"Ako netko ini samo ono to se od njega

trai, on je rob. Ako ini vie no to se od

njega trai, on je slobodan ovjek."
Kineska poslovica

Prolazei gradom, naiem na prijatelja Kikija s kojim odlazim na pie. Sjedimo i

razmjenjujemo razne teme. Prevladavaju one avanturistikog tipa. Upao sam u zanimljivo
razmiljanje nakon to mi je, kao iskusan avanturist, rekao da svoja iskustva sa putovanja ne bi
mijenjao ni za 10 puta vee novce od uloenih u putovanje. I to ga razumijem.
Prvi plan mi je bio da se odem provozati i obii Vojvodinu u Srbiji. Nakon kontaktiranja
sa neakinjom Sakom, koja je tada ivjela u Velenju u Sloveniji, promijenio sam plan.
Nagovoren sam da se provozam do Slovenije.
Nakon prvog putovanja biciklom do otoka Braa, koji sam isplanirao samo tjedan dana
prije, nauio sam da je za bolji i sigurniji provod na putu poeljan malo bolji plan. Nakon
razmatranja raznih mogunosti tovarnog prostora na biciklu, odluujem se napraviti prikolicu.
Adekvatna nova prikolica mi je bila preskupa pa sam istraivao kakve sve postoje. Ideja za
prikolicu ima i previe. Nakon odgledanih 100 video zapisa s biciklistikim prikolicama, smiljam
svoju kombinaciju elemenata prikolice. Prije svega sam trebao smisliti vodonepropusni sanduk
ili kutiju. Na kraju sam plastinu kutiju naruio iz Britanije jer oblike i gabarite kutije nisam
mogao pronai blie. Kada je kutija stigla, premjerio sam ju i na papiru napravio precizni nacrt
ostatka prikolice.
Doma nemam radionu niti alat potreban za proizvodnju prikolice. Nakon to sam
nabavio materijal i dobio odlino napravljene vile za prikolicu od Abrama, otiao sam kod Brade
koji ima radionu i aparat za varenje. Tamo smo iskrojili eljezne profile i povarili u oblik
prikolice. Moram priznati da je poprilino teko dobiti da jedan kota prikolice (u mojem
sluaju) savreno prati trag kotaa na biciklu. Bilo je tu i prekrajanja nekih dijelova prikolice.
Uskoro je sve bilo sastavljeno i spremno za bojanje.

Proljee je najbolje vrijeme za ovakva putovanja, stoga sam iskoristio zimu za pripremu
opreme. Na alost, nisam imao vremena za rad na mojoj kondiciji zbog raznih poslova i zime.
Sve je spremno za put, bicikl, prikolica, oprema, hrana, alat... Pratim prognozu za naredne dane
3

i djeluje mi kao da bi moglo biti kiovito. Nisam ba najsretniji zbog prognoze, ali dobro je.
Dogovor je bio da doem 19.05.2015. u Velenje tako da nisam htio odgaati put. Kupio sam
dvodjelno odijelo protiv kie i krenuo iz akova 14.05.2015. u 8:40.
Natovareni bicikl je teio 35 kg, a prikolica 41 kg, tj. 76 kg ukupno.
Napokon sam na putu. Osjetim napor zbog slabije kondicije i teke opreme ali ide i bolje
nego to sam mislio. Krenuo sam prema podravskoj magistrali. Dolazim do sela Potnjani i
ispred trgovine vidim neke poznate ljude i stajem na pivo. To mi je bila prva pauza od mnogih
na putu. Nakon piva i razgovora ih pozdravljam i nastavljam putem prema Naicama. Cijeli dan
mi vjetar nikako nije iao u korist. Imao sam osjeaj da mi stalno ide ravno u prsa, to je
oteavalo i onako nezavidnu situaciju. Dobar dio dana sam iao samo oko 15km/h.

Dolazim u Naice. Stajem na trgu pored dvorca Pejaevi. Svuda oko mene su
maturanti, areni i glasni. Sjedim malo, odmaram i promatram zbivanje. Nakon 15ak minuta
nastavljam dalje. Prolazim Naice i nailazim na puno brda. Nakon nekoliko dana sam shvatio da
je od akova do Slovenske Bistrice u Sloveniji najnaporniji i najbrdovitiji dio za bicikliste upravo
oko Naica.
Prolazim Orahovicu i Podravsku slatinu. Umoran od puta, ve oko 16 sati poinjem
zijevati u vonji a kada stanem odmoriti glava mi klone. Nakon stotinjak kilometara i cijelog
dana borbe sa umorom, vjetrom, brdima, tekom opremom, oko 18 sati dolazim u mjesto
Cabuna. Vidim umarak pored sela. Ne mogu vie. Skreem sa glavnog puta prema umi.
Prolazim pored sruenog dvorca Jankovi. U blizini njega, pored ume, diem kamp.

Nakon to sam jeo i sredio stvari, odlazim u mali obilazak oko dvorca koji ima samo
zidove. Gledajui ruevine, razmiljam malo o prolaznosti svega u svemiru, tako i velebnih
zdanja napravljenih ljudskom rukom do samih tih ljudi.
Okolo vidim razno ljekovito bilje. Berem mentu i bazgu za aj. Bagremov cvijet stavljam
u uturicu da pusti miris i okus i tako sam dobio fini sok.
Kronino sam umoran i jedva ekam ii lei spavati. Imam greve u nogama. Nisam se
ba naspavao. Nou sam uo razne ivotinjske aktivnosti u umi pored atora. esto sam se
budio. U jednom trenutku ujem da poinje kia koja traje cijelu no.

Nenaspavan. Budim se ujutro i primjeujem da kia jo pada. Otkopavam ator i

promoljujem glavu van. Vidim da su oblaci spojeni u jedno nepregledno sivilo iz kojega pada i
ne vidi se kraja tome. Vrlo destimulirajui prizor ali nisam elio klonuti duhom. Jeo sam u
atoru. Slaem stvari i trudim se da ne pokisnu jako dok ih ne spremim na bicikl. Gledam to s
vedre strane, imam super priliku za isprobati kino odijelo. Oblaim isto a na noge obuvam
japanke. Mislio sam da e mi se patike namoiti i da u stalno imati mokre noge. Sve je
5

spremno za polazak. Jednom sam uo, u emisiji o preivljavanju, kako je najvanija stvar, kada
vas uhvati nevolja u divljini, ostati vedar i ne klonuti duhom. Ako klonete, gubite energiju, loe
prosuujete ili ak izgubite smisao preivljavanja i prepustite se. Tako da je duh najvaniji za
preivljavanje.
Kreem u 8.00 sati. Nisam proao niti 15-20 kilometara kada sam osjetio da mi jako
hladno po golim nogama. Stajem na autobusnu postaju pored puta i obuvam suhe arape i
patike. Bilo mi je puno bolje, a patike nisam jako smoio taj dan. Prolazim Viroviticu. Putem
prema Pitomai osjetim da sam morkiji ispod kabanice nego po njoj. Upario sam se od znoja
ispod te plastike. I kao nusprodukt toga mi se malo zajelo izmeu nogu. Zaustavljam se u
Pitomai u trgovinu po namirnice i kupujem kremu koja mi kasnije pomae. Nastavljam prema
urenovcu. Stajem na autobusna stajalita na odmore, ali ne smijem se dugo zadravati.
Nakon 10 minuta stajanja osjetim kako mi se znoj jako ohladi i postaje neugodno.
Danas mi je u cilju dokopati se Varadina koji je oko 130 kilometara udaljen od Cabune,
mog prvog kampa. U Varadinu me eka Zoki, moj dobar prijatelj kojemu sam svojevremeno bio
cimer u Zagrebu, a ostali smo dobri godinama. Prvu no bi trebao prespavati kod njega u stanu,
to bi mi dobro dolo da se otuiram i osuim odjeu. Nikako me nije privlaila ideja da ne
uspijem doi do Zokija i da moram dizati kamp takav mokar.
Tek sam na pola puta, mokar i umoran. Nisam jo uao u formu kako treba. Kia mi
hladi miie i moda je i lake pedalirati nego po suncu i vruini. Mislio sam da u biti suh neko
vrijeme ako se presvuem, to bi mi godilo. U jednom selu prije Koprivnice vidim ovjeka kako
izlazi iz kue. Zaustavljam se i pitam ovjeka da li se smijem presvui kod njega pod krovom.
Malo me sumnjiavo odmjeravao ali mi je dopustio. Uputio me je u prostoriju kroz koju se
prolazi u kuu. I dok sam se presvlaio prolo je nekoliko ljudi, ali ne u eksplicitnom trenutku.
Napokon sam suh nakon nekoliko sati. Da postanem ponovo potpuno mokar, ispod kabanice,
trebalo mi je punih 10 minuta. Toliko o suhoi.
Putem primjeujem da mi bijela boja na poklopcu prikolice otpada! Kasnije sam saznao
da nisam dovoljno ostavio plastic primer sa se osui prije boje koju sam nanosio. Prikolica je
poela izgledati ofucano i nije mi se sviala. Stajem na benzinskoj postaji, gdje su visokotlani
perai za aute. U nadi da e cijela boja sii sa poklopca, krenuo sam sa pranjem. Siao je jedan
dio boje a prikolica je izgledala jo ofucanije.
Nastavljam i prolazim Koprivnicu. Vozim se uglavnom biciklistikim stazama. Imam jo
etrdesetak kilometara pred sobom, ali jo uvijek nisam siguran hoe li noge moi izdrati. Kada
je Ludbreg bio iza mene poeli su se pojavljivati lagani grevi u nogama. Ne gazim vie najjae
to mogu i malo se tedim. Nikad doi do Varadina. Nakon 10,5 sati putovanja i 130+
kilometara vidim tablu Varadin! Napokon!

Dolazim na dogovoreno raskrije i nalazim se sa Zokijem i Jurom, njegovim pastorkom.

Odlazimo do garae od zgrade i tamo ostavljam bicikl. Uzimam osobne stvari, mokru i suhu
odjeu i penjemo se u stan. Napokon skidam sve sa sebe i idem na tuiranje. Godi do
iznemoglosti. Napokon sam suh i odjeu stavljam na suenje.
Zokijeva ena, Vedrana, priprema veeru! Kada smo se fino najeli odlazimo sa autom
Zoki i ja do njihove vikendice, po njihovom "gorice", na pivo i druenje. Teme same dolaze a sati
lete. Primjeujemo da je jedan sat poslije ponoi. Sjedamo u auto i vraamo se u stan. Jedan
jako naporan dan je iza mene.

Okreem se u udobnom krevetu. Otvaram oi. Dan je. Pored mene lei pliani slon i jo
razne ivotinje. Na zidovima vise razni posteri ivotinja. Kada sam doao, ustupili su mi sobu od
devetogodinjeg Jure. Ustajem i vjebam vjebe Pet tibetanaca koje vjebam preko tri godine
skoro svaki dan kada mi to prilike dopuste.

Igramo se sa Jurom i Janom, kerkom Zokijevom. Nakon doruka odlazimo u obilazak

Varadina i na sladoled. Lijep je dan. Fotografiram grad. Varadin je jedan od najljepih gradova
u Hrvatskoj u kojemu sam bio. Svuda po gradu su stare barokne zgrade koje su u dobrom
stanju, parkovi, razne zanimljivosti...

Kasnije u stanu spremamo stvari za kampiranje. Odlazim sa Zokijem i Jurom prema

starom toku rijeke Drave, desetak kilometara udaljen od Varadina. Na prikolicu sam stavio
omanju planinu i njihovih stvari. Prolazimo neasfaltiranim putevima, na kojima se nalaze rupe
sa vodom. Zoki je iznenaen kako se pretovarena prikolica dobro ponaa dok izbjegavam rupe.
Dolazimo na nizbrdicu, par stotina metara od Drave, gdje se bicikl sam zaustavlja, zbog dubokih
oblutaka na putu.

Stiemo na mjesto za kampiranje. Sve izgleda lijepo. Stara Drava je iroka oko 30
metara. Tono ispred naeg mjesta je plitki dio koji se moe prehodati do druge obale. Voda je
bistra i brza na plitkom dijelu. Fasciniran sam kamenjem koje je svuda oko nas. Ima ga u svim
oblicima, veliinama i bojama. Da je bio neki geolog bio s nama najvjerojatnije bi poludio od
mojih pitanja.

Sastavljamo atore. Juri je to prvo noenje u ivotu. Ugodno me je iznenadio sa

zanimanjem za kampiranje i za prirodu openito. Kada vidim da nekoga to zanima, sa
zadovoljstvom ga poduavam sve to znam.

Kupanje u hladnoj Dravi godi kao i cijeli ambijent mjesta. Otvaramo pivo a Jura sok.
Pripremamo rioto koji je ispao vrlo dobro. Kasnije peemo slaninu na ranju. Na ovakvim
putovanjima rijetko loim vatru pa ovu priliku iskoritavam i za pripremu hrane na vatri od drva.
Inae imam malo plinsko kuhalo koje je praktino u raznim situacijama. Na njemu mogu kuhati i
u atoru ako je kia. Priamo uz vatru do 23.00 sata. Odlazimo na spavanje dok um Drave i
kreket aba djeluju kao melem za ui i umiruju.

Ipak je krupno kamenje uinilo svoje i nije mi bilo najudobnije spavati na njemu. Uz
meditativni um vode ustajem oko 7.30. Obavljam higijenu i vjebam na obali. U obilasku
podruja berem koprivu i bagrem za aj. Dok Zoki spava, Jura i ja dorukujemo. Pored nas lete
bijele aplje. Promatramo i ribe koje iskau iz vode i love muice.
Zbog Zokijevih obaveza ja ostajem sam na ovom pomalo mistinom mjestu. Pratim ih
jedan dio puta, a na povratku u kamp berem mentu i majinu duicu. Dok sam bio zadubljen u
gledanje biljaka na tlu, ispred mene se stvorila srna na udaljenosti od pet metara. Kada me je
primjetila, munjevito je otrala u gusti umarak.
Promatram snijeg rascvjetale vrbe koji djeluje kao pravi snijeg. Malo kasnije
primjeujem drvo vrbe iza atora koja je cijela prekrivena tim bijelim paperjem.
Razmiljam o ofucanoj prikolici. Na kraju se odluujem da sa malim kameniima
ostruem ostatke boje, to sam i uinio nakon sat - dva posla. Sada izgleda podnoljivije.

10

Jednostavno nisam mogao odoliti da se ne poigram sa svim tim fascinantnim

kamenjem. Satima sam slagao stupove od kamenja, a rekord mi je bio 19 kamenja u stupu. Dok
se ja igram, vidim da na drugoj obali bude ljudi. U jednom trenutku dolaze dva mala roma sa
svojih 10 do 12 godina i prelaze rijeku prema meni. Mislim da su se uplaili mene i krenuli
nazad. Ipak su poslije smogli hrabrosti i doli do moje strane obale i pitali da li smiju doi kod
mene. Rekao sam da smiju. im su izali poeli su ispitivati 100 stvari. Kau da su iz romskog
naselja u blizini mjesta gdje sam bio. Nije prolo dugo kako su pitali jel imam neto za jelo.
Ponudio sam ih sa okoladicama. Uzeli su i bili su sretni. Povremeno su govorili na romskom,
to ja nisam razumio pa su me pitali da li meni smeta kada govore romski i romi openito.
Rekao sam da ja potujem dobre ljude nebitno kojeg su porijekla, rase, religije... Jo smo malo
priali, a njima je postalo hladno. Pozdravili su me, zahvalili na svemu i otplivali na svoju stranu.
Nedugo zatim je pao mrak i ja sam ostao sam sa umom rijeke...

Hladna voda rijeke Drave dobra je za okupati se odmah ujutro, umjesto umivanja. Po
raznim vjerovanjima sa raznih strana svijeta, hladna voda podie energiju u tijelu dok ju topla
sputa. U to sam se sam uvjerio vie puta. Nakon hladnoga kupanja imam osjeaj da mi krv kola
kroz ile puno bre no inae.
Ustajem oko 7.00 ujutro i odmah idem na kupanje. Nakon toga vjebam na obali.
Obavljam doruak i spremam stvari. ao mi je napustiti ovo mjesto. Mogao bi tu biti jo par
dana. Oko 8.20 kreem dalje. Stotinjak prvih metara ispred mene je spomenuta uzbrdica sa
dubokim ljunkom, gdje bicikl sam staje i na nizbrdici. Skidam prikolicu pa prvo nju guram taj
dio, zatim se vraam po bicikl. Montiram prikolicu nazad i nastavljam dalje. Dolazim da
Varadina. Malo lutam, ali se raspitujem i uskoro sam na pravom putu.

11

Na samom izlazu iz Varadina osjetim neko udno ponaanje prikolice. Okreem se iza i
uoavam da mi je rudo savijeno na sastavu sa prikolicom!!! Dok sam parkirao pored trgovakog
centra puklo je do kraja. Gledam i ne vjerujem. Taj dio sam ja vario i propalio cijev. Nakon toga,
brat popravlja iza mene, ali, oito ne najbolje. Razmiljam to u dalje. Izlazi neki majstor iz
trgovine. Odmah sam otiao do njega i pitao gdje bi to mogao zavariti u blizini. Upuuje me na
firmu Metal-al, koja je stotinjak metara dalje. On radi tamo. Bicikl kljuam a prikolicu guram do
tamo. Uao sam i odmah su se dva majstora uhvatili posla da to srede. Bilo ih je est ili sedam
majstora i svima je to bilo zanimljivo. Poeli su se raspitivati o putu i o svemu oko toga. Uskoro
su zavrili sa varenjem i bojanjem. Pitam ih koliko sam im duan ali oni odgovaraju da samo
idem i nek' mi je sretan put. Svaka im ast!
Nastavljam prema Sloveniji. Ne znam kada e granica jer nisam imao kartu Hrvatske.
Vidim kombi akovakih tablica i majstore koji rade struju pored ceste. Pitam njih da li znaju
koliko je do granice ali nisu znali. Odgovaraju mi da su iz akova a ja uzvraam da sam i ja.
Maem i nastavljam dalje.
Pored ceste ima umarak i ulaz u njega. Upravo sam planirao malo odmoriti i stajem
pored njega pojesti bananu i popiti vode. Koliina smea koja je izbacana iz auta svuda po
umarku me iznenadila i pomalo uzrujala. Ja znam da je puno jednostavnije samo baciti smee
u umu pa neka se netko drugi brine o tome i jednog dana skuplja za tobom. Kao da je teko
ostaviti to u autu i baciti u prvu kantu ili nedajboe odloiti na predvieno mjesto za reciklau.
To je jedna nuspojava od nametnutog nam konzumerizma, komformizma i kapitalizma. Ali tu i
kuni odgoj ima veliku ulogu. Razmislite malo kakav svijet za sobom ostavljate svojoj djeci.
Nedaleko iza toga nailazim na svjee bive ume...
Uskoro se nalazim ispred graninog prijelaza Zavr. Zaustavljam se na rampi. Policajac
se raspituje odakle i dokle idem i imam li novca uza sebe. Moda je pomislio da idem kloariti
okolo, ne znam. Odgovaram mu sve i on me puta dalje.

12

Prvi puta kroim biciklom izvan Hrvatske. Ulazim u Sloveniju i odmah mi se sve svia.
Stajem pored ceste u umu na odmor. S druge strane ceste tee rijeka Drava, koja mi djeluje
poprilino uska, ali ju nisam imao prilike dobro vidjeti zbog neravnog terena i vegetacije.
Jo su uvijek oko mene ravnice, livade, ume, njive. Sve mi djeluje pristojno i uredno.
Ispred mene je Ptuj. Ulazim u gradi i pokuavam pratiti putokaze za Slovensku Bistricu.
Odjednom nisam siguran da sam na pravom putu. Stajem ispred jedne trgovine i pitam enu za
put. Primjeujem da sam na krivom dijelu grada. Objanjava mi na slovenskom gdje trebam ii.
Kreem i jo usput zaustavljam jednog starog i sijedog biciklista i pitam za pravi smjer. Rekao je
da ga pratim do jednog dijela nakon kojega u znati sam. Usput priamo. Govori mi da ima 65
godina i da se esto vozi biciklom i da je danas napravio ve stotinjak kilometara. Ima dobru
trkaicu, minimalno stvari i odlinu formu za svoje godine. Dolazimo do raskrija i rastajemo se.
Nastavljam pravim putem za Slovensku Bistricu. Prolazim jedan dio puta i prometni
znak kojeg nisam dobro vidio niti sam shvatio to je na njemu. Prolazim oko kilometra i vidim da
mi ljudi blicaju i shvaam da sam na brzoj cesti. Okreem bicikl i idem nazad do raskrija. Vidim
da znak govori da je zabranjeno za bicikliste. Paralelno uz tu cestu ima prteni put. Idem tim
putem par kilometara i dolazim do naselja. Ispred jedne kue majstori neto betoniraju. Pitam
ih za smjer, ali ne znaju ni oni. Vidim da je ekipa iz Bosne. U sljedeem selu pitam jednu staricu
koja se nala usput te me ona upuuje. Moram priznati da do sada nisam najzadovoljniji sa
slovenskim putokazima.
Nakon nekoliko kilometara dolazim na glavniju cestu i skreem lijevo. Vidim brda ispred
sebe. Gotovo je s ravnim dijelom puta koji je trajao tri puta due nego to sam mislio da e
trajati. Prvi uspon poinje s minimalno 6%. Vozim u prvoj brzini 10 minuta. Dolazim na jo jedno
raskrije na putu. Idem lijevo gdje se put nastavlja na jo strmiju cestu prema gore. Dolazim do
vrha brda nakon vie minuta penjanja. Stajem uhvatiti zraka i popiti vode. Znam da je ispred
mene dobar spust i veselim mu se. Jurim niz prvu pravu dolu.
Pri veoj brzini od 50ak km/h, osjetim kako mi se prikolica lagano ljulja lijevo i desno i
lagano zanosi cijeli bicikl.
To je rezultat zanemarivanja nekih
stvari koje sam predvidio prije. Dio
koji stoji na biciklu i na koji se
prikljuuje prikolica je od aluminija.
Kroz njega je probuena rupa kroz
koju ide vijak od prikolice. Kao to
sam mislio da bi se moglo dogoditi,
rupe u aluminijskom dijelu su se
proirile to je rezultiralo ljuljanjem
prikolice. Znao sam da u to morati
rijeiti, ali nije jako hitno.

13

Najnaporniji dio na cijelom putu je oko Slovenske Bistrice. Kada vidim uzbrdicu od 6-8%
sretan sam, a kada naiem na uzbrdice od 14 ili 18% moram se psihiki pripremiti da osvojim
samo brdo koje je ispred mene. To je vrlo naporno i za mene i za bicikl. Ali, ako se popne
negdje; trebao bi se i spustiti, tako da je bilo zanimljivih jurnjava niz dolu. Vie se puta nisam
usudio voziti brzo koliko ide i malo sam prikoio zbog prikolice. Prolazim grad Slovenske
Konjice.
Brdima nikad kraja. Lagano razmiljam o mjestu za kampiranje. Vozam se sat vremena i
ne nalazim dijeli ume s dva do tri ravna kvadratna metra za ator. Jedva vozim. Iako mi je
kondicija u boljem stanju od prije puta, iscrpljen sam. Dolazim do mjesta Zree. Penjem se na
vrh brda i vidim da to nije pravi put. Pitam jednog ovjeka koji mi to potvruje. Na povratku na
glavni put zalazim u umarak, ali ne nalazim mjesto. Nastavljam dalje prema Velenju. I nedaleko
od Zrea nailazim na dio livade pored jedne kue. Stajem. Planirao sam pitati gazdu da dignem
ator na rubu livade. Viem: Gazda, Gazda, ali se nitko ne javlja. Budui da ne mogu vie dalje,
rairujem ator, jedem i idem spavati.

Preko noi sam imao

osjeaj kako spavam u uzgajalitu
ptica pjevica. Oko mene, sa svih
strana, pjevaju, a ja ih sluam
satima i uivam. Ne spavam
najbolje. Prevrem se po noi i
osjetim kako je ator s unutarnje
strane natopljen rosom, jer nisam
stavio atorsko krilo preko

14

spavaone. Ustajem u 6.15 i dorukujem. Nisam vjebao jer je sve mokro oko mene. Dok sam
pakirao stvari iz kue izlazi, pretpostavljam, gazdarica, ena srednjih godina. Ukratko sam
objasnio situaciju. Vidim da se ne ljuti i nije nita komentirala. Moda jer ne zna govoriti
hrvatski. Mahnula je, sjela u auto i otila.

Kreem oko 7.30. Nakon jednog kilometra vidim odlino mjesto za prenoiti. Pored
ceste, uz potok, u umi. Da sam barem znao dan ranije...
Na ovom dijelu puta blae su, ali due uzbrdice. Penjem se, uglavnom, u prvoj ili drugoj
brzini, polako i dugo. U jednom trenutku, na nizbrdici, vidim da idem 71 km/h. Prikolica je
poprilino tresla, ali je uskoro dolo brdo pa sam usporio na 7 km/h.
Danas je 19.05.2015. Kao to sam i planirao, danas dolazim u Velenje. Ispotovao sam
jedine vremenske rokove to sam si zadao.

Imam isprintane karte zamiljenog puta koje su poprilino ture i nisu mi pretjerano
koristile. Isprintao sam si i kartu Velenja da znam doi do neakinje Sake. Nalazim ju od prve i

15

pred zgradom sam u 10.00 sati. Odlazimo u stan gdje ona ivi s dekom Pemekom iz Poljske i
razgovaramo neko vrijeme. Nakon toga odlazimo u stan gdje ivi Nevenka, ena moga brata i
gdje u biti dok sam u Velenju. Bicikl kljuam u punoj prostoriji za bicikle, a bisage i prikolicu
diemo na etvrti kat. Raspremam se, tuiram i odlazimo do grada na ruak i obilazak.
Kasnije odlazimo na roendan od Mihe, Sakinog prijatelja, u jednu veliku i lijepu kuu
na vrhu nekog brda pored Velenja. Pogled je odlian. Pas Rex, njemaki ovar, oboava donositi
drvo koje mu bacimo 100 metara s brda. Vrlo zanimljiv multinacionalni tulum na kojemu se
govorilo slovenski, hrvatski, poljski i engleski (za srpski i njemaki nisam siguran)... Upoznajem
ekipu i svi su u najmanju ruku OK. Tulumarimo do 23.30 i putem do Velenja, dok nismo sili s
brda na glavnu cestu, prolijeemo u jakom desnom zavoju ravno. Vozaica (koju neemo
imenovati :) ) je mislila da je cesta ravno. Istina, tako je i djelovalo. Imali smo sree. Ispred nas
bila je cesta, sporedna i prestrma da bi se auto, sa zadnjom vuom, vratio gore u rikverc do
glavne ceste. Nakon 20-30 minuta, uspijeva nas 6-7 ljudi izgurati auto. Sve je super zavrilo.
Odlazimo jo na pivo na benzinsku pumpu i na spavanje. To je bio jedan zanimljiv dan...

Dobio sam sobu od neaka Leona, koji radi u Portorou. Spavam do 9.30. Ustajem i
vjebam. Nakon doruka odlazim s neakinjom u grad na kavu. Kasnije s biciklima obilazimo
jezera oko Velenja. Na jezeru nas kia tjera u ribiki dom na kavu. Sa terase promatramo
pljusak. Divim se prirodi oko Velenja.

kalsko jezero

16

Nakon odmora u stanu, skuplja se ekipa i oko 19.00 sati idemo u jamu pehovka.
Parkiramo auto. Hodamo nekoliko stotina metara uz stijene pored ceste i potok koji prolazi
razne kamene prepreke i kaskade. Poinje strmi uspon, uskim stazama kroz umu. Penjemo se
neko vrijeme i dolazimo do jame Pilanka. Malo ju razgledavamo. Ulazimo unutra, ali je relativno
mrano. Ubrzo nastavljamo s penjanjem i stiemo do jame pehovka.

jama pehovka

Veliki otvor u kamenu, pod kamenim svodom, krije veliku prostoriju koja ide u daljinu.
Krenuo sam istraivati malo u dubinu jame. Otiao sam nekoliko desetaka metara. Svijetla je
bilo sve manje a kamenje je bilo veliko. Nije me privlaila ideja o uganutoj nozi u divljini, na
brdu.Vratio sam se pored vatre i ekipe. To je bilo jedno vrlo zanimljivo druenje. Ponijeli smo
gitaru, dvije tarabuke i bongose (udaraki instrumenti), za pojest i popit (izmeu ostalog).
Zabavljali smo se satima. Albin, ovjek koji provodi puno vremena u umi i razumije se u biljke,
ima obiaj da svaki puta neto priprema od hrane na takvim mjestima. Ovoga puta smo uivali u
picama, sendviima, peenim bananama na keksu... Legenda krui da je pravio i torte u umi.
Nakon to sam ga upoznao, lako mi je povjerovati u to. On je jedan vrlo karizmatian lik.
U meuvremenu je pala kia i mrak. Odluujemo se na povratak do auta. Od nas petero
samo troje ima neko rasvijetno tijelo. Rasporedili smo se da prvi, zadnji i onaj u sredini ima
svijetlo. Ili smo polako dolje. Mislio sam da e to biti puno opasnije kada se budemo sputali
zbog strmine, kie i mraka, ali se uma orila od naeg smijeha. Bilo je vrlo zanimljivo... Sretno
smo stigli doma.

17

Narednih sam dana pratio prognozu i vidio da e biti kino vrijeme. Nisam htio voziti po
kii. Uostalom, bio sam ugoen kao kralj. ogorica Nevenka me napada da ostanem dugo. Kae
da ne smijem potroiti niti cent dok sam tamo. Imao sam svoju sobu, tablet, internet, gitaru,
bicikl, zanimljivosti u gradu i oko njega za obii, ekipu... Ukratko, puno vie nego to mi treba.
Nevenka radi u Gorenju do 15.00 sati svaki dan. Ja sam prijepodneva iskoritavao za
doruke, vjebe, sreivanje stana, koliko je to trebalo i povremeno sam skuhao ruak ili
popravio svjetlo...

Pogled iz stana u Velenju

Jedan dan odlazimo na kavu na jedno od brda

iznad grada. Gore ima vidikovac i stara kula odakle se vidi
skoro cijelo Velenje. Nastavljamo penjanje, a iznad kule,
gore u umi, u podnoju velike bukve, loimo vatru. Albin,
na umski kuhar, vadi iz torbe pribor za kavu i aj i
priprema isto. Kiica povremeno pada ali ne smeta jako.

18

Velenje

Raspitivao sam se tih dana za majstora koji mi moe napraviti onaj problematini dio za
prikolicu od eljeza. Jednu veer odlazimo negdje pored Velenja do Gulija, mlaeg ovjeka, koji
ima veliku bravarsku radionu. Objasnio sam mu to mi treba i on mi je to dobro napravio za sat
vremena i nije mi nita naplatio. Taj problem sam rijeio uz pomo dobrih ljudi.
Polako putam korijenje u Velenju. Nema mjesta dosadi (iako meni nikada nije
dosadno). Radi se svata. Jedan dan smo selili Sakinu prijateljicu Ivku u drugi stan, dok smo
neku drugu veer otili u Celje na 3D film u kino.
Pratim prognozu svaki dan. U Velenju mi je stvarno odlino, ali znam da sam preao tek
manji dio puta a ovaj ostatak puta me zove dalje.

19

Upoznajem Velenje koje je u pokrajini tajerskoj. Peti grad po veliini u Sloveniji, na 390
metara nadmorske visine. Grad ima besplatne autobuse koji voze po gradu, rijeku Paku koja
tee kroz grad, parkove, jezera, novo ureene etnice, pilje, puno brda, Gorenje, rudnik,
termoelektranu, razvrstavanje otpada, multivjersko i multinacionalno stanovnitvo koje ivi u
normalnom suivotu (koliko sam ja primjetio). Tamo kao da su ljudi puno manje zatupljeni
nametnutom mrnjom izmeu vjerskih i etnikih pripadnosti. Dok se u Retardiranoj naoj ljudi
jo kolju oko ustaa i pratizana od prije 60-70 godina... da ne spominjem noviju povijest. Vrlo
inteligentno i prosperitetno. A svi znamo da riba smrdi od glave...

rijeka Paka

20

Poprilino sam siguran da kreem na put u etvrtak 28.5.2015. Vrijeme se napokon

poboljava.
Dan prije polaska pokuavam u gradu nabaviti forinte, jer mi je za par dana cilj biti u
Maarskoj, ali ne nalazim forinte
nigdje u gradu. Saka me zove i kae
da e me pokupiti te idemo u
Logarsku dolinu. Ne znam niti gdje je
to niti to tamo ima. Pakiram stvari i
sreom uzimam dugu odjeu i
stavljam u ruksak. Idemo uz rijeku
Savinju prema Austrijskoj granici.
Cijela Slovenija izgleda super. Imam
osjeaj da kada bih stavio kameru na
auto i snimio put kroz Sloveniju; to bi
poslije bilo zanimljivo gledati.
Dolazimo na naplatnu kuicu na ulazu u Logarsku dolinu. Prizor koji vidim me fascinira.

Logarska dolina
Prolazimo autom dalje i parkiramo. Kreemo pjeice umskim putevima, pored brda i
potoka, ispod planinskih masiva, na ijim vrhovima snijeg odolijeva proljeu. To je sve sastavni
dio Kamniko - Savinjskih alpi. Definitivno jedan od najljepih mjesta koje sam vidio. Idemo
dalje i dolazimo ispod slapa Rinka. Sa svojih 105 metara je najvii slap u Sloveniji. Penjemo se na
jednu stijenu. Dok uivamo u pogledu, jedemo neto hrane to smo ponijeli. Jo malo obilazimo
okololicu.

21

slap Rinka

22

Na povratku za Velenje, usput stajemo na

rijeku Savinju. Uzvodno sam primjetio nekoliko izvora,
iz kojih brzo izvire voda i puni rijeku. Na obali
razvlaimo lealjku izmeu dva drveta i loimo vatru.
Odlazim do glenjeva u vodu i stojim minutu - dvije,
dok mi bol od hladne vode nije postala preneugodna,
nakon ega sam izaao. Albin ovaj puta pee picu. Ima
tavu sa poklopcem koju koristi kao peku. Uzima
kupovnu picu na koju stavlja jo neke trave to nalazi u
okolici. Nakon toga nam kuha kavu.

Saka

rijeka Savinja
23

Kasno popodne obavljam jo neke stvari u gradu prije sutranjeg puta i odlazim do
Sake na aj. Nisam stigao pripremiti stvari za put a legao sam u 1.30. Ujutro u.

Prola je i zadnja no od njih devet u Velenju. U jednu ruku mi je drago zbog nastavka
puta, a u drugu ruku nije zato to je ovdje fantastino. Ustajem u 7.20. Vjebam i dorukujem.
Nakon to sam spremio stvari, Saka i ja ih nosimo dolje. Sve stavljam na bicikl i prikljuujem
prikolicu. Odlazimo jo do grada na kavu. Prebacujem fotografije iz Slovenije kod prijateljice
Anite u uredu. Dolazi i Pemek na ispraaj. Pozdravljam se sa svima i nastavljam dalje.

Oko 11.00 sati odlazim pun pozitivnih dojmova. Odlino sam se proveo. Ovdje mi se sve
svia ali put zove dalje.

Lagana nervoza prije puta je nestala im sam krenuo.

Odmah prvi dan, ispred sebe imam najgori dio puta. Ovoga
puta guram bicikl na tri najstrmije uzbrdice. Tako tedim bicikl
a i meni je malo lake. Uivam u sputanju sa brda kada mi se
prikolica ne trese. Na jednoj nizbrdici postiem 75 km/h. Straha
nema, jer se cijela kompozicija kree u savrenoj putanji.
Prikolica se naginje kao bicikl i rasporeuje silu teu, tako da se
odlino ponaa u zavojima. Vraam se istim putem do
Slovenske Bistrice (fotografija lijevo), a nakon nje idem prema
Mariboru. Nedugo nakon Slovenske Bistrice mi je dosta puta za
danas.

24

okolica Slovenske Bistrice

U Velenju mi je Saka dala kartu Slovenije. Otkrio sam da je to odlian poklon. Na karti
vidim jezera, rijeke i potoke, te mogu bolje isplanirati gdje u noiti. Tako je i bilo. U mjestu
Zgornja Polskava skreem lijevo i traim mjesto za kamp, uz rjeicu Polskavu. Vozam se neko
vrijeme. Na kraju vidim livadu koja granii sa umom. Rjeica tee u umi. Kue su stotinjak
metara udaljene od mene. Livada mi djeluje kao privatno vlasnitvo, ali mi se vie neda traiti
mjesto. Danas sam preao oko 66 napornih kilometara i 101. brdo. Diem ator na rubu livade.

25

Uskoro do vidim da me iz dvorita

promatra stariji gospodin, koji kree prema
meni. Kada je stigao, pozdravljam ga i
objanjavam situaciju. Govorim da neu
ostavljati smee iza sebe. Djeluje mi
zainteresirano. Malo priamo. Dozvoljava
mi ostanak, pozdravlja me i odlazi.

Ipak se ne mogu samo tako rastati od

ekipe iz Velenja. Neakinja Saka je isto
biciklistiki avanturist i obila je svijeta. Danas je
u Mariboru imala predavanje o jednom svom
putu. Na povratku iz Maribora dolaze do mene
njih pet. Nevenka, Saka, Pemek, Anita i Albin.
Loimo vatru i peemo kobasice dok Albin pee
picu. Druili smo se jo 2-3 sata nakon ega oni
odlaze u Velenje a ja na spavanje.
umi rjeica i ptice pjevaju. Ustajem odlino raspoloen. Nakon vjebanja i doruka na
rjeici perem majicu i skupljam svijetlucavo kamenje. Prvo sam mislio da je netko istresao boju
ili ljokice, ali je ipak kamenje samo po sebi svijetlucavo. Odluujem da u iz svake zemlje
ponijeti pokoji zanimljivi kameni.

26

Prvih 15ak kilometara ide kao podmazano. Lutam kod Maribora traei put za Lenart.
Raspitujem se i krivo me upuuju. Nakon nekog vremena sam naao put. Prije Lenarta stajem
odmoriti na rjeicu Pesnicu.
Prije grada Donja Radgona, ujem kako su zadnji zupanici poeli proizvoditi neke
zvukove. Susretao sam se s tim i prije. Trebao bi ih promjeniti, ali mogu oni napraviti jo
kilometara. Najgore u tome je to to e mi zvuk ii na ivce.
Opet se susreem sa loim putokazima. Lutam u Gornjoj Radgoni. Nakon to sam pitao
smjer za Austriju, vraam se par kilometara. Ubrzo se nalazim na mostu preko rijeke Mure, koja
je na tom dijelu granica izmeu Slovenije i Austrije.

rijeka Mura
Ulazim u Austriju u grad Bad Radkerzburg. Zaustavljam se u gradu i razgledavam.
Planirao sam proi samo taj kratki dio jugoistone Austrije od nekoliko kilometara, koji je
"zabijen" u Sloveniju. Sve mi djeluje vrlo civilizirano i uredno. Pored ceste stajem gledati srne u
gateru.

27

Nakon
kilometra
dalje,
raspada mi se zadnja glava na biciklu.
Otegnuli su se zupanici i konusi na
osovini. Imao sam sree to nisam
izgubio kuglice. Parkiram ispred
jedne kue na travnjak u hladu i
skidam kota. Vidim da je osovina
savijena. Ostale stvari sam uspio
sastaviti i zategnuti bez adekvatnog
alata, da mi izdri do prvog servisa u
Murskoj Soboti u Sloveniji. Vidim,
neki mladi ljudi se nalaze u dvoritu. Pitam ih vode na engleskom. Toliko me razumiju i pune mi
kanister s vodom.
Nastavljam do prve umice
200 metara dalje. Skreem i
nalazim prikladan dio za ator u
visokoj travi, van pogleda sa ceste.
Nisam siguran smijem li noiti tako
na divlje, i zato je bolje da me nitko
ne vidi, ako ba ne mora. U
umarku su stabla hrasta, graba,
johe, javora...

Berem bazgu i pokuavam skuhati aj. Vidim da kuhalo slabo radi a ima plina. Dodue, i
prije je slabo radilo ali ne ovako. Rastavljam ga i vidim da ima smea u dizni kroz koju prolazi
plin. Skidam diznu i istim rupicu. Bio sam ugodno iznenaen kada sam ponovo upalio. Radilo je
duplo bolje nego kad je kuhalo bilo novo. Oito je da je bila tvorniki zatopana dizna.
Dok sam veerao, sluao sam mieve kako tre u visokoj travi. U daljini ujem fazane i
druge ptice. Odlazim na spavanje u 8.40.

Tokom noi sluam grebanje mia po atoru. Udarim rukom i on prestane... na

trenutak. Nakon nekog kratkog vremena, grebe opet. Ja opet udarim rukom po dnu atora a on
opet prestane. To je sve trajalo oko pola sata. Sada mi je to stvarno postalo sumnjivo. Nije mi
jasno zato mi toliko silno eli ui u ator. Grebanje je postalo agresivnije. U jednom trenutku
sam dobio viziju; "Mi je zatvoren u atoru!" Palim svjetiljku i pronalazim ga u kutu malog
atora. Kada sam ga posvijetlio, zavukao se ispod stvari u atoru. Smireno sam otkopao ator,
otvorio "vrata", oslobodio mu put, a on je za tri sekunde bio vani.

28

Bilo je udobno, jer sam ispod sebe imao debeli sloj visoke trave. Osjetim kako me
zateu lea, izgorena od sunca. Bilo je dionica koje sam vozio bez majice. Ustajem prije 7.00
sati. Sluam kako tutnje vojne vjebe negdje u daljini. Nakon mojih jutarnjih rituala u 8.30
kreem prema Murskoj Soboti.
Prelazim granicu i opet sam u Sloveniji. Bez problema prelazim taj ravni dio 15
kilometarskog puta. Raspitujem se za srevis. Upuuju me na servis Freerider. Dolazim tamo i
skidam zadnji kota na biciklu. Vidim, nekim udom sam doao na puknutoj osovini. Majstor
mijenja osovinu i zatee zupanike sa kljuem. Dok je popravljao, pitao sam ga za put prema
jezeru Balaton u Maarskoj. Imao sam svoj plan, ali on me je uputio na bolji put za Maarsku.
Na kraju mi uzima samo pet eura za osovinu, to mi djeluje kao tvornika cijena.
Prije grada Lendava stajem na groblje doliti vodu, odmoriti i raspitati se za put jo
jednom.
Kada sam doao u Sloveniju, razumio sam oko 5-10% jezika, a nakon 12-13 dana
provedenih sa Slovencima, razumio sam 70-80%. Primjetio sam da puno slovenaca razumije
hrvatski iako moda ne govore, dok rijetko koji hrvat razumije slovenski.
Ujutro, 30.05.2015., probudio sam se u Austriji, do 10.00 sati popravio bicikl u Sloveniji,
a u 13.00 sati prolazim tablu "Magyaroszag" iliti Maarsku granicu. Ovo mi je etvrta zemlja na
putovanju.
Odmah poslije granice, na benzinskoj
pumpi, kupujem kartu Maarske. Jedna od
radnica na pumpi zna govoriti engleski. Pitao
sam ju za put prema jezeru Balaton. Rekla mi
je da pratim cestu 75 ili putokaze za grad
Keszthely. Zahvaljujem i nastavljam dalje.
Zastajem u grad Lenti na pola sata. Parkiram
u hladu javora ispred zelenih stambenih
zgrada. Na klupi odmaram i jedem. Dan je
sunan i topao sa ponekim oblakom na
nebu. Ceste djeluju ravno premda brda ne
fali. Lagana su i duga.
Prije grada Bak, sa moje desne strane,
vidim zgodnu umu. Bilo je ve oko 17.00 sati
i vrijeme za parkiranje i odmor. Zalazim u
umu u potrazi za kampom. umska
vegetacija je slina kao u mojem kraju. Smee
je po umi svuda okolo. U blizini vidim mjesto
za kamp. Dok guram bicikl i prikolicu do
njega. Prelazim preko dijela gdje ima puno
razbijenog stakla. Sa strahom sam prevezao

29

dok je ispod guma krckalo staklo.

Sve su gume ostale itave. Oko
mene sve uka od suhog lia.
Vidim mieve kako tre. Prikolicu
sam koristio kao kuhinjski stoli za
dranje stvari. Skuhao sam rioto na
juer popravljenom kuhalu.

Bio je red i za kupanje. U situacijama kada ovjeku neto treba, a to nema, esto smisli
nain. Tako i ja. U nedostatku tua, jezera , rijeke ili mora, smislio sam nain kako se otuirati sa
1.1 litrom vode. U uturicu od 5.5 dl, sa bicikla, nalijem vode i polijem se cijeli. Malo se
nasapunam i sa drugom koliinom od 5.5 dl vode se isperem. Kada se nakon takvog kupanja
namaem ispod pazuha, osjeam se potpuno svjee, kao da sam se doma tuirao. Osjeam se
sretnim to mi je potrebno tako malo resursa da budem zadovoljan. I onda razmiljam o tome
kako se nezamislive koliine pitke vode troe na sve strane, a iste vode na planetu je svakim
danom sve manje zbog naeg ega, gluposti, nebrige ili nespretnosti. Ako Bog da, napisati u
knjigu samo o tim stvarima.
Prva no u Maarskoj je ispred mene. Odlazim na spavanje u 21 sat.

30

U 1.30 u noi ujem kako kia poinje padati. Prije spavanja nisam stavio atorsko krilo
na ator. Ustajem i stavljam ga da spavam u miru. Kia nastavlja padati cijelu no.
Ujutro u 7.30 ustajem i ne vjebam zbog mokroga tla. Za doruak jedem mesne
konzerve koje mi je, jo u Velenju prije puta, kupila ogorica Nevenka. Oko 8.30 nastavljam
prema Balatonu. Kia ne pada ali su ceste jo uvijek mokre.
Prolazim grad Pasca i dolazim do grada Zalaapati, koji je oko 12 kilometara zrane linije
udaljen od jugozapadnog dijela Balatona. Veselim se najveem jezeru u Maarskoj i u srednjoj
Evropi, sa duinom od 77 i irine 4-14 kilometara. Nedugo nakon ulaska u Zalaapati nailazim na
blokadu na cesti. Raspitujem se kod policajaca to se deava. Odravao se triatlon i na tom
dijelu ceste su vozili bicikle. Cesta bi trebala biti blokirana jo dva sata. Policajac govori, ako
imam kondicije, mogu ii preko mjesta Zalascany. To je 10ak kilometara na sjever, preko brda i
dolina i jo toliko nazad, da bi obiao nekoliko kilometra blokiranoga puta. Razmiljam to u...
Odluujem za obilazak blokiranog dijela ceste. Nije mi se dalo sjediti dva sata u kafiu ili na klupi
i ekati. Malo se kajem zbog
dugih uzbrdica na koje se
nikad popeti, ali tako sam
odabrao. Na povratku na jug,
opet
dolazim na istu
blokiranu cestu 2-3 kilometra
dalje. Ovoga puta trebam
ekati pola sata. Sjeo sam na
klupu na nekom malom trgu i
na suncu ekao da posljednji
biciklist proe. Kada se guva
razila, ja sam krenuo za
kolonom
biciklista.
Razmiljao sam kako bi bilo zanimljivo kada bi prestigao trkae na biciklima. Do sada sam bio
bri od 85% biciklista koje sam sretao u gradovima na putu. Ali, naravno, triatlonce u dobroj
fizikoj formi, na dobrim laganim biciklima, mogao sam samo pomisliti da ih obiem. Udaljavali
su se od mene. Imao sam sree. Cesta po kojoj je inae zabranjeno voziti bicikl je bila prohodna
za mene, zbog utrke. Samim time sam skratio lutanja po sporednim cestama.
Bicikl se ponaa dobro, osim to ujem zadnje zupanike. Razmiljam da ih promijenim
prvom prilikom. Ipak su na te zupanike i lanac djelovale velike sile po Sloveniji.
Maarske ceste uglavnom nisu jako loe, ali kada maari prometnim znakom kau da
pazi na kolotrage, oni to stvarno i misle!

31

Napokon
vidim
Balaton!
Moram priznati da stvarno
izgleda kao more. Kada
gledam jezero po duini, ne
vidim kraj. Jezero se u daljini
spaja sa plavetnilom neba. Na
povrini
vode
uivaju
jedriliari, veslai, labudovi,
bijele aplje, galebovi... Idem
putem koji vodi oko jezera.
Postoji biciklistika staza oko
cijelog jezera koja je duga oko
200 kilometara. Mene zanima
samo jug - jugoistona strana jezera. Oko Balatona ima puno gradova i mjesta koja u sebi
sadre rije Balaton, tipa; Balatonmariafurdo, Balatonbolgar, Balatonszentgyorgy i tome slino.
Stajem u jedan restoran na jezeru. Jedini sam gost. Naruujem picu i pivo a na televiziji
gledam rukometnu utakmicu na maarskom. Dopunjavam mobitel na terasi restorana.
Nadao sam se nekom dobrom divljem mjestu za kampiranje uz obalu, u osami. Nakon
15ak kilometara prijeenih oko jezera, primjetio sam takvo mjesto ne postoji. Sve je puno kua,
hotela, vikendica, riva, restorana, etalita, trstika... Bio sam lagano iscrpljen i bilo mi je dosta
vonje za danas. Putem, prije grada Balatonfenyves, nailazim na kamp. Ulazim i vidim da sve
izgleda pristojno. Travnjaci, bungalovi, tuevi, plaa, jezero... Dogovaram noenje za 10 eura za
jedan dan. Dobio sam dio travnjaka, izmeu dva bungalova, na kojemu sam digao ator. Kada
sam raspremio i sortirao
ator i stvari, odlazim na
kupanje. Mjesto je zgodno
za ulazak u vodu. Ima drveni
mol i ljestve. Jezero je
poprilino plitko oko kampa
i pijesak je na dnu. Prosjena
dubina jezera je 3,2 metra,
dok je najvea dubina 12,2
metra. Temperatura vode je
bila
19
stupnjeva
Celzijusevih taj dan.
Prvi puta u ivotu
noim u pravom kampu. Ima to svoje prednosti, ali sam ja poklonik osame. Kada sam se prijavio
u kamp, djelovao mi je poprilino prazan. U meuvremenu je dolo dosta turista. Veina
bungalova je bila puna. Kada je mrak pao, planirao sam odmah zaspati. Prvo je osoblje kampa
radilo neke poslove po kampu koje su buile i smetale mi. Kada su oni prestali raditi, oko 22.00
sata, zaspao sam.

32

Moji prvi susjedi, koji su smjeteni u bungalov pored mene, vraaju se sa pecanja u
jedan sat poslije ponoi. Tada je zavrilo moje spavanje. Poeli su raspremati opermu i lupati
vratima, opremom, stolicama koje su stalno kripile po ploicama pet metara od moje glave.
ujem, otvaraju pivo i pale cigarete. Do 3.00 sata sluam buku, pijanevanje, razgovor i smijanje
na, meni nepoznatom, njemakom jeziku. Ne znam to uiniti. Svjestan sam da je ovo turistiko
mjesto, gdje se ljudi pokuavaju zabaviti i odmoriti od svakodnevnice. Tako da mi je bilo glupo
ita i pokuati sugerirati direktno. Pokuao sam sa nekim indirektnim metodama pokazati da mi
idu na ivce. Glasno sam zijevao, ili sam se nakaljao tako da bi mogli jednostavno primijetiti da
mi idu na ivce. Nita nije pomoglo. Ve lagano revoltiran, ustajem u tri sata polije ponoi i
palim oint, jedan od dvijestotinjak na putu. Prolazim pored njih i pogledavam ih. Oni u dobrom
raspoloenju mene pozdravljaju i mau. Ja odzdravljam. Nastavljam proetati do plae. Vidim da
tu nema smisla nita poduzimati. Uskoro sam se vratio u ator. Taman kada pomislim da su se
smirili za spavanje, ujem otvaranje limenke piva ili paljenje cigarete... Nastavio sam ih sluati
do poslije 5.00 sati... Blaena osama!
Pretpostavljam da ste primijetili spomenute ointe. Pokuati u to u kratkim crtama
objasniti. Kroz ivot ste se sigurno susreli sa prevelikim brojem dezinformacija a da toga niste ni
svjesni. Svuda su oko nas. Vie desetljea smo bombardirani dezinformacijama kako je
marihuana (konoplja ili trava) tetna, da je put za teke droge, da su puai trave nesposobni
narkomani... Zato? E zato to novac upravlja svijetom, barem za sada. Od konoplje se mogu
napraviti tisue raznih proizvoda. Ako bi konoplja bila legalna, svatko bi si doma mogao posaditi
lijek za mnoge bolesti, sirovinu za biodizel, odjeu, graevinske materijale, hranu...
Korporacijama koje zarauju bilijone ( 1 000 000 000 000 X nekoliko ) godinje na tome to je to
ilegalno, nije nikakav problem potplatiti korumpljive politiare, koji e se zaloiti za to da se
konoplja zabrani. Dok je to ilegalno mi smo prisiljeni kupovati od korporacija njihove
patentirane proizvode koji truju zrak, vodu, tlo... u svrhu prebogaivanja ake ljudi iz sjene i
porobljavanja cijelog svijeta. Dok ti isti posjeduju i medije koji emitiraju sadraj koji im se
naredi. Evo samo jedan primjer razmiljanja radi; njemaki farmaceutski div Bayer planira kupiti
Monsanto (ameriki trovai planeta ve desetljeima) za 62 milijarde dolara, dok je proraun
hrvatske 19 milijardi dolara (po navodima nekih javnih medija). Uz toliki kapital mogu potplatiti
previe politiara koji kroje zakone kako njima pae. Tako da, dragi itatelju, vjeruj meni,
marihuana nije zlo. Konzumiram ju oko 16 godina i do sada nisam zavrio na nikakvim tekim
drogama, umobolnici, nekog ubio napuen ili sletio s ceste. Kada je nemam, nemam i dobro, a
kada imam trave ona mi ne smeta niti u jednom aspektu posla ili ivota. Osim to me mogu
33

uhapsiti plaeni roboti, koji za plau maltretiraju svoj narod. Osim toga, alkohol je neusporedivo
tetniji od trave ako se pretjeruje, znam iz iskustva. Vi sada imate priliku birati, vjerovati
nemoralnim psihopatama koji vide samo novac i mo ili meni. Toliko o tome. Hvala to
razmiljate svojom glavom.

Ustajem u 7.30. Odlazim

do obale i vjebam pored mola.
Cijeli kamp jo spava. Jedem,
spremam ator i stvari i
nastavljam putem oko jezera.
Prolazim puno dionica neravne
ceste. Nema jasnih putokaza,
zbog ega sam zalutao 20 puta.
Vidim kako glavna cesta ide
desno a manja ide ravno u slijepu
ulicu. Mislio sam da u moi proi
do glavne ali malo dalje. Vozim se
oko dva kilometra i na kraju nisam mogao prijei pruni prijelaz zbog reetki kroz koje mogu
samo pjeaci ili moda bicikl, ali bez prikolice. Jednostavnije mi je bilo vratiti se. Okreem se i
vraam do spomenutog raskrija i idem glavnom cestom.
Zaustavljam se u trgovinu po namirnice. Kupujem banane, okoladu, kruh, luk i mesnu
konzervu. Primjeujem da se u Maarskoj ne prodaju duhanski proizvodi u trgovinama, nego
imaju posebne tobbaco shopove, koji su slabo uoljivi, sa netransparentnim izlozima.
Prolazim pored puno
klupa i parkia uz Balaton.
Povremeno stajem odmoriti.
Ve sam spomenuo da je cijeli
pojas uz obalu natrpan sa
graevinama raznih namjena.
Posebno me oduevljavaju
male kuice i vikendice, kojih
ima u nezamislivim dizajnima.
Da pravim kuu, moda bi se
provozao tamo po ideju. Ima
od malih planinskih kuica,
drvenih baraka, malih dvoraca,
malih vila, dizajnerskih zdanja, kuica iz bajke... Nikada nisam vidio toliko lijepih malih kuica na
okupu. Mnoge se iznajmljuju. Ali naravno, ima i megalomanskih zdanja koji ljudi naprave da bi u
njima mogli biti pet dana godinje i hvaliti se svojim materijalnim uspjehom u ivotu.

34

Oko 14.00 sati dolazim u grad

Siofok, na sjeveroistoku Balatona. Prije
sam se raspitao i saznao da tamo postoji
majstor za bicikle. Nalazim radionu i
pokuavam se sporazumjeti sa majstorom
da mi promjeni lanac i zadnje zupanike.
Majstor zna malo njemakog i ne zna
engleski a ja se dobro koristim engleskim a
njemakog znam jako malo. Na kraju, kada
sam mu pokazao prstom na lanac i
zupanike i rekao: diese und diese neue,
onda je shvatio da trebam nove dijelove.
Sjeo je na motor i otiao kupiti potrebno,
dok sam ga ja ekao u kafiu pored
radione. Kada je stavio nove dijelove i
zavrio posao, naplatio mi je 1 800 forinti,
to je oko 45 kuna.
Uskoro poslije Siofok-a odlazim sa
Balatona, prema gradu Enying. Na karti
vidim da ima jezerce nedaleko iza grada,
koje mi nije na ruti, ali mi djeluje
zanimljivo za otii prenoiti. Raspitujem se
u Enyingu. Skoro se nitko ne slui sa engleskim jezikom, te sam primoran izvaditi kartu i prstom
pokazati jezero koje me zanima. Idem u pravom smjeru. Vidim jedan prteni put koji vodi negdje
prema jezeru sa glavne ceste. Skreem. Cesta je zavojita i ide nizbrdo. Nakon svakog zavoja je
cesta sve ua, loija i zarasla u visoku travu. Ve sam se spustio i nije bilo zgodno za okrenuti
moj leper tako da sam nastavljao dalje pa to god bilo. Na kraju nije vie bilo ceste, nikakve.
Bio sam u dnu kotline i logino je da je jezero tu negdje ali ga nisam vidio. Naao sam se izmeu
dvije oranice. Nije mi bilo druge nego nastaviti voziti, koliko sam to mogao. Iao sam po dnu
malog kanalia izmeu oranica. Zemlja je bila rahla to je oteavalo pedaliranje kao i struganje
prikolice po stranama kanalia. Par puta stajem iscrpljen. U jednom trenutku vidim konoplju
pored mojih nogu. Primjeujem
ju svuda okolo. Prvi puta to
vidim na takvom mjestu i u toj
koliini. Odmah mi se javi neka
sumnja da me netko promatra
ili nedajboe uva rasad
marihuane. Okreem se oko
sebe u laganoj zabrinutosti. I
onda mi logika proradi. Ostalo
je sjemena od prologodinje
etve industrijske konoplje. Bilo
mi je malo lake. Vozim dalje do
kraja oranice gdje poinje

35

visoka trava. Parkiram bicikl i pjeke traim jezero. Otkrio sam zarasli puteljak kroz visoku travu
i jezero na kraju puteljka. Vraam se po bicikl i proguravam ga kroz travu. Dolazim do jezera ali
do vode ne mogu jer je ikara 10 metara oko jezera.

Otvaram konzervu koju sam kupio usput, neznajui to sam kupio, jer pie na
maarskom. Vidim da su to fileki sa bijelim lukom. Bili su jako fini. Nakon veere se, pored
jezera, kupam u 1,1 litri vode. Opet uivam u minimalistikom troenju resursa. Vjerujem da
troim puno manje resursa ovako na putu nego kada sam doma i imam sve komocije urbanog
podruja. Kasnije mi je bilo ao to se nisam sjetio da od konoplje, koja je bila svuda oko nas
kao korov, napravim neku hranu...

36

Budi me temperatura u
atoru. Sunce je upeklo. Ustajem u
6.50. Volim prijelazna doba dana i
noi jer je tada najvie ptica aktivno i
pjevaju na sve strane. Prava
simfonija. Vjebam u kukuruzu.
Nakon doruka prouavam kartu,
spremam kamp i nastavljam dalje.
Prijepodne nisam nosio majicu jer je
bilo vrue. Vidim da ima normalni
put do glavne ceste. Juer sam
skrenuo prije tog puta i napatio se dok sam doao do jezera. U gradu Simontornya skreem za
grad Dunafoldvar. Kilometri prolaze dok sunce neumoljivo grije. Bicikl i forma su mi u odlinom
stanju iako mi je esti dan puta od zadnjeg odmora u Sloveniji.

Dolazim u Dunafoldvar, kroz koji tee rijeka Dunav, najvea evropska rijeka. Traim
mjesto u gradu gdje bih se mogao odmoriti pored Dunava i okupati se. Prolazim jednim
etalitem i parkiram na klupi u hladu. Sputam se dolje do Dunava i iza neke betonske
graevine se presvlaim u kupae gae. Prvi se puta u ivotu kupam u Dunavu. Voda je mutna a
struja me lako nosi dalje. Malo se brkam blizu obale. Ubrzo se penjem gore do bicikla, jedem i
odmaram. Obilazim malo etalite i vidim da su u Maarskoj kao i u Sloveniji, petokraka, srp i
eki i maral Tito je jo uvijek aktualna pojava po gradovima u obliku skulptura i spomenika.
Prolazim grad Solt. Pored puta stajem u hladu drvea. U daljini, preko livade, vidim
ovjeka, koji sa njemakim ovarom prilazi meni. Tada primjeujem kuu u daljini. Bio je to neki

37

sala. ovjek je doao po potu do potanskg sanduia koji je bio pored mene. Pozdravili smo
se. Psa sam pomazio nakon to je doao do mene da me ponjui.
Prije grada Kiskoros bilo mi je dosta vonje. Promatram okolicu u potrazi za
prenoitem. Lijevo od mene, u daljini, vidim trsku. Djeluje kao da je voda u blizini, premda je
na karti nije bilo ocrtano. Prvom prilikom skreem prema uoenom mjestu. Ugodno sam se
iznenadio. Bilo je jezero. Kao i prolo mjesto na kojemu sam kampirao, bilo je obraslo trskom i
aevima. Napravljeni su mali molovi do vode iji su prilazi podignuti kao pokretni mostovi i
zakljuani da se netko ne bi koristio. Parkirao sam se pored jezera u hladu tune vrbe. Nije mi
djelovalo kao da je voda za kupanje, te nisam forsirao isto. Kasnije na karti vidim da je to
nacionalni park Kiskunsagi.

U jezeru perem majicu, koja se brzo sui zbog toplog dana. Obilazim okolicu i nakon
branja bilja kuham aj od majine duice, stolisnika i bazge. U aj sam stavio i suhih kruaka,
koje sam ponio od doma za grickanje. Poslije veere je sunce bilo nisko iznad horizonta.
Iskoristio sam tu priliku za gledanje u sunce u koje je preporuljivo gledati prvi i zadnji sat dana.
Osobno sam radoznala osoba. Zanima me sve; od funkcije subatomskih estica, atoma,
molekula, tehike, znanosti, prirode, psihologije, parapsihologije, duhovnosti do funkcioniranja
cijeloga svemira i energija u njemu... Ponekad pratim to ima novo u svijetu mainstream
znanosti. esto vrlo zanimljivo i vrlo inteligentno smisle i otkriju stvari i injenice. Ali mislim da
je mainstrem znanost vrlo ograniena i monopolski opredijeljena. Oni spomenuti likovi iz sjene,
kojih vrlo mali broj posjeduje ogroman postotak svjetskog novca, financiraju istraivanja koja
prije svega slue njima a ne narodu. Kada netko otkrije jeftini i ekoloki izvor energije, lijek za
rak ili sistem gradnje koji nije u njihovoj abloni djelovanja.., biva ismijan, zatakan, ubijen ili
otkupe od njega patent koji nikada vie ne vidi svijetlo dana. Mi smo krojeni da razmiljamo
kako moramo imati vie i bolje od svih i kako je ovaj fiziki svijet jedino to postoji. Kupujemo

38

bezbroj nepotrebnih stvari, jer emo biti kao sretni s tim svim. Za iju se proizvodnju koriste
enormne koliine energije (neekoloki dobivene) i resursa, koje se na kraju bacaju u planine
toksinog otpada, koji nas sve truje. Gradimo si dvorce a treba nam 50 kvadrata da imamo sve
to nam treba. U ovakvim situacijama, kao to je ovo putovanje, ovjek vidi koliko mu je malo
potrebno da bude sretan. Naravno, ako je ovjek skroman. Ima jedna mudra koja kae: "Ako
nisi sretan sa malo, nee biti ni sa puno!" Srea je u tebi a ne u stvarima oko tebe.
Doivio sam fascinantan primjer u ivotu, kada sam sam sebi odblokirao uklijeten
lakat, koji me je patio vie od mjesec dana. Koristio sam svoju kompilaciju "neznanstvenih"
metoda. Sastojale su se od raznih vizualizacija, koncentracija na uklijeteno mjesto i prelazaka
rukom preko lakta, da probijem energetsku blokadu. U jednom sam trenutku osjetio toplinu u
laktu. Sutra dan sam se probudio sa 90% manje boli... Znam vie ljudi koji bi na to rekli:
"Nemogue!"
Uvjeren sam da gledanje u sunce pomae u psiho-fiziko-energetskom poboljanju
tijela. Nakon gledanja u sunce malo mirim i autosugestijom radim na energetskom protoku
kroz mene. Meditiram. Nakon toga sam si izmasirao noge, oprao se na molu i otiao spavati oko
21.00 sat.

Pogledavam u strop atora i vidim da je svanulo. U 6.30 ustajem. Obavljam jutarnje

rituale. Danas mi je plan doi u Suboticu u Srbiji, kod gospoe Milke, kojoj sam uvao kuu dok
je ivjela pored akova.
Oko 8.00 sati kreem dalje. Ujutro je sunano ali nije jako vrue. Prolazim grad Kiskoros.
Nakon njega, desetak kilometara dalje, u centru Soldvadkert-a stajem na klupu pored kole
odmoriti i doliti vode u kanister. Pored klupe je slavina sa hladnom vodom. Pravo je osvjeenje,
poto je sunce ve dobro
zagrijalo. Drago mi je to nisam
znao kolike su temperature tih
dana, mislim da bi mi bilo tee
nego to je bilo. Idem putem i
pjevam kao da me nitko ne uje,
to se i nadam.
U
jednom
mjestu
stanem i pitam stariju gospou
za put. Pokae mi rukom smjer.
Govori neto i shvaam da me
pita odakle sam. Prvo sam joj
rekao Hrvatska, nije me shvatila, kao niti kada sam rekao Kroatien na njemakom, kao ni
Croatia na engleskom. Gledam i ne vjerujem da ne zna niti za jedan navedeni naziv susjedne joj
drave. Razmiljam i sjetim se emisije na radiju za maarske manjine, gdje kau, izmeu
ostalog, "Horvat radio". Kada sam rekao "Horvat" onda je shvatila. Nasmijala se, pozdravila i
produila svojim putem. Maarski naziv za Hrvatsku je Horvatorszag.

39

Iza mene je i grad Kiskunhalas. Uz put vidim nasade paulovnije, najbre rastue drvo na
svijetu (barem tako kau), od kojega se moe napraviti skoro sve to se od drveta pravi. Uz
kanale i cestu primjeujem
konoplju, to mi je vrlo
neobino jer u mojem kraju
toga nema. Ali ne vidim
posijane njive sa konopljom. U
selima usput vidim sreene
male kuice i lijepe okunice.
Napredujem dobro. Od grada
Tompa pa do srpske granice je
dva kilometra i kolona kamiona.
Oko 14.00 sati sam na
graninom prijelazu Kelebija.
Napokon ljudi koje razumijem!
Izlazim iz Evropske unije. Policajac na granici se raspituje tko sam i gdje idem. Kada sam mu
objasnio, vratio mi je dokumente i zaelio sretan put.

Prije ulaza u
Suboticu osjetim praznu
gumu
na
biciklu,
naravno zadnju. Parkirao
sam ispred jedne kue
na
travnjak.
Otkopavam prikolicu i
skidam kota koji je
ispod bisaga. Malo je
nezgodno za doi do
njega.
Kada
sam
pokrpao gumu i krenuo
vraati kota, primjetio
sam da mi je guma
predebela i da moram skinuti jednu gumicu sa konice da vratim kota. to je pomalo
nespretan posao. Naredio sam sve i nastavio u Suboticu.
Raspitujem se po gradu za kvart Aleksandrovo. Jednom prilikom sam gledao na kartu i
jedan mlai tip je sam doao do mene i ponudio pomo. Kod Milke sam u 15.30. Ovdje
planiram prespavati jednu no a sljedeu na jezeru Pali, koje je pored Subotice. Raspremam
stvari i perem jedan dio odjee. Odlazim sa Nevenkom, kerkom Milkinom, u trgovaki centar
razmijeniti novce i u nabavu hrane za put. Kasnije se druimo u kui a Milka i Nevenka mi
pokazuju svoje rukotvorine koje su vrlo zanimljive i matovite. Priamo do 23.30 i odlazimo na
spavanje. Nisam spavao na mekanom leaju od Velenja. Ba mi godi.

40

Maak ujutro skae na mene i budi me. Malo se igram s njim. Ustajem i vjebam prije
7.00 sati. Nakon doruka pijemo kavu i razgovaramo. U 11.00 sati odlazim do grada gradskim
autobusom starim 20-30 godina. U gradu kupujem kartu Srbije i nastavak za pumpanje
francuskog ventila. Obilazim centar grada. Svia mi se. Ima dosta starih zgrada koje su u super
stanju. Pretpostavljam da je najljepa "Gradska
kua" (fotografija lijevo). Svojedobno sam vidio
fotografije napravljene u toj "kui" i moram priznati
da je pravo remek djelo. Ispred, na trgu je velika
nova fontana, koja izgleda vrlo zanimljivo. Ima
parkova i ljubaznih ljudi. Vraam se kod Milke i u
14.00 sati ruamo.
Na vremenskoj prognozi postoji mogunost
kie. Ne obazirem se puno na to. Planiram obii
jezero Pali i nakon toga krenuti na jug. U 15.00 sati
kreem kroz grad i na Pali. U gradu me zaustavlja
stariji par na biciklima. Ve sam ih proao za desetak
metara kada sam stao. Pitaju me na engleskom
odakle sam. Odgovaram da sam iz hrvatske. Nisu me
dobro uli pa sam morao ponoviti malo glasnije. Na
ulici je bilo puno ljudi. Moram priznati da sam
pomalo pogledavao dali me netko poprijeko gleda.
Oko sebe sam primjetio samo normalne ljude.
Nikoga ta izjava nije niti dotaknula u negativnom smislu, koliko sam ja primjetio.
Ne mogu a da se ne dotaknem te teme. Primjetio sam da neki ljudi jo uvijek ive u ratu
koji je proao prije 20 godina. Volio bih da ljudi shvate da je narode posvaalo par ljudi kojima
je u interesu da se ratuje jer zarauju nezamislive novce ili upranjuju svoje poremeene
nagone za ubojstvima. Kau da se u svijetu godinje potroi pet puta vie novca na ratove nego
to treba da se nahrane SVI gladni svijeta. Ne mrzi ti srbina, muslimana, crnca, pedera, muko,
ensko... zato to ih sam po sebi mrzi nego zato to si nauen mrziti. A sada se zapitajte koga
mrzite i tko vas je nauio mrziti. Roditelji koji mrze ili psihopati na televiziji, koji su mrnjom
zatrovali narod. A narod ko' narod, guta to mu se srevira. Ukratko: mrziti e dobrog i
potenog ovjeka zato to je srbin (ili to ve) a potovati laljivog prevaranta i lopova koji se
epuri okolo kao "hrvatina" ili "katolik" ili "domoljub". No, thanks. Proispitajte svoja uvjerenja.
U mjestu Pali skreem desno prema istoimenom jezeru. Vrlo lijepo mjesto. Prilaz do
jezera ide kroz redove drvea i elitni dio u okolici Subotice, koliko sam shvatio. Na jezeru ima
restorana, kafia, parobrod i zanimljivih graevina. Staza vodi oko cijelog jezera. Prvo malo
razgledavam na pici i odmaram na klupi. Kasnije kreem u potragu za mjestom za kampiranje.
Idem na sjevero-zapadni dio jezera koji nije elitan. Prolazim jedan dobar dio puta i sve su
vikendice do samog jezera. Nema lijepih ravnih dijelova gdje bi mogao namontirati ator.
Nalazim jedan izbetonirani dio do same vode, ispred vikendice u kojoj nije bilo nikoga. Nije mi
se dalo vie traiti. Razgledao sam okolinu i tu odluio oformiti kamp.

41

Kuhao sam orbu od slanine, luka, krompira, karfiola i gljiva. Ispala je odlina. Nakon to
sam jeo, vidim maku blizu mene. Okotila je nedavno. Vidim kako joj vjese sise i da hrani mlade.
Imao sam ostatke od slanine koje sam joj bacio to je odmah zgrabila. Nisam ju mogao dozvati.
Dok sam sortirao stvari od veere, primjeujem da su mi obje strane bisaga pukle i da se
dre na jednom malom dijelu platna. To nikako nije bio prizor koji me je oduevio. Odmah sam
znao da u se morati vratiti kod
Milke i to popraviti. Ne znam
kada je to poelo pucati, ali
moram priznati da su biciklistike
staze
u
Subotici
malo
neprijateljski nastrojene prema
biciklima, pogotovo natovarenim.
Deavalo mi se da u vonji gledam
negdje pored i onda me iznenadi
rupetina ili rubnjak "user
unfriendly" i cijeli bicikl i prikolica
poskoi.
Na dobroj sam poziciji i rijetko tko proe kraj mene. Promatram veslae kako treniraju,
dok se trener vozi u motornom amcu i na megafon im govori to i kako. Ima galebova, aplji i
ostalih ptica. Iz atora promatram nutriju i ptice kako odlaze na spavanje. Kada je pala no, prvi
puta primjeujem da sam se utaborio ispod rasvjetnog stupa.
U 23.00 sata kree puhati vjetar. Ustajem se i bolje nareujem nezakucano atorsko
krilo na betonu. Dan ili dva prije je bio pun mjesec. I ovu no obasjava pola povrine vjetrom
uzburkanog Palia. Valovi zapljuskuju najdonju betonsku plou. Ne mogu spavati. Jo neko
vrijeme gledam mjeseinu i valove...

42

Budim se u 5.30. Vjetar pue istim intenzitetom cijelu no. Ustajem oko 6.20. Malo je
hladno za vjebanje zbog sjeverca, pa odmah jedem. Ni slaganje atora nije bilo jednostavno.
Prije puta sam svezao bisage sa pagom da izdre do Milke. Ispred njezine kue sam prije 9.00
sati. Kada sam parkirao ispred kue osjetio sam praznu gumu. Tako da sam imao dva posla za
obaviti. Prvo krpam gumu i vidim da je i drugi puta pukla do bica, a bice su prekrivene
zatitnom gumom. Nije mi jasno. Bisage sam skinuo i ispraznio. Milka mi daje dva komada
gurtne, koje sam privrstio na bisage sa builicom i vijcima. Sreom pa Milka ima alata. Kroz
neko vrijeme sve to popravljam i nastavljam dalje.
Po gradu i van njega viam puno elektrinih bicikala, raznih vrsta. Veina njih izgleda
poprilino smijeno, ali idu.
Poslije Subotice, na cesti, ponovo
osjetim puknutu gumu. Gledam i ne vjerujem.
Hoe li danas biti cijeli dan takav, upitao sam
se. Nita, parkiram, skidam prikolicu, paknu
sa konice, kota. Krpam gumu koja je opet
pukla do bica. Sve to sastavljam i nastavljam
dalje.

Prije Bake Topole se zaustavljam na

jezeru. Zgodno je jezero. Ima posaenog
cvijea okolo. Nakon kratkog odmora i
umivanja nastavljam dalje. Nakon 5-6
kilometara, u mjestu Baja, pored biciklistike
staze uoavam vinje i dud. Nisam mogao
odoliti i zaustavio sam se. Uivao sam u finim
okusima dok se nisam zasitio.

Sunce je bilo nemilosrdno i dan vru. Primjeujem plikove na desnoj izgorenoj

nadkoljenici. Bilo ih je podosta ali mi nisu smetali.

43

U jednom mjestu nailazim na pekaru i klupe u hladu ispred pekare. Nisam neko vrijeme
jeo pekarske proizvode osim kruha. Prijali si mi pa sam se vratio po drugu turu. ujem da dosta
stanovnitva govori maarski. Opskrbio sam se sa kruhom i vodom u pekari.
Cijeli dan imam povoljan vjetar sa sjevera. to mi odgovara jer se kreem prema jugu i
imam dodatni pogon. Stalno sam iao 25-35 km/h, ponekad i bre. Brda uglavnom nije bilo.
Karta Srbije, koju sam kupio, je u veem mjerilu nego karte dosadanjih zemalja. Unato
nadprosjenoj brzini, inilo mi se da idem sporo kada sam pratio kartu.
Uz put sam naiao na nekoliko velikih divljih odlagalita smea koja su ruglo za cijeli
kraj.
Razmiljam putem, ii za Bosnu ili ne. To mi je bilo u planu, ako bude kondicije, zdravlja,
opreme, vermenskih prilika i novca. Imao sam sve to ali nisam imao previe volje. Danas je
05.06.2015. to je i 21. dan kako sam krenuo od doma. Bilo mi je lagano dosta putovanja.
Pomislio sam jo na brda koja bi morao prei i na to da sam sredio bicikl. Nisam htio vie niti
bicikl maltretirati. Sada je sreen do daljnjeg. Odluio sam da ne idem preko Bosne nego preko
Bake Palanke i Iloka, prema akovu.
12 kilometara nakon grada Kula, prolazim Savino selo i vidim "Mali kanal". Kanal koji mi
ne djeluje mali. irine je oko 30 metara. Ve sam proao skretanje za njega i poeo se penjati na
most. Tek je prolo 16.00 sati, a na karti nisam vidio neku vodu uskoro. Na mostu sam odluio
da u ovdje noiti. Okreem se i vraam pored kanala. U blizini mene je ue dva kanala iste
irine.

44

ator je na suncu ali imam hladovinu od trske na molu, odmah ispod atora. Mol se
pokazao kao odlino skrovite od ege. Odlazim na kupanje. Voda je dobra. Kasnije se na molu
izleavam, grickam grickalice, rjeavam krialjke, prouavam karte, piem zabiljeke,
fotografiram gazivode i drijemam. Prvi puta primjeujem da ima komaraca ali ih nema puno.
Ispred mene se pravocrtno protee
kanal vie od 12 kilometara. Ide na jug jugoistok. Na njegovom obzoru vidim obrise
Fruke gore. Iza mene, preko kanala, stoji
most od eljeza. Zvuk koji se uje kada auto,
kamion ili traktor prolaze, mogli bi usporediti
da netko baca metalnu burad po limenom
krovu. To je bila buka.
Dok sam odmarao, prolazi ribi od
svojih 55 godina. Gleda prikolicu i opremu. Svata ga je zanimalo. Razgovaramo, a on na kraju
kae: "Lepo!" i odlazi. Nakon toga, oko 21.30, odlazim na spavanje. Tokom noi ujem rafale iz
automatske puke u daljini...

Otvaram oi. Kroz ator vidim da je sunce iznad obzora. U 5.30 dolazi ribi sa golfom i
odlazi na mol ispod atora. Ja ustajem uskoro. Vjebam i jedem. Malo razgovaram sa novim
susjedom i spremam stvari. Na putu sam u 7.20. Prema granici je sve ravnica i nema vjetra.

45

Sunce grije. Imam malo vode ali ne stajem doliti, nego tedim. Nisam vidio nikakvu
slavinu pored puta a nije mi se dalo stajati i pitati po kuama.

U 9.50 prolazim granicu. Nakon 19 dana ponovo ulazim u Hrvatsku. Ulazim u Ilok,
najistoniji grad u Hrvatskoj. Odmah me eka uspon od 10% i zavoji do centra Iloka. Gore, na
klupi, stajem odmoriti pored starih zidina. Vidim da jedan majstor radi na restauraciji zidina.
Odlazim do njega i pitam ga jel ima gdje vode da si nadopunim. Odvodi me do ahta gdje ima
slavina. Jo malo odmaram na klupi. Prolazi grupa starijih turista iz njemake. Jedan od njih
zagleda prikolicu i pohvaljuje ju. Kasnije obilazim dvorac Odescalchi. Slikam njega i okolicu.
Dobar je pogled iz dvorita dvorca. Vidi se Dunav, njegovi rukavci i Baka Palanka.

Planirao sam jo jednu no prenoiti uz Dunav, ako naem zanimljivu lokaciju negdje
pored puta.Cijeli taj dio puta prema Vukovaru je naporan sa puno brda i zavoja. Stajem u
arengradu umoiti noge u Dunav i umiti se. Patim se sa brdima sve do Vukovara. Kada sam
doao u Vukovar znao sam da neu vie nigdje noiti, nego u upeti i doi doma.

46

Stajem kod vodotornja opaliti koju fotografiju i diviti se

izreetanom betonskom divu, koji stoji pored mene.
Vodotoranj je visok 50 metara a sagraen 1968.g. U to vrijeme,
s kapacitetom rezervoara od 2.200 kubnih metara, bio je meu
najveim graevinama te vrste u Europi. U domovinskom ratu
je pogoen sa vie od 600 projektila.
Prije Vukovarske luke, stajem u restoran na Dunavu, na
evape i pivo. Terasa je puna starijih ljudi. Atmosfera je dobra.
uje se smijeh a neki parovi i pleu. Pored nas prolazi plavobijeli rijeni kruzer i gliseri.

Nakon objeda, oko

16.00 sati, nastavljam prema
Vinkovcima. Na izlasku iz
Vukovara
stajem
nadopumpati
gumu.
Kilometar nakon toga puca.
Stajem i obavljam sve
potrebne procedure da mogu
nastaviti doma. Prolazim
Vinkovce, Ivankovo i Voince.
Na
poetku
Starih
Mikanovaca mi ponovo puca guma. Stajem na upriji ispred jedne kue i krpam. Svako krpanje
ili izmjena gume mi oduzme 20-30 minuta zbog svih stvari koje mi smetaju. Dolazi gazda kue i
pita jel' treba pomo. Odgovaram da ne treba. Priali smo dok nisam nastavio dalje. Proao sam
koji kilometar kada sam opet primjetio praznu gumu. Nisam mogao vjerovati. Lagano
revoltiran, uputio sam biciklu nekoliko runih rijei, na glas, na ulici. Ovaj puta sam krpao pored
ceste i kanala, na travnjaku, ispred jedne kue. Dok sam krpao gumu, u kuu, ispred koje sam
bio, dolazili su gosti. U kui je bio krizmenik.

U Mikanovcima sam ve
preko sat vremena. Gledam kako bi
me mogla no uhvatiti a guma mi
neda dalje. Jo uvijek ne razumijem
to se to deava. Svaki puta puca do
bica koje su prekrivene zatitnom
gumom-plastikom. Moda bi mogli
pogoditi to mi se desilo na izlasku
iz Starih Mikanovaca.? Da, pukla mi
je guma. Moram priznati da sam

47

poludio. Prvo sam bacio bicikl pored ceste i psovao pet minuta, glasno. Ako ga taj dan nisam
zapalio, mislim da neu nikada. U etiri sata mi je pukla ETIRI puta. Zastraujue. Nakon tjedan
dana sam shvatio da mi je "zatitna guma" koja stoji na bicama, rezala gumu... Da sam to prije
znao, na cijelom putu bi mi pukla samo jednom, a ne sedam puta u zadnjih par dana. Iznenaen
sam to to nisam prije shvatio. Tako da za drugi put znam jo jedan neophodni rezervni dio za
ponijeti.
Imao sam ponude od prijatelja da dou po mene autom, ali sam ih odbio. Makar gurao
bicikl zadnjih 15 kilometara, dovesti u ga sam, tamo odakle sam krenuo.
Dalje vozim kao po jajima. Sretan sam svaki kilometar koji nije pukla. Morao sam se
truditi da se sa ovoga najboljega iskustva u mojem ivotu ne vratim preljut. Jo ne vjerujem
kakav dan. Pribliavam se akovu a sunce je ve dotaklo horizont. Taj dan sam napravio oko
140 kilometara u 13 sati puta. U 20.30, u gradu me doekao fini miris lipa kojeg osjetim prvi
puta te sezone...

48

Rezime
Ako ne raunamo zadnji dio zadnjeg dana puta, oduevljen sam cijelim putem. Proao
sam oko 1300 kilometara kroz pet zemalja. Vidio sam minimalno 44 grada, predivnih krajolika i
prirodnih ljepota. Kampirao po umama, jezerima i rijekama. Upoznao vie dobrih ljudi. Na
hranu, pie i rezervne dijelove sam potroio samo oko 100 eura u 22 dana puta. Vratio sam se
sa tri kile manje, ali sa jednim velikim i pozitivnim iskustvom koje u pamtiti cijeli ivot. I kao to
bi rekao Kiki, sa poetka putopisa: " Ne bi prodao to iskustvo za 10 puta vee novce od
uloenih." Na ovakvom vam putu i ne treba puno novca, ako imate od prije pripremljen bicikl,
opremu, znate kampirati i sami si skuhati.
Strah je jedan od najgorih neprijatelja ovjeanstva. Osim to se razbolimo od njega i
doivljavamo razne nelagode, tu jo i proputamo ivot koji je pored nas, kojeg se bojimo
uhvatiti. Glavni izvor straha su mediji i ljudi koji su zatrovani sa njima. Ugasite televizore, radite
na sebi i proirujte svoje znanje i sposobnosti dokle god ste ivi. Svaki dan napravite neto ega
vas je strah i uvjerite se da to nije tako strano kao to se to ini u vaoj glavi. Kada se rijeite
straha poinjete uiti a znanje vam daje mo i kontrolu nad vaim ivotom. I na kraju, da
citiram, meni nepoznatog autora i reenicu koje se osobno esto sjetim: "Ui kao da e ivjeti
zauvijek a ivi kao da e umrijeti sutra!"

49

Zahvale
Najprije bih se zahvalio svim ljudima koji su mi donirali dio materijala i pomogli
napraviti prikolicu, bez kojih te prikolice ne bi bilo. To su: Zoran upani - Brada u ijoj radioni je
napravljena veina prikolice, Zvonimir Abramovi - Abram koji mi je napravio vile za prikolicu
bolje od tvornikih, Vlatko Bellian, Mario upani, Kruno Slikovi i Vedran Poljak.
Zahvalio bi se sponzorima koji su mi pomogli da opremim bicikl prije puta, kupim
potreptine i ponesem novca na put. Za to su zasluni Slavica Bellian, Veronika Bonjak i Ozren
Andri.
Kao sponzoru koji mi je uruio 6 kvalitetnih majica, GoPro kameru i neto novca,
zahvalio bi se Extreme sportu iz Zagreba i Mariju Krajinoviu koji mi je to omoguio.
Puno se zahvaljujem ljudima koji su potroili svog vremena, truda, materijala i znanja da
mi besplatno pomognu u nevoljama na putu, a to su: radnici u Metal-al Varadin - koji su mi
zavarili rudo na prikolici, Silvio Golavek - Guli majstor koji mi je pored Velenja napravio
prikljuak za prikolicu, bike shop Freerider u Murskoj Soboti gdje mi majstor ne naplauje rad
na biciklu nego samo dijelove.
Najljepa hvala svim ljudima koji su me ugostili i vie nego lijepo. A to su: Zoran Gaa Zoki i Vedrana Zajec, moji Varadinski udomitelji koji su me osuili i nahranili. ogorica Nevenka
Bellian, koja mi je nesebino ustupila stan i sve zamislive komocije u Velenju. Veliko hvala su
zasluili i neakinja Aleksandra Bellian - Saka, njezin momak Przemek Duszynski - Pemek i
Anita Rami, to su me vodali okolo dok sam bio u Velenju i pokazali mi puno prirodnih ljepota i
znamenitosti.
Hvala Kristijanu Sabljiu - Kikiju na podijeljenim iskustvima zbog kojih sam imao vie
elana za ovaj pothvat.
Na knjievnim savjetima, kojih se nisam previe drao, jer bi morao napisati sve
ponovo, zahvaljujem Dominiku Bariiu
Hvala i onima, koji se razumiju u knjievnost i koje ovo nesintaktiko, nestilistiko i
nesemantiko djelo nije uzrujalo :)

Autor teksta
Aleksandar Bellian

Autori fotografija
Aleksandar Bellian i Aleksandra Bellian

50