P

ZATO NE PIEM ILI

IZVJETAJ SRETNOG
ZAMORCA
NEKOLIKO KONSTRUKTIVNIH
SUGESTIJA DIREKTORU
I GLAVNOME UREDNIKU
NOVOG LISTA
VIKTOR IVANI

otovani kolege,
Pokuajte mi ne zamjeriti to u vas, s ciljem
omamljivanja, kratko podsjetiti na neka od pravila
sv. Benedikta o ponaanju u samostanu iz 6. stoljea.
Kao to moda znate, u benediktinskome redu na
snazi je bila prinuda da svi redovnici posao koji im je
dodijeljen moraju doivljavati kao dunost. One koji su zazirali od rada upozoravalo se da je dokonost
neprijatelj due. Objanjeno je ak i to da priroda
rada ne igra nikakvu ulogu, jer prava svrha rada nije
u tome da se neto obavi, nego da se dua redovnikova ponizi tako to on mora uiniti sve to mu se
naloi.
Mimo samoga posla, Benediktovim pravilom
propisano je da se svakodnevne samostanske aktivnosti imaju uvijek ponavljati u isto molitveno vrijeme i na potpuno jednak nain, a molitveno vrijeme inilo je sedam kanonskih asova (horae canonicae):
zora Jutarnja (laudes)
9 ujutro Prvi molitveni as (prima)
podne esti molitveni as (sexta)
15 sati Deveti as (nona)
18 sati Veernjica (vespera)
sumrak Posljednji sat (completorium)
no Zornica (matutinae)

Pravilima je bila regulirana svaka minuta redovnikog ivota. Tono odreeni sati bili su propisani za
rad, uenje i jelo. Odstupanje od utvrenog vremenskog rasporeda podrazumijevalo je otre sankcije. Neka se nitko ne usudi jesti ili piti prije ili poslije utvrena vremena. Ako bi redovnik zakasnio na
molitvene sate, znao je koju e vrstu kazne morati
podnijeti, takav ... treba da se baci na pod pred vra-

tima bogomolje kad se ondje zavrava Djelo Boje i ostane tako leati ne govorei nita, glavom poloenom na pod pored nogu svih koji izlaze iz bogomolje. To ini tako dugo dok opat ne prosudi da je dao zadovoljtinu.
Prizor uniformiranog lica koje pokorno lei na tlu, s obrazom priljubljenim uz zemlju, s vidokrugom u koji ulaze samo stopala onih to su
se uspjeli probuditi na vrijeme, ekajui da hijerarhijski nadreeno uniformirano lice odlui kada je vrijeme da se pridigne, ilavo se uuvao evo
ve petnaest stoljea, pa me upravo njegova aktualnost ispunjava posebnom vrstom nelagode, jednom sasvim odreenom jezom, potovani kolege, i nemam pojma dijelite li slina uvstva. Bit e da sve ovisi o perspektivi iz koje na to gledate da li je ona leea ili lebdea.
U strogim samostanskim pravilima Max Weber je vidio preteu protestantske etike rada, a u svome uvenom eseju (Protestantska etika i duh
kapitalizma, 1906.) tvrdi kako razumijevanje rada kao dunosti lei u sutini kapitalistikoga duha koji je nastao u 16. stoljeu. On se bavi fenomenom dunosti poziva, odnosno obaveze koju pojedinac osjea i mora
osjeati prema sadraju svoje 'pozitivne' djelatnosti, svejedno u emu se
ona sastojala, gdje je razvijeni osjeaj odgovornosti apsolutno neophodan, kao i mentalitet uz koji se bez suvinih pitanja obavlja posao tako
kao da je on apsolutno svrha samome sebi, 'poziv'.
Danas, vie nego ikad, rad ima status najvanije stvari u ljudskome
ivotu, postao je sredinja toka oko koje se organizira zanemarivi ostatak
biolokog trajanja. Usporedo s tim afirmirana je irokopojasna kultura
kontrole: ogromna veina ljudi (okupiranih radom, tono kae fraza)
osuena je na posluh, jer je poetna pretpostavka kako odrasli pojedinci
nisu dovoljno zreli da bi mogli sami upravljati svojim ivotima. Posao se
obavlja stisnutih zuba, uz sve vee breme odgovornosti i sve jasniju svijest
da drukije ne moe biti. Pravilo sv. Benedikta, uz male modifikacije, prelilo se u interne akte suvremenih poduzea.
Protestantska etika rada imala je svoj sretan religijski uzgon, pa sveenik reformacije Johann Kaspar Lavater u 18. stoljeu propovijeda kako
ak ni na Nebu ne moemo biti blagoslovljeni ako nemamo neko zanimanje, a imati zanimanje znai imati neku dunost, neku konkretnu, odreenu zadau. Baptist William Clarke Ulyat, Weberov suvremenik, formulira to slikovitije, tvrdei da je Nebo praktiki radionica. Max Weber,
meutim, istie da se duh kapitalizma, nakon to je definirao svoju bit,
otrgnuo od religije i poeo razvijati prema vlastitoj logici: protestantska
Re no. 79/25, 2009.

etika postala je religijski neutralan eljezni kavez. Donekle slinu vrstu

emancipacije imali su valjda u primisli i marksistiki prvoborci sa svojom
udnom navadom da u isto vrijeme uzdiu kult rada i bore se protiv eksploatacije radne snage izbacivi slavnu parolu prema kojoj je, umjesto Svevinjega, rad stvorio ovjeka (Engels, Uloga rada u oovjeenju majmuna), ime je ideoloka figura obogotvorenog trudbenitva sveano uvedena u svjetovne svete spise. Ukratko, Bog nije nuan, ali dirinenje jest!
I tako eljezni kavez, sutinski nepromijenjen, neumoljivo kri
put kroz stoljea, s institucijama u kojima se utjeruje mentalitet poslunosti i obnavlja zaliha vjernika, od samostana do korporacijskih pogona, uz
usputne stanice u vidu zatvora, umobolnica, kolskih uionica ili novinskih redakcija.
Dragi kolege,
Obraam vam se takorei u sklopu obiljeavanja jedne privatne godinjice. Kao to vam je poznato, uskoro e navriti godina dana otkako sam,
kao novinar-kolumnist, uposlen u vaem poduzeu, zadobivi bez svoga
utjecaja ekskluzivan status, jer sam kroz to vrijeme primao redoviti mjeseni osobni dohodak, ak i dodatak za topli obrok, ak i regres za godinji odmor, ak i besplatnu tampu, uz uvjet da nita ne radim. Upit kojim sam
naslovio ovaj dopis je, naravno, jeftina varka, on slui tome da zavede ostale njegove itatelje, jer odgovor na pitanje zato ne piem ili u trino
primjerenijem obliku: Zato sam plaen da ne bih pisao? znamo i vi i ja:
prije godinu dana takvu je odluku donio tada jo novopeeni vlasnik Novog lista, a vi ste je, u skladu sa svojim dunostima, izvoljeli revno provesti u djelo.
Vlasnik, istinabog, kao korisnik moi kapitala, ima mogunost otuiti se od svojih postupaka, jer tome slue uniformirana lica poput vas, kolege, koja e bespogovorno realizirati njegovu volju, ak je i usvojiti kao
svoju, te tako zamesti put do savjesti, pa ste naposljetku i potpisani u impresumu lista kao odgovorne osobe. Jedna od zgodnijih prednosti korporativnog naina odluivanja je da vlasnik uvijek ima priliku nemati nita s
onim to je naredio. Ustvrdim li da u aktualnim prilikama direktori i glavni urednici vodeih medija openito obavljaju funkciju protonih bojlera, time u tek otkriti toplu vodu. Kada vlasnik ureuje novine, glavni
urednik postoji uglavnom zato da bi vlasnik mogao imati ivi dokaz kako ih
ne ureuje. Direktor igra slinu ulogu u sektoru raunovodstva i mesarskih djelatnosti.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

Vlasnik Novog lista, dodue, odnedavno je u medijskome poslu, regularno se bavi naftom i naftnim preraevinama, njegove tvrtke proizvode
iroki asortiman korisnih artikala na bazi polimera ili neeg slinog, vozi
kvalitetnu jahtu, pedantno izbrijava zatiljak i zove se da spomenem i tu
uzgrednost Robert Jei. lan je vladajue partije, jedan od onih iz prve garniture, ponosni posjednik lanske iskaznice s dvocifrenim brojem,
vjerojatno i skriveni donator, te blizak prijatelj i suradnik donedavnog
predsjednika Vlade i stranakoga voe (evo i te uzgrednosti: Ivo Sanader).
To opet znai da ni sam ne moe izbjei sudbinu protonoga bojlera. Jer i
predsjednik Vlade, kao vrhovni nositelj politike moi, u stanju je otuiti
se od svojih postupaka, znajui da e vlasnik medija uz protuusluge koje
e ii u smjeru oplodnje kapitala bez krzmanja ispuniti njegove zamisli.
Jedna od zgodnijih prednosti demokracije je da monik na vlasti uvijek
ima priliku nemati nita s onim to je naloio. Kada politiki glaveina
utjee na ureivaku politiku medija, privatni vlasnik postoji uglavnom
zato da bi glaveina mogao imati ivi dokaz kako na medije ne utjee.
Na nekome od tih radnih sastanaka, prema iskazu vjerodostojnog
svjedoka, donesena je odluka da Novi list ne objavljuje moje tekstove, to je,
iskreno govorei, bio dosta konstruktivan i razuman potez, jer sam u vrijeme svoga aktivnog djelovanja kroz jedan nezavisni tjednik ve bio ispisao nevjerojatnu koliinu gadosti o dotinome politikom voi. Skoro je
sigurno da se ne bih samovoljno zaustavio. A nakon to je odluka skuhana,
proradio je sustav operativnog otuenja, po nizvodnoj liniji, od bojlera do
bojlera, da bi odgovornost za provedbu viih interesa ponijeli nii organizmi, oni jadnici potpisani u impresumu.
No, nemojte strepiti, uvaeni kolege. Ne pada mi na pamet tuiti se
na svoj dojueranji status, naprotiv, prije bih vam na njemu htio zahvaliti. ak sam i ovu kratku kronologiju naveo tek radi lakeg razumijevanja,
mada je ona u osnovi nebitna. Priznajem da sam u poetku osjeao stanovitu ozlojeenost, koja je moda bila posljedica neiivljene tatine, no poslije nekog vremena iznaao sam prilina zadovoljstva u svome poloaju
najamnoga neradnika. Preda mnom se otvorio sasvim novi svijet. Na neki
sam se nain osjetio izabranim: u najbrutalnijem razdoblju kapitalistike
prisile stavljen sam u priliku da ivim njezinu suprotnost. Ni uobiajene
primjedbe kako sam stavljen na led, izreene politikim argonom socijalizma, nisu me poljuljale u tom uvjerenju, poto sam shvatio da je ambijent sasvim drugaiji, nepodloan socijalistikim predrasudama. Mislio
Re no. 79/25, 2009.

sam: to ima neugodno u tome da te se stavi na led ako je napolju plus

etrdeset?
Ako ste dakle u mome sluaju kanili provesti svojevrsni eksperiment, pa vidjeti moe li takva praksa pridonijeti uspjehu poduzea, elim
vas obavijestiti da je on uspio. Utoliko vam se i obraam s vrlo praktinim
namjerama. Kada je ve kompanija, makar za potrebe sondiranja terena,
uputila otar izazov protestantskoj etici i odluila prkositi duhu kapitala,
pa me izolirati u neto poput kaveza bez reetki, osjeam potrebu prenijeti vam neka zapaanja temeljena na jednogodinjem iskustvu, za sluaj da s
ovakvom inicijativom nastavite ili je zato ne? proirite. Uostalom, zaokupljala su me pitanja od zajednikog interesa. Kako ulogu najamnoga
neradnika uiniti jo korisnijom? Moe li se drugaijom organizacijom
nepisanja poboljati kvaliteta lista? Kakvim poticajnim mjerama dokonost
dovesti do perfekcije?... Vjerujui da neete prigovoriti to Novi list, preplavljen emocijama, i dalje nazivam naim, molim vas da ovih nekoliko
konstruktivnih sugestija primite bez ikakvih obveza, u duhu suradnje, kao
izvjetaj sretnog zamorca.
Kada ne piem nedjeljom ili dravnim praznikom, to bi, ini mi se, trebalo nagraditi vie nego kada ne piem uobiajenim svojim neradnim danom, petkom, srijedom ili ponedjeljkom. Petnaestak posto vea nadnica
za dodatni nerad nedjeljom i praznikom bila bi, mislim, u skladu sa standardnim sindikalnim zahtjevima. Ja, dodue, nemam nikakvih sindikalistikih pretenzija, tovie, sindikate smatram strukturom koja se uspostavila na naelu kamufliranja izdaje, ali priznat ete da e ovjek ozbiljnije
pristupiti zadai da ne pie ako je za to adekvatno nagraen. Tim vie to
raspolaem s dovoljno kapaciteta i osjeaja lojalnosti prema poslodavcu da
najradije ni jednu nedjelju ne bih koristio kao dan odmora, nego bi mi
ona bila neradna: zato da se izleavam za svoj raun, ako bih to mogao initi na raun firme?
Trebalo bi, zatim, uvesti mogunost prebaaja norme. Jer to pitao sam se ako u nekom mjesecu ne piem dvadeset ili trideset posto vie
nego to nisam pisao mjesec prije toga? Priznajem da su me ponekad sustizali kreativni napadi, upadao sam u stvaralake groznice, pa se gotovo
frenetino preputao ljenarenju, no, s druge strane, esto je u takvim
trenucima proradila i ona tipina ljudska slabost, kada sam pomislio: to
bih se, do vraga, ubijao od nerada, ako mi je plaa fiksna? U svakom sluasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

10

aju, poto je kompanija znala pokazati kako joj je izrazito stalo do toga da
ne piem, sigurno je da bi od mene izvlaila jo vei uinak uz fleksibilniji sustav stimulacije. Samo zadovoljan uposlenik u stanju je ne pisati onako i onoliko koliko to poslodavac od njega trai.
Kontakti s matinim urednikom trebali bi biti ei i operativniji,
barem da bih imao povratnu reakciju o kvaliteti onoga to ne piem. U nekim razdobljima uope nisam znao da li je redakcija zadovoljna mojim neradom ili bi moda eljela da ne radim drugaije. Mnogo bi mi znailo da
me matini urednik s vremena na vrijeme nazvao, makar kurtoazno, s porukom tipa: Odlian ti je tekst koji nisi napisao u prolu subotu, to bi
po prirodi stvari podignulo moj neradni elan, a jo vie ako bi imao kritikih opservacija, u stilu: Ovo zadnje je bilo malo mlitavo i blijedo, potrudi se da za iduu subotu ne napie neto uzbudljivije! Urednik bi, naposljetku, trebao voditi najstroeg rauna o kvaliteti materijala koji nee objaviti. Razumijem da je imao puno povjerenje u moju profesionalnost,
znajui da u dati sve od sebe da ne uinim ono to se od mene oekuje,
meutim, lien referenci, sve sam tee podnosio takvu odgovornost. Dosta
je alosno to sam povratne reakcije bio u prilici dobivati samo od lanova
ue obitelji i prijatelja, koje ne krasi naroita strunost, a i znam da zbog
sentimentalne prirode odnosa prema mojoj osobi esto o onome to ne
piem govore bolje nego to misle.
Istini za volju, ima i suprotnih primjera. Nedavno me jedan prijatelj napao na pasja kola, i to na javnome mjestu, usred kavane, zbog lanka koji taj tjedan nisam objavio, tvrdei da su teze to ih unutra ne iznosim
sasvim pogrene, ak tetne. Zadnje to sam od tebe oekivao je da ne pie gluposti! uzrujano mi je priopio nakon ire elaboracije. Isprva sam se
estoko protivio (opet tatina), no kako nisam tvrdokorne naravi na
kraju ipak prihvatio prijateljeve argumente, jer su mi se uinili razumnima, te, da bih donekle ispravio greku, obeao da o istoj temi iduega tjedna neu napisati novi tekst.
Nadalje, zbog interesa naeg lista i jasnog profiliranja njegove ureivake koncepcije, glavni bi urednik sa mnom kao autorom trebao planski i kontinuirano raiavati pitanje: to je to o emu ne treba pisati? Tu
je, zauujue, sve preputeno mojoj samoinicijativi, mada ne bih rekao
da je poslodavcu ikada bilo svejedno o emu neu pisati. Naprotiv: zbog
toga to se tono znalo o emu bih mogao pisati, ja sam i doveden u poziciju da ne piem. Prema tome, redovita komunikacija i suradnja nadaju se
Re no. 79/25, 2009.

kao nunost, da ne bih iz najboljih namjera pogrijeio u procjeni. Dvojbe

su, naime, bile gotovo svakodnevne. Da li da sutra ne piem o nesposobnosti Vlade da zemlju izvue iz ekonomske krize? Ili o korupciji u dravnome vrhu? Ili o slizanosti novinskih izdavaa s vladajuom partijom? Ili
o politikoj cenzuri u medijima?... Tko bi to mogao bolje znati od glavnoga urednika, koji je, pretpostavljam, na izravnoj vezi s izdavaem? Jer uvijek je bivalo mogue da ja o neemu odluim ne pisati na primjer o uzgoju lavande na dalmatinskim otocima, ili o formatima sisa domaih pjevaica i manekenki a urednik poeli takav tekst objaviti u novinama, to
bi me, priznajem, u dobroj mjeri dekomodiralo, pa to navodim tek kao
ekstreman primjer.
Poneki put su nesporazumi izazivali opu konfuziju i nelagodu. Dogaalo se, primjerice, da pojedini novinari u naem listu objave lanke o
temama o kojima ja ve nisam pisao, to je posebno besmisleno. Mene to
nije bogzna koliko uzrujavalo, ali njih je po svemu sudei moglo zbuniti i
povrijediti. Zbog ega ja to moram raditi ako je od moga kolege ve zatraeno da to ne ini? vjerojatno su se pitali, posve opravdano. To otvara i
jedan sloeniji problem koji se tie ureivake politike naeg lista i organizacijske strukture kompanije, na koji u se, ako dopustite, vratiti malo
kasnije.
Sada bih tek pripomenuo da sam sve vrijeme potpuno otvoren za
razliite forme i vrste novinarskog nerada, ali nisam dobio mogunost staviti vam to do znanja. Premda me bije glas kolumnista i politikog komentatora (ma to to znailo), mogli ste me, u interesu boljitka naeg lista, koristiti i na druge naine kada se za to ukazivala potreba. Da ste me odluili, recimo, s plaenim trokovima i deviznim dnevnicama, poslati na udaljene destinacije Afriku, Latinsku Ameriku, Daleki Istok i sl. mogli ste
biti sigurni da vam od tamo neu napraviti kvalitetne novinske reportae.
Postoje jo neke finese o kojima bi valjalo voditi rauna. Na primjer,
utvrivanje precizne razlike izmeu perioda obaveznog nerada i zakonom
propisanog godinjeg odmora. U mom je sluaju ta razlika bila sasvim zanemarena, pa povremeno nisam znao jesam li plandovao u sklopu svojih
redovitih obaveza ili sam dangubio jer sam se od tih obaveza odmarao.
Znam da stvar djeluje zamreno, ali vjerujem da bi administrativno osoblje, kada bi tome ozbiljno pristupilo i upregnulo matu koja im je svojstvena, uspjelo pronai odgovarajue rjeenje. Da ne govorim kako bi se time napokon povuklo razgranienje izmeu neradnih deurstava i tzv. sloasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

11

bodnih dana koji im slijede, jer savjestan uposlenik i organiziran ovjek u

svakome bi trenutku morao znati dokoliari li kao privatna ili kao slubena osoba.
Jo jednom vas usrdno molim da ove dobronamjerne uvide ne shvatite kao pritube; svojim sam poloajem, kao to ve rekoh, bio najveim
dijelom zadovoljan (iako neskromno smatram da sam ga i zasluio), pa samo pokuavam s vama razmijeniti ideje i iskustva kako biste, u sluajevima
to e slijediti, postigli maksimalne efekte. Imao sam mnogo razloga osjeati se dobro solidna plaa, neradni uvjeti takoer, kolege ljubazni i
ugodni, urednici koji me nastoje ne uznemirivati, a to je najvanije, uivao sam punu autorsku slobodu i samostalnost: moda po prvi put u tri desetljea otkako se bavim novinarstvom nisam osjeao nikakve pritiske, doputeno mi je bilo iznositi kritike sudove o emu god poelim, ukljuujui ak i one o vlasniku kompanije koja izdaje na list, pod uvjetom da to
ne objavim.

12

I tu bih se vratio na ono to sam preskoio: jeste li, potovani kolege, razmiljali o tome da status to ste ga osigurali meni udijelite jo ponekom
novinaru Novog lista, ili ak veoj skupini njih? Ne upuujem vas na takvu
mogunost samo zbog njihova interesa, nego i zbog toga to imam u vidu
kvalitetu i ugled novina koji bi se takvim postupkom zasigurno poveali.
Vama kao dokazanim profesionalcima ne trebam naglaavati kako postoje
uzorni novinski lanci koji bi bili za nijansu ili dvije bolji da nisu napisani. emu ne iskoristiti i takvu soluciju ako ona postoji? Potroio bih previe prostora da navodim obilje primjera, pa u spomenuti samo neke koji mi isprve padaju na um.
U toku protekle godine, na primjer, objavljeno je rekordnih stotinu sedamdeset i est (176!) priloga o potencijalnoj izgradnji terminala za
ukapljeni plin (tzv. LNG) u Omilju na otoku Krku na terenima koji,
stjecajem okolnosti, pripadaju vlasniku Novog lista, pa on od dravne odluke o podizanju LNG terminala ima izravnu materijalnu korist s osnovnom tezom kako gigantski pogoni, plinski i naftni cjevovodi, te intenzivan
promet prekooceanskih tankera ne samo to nee tetiti okoliu, nego su
praktiki neophodni da bi se uspostavila ekoloka ravnotea u tome dijelu
jadranskog arhipelaga. lanci su bili analitini i zanimljivi, a najvie mi se
dopalo kako su u njima pojedini borci za zatitu okolia, kao i mnogi itelji Omilja, s punom ekolokom svijeu bili proglaavani ljudskim otpaRe no. 79/25, 2009.

dom. Ipak, nedostajao je onaj fini zavrni rad to bi seriji priloga jamio
savrenstvo da ostanu nenapisani.
Ili: ovoga proljea je objavljena reportaa gostujue autorice sa Sajma gume i plastike Plast 2009 to je odran u Milanu. Gostujua autorica nije bila novinarka, nego glasnogovornica tvrtke Dioki, a vlasnik tvrtke
Dioki je, stjecajem okolnosti, i vlasnik Novog lista. Naravno, tvrtka Dioki je izlagala svoje proizvode na sajmu u Milanu, pa je vanjska suradnica Novog lista, odnosno glasnogovornica tvrtke Dioki, u Novom listu potanko opisala fenomenalni sajamski uspjeh tvrtke Dioki, iji je vlasnik ujedno i vlasnik Novog lista. Ne mislite li kako bi sve bilo znatno efektnije da se netko od urednika sjetio i preporuio vanjskoj suradnici da inae izvrsnu reportau uini jo vjerodostojnijom tako da je ne napie?
Ili: kada je donedavni predsjednik Vlade prije nekoliko mjeseci dolazio u Rijeku na predizborni skup svoje stranke (HDZ), rijeki Novi list je
to popratio na sedam (7!) novinskih stranica velikog formata, uz trostruko vie fotografija. Na jednoj od tih fotografija, veliine etvrtine stranice, prikazan je stjecajem okolnosti i vlasnik Novog lista kako u prvome redu
na partijskome mitingu dri ruku na srcu, poto je on, rekli smo, uvaeni
stranaki lan i intimus najdraega gosta. Kako bi tek politiki nezavisna
pozicija lista iji vlasnik voli pozirati na partijskome skupu za vlastite novine bila doarana da su fotoreporteri poslani na poprite sa zadaom da
nita ne snimaju? Ili da je isti zadatak povjeren onome novinaru to je od
stranakoga voe dobio (i objavio) znamenitu izjavu: Nemam primjedbi
na ureivaku politiku Novog lista!
Ipak, najzgodniji je primjer naizgled marginalan. U listopadu prole godine, zahvaljujui urednikoj omaci ili diverziji, objavljen je tekst
jedne novinarke o pogubnoj praksi masovne proizvodnje i potronje plastinih vreica (godinje ih se u svijetu distribuira 500 milijardi, a u Hrvatskoj 250 tisua svakoga dana), ije odbacivanje ozbiljno naruava prirodnu ravnoteu i teti ljudskom zdravlju, poto su plastine vreice faktiki nerazgradive. Novinarka je pritom kritizirala apsurdnu inicijativu
pojedinih trgovakih lanaca, koji pozivaju kupce da sudjeluju u humanitarnoj akciji za osnivanje Centra za psiholoku pomo enama oboljelim
od raka dojke tako to e na blagajni kupiti plastinu vreicu. Upitala se
nije li humanitarna aktivnost potroaa mogla biti potaknuta nuenjem
proizvoda koji nisu ekoloki opasni i tetni za zdravlje, poput papirnatih
vreica ili olovaka.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

13

14

Nastala je, kao to znate, opa strka u redakciji, lanovi kolegija izlazili su sa sastanka crvenih uiju (mnogi su polegli pred vratima Boje
Kue, s obrazima priljubljenim uz linoleumski pod, ekajui da se opat
odobrovolji i kaiprstom oznai svretak pokore), nadleni urednik ostrvio se na novinarku, upitao je ima li djecu kad se tako neodgovorno ponaa prema poslu i radnome mjestu, s kojega bi dakle lako mogla letjeti. Kada je, potpuno zbunjena, upitala zato, dobila je konkretno objanjenje:
plastine vreice proizvodi vlasnik naeg lista! Gotovo sve plastine vreice to se distribuiraju u zemlji (250 tisua komada dnevno) djelo su vrijednih radnika njegovih kompanija, pa osiguravaju znatan sloj njegova
profita, a to je svaki zaposlenik Novog lista duan znati. Svaki napad na plastine vreice kao takve, napad je na poslodavca, pa time i na matinu redakciju.
Nekoliko dana kasnije, na udarnim stranicama, uz raskoan prelom, objavljen je podui prilog gostujueg autora koji je novinarku temeljito popljuvao, ustvrdio da je neobrazovana i glupa, k tome jo i zloinaki raspoloena, te iznio podatke o tome kako plastine vreice ne samo to
ne tete okoliu i ljudskome zdravlju, nego bi bez njih i priroda i ljudi bili osueni na sigurnu propast. Gostujui autor nije bio novinar, nego tajnik Drutva za plastiku i gumu, plaeni lobist kemijske industrije, a sasvim
sigurno i pruatelj honorarnih usluga vlasniku Novog lista u dijelu poslovanja izvan medija. lanak u kojemu je objanjeno da uz sunce, vodu i kisik jedino plastina ambalaa jami bioloki opstanak ovjeanstva imao
je veliki odjek: osobno sam svjedoio kako se grupe ljudi u kavani grohotom smiju itajui ga. Logino je da sam se zapitao ne bi li taj prilog, da je
ostao nenapisan, ili da su ga urednici doradili tako da ostane neobjavljen,
jo vie pridonio ozbiljnosti naeg lista.
Nemojte se optereivati sporadinim primjerima to sam ih naveo, potovani kolege, njima bih vas mogao granatirati na dnevnoj bazi, tek moj
vam je savjet da se slobodnije upustite u eksperiment i to veem broju
autora, zaposlenih i gostujuih, omoguite uvjete kakve ste osigurali meni.
eljezni kavez bez reetki sasvim je primjeren djelatni ambijent, to bi se
sigurno odrazilo na ukupni uspjeh poduzea. Ne usuujem se, dodue,
ozbiljno zaloiti za onu utopijsku viziju razvoja kompanije, premda mi ta
divna slika svako malo prostruji kroz glavu: nakladnik koji izdaje takve novine u kojima ni jedan novinar nita ne pie!
Re no. 79/25, 2009.

Valjalo bi provesti ozbiljna istraivanja i provjeriti svrsishodnost radikalnog rjeenja, no tko zna? moda bi ona pokazala da bi list uz takvu
intervenciju izgubio na kontinuitetu, a dobio na ugledu. Moda stvarima
treba pristupati na nain kako im pristupa ranije spomenuta kolegica, naime, da je plastina vreica najkvalitetnija kada se ne proizvede. A ako bi se
tradicionalno oprezni poslodavac tome protivio, ne elei sudjelovati u iskopavanju vlastita groba, budunost bi u svoje ruke mogli uzeti sami zaposlenici: zapoeti trajk i, samim time to trajk neogranieno traje, proglasiti trajkaki zahtjev ispunjenim. Zamiljam ih kako slono mariraju i vitlaju crnim transparentima na kojima je utim slovima otisnuta parola Roberta Blacka: Tko se ne buni protiv rada, radi protiv pobune!
Naravna stvar, moji su kriteriji posve suprotstavljeni vaima. Vi biste objavljivali ono to ja ne bih, a naroito obratno. Naposljetku, zato i jeste direktor i glavni urednik, dok sam se ja znojio na poloaju najamnoga
neradnika. Samo to ovdje nije rije ni o ukusima ni o poimanju vrijednosti, nego o spremnosti da se vlastiti integritet, pa ak i vlastiti ivot,
ugradi u Mainu. A Maina, ini mi se, previe je sloena da bi sluila pukoj proizvodnji.
Kapitalizam ima taj fini i podmukli manir da svoje pretenzije zaogre u bespolno ekonomistiko ruho, pa one stalno imaju trpki okus nunosti. Ne pada li vam na pamet, kolege, da vai mukotrpni radni napori,
vae dunosti, vae korisnosti, cijeli taj skup aktivnosti koje se svode na
podanitvo, u dobroj mjeri nadilaze sferu ekonomije? Pouen vlastitim
primjerom sklon sam vjerovati kako je (ne)rad uvelike i stvar politike, to
jest da do kraja privatiziram jednu opu priu ako ja ne radim zbog politikih razloga, ne pomiljate li da zbog istih tih razloga vi radite?
Razumijem da ete takvo to teko prihvatiti, jer bi vas to dovelo u
neugodnu situaciju da iskreno popriate sa samima sobom, a i bezbolnije
je misliti o sebi kao osobi koju pokree neokaljani proizvodni motiv,
strunjaku takvom i takvom, suhom profesionalcu, vjerniku Crkve bezgrenoga trita, a ne kao o sitnom politikom plaeniku, komesaru ili vodonoi, koji provodi paket zadanih odurnosti pod krinkom ekonomske
logike. No najamni je rad openito, podsjetit u vas, uvijek organiziran tako da manjina upravlja veinom, pa osim to je kontroliran kao proces
sam po sebi ima kontrolnu funkciju. Fenomen samo dobiva na plastinosti kada se, u sklopu radnoga procesa, tj. interesa proizvodnje, odluuje
o emu se smije, a o emu ne smije pisati u novinama.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

15

16

Zato su tehnike samoolakanja razvijene do zavidnih razmjera. Ve

sam vam pokuao napomenuti, kroz onaj sustav protonih bojlera, kako
distribucija moi po vertikalnoj liniji podrazumijeva i obaveznu razdiobu
nevinosti. Svako od uniformiranih lica u hijerarhiji dobiva svoju toplu
zdjelu nevinosti, pa tako i vi, uvaeni kolege, i kusate je s takvim tekom da
vas je uitak gledati. Pomiljam kako su slina sljedovanja troili i logorski
uvari, samo to je gastronomija danas otila mnogo dalje. Obroci su ukusniji, koriste se egzotini zaini, premda u konanici rezultiraju slinim
sranjima. Znate ve kako ide taj dvostruki lanac otuenja: politiki silnik i
vlasnik novina odluuju ali ne provode, pa imaju priliku da nemaju nita
s tim, dok direktor i glavni urednik provode ali ne odluuju, pa nemaju
priliku da imaju ita s tim. Elem, nitko nema nita s niim. Svatko se moe graditi suvinim utoliko to je neophodan. Sustav je uoblien u funkcionalno savrenstvo, dakle u trinu ekonomiju.
to se mene tie, jedini ekonomski udio prepoznajem u tome da rad
jedne osobe prodajom postaje vlasnitvo druge, pa on biva prisvojen i stavljen pod tuu kontrolu. No, kako je rad u naoj eri nametnut kao sredinje mjesto ljudskih ivota, tue vlasnitvo nad njim za posljedicu ima i tui nadzor nad praktiki cjelokupnom egzistencijom, a to ve nadilazi ekonomske horizonte i ima veze s temeljima vladajueg poretka. U zadnjih
godinu dana, meutim, opsjedala me druga enigma: to se zbiva kada jedna osoba postaje vlasnikom neijega nerada? Kakve su reperkusije toga
poremeaja?
Neobino mi je bilo promatrati svoje raubovane kolege dok odlaze na
posao u sumornim kolonama oni svoju plau uredno za-rade, a ja svoju
za-neradim. Mogao sam pomisliti da im inim nepravdu, jer dobivam redoviti prihod koji se izdvaja od vika vrijednosti to su ga oni proizveli, ali
zamku tjeskobe vjeto sam izbjegao: moj se dohodak, istina, izdvajao od vika vrijednosti, no isti bi se bez ostatka slio u vlasnikov profit, koji je onda
stimulacijom moga nerada primjereno smanjen. A budui da je, po mome
miljenju, upravo viak vrijednosti onaj nukleus kapitalistikoga zla, ispada
da sam bio jedina toka u sustavu koja je djelovala protivno tome zlu. Umjesto da rintam i grizem nokte, ljenario sam i grizao ruku koja me hrani.
Morate mi vjerovati da, kada ne radim, to inim vrlo predano. Rijetko me kada naputa entuzijazam, pa se moe rei da sam poteno zaneradio svaki dinar to mi ga je kompanija isplatila. Trudim se postii kreativnu rutinu i svoje aktivnosti poput nekog dresiranog monaha, batiniRe no. 79/25, 2009.

ka protuprotestantske etike uvijek ponavljati u isto molitveno vrijeme i

na potpuno jednak nain. U mojoj radnoj sobi, gdje se preputam dokolici, na zidu je izvjeeno Pravilo sv. Viktora, akt kojega se najstroe pridravam. Njime je moj neradni dan podijeljen na sedam kanonskih asova
(horae canonicae):
zora Spavanje (laudes)
9 ujutro Lagani doruak (prima)
podne itanje i kontemplacija (sexta)
15 sati Ruak (nona)
18 sati Poslijepodnevni odmor (vespera)
sumrak Lagana veera (completorium)
no Zabava i poinak (matutinae)
Dogodi li mi se da zakasnim na neku od tih dunosti, za kaznu se potrbuke bacam na kau, obraza priljubljenog uz poliranu kou, te iz tog poloaja pokuavam gledati televiziju, sve dok sankcija ne istekne, dok ne zavri neki film s religioznom ili holivudsko-nacistikom tematikom.
Uvaeni kolege,
Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko rad, kao temeljna represija,
ubija u pojam. Ljudi ubijeni u pojam teko da su u stanju raditi ita uistinu vrijedno. A ubijeni su u pojam ne (samo) zbog toga to rade, nego ponajprije zato to su, da bi preivjeli, prisiljeni svoj rad prodati za materijalnu protuvrijednost i uiniti ga tuim. U starim civilizacijama, kada je
njihova kultura bila na vrhuncu, vladao je prezir prema neemu takvom,
pa je jo Sokrat kako ga prenosi Platon govorio o destruktivnom utjecaju rada na ljudska bia koja dre do sebe (u Dravi za nadniare veli da se
ne istiu osobito razumom, dok u Fedru iznosi ak vrijednosnu listu ivotnih sudbina, gdje su samo sofist, tiranin i ivotinja rangirani nie od
radnika). Ciceron je, pak, tvrdio da svatko tko svoj rad prodaje za novac
ustvari prodaje sebe i sputa se na nivo roba.
Kasnije su takvi stavovi, jasno, praeni optubama za herezu, a njegovali su ih buntovnici i osamljenici posebnoga kova. Neki od njih bili su
zazorni ak i pokretima koji su pozivali na revoluciju i podrivanje drutvenoga poretka. William Benbow, na primjer, u svome pamfletu Veliki nacionalni praznik, objavljenom 1832., kae kako nije sporan tek sramotni
poloaj radnitva, nego je problematina injenica njegova postojanja.
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

17

18

Postojanje radnika je negativno: on je iv za proizvodnju, bijedu i ropstvo, a mrtav za uivanje i sreu. Fredy Perlman, inae beogradski student, pokuao je to teorijski uobliiti, s tezom da je kapital proizvod svakodnevne prodaje ivota za novac. Kada ljudi usvoje novac kao zamjenu za
ivot, pie on, prodaja ive aktivnosti postaje uvjet njihova fizikog i drutvenog opstanka, a ivot biva zamijenjen preivljavanjem. im ljudi prihvate uvjete ovakvoga oblika razmjene, njihova svakodnevna aktivnost poprima oblik ope prostitucije.
Nisam siguran, dragi kolege, da li vas ovim radikalizmima tendenciozno odabranih mislilaca kropim zbog uvjerenja ili radi zabave, no s
druge strane to ima loe u tome da se uvjerenja troe kao oblik zabave,
ako ve s radom nije takav sluaj? Mi koji imamo vremena naprosto si to
moemo priutiti. Nije li zauujue da su takve prilike sve rjee, poto se
dirini sve ee? U svoje vrijeme je John Stuart Mill konstatirao kako svi
izumi za zamjenu ljudskoga rada nisu ovjeku utedjeli ni jednu sekundu
slobodnoga vremena, ali se nije drznuo dati jasno obrazloenje zato je to
tako. Hrabrosti je, meutim, imao Jacques Camatte, koji je smisao otkrio
u pripitomljavanju. Pripitomljavanje ljudi poelo je od trenutka kada
se kapital nametnuo kao jedini mogui oblik ljudske zajednice. Proces je
zapoeo fragmentacijom i destrukcijom ljudskih bia, koja su zatim ponovo oblikovana u slici kapitala; ljudi su pretvoreni u kapitalistika bia, a
krajnji je rezultat pojava kapitala u ljudskom obliju.
Po tome ispada, kolege, da ste i vi, kao i mnogi drugi, zapravo kapital u ljudskom obliju, pripitomljeni zalog progresa, reproduktivna biomasa, s ime mi se nije tako jednostavno sloiti. A opet, vlasnik naeg lista
zacijelo misli neto slino, premda je skoro sigurno da kao bie prakse to
nije idejno osvijestio. Napokon, protestantska etika rada podrazumijeva
prostu jednadbu identitet jednako je dunost. Ili kako se navodi u Bilwetovu Arhivu medija: Ne moete postati potpuna osoba ako ne postanete korisni. Nema identiteta bez aktivnosti.
Tu bih tek dodao primjedbu da je potpuna osoba ona koja u dovoljnoj mjeri vie nije svoja. Nadam se da razumijete kako sam kroz proteklih godinu dana pokuavao utvrditi svoj identitet rjeavajui dileme iz suprotnoga smjera: Kako da se odnosim prema svojoj dunosti, prema svojim obavezama, ako sam njima obavezan da budem bez obaveza? Jesam li
proklet ako me je promaio radni sakrament? I gle umjesto nitavila,
preda mnom se prostrla livada slobode.
Re no. 79/25, 2009.

Iz ove razmaene perspektive teko mi je u korporacijskim pogonima, pa dakle i u novinskim redakcijama, prepoznati ita drugo do radne
logore, uz sitnu razliku u logorima se po svemu sudei manje ljakalo.
Rezultat discipliniranog pregalatva nije samo konani proizvod za trite,
ili je to ak najmanje on, nego i duh podanitva, roba koja se, kao to znate, stvara kroz jednostavni proces gdje jedni nareuju a drugi izvravaju
nareenja. Jedan od vanijih ishoda proizvodnje su sami proizvoai (jer
treba proizvoditi da bi se reproduciralo obiljeenog ovjeka, Baudrillard). Tu je jo i zavodniki cinizam fraze da sve ovisi o vama, lansirane
za potrebe liberalne mimikrije, pa je utabana uska staza kojom se toboe
oslobaaju individualni potencijali, a logor puca od udarnitva: uenje,
natjecanje, dokazivanje, napredovanje, nadzor, mobilizacija, mobilizacija, rokovi, rokovi, rokovi... Opet Bilwet: Mora se stvoriti osjeaj hitnosti,
osjeaj da svi moramo raditi zajedno da bismo sprijeili pad drutva u dekadenciju, zloin i entropiju. Lijepo je obeanje da e mase opet imati to
raditi i tako e ih se drati u toru.
Bilo bi ljekovito kada bi se sami proizvoai povremeno zapitali da li
se od njih trai (tek) da proizvode ili da se socijaliziraju na odgovarajui
nain, prema planu i programu onih koji im izrauju nacrte ivota, onih
koji brinu da se dua redovnikova ponizi. Robert Black bio je jedan od
onih to su smatrali da je rad sutinski u funkciji drutvene kontrole, a samo uzgred u slubi proizvodnje. Razgrne li se neutralna ambalaa, dizajnirana po zadnjem kriku poslovne estetike, proviruju visoke izme i debeli koni opasai: Za veinu ljudi rad podrazumijeva svakodnevno potinjavanje autoritetima u mjeri koja zaostaje jedino za onim to moraju trpjeti zatvorenici. Ekskomunikacija neposlunih obavlja se mehaniki,
kao pretpostavka zdravoga voenja biznisa, naroito u poslovima iji je rezultat odmah vidljiv i javan kao to je to sluaj s novinarstvom pa sam
rad ukljuuje u sebi rizik od mogue subverzije. Neposluh nije varijabla u
optjecaju, niti je sistemski podnoljiv. Pouno je znati da je i inae robusni Robi, dok je po amerikim krmama i tvornikim halama agitirao za
ukidanje rada, znao dobivati potene batine.
Finski filozof Pekka Himanen suprotstavio je protestantskoj etici
rada hakersku etiku: pronaao ju je tamo gdje prestaju dunosti i obaveze,
a zapoinje igra, u koju je takoer mogue uloiti znatan trud. Ako je, slikovito govorei, protestantska etika premjestila ivotnu silu s nedjelje na
petak, hakeri su na pola puta od petka ka nedjelji. To mi se dosta svidjelo,
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

19

20

iako sam, stjecajem okolnosti u kojima nisam imao osobnoga udjela, u

praktinome smislu odmakao korak dalje, pa uivam blagodati permanentne nedjelje. Veliki nacionalni praznik to ga je prizivao Benbow za
mene ne prestaje, nebo je proarano vatrometom, svako toliko zamahnem
zastavom i prospem aku konfeta niz balkon.
Ne bih rekao da sam time kreativno zakinut, jer piem u trenucima
predvienim za igru (kanonski as broj 7: matutinae), izvan redovnog i solidno plaenog neradnog vremena. Moe se ivjeti da bi se pisalo, a moe
se i pisati da bi se ivjelo, i samo e poneki spretan i sretan haker pronai erogenu zonu ukrtanja. No, to nisu iste vrste usuda, kolege, dijeli ih
razlika izmeu pasije i pokore.
Osim svega, ovaj izvjetaj nema ambiciju predoiti vam moje stvaralake pretenzije, nego sistemsko stanje, takorei, modus uklopljenosti u
Mainu. to bi, doista, imao predstavljati najamni neradnik u sklopu radom obuzetog kolektiva? Klicu predstojeeg prevrata? Bljesak korporativne nastranosti? Slomljeni zupanik? Ako razvoj proizvodnih snaga, suprotno Marxovim proroanstvima, pridonosi obnovi kapitalizma, najprije e biti da je takav sluaj instaliran kao kotai diskontinuiteta, dio koji
moe posluiti tek kao jedva zamjetan degenerator razvoja. Dakle, sitni defekt u konstrukciji stroja. To me ispunjava unutranjim mirom i odreenom skromnou. Obraajui vam se, zauzimam diskurs anomalije.
Skrueno priznajem i to da za neke od gore spomenutih teoretika ne
bih dao ruku u vatru, navodim ih u fragmentima koji mi idu u korist, poto je neodgovornost gadna navika, slina ovisnosti o opijatima. Bez ostatka, meutim, podupirem velianstvenu misao Stuarta O'Neilla, irskog revolucionara koji je poginuo na dokovima Dublina, tako to su ga zatukli
gvozdenim motkama, moda ba reetkama onog kaveza u koji je uporno
odbijao ui. Tjedan dana prije kobnog dogaaja rekao je: S koje god strane promotri vlasnika, izgledat e kao da ti okree lea, jer poslodavci su
upci!
Potovani kolege,
Bilo bi dosta blesavo s moje strane podsjeati vas na slavne i potroene fraze o slobodi ili nezavisnosti novinarstva. Gledali biste me kao
okaminu prethistorijske zvijeri, s onom vrstom suuti kakva se udjeljuje
blago retardiranima, i vjerojatno bili najveim dijelom u pravu. Ve je
dosta nelagodno koristiti izraz novinarstvo u uvjetima kada bi veina noRe no. 79/25, 2009.

vinara mogla s jednakim uspjehom funkcionirati u marketinkim agencijama ili uredima dravne birokracije. Ta evolucija je, drim, posljedica
naporna rada. (Nije bez vraga to se novinari sve revnije predstavljaju kao
djelatnici u medijima: akcent je na radu, a ne na struci; na dunosti, a
ne na profesiji.)
Cenzura odavno nije dobroudna bolest, barem ne onakva kakvom
se, paradoksalno, mogla smatrati u vrijeme dok demokracija ovdje nije
stanovala. Vie nema potrebe za nametanjima koja bi imala formu politikih presuda i izazivala preuene ili glasne drutvene napetosti. U skladu s
duhom vremena, sudac je omasovljen, demokratiziran, i prividno lien
izravnih politikih intencija. A i rtve podnose sankcije kao dio uobiajenog posla, pa na neki nain postaju dio presuditeljskog tima, konstruktivno mazohistiki, dakle demokratski. Kada je o vodeim medijima rije,
cenzura je postala strukturalna injenica, njihova nepriznata bit, kao to u
irem kontekstu sve vra spona izmeu medijske i politike moi nije rezultat voenja politike u starinskome znaenju, nego politike kao strukturalne korupcije.
Novine vie nisu izloene cenzuri, nego svakodnevno izlau cenzuru,
daju na uvid svoju istesanu redovniku duu. Nezavisnost i sloboda
opstaju kao anakronizmi, retorike ljuture ispranjene od sadraja utoliko to ih nitko ne ugroava, ne zbog toga to to ne bi htio, ve zato jer nema to. (Jo 1966. slino je slutio Pasolini: Stvarnost nije to da u Italiji ne
postoje zatvori za Siniavske i Daniele, nego to da ne postoji ni Siniavski ni
Daniel.) Osnovno novinsko geslo je da svatko moe slobodno pisati to
god eli, pod uvjetom da pie ono to se od njega oekuje. Ukoliko to ne ini, zna se to slijedi, ali to je rezultat njegova izbora, posljedica njegove
slobodne volje. Jedan od zgodnijih aspekata demokracije je to to se svakome nudi da slobodno izabere ono to mu je ionako unaprijed nametnuto.
Slobodno pisanje ukljuuje pridravanje nepisanih pravila. Tko ih ignorira, uklonit e se zato jer ne potuje obiaje, a ne formalnu mo autoriteta. Autoriteti su zatieni nepisanim obiajnim pravom.
Nekadanje komesarske utvrde, komiteti i politbiroi, ideoloki timovi zakopani u masovne grobnice, zamijenjeni su argonskim grmaljem,
siluetom sveobuhvatnoga gazde, koji je, uz ostalo, inkarnacija kompanije i svaijega rada u njoj. Gazda je inokosna imenica koja pokriva mnogo toga. Gazda jami isti ekonomistiki rezon za svaku od tekuih svinjarija. Gazda je spona s vanjskim svijetom o kojemu, dok imamo gaasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

21

22

zdu, ne treba voditi rauna. Nepotrebno je razbijati glavu o tome ima li

gazda svoga gazdu. Gazda taj vanjski svijet apsorbira poput gromobrana i povremeno puta strujne udare tek da ukuane trgne iz letargije.
Gazda i gazdin moebitni gazda ine uvijek istog i kompaktnog gazdu kao inokosnu imenicu od opeg znaenja. Gazda je utoliko apolitian. Gazda je simbolika figura strukturalne korupcije.
elim rei, kolege, da se stvari odvijaju bezbolnije nego u doba kada politiki teror nije koristio lano ime. Vama ne trebam posebno naglaavati kako nije nuno vriti pritisak na direktora ili glavnog urednika, jer
ne moe ba svatko postati direktor ili glavni urednik, nego je vjerojatno da
e mjesto direktora ili glavnog urednika zauzeti oni na koje ne treba utjecati. Kontingent njihove lojalnosti ve je ukljuen u sveprisutnom pojmu
gazde, oni su dio gazde, moglo bi se rei, naroito ako je gazda poslovno odsutan i dogovara uvjete za novu servisnu ispostavu politikoj vlasti. Osobno mislim da je mnogo bjednije sluiti gazdi nego biti gazda,
ali to navodim tek uzgred: lako je meni govoriti kada sam u poziciji da ne
inim nita, kada nemam iskustvo vlastite koe i zlobno koristim priliku da
popujem kao general izvan bitke.
U najmanju ruku duan sam vam zahvaliti to ste, oslobodivi me
radnih obaveza, suzbili mogunost da se u nekoj kombinaciji o kojoj ne
bih imao blagoga pojma zateknem kao sporadini kolaborant. Pisanje za
novine sve ee podrazumijeva i izlaganja ozbiljnome moralnom riziku.
Uvijek je mogue da ete svojim lankom, napisanom iste savjesti i posve
autonomno, posredno legitimirati kakvu psinu objavljenu dvije stranice
blie ili dalje. Ne spadam meu moralne istunce, naprotiv, ali kada ovjeka sustignu neke godine pomilja da mu se ne isplati razvodnjavati biografiju za sitnu korist. Siguran sam da se slino osjeaju neki od kolega
pa ak moda s nostalgijom prizivaju doba kada je Novi list pripadao samim
zaposlenicima, kad mu se tepalo da je nezavisan i slobodan, k tome jo
lijevo orijentiran, dok sloboda nije grunula kroz irom otvorena vrata u liku gazde s izdanom platenom moi no ne mogu si priutiti ekskluzivni status kakav je povjeren mojoj osobi: duni su sudjelovati, duni su
za-raditi, makar stisnuli eludac i zaepili nos, duni su participirati u
proizvodnji, dok ja u njoj radosno parazitiram. Grickajui viak vrijednosti, ni kriv ni duan, konzumiram i viak higijene.
Sve izgleda jo manje ugodno kada strukturalna korupcija nastupa u
ambijentu ovdanje tranzicije, pa delegati politike, ekonomske i medijske
Re no. 79/25, 2009.

moi, poslovni ljudi i politiki prvaci, tajkunerija i andarmerija, gazde

i gazde, ureuju svoje meusobne odnose suptilnou kakva dolikuje
drumskim razbojnicima. Popratni efekti i boni utjecaji takvi su da valja
spaavati ive glave, daleko od onih zapadno-liberalnog tipa gdje je dovoljno spasiti zdravi razum. Dodue, kada kaem tranzicija, to zvui kao alosni inovniki kliej i ima stilsku aromu suenoga bakalara. to bi to
uope bila tranzicija na hrvatski nain? Pokuat u vam fenomen pribliiti primjerom koji nema izravne veze s novinarstvom, nego, prigodno, s
tranzitom:
Dravna rafinerija raspisala je natjeaj za usluge brodskoga prijevoza nafte du jadranske obale, posao koji godinje donosi milijune eura. Na
natjeaj su se javile tvrtka A i tvrtka B. Tvrtka A je dotad obavljala taj posao,
pomou nekoliko tankera starih petnaest godina, jo uvijek u vrlo dobrom
stanju. No, dravna rafinerija, kojom rukovodi Vladin tim, bez obrazloenja u natjeaj unosi klauzulu da tankeri ne smiju biti stariji od etrnaest
godina. Svima je jasno da je natjeaj namjeten za tvrtku B. Stvar je, meutim, u tome to tvrtka B uope ne posjeduje tankere. Na natjeaj je prijavila dokumentaciju kojom se obvezuje da e, ako posao dobije, do utvrenog roka pribaviti tankere iz neke od nordijskih zemalja. U legalnoj
proceduri, koju nadzire Vladin tim, tvrtka B dobiva posao. Utjecajni
predstavnici dravne rafinerije, dravne administracije i natjeajne komisije dijele dogovoreni dio plijena. Tvrtka A iji je vlasnik slian profil biznismena kao i vlasnik tvrtke B, pa je prije par godina posao dobio na isti
nain prisiljena je otpustiti radnike i rijeiti se plovila. Tvrtka A ali se
zbog namjetenog natjeaja onima koji su natjeaj namjestili, s loginim
ishodom. Tvrtka B samo e u prvoj godini rada osigurati dovoljan prihod
da isplati kupljene tankere i ubere odreenu dobit. Kasnije, nakon to su
podmireni poslovni jataci, curit e, poput sirove nafte, isti profit. Dodatnu ljepotu daje podatak da je dravna rafinerija kronino nerentabilna, pa znaajan dio novca za poslovne pothvate osiguravaju porezni obveznici... To je, otprilike, hrvatska tranzicija. Njezin je moto: Ne isplati se
pljakom kriti zakone ako je mogue zakonito pljakati. Ili: Nije pametno
najebati zbog kriminala ako je mogue da zbog naeg kriminala najebu svi
ostali.
Ukoliko ste pomislili da sam skrenuo s teme, kolege, dodat u da je
vlasnik tvrtke B ujedno i vlasnik Novog lista. Pa je onda i Novi list, kao to vam
je poznato, uredno izvijestio o tome kako je tvrtka B dobila posao na drasopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

23

24

avnome natjeaju (ne navodei ime vlasnika), ali bez dodatka da su rezultati natjeaja bili unaprijed dogovoreni. Novi list informirao je itatelje o
legalnome poslu, iako se radilo o legaliziranoj korupciji. To je, otprilike,
hrvatska medijska tranzicija: Nije praktino izvjetavati o kriminalu ako je
izvjetavanje dio kriminala.
Kako je do toga zapravo dolo? Opravdano je upitati zbog ega bi
netko tko se bavi naftom, tranzitom, polimerima, plastinom ambalaom
i slinim korisnim stvarima uope imao ambiciju kupiti pogon dnevnoga
lista? Zato bi se ovjek izlagao takvoj brizi ako je vie-manje sredio prihodovnu stranu svoje budunosti prvobitnu akumulaciju kapitala skucao je
u inozemstvu, dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, a prvobitnu akumulaciju
utjecaja upisom u vladajuu stranku, pa je kasnije, u vrijeme poslijeratnog
metea, vjetom koordinacijom poslova s dravnim firmama i redovitim
podmazivanjem politike infrastrukture, kapital viestruko oplodio, dovevi poslovni imperij do sigurnih razmjera? emu preuzimati dodatni
teret, i to u sektoru koji s naftom i polimerima ima tako malo veze? Dnevne novine, osim toga, ne miriu na unosnu investiciju, dapae, trend je
pada naklade i hibernacije oglaivaa, prije e biti da e vlasniku priutiti
poslovnu dramu nego zadovoljstvo. Scenarij koji nudim je fakultativan,
kolege, ne traim od vas da mu vjerujete bez ostatka. Uostalom, to vam i ne
bi bilo naroito zdravo. Radije biste fikciju? Evo fikcije:
Vlasnik Novog lista ujedno je i vlasnik tvrtke Dina, a tvrtka Dina
mnogo prije nego je njezin vlasnik kupio Novi list u posjedu je desetaka i
desetaka tisua etvornih metara tla na otoku Krku, u blizini ve spomenutog Omilja, gdje je planirana izgradnja terminala za ukapljeni plin.
Terminal za ukapljeni plin, meutim, moe se graditi samo ako Vlada donese takvu odluku, jer postoje i druge potencijalne lokacije, u Ploama, na
primjer, gdje je vlasnik tla netko drugi, a ne Dina. Donese li Vlada odluku da LNG terminal ima biti ba u Omilju pa ga podigne neki inozemni konzorcij arapsko-ruske ili sline multikulturalne provenijencije, uz
plaanje milijunske koncesije vrijednost matinoga zemljita se multiplicira. Jednostavnim potezom Vlade bazini kapital tvrtke Dina u trenu
bi se umnogostruio, moda ak ustostruio, i nastavio rasti po eksponencijalnoj krivulji. Naravno, vlasnik Dine intimus je sa sada ve bivim premijerom, a posjeduju i partijske iskaznice istih boja. Uzbudljivi radni doruak potonji dovrava sljedeom ponudom: Vlada e pod mojim mudrim
vodstvom donijeti odluku da LNG terminal bude na Krku, umnogostruRe no. 79/25, 2009.

it e se sve to treba, a ti e zauzvrat kupiti Novi list, ne pitajui za cijenu,

u tome glasilu njeguju sumnjive ljeviarske ideje, valja ih vremenom privesti konzervativnim vrijednostima kakve prilie naoj stranci, a i ide mi
na ivce kada me prcaju na svakoj treoj stranici, to se ve dade sprijeiti
u najkraem roku, za dobrobit naroda i drave. Deal? Deal! Vrlo je mogue da je za donedavnog premijera predvien i dio dobiti od biznisa s plinskim terminalom. A i vlasnik Dine e od istoga posla bez problema, uzimajui kapljicu iz mora, pokriti ulaganje i eventualne gubitke to e ih
stvoriti Novi list. Ako novine odsrljaju u negativne bilance, a politika se
operacija proglasi zakljuenom, pustit e maglu i preprodati ih sljedeem
politiki validnom interesentu. ifra: ukapljeni spleen.
Ako vam se sinopsis ini neuvjerljivim, slobodno ga ignorirajte, kolege. Ja ionako samo iznosim svoje miljenje, a poznato mi je da prema
ljudima koji samostalno misle gajite razumljivu rezervu. I vlasnik zasigurno ima drugaiju verziju dogaaja. Na primjer: silno se zaljubio u novinarstvo, jer je jo kao mladi poeo redovito itati novine, od sportskih
stranica nadalje, te je tako, itajui, poelio togod tampati. Ili neto iz
repertoara rodoljubno-zaviajne romantike: vlasnik je iz naega kraja,
domai ovik, pa je elio potpomoi razvoju lokalnoga glasila, kao to je
filantropski pomagao lokalnome nogometnom klubu. Da moe, on bi
najradije kupio itav svoj rodni kraj, skupa s ljudima i ivinom, i tako mu
osigurao sretnu budunost.
Ipak, postoji detalj koji mojoj fikciji daje karakteristini okus stvarnosne proze. Dan nakon to je donedavni premijer obznanio svoju abdikaciju odrana je sjednica Vlade, zadnja pod njegovim predsjedavanjem.
Na zatvorenom dijelu sjednice donesena je odluka: terminal za ukapljeni
plin, projekt od strateke vanosti za zemlju, gradit e se u Omilju na otoku Krku. Dogovor za radnim dorukom bio je vrst poput elika, zapeaen krvlju i sokom od rajice. Doslovno u zadnjim minutama svoje vlasti,
kao zadnju svoju politiku odluku, prije nego e sklopiti aktovku i odjezditi u atomsko sklonite, ili u nepovrat, monik je odluio ispuniti obeanje.
Sada preostaje dobro se odmoriti i saekati proviziju...
Ne mogu vam lagati da me se sve to naroito tie, osim u svrhu razbibrige, poput igrokaza koji traje bez kraja i konca, a mene je zapalo najbolje mjesto u gledalitu. Promatram zbivanja s uzvisine svog nesudjelovanja. Ispod mene toliko je brdo nerada da s njegova vrha imam nenadmaan uvid u pejza. Lijepo je to iskustvo, kolege. Upozna prirodu u svim
asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

25

njenim izdanjima, pa i prirodu ljama. Slua graju u dolini, zadovoljan

to si na sigurnoj distanci od vreve i mravlje uurbanosti. Isprui se i preputa lagodnim mislima. Ako je djelatnost u okolini poprimila oblik bolesti, mrmlja, mogu rei da sam je preventivno preleao. Jednom se do
moga odmorita uspeo nekakav sluajni namjernik, zagledao se prema dolje, prema proizvodnim konicama, i rezignirano kazao: C, c, c, pa neke
se stvari zaista ne bi smjele raditi... Ne bih pravio selekciju, uzvratio
sam, poto sam plaen da ne radim nita.

26

I onda, posve nenadano, kao grom iz vedra neba, sasjekla me prije neki
dan obavijest iz zone vaih ingerencija, kolege, takva da sam se doslovno
skamenio: zatraili ste od mene da ponem pisati! Bez okolianja i mudrovanja: imat u kolumnu svake nedjelje, plus komentari na internetskom
portalu lista, izbor tema po dogovoru, slino onome to je utanaeno prije godinu dana, kao da se u meuvremenu nita nije zbilo, uz mali danak
galopirajuoj krizi plaa bi bila neto nia, radne obaveze znatno vee,
vrijeme je da se solidarno cijedimo za bolje sutra, ipak sam ja jedan renomirani autor, red je da mi se poalje slubeni poziv za klopku...
to se, do avola, dogodilo?! Da nije abdicirao premijer?! Dolo je
do hijerarhijskih promjena u sustavu protonih bojlera? Slivne su vode
promijenile smjer i prateu temperaturu? I ba ste meni namijenili hladan tu?
Da radim?!? Ali kako vam takvo to moe pasti na pamet?! Nakon
to sam se tekom mukom usavrio u plandovanju, brusio finese post-proizvodnog hedonizma, sada bih trebao pljunuti na sav dosadanji trud? I
napustiti mentalni teritorij u kojem se napokon osjeam kao riba u vodi?
Prepustiti svoj ivot upravljakim i nadzornim strukturama? Juriti u Boju Kuu, na radno mjesto, po obrednu porciju autoritarne prisile? Padati niice ako zakasnim ili opat ima upalu mozga?
Da radim?!? To ne dolazi u obzir, kolege! Uz vau sam nesebinu
pomo doao do uvjerenja da s radom ne treba imati posla. Oelien praksom, ne mogu se vie pokolebati. Ve mi se samo razmiljanje o radu ini
kao previe rintanja. Pokuajte s nekim drugim: najlake je oduzeti slobodu onima koji je nisu iskusili. Ja sam ve duboko zaglibio. Sloboda ne
ukljuuje kriterij rentabilnosti, nije podlona pragmatinim zahtjevima
ili ekonomskim ucjenama. K tome, kao to veli jedna filozofkinja, ponekad zanosi u stranu i cupka na tri noge. Zna se dogoditi da ovjek, uhvaen
Re no. 79/25, 2009.

kao lisica u gvoe, nema drugoga izlaza osim da samome sebi odgrize nogu, a kasnije, zbog tupe nelagode koja proima tkivo, fizikog oblika sjeanja, nije siguran je li na mjestu odstranjenog uda i ranije bila obmana.
Probajte, kolege, malo boli, ali stvar hoda.
Ovaj dobronamjerni izvjetaj primite kao dodatak uz sporazumni raskid
pravnoga akta to nas je vezivao, a koji je vulgarno nazvan Ugovor o radu.
kolovoz 2009.

27

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

28

Re no. 79/25, 2009.