1. Stjepan II Kotromani?

Prije konanog pada Mladena II ubikog 1322. godine,on se u punoj mjeri starao o svome
vazalu i tieniku Stjepanu II, koji je naslijedio svoga oca Stjepana I 1314. godine. Nakon
pada ubia, Stjepan II je po milosti boijoj zavladao cijelom banovinom. 1322. godine
cijela Bosna ga priznala.
Stjepan II je zahvaljujui dobrim odnosima sa Karlom Anujskim (koje je stekao tokom borbi
u svrgnjavanja Mladena II), uspio da ovlada Donjim Krajevima, Krajinom izmeu Neretve i
Cetine a nakon toga osvojio je i Zavrje (tri velika polja: Glamoko, Livanjsko i Duvanjsko).
U Srbiji 1321. godine umire Milutin, to je dovelo do krize i unutranjih borbi za prestolje, to
koristi ban Stjepan II koji je osvojio Usoru i Soli 1324. godine,meutim tu ne staje.Godine
1326. sklapa savez sa Dubrovanima o napadu na Hum, na ijem se elu tada nalazila
porodica Branivojevia (etiri brata).Branivojevii su nanijeli izvjesne tete Dubrovniku
pljakanjem trgovaca i dubrovakog zemljita.I tako Stjepan II sa kopna a Dubrovani sa
mora za kratno vrijeme osvajaju Hum. Uspjeno ratovanje protiv Branivojevia donijelo je
Bosni znatan dio Huma, te tako Bosna po prvi put izlazi na more a prostirala se od Save do
mora i od Cetine do Drine.
Nakon zauzimanja Huma Stjepan II je zatraio da mu Dubrovnik plaa danak koji su ranije
plaali Duanu, ali je to odbijelo. Poetkom 1333. godine dolo je do sporazuma po kojem je
Duan ustupio Dubrovanima Ston i njegovo poluostrvo, a Dubrovani su se obavezali da
isplate 8000 perpera i da svake godine plaaju za Ston i dobivenu teritoriju 500 perpera
godinjeg tributa.Meutim Dubrovani nisu mogli mirno da ovladaju tom teritorijom,prije
nego sklope sporazum sa vladarom Huma Stjepanom II, kome su takoe obeali da e mu
plaati istu svotu novca kao i Duanu od tada Dubrovnik plaa Bosni godinji danak.
Nakon smrti Karla I 1342. godine, njegov sin Ludovik (Lajo) zauzeo je neprijateljski stav
prema Veneciji. elio je da zavri proces podinjavanja krupne vlastele u Hrvatskoj. Stjepan
II je pokuavao da ostane po strani, mada je potajno sluio Mleanima ponajvie zbog
odnosa sa Srbijom.
Stjepan II je elio uz pomo Mleana da uspostavi mir sa Duanom, ali glavna prepreka bio je
Hum. Duan je zahtjevao da se njemu vrati Hum, dok je to Stjepan II kategoriki odbijao, to
je dovelo da se Mleani povuku iz pregovora. Bosni je srpski car postavio ultimatum vraanje
Huma kao uslov mira, a 1350. godine provalio je u Bosnu sa 80.000 vojnika i opsjedao
Bobovac. Duan je na kratno vrijeme vratio Hum, ali vijesti sa juga da je Kantakuzen provalio
u Makedoniju i osvojio par tvrava, primorale su ga da se vrati. To je iskoristio Stjepan II i
1351. Godine ponovo osvojio Hum.
Pred sam kraj ivota 1353. godine postao je tast Ludoviku koji je oenio Elizabetu, ime je
uzdigao ugled bosanske porodice. Stjepan II samostalno je vladao 31 godinu, i udario jake
temelje kasnijoj dravi, podigao ju je na veu razinu. Nosio je titulu vladara Bosne, Soli,
Usore, Donjih Krajeva i Huma.

U njegovo vrijeme dolazi do krupnog zaokreta u privredi, naime dolazi do otvaranja prvih
rudnika u Bosni (Ostrunica 1349. godine, tri godine kasnije Srebrenica). Vanu ulogu u
razvoju rudnika imali su Sasi (rudari njemakog porijekla). Ban Stjepan II je prvi koji je
poeo sa kovanjem novca ( imitacija Mletakih, Dubrovakih, Srpskih dukata zastupljenih u
Bosni).
2. Anto Babi?
Anto Babi roen je 1899 u Grahoviku kraj Travnika, a umro u Sarajevu 1974.
Bosanskohercegovaki historiar, prvi dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, akademik
ANU BiH, SANU, MANU.
Osnovnu kolu pohaao je u Docu, gimnaziju u Travniku i Sarajevu, gdje je maturirao 1919.
Diplomirao je historiju i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1923). Za vrijeme
Drugog svjetskog rata aktivno se ukljuio u NOB, te je na I zasjedanju ZAVNOBiH-a izabran
za lana Predsjednitva, gdje vodi Odjeljenje za prosvjetu na osloboenom teritoriju BiH.
Poslije rata radio je kao profesor u Vioj pedagokoj koli u Sarajevu 1946-1948. U
periodu 1948-1950 obavljao je dunost predsjednika komiteta za visoke kole i naune
ustanove, a 1950. izabran je za redovnog profesora i prvog dekana novoosnovanoga
Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Osniva je Katedre za historiju na kojoj do 1970. predaje
historiju srednjeg vijeka. Bio je predsjednik Istoriskog drutva BiH od njegovog osnivanja
1947. pa sve do 1954. Od1952 je redovni lan Naunog drutva BiH, a ANU BiH od
osnivanja 1966. Od 1965. je dopisni lan SANU, a od 1972. dopisni lan Makedonske
akademije nauka i umjetnosti. Bio je lan redakcijskog vijea i saradnik Enciklopedije
Jugoslavije 16. sveska.
Bavio se prouavanjem srednjovjekovne historije Bosne a u svom radu najvie je prouavao
feudalizam u srednjovjekovnoj Bosni i njegove specifinosti, nastanak bosanske drave i
njeno ureenje, kao i Crkvu bosansku. Njegovo djelo o diplomatskoj slubi u
srednjovjekovnoj Bosni i danas je neprevazieno.
Bibliografija:

Kancelarija bosanskih vladara, Kalendar Napredak, 22, Sarajevo, 1933, 156-160.

Istorija naroda Jugoslavije. Dio I. Sarajevo 1946. (do 1948. 4 izd.)
odnosima vazaliteta u sednjovjekovnoj Bosni, GID BiH 6, Sarajevo, 1954, 29-44.
pitanju formiranja srednjovjekovne bosanske drave, Radovi ND BiH 3, Sarajevo,

1955, 57-79.
Diplomatska sluba u srednjovjekovnoj Bosni, Radovi ND BiH 5, Sarajevo, 1960, 1-

60.
Bosanski heretici. Sarajevo 1963.

Iz istorije srednjovjekovne Bosne.

3. Bilinopoljska izjava?
Krajem 1199. godine brat srpskog velikog upana Vukan, koji je u to vrijeme vladao Zetom,
optuio je bana Kulina papi Inoentiju III da je sa porodicom priao jeresi koja se rairila u
Bosni. Neki patareni koje je nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira dobili su utoite i
javnu zatitu kod Kulina.
U jesen 1200. godine papa alje pismo Ugarskom kralju Emeriku, kao Kulinovom vrhovnom
gospodaru, da uniti heretike u Bosni. Emerik se obratio Kulinu sa nareenjem da iskorjeni
krivovjerstvo, meutim Kulin se pravdao da optube protiv njega nisu istinite, to je dovelo
do zahlaenja odnosa izmeu Ugarske i Bosne.
Ipak da bi sprijeio napad Ugarske, Kulin 1202. godine alje delegaciju u Rim. U njoj su se
pored katolikih crkvenih starjeina nalazili i neki ljudi za koje se smatralo da su heretici. U
Rimu se nita nije obavilo, te je papa 1203. godine u Bosnu poslao svog legata Ivana de
Kazamarisa da ispita Kulina i njegovo stanovnitvo. Kazamaris je tokom proljea boravio u
Bosni i uspjeno izvrio misiju.
Na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine Ban Kulin ispred svog stanovnitva potpisao Akt
Abjuracije u kome se stanovnitvo Bosne odrie bogumilske vjere, a obeava da e slijediti i
potovati pravo uenje (Katoliko). Polazei iz Bosne u Ugarsku Ivan de Kazamaris poveo je
sa sobom Kulinovog sina i dva najistaknutija Bosanska krstjanina. Kulinovom sinu je
nametnuta jo i obaveza da bosanski ban plati 1000 maraka srebra kazne u sluaju ako u
svojoj zemlji bude svjesno trpio jeretike.
4. Krunisanje Tvrtka I?
Nakon smrti cara Uroa 1371. godine, sa njim je izumrla loza srpskih Nemanjia, te se
postavilo pitanje vladara Srbije. U tom periodu je u Srbiji bilo nekoliko jakih oblasnih vladara
a najjai od njih bio je Lazar Hrebljanovi (vladao sjeveroistonom Srbijom), njegov zet Vuk
Brankovi (vladao Kosovom i Polimljem), urad I Bali (vladao Zetom i Priporjem), dok je
Tvrtko vladao prostorom od Neretve do Boke Kotorske.
Jedino je ban Tvrtko imao veze tj. krvno srodstvo sa Nemanjiima (pradjed mu je bio
Dragutin), time je imao i formalne uslove da se krunie za srpskog vladara. Krunisanje je
obavljeno u jesen, najvjerovatnije na Mitrovdan (26 oktobar) 1377. godine u srpskoj zemlji
moda u manastiru Mileevo, mjestu osobitog kulta svetog Save, osnivaa srpske crkve.
Takoe postoji mogunost da je krunisanje izvreno i u Milama kod Visokog. Poslije
krunisanja, Tvrtko je nosio titulu po milosti boijoj kralj Srbije, Bosne, Primorja i Zapadnih
strana. Pored kraljevske titule, Tvrtko je uzeo i ime Stefan, koje je u Srbiji imalo odreeno
dravno-simboliko znaenje. Mnoge susjedne drave su priznale Tvrtkovu krunidbu za kralja
najprije Dubrovnik, zatim i Venecija.
5. Svjedoci bosanskih povelja?

U bosanskim poveljama svjedoci imaju zapaenu ulogu. Dvije stvari se istiu kao
karakteristino za Bosnu. Vlastela koja se navodi kao svjedoci obino se javlja s bratom.
Prema tome pojedinac nije bio svjedok samo za sebe lino, nego je zastupao i svoju rodbinu.
Svjedoci su uzimani iz raznih krajeva Bosne; prvo iz prave Bosne, potom iz ostalih krajeva.
Znaajna uloga svjedoka u poveljama, se vidi i po znaaju koji su im Dubrovani predavali.
Poznati su nam sluajevi da su oni prilikom pregovora sa bosanskim vladaram traili i
poimenice da se navedu velikai koji se zaklinju u povelji. U proljee 1404. godine
Dubrovani su na ugovor o miru sa kraljem Ostojom, traili da se na povelju zakunu
kralj,kraljica i bosanski baroni. Smisao u znaenju zaklinjanja, na koje su Dubrovani obraali
toliko panje, nalazimo u vremenu kada se u poveljama javljaju svjedovi.
Ve u ugovoru bana Mateja Ninoslava, iz 22. marta 1240. godine, istie se da se ban zajedno
sa svojom vlastelom zajedniki zaklinju da e sadraj povelje biti ispotovan. Od bana
Ninoslava, pa do kraja postojanja bosanske drave, predstavnici vlastele, kao svjedoci,
zajedno sa vladarem, garantuju da e sadrina povelje biti ispotovana.
Obiaj je traio da na povelji bude 12 svjedoka,broj koji je smatran dovoljnim da obavee svu
vlastelu.S obzirom da predstavnici vlastele zajedno sa vladarem zakletvom garantuju
izvrenje odredbi povelja, i ako se u izvjesnim sluajevima predvia da se nastali sporovi
moraju iznijeti pred stanak
6. Marko Vego?
Marko Vego roen je 1907 u apljini, a umro u Sarajevu 1985. Bosanskohercegovaki
historiar.
Klasinu gimnaziju zavrio je u irokom Brijegu, teologiju u Frieburgu i Zagrebu, a
Filozofski fakultet u Zagrebu. Radio je kao profesor u vie gradova (Niki, Trebinje), bio je
direktor gimnazija u Trebinju, Mostaru i Uiteljske kole u Sarajevu. Od 1950 1957 bio je
direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Vego je bio izuzetno plodan pisac, predmet naunog interesovanja Marka Vega uglavnom je
bila srednjovjekovna Bosna, objavio je vie od 250 radova.Najznaajnije rezultate dao je na
polju arheologije, numizmatike, epigrafike i topografije historije srednjovjekovne Bosne.
Kapitalno djelo mu je Zbornik srednjovjekovnih napisa Bosne i Hercegovine (u etiri
knjige).
Bibliografija:

Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor 1937.

Ljubuki. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine VI, Sarajevo

1954.

Don Ivan Musi i Hrvati u Hercegovakom ustanku 1875-1878. godine, vlastito

izdanje, Sarajevo 1955.

Naselja srednjovekovne bosanske drave, Sarajevo 1957.

Historijska karta srednjovjekovne bosanske drave, 1. izdanje, Sarajevo 1957. (2.

izdanje 1978)

Historija Brona od najstarijih vremena do turske okupacije, Sarajevo 1961.

Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1962.

Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine II, Sarajevo 1964.

Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo 1964.

Bekija kroz vijekove, Sarajevo 1964.

Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970.

Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1980.

Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine, itluk 1981.

Postanak srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo 1982.

7. Bosna u prvoj polovini XIV vijeka?

8. Uesnici na stanku?
to se tie uesnika na stanku, imamo neodreene podatke. Sa sigurnou moemo rei da su
na stanku uestvovali velmoe i vlastela.U latinskim i talijanskim spisima stanak je oznaen
kao skup Barona Bosne.
Namee se pitanje dali je sva vlastela imala pravo uea.Na osnovu povelja kraljice Jelene i
kralja Tvrtka II, dolazimo do zakljuka da je sva vlastela imala teorijsko pravo uea. Na
stanak je dolazila ona najistaknutija, ija je rije mogla neto da znai.
Na stanak su kadkada dolazili i predstavnici stranih drava, kao posmatrai i obavjetajci o
pitanjima koja se njih tiu. Oni su mogli biti pozvani da pred zborom kau svoju rije, ako bi
se za to ukazala potreba.
Osim vlastele na dravnim saborima,prisustvuju i prestavnici crkve. Bosna je zbog specifinih
vjerskih prilika, jedinstvenih u srednjovjekovnoj Evropi, inila izuzetnom u tom pogledu.
Oigledno da ni katolika ni pravoslavna crkva nisu mogle postii za svoje predstavnike
pravo uea na stanku, prije svega zbog postojanja uticaja crkve bosanske, koja je bila
povlaena i podupirana od monog plemstva, a povremeno i od bosanskog vladara. Ipak,
bosanska crkva nije preko svojih zastupnika uzimala neposredno uee u radu stanka.

Neuestvovanje crkve bosanske u stanku potpuno je u skladu s njenim stavom prema dravi i
drutvu.
9. efik Belagi?
efik Belagi roen je 1908 u Tuzli,a umro 1990 u Sarajevu. Bosanskohercegovaki kulturni
historiar.
Osnovnu kolu zavrio je u Doboju, niu gimnaziju u Tuzli, a Uiteljsku kolu u Sarajevu
1928. Od 1929 do 1935 bio je uitelj u eravcu kod Dervente i u Graanici. Viu pedagoku
kolu pohaao je na umjetnikoj grupi predmeta 1935-1937.g. u Zagrebu, gdje je i
diplomirao.Na mjestu direktora Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti (Zavoda za zatitu spomenika kulture) Bosne i Hercegovine je u periodu od 1952 do
1967, kada, po vlastitoj elji, odlaziu penziju.
Istraivao je srednjovjekovne nekropole mramorova ili steaka.Radovi mu se odlikuju
postavom tipoloke sistematike, detalnjom obradom faktografskih obiljeja, a temeljena su na
terenskom radu i donose mnotvo zanimljive grae. U osnovi bio je historiar materijalne
kulture, posebno kamena (steci, niani, atrnje, stolice).
Bibliografija:

Kupres (1954)
Steci na Blidinju (1959)
Kalinovik (1962)
Grborezi (1964)
Popovo (1966)
Steci Centralne Bosne (1967)
Steci - Kataloko-topografski pregled (1971)
Steci i njihova umjetnost (1971)
Niani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini (1978)
Steci - kultura i umjetnost (1982)
Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (1985)
Leksikon steaka (2004)

10. Ban Matej Ninoslav?

Ban Matej Ninoslav dosao je na vlast poslije izvjesnog Stjepana, o kojem se ne zna puno.
Vladavina bana Ninoslava trajala je od 1232. - 1239. godine. Njegova cijela vladavina
ispunjena je kriarskim ratom koji je pokrenut protiv Bosanskih krstjana.
Navodi se da je prihvatio Katolianstvo, i time se odrekao jeretikih zabluda svojih
predhodnika iz politikih razloga. Godine 1233/4 za biskupa bosanskog postavljen je
dominikanac Johanes Vildeshauzen koji je bio energini borac protiv jeresi. Sam Ninoslav je

na poetku uestvovao u borbi protiv jeretika, meutim vremenom je preao u drugi tabor, jer
borba jeresi u Bosni je bila samo paravan Ugarskoj da je potpuno podini pod svoju vlast.
Godine 1234. herceg Koloman je pokrenuo kriarski pohod sa ciljem da uniti heretiko
uenje u Bosni, u tome je imao veliku podrku pape, dok na drugoj strani Ninoslav se ujedinio
sa vlastelom i crkvom bosanskom s ciljem odbrane dravne samostalnosti. Tok ratnih
deavanja skoro je nepoznat, rat je uz prekide trajao od 1235. - 1238. godine. Koloman je
1238/9 godine javio papi da je unitio heretike u Bosni, mada to je teko povjerovati jer ve
1240. godine ban Ninoslav izdaje povelju Dubrovanima, kojom potvruje sva prijanja prava
koja su imali kod njegovog predhodnika.
Izbijanje Tatara 1241 godine, i njihovo pustoenje najprije Ugarske zatim i Hrvatske
primorale su Belu IV na bjekstvo u Dalmaciju, najprije u Split (gdje nije najbolje primljen) a
zatim i u Trogir. Nakon povlaenja Tatara, Bela IV u znak zahvalnosti Trogiranima 1242.
godine darovao nekoliko sela na granici splitskog gradskog podruja, to e izazvati sukobe
izmeu Trogira i Splita. Spliani su se uzdali u mo bana Ninoslava, kojeg su izabrali i za
gradskog kneza. Ninoslav je na elo splitske uprave postavio svog roaka Rikarda. Ugari su
pokrenuli veliku vojsku da zbace Rikarda, napad je iao ds dvije strane, jedan dio na elu sa
Dionizijom je iao direktno na Split, dok je Bela IV ekao razvoj situacije. Nakon to je
Dionizije zauzeo Split, Bela IV se povukao sa Bosanske granice.
Katolianstvo ni sada nije uspjelo da uhvati korijen u Bosni, naprotiv drugom polovinom XIII
stoljea dolazi do izmjetanja biskupije iz Bosne u akovo.
11. Politiki poloaj crkve Bosanske?
12. Hazim abanovi?
Hazim abanovi roen je 1916 u Porijeanima kod Visokog, a umro 1971 u Istanbulu.
Bosanskohercegovaki historiar-osmanista. Najvie je pisao o historiji Bosne u sastavu
Osmanlijskog carstva.
U rodnom mjestu zavrio je osnovnu kolu, a dalje obrazovanje nastavlja u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu. Po zavretku srednjokolskog obrazovanja, 1936 godine upisuje
se na Viu islamsku erijatsko-teoloku kolu. Prvo radno mjesto po sticanju diplome je
kustos u odjeljenju Turskog arhiva Zemaljskog muzeja u Sarajevu.Tu je zapoeo s
istraivakim i naunim radom.Najplodniji stvaralaki period Hazima abanovia obuhvata
period od 1948 do 1960 godine. U tom dobu svog stvaralatva s prijevodima, knjigama i
radovima veeg i manjeg obima ima ukupno 70 bibliografskih jedinica. Veliki dio iz ovog
perioda jesu prijevodi raznih dukomenata iz Osmanskog perioda. 1959 je bila kruna do tada
njegovog dvadesetogodinjeg naunog rada, na vie naina ukazana su mu priznanja, kako
zbog objavljene doktorske disertacija, tako i zbog prijevoda putopisa Evlije elebije.
Posljednja faza stvaralakog opusa Hazima abanovia obuhvata period od 1960 pa do
iznenadne smrti 1971. U ovom periodu preveo je i napisao ukupno 40 bibliografskih jedinica.
Posebno se angairao na prikupljnju i obradi podataka za knjigu Knjievnost muslimana
BiH na orijentalnim jezicima, koja je zbog iznenadne smrti ostala nedovrena.

Ni pored upozorenja da svojim intenzivnim radom ugroava ivot, Hazim abanovi nije se
osvrtao na prijateljske savjete ljekara kao ni svojih kolega i prijatelja, to je dovelo do sranog
udara 1969. Poslije kraeg oporavka odlazi na nova istraivanja i prikupljanja arhivske grae
u Istanbul, gdje ga zatie i smrt 1971 u 55 godini ivota.
Bibliografija:

emsu-l-ulema Hadi Mehmed ef. Handi", El-Hidaje br. 2-3, Sarajevo, 1944
Dvije najstarije vakufname u Bosni i Hercegovine, Prilozi za orijentalnu

filologiju, Sarajevo, 1951

Hazim abanovi: Izrazi evail, evasit i evahir u datumima turskih spomenika - Les

expressions: "vail, vasit et vahir" dans les dates des documents turcs, Prilozi za
orijentalnu filologiju, vol. II/1951, pp. 213-237.
Hazim abanovi: Natpisi na nadgrobnim spomenicima Malko bega i njegovog sina

Daferbega - Inscriptions sur les monuments funraires de Malkotch bey et de son fils
Djafer bey, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. II/1951, pp. 249-258.
Hazim abanovi: Turski diplomatiki izvori za istoriju naih naroda /Turkish

diplomatic
sources for the history of our peoples/, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. I, 1950,
pp. 117-149.
Hazim abanovi: Natpis na Kasapia mostu u Uicu i njegov autor pjesnik Dari
elebi
/The inscription on the Kasapi bridge at Uice and its author poet Jari Chelebi/,
Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. I, 1950, pp. 156-161.
Dr. Hazim abanovi, Mustafa b. Ysuf Aiyub al-Mostari. Biobibliografska skica - Mu

stafa
b. Yusuf Aiyub al-Mostari. Biobibliographical sketch, Prilozi za orijentalnu filologiju,
vol. VIII-IX/1960, pp. 29-35.
Bosanski paaluk, Sarajevo, 1959
Krajite Isa-bega Ishakovia Zbirni katastarski popis iz 1455.godine, Orijentalni

institut, Sarajevo, 1964

Evlija elebi, Putopis, prijevod, uvod i komentar, Sarajevo, 1967
Bosanski divan, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. XVIII-XIX/1973, pp. 9-45
Knjievnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima

(biobibliografija), Sarajevo, 1973

Enciklopedija Jugoslavije (2 Bje-Crn), Zagreb, 1982.

13. Stanak i krunisanje vladara?

Akt krunisanja vladara spadao je u djelokrug dravnog sabora svih zemalja. Nemamo
informacija dali je i kako je obavljano krunisanje vladaoca dok je Bosna bila banovina, tek sa

proglasom kraljevstva, 1377. godine, poinju izvorne vijesti o krunisanju (mada ni one nisu
toliko obilne da bi nam rasvijetlile sve sluajeve)
Tvrtko I u svojoj povelji izlaze da je iao u srpsku zemlju i kako je krunisan sugubim vencem
za kralja, ne spominje nikakvo uee sabora. Nema sumnje da je Tvrtkova vlast u drugom
periodu njegove vladavine, kada je savladao otpor vlastele, bila je velika i on je mogao
nametnuti svoju volju.
O krunisanju nasljednika Tvrtka I (Dabii, Jeleni Gruboj i Stjepanu Ostojiu) nemamo
podataka, jedino znamo da je Ostoja krunisan u proljee 1399. godine.
Vie podataka u kojima se vidi uloga sabora javljaju se sa krunisanjem Tvrtka II. Poveljom od
18. avgusta 1421. godine potvrdio je povlastice svojih predhodnika. U isto vrijeme odran je i
sabor bosanske vlastele na kojem je obavljeno i krunisanje Tvrtka II. Ovo je bilo drugo
njegovo krunisanje, prvo o kojem nemamo mnogo podataka, moralo je bitit izvreno poslije
njegovog izbora na stanku 1404. godine.
Zanimljivo je i krunisanje Stjepana Tomaa u kojom nam je pokazana uloga stanka u novoj
svjetlosti. Ovom prilikom radilo se o krunisanju novom krunom koju je papa bio spremio za
Tomaa, kao nagradu za prelazak na katolianstvo. Meutim, do krunisanja ovom krunom nije
dolo, to ne znai da nije bio krunisan, on se morao zadovoljiti starom bosanskom krunom,
koju su imali njegovi predhodnici.
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaevi uspio je u onome emu je njegov otac teio.
Dobio je krunu od pape i kranisan je najvjerovatnije 14. Novembra 1461. godine.
Sudjelovanje sabora ovom prilikom zajameno je pouzdanim izvorima. Sam kralj javio je, po
obavljanju sveanosti, Mleanima da je krunisan po slobodnom pristanku svih svojih velikaa.
Mada nije poznato kako su tekli svi sluajevi krunisanja bosanskih kraljeva, ipak imamo
dovoljno potvrda da se ono nije obavljalo bez sudjelovanja stanka bosanske vlastele. Za veliki
uticaj stanka na akt sveanog ustolienja kraljeva u Bosni karakteristino je i to da je njogva
vanost trajala sado dokle je vlastela trpjela vladara na prijestolju.
14. Franjo anjek?
Franjo anjek roen je u Poljani kod Varadina 1939. Hrvatski historiar i teolog, akademik
HAZU.
Diplomirao je 1962 u Dubrovniku, magistrirao teoloke nauke u Zagrebu 1966 i pomone
historijske nauke u Vatikanu 1968 godine. Doktorirao je na Sorbonni (Pariz) 1971 godine.
Od 1971. profesor je crkvene historije, metodologije i pomonih historijskih nauka na
Katolikom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Zagrebu. Takoer je profesor
srednjovjekovne historije i pomonih historijskih nauka na Hrvatskim studijima od 1994.
Predava je na postdiplomskom studiju iz sociologije od 1996, i pedagodije od 1998. godine,
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Za redovnog lana Hrvatske akademije nauka i
umjetnosti izabran je 30. januara 1997.

U nauno-istraivakom radu usmjeren je prouavanje evropskog i hrvatskog

srednjovjekovlja: religiozno-socijalni pokreti od 12. do 15. vijeka; Hrvati na Parikom i
evropskim univerzitetima; Hrvati u evropskoj nauci (radovi i studije o Hermanu Dalmatinu,
Augustinu Kaotiu, Ivanu Stojkoviu, Andriji Jamometiu, Martinu Zadraninu itd.); Hrvati i
ljudska prava (Vinko Paletin); stoljetne veze Hrvata s Apostolskom Stolicom; Hrvati i
historijska nauka (Matija Vlai Ilirik, Antun Vramec, Mavro Orbini) itd. Posebno polje
njegova istraivanja predstavlja Crkva bosanska, o kojoj je napisao vie knjiga i lanaka.
Bibliografija:

Bosansko-humski krstjani, Zagreb 1975., str. 1-216;

Les chrtiens bosniaques et le mouvement cathare au Moyen ge, Paris-Louvain

1976., str. 1-260;

Bartolom de Las Casas. Kratko izvjee o unitenju Indij, Zagreb 1982., str. 1-185
Iohannes Stojkovi de Ragusio. Tractatus de Ecclesia, Zagreb 1983, str. I-XXII + 1-

335 (u suradnji s M. Bikupom i A. Krchnakom);

Crkva i kranstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb 1988. i 1993., str. I-XLIII + 1-629;
Herman Dalmatin. Rasprava o bitima, Pula 1990. (str. 7-100: biobibliografska studija

o Hermanu Dalmatinu);
Kranstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata 7.-20. stoljea,

Zagreb 1991. i 1996., str. 1-613 + 1*-200*;

Vinko Paletin. Rasprava o pravu i opravdanosti rata, Zagreb 1994, str. 1-303 (u

suradnji s M. Poli-Bobi);
Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagreb 1995, str. 1-248 (u suradnji s B. Petraem);
Mavro Orbini. Kraljevstvo Slavena, Zagreb 1999. (uvod i literatura o Orbiniju str. 754; Orbinijeva vrela str. 535-576 u suradnji s M. ikom).

15. Boris Niveli?

16. Istraivai koji su se bavili historijom srednjovijekovne Bosne?
17.
Stanak i vlastelinske batine?