UDK 2-1:165.721:17.021.

2
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 11/08

VJERA I FILOZOFIJA
(s ovu i onu stranu uma)
Branko DESPOT
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Ivana Luia 3, 10 000 Zagreb

Saetak
Svrha izlaganja jest: podsjetiti na bliskost i bitnu razliku vjere i filozofije, s ovu i s onu
stranu uma, a u opreci spram jedinstva i tek stupanjske (spoznajne) razlike izmeu
jedne i druge u sferi uma. tovie, pokazuje se, da kritinost i autonoma uma vode
nuno do nemogunosti kako vjere tako i filozofije, koja nemogunost sledi iz slobode
uma (volje i moi) kao bitstva nihilizma. I kao to se Bog i ovjek nahode u nihilizmu u
istoj nemogunosti, tako se, s obzirom na bitstvo nihilizma, to jest, s ovu i s onu stranu
apsolutnoga uma, vjera i filozofija susreu u njihovoj bliskosti (neizbjenosti) i bitnoj
razliitosti.
Kljune rei: Fides et ratio, filozofija, nihilizam, autonoma.

Potovano sluateljstvo!
Fides et ratio, kae Enciklika u naslovu, de necessitudine inter fidem et
philosophiam, kae se u zakljuku (br. 100). Jesu li ratio (um sam i um kao
razum) i filozofija zaista jedno te isto? Nisu li, vjera i filozofija, upravo bez
uma, s ovu i s onu stranu uma, istom u takovoj moguoj unutranjoj svezi, da
se mogu, svaka na svoj nain, tek tu izvorno odazvati svome pozivu (vocatio)
i ponovno uspostaviti svoje dostojanstvo (dignitas)?
Duplicem esse ordinem cognitionis, kae Pastoralna konstituca Gaudium et spes (59,3), citirajui Vaticanum Primum, a Enciklika to isto preuzima:
dvostruki je red spoznaje, naime, red vjere i red uma. Jedinstvo pak (unitas)
741

B. Despot, Vjera i filozofija (s ovu i onu stranu uma)

ove dvostrukosti dvostrukoga reda spoznaje lei u naelnoj jednosti i jednostavnosti reda onoga biti samog (ordo essendi). Jedan, jedini, kako se ini,
neposredno evidentni , princip ovoga reda je principium non contradictionis
(br. 4). Princip princip iz kojega istom slede princip dostatnog razloga,
princip kauzaliteta, princip finaliteta i osobnosti , kao naelo proturjeja,
jest princip mogunosti (possibilitas) onoga biti. Ovaj princip vlada onim biti
(esse) svakog mogueg bueg (ens), omoguujui njegovu mogunost, i, ujedno, onemoguujui njegovu nemogunost (impossibilitas), ono ne-biti i nita.
Omoguujui mogunost onoga biti, i sljedno, njegovu osvjetljivost i spoznatljivost, taj princip omoguuje kako prirodnome svjetlu, umu, iznoenje na vidjelo onoga biti u njegovoj istovetnosti sa sobom samim kao istine (veritas),
tako i natprirodnome svjetlu, vjeri, objelodanjivanje (svjedoenje) objavljenoga
temelja istine (fundamentum veritatis, br. 6). Vjera (fides) i um (ratio) razlikuju
se u ovom dvostrukom redu spoznaje tek po stupnju. Jedinstvo pak istine,
prirodne i objavljene (unitas veritatis, naturalis et revelatae, br. 34), omoguuje
i utemeljuje principium non contradictionis. Imajui u vidu ovo jedinstvo, a s
obzirom na ovjeji um, Enciklika stoga moe rei: Unitas veritatis est iam
fundamentalis postulatus humanae rationis, qui principio non-contradictionis
exprimitur (br. 34).
Toma Akvinski kae: esse rationale est de essentia hominis1, umsko biti
jest od, pripada bitstvu ovjeka. ovjek je bitstvom svojim umsko ivo (animal rationale). Ukoliko se ovo ivo ne dekoncentrira, tj. ne raspri i izgubi u bezbitnosti gotovo beskonanih mogunosti promaivanja svoje ivotnosti, nego se
sabere, koncentrira, usredotoi u svome bitstvu, ono se odnosi spram sebe sama
te istodobno, kroz taj sebeodnos, spram umskosti (rationalitas), umljivosti (rationabilitas) svega to jest i moe biti. Ovaj bitni sebeodnos i sveodnos jest filozofijsko miljenje (philosophica cogitatio, br. 4) ili umska suradnja (suvrenje,
suboravljenje, subiti; cogito od co=com+agito) s naelom neproturjeja omoguenom racionalnou svega u svemu. Svrha ovoga miljenja je umska spoznaja,
koja, sustavno, neproturjeno obrazovana u cjelinu, jest umska znanost (scientia) svega, umu kao ovjejem umu, znanstveno znatljivog.
Kao znanost (ovjejega) uma ralanjuje se filozofija nuno u tri discipline koje odgovaraju trima bitnim mogunostima bueg (ens) toga umskoga
biti (esse rationale). Ens kao ens rationis, u jednoj intentio obliqua, iznosi na vidjelo (obistinjuje ga) u cjelini njegovih mogunosti Logica ili philosophia rationalis.
Ens kao ens reale, transcendirajui iskusive stvari, iznosi, u racionalnoj istoi
1

742

Toma AKVINSKI, Summa theologica, pars 1a, q. XXV, a. VI, Conclusio.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 741-746

realiteta samog, na vidjelo Metaphysica. Ens kao ens agibile, tj. ono ozbiljivo putem umski utemeljene slobodne volje, rasvjetljava Ethica ili philosophia moralis.
Metafizika sama u sebi ralanjuje se, u skladu s bitnim mogunostima realiteta, u filozofiju Boga kao najvie i najpune stvarnosti (theologia rationalis),
filozofiju sveta kao cjeline stvorenih stvari (cosmologia rationalis) i filozofiju
due kao bitstva, na sliku i priliku Stvoritelja stvorenog stvorenja (psychologia
rationalis). No, na najviu razinu filozofijskoga miljenja uzdie se istom ontologa (metaphysica generalis), i to onda, kada s onu stranu realnih specifikacija u Boga, svet i ovjeka, ak i s onu stranu svojih vlastitih razlikovanja onoga
biti bueg kao essentia i existentia, potentia i actus, principium i principiatum,
causa i eectus, osvjetljava, jo uvek prirodnim svjetlom, transcendentalne karaktere onoga bueg, u njegovu biti uzetog kao jedno (unum), neto (aliquid),
stvar (res), istinito (verum) i dobro (bonum). I tek tu, na razini transcendentalnog konvertibiliteta, gdje se ini, da je jedno te isto rei: bue, neto, stvar,
iskrsava ono, i filozofijsko miljenje uma i ono vjerovano vjere nadilazee, koje
ne niti ens reale, niti aliquid, neto (rjeno, recivo), niti njemu protustavljeno
nita (proturjeno), niti ens rationis niti ens agibile, ve svojim iskonskim obiljem
bitivosti svim ovim razlikovanjima prethodi, a koje aristotelovsko-tomistika
neoskolastika, na izmaku (racionalne) mislivosti i zborivosti, ipak, svojim jo
uvek racionalnim sredstvima, uspeva oznaiti kao entis conceptus supertranscendentalis.2 Ono, koje latinski, zbog nedostatka lana, moe izraziti tek kao ens
supertranscendens, izvornim, takorei materinjim jezikom filozofije, naime grki,
kae se to. o;n, i jo izvorne, to. evon. e;mmenai3. Ono bue ili Ono buim biti, kao
iskonska kaa filozofije same, uskraena svemu afilozofijskome, nuno je predpostavljeno i onda, ako se objavi Onaj bui, o` w;n, koji za sebe kae Ja jesam,
koji jesam. Ima li tu, na razini Onog bueg, jo mjesta racionabilitetu i kontradicibilitetu, to moe biti problem samo jo za to tzv. filozofijsko miljenje.
Kako tome i bilo, Enciklika, u vidokrugu jedinstva istine vjere i uma,
trai od uma da bude kritian i u svojoj oblasti (provincia) autonoman. Pa
kako stvar stoji s moguom kritinou uma i njegovom autonomom?
Prava kritinost uma pretpostavlja kritiku uma samog. Um sam mora
moi sebe sama kritizirati, to e rei, luiti, razluiti sebe od svega ne-, nad- i
pod-umskog, te svojom moi samome sebi suditi, sebe raz-suditi u svojoj istoj
umskosti. Kritika uma nuno je kritika istoga uma kroz sve tri potence uma
samog kao teoretikog, praktikog i poietikog (produktivnog). Rezultat ove
2

Iosephus GREDT, Elementa Philosophiae aristotelico-thomisticae, Barcelona, 121958., vol. II,

618. Coroll. 1.
PARMENID, fr. 6, 1, Diels.

743

B. Despot, Vjera i filozofija (s ovu i onu stranu uma)

sebekritike uma jest sebespoznaja uma, ne vie u njegovoj pukoj, tek negativno-kritikoj istoi, nego u njegovoj, od svega neumskog apsolviranoj, i, kroz
njega samog apsolutiziranoj moi. Um, kroz sebekritiku, razotkriva sebe sama
u svojoj apsolutnoj umskosti, kao apsolutni um, koji sebe zna, hoe i moe
proizvesti kao apsolutni um.
Sama pak kritika istoga uma pretpostavlja negativni, upravo predkritiki uvid uma samog, kako je on doao do rei u Kantovoj disertaci Principiorum primorum cognitationis metaphysicae nova dilucidatio (1755.). Tu se, s
obzirom na principium contradictionis, na samome poetku kae: Veritatum
omnium non datur principium UNICUM, absolute primum, catholicon.4 Da
princip sveh istina ne dat (nicht gegeben), nee rei da je on tek zadat (aufgegeben), kako to shvaaju Fichte i sve verze neokantovstva, nego i time je ve
impliciran pozitivni rezultat kritike , hoe rei, da um i istina nisu posredovani niim vanumskim, da um sam mora moi kao um biti temelj jedinstva svega
umskog i istinitog. Na najvioj, teologikoj razini Kritike istoga uma (1781./87.),
kritiki um daje Bogu samome da doe do rei. Bog kae takorei sam sebi:
Ich bin von Ewigkeit zu Ewigkeit; ausser mir ist nichts, ohne das, was bloss
durch meinen Willen etwas ist; aber woher bin ich denn?5 Na ovo odakle,
um sam, kroz cjelinu svih tru kritika, daje odgovor: Ti moe biti samo, ako
sam moe, iz svoga uma, svoje volje i moi, sebe sama kroz sebe sama kao
Boga proizvesti. Bog, koji ne moe biti stvoritelj sebe sama, pred sudom kritike
istoga uma ne opravdan, ne i ne moe, za kritiki um, biti istinski Bog.
isti um zahteva od sebe i od svega to bi uope moglo biti, da bude
samo sebi svoj vlastiti princip, uzrok svoje uzronosti, uinak sebe sama, razlog svoje razlonosti, da moe samo sebi samome dati zakon svojega biti,
sebebivati i obistinjavati se. Autonoma je pravi karakter ozakonjivanja istoga uma, kojim se sebe-samo-ozakonjivanjem um konstituira kao apsolutni
um. Apsolutni um ne vie niti Boji, niti prirodni, niti ovjeji um; to je um
kao Nita svakog mogueg Neto, koje Nita sebe sama u svojoj autonomi
konstituira kao Jedno-Sve, tj. kao apsolutno Nita. Hegel stoga, osvjetljujui
ovu nau temu Fides et ratio, na razini vjerovanja i znanja (Glauben und
Wissen), moe rei: Das Erste der Philosophie aber ist, das absolute Nichts
zu erkennen, wozu es die Fichtesche Philosophie so wenig bringt, so sehr die
Jacobische sie darum verabscheut.6 Spekulativno pak spoznavi apsolutno
4

5
6

744

Immanuel KANT, Principiorum primorum cognitationis metaphysicae nova dilucidatio, Sectio I,

Prop. I.
A 613; B 641.
Georg Wilhelm Friedrich HEGEL, Erste Druckschriften, Leipzig, 1928., 327.

Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 741-746

Nita, filozofija prestaje biti znanost puko ovjejega uma, ona ostavlja iza sebe
sve puko logiko, metafiziko i etiko, i, ukidajui filozofijski sebe samu kao
filozofiju (Liebe zum Wissen), postaje apsolutna znanost apsolutnog Nita,
apsolutne slobode (uz ostalo kao autonome), apsolutnoga uma, i, u seberealizaci, apsolutnoga duha. Nihilizam ne tek, kako kae Enciklika, philosophia nullius rei (br. 46), ne tek humanitatis hominis ipsius negatio (br. 90), ne
tek negaca boanskosti Boga, prirodnosti prirode i bitstvenosti onoga biti, i
uope ne nikakova puka negaca, nego je, kroz sve-negiranje, nitenje svega, istodobno, sebeafirmiranje, sebeproizvoenje apsolutnoga Nita, njegova
uma, njegove volje, moi i slobode. Apsolutna znanost jest sebeobjava bitstva/
nebitstva nihilizma.
Fides i filosofi,a nahode se, u nihilizmu, bjelodano upuene jedna na drugu (necessitudo). Stvar je u tome da, odazivajui se svome pozivu (vocatio) i
reintegrirajui svoje dostojanstvo (dignitas), budu na visini zadatka. Zadatak
jest: skriti nihilizam u njegovu bitstvu. Pri tome najvea opasnost lei u podcjenjivanju nepratelja, kako to podcjenjivanje dolazi, uz ostalo, do izraaja u neosnovanoj samouvjerenosti koja govori o deceptio autonomiae (br. 80). Ne deceptio
(prevara, iluza), nego je obino sebe-samo-obmanjivanje, ispod naivne, upravo infantilne rei globalizaca, ne vidjeti samu stvar, tj. progredirajui, progresivni nihilizam, koji sebe sama autonomno proizvodi kao bezboni, protuprirodni, neovjeni znanstveno-tehniko-kibernetiki totalitet. Ondje gdje se
radi o bitnome, tu nikakova kolaboraca, s takozvanim dananjim svetom ne
dolazi u obzir. Bog i ovjek nahode se u nihilizmu u istoj nemogunosti.
Filozofija, kao stvar uma ionako ve ukinuta u apsolutnoj znanosti,
mora se vratiti k samoj sebi, i sabrati se u svojoj, ak niti bitstvom nihilizma
unitivoj filozofinosti. No filozofija ne stvar uma. Um moe sluiti sebe
dostojno teologi, ili nedostojno sebe , pozitivnoj znanosti, tehnici i
kibernetici, ali on moe i slobodno sam sobom vladati. Filozofija pak ne niti
slobodna niti porobljiva. Kao prava ljubav filozofija jest sloboda koja robuje
onome to je ljubavi i slobode dostojno, onom mudrom (to. sofo,n). Ova ljubav je e;rwj, demon, koji ne niti bog niti ovjek, niti dobar niti zao, niti mudar niti slep. Probudljiv, utrnjiv, ali neunitiv, ovaj demon istinoljubivosti
jest, takorei, filosofi,a u filozofiji.
Filozofija, s jedne strane, kao plodonosna ljubav neroene mudrosti, i
vjera, s druge strane, kao ljubav roena u kriu i uskrsnuem preporoena,
mogu moda smoi snage i odvanosti za neodgodivi, jedino nuni, okraj s
bitstvom nihilizma. Do odluke u ovome mogu moda preostaje nam ueni
muk, doctum silentium. A iskrenosti, potenju i estitosti kako vjere tako i filo745

B. Despot, Vjera i filozofija (s ovu i onu stranu uma)

zofije odgovara pri tome izvrtina, virtus, koja bi da se imenuje docta taciturnitas, uena utljivost, ili, kako bi nai stari rekli, vuena tihoa.
Ako sam uspio ovdje izrei ita stvari vjere i filozofije primjereno, neka
to bude posveeno mom netom preminulome pratelju, u nerodivome duhu
ivuem Maranu Cipri.

Summary
FAITH AND PHILOSOPHY (FROM THIS SIDE AND FROM THAT SIDE
OF THE MIND)
The purpose of this presentation is to remind us of the closeness and fundamental difference between faith and philosophy from this side and from that side of the mind in
contrast to unity and the gradual realisable dierence between one and the other in the
minds sphere. Moreover, it is becoming evident that criticism and autonomy of the
mind necessarily lead to the impossibility of faith and philosophy alike, impossibility
that follows from the freedom of the mind (will and power) as the core of nihilism. And
just how God and man in nihilism are faced with the same impossibility so, with
regard to the core of nihilism, from this side and from that side of the absolute mind,
faith and philosophy meet in their (unavoidable) closeness and essential dierence.
Key words: Fides et ratio, philosophy, nihilism, autonomy.

746