ta su pitanja vrlo duboka, gospodine Dedalus
ree nadstojnik. To je onako kao kad gledamo u
dubinu s moherskih litica. Mnogi se spuste u dubinu i
nikad ne isplivaju. Samo vjet ronilac moe sii u te
dubine i istraiti ih i opet izroniti na povrinu.
Ako mislite spekulaciju, gospodine ree
Stephen i ja sam siguran da uope nema slobodna
miljenja, jer je svako miljenje nuno ovisno o vlastitim
zakonima.
Ha!
Za svoje potrebe mogu sad raditi u svjetlu jedne
ili dviju Aristotelovih ili Akvinevih ideja.

 Razumijem. Posve razumijem to mislite.

Trebaju mi samo za vlastitu upotrebu i
upravljanje, dok u njihovu svjetlu ne postignem neto
za se. Ako se svjetiljka dimi ili smrdi, nastojat u je
urediti. Ako ne daje dovoljno svjetlosti, prodat u je i
kupiti drugu.
I Epiktet je imao svjetiljku ree nadstojnik
to su je nakon njegove smrti prodali po neku
fantastinu cijenu. Bila je to svjetiljka uz koju je pisao
svoje filozofske rasprave. Poznajete li Epikteta?
Stari gospodin ree surovo Stephen koji je
kazao da je dua veoma nalik vjedru vode.
On nam na svoj jednostavni nain pripovijeda
nastavi nadstojnik kako je neku eljeznu svjetiljku
postavio pred kip jednoga boga i da je neki kradljivac
ukrao svjetiljku. to je uinio filozof? Zakljuio je da je u
kradljivevom karakteru da krade i odluio sutradan
kupiti glinenu svjetiljku umjesto eljezne.
Iz nadstojnikovih ostataka svijea izvije se miris
rastopljena loja i pomijea u Stephenovoj svijesti sa
zvukom rijei vjedro i svjetiljka i svjetiljka i vjedro. A i
sveenikov je glas odzvanjao nekako kruto. Stephenov
duh instinktivno zapne, zaustavljen neobinim zvukom
slikom i sveenikovim licem slinim nekoj neupaljenoj
svjetiljci ili reflektoru objeenom u pogrenom aritu.
to je bilo iza njega ili u njemu? Neka beutna
obamrlost due ili tromost olujnog oblaka nabijena
razumijevanjem, sposobna da pojmi boju tamu?
Mislio sam drukiju vrst svjetiljke, gospodine
ree Stephen.
Nesumnjivo odvrati nadstojnik.
Potekoa je ree Stephen u estetskom
raspravljanju u tome to treba znati jesu li rijei
upotrebljene u skladu s knjievnom tradicijom ili s
tradicijom ulice. Sjeam se neke Newmanove izreke u

kojoj kae o blaenoj Djevici da se ona zadrava u

drutvu svih svetaca. Upotreba te rijei na ulici posve je
drukija. Nadam se da vas ne zadravam.
Ni najmanje odvrati uljudno nadstojnik.
Ne, ne ree Stephen nasmijeivi se
mislim...
Da, da: razumijem ree naglo nadstojnik
posve razumijem u emu je stvar zadravati. On
isturi svoju donju eljust i kratko se suho nakalje.
Da se vratimo svjetiljci ree i punjenje
svjetiljke je prilian problem. Morate izabrati isto ulje
te ga paljivo nalijevati da se ne prelije, da ne ulijete
vie nego to moe primiti lijevak.
Koji lijevak? zapita Stephen.
Lijevak kroz koji ulijevate ulje u svoju svjetiljku.
Onaj? zapita Stephen. To li se naziva lijevak?
Nije li to punjaa?
to je punjaa?
Pa to... lijevak.
Zar to u Irskoj nazivaju punjaa? zapita
nadstojnik. Nikad u ivotu nisam uo tu rije.
To nazivaju punjaom u Lower Drumcondri
odvrati Stephen smijui se gdje govore najbolji
engleski.
Punjaa zamiljeno ponovi nadstojnik. To je
vrlo zanimljiva rije. Moram pogledati tu rije u rjeniku.
Potenja mi, moram.
Njegovo se uljudno vladanje inilo malo hinjeno, i
Stephen je promatrao tog engleskog obraenika istim
oima kojima bi stariji brat u paraboli promatrao
izgubljena sina. Skromni sljedbenik u brazdi bunog
obraenja, siromani Englez u Irskoj, kao da je stupio na
pozornicu isusovake povijesti kad je taj neobian

komad o spletki i patnji i zavisti i borbi i sramoti bio ve

gotovo posve zavren kasni pridolica, spori duh.
Odakle je krenuo? Moda se rodio i odrastao meu
ozbiljnim disenterima koji su spas vidjeli samo u Isusu i
prezirali razmetljivi sjaj priznatog crkvenog sistema.
Osjetio je potrebu neke slijepe vjere u zbrci sektatva i
argona estokih raskola, pristaa est naela,
pekulijarista,
sjemenskih
i
zmijskih
baptista,
supralapsarijskih dogmatika? Je li naao pravu crkvu
posve nenadano, odvijajui s koluta pamuka kraj neke
njeno sukane niti razmiljanja o istjerivanju zloduha ili
o polaganju ruku ili o emanaciji svetoga Duha? Ili ga je
Krist Gospodin dodirnuo i pozvao neka ga slijedi, kao
onog uenika koji je sjedio u carinarnici, dok je sjedio uz
vrata neke kapelice pocinana krova zijevajui i brojei
svoje crkvene novie?
Nadstojnik opet ponovi rije:
Punjaa! Uistinu, to je zanimljivo!
Pitanje, to ste ga meni postavili malo prije, ini
mi se zanimljivije. to je ljepota koju se umjetnik trudi
izraziti grudama zemlje ree hladno Stephen.
Kao da je ta mala rije okrenula iljak rapira njegove
osjetljivosti protiv ovog uljudnog i budnog protivnika.
Bolnom je potitenou osjetio da je ovjek s kojim
razgovara zemljak Bena Jonsona. Pomisli:
Jezik kojim razgovaramo prije je njegov nego moj.
Kako li su razliite rijei domovina, Krist, pivo, gospodar
njegovim usnicama i na mojima! Ove rijei ne mogu
izustiti ni napisati bez nemira u dui. Njegov e jezik,
tako uobiajen i tako tu, meni uvijek biti naueni jezik.
Ja nisam stvorio ni prihvatio njegove rijei. Moj glas im
se opire. Moja dua gine od jada u sjeni njegova jezika.
I razlikovati izmeu ljepote i uzvienosti doda
nadstojnik. Razlikovati moralnu ljepotu i materijalnu
ljepotu. I istraiti koja je vrsta ljepote svojstvena svakoj

od razliitih umjetnosti. To su neke zanimljive toke

kojima bismo se trebali pozabaviti.
Stephen
je
utio
iznenada
obeshrabren
nadstojnikovim vrstim suhoparnim tonom. I nadstojnik
je utio: u toj tiini dopre do njih udaljeni um mnogih
cipela i zbrkanih glasova na stepenitu.
Meutim pri ovom razmiljanju ree nadstojnik
odluno postoji opasnost od iscrpenosti koja
unitava. Najprije morate diplomirati. Postavite to sebi
kao prvi cilj. Onda ete malo-pomalo razabrati svoj put.
Mislim u svakom smislu, svoj put u ivotu i u
razmiljanju. Moda je to ispoetka muno. Uzmite
gospodina Moonana. Njemu je dugo trebalo dok nije
stigao na vrh. Ali je uspio.
Moda u mene nema njegova talenta ree
mirno Stephen.
Nikad ne znate odvrati prijazno nadstojnik.
Nikad ne moemo rei to je u nama. Ja posve sigurno
ne bih klonuo duhom. Per aspera ad astra.
Brzo ode od ognjita i poe prema odmoritu da
nadzire dolazak studenata filozofije prve godine.
Stephen je, naslonjen na kamin, sluao kako ustro
nepristrano pozdravlja svakog studenta, i gotovo je
mogao
vidjeti
slobodan
smijeak
neotesanijih
studenata. Njegovo je pomalo ozlojeeno srce poela
poput rose proimati neutjena suut prema ovom
savjesnom sluzi vitekog Loyole, prema tom polubratu
klera, potkupljivijem u govoru od njih, nepokolebljivije
due od njih, prema ovjeku koga on nikad ne bi nazvao
svojim duhovnim ocem: i pomisli kako su taj ovjek i
njegovi drugovi stekli naziv svjetovnjaka ne samo od
nesvjetovnjaka ve i od svjetovnjaka, jer su se za svoje
cijele povijesti pred sudom boje pravde zauzimali za
due klonulih i mlakih i opreznih.

Ulazak profesora bio je najavljen nekoliko puta

ponovljenim bunim lupanjem tekim cipelama onih
studenata koji su sjedili u najviem redu mrane
predavaonice ispod sivih prozora zastrtih pauinom.
Zapone prozivanje i odzivi na imena odzvanjali su u
razliitim tonovima, dok nije bilo prozvano ime Petera
Byrnea.
Ovdje!
Duboki se bas odazove iz gornjeg reda uz protestni
kaalj u ostalim klupama.
Profesor prestane itati, a onda prozove idue ime:
Cranly!
Nije bilo odziva.
Gospodine Cranly!
Smijeak preleti Stephenovim licem pri pomisli na
studij svoga prijatelja.
Pokuajte u Leopardstownu! javi se neki glas iz
stranje klupe.
Stephen brzo digne pogled, ali je Moynihanovo
nosato lice, to se ocrtavalo na sivoj svjetlosti, bilo
mirno. Bude zadana neka formula. Usred utanja
biljenica Stephen se ponovno okrene i ree:
Daj mi, zaboga, komad papira!
Zar te je tako pritisnulo? zapita Moynihan
iroko se nacerivi.
Istrgne list iz svoje biljenice i pruivi mu ga apne:
To moe u sluaju nude uiniti svaki laik ili ena.
Formula to ju je posluno zabiljeio na onaj list
papira, profesorovo proraunavanje to se zaplitalo i
otplitalo, sablasni simboli snage i brzine oaravali su i
umarali Stephenov duh. uo je kako neki govore da je
stari profesor bezboni slobodni zidar. O kakva li siva
sumorna dana! inio se nekim istilitem bezbolne

strpljive svijesti, kojim lutaju due matematiara

crtajui duge njene strukture od plohe do plohe uvijek
sve rjeeg i bljeeg sumraka, zrakasto irei brze
vrtloge do krajnjeg ruba sve silnijeg, daljeg i
neopipljivijeg svemira.
Moramo, dakle, razlikovati eliptino od
elipsoidnoga. Moda tko od vas, gospodo, poznaje djela
gospodina W. S. Gilberta. On u jednoj od svojh pjesama
govori o biljarskom varalici koji je bio osuen igrati:
Na suknu punom rupa
Sa tapom vrha tupa
I kuglama eliptina oblika.

On misli kuglu oblika elipsoida glavnih osi o

kojima sam govorio malo prije.
Moynihan se nagne prema Stephenovu uhu i
promrmlja:
Na kakvoj li su cijeni elipsoidna jaja! Lovite me,
moje dame, ja sam u konjanitvu!
Surovi humor njegova kolege prohuja kao estok
udar vjetra klaustrom Stephenova uma, probudivi u
veseli ivot mlohave sveenike halje to su visile na
zidovima, zanjihavi ih i prevrui kao u nekom vrzinom
kolu. Likovi reda izrone iz napuhnutih halja, nadstojnik
studija, dostojanstveni rumeni kvestor s kapom sijede
kose, predsjednik, maleni sveenik upave kose koji je
pisao pobone stihove, zdepasti seljaki lik profesora
ekonomije, visoki lik mladog profesora duhovne
znanosti koji je na odmoritu sa svojim razredom
raspravljao o nekom problemu savjesti, slian irafi koja
meu krdom antilopa brsti visoko lie, ozbiljno
uznemireni prefekt bratstva, tusti obloglavi profesor
talijanskog vragolastih oiju. Dolazili su polagana
koraka i teturajui, skakuui i prevrui se, potpasujui

halje spremajui se na preskakivanje, zadravajui jedni

druge, tresui se od duboka nagla smijeha, pljeskajui
jedni druge po stranjici i smijui se svojoj surovoj zlobi,
nazivajui jedni druge prisnim nadimcima, s nenadanim
dostojanstvom prosvjedujui protiv kakve surovosti,
apui po dvojica zakrilivi usta rukama.
Profesor je poao do staklenih ormara uz poboni
zid, izvadio iz pretinca seriju kalemova, otpuhnuo
prainu s mnogih mjesta i, nosei sve oprezno k stolu
pridravajui jednim prstom, nastavio predavati.
Objasnio je da su ice u suvremenim kalemovima od
smjese nazvane platinoid to ju je nedavno otkrio F. W.
Martino.
Razgovijetno je izgovorio inicijale i prezime
otkrivaa. Moynihan apne straga:
Dobri stari smrdljivi Martin!
Upitaj ga apne Stephen umorno treba li mu
tko da ga smakne na elektrinoj stolici. Evo mu mene.
Moynihan, zamijetivi da se profesor sagnuo nad
svitke, ustane u klupi i tiho kljocnuvi prstima desne
ruke pone zvati glasom balava derana:
Molim, profesore! Molim, profesore! Ovaj je
djeak kazao nepristojnu rije, profesore.
Platinoidu se ree sveano profesor daje
prednost pred slitinom od nikla, cinka i bakra, jer ima
nii koeficijent varijacija otpora pri promjenama
temperature. Platinoidna ica je izolirana i svilena
presvlaka to izolira, namotana je na ebonitne kaleme
upravo ovdje gdje mi je prst. Kad bi bila namotana
jednostruko, u kalemovima bi se indicirala jo jedna
struja. Kalemi su natopljeni vruim parafinskim
voskom...
Neki otri ulsterski glas ree u klupi ispod Stephena:
Je li vjerojatno da e nas pitati i iz primijenjene
znanosti?

Profesor se pone ozbiljno poigravati pojmovima

iste znanosti i primijenjene znanosti. Neki snano
graeni student sa zlatnim naoalama nekako se
zaueno zagledao u pitaoca. Moynihan promrmlja
straga svojim naravnim glasom:
Nije li MacAlister avao kad je u pitanju njegova
funta mesa?
Stephen ravnoduno pogleda duguljastu lubanju
ispod sebe, obraslu zamrenom kosom boje kuine.
Glas, izgovor, ud pitaoca vrijeali su ga, i on dopusti
da ga ta uvreda ponese u hotiminu neljubaznost, da
njegov um prihvati pomisao kako bi otac toga studenta
bio uradio bolje da je sina poslao na studij u Belfast i
tako neto utedio na eljeznikoj karti.
Duguljasta se lubanja nije okrenula da se
suprotstavi onoj strelici, a strelica se ipak vratila u
tetivu na luku: na trenutak je, naime, ugledao
studentovo lice blijedo kao sirutka.
Ta misao nije moja brzo ree sam sebi.
Potjee od onog kominog Irca u klupi iza mene.
Strpljenja. Moe li kazati sa sigurnou tko je prodao
duu tvoga naroda i izdao njegove izabranike: pitalac ili
izrugiva? Strpljenja. Sjeti se Epikteta. Vjerojatno je u
njegovu karakteru da u takvom trenutku i takvim tonom
postavlja pitanje i da rije znanost izgovara kao
jednoslonu: znanst.
Jednolini profesorov glas i dalje se polagano vrtio
oko svitaka o kojima je govorio udvostruujui,
utrostruujui, uestverostruujui svoje uspavljujue
djelovanje ba kao to kalem umnoava svoje omove
otpora.
Moynihanov se glas oglasi straga kao jeka daleka
zvona:
Zatvaramo, gospodo!

Ulazno predvorje bilo je krcato i odzvanjalo je

razgovorom. Na stolu blizu vrata stajale su dvije
fotografije u okvirima, a izmeu njih dugi smotak papira
s nepravilnim nizom potpisa. MacCann je ustro hodao
amo
tamo
meu
studentima,
govorei
brzo,
odgovarajui na prigovore i dovodei jednog za drugim
k stolu. U unutranjem je trijemu stajao predstojnik
studija razgovarajui s nekim mlaim profesorom,
ozbiljno gladei podbradak i kimajui glavom.
Stephen, kojega je zadralo mnotvo na vratima,
neodluno zastane. Ispod iroka sputena oboda
mekana eira promatrale su ga Cranlyjeve tamne oi.
Jesi li potpisao? zapita Stephen.
Cranly zatvori iroka usta tankih usnica, sastane se
za trenutak sam sa sobom i odgovori:
Ego habeo.
Zbog ega je to?
Quod? Zbog ega je to?
Cranly okrene svoje blijedo lice k Stephenu i ree
uljudno i tuno:
Per pax universalis.
Stephen pokae prema carevoj fotografiji i ree:
U njega je lice zaluena Krista.
Prezir i srdba u njegovu glasu privuku Cranlyjeve
oi to su mirno promatrale zidove trijema.
Jesi li ljut? zapita.
Ne odvrati Stephen.
Jesi li zlovoljan?
Ne.
Credo ut vos sanguinarius mendax estis ree
Cranly quia fades vostra monstrat ut vos in damno
malo humore estis.

Moynihan prilazei k stolu apne Stephenu u uho:

MacCann je u izvrsnoj formi. Spreman je proliti
posljednju kapljicu krvi. Nov novcati svijet. Bez alkohola
i bez prava glasa za kuke.
Stephen se nasmijei njegovoj tajnoj povjerljivosti
poto je Moynihan otiao, okrene se pogledavi
Cranlyju u oi.
Moda mi ti moe kazati ree zato on tako
izdano izlijeva svoju duu u moje uho. Moe li?
Sumorno se mrtenje pojavi na Cranlyjevom elu.
Zagledao se prema stolu gdje se Moynihan sagnuo da
napie svoje ime na smotak, a onda odluno ree:
Laskavac!
Ouis est in malo humore ree Stephen ego
aut vos?
Cranly se ne osvrne na ovo bockanje. Kiselo se
zamisli nad svojom osudom i ponovi istom odlunou:
Pretjerani prokleti laskavac, eto, to ti je on!
To je bio njegov nadgrobni natpis svim mrtvim
prijateljstvima, i Stephen se zapita hoe li on na isti
nain govoriti i o njegovoj uspomeni. Teka nezgrapna
reenica polagano tonui nestane iz njegova sluha
poput kamena baena u movaru. Stephen je vidje
kako tone, kao to je vidio mnoge druge, osjeajui
kako mu njena teina pritie srce. U Cranlyjevu
govoru, drukijem od Davinova, nije bilo rijetkih izriaja
elizabetinskog engleskog ni neobino izmijenjenih
verzija irskih idioma. U njegovu otezanju odjekivala su
dablinska pristanita, jeka neke sumorne morske luke
koja propada, njegova je energija jeka svete dablinske
rjeitosti kojom odluno odjekuje neka wicklowska
propovjedaonica.

Ono alosno mrgoenje iezne s Cranlyjeva lica

kad je MacCann krenuo prema njima s drugog kraja
trijema.
Tu si! veselo ree MacCann.
Tu sam! odvrati Stephen.
Kasni kao obino. Zar ne moe spojiti napredne
tendencije s potovanjem tonosti?
To pitanje nije na dnevnom redu odgovori
Stephen. Sljedea toka.
Oi su mu bile uperene u ploicu mlijene okolade
umotane u srebrni papir, to je virila iz agitatorova
prsnog depa. Naokolo se skupi mali krug slualaca da
uje duhovito nadmetanje. Neki mravi student
maslinaste boje koe i glatke crne kose ugura lice meu
onu dvojicu, pogledavajui pri svakoj reenici as
jednog as drugog kao da nastoji svaku izgovorenu
reenicu uhvatiti svojim otvorenim vlanim ustima.
Cranly izvadi iz depa malenu sivu kuglu i pone je
pozorno pregledavati, neprestano je okreui.
Idua toka? zapita MacCann. Hm!
On se glasno hripavo nasmije, onda iroko se
smijeei dvaput trzne kozjom bradom boje slame to
mu je visila s tupog podbratka.
Idua toka je potpisivanje rezolucije.
Hoe li mi to platiti, ako potpiem? zapita
Stephen.
Mislio sam da si idealist odvrati MacCann.
Student ciganskog izgleda osvrnu se i obrati
gledaocima nekim nerazgovijetnim meketavim glasom.
Do avola, to su udni pojmovi. Smatram da tako
misle potplaeni.

Glas mu zamre u tiini. Nitko nije mario za njegove

rijei. On okrene svoje maslinasto lice konjska izraza k
Stephenu kao da ga poziva neka opet neto kae.
MacCann pone rjeito govoriti o carskom reskriptu,
o Steadu, o opem razoruanju, arbitrai u sluaju
meunarodnih sporova, o znakovima vremena, o
novom ovjeanstvu i novom evanelju ivota koje
stavlja u zadatak zajednici da osigura po mogunosti
najjeftiniju najveu moguu sreu po mogunosti
najveem broju ljudi.
Ciganski student vikne na kraju ovog odlomka:
Triput hura za sveope bratstvo!
Nastavi, Temple ree neki snani rumeni
student kraj njega. Ostajem pri obeanju da u ti
poslije platiti politru.
Vjerujem u sveope bratstvo ree Temple
ogledavi se tamnim jajolikim oima. Marx je obini
prokleti klipan.
Cranly se nemirno nasmijei i vrsto stisne njegovu
ruku kako bi mu obuzdao jezik, te ree ponavljajui:
Polako, polako, polako!
Temple pokua osloboditi ruku, ali nastavi, pri emu
mu rijetka pjena poprska usne:
Socijalizmu je temelje poloio Irac, i prvi ovjek u
Evropi koji je propovijedao slobodu misli bio je Collins.
Prije dvije stotine godina. Taj filozof iz Middlesexa
razotkrio je sveeniku lukavost. Triput hura za Johna
Anthonyja Collinsa!
Neki se tanki glas odazove s ruba kruga:
Pip! Pip!
Moynihan promrmlja kraj Stephenova uha:
A to emo s jadnom malom sestrom Johna
Anthonyja:

Lottie Collins izgubila gae;

Tko je reko da joj svoje dat e?

Stephen se nasmije, a Moynihan obradovan

rezultatom opet promrmlja:
Stavit emo, ovako ili onako, pet ilinga na Johna
Anthonyja Collinsa.
ekam tvoj odgovor ree kratko MacCann.
Stvar me nipoto ne zanima odgovori umorno
Stephen. To dobro zna. Zato od toga pravi takvu
scenu?
U redu! odvrati MacCann mljasnuvi usnicama.
Ti si, dakle, reakcionaran?
Dri li zapita Stephen da me se doima tvoje
mahanje drvenim maem?
Metafore! ree kratko MacCann. Iznesi
injenice.
Stephen se zarumeni i okrene u stranu. MacCann ne
poputajui nastavi neprijateljskim humorom.
Minorni su pjesnici, drim, iznad takvih sitnica
kao to je pitanje sveopeg mira.
Cranly digne glavu i prui kuglu izmeu dva
studenta kao rtvu zahvalnicu govorei:
Pax super totum sanguinarium globum.
Stephen odgurnuvi gledaoce srdito trgne ramenom
prema carevoj slici rekavi:
Neka ti bude tvoja ikona. Ako ve moramo imati
Isusa, imajmo legitimnog Isusa.
Do avola, to je dobro! ree ciganski student
onima oko sebe. To je lijepo reeno. Te mi se rijei
neobino sviaju.

Proguta pljuvaku u grlu kao da guta tu reenicu, i

pipnuvi titnik svoje suknene kape okrene se k
Stephenu govorei:
Oprostite, gospodine, to ste mislili s time to ste
upravo rekli?
Osjetivi da ga studenti kraj njega gurkaju, ree im:
elim znati to je mislio time to je maloprije
rekao.
Opet se okrene k Stephenu i apui ree:
Vjeruje li u Isusa? Ja vjerujem u ovjeka. Dakako,
ne znam vjeruje li ti u ovjeka. Divim vam se,
gospodine. Divim se ljudskom umu koji je nezavisan od
svih vjera. Je li ono bilo tvoje miljenje o duhu Isusovu?
Nastavi, Temple ree onaj snani rumeni
student vraajui se, kao to je bila njegova navika,
svojim prvim mislima ona te politra eka.
On misli da sam slabouman objasni Temple
Stephenu jer vjerujem u snagu duha.
Cranly uhvati pod ruku Stephena i njegova
tovatelja i ree:
Nos ad manum ballum jocabimus.
Upravo kad su Stephena htjeli odvesti, on zamijeti
MacCannovo zarumenjeno lice grubih crta.
Moj potpis nije vaan ree uljudno. Tvoje je
pravo da ide svojim putem. Pusti mene da idem
svojim.
Dedalus ree otro MacCann vjerujem da si
dobar momak, ali mora jo dosta nauiti o uzvienosti
altruizma i odgovornosti pojedinog ovjeka.
Neki glas ree:
Bolje je da u tom pokretu nema intelektualnih
smuenjaka nego da su u njemu.

Stephen, prepoznavi otri prizvuk MacAlisterova

glasa, ne okrenu se njegovom smjeru. Cranly se
sveano progura kroz guvu studenata drei pod ruku
Stephena i Templea kao kad misnika njegovi ministranti
vode k oltaru.
Temple se hitro sagne kraj Cranlyjevih grudi i zapita:
Jesi li uo to je kazao MacAlister? Taj je mladi
ljubomoran na te. Jesi li to zamijetio? Kladim se da
Cranly to nije zamijetio. Do avola, ja sam to odmah
vidio.
Kad su prolazili unutranjim trijemom, nadstojnik
studija je upravo kuao umaknuti studentu s kojim je
razgovarao. Stajao je na podnoju stepenita, jednom
nogom na najdonjoj stepenici, otrcanu je sutanu skupio
enskastom paljivou oko sebe u namjeri da se pone
uspinjati, neprestano klimajui glavom i ponavljajui:
Nema sumnje, gospodine Hackett! Vrlo dobro!
Nema sumnje!
U sredini trijema prefekt bratstva kolida ozbiljno je
govorio tihim svadljivim glasom s nekim zavodskim
studentom. Govorei malo je mrtio pjegavo elo i
izmeu pojedinih reenica griskao malenu kotanu
olovku.
Nadam se da e doi svi upisani. Doi e prilino
sigurno prvi klasiari. Takoer drugi klasiari. Moramo
osigurati dolazak novajlija.
Temple se opet sagne pred Cranlyja kad su prolazili
kroz vrata, te ree brzo apui:
Znate li da je on oenjen? Bio je oenjen prije
nego to su ga obratili. Negdje su mu ena i djeca. Do
avola, mislim da je to najsmjenija stvar to sam je
igda uo! Ha?
Njegov se apat raspline u podmuklom hihotu. U
trenutku kad su proli kroz vrata Cranly ga surovo
zgrabi za iju i strese govorei:

 Ti usijana smuena budalo! Tako mi moje

posljednje pomasti, nema, zna, na tom cijelom
usijanom prokletom svijetu veeg prokletog majmuna
od tebe!
Temple se koprcao u njegovu zahvatu, jo uvijek
podmuklo zadovoljan, dok je Cranly pri svakom
surovom trzaju jednolino ponavljao:
Usijani glupi prokleti idiote!
Zajedno su proli kroz vrt obrastao korovom.
Predsjednik ogrnut tekim irokim platom dolazio je
stazom prema njima, itajui svoj brevijar. Zastao je na
kraju staze prije nego to se okrenuo i digao pogled.
Studenti pozdrave. Temple kao i prije dotakne titnik
svoje kape. utke su ili dalje. Pribliujui se igralitu
Stephen razabere mukle udarce ruku igraa i mokri
pljesak lopte i Davinov uzbueni poklik pri svakom
udarcu.
Trojica se studenata zaustave kraj krinje na kojoj je
sjedio Davin promatrajui igru. Nakon nekoliko
trenutaka Temple se primakne Stephenu i ree:
Oprosti, htio sam te zapitati misli li ti da je Jean
Jacques Rousseau bio iskren ovjek?
Stephen se glasno nasmije. Cranly, dignuvi s trave
kraj svojih nogu razbijenu duicu, naglo se okrene i
strogo ree:
Temple, kunem se ivim Bogom, ubit u te super
mjestum, ako kae jo jednu rije, zna, bilo komu o
bilo emu.
Drim da je bio osjeajan ovjek kao ti
odgovori Stephen.
Do avola, proklet bio! surovo ree Cranly.
Vie ne razgovaraj s njim. Dakako, jednako tako kao s
Templeom mogao bi razgovarati, zna, s kakvom
raspuklom nonom posudom. Hajde kui, Temple.
Zaboga, poi kui.

 Ba mi je stalo do tebe, Cranly odvrati Temple

uzmaknuvi iz blizine podignute duice i pokazavi
prema Stephenu. On je, drim, jedini ovjek u ovom
zavodu u kojega ima individualnoga duha.
Zavod! Individualan! vikne Cranly. Poi kui,
do avola, jer ti si prokleto beznadan ovjek.
Ja sam osjeajan ovjek ree Temple. To je
posve tono reeno. I ponosan sam to sam
emocionalan.
Krene postrance s igralita lukavo se smijeei.
Cranly ga je promatrao prazna bezizraajna lica.
Gle ga! ree. Jesi li igda vidio takva
puzavca?
Njegove rijei pozdravi neobian smijeh nekog
studenta koji se lijeno vukao uza zid, s kapom
nabijenom na oi. Tako piskutav smijeh iz tako miiava
tijela podjeao je na slonovsko trubljenje. Cijelo se tijelo
studentovo treslo i, kako bi obuzdao svoje veselje, s
uitkom objema se rukama trljao po slabinama.
Lynch se probudio ree Cranly.
Lynch se na to uspravi i isprsi.
Lynch se isprsuje ree Stephen i to je neka
kritika ivota.
Lynch se buno udari o grudi i ree:
Tko se usuuje to rei o mom obujmu?
Cranly ga uhvati za rije i njih se dvojica obujme
ukotac. Kad su im se lica raarila od borbe, rastave se
daui. Stephen se sagne k Davinu koji, pozorno
promatrajui igru, nije obraao panju razgovoru
ostalih.
A kako je moja mala pitoma guska? zapita.
Je li potpisala i ona?
Davin kimne i ree:

 A ti, Stevie?
Stephen odmahne glavom.
Ti si straan ovjek, Stevie ree Davin izvadivi
iz usta kratku lulu. Uvijek si sam.
Sad, poto si potpisao peticiju za sveopi mir
ree Stephen nadam se da e spaliti onu malu
biljenicu to sam je vidio u tvojoj sobi.
Kako Davin nije odgovorio, Stephen pone citirati:
Korakom, fianna! Nadesno, fianna! Razbrojs,
fianna, pozdrav, jedan, dva!
To je druga stvar ree Davin. Ja sam
prvenstveno irski nacionalist. Ali to si i ti. Ti si roeni
podrugljivac, Stevie.
Kad ponovno pripremite pobunu sa svojim
sportskim palicama ree Stephen i zatreba vam
neophodni potkaziva, samo mi kai. Mogu vam ih
nekoliko nai u ovom kolidu.
Ne razumijem te ree Davin. Jedanput
govori protiv engleske knjievnosti. Sad govori protiv
irskih denuncijanata. to je s tvojim imenom i tvojim
idejama... Jesi li uope Irac?
Poi sad sa mnom u ured za grbove, pa u ti
pokazati rodoslovno stablo moje obitelji odvrati
Stephen.
Onda budi na ree Davin. Zato ne ui
irski? Zato si nakon prvog sata istupio iz razrednog
saveza?
Zna jedan razlog odgovori Stephen.
Davin odmahne glavom i nasmije se.
O, hajde ree. To je bilo zbog one izvjesne
mlade dame i oca Morana? Ali sve si to ti sebi samo
zamislio, Stevie. Njih dvoje su samo razgovarali i smijali
se.

Stephen utei prijateljski poloi ruku na Davinovo

rame.
Sjea li se zapita kako smo se upoznali nas
dvojica? Prvo jutro, kad smo se sreli, zamolio si me da ti
pokaem put u sobu za prijemni ispit, pri emu si vrlo
otro naglaavao prvi slog. Sjea li se? Onda si
obiavao isusovce oslovljati s oe, sjea li se? Ja sam
zapitao sam sebe: Je li on tako neduan kao to mu
je govor?
Ja sam priprost ovjek ree Davin. To zna.
Kad si mi one veeri u Harcourt Streetu ispripovijedio
one stvari iz svog privatnog ivota, bogami, Stevie, ja
nisam mogao veerati. Bilo mi je prilino muno. Te
sam noi dugo bdio. Zato si mi ono pripovijedao?
Hvala ree Stephen. Dri da sam neko
udovite.
Ne odvrati Davin ali elio bih da mi nisi
pripovijedao.
Ispod mirne povrine Stephenove naklonosti poela
se burkati plima.
Ovaj narod i ova zemlja i ovaj ivot su me stvorili
ree. Izrazit u se kakav jesam.
Pokuaj biti na ponovi Davin. U srcu si Irac,
ali si preponosan.
Moji su preci odbacili svoj jezik i prihvatili drugi
ree Stephen. Dopustili su da ih podjarmi aica
stranaca. Zar zamilja da u ja cijelim svojim ivotom i
osobom plaati njihove dugove? Zato?
Za nau slobodu odgovori Davin.
Nikad vam poten i iskren ovjek ree Stephen
nije predao svoj ivot i svoju mladost i svoje
sklonosti, od Toneovih do Parnellovih dana, a da ga
niste prodal neprijatelju ili ga ostavili na cjedilu u nudi
ili mu se narugali i napustili ga zbog koga drugoga. I ti

mene zove da budem va. Radije bih vas prije toga

vidio u paklu.
Oni su umrli za svoje ideale, Stevie ree Davin.
Ipak e svanuti na dan, vjeruj mi.
Stephen je utio koji trenutak, usredotoen na
vlastitu misao.
Dua se raa ree neodreeno tek u onim
trenucima o kojima sam ti govorio. To je spor i mraan
porod, tajanstveniji od raanja tijela. Kad se u ovoj
zemlji rodi dua kojega ovjeka, hvataju je mreom i ne
daju joj da poleti. Ti meni govori o narodnosti, jeziku,
vjeri. Ja u pokuati proletjeti kraj ovih mrea.
Davin istrese pepeo iz svoje lule.
To je preduboko za me, Stevie ree. Ali
ovjekova domovina prije svega. Najprije Irska, Stevie.
A onda moe biti pjesnik ili mistik.
Zna li to je Irska? zapita Stephen hladnom
estinom. Irska je stara krmaa koja dere svoje
praie.
Davin ustane sa krinje i poe prema igraima tuno
odmahujui glavom. Ali u nekom trenutku nestane tuge
i on pone uzbueno raspravljati s Cranlyjem i onom
dvojicom igraa koji su zavrili svoju igru. Dogovore se
o igri u etvero, ali Cranly je uporno zahtijevao da igraju
njegovom loptom. Baci je dvaput ili triput o tlo i uhvati
rukom, pa je snano i naglo baci prema biljezi na
igralitu, kliknuvi kao u odgovor na njen mukli udarac:
Tako ti due!
Stephen je stajao s Lynchom sve dok nije broj
bodova poeo rasti. Onda ga povue za rukav neka
poe s njim. Lynch poslua rekavi:
Pomo ajde, kao to bi kazao Cranly.
Stephen se nasmije tom udarcu s boka. Opet prou
kroz vrt i onda kroz predvorje gdje je drhtavi vratar

upravo privrivao u okvir neku obavijest. Zastanu na

podnoju stepenica, i Stephen izvadi iz depa pakli
cigareta te ponudi njima svoga druga.
Znam da si siromaan ree.
Do avola, ba si bezobrazan odvrati Lynch.
Taj drugi dokaz Lynchove kulture opet izazove
smijeak u Stephena.
Bio je to velik dan za evropsku kulturu ree
kad si konano odluio propsovati.
Zapale cigarete i krenu nadesno. Nakon stanke
Stephen zausti?
Aristotel nije definirao suut i strah. Ja jesam.
Kaem...
Lynch zastane i surovo ree:
Dosta! Neu sluati! Muno mi je. Sino sam s
Horanom i Gogginsom bio na nekoj kukavikoj pijanki.
Stephen nastavi:
Suut je osjeaj koji obuzima duh pred kakvim
god tekim i trajnim ljudskim patnjama i sjedinjuje ga s
ovjekom patnikom. Strah je osjeaj koji obuzima duh
pred kakvim god tekim i trajnim ljudskim patnjama i
sjedinjuje ga s tajnim uzrokom.
Ponovi ree Lynch.
Stephen polagano ponovi definicije.
Prije nekoliko dana nastavi ukrcala se neka
djevojka u koiju u Londonu. Pola je da doeka svoju
majku koju nije vidjela godinama. Na uglu neke ulice
rudo teretnih kola razmrska prozor koije u obliku
zvijezde. Dugi tanki iljak razmrskana stakla probode joj
srce. Umrla je na mjestu. Reporter je to nazvao
traginom smru. Nije tako. Ta je smrt daleko od straha
i suuti prema pojmovima mojih definicija.

 Tragini je osjeaj, zapravo, lice koje gleda u dva

smjera, prema strahu i prema suuti, a oboje su
njegove faze. Vidi, ja se sluim rijeju obuzimati.
Mislim da je tragini osjeaj statian. Ili bolje, takav je
dramatini osjeaj. Osjeaji pobueni nepravom
umjetnou kinetiki su, elja ili gaenje. elja nas
nagoni da neto posjedujemo, da nekamo poemo;
gaenje nas nagoni da se neega okanimo, da se od
neega udaljimo. To su kinetiki osjeaji. Zato su
umjetnosti to ih pobuuju, pornografske ili poune,
neprave umjetnosti. Zato je estetski osjeaj (sluim se
openitim pojmom) statian. Duh je obuzet i uzdignut
nad elju i gaenje.
Kae da umjetnost ne smije pobuditi elju
ree Lynch. Pripovijedao sam ti da sam jedno
olovkom napisao svoje ime na stranjici Praksitelove
Venere u muzeju. Zar to nije elja?
Govorim o normalnim naravima odvrati
Stephen. Pripovijedao si mi takoer da si kao djeak
u onoj draesnoj karmelianskoj koli jeo komade
osuene kravlje balege.
Lynch opet prasne u onaj hrzavi smijeh i opet pone
trljati slabine objema rukama ne vadei ih iz depova.
O, jesam! Jesam! krikne.
Stephen se okrene k svom drugu i na trenutak ga
drsko pogleda u oi. Lynch, oporavivi se od smijeha,
uzvrati pogled svojim ponienim oima. Duga uska
spljotena lubanja ispod duguljaste kape sa titnikom
izazove u Stephenovu umu sliku nekog zakukuljenog
gmaza. I oi su bile sline gmazovim, ljeskave i
nepomine. Ipak u tom trenutku, gledajui ponieno a
oprezno, u njima je zasjala neka malena ljudska iskra,
prozor zgrene due, ljute i ogorene same na sebe.
Kad je rije o tom ree Stephen uljudno
dodavi svi smo ivotinje. I ja sam ivotinja.

 Jesi odvrati Lynch.

Ali sad smo u duhovnom svijetu nastavi
Stephen. elja i gaenje izazvani nepravim estetskim
sredstvima uistinu su neestetski osjeaji ne samo zato
to su karakterom kinetiki, ve i zato to nisu drugo do
fiziki. Nae tijelo preza pred onim ega se boji, a
odaziva se poticaju onoga to eli istim refleksivnim
djelovanjem ivanog sustava. Nai se oni kapci
sklapaju prije nego to znamo da e nam muha uletjeti
u oko.
Ne uvijek ree kritiki Lynch.
Upravo tako nastavi Stephen tvoje se tijelo
odazvalo poticaju gologa kipa, ali to je bilo, kaem,
jednostavno refleksivno djelovanje ivaca. Ljepota, to
ju je izrazio umjetnik, ne moe u nama izazvati osjeaj
koji je kinetian ili uzbuenje koje je isto fiziko. Ona
budi, ili bi trebala buditi, ili izaziva, ili bi trebala izazvati,
estetsku stasis, idealnu suut ili idealni strah, stasis
izazvanu, produljenu i napokon razrijeenu onim to
nazivam ritmom ljepote.
to je to zapravo? zapita Lynch.
Ritam je odvrati Stephen primarni formalni
estetski odnos jednog dijela prema drugom u bilo kojoj
estetskoj cjelini ili estetske cjeline prema svom dijelu ili
dijelovima ili bilo kojeg dijela prema estetskoj cjelini iji
je dio.
Ako je to ritam ree Lynch da ujem to
naziva ljepotom: i, molim, upamti, premda sam neko
pojeo kola od kravlje balege, da se divim samo ljepoti.
Stephen skine svoju kapu kao na pozdrav. Onda,
malo se zarumenjevi, poloi ruku na Lynchov debeli
sukneni rukav.
Mi smo u pravu ree a drugi su u zabludi.
Govoriti o tim stvarima i kuati shvatiti njihovu prirodu
i, shvativi je, kuati polagano i skromno i trajno izraziti,

ponovno je istisnuti iz grube zemlje ili iz onoga to ona

raa, iz zvuka i oblika i boje koji su vrata tamnice nae
due, sliku ljepote do shvaanja koje smo doli to je
umjetnost.
Stigli su do mosta preko kanala i, skrenuvi s puta,
pou uz drvee. Mutna siva svjetlost, to se zrcalila u
polaganoj vodi, i miris mokrih grana iznad njihovih
glava, kao da su se borili protiv tijeka Stephenovih
misli.
Ali nisi odgovorio na moje pitanje ree Lynch.
to je umjetnost? to je ljepota koju ona izraava?
To je ona prva definicija to sam ti je dao, pospani
jadnie odvrati Stephen kad sam za sebe kuao
promisliti tu stvar. Sjea li se one noi? Cranly je
izgubio strpljenje i poeo govoriti o wicklowskoj slanini.
Sjeam se odgovori Lynch. Pripovijedao nam
je o onim avolskim estoko masnim svinjama.
Umjetnost ree Stephen je ljudska sklonost
osjeajnoj ili razumljivoj stvari upravljenoj prema
estetskom cilju. Ti se sjea svinja, a ovo si zaboravio.
Vas ste dvojica, ti i Cranly, alostan par.
Lynch se naceri prema mutnom sivom nebu i ree:
Ako ve moram sluati tvoju estetsku filozofiju,
daj mi barem jo jednu cigaretu. Meni je to svejedno.
Meni ak nije stalo ni do ena. Neka avo nosi tebe i
sve ostalo. Hou neki posao za pet stotina godinje. A ti
mi ga ne moe pribaviti.
Stephen mu prui paketi s cigaretama. Lynch uzme
posljednju preostalu jednostavno rekavi:
Nastavi!
Akvinac ree Stephen kae da je lijepo ono
to nam se opaanjem svia.
Lynch kimne glavom.

 To se sjeam ree. Pulcra sunt quae visa

placent.
On upotrebljava rije visa nastavi Stephen
da bi obuhvatio estetsko opaanje svih vrsti, bilo vidom
bilo sluhom bilo drugim kojim prilazom opaanju. Ta
rije, premda neodredena, dovoljno je jasna da iskljui
dobro i zlo koje izazivaju elju i gaenje. Ona sigurno
znai neku stasis, a ne kinesis. to je s istinitou? I ona
stvara neku stasis uma. Ti ne bi olovkom napisao svoje
ime uzdu hipotenuze pravokutnog trokuta.
Ne odvrati Lynch radije mi daj hipotenuzu
Praksitelove Venere.
Dakle je statina ree Stephen. Platon,
mislim, kae da je ljepota sjaj istine. Ne mislim da to
neto znai, ali istina i ljepota su srodne. Istinu vidi um
koji je zadovoljen najboljim moguim odnosima
inteligibilnog:
ljepotu
vidi imaginacija koja
je
zadovoljena najboljim moguim odnosima senzibilnog.
Prvi korak prema istini je razumijevanje okvira i opsega
samoga
intelekta,
razumijevanje
samoga
ina
shvaanja. Cijeli Aristotelov filozofski sustav poiva na
njegovoj knjizi o psihologiji, a ona, mislim, poiva na
njegovoj tvrdnji da isti atribut ne moe u isto vrijeme i u
istoj svezi pripadati i ne pripadati istom subjektu. Prvi
korak prema ljepoti je u razumijevanju okvira i opsega
imaginacije, u razumijevanju samoga ina estetskog
opaaja. Je li to jasno?
Ali to je ljepota? nestrpljivo zapita Lynch.
Daj mi drugu definiciju. Neto to vidimo i to nam se
svia! Je li to najbolje to ti i Akvinac moete pruiti?
Uzmimo enu, ree Stephen.
Uzmimo je! ree vatreno Lynch.
Grci, Turci, Kinezi, Kopti, Hotentoti nastavi
Stephen svi se oni dive nekoj razliitoj vrsti enske
ljepote. To je, ini se, labirint iz kojega ne moemo izii.

Ipak vidim dva izlaza. Jedan je ova hipoteza: svaka

fizika kakvoa kojoj se mukarci dive u ena u izravnoj
je svezi s raznovrsnim funkcijama ena u rasploivanju
vrste. Moe biti tako. Svijet je, ini se, jednoliniji nego
to ga ak ti, Lynch, sebi zamilja. Meni se, meutim,
ne svia taj izlaz. On prije vodi do eugenike negoli do
estetike. Vodi iz onoga labirinta u novu bljetavu
predavaonicu u kojoj ti MacCann, s jednom rukom na
Podrijetlu vrsta, a s drugom na Novom zavjetu,
pripovijeda da se divi Venerinim irokim bokovima, jer
osjea da bi ti ona mogla roditi krnog potomka, i da
se divi njenim velikim grudima, jer osjea da e ona
davati dobro mlijeko svojoj i tvojoj djeci.
Onda je MacCann kukaviki laac odluno ree
Lynch.
Preostaje drugi izlaz ree Stephen nasmijavi
se.
To jest? zapita Lynch.
Ova hipoteza pone Stephen.
Neka duga pivarska kola natovarena starim
eljezom dovezu se oko ugla bolnice sira Patricka Duna
zagluivi
neskladnim
treskanjem
tropotave
i
zveketave kovine kraj Stephenove reenice. Lynch
zatisne ui protiskujui kletvu za kletvom dokle god
kola nisu prola. Onda se naglo okrene na petama. I
Stephen se okrene i poeka nekoliko trenutaka da
njegova prijatelja proe zlovolja.
Ova hipoteza ponovi Stephen drugi je izlaz:
premda se isti predmet ne mora svim ljudima initi
lijep, svi ljudi koji se dive nekom lijepom predmetu
nalaze u njemu izvjesne odnose koji ih zadovoljavaju i
koji se podudaraju samim stupnjevima svekolikog
estetskog opaanja. Ti odnosi senzibilnog, to ih ti vidi
u jednom obliku, a ja u drugom, moraju stoga biti nuni
kvaliteti ljepote. Sad se moemo vratiti naem starom

prijatelju svetom Tomi po jo jednu petparaku

mudrost.
Lynch se nasmije.
Strahovito se zabavljam ree sluajui kako
ga neprestano citira kao nekog vraki prostodunog
fratra. Smije li se pritom ispod brka?
MacAlister bi odgovori Stephen moju
estetsku teoriju nazvao primijenjenim Akvincem. Koliko
see ova strana estetske filozofije, Akvinac e me voditi
cijelim
putom.
Poto
stignemo
do
fenomena
umjetnikog zaea, umjetnike trudnoe i umjetninog
rasploivanja, trebat e mi nova terminologija i novo
osobno iskustvo.
Dakako ree Lynch. Uostalom, Akvinac je,
unato svom intelektu, bio samo dobri priprosti fratar.
Ali o novom osobnom iskustvu i noyoj terminologiji
priat e mi drugi put. Pouri se i dovri prvi dio.
Tko zna? ree smijeei se Stephen. Moda
bi me Akvinac bolje razumio nego ti. On je i sam bio
pjesnik. Napisao je himnu za Veliki etvrtak. Poinje
rijeima Pange lingua gloriosi. Kau da je ona najvei
ukras pjesmarice. To je sloena i utjena himna. Meni se
svia: ali nema himne to bismo je mogli usporediti sa
alosnom i velianstvenom ophodnom pjesmom Vexilla
Regis Venancija Fortunata.
Lynch zapjeva tiho i sveano dubokim basom:
Impleta sunt quae concinit
David fideli carmine
Dicendo nationibus
Regnavit a ligno Deus.

To je divno! ree vrlo zadovoljan. Velika

glazba!

Skrenu u Lower Mount Street. Nekoliko koraka od

ugla pozdravi ih i zaustavi neki debeli mladi sa
svilenim alom oko vrata.
Jeste li uli rezultate ispita? zapita. Griffin je
pao. Halpin i OFlynn poloili su za dravnu slubu.
Moonan je dobio peto mjesto za Indiju.
OShaughnessy je etrnaesti. Irski momci kod Clarka
nahranili su ih sino. Svi su jeli curry.
Na njegovu se blijedom podbuhlom licu izraavala
dobrohotna zloba i, kako se primicao kraju svojih vijesti
o uspjesima, malene su mu se salom okruene oi
potpuno gubile, a slabi sipljivi glas postajao neujan.
Odgovarajui na Stephenovo pitanje, oi i glas mu
opet izvire iz svojih skrovita.
Da, MacCullagh i ja ree. On uzima istu
matematiku, a ja ustavnu povijest. Ima dvadeset
predmeta. Uzimam i botaniku. Ja sam, znate, lan
poljskog kluba.
On dostojanstveno uzmakne malo od one dvojice i
poloi debelu ruku u vunenoj rukavici na svoje grudi iz
kojih iznenada prodre prigueni hripavi smijeh.
Kad idui put poe onamo ravnoduno ree
Stephen donesi nam koju repu i luka da nainimo
stew.
Debeli se student blago nasmije i ree:
Svi smo mi u poljskom klubu vrlo ugledni ljudi.
Sedmorica nas bili smo prole subote u Glenmalureu.
Sa enama, Donovan? zapita Lynch.
Donovan ponovno poloi ruku na grudi i ree:
Na je cilj stjecanje znanja.
Onda brzo doda:
ujem da pie neku raspravu o estetici.
Stephen neodreeno odriui odmahne rukom.

 Goethe i Lessing ree Donovan mnogo su

pisali o tom predmetu, o klasinoj koli i romantinoj
koli i o svemu tome. Laokoon je u mene pobudio vrlo
mnogo zanimanja kad sam ga itao. Dakako, to je
idealistiki, njemaki ultraduboko.
Ona dvojica ne reknu nita. Donovan se uljudno
oprosti od njih.
Moram poi ree tiho i dobrohotno. Obuzima
me prilina slutnja, koja gotovo granii s uvjerenjem, da
moja sestra namjerava obitelji Donovan danas ispei
palainke za veeru.
Zbogom vikne za njim Stephen. Ne zaboravi
repu za me i za moga druga.
Lynch se zagleda za njim polagano i prezirno krivei
usnicu sve dok mu lice nije postalo slino nekoj
avolskoj maski:
Kad pomisli da ova kukavina izmetina od
deraa palainaka moe dobiti dobar posao ree
napokon a ja moram puiti jeftine cigarete!
Skrenu prema Merrion Squareu hodajui utei neko
vrijeme.
Da zavrim ono to sam govorio o ljepoti ree
Stephen najbolji odgovarajui odnos mora stoga
odgovarati nunim fazama umjetnikog opaaja.
Pronai ih, pa si naao kvalitete sveope ljepote.
Akvinac kae: ad pulcritudinem tria reguiruntur,
integritas, consonantia, claritas. To prevodim ovako: Za
ljepotu treba troje: cjelovitost, skladnost i sjajnost,
odgovara li to fazama opaanja? Razumije li?
Dakako, razumijem dogovori Lynch. Ako
misli da je u mene govnarska inteligencija, potri za
Donovanom i zamoli ga neka te slua.
Stephen pokae prema koari to ju je neki mesarski
egrt prevrnutu nataknuo sebi na glavu.

 Pogledaj tu koaru ree.

Vidim je odvrati Lynch.
Kako bi vidio tu koaru ree Stephen tvoj um
mora prije svega odijeliti koaru od sveg ostalog
vidljivog svemira koji nije ta koara. Prva faza opaaja
je rubna crta povuena oko predmeta opaanja.
Estetska slika nam se pokazuje ili u prostoru ili u
vremenu. Ono to je ujno pokazuje nam se u vremenu,
ono to je vidljivo prikazuje nam se u prostoru. Ali
estetsku sliku, bila ona vremenska ih prostorna, treba
najprije
jasno
opaziti
kao
samoogranienu
i
samosadrajnu na neizmjernoj pozadini prostora ili
vremena koja nije to. Ti je opaa kao jednu stvar.
Gleda je kao jednu cjelinu. Opaa njenu cjelovitost. To
je integritas.
Tono u sredite cilja! ree Lynch nasmijavi
se. Nastavi.
Onda nastavi Stephen polazi od toke do
toke, voen linijama njenih oblika; spoznaje je kao
uravnoteeni dio prema dijelu unutar njenih granica;
osjea ritam njene strukture. Drugim rijeima, nakon
sinteze neposredne percepcije slijedi analiza opaaja.
Poto si najprije osjetio da je to jedna stvar, sad osjeti
da je to stvar. Spoznaje je kao kompleksnu,
mnogostruku, djeljivu, odvojivu, sastavljenu od dijelova,
kao rezultat njenih dijelova i njihove sume, kao
harmoninu. To je consonantia.
Ponovno tono u sredite! ree Lynch u ali.
Sad mi jo kai to je claritas, pa dobiva cigaru.
Znaenje te rijei nastavi Stephen prilino je
neodreeno. Akvinac upotrebljava neki termin koji se
ini netoan. Dugo me je zbunjivao. Naveo bi te da
vjeruje da je imao na umu simbolizam ili idealizam, da
je vrhunski kvalitet ljepote svjetlost s nekog drugog
svijeta, ideja iji je sadraj samo sjena, samo simbol

njene stvarnosti. Drao sam da on moda misli da je

claritas umjetniko otkrie i prikaz boanske svrhe u
svemu ili snaga generalizacije koja e estetsku sliku
uiniti univerzalnom, uiniti da ona zasjeni vlastite
uvjete. Ali to je knjievno brbljanje. Tako sam shvatio.
Poto si ovu koaru opazio kao jednu stvar i onda je
analizirao s obzirom na njen oblik i shvatio kao stvar,
stvorio si jedinu sintezu koja je logiki i estetski
dopustiva. Vidi da je to ona stvar koja jest, a nipoto
koja druga. Sjaj o kojem on govori skolastina je
quidditas, tastvo neke stvari. Taj vrhunski kvalitet
osjea umjetnik, kad je po prvi put u svojoj mati
zamislio estetsku sliku. Shelley je u tom tajanstvenom
trenutku lijepo usporedio duh sa eravom to trne.
Trenutak u kojem taj vrhunski kvalitet ljepote, tu jasnu
sjajnost estetske slike, spoznaje duh kojega je njena
cjelovitost obuzela i zanijela svojom skladnou,
blistava je tiha stasis estetskog uitka, duhovno stanje
vrlo slino onom stanju srca to ga talijanski fiziolog
Luigi Galvani, sluei se gotovo jednako lijepim
izriajem kao Shelley, naziva ushitom srca.
Stephen umukne i, premda njegov drug nije kazao
nita, osjeti da su njegove rijei izazvale oko njih utnju
oaranih misli.
Ono to sam kazao pone opet odnosi se na
ljepotu u irem smislu te rijei, u smislu to ga ta rije
ima u knjievnoj tradiciji. Na ulici ona ima drugo
znaenje. Kad govorimo o ljepoti u onom drugom smislu
toga pojma, na na sud utjee prvenstveno sama
umjetnost i oblik te umjetnosti. Slika, jasno je, mora biti
postavljena izmeu uma ili osjetila samog umjetnika i
uma ili osjetila drugih. Ako to ima na pameti, vidjet e
da se umjetnost nuno dijeli u tri oblika koji se kreu od
jednoga do drugoga. Ti su oblici: lirski oblik, oblik u
kojem umjetnik prikazuje svoju sliku u neposrednom
odnosu prema sebi; epski oblik, oblik u kojem on

prikazuje svoju sliku u posrednom odnosu prema sebi ili

prema drugima; dramatski oblik, oblik u kojem on
prikazuje svoju sliku u neposrednom odnosu prema
drugima.
To si mi kazao prije nekoliko veeri ree Lynch
pa smo naeli onu slavnu raspravu.
Imam kod kue biljenicu nastavi Stephen u
koju sam zabiljeio pitanja koja su zabavnija nego to
su bila tvoja. Traei odgovore na njih otkrio sam
estetsku teoriju to u je kuati objasniti. Evo nekoliko
pitanja to sam ih postavio sebi: Je li lijepo izraeni
stolac tragian ili komian? Je li portret Mone Lize
dobar, ako ga elim vidjeti? Je li poprsje sira Philipa
Cramptona lirsko, epsko ili dramsko? Moe li izmetina ili
dijete ili u biti umjetniko djelo? Ako ne, zato?
Uistinu, zato ne? ree Lynch nasmijavi se.
Ako koji ovjek bijesno cijepajui kladu nastavi
Stephen izradi lik krave, je li ta tvorevina umjetniko
djelo? Ako ne, zato?
Ovo je zgodno ree Lynch ponovo se
nasmijavi. To zaudara na pravu skolastiku.
Lessing ree Stephen nije trebao uzeti
skupni kip da o njemu pie. Umjetnost, jer je inferiorna,
ne prikazuje jasno oblike o kojima sam govorio,
razluujui jedne od drugih. ak u knjievnosti, najvioj
i najoduhovljenijoj umjetnosti, oblici su esto pobrkani.
Zapravo je lirski oblik najjednostavnije verbalno ruho
trenutane emocije, onakav ritmiki krik kakav je prije
mnogo stoljea bodrio ovjeka koji je snano veslao ili
vukao kamenje uza strminu. Onaj koji ga izgovara
svjesniji je trenutka emocije, negoli samoga sebe kad
osjea emociju. Najjednostavniji epski oblik izlazi iz
lirske knjievnosti kad umjetnik otee i razmilja o sebi
kao o sreditu epskog dogaaja, i taj se oblik razvija
dok sredite emocionalne sile tee ne bude jednako

udaljeno
od
samog
umjetnika
i
od
drugih.
Pripovijedanje vie nije posve osobno. Osobnost
umjetnika prelazi u pripovijedanje, strujei oko osoba i
zbivanja poput vitalnog mora. Taj razvoj moe lako
razabrati u onoj staroj engleskoj baladi Junak Turpin
koja poinje u prvom licu, a zavrava u treem licu.
Dramatski se oblik postie, kad vitalnost, to je strujila i
kruila oko svake osobe, svaku osobu ispuni takvom
vitalnom snagom da on ili ona poprima vlastiti i
nepovredljivi estetski ivot. Osobnost umjetnika,
najprije krik ih kadenca ih raspoloenje, a onda teno i
iskriavo pripovijedanje, napokon se proiuje od
ivota, postaje bezlino da tako kaem. Estetska slika u
dramskom obliku je proieni ivot to ga je ljudska
mata ponovno projicirala. Misterij estetskog stvaranja
kao i onaj materijalnog stvaranja je zavren. Umjetnik
kao Bog Stvaranja ostaje u svom djelu ili iza njega ili
postrance ili iznad njega nevidljiv, oien iz ivota,
nepristran, podrezujui nokte.
Kuajui i njih oistiti iz ivota napomene
Lynch.
Sitna kia pone padati s visokog zastrtog neba i oni
skrenu na vojvodsku tratinu kako bi prije pljuska stigli u
Narodnu knjinicu.
ta namjerava zapita mrzovoljno Lynch s
tim svojim brbljanjem o ljepoti i mati na ovom jadnom
otoku to ga je napustio i Bog? Nije udo to se
umjetnik povukao u svoje djelo ili iza njega, poto je
skrivio ovu zemlju.
Kia je poela jae padati. Kad su proli kroz prolaz
kraj Kraljevske irske akademije, zateknu mnoge
studente koji su zatraili utoite pod lukovima
knjinice. Cranly, naslanjajui se na stup, akao je
zube zailjenom ibicom i sluao neke svoje drugove.
Neke su djevojke stajale kraj ulaznih vrata. Lynch apne
Stephenu:

 Tvoja ljubljena je tu.

Stephen utke zauzme mjesto na stepenici ispod
skupa studenata ne marei za kiu to je jako padala,
pogledavajui s vremena na vrijeme prema njoj. I ona je
utei stajala meu svojim drugaricama. Nema
nijednog sveenika s kojim bi mogla oijukati, pomisli
svjesno ogoren kad se sjetio kako ju je vidio posljednji
put. Lynch je bio u pravu. Njegov duh, lien teorije i
hrabrosti, ponovno utone u nehajni mir.
uo je kako studenti razgovaraju. Govorili su o
dvojici prijatelja koji su proli na medicinskom zavrnom
ispitu, o mogunostima da dobiju posao na oceanskim
linijskim brodovima, o siromanim i bogatim praksama.
Sve je to dim. Irska seoska praksa je bolja.
Hynes je bio dvije godine u Liverpoolu i kae isto.
Bila je to, kae, strana rupa. Sami primaljski sluajevi.
Sluajevi za pol krune.
Misli li kazati da je bolje ovdje dobiti posao na
selu negoli u kakvom bogatom gradu? Poznajem nekog
momka...
Hynes nema mozga. On je proao bubanjem,
obinim bubanjem.
Ostavi ga. U kojem velikom poslovnom gradu
moe se zaraditi mnogo novaca.
Ovisi o praksi.
Ego credo ut vita pauperum est simpliciter atrox,
simpliciter sanguinarius atrox, in Liverpoolio.
Njihovi su glasovi dopirali do njegovih uiju kao iz
neke udaljenosti u isprekidanim udarima. Ona se
spremala na odlazak sa svojim drugaricama.
Brzi je laki pljusak prestao zadravi se u
dijamantnim grozdovima meu grmljem etverokutnog
dvorita, gdje se iz pocrnjele zemlje irio miris njegovih
para. Njihove su uredne visoke cipele kripale dok su

stajale na stepenicama kolonade, tiho i veselo

razgovarajui, pogledavajui prema oblacima, vjeto
drei kiobrane branei se od nekoliko posljednjih
kapljica
kie,
opet
ih
zatvarajui,
skupljajui
prenemaui se svoje suknje.
A ako je prema njoj bio strog? Ako je njen ivot bio
jednostavno islo sati, njen ivot jednostavan i
neobian kao ivot kakve ptice, vesele ujutro, nemirne
cijeli dan, umorne za zalaza sunca? Srca jednostavna i
svojevoljna poput ptijeg srca?
***
Probudi se u zoru. O kakve li slatke glazbe! Dua mu
je bila sva mokra od rose. Udovima su mu u snu kliznuli
blijedi hladni valovi svjetlosti. Leao je mirno kao da mu
dua lei u hladnoj vodi, svjestan tihe slatke glazbe. Um
mu se polagano budio u drhtavu jutranju spoznaju, u
neko jutarnje nadahnue. Ispuni ga neko raspoloenje,
isto kao najia voda, slatko kao rosa, dirljivo kao
glazba. Ali kako li je lako disao, kako neuzbudljivo, kao
da mu sami serafimi daju dah! Dua mu se polako
budila bojei se da se posve ne razbudi. Bio je to onaj
utihli sat zore, kad ludost bdije i neobine se biljke
otvaraju svjetlosti, a noni leptir tiho odlijee.
Oaranost srca! No je bila arobna. U nekom je snu
ili viziji upoznao ekstazu serafskog ivota. Je li to bio
samo trenutak oparanosti ili dugi sati i dani i godine i
stoljea?
Trenutak nadahnua kao da se sad najednom
odrazio sa svih strana od mnoine mutnih okolnosti
onoga to se zbilo ili to se moglo zbiti. Trenutak
zabljesnu poput toke svjetlosti, i sad se iz oblaka na
oblaku nejasnog zbivanja pojavio zbrkani oblik, blago
zastirui njegov uminuli ar. O! U djevianskoj utrobi

mate rije je postala tijelo. Arhaneo Gabrijel je uao u

djeviinu odaju. Neko rumenilo zgusne se u njegovom
duhu, odakle je nestao bijeli plamen, zgunjujui se u
ruiastu i jarku svjetlost. Ta ruiasta i jarka svjetlost
bilo je njeno udnovato svojevoljno srce, udnovato, jer
ga ni jedan mukarac nije poznao niti ga nee upoznati,
svojevoljno jo od prije poetka svijeta: i zborovi
serafima padaju s neba namamljeni tim jarkim
ruolikom arom.
Nisi li klonula od strasti koja gori,
Od zamamnosti palih serafima?
O zatravljenim danima ne zbori!

Stihovi mu prijeu iz pameti na usnice i mrmljajui

osjeti da ih proima ritmiki pokret villanelle. Ruiasti
ar bacao je svoje zrake zvuka: umori, zbori, gori, zori.
Njegove su zrake zapalile svijet, unitile srca ljudi i
anela: zrake iz rue koja je bila njeno svojevoljno srce.
Dok pogled tvoj od srca plamen stvori.
Svoju si volju provela do ina.
Nisi li klonula od strasti koja gori?

A onda? Ritam zamre, prestane, ponovno se

pokrene i pone kucati. A onda? Dim, tamjan vijui se s
oltara svijeta.
A ponekad plama dim ko pjesma ori.
Iz mora zahvalnica die se ko plima.
O zatravljenim danima ne zbori!

Dim se uzvine s cijele zemlje, sa zamagljenih

oceana, dim njoj u hvalu. Zemlja je bila slina
zanjihanom ljuljavom kadioniku to se dimi, kugli
tamjana, elipsoidnoj kugli. Ritam u trenutku zamre; krik
njegova srca prekine se. Usnice mu stanu neprestano
mrmoriti prve stihove; onda nastave spotiui se o
cezure, zapinjui zbunjene; onda zamuknu. Krik srca se
prekinuo.
Proao je zastrti utihli sat, a iza stakala gologa
prozora pribirala se jutarnja svjetlost. Vrlo daleko tiho je
udaralo neko zvono. Ptica je cvrkutala; dvije ptice, tri.
Zvono i ptica umuknu: a mutna bijela svjetlost proiri se
prema istoku i zapadu, pokrivajui svijet, pokrivajui
ruiastu svjetlost u njegovu srcu.
Bojei se da e izgubiti sve, iznenada se digne
nalaktivi se da potrai papir i olovku. Na stolu ih nije
bilo; samo duboki tanjur s kojega je za veeru pojeo
riu i svijenjak s ostacima loja i njegova papirnata
aka opaljena posljednjim plamenom. Umorno isprui
ruku prema podnoju postelje pipkajui traei u
depovima kaputa to je tamo visio. Prsti mu napipaju
olovku, a onda zamotak cigareta. Opet legne i otvorivi
zamotak poloi posljednju cigaretu na prozorsku dasku i
pone na povrini hrapava kartona malim urednim
slovima pisati strofe villanelle.
Napisavi ih legne na grudvasti jastuk mrmljajui ih
ponovno. Grude zguvana pamuka pod njegovom
glavom podsjete ga na grude smotane konjske strune u
sofi njena salona, na kojoj je obino sjedio, nasmijeen
ili ozbiljan, zbunjen litografijom Presvetog srca nad
praznim ormarom za sue. Vidio ju je kako mu za nekog
zatija u razgovoru prilazi i moli neka otpjeva koju od
svojih neobinih pjesama. Onda je vidio sebe za starim
klavirom, njeno udarajui zamrljanim tipkama o ice, i
usred razgovora, to je opet oivio u sobi, pjeva njoj,
koja je stajala naslonjena kraj okvira kamina, neki

njeni napjev elizabetanaca, tuan i sladak napjev o

boli rastanka, pobjedniki pjev Agincourta, radostan
napjev Greensleevesa. Dok je pjevao, a ona sluala, ili
se gradila da slua, njegovo je srce bilo mirno, ali poto
bi zavrile neobine stare pjesme i on opet razabrao
glasove u sobi, sjetio bi se svoga sarkazma: kua u
kojoj mladie malo prebrzo poinju nazivati njihovim
krsnim imenom.
U stanovitim su se trenucima njene oi inile kao da
se uzdaju u nj, ali uzalud je ekao. Sad je njegovim
mislima prola lagano pleui, kao one veeri na
karnevalskom plesu, malo podignute bijele haljine, dok
joj se u kosi njihala neka bijela granica. Lagano je
plesala u kolu. Plesala je prema njemu i pribliivi se
malo je otklonila oi, dok su joj obrazi bili neznatno
zaareni. Prekinuvi lanac ruku, svoju je ruku na
trenutak poloila u njegovu, glatki predmet.
Sada si vrlo tu.
Da. Roen sam za redovnika.
Bojim se da si krivovjerac.
Jako li se boji?
U znak odgovora otplesala je od njega uzdu lanca
ruku, pleui lagano i odmjereno, ne predavi se
nikome. Dok je plesala bijeli se ukras njihao, a kad je
ula u sjenu, onaj je ar na obrazima postao tamniji.
Redovnik! Prikae mu se vlastita slika profanatora
samostana, krivovjernog franjevca, sklonog i nesklonog
da slui, predui poput Gherardina da Borgo San
Donnino podatno tkanje sofisterije i apui joj u uho.
Ne, to nije bila njegova slika. Bila je slina slici
mladog sveenika u ijem ju je drutvu vidio posljednji
put, kad ga je gledala oima golubice igrajui se
stranicama svoje zbirke irskih izreka.
Da, da, dame se sad okupljaju oko nas. Dame su
uz nas. Najbolji pomagai koje ima jezik.

 A u crkvi, oe Moran?
I u crkvi. I tamo se okupljaju. I tamo rad
napreduje. Ne brinite se zbog crkve.
Bah! Dobro je uinio to je prezirno iziao iz sobe.
Dobro je uinio to je nije pozdravio na stepenicama
knjinice. Dobro je uinio to ju je ostavio da oijuka sa
svojim sveenikom, da se poigrava s crkvom, tom
sudoperom kranstva.
Gruba surova srdba istjera iz njegove due
posljednji zaostali trenutak zanosa. Silovito je razbila
njenu lijepu sliku i razbacala komade na sve strane. Na
svim su se stranama u njegovu sjeanju pojavili
iskrivljeni odrazi njene slike: prodavaica cvijea u
otrcanoj haljini vlane raupane kose i vragolasta lica
koja je sebe nazvala njegovom djevojkom i molila da
bude prvi kupac, djevojka iz kuhinje u susjednoj kui
koja je uz zveket tanjura oteui poput seoskog pjevaa
pjevala prve taktove Kraj killarneyskih jezera i movara,
djevojka koja se veselo nasmijala vidjevi ga kako se
spotaknuo kad mu se eljezna reetka na pjeakoj
stazi kod Cork Hilla zadjela u poderani potplat njegove
cipele, djevojka koju je pogledao privuen njenim
malenim zrelim usnama kad je izila iz Jacobove
tvornice keksa dobacivi mu preko ramena:
Svia li vam se ono to vidite na meni, glatka
kosa i kovrave obrve?
A ipak je osjeao, koliko god grdio i rugao se njenoj
slici, da je i njegova srdba bila neki oblik potovanja.
Otiao je iz razredne sobe pun ne ba posve iskrena
prezira, osjeajui da je moda tajna njezine rase
sakrivena iza onih tamnih oiju to ih naglo zasjenjuju
duge trepavice. Sam je sebi ogoreno govorio, hodajui
ulicama, da je ona lik enstva svoje zemlje, due sline
imiovoj, probuene u vlastitu svijest u mraku i tajni i
samoi, zadravajui se neko vrijeme, bez ljubavi i
bezgrena uz svog blagog voljenog, da bi ga ostavila da

ape o nedunim prestupcima u sveeniko uho

sakriveno iza reetke. Njegova srdba prema njoj nala
je oduka u surovom ruganju njenom dragom, kojega
su ime i glas i crte lica vrijeale njegov zbunjeni ponos:
zareeni seljak kojemu je jedan brat policajac u
Dublinu, a drugi momak u krmi u Moycullenu. Radije je
onomu otkrila stidljivu golotinju svoje due, onomu koji
je samo kolovan u vrenju nekog formalnog obreda,
negoli njemu, sveeniku vjene mate, koji svagdanji
kruh iskustva pretvara u blistavo tijelo vjeno ivog
ivota.
Bljetava slika euharistije u jednom trenutku opet
sjedini njegove ogorene i oajne misli, njihovi se
krikovi neslomljeni dignu u himni zahvalnici.
Slomljeni krici, turobni govori
u jedno se spliu, ko priesna himna.
Nisi li klonula od strasti koja gori?
Kad rtvujua ruka to se bori
Podie uvis kale prepun vina,
O zatravljenim danima ne zbori!

Glasno je govorio stihove poevi od prvog retka,

dok mu glazba i ritam nisu proeli duh, preobrativi ga
u mirnu blagost; onda ih pomno zapie kako bi ih bolje
osjetio gledajui ih; onda opet legne na jastuk.
Jutro je posve svanulo. Nije se ulo ni glasa: ali je
znao da se svagdje oko njega budi ivot uobiajenim
zvukovima,
promuklim
glasovima,
pospanim
molitvama. Zgrozivi se od takva ivota, okrene se k
zidu nainivi od pokrivaa kukuljicu i zagleda se u
pretjerano velike grimizne cvjetove na otrcanim
tapetama. Pokua njihovim grimiznim arom podgrijati

svoj ushit to je jenjao, zamiljajui neki cvjetni put

posut grimiznim ruama od mjesta gdje je leao pa sve
gore do neba. Iznuren! Iznuren! I on je bio iznuren od
sanjarenja o strastima.
Pomalo ga prome toplina, sanjarski umor,
sputajui se niz hrptenjau poevi od vrsto
zakukuljene glave. Osjeti kako se sputa i nasmijei se
razabravi kako lei. Ubrzo e zaspati.
Nakon deset godina ponovo je za nju napisao
stihove. Ona je prije deset godina nosila al poput
kukuljice, isputajui paru svog toplog daha u noni
zrak, lupkajui nogama po staklastoj cesti. Bio je ono
posljednji tramvaj; mravi smei konji znajui to
upozoravali su na to tresui svojim zvoncima u vedroj
noi. Kondukter je razgovarao s vozarom, obojica su
esto kimala glavom u zelenom svjetlu svjetiljke. Njih
dvoje stajalo je na tramvajskim stepenicama, on na
gornjoj, ona na donjoj. Ona se vie puta uspela na
njegovu stepenicu i opet sila, a jedanput je ili dvaput
ostala uz njega zaboravivi sii, i onda sila. Ostavimo
to! Ostavimo na miru!
Deset godina od te djeje mudrosti do njegove
ludosti. to ako joj poalje te stihove? itat e ih glasno
pri zajutarku razbijajui pri tom ljusku jajeta. Uistinu
ludost! Braa e se smijati nastojei da jedan drugome
iupaju stranicu svojim vrstim surovim prstima.
Ljubazni sveenik, njen ujak, sjedei u naslonjau, drat
e stranicu odmaknuvi je na daljinu, itat e smijeei
se i izraziti priznanje knjievnom obliku.
Ne, ne: to je ludost. ak i kad bi joj poslao stihove,
ona ih ne bi pokazala drugima. Ne, ne: ona to ne bi
mogla.
Pone osjeati da joj je nanio nepravdu. Neki osjeaj
njene nevinosti gotovo ga potakne da se saali nad
njom, nevinost to je nikad nije razumio, dok je nije
spoznao grijehom, nevinost to je nije razumjela ni ona

dok je bila nevina ili prije nego to ju je snalo ono

neobino ponienje njene prirode. Onda je tek njena
dua poela ivjeti kao i njegova kad je po prvi put
sagrijeio: i njena mu suut ispuni srce sjetivi se
njene krhke bljedoe i njenih oiju to ih je ponizio i
rastuio tamni stid enstvenosti.
Gdje li je bila ona dok je njegova dua prela iz
ushita u enju? Moe li biti da je njena dua
tajanstvenim putovima duhovnog ivota u onim istim
trenucima bila svjesna njegova potovanja? Moe biti.
arka elja ponovno mu potakne duu i zapali i ispuni
cijelo njegovo tijelo. Svjesna njegove elje, ona se
probudi iz mirisnog sna, zavodnica njegove villanelle.
Njene oi, tamne i eznutljiva pogleda, otvorie se
njegovim oima. Njena mu se nagost preda, bljetava,
topla, mirisna i raskonih udova, omota ga poput
oblaka, pokrije poput vode tekuim ivotom: i poput
oblaka pare ili poput vode to optjee prostorom,
tekua slova govora, simboli elementa misterije,
prostruje njegovim mozgom.
Nisi li klonula od strasti koja gori,
Od zamamnosti palih serafima?
O zatravljenim danima ne zbori!
Dok pogled tvoj od srca plamen stvori.
Svoju si volju provela do ina.
Nisi li klonula od strasti koja gori?
A ponad plama dim ko pjesma ori.
Iz mora zahvalnica die se ko plima.
O zatravljenim danima ne zbori!
Slomljeni krici, turobni govori

u jedno se spliu, ko priesna himna.

Nisi li klonula od strasti koja gori?
Kad rtvujua ruka to se bori
Podie uvis kale prepun vina,
O zatravljenim danima ne zbori!
I dok jo uvijek tvoj me pogled mori.
Oko eznutljivo, rasko svih milina.
Nisi li pala od strasti koja gori,
O zatravljenim danima ne zbori.
(Prev. N. Petrak)

***
Kakve su to bile ptice? Stajao je na stepenicama
knjinice da ih vidi, umorno se naslonivi na svoju
jasenovu palicu. Letjele su okolo naokolo neke kue to
je strila u Molesworth Streetu. Zrak kasne oujske
veeri uinio je njihov let vidljivim, njihova su se tamna
nasrnula drhtava tijela letei isticala na pozadini neba
kao na pozadini neke mekane modre tkanine njene
poput dima.
Promatrao je njihov let; ptica za pticom: tamni
bljesak, zaokret, ponovni bljesak, pokret u stranu,
zavoj, lepranje krilima. Pokua ih prebrojiti prije nego
to su proletjela sva njihova srljajua drhtava tijela:
est, deset, jedanaest: i pitao se ima li ih neparni ili
parni broj. Dvanaest, trinaest: dvije su, naime, vrtei se
sletjele s visoka neba. Letjele su visoko i nisko, ali
uvijek okolo naokolo u ravnim i zavojitim crtama i uvijek
su letjele s lijeva na desno, kruei oko nekog zranog
hrama.

Sluao je krikove: poput skvianja mieva iza

drvene oplate: reski dvostruki zvuk. Ali zvukovi su bili
otegnuti i reski i fijukavi, za razliku od krika grabeljivih
ptica, sputali su se za tercu ili kvartu i treperili kad bi
kljunovi u letu rezali zrak. Krikovi su im bili reski i jasni i
njeni, i padali poput niti svilene svjetlosti to se
odmotava s lepetavih koluta.
Neljudski su zvukovi godili njegovim uima u kojima
su postojano romonili majini jecaji i prijekori, i tamna
su lomna drhtava tijela, kruei i leprajui i vrtei se
oko zranog hrama prozirnog neba godila njegovim
oima koje su jo uvijek vidjele sliku majina lica.
Zato je sa stepenica trijema zurio uvis, sluajui
njihov reski dvostruki krik, promatrajui njihov let? Da
bi po letu prorekao dobro ili zlo? Na um mu padne neka
izreka Kornelija Agripe, a onda mu ponu letjeti amo
tamo bezobline misli Swedenborgove o odnosu ptica
prema duhovnim stvarima i o tome kako ti zrani
stvorovi posjeduju znanje i poznaju vrijeme i godinja
doba, jer, za razliku od ovjeka, ive u poretku svoga
ivota i taj red nisu izopaile razumom.
A ovjek je stoljeima zurio uvis kao to on zuri u
ptice u letu. Kolonada iznad njega nejasno ga podsjeti
na neki drevni hram, a jasenova palica, o koju se
umorno podupirao, na svinuti augurski tap. Osjeaj
straha pred nepoznatim pokrene se u srcu njegova
umora, strah od znakova i slutnja, od onog ovjeka
slina sokolu ije je ime nosio i koji se vinuo iz svoga
zarobljenitva krilima spletenim od vrbovih iba, od
Thotha, boga pisaca, koji je pisao trskom na ploici i na
svojoj uskoj ibisovoj glavi nosio mjeseev srp.
Nasmijei se pri pomisli na taj lik tog boga, jer se
sjetio na nekog suca crvena nosa s vlasuljom koji
stavlja zareze na spis to ga dri lakat daleko od sebe, i
znao je da ne bi upamtio imena onoga boga da nije
slino nekoj irskoj kletvi. Bila je to ludost. Ali nije li zbog

te ludosti htio zauvijek ostaviti onu kuu molitve i

razboritosti, u kojoj se rodio, i ivotni poredak iz kojega
je iziao?
Vratile su se reskim krikovima preko izboine one
kue, letei tamne u blijedom zraku. Kakve su to ptice?
Pomisli da su to zacijelo lastavice to su se vratile s
juga. Onda on mora otii, jer to su ptice to neprestano
odlijeu i dolijeu, neprestano gradei privremeni dom
ispod streha ljudskih kua i uvijek naputaju domove
to su ih sagradile kako bi odlutale.
Sagnite svoja lica, Oona i Aleel,
Gledam ih kao to lastavica gleda
Svoje gnijezdo ispod strehe prije
Nego to ode preko burnih voda.

Neka blaga ista radost poput uma mnogih voda

prome mu sjeanje i on osjeti u srcu blagi mir tihih
prostora blijedog prorijeenog neba nad vodama,
oceanske tiine, lastavica to lete kroz morski sumrak
nad nemirnim vodama.
Blaga ista radost prome rijei u kojima neujno
ume blagi dugi samoglasnici i blijede, zapljuskuju i
otjeu i neprestano tresu bijela zvona svojih valova u
nijemom skladnom zveku i nijemoj zvonjavi i blagom
tihom kriku to zamire; i osjeti da je ono proricanje to
ga je traio u ptica, koje su strelimice kruile, i u
blijedom nebeskom prostoru nad sobom, izilo iz
njegova srca poput kakve ptice iz tornjia, tiho i hitro.
Znak odlaska ili samoa? Stihovi, tiho zujei u uhu
njegova pamenja, polagano su pred sjeanjem
njegovih oiju sastavili prizor u dvorani Narodnog
kazalita u veer otvaranja. Bio je sam sa strane na
balkonu, gledajui izmorenim oima dablinsku kulturu u
parketu i arene kazaline kostime i ljudske lutke

uokvirene jarkim svjetlima pozornice. Neki se zdepasti

policajac znojio iza njega, i kao da e svaki trenutak
poeti uredovati. Mijaukanje i zviduci i podrugljivi
krikovi njegovih kolega, koji su bili ratrkani u dvorani,
estoko su odjekivali.
Klevetanje Irske!
Made in Germany!
Blasfemija!
Nikad nismo prodali svoju vjeru!
Ni jedna Irkinja nije to nigda uinila!
Ne treba nam amatera ateista!
Ne treba nam kalemljenih budista.
Nenadani brzi zviduk odjekne s prozora iznad
njega, i znao je da su se upalile elektrine svjetiljke u
itaonici. Skrene u predvorje sa stupovima, sad blago
rasvijetljeno, poe uza stepenice i ue kroz kljocavu
okretaljku.
Cranly je sjedio nedaleko rjenika. Pred njim je na
drvenom stalku leala neka debela knjiga otvorena na
naslovnoj stranici. Sjedio je naslonjen na stolici,
priklonivi uho poput ispovjednika licu nekog studenta
medicine koji mu je itao ahovski problem na
ahovskoj stranici novina. Stephen mu sjedne zdesna, a
sveenik s druge strane stola zaklopi svoj primjerak
The Tableta uz srditi prasak i ustane.
Cranly blago i rastreseno pogleda za njim. Student
medicine nastavi tie:
Pjeak na etvrto kraljevo polje.
Bit e bolje da poemo, Dixon ree Stephen
opominjui. Otiao je da se pritui.
Dixon sloi novine i dostojanstveno ustane rekavi:
Nai su se ljudi povukli u lijepom redu.

 S topovima i stokom doda Stephen pokazavi

prema naslovnoj stranici Cranlyjeve knjige na kojoj je
stajalo Bolesti goveda.
Prolazei izmeu stolova Stephen ree:
Cranly, htio bih razgovarati s tobom.
Cranly ne odgovori ni ne okrene se. Poloi svoju
knjigu na tezgu i izie, noge su u vrstim cipelama
plotimice lupale o pod. Na stepenitu zastane i
rastreseno zagledavi u Dixona ponovi:
Pjeak na prokleto kraljevo etvrto polje.
Moe i tako, ako hoe ree Dixon.
U njega je bio tihi bezbojni glas, i bio je uljudna
vladanja, i s vremena se na vrijeme razmetao
peatnjakom na prstu svoje nezgrapne iste ruke.
Prolazei predvorjem, u susret im doe neki ovjek
patuljasta stasa. Pod kupolom malena eira neobrijano
mu se lice radosno nasmijei i zauje ga se gdje
mrmlja. Oi su mu bile sjetne kao u majmuna.
Dobar veer, kapetane ree Cranly zastavi.
Dobar veer, gospodo odvrati dlakama
obrateno majmunsko lice.
Toplo vrijeme s obzirom na oujak ree Cranly.
Gore su otvorili prozore.
Dixon se nasmijei i okrene svoj prsten. Crnkasto
majmunsko naborano lice napui svoja ljudska usta
umjereno zadovoljno: a glas mu zaprede:
Ugodno vrijeme s obzirom na oujak. Jednostavno
ugodno.
Gore su dvije zgodne mlade dame, kapetane,
umorne od ekanja ree Dixon.
Cranly se nasmijei i ree ljubazno:
Kapetan ima jednu ljubav; sira Waltera Scotta.
Nije li tako, kapetane?

 to sad itate, kapetane? zapita Dixon.

Lammermoorsku zarunicu?
Volim staroga Scotta reknu gipke usnice.
Drim da on pie ljupko. Nema pisca koji se moe
mjeriti sa sirom Walterom Scottom.
Dok je izricao svoju pohvalu, blago zamahne zrakom
tankom smeuranom smeom rukom, a tanki ustri
oni kapci zatrepu nad njegovim tunim oima.
Tuniji se Stephenovu uhu uinio njegov govor: neki
otmjeni izgovor, tih i vlaan, iskvaren pogrekama: i
sluajui ga zapita se je li istinita pria i je li rijetka krv
to je tekla njegovim zgurenim tijelom plemenita i
natekla od rodoskvrne ljubavi?
Stabla su u perivoju bila natopljena kiom, i kia je
jo padala u jezero to se prostiralo sivo poput nekog
tita. Preleti jato labudova, a voda su i obala ispod njih
bile zagaene od njihove sivozelene prljavtine. Njih
dvoje su se njeno zagrlili nagnani sivom kinom
svjetlou, tihim mokrim stablima, jezerom nalik titu
to ih je gledalo, labudovima. Zagrlili su se bez radosti
ih strasti, njegova je ruka ogrlila sestrin vrat. Sivi
vuneni ogrta zastro ju je poprijeko od ramena do
struka: a njena se ljupka glava sagnula u sklonom stidu.
U njega je bila sputena riesmea kosa i njene
skladne vrste pjegave ruke. Lice. Lice nije bilo vidljivo.
Bratovo je lice bilo sagnuto nad njenu plavu kosu to je
mirisala kiom. Pjegava i skladna ruka, to je milovala,
bila je Davinova ruka.
On se srdito namrti na tu pomisao i na smeurana
ovjeuljka koji ju je izazvao. Oevo bockanje pred
bantryskim skupom izroni mu u sjeanju. On ga gurne u
pozadinu i opet se pone nemirno baviti vlastitim
mislima. Zato ono nisu bile Cranlyjeve ruke? Je li ga se
Davinova jednostavnost i nedunost dojmila tajnije?

Krene s Dixonom predvorjem ostavivi Cranlyja da

se temeljito oprosti od patuljka.
Ispod kolonade stajao je Temple u sredini malog
skupa studenata. Jedan vikne:
Dixon, doi amo da uje. Temple je u velikoj
formi.
Temple ga pogleda tamnim ciganskim oima.
Ti si, OKeeffe, licemjer ree a Dixon
podsmjeva. Do avola, drim da je to dobar knjievni
izraz.
Lukavo se nasmije gledajui Stephenovo lice
ponovivi:
Do avola, oduevljen sam ovim nazivom.
Podsmjeva.
Neki krupni student koji je ispod njih stajao na
stepenicama ree:
Nastavi o ljubavnici, Temple. Hoemo uti o tom.
Imao ju je, bogami ree Temple. A bio je i
oenjen. I svi su sveenici obiavali tamo jesti. Do
avola, drim da su se svi omastili.
Nazvat emo to jahanjem tovarnog konja da bi se
potedio lovaki konj.
Kai nam, Temple zapita OKeeffe koliko je u
tebi aa piva?
U toj je reenici sva tvoja intelektualna dua,
OKeeffe odvrati Temple s oitim prezirom.
Gegavo hodajui obie skup i obrati se Stephenu.
Jesi li znao da su Forsterovi belgijski kraljevi?
zapita.
Cranly izie kroz vrata ulaznog trijema, eira
gurnuta na zatiljak, briljivo akajui zube.
A evo sveznalice ree Temple. Zna li ono o
Forsterovima?

Umukne ekajui odgovor. Cranly ukloni iz zubiju

smokvinu sjemenku vrkom svoje grube akalice i
paljivo se zagleda u nju.
Obitelj Forster nastavi Temple potjee od
Baldwina Prvog, kralja Flandrije. Nazivali su ga Forester.
Forester i Forster su ista imena. Neki potomak Baldwina
Prvog, kapetan Francis Forster, naselio se u Irskoj i uzeo
za enu ker posljednjeg poglavara Clanbrassila. Onda
postoje jo Blake Forsterovi. To je druga grana.
Potjee od Baldwina elavog, kralja Flandrije
ponovi Cranly opet kopkajui oprezno po svojim sjajnim
iskeenim zubima.
Gdje si pokupio svu tu povijest? zapita
OKeeffe.
Znam i svu povijest tvoje obitelji ree Temple
okrenuvi se k Stephenu. Zna li to kae Giraldus
Cambrensis o tvojoj obitelji?
Zar i on potjee od Baldwina? zapita neki
visoki suiavi student tamnih oiju.
elavog ponovi Cranly siui kroz neku rupu u
zubima.
Pernobilis et pervetusta familia ree Temple
Stephenu.
Zdepasti student koji je stajao na stepenicama ispod
njih kratko prdne. Dixon se okrene k njemu i zapita
blagim glasom:
Nije li se to oglasio neki aneo?
Cranly se takoer okrene i ree estoko, ali bez
srdbe:
Zna, Goggins, ti si najodurniji prljavi vrag kojega
sam igda sreo.
Upravo sam to htio rei odgovori odluno
Goggins. To nije nikome naudilo, zar ne?

 Nadam se ree ljubazno Dixon da nije bio od

one vrsti poznate u znanosti kao paulo post futurum.
Nisam li vam kazao da je on podsmjeva?
zapita Temple okrenuvi se nadesno i nalijevo. .
Nisam li mu nadjeo to ime?
Jesi. Nismo gluhi ree visoki suiavac.
Cranly je jo uvijek mrko gledao zdepastog studenta
ispod sebe. Onda otpuhnuvi s gaenjem estoko ga
gurne niz stepenice.
Bje odavle ree surovo. Bje odavle,
smrdljive. Ti si smrdljivac.
Goggins skoi na ljunak i odmah se dobro
raspoloen vrati na svoje mjesto. Temple se okrene k
Stephenu zapitavi:
Vjeruje li u zakon nasljeivanja?
Jesi li pijan ili drugo to, ili to hoe kazati?
zapita Cranly pogledavi prema njemu s izrazom
uenja.
Najdublja misao to je igda napisana odgovori
Temple zanosno je misao na kraju zoologije.
Rasploivanje je poetak umiranja.
Plaljivo dodirne Stephenov lakat i revno zapita:
Osjea li ti kao pjesnik koliko je to duboko?
Cranly isprui svoj dugi kaiprst.
Pogledajte ga! ree prezirno drugima.
Pogledajte nadu Irske!
Oni se nasmiju njegovim rijeima i kretnji. Temple se
hrabro okrene k njemu rekavi:
Ti se, Cranly, meni uvijek podruguje. Vidim ja to.
Ali u svako doba vrijedim koliko i ti. Zna li ti to ja sad
mislim o tebi ako te usporedim sa sobom?
Dragi ovjee odgovori Cranly uljudno ti si
nesposoban, zna, posve nesposoban za razmiljanje.

 A zna li ti nastavi Temple to drim o tebi i

o sebi u usporedbi s tobom?
Hajde, Temple! vikne zdepasti student sa
stepenica. Van s tim ukratko.
Temple se okrene nadesno i nalijevo poprativi svoje
rijei slabom kretnjom.
Ja sam monje ree oajno potresavi glavom.
Jesam. I znam da jesam. I priznajem da jesam.
Dixon ga lagano potapa po ramenu i prijazno ree:
I to ti slui na ast, Temple.
Ali on nastavi Temple pokazavi prema
Cranlyju on je monje ba kao i ja. Samo on to ne
zna. I to je jedina razlika to je ja vidim.
Prasak smijeha zaglui njegove rijei. Ali on se opet
okrene Stephenu i ree neoekivano ustro:
Ta je rije vrlo zanimljiva. To je jedini dual u
engleskom. Jesi li to znao?
Doista? izusti rastreseno Stephen .
Promatrao je Cranlyjevo patniko lice odlunih crta,
to je sad obasjao smijeak lane strpljivosti. Pogrdu je
podnio poput kakva drevna kamena kipa na koji su
prolili smrdljivu vodu, strpljivo podnosei uvrede: i
promatrajui ga zamijeti da je dignuo eir na pozdrav i
otkrio crnu kosu to je kruto strala na njegovu elu
poput eljezne krune.
Ona je izila kroz vrata knjinice i kimnula mimo
Stephena uzvrativi Cranlyjev pozdrav. Zar i on? Nisu li
se to Cranlyjevi obrazi malo zarumenjeli? Ili je to
posljedica Templeovih rijei? Svjetlost je blijedjela. Nije
mogao vidjeti.
Objanjava li to ravnodunu utnju njegova
prijatelja, njegove otre primjedbe, nenadanu upotrebu
surovih rijei kojima je tako esto razdrmao Stephenove
arke udljive ispovijedi? Stephen je to velikoduno

opratao, jer je tu surovost nalazio i u sebi, uperenu

protiv sebe. I sjeti se neke veeri, kad je sjahao s
posuene kripave dvokolice da se u umi kraj
Malahidea pomoli Bogu. Podigao je ruke uvis i u ekstazi
govorio mranoj lai stabala, znajui da stoji na svetom
tlu i u sveti sat. A kad su se na vidiku iza zavoja pojavila
dva redarstvenika na mranoj cesti, prekinuo je molitvu
da bi poeo glasno zvidukati neki napjev iz najnovije
muzike komedije.
Pone udarati istroenim krajem svoje jasenove
palice o podnoje stupa. Zar ga Cranly nije uo? Ali on
moe ekati. Razgovor oko njega na trenutak utihne: i
neko tiho psikanje opet odjekne odozgo s nekog
prozora. Ali u zraku nije bilo nikakva drugog zvuka, i
lastavice su, kojih je let promatrao dokonim oima,
spavale.
Ona je prola kroz sumrak. I zato je zrak bio tih,
osim onog jednog blagog psika to se zauo. I zato su
jezici oko njega prestali brbljati. Sputala se tama.
Tama se sputa iz zraka.
Drhtava radost, palucava kao slaba svjetlost, zaigra
oko njega poput vilinskog kola. Ali zato? Njen prolazak
zrakom to je tamnio ili stih sa svojim crnim
samoglasnicima i svojim poetnim akordom slinim
lutnji?.
Polako ode prema dubljoj sjeni na kraju kolonade
udarajui tiho palicom o kamen, kako bi od studenata
koje je ostavio sakrio svoje sanjarenje: i dopusti svom
umu da prizove doba Dowlanda i Byrda i Nasha.
Oi otvarajui se iz tame elje, oi to su zamutile
praskozorje, to li je drugo bila njihova eznutljiva
ljupkost negoli mekoa naslade? I to li je drugo bilo
njihovo svjetlucanje negoli svjetlucanje prljave pjene
to je pokrivala zahodsku jamu dvora nekog slinavog
Stuarta? I jezikom sjeanja kuao je vina boje jantara,

umirue kadence slatkih napjeva, ponosnu pavanu: i

oima sjeanja vidio je ljubazne plemkinje u Covent
Gardenu gdje sa svojih balkona mame napuenim
ustima, i zaraene djevojure iz krmi, i mlade ene
koje veselo predajui se svojim oskvrniteljima grle i
opet grle.
Te slike, to ih je dozvao, nisu mu pruile nikakve
radosti. Bile su tajne i uspaljujue ali nisu obuhvaale
njen lik. Tako ne smije misliti o njoj. ak i nije tako
mislio o njoj. Zar se, dakle, njegov um ne moe uzdati u
se? Stare izreke, slatke samo od iskopane slatkoe
poput smokvinih sjemenki to ih je Cranly ieprkao iz
svojih bljetavih zubiju.
To nije bila misao ni vizija, premda je nejasno znao
da njen lik prolazi kui kroz grad. Ispoetka nejasno, a
onda otrije osjeti miris njena tijela. Neki svjesni nemir
uzavre mu u krvi. Da, to je osjeao miris njena tijela:
neki divlji i eznutljivi miris: mlaki udovi to ih je eljno
oblila njegova glazba i tajno mekano rublje na kojem je
njena put zgunjavala svoj miris i rosu.
Neka u mu je gmizala po zatiljku i on je uhvati
gurnuvi vjeto palac i kaiprst pod svoj otkopani
ovratnik. Trenutak je valjao njeno tijelo, njeno a ipak
krhko kao zrno rie, izmeu palca i prsta prije nego tp
ga je ispustio preda se, zapitavi se hoe li ostati iva ili
e uginuti. Onda mu padne na um neobina reenica
Corneliusa a Lapide koji je kazao da ui roene od
ljudskog znoja nije stvorio Bog esti dan s ostalim
ivotinjama. Ali svrbe na vratu izazove surovost i
razjarenost u njegovoj dui. ivot njegova tijela, loe
odjevena, loe hranjena, uljiva, nagna ga da sklopi
one kapke u nenadanom gru oaja: i u tami ugleda
kako krhka sjajna tijela uiju padaju iz zraka i vrte se
padajui. Da: i to nije bila tama to pada iz zraka. To je
bila svjetlost.

Svjetlost pada iz zraka

ak nije tono upamtio Nashov stih. Sve slike to ih

je uskrsnuo bile su pogrene. Njegov je um raao
gamad. Njegove su misli bile ui roene od znoja
lijenosti.
Brzo se vrati uzdu kolonade prema skupu
studenata. Dobro, dakle, neka ide i neka je nosi avo.
Ona moe ljubiti kojeg istog atleta koji se svako jutro
pere do pojasa i ima na prsima crne dlake. Neka joj
bude.
Cranly je iz svoje zalihe u depu opet izvadio suenu
smokvu i jeo je polagano i glasno. Temple je zavaljen
sjedio na podnoju stupa, s kapom navuenom na
pospane oi. Neki zdepasti ovjek izie kroz vrata
nosei konu mapu pod pazuhom. Hodao je prema
skupu lupajui po ploama petama cipela i iljkom svog
tekog kiobrana. Onda dignuvi kiobran na pozdrav
ree svima:
Dobar veer, gospodo.
Opet udari o ploe i zahihoe, dok mu je glava
trznula malo se nervozno pokrenuvi. Visoki suiavi
student i Dixon i OKeeffe razgovarali su irski i nisu mu
odzdravili. Onda, okrenuvi se Cranlyju, ree:
Dobra veer, poglavito vama.
Pruivi kiobran prema njemu opet zahihoe,
Cranly, koji je jo vakao smokvu, odvrati glasno miui
eljustima:
Dobra? Da. Veer je dobra.
Zdepasti ga student ozbiljno pogleda i malo potrese
kiobranom s blagim prijekorom.
Vidim da se sprema rei neto to je oito.
Hm odvrati Cranly ispruivi ono to je ostalo
od napol savakane smokve iznenada je gurnuvi

prema ustima zdepastog studenta u znak neka je

pojede.
Zdepasti je student ne uzme, ve priutivi sebi
osobiti humor, jo uvijek hihotajui i udarajui
kiobranom u ritmu svoje reenice, ree ozbiljno:
Zar misli da....
Uuti pokazavi grubo prema ivakanoj smokvi i
glasno ree:
Mislim na ovo.
Hm izusti Cranly kao prije.
Zar misli da sad ree zdepasti student kao
ipso facto, ili, recimo, da tako kaem?
Dixon se okrene od skupa i ree:
eka te Goggins, Glynn. Poao je u Adelphi da
potrai tebe i Moynihana..to ti je tu? zapita kucnuvi
po mapi pod Glynnovom rukom.
Ispitni pismeni zadaci odgovori Glynn.
Dajem im mjesene ispitne zadatke da vidim koliko im
je koristilo moje pouavanje.
On pritom potapa mapu i malo se nakalje i
nasmijei.
Pouavanje! surovo ree Cranly. Misli valjda
na onu golu i bosu djecu koju pouavaju prokleti
majmuni poput tebe. Neka im pomogne Bog! Odgrize
ostatak smokve i baci peteljku.
Pustite k meni malenu djeicu ree ljubazno
Glynn.
Krvavi majmun ponovi estoko Cranly i to
bogohulni krvavi majmun!
Temple ustane i proguravi se kraj Cranlyja obrati se
Glynnu:
Reenica to si je sad kazao ree u Novom
je zavjetu, naime, pustite k meni malene.

 Hajde opet spavati, Temple ree OKeeffe.

Vrlo dobro, dakle nastavi Temple jo uvijek
govorei Glynnu ako je Isus pustio k sebi malene
zato ih crkva alje u pakao, ako umru nekrteni? Zato
je tako?
Jesi li ti sam krten, Temple? zapita suiavi
student.
Ali zato ih alju u pakao, ako je Isus kazao neka
svi dou k njemu? ree Temple ispitujui oima
Glynnove oi.
Glynn zakalje i ree blago, teko obuzdavajui
nervozni hihot u svom glasu i zamahujui kiobranom
pri svakoj rijei:
I ako je tako kako si napomenuo, pitam,
naglaujui, koji je tome razlog?
Jer je crkva okrutna kao svi stari grenici
odvrati Temple.
Jesi li, Temple, u ovom pitanju sasvim pravovjeran
ljubazno zapita Dixon.
Ono o nekrtenoj djeci koja odlaze u pakao kae
sveti Augustin odgovori Temple jer je i on bio
okrutni stari grenik.
Padam pred tobom na koljena ree Dixon ali
imam dojam da za takve sluajeve postoji pretpakao.
Ne prepiri se s njim, Dixon surovo ree Cranly.
Ne razgovaraj s njim, ni ne gledaj ga. Odvedi ga kui
na uzici kao to bi vodio meketavu kozu.
Pretpakao! vikne Temple. I to je lijep izum.
Poput pakla.
Ali bez neugodnosti ree Dixon.
Okrene se nasmijeivi se ostalima i doda:
Drim da ovim izraavam miljenje svih nazonih.

 Svakako ree Glynn vrsta glasa. U ovom

pitanju Irska je jedinstvena.
Vrkom kiobrana udari o kameni pod kolonade.
Pakao ree Temple. Potujem taj izum sive
zarunice Sotonine. Pakao je rimski, poput rimskih
zidina, snaan i ruan. Ali to je pretpakao?
Vrati ga opet u djeja kolica, Cranly vikne
OKeeffe.
Cranly brzo zakroi prema Templeu, zastane,
zatopta nogom kriknuvi kao na koko:
I!
Temple brzo uzmakne.
Zna li to je pretpakao? vikne. Zna li kako
u Roscommonu nazivaju takvu stvar?
I! Idi do avola! vikne Cranly pljesnuvi
rukama.
Ni u dupe ni mimo! vikne Temple podrugljivo.
To ti je po mojem pretpakao.
Daj nam tu batinu ree Cranly.
Surovo otrgne jasenovu palicu iz Stephenove ruke i
skoi niz stepenice: ali Temple, razabravi da je onaj
poao u potjeru, potri kroz sumrak poput divlje
ivotinje, okretne i brzonoge. Cranlyjeve teke cipele
odjeknu glasno potravi preko etverokutnog dvorita,
a onda se vrate, teke, savladane, gurajui ljunak pri
svakom koraku.
Korak mu je bio ljutit, te naglom srditom kretnjom
gurne palicu natrag u Stephenovu ruku. Stephen osjeti
da njegova srdba ima drugi razlog, ali hinei strpljivost
dodirne mu lagano ruku i mirno ree:
Rekao sam ti, Cranly, da hou razgovarati s
tobom. Hajde sa mnom.
Cranly ga na trenutak pogleda i zapita:

 Sad?
Da, sad odvrati Stephen. Ne moemo
razgovarati ovdje. Hajdemo.
Proli su etverokutnim dvoritem ne govorei nita.
Ptiji zov iz Siegfrieda, tiho odzvidan, dopre do njih sa
stepenica predvorja. Cranly se okrene: a Dixon, koji je
zazvidao, dovikne:
Pa, to ete, momci? to je s onom igrom,
Cranly?
Pregovarali su dovikujui se kroz tihi zrak o partiji
biljara to su je trebali odigrati u Adelphi hotelu.
Stephen je poao dalje sam i uao u tihu Kildare Street.
Nasuprot hotelu Javor zastane ekajui, opet strpljiv.
Naziv hotela, bezbojno ulateno drvo i njegovo
bezbojno mirno proelje zapeku ga poput pogleda
uljudna prezira. Srdito se zagleda u blago osvijetljeni
salon hotela u kojem je zamiljao uglaeni spokojni
ivot irskih patricija. Oni razmiljaju o vojnim
narudbama i upraviteljima imanja: seljaci ih
pozdravljaju uzdu ladanjskih cesta: poznaju nazive
izvjesnih francuskih jela i izdaju naloge koijaima
fijakera kretavim provincijskim glasovima to probijaju
kroz njihov priroeni naglasak.
Kako bi on mogao dirnuti njihovu savjest, ili kako bi
mogao baciti sjenu na matu njihovih keri prije nego
to ih njihovi vitezovi oplode, kako bi rodile rasu
plemenitiju od svoje? I u sumraku to se zgunjavao
osjeti misli i elje naroda kojemu je pripadao, to su
poput imia leprale uzdu mranih seoskih cesta pod
stablima uz obale potoka i kraj tresetita iaranih
lokvama. Neka je ena ekala na vratima kad je onuda
prolazio Davin i ponudivi mu alicu mlijeka samo to
ga nije snubila neka poe s njom u postelju; u Davina
su, naime, blage oi ovjeka koji bi znao uvati tajnu.
Njega, meutim, nisu snubile oi nijedne ene.

Osjeti vrsti stisak na svojoj ruci, i Cranlyjev glas

ree:
Hajdemo.
Hodali su utei prema jugu. Onda Cranly ree:
Taj budalasti idiot Temple! Tako mi Mojsija, znaj
da u jednom ubiti toga momka.
Ali glas mu vie nije bio srdit, i Stephen se zapita
misli li on na njen pozdrav u predvorju.
Skrenu nalijevo hodajui kao prije. Idui tako neko
vrijeme Stephen izusti:
Cranly, veeras sam imao neugodnu prepirku.
S roditeljima? zapita Cranly.
S majkom.
Zbog vjere?
Da odvrati Stephen.
Nakon stanke Cranly zapita:
Koliko je godina tvojoj majci?
Nije stara odgovori Stephen. eli da obavim
uskrnju dunost.
A hoe li?
Neu ree Stephen.
Zato ne? zapita Cranly.
Neu sluiti.
To je ve reeno sprijeda ree mirno Cranly.
Sad je reeno straga ree Stephen estoko.
Cranly stisne Stephenovu nadlakticu kazavi:
Samo mirno, dragi ovjee. Ti si, zna, prokleto
razdraljiv ovjek.
Govorei nasmije se nervozno i pogledavi
Stephenovo lice ganutim i prijateljskim oima, nastavi:
Zna li ti da si razdraljiv ovjek?

 Rekao bih da jesam odvrati Stephen takoer se

nasmijavi.
Njihova miljenja, to su se u posljednje vrijeme
tuila, kao da su se iznenada uzajamno zbliila.
Vjeruje li ti u priest? zapita Cranly
Ne odgovori Stephen.
Onda ne vjeruje?
Niti vjerujem niti ne vjerujem odvrati Stephen.
Mnogi ljudi sumnjaju, ak religiozni ljudi, ali ipak
nadvladaju sumnje ili ih zatome ree Cranly. Jesu li
tvoje sumnje po tom pitanju tako snane?
Ne elim ih prevladavati odgovori Stephen.
Cranly, zbunivi se na trenutak, izvadi iz depa smokvu
i upravo kad ju je htio pojesti Stephen ree:
Nemoj, molim te. Ne moe raspravljati o tom
pitanju vaui punim ustima smokve.
Cranly promotri smokvu pri svjetlu svjetiljke pod
kojom su zastah. Onda je pomirie objema nosnicama,
odgrize komadi, ispljune ga i estoko je baci u jarak.
Onda joj se obrati govorei:
Odlazi od mene, prokletnice, u vjeni oganj!
Uhvativi Stephenovu nadlakticu, on opet krene i
ree:
Ne boji li se da bi te rijei mogle biti reene tebi
na sudnji dan?
to se meni inae nudi? zapita Stephen.
Vjeno blaenstvo u drutvu predstojnika studija?
Upamti odgovori Cranly da e on biti
uznesen u vjenu slavu.
Da ree Stephen nekako ogoreno sjajan,
vrijedan, beutan i nadasve lukav.

 udnovato je, zna ree Cranly mirno koliko

je tvoj um zasien vjerom u koju ne vjeruje. Jesi li
vjerovao kad si bio u koli? Kladim se da jesi.
Jesam odgovori Stephen.
A jesi li bio sretniji? blago zapita Cranly.
Primjerice, sretniji nego to si sad?
esto sretan ree Stephen i esto nesretan.
Onda sam bio netko drugi.
Kako netko drugi? to misli rei ovom tvrdnjom?
Mislim odvrati Stephen da nisam bio ovakav
kakav sam sad, kakav sam trebao postati.
Ne kakav si sad, ne kakav si trebao postati
ponovi Cranly. Dopusti da te neto zapitam. Ljubi li
svoju majku?
Stephen polagano odmahne glavom.
Ne znam to znae ove tvoje rijei ree
jednostavno.
Zar nikad nisi nikoga ljubio? zapita Cranly.
Misli li ene?
Ne govorim o tom ree Cranly hladnijim
glasom. Pitam te jesi li igda osjetio ljubav prema bilo
kome, prema bilo emu?
Stephen je hodao kraj svoga prijatelja zurei mrko u
plonik.
Kuao sam ljubiti Boga ree napokon. Sad
mi se ini da nisam uspio. To je vrlo teko. Svaki sam
as kuao sjediniti svoju volju s bojom voljom. U tom
nisam uvijek zakazao. Moda bih to mogao jo uvijek...
Cranly ga prekine zapitavi:
Je li ivot tvoje majke bio sretan?
Kako da to znam? odvrati Stephen.
Koliko je imala djece?

 Devetoro ili desetoro odgovori Stephen.

Neka su umrla.
Je li tvoj otac... Cranly umukne na trenutak, a
onda nastavi: Neu se petljati u tvoje obiteljske
prilike. Ali je li tvoj otac bio, kako se kae, dobrostojei?
Mislim dok si rastao?
Da odvrati Stephen.
to je on bio? zapita Cranly nakon stanke.
Stephen pone brzo nabrajati oeva zanimanja:
Student medicine, vesla, tenor, glumac-amater,
politiki buka, sitnoposjednik, sitni ulaga, pijanac,
dobar momak, prialo, neiji tajnik, neto u pecari,
skuplja poreza, financijska propalica, a trenutano se
dii svojom prolou.
Cranly se nasmije, vre stisne Stephenovu
nadlakticu i ree:
Ovo s Pecarom je prokleto dobro.
Zanima li te jo togod? zapita Stephen.
Jeste li sad u dobrim prilikama?
Zar ti tako izgledam? zapita grubo Stephen.
Dakle nastavi Cranly razmiljajui roen si u
slasti i lasti.
Posluio se tom uzreicom jasno i glasno kao to je
esto upotrebljavao tehnike izraze, kao da eli da
njegov slualac shvati da ih upotrebljava bez
osvjedoenja.
Tvoja majka mora da je prilino propatila ree
zatim. Ne bi li pokuao izbaviti je od daljnjih patnja
ak i ako... ili nee?
Kad bih mogao odvrati Stephen. To bi me
stajalo vrlo malo truda.

 Onda uini tako ree Cranly. Uini kako ona

hoe. Pa to je to tebi? Ti i onako ne vjeruje u to. To je
forma, nita drugo. A nju e umiriti.
Umukne i, kako Stephen nije odgovorio, ne ree vie
nita. Onda kao da glasno izgovara tijek svojih misli
ree:
Makar sve drugo bilo nesigurno na smrdljivom
gnojitu ovoga svijeta, majina ljubav to sigurno nije.
Majka te donosi na svijet nosei te prethodno u svom
tijelu. to mi znamo o tom to ona osjea? Ali to god
osjeala, to, barem, mora biti stvarno. Mora biti. to su
nae ideje ili ambicije? Igra. Ideje! Pa i onaj prokleti
brbljavi Temple ima ideje. I MacCann ima ideje. Svaki
magarac koji hoda cestom misli da ima ideje.
Stephen sluajui neizgovorene misli iza ovih rijei
ree prividno nehajno;
Pascal, ako se dobro sjeam, nije doputao da ga
majka poljubi, jer se bojao dodira sa enskim spolom.
Pascal je bio svinja ree Cranly.
Alojzije Gonzaga bio je, drim, istog miljenja
ree Stephen.
Onda je i on bio svinja odvrati Cranly.
Crkva ga smatra svecem usprotivi se Stephen.
Ba mi se prokleto estoko friga ime tko njega
smatra ree Cranly surovo i jednolino. Ja ga
nazivam svinjom.
Stephen, uredno pripremivi rijei u sebi, nastavi:
I Isus je ini se prema svojoj majci postupao u
javnosti nedostatnom uljudnou, ali je Suarez, neki
isusovac teolog i panjolski plemi ustao u njegovu
obranu.
Je li tebi igda pala na um misao zapita Cranly
da Isus nije bio ono to se pravio da jest.

 Prvi komu je ta misao pala na um odgovori

Stephen bio je sam Isus.
Mislim ree Cranly tvrda glasa je li tebi igda
pala na um misao da je on bio svjesni licemjer koji je
idove svoga doba nazvao obijeljenim grobovima? Ili,
da budem jasniji, da je bio podlac?
Ta misao mi nije nikad pala na um odvrati
Stephen. Ali rado bih znao, kua li ti mene obratiti ili
sebe odvratiti s pravoga puta?
Okrene se prema prijateljevu licu i ugleda neki
nevjet smijeak kojemu je snagom volje kuao dati
lukav izraz.
Cranly iznenada zapita obinim razumskim glasom:
Reci mi istinu. Jesi li se uope sablaznio zbog
onoga sam rekao?
Malo i jesam odvrati Stephen.
A zato si se sablaznio navali Cranly onim istim
glasom ako si siguran da je naa vjera lana i da Isus
nije bio sin Boji?
Nisam uope siguran u to ree Stephen. On
je prije sin Boji negoli sin Marijin.
I je li to razlog zbog kojeg se nee priestiti
zapita Cranly jer nisi siguran ni u to, jer osjea da je
moda hostija ipak tijelo i krv sina bojega, a ne korica
kruha? I jer se boji da bi to mogla biti?
Da odvrati mirno Stephen. Osjeam to i toga
se takoer bojim.
Razumijem ree Cranly.
Stephen, pogoen njegovim zakljunim tonom,
odmah nanovo pokrene razgovor rekavi;
Bojim se mnogoeg; pasa, konja, vatrenog oruja,
mora, oluje, strojeva, seoskih cesta nou.
Ali zato se boji komadia kruha?

 Zamiljam odgovori Stephen da iza tih stvari

za koje kaem da ih se bojim postoji neka zloudna
stvarnost.
Boji li se onda zapita Cranly da bi te
rimokatoliki Bog mogao ubiti i prokleti, ako oskvrne
priest?
Rimokatoliki Bog bi to mogao uiniti sad
odvrati Stephen. Vie od toga bojim se kemijskog
djelovanja to e ga u mojoj dui izazvati lano
poklonstvo simbolu, iza kojega se nagomilalo dvadeset
stoljea autoriteta i strahopotovanja.
Bi li zapita Cranly u krajnjoj opasnosti
poinio to osobito oskvrnue? Primjerice, da si ivio u
doba kad se to kanjavalo?
Ne mogu nita kazati o prolosti odgovori
Stephen. Vjerojatno ne bih.
Onda ne kani ree Cranly postati
protestant?
Rekao sam da sam izgubio vjeru odvrati
Stephen a ne da sam izgubio samopotovanje. Kakvo
bi to bilo osloboenje odrei se jedne apsurdnosti, koja
je logina i suvisla, i prihvatiti drugu, koja je nelogina i
nesuvisla?
Doli su do gradskog predjela Pembroke i sad, dok
su polagano hodah uzdu avenija, stabla i ratrkana
svjetla u vilama smirila su im duhove. Zrak bogatstva i
dokolice to se irio oko njih kao da je ublaio njihovu
neimatinu. Iza ivice lovora svjetlucalo je svjetlo u
nekom kuhinjskom prozoru, i zauli su glas sluavke
koja je pjevala otrei noeve. Pjevala je kratkim
isprekidanim taktovima Rosie OGrady. Cranly zastane
sluajui i ree:
Mulier Cantat.
Mekana ljepota latinske rijei uznemiri udnim
dodirom veernji mrak, dodirom slabijim i uvjerljivijim

nego to je dodir glazbe ili enske ruke. Borba njihovih

dua stiala se. Lik ene kako se javlja u liturgiji crkve
tiho je promaknuo kroz mrak; neki lik odjeven u bijelo,
malen i njean kao djeak i sa smaknutim pojasom.
Njen glas, slabaan i visok kao u djeaka, odjeknu iz
nekog dalekog zbora zapjevavi prve rijei ene to su
probile tamu i vapaj prve pjesme o muci Isusovoj;
Et tu cum Jesu Galilaeo eras.
I sva su srca bila ganuta i okrenula se prema
njenom glasu to je sjao poput mlade zvijezde, sjajui
jasnije kad je glas zapjevao proparoksiton, a sve slabije
kako je kadenca zamirala.
Pjevanje presta. Pou zajedno dalje, Cranly
ponavljajui u snano naglaenom ritmu svretak
pripjeva:
A kad se vjenamo jednom
Sretni tad bit emo mi
Jer Rosie OGrady ja ljubim
I ljubi me slatka Rosie.

Evo ti prave poezije ree. To ti je prava

ljubav.
Pogleda postrance Stephena udno se nasmijeivi,
te nastavi;
Dri li to pjesnitvom? Ili zna li to znae te
rijei?
Najprije bih htio vidjeti Rosie odgovori
Stephen.
Nju je lako nai ree Cranly.
eir mu je spuznuo na elo. On ga gurne natrag: i
Stephen ugleda u sjeni stabala njegovo blijedo lice
uokvireno tamom i velike mu tamne oi. Da. Lice mu je

bilo lijepo; i tijelo mu je bilo snano i vrsto. Govorio je

o majinskoj ljubavi. Osjeao je, dakle, patnje ena,
slabost njihovih tijela i dua; i titit e ih snanom i
odlunom rukom i sagnut e svoju duu pred njima.
Hajdemo, dakle; vrijeme je za odlazak. Neki je glas
tiho govorio Stephenovu osamljenom srcu, pozivajui
ga da poe i govorei mu da je njegovu prijateljstvu
doao kraj. Da; on bi poao. Ne moe se boriti protiv
drugoga. Znao je svoju ulogu.
Vjerojatno u otii ree.
Kamo? zapita Cranly.
Kamo uzmognem odvrati Stephen.
Da ree Cranly. Moda bi tebi sad bilo teko
ivjeti ovdje. Ali je li to razlog s kojega hoe otii?
Moram otii odgovori Stephen.
Naime nastavi Cranly ti sebe ne mora
drati prognanikom, ako ne eli otii, ni heretikom ni
izopenikom. Ima mnogo dobrih vjernika koji misle kao
ti. udi li se tomu? Crkva nije zdanje od kamena, a to
nisu ni sveenstvo ni njihove dogme. To je masa svih
onih koji su roeni u njoj. Ne znam to eli raditi u
ivotu. Je li to ono to si kazao one veeri kad smo
stajali pred postajom u Harcourt Streetu?
Da odvrati Stephen nasmijeivi se protiv volje
Cranlyjevu nainu da se sjea misli u svezi s mjestima.
One veeri si proveo pol sata prepirui se s
Dohertyjem o najkraem putu od Sallygapa do Larrasa.
upljoglavac! ree Cranly mirno i prezirno.
to li on zna o putu od Gallygapa do Larrasa? Odnosno,
to on uope zna? Ona balava glava velika poput
lavora!
Prasne u glasan dugotrajni smijeh.
Dakle? zapita Stephen. Sjea li se ostatka?

 Zar onoga to si ti kazao? upita Cranly. Da,

sjeam se. Otkriti nain ivota ili umjetnosti kojim bi se
tvoj duh mogao nesputano slobodno izraziti.
Stephen odigne eir u znak priznanja.
Sloboda! ponovi Cranly. Ali ti jo nisi dovoljno
slobodan da poini svetogre. Kai mi, bi li orobio?
Najprije bih prosjaio odgovori Stephen.
A ako ne bi dobio nita, bi li krao?
Ti bi htio da kaem odvrati Stephen da je
pravo vlasnitva privremeno i da u izvjesnim
okolnostima nije nezakonito krasti. Svatko bi postupao
po tom uvjerenju. Ali ja ti neu odgovoriti tako. Lati se
isusovakog teologa Juana Mariane de Talavera, koji e
ti takoer objasniti u kojim okolnostima moe zakonito
ubiti svoga kralja i je li bolje pruiti mu otrov u kupi ili
njime namazati njegovu odjeu ili obluk njegova sedla.
Radije me pitaj bih li dopustio da drugi orobe mene ili,
ako bi to uinili, bih li ih prijavio, to se, vjerujem,
naziva kanjavanje svjetovnom rukom.
Pa bi li to uinio?
Mislim ree Stephen da bi me to jednako
boljelo kao kad bi me okrali.
Razumijem ree Cranly.
Izvadi svoju ibicu i stane istiti pukotinu izmeu
dva zuba. Onda bezbrino nastavi:
Kai mi, na primjer, bi li deflorirao djevicu?
Oprosti ree uljudno Stephen nije li to
ambicija veine mlade gospode?
to je, dakle, tvoje gledite? zapita Cranly.
Njegova posljednja reenica, to je kiselkasto
zaudarala poput dima drvena ugljena i obeshrabrivala,
uzbudi Stephenov mozak nad kojim je, inilo se,
lebdjela njezina maglica.

 Gle, Cranly ree. Pitao si me to bih uinio i

to ne bih uinio. Kazat u ti to u uiniti i to neu
uiniti. Neu sluiti onome u to vie ne vjerujem,
nazivalo se to mojim domom, mojom domovinom ili
mojom crkvom: i kuat u izraziti sebe u nekom nainu
ivota ili umjetnosti to slobodnije mogu i to potpunije
mogu, sluei se u svoju obranu jedinim orujem to ga
sam sebi odobravam: utnjom, progonstvom i
lukavou.
Cranly ga uhvati za nadlakticu i povede naokolo
tako da su krenuli natrag prema Leeson Parku. Nasmije
se gotovo nestano i stisne Stephenovu nadlakticu
naklonou starijeg ovjeka.
Lukavou, uistinu! ree. Zar si to ti? Jadni,
jadni moj pjesnie!
A ti si me natjerao da ti se ispovijedim ree
Stephen dirnut njegovim stiskom kao to sam ti
ispovijedio i toliko mnogo drugih stvari, zar ne?
Da, moje dijete ree Cranly jo uvijek veselo.
Nagnao si me da ti ispovijedim svoje strahove. Ali
takoer u ti rei ega se ne bojim. Ne bojim se biti
sam, ni da me zbog koga drugog prezru, ni da napustim
ono to moram napustiti. I ne bojim se pogrijeiti, ak ni
poiniti veliku pogreku, ivotnu pogreku, ni moda
onakvu to traje vjeno.
Cranly, opet se uozbiljivi, uspori korak i ree:
Sam, posve sam. Toga se ne boji. A zna li to ta
rije znai? Ne samo biti odijeljen od svih drugih, ve
biti ak bez ijednog prijatelja.
Riskirat u odvrati Stephen.
I biti bez ikoga nastavi Cranly tko bi ti bio
vie nego prijatelj, ak vie nego najplemenitiji i
najiskreniji prijatelj to ga je ovjek ikad imao.

inilo se da su njegove rijei dirnule neku duboku

icu u njemu samomu. Je li govorio o sebi, o sebi kao da
je on to bio ili elio biti? Stephen je nekoliko trenutaka
utke promatrao njegovo lice. Na njemu se odrazila
hladna tuga. Govorio je o sebi, o vlastitoj samoi koje
se bojao.
O komu govori? zapita napokon Stephen.
Cranly ne odvrati nita.
***
20. oujka: Dugi razgovor s Cranlyjem o mojoj
pobuni. Bio je vrlo dostojanstven. Ja popustljiv i blag.
Napao me na raun ljubavi prema majci. Pokuao sam
zamisliti njegovu majku: ne ide. U trenutku
nepromiljenosti, rekao mi je jednom da je njegov otac
imao ezdeset i jednu kad se on rodio. Mogu ga
zamisliti. Snaan farmerski tip. Odijelo boje papra i soli.
iroka stopala. Zaputena sijeda brada. Vjerojatno
odlazi na trke pasa. Daje redovito, ali ne obilno lukno
ocu Dwyeru u Larrasu. Kadto, poto se snoa,
razgovara s djevojkama. Ali njegova majka? Vrlo mlada,
ili vrlo stara? Jedva da je vrlo mlada. Ako je tako, Cranly
ne bi govorio onako kako je govorio. Dakle, stara.
Vjerojatno i zaputena. Odatle Cranlyjev duevni oaj:
dijete iscrpljenih bedara.
21. oujka ujutro: Razmiljao sino o tome u postelji,
ali sam bio prelijen i preslobodan da to dopiem.
Slobodan, da. Iscrpljena bedra su ona Elisabete i
Zaharije. On je onda pretea. Item: jede uglavnom
trbunu slaninu i osuene smokve. itaj: skakavce i
divlji med. Dakle, mislei o njemu uvijek vidim neku
mrku odrubljenu glavu ili posmrtnu masku kao da je
nacrtana na nekom sivom zastoru ili na veronici. U crkvi
to nazivaju dekolacijom. Zasad me zbunjuje sveti Ivan

pri Latinskim vratima. to vidim? Nekog preteu

odrubljene glave koji kua obiti bravu.
21. oujka naveer: Slobodan. Slobodne due i
slobodne mate. Neka mrtvi ostanu mrtvi. Da. I neka se
mrtvi vjenaju s mrtvima.
22. oujka: U drutvu s Lynchom slijedio neku
krupnu bolniarku. Lynchova ideja. Ne svia mi se. Dva
mrava gladna hrta idu za junicom.
23. oujka: Nisam je vidio od one veeri. Nije dobro?
Moda sjedi uz ognjite ogrnuvi ramena majinim
rupcem. Ali ne zlovoljna. Lijepa plitica zobene kae?
Nee li sad?
24. oujka: Upustio se s majkom u raspravu.
Predmet: B. D. M. Optereen svojim spolom i mladou.
Da bih se izvukao, podrao sam odnose izmeu Isusa i
tate prema onima izmeu Marije i njena sina. Kazao da
religija nije rodilite. Majka popustljiva. Kazala da je u
mene neki neobian duh i da sam previe itao. Nije
istina. itao sam malo, a razumio jo manje. Onda je
kazala da u se vratiti vjeri, jer je u mene nemirni duh.
To znai izii iz crkve na mala vrata grijeha i ponovno
ui kroz krovni prozor kajanja. Ne mogu se pokajati. To
sam joj kazao i zamolio novi od est pennyja. Dobio
tri pennyja.
Potom poao u kolid. Nove prepirke s malenim
Ghezzijem okrugle glave i vragolastih oiju. Ovaj put o
Brunu Nolanu. Poeo talijanski, a zavrio pidginengleski. Kazao je da je Bruno bio strahoviti krivovjerac.
Kazao sam da je bio strahovito spaljen. On se s tim
suglasio nekako alei. Onda mi je dao recept za jelo
to ga on naziva risotto alla bergamasca. Kad izgovara
mekani o potisne svoje pune mesnate usnice naprijed
kao da ljubi taj samoglasnik. Je li ga poljubio? I bi li se
mogao pokajati? Da, mogao bi: i isplakati dvije okrugle
vragolaste suze, po jednu iz svakog oka.

Proavi kroz Stephens, to jest moj, Green sjetih se

da je njegov zemljak, a ne moj, izumio ono to je Cranly
neke veeri nazvao naom religijom. etvorica njih,
vojnici devedeset sedme pjeake pukovnije, sjedili su
pri podnoju kria i kockali se za ogrta raspetoga.
Poao u knjinicu. Kuao itati tri asopisa. Uzalud.
Ona jo nije izila. Jesam li uznemiren? Zbog ega? Da
ona nikad vie nee izii.
Blake je napisao:
Hoe li umrijeti William Bond,
Jer je zacijelo vrlo bolestan.

Jao, jadni Williame!

Jedno sam bio na priredbi diorame u Rotundi. Na
kraju su prikazivali slike velike gospode. Meu njima
sliku Wilhama Ewarta Gladstonea koji je upravo bio
umro. Orkestar je svirao O Willie, mi smo te izgubili.
Narod seljaina!
25. oujka ujutro: Muna, no sanja. Moram olakati
srce.
Neka duga zavojita galerija. S tla se diu stupovi
tamnih para. Bila je napuena kamenim kipovima
mitskih kraljeva. Ruke su im bile poloene na koljena u
znak umora, a oi zamraene, jer se pred njima vjeno
diu zablude ljudi kao tamne pare.
Iz neke spilje izlaze neobini likovi. Nisu tako visoki
kao ljudi. Ne ini se da stoje posve odvojeni jedni od
drugih. Lica su im fosforescentna s tamnijim prugama.
Zure u mene i kao da me njihove oi neto pitaju. Ne
govore nita.
30. oujka: Veeras je Cranly u predvorju knjinice
zadao Dixonu i njenom bratu neku zagonetku. Neka je
majka pustila da joj dijete padne u Nil. Jo uvijek svira

na temu majke. Krokodil je zgrabio dijete. Majka zamoli

neka ga vrati. Krokodil ree u redu, ako mu ona kae
to e on uiniti s djetetom, hoe li ga pojesti ili ga nee
pojesti.
Ovaj nain miljenja, kazao bi Lepid, uistinu se rodio
iz blata djelovanjem vaeg sunca.
A moj? Zar to nije i moj nain? Onda u nilski mulj s
njim!
1. travnja: Ne slaem se s ovom posljednjom
reenicom.
2. travnja: Vidio sam je gdje ispija aj i jede kolae
kod Johnstona, Mooneya i OBriena. Zapravo ju je, kad
smo prolazili, vidio otrooki Lynch. Kae mi da je brat
ovamo pozvao Cranlyja. Je li ponio sa sobom svoga
krokodila? Je li on sad sjajna svjetlost? Ali otkrio sam ga.
Sveano izjavljujem, jesam. Sjajui tiho iza neke mjerice
wicklowskih mekinja.
3. travnja: Sreo Davina u prodavaonici cigara
nasuprot findlaterskoj crkvi. Bio je u crnoj vunenoj maji i
nosio palicu za hurley. Zapitao me je li istina da odlazim
i zato. Kazao sam mu da je najkrai put do Tare via
Holyhead. Upravo u tom asu doao moj otac.
Predstavljanje. Otac, uljudan i paljiv. Zapitao Davina
moe li mu ponuditi kakvo pie. Davin nije htio, upravo
je polazio na neki sastanak. Poto je otiao, otac mi
ree da su u njega dobre potene oi. Zapitao me zato
se ne bih upisao u koji veslaki klub. Izgovorio sam se
da u razmisliti o tom. Onda mi je ispripovijedio kako je
ucvilio Pennyfeathere. Hoe da studiram pravo. Kae da
sam stvoren za to. Jo vie mulja, jo vie krokodila.
5. travnja: Divlje proljee. Uurbani oblaci. O ivote!
Tamna struja uzburkane tresetne vode na koju su stabla
jabuka stresla svoje njene cvjetove. Djevojake oi
meu liem. Djevojke naoko stidljive i nestane. Sve

su plavokose ili riokose: ni jedne tamnokose. Ljepe se

rumene. Hopla!
6. travnja: Ona se zacijelo sjea prolosti. Lynch
kae da se sve ene sjeaju. Onda se sjea doba svoga
djetinjstva i moga, ako sam igda bio dijete.
Sadanjost razara prolost, a sadanjost ivi samo zato
to raa budunost. Kipovi ena, ako je Lynch u pravu,
uvijek bi morali biti posve odjeveni, dok bi im jedna
ruka sa aljenjem pipala stranjicu.
6. travnja, poslije: Michael Robartes se sjea
zaboravljene ljepote i, kad je ogrli rukama, u svojim
rukama stee ljupkost koje je odavna nestalo s ovoga
svijeta. To ne. Nipoto. elim svojim rukama stegnuti
ljupkost koja jo nije stupila na ovaj svijet.
10. travnja: U tekoj noi, kroz tiinu grada to je iz
snova pribjegao u san bez snova, poput umornog
ljubavnika kojega vie ne uzbuuje milovanje, slab
topot kopita na cesti. Sad vie nije tako slab, jer se
pribliuju mostu: a u trenutku kad prou ispod
zamraenih prozora, tiinu probija strepnja poput
strelice. Sad odjekuju daleko u tekoj noi, sjajna kopita
poput dragulja, urei se iza snenih polja na kraj
putovanja kojemu srcu? kakve mi nosei vijesti?
11. travnja: Proitao to sam sino napisao.
Neodreene rijei za neodreeni osjeaj. Bi li se to njoj
svidjelo? Mislim da bi. Onda bi se trebalo svidjeti i meni.
13. travnja: Ona punjaa mi je dugo vremena bila
na pameti. Potraio sam i otkrio da je to engleska, ak
dobra stara obina engleska rije. Do avola onaj
nadstojnik studija i njegov lijevak! Je li doao ovamo da
nas ui svoj jezik ili da ga naui od nas? Kako bilo da
bilo, neka ga nosi avao!
14. travnja: John Alphonsus Mulrennan upravo se
vratio iz zapadne Irske. (Molim da to prenesu evropske i
azijske novine.) Ispripovijedio nam je da je tamo u nekoj

kolibi u brdima sreo nekog starca. U starca su bile

crvene oi i lula. Starac je govorio irski. Mulrennan je
govorio irski. Onda su starac i Mulrennan govorili irski.
Mulrennan je govorio o svemiru i zvijezdama. Starac je
sjedio, sluao, puio, pljuvao. Onda je kazao:
Ah, mora da ima strahovito udnih stvorova na
drugom kraju svijeta.
Bojim ga se. Bojim se njegovih crveno obrubljenih
ronatih oiju. S njim sam se morao boriti svu no do
jutra, dok se on ili ja ne sruimo mrtvi, vrsto ga drei
za ilavi vrat dok... Dok to? Dok se ne pokori meni? Ne.
Nisam mu htio nanijeti nikakva zla.
15. travnja: Danas sam je iznenada sreo u Grafton
Streetu. Mnotvo nas je dovelo jedno k drugome. Oboje
smo zastali. Zapitala me zato nikad ne doem, kazala
je da je ula svakojake prie o meni. To je bilo samo
zato da dobije na vremenu. Pitala me piem li pjesme?
O komu? zapitah je. To ju je jo vie zbunilo i meni je
bilo ao i osjetih se podlim. Odmah zatvorih taj pipac i
otvorih duhovnu junaku napravu za hlaenje to ju je
izumio Dante Alighieri i patentirao u svim zemljama.
Govorio sam brzo o sebi i svojim planovima. Usred
pripovijedanja nainih na nesreu neku nenadanu
kretnju revolucionarne prirode. Bit e da sam izgledao
poput nekog momka koji je bacio u zrak pregrt graka.
Ljudi su nas poeli gledati. Ona se nakon kojeg trenutka
oprostila pruivi mi ruku i odlazei kazala da se nada
da u i uiniti to sam rekao.
Eto, to nazivam ljubaznou, zar ne?
Da, danas mi se svidjela. Malo ili mnogo? Ne znam.
Svidjela mi se i to mi se ini nekim novim osjeajem.
Onda, u tom sluaju, sve ostalo, sve to sam mislio,
mislio sam, i sve to sam osjeao, osjeao sam, sve
ostalo prije ovog asa, zapravo... O, odustani, stari moj!
Prespavaj to!

16. travnja: Otii! Otii!

ari ruku i glasova; bijele ruke cesta, njihovo
obeanje vrstog zagrljaja, i crne ruke jedrenjaka na
pozadini mjeseca, njihove bajke o dalekim narodima.
One su ispruene da bi kazale; mi smo same. Doi. A
glasovi govore s njima; Mi smo tvoj i roaci. I zrak ih je
pun, njihovih drugova, dok pozivaju mene, njihova
roaka, spremajui se na put, tresui krilima svoje
radosne i strane mladosti.
26. travnja: Majka ureuje moju novu polovnu
odjeu. Ona se sad moli, kae, da u vlastitom ivotu i
daleko od doma i prijatelja nauim to je to srce i to
ono osjea. Amen. Neka bude tako. Dobro doao, o
ivote! Idem da se po milijunti put susretnem sa
stvarnou iskustva i da u kovanici svoje due iskujem
jo nestvorenu savjest svog naroda.
27. travnja: Stari oe, stari tvore, budi mi sada i
uvijek na pomo.
Dublin 1904.
Trst 1914.

GIACOMO JOYCE

Preveo
Antun oljan

Naslov izvornika
James Joyce
GIACOMO JOYCE
Estate of James Joyce

Tko? Blijedo lice uokvireno tekim mirisnim krznima.

Kretnje su joj plahe i nervozne. Tu i tamo upotrijebi
lornjon.
Da: kratak slog. Kratak smijeh. Kratak treptaj onih
kapaka.

Pauinast rukopis, dugih finih poteza, pun prikrivena

prezira i ravnodunosti: gle, mlade odlinice!

Prelazim u napad na laganom valu mlakog govora:

Swedenborg, pseudo-Areopag, Miguel de Molinos,
Joachim Abbas. Val splasne. Njezina kolska kolegica,
premjestivi prijevoj svog previjenog tijela, prede na
elatinoznom bekom talijanskom: Che coltura!
Zatrepu dugi kapci, podignu se: zabada se uarena
igla i treperi u barunastoj arenici.

uplje klokou visoke pete po kamenim stubama to

zvuno odjekuju. Studen je zrak u dvorcu, oklopi vise
kao galenjaci, grubi eljezni svijenjaci straare nad
zavojima zavojitog stubita u kuli. Kuckaju klokotave
pete, visok, upalj zvuk. Netko je dolje, govoriti bi htio s
vaim gospojinstvom.

Ona se nikad ne useknjuje. To je govorna figura: manje

umjesto veeg.

Zaokruena i zrela: zaokruena blanjalicom bliskih

brakova, a sazrela u stakleniku odijeljenosti roda svoga.

Riina polja kraj Vercellija pod mlijenom ljetnom

izmaglicom. Krila klempavog eira zasjenjuju njezin
lani osmijeh. Sjene su joj proarale to lano
nasmijeeno lice, obasjano vrelim mlijenim svjetlom;
ko sirutka sivkaste sjene pod eljustima, ko umanjak
ute pruge na ovlaenom elu, uegla uta u to
vreba skrivena u omekaloj kai bjeloonica.

Cvijet to ga je dala mojoj keri. Krhki dar, krhki

darovatelj, krhko modroilno dijete.

Padova, daleko preko mora. Nijeme srednje godine

ivota, no, povijesna tama: sve spava pod mjesecom
na Piazza delle Erbe. Grad spava. Pod voltama, u
mranim ulicama kraj rijeke, oi uliarki vrebaju na
bludnike. Cinque servizi per cinque franchi. Tamni val
razbora, opet pa opet pa opet.
Oi me izdaju u tami, izdaju me oi,
oi me izdaju u ovoj tami, ljubavi.
Opet. Ne vie. Mrana ljubav, mrana enja. Ne vie.
Tmina.

Suton. Ona prolazi piazzom. Sivo se poveerje sputa

na prostrane kaduljasto-zelene panjake, nijemo
prosiplju mrklinu i rosu. U stopu slijedi svoju majku, s
nezgrapnom drai: kobila vodi sboju drijebiicu. Sivi
sumrak blago mijesi vitka i skladna bedra, krotki i gipki
tetivasti vrat, plementio graenu lubanju. Veer, mir,
udesni polumrak... Heja! Konjuaru! Heja-haj!

Tata i njegovo enskinje skliu nizastrmce, zajahavi

tobogan: Veliki Sultan sa svojim haremom. vrsto
nataknute kape, tijesno stisnutog kaputia, visoke
cipele vjeto unakrst zanirane preko jezika to ga
njena koa grije, kratka joj suknja napeta izboinama
koljena. Bijeli bljesak: perce, snjena pahuljica:

A kada opet bude izjahala,

nek i ja tu budem, da je vidim!

Izjurim iz trafike i po imenu je viknem. Osvrne se i

zastane da uje moje zbrkane rijei o lekcijama, satima,
lekcijama, satima: i polako, gle, njene blijede obraze
preplavi proplamsaj opalnog svjetla. Ne, ah, ne, plait
me se nemoj!

Mio padre: ona najjednostavnije ine izvodi s

osebujnom vrsnoom. Unde derivatur? Mia figlia ha una
grandissima ammirazione per i suo maestro inglese.
Starako lice, veoma pristalo, rumeno, sa snano
izraenim idovskim crtama i dugim bijelim zaliscima,

obre se k meni dok zajedno hodamo niz brdo. O!

savreno reeno: pristojnost, dobrohotnost, znatielja,
uzdanje, sumnja, prirodnost, bespomonost starosti,
povjerljivost,
otvorenost,
kultiviranost,
iskrenost,
upozorenje, veliko uzbuenje, suosjeanje: savrena
smjesa. Ignacije Loyola, pohitaj mi u pomo!

Srce mi je rana preko rane: ljubavlju da nije prekrieno?

Duge, pohotno iscerene usne: muzgavci puni tamne

krvi.

Po brijegu se magle vuku, dok uzdiem pogled iz noi i

blata. Vjeaju se magle o vlano drvee. Svjetlo je u
sobi na katu. Ona se oblai, ide u kazalite. Gle, u
zrcalu su sablasti... Svijee! Svijee!

Zanosnog li stvora! U pono, nakon glazbe, cijelim

putem uz via San Michele, pronosile su se tiho te rijei.
Ded polako, Jakoviu! Zar nisi neko lutao nou
dublinskim ulicama drugo ime jecajui?

idovski leevi lee oko mene i trunu pod grudama

posveenog polja. Evo grobnice njenoga roda: crni
kamen, tiina bez nade... Ovamo me doveo bubuljiavi
Meissel. Iza onih je stabala; pokrivene glave stoji uz
grob svoje supruge samoubojice, i pita se kako je ena
koja je spavala s njime u postelji mogla ovako

svriti...Grobnica njenoga roda i njena: crni kamen,

tiina, bez nade: i sve je spremno. O, nemoj umrijeti!

Ona podie ruke, napreui se da iza zatiljka zakopa

dugu haljinu od crnoga tila. Ne moe: ne, ne moe.
Natrake mi se primie, bez rijei. Podiem ruke da joj
pomognem:
njene
se
ruke
sputaju.
Drim
pauinastomeke rubove njene haljine i dok ih isteem,
da bi ih zakuio, kroz otvor u crnoj kopreni vidim njeno
gipke tijelo u tijesnom toku naranastog kombinea.
Spuznu vrpce sa sidrita na njenim ramenima i svila
sporo spada; gipko glatko golo tijelo svjetluca
srebrnastim krljutima. Polako pada preko malene
stranjice od glatko ulatenog srebra i preko brazde na
njoj, potamnjele sjene na srebru...Prsti se miu, hladni i
mirni... Dodir, samo dodir.

Maleno, nerazumno, bespomono, jedva da die. Ali

prigni se i pouj; glas. Vrabac pod kotaima Kozmikih
kola, a hvata se s onim koji zemljom drma! Molim vas,
gospon Bog! Veliki gospon Bog! Zbogom, bijeli
svijete!... Aber das ist eine Schweinerei!

Krupne mane na njenim elegantnim bronano sjajnim

cipelama: ostruge kljukanog kokotia.

Gospa hitro hrli, hrli, hrli... isti zrak na cesti iznad

grada. Trst se surovo budi: tek zaareno sunce iznad
krovova pokrivenih smeim crijepom i skutrenih poput
velike kornjae; mnotvo nice prostrtih buba koje eka

narodno osloboenje. Belluomo ustaje iz postelje ene

ljubavnika svoje ene: marljiva kuanica, kosooka od
sna, ve se mota uokolo s tanjuriem octene kiseline u
ruci... isti zrak i tiina na cesti iznad grada; i kopita.
Djevojka na konju. Hedda! Hedda Gabler!

Prodavai na svojim oltarima nude prvo voe:

zelenopjegave limune, dragulje treanja, srameljive
breskve sa strganim liem. Koija prolazi stazom
izmeu ceradama natkrivenih tandova; paoci u kotau
vrte se u jarkome svjetlu. Mii se s puta! Njezin otac i
njegov sin sjede u koiji. Oi su im ko u sova, mudrost
im je ko u sova. Slijepa mudrost bulji im iz oiju, dok
duboko mozgaju o drevnom nauku njihove Summa
contra Gentiles.

Ona misli da su talijanska gospoda imala pravo to su

na silu izvukla iz parketa Ettorea Albinija, kritiara lista
Secolo, jer nije ustao kad je kapela zasvirala Kraljevsku
koranicu. ula je to na veeri. E, da. Vole oni svoju
zemlju kad su sasvim sigurni koja je to zemlja.

Slua ona; veoma mudra djevica.

Suknju joj je zahvatio nagli pokret koljena; bijeli ipkasti

porub podsuknje nepropisno se podigao; oblinom noge
razapeta mrea arape. Si pol?

Tiho pjevuckajui, olako prebirem lagodnu pjesmu

Johna Dowlanda. Nije me volja poi: ni meni se ne ide.
To je doba sada i ovdje. Evo gle, iz mranih dubina elje
otvaraju se oi koje bi potamnjele i samu zoru to s
Istoka puca; njihovo ljeskanje ljeskanje je pjene to
prekriva kaljuu na dvoru Jakova Slinavog. Ovdje su sva
vina uta kao jantar, zamiru slatki napjevi, ponosne
pavane; ljubazne te gospe vabe sa svojih balkona
ustima to sono usisavaju koziave djevojke i mlade
ene, podajui se veselo napasnicima, iz zagrljaja
padaju u zagrljaj.

U rano, magliasto, proljetno jutro, mirisi jedva utni

diu se iz jutarnjeg Pariza: sjeme anisa, vlana pilovina,
vrue tijesto kruha: dok prelazim Pont Saint Michel
elinoplave vode to se bude hladnoom mi promu
srce. unjaju se i lapu oko otoka gdje ljudi ive sve od
kamenog doba...Smei polumrak u golemoj, garguljima
obrubljenoj crkvi. Hladno je kao i onoga jutra: quia
frigus erat. U dnu, na stubama glavnoga oltara, goli
poput tijela Gospodinovog, duhovnici lee nice u
nemonoj molitvi. Podie se glas nevidljiva itaa to
intonira pouku iz Hoeje. Haec dicit Dominus: in
tribulatione sua mane consurgent ad me. Venite et
revertamur ad Dominum... Ona stoji kraj mene, blijeda i
prostudena, odjevena sjenama greno-mrane lae,
njezin tanki lakat uz moju ruku. Njezino se meso sjea
uzbuenja onog ranog, hladnog, maglom zavijenog
jutra, uurbanih baklji, okrutnih oiju. alosna je dua
njena, drhti, plae joj se. Ne plai zbog mene, o keri
jeruzalemska!

Obrazlaem Shakespearea poslunome Trstu; Hamlet,

zborih ja, koji je uljudan i s bogatima i siromanima,
grub je jedino prema Poloniju. Moda, kao ogoreni
idealist, u roditeljima svoje ljubljene on je kadar vidjeti
samo groteskne pokuaje prirode da proizvede njezinu
sliku i priliku....
Vidjeste li vi to, molim vas?

Ona hoda ispred mene dugim hodnikom i dok koraca,

crni splet njene kose polako se rasplee i pada. Sporo
se rasplee, pada kao slap. Ona to ne zna i hoda ispred
mene, jednostavna i gorda. Takva je, u jednostavnoj
gordosti, hodila uz Dantea; takva je, neokaljana krvlju i
nasiljem, ki Cencijevih, Beatrice, do svoje smrti:

Zavei mi pojas i podvei mi kosu

u kakvo bilo jednostavno klupko.

Slukinja mi kae da su je morali smjesta odvesti u

bolnicu, poveretta, da je toliko, ah, toliko patila,
poveretta, da je s njom vrlo ozbiljno!... Udaljujem se od
njene prazne kue. Osjeam da sam na rubu suza. A,
ne! Nee to biti tako, u pukom trenu, bez rijei, bez
pogleda. Ne, ne! Moja me vraja srea jamano nee
iznevjeriti!

Operirana je. Kirurki no joj je prodro u utrobu i

povukao se, ostavljajui joj na trbuhu otvoreni, duboki,
nazubljeni rez. Vidim njene irom otvorene, crne,

paenike oi, lijepe ko u antilope. O rano okrutna!

Libidinozni Boe!

Opet je u naslonjau kraj prozora, radosne su joj rijei

na jeziku, radostan smijeh. Ptiica koja cvrkue nakon
oluje, sretna to je njezin siuni ludi ivot odleprao
van dosega grabeljivih prstiju epileptinog gospodara i
darovatelja ivota, radosno cvrkue, radosno cvrkue i
ivka.

Kae ona meni da bi me, da je Portret umjetnika

otvoren samo radi same otvorenosti, pitala zato sam
ga zapravo dao njoj na itanje. Ma nemoj, pitala bi me
ona, je li! Gospa je pravi literat.

U crno odjevena, stoji kraj telefona. Tu i tamo se kratko

plaljivo nasmije, tu i tamo sitno podvrisne, nenadano
prekida plaljive brze, nizove rijei... Parler colla
mamma... Amo! pipice! pipice! amo! Preplaeno je crno
pilence: nenadano prekida pijukanje, male plaljive
ciktaje: plae za svojom mamom, dostojanstvenom
kokom.

Loggione. Iz vodom natopljenih zidova isparuje se

vlaga. Simfonija smradova stapa smjesu skutrenih
ljudskih spodoba: kiseli zadah pazuha, onjuenih
narani, vonj prsnog melema to se topi na toplini,
uhovi
mastike,
dah
veera
punih
enjaka
sumporovita, smrdljivi fosforescentni prdei, mirluh
korenice, neprikriveni znoj enstva za udaju il ve

poudanog, sapunasti zapah mukaraca... Cijele noi je

promatrah, cijele u je no vidjet: njenu spletenu i na
vrh glave sloenu kosu, lice ovalno poput masline i
spokojne blage oi. Zelena joj je vrpca u kosi, a na tijelu
zeleno izvezena halja: boja iluzije o biljnom zrcalu
prirode i o raskonoj travi, kosi grobova.

Moje rijei u njezinoj glavi: hladno uglaano kamenje

to tone kroz movarni mulj.

Ti su mirni hladni prsti doticali stranice, to rune to

lijepe, na kojima e se vjeno ariti moja sramota. Mirni
i hladni i isti prsti. Zar oni nisu nikada grijeili?

Nema mirisa njezino tijelo: bezmirisni cvijet.

Na stubama. Hladna tanahna ruka: stidljivost, utnja:

crne, nehajnom sjetom ispunjene oi: umor.

Kovitlaju se vijenci sivih isparavanja na vritini. Njeno

lice, kako li je sivo i ozbiljno! Vlana slijepljena kosa.
Usne joj se meko stiu i uzdisaj se probije meu njih.
Poljubac.

Moj glas, to zamire u odjecima vlastitih rijei, gubi se

kao onaj od mudrosti oteali glas Vjeitoga koji se

obraa Abrahamu kroz brda to odjekuju. Ona se

naslanja na pojastueni zid; nalik odahski u raskonoj
polutami. Oi su joj se napile mojih misli i u toplu,
podatnu, gostoljubivu tamu njenog enstva moja dua, i
sama se rastapajui, izlila je, prosula, isplavila obilje
tekueg sjemena... Neka je sada uzme tko god hoe!...

Izlazei iz kue Rallijevih iznenada naiem na nju, ba

kad smo oboje davali milostinju nekom slijepom
prosjaku. Ona odgovara na moj nenadani pozdrav time
to u stranu otkree svoje crne baziliskove oi. E col
suo vedere attosca luomo quando lovede. Zahvaljujem
ti za tu rije, messer Brunetto.

Prostiru pod mojim nogama sagove za sina ovjejeg.

Oekuju moj odlazak. Ona stoji u utoj sjeni dvorane,
dok joj vuneni ogrta od studeni titi pognuta ramena: i
kad ja zastanem u udu i pogledam oko sebe, ona me
ledeno pozdravi i krene dalje uz zavojite stube, bacivi
mi tek na tren iz tromih iskoenih oiju mlaz opojnoga
otrova.

Meke zguvane svijetlozelene draperije pokrivaju salon.

Uska duga prostorija, u parikom stilu. Jo as prije je tu
leala frizerka. Ljubio sam joj arapu i skut ugljenocrne
prane haljine. Ovo je druga. Ona. Juer je doao
Gogarty da se predstavi. Razlog je Odisej. Simbol
intelektualne savjesti... znai, Irska? A mu? Hoda goredolje hodnikom i igra sam sa sobom ah. Zato su nas
ovdje ostavili? Malo prije je ovdje leala frizerka i
stezala mi glavu izmeu koatih koljena... Intelektualni

simbol moga naroda. Sluajte! Naglo se stutio na nas

sumorni mrak. Sluajte!
Nisam uvjerena da se ovakva djelatnost duha i tijela
moe smatrati nezdravom.

Ona progovara. Slabaan glas s druge strane hladnih

zvijezda. Glas mudrosti. Govori dalje! O, progovori opet
i mudrost mi podaj! Ovaj glas nisam nikada uo.

Ona se koluta prema meni du izguvanoga salona. Ne

mogu se maknuti, ni rijei izustiti. Kolutavo
pribliavanje zvjezdanoroenog tijela. Preljub mudrosti.
Ne. Ja idem. Idem.
James, ljubavi!
Meke sasne usne ljube mi lijevo pazuho: uvojiti cjelov
po bezbrojnim ilicama. Gorim! Guvam se kao gorui
list! Desno mi pazuho izbacuje zmijski zub plamena.
Zvjezdana me zmija poljubila: hladna zmija nonica.
Izgubljen sam!
Nora!

Jan Pieters Sweelink. udno starinsko ime staroga

nizozemskog glazbenika kao da svu ljepotu ini
starinskom i dalekom. ujem njegove varijacije za
klavikord na stari napjev: Mladost ima kraj. U nejasnoj
magli starih zvukova pojavi se jedvaka tokica svjetla:
tek to se ne zauje govor due. Mladost ima kraj: evo
kraja. To se nikad nee zbiti. Ti to dobro zna. I to

onda? Napii to, k vragu, napii! Za to si drugo i

sposoban?

Zato ?

Zato to te drukije nisam mogla vidjeti. Rui se

prostor stoljea kronje zvijezda i nebo koje
blijedi tiina sve dublja tiina tiina
posvemanjeg unitenja i njezin glas.

Non hunc sed Barabbam!

Nespremnost. Goli stan. Sumorno svjetlo dana. Dugi

crni glasovir: lijes glazbe. Na njegovu rubu postavljen je
enski eir, ukraen crvenim cvijetom, i kiobran,
uvijen. Boje njenog grba: kaciga, heraldiko crveno, pa
tupo koplje na polju, samur.

Poruka: Voli li mene, volit e moj kiobran.

SVOJEVOLJNI IZGNANIK U VLASTITOM GRADU

Da djelo jednog Irca, Jamesa Joycea (1882-1941), ima
sredinju vanost u prozi modernistike knjievnosti, sluaj je
koji ima svoju logiku. Pripadnik malog naroda s ruba Evrope,
koji je svoju politiku nezavisnost, i to ne potpunu, dobio unutar
godinu dana od objave Uliksa (1922), Joyce je i dobrovoljan
izgnanik, koji je sva svoja djela pisao u tuini, najprije u Trstu i
Zrichu, i kasnije, izmeu dvaju ratova, u Parizu. Kozmopolit po
kulturi, koji, meutim, nikad nije napisao ni jedan tekst koji ne
bi govorio o Ircima i valjda jedino s iznimkom Giacoma
Joycea i nekoliko pjesama zbivao se u povijesno sasvim
odreenoj Irskoj, sluio se jezikom engleskim, koji je nametnut
njegovoj domovini tijekom povijesti, svjestan da je umjetno
njegovanje arhaine, seljako-mitoloke kulture i njezina
keltskog jezika (Gaelic) iluzija u modernim okolnostima.
Poznavalac blizu petnaestak jezika, ukljuujui navodno
laponski, on je, djelomice i zbog slabog vida, uznastojao na
zvunoj strani knjievnog izraza, katalogu imena, retorikim
efektima, parodijama, nabrajanjima, igrama rijei.
Roen je u Dublinu, 2. veljae 1882. godine, u obitelji u
kojoj se rodilo etrnaestero djece, od kojih je desetoro
preivjelo, svoje djetinjstvo. Otac, veseljak malograanin,
poslao je sina na kolovanje isusovcima, kod kojih se, ozbiljan i
uzoran ak, zamalo zaredio. Studirao je na Sveuilinom
koledu u Dublinu, a zatim otiao u Pariz gdje se s mukom
odravao piui knjievne prikaze za irske novine. Vratio se
nakon nekoliko mjeseci u Dublin, gdje mu je majka bila na
umoru. Idue godine upoznao je Noru Barnacle, s kojom je
uskoro napustio domovinu. Nije htio da se slubeno vjenaju, a
u Irskoj je nelegaliziran ivot u dvoje bio nemogu. Vjenali su
se 27 godina poslije, da bi njihovo dvoje djece u budunosti
izbjeglo komplikacije oko nasljeivanja. Najprije u Puli, a zatim u
Trstu, uzdravao se pouavanjem engleskog jezika, a kad je
izbio rat, sklonio se u neutralnu vicarsku. Poslije okupacije

Francuske, u drugom svjetskom ratu, napustio je Pariz nakon

vie od dva desetljea ivota u njemu, i ponovo se obreo u
Zrichu, gradu gdje je jo ranije izdrao nekoliko tekih
operacije oiju. Nakon nekoliko mjeseci umro je zbog perforacije
ira na dvanaestercu, 13 sijenja 1941.
Uz neto stihova i jednu dramu napisao je uz par sitnijih
rukopisa etiri knjige proze koje po svom stilu predstavljaju
evoluciju i sve sloeniju razradu u biti iste konvencije od djela u
djelo, pa se ona, zapravo, i po sadraju uvijek vraaju na bitno
istu temu, ali je iz knjige u knjigu obrauju kompleksnije i
simboliki, sve jae se udaljujui od injeninog realizma.
1. God. 1907. objavio je Komornu glazbu (Chamber Music)
zbirku od 36 pjesama u stilu renesansnih stihova uz pratnju
madrigalske glazbe, djelomice inspiriranih muzikalnom
poezijom Verlainea. I kasnije je objavio manji broj pjesama
(zbirka Pjesme za gro Pomes Penyeach) i neke satirine
stihove.
2. Dublinci (Dubliners) Zbirka od 15 novela o graanima
irske prijestolnice, koje pokazuju zebnje i iskustva, zabave i
poroke, krize savjesti i svijesti Dublinaca od djetinjstva do
starosti. Pisana naturalistikom preciznou, stilska paljivost te
knjige stvara simbolike vrijednosti, koje djelu daju izrazito
moderne kvahtete. Objavljeno je to djelo 1914, vie od osam
godina nakon to ju je Joyce poslao prvom od brojnih
nakladnika koje je pokuao zainteresirati za svoj rukopis.
3. Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a
Young Man, 1916). Roman pieva vlastita ivota, od djetinjstva
do doba odlaska iz Dublina u Pariz, temelji se na autentinim
pojedinostima koje su apsorbirane u visoko stiliziranu, paljivo
formuliranu prozu, u kojoj su ivotne injenice podvrgnute vrlo
strogom izboru. Simbolika koja govori o duhovnom razvoju
mladia Stephena Dedalusa pokazuje kako se potencijalni
umjetnik, oslobaajui se postupno crkve, obitelji, idejnih
klieja i predrasuda dublinskog malograanstva, formira u
tvorca jezinih struktura koje u sebi sadre sliku autorove
vlastite povijesti. To nije autobiografija, nego pokuaj
objektivne, nepristrane slike jedne subjektivne svijesti u
razvoju, umjetnikov portret samog sebe kao mladia koji se
sprema postati umjetnikom rijei, a ne kao mladog umjetnika.
Prvu verziju djela, bliu konvencionalnom realizmu, napisanu
mnogo godina ranije, Joyce je djelomice unitio; ostatak je

objavljen nakon njegove smrti pod naslovom Stephen junak

(Stephen Hero).
4. Izgnanici (Exiles, 1916). Drama na temu trokuta
ljubomore u kojoj je Ibsenovom tehnikom, simboliki, dakle ne
autobiografski, izrazio neke osobne probleme.
5. Uliks (Ulysses). Roman pisan od 1914. do 1921.
djelomice je objavljivan u razdoblju od 1918. do 1920. u
amerikom asopisu The Little Review i u engleskoj reviji The
Egoist; u obliku knjige izaao je god. 1922. Sagraen s pomou
razliitih knjievnih postupaka, ali itav, ako ne i u svim
pojedinostima razumljiv, i jasan po onomu to prikazuje i
izravno i simboliki, on je tehnike struje svijesti i estetske
retorike iz prethodne knjige znatno razvio, a da se nije, kao u
kasnijem djelu Bdijenje Finnegana, digao do hermetikog i
sasvim osobnog jezika, koji zanemaruje opu komunikativnost i
prihvaene norme izraavanja.
Zbivanje se odvija u jednom danu, 16. lipnja 1904, a glavni
su likovi tridesetestgodinji akviziter oglasa, Leopold Bloom,
njegova ena Molly i student - knjievnik Stephen Dedalus, o
kojem je rije i u Portretu. Ovo je sasvim beznaajan dan, kad
Bloom ee gradom, obavlja poslove i ima sitne erotike
doivljaje uglavnom u fantaziji; Molly, istina, prima svog
ljubavnika; Stephen raspravlja s drugovima, a pred kraj dana
sastaje se s Bloomom u nonoj, bordelskoj etvrti Dublina
gdje ga stariji izvlai iz neugodne guve. Poto su kod
Bloomove kue popili kakao i zajedno se pomokrili
Stephen odlazi. Roman nema neke posebne kulminacije; opisani
susret ne donosi neke promjene, pa ni vee spoznaje o ivotima
troje likova. Poenta romana nije u zbivanjima, nego u razliitim
mogunostima da se to bogatstvo detalja o konkretnoj
svakodnevici Dublina jednog odreenog datuma interpretira.
Prema S. L. Goldbergu, postoji pet glavnih interpretacija. Prema
jednoj, Uliks je tek naturalistika irska komedija, prema drugoj
iskaz kozmike ravnodunosti za sve vrednote, koja cijelo
iskustvo svodi na besmisao; prema treoj, roman izraava neko
znaajno mistiko, ezoterino ili metafiziko vjerovanje; prema
etvrtoj, posrijedi je pesimistika satira na raun uzaludnosti i
anarhije suvremene povijesti; prema petoj, naprotiv, rije je o
optimistikoj afirmaciji ivota bilo u humoristikoj oputenosti,
bilo s traginom svijeu, bilo u kvazi-mitskoj apstrakciji. Sam

Goldberg dri da su sva ta gledanja tona, ali ograniena, i da

je u Uliksu ostvareno dramatino, matovito osvjetljenje
moralnog, u krajnjoj liniji duhovnog iskustva reprezentativnih
ljudskih bia.
Naslov romana latinski oblik imena Odisej, koji se u
engleskom ee upotrebljava od grkogupuuje na to da u
pojedinim poglavljima epizodama traimo podudarnosti s
odgovarajuim odjeljcima u Odiseji. U stanovitoj mjeri, djelo je
izvrnuta, parodijska paralela grkom epu, koji relativizira
aherojsku predaju i podvrgava svakodnevicu perspektivi starih
tradicija. Svako od osamnaest poglavlja pisano je u drugaijoj
tehnici. Ima ih uglavnom dvije vrste. Jedna su unutranji
monolozi ili ee struja svijesti, dakle izravni iskaz asocijacije
misli i predodbi nekog od likova u tijeku jednog odsjeka
vremena. Draga skupina knjievnih tehnika u Uliksu sastoji se
od parodija razliitih historijski poznatih stilova i retorikih
sredstava, koje se katkad javljaju kontrastno i u skupinama, pa
pokazuju neko zbivanje simultano u vie dimenzija. Time je
implicirano kako se svaki dogaaj moe shvatiti ozbiljno,
aljivo, dramatino, trivijalno.
Sva ta, na tako raznolike naine pisana poglavlja, bez
obzira na to kojoj od obje stilske tendencije pripadaju struji
svijesti ili parodinoj dramatizaciji pomou stilskih sredstava
uspjeno tvore cjelinu. U tekstu prepunu injenica iz dublinskog
ivota i realistikih govornih sredstava nazire se niz tematskih
elemenata i tzv. leit-motiva koji se, kao u glazbenoj kompoziciji,
ponavljaju, variraju, sastaju i tvore nove nizove asocijacija.
Teme i motivi duboko su simboliki, i tek zahvaljujui njima sitni
dogaaji dobivaju iri smisao. Radnju tako moemo pratiti na
vie razina, od niza izloenih pojedinosti do univerzalnog
znaenja cjeline. U knjievnosti dvadesetog stoljea Uliks, koji
spaja jedinstven doivljaj pieva rodnog grada sa sveopou
teme o lutanju neintegriranog pojedinca kroz moderni ivot,
postao je kljuno djelo od kojega su, bilo zbog stvaralake
upotrebe jezika, bilo zbog irine koncepcije u kojoj sve
pojedinosti odgovaraju funkcionalnosti cjeline, pisci svih naroda
nauili vie nego od bilo kojeg drugog djela ili pisca.
6. Bdijenje Finnegana ili, ako hoemo, Finnegani bde
(Finnegans Wake). Pisana od 1922. do 1939, ova golema knjiga
jedinstven je fenomen u svjetskoj knjievnosti. U svojoj opoj
strukturi nadahnuto teorijom o krunom tijeku povijesti koji se

neprestano obnavlja, talijanskoga mislioca XVIII. stoljea

Giambatiste Vica Bdijenje Finnegana istodobno je slika irske
povijesti, zatim povijest jedne gostioniarske obitelji u Dublinu i
simbolika temeljnih odnosa meu ljudima uope. Pisana je
osebujnim vieznanim jezikom u kojemu Joyce, preavi preko
svih obiaja i normi pravopisnih, etimolokih i gramatikih,
govori nekoliko stvari istodobno, kujui rijei i komponirajui
sintaktike cjeline koje imaju smisla na nekoliko razina, a u
kojima se imena i dogaaji vezani za Dublin i irsku kulturu, za
bezbroj asocijacija na povijest, zemljopis i knjievne pojave tih
zemalja, iskoriuju na nain koji je u isti mah pjesniki i
parodiki. Neitka u kontinuitetu, zabavna, invenciozna,
duhovita i ingeniozna u pojedinostima, ta je proza vie
usmjerena na slune efekte nego to zadovoljava logiku ili to
opisuje vizuelnu stranu osjetilnog svijeta. U svojoj apstrakciji
osamljenikoj virtuoznosti ta je knjiga moda genijalan
promaaj, jer, unato svojim parcijalnim uspjesima, ni
najpaljiviji je potovalac ne moe apsorbirati jednolinijskim,
makar i esto ponavljanim procesom itanja.
Svrha je ovog pregleda bila da u najirim razmjerima
pokae kako se to Joyce uvijek iznova vraao na jednu istu
temu, ali kako je svoj umjetniki postupak stalno inio sve
sloenijim, jezik sve suptilnijim, a stvorena znaenja
sveobuhvatnijima,
dubljima,
univerzalnijima
po
svojim
implikacijama. U toj krunoj, zapravo spiralnoj dinamici, Joyceov
je postupak gotovo paradigma modernistikoga knjievnog
postupka, vien u nekom razvojnom presjeku. Portret
umjetnika u mladosti jedna je faza tog procesa, zanimljiva
svojim spojem onoga to donosi iz prolosti i onoga to
najavljuje i to sadri u klici.
***
Nedvosmislenije, moda od samog Uliksa, Joyceov Portret
umjetnika u mladosti samim svojim biem (ne tek sadrajem!)
pokazuje stvaralake ciljeve njihova pisca. To na svoj nain
jedinstveno djelo dvojako sadri umjetnikov razvoj: i time to o
tom razvoju govori kao autobiografija, i time to je neposredno
rezultat tog razvoja. Ovdje emo se pozabaviti ovom
dvojakou. Zamolit emo najprije eventualnog itaoca da
pogleda slijedei odlomak:

Izvue neku frazu iz svoje riznice i izusti je tiho:

Dan arenih oblaka roenih iz mora.
Ta fraza i dan i prizor skladno su se spajali. Rijei. Jesu
li to njihove boje? On im dopusti da se raare i izblijede,
boja za bojom: zlatna izlaska sunca, crvenosmea i
zelena boja jabunjaka, modra valova, sivo obrubljenog
runa oblaka. Ne, to nisu bile njihove boje: bilo je to zbog
sklada i ravnotee. Zar on onda vie ljubi ritmiko dizanje
i padanje rijei nego njihove asocijacije s legendom i
bojom? Ili, jer je jednako slaba vida kao i plaha uma,
nalazi manje radosti u odrazu ive smislene rijei kroz
prizmu raznobojnog i slojevima bogatog jezika, negoli u
promatranju nekog unutranjeg svijeta osebujnih emocija
to ih savreno odraava jasna podatna periodina
proza?
Ovo nam se ini jedan od kljunih odlomaka u itavom
opusu Jamesa Joycea; pojavljuje se iznenada, a da tematski
uope nije neposrednije pripremljen, i obiljeava trenutak u
kojemu je mladi uenik jezuitskog koleda konano raskrstio s
iskuenjem da se zaredi i da posveti ivot religiji. Njegova
fraza o danu proaranu oblacima instinktivna je reakcija na
susret s povorkom mladih redovnika, i neposredno joj prethode
ove reenice koje govore o savreno drugaijoj orijentaciji
junakovih misli:
Bilo je uzalud to je nastojao potaknuti sebe da bude
velikoduan prema njima, to je sebi govorio da e oni,
doe li on igda na njihova vrata lien oholosti, izudaran i
u prosjakim prnjama, prema njemu biti velikoduni i
ljubiti ga kao sami sebe. Napokon je bilo uzalud gorko se
uvjeravati, protiv vlastitog nepristranog uvjerenja, da
nam zapovijed o ljubavi ne nalae da svoga blinjega
ljubimo kao sama sebe, istom mjerom i jainom ljubavi,
ve da ga ljubimo kao sama sebe istom vrsti ljubavi.
Kakve veze ima ovo razmatranje o interpretacijama jednog
apstraktnog kranskog moralnog stava s jasnom, kratkom,
nelinom opisnom frazom o vanjskom svijetu: Dan arenih

oblaka roenih iz mora? Veze nema, postoji samo nagli

brutalni prekid sa tradicijom, kolom i sredinom, i orijentacija ka
unutranjem pozivu roenog umjetnika rijei.
Za onoga koji ita u prijevodu, problem je, naravno, u tome,
to dan arenih oblaka roenih iz mora ne daje doivljaj koji u
originalu daje A day of dappled seaborne clouds. Kratkoa
ove fraze podvuena je aliteracijom najprije onog estog
izazovnog glasa d, a zatim rjeih ali dugakih likvida l (koji
kao da na sebi nose uinak onoga d), pa ist, sve otvoreniji
i, o, i au (au ujedno i zatvara sliku) poslije neutralnijih
vokala u day i dappled, ovo je brz, miiav, ritmian i
sadrajan uvod u prizor jednog dana. Seaborne znai roen
od mora ili na moru, (uz asocijaciju noen od mora), a
dappled je aren kao to je aren konj s pjegama, arac.
Aliteracija, sloenice, asocijacije rijei (zbog znaenja roen u
seaborne mislimo na jutro, a zbog ireg i sveopeg smisla
onoga dappled spajamo dan sa ivotom u njemu) i konano
ritam (dappled uvodi sliku dana kao da ga je donio dokasao
konj): ovo su glavne znaajke Joyceova stila u njegovim velikim
kasnijim djelima Uliksu i Bdijenju Finnegana.
Aliteracija (upravo: ponavljanje elemenata), asocijacija i
ritam imaju i iri znaaj, to su zapravo principi Joyceove
knjievne metode i njegova organiziranog materijala; ali za
itaoca koji je lien izvorne ljepote i energije onoga A day of
dappled seaborne clouds, izgubljen je dobrim dijelom umjetnik
Joyce, onaj stvaralac vrednota koje tako neposredno a s tako
briljivom vjetinom izraavaju dragocjene kvalitete ivota i
svijeta.
Istina je, u naem odlomku imamo jedno upozorenje: sklad
izmeu fraze, dana i prizora ne dolazi od boje rijei, nego od
sklada i ravnotee. A sklad i ravnotea su elementi koje e
stvaralac koji ih je svjestan u svojoj reenici, nastojati da ostvari
u arhitektonici djela. Kombinacije i razmjeri pomou kojih Joyce
rukuje svojom jezinom graom doista se osjeaju od pasusa do
pasusa i odraavaju se u skladu njegovih umjetnikih cjelina.
Pratiti Joyceova htijenja na cjelinama, polaziti od kompleksnih
ostvarenja prema detaljima, jedan je od valjanih naina kojima
tog umjetnika moemo osjetiti, upoznati, nauiti da ga cijenimo
ali, kao to smo vidjeli, ne da potpuno uivamo u njemu.
I u tome je zapravo jednostranost Joyceove umjetnosti. Sam
po sebi izvanjski predmet njegova djela uglavnom je dosta

neaktuelan. Ta vrsto odmjerena autobiografija koja govori o

jednoj mladosti u nama dalekoj i veoma stranoj sredini, za
umjetnika je u prvom redu bila poprite jedne sasvim specifine
borbe: borbe za ljepotu rijei, ili bolje, u svjetlu navedenog
odlomka, za savrenu izraajnost rijei organiziranih u vee
cjeline.
Kao u svojim kasnijim djelima pisac u ovom Portretu
umjetnika u mladosti grevito oslukuje glasove svoje mladosti,
ne u prenesenom, nego u direktnom smislu: njegove scene iz
kolskog dvorita, reprodukcije propovijedi i ispovijedanja,
vinjete s nadmudrivanjem na stubama dublinskog univerziteta,
nose u sebi izraze, igre rijei, fraze, klieje, djelie beznaajnih
razgovora, uline stihove, odjeke zaboravljenih prepirki, i te
slune krhotine jedne duboko proivljene mladosti sainjavaju
onaj vid knjige koji italac najdulje i najradije pamti, i one, u
svoj svojoj sluajnosti i trivijalnosti svog sadraja, zvue
autentino i izvorno, i jesu ono to je u tekstu najvie ljudsko,
trajno i istinito. Tako je i A day of dappled seaborne clouds
neposredna uspomena na jedno verbalno nadahnue, dok su
teoloko-moralna analiza koja mu prethodi i estetsko
razmatranje koje mu slijedi, razrade sloenijih stavova kojima
uza svu mudrost i adekvatnost nedostaje svjeina izravna
doivljaja. Njihova je vrijednost u tome to, uklapajui se u
odreene anrove izraavanja, dopunjuju izraajni svijet u kome
se pisac formirao i tako nalaze svoje nuno i tono odreeno
mjesto u irokom sklopu glasova, rijei i perioda, u spektru
govornih i misaonih, pa time i ivotnih stilova koje Portret
ovjekovjeuje i kristalizira.
Joyce je vrebao na rijei, na rijei koje savreno nose
odreen objektivan (ne piev) sadraj i time se oslobaaju
svake obaveze da neto pievo iskau. Biljeio ih je, pamtio,
iznalazio, stvarao, uvao, ali to vie je vrijeme odmicalo u
njegovu dobrovoljnom izgnanstvu u Trstu, Zrichu i Parizu,
slijegali su se njegovi sluni doivljaji sve posrednije i
posrednije, na sve sloeniji nain izraavali prvobitni doivljaj
glasovnog Dublina. U pripovijetkama zbirke Dublinci i u Portretu
umjetnika u mladosti ive sauvane uspomene u izravnom vidu,
gotovo sirove: u Uliksu one su iskoritene u svjesno i paljivo
stiliziranim cjelinama, a u direktno su prisutne samo jo
ritmiki, a inae pretoene u kompliciran sistem umjetnih rijei
s po nekoliko znaenja.

U svim tim djelima ivi naravno i lini doivljaj piev,

njegov doivljaj svojih vlastitih sugraana, sebe sama, Dublina,
Irske i njezine povijesti, ak impresija univerzalne podsvijesti,
itava ljudskog roda; ali to ivi iskljuivo kroz rije. Rije
prvenstveno doivljenu, ne kao sredstvo ljudskog suobraanja,
kao nosioca smisla, nego kao samosvojni entitet koji ukazuje na
neke asocijacije pisca i onih koji imaju udjela u pievu jeziku,
ali rije koja u ravnotei i harmoniji veih cjelina opet upuuje
na samu sebe. Jer ako, u Portretu naprimjer, i nailazimo na
razmatranje unutranjeg svijeta individualnih emocija, pisac im
je nalazio mjesta samo ako su odraavane u jasnoj podatnoj
periodinoj prozi ne svojoj, ve svoga junaka.
Joyceovi tekstovi sastavljeni su od rijei, reenica i perioda
od kojih svaka prvenstveno sadrava piev doivljaj nje same.
Njihova organizirana cjelina ukazuje, dodue, na njegovo
doivljavanje vlastite mladosti i vlastitog grada, zemlje i
prolosti, ali joj je svrha da paljivim izborom i rasporedom rijei
ocrta razvoj te mladosti bez ikakve zamjetne interferencije
sadanje linosti pisca. Joyce je radikalniji i skueniji od svog
prethodnika Flauberta, koji se danima grio nad pojedinom
reenicom, a koji je, kao i Joyce, reenicama i periodom paljivo
gradio velike cjeline, koje e nezavisno od pievih linih
sklonosti izraavati jedan cjelovit svijet. Kao Joyce, Flaubert nije
samo priopavao osjeaje i krize svoga junaka, nego ih je
ritmiki i leksiki neposredno predoavao. Ali Joyce je pisao svoj
grad, svoju mladost i svoj jezik, a Flaubert je pisao gospou
Bovary. Da li je Flaubert zato objektivniji od Joycea? Ne
zaboravimo da je rekao: Gospoa Bovary to sam ja. Joyce
nikada nije osjetio potrebu da se izjasni o svojoj identinosti sa
Stephenom, svojim junakom. Flaubertov je zanos bio
romantian, a njegova usredsreenost na izraz nosila je u sebi
moral koji je ukazivao na neto izvan pisca i djela.
Ako Joyceov Portret postie i takav uinak, a veoma je
znaajno da postie, onda je to bilo mimo volje i namjere
autorove. U svojoj biti Portret je omeen skladem i
ravnoteom samog sklopa rijei, svojom unutranjom
organizacijom. T. S. Eliot je rekao da nam za razliku od jednog
Tolstoja, Joyce ne kazuje nita. I to je tono; Joyce je stvorio
djelo, i djelo samo stoji, ali kroza nj Joyce ne progovara itaocu.
Jer funkcija je njegovih rijei da odjekuju unutar
meusobnih odnosa, i u svojoj je cjelini Joyceovo djelo

samosvojno u sebi potpuno kao kakva skulptura. Ako ono i

ukazuje na sudbinu umjetnika samog, umjetniku je uspjelo da iz
teksta i tona iskljui svoj lini stav. Ton je vezan uz stil, a stil je
u Portretu izraz junakove linosti u odreenim prilikama i na
odreenim stupnjevima zrelosti.
Podaci o Joyceovu ivotu pokazuju da je Portret vrlo tona
autobiografija, ali po svojoj formi teko da bi neko djelo moglo
biti impersonalnije. Ne samo to je pisano u treem licu, nego
odvojenost pieva od svoga vlastitog portreta u mladosti
takva je da o junaku ne daje nikakvih komentara, ve donosi
njegov karakter, njegove stavove i sklonosti iskljuivo kroz
predodbe, misli i osjeaje junakove, i kroz razgovore koje on
vodi. Portret je nastajao u nizu godina, otprilike od 20. do 32.
godine pieva ivota, i u svom konanom obliku predstavlja
ostvarenje u kojem je umjetnik dostigao svoje vlastite estetske
postulate. U toku vie od jedne decenije Joyce je, pisanjem
novelistikih crtica o dublinskim tipovima, pokuavao umiriti
duh vlastite mladosti time to e ga izraziti na adekvatan nain.
Najprije je svoj razvoj zamiljao kao epski proces: naslov Junak
Stephen odgovara toj koncepciji, u kojoj je materija bila
prikazana s dosta vanjskog opisivanja ljudi i prizora u kojima se
junak Stephen, prilino simpatian i naivan, borio za svoje
ideje, isticao svoju linost i trudio da nae nekakav sklad sa
sredinom. Prema tvrdnji Joyceova kasnijeg izdavaa Sylvije
Beach, Joyce je jednog dana, nezadovoljan i oajan, bacio
rukopis Junaka Stephena u vatru; njegova ena sreom je
spasila prilian broj stranica, najvei dio druge polovice
rukopisa, i taj tekst, neobino zanimljiv sam po sebi, izvanredno
je dragocjen materijal po kojem moemo pratiti smjer Joyceova
umjetnikog kretanja. Jer, nakon to je odbacio Junaka
Stephena, Joyce je stvar napisao iznova, ali na sasvim nov
nain. Usporeivanje pokazuje s jedne strane za ime je Joyce
zapravo teio, a s druge u emu je zapravo umjetnika
osebujnost Portreta meu autobiografijama.
Najjednostavniji epski oblik izlazi iz lirske knjievnosti kad
umjetnik otee i razmilja u sebi kao o sreditu epskog
dogaaja, i taj se oblik razvija dok sredite emocionalne sile
tee ne bude jednako udaljeno od samog umjetnika i od drugih.
Pripovijedanje vie nije posve osobno. Osobnost umjetnika
prelazi u pripovijedanje, strujei oko osoba i zbivanja poput
vitalnog mora. Taj razvitak moe lako razabrati u onoj staroj
engleskoj baladi Junak Turpin koja poinje u prvom licu, a

zavrava u treem licu. Dramatski se oblik postie, kad

vitalnost, to je strujila i kruila oko svake osobe, svaku osobu
ispuni takvom vitalnom snagom da on ili ona poprima vlastiti i
nepovredljivi estetski ivot. Osobnost umjetnika, najprije krik ili
kadenca ili raspoloenje, a onda teno i iskriavo
pripovijedanje, napokon se proiuje iz ivota, postaje bezlino
da tako kaem. Estetska slika u dramskom obliku je proieni
ivot to ga je ljudska mata ponovo projicirala. Misterij
estetskog stvaranja kao i onaj materijalnog stvaranja je
zavren. Umjetnik kao Bog Stvaranja ostaje u svom djelu ili iza
njega ili postrance ili iznad njega nevidljiv, proien od ivota,
nepristran, podrezujui nokte.
Umjetnikov put od Junaka Stephena do Portreta umjetnika
u mladosti put je od prvog lica balade Junak Turpin do
treega lica. Junak Stephen pisan je u treem licu i ve je on
djelo izvanredne objektivnosti u gledanju na junakov ivotni
put, ali Portret ide u toj objektivnosti mnogo dalje, time to
raste iz jedinstvenog vrstog arita: iz Stephenove svijesti. Ta
se svijest postupno razvija, i pet poglavlja knjige obiljeavaju
pet stupnjeva Stephenove doivljajnosti od djetinjstva u
malograanskoj porodici, preko isusovakog kolovanja, za
vrijeme kojega upoznaje i ulnu slast i grozu pred vjenou
pakla, do izgraenog mladalatva u kojem odbacuje crkvu i
prihvaa samostalni ivot umjetnika koji je odgovoran samo
sebi.
Iako u Portretu ima reenica, pa i odlomaka koji se gotovo
doslovce pojavljuju i u Junaku Stephenu, graa je u novoj verziji
podvrgnuta sasvim drukijem postupku. Ljudi iz Stephenove
okoline, lanovi njegove obitelji, nastavnici, drugovi, javljaju se
samo kao elementi u Stephenovu doivljavanju, ne vie kao
samostalni likovi s izrazitim obrisima i karakterima. U Portretu
kao da gledamo neku sobu kroz kljuanicu, umjesto kroz
otvorena vrata, kae Theodore Spencer. Pisac ne tei za
dramskom objektivizacijom zbivanja, prizora i likova, nego za
dramskom objektivizacijom duha u kojemu se svi ti inioci
ogledaju. Umjesto da direktno prikae raspru izmeu Stephena
i majke, da navedemo esto navoeni primjer, Joyce ukazuje na
taj dogaaj tako to daje da o njemu Stephen kratko pripovijeda
svom prijatelju Cranliju, u razgovoru koji je inae posljedica i
ranijeg susreta s majkom i nekoliko drugih dogaaja koji idu
istom cilju. Time pisac neobino saima obimni potencijal
Stephenovog duhovnog svijeta, u kojemu su ljudi samo graa iz

koje se oblikuju ideje i stavovi budueg umjetnika. Zato nije

udo to je Stephen u prvoj verziji vie upuen na ljude,
neposredniji pa i jednostavniji: njegovi opirno prikazani susreti
s djevojkom Emom Clary zabavljaju nezavisno od svoje funkcije
u dozrijevanju mladog junaka. Za razliku od toga, u njezin se lik
ispreplee s drugim enskim likovima (Mercedes iz Grofa Monte
Christa, Eileen) u jedinstven, gotovo arhetipski doivljaj ene. O
Stephenovim osjeajima prema njoj nasluujemo samo kroz
retrospektivne nagovjetaje koji na nekim mjestima prodiru
kroz grau od neposrednijeg znaaja. Ali dok se motivi u Junaku
Stephenu redaju postupnim nadovezivanjem pojedinih epizoda,
u Portretu neprestano kolaju podzemne struje pomenutih
motiva. Diskretni nagovjetaj ljubavi na ranijem mjestu, kasnije
e se razbuktati u strahovitu duevnu krizu ispunjenu
senzualnim predodbama, a neugodna djetinja epizoda s
nepravedno dobivenim batinama od isusovca oca Dolana
postupno prelazi u drugaije, suptilnije, ali strahovitije napade
na linost. Ovakvi tokovi tematskih ponornica koje se nenasilno
sjedinjuju, ubrzavaju i jaaju, mogui su zato jer je itava graa
data kroz junakovu svijest. Ovo nije subjektivnost struje
svijesti
sa
svojim
stiliziranim
kaosom
i
prividnom
proizvoljnou, ve su Stephenove misli i raspoloenja izraeni
izvana, bezlinim kazivanjem pisca. Pisac tako temelji svoj
postupak na jednom paradoksu: on postie objektivnost time
to se gotovo posvema ograniio na subjektivni svijet junaka.
Umjesto da komentira, pisac se slui tehnikom koju kritika
naziva imitacionom formom. Rjenik, sintaksa, ritam u
pojedinom odsjeku slue potcrtavanju sugeriranju osnovne
Stephenove emocije ili opeg duevnog stanja u odreenom
trenutku. Poneki put Joyceova proza sastoji se iz dugakih
reenica sastavljenih od apstraktnih rijei i uoblienih u
komplicirana pitanja, na primjer na mjestima na kojima Stephen
nastoji sebe odrediti prema jezuitskom odgoju koji mu se prua.
Ponekad opet, reprodukcija studentskog dijaloga dovoljna je da
pokae kako se u Stephenu diskusijom ili i samo uzgrednim
sluanjem kristaliziraju sudbonosni stavovi. Drugdje, na
mjestima na kojima Stephen osjea da se probio iz spleta
obaveza i duhovnih pritisaka i da je pronaao sebe u slobodnom
udisanju prirodnih radosti, bez osjeaja grijeha i kanjive
nediscipline, da je osjetio da je njegov poziv traganje za
trajnom ljepotom,tamo je proza ivahna, puna konkretnih

usporedbi, reenica jednostavnih ali s raznovrsnim ulnim

sugestijama.
Ako je na takvim mjestima stil romantian, onda je to radi
toga da bi se izravno, jezinom formom, izrazilo raspoloenje
samog Stephena. Mogue je, naravno, da je pisac sam bio
ponesen u asu dok je stvarao ta mjesta, ali on tu nije nimalo
izravnije prisutan nego tamo gdje je Stephen zatvoren u
tjeskobu samoispitivanja ili, obuzet svojim estetikim mislima,
arogantnije izdvojen od svojih nesamostalnijih i pravovjernijih
kolega.
Posljednje stranice knjige, koje ine mjeavinu registriranih
dnevnih sitnica i temperamentnih pjesnikih slutnji o
budunosti, pisane su u obliku stranica iz Stephenovog
dnevnika. Usklici kojima se opredjeljuje za svoju novu,
autentinu sudbinu umjetnika, koji je otiao od porodice,
prekinuo s katolicizmom, odrekao se one Irske koja je svinja
to dere svoje mlade, nose u sebi nedozrelog, preuzetnog i
jo uvijek nekritinog mladog intelektualca, iji gest primamo
sa simpatijom, ali svjesni da je pouzdanje tog samouvjerenog
individualista da e skovati jo nestvorenu savjest svoga
naroda samo njegova iluzija. Ironija je, svakako, i Joyceova,
prema sebi kao autobiografu, da e ovo s ushitom
nagovijeteno Stephenovo dostignue biti upravo taj
promiljeno oblikovani, u sebi zatvoren tekst, koji govori o
Stephenu.
Joyce je, tako, u ovom djelu doveo umjetnost do praga
njezine neposredne zbilje, jer Stephenovo opredjeljenje doista
je opredjeljenje samog Joycea. Nazvavi svoga junaka Stephen
Dedalus povezao je ime trga pred dublinskim Sveuilitem
(Stephens Green) s imenom legendarnog klasinog umjetnika,
ovjeka koji je sebi napravio krila, napustio labirint koji je sam
stvorio i prepustio svoje djelo vlastitoj sudbini. Dedalus iz
legende nije ovjek mate, nego tehnike umjenosti on se ne
die pomou boanskog konja Pegaza, nego snagom vlastite
vjetine. Stephenova mladost ostat e Joyceu do kraja ivota
materija koju e oblikovati na razne, sve sloenije naine.
Portret je zaokruena cjelina koja ukazuje natrag, na bitno i
odluujue razdoblje Joyceova ivota, na njegove rane
intelektualne i stvaralake uzlete, a ujedno puti naprijed (a to je
Joyce u Trstu 1914. godine mogao samo osjeati, ne znati)
prema Uliksu i Bdijenju Finnegana.

Svrsishodno oblikovanje, a ne nadahnue, tu stranu

umjetnikog procesa naglaava Joyce; ona se osjea u itavoj
strukturi Portreta, o njoj govori Stephenova teorija o
samostalnom djelu, nezavisnom od umjetnika, koji kao Bog
stvaranja ostaje... nevidljiv, proien od ivota, nepristran
podrezujui nokte.
Ovo rezanje noktiju kao da je in rezanja pupane vrpce, in
kojim se potvruje da se edo osamostalilo za ivot izvan svoga
roditelja.
Ali kao to dijete u sebi nosi osobine svoga roditelja, tako i
umjetnina, artefakt, djelo, s ma koliko promiljenosti i svjesnosti
zainjeno, nosi u sebi stvaraoeve gene. Djelo kao bie
potpuno nezavisno od stvaraoca, ne moe biti plod ovjeka,
samo boga. Tu je pogrijeila mladika umiljenost Stephenova i
tu je, kao i u svom odnosu prema blinjima, taj jezuitski
otpadnik kriv za grijeh oholosti. Iz Joyceovih biljeaka nastalih u
Puli i Trstu u vrijeme dok je slikao Portret, vidi se da je ta teorija
bila njegova jo i tada, a metodska razlika izmeu ranijeg
nacrta i gotovog Portreta to potvruje.
Gledajui unatrag na svoje dovrene umjetnine, zreliji Joyce
bio je manje aspolutan. O likovima u Uliksu govorio je kao o
ivim ljudima s kojima je osjeao veu ili manju prisnost. Ipak,
sva su ta djela sainjena a ne stvorena, i u njima nije bitno
da se neto pripovijeda najee se ne pripovijeda nita nego
da se paljivo stvorenim odnosima rijei i precizno odreenim
ritmovima oblikuje jedan u sebi potpun slijed, prividno
nezavisan od umjetnikovih ljudskih slabosti.
Portret je po svom sadraju sasvim autentina biografija, i
raskorak izmeu line tematike i nadlinih umjetnikih principa
uinio je od toga djela plodan paradoks. to je umjetnik
savreniji, to e u njemu potpunije biti odvojen ovjek koji trpi
od ovjeka koji stvara, kae T. S. Eliot, taj drugi veliki
predstavnik suvremenog klasicizma. Ni u jednoj drugoj
autobiografiji nisu stvaralac i trpitelj ni priblino tako odvojeni:
izraujui svoje djelo Joyce zapravo nije pisao autobiografiju,
nego proizvodio umjetninu, impersonalni artefakt.
Zato nas onda ta nadlino, izvanredno paljivo oblikovana,
ali ne senzacionalna povijest jer unato svemu jest povijest
ipak dira i doimlje nas se? Portret umjetnika u mladosti historija
je jedne mladenake pobune, otmanja jedne originalne linosti
iz sredine koja ga je rodila i koja trazi konformizam. Taj

Bildungsroman o formiranju jednog mladog umjetnika

spremnog da zakorai u svijet da se po milijunti put, kako sam
kae, suoim sa stvarnou iskustva i da u kovanici svoje
due iskujem jo nestvorenu savjest svoga naroda to je u
svom opem vidu roman svake mladenake pobune. Ali kako
to, kad je namjera pieva bila suprotna: kad je teio da svom
svojom jezikom promiljenou strogo individualizira svoj
predmet? Upravo time, rekli bismo po Stephenovoj teoriji, to je
nastojao da svoj predmet sagleda cjelovito, u potpunosti, da ga
pojmi u njegovom unutranjem sukobu, kao kompleks,
mnogostruk, djeljiv, odvojiv, sastavljen od svojih dijelova,
rezultat svojih dijelova i njihov zbroj, da osjeti njegovu sasvim
jedinstvenu,
neponovljivu
jasnost
kojom
zrai
dua
najobinijeg predmeta (Junak Stephen).
Dolazimo ovdje na teren jednog posebnog vida Joyceove
koncepcije umjetnikog stvaranja, na teren tzv. epifanije, kojim
nazivom Joyce misli ispoljavanje duha neke stvari. Znaajno
je da taj izraz Joyce ne spominje u Portretu nego samo u Junaku
Stephenu, iako je u biti sadre i teorijske misli Portreta. esto
se dogaa da se formulacije iz ranijih spisa nekog mislioca
podrazumijevaju u njegovim kasnijim koncepcijama, a da se
izriito ne kazuju. Za razumijevanje Joyceova postupka i dublju
analizu ivotnog sadraja njegovih struktura pojam epifanije
je neophodan. On je moda plodniji od predodbe o umjetniku
koji ravnoduno ree nokte.
Jer ova Joyceova teorija, ova vjeroispovijest otpalog
isusovakog aka koji je kroz riznicu svoga govornog iskustva
postao stvaralac samostalnih vrijednosti estetskoga reda, ova
teorija nije nam razjasnila kako to da je u djelu, u kome je
linost umjetnika postala bezlina i iji su neposredni sadraj
rijei same, njihova boja i sklad i ravnotea njihovih perioda,
prisutan i sam ivot. Moda zato to teorija ne stoji?
Umjetnikovi nokti uhvaeni su u tkivo umjetnine i on se od nje
ne moe osloboditi: sudjeluje u njoj i onda kad je grau pustio
da govori sasvim sama, svojom bojom, harmonijom i
ravnoteom. Joyceova autobiografija nije vanlina umjetnina,
jer svaka umjetnina, uprkos teorijama o samosvojnoj biti
pojedinog djela, zapravo je autobiografija.
***

Kratki rukopis Giacomo Joyce po prvi put je u

fragmentima objavljen tek god. 1959. a u cijelosti jo kasnije,
god. 1968. Napisan za vrijeme Joyceova boravka u Trstu, on je u
biti autobiografian. Govori o erotskoj fascinaciji uitelja
engleskog jezika svojom uenicom. Richard Ellmann, Joyceov
biograf i najsvestraniji poznavalac njegovih djela, objavio je taj
tekst i nazvao ga Giacomo Joyce prema autorovu potpisu na
vrhu naslovne strane rukopisa. Iz Ellmannova uvoda saznajemo
niz korisnih podataka.
Uenica se zvala Amalia Popper, a njezin suprug kae da joj
je Joyce davao lekcije god. 1907. i 1908, nakon ega je ona
otputovala na studije u Be i Firenzu. Trst je prepoznatljiv po
aluzivnim opisima ulica, krovova, groblja, nacionalnih arki, pa i
spominjanih pojedinaca. Razna zbivanja i raspoloenja Ellmann
pripisuje razdoblju od kraja god. 1911. do sredine 1914. godine.
Rekli bismo da rukopis djeluje kao eksperiment u novom,
aluzivnom, vrlo eliptinom stilu, punom izvanrednih zvunih
efekata i sugestivnih slikovitih detalja. Joyce se, meutim, oito
nije odluio na to da ga objavi, a Ellmann pokazuje da je autor
iz Giacoma posudio niz reenica i fraza u posljednjem poglavlju
Portreta, to ga je zavrio u studenomu 1914. godine. Najava
Uliksa u snu u kojemu se pojavljuje Joyceov prijatelj Gogarty,
koji pod imenom Mulligan ima prilinu ulogu u Uliksu, ne bi bila
mogua prije te godine.
Ellmann smatra da je Giacomo Joyce zavren u srpnju ili
kolovozu 1914. a pretpostavlja da je Tranin Italo Svevo,
Joyceov prijatelj i autor romana Starost (Senilita), odgovoran za
to to je Joyce, koji je upravo bio navrio trideset i dvije godine,
htio pokazati raspoloenja ovjeka koji, zaljubljen u svoju
prilino mlau uenicu, osjea da je prola mladost.
Giacomo Joyce nije kontinuirana pria, nego niz evokacija
susreta, raspoloenja, oekivanja, ushita, razoaranja, koj su
reakcija na nijanse u ponaanju tanane, intelektualno
ambiciozne, a poeljne djevojke. Ellmann zamjeuje da se u
tekstu kruno ponavljanje i vraanje rijei, kojima se u Portretu
katkad izraava krivulja emocija, dopunjuje otrim, saetim,
diskontinuiranim frazama koje su karakteristine u Uliksu. Piui
Giacoma smatra on, Joyce se pribliio dnevnikim zapisima
Stephena Dedalusa pri kraju Portreta i priredio za unutranji
monolog u Uliksu. U liku junakinje iz Giacoma vidi prethodnicu
Beatrice u drami Izgnanici, a niz reenica iz Giacoma Joycea

razvijeno je u Uliksu u odlomke ili dulje iskaze. Talijanski i

transki, jadranski motivi preseljeni su u poznijem romanu u
Irsku i na obalu rijeke Liffey.
Moda Ellmann prenaglaava vanost tog kratkog teksta.
On je meutim neosporno zanimljiv dokument o valjda
najvanijoj prelaznoj fazi Joyceova stvaralatva, od kontrolirane
discipline Portreta umjetnika u mladosti k veoj raznolikosti
izraajne slobode u Uliksu. Narativnost u tom lirskom tekstu,
koliko god bila potisnuta, daje mu psiholoki i meuljudski
znaaj, zanimljiv u kontekstu autorova prethodnog i kasnijeg
djela. Moda Ellmann ipak ima pravo kad istie malo, krhko,
trajno savrenstvo Giacoma Joycea.
Ivo Vidan

SADRAJ
PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI
(preveo Leo Dri)
GIACOMO JOYCE
(preveo Antun oljan)
Ivo Vidan : Svojevoljni izgnanik u vlastitom gradu

James Joyce
PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI
GIACOMO JOYCE
Izdaje
Sveuilina naklada Liber
Zagreb, Savska cesta 16
Za izdavaa
Slavko Goldstein
Korektor
Katica Krsnik
Br. M. K. 260
Tiskanje dovreno u lipnju 1981.
Tisak
NIRO Osloboenje Sarajevo
OOUR tamparska djelatnost