Professional Documents
Culture Documents
Šimatović-Gjurinek - Tragom Čovjeka I Pradavnih Kultura PDF
Šimatović-Gjurinek - Tragom Čovjeka I Pradavnih Kultura PDF
Stjepan Gjurinek
Tragom ovjeka i pradrevnih kultura
Unato svim dosadanjim istraivanjima brojnih narataja znanstvenika raznih struka
i najnovijim paleoantropolokim nalazima, nitko danas ne moe argumentirano
odgovoriti koliko je staro ovjeanstvo, kada zapoinje njegova prolost te koja je
njegova uloga. Jedino u emu su svi istraivai povijesti ovjeanstva i antropolozi
posve suglasni jest neumoljiva injenica da mnogo toga iz nae (pra)drevne prolosti
jo uvijek ne znamo, ne razumijemo pa stoga ne moemo ni zadovoljavajue
protumaiti.
O moguim poecima i nedokuivim stazama razvoja udljivog ljudskog roda i
njegove najdrevnije prolosti znanstvenici su u proteklih stotinjak godina uz mnogo
napora dogovorno sastavili danas opeprihvaeni mozaik, koji je u mnogo emu vrlo
krhak i upitan.
To je objektivno vrlo ozbiljan i gotovo nerjeiv objektivan problem za klasinu
metodologiju istraivanja s kojim se neprestance suoavaju svi istraivai najdrevnije
prolosti. U tom je pogledu stanje sve tee to se ide dublje u znanstveno
istraivanje prolosti prapovijesnog doba.
To se moe slikovito usporediti s pokuajem da se sastavi i prepozna u svim bitnim
detaljima gotovo posve nepoznat motiv nekog velikog i davno rasutog drevnog
mozaika koji se sastojao od nebrojenih tisua kamenia od kojih su do danas gotovo
svi nepovratno izgubljeni, osim njih nekoliko stotina za koje se moe tek grubo
nagaati gdje su u tom velebnom mozaiku zbilje nedokuivo duboke prolosti neko
stajali i to su predstavljali.
Zbog toga su se u znanstvenim krugovima jo od sredine XIX. stoljea neprestance
vodile brojne otre rasprave i sukobi meu podijeljenim stranama, dok napokon nije
konsenzusom usvojen danas opeprihvaen, odvie pozitivistiki obojen, dobrano
okljatren i 'neupitan' mozaik nae najdrevnije prolosti.
Valja istai da velike potekoe istraivaima drevne prolosti danas zadaje i
kronian nedostatak grobova iz davno minulih eona kada su na Zemlji cvale visoke
pradrevne civilizacije. Pripadnici tih prapovijesnih kultura obiavali su, naime, svoje
mrtve spaljivati, a ne ritualno ili ceremonijalno sahranjivati u grobove. Stoga se
danas iz tih davno prohujalih vremena moemo, uz mnogo sree, nadati samo
sluajnom otkriu tek pokojeg vie ili manje nekompletnog kostura poginulih u
elementarnim nesreama.
Zato je vrlo upitna omiljela hipoteza paleoantropologa i arheologa da se upornim
iskapanjima mogu otkriti grobovi s ostacima tijela ljudi i artefaktima na temelju kojih
bi se napokon moglo materijalno dokazati postojanje visokih pradrevnih kultura ili
civilizacija. Na taj nain mogu se otkriti samo tjelesni ostaci pripadnika primitivnih
zajednica koje su, uz te visoke prapovijesne kulture, ivjele izolirano ivotom
kamenog doba i nisu spaljivale svoje mrtve.
Stoga vrlo rijetki arheoloki nalazi ponekog groba iz kamenog doba, najstarijeg i
kudikamo najduljeg razdoblja ljudske prolosti, mogu nedovoljno upuene istraivae
pozitivistike orijentacije lako navesti na neosnovan i ishitren zakljuak da visoke
pradrevne kulture na naem planetu nisu postojale.
Zbog velike oskudice raspoloivih paleoantropolokih i arheolokih nalaza danas
istraivai vrlo ranog prapovijesnog doba naprosto vape za novim nalazima, kojih
nikad nema dovoljno, kako bi njima upotpunili i koliko-toliko uvrstili vrlo manjkav i
sve upitniji mozaik najdrevnije prolosti ljudskog roda i njegovog munjevito brzog
napretka.
Strah i bijeg od novih ideja i saznanja
Dok s jedne strane postoji kronina nestaica nalaza iz prapovijesnog doba
istovremeno se mnogi veoma utjecajni pojedinci u svijetu znanosti, tradicionalno
skloni konzervativizmu i ouvanju steenih pozicija u znanstvenoj i drutvenoj
hijerarhiji, intimno veoma pribojavaju svih novih nalaza, smionih hipoteza i ideja
velikog dometa koje se 'ne uklapaju' u opeprihvaen, 'neupitan', ljubomorno uvan
te odvie klieiziran, pozitivistiki obojen mozaik nae pradrevne prolosti.
Sve to se u njega ne moe skladno uklopiti estoko se "ex cathedra" kritizira,
energino odbacuje ili preutno ignorira kako bi se poto-poto ouvao od raspadanja
vrlo blijed i krhak opeprihvaen mozaik pojave, neobino brzog ranog napretka
ljudskog roda te njegove najdrevnije prolosti kojeg je sve tee drati na okupu u
odvie skuenim okvirima postojee pozitivistike paradigme jedinog oficijelnog
znanstvenog obrasca za promatranje svijeta.
Valja istai da znanstveno istraivanje i interpretacija nae najdrevnije prolosti ima
svoje objektivne ali, naalost, i subjektivne (psiholoke) granice uvjetovane
interesnim determinizmom. One se iskazuju kao neka vrst misaonih ladica ili
pretinaca
u
umu
konzervativnih
znanstvenika
nesklonih
konstruktivnom
slobodoumnijem razmiljanju s komplementarnih pozicija.
Ta psiholoka i/ili interesna ogranienja im naprosto ne doputaju da prihvate bilo
kakve nove injenice ili saznanja koja se ne mogu uklopiti u odvie uske okvire tih
nerijetko samo za 'poeljne' sadraje unaprijed rezerviranih ili a priori popunjenih
ladica ili pretinaca. Sve to se u njih zbog nekompatibilnosti s postojeim slubenim
gleditima ne moe smjestiti oni kategoriki odbacuju i ignoriraju uz uobiajenu
atribuciju: "To nije znanstveno!"
Prirodno je da nove ideje i hipoteze o naoj drevnoj prolosti mnogo lake prihvaaju
mlai slobodoumni znanstvenici i istraivai jer je kod njihovih starijih kolega, koji su
ve odavno stekli i uvrstili visoke pozicije u znanstvenoj hijerarhiji, zbog
konformizma, naalost, dominantna sklonost tradiciji i konzervativizmu. Oni su skloni
maksimi "ne talasaj".
Stoga stariji narataji znanstvenika, odvie skloni uvanju svog znanstvenog
renomea i steenih pozicija nego znanstvenoj istini kakva jest, naprosto ne mogu,
ak niti uz vrste argumente, prihvatiti nikakve bitno nove ideje i spoznaje koje bi
mogle ozbiljnije naruiti ili ak sruiti opeprihvaeni znanstveni mozaik o podrijetlu
ovjeka, njegovu bljeskovitom ranom napretku i drugaijoj zbilji najdrevnije prolosti
nego to je oni zamiljaju.
Uvoenje novih komplementarnih ideja i hipoteza u znanstveno istraivanje naeg
tajnovitog podrijetla, bljeskovitog ranog napretka i najdrevnije prolosti bit e,
nedvojbeno, velika prekretnica koja e, kao i mnoge nove velike ideje u znanosti,
najvjerojatnije biti prihvaena tek smjenom generacija, a ne beskonanim
uvjeravanjima ortodoksnih pojedinaca iz svijeta znanosti kojima to interesno ne
odgovara i stoga ne ele uti niti prihvatiti nikakve nove argumente ma koliko vrsti i
uvjerljivi bili. Kao i uvijek do sada, vrijeme e prije ili kasnije uiniti svoje i sve e
danas sporne stvari u svijetu znanosti kad-tad doi na pravo mjesto.
Zabrinjavajue je da se, danas vie nego ikad prije, naprosto reducira pa ak i vrlo
drsko onemoguuje pristup mnogim injenicama i saznanjima da se ni na koji nain
ne bi dovelo u pitanje opeprihvaene stavove znanstvenika o naem krajnje
2.
3.
4.
5.
Godine 1871. otkriveno je kod Lawn Ridgea u Illinoisu, prilikom buenja jednog
bunara, na dubini od oko 35 metara nekoliko prastarih artefakata. Jedna od njih
je bakreni novcoliki predmet poligonalnog oblika s jasno raspoznatljivom slikom u
sredinjem dijelu i nekim natpisom oko nje na obje strane. Njegova je starost
prema geolokom sloju u kojem je pronaen procijenjena na 200-400 tisua
godina. Usporedbe radi, dosad najstariji nalaz kovanog novca potjee iz Male
Azije, gdje se koristio u VIII. stoljeu pr. Kr.;
6.
niti jedan renomirani struni asopis ne smije objaviti njegove radove u kojima
iznosi nove 'neprihvatljive' poglede, za to su neformalno zadueni recenzenti i
urednici uvijek pomno odabrani iz redova konzervativno orijentiranih znanstvenika
i strunjaka;
ako koji znaajniji rad 'neprihvatljiva' sadraja sluajno promakne cenzuri, ili se
objavi negdje drugdje, odmah stupa na scenu deurni propagandni aparat koji sve
nastoji putem svojih glasnogovornika vrlo brzo, buno i energino demantirati te
zatakati uobiajenim tvrdnjama: "to nije znanstveno" ili "za to nema uvjerljivih
U tom smislu zbiva se u posljednjih desetak godina takoer neto vrlo neobino sa
svim istraivanjima krajnje zagonetnog podzemlja gizakog platoa ispresijecanog,
prema brojnim indicijama, dugakim tunelima i prostorijama nepoznata sadraja,
koji su zbog neijih 'viih interesa' posve nedostupni civilnim istraivaima i iroj
javnosti. Teko se oteti munom dojmu da se tu ve dulje vrijeme neto zaista vrlo
krupno i znaajno uporno krije od znanstvenika i oiju ire javnosti.
Ako se u ta dva sluaja, primjerice, radi o otkriu strateki vanog depozitorija neke
visoko razvijene pretpovijesne kulture koja je stekla nama jo nepoznata znanja u
fizici prirodnih sila postoji visok rizik da doe do poremeaja postojee krhke
ravnotee vojno-politike moi u svijetu.
Kritiki pogledi slobodoumnih znanstvenika
Da u svijetu znanosti i obrazovnom sustavu prikriveno, ali uporno i postojano djeluju
u pogledu znanstvenog napretka usporavajui pa ak i retrogradni mehanizmi, uoili
su vodei svjetski znanstvenici i mislioci jo sredinom vrlo uskomeanog XX. stoljea.
Neki od njih, poput, primjerice, uglednog britanskog biologa dr. G. A. Kerkuta,
velikog fiziara i nobelovca Alberta Einsteina te eminentnog povjesniara znanosti dr.
Thomasa S. Khuna, otvoreno su i javno progovorili o toj vrlo osjetljivoj i na dulji rok
itekako ozbiljnoj problematici s nesagledivo krupnim posljedicama.
Profesor fiziologije i zoologije na Sveuilitu u Southamptonu u junoj Engleskoj dr.
G. A. Kerkut, poznat i kao uvaeni nezavisni istraiva, otroumno je uoio i hrabro
obznanio da je daljnji napredak zoologije mogu samo ukoliko se nanovo vrednuju i
napokon kritiki odbace sve neutemeljene, a opeprihvaene polovine istine te
isprazni rigidni stavovi.
Oni, u svjetlu slobodoumnog kritikog miljenja profesora Kerkuta, uzrokuju trajne i
neslomljive umne blokade koje istraivae i znanstvenike naprosto, kao vjeto
ugraeni sistemski limitatori, onemoguuju da otkriju i cjelovito razmotre pravu
znanstvenu istinu. Moe se dometnuti da od 'virusa' konzerviranja jednom
zakljuanog stanja temeljnih znanstvenih spoznaja, kojeg je otroumni profesor
Kerkut jo prije etrdesetak godina tako smjelo dijagnosticirao u zoologiji, takoer
nisu nimalo imune niti druge znanstvene oblasti.
Slijedom takvog paradigmatskog promatranja, profesor Kerkut je dalje zakljuio da
razlog koji najvie pridonosi nekritikom prihvaanju neke netone zamisli ili prividne
injenice, koja je u glavama znanstvenika i strunjaka tvrdokorno zauzela mjesto
'svete' i 'nedodirljive' istine, vue svoje korijene iz neodgovarajueg naina
kolovanja. U itavom se svijetu, naime polaznicima svih razina kolovanja
pedagoki rigorozno doslovce "ugrauju u glavu" ukalupljeni sadraji slubenih
nastavnih programa u osnovnoj i srednjoj koli te kasnije tijekom studija, koji dotiu
razna znanstvena podruja.
U turbulentnoj mladenakoj dobi oni, naalost, jo nisu kadri kritiki razluiti i
ispravno vrednovati obilje raznovrsnog pomno probranog gradiva koje ima se
sustavno obilno 'ulijeva' u glavu, prije svega zbog toga jer im kvantiteta gradiva
ozbiljno zamagljuje kvalitativne prosudbe. Naime ispitivai im pozitivno vrednuju
samo to iscrpniju reprodukciju propisanog gradiva, dok njihovu kritinost prema
kvalitativnim aspektima u pravilu kanjavaju.
Opravdano zabrinut nad takvim sustavnim guenjem kritinosti i nezavisnosti misli
Albert Einstein je u svom poznatom intervjuu za New York Times 5. listopada 1952.
ustvrdio: "U okviru plodonosnog odgoja od ivotne je vanosti i to da se u mladom
ljudskom biu razvije nezavisno kritiko razmiljanje, no razvitak u tom smjeru
ugroava preobilno gradivo. Preoptereenost programa nuno vodi u povrnost.
Uenje mora biti tako postavljeno da to to se ueniku nudi on primi kao vrijedan
dar, a ne kao munu dunost."
Izuzev manjih metafizikih i koncepcijskih razlika, veina uenika i studenata u
suvremenim uvjetima diljem svijeta stjee tijekom obrazovanja u kolama i
fakultetima praktiki istovrsna tipizirana znanja i iskustva. U kasnijem strunom radu
i djelovanju oni to temeljno znanje u pravilu dre neupitnim i bespogovornim, unato
mnogim nategnutim istinama, isforsiranim prikazima pa ak ponekim zabludama i
podvalama nametnutim od strane nedodirljivih autoriteta iz svijeta znanosti.
To su, meutim, za ogromnu veinu njih trajna i neupitna vjerodostojna znanja u iju
utemeljenost i vrijednost ni u jednom segmentu ne sumnjaju niti ih na bilo koji nain
dovode ili ele dovesti u pitanje. Stoga ih ona itav radni vijek okruuju poput
nevidljivog kaveza sputavajui ih u slobodoumnim iskoracima te striktno
usmjeravaju putem sustava drutvenih priznanja i materijalnih poticaja na
razmiljanje u unaprijed nauenoj maniri. Taj je fenomen profesor Kerkut zorno
nazvao "mentalnim kavezom", a njegove tipine posljedice su iskljuivost i fanatizam
simptomi od kojih, naalost, kronino pate mnogi vrsni znanstvenici, strunjaci i
teolozi.
Pomno istraujui fenomen "mentalnog kaveza", koji poput krajnje opasnog
sindroma prinude sputava u slobodoumnom kreativnom razmiljanju mnoge vrsne
znanstvenike i istraivae, slobodoumni profesor Kerkut je hrabro i nekonvencionalno
zakljuio da je jedini izlaz da se uenike i studente tijekom kolovanja stalno potie
na kritiko vrednovanje i na ralambu komplementarnih ili alternativnih hipoteza
primjerenu njihovoj razini obrazovanja, koje etablirani pripadnici svijeta znanosti
dre znanstvenim krivovjerjem te kao takve preuuju ili bez ikakve argumentirane
rasprave paualno odbacuju.
Profesor Kerkut, naime, dri da se samo na taj preventivan nain moe u glavama
buduih strunjaka, istraivaa i znanstvenika pravodobno slomiti i barem djelomino
prevladati splet duboko ukorijenjenih svjesnih i podsvjesnih umnih blokada i
predrasuda koje znatno unazauju, manje ili vie ometaju ili ak onemoguuju
istinski napredak u nekim, zbog paradigmatske dotrajalosti, odvie dogmatiziranim
podrujima znanosti kao to su, primjerice, biologija, medicina, povijest,
antropologija, arheologija i slino.