KAZAHSTAN

SUZANA OO

SADRAJ
Prolog .................................................................................................................................... 1

Dan prvi ................................................................................................................................ 3

Dan drugi .............................................................................................................................. 6
Dan etvrti ............................................................................................................................ 8
Dan peti ................................................................................................................................. 9
Dan esti ............................................................................................................................. 10
Dan sedmi ........................................................................................................................... 12
Dan osmi ............................................................................................................................. 14
Dan deveti ........................................................................................................................... 16
Dan jedanaesti .................................................................................................................... 17
Dan trinaesti ....................................................................................................................... 18
Dan etrnaesti ..................................................................................................................... 20
Dan petnaesti ...................................................................................................................... 21
Dan esnaesti ...................................................................................................................... 23
Dan dvadesetetvrti ............................................................................................................ 24
Dan dvadesetesti ............................................................................................................... 26
Dan dvadesetosmi ............................................................................................................... 27
Dan dvadesetdeveti ............................................................................................................. 28

Dan trideseti ....................................................................................................................... 29

Dan tridesetprvi .................................................................................................................. 30
Dan etrdesetdrugi ............................................................................................................. 31
Dan etrdesettrei .............................................................................................................. 33
Dan etrdesetesti .............................................................................................................. 35
Dan pedesetprvi .................................................................................................................. 36
Dan pedesettrei ................................................................................................................. 37
Dan pedesetpeti .................................................................................................................. 38
Dan sedamdesetprvi ........................................................................................................... 42
Dan osamdesetprvi ............................................................................................................. 44
Dan osamdesetosmi ............................................................................................................ 45
Dan devedesetdrugi ............................................................................................................ 46
Dan devedesetetvrti .......................................................................................................... 47
Dan devedesetesti ............................................................................................................. 48
Dan devedesetsedmi ........................................................................................................... 50
Dan stoti .............................................................................................................................. 51
Dan stojedanaesti ................................................................................................................ 52
Dan stodvanaesti ................................................................................................................. 53
Dan stopetnaesti ................................................................................................................. 54
Dan stodvadesetprvi ........................................................................................................... 55
Dan stodvadesetdrugi ......................................................................................................... 56

O autorici ............................................................................................................................ 57
Impresum ............................................................................................................................ 58

PROLOG

U poetku bijae rije. (Biblija.)

Ne, ne: u poetku bijae ideja. (Platon.)
Bilo je ljetno poslijepodne, eljeli smo obui kombinezon, onaj stari tirkiznozeleni koji smo
prije mnogo godina bacili u smee jer se zaista poderao. Otvorili smo ormar. Gledali u
ormar. Uzdahnuli maloduno. Sjeli smo zatim na terasu u ljetnoj haljini na tanke tregere
(bretele), jo jednom uzdahnuli i pomislili: kazahstan.
Rije ili ideja? Neka prvi baci kamen tko misli da zna.
Tregeri (bretele) pretanki su. Kombinezon je bio bolji. Imao je depove za skupljanje
kamenia na gorskim izvorima. Imao je duha, bio je putnik, otkrivao je nepoznate krajeve.
Haljina nema depove ve izvezene are. Nosi se na moru, svaki dan na istu plau. Otkriva
noge do iznad koljena, naravno. Nismo se osjeali seksi, to popodne na terasi. Rasporak na
haljini nas je nervirao. (Nikoga nije bilo doma da podijeli osjeaj.) Ne bi se zaudili da je to
popodne svemirski usisava usisao sav zrak provincije Gelderland u Nizozemskoj i ostavio
nas u vakuumu.
Kazahstan. Zemlja u centralnoj Aziji, na istoku granii s Kinom, na sjeveru s Rusijom, na
jugu s nakoliko -istana, a na zapadu se ulijeva u Kaspijsko jezero (more). Velika je poput pola
Europe, bogata je naftom, iz nje polijeu rakete i u njoj raste pamuk i ito. Usprkos nafti,
itu i raketama ljudi su u Kazahstanu siromani. Ima ih oko esnaest milijuna. Nekad (ne
tako davno) ivjeli su kao nomadi.
Stepe. Ravnice bez drvea.
Provincija Gelderland: ravnica s drveem i auto-cestama. Mnogo sela i gradova. Mnogo ljudi
i zgrada. Na terasi, gdje sjedimo nervirajui se zbog rasporka, ni ljudi, ni zgrada, ni drvea,
ni crnog vraga. ta je, pita nas vrana neljubazno, slijeui na ogradu. taje, taje, taje,
graku vrane slijeui u grupicama. taje taje taje taje.
Teko je razgovarati s nepristojnim vranama. Sjedili smo, utei.
Kazahstan je pokret otpora. Bojni pokli. Gerila u brdima. Rije ili ideja?
U provinciji Gelderland postoje trgovine, uredi, radionice, igralita, bolnice, eljeznike
stanice, farme svinja, krava i peradi, sveuilita, krumpirita, kole, parkovi, muzeji,

tvornice svaka pizdarija koju ovjek moe zamisliti postoji u provinciji Gelderland.
Zooloki vrtovi, zabavni parkovi, informacijska tehnologija, biotehnologija, provincijska
birokracija. Sve. Naprosto sve.
taje.
Ali ne postoji zeleni kombinezon koji se istanjio i poderao. Njega je zagrebako komunalno
poduzee odnijelo na Jakuevac. To ne postoji. U provinciji Gelderland mi ne postojimo u
kontinuitetu. Mi smo zalutali meteorit u nizozemskoj mokroj glini.
Ma nije to.
taje onda.
To su pitale i vrane ono poslijepodne kad smo u ljetnoj haljini na terasi putali korijenje.
Niste nikad uli za meteorite s korijenjem? Dijete je u koli, mu je na poslu, sue je u
maini, veera je u loncu.
To smo poslijepodne poeljeli svom snagom da nas otme stepski jaha s turbanom na glavi i
sabljom na bedru. Da nas nosi, nosi, nosi, do kazahstanskih stepa. Da se ne zaustavljamo niti
radi zime niti radi gladi niti radi opora sibirskih vukova. Dok ne stignemo, tamnih lica,
preplanuli od sunca i vjetra, gladni, divlji, u njegov ator.
Vrane su meusobno komentirale, zabavljene: kriza srednjih godina. u! graknuli smo
natrag i potjerali vrane u oblake.
Netko prevari mua, netko kupi vikendicu, netko se ulani u drutvo za zatitu ptica selica, a
mi, mi emo u kazahstan.

DAN PRVI

U kazahstan. Danas smo slubeno u kazahstanu. Putovali smo cijelu no. Krenuli smo kad je
zavrio dan, neto prije ponoi. Kad su se pogasila svjetla a ae smirile u ormaru, oprane.
Pozdravili smo se, kao i obino, oprali zube, obukli pidamu, legli u krevet. Avion je poletio,
letio, letio, letio, dok nas u pola osam nije probudila vekerica.
Kazahstan je, kao to znamo, zemlja stepskog jahaa sa sabljom na bedru i turbanom na
glavi. Zemlja nepreglednih stepa, divljih konja, brzih oblaka, vjetra u rukavima.
Ali nismo zato doli u kazahstan.
Nismo zato.
Doli smo prodavati kilogram crvenih jabuka na trnici u almatyju, jedan kilogram. etiri
opore jabuke za etiri mjeseca. Doli smo brojiti sitan novac od svake jabuke. Bez krova nad
glavom, bez kreditne kartice u depu, bez kabanice i rezervnih gaa. Doli smo biti izopeni,
kopati po smeu zajedno s musavom djecom zakutrane kose i poderanih prnja. Skidaju
nam, dodue, mjesenu pretplatu za mobilnu telefoniju, imamo roaming na maloj Nokiji bez
i-moda, garanciju da u bilo kom trenutku moemo poslati poziv upomo. Nemamo namjeru
koristiti je, ali to je namjera? Tek izazov slabostima.
U provinciji Gelderland pada kia. Mrana, dosadna, naprosto depresivna. Oblaci su se
spustili na glavu, pritiu sivom i crnom rudlavom masom. Teki su. Iako, znanstveno je
dokazano da oblaci nemaju masu. Ovdje je kua, kocka, kutija. Pod hipotekom. Ispod kue,
zemlja se mie.
Prozori su osigurani osim u sluaju rata i radova na kui. Imovina je osigurana osim u
sluaju neobjanjivog micanja zemlje. Ljudi su osigurani, osim kad ih boli dua. Mada, ope
je poznato da je dua metaforika kategorija. U biti ne postoji. Ne moe se izmjeriti
testovima za emocionalnu inteligenciju. Niti jedan terapeut nee vam rei: va problem je
bol u dui. Rei e vam: vi ste pod stresom. Ili e rei: gubitak oca i majke u prometnoj
nesrei kad vam je bilo etrnaest godina kod vas je ostavio duboke tragove. Ili e moda
rei: Razoarani ste, ja vas razumijem. Oekivali ste vie od ivota.
Ali to je ivot? Trnica u almatyju, metafora siromatva. S Nokijom u njedrima i urednom
vizom u putovnici iz provincije Gelderland, Nizozemska, mi se samo alimo sa ivotom.
etiri jabuke na tandu kazahstanskog placa samo su vjeba polaganog disanja. Navozali

smo se jakim autima i vlakovima to zuje tristo na sat, izgutali smo ADSL i e-mail, zgadila
nam se TV-reklama u kojoj se svijet pomou montanih tehnika mijenja triput u sekundi, pa
smo uzeli sabbatical i etiri crvene jabuke. Svijet nas nee ekati, utoliko smo ipak hrabri.
Odbili smo jahaa sa sabljom na bedru. Zvao nas je, moleivim oima ispod tamnih obrva,
oima koje ne spadaju na to lice, da doemo u njegov kazahstan. U onaj kazahstan koji
rumori u zemlji ispod kue i mie temelje svojim uzdasima. Zvao nas je na konja, u stepe.
Odbili smo ga, ne zbog plemenitosti. Ne zbog straha od padanja s brzog konja ili propuha u
stepskom atoru. Odbili smo ga jer nam je unutranji glas rekao: iz stepa se ne vraa.
Naravno, unutranji glas ne postoji zaista. Njegova zamiljena glasnoa, ozbiljnost i toplina
samo su rezultat poznavanja sebe.
Zatim smo se skljokali na zemlju kao vertikalna jegulja sluajui bat odlazeih kopita. Ta-tak,
ta-tak. Tijelo nam se jo malo trzalo po ritmu galopa, ta-tak, ta-tak, krv je kolala ta-tak, tatak, konj je s gelderlandskim blatom na kopitima rovao po nekad ruiastom srcu, ta-tak,
srce je ostalo zgruvano, smrdljivo i smee podsjeajui na to bi drugo obino nevano
govno. Tako je prolazio dan.
Naveer smo servirali drutvu vino u ae, konverzirali i nudili jo, usput mentalnom rukom
pridravajui govno da se sasvim ne raspadne u grudima. Kapalo je kroz prste, pokuavali
smo ga stisnuti u kocku ili ugurati u balon. Tako je prolazilo vee. Oko pola dvanaest, kad je
sve bilo gotovo, izlatili smo ostatak srca i sjeli u avion.
Postoji vie kazahstana. Trebao nam je itav jedan dan da to shvatimo. Kad smo odbili
jahaa iz stepe mislili smo da je gotovo. Sklupani u jegulju na umoru patetino smo ridali
nikad vie kazahstan. Onda nam je palo napamet ni stepski jaha ne postoji zaista. On je
samo metafora slobode. Ako nas je stepski jaha previe plaio, zato ne bismo u taj strip
uveli neku drugu, manje opasnu figuru? Neku manje razarajuu slobodu? Postoje drugi
kazahstani: iz nekih polijeu rakete, u drugima se crpi nafta, u treima uzgaja pamuk za
nae majice. U nekim pak kazahstanima nema niega i ivi se na rubu gladi. U zdjeli za voe
preostale su jo etiri jabuke, to nam se uinilo dovoljnim za novi poetak.
U provinciji Gelderland mi smo kao i obino, obini, sa srcem od govna ili od miia, bez
razlike. To je, naravno, lijepo od provincije Gelderland, to nam daje tu sigurnost. Umjesto
da se zahvalno sklupamo u neki njezin simpatini kutak, mi bez prebite pare odlazimo biti
beskunik u almatyju? Vrlo je precizno to opisao neki od unutranjih glasova negdje izmeu
budnosti i sna: luda ena. Bilo je gotovo dvanaest sati, avion je ve rulao po pisti, povratka

vie nije bilo. Gladni i malo pokisli, sada elimo prodati bar jednu jabuku. Drimo je u
ispruenoj ruci i smijeimo se, ne govorimo jezik, ne znamo se cjenkati. Istovremeno drimo
sebe pod kontrolom da u jabuku ne bi zagrizli.
Metafora siromatva, trnica u almatyju: sloboda od stvari, od mjesta, od osiguranja imovine
i stakla, od reputacije i astrolokog znaka, sloboda od pokuaja da ne budemo stranac
ovdje smo stranac kojem na glavu ponosno stavljamo veliko S kao eir, smijeei se
kupcima, gotovo sretni. etiri mjeseca odricanja ili slobode? Danas, prvi dan, to naravno ne
moemo znati, ali zato smo doli na etiri mjeseca a ne na jedan dan, zato da saznamo.

DAN DRUGI

Nokija divlja u njedrima. Probudili smo se, gladni, imaginarno, u ranu zoru, ispod neijeg
tanda. Pored nas jo uvijek etiri jabuke. Poto nam je srce malo i zgreno u ritmu galopa,
Nokija kuca umjesto njega. Sjedimo tako, dobrano tuni, ispod neijeg tanda i brojimo: dan
drugi. Pijaca se puni, ustajemo traiti vode.
Sanjali smo duu koja boli. U provinciji Gelderland probudilo nas je lupanje, civilizacija je
oko nas. Susjedi vrte perilicu u dva sata u noi; elimo spavati ali nas iz mraka gledaju dva
crna oka. Ne, nije stepski jaha ve djevojica od etiri godine koja mumlja mama, mama.
Zajedno sjedimo u krevetu i sluamo lupanje perilice; svaki put kad isputa vodu, uje se
buka. Da bi je uspavali, priamo priu o jednoj siromanoj djevojici u jednoj dalekoj zemlji
na istoku, gdje sunce na izlazu dubokim glasom pozdravlja s dobro jutro dragi ljudi,
ogromno i crveno kao najvea lopta. Ljudi tamo ustaju u dva u noi da bi oprali rublje na
rijeci velikoj kao dvije Rajne. Djevojica nema rublja za pranje pa dolazi praznih ruku na
rijeku, sve dok jednog dana ne susretne staricu koja je ve osam dana na putu. Djevojica joj
pomae i odnosi rublje na pranje, zauzvrat starica joj daje jedan komad odjee. Prii
nedostaje fantastinih elemenata, i mala crnooka buba lako pada u san, zauzimajui nau
polovicu kreveta.
Sloboda, kaemo naglas. Sloboda ne postoji zaista. Ona je samo ideal koji se nekad nekome
svidio, nekoj picajzli bez talenta za cjenkanje. Mi smo jedan ozbiljan ivot stavili na kocku, a
zato? Radi nepostojee kategorije koja nam je usprkos svom nepostojanju bunila krv u
ilama? Sjeli smo u taj avion, sletjeli na tu pijacu, drimo te etiri jabuke kao kip kojeg je
kralj Mida u svojoj pohlepi pretvorio u zlato; moda smo zlatni i zato od velike vrijednosti
trgovcima i centralnoj banci, ali srce nam je jadno a s jadnim srcem ne moe se nego plitko
disati pravei sitne korake.
Preuzeli smo taj rizik guei se kao diva u traginoj operi kojoj nestaje zraka u pluima.
Sruili smo se na zemlju, u patetinom zavrnom inu, i umjesto da nas strogi otac zatim
poalje u samostan, mi smo se sami izgurali na kraj svijeta, na plac u almatyju. A injenica je
nismo sigurni da li emo se vratiti. etiri mjeseca dugo je vrijeme. Rizik se ne uzima
guei se zbog preuske haljine, rizikom se kontrolirano upravlja, pomou metoda i
standardnih prorauna.

Ali sad je tako i nije drugaije. Kazahstansko sunce nas grije, za svaki sluaj iskljuili smo
Nokiju, danas emo etati gradom, bivajui nitko. S ruba grada, uli smo, vidi se stepa u
kojoj stepski konjanik jae svog konja, i moemo se mi varati koliko god hoemo, ali da smo
stvarno htjeli prodavati jabuke, mogli smo otii na bilo koji drugi plac na bilo kojem kraju
svijeta. Odavde do stepe je jedan korak. Kad bi bili pravo poteni i imali dovoljno hrabrosti,
mogli bi ga napraviti i s jadnim srcem, taj mali korak. Ali u jadno srce ne stane ni potenja ni
hrabrosti; moda emo morati razmisliti o preicama, nekim varijantama oaja ili ludila, da
nas odvedu do odredita.

DAN ETVRTI

Jabuke su nam teke, ruke su nam masne, kosa nam je pala preko oiju. Umorniji smo no to
se ovjek umori za etiri dana. Nemamo smisla. Nekako, nemamo smisla na tom placu, ili se
moda samo treba navii, pa e smisao stii sam od sebe. Nismo sigurni, nismo hrabri,
nismo ludi, jo uvijek smo jednostavno nita.
U provinciji Gelderland pada kia i isti grad, izili bi s rukama poput aviona i pustili kapi da
se cijede niz lice, ali taj smo aspekt svoga bia poslali u kazahstan, inilo nam se da e nam
tamo vie trebati.
Zato amimo u kui, gledajui filmove na videu, crtane primjerene etverogodinjacima, da
ne bi morali voditi razgovore na istom nivou. Nismo za biti majka, nismo za priu o
teletabisima, eventualno bismo mogli uzeti flomastere, bojiti neke princeze u bojankama i
pustiti svoju princezu da brblja. Ne bi ni primijetila da pria sama sa sobom; djeci su drugi
nekad tako suvini. Nekad, dodue, tako potrebni. Molimo svemogueg boga da svakako
budemo tu kada smo potrebni. Inae nemamo smisla niti u provinciji Gelderland kao to ve
nemamo na tom prokletom kazahstanskom placu.

DAN PETI

Nama je rat bio nametnut, itamo na naslovnoj strani novina dok jo lee na zemlji ispod
rupe za potu. Ubacio ih je momak iz Konga, ilegalni dostavlja, ilegalno nastanjen u
provinciji Gelderland. S visine od metar ezdeset, gdje su nam otprilike oi, svejedno se
dobro vidi Slobo stoji za govornicom nepopularnog tribunala i diktira rijei na naslovnicu.
U naporu mozga da shvati poruku oi su nam iskoile iz duplji, brzo skupljamo novine s poda
da bi to prije saznali tko je to njemu nametnuo rat. Ispada da su za sve krivi papa Ivan
Pavao Drugi (u glavi nam slika naherenog balavog starca na hodoau u Lourdes) i Hans
Ditrich Genscher (kojeg si ne moemo predoiti jer smo ga odavno zaboravili). Oni su uinili
da nestane jedna multikulturna europska drava, kae Slobo cijelom svijetu i boli ga njeno
bijelo dupe.
Zato se uzbuujemo radi tribunala, zato radi davnog rata to nas se niti u provinciji
Gelderland niti na trnici u almatyju nimalo ne tie. Ipak, uvjereni da se i ovdje radilo o
nekoj vrsti kazahstanske stepe, kolektivnoj sliici slobode od loih gospodara, povrijeeni
smo lupetanjem nedokazanog ratnog zloinca i elimo mu, mijeajui zaprku, sve najgore.
Zato to po roenju nismo slobodni, nego uvedeni u knjigu roenih kao Hrvat, domovina
Hrvatska, zato se uzbuujemo. Kazahstanska stepa o kojoj su tisuu godina sanjali Hrvati i
naa je stepa. Bez obzira to frkemo nosom i odmahujemo glavom, kao, nismo nita takvog
sanjali, opet nas u provinciji Gelderland tu i tamo trae da im priamo o ratu u kojem smo se
borili i ta da se tu radi, priamo im, priu o stepi za koju smo gorili i palili, jer nam je
izgledala kao najljepa stepa na svijetu.
U njoj sada jo vie mamlaza vozi BMW-e i telefonira kompaktnom Nokijom, ali isto je
postigla i kerka kralja Svazilanda, jedinog stopostotno autoritarnog vladara na afrikom
kontinentu. I ona se vozi u BMW-u i telefonira Nokijicom dok dvanaest tisua njezinih
vrnjakinja ritualno plee pred svojim kraljem, nadajui se da e biti izabrane za njegovu
sljedeu enu. Postoji vie puteva do materijalnog bogatstva, kao to vidite, a ulazak u
Europsku Uniju nipoto nije jedini.
Dolijevamo tako vode u zaprku, ulje proizvodi zvukove kompatibilne s bijesnim modanim
stanicama. Neije bi dupe oigledno zacvrljili u tavi, zakljuujemo neukusno, i nastavljamo
pripremati neto to e valjda biti jestivo maloj crnookoj bubi kompliciranih dvostrukih
koordinata.

DAN ESTI

Leimo isprueni kao zvijezda ispod zvjezdanog neba. No je, dan esti, leimo na rubu
stepe uzbueni od ivota. Prevarili smo cijeli svijet, ukljuujui sebe. Pronali smo preicu,
pobjegli smo s almatskog placa, doli smo na rub stepe. Srce nam je ve naviklo na gaenje
blatnim kopitima; nee nas smetati ako jaha jo jednom prijee istim putem letei kroz svoj
mrak ispod svojeg zvjezdanog neba. Srce nam lupa, ili je Nokija, nije vano znamo da smo
ivi, ivi, ivi. Smijemo se, prljavi i sami, kazahstanskom nebu. Sutra emo se oprati na
esmi, sutra emo pokloniti jabuke gladnijima od sebe, sutra emo dobiti paket iz provincije
Gelderland: ulaznicu za kino na kojoj pie Pasija velikim tampanim slovima.
Osjeamo se kao naa grandiozna majka koja je poginula u prometnoj nesrei kad nam je
bilo etrnaest godina. Majka koja nas je napustila kad nam je bilo dvanaest i ostavila nas da
se snalazimo s odgovornim ocem. Otila je pjevati, sa svojom arenom maramom na neki
neobian nain omotanom oko glave i koferom punim kerinih slika. Pjevala je dvije godine,
zaljubljenicima u blues i jazz, svatovima i turistima na plai. Kau, bila je dobra, gotovo diva.
Odgovorni otac slao nas je u kolu i kupovao nam odjeu i igrake, gledajui nas povremeno
razoaranim pogledom investitora koji je loe uloio. Moda je u nama vidio majine gene.
Moda nam je nou prislanjao pitolj na sljepoonicu, da nas rijei muka prije nego ponu.
Majka se vratila kad smo napunili etrnaest; bila je kod kue tri dana kad su ona i otac
poginuli u prometnoj nesrei. Nije nam stigla objasniti zato je otila, ni zato se vratila. Ali
kako god bilo, kad prijeemo tridesetu, majina davna pogibija nije opravdanje za bjeanje u
kazahstan. Moda je razlog? Roman njenog ivota smijemo popunjavati kako god nam se
svidi; ipak ovo je prvi puta da nam se zaista ini da poneto iz te prie razumijemo. Iako se
dakle osjeamo kao grandiozna majka, bolno smo svjesni da je ona zaista otila, a da smo mi
samo zakucali dio sebe na tanku zelenu ploicu koju smo zatim nonim transportom
prevercali u imaginarni kazahstan.
S majkom u sebi plesali smo tako prole noi uz dombru, svira je tamburao neke nomadske
epove svirao je za gut, ne za novce; tengi je zaradio dovoljno svirajui kupcima na placu.
Mi prodavai ekali smo veer, da svira iskrene eir, da kovanice zazvee, da svatko doda
koliko ima, pa da se kupi boca votke i pije i pjeva i plee pod zvijezdama. Mi nismo imali ni
tenge pa smo, porezavi se ravim noem po kaiprstu, morali prisegnuti da emo plesati do
jutra, bez odmora. Nije problem, to je rava rana prema govnu u njedrima.

10

Prespavavi nedjelju u neijoj sobi, ustali smo naveer i doli ovdje, leati u stepi i disati
pluima koja se diu i sputaju naoigled. Osjeamo nevrijeme u koljenu, ali zato smo doli,
da diemo punim pluima bez susjeda i kolega i ostalog normalnog svijeta. to je nevrijeme
prema govnu u njedrima, nita, prolazni amar nepristranog boga.

11

DAN SEDMI

Stojimo pred kuom, kockom, kutijom, u provinciji Gelderland ali ne moemo unutra. Tek
kad iskopamo klju iz torbe i okrenemo ga u bravi, tek tada moemo ui. Imamo i rezervnu
bravu, dodatnu prepreku eventualnim provalnicima, ali ta je uglavnom samo nou
zabravljena. Tako dnevno potroimo nekoliko minuta na stajanje ispred vlastite kue.
Zgodna je inae, od crvene cigle, s kosim krovom i prozorima. Kad ne bi bila spojena s jo
sedam istih kua, bila bi etvrtasta; ovako je samo dio bratstva crvenih kua s kosim
krovovima i sivim kljuevima od vrstog metala.
Prije tjedan dana pobjegli smo iz ove kue, figurativno reeno, jer nam se micanje zemlje
ispod kue inilo prejakim. Uplaeni da e kua propasti u zemlju, pokupili smo svoje zle
duhove, svoje kazahstanske konjanike i njihovu zavodniku bratiju, i saegli ih u jedan ip u
mozgu, kojeg smo zatim preselili na pijacu u almatyju. Tamo prodajemo jabuke ve tjedan
dana, spavajui u tuim kuama bez kljua, troei dane bez odreenih sati i unaprijed
poznatih mjesta. Da li nam zato ruka manje drhti kad okreemo klju od kocke, kutije, da bi
u njoj proveli mirnu obiteljsku veer?
Pod stepskim zvijezdama doekali smo jutro i vratili se na pijacu. Stajali smo tamo nekoliko
sati pod rastuim ranojesenskim suncem, lelujavi i nezdravo veseli. Kad je odzvonilo podne s
klaunskim smo osmijehom na licu etiri jabuke podijelili siroiima i otili natrag u stepu,
tresui se u ekstazi. Grabili smo rukama visoke vlati trave i doticali zemlju bosonogi svakim
atomom stopala, grlili smo cvijee i kamenje, da bi na kraju povratili tri litre eluane
kiseline, strovaljujui se u provaliju istog ludila. Sjedili smo tako u ravnici bez drvea i
mirisali na acidnu organsku supstancu; slina nam se cijedila niz bradu a znoj s umornog
ela. Okrueni stepskim vjetrovima, opsovali smo na materinjem jeziku najgorim psovkama
sami sebe. Sjetili smo se kaua u boravku, ae bijelog vina i svoje crnooke djevojice i
pomislili jednostavo zato? Pokuali smo na licu mjesta izvaditi prokleti ip, ali nije ilo,
programirali smo ga na etiri mjeseca. U redu, rekli smo onda, idemo do kraja. Svako zlo za
neko dobro, i klin se klinom izbija.
Vratili smo se jo jednom na trnicu u almatyju i ponudili se drugima kao nosa, ista i
noni uvar. Radili smo poput supermena i zaradili dovoljno za parfem i vjenanu haljinu. U
provinciji Gelderland kia je nastavila padati, zemlja se ispod kue jo malo pomakla a mala
crnooka buba pitala je nevino: mama, ta je tebi? Zagrlili smo je svom snagom koja je

12

ostala u provinciji Gelderland i rekli nije nita, ljubavi mamina, nije nita. Igrali smo
memorije i slagali lutkama kosu i bili sretni na podu djeje sobe. Naveer, kad je otila
spavati, uzjahali smo bicikl i otili u kino. Na kraju filma na velikom je platnu velikim
tampanim slovima pisalo pasion. Film je bio panjolski, pasija je univerzalna.

13

DAN OSMI

U zoru smo umili lice, stavili parfem i krenuli prema stepi. Tamo nas je ekao konj vranac i
bijela vjenana haljina. Za sliku je nedostajalo jedino jo malo crvene boje, jo malo neke
krvi. Nismo izabrali najskuplju haljinu, ve samo obinu, bijelu, ravnu, s irokim rukavima.
Ostatak smo novca ostavili u katedrali Svetog Uznesenja, pomo nevoljnima, predujam za
iskupljenje.
Zataknuvi haljinu za pojas, ugrizli smo se za usnu, jako, i upalili u oima arulje od dvjesto
vati. Poletjeli smo na leima vranca, jaui po ravnoj crti, pravo prema srcu stepe, prema
sri slobode. U glavi su nam vijorile arene zastave, mase veselih ljudi na prvomajskom
pikniku, uz muziku, bossa nova, limena glazba, gradovi su se okretali naglavake po nekoj
formuli za akceleraciju, a mi smo samo urlali jedno jednostavno aaaa iz najdubljih plunih
dubina, tjerajui konja jo bre. Stepa je prostor iz kojeg se jeka ne vraa; stepa je lako upila
na vrisak, ne pokazujui niim da je shvatila.
Nakon nekog vremena, preli smo u kas. Popravili kosu, spustili haljinu niz noge, ugasili
aaaa u grudima i arulje u oima. Smirili smo se, spremni povui okida. Ne, nismo se
osjeali kao zloinac ve vie kao tajni agent na zadatku ivota.
U provinciji Gelderland, sami smo kod kue. Ne zanima nas neoprano rublje niti praina na
televizoru. Sjedimo naprosto na kauu i gledamo u prazno. Osjeamo temelje kako se miu i
nadamo se u etiri popodne otii u kolu po crnooku bubu, iscijeljeni. Zasad smo histerina
publika koja eka svog idola da se pojavi na sceni: izbuljenih oiju slijedimo ip koji se u
kasu pribliava stepskoj atri.
Pasion, pisalo je na kraju filma. Uli smo u atru polaganim korakom, bistra pogleda. Susreli
smo oi koje smo neki dan, kriajui pluseve s minusima, hladnoglavno odbili. Ali to je ivot
s hladnom glavom? Pasion, pie na kraju svakog dobrog filma.
Stepski jaha uzeo nas je za ruku dok je drugom rukom vadio sablju iz korica. Preciznim
pokretom bezimeno dugog trajanja, isparao nam je haljinu od jamice na dnu vrata preko
trbuha i razmaka meu nogama do samog ruba stopala. Zatim nam je dao sablju, oima
punim povjerenja, elei da mi rasporimo njega. Ali nama nije trebala sablja, mi smo to
uinili jednim prstom, otrim od elje, gledajui ga u oi to su se same sklapale od svakog
dodira.

14

Vodili smo ljubav s jahaem iz stepe, ljubav kakvu jo nikad nismo. Ni znali, ni imali, ni
dobili, ni sanjali. Takvu smo ljubav. Goli, u svakom dijelu tijela, u pluima, u kostima, na
koi, do mozga. Slobodni od brige za nedostajuu litru mlijeka u hladnjaku i neplaenu
novinsku pretplatu. Slobodni od cijelog svog ivota, sami kao stup nad gelderlandskim autoputem, umotani u tijelo stepskog jahaa.
Strast, pisalo je na kraju scene, na materinjem jeziku, na jeziku kojeg najbolje razumijemo.
Bez strasti, rekao nam je jaha tijelom sjajnim od znoja, s prijateljskim osmjehom na
usnama, bez strasti nema ivota.
Ispratio nas je uz sunce na zalazu, zamiljen, sretan, sjetan. Nismo mu mogli obeati nita,
nemamo mandat za obeanja u ipu almatskog placa. Imamo mandat za prodavati jabuke i
biti nitko i nita, pa se tom zadatku posluno vraamo. Ostavili smo mu prepolovljenu
haljinu, vie nam nee trebati. Popili smo vode na nekom potoku i kasom, pravei alosne
krugove, pred jutro stigli do grada; pijaca se taman poinjala puniti.
U provinciji Gelderland tiina, tiina kakve nema. Zemlja je mirna ispod kue, klju je miran
u bravi, nedostatak mlijeka miran je u friideru. Idemo pred kolu, idemo po svoje dijete, da
nas, zaleenu baku, jednim zagrljajem i poljupcem odledi. Unutranji glas nam govori:
promijenio sam miljenje, iz stepe se moe vratiti. Psujemo sve unutranje glasove odreda
i molimo ih na koljenima da nas puste da jo malo, jo samo malo, uivamo u mirisu
stepskog jahaa to probija iz podivljalog ipa.

15

DAN DEVETI

Stepa nije nita to smo dosad poznavali. ator stepskog jahaa nije nita to smo dosad
poznavali. Sjedimo na klupi u nekom parku, zaobili smo pijacu izdaleka; previe ljudi. ak i
ip u glavi proizvodi kratke spojeve, kako ne bismo mi, zadubljeni u papire dosadnih naslova
na mjestu koje se zove posao. Tratimo radno vrijeme u provinciji Gelderland, platit e nas
za itav jedan dan nepominog sjedenja.
Stepa nije kompatibilna s naim ivotom. Mi, ena i majka, nemamo to traiti na
himalajama, popokatepetlima i kilimanarima. Sahara i kalahari, novi zeland, dubinsko
ronjenje, sve to nije za nas. Nepreglednost stepa ponajmanje. A otili smo ipak. Sjedimo na
klupi, ali u stvari, lebdimo u vakuumu. Sablja stepskog jahaa ne moe se povezati ni sa im
to postoji. Nema puteva iz dana osmog u dan deveti. Nema nikakvih lanaca, nikakvih
avala, nikakve knjiice s uputstvima za ugraivanje apsolutne slobode u provinciju
Gelderland. Ne znamo ni kako bismo spojili konja vranca to nas je nosio s ovim placom na
kojem smo trebali prodavati jabuke. Jo malo i doi emo do zakljuka da itavo juer ne
postoji. Jo malo i nacrtat emo pranjavim nonim palcem crni kri preko cijelog dogaaja.
Kuda da krenemo? Iz stepe se vraa, rekli smo sami sebi, unutranjim glasom koji se
razumno, ali prekasno, uplaio posljedica. Jest, ali kamo? U to se vraa? U zamreno
vuneno klupko meuljudskih odnosa koje se nekud otkotrljalo? Dobro da imamo mandat za
biti nitko i nita, jer upravo to i jesmo. Popili smo nevidljivi napitak, nema nas, pojela maca
igrajui se s vunenim klupkom.
Negdje u kasno poslijepodne ujemo sami sebe kako promuklim glasom vjetice apemo,
slovo po slovo, slog po slog, zatim itavu rije: ako niti jedan uzdah stepskog jahaa nema
smisla ako je stepski jaha u naem ivotu potpuna besmislica onda onda vjetiji
glas zapinje, jer mu preostaje zakljuiti, preostaje mu rei
Ne, neemo nita rei. Ne jo. Moda sutra.

16

DAN JEDANAESTI

Almaty je zanimljivo mjesto. Postoje tu visoke planine, rijeni kanjoni, milijun i pol ljudi,
planinska i stepska klima, crkve i bulevari. Nismo zainteresirani. Smrzle su nam se noge u
potoku jer ih predugo nismo izvadili. Ne moemo etati gradom. Ne tie nas se etati
gradom. Potpuna praznina, jo jednom najpreciznije predoena kao vakuum. Budala smo,
smatramo. Jadni smo, osjeamo. Pomakli smo se u dva dana od klupe do potoka. Jedno deset
metara prehodali smo na nogama male sirene i umoili noge u vodu, ne bi li postale peraja.
Nisu.
Na tijelu nam je tanak sloj tueg znoja i ostalih tjelesnih fluida kojima ne znamo ime. Poklon
gostoljubivog domaina iz stepske atre. Pretvara se u trajnu emulziju koja nas sve vie
stie. Potrebna nam je njegova sablja da je rasparamo. Kad ne bi bili temeljito ustraeni i
ozbiljno zabrinuti za posljedice ove imaginarne odiseje, otili bi korak po korak natrag u
imaginarnu stepu. Za svaki sluaj, zaledili smo noge drei ih dan i no u brzoj i hladnoj vodi
potoka. Sad ih suimo na suncu. Ako se oporave i krenu, pucat emo u njih bez pardona.
U ipu ne postoji vie nita osim osam stotina potezaa konopa na suprotnoj strani od nas.
Na promotivnim majicama sponzora pie im elite vlastiti jurt u stepi? nita lake. Ispod
toga nacrtana je sablja s otricom koja se presijava. Osam stotina dobroudnih trbonja s
miiima fizikih radnika, ne ele nam zlo, kau, ve eto, vuku, vuku, vuku, vuku. Doi po
mene, piem na Nokiju ukoenim prstima. aljem sms na Motorolu u provinciju Gelderland,
ovjeku koji je obeao biti s nama dok nas smrt ne rastavi, u dobru ali i u zlu.
Hic zlo hic salta. ekamo.

17

DAN TRINAESTI

O mila o draga o slatka slobodo, mrnamo sebi u bradu ispred one katedrale kojoj smo ve
akontirali iskupljenje. Gledaju nas kao grenicu, kao bludnicu, kao ludaru, kao babu
cekeruu koju treba maknuti s prominentnog mjesta. O odvratna o uasna o prokleta
slobodo, cerimo se iscerenim raljama u kojima se ve nalaze dvije zlatne plombe i est
pokvarenih zuba. Ostarili smo devet godina za ova etiri dana; mogli bi hladno umrijeti na
licu mjesta i nitko se ne bi zaudio. Drutvo s placa ne prepoznaje nas, ne vidi u kvrgavim
nogama punim popucalih vena one iste noge koje su prije neki dan itavu no plesale
korakom hitre srne, lakoom baletnih papuica. O, mama, grandiozna mama, da li je i ona
negdje nekad leala na nekom podu, popljuvana i ismijana od svih? Da li su je tukli, slali u
ludnicu, da li su je utali nogama, gaali trulim voem kao to e nas ovdje istui ako se
ovog trena ne pomaknemo, ne odemo, nekamo
Otili smo, crkva Svetog Uznesenja nije nas nikamo uznesla. Pobjegli smo iz kruga koji se
suavao, od mranih pogleda kazahstanskih, od dobrih ljudi koji ne trpe izdajice. Otili smo
na kraj grada, popeli se navrh stijene i strau povrijeene vjetice pretraivali teren ispod
sebe, elei ugledati jahaa na brzom konju. Da ga ubijemo pogledom. Moda ga ne bi ubili,
moda bi samo polomili noge konju. A moda bi ipak moda bi mu oteli sablju njome
propikli srce, pa ga odnijeli na dar Svetom Uznesenju, kao kanibal koji jede sam sebe
Moda bi
Nismo znali to bi. Jednostavno reeno, iskakali smo iz koe. U provinciji Gelderland itali
smo novine, krug se suavao oko nekoliko stotina djece u nekoj provincijskoj osnovnoj koli
na jugu Rusije, krug se suavao, vrijeme se suavalo, ansa da iz kruga ikada iziu suavala
se do tanke tanke linije koja je mnogima pukla u nastojanju da budu potpuno nepomini.
Sloboda djece da rastu, igraju se i ue suzila se toliko da je itavom svijetu suza krenula iz
oka, ali nitko, nita, nigdje, nije bio u stanju smisliti nain da se nekoliko stotina djece izvue
iz miniranog kruga. Sloboda disanja, to je sve to im je preostalo. Dok im strah, glad ili
metak nije dokinuo i tu zadnju slobodu. U provinciji Gelderland, sa suzom u oku, grlimo
svoju crnooku bubu i obeajemo sami sebi da emo se po povratku iz kazahstana strano
jako popraviti i biti uzor mama. Ako se, dovraga, vratimo.
Jer se mirno moe posumnjati u takvu mogunost. Sloboda povratka nam se suava kao koa
iz koje neuspjeno iskaemo, a koja nas uasno, uasno stee. Nismo doli u stepu, doli smo

18

dovraga etiri mjeseca prodavati najjeftinije voe, jabuke kojih ima na svakom koraku, koje
su nasaene oko almatyja kao patke oko gelderlandskih kanalia, doli smo ivjeti bez iega,
smiriti ivce udaljeni od arenog izobilja, odrei se kue, auta, televizije, kuhinje, aparata za
kavu, kave, itakodalje.
Naravno da smo doli u stepu. Doli smo biti carica u atoru sa zlatnim zvoniima ispred
ulaza. S ornamentim debelim tepisima umjesto zidova. Prstom dirati utee lampionie
naranaste i zelene boje, sjediti na naslonjau od tirkiznih pruga, leati na leaju od
tamnocrvenog perja i pokrivati se dekom boje pijeska, gline i zemlje crljenice. Doli smo radi
sablje koja e nam rasparati haljinu, radi jahaa koji e nas gole prinesti stepskim
vjetrovima, radi znatielje to e se desiti nakon toga dan trinaesti, jedan od oito mnogih
dana u kojem nam je dozvoljeno zadovoljavati znatielju do mile volje. Zadovoljavamo je
apetitom proderuha, prodiremo sirovog vola s kostima i koom, svinju s blatom na
papcima i lubenicom u gubici, sacher tortu u goveem crijevu, orehnjau punjenu sardinama
i zmijskom iznutricom, deremo hladetine s ptijim noicama i patete od slonovog govneta
s origanom i skakavcima. Sve deremo, jer se znatielja mora zadovoljiti, jer su takva
pravila, jer je vrhovni stepski vjetar tako naredio i sad nas oacava saalno, ali zabavljen;
usta mu se krive u kikotavu grimasu kad nas gleda kako gnjeimo meu zubima nojevo oko
u bijelom umaku od vrhnja i morske soli. Tu nema pomoi, tako je moralo biti, sve smo to
znali, pa ipak ipak
Gledamo prema nebesima oiju krvavih od deranja, ogromni i uasni kao smrdljivo brdo
smea, i molimo tihim glasom ustraenog prvopriesnika da nam na dan stodvadesetdrugi
bude dozvoljeno rei: vrijedilo je.

19

DAN ETRNAESTI

U malim etapama krenuli smo natrag prema almatskoj trnici. Nekoliko koraka, pa
sjednemo, pa se odmorimo. To je vjerojatno zbog gladi, nismo ve danima nita jeli. U
provinciji Gelderland ovakve bi nas poslali na hitan oporavak, ali ovdje vrijede druga pravila.
Ovdje nas prvo pitaju to nas je dovelo u ovakvo stanje, pa kad im kaemo da si ve pet dana
uskraujemo jelo, kau nam da smo si sami krivi i neka odemo brati jabuke.
Jutros smo poslali poruku na gelderlandsku Motorolu: ne treba dolaziti, u redu je. Ionako
nam se nije javio. Ne ita poruke. Nije doao po nas. Nije ni dobio sms, pretpostavljamo.
Neka. Sjedi pored nas na kauu i jede jabuku. Ba jabuku. Krasnu crvenu sonu jabuku
razvaljuje noem na krike koje itave ubacuje u usta. Dobro je, dok to radi ne moe
govoriti. Pitamo se zna li za ip u kazahstanu. Da li je primijetio da smo se raspolovili. Da li
mu nedostaje kazahstanska polovica.
Pitamo se da li mu nedostaje sloboda.
Umjesto da postavimo to pitanje, otimamo mu kriku iz ruke i vaemo je izazivaki, kao
tinejer vaku.
Napustili smo dakle mjesto s kojeg se vidi stepa. Ponovo smo joj okrenuli lea, ne
propiknuvi srce stepskom jahau, ni pogledom ni njegovom vlastitom sabljom. Vidjeli smo
ga na obzoru, crnu toku, vidjeli smo ga i zaslinili od poude, i to je bilo sve. Zamolili smo
osamsto potezaa konopa da se toliko ne napreu, stajali smo nagnuti naprijed pod
neizvedivim kutom, s vjetrom u lea, ruku ispruenih prema konjaniku a peta zabijenih u
zemlju. Nisu posluali, nastavili su vui svom snagom, i nije mnogo falilo da legnemo kao
leina i da nas, ludaru sa zlatnim i pokvarenim zubima, odvuku ravno pred vrata kiene
atre. Tatina nas je spasila. Nismo mogli takvi pred stepskog jahaa. Zubima smo prerezali
ue i okrenuli pogrbljena lea vjetru u stepama.
Idemo, idemo natrag, na almatsku arenu pijacu. Brojiti sitan novac. Praviti sitne korake.
ekati.
Pustiti sve da ide, i primati sve to doe. Neka ide, neka doe. Tako treba.

20

DAN PETNAESTI

Ako nijedan strau napijen uzdah stepskog jahaa nema smisla, ako je njegov nastup u
naem ivotu potpuna besmislica.
Svakodnevni ritam. Kruh s maslacem. kolsko zvono. Uredska kava. Zajednika veera.
Krumpir, meso, povre. Stol, stolice. Prljanje, pranje. Zubi ujutro, zubi naveer. Obiteljski
roendani. Roendanska torta. Dobro jutro, dobro vee. Kako ste, ta ima novo. Godinji
odmor. Kako je bilo na odmoru. Ponedjeljkom odvoze smee. Utorkom idemo na plivanje.
Srijedom peremo ve. Kako je bilo na plivanju. Reci hvala. Reci molim. Nemoj okrenuti stol
naglavce. Nemoj upati lutki kosu. Nemoj arati po zidovima. Plati telefonski raun. Nazovi
majstora za bojler. Kupi nove cipele.
Zaradi novac, potroi novac. tedi novac za neki sluaj. Pogibiju partnera, gubljenje posla,
obruavanje kue zbog micanja zemlje, rat, elementarnu nepogodu. Sloboda od partnera, od
posla, od kue, od svakodnevnog ritma. Sloboda od slobode, krajnji sluaj. U provinciji
Gelderland, dan petnaesti, smatramo da smo pretjerali. Sami, u malim etapama, vijugamo
prema almatskom placu. Sami, slobodni moe biti sinonim, ali i ne mora.
Mogli smo:
pojesti za doruak kruh bez maslaca
zakasniti u kolu
popiti aj umjesto kave
pojesti pizzu pred televizorom
premjestiti stol i stolice
platiti nekog da pere prljavo
preskoiti pranje zubi
preskoiti obiteljski roendan
itakodalje.
Za preskoiti pranje zubi nije potrebno ii u kazahstan. Zubi se mogu preskoiti i doma, u
kocki, kutiji. Provincijom Gelderland moe se hodati u starim cipelama. Za to nismo trebali
ii u kazahstan.
Ipak, ne kasnimo u kolu. Jedemo krumpir, meso i povre. Ako srijedom ne operemo ve,
skupit e ga se previe. To ne volimo. Moemo preskoiti pranje zubi, ali neemo. Ako

21

poaramo zidove, to nas nervira. Ako ne platimo raun, iskljuit e nam telefon.
Moda smo zato ili u kazahstan. Da nauimo osjeati se dobro kad prekrimo pravila. Da
nas ne hvata osjeaj krivice to nismo ispekli roendansku tortu. Da ne ispadamo iz takta
kad ne popijemo uredsku kavu. Da li zato?
Po roenju nismo slobodni; to smo stariji sve brim tempom zatvaramo vrata i birajui
jedno, ostavljamo drugo. Svakim danom sve je manje otvorenih vrata. Donijeli smo mnogo
odluka, napravili mnogo izbora, i sada nas to kopa. to je iza vrata koja smo zatvorili? Jedan
neodoljivi kazahstan?
Iz perpektive mekanog smeeg kaua u provinciji Gelderland, naa klecava kazahstanska
koljena postaju lagano smijena. to se to naroitog ima za vidjeti u sivom almatskom
predgrau socrealistikog stila? Zar smo napustili svoj lijepi kvart s mnogo zelenila i djejih
igralita da bi gledali tue dosadne zgrade (kocke, kutije)?? Zato su nam dovraga koljena
tako klecava, zar ne moemo jednostavno sjesti na gradski bus i otii na taj plac?
Ne moemo, javljamo iz almatyja. Bili smo u stepi, vodili smo ljubav s jahaem, sinom
stepskog vjetra, u njegovoj atri; ne moemo. Osim toga, potezai konopa koji su se nou
ponovo svezali, ne bi stali u gradski bus.

22

DAN ESNAESTI

Jo korak. Jo korak. Dobro je. Idemo.

Doao je niotkuda, kopita mu nisu odzvanjala po asfaltu, proletio je praznim parkiralitem i
skrenuo za zgradu, ali prije nego to je skrenuo, jo u letu, podignuo je palac desne ruke u
zrak, nasmijan.
Sin stepskog vjetra. Sjeli smo na zemlju, momentalno oamueni. Krvotok nam se zagrijao
nekoliko stupnjeva u nekoliko sekundi; diui duboko osjeali smo kako nam se lice rastee
u osmijeh.
Moda, moda, moda, postoji, razlog, za, kazahstan.

23

DAN DVADESETETVRTI

Posljedica apsolutne slobode, apsolutno treperenje. Postali smo hologram, stupac kovitlavog
vjetra. Materija se pretvorila u treperenje, mogli bismo proizvoditi elektrinu energiju za
jedno kuanstvo kad bismo imali transformator pod pazuhom. Metemo almatske ulice svojim
vrtlogom-korakom. Lie i smee pomie se prema rubovima plonika. Gotovo njeno. Tako
prolazimo ulicama, polako, ve danima. Otresamo stepskog jahaa s rukava, zaboravljamo
njegov podignuti prst, putamo ga da ide jer mora ii. Treperavo hologramsko srce ometa
nam rad.
Ostavivi srce kod ulinog djevojurka na uvanju, proveli smo poslijepodne kod jedne
ljubazne krojaice koja nam je posudila kare. Njima smo, uz priu s dobrom enom, rezali
konop kojim nas osamsto potezaa neumorno vue prema stepi. Prerezali smo ga; zadnju nit
zarolali oko prsta. Djevojurak nas je ekao iza ugla, bacajui srce u zrak kao loptastu
igraku. Srce je zrakom ostavljalo trag, dvije tri spiralne trakice pastelnih boja.
U nizozemskim novinama pie: vratite se sebi doite na etnju umom u tiini. Dva
konzultanta zasitila su se komunikacijskih treninga, teajeva asertivnosti i efikasnog
menadmenta, pa sad vode grupe izgubljenih Nizozemaca kroz nikad tihe nizozemske ume.
Bez rijei, grupe se vraaju sebi prljajui cipele po blatu mokrih staza. Ne znamo to bi
mislili, moda je ovakva jedna etnja laki i bri nain za izii iz tijesne haljine koja nas je
guila. Zato nismo na etnji umom? Zato to u umi nema stepe, nema jurta, nema
prostora za galop na konju crne grive?
Zato nismo uzeli godinji i otili na tjedan dana u domovinu Hrvatsku? Zar i to nije bilo
jednostavnije i lake? Mogli smo tjedan dana etati poznatim zagrebakim ulicama, tu i tamo
pozdraviti poznanika, popiti kavu na nekom trgu Mogli smo otii na Savu, mogli smo
skoiti u more Mogli smo otii na majin grob, vratiti se korijenima, potraiti savjet od
pradjedova, od vile Velebita, od boia Svaroia, mogli smo skoiti do Vran planine i upitati
Mijata Tomia da li je njegov ivot bio sloboda Ali nismo. Nije nam palo napamet ni na
trenutak. Otkud bi pradjedovi imali neto rei o slobodi? Mi smo noviji i pametniji od
pradjedova, i znamo se sami snai, nije li tako? Sloboda nam nije izgledala kao povratak u
staro, ne kao neto poznato i blisko, ve kao potpuno nov koncept kojeg tek treba otkriti.
Kakav smo smijeni kolumbo! Kakav otkrivatelj tople vode!

24

Pa ipak, u kazahstanskom ipu jo se nismo umorili. Jo traimo razloge i nadamo se da

postoje. Sjedimo na stepenitu neke crvene kue, gotovo vile, u nekoj od mnogobrojnih
pauza, i blagosiljamo svakog tko je poao na ovaj put. Svaki kazahstan, sve orbite to krue
a da se nikad ne sretnu, da li smo zato malo manje sami, to smo se toga sjetili?

25

DAN DVADESETESTI

Uhvatio nas je za nadlakticu, gospodin iz ureda za suzbijanje ilegale. Ispod eira mrila su
dva tamna oka, dvije izgorene zvijezde. U odijelu vladinog slubenika, slubenim glasom, sa
slubenim pendrekom na bedru umjesto sablje, pitao nas je: Kamo ste poli? Zar se ne
vraate u stepu? Ne, rekli smo mu, ne vraamo se u stepu ve na almatski plac. Odmahnuo
je glavom, promrmljao ispod glasa budala i mlatnuo nas pendrekom.
U provinciji Gelderland, pobjegli smo u susjednu provinciju na jedno vee. Sjeli smo u kafi
u kojem je tretala rock muzika i brbljali na nizozemskom dok nam se grlo nije razdrapalo.
Razgovarali smo s prijateljicom o mladosti ludosti, o svim onim otvorenim vratima koja smo
kasnije zatvorili. O bivim frajerima, diskotekama, pijankama i izboru studija. Pitala nas je
da li smo se dovoljno nauivali ludih godina. Rekli smo poteno i bez razmiljanja: da. Vie
nam ne trebaju lude godine ve ozbiljnost, pamet i odreena koliina slobode. Slobode?
Upitan pogled. Prele smo na drugu temu.
Nije stvar u povratku na staro, ne na djedovinu, ne u lude godine. Nismo ili u salon ljepote
da bi se pomladili niti se elimo prevercati u diskoteku za one ispod dvadesetipet. To nas ne
zanima. Frajere smo potroili, pia smo popili, studij zavrili; pozatvarali smo vrata koliko je
trebalo, i sad elimo samo izii na istinu. Veliku, prostranu, istinu bez vrata, na kojoj
moemo zamahnuti rukama na sve strane i ne dodirnuti nikoga i nita. elimo zauzeti svoj
prostor, da svi znaju: to je na prostor. U njemu stanujemo mi; tu se smijemo i plaemo kad
nam se svidi, bez da zbog toga rastemo ili padamo u neijoj procjeni.
Tako se u kafiu odjednom sjetimo stepe, velike, prostrane istine. Podrazumijeva se, bez
vrata. Mogli bi imati ruke duge kao otrovne mambe, jo uvijek nikoga ne bi ujeli maui oko
sebe. Toliko prostora elimo.
Ali, kae prijateljica, vraajui se na temu koju smo preskoile, to vie slobode, to vie
odgovornosti.

26

DAN DVADESETOSMI

U pravom Kazahstanu, onom iz nizozemskih novina, odrani su predsjedniki izbori.

Demokratski, kau novine, s unaprijed poznatim ishodom. Predsjednik, otac nacije, ostat e
predsjednik jo devet godina. Sjajno, mislimo, ba smo sjajnu zemlju izabrali za metaforu
slobode. S druge strane, ne osjeamo se pozvanima suditi o politikom ureenju zemlje
nasilno pripitomljenih nomada s tradicijom tiranskih vladara i povijeu koju je teko
shvatiti. Nismo arogantni Nizozemac, misionar brbljave demokracije. Donekle nam je jasno
u kojoj mjeri tue povijesti mogu biti nerazumljive. Ograniavamo se zato na biti ena i
majka, muu partner i roditelj djetetu. To je naa istina na kojoj smijemo mahati rukama.
itajui novine, virkamo sa strane; gledamo mua i dijete kako grade kulu od kocaka. Sruit
e se, elimo im rei, ali to svi znamo, ak i crnooka buba od etiri godine kilji u toranj
ekajui da se ravnotea poremti, da prva kocka padne, a za njom itava graevina.
Da li mu nedostaje sloboda? Da li bi elio sam izvaditi najdonju kocku, u trenutku kad to
njemu pae? Nije nam nita takvog rekao, nismo ga nita takvog pitali. Provincija
Gelderland, kua, kocka, kutija, s dvije brave i dva siva kljua; pitanje darling, da li ti
nedostaje sloboda? ovdje bi zvualo svemirski. Temelji su se ove kue iz niega poeli
micati, ba kao njihov toranj, mi smo prenijeli svoju teinu na drugo mjesto da ne bi remetili
ravnoteu, ali to e biti kad se vratimo? Hoe li se proces padanja kule jednostavno
nastaviti?

27

DAN DVADESETDEVETI

Stigli smo na trnicu u almatyju. Umili smo se u potoku i presvukli u istu odjeu, poklon
krojaice kod koje smo rezali konop. Svira je upravo skupljao tenge u eir, spremala se
pijanka do sitnih sati. Moda se slave predsjedniki izbori? Nitko o tome nita ne govori, u
ovoj vrsti kazahstana. Prepoznali su nas i pustili u krug, da pleemo jo jednom kao to smo
plesali na dan esti, prije nego smo otili u stepu. Nisu u nama vidjeli babu cekeruu sa
stepenita crkve Svetog Uznesenja, bijednu i propalu figuru pokvarenih zubi i kvrgavih
nogu. Nismo vie takvi. Bili smo u stepi, vratili smo se u grad, derali smo vlastitu znatielju
dok nismo pukli od deranja, napravili smo mnogo sitnih koraka jako mnogo, jako sitnih
koraka, proli smo itav grad slobodni od mjesta i vremena, navikli smo se na slobodu.
Kao to se na svako zlo navikne.

28

DAN TRIDESETI

Jubilarni, popijmo u to ime. Otvaramo flau bijelog ileanskog iz supermarketa C1000, tko
mu je ime glupo smislio. Zato ne bi, to nas prijei, otvorili flau bijelog u dva popodne?
Skuenost dosadnog mozga, to nas je moda nekad prijeilo ali ne vie.
Podignuo nas je sa zemlje ispod tanda gdje smo spavali, podignuo nas je u snu i pustio da
spavamo dok je galopirao kroz mrani grad. Probudili smo se na rubu grada, na rubu stepe i
bubnuli ga boksakom rukavicom u dijafragmu prije no to smo mu susreli pogled. Zar smo
zato danima hodali, da bi nas on, nepitan, prenio natrag u roku deset minuta? Bubnuli smo
ga jo jednom, avao da ga nosi stepski u sto crnih avola. ekaj, rekao je. ekaj.
Zaustavio sam vrijeme, rekao je. Ali ovo nije san. Zna, rekao je, i zastao. Zvijezde u oima,
tune, izgubljene. Vratit u te natrag, nitko nee primijetiti. Samo jo jednom, da vidi
Zastao je. Gledali smo.
Ljubav gola, mrana, nona, svemona. Jo jednom, vidimo.
Vie me ne treba, rekao je, vie neu doi. Zarili smo zube u njegovu svijetlu kou
podlaktice, s unutranje strane, posred plavih ila. Nije rekao au, rukom nas je pogladio po
glavi. Boli? pitao je. Boli majmune jedan mongolski, naravno da boli. Ree nas na komade,
slupava nas u krhotine, naravno da boli. Vozi natrag na taj plac prije nego ti kou oderemo,
idiote jedan stepski, vrhovni blesane stepskog vjetra. Vozi!!
Budimo se ispod tanda, prvi dan ponovo poinje.

29

DAN TRIDESETPRVI

Prvi, trideseprvi, svejedno je, nije. Potroili smo prvi mjesec na isprobavanje slobode.
Svidjela nam se, sloboda. Ali vratili smo se odstajati na ovom placu jo tri mjeseca.
Odricanje ili sloboda? Odricanje. Sloboda. Drugim rijeima: to vie slobode, to vie
odgovornosti. Stepska sloboda, maksimalna odgovornost. Sve nam je jasno.

30

DAN ETRDESETDRUGI

Zakljuali smo kuu, kocku, kutiju, sivim metalnim kljuem, s unutranje strane, sve brave,
sve lokote, sve prozore malim kljuiima, i digli smo jedan red parketa. Bila je kasna veer,
zavrili su svi programi na televiziji, jo jednoj kocki, kutiji, pogasila su se svjetla u
ljubaznom susjedstvu, utihnule su ak i make sa zvoniima oko vrata i ostale betije iz
kvarta, sutra emo bez sumnje na vrijeme saznati tko je novi capo di capa, novo utjelovljenje
pax americane, predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava i ostalog slobodnog i neslobodnog
svijeta. Paljivim i tihim pokretima odvalili smo red parketa i ekali da se popikne. Tamo,
rekao je nakon to se popiknuo, tamo se neto mie. Smijuljili smo se u sebi, bolesniki.
Zemlja se micala kao da je nije briga, kao da nema pojma da je netko gleda, kao da svjetlo iz
stropne svjetiljke u dnevnom boravku ne osvjetljuje put u provaliju bez jednog vrstog
mjesta za poloiti stopalo.
Gledao je. Prilino razrogaeno, u stvari bijedno, zatim bijesno, pa nemono tuno; na kraju
nas je propikla krivica svojim tankim eljeznim kopljem, pravo kroz smijuljenje to nam se
zaledilo u grudima. Kako se snosi odgovornost za nanoenje duevnih boli?
Zemlja pod njegovim nogama. Radi jedne nae blesave nedotupavne ideje. U dobru i u zlu,
dovraga, hajde digni taj pogled, govorili smo mu dok nam se led irio iz grudi prema
ekstremitetima. Kazahstan, stepa, plac, crkva, potoci, jabuke, zlo, zlo, zlo. Ne idi, ostani,
budi tu, spusti se ispod parketa, smiri zemlju, aptali smo puni nade u nezaslueni spas.
Doi, izvuci nas s kazahstanskog placa, poalji nam bar jedan sms na eznutljivu Nokijicu.
Uvali nam amarinu, polij nas kantom vrelog ulja i vrati taj parket na mjesto. Dosta je bilo.
Dosta je bilo placa, skupljanja gnjilih jabuka, spavanja pod tandovima, plesanja do jutra s
ravim pilama u prsima, dosta je bilo kazahstanskih stepa koje ve danima nismo ni
primirisali, dosta dosta dosta. Dolaze nam trgovaki putnici s brourama, nude atre u stepi,
nude naranasto i tamnocrveno, debelo plavo i prozirno zeleno, nude mjesto za stolom
stepskog vjetra, kako da ih ista srca i zdrave pameti nastavimo tjerati u sto stepskih
vragova?
Smiri zemlju, vrati parket, odvedi nas u spavau sobu na prvom katu, daj nam da cuclamo
dudu umoenu u rakiju esticu i pusti nas da spavamo dok etiri mjeseca ne prou.
Nagnuti nad otvoreni parket ujemo apice po stepenicama; crnooka buba probudila se i eli

31

mamu, mama bulji u neodreeni prostor izmeu Gelderlanda i kazahstana gubei se na

trenutak u prostoru i vremenu, u svim zamislivim i nezamislivim dimenzijama, zatim stresa
zlu gamad s majice, topi zaleeno tijelo i vodi dijete natrag u krevet. Priaj mi o onoj curici
to je ila na rijeku, trai djevojica, i mi se zavlaimo u njen krevet kao u rajske oblake, i
priamo, priamo, jo dugo nakon to je crnooka buba sklopila svoje lijepe crne oi i
otplovila u svoje slatke male snove koje e do jutra sretno zaboraviti.

32

DAN ETRDESETTREI

Gulimo kaznu kao salatu. List po list. Svakodnevni ivot kazahstanskog placa svakodnevni je
ivot. Naravno. Kazna.
Nije odricanje.
Nije sloboda.
Ve kazna za dan osmi.
Maca se vratila i prede klupko. Nalazimo se u meuljudskim odnosima, netko nas je nazvao
slabiem, netko dobrim radnikom, netko udnom curom. Naljepnice se lijepe na nas kao na
tabulu rasu, ima mnogo mjesta, svatko moe nalijepiti to hoe. Kazaci veseljaci uzeli su nas
pod svoje, tutkaju nas savjetima i toplom juhom, nadajui se valjda da emo ih na odlasku
sve potrpati u ip i povesti u divnu zemlju nizozemsku da tamo gledaju televiziju, piju filter
kavu i ispunjavaju formulare ureenog svijeta dok ih dua ne zaboli od kriia i kruia.
U provinciji Gelderland poslali smo e-mail na web adresu vladanasgnjavi; napisali smo, da,
Vlada nas gnjavi. Trai da ispunimo etiri debela fascikla i time uredimo svoj odnos s
ustanovom koja uva djecu poslije kole; etiri fino otisnuta formulara s pravilnim
kvadratiima u koje treba unositi slova i brojeve, pa e nam Vlada onda na tri naina vratiti
jednu treinu i dvije estine novca, ili tako neto, ako uspijemo upasti u povoljnu kategoriju,
to prije ispunjavanja formulara nikako ne moemo znati. Koristimo slobodu mrtenja na
Vladu i piemo joj srdano da otkazujemo popodnevni boravak jer emo se ve nekako snai
i bez njega. Dobro se osjeamo nakon toga, sloboda nas veseli.
Otvorena parketna rana ne veseli nas, jo je otvorena; u nju kapa sol iz mora tuge i mi je
preskaemo mirei kad prolazimo od vrata do vrata. Kao to znamo iz brojnih bajki, duh
koji jednom izie iz svjetiljke nee se dobrovoljno vratiti u stoljea zatoenitva. Potrebno ga
je namamiti nekim trikovima, a trikova nemamo na repertoaru jednostavna smo seljanka
na almatskoj pijaci, obino smo utilo u gelderlandskim maglama, nemamo rijei ni pokreta,
nemamo volje ni izraza lica kojima bi natjerali parket da sjedne na svoje mjesto. Preskaemo
dakle. utimo kao riba, unezvjerena u prljavom akvariju.
Pred spavanje, u neijoj maloj sobi, grizemo jabuku kao finu bijelu kou punu plavih ila,
grizemo da ne bi tulili i kleli na sav glas. Nadamo se pregristi sve ile i tako skinuti tu

33

litografiju bljeteim bojama obojanu i dubokim rezom urezanu u nemonu mrenicu oka.

34

DAN ETRDESETESTI

Sve nam je jasno, jo uvijek nam je jasno. Prolazei kroz dnevnu sobu, primjeujemo da je
netko vratio parket do pola rupe. Crnooka buba trka pored nas i u svakom trku sluajno
gurne dasku par milimetara. Gleda nas ispod oka da vidi jesmo li primijetili. Raznjeeni i
zahvalni, pomaemo joj sluajno gurkati, tako da je za jedno kreativno poslijepodne rupa
gotovo zaepljena. Zemlja se gotovo ne mie. Jasno nam je da to nije nain, da tako neemo
postii nita. Ali podajemo se oportunistikim porivima bez rupe u podu lake se ivi.
Crnooka buba ima pravo na ivot bez rupe u podu.
U kazahstanu nas trese vruica, vuemo neke vree goruim rukama, na vratu nam velika
bubnjava glava, koraamo vijugavim koracima nosei teret slobode almatske jabuke. U
redu je. To je samo apstinencijska kriza, ni prva ni zadnja. U njoj osjeamo dodir stepe na
koi, osjeamo ga a znamo da nije pravi, i to nas strano mui. enja za stepom; svaka
kazahstanska baba zna ta to znai. Njoj je u krvi, u genima naslijeenim od stepskih
nomada, a nama je uarafljena u ip usred mozga rezultat je isti. Narko-dileri prolaze
trnicom putujui svilenim putem prema provinciji Gelderland, nude nam opijuma i heroina,
razumiju nam patnju. Ne pristajemo, nismo zato doli u kazahstan, da bi se navukli na
drogu. Za to uvijek ima vremena u provinciji Gelderland, kad jednog dana odluimo
prekopati ivotni put majke i supruge buldoerom, onako temeljito i za stvarno, bez
prenemaganja i igre dvostrukih linosti.
Za sve jo ima vremena. Za narkotike, za teaj vezenja i keramike, za pjevanje u zboru, za
ureenje vrta, za prelazak na vegetarijanstvo, za roenje jo jednog djeteta, za traenje jo
jednog partnera, za sve jo ima vremena. Kad prou etiri mjeseca na almatskoj pijaci,
vrijeme poinje; do tada se treba strpiti sortirajui misli u glavi i apstinencijske krize u
krvnim ilama. Do tada treba dovriti reenicu: ako niti jedan uzdah na neki pametan,
nepristran i uvjerljiv nain.

35

DAN PEDESETPRVI

Na printeru se udom pojavio papiri na kojem pie: Freedom is the ultimate. Iznenaeni
smo, vjerovanje u uda nismo ostavili u provinciji Gelderland kad smo se prije skoro dva
mjeseca razdvojili. Ipak, na printeru je papiri i na njemu pie: Freedom is the ultimate: it
cannot be derived from anything: it cannot be made the equivalent of anything. Freedom is
the baseless foundation of being: it is deeper than all being.
My ass, odvratili smo nabusito pisanoj rijei iz printera.
Aaa yes, Aaa yes, zapjevuilo je dijete koje nas ve par sati uporno prati u stopu. Da
vidim, eli crnooka buba, eljom koja ne trpi odbijanje. Pokazujemo joj papir na kojem je,
osim pisane rijei, fotografija ie s brkom, kozjom bradicom i frizurom ulickanog egoiste.
A ko ti je to?, pita mala, namrtena, moda je ia podsjea na crnog vraga.
To je Nikolai Berdiaev, ruski filozof koji je slobodu smatrao prapoelom, odgovaramo
mrtvi ozbiljni. Crnooka buba hitro premjeta svoj fokus s ie na crveno-uti plastini
kamion pun divljih ivotinja usput bacajui jedan pogled pun superiornosti i razoaranja
prema vlastitoj majci.
Kezimo se djetetu iza lea jer smo je napokon otkantali pa moda moemo nekoliko
trenutaka potroiti na itanje ostatka teksta. It would be a mistake to think that the
average man loves freedom. A still greater mistake would be to suppose that freedom is an
easy thing. Freedom is a difficult thing. It is easier to remain in slavery. Odlaemo papir na
printer (pogledom superiornosti i razoaranja) i zahtijevamo od printera da ga oisti od
tonera i vrati u ladicu. Nismo se otili etiri mjeseca prenemagati na raznim kazahstanskim
lokacijama da bi nam neki nekontrolirani print mrtav-hladan objasnio da sloboda nije laka
stvar. Pa naravno da nije. To svi znamo.
Na dan polaska u kazahstan o tome, dodue, nismo razmiljali. Tada smo znali samo jedno:
freedom is the ultimate. Sloboda bez dna, bez potpornja, bez oslonca, prva i osnovna,
sveobuhvatna, neophodna, jedina, najvanija, nas je zavela.

36

DAN PEDESETTREI

Komeanje na almatskom placu budi nas na neugodan nain. Kamioni i dizalice, almatska
ljakerska klasa dola je na oblinju zgradu postaviti ezdeset metara visoku fificu s nekim
aparatiem u ruci. Mi ipak raznjeni gledamo u natpis nije provincija Gelderland ali nije ni
daleko od toga: Philips, pie debelim slovima i u nama budi strah da e nas stvarni ivot stii
ak i u ovom genijalnom skrivalitu, u ovom bogu-iza-lea izgnanstvu, i oteti nam slobodu
jednostavnog trenja bez budeta za marketing.
Skaemo na noge lagane i slaemo voe i povre na svoj tand. U ispruenoj ruci nudimo
jabuku, nekada simbol grijeha a sada obino jeftino voe. Fifica s postera prodat e vie
svojih svjetlucavih aparatia nego mi svjeih jabuka. Ipak stoiki smo uspravni nudei svoju
banalnu robu pod almatskim pokretnim oblacima koji prijete namoiti grad. Rijeili smo se
pasije, krvoloni psi strasti i poude ne trgaju nas. Stoici su nas pozvali na svoju gozbu i
ponudili nam razum, mudrost, logiku, i ivot u skladu s univerzumom. Prihvatili smo (kao da
smo imali izbora).
Ipak, ivot almatskog placa ne pada nam teko otkad smo smirili strasti. Dan osmi svakako
je bumerang koji e se jo mnogo puta vratiti, ali hvala starim Grcima i njihovim vrijednim
sljedbenicima, to nam je sada potpuno jasno. Spremni smo anticipirati nevolje i samljeti ih u
prah u vlastitiom svjetlucavom aparatiu marke Ratio. Zato stojimo na ovom placu, da bi
shvatili da sloboda nije podavanje strastima, niti nekakvo prapoelo, ve plod samokontrole.
Sloboda je u razumu.

37

DAN PEDESETPETI

Postoje neke paralele izmeu naa dva ivota. Bez rupe u podu tiina je u kui. Posvetili smo
se itanju. U provinciji Gelderland, kao to je ve spomenuto, postoje knjinice; tamo smo se
se odvezli svojim poletnim bicikliem i doli kui s nekoliko legitimnih razloga za odsutnost.
Udubili smo se u knjigu, to se potuje, to je pametno troenje vremena.
U knjizi koju itamo ljudski je razum prezrelo voe. Zato ne jabuka koja se raspada.
Provincija Gelderland daleko je od Zenona iz Kitije i njegove stoike brae ali jo uvijek vrlo
napaljena na znanost. Razum je omoguio znanost, znanost nas je oslobodila strahova i
praznovjerja i omoguila kontrolu nad vlastitim ivotom. Tko hendla razumski za razliku od
emocionalno, strasno taj je slobodan.
Nakon stoljea zapadnjakog samozadovoljstva tehnolokim napretkom, ispostavlja se da je
razum nakupina neurona nad kojom nemamo nikakvih ovlasti. Programirana smo organska
materija, utoliko drugaiji od robota koje sastavljamo od neive supstance. to je u tom
sluaju sloboda bojimo se i pomisliti. Skidamo kapu Hollebecquesu jer je potpuno na mjestu.
Krug se zatvorio, razumom smo dokinuli sami sebe. Preostaje hitno smisliti potpuno novi
koncept slobode.
Dan ezdeseti
Sjedimo na svom tandu, spustilo se vee. Ne, nije to na tand u smislu posjedovanja
nismo se u ipu pretvorili u poduzetnika ve na njemu zaraujemo novac za drugoga, od
ega zatim svaki dan dobivamo neki nejasni postotak. to nam je potpuno dovoljno za ivot
kazne, odricanja, slobode.
Ipak sjedimo sada na tom tandu i gledamo Philipsovu manekenku, njene maskarom crne
trepavice, bljetavo plave oi, svilenu kosu, haljinu to se u naborima presavija oko dvije
fenomenalne duge noge elimo imati te krasne sise koje obilato pune dekolte, elimo
metar devedeset visine i haljinu vrijednu dvadeset tisua dolara kojom emo ulijevati
strahopotovanje masi bia nemjerljivo manjih od nas. Da, elimo biti kraljica jet seta, imati
sve to nam padne napamet i nareivati kome god hoemo. ivot almatskog placa umorio
nas je svojim siromatvom, svojom izloenou elementima i svojim neznatnim manevarskim
prostorom. Svemu tome predlaemo kontrast: bogatstvo, zatienost i mekou, slobodu
kretanja u svim pravcima. Moda u tom izobilju sloboda odemo do Malija ili Malavija i tamo

38

usvojimo nekog jadnika bogati smo pa zato to ne bi podijelili?

U nizozemskim novinama pie (znanstvenici su proveli istraivanje) da srea nakon
odreenog zasienja ne raste proporcionalno s bogatstvom. Neograniene mogunosti
izbora zvue kao ultimate freedom ali (istraivanje kae), srea ne raste proporcionalno s
rastom mogunosti izbora. U gelderlandskoj trgovini kuanskim aparatima proklinjemo svih
ezdeset vrsta aparata za kavu koji se koopere na policama. Momi prodava ukostimiran
u odijelo s kravatom pokrio je priteve puderom, daje nam struni savjet, navlai nas na
kupnju; i njega proklinjemo. Bjeimo iz prodavaonice vukui dijete za ruku, na ulici pada
kia, sklanjamo se pod neonsku nadstrenicu duana s policama jeansa od poda do stropa,
metri i metri traperica, metri i metri, pa kad smo ve tu ulazimo i pitamo imaju li moda neki
model koji see do pupka. Komad nas odmjerava struno, jastuci mladog mesa talasaju joj se
izmeu ruba hlaa i ruba majice, pa vadi jedne, izbijeljene na vie mjesta, za koje zna da ih
ne bi obukli ni sluajno. Evo ove su dosta duboke, pokazuje nam na lic duine jedno osam
centimetara. Hvala, kaemo joj mrano, ali ne bi.
To su te mogunosti izbora. To je ta sloboda. Vjerojatno djelujemo nabrijano, jer nas dijete
putem kui posluno prati, nita ne pitajui. Kod kue je nagraujemo okoladicom i kuhamo
tursku kavu u dezvi koju smo prilikom preseljenja u provinciju Gelderland dovukli sa
sobom, valjda iz nostalgije. Gotovo nikad ne kuhamo tursku kavu pa je prilino ishlapila u
poluotvorenom paketiu, ali to nas ovom prilikom ni najmanje ne smeta.
Na almatskom tandu dupe nam se ukoilo od sjedanja. Upili smo Philipsicu do zadnjeg
piksela svojim eljnim pogledom. Zbog svega skupa, jer nikad neemo biti manekenka niti
kraljica jet seta, jer smo ostavili stepskog jahaa u njegovom jurtu, jer smo podijeljeni na ip
i ostatak, zbog svega toga skupa malo jecamo, ali onda i tuga prolazi, pa ustajemo i hodamo
ulicama istroeni i dezorijentirani, gubei se pred jutro u nekom predgrau.
Dan ezdesetpeti
Sloboda iznoenja miljenja u provinciji Gelderland proreetana je metkom dvije provincije
sjevernije, u gradu gdje su miljenja otila najdalje. Dotuena je noem, tako da je policija
morala zabarikadirati ulicu i pokriti le preko glave. Sloboda iznoenja miljenja
personificirala se u liku jedne neugodne i gotovo vulgarne osobe ija su miljenja bila javna,
glasna i nimalo suptilna. Nizozemska se zagrcnula, kaljucnula i stala dreati. Sloboda
iznoenja miljenja jedan je od stupova nae demokracije, psiknuo je minister president
Harry Potter, politiari su se uhvatili za glavu, intelektualci zapjenili, znanstvenici raspisali
iz nae memorije izronio je davno zaboravljeni slogan: ne damo tekovine nae

39

narodnooslobodilake borbe! Blabla, rekli smo maloduno, sjedei rastavljeni na ip i

ostatak u svom gelderlandskom gradiu na Rajni.
Ipak, odustali smo od blabla varijante. Frka je, treba pametnije misliti. Sjetili smo se
kampiranja krajem osamdesetih, u kojem smo ono kampu bili za Jugoslaviju ili protiv, za
Hrvatsku ili protiv, koliko god nam kampiranje bilo neudobno i tijesno (pranje zubi u
zajednikoj kupaoni, dizanje atora gnjavaa) morali smo, nije bilo druge. Jao, sjetili smo
se Busha, s nama ste ili protiv nas, svih svjetova pojednostavljnih u nas i vas, pa smo se
stresli od nadilazee jeze.
Ne moe se ovjeka ubiti, koliko god bio nesimpatian, samo zato to je vjernike neke druge
vjere nazivao kozojebaima, konsekvento i bez oklijevanja. U tome se svi slaemo, vie
manje. itali smo Zloin i kaznu, znamo kako je Raskoljnikov zavrio. Ali pravo je pitanje
korak ispred kako je nekome uope palo napamet javno vrijeati pripadnike jedne religije?
Otkad se to smije? Otkad vrijeanje spada u slobodu iznoenja miljenja??
Otkad je dakle ukinuta deviza s rijei na djela? Otkad vie ne vai prvo skoi pa reci
hop? Jesu li ovi Nizozemci potpuno pukli? Djecu se ui da pojedu bananu prije nego kau
pojeo sam bananu. Da preplivaju bazen prije nego e rei ja sam plivaki ampion. Gdje
je nestala veza izmeu rijei i djela? Zar zaista smijemo, kontrolirano i fino, rei to nam
une u glavu bez da to ima ikakve posljedice? Bez da s tim rijeima neto moramo
NAPRAVITI?
Zbunjeni i razoarani, shvaamo zato u ovoj zemlji ljudi provode sate i dane na sastancima.
Kad bi imali obavezu provesti u djelo sve ono to su na sastancima izbljezgarili, bila bi druga
pjesma. Sloboda rijei krasna je sloboda, to potpisujemo bez ostatka. Traimo jedino da se
rijeima vrati znaenje. Moda bi Nizozemce trebalo poslati na teaj balkanskog ophoenja,
da naue kako se dobro posvaati, kako urliknuti potenu psovku, kako u afektu izbaciti
kubik uvreda u afektu dakle, ne za ozbiljno. Poslije bi onda sugovornika mogli toplo i
ljudski klepiti po ramenu i pokajniki rei, tja, malo sam se zanio, ehum, malo pretjerao, ali
ne mislim to ba tako. Ovako kontrolirani i fini ostavljaju dojam da sve to kau stvarno
misle.
Na put u kazahstan isto je tako kulturan i fin, nismo pukli i rekli dovraga ova kua i ovaj
auto i ovaj ivot pa nakon toga snosili posljedice. Nismo otili u kazahstan pa se pokajniki
vratili za tri dana, molei oprost za rijei i djela iz afekta. Iskontrolirali smo se u ip, zujimo
po nepostojeim prostorima, doivljavamo nepostojee doivljaje, istovremeno drndajui svoj

40

malograanski ivot po gelderlandskim ulicama kao da se nita ne dogaa. Integracija u

provinciju Gelderland isisavanje balkana iz krvi. Ukidanje afektiranih stanja, emotivnih
provala, strasti za dobrom svaom, irokih pokreta, povienih tonova sve je to otilo u
kazahstan.
Sve je to, otilo, u, kazahstan.

41

DAN SEDAMDESETPRVI

Odiseja traje. Putujemo s jabukama pod cipelama, kao na rolama. Neto smo ipak nauili od
buljenja u Philipsov billboard. Dijelimo neugodne poglede i frkemo neljubazne rijei pa nas
sitne pijane varalice ostavljaju na miru. Babe neumornog jezika isto nas vie ne gnjave.
Gradimo reputaciju koja ne bi loe stajala jednom istokrvnom Nizozemcu. Arogantna
kurvetina, apu zavidne kazahstanske seljanke. Ne, to nam nee rei u lice. Udaljili smo se
od ljudi, ne odgovaraju nam. Ne damo im pristupa u nau elektroniku, na je ip sam sebi
dovoljan. Ne plaemo, ne smijemo se. Nije stoicizam, nije askeza. Obina je to mrzovolja,
nezadovoljni smo sobom.
Prije ezdesettri dana razbili smo sve to je normalno i obino i od krhotina stvorili
nemogue. Bili smo gdje kazahstanske seljanke nikad nisu bile, gdje pritavi gelderlandski
trgovii s kravatom i ezdeset aparata za kavu nikad nee biti. Stvorili smo nemogue, i sad
smo tamo sami. To nas grozno tue. Put iz dana osmog u dan deveti jo se ne ukazuje, pa je
tako i dan sedamdesetprvi potpuno odsjeen od svega.
Dok tako buljimo u areno mnotvo, djeak uliar poderanih gaa u ruku nam bez rijei
tutka zguvani papiri. Zatim bjei s pijace to ga noge nose. Otvaramo dlan, na njemu je
skorena praina u pregibima. Zaboravili smo na higijenu u svojim samakim visinama. Na
papiriu pie: Dri se, jaa si ti od svega.
Dri se, jaa si ti od svega. Trepemo oima i itamo poruku jo nekoliko puta. U grlu nam
se stvara knedla, kamenotvrda, a u oima nepregledni potoci. Koliko smo toga zaboravili.
Svjesni smo koliko je teko poslati pravu ivu poruku u izfantazirani kazahstan, osobi bez
adrese i ikakvih papira. Svjesni smo da je lake poslati cvijee tetki preko oceana i poiljku
poluautomatskih puaka mafiji na polinezijske otoke nego pisanu poruku od dva puta tri
centimetra na almatski plac. Pa ipak, netko zna gdje smo i alje nam poruku, u jednini, ne
priznaje nam izofreniju. Hvala, ponavljamo potiho iako bi najradije viknuli da nas cijeli
plac uje, ali poto ni sa kim ne razgovaramo, nismo vrijedni njihove panje. Netko misli na
nas na hrvatskom jeziku, netko iz pradavnih vremena tko nas sve ovo vrijeme nije zaboravio.
Hvala, kaemo jo jednom vjernom prijatelju i odlazimo oprati slojeve prljavtine sa
zaputenog tijela. Zatim obilazimo tandove na trnici i molimo kolege da nam ne zamjere
arogantno ponaanje, jer da ne znamo to nam je bilo. Raznjeeni smo i najradije bi ih sve

42

izljubili. Na kraju dana skrhani smo od umora, iscrpila nas je autentina emocija.
Najbolji komad, krema osobne slobode, zaloena je kod drugih ljudi kao uvijek vrijedea
propusnica u na ivot. Znanje da nas netko moe nazvati usred noi i istresti na nas hrpu
svog privatnog smea, to nas grije kad nam je zima oko srca. Zato se inimo sami sebi
boljima, kad se toga sjetimo. Pod almatskim tandom, smrznuti od nadolazee zime, ugrijani
smo papiriem od est kvadratnih centimetara koji nam je rekao to se sami nikad ne bi
sjetili. Jai smo od svega.

43

DAN OSAMDESETPRVI

U provinciji zagrebakoj, ujemo, naao se jedan mladi srpski intelektualac, student iz

Beograda. Doao je posjetiti izlobu Picasso i Dora Maar i uslikati se ispred Bana sa slikom
Drae Mihajlovia. Kako slatko. Sloboda slikanja u javnosti. Mora moi. Svatko se smije
slikati ispred Bana s kakvom god slikom hoe, je l tako? Zato ga niste ignorirali, dragi moji
bivi sugraani, poznati jo k tome po arogantnom dranju, onim pogledom, kao, vidi
seljaka iz provincije, slika se s djedom ispred kipa? Kako ste prepoznali tog iu na slici?
Zato vas uzbuuju budale?
Naravno da u provinciji Gelderland ne bi bilo dozvoljeno slikati se s Hitlerovom slikom
ispred bilo kojeg kipa. Ali nitko za tako neto ne bi iao u zatvor. Osim toga, to nekako
ljudima ne pada napamet. Nijemci turisti ne dolaze na izlobe s Hitlerovim slikama u depu.
Kako je tako neto palo napamet mladom srpskom intelektualcu? Tko je njemu Draa da se s
njim slika?
Ljudi su inteligentna bia: promatraju, shvaaju, pamte. Po tome koliko dobro i dugo pamte,
balkanski su homo sapiensi najinteligentnija vrsta pod suncem. Pamte stoljeima.
Tisuljeima! I provode rijei u djela. Ono to je Draa smislio pa nije proveo do kraja, to su
drugi zapamtili, pa da provedu kad doe vrijeme. Fascinantno, u stvari.
Homo nederlandicus strano bi se iznenadio nad tako jednim stavom. Homo nederlandicus
okrenut je budunosti; prolost je odavno zaboravio. to ga u biti osiromauje, oduzima mu
referentni kadar, rasplinjava mu zajedniki identitet u neuredni skup sitnih individuica s
neutaivom potrebom za vikati JA. Individualna sloboda, sloboda klepetanja od nemila do
nedraga. Ali sjetimo se, to vie slobode, to vie odgovornosti.
Gost iz Beograda nije si uzeo slobodu za razmisliti pa ostaviti sliku doma. Sloboda
razmiljanja ograniena mu je tisuljetnom memorijom naroda kojem pripada. Pa mu je i
odgovornost manja, podvedena pod zajedniku odgovornost rodnog mu plemena. Mora da se
iznenadio kad je, potpuno individualno, na sebe morao preuzeti neproporcionalno velik dio
zajednike odgovornosti. Dva tjedna zagrebakog zatvora za razmiljanje o slobodi. Ali
deko je intelektualac, moda smisli.
to jo uvijek ne znai da ne bi bilo pametnije rtvovati malo kolektivnog sjeanja u ime
individualne slobode

44

DAN OSAMDESETOSMI

Tri mjeseca bacakanja, gledajte nas: riba na suhom, poemereni pameu u luakoj koulji,
demonstrant ubaen u policijski auto, rtva seksualne intimidacije bacakanje, bacakanje,
bacakanje. Moda malo lijevo ima neki prolaz, moda malo desno, moda malo dolje, moda
malo gore. Moda ako ruke savinemo ispred sebe, moda ako se spustimo u uanj, moda
ako se stanjimo kao letva, moda ima neki prolaz. Moda ako hodamo tiho, moda ako
leimo glasno, moda ako se naminkamo, moda ako se ne naminkamo, moda ima neki
prolaz. Moda ako zatvorimo parket, moda ako nasipamo frikog pijeska, moda ako
preselimo u drugi grad, moda ima neki prolaz. Tri mjeseca bacakanja u svim smjerovima;
nema prolaza.
Dan osmi ostaje nespojiv s danom devetim, provincija Gelderland ne moe se preseliti u
stepu, za stepsku atru nema mjesta u prostoru ispod kue, kocke, kutije. Preostaje glavom
lupati u zidove i ponavljati kao mantru jaa si ti od svega. Jesmo li? Jesam li?
Partner nam jo uvijek nije armiran oslobodilakim pokretom. Naa sloboda smrdi mu kao
najgora podvala. Na neki svoj neobjanjivi nain, objanjava nam situaciju i njene mogue
izlaze; koraa paljivo oslukujui da li se zemlja jo uvijek mie. Primjeujemo ga kako lei
na podu s uhom na parketnim tranicama. Ali nita se ne mie, zemlja je zamrla. Dola je
zima, temperatura se spustila ispod nule, ispod kue je smrznuti teren, ne brini dobri
ovjee.
Da li je imalo smisla.
Da li postoji stepa.
I jaha sa sabljom na bedru.
Umotani u deku na kauu dnevne sobe, provincija Gelderland, Nizozemska, uvijeni u ahuru
iz koje nee izii leptir, putamo ip u kazahstanu da prodaje svoje jabuke dok mu ne istekne
rok trajanja. Zazidali smo ga u kuicu, kamenu, okruglu, da nam manje smeta. Iz ahure
nee izii leptir, o ne, ve srce kao govno. Armirano betonsko govno. S jednostavnom
hidraulikom.

45

DAN DEVEDESETDRUGI

Jo mjesec dana. Jo etvrtina zadatka. Kojeg ono zadatka? Kakvih ono mjesec dana?
Je, etiri mjeseca e biti dovoljno za izbiti stepu iz glave. Jednom, kad budemo imali dovoljno
krupnih eura na raunu, uplatit emo neki aranman za Kazahstan. Pravi, ivi Kazahstan;
avionsku kartu, sobu u hotelu, vodia za kanjon rijeke Charyn, konjanika za stepu.
Konjanika za stepu?
Konjanika za stepu??
Pa da li smo normalni. Jednom, kad budemo imali dovoljno krupnih eura, unajmit emo neku
siromanu kazahstansku budalu da nas proveze stepom na iznajmljenom konju???
Sjeanje na dan osmi cijedi nam se s rukava kao tamnocrvena elatina, stojimo u gustoj lokvi
bosim stopalima i osjeamo ljepljivost uz tlo. Tlo je crvenkasto, kameno, navrh otre stijene,
ispod nas brza rijeka, vjetar u lice, kosa vijori, oko nas samo elementi, takva jedna scena.
Obueni u bijeli pono, neku varijantu rimske toge, ruke smo rairili u blagoslov, vjetar vijori
kosom, a elatina, tamnocrvena, prlja togu cijedei se u sve veu lokvu. Takva je to jedna
scena. Dramski nabijena ali nita pretjerano. Dosta normalno u stvari. ena duge kose stoji
navrh stijene, izbriite elatinu gumicom, i sve je u redu.
Drugi obraz iste scene, njeno unutranje pulsiranje, o tome emo drugom prilikom. Danas
jo ne damo danu osmom da istee u lokvu.

46

DAN DEVEDESETETVRTI

Postoji mogunost, dodue, da je ona sablja rasparala vie od haljine, i da nas nita vie nee
saiti osim iste sablje. Postoji, naravno, ta strana i prekrasna mogunost. Unutranji glas
davno je rekao iz stepe se ne vraa; to sve zna taj unutranji glas to mi ne znamo?
Danas, na almatskom placu, na gelderlandskom kauu svejedno imamo jak dojam da se iz
stepe, da, vraa. Poto glavu ne elimo razbiti u zid kao zadnja nemona budala. Usprkos
tome to nas advertising brana navodi na pomisao da je sve mogue, samo kad se hoe, sve
nije mogue. Naprosto nije. Samo neke stvari su mogue, ne sve. Samo neke slobode su u
redu, ne sve. Otkrili smo novu nepreglednu slobodu crtanja granica.

47

DAN DEVEDESETESTI

Surfamo, ne morem ni pijeskom, ve naravno internetom. Traimo lokaciju sa snijegom na

kojoj emo provesti novogodinje praznike. Krajnje je vrijeme za promijeniti okolinu,
zakljuili smo pametno. Maknuti se iz ove kue, kocke, kutije. Doivjeti neto novo, umoriti
se na novi nain, zaboraviti micanje zemlje i guenje u uskoj haljini. Traimo mjesto u
prirodi, s mnogo svjeeg zraka i pogledom na planine, mnogostruko vee, starije i
postojanije od nas.
Kad smo ve na internetu, ukucavamo sloboda u google.
Prvi hit je web asopis za mlade koji kae: Veina ljudi ne razmilja ba toliko o slobodi.
Mislim sigurno danas nema ljudi koji su robovi kao to su prije postojali. No ja vjerujem da
ima jo osoba koje nisu slobodni, pa sve u svemu nisam ni ja Sloboda pisanje
antigramatikih reenica, to se ovdje u svakom sluaju njeguje. Svaka ast web asopisu za
mlade koji se uspio ugurati na prvo mjesto, to je valjda ta demokracija na internetu. Nismo
impresionirani.
Drugi hit dolazi iz Glasa koncila; predvidljivo, poteno: Sloboda i vrijeme dva pojma o
kojima posebno promiljaju suvremenici naega uurbanog vremena. Na svakom koraku
odrasli, mladi i djeca tre i nikako da stignu na svoje odredite. Mislimo samo na to kako
vrijeme ne izgubiti Kroz povijest je vidljivo koliko smo se borili za osloboenje od okova
robovanja drugima, a sada robujemo vremenu. Ali, ne robujemo samo vremenu ve i
nainima kako se osloboditi od stresa da ne gubimo vrijeme. Zato, pokuajmo biti
slobodni
Trei je hit web stranica koarkakog kluba KK Sloboda Dita, a tek nakon toga uspjela se
plasirati Wikipedia. Tu se nadamo nekoj sveobuhvatnoj definiciji, ali nita: Sloboda se
odnosi, u openitom smislu, na tvrdnju biti slobodan (neogranien, nezarobljen). Francuzi
su ustanovili da je stanje slobode priroeno ovjeku radi injenice da posjeduje duu i
svijest, s dodatkom da svaki odnos s drutvom podrazumijeva donekle gubitak slobode.
Bravo Francuzi! U drugom paragrafu nabrzaka su spomenuti jo Biblija, Mojsije i Martin
Luther King, i to je to. Idemo na gelderlandski google.
Hit prvi: Bits of Freedom. Zaklada koja se zalae za digitalna civilna prava.
Hit drugi: Animal Freedom. Zaklada koja se zalae za podizanje svijesti o pravima

48

ivotinja. (Ljudske svijesti, naravno, ne ivotinjske.)

Hit trei: Freedom Security & Privacy. Personal firewall for cable and DSL users.
Nemamo komentara.
Hit etvrti: Freedom House, a non-profit, nonpartisan organization, is a clear voice for
democracy and freedom around the world.
I zatim: Freedom is a many-faceted, positive term encompassing the ability to act
consciously, in a well-balanced manner and with self control in a given constructive
direction. It is often gauged by the degree of absence of external restraint or external
control; however, the biggest restraints come from the self: ignorance, which leads to fear,
then restraint; and (also rooted in ignorance) the lack of self control.
Auuu, ova nas je takla. Brzo kaemo Znam da nita ne znam i bjeimo s googla. Pa iako
smo otkrili slobodu crtanja granica i bili na gozbi kod stoika, unutranjem glasu raste noga
kojom raspaljuje koncept slobode kao samokontrole u izribanu mu guzicu. Smrdi na sapun,
komentira, i vraa se u svoj nematerijalni oblik.

49

DAN DEVEDESETSEDMI

Politika sloboda, ekonomska sloboda, sloboda miljenja, govorenja i djelovanja, sloboda

izbora, osobna sloboda, sloboda kao neovisnost o drugima, sloboda kao odsutnost prisile,
sloboda kao svjetski poredak, sloboda, sloboda, sloboda. Koliko ih mnogo ima. A ni jedna
nije naa. Ni jedna nije dovoljna; ak i kad se sinergino spoje, zajedno su nedovoljne. Ne
pokrivaju sadraj. Moda je rjeenje u kvantnoj fizici? It is about possibilities, uli smo
danas u kinu, quantum physics means freedom to people. Pa odlino, dajte odmah kilu.
Moda slobodna volja ne postoji. Moda je kvantna fizika sruila determinizam. Moda smo
hrpice nepredvidivih blesavo sitnih estica kojima ne znamo namjere. Na naem almatskom
placu to tako malo znai. Tamo nas sjeanja na dan osmi, predeterminiran ili ne, fino griju.
Hladimo ih leei na kamenu, uz rizik da navuemu upalu bubrega, figurativnu. To je vano.
Izgleda da smo ipak, slobodnom voljom ili ne, krenuli prema nekom rjeenju. Naziremo mu
mutne obrise. Moda emo ipak hura! hura! na kraju spojiti dan osmi s ostatkom
normalnog ivota. Tvrdoglavost se isplati.

50

DAN STOTI

Sanjamo, u svom krevetu, da smo u kazahstanu, gdje zauzvrat sanjamo da smo kazahstanac
u Zelhemu, Gelderland, na subotnjoj pijaci u rano ljeto. Kosih oiju i isturenih jagodica,
obueni u socrealistiku odjeu, hoemo kupiti sendvi. Uline orgulje ubrzano drljaju ariju
robova iz Aide, na kraju trnice je lunapark, tamo drljaju neke gelderlandske severine, a
ljudi, visoki, plavi, kratkih noseva podignutih u zrak, ne obraaju panju na kazahstansku
seljanku u svojoj maloj sredini.
Graag een pondje belegen.
Een kilo sperziebonen, een zakje zilveruitjes.
Zijn de aardbeien vers?
Een stroopwafel drie gehaktballen twee ons spruitjes
Kazahstanska seljanka stie se uz rub kua i polako iezava u jednu od crvenih cigli.
Budimo se u svom krevetu. Dan stoti.
Na kazahstanskoj trnici sve razumijemo: voe, povre, meso, sanduke, vodu, ljude. Troimo
slobodu od potroake civilizacije i ivimo na minimumu. Ipak, Nokiju smo neki dan prodali i
otili se najesti u restoran. Treba se pripremiti za povratak.

51

DAN STOJEDANAESTI

Sjedimo na onoj klupi na kojoj smo prije stotinjak dana, po povratku iz stepe, smrzavali noge
i buljili u vakuum. Klupa do potoka, inje na travi, potok se zaledio, tiina je. Sanjamo arene
ilime, uteu svilu i pucketavu crvenu vatru. Sanjamo koncentriranu toplinu, u stepskom
atoru oko kojeg zavijaju divlji sivi vjetrovi. Zalijepljeni za stepskog jahaa, uukani u pore
njegove koe, smireni i sretni, ini nam se da smo u tim rukama i oduvijek i zauvijek. Eoni
prolaze u snu na almatskoj klupi, ponitili smo zakone termodinamike u stepskom utoitu
jer to se moe u carstvu najveih sloboda ne troimo se, ne gubimo toplinu, ne starimo, ne
proizvodimo otpad. Divno nam je, oduvijek i zauvijek.
Budi nas neija topla ruka na ramenu. arena marama svezana joj je na glavi po seljaki,
obuena je u nekoliko slojeva raznih prnja. Nemogue je rei da li je to posljednja moda ili
siromatvo, osoba koja nam oduzima slatke snove na sebi nosi neto bezvremensko. Naa
grandiozna mama. Dah nam stvara oblaie dok pokuavamo neto rei, zima nas obuzima i
shvaamo, oduvijek i zauvijek trajalo je niti pola sata. Naa originalna mama istih je godina
kao i mi, upravo onakva kakva je bila kad se vratila sa svoje potrage za slobodom. Njena
potraga tada je zavrila, preostalo je jo sjesti u auto i stumbati se nasmrt. Mama nam kae,
diui nas ukoene i promrzle: Doi, pokazat u ti neto.
Prima nas pod ruku i vodi, kao najbolja prijateljica, pored bljeteih izloga iz nekog
kierajskog boinog filma. eta nas nekim nepoznatim almatyjem u kojem se ljudi smijee,
muzikanti sviraju po ulicama, boina drvca blijete i sve je bogato i slatko. Gdje smo, pitali
bi mamu, ali izgleda da nam je u ovoj epizodi oduzeta mo govora. Mama nas vodi dalje,
pored ulinih kazalita lutaka, djedova boinjaka i djece sa arenim paketima u rukama.
Idemo u stepu, kae mama. Ovo je ivot kojeg nisi htjela. Boina atmosfera nestaje u
fade outu, ispred nas je poznata ravnica bez kraja.
Nemamo konje, stepa nas okruuje polako. Nakon jo nekih sat vremena hoda, mama sjeda
na zemlju. Ostani ovdje, kae. Bar tri-etiri dana. Ali mama Glas nam se vratio,
bezbroj pitanja u glavi, oplahnuo nas je val nemira, trzamo se i ponavljamo ali. ali
Mama nas ljubi u obraz, vrsto prima za ramena unosei se u na pogled svojim
bezvremenskim oima a zatim nestaje u spiralu zvjezdane praine.

52

DAN STODVANAESTI

Tri-etiri dana, toliko moemo ostati. Moemo i deset dana, zato ne? Mamu treba sluati.
Lutamo po stepi pjeice, nigdje nikoga, samo ravnica bez drvea. Niti jedne atre. Niti
jednog vjetra. Niti jednog konjanika na brzom konju. Maemo rukama oko sebe, niti jednih
vrata.
U provinciji Gelderland runa je jesen. Mokra, mrana, sunca nema ve danima. Zemlja
ispod kue zaspala je zimski san, rupa u podu zatvorena je, sjedimo za stolom i igramo
ovjee ne ljuti se. ovjek se ne ljuti, mala crnooko buba se ne ljuti, ni po emu se ne moe
zakljuiti da smo otili u looping, preokrenuli svijet naglavce i vratili ga u poetno stanje u
roku etiri mjeseca.

53

DAN STOPETNAESTI

Pet dana u stepi, hvala mama. Idemo natrag na plac, odsjedati zadnjih tjedan dana kazne,
odricanja, slobode. Niega nema u stepi, hvala mama. Pet dana lutanja s jednog na drugi
blagi breuljak, sloboda nam se ukiselila u krvotoku i smrdi kao kupus u kaci. Niega tu
nema, we got the point. Treba se vratiti kui.

54

DAN STODVADESETPRVI

Prije polaska na spavanje otili smo na stijenu, provjeriti lokvu ukorene elatine, iscijediti
dan osmi iz ukiseljene krvi. Sunce je zalazilo na zapadu, nebo je bilo svijetloplavo proarano
s tamnoroza. Sve je bilo proarano neim drugim: misli u glavi, armiranobetonsko govno u
njedrima, osamsto potezaa konopa, etiri crvene jabuke areno, areno, areno kao
Murti. Tako debelih poteza kista.
Niega nema u stepi, sve je u redu, mama. Samo vraamo ulaznicu za kino na kojoj pie
pasija. Spremamo strast za ivotom stepskog nomada u ladicu sa starim kino-kartama. Sve
je u redu, sutra idemo kui.
Dojurio je s horizonta, kao toka koja raste. Sjedili smo u ljepljivoj lokvi, na poasnoj tribini,
ne vjerujui svojim ludim kazahstanskim oima. Nosio je rasporenu vjenanu haljinu,
naopako, kao ogrta; rukavi su vijorili za njim: napuhani putokazi vjetra. Stao je ispod
stijene, skinuo turban s glave i podignuo zastavu sa zlatnom sabljom u znak pozdrava.
Poklonio se viteki naim izbeenim oima i ustima razjapljenim kao u mrtve ribe, vratio
turban na glavu i nestao u toku iz koje je doao. Vrisnuli smo u sunce na zalazu, sunce je
posluno zalo, pa smo u mraku mirno mogli izvaditi iz depa pijavice da nam usiu kipteu
krv.
Pred jutro smo, cvokoui od zime, prainom pokrili lokvu; prainu smo pomijeali s vlasima
vijoree kose koju smo na prepad odrezali otrim kamenom. Spustili smo se u ravnicu i
elom dotaknuli tlo: mentalni pozdrav stepi u kojoj nema niega i u kojoj je sve.

55

DAN STODVADESETDRUGI

Poslali smo ih van na igranje, mua i dijete. Da nam ne smetaju dok spremamo kuu.
Usisavajui parket bez rupe ini nam se da osjeamo trzaje pod nogama; zemlja se pod
kuom stresla prije nego e ispustiti duu. U obliku tekih krokodilskih suza ip tee iz
glave. Prelazimo na pranje poda mokrom krpom s mnogo deterdenta.
Moda nije imalo smisla. Moda je kazahstan potpuna besmislica. Moda, imate pravo,
moda smo trebali ostati doma i utrcavati sitne ampulice eljenih sloboda u ivot ene i
majke. Ali nismo. I tko nam ta moe.
Zaraeni stepom kao neizljeivom boleu, etiri mjeseca kazahstana saegli smo u novi ip.
Njega smo, letei natrag (u kazahstanskom zranom prostoru) ugradili u podlakticu lijeve
ruke, s unutranje strane. To je zgodno mjesto na kojem ga nitko nee traiti. Tamo emo ga
uvati, propusnicu za stepsku atru, kad nam ponovo zatreba. Idealno mjesto, osim toga, za
zariti zube posred plavih ila.

56

Suzana oo
Roena 1968. u Bjelovaru. 2004. godine objavila kratki roman Snajperist u Meandrovoj
ediciji Sretne ulice koji je sljedee godine dobio nagradu DHK-a Slavi za najbolji knjievni
prvijenac. Roman Vikend u Krapini dobio je u listopadu 2005. nagradu za najbolji prozni
rukopis na natjeaju Matice Hrvatske Osijek, pa je nakon toga objavljen u Matiinoj
biblioteci Knjievna revija.

57

Biblioteka Online
knjiga 44

Suzana oo
KAZAHSTAN
2008 Suzana oo
za elektroniko izdanje: Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, 2008, 2015, 2016

Izdava
Drutvo za promicanje knjievnosti
na novim medijima, Zagreb
Za izdavaa
Aleksandra David
Urednici
Kreimir Pintari
Dario Grgi
Fotografija
Andrey Hokhlov / Fotolia.com
ISBN 978-953-6924-78-3 (HTML)
ISBN 978-953-345-189-3 (EPUB bez DRM)
ISBN 978-953-345-190-9 (PDF)
ISBN 978-953-345-191-6 (MOBI)

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

58