Tomislav Farka

Oruani sukobi Mletake Republike i

Osmanskog Carstva kroz
16. i 17. stoljee
Komplicirani odnosi Mletake Republike i Osmanskog
Carstva poetkom ranog novog vijeka oituju se ponajprije u
mnotvu bitaka i znaajnom promjenom pogleda Europe na
osmansku ekspanziju. Mleani su se sukobili s Osmanlijama
u Dalmaciji te na Jadranu, Sredozemnom moru i Egejskom
moru. Ratovi su trajali do 1699. godine, kada je, ratovima
oslabljeno, Osmansko Carstvo potisnuto iz sredinje Europe
i Dalmacije. Rad se bavi odnosima Mleana i Osmanlija te
iznosi sukobe izmeu ove dvije sile kroz 16. i 17. stoljee.
Obraena je pozadina sukoba, dan je pregled najznaajnijih
ratova i bitki, a ukratko je prikazan i odjek ratova na
podruju mletake Dalmacije
Padom Carigrada 1453. godine Osmansko
Carstvo zauzima mjesto jedne od najjaih sila ondanje
Europe, a Osmanlije, potaknuti uspjesima Mehmeda II.
Osvajaa, nakon Carigrada postepeno razvijaju strategiju
pokorenja cijeloga europskog kontinenta. Osmanlijama
e se u jugoistonom dijelu Europe najee suprotstaviti
Mletaka Republika, trgovaka i pomorska sila koja je na
Jadranu gradila svoj uspjeh te joj je osmansko uplitanje
postalo trn u oku kojega e pokuavati ukloniti naredna tri
stoljea.
Problematika rada je odnos Mletake Republike i
Osmanskog Carstva, koji se uglavnom temelji na naporima
da se stekne prevlast nad protivnikom. Rad daje uvid
u najvanije tenje, ratove i bitke izmeu ove dvije sile
kroz 16. i 17. stoljee, a pored toga iznosi prikaz stanja u
Dalmaciji koja se nala razapeta izmeu kranskih vladara
i muslimanskih osvajaa. Kao najznaajniji dogaaji,
Ciparski rat, Kandijski rat i Morejski rat predstavljaju
sredinji dio rada i pruaju itatelju objektivnu sliku
ondanjih dogaaja, sistematski iznosei podatke i
opaanja obraenih autora i djela.
Komplicirani odnosi Mletake Republike i
Osmanskog Carstva te posljedice proizale iz njihovih
stoljetnih sukoba predstavljaju okosnicu, kako u povijesti
jugoistone Europe, tako i u okvirima nacionalne povijesti.

BROJ 7, 2015.

Odnos dvije sile u osvit ranog

novog vijeka
Druga polovica 15. stoljea donosi istovremeno
irenje Osmanskog Carstva Egejskim morem, Jadranom
i Balkanskim poluotokom, a Mletaka Republika je
bila jedina odluna sila koja im je na tim podrujima
mogla konkurirati i usporiti njihov napredak, a sve radi
ouvanja vlastite pomorske i trgovake prevlasti. Sve je
to utjecalo na injenicu da je rani novi vijek jugoistone
Europe obiljeen konstantnim ratovima izmeu ova dva
gospodarsko, politiki i religijski suprotstavljena svijeta
(Bec, 1998: 36-37).
Serenissima je ve poetkom 16. stoljea uvidjela
golemu snagu Osmanlija i osjetila opasnost po sredozemne
teritorije pod naletima osmanske ekspanzije. Nakon
gubitka Modona i Korona te nakon neuspjelog sprjeavanja
zauzea Lepanta, nala se u pat-poziciji te se strahovalo
da bi od strane novih sultana, Selima i Sulejmana, mogla
izgubiti cijelo Sredozemlje. To bi prouzroilo katastrofalne
posljedice na matinom podruju (Bec, 1998: 37).
Mletaka Republika se ubrzo nala u ulozi
branitelja pomorske Europe1 te je zapravo bila primorana
djelovati protiv Osmanlija kako god zna i moe. Tako je ve
sredinom 30-ih godina 16. stoljea zapoelo utvrivanje
kopnenih i pomorskih uporita u svrhu obrane od
Sulejmanove ratne mornarice (Cozzi, Knapton, Scarabello,
2007: 63-64).
Utvrivanje je teklo relativno dobro, a do manje
bitke je dolo za vrijeme utvrivanja Krfa, koji je bio klju
za ulazak u Jadransko more. Naime, Osmanlije su pokuale
preduhitriti Mleane u graenju obrambenih zidina pod
Krfom te su ih napali 1537. godine. Mleani su se uspjeli
obraniti te su se Osmanske flote povukle (Bec, 1998: 37).
Osmanska narodna predaja i osmanski povjesniari tvrde
da je sam sultan odustao od opsade rekavi da ivot
jednog muslimana ne moe nadoknaditi ni tisuu tvrava
1 Na umu treba imati sklapanje mnogo saveza u europskoj
unutranjosti te borbe za prijestolja i nedovoljnu
zainteresiranost pojedinih vladara za rjeavanje pitanja
osmanske ekspanzije.

61

(Hammer, 1979a: 406).

Sve je to u konanici dalo vremena Republici
da 8. veljae 1538. godine s papom, carem Karlom V. i
rimskim kraljem Ferdinandom sklopi savez te se nastavi
odupirati osmanskim naletima. Kasnije e se ispostaviti
da je novostvorena Liga mogla puno vie pomoi Veneciji,
ali zbog sebinih interesa pojedinaca iz saveza to realno
nije bilo ostvarivo. Ve krajem rujna iste godine zapoet
e otvoreni sukob s Osmanlijama kod Prevese, epirske
luke koja se nalazila juno od Krfa, a sukob interesa
izmeu carske i mletake flote te nemogunost dogovora
za konkretno djelovanje izrodit e pogrekama te je
podruje oko Prevese preputeno neprijateljima s istoka.
Naposljetku je Vijee desetorice poslalo izaslanika u
Carigrad 1540. godine da potpie mir sa sultanom.
Osmanlije su ovim inom dobile sva podruja osvojena
za vrijeme bitke, ukljuujui i Nauplion i Malvaziju, to
predstavlja polaganu nadmo Osmanskog Carstva i znatno
zaotravanje, ve ionako, labilnih odnosa izmeu dvije
sile. Mletaka Republika je Osmanlijama takoer morala
isplatiti enormno veliku ratnu odtetu koja je iznosila
300.000 dukata. Isplata ovolike svote znatno je uzdrmala
Mletaku ekonomiju (Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007:
64-67).
Nakon ovih dogaaja Osmansko Carstvo sigurno
napreduje osvajajui sjevernoafrika podruja i zasigurno
se ustaljuje na balkanskom poluotoku. Bitno je napomenuti
da je mirom iz 1540. godine Osmansko Carstvo dobilo
i posjede u Dalmaciji, to e se kasnije pokazati kao
veoma olakotna okolnost za daljnja osvajanja. Situacija s
Dalmacijom e pak potaknuti Serenissimu na strukturalne
promjene u organiziranju vojske u svrhu protjerivanja
Osmanlija s Jadrana (Matuz, 1992: 81).
Razdoblje od mira u Carigradu do 1560. godine za
Mleane je trebalo biti vrijeme gospodarskog, vojnog i
moralnog oporavka te nastavak (neoekivano prekinute)
dugotrajne ekspanzije koja bi Presvijetlu Republiku uzdigla
do novoga sjaja. Nakon vie od 20 godina svojevrsnog
blagostanja, Mletakoj Republici plovidbu poinju
oteavati i ugroavati esta gusarenja (Cozzi, Knapton,
Scarabello, 2007: 75).
Razdoblje mira je, osim gusarenja, narueno i
ponovnom pojavom osmanske opasnosti 1565. godine.
Osmanlije su 1565. godine neuspjeno opsjeli Maltu
koju su hrabro branili malteki vitezovi ivanovci uz
pomo panjolaca. Izvori tvrde da su ivanovci svugdje
dijelili smrt i borili se do zadnje kapi krvi. Naposljetku,
branitelji su izgubili oko 5.000 ljudi, a Osmanlije i vie od
20.000 (Hammer, 1979a: 500-501). Mleani su oekivali
osmanski protunapad i strahovali da bi nakon neuspjeha
na Malti mogli krenuti na Dalmaciju ili ak Cipar i Kretu.
Kasnije e se uspostaviti da su bili u pravu (Cozzi, Knapton,
62

Scarabello, 2007: 75).

Novi sultan Selim II.2, odluan da nastavi oevu
politiku, namjerava osvojiti Cipar i stati na kraj Mletakoj
trgovini na Sredozemlju. Osmanlije odmah 1569. godine
zauzimaju Tunis na tetu panjolaca, a godinu dana
kasnije, potaknuti pobjedom, alju poslanika u Veneciju
da zatrai od Venecije preputanje Cipra u njihove ruke.
Mleani, dakako, nisu htjeli samo tako prepustiti Cipar te
e diplomatska neslaganja iste godine eskalirati u pravi rat
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 75-76).

Stoljee gorkog ratovanja

Od poetka Ciparskog rata 1570. godine pa sve do

mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Osmansko
Carstvo i Mletaka Republika vodit e velik broj ratova te
e se sukobiti i na kopnu i na vodi, a posljedice e za obje
sile biti uglavnom pogubne. Ovaj period se moe slobodno
nazvati krvavim i nemirnim razdobljem, a karakteriziraju
ga este i zamorne bitke koje se oituju velikim gubitkom
ljudstva i postepenom dekadencijom oba sukobljena
svijeta. Dogaaji izneseni u ovome poglavlju predstavljaju
krajnje napore sukobljenih da okonaju neprijateljevo
djelovanje i izbore se za svoj poloaj na Sredozemlju.

Ciparski rat (1570. - 1573.)

Poslanik kojega je sultan poslao u Veneciju

trebao je diplomatskim putem ishoditi Cipar, a razlog
zahtijevanja Cipra od strane Osmanlija navodno bijae
problem prihvaanja islamskih hodoasnika na otoku
kojima je prijetila opasnost od panjolskih gusara na tom
podruju. Pitanje je jesu li Osmanlije htjeli otok samo zbog
hodoasnika.3 Naime, nakon osvajanja Tunisa, uvidjeli su
da panjolci slabe te da bi ih konano mogli iskorijeniti,
a Mletaka Republika bi im predajom Cipra dala veliku
prednost i mogunost da bez puno muke ostvare svoje
naume. Mleani se, naravno, nisu htjeli mijeati te su odbili
sultanovu ideju, ali znali su da Cipar ne mogu obraniti
sami. Papa Pio V. i Filip II. panjolski pristali su im pomoi
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 76-77).
Tijek rata bio je nepredvidiv, a osim na Cipru, vodio
se u Albaniji i Dalmaciji. Mletaka i panjolska vojska bile
2 Sin Sulejmana Velianstvenog.

3 Matuz (1992: 95) napominje je diplomat Joseph Nasi, kojeg

su i Sulejman i Selim II. cijenili, ustvari potaknuo Osmanlije na
zauzimanje Cipra kako bi nakon aneksije dio otoka pretvorio
u idovsku koloniju. Ondanja politika i pitanje idova daju
nam zakljuak da je ovakav scenarij vrlo lako mogu i istinit,
no dublje u diplomatsko-politike poslove i namjere Nasija ne
namjeravam ulaziti.

ESSEHIST

su dobro pripremljene
i spremne boriti se
do zadnjeg ovjeka.
Nakon
iskrcavanja
Osmanlija na otok u
rujnu, Nikolizija je
u relativno kratkom
roku
zauzeta,
a
pored
poetnog
poraza kransku e
vojsku pogoditi kuga
i razmirice meu
voama vojnih redova
(Cozzi,
Knapton,
Scarabello,
2007:
77). Nakon Nikolizije
padaju Pafos, Limasol,
Larnaka i Cercin, a
Prikaz Bitke kod Lepanta (7. listopad 1571.) koja se vodila u sklopu Ciparskog rata
kao olakotna okolnost,
(1570. 1573.)
neodlunost branitelja
i
nemogunost
(Historija naroda Jugoslavije, 1959: 251-252).
dogovora o daljnjem djelovanju omoguit e muslimanskoj
Mleani su nakon gubitka jedne od najvanije veze s
vojsci da zauzme jo nekoliko kljunih utvrda i zakljui prvi
Levantom
dobili i nalog da plate ratnu odtetu od 300.000
dio rata u svoju korist. Begler-beg Maraa je zatim dobio
dukata uz godinje podavanje od 1.500 dukata, a morali
zadatak da ishodi predaju posljednje utvrde Famaguste.
su predati i posjede u Dalmaciji i Albaniji. Ovaj mir je bio
Umjesto pisma, on alje vlastima i narodu odrubljenu
izrazito nepovoljan za Serenissimu, ali utjeha im je bila
glavu generalnog providura Dandola. Iscrpljeni od gotovo
slobodna i mirna trgovina (Matuz, 1992: 107).
jednogodinje opsade, 1. kolovoza 1571. predaja utvrde
muslimanima je izvrena (Hammer, 1979b: 32-36).
Nakon to su uvidjeli koliko su podcijenili osmanske
Kandijski rat (1645. - 1669.)
vojnike, krani u svibnju 1571. godine odlue oformiti

4
Svetu ligu sa eljom da vrate izgubljeni Cipar te su nainili
Kandija (Kreta) je bila u mletakim rukama jo
flotu od 208 galija5 (Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 77od etvrtog kriarskog rata (1211.), a na njoj su bile
78). Par mjeseci nakon stvaranja Lige, dogodila se i bitka
smjetene gotovo najvanije trgovake baze. Kandijski rat
kod Lepanta. Bila je to jedna od najeih pomorskih bitaka
za uzrok ima napad na osmansku galiju koja je prevozila
uope. Kranska vojska je gotovo u potpunosti unitila
hodoasnike od strane maltekih vitezova, koji su se nakon
osmansku, a pojedini se izvori slau da se brojke ubijenih
napada i pljake sklonili u kandijskim lukama. Osmansko
kreu oko 30.000 na osmanskoj strani, dok je kranska
Carstvo je, nakon to se proula vijest o napadu, proglasilo
vojska, navodno, izgubila samo 9.000 ljudi. Osmanlije su
Veneciju odgovornom (Matuz, 1992: 107). Ni mjesec dana
se povukle, ali krani nisu bili odluni te su jo jednom
nakon tog dogaaja, 30. travnja 1645. godine, iz Carigrada
nesigurnost i razmirice odigrale karte u korist Osmanlija,
isplovljava flota s oko 50.000 vojnika te se upuuje prema
a pored toga 1572. godina takoer donosi smrt pape, to
Peloponezu, odakle 26. lipnja pristaje na Kretu (Vrandei,
e dodatno uzburkati Ligu. Mleani su vidjeli da sami ne
2013: 48-49).
mogu pobijediti, a da se u saveznike ne mogu vie pouzdati
Osvojivi Kaneju, Osmanlije se ustalie na Kreti.
te su odustali. eljni mira, sklopili su sa sultanom primirje
Osim direktnih napada na sam otok, bitke na kopnu su bile
7. oujka 1573. godine te izgubili Cipar u potpunosti
od velike vanosti. Naime, Osmanlije su napadale mletake
posjede u Dalmaciji ne bi li ih tako odsjekli od matinog
podruja i stjerali u kut. Dalmacija se pak ustro odupirala,
4 Savez Pape Pia V., Filipa II. i Mletake Republike koja je imala za
to je Mleanima znatno osiguralo da se potpuno posvete
cilj precizno definiranje obrane od Osmanlija. Osim navedenih,
bitkama na moru (Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 151).
savezu se prikljuie Genova, Savoja i malteki viteki red
Prvih 12 godina rata donose uglavnom bitke u Dalmaciji
Ivanovaca.
te podosta manjih bitaka na Kreti i oko nje te sukobe
5

Flota Osmanskog Carstva bila je podjednako jaka.

BROJ 7, 2015.

63

Prikaz opsade Krete i njezinih utvrda za vrijeme Kandijskog rata (1645. 1669.)
Osmanlija s europskim vladarima, a s kojima je Osmansko
napredovanje po pitanju Krete znaajno usporeno. Mleani
su tako 1657. godine ostvarili pobjedu na Dardanelima, no
stjecajem okolnosti nisu je uspjeli u potpunosti iskoristiti
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 151-156).
Nakon Dardanela iduih 10 godina prolazi relativno
dobro i bez veih okraja. Razlog lei prvenstveno u
osmanskim ratovima koji su se vodili u unutranjosti
Europe i unutarnjem stanju Osmanskog Carstva (Hammer,
1979b: 433-492). Takoer, Osmanlije su imale problema
s velikim brodovljem i lukama koje ih nisu mogle primiti
te osigurati njihove potrebe, kada je rije o brojanom
kapacitetu. Pored toga, Mletako je brodovlje konzistentno
blokiralo svaku pomorsku pomo od strane Osmanskog
Carstva (Maduni, 2013: 230-231). Imajui to na umu, uz
64

sporadine napade i pljake od strane Mleana, Osmansko

Carstvo si jednostavno nije moglo dopustiti gubitke i u
unutranjosti Europe i na jugoistonim morima te su bili
prisiljeni primiriti situaciju i neko vrijeme ne poduzimati
znaajnije i radikalne korake.
Situacija se zaotrava 1667. godine te rat ulazi u
zavrnu fazu. Veliki Vezir Ahmed uprili alje 70.000
vojnika na Kretu, a Mleani se nakon odbijanja napadaa
obraaju za pomo europskim silama. Osjeajui sve vei
pritisak Osmanlija i razmatranje pitanja mogueg pada
Krete, Europa se budi te Mleanima u pomo priskau
car Leopold I., francuski kralj Luj XIV. i papa Klement IX.
U ljeto 1668. godine mletako-papinska flota poraava
osmansku, dok su Francuzi djelovali na kopnu i postepeno
potiskivali osmansku vojsku (Cozzi, Knapton, Scarabello,
ESSEHIST

Venecija se naposljetku predala 6. rujna 1669.

godine, a rat je slubeno zavren mirom 6. rujna 1669.
godine. Osmansko Carstvo nakon potpisanoga mira dobiva
najvei dio osvojene Krete, dok Mletakoj Republici ostaju
samo tri utvrde i osvojena podruja u Dalmaciji i Albaniji
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 158).

potezima i pobjedama gotovo cijeli Peloponez pao u ruke

Mletake Republike. No, nakon poetnih pobjeda, javljaju
se i prvi problemi. Mleani nisu uspjeli osvojiti Negropont
na Eubeji koji se vrlo dobro branio te 1688. godine odustaju
i povlae se. Kolaps na Eubeji oslabit e mletake redove
te e potaknuti Osmanlije na protuofenzivu. Mletaka
Republika je u Dalmaciji pak redala pobjednike pohode.
Kroz sljedeih par godina, Osmanlije se bore na nekoliko
fronta, ali opet uspijevaju odolijevati Mletakim napadima
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 171-178).
Mleani 1695. godine kod Hiosa doivljavaju teki
poraz od strane osmanske flote, a to e Osmanlijama
dati malo vremena da uhvate dah i pripreme se na ostale
opasnosti koje prijete sa svih strana (Hammer, 1979c: 62).
Posljednja bitka e se odigrati 20. rujna 1698.
godine na Mitilenskom moru kod Dardanela. Tijek bitke
bio je nepredvidiv, ali se sve povoljno okonalo za Mleane.
Rat Svete lige formalno je zavren mirom u Srijemskim
Karlovcima poetkom 1699. godine, a Serenissima je dobila
Moreju, Lefkadu i Santa Mauru te Dalmatinske utvrde Knin,
Sinj, itluk, Gabelu, Herceg-Novi i Kotor (Cozzi, Knapton,
Scarabello, 2007: 179-182). Osmansko Carstvo e 1715.
godine ponovno zauzeti Moreju i pokrenuti nove sukobe.

Morejski rat odvio se u sklopu tzv. Velikog turskog
rata koji se vodio diljem Europe, a zaraene strane su
bile Osmansko Carstvo i druga Sveta liga, sainjena od
Svetog Rimskog Carstva, Habsburke Monarhije, Mletake
Republike, Carske Rusije i Poljsko-litavske unije. Ratne
operacije Morejskog rata vodile su se od Dalmacije do
Egejskog mora, ali glavne bitke su se vodile na Peloponezu
koji se tada nazivao Morejom. Uzrok rata moemo traiti
u Mletakom nezadovoljstvu proizalom iz gubitka Krete
i osmanskim porazom pod Beom 1683. godine. Uvidjevi
da je Osmansko Carstvo demoralizirano i previe
zaokupljeno ratom na kopnu, Mleani su se odluili napasti
ih kako bi im se osvetili za prole ratove i bitke (Hammer,
1979c: 11-13).
Rat je poeo u Dalmaciji, a ubrzo i na Levantu.
Mleani su u rat uli bez financijskih problema, s dobrim
brojanim stanjem ljudstva i odlunom namjerom da
osvoje Moreju. Ve su u studenom 1684. godine pomalo
napredovali u Dalmaciji, a na Jonskom moru zauzeli su
otok Santa Maura i Prevesu. Zanimljiv je podatak da je
1686. godina donijela uspjehe pri zauzimanju Navarina,
Modone i Nauplija te su Osmanlije zatraili mir; Mleani
odluno odbijaju te ve idue godine dolaze ak do Atene
oduzimajui Osmanskom Carstvu Patras, Korint i Mistru.
Grki ustanici su takoer pomogli Mleanima. Ovim je

Od dolaska Osmanlija na europsko tlo, Mletaka

Republika i Osmansko Carstvo ratuju. Nai su prostori, a
prvenstveno Dalmacija (koja je bila pod Mleanima), bili
pod stalnim udarom muslimanske vojske.
Osmanlije su do 1530. godine ve u svojim
rukama drali prostor od Cetine do Like i Krbave sa svim
pripadajuim utvrdama, a u tim poetnim naletima jedino
Klis nije bio osvojen. To e se brzo promijeniti, jer Klis
pada ve 1537. godine, a zajedno s njim Osmanlijama
su pripojene i dvije strateki vrlo vane utvrde - Nadin
i Vrana. Ovim e inom poeti doba najvee ugroenosti
mletakog teritorija na podruju Dalmacije (Povijest
Hrvatske od kraja 15. stoljea do kraja Prvoga svjetskog
rata, 2005: 42).
Vaan segment za ovo razdoblje je i pojava senjskih
uskoka, koji su prvo ratovali na strani Venecije, da bi se
kasnije okrenuli protiv nje.
Ciparski rat (1570. - 1573.) je nakon 1537. godine
prvi veliki sukob Osmanlija i Mleana koji se znatnije
osjetio na hrvatskim podrujima. Osim oko Cipra,
pomorske bitke vodile su se i oko dalmatinskih otoka,
ali i na kopnu. Osmanlije 1571. godine napadaju Boku
Kotorsku te osvajaju Ulcinj, Bar i Budvu. To im omoguava
da lake upadaju na teritorij mletake Dalmacije. Mleani

2007: 156-158). Na nesreu Mleana, u vojnim redovima

se opet javlja razdor koji e odluiti rat prvenstveno su
to bile optube za izdaju koje su izazvale velik nemir i
demoralizaciju vojske.
Nadolazee bitke su bile izrazito snane, a
svakodnevan gubitak mnotva ljudi bio je imanentan
za obje strane. Samu veliinu rata ponajbolje opisuje
austrijski povjesniar Joseph von Hammer koji kae:

Pedeset i est puta su Turci napali grad iznad

zemlje, a etrdeset i pet puta ispod zemlje, a posada je
izala u napadaj devedeset i est puta. [...] Tisuu stotinu
sedamdeset i dvije mine su rasprsnute. [...] Venecija je
za vrijeme opsade imala gubitak od trideset tisua ljudi,
a Turci cijene da su izgubili vie od stotinu tisua ljudi
(Hammer, 1979b: 506).

Morejski rat (1684. - 1699.)

BROJ 7, 2015.

Odjeci mletako-osmanskih
sukoba u Dalmaciji

65

su se dobro branili i ak privremeno zauzeli Solin, Skradin

i Budvu, ali kako nisu uspjeli zauzeti Klis i Herceg-Novi,
nali su se opkoljeni u zadarskom zaleu i bili primorani
ne poduzimati znatnije poteze. Preostale godine rata
donose izmjenjive rezultate, a vee se bitke vode uglavnom
na Cipru. Kapitulacijom Mleana u oujku 1573. godine
Osmansko Carstvo dobiva Cipar. Osmansko Carstvo se
obvezalo vratiti sva osvojena podruja u Dalmaciji natrag
Mletakoj Republici, ali Zemunik, Kamen i Solin i dalje
ostaju pod sultanovom vlau. to se Klisa tie, Spliani e
ga osvojiti u travnju 1596. godine. Osmanlije na osvajanje
Klisa odgovaraju slanjem 10.000 vojnika, a Mleani (koji
su od poetka bili protiv osvajanja utvrde) prepreuju
pomone postrojbe te Klis pada krajem svibnja. Ovim je
dogaajem 16. stoljee zakljueno, a 17. stoljee hrvatskom
narodu i Mletakoj Republici donosi nove muke i kunje
(Povijest Hrvatske od kraja 15. stoljea do kraja Prvoga
svjetskog rata, 2005: 43-44).
Kandijski rat (1645. - 1669.), prvotno vezan za Kretu,
vodio se s velikom estinom i u Dalmaciji do otprilike 1650.
godine, a kasnije samo sporadino. Nakon to su okupili
vojsku i zaplovili prema Kreti, druga skupina vojske kree
kopnom u Dalmaciju i Albaniju. Osmanska vojska se na
kopnu spremala osvojiti Zadar i Kotor. Poetak rata u
Dalmaciji mijenja demografsku sliku komuna, a visok
broj stanovnitva zahvaen je kugom i glau te postaje
uvelike ovisan o Mletakoj Republici. Mleani i Dalmatinci
su tako imali par problema vika. Ibrahim-pai ipak nije
polo za rukom osvojiti Zadar pa se odluuje napasti vana
trgovaka uporita Venecije - Novigrad, Turnj i Biograd.
Osmanlije pod Novigrad stiu 30. lipnja. Utvrdu branie
Francesco Loredano i Fabrizio Soardo s otprilike 500
ljudi, dok izvori govore da je Osmanlija bilo i do 10.000.
Utvrda bijae dobro organizirana i teka za osvojiti, ali
u tekom opsadnom stanju veina branitelja htjela se
nagoditi s neprijateljem. Kapetan Martin Otri poslan
je na tajnu nagodbu, a poto su nedugo nakon njegova
odlaska Osmanlije probili zidine, osumnjien je za izdaju.
Brojana nadmo Osmanlija i razdor meu braniteljima u
konanici uzrokuju pad utvrde. Kransko stanovnitvo
nakon toga pada u veliku krizu, a Osmanlije to koriste
da se primaknu Zadru i Biogradu. Na red je dola opsada
ibenika, no osmanska se vojska povlai nakon vijesti o
mletakom zauzimanju Drnia (Vrandei, 2013: 48-61).
Jo jedan od moguih razloga osmanskog povlaenja jest
dodatna, iznimno organizirana, flota Mletake Republike
koja je osmiljena posebno za opskrbu hranom, municijom
i ostalim potreptinama, a protezala se od Zadra do Krfa
pa ak i do Krete (Maduni, 2013: 225). To je uvelike
pridonijelo stvaranju moralne krize kod Osmanlija.
Situacija se do polovine 60-ih godina 17. stoljea
66

u Dalmaciji oituje manjim nemirima, a neprijatelji se

uglavnom okreu Sredozemlju i unutranjosti Europe.
Krajem 1667. godine rat ulazi u zavrnu fazu, a obje sile
se spremaju za zavrne udare na Kreti. Manje bitke su se
vodile do 1669. godine, a nakon velikih okraja u rujnu,
Venecija se predaje i rat je okonan. Mleanima u Dalmaciji,
za utjehu, ostaju podruja osvojena uglavnom u poetnoj
fazi rata (Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 158).
Morejski rat (1684. - 1699.) je zadnji rat izmeu
Mleana i Osmanlija u 17. stoljeu, a prve vojne operacije
poele su upravo na dalmatinskom tlu. ak narednih 10
godina rata, Mleani su uz pomo vlakih ratnika u rukama
imali Vranu, Ostroac, Karin, Nadin, Skradin i Makarsku
te su polako prodirali u Liku, Krbavu, Bosnu i Albaniju
(Hammer, 1979c: 11-12).
Zadnje godine rata nose uglavnom bitke koje su se
odvijale u sklopu Velikog turskog rata za osloboenje te
odreene manje bitke na moru. Tijek rata moe se vidjeti
u prethodnom poglavlju. Nakon zadnje bitke 1699. godine,
potpisan je mirovni sporazum, na sveope olakanje
stanovnika Dalmacije. Pored Moreje i pojedinih egejskih
otoka, Mletakoj Republici ponueni su dalmatinski Knin,
Sinj, itluk i Gabela te priznanje na Herceg-Novi i Kotor.
Iako se morala pomiriti s injenicom da zona koja povezuje
osmanska podruja i kransku Dubrovaku Republiku jo
postoji, svi su smatrali da je omjer uloenog i dobivenog
relativno dobar te su ovako povoljne uvjete mira i prihvatili
(Cozzi, Knapton, Scarabello, 2007: 181).
Dubrovaka Republika je, iako neutralna, za vrijeme
ovih ratova osjeala posljedice unutar svojih zidina, no to
je ve pria za sebe koju odluujem ostaviti otvorenom.

Zakljuak

Rani novi vijek jugoistone Europe obiljeen
je ratovima Osmanskog Carstva, Mletake Republike,
Habsburke Monarhije i Svete lige. Pored navedenih, tu se
pojavljuju i druge drave koje su periferno ukljuene u ove
sukobe. Odnos Mletake Republike i Osmanskog Carstva je
sve samo ne jednostavan za pojmiti i objasniti.
Osmanske tenje za pokoravanjem cijele Europe
datiraju jo u 13. stoljee, a nakon pada Carigrada
1453. godine i ustaljenja na Balkanskom poluotoku
te tenje postaju po prvi put u osmanskoj povijesti
ostvarive. Na drugoj strani, Mletaka Republika je drala
Dalmaciju i ostvarivala zavidne rezultate u vidu trgovine
Sredozemljem. Dolaskom Osmanlija, njihov e prosperitet
biti doveden u pitanje te e im se suprotstaviti kako bi
ouvali prevlast Republike kao glavne i jedine trgovake
sile od sjevernog Jadrana do Levanta.
ESSEHIST

Osmanska ekspanzija u 16. i 17. stoljeu pokazuje

znakove velike moi i prijetnju cjelokupnoj kranskoj
Europi pa tako i Mletakoj Republici, to je uzrok prvih
pomorskih ratova i poetnih odmjeravanja snaga u svrhu
pripreme na razmjerno velike vojne pohode. Najvei ratovi
izmeu ove dvije sile su oni koji su se vodili zbog Cipra,
Krete i Peloponeza, a svodili su se uglavnom na pomorske
bitke ogromnih razmjera. Ratovi su se vodili i na kopnu, u
Dalmaciji, Hercegovini, Boki Kotorskoj, Albaniji, Tesaliji...
Bitke su imale nadasve promjenjiv tijek i uglavnom
su bile estoke, a opsadno stanje i borba do iznemoglosti
sasvim uestala pojava. est je bio i razdor izmeu vojnih
trupa, koje su uglavnom nastajali zbog sukobljenih
miljenja i neodlunosti koju akciju treba kada primijeniti
te su ponekad upravo ovakve stvari odluivale bitke i
davale neprijatelju prednost koju e biti teko sustii. Za
vrijeme ratova, kuga i glad su izbijale i ee nego inae,
to je za posljedicu imalo jo vei gubitak ljudstva.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, zajedno s
injenicom da je ovaj sukob trajao dva stoljea, ne moemo
ne sloiti se kako je zapravo mletako-osmanski sukob
bio jedan od najveih sukoba u povijesti, kako Mletake
Republike, tako i Osmanskog Carstva. Kroz dvjesto godina
ratovanja, enorman broj ljudi poginuo je pod zastavama
ove dvije sile, a poetak 18. stoljea donosi (lanu!) nadu u
oporavak ratom zahvaenih zemalja.
Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine,
kojim je okonan zadnji rat izmeu Mleana i Osmanlija
u 17. stoljeu, okonan je i Veliki turski rat za osloboenje
koji se vodio od 1662. godine izmeu Osmanskog Carstva
i Svete lige. Osmanlije su njime potisnuti iz sredinje
Europe, gube posjede u Ugarskoj, Slavoniji, Transilvaniji i
Dalmaciji i znatno su oslabljeni; dok Mletaka Republika
dobiva znatan dio Dalmacije i Peloponez te se priprema
obnoviti nekadanji sjaj.

BROJ 7, 2015.

Summary

Tomislav Farka,
Armed Conflicts between the Republic of Venice and
the Ottoman Empire throughout the 16th and 17th
Centuries
Complicated relations between the Venetian Republic
and the Ottoman Empire, dating from the early modern
era, are primarily reflected in the multitude of battles and
a significant change in the Europes view of the Ottomans
expansion. Venetians clashed with the Ottomans in Dalmatia
and the Adriatic Sea, at the Mediterranean Sea, and the
Aegean Sea. The wars lasted until the year 1699, when the
war weakened Ottoman Empire was pushed back from the
central Europe and Dalmatia. This work deals with the
relations between Venetians and the Ottomans, and it also
lists the battles between these two forces throughout the
16th and the 17th century. The background of the battles is
also elaborated, there is an overview of the most significant
wars and battles, and there is also a short review of the
repercussion of wars on the territory of Venetian Dalmatia.

Literatura
1. Bec, Christian, 1998. Istorija Venecije, Plato, Beograd.
2. Cozzi, Gaetano; Knapton, Michael; Scarabello,
Giovanni, 2007. Povijest Venecije, sv. 2., Antibarbarus
d.o.o., Zagreb.
3. Hammer, Joseph von., 1979a. Historija Turskog/
Osmanskog Carstva, knj. 1., Ognjen Prica, Zagreb.
4. Hammer, Joseph von., 1979b. Historija Turskog/
Osmanskog Carstva, knj. 2., Ognjen Prica, Zagreb.
5. Hammer, Joseph von., 1979c. Historija Turskog/
Osmanskog Carstva, knj. 3., Ognjen Prica, Zagreb.
6. Maduni, Domagoj, 2013. The Adriatic Naval Squadron
(1645-1669): Defense of the Adriatic during the War for
Crete, Povijesni prilozi, Vol. 45, Zagreb, str. 199.-235.
7. Matuz, Jozef, 1992. Osmansko carstvo, kolska knjiga,
Zagreb.
8. Skupina autora, 1959. Historija naroda Jugoslavije, knj.
2., kolska knjiga, Zagreb.
9. Skupina autora, 2005. Povijest Hrvatske od kraja 15.
stoljea do kraja Prvoga svjetskog rata, kolska knjiga,
Zagreb.
10. Vrandei, Josip, 2013. Borba za Jadran u ranom novom
vijeku: mletako-osmanski ratovi u venecijanskoj
nuncijaturi. Izdanja Filozofskoga fakulteta Sveuilita
u Splitu, Split.

67