******** Nekad to vidim ovako; stojim na rubu neke litice, u zemlji koja

nije ni nedoija ni atrakcija, i klimam desnom nogom sa pete na prste, sa

pete na prste, i nikako da prevagnem na jednu konanu stranu. Iza mene je
sve to poznajem, to ne poznajem, to me pokuava zadrati, a ispred mene,
taj ponor. Najljepi ponor koji mi se moe ukazati pred oima, u ovom
ivotu, i taj ponor djeluje finalno, vrsto i stalno, naspram ovog ivota
koji je iza mojih lea, stalno se mijenja i stalno osjetim da neto pirka,
nalik povjetarcu ali nikad zasigurno povjetarac. I nikad toliko jak da me
prevagne sa pete na prste.
toliko stvari mogu uporediti sa ivotom i njegovim trajanjem. sad mi pada
ova na pamet; duga dugaka nit, fitilj, zavezan mi je za desnu nogu.
zapaljen je na poetku, i gori sporo, kilometrima i kilometrima udaljen od
ove take na kojoj se naem s vremena na vrijeme, od ruba litice, i stalno
kad se vraam gledam tu nit kako nije ni blizu sagorijevanja, jer kad doe
do ruba dinamit e me rasuti i nee biti nijedne druge opcije nego da
sletim u ponor, u hiljadama komada neega, neke tvorevine, prsnua mesa
koje je nekad bilo ivo, i pisalo je i ekalo je kou kad zasvrbi, i
izlazilo je i vraalo se i zakljuavalo ulazna vrata, budilo se i spavalo,
pilo i poslije tu tenost ispiavalo, jelo i sralo, pa tek onda sralo kad
je nauilo i o svemu ostalom. osjealo i plakalo i pratalo i izazivalo sve
to je ikad osjealo, i kod drugih nakupina mesa. udno je to, ta sve
eksplozija organizma krije iza svog puknua, ta se deavalo prije kraja
postojanja. Nekad vidim sebe van svoga tijela, i sutinski smijeno to
izgleda, tako neto malo naspram svega ostalog pokuava postii neto,
iskoprcati se iz zamiljene zamke u kojoj se nalo. gledam svoje tijelo,
kad vriti i kad se smije, i sav taj zvuk kao da dolazi u nepotrebnim
momentima, ne toliko nepotrebnim koliko makroskopski trivijalnim, jer u
svim tim ne-trivijalnim momentima moje tijelo je ostajalo bez svog
potrebnog teksta, glasa, bilo kakvog oblika oznaavanja sebe u prostoru,
bilo kakvog naina zazivanja u pomo, vapaja mraku. najvei vapaj mraku bio
je tiina, to mislim da je svako znao ko je gledao na svoje tijelo, i opet
u tiini i gledanju bili smo nemoni spram svega to oduzima glas.
gledajui svoje tijelo, bilo je najljepe kad je dijelilo. dijelilo sebe
svojevoljno s drugim tijelima, gledalo promatralo i upijalo, dijelilo i
slualo, dodirivalo i milovalo, i tek tad bi moje tijelo osjetilo ovo to
gledam iz visine; tu pjeanu nakupinu mrva i mrvica koje doprinese samo na
kratke momente, koje se poslije raspre. zamorno je bilo, kupiti te mrvice
pijeska radi sve ljepote praine u zraku. u momentima najveeg umora,
zatvaranjem oiju, preletila bih sve to mi stoji iza lea, kilometre i
kilometre, svo vrijeme procijenjujui vrijednosti, da li je vrijednije to
to poznajem i to je u mogunosti upoznavanja, ili onaj ponor. i za samo
par kratkih momenata, nala bih se na rubu, opet, u svoj svojoj
nesavrenosti tijela i duha, gledajui u desnu nogu koja se tako odluno
klima, sa pete na prste. sva moja mladost me vukla nazad na poetak fitilja
koji gori u smjeru ponora, a ista ta mladost mi je aptala na uho da nita
ljepe od propadanja kroz ponor ovjek ne moe u svim godinama svog ivota
doivjeti na tom tlu preko kojeg lee sve niti koje su mi zavezane za nogu.
nekvalitetno pisanje, vrijednosti vrijednosti, mlad povjetarac i bolno,
vjeito, uporno klimanje. s pete na prste, s pete na prste.

O bolu

Zauujue je to kod boli, to se tako munjevito provlai kroz svaki dio a

tako je se lako jasno sjeati godinama poslije.
Smrt nikad u potpunosti ne ostane na jednoj osobi, nego uvijek smogne nain
bar da vas svojom pojavom okrzne o rukav, tako da ostvari svoj cilj, tako
da nikad pokojnik nije jedini mrtav, uvijek se dio otisne na vas.
zato se i sjeam boli ovako, sjeam je se dok su mi njene najtanje linije
ile izmeu otisaka na vrhovima prstiju, dok mi je sva studen svijeta
ulazila u kosti i arila me negdje iznutra, gdje nisam u stanju da je
dosegnem, niti bih imala snage da je iupam, da isiem zimu iz sri.
nitavne monohromatske slike nikad ne bjee ispred oiju, ali opet kad bi
nekom priali ta tano vidite u agoniji prisilnog postojanja ak i u
takvim momentima, niko ne bi vjerovao, jer te slike opet doputaju
skeniranje pokreta ispred nosa, prolaska ljudi, saobraaja, boja,
svjetlosti, osjeaja za toplotu. samo to je sve to stiano na minimum. i
takvo stiano, kao da samo od sebe gubi smisao, gubi mjesto u vidokrugu
gdje monohromatske slike prave svoj film i preuzimaju sav horizont. znala
bih dosta o bolu onog momenta kad bi prestao, na kratko. i kad bi mi se
konano vratio glas, najtee bi bilo izustiti onaj vapaj sadran samo od
tueg imena, koji se lomi svojim putem kroz zrak i nestaje daleko ispred
vlasnika tog imena. tad se koprcanje na zemlji ini sasvim prihvatljivo.