SVEUILITE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET DRUBE ISUSOVE

STUDIJ RELIGIJSKIH ZNANOSTI
SEMINAR

EKUMENSKI NESPORAZUM IZMEU KATOLIKE

CRKVE I ASIRSKE CRKVE ISTOKA

Zagreb, 2013 g.

Student: Josip Sveti

Sadraj
1

Uvod................................................................................................................. 3

Tko su Asirci?................................................................................................... 4

2.1

Asirska povijesna drava........................................................................... 5

2.2

Asirska predkranska religija....................................................................6

Nastanak Asirske crkve Istoka i povijest nesporazuma....................................6

3.1

Asirska crkva Istoka................................................................................... 6

3.2

Povijesni i dogmatsko-teoloki kontekst....................................................8

3.3

Predefeka situacija i efeki koncil.............................................................9

3.3.1

Aleksandrijska kola..........................................................................10

3.3.2

Antiohijska kola................................................................................ 10

3.3.3

Sukob izmeu dvije kole..................................................................10

3.3.4

Pitanja nakon koncila u Efezu............................................................11

Zajednika izjava........................................................................................... 12

Zakljuak........................................................................................................ 14

Literatura:...................................................................................................... 16

Uvod

U ovom radu pokuat emo donekle pribliiti problematiku jednog viestoljetnog

ekumenskog nesporazuma. Za razumjevanje povijesne sitacije na poetku rada dane su neke
osnovne napomene o asirskoj povijesti. Sloenost situacije u prvim stoljeima zahtjeva
sagledavanje iz vie perspektiva a to sagledavanje je centralni dio rada. Pri ovome treba cijelo
vrijeme imati na umu da je problem kojim se bavimo u ovom radu kristoloki tj. govor o dvije
naravi u Isusu Kristu. Pri tome treba imati u vidu da u vrijeme nastanka ovog nesporazuma ne
postoji do kraja razvijena kristologija ve je to vrijeme nastanka kristoloke dogme o
hipostatskoj uniji koja e kasnije biti definirana. Izvodi iz Izjave1 doneseni su na kraju rada
kao svojevrsan saetak nastanka problema i kao rijeenje nesporazuma. Skrenuo bih panju na
potekoe sa literaturom na hrvatskom jeziku koje susreemo pri bavljenju ovom tematikom
koja je malo zastupljena na naem jeziku. Prilikom pisanja ovog rada koritena je literatura
dostupna na hrvatskom jeziku te tekstovi prisutni na internetu. Ovi tekstovi zahtjevaju kritiko
i paljivo iitavanje kako bi bar donekle mogli neto sigurno govoriti o povijesti asirskog
naroda, drave i crkve. Tekstovi na koje sam naiao ostavljaju mnogo prostora za neprecizno
tumaenje situacija u prvim stoljeima kranskog razvoja Asirske crkve. Neki tekstovi koje
susreemo na internetu (a dolaze iz asirskih izvora) ponekad dijeluju pomalo tendeciozno pri
iznoenju povijesnih podataka, ini mi se da su ovakvi stavovi proizali iz jakog osjeaja
pripadnosti asirskom narodu i crkvi. Moj boravak u Siriji te dugogodinje poznavanje Asiraca,
vrlo dobro upuenih u povijest vlastitog naroda, bili su mi osnova na kojoj sam pokuavao
procjeniti tekstove sa kojima sam se susretao pri izradi ovog rada. Pri ovom sam svjesan da bi
ova tema trebala biti predmetom puno obuhvatnijeg rada uz nunu znanstvenu metodologiju.
U poetku rada dat emo nekoliko podataka da bismo mogli bolje razumjeti tko su Asirci.
Nakon toga pokuat emo iz nekoliko perspektiva otvoriti ekumenski problem koji je trajao
1500 godina. Vremenska distanca i razliitosti u povijesnom pristupu bitno oteavaju
uoavanje biti problema. Na kraju rada donosimo dijelove zajednike Izjave na osnovu kojih
se vidi da je bila rije o nedovoljnom razumjevanu, a ne o heretikom nauku. Ovaj primjer
nam je dobar pokazatelj kako je za izbjegavanje nesporazuma potrebno samo meusobno
uvaavanje i jednostavno sluanje druge strane.

1 Rije je o Zajednikoj izjavi pape Ivana Pavla II. i patrijarha asirskog Mar Dikhe
IV. Iz 1994 godine.
3

Tko su Asirci?

Kod imenovanja naroda o kojem govorimo susreemo se sa vie naziva koja se odnose na isti
narod; Syriak-Sirci, Asirci, Ajsori i neki drugi.
Asirci su semitski2 narod koji govore novoaramejskim jezikom, predpostavlja se da su
akadskog podrijetla. Asirskim jezikom danas ne govore svi pripadnici ovog naroda, takoer
svi ne pripadaju identinoj crkvenoj zajednici.
Dananje stanje asirske populacije bitno je odreeno povijeu sukoba i trenutnim
dogaanjima na podruj Bliskog istoka. Evo samo nekoliko novijih primjera: Asirce su u 20.
stoljeu nekoliko puta masakrirale islamske zajednice. Poznat je simelski masakr u kolovozu
1933., u gradiu u sjevernom Iraku, u kojem je poklano preko 3000 Asiraca, a onda su slino
prola i 63 asirska sela u provincijama Dohuku i Mosulu, u kojima danas uglavnom ive
Kurdi. Masakre nad Asircima izvrili su i Osmanlijski Turci rane 1900, te Kurdi.
Prema nekim izvorima (SIL) populacija Asiraca iznosi 4,250.000 (1994.), u sjevernom Iraku
ima tek 30.000 govornika, no etnika populacija je daleko vea; Na podruju Armenije ima
15.000 Asiraca, od kojih 3000 govori asirskim; u Siriji 700.000 (30.000 govornika; 1995.); u
Iranu 80.000 (1994.; od toga 10 do 20 tisua govornika); Gruzija 14.000 (3000 govrnika,
1994.). Znaajni dio ivi i po mnogim drugim dravama: Australija, Austrija, Azerbajdan,
Belgija, Brazil, Kanada, Cipar,Francuska, Njemaka, Grka, Italija, Libanon, Nizozemska,
Novi Zeland, Rusija (Europa), vedska, vicarska, Turska (Azija), Velika Britanija, SAD.3
Sukobi posljednjih godina na podruju Iraka i Sirije sigurno su bitno izmjenili podatke koji su
ovdje navedeni.
Asirija je u isto vrijeme i zemljopisni i politiki pojam. U zemljopisnom smislu, rije je o
sjevernom dijelu Mezopotamije, ijim se sreditem obino oznaava trokut to ga
2 Objanjenje pojma semiti je preuzeto od http://www.hrleksikon.info/definicija/semiti.html- Semiti (prema biblijskom Semu),
narodi koji govore semitskim jezicima. Izraz S. u znanstvenom pogledu ne
predstavlja rasu ve izraava odreen etniko-pov. i lingvistiki pojam. Meu
Semite ubrajaju se Arapi (i od njih odcijepljeni Etiopljani), Akaani Mezopotamije
(Asirci i Babilonci), Kanaanci (Feniani, idovi i dr.) te Aramejci (Sirijci). Golem je
udio semitskih naroda u opoj kulturi ovjeanstva (abecedno
pismo, astronomija, matematika, Biblija, kalendar, brodogradnja)
3 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ajsori
4

ine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja
se potom ulijeva u Tigris, inei tako najjuniji krak toga trokuta. Unutar ovog trokuta, ili vrlo
blizu njemu, smjestili su se svi vani gradovi toga kraja: Aur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz
povijest narodi koji su obitavali na ovom podruju uspjeli su proiriti svoj utjecaj na itavo
ire podruje Asirije, iji juni kraj oznauje toka gdje se Eufrat i Tigris najvie pribliuju,
otprilike u visini dananjeg Bagdada. Istonu su granicu oznaavale padine brda Zagros,
sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U dananjem politikom smislu
itav sredinji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se ira Asirija protezala u dananju junu
Tursku i istonu Siriju.4

2.1 Asirska povijesna drava

Prema nekim izvorima Asirja je naseljena ve u 4. tisuljeu prije Krista, a prostirala se
izmeu Tigrisa i planina Zagrosa, dok emo na drugom mjestu naii na podatak da je vrijeme
pojave Asirije 3. tisueljee pr. Kr. U poetku Asirije postojalo je nekoliko neovisnih gradova
u sredinjoj Asiriji, dok Asirija kao politika stvarnost nije postojala sve do sredine 2.
tisuljea. Oko 2500. pr. Kr. najutjecajniji gradovi-drave su Aur, Niniva i moda Arbela.5
Na vrhuncu svoje moi u 7. stoljeu prije Krista, do kada je njom neprekidno vladalo 116
kraljeva, Asirija je obuhvaala Mezopotamiju, Siriju, Palestinu, velika podruja u Iranu,
Armeniji i Anatoliji.6 Asirska je civilizacija bila bitno vojnika, no unato tome, razvijene su i
mnoge druge znaajke drevnih civilizacija, poput zakonodavstva, religije i kulture. Asirska je
vojska bila sredite ivota drave. Imala je vrlo vrstu hijerarhijsku organizaciju, stanovnitvo
je bilo pozivano u vojsku svake godine na odreeno vrijeme, a kasnije je uvedena i stalna
vojska, te uporaba stranih plaenika. Asirska ratna strategija ukljuivala je izravne bitke,
opsade i psiholoki rat, a osobita je asirska novost bilo i preseljavanje stanovnitva osvojenih
podruja.7 Religioznost koja je tada vladala strukturirala je ureenja drave te su po tadanjem
vjerovanju i bogovi aktivno sudjelovali u ratovima ljudi. Ovdje moramo posebno naglasiti
4 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija
5 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija
6 Usp. REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 58.

7 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija
5

ulogu gradskog i kasnije zemaljskog boga Aura, koji se od vremena Salmansara I. razvio u
specijalnog boga rata, a ustajanje protiv njega bio je prijestup koji su mnogi barbari, to jest
ljudi neasirskog porijekla, morali platiti okrutnom smru. Vjerovanju u tog boga Aura
zacijelo je u velikoj mjeri trebalo zahvaliti takvu snagu vojske i itavog asirskog naroda, da je
asirsko carstvo napokon postalo svjetskom silom kakvu Prednji Istok do tada nije poznao.8
Povijest Bliskog istoka prve polovice prvog tisuljea prije Krista zapravo je povijest asirskog
carstva koje je tada na vrhuncu moi i svoju volju namee susjednim narodima.
Nakon Asurbanipala slijedilo je nekoliko manje vanih kraljeva. Babilonci su sklopili savez s
Medijcima, vie puta provaljivali na podruje Asirije, dok 614. pr. Kr. nisu osvojili i sam grad
Aur. Nakon toga su krenuli na prijestolnicu Ninivu koja je pala 612. pr. Kr., nakon
tromjesene opsade. Premda je asirski kralj jo neko vrijeme vladao iz Harana, Asirsko je
carstvo prestalo postojati.

2.2 Asirska predkranska religija

Asirska religija je drevna politeistika religija, srodna je i esto isprepletena s religijama
okolnih zemaljaa a osobito s babilonskom religijom. Za poznavanje asirske religije osobito je
vana knjinica kralja Aurbanipala (7. st. prije Krista) u Ninvi, koja obuhvaa oko 20000
glinenih ploica ispisanih klinastim pismom meu kojima i epove Gilgame, s priom o
opem potopu i Enuma eli, o stvaranju svijeta.9 Aur je najznaajnije ime kod Asiraca,
susreemo ga kao ime grada, kraljeva, ime naroda (Asjuri ili Auri) svoj izvor nalazi u imenu
vrhovnog boga Aura. Aur je kralj bogova, a slijedila ga je boica Itar, te bogovi: Ninurta,
ama i Adadi Sin. Oko svakoga od ovih boanstava razvio se kult koji je ukljuivao hramsko
zdanje te sveenstvo i pomono osoblje. Kult je podrazumijevao redovito obavljanje
religijskih obreda i prinoenje rtava. Uz ova, postojala su i nia boanstva. Ostaci
karakteristinih velikih skulptura u obliku lava ili bika s ljudskom glavom na ulazima
vjerovatno su izraz vjere u zatitniki duh pojedinog boanstva. 10 Kralj je bio vrhovni
sveenik i Aurov predstavnik na zemlji, te je morao sudjelovati na glavnim sveanostima, a u
8 BING, Gnther (ur.): Povijest svijeta, Split, Marijan tisak, 2005., str 111.
9 Usp. REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 58.
10 REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 58.
6

vanim se pitanjima savjetovao sa sveenicima i proroicama. Najvaniji blagdan bila je

Nova godina.11 Asirci, kao ratniki narod, potivali su religije porobljenih naroda.
3

Nastanak Asirske crkve Istoka i povijest nesporazuma

Uovom dijelu dat je povijesni prikaz razvoja Asirske crkve te unutar tog povijesnog razvoja
pokuano je ukazati na problem koji se javio u odnosima meu dvije crkve. Ovaj nesporazum
bitno je staviti u mjesto i vrijeme kad je nastao kako bi se donekle razumjeli uzroci nastanka
istog.

3.1 Asirska crkva Istoka

Povijest Asirske crkve iz perspektive izvora dostupnih na hrvatskom jeziku dosta je zahtjevna
za razumjevanje, tekstovi dostupni na internetu zahtjevaju paljivo kritiko itanje te
poznavanje terminologije i osjeaj za objektivnost izvora kojeg koristimo. U slijedeem dijelu
donosimo neke od podataka naenih na internetu, po mom miljenju iz asirskih izvora, pri
emu su vidljiva stanovita odstupanja i nepreciznosti pri koritenju naziva i povijesnih
podataka.
Asirska Crkva Istoka ili, punim imenom, Sveta apostolska katolika asirska Crkva
Istoka kranska je Crkva koja vue korijene iz babilonske crkve, a po predaji osnovao bi
je sveti Toma, apostol. Ponekad ju se naziva i Asirska pravoslavna Crkva, a u povijesti je
poznata i kao Crkva muenik, zbog brojnih primjera muenitva meu njezinim
lanovima.12
Po nekim izvorima Asirci su primili kranstvo ve u prvom stoljeu i sami sebe nazivaju
prvim kranima: Asirci su u prvom stoljeu poslije Krista prvi primili kranstvo. Usprkos
kasnijem islamskom osvajanju regije, Asirska crkva je procvjetela i svojevremeno je brojala
oko 80.000.000 vjernika. Jakost Asirskih misionara bila je nedostina, i oni su vodili prve
kranske misije u Kinu i Japan. Danas Asirci pripadaju trima velikim krnskim sektama.
Nestorijanska Crkva, Kaldejska Crkva i Sririjska Pravoslavna Crkva.13 Dok emo takoer
11 http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirija
12 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirska_crkva_istoka
13 www.aina.org/articles/asirija.htm
7

naii i na podatke koji asirsko prihvaanje kranstva smjetaju neto kasnije: Asirska Crkva
svoje poetke ima ve u 2. stoljeu na podruju nekadanje Asirije, Babilonije i Perzijskih
Carstava. Poznato je da je 325. odran sinod u Seleukiji-Ktezifontu, a bavio se ureivanjem
jurisdikcijskih ovlasti pojedinih biskupa. Na sljedeem sinodu u istom gradu 410. godine,
kranske zajednice u Mezopotamiji odbile su se podrediti Antiohiji i zapadnim biskupima,
a biskup Seleucije-Ktesifona uzeo je naslov katolikosa.14
Asirci sebe, s pravom, ne nazivaju nestorijancima , oni tvrde da su svoju vjeru primili od
apostola prije pojave Nestorija. No neki autori govore o asirskoj crkvi kao nestorijanskoj koja
svoj samostalni razvoj ima nakon Efekog koncila. Asirska Crkva Istoka odvojila se od
ostatka Crkve slijedom sukoba oko nestorijanskoga krivovjerja i Efekoga sabora 431, po
miljenju nekih. Kronologija dogaanja nam govori da tomu i nije ba tako. 424. godine
sinoda u Markabti proglaava autonomiju zbog politikih razloga. Mada se ini da je ovo
povijesno cjepidlaenje odvajanje se ipak dogodilo prije Efeza. Pripadnici ove Crkve slue se
istonosirskim obredom, a nazivaju se "istoni krani", "meihaje"(sljedbenici Mesije),
"nazrani" (nazareni). Asirska Istona Crkva naziv je za nestorijance, dakle one koji su izvan
KC, dok su kaldejci katolici, dakle dio KC. Teko je rei kada se tono odvojila, jer je zbog
vremenske udaljenosti, razlike u kulturi i jeziku, te vjenih neprijateljstava na relaciji RimPerzija, ta Crkva rano krenula svojim pravcem, tako da ve od samoga poetka odnosi prema
"zapadnim ocima", kako su ih zvali nisu bili cvatui.
Treba ju razlikovati od Katolikih Crkava istonog obreda jer taj naziv je za Crkve koje
pripadaju razliitim istonim obredima, a u punom su zajednitvu s rimskim papom. Moe se
initi da je u ovom dijelu povijesno cjepidlaenje pomalo besmisleno ali takovim pristupom
pokuano je ukazati na zamrenost problema koji je bio prisutan.

3.2 Povijesni i dogmatsko-teoloki kontekst

U slijedeem dijelu donosimo kratak saetak povijesnih dogaanja prema vienju prof.
Zeevia.15 Ovaj pregled neto je jasniji ali moda ne ukazuje na sve uzroke problema koji je
postojao u odnosima dviju crkava.

14 Usp. http://hr.wikipedia.org/wiki/Asirska_crkva_istoka
15 Ovaj dio u cijelosti donosimo prema lanku objavljenom u BS, za detaljnije
upoznavanje sa problematikom potrebno je proitati navedeni lanak koji u
svojim fusnotama sadri informacije o izvorima podataka navedenih u lanku.
8

Asirska crkva Istoka, stara i ugledna crkva, ranije je konvencionalno, ali neprimjereno
nazivana nestorijanskom. Misionarsko djelovanje meu aramejskim puanstvom u
perzijskome carstvu rezultiralo je nastankom te najistonije kranske crkve ija je
jurisdikcija zahvaala podruja Srednjeg istoka sve do Indije i Kine, pa je stoga nazvana
Katolikom crkvom Istoka. Neko brojna i vrlo ivotna crkva zbog progona i zatiranja
danas broji jo samo oko 180.000 vjernika. Budui daje Rimsko Carstvo, iji su glavni
nositelji za vrijeme i nakon Konstantina bili krani, nerijetko bilo u sukobu s Perzijskim
Carstvom, krani su u Perzijskom Carstvu morali biti oprezni da ne budu osumnjieni za
nelojalnost perzijskoj vlasti i kolaboraciju s neprijateljskim Rimskim Carstvom, to je na njih
navlailo progone. Imajui iskustvo krvavih progona sasanidskih vladara (340.-379.) ova
Crkva je morala razviti sposobnost preivljavanja i neovisnost i o Starom i o Novom Rimu
(Konstantinopol ili Carigrad). Njezini biskupi najveim dijelom nisu mogli biti nazoni ni na
ekumenskim saborima unutar rimskog imperija niti sudjelovati pri donoenju saborskih
odluka. Tako ova crkva u Perziji odluke Nicejskoga (325.) i Carigradskoga (381.) sabora
usvaja s velikim, gotovo stoljetnim zakanjenjem, tek poetkom V. stoljea. Kada se 486.
ponovno mogla otvoriti teolokom i dogmatskom utjecaju crkve unutar Rimskoga Carstva, u
meuvremenu su ve bili odrani Efeki (431.) i Kalcedonski (451.) sabor koji su donijeli
bitne kristoloke odluke na kojima se danas temelji i katoliki i pravoslavni nauk o Kristu.
No, u tome povijesnom trenutku carigradska crkva nije priznavala odluke Kalcedona (vrijeme
patrijarha Akacija) i bila je u izmi u odnosu na rimsku crkvu i druge crkve koje su prihvatile
kalcedonske izriaje. Na kristolokom podruju vladala je, dakle, velika nesigurnost te je
stoga sinoda perzijske crkve 486. godine u Seleuciji-Ksetifonu odluila kao siguran usvojiti
nauk Teodora Mopsuestijskoga. Teodor je bio poznat kranski uitelj u crkvi Rimskoga
Carstva i u svojim je propovijedima isticao da utjelovljenje nije umanjilo Boju veliinu, niti
okrnjilo Isusovu ljudsku narav. Vano je uoiti da je on umro ve 429., dakle prije Efekoga
sabora (431.), pa prema tome nije mogao Efez niti odbaciti, niti pak njegove odluke i
terminologiju ugraditi u svoj nauk.
Iako su Teodora potkraj V. stoljea brojni krani u Rimskom Carstvu tovasli kao sveca,
drugi su njegov nauk - budui da nije sadravao efeku terminologiju - drali opasnim. Osim
toga, drali su da je Nestorije, kojega je Efeki sabor osudio kao krivovjerca, bio Teodorov
uenik. Tako se dogodilo da je car Justinijan I., na V. ekumenskom saboru u Carigradu 553.,
izlazei u susret pojedinim strujama meu kranima, dao posmrtno proglasiti Teodora
krivovjercem i osuditi njegov nauk. Teodor biva nazvan nestorijancem koji je nauavao daje
Boji Sin obitavao u Isusu iz Nazareta, kao to je Duh Boji ispunjao proroke. Ova injenica
9

objanjava zato se u prvoj reenici estoga odlomka Zajednike izjave pape Ivana Pavla II. i
Mar Dinkhe IV. iz 1994. osjealo potrebnim naglasiti da Krist nije 'ovjek kao drugi', kojega
bi Bog bio usvojio, da bi u njemu prebivao i nadahnjivao ga, kako je sluaj pravednika i
proroka. Bdui da se Teodoru predbacivalo da je preotro razluivao sina Marijina od
Bojega Sina (koji je u prvome samo obitavao) u smislu dviju osoba te daje Isusa drao samo
najveim i najsvetijim prorokom, Crkva u Perziji koja ga je proglasila za uitelja i sama je
bila osumnjiena za nedostatno razumijevanje Kristova otajstva otada sve do naih dana
promatrana je i nazivana nestorijanskom.
Dogaaj koji se 11. studenog 1994. zbio u Vatikanu u neku rukuje, dakle, nastavak zbivanja iz
prve polovice prvog tisuljea: pitanje koje je tada bilo postavljeno nalo je svoj odgovor
1500 godina kasnije.16

3.3 Predefeka situacija i efeki koncil

U ovom poglavlju naglasiti emo i povijesnu situaciju odnosa izmeu tada vodeih kranskih
kola koja je po mom miljenju ne manje bitna za razumjevanje nastalog nesporazuma.
Rivalitet tada dviju najznaajnijih kranskih kola i ne postojanje dogmatskih definicija za
neke temeljne stvari kranstva ostavljali su mnogo prostora za nesporazum.
Kranstvo prvih stoljea u susretu sa okolnim tradicijama i utjecajima te borei se protiv
raznih krivovjerja ima potrebu definirati svoje temeljne istine. Rane ope sabore u Niceji i
Carigradu, a prema temeljnim pitanjima kojima su se bavili i dogmama koje su donesli,
moemo zvati trinitarnim, dok bi Efeki sabor prema istom naelu nazvali kristolokim. U to
vrijeme govori se o dvije najznaajnije kole kranskog uenja koje su svojim naukom bitno
utjecale i na same dogmatske izriaje proizale iz spomenutih sabora. Tadanji centri
kranskog uenja smjeteni su u Aleksandriju i Antiohiju gdje se razvijaju teoloke kole
koje u svojim uenjima razliito pristupaju ili razliito naglaavaju pojedine teme. Razliiti
pristupi ovih kola vidljivi su i kod definiranja dviju naravi u Kristu, ova pitanje bit e
definirano na koncilu u Kalcedonu 451 godine.
3.3.1 Aleksandrijska kola
Osnovana je u 2. stoljeu a poznati predstavnici ove kole su: Klement Aleksandrijski ,
Origen, Atanazije i iril Aleksandrijski. Platonistika filozofija te retorika i filologija postaju

16 ZEEVI, Jure: Znaenje zajednike kristoloke izjave katolike crkve i asirske

crkve istoka u kontekstu sadanje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66
(1996), br. 1, str 47, 48.
10

teolokim i egzegetskim oruem.17 Naglaava se Kristova boanska narav u odnosu na

ljudsku te je prisutna dualistika antropologija platonistikog tipa.18 Dok je antiohijska kola
isticala difizitsko poimanje boanskog i ljudskog u Kristu, aleksandrijska kola vie je
naglaavala monofizitsko.19
3.3.2 Antiohijska kola
Nastala u 3. stoljeu a poznati predstavnici ove kole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestijski
i Ivan Zlatousti. Za razliku od alegorijsko-mistinog tumaenja Svetog pisma koje nalazimo u
aleksandrijskoj koli kod antiohijske kole tumaenje je doslovno-povijesno. Nasuprot
subordinacionizmu aleksandrijske kole antiohijska kola naglaava stvarnost Kristova
ovjetva, to u naglaenom obliku vodi nestorijanizmu.20
3.3.3 Sukob izmeu dvije kole
Patrijarh iril Aleksandrijski, koji je 412. postao biskup u Aleksandriji, nastojao je da
povezanost obiju naravi iskae to uom i zaista stvarnom. On je govorio o fizikom jedinstvu
i o jednoj naravi Logosa koji je postao tijelom. Nakon sjedinjenja obiju naravi u Kristu
zaista se de facto moe govoriti samo o jednoj naravi, o naravi boanskoovjejoj.21 Eutih je
na to kasnije nadovezao svoj monofizitski heretiki nauk. U to vrijeme razvijen je i nauk
antiohijske kole. Diodor iz Tarza u skladu sa trijeznom kritiko egzegetskom metodom
antiohiske kole, na kojoj je dugo vremena poduavao, vrlo snano naglaava puno ljudsko
bivstvo Kristovo. Samostalno je postavio ljudsku narav pokraj boanske te je dovedena u
sumnju povezanost tih dviju naravi u Kristu. Boanski se Logos u ovjeku Kristu nastanio kao
u kakvom hramu.22 Iz ovoga patrijarh Nestorije, pripadnik antiohijske kole, izvodi zakljuak
da Marija nije Bogorodica ve samo.Kristorodica. Iza sukoba o Marijinom titulu stajalo je
17 REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 23.
18 Usp. REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski
zavod Miroslav Krlea, str 23.
19 REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 23.
20 REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, str 41.
21 FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost,
1993., str 68.
11

zapravo kristoloko pitanje. Spor nije mogue svesti samo na osobni sukob aleksandrijskog i
carigradskog patrijarha ve je to i rivalitet izmeu dviju kola. Radi razrjeenja nastale
situacije sazvan je koncil u Efezu 431. godine. Sam koncil imao je vrlo nemiran tok, na
otvorenju nije bilo Nestorija niti njegovih slijedbenika te su prisutni osudili Nestorija i
prihvatili Mariju nazivati bogorodicom. Nakon nekoliko dana pristigli su i Nestorijevi
slijedbenici te konstituirali protukoncil na kojem su podrali Nestorija. Zapoelo je tada
neugodno spletkarenje; jedna je strana obasipala drugu runim grdnjama. Morao se i sam car
uplesti. Uhieni su oba voe i iril i Nestorije. irlu su na kraju dopustili da se vrati u
Aleksandriju a Nestorija poslae u progonstvo (u gornji Egipat), gdje je 451. umro.23 U ovom
sluaju pobjednik ovog sukoba je aleksandrijska kola ali progonstvom Nestorija nije prestalo
njegovo uenje utemeljeno na tradiciji antiohijske kole, njegove pristae pobjegle su u
Perziju gdje su osnovale nestorijevsku Crkvu. Niti danas nije kristalno jasno je li Nestorije
nauavao krivovjerje ili je po srijedi bilo jezino nerazumjevanje, koje u to vrijeme nije
rijetkost, ili je moda rtva utjecajnije kole svoga vremena. Odnos izmeu dvije naravi u
Kristu definiran je na saboru u Kalcedonu 451 godine.
3.3.4 Pitanja nakon koncila u Efezu
No glasovita kristoloka definicija Kalcedonskog koncila je zapravo bila predmetom brojnih
osporavanja, a bila je i nepoznata velikim crkvenim pokrajinama na Istoku. 24 Vidljivo je da
je Nestorije prognan zbog krivog nauka koji je tek naknadno koncilski definiran. U vrijeme
Nestorija na podruju Perzije ve postoje kranske zajednice, po nekim izvorima Asirci su
primili kranstvo u 1. ili 2. stoljeu, ove zajednice su pod uticajem anitiohijske kole ali
teko da moemo sve krane tog podruja nazivati Nestorijevim slijedbenicama jer ne
proizilaze iz ranije navedenenog poslijeefekog razvoja situacije. Pitanje je koji su kranski
nauk asirski krani nauavali prije dolaska nestorijevih slijedbenika. lanovi zajednice koju
mi nazivamo nestorijanci sami sebe radije nazivaju: istoni krani, meihaje ili asirski
krani.25 Ne treba zaboraviti niti injenicu da su ove zajednice ivjele izvan granica Rimskog
22 Usp. FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost,
1993., str 69.
23 FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost,
1993., str 69.
24 BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost, 2004.,str 50.
25 Usp. KOLARI, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005., str 142.
12

carstva i nisu bile pod utjecajem carskih odluka. Takova stanovita odvojenost od utjecaja
rimskih careva i kranstva koje je ivjelo unutar carstva omoguila je posebnost razvoja ovih
zajednica koje su stoljeima imale svoj samostalani put. Istone crkve na svom putu donekle
su ouvane od carskog utjecaja koji po je po nekim miljenjima nakon Konstantina znaajno
odredio razvoj kranstva: U historiografiji imamo svojevrsni mit koji Konstantina ini
uzronikom prve dekadencije Crkve koja se odvie dobro ugnjezdila na ovoj zemlji, a da se
ne bi bila dala zavesti i zatim iskvariti bogastvom.26 Bez obzira kako ovu raniju tvrdnju
prihvaali, utjecaj careva na razvoj kranstva tog vremena nije zanemariv. Pristup u kojem
nije jasno da li je Nestorije nauavao krivovjerje te da li su oni koje mi nazivamo
nestorijancima priozili iz nestorijeve struje nakon Efeza, takoer uzevi u obzir injenicu
politiko-povijesne odvojenosti crkava sa podruja Perzije, doveo nas je do ekumenskog
nesporazuma starog vie od 1500 godina.
4

Zajednika izjava

Tek dokumentom nastalim na kraju prolog stoljea razrjeen dugogodinji nesporazum. Ivan
Pavao II. i Mar Dinka-katolikos asirske crkve, potpisali su devedesetih zajedniki dokument
iz kojeg je vidljivo da su razlike izmeu dvije crkve vie u terminologiji, te da nestorijanci
nisu stvarno krivovjerni.
Stoga je na Gospodin Isus Krist pravi Bog i pravi ovjek, potpun u svojemu boanstvu i
potpun u svojemu ovjetvu, istobitan s Ocem i istobitan s nama u svemu, osim u grijehu.
Njegovo boanstvo i njegovo ovjetvo sjedinjeni su u jednoj jedinoj osobi, bez mijeanja i
promjena, bez dijeljenja i razdvajanja. U njemu je bila ouvana razliitost boanske i ljudske
naravi, sa svim njihovim svojstvima, sposobnostima i nainima djelovanja. Ipak, daleko od
toga da bi oblikovali 'jednoga i u isto vrijeme nekoga drugoga', boanstvo i ovjetvo su
sjedinjeni u osobi istoga i jedinoga Sina Bojega i Gospodina Isusa Krista koji je predmet
jednog jedinog klanjanja.
Krist stoga nije 'ovjek kao drugi' kojega bi Bog bio usvojio da bi u njemu prebivao i
nadahnjivao ga, kako je sluaj pravednika i proroka. On je naprotiv ista Boanska Rije,
roena od Oca prije stvaranja, bez poetka u odnosu na svoje boanstvo, roena u zadnjim
vremenima od jedne majke, bez oca u odnosu na svoje ovjetvo. ovjetvo koje je blaena
Djevica Marija rodila, bilo je uvijek ono istoga Sina Bojega. Zbog toga razloga Asirska
crkva Istoka uzdie svoje molitve Djevici Mariji kao 'Majci Krista naega Boga i Spasitelja'.
U svjetlu te iste vjere, katolika predaja se obraa Djevici Mariji kao 'Majci Bojoj' i takoer
26 BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost, 2004., str 47.
13

kao 'Majci Kristovoj'. Mi priznajemo zakonitost i ispravnost ovih ize mo naii i na slijedee
formulacijeraaja iste vjere i potujemo prednost koju im svaka crkva daje u svojem
liturgijskom ivotu i u svojoj pobonosti.27

27 Citirano prema: ZEEVI, Jure: Znaenje zajednike kristoloke izjave katolike crkve i
asirske crkve istoka u kontekstu sadanje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66
(1996), br. 1, str. 49.

14

Zakljuak

Ovaj rad je pokuaj da se prvenstveno prikae kompleksnost situacije u ranim stoljeima

razvoja kranstva. Takoer se eli pokazati kako je ponekad dug put utvrditi suglasnost i
meu stvarima koje nemaju bitnih razlika. Nako 1500 godina doli smo do izjave koja nam
pokazuje to je u korijenu problema kojega ustvari i nije trebalo biti.
Nije rije, dakle, o tome da se Asirska crkva Istoka odrekla svojega dosadanjeg
krivovjernog nestorijanskog nauka, nego poglavari dviju crkava utvruju da Asirska crkva
takav nauk nikad nije niti nauavala, to jest da je optuba za nestorijanstvo bila zapravo
neutemeljena i neopravdana. Jednako tako i Asirska crkva ne samo da vie ne dri katoliku
kristologiju pogrenom ni krivovjernom, nego dri da ona to nikad i nije bila. Pozornim
teolokim prouavanjem uvidjelo se da izmeu starog predefekog naina izraavanja
Kristova otajstva, ouvanog u liturgiji i vjeroispovijesti Asirske crkve s jedne i efekih
formulacija prihvaenih od Katolike i Pravoslavne crkve s druge strane, nema sadrajnih razlika. Postalo je jasno da su se za izricanje istog sadraja vjere rabili razliiti termini i
formulacije. I budui da je razliit samo nain govora, izriaj, a ne sadraj vjere, ovim
dokumentom dvije se crkve proglaavaju pravovjernima u pogledu nauka o Kristu.
Dokument pokazuje da se kao polazite i podloga za konsenzus ne moraju uvijek uzimati
samo razliitosti koje se nerijetko temelje ne na stvarnosti nego ili na iskrivljenim vienjima
drugoga i njegova nauka, ili na tradiranim predrasudama jednih o drugima. Razliitosti,
naravno, ne treba ekumenskim laksizmom, irenizmom pod svaku cijenu ili povrnom
dobronamjernou ignorirati i preuivati, naprotiv, treba ih brino, neoptereeno i
konstruktivno raspraviti i prouiti, jer se samo tako nudi mogunost da one zasjaju u novom
svjetlu, da se eventualno pokau ne kao element razdvajanja i suprotstavljanja, nego kao
element bogatstva razliitosti koje povezuje.28 Ovakova zajednika izjava pokazuje nam
kako nesporazum moe dugo trajati iako u svojoj biti ne sadri razlike u temeljnim
tumaenjima. Unato kompleksnoj situaciji koja je bila u vrijeme nastanka ovog nesporazuma
evidentno je da je za razrjeavanje istog nedostojalo otvorenost i za dijalog. Vidljivo je koliko
razne povijesno-politike okolnosti mogu utjecati na jedinstvo krana i na voenje
meukranskog dijaloga. Pomalo je parodoksalno da je bilo dovoljno sasluati onu drugu
stranu i ustanoviti da ne postoji razliitost u dogmatskom nauku ve samo razlika u nainu na
koji se taj nauk izrie. Pristup kranskim perzijskim crkvama koji je neprecizan u svom
28 ZEEVI, Jure: Znaenje zajednike kristoloke izjave katolike Crkve i asirske
Crkve istoka u kontekstu sadanje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra,
66 (1996), br. 1,str 51.
15

izriaju prisutan je i danas u katolikoj literaturi te emo nai i na slijedee formulacije kad
govorimo o Asircima: Prekid sa sveopom Crkvom i otpad od nje uslijedili su tek
prihvaanjem nestorijanizma.29 Ovakav pristup predpostavlja da postoji nestorijanizam kao
zaseban nauk nevezan na bilo koju tradiciju te da su ga navedene crkve prihvatile kao gotov i
da je to dovelo do njihovog odvajanja od matice koja je imala neki drugi nauk jasno definiran.
Otvara se i pitanje o nauku koje su crkve istoka razvijale i pouavale prije nestorijanizma na
njihovom podruju. Evidentno da je takov pristup kranskim crkvama istoka neadekvatan i
zanemaruje ili u bitnome pojednostavljuje nekadanju situaciju na podruju Bliskog istoka.
Odreena nezinteresiranost i povrnost sa nae strane vidljiva je i danas kod pristupa
kranima istoka. Znatno se vie naglaava naklonost prema tradiciji nekih drugih naroda sa
tog podruja nego briga prema kranima sa podruja Bliskog stoka. Politika zapadnog
civilizaciskog kruga, kojoj se Hrvatska prikljuila, evidentno nanosi nesagledive posljedice
svim narodima Bliskog istoka. Izazivanje kaosa u Iraku ili Siriji ugroava ionako nezatieno
kranstvo tog podruja, neki od najstarijih kranskih naroda naputaju podruja na kojima
su nastale rane civilizacije i najranije kranske zajednice. ini mi se da niti danas kao i vie
puta u povijesti mi ne razumijemo, ili se povodimo za nekim drugim interesima, narode
Bliskog istoka a posebno krane.

29 KOLARI, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005., str 144.

16

Literatura:

BEDOUELLE, Guy: Povijest Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost, 2004.

BING, Gnther (ur.): Povijest svijeta, Split, Marijan tisak, 2005.

FRANZEN, August: Pregled povijesti Crkve, Zagreb, Kranska sadanjost, 1993.

KOLARI, Juraj: Ekumenska trilogija, Zagreb, Prometej, 2005.

REBI, Adalbert (ur.): Opi religijski leksikon, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav
Krlea.

ZEEVI, Jure: Znaenje zajednike kristoloke izjave katolike crkve i asirske crkve istoka
u kontekstu sadanje ekumenske situacije,u: Bogoslovska smotra, 66 (1996), br. 1, str 45-55.

17