Knut ELSTALI [Knut KJELDSTADLI], Prolost nije vie to je nekad bila, Ge-opoetika, Beograd 2004., 346 str.

Fortida er ikke hva den en gang var naslov je izvornika izvrsnog djela norvekoga povjesniara i profesora
suvremene povijesti na Sveuilitu u Oslu i Bergenu, koje se u ediciji Europska misao te u izdanju Geopoetike
(Beograd) i prijevodu Ivana Rajia pojavilo prije nepunih est godina.
Sugestivna poruka nepoznatog crtaa grafita Prolost nije vie to je nekad bila!, ispisana na zidu kue u
Helgesenovoj ulici u Oslu, potaknula je potkraj osamdesetihaA pisanje istoimene knjige koja predstavlja mnogo a
vie od obinog uvoda u historiogra-fiju i prirunika za studente, kako je u predgovoru prvoga izdanja (1991.)
klasificira sam autor. Knjiga napisana iz uvjerenja da povijesna znanost ima radikalan drutveni potencijal, jer uvid
u prolost ima izravno znaenje za sadanjost odnosno budunost, podijeljena je u tri velike cjeline s ukupno 21
poglavljem i preko 136 manjih podna-slova.
Prva cjelina bavi se Proizvodom (poglavlja 1.7.) povjesniareva rada, odnosno prikazom prolosti neovisno o
tome poklapa li se naa slika prolosti s onom kakva je prolost zaista bila. Autor razmatra kakva je suvremena
percepcija prolosti, odnos prema prolosti i poimanje potrebitosti njezina istraivanja te koliko se nae znanje o
prolosti zapravo razlikuje od prole stvarnosti, ovisno o motivima samih istraivaa/ pisaca. Smisao ovog
razmatranja lei u tome da prolost nije zanimljiva i bitna samo iz historiografske perspektive, nego zbog injenice
da ona na izvjestan nain ivi i u sadanjosti, ovisno o tome u kojoj mjeri i na koji nain utjee na nas. Upravo
zato, ako elimo razumjeti sadanjost, moramo razumjeti kako je ona nastala.
to je historiografija? Analizom historiografije od mita do znanosti Kjeldstadli stvara anatomski presjek ove
znanstvene discipline na politiku, ekonomsku, soci-jalnu, kulturnu, odnosno lokalu i globalnu
povijest/historiografiju. U tom nizu, kao konana sastavnica, namee se pitanje o historiji izvan historiografije, ali i
pitanje o po-sebnosti povjesniara u odnosu na znanstvenike koji se bave suvremenim drutvom. Kao sveuilini
predmet, povijesna znanost nije sama u svojem zanimanju za pro-lost, jer postoji itav niz znanstvenih i drutvenih
disciplina koje u svojem pristupu temi imaju povijesni aspekt, iz ega proizlazi da povjesniari nemaju monopol, pa
ak ni prednost, kada je rije o bavljenju prolou. No problem koji je ovom tvrdnjom neizravno dotaknut tie se
ponajvie diletantizma izvan historiografske znanosti, ali jednako tako i unutar nje.
Proizvodnja (poglavlja 8.18.) naslov je drugog dijela, koji se bavi metodolo-gijom rada povjesniara, ali i
povijesnim izvorima, posebno njihovom klasifikacijom u vrijednosnom smislu, to pak izravno utjee na
kategorizaciju radova nastalih na temelju istih. to inimo kada istraujemo? Trebaju li nam teorije (unaprijed
dano) i treba li postupak istraivanja ii u irinu ili dubinu? to s beskonanom koliinom podataka ija povezanost
nije u izvorima?
Istraivanje se zasniva na postavljanju pitanja i pokuaju davanja odgovora na njih. Jedino je razborito stajalite da
objekt/tema odreuje metodu, pa tako i odabir izvora. Dva su kljuna pitanja: Kakvi su ti objekti i to s izvorima?
Jesu li nam potrebne teorije ili ak unaprijed postavljeni odgovori na istraivaka pitanja? Jesu li stoga teo-rije
kavezi ili kljuevi, ako se podrazumijeva opasnost kod biranja teorije unaprijed?
Odgovori na ta pitanja oblikuju se na relaciji argumentacija nesigurnost koja prati (ili bi trebala pratiti, nap. Z. Z.)
istraivaa tijekom njegova istraivanja. U okviru toga autor istie tri znanstvene prakse kojima bi se trebao voditi
svaki istraivaki proces: obrazloenje izbora koje inimo, prihvaanje viestrukosti teorija te svijest o tome da nai
rezultati nisu konani jer historija je kontinuirani proces u kojem objedinjujemo injenice s tumaenjima i
tumaenja s injenicama. U tom bismo smislu teorije mogli razumjeti i kao poetne toke i kao krajnji proizvod
istraivakoga procesa.
Neklasinim pristupom u pokuaju klasifikacije izvora i analize njihova koritenja Kjeldstadli sustavno potkrepljuje primjerima svaku od grupa vanijim izvorima za norveku povijest. Veliku
pozornost pritom posveuje metodologiji provjeravanja izvora te kvalitativnim tehnikama koje bi trebale olakati
razumijevanje i tumaenje tekstova. U okviru toga posebno istie vanost povijesti ideja koje tekstovima daju daleko vei znaaj nego to ga isti dobivaju tijekom uobiajenog istraivanja, kada po-vjesniar najee samo tumai
vie pojedinanih tekstova koje povezuje s drugom graom i spaja ih u jednu cjelinu. Uzrono-motivska ili
uzrono-posljedina i funk-cionalna objanjenja te pokuaj utvrivanja njihove usklaenosti sa stvarnou, kao i

povezanosti s naim ukupnim znanjem, predstavljaju nezaobilazan put u logici podre-enosti istraivaa bilo kojoj
istraivakoj temi, a ne obratno.
Trea i zavrna cjelina knjige pod nazivom Nauka u upotrebi (poglavlja 19.21.) predstavlja moda i
najizazovniji dio rada, u kojem autor otvara problem poloaja po-vijesti kao predmeta u suvremenim obrazovnim
ustanovama. Osnovnu dvojbu oko metodike nastave postavlja sueljavanjem pitanja treba li razvijati stavove
(klasina teorija nastave) ili samo posredovati znanja (objektivistika teorija nastave)?
Drugi vaan problem koji iz toga proizlazi, a profesionalnoj se znanosti sustavno namee kao elementarni postulat,
jest pitanje objektivnosti. Iako je teoretski neupitno da svaka interpretacija treba biti nepristrana i ne-vrijednosna,
odnosno ne smije sa-dravati vrednovanja normativne vrste, Kjeldstadli na izvjestan nain produbljuje upit prenosei
teret s objektivnosti istraivaa na objektivnost povijesnog teksta/izvora.
Moe li povijesni tekst biti objektivan ako znamo da svaki znanstvenik pie po-vijest kojom je posredno ili
neposredno barem dijelom obiljeen ili je u nju aktivno
upleten? Je li takav rad fikcija ak i ako pretpostavimo da je zadovoljeno pravilo prema
kojem istraivanje ne smije imati za cilj davanje legitimiteta povijesnim ni politikim dogaajima? To je postavka
koja bi svakako mogla, ako ne i trebala, biti zanimljiva i korisna za promiljanje istraivaima svih historiografskih
smjerova, a posebno onima koji se bave suvremenom povijeu, gdje hiperproduktivnost varijacija na temu na neki
udan nain nerijetko zasjenjuje objektivnost. Kao jedan od moguih pokuaja da se rijei problem objektivnosti
Kjeldstadli ukazuje na princip intersubjektivnog jedinstva koji podrazumijeva da se rezultat nekog istraivanja smatra
vaeim ako i drugi znan-stvenici, koristei iste izvore i grau, dou do istog zakljuka. No, je li i moe li intersubjektivno jedinstvo doista biti protutea vezanosti bilo kojeg istraivaa/znanstvenika za osobne i drutvene
uvjetovanosti? Ovo je upit koji nas velikim dijelom potie da ozbiljnije razmislimo o stvarnoj ili tek teoretskoj
nepovredivosti slobode izbora tema, izvora, kao i njihove interpretacije u suvremenoj historiografskoj znanosti, gdje
je ta sloboda pomalo naruena nejednakopravnim poloajem pojedinih istraivakih tema i razdoblja u odnosu na
neke druge; da se zapitamo zato nitko prije nije pisao o tome, zato je neki povjesniar pisao upravo o tome o emu
je pisao; za koga i radi ega je pisao i koji je spoznajni interes osnova njegova istraivanja kao i bavljenja znanou
uope.