PATNJE MLADOG WERTHERA

Uzor Verterizma, tvorac pojma ''svjetska knjizevnost'' i zagovornik

humanisticke ideje o napretku ovjeanstva ,Johann Wolfgang Goethe
najznaajniji je predstavnik njemackog predromantizma, knjizevne epohe koja se
javlja u 18 stoljecu. Karakterizira ju nacelo originalnosti, genijalnost umjetnika,
isticanje vrijednosti Homera i Shakespearea sto je suprotno klasicistikom
oponasanju antikih uzora. Uz dijela poput Egmonta, Hermana i Doroteje te
Srodnih dua napisao je i Patnje mladog Werthera, epistolarni roman u kojem
prati glavnog lika Werthera opisivajuci ga romantiarskim stilom obradenim u 2
dijela omedena Wertherovim odlaskom.
Patnje mladog Werthera roman je u obliku pisma (epistolarni roman) koji
prati Werthera osjeajnog mladog intelektualca, umjetnika, idealista koji je
plemenit i ovjean, ali neprilagoden drustvu i pesimistican. U liku glavnog junaka
ispreplecu se tri najvaznije romanticarske teme: ljubav, priroda i umjetnost, s
naglaskom na ljubav jer kako Werther kaze; ''Jedino ljubav cini covjeka potrebnim
na ovom svijetu.'', no ona je cesto fatalna i ne dopusta kompromis. Glavni junak
dolazi u grad kako bi razrijesio obiteljske poslove. Pozivom na bal, odvazava se
otici gdje upoznaje njegovu fatalnu ljubav, djevojku Lottu. Usprkos cinjenici da je
Lotta zarucena s Albertom, Werther se zaljubljuje. Pri upoznavanju s Lottom,
Werther kao obican puk nije dostojan uopce pogledati Lottu, koja je kcer
upravitelja knezevih imanja. Usprskos tomu, Werther pokusava provesti sto vise
vremena s Lottom kako bi stekao povjerenje. Nakon izvjesnog vremena, Albert se
vraca s poslovnog putovanja i time onemogucava Wertherovo daljnje zblizavanje
s njegovom zarucnicom. Werther polako uvida da je suviak u harmoniji izmedu
ljubavi Lotte i Alberta. Werther pati od ljubavne, a ujedno i svjetske boli, on je
tipican primjer romanticarskog junaka. Pri opisivanju, Goethe se koristi
opisivanjem prirode, upravo kako bi stvorio paralelu izmedu stanja duse i izgleda
prirode, gdje je imaginarni svijet okrenut prema glavnom liku. Lotta je
karakterizana kao draga i njezna osoba, poput moralnog partnera Werthera, dok
je Albert prava suprotnost Lotti, odnosno Wertheru cime se postize razina
ironicnosti u djelu. Za rodendan dobiva Homerovo djelo i vrpcu s Lottine haljine
koju je nosila na dan kada ju je prvi put ugledao. Tim poklonom, polazi za
razumom i zeljom da ne upropasti njihovu vezu. Werther odlucuje napustiti grad
kako bi maknuo Lottu iz glave. Isprva bjezi od prolazne veze, zatim od Lotte
odnosno od ljubavi, a kasnije bjezi od samoga sebe, pokusava pobjeci zivotu.
Werther dolazi od rijeci Werder koja u staronjemackom jeziku znaci pusti otok, sto
karakterizira lika kao samotnog bica koji izbjegava sukob. Odlazi i postaje tajnik
kod jednog diplomata, no nasavsi se u centru plemica, biva istjeran. Odlazi u
sluzbu kod kneza, no nemoze naci stabilnu razinu ugodnosti. Vraca se u prvotni
grad, gdje su tenzije jos vece i ljubav izmedu Alberta i Lotte postaje Wertheru
gotovo neizdrziva. Albert shvaca njegove osjecaje prema njegovoj zarucnici i
pokusava ga maknuti od Lotte. Ona ga sama pokusava odgurati, odnosno
odmaknuti od sebe govoreci mu da se mora maknuti na par dana. Kako je
romanticarska vizija ljubavi tragicna, Werther odlazi na zadnji susret s Lottom pri
cemu se poljube, a Lotta burno reagira. Werther uzima Albertov pistolj i pocinjava
samoubojstvo u prosincu 1772. godine.
Djelo je namjenjeno Wilhelmu, prijatleju Werthera, ciji se odgovori mogu
samo naslutiti. Pisma imaju trodijelni oblik na cijem se pocetku iznosi konstatacija
i dalje se razraduje. Patnje mladog Werthera imaju umjetnicko pobuna protiv

racionalizma- i psiholosko-dokumentarno znacenje gdje Goethe gradi svoj

unutarnji svijet. Jer kako i sam govori, svaki nadprosjecni, psiholosko-slozeni lik
ima jednu ulogu koju treba ispuniti na ovom svijetu, onda je ,pretpostavljamo,
Wertherova zavrsena.