UVOD

1.1. Uvodne napomene 1.2. Predmet i pojam graanskog prava 1.3. Metod
graanskog prava. 1.4. Mjesto graanskog prava u optem sistemu prava 1.5. Naziv graansko pravo - 1.6. Sistematizacija graanskog prava
1.7. Razgranienje graanskog prava od ostalih grana prava

Uvodne napomene
Graansko pravo1 predstavlja jednu od najvanijih grana celokupnog pravnog sistema,te je
zbog toga vrlo znaajno da pravilno shvatimo ta je to graansko pravo,ta se izuava u
okviru nauke graanskog prava,koje drutvene odnose reguliu norme graanskog prava, te u
kom znaenju je mogue upotrebljavati ovaj naziv.Iz razliitih razloga postoje odreene
mogunosti za dvojbe i zablude kod upotrebe naziva graansko pravo u smislu da se esto
pod tim nazivom od strane nedovoljno upuenih podrazumijevaju neki drugi pravni ili
drutveni odnosi,a koji zapravo i nemaju nikakve veze s graanskim pravom,o emu e biti
rijei u kasnijim poglavljima.
Tako je u svakodnevnim situacijama vrlo esto mogue uti termine kao to su : graansko
pravo, graanin,graanska prava,ljudska prava,imovina,imovinska prava i slino,a da oni koji
koriste ili uju te pojmove, iako misle da razumiju znaenje tih pojmova zasigurno nisu u
stanju da te pojmove potpuno jasno shvate i obrazloe njihovo pravo znaenje. Npr. u
sluajevima kada neupuenim i prosjeno informiranim osobama, student saopti kako treba
da priprema i polae ispit iz predmeta graansko pravo, to vrlo esto biva komentarisano od
tih osoba u smislu kako su prava graana sigurno vrlo znaajna, te da i oni sami dosta toga
znaju o graanskom pravu i pravima graana. Tek kada im student ukae na to da su
vjerovatno u zabludi, i kada im dodatno obrazloi ta to on zapravo treba da izuava u
graanskom pravu,te na ta se u biti odnosi naziv graansko pravo, mogue je esto primjetiti
izraze uenja njegovih sagovornika, ponekad uz konstatacije da im ipak nije dovoljno
razumljivo zato sam naziv graansko pravo nedovoljno odraava sutinu onoga na to se
odnosi.
Upravo zbog moguih nesporazuma u shvatanju ta je graansko pravo, ta je prava sutina
drutvenih odnosa ureenih normama graanskog prava, ta je predmet graanskog prava i
zato se upotrebljava naziv graansko pravo,sva ova pitanja su iz vie razloga vrlo
znaajna,te emo naa razmatranja o graanskom pravu i zapoeti traenjem odgovora na
pitanja u vezi naziva graansko pravo,te emo na poetku pokuati i da definiramo predmeta
graanskog prava,odnosno da ukaemo koje i koliko brojne drutvene odnos ureeuju norme
graanskog prava.

Vidjeti : Spai,Vojislav, Graansko pravo, Opti dio i stvarno pravo, Sarajevo, 1971; Vizner,Boris,Graansko
pravo, knjiga prva,Osijek,1966; Vukovi,Mihajlo, Opi dio graanskog prava, Zagreb, 1959; Gams Andrija
-urovi Ljiljana, Uvod u Graansko pravo, Beograd,1995.; Stupar,Mihajlo,Graansko pravo, opti deo,
Beograd,1962.; Stankovi,Obren - Vodineli V. Vladimir, Uvod u Graansko pravo, Beograd, 2001;
Stojanovi,Dragoljub, Uvod u Graansko pravo, Beograd, 1968.; Kovaevi-Kutrimovi Radmila, Graansko
pravo (opti deo), Ni, 1991.; ureti Slobodan, Graansko pravo, Podgorica, 1995; Popov,Danica, Graansko
pravo (opti deo), Beograd, 2001.; Vedri,Martin - Klari,Petar Graansko pravo, Zagreb, 2009.; Raovi,P.
Zoran, Graansko pravo,Podgorica,2006.; Babi,Ilija,Osnovi imovinskog prava,Beograd,2007.;

U ostalom dijelu uvodnih razmatranja o graanskom pravu bie rijei o : metodu graanskog
prava; mjestu graanskog prava u sistemu prava; sistematizaciji graanskog prava;
razgranienju graanskog prava od ostalih grana prava; i o izvorima graanskog prava.
U uvodu smatramo da je vano napomenuti kako je graansko pravo ona grana pravnog
sistema koje prvenstveno ( ne i iskljuivo) regulie robne,odnosno imovinske odnose meu
razliitim subjektima,te ostale drutvene pojave koje su direkto ili indirektno povezane sa
imovinskim odnosima. U svom osnovnom sadraju graansko pravo predstavlja dio prava
koji regulira imovinske odnose,line neimovinske odnose i pravne poloaje subjekata koji
uestvuju u tim odnosima.2 Zbog toga je graansko pravo izuzetno bitna grana prava i
mogue je ve na poetku konstatovati kako su graanskopravni odnosi po svojoj brojnosti i
ekonomskom znaaju najdominantmiji i najvanije pravni odnosi.

1.

Predmet i pojam graanskog prava

Prema vrsti drutvenih odnosa koji su regulisani pravom,odnosno pravnim normama u

pravnoj teoriji se jo od rimskog prava razvijala podjela pravnog sistema na razliite pravne
oblasti,na pravne grane i na pojedine pravne nauke. Kada je rije o graanskom pravu, u
pravilu se pod tim pojmom podrazumijeva jedna od najveih grana prava,a koja u sebi
ukljuuje niz konkretnih pravnih nauka. O sistematizaciji graanskog prava kao pravne grane
bie vie rijei u posebnom odjeljku Na poetku govora o graanskom pravu vrlo je bitno da
pravilno shvatimo koje drutvene odnose ureuju norme graanskog prava,odnosno ta je
predmet graanskog prava.
U pravnoj teoriji preovladavaju stavovi da se kao temeljni kriterijumi pri odreivanju nekog
dijela prava kao posebne pravne grane uzimaju predmet,odnosno oblast drutvenih odnosa
koji se ureuju tom granom prava, te metod ili nain regulisanja odnosa u toj grani prava.
Prema tome,graansko pravo bi se kao grana prava od drugih pravnih grana razlikovalo po
svom predmetu i po metodu koji je primjenjen na regulisanje odreenih odnosa koji su
predmet graanskog prava.Moe se slobodno zakljuiti da je predmet regulisanja graanskog
prava onaj najvaniji elemenat-kriterijum koji graansko pravo odreuje kao granu prava.
Predmet graanskog prava su svi drutveni odnosi ili odreena grupa ovih odnosa koji se
reguliu graansko-pravnim normama pa istim osnavnim naelima.
Prije svega, u pokuaju da odredimo ta je to predmet graanskog prava treba poi od
konstatacije da se graanskim pravom ureuju vrlo brojni i raznovrsni odnosi. To su u pravilu
imovinski odnosi,a izuzetno i neki lini odnosi izmeu razliitih subjekata (fizikih ili
pravnih lica) ako nastaju radi njihovih imovinskih koristi i efekata,te ponekad i odnosi koji
istovremeno imaju i imovinski i neimovinski karakter.
Nesporno je da su najbrojnijii graanskopravni odnosi koji imaju imovinsku prirodu (npr.
vlasniki i drugi odnosi povodom stvari,ugovorni odnosi,odnosi povodom naknade
materijalne tete i slino) Takvi graanskopravni odnosi spadaju u graansko imovinsko
pravo. Meutim, postoje ponekad i graanskopravni odnosi koji imaju neimovinsku
prirodu,kao to su npr. porodino pravni odnosi. Oni spadaju u neimovinsko graansko
pravo. Isto tako je mogue da kod nekih graanskopravnih odnosa dolazi do mijeanja

Boris Vizner, Graansko pravo, knjiga prva, Osijek, 1966, str.33.

elemenata i imovinske i neimovinske prirode. Takav sluaj imamo npr. kod nasljednih
prava,te nekih odnosa kod pojedinih obligacionih prava,kod autorskih prava i prava linosti.
Zbog brojnih i raznovrsnih odnosa koji su regulisani normama graanskog prava u okviru
graanskog prava mogue je razlikovati vai broj uih pravnih discipline, a koje su nesporno
po svom predmetu dio graanskog prava u irem smislu,ali su se zbog specifinosti svog
ueg predmeta i brojnosti odnosa konstituisali u posebne pravne nauke u okviru graanskog
prava. Tako ve tradicionalno od rimskog prava do danas u graansko pravo ubrajamo norme
obligacionog prava, stvarnog prava, porodinog prava, nasljednog prava i ope norme koje
vae za sve navedene dijelove graanskog prava.
Vremenom, pojedini instituti ovih grana prava razvili su se u nove grane graanskog prava
(npr. prava linosti). Takoe, svjedoci smo osamostaljivanja i izdvajanja iz graanskog prava
cijelih podgrana prava i novih nauka, tako da danas pored stvarnog i obligacionog prava (kao
osnovnih dijelova graanskog prava) imamo osamostaljene i druge nauke koje su dio
graanskog prava kao to su : nasljedno pravo, porodino pravo, autorsko, trgovako,
patentno, stambeno, bankarsko, zemljino-knjino i neka druga prava. Bez obzira na to to su
ova prava poprimila neke nove osobine i razvila neka sopstvena naela, ipak kod njih
preovladavaju u osnovi iste osobine (naela) graanskog prava,a to e u narednom odjeljku
biti posebno obrazloeno (vidi : naela graanskog prava)
U pogledu konkretnijeg odreivanja predmeta graanskog prava prije svega treba naglasiti da
graansko pravo prvenstveno regulie imovinske (ekonomske) odnose,odnosno one odnose
koji nastaju povodom prisvajanja,razmjene i koritenje ekonomskih dobara.Zbog toga je
graansko pravo po svom predmetu pravo imovinskih,odnosno ekonomskih odnosa i
predstavlja pravnu nadgradnju nad ekonomskim odnosima u nekom drutvu.Zbog znaaja
odnosa koje graansko pravo ureuje svojim normama moemo konstatovati da graansko
pravo predstavlja jednu od najvanijih grana prava,koja svojim regulisanjem dotie interese i
prava praktino neogranienog broja razliitih subjekata.
Predmet graanskog prava je cjelokupna statika i dinamika robnih i ekonomskih tokova i
odnosa,pod ime podrazumijevamo regulisanje bezbroj odnosa koji mogu nastati povodom
prisvajanja ekonomskih dobara,te koritenje tih dobara nakon njihovog prisvajanja.To
prvenstveno znai da se pod statikom robnonovanih odnosa misli na one odnose,uslove i
modalitete pod kojima razliiti subjekti (fizika i pravna lica) vre prisvajanje, korienje,
razmjenu i uopte raspolau ekonomskim dobrima,odnosno stvarima,a to je uglavnom
predmet regulisanja ueg dijela graanskog prava koga nazivamo stvarno pravo.Pod
dinamikom robnonovanih odnosa mislimo na odnose koji nastaju povodom razmjene
ekonomskih vrijednosti izmeu razliitih subjekata,a to je u pravilu predmet regulisanja
obligacionog i trgovakog prava.
Meutim,pored imovinskih odnosa i odreeni osobni (lini) odnosi predstavljaju predmet
graanskog prava.Najee su to odnosi koji nastaju u vezi linih prava,odnosno onih prava
koja su usko povezana sa linou subjekata graanskopravnnih odnosa. Lina prava su
predmet graanskog prava u onim sluajevima kada ona istovremeno predstavljaju i
imovinski interes, te se za njihovu povredu moe traiti imovinska sankcija ili ako su ona
relevantna za oznaavanje pravnog subjektiviteta odnosno pravnog poloaja nekog lica u
graanskopravnim odnosima.U tom smislu lina prava koja nemaju imovinski izraz (kao to
su npr.pravo glasa,pravo na rad,obrazovanje i slino) nisu predmet graanskog prava,ali
odnosi koji mogu nastati povodom linih dobara (asti, ugleda, dostojanstva i dr.) i povodom

proizvoda ljudskog duha, zbog postojanja imovinskog interesa nesporno predstavljaju

predmet graanskog prava.
Mogue je zakljuiti da su imovinski,odnosno ekonomski odnosi,odnosno imovinska prava
prvenstveni predmet graanskog prava,ali da ponekad i lina dobra i svojstva linost (lina
prava) mogu biti predmet graanskog prava,te izuzetno i ona prava koja su po svojoj prirodi i
line i imovinske prirode (lino-imovinska prava), mogu biti predmet graanskog prava.
Brojnost imovinskih odnosa,te drugih odnosa koji mogu biti predmet graanskog prava
nesporno upuuje na zakljuak kako graansko pravo predstavlja jednu od najvanijih grana
celokupnog pravnog sistema,te je zbog toga vrlo znaajno da pravilno odredimo ta je to
graansko pravo, te u kom znaenju moemo upotrebljavati ovaj pojam,a polazei od
predmeta koga smo definirali kao skupnost imovinskih,nekih linih i nekih lino-imovinskih
drutvenih odnosa.
Pojam graansko pravo, kao i uopte pojam pravo,u svom pojmovnom odreenju moe
asocirati na vie razliitih znaenja, meu kojima prvenstveno moemo razlikovati upotrebu
pojmova graansko pravo za oznaavanje graanskog prava kao prava u objektivnom smislu
ili prava u subjektivnom smislu. Pored toga pod pojmom graansko pravo moemo
podrazumijevati i graansko pravo kao nauku,odnosno ovaj pojam se moe odnositi na dio
pravne nauke koja prouava graansko pravo i graanskopravne odnose. U daljem
razmatranju pokuaemo da ukaemo na osnovna znaenja ovih pojmova,kako bi izbjegli
dileme u njihovoj svakodnevnoj upotrebi.
Graansko pravo u objektivnom smislu predstavlja skup graanskopravnih normi,odnosno
onaj dio pozitivnog prava koji regulie i ureuje graanskopravne odnose. Graansko-pravni
odnos, dakle, bio bi takav pravni odnos, u kome jedan od subjekta tog odnosa (stranka, jedna
ili obje), ima pravo i ovlaenje da zahtjeva od druge stranke i da je prinudi putem nadlenog
javnog organa, da mu :
- neto da, uini ili ne uini (obligaciona prava);
- da mu prizna odreena ovlaenja povodom stvari (stvarna prava);
- da prizna ovlaenja povodom proizvoda ljudskog duha (prava intelektualne svojine)
- da prizna njegovu linost i njena dobra uvijek, ako se i kada ovi objekti ili njihove
povrede u datim drutveno-ekonomskim uslovima izraavaju ili mogu izraziti ili
predstaviti u novcu (lina imovinska prava)
Graansko-pravni odnos se, dakle, uvijek zasniva povodom nekog objekta koji se sam ili
njegova povreda izraavaju u krajnjoj liniji u robnom (imovinskom),odnosno novanom
obliku.Vidimo da objekti povodom kojih nastaje neko subjektivno graansko pravo mogu biti
vrlo raznovrsni,te da je zajednika karakteristika svakog objekta graanskopravnog odnosa
njegov imovinski karakter. Ovi odnosi reguliu se normama graanskog prava,odnosno
graansko-pravne norme su uopte reeno sve one norme koje reguliu odnose izmeu lica
povodom takvih objekata (stvari,ljudskih radnji, linih imovinskih dobara i proizvoda
ljudskog duha), koji se sami ili njihove povrede, u datim normalnim, redovnim uslovima,
izraavaju ili mogu izraziti, u krajnjoj liniji, u novcu kao ekonomskom dobru i dijelu
ekonomskog bogatstva. U navedenom smislu graansko pravo u objektivnom smislu je
nuno vezano za robne (ekonomske) odnose i predstavlja pravnu nadgradnju realno
postojeih robnih ili ekonomskih odnosa. Nesporno je da brojni subjekti svakodnevno
stiu,prenose ili se liavaju razliitih imovinskih vrijednosti,ili te vrijednosti bivaju
povrijeene od strane treih lica. Sve te drutvene odnose i razne situacije vezane za objekte
koji imaju robni (novani) karakter ureuju norme graanskog prava u objektivnom smislu.S
4

obzirom na brojnost i razliitost ekonomskih i imovinskih odnosa u svakodnevnom ivotu

razumljivo je i da su veoma brojne pravne norme kojim se ureuju ti odnosi.Moemo
zakljuiti da sve te norme kojima se ureuju imovinski odnosi,ali i neki drugi drutveni
odnosi i pojave koj su posredno ili neposredno povezani sa robnim odnosima, ine graansko
pravo u objektivnom smislu.
Graansko pravo u subjektivnom smislu je konkretno pravo koje svome titularu daje jedno ili
vie ovlaenja na objektu povodom koga mogu postojati graanskopravni odnosi. A ti
objekti graanskih prava,kao to smo ve istakli, mogu da budu: stvari, ljudske radnje, lina
dobra i proizvodi ljudskog duha. Graansko pravo u subjektivnom smislu je pravo (jedno ili
vie ovlatenja) koje pripada odreenom subjektu na osnovu normi graanskog prava u
objektivnom smislu.
U osnovi graansko pravo u subjektivnom smislu je uvijek jedno ili vie ovlaenja u nekom
pravnom odnosu, koja proizilaze i moraju biti zasnovana na normama graanskog prava u
objektivnom smislu. Ako ne postoji odgovarajua norma u objektivnom pravu kao okvir ili
temelj nije mogue da postoji i neko konkretno subjektivno graansko pravo. Tako npr.
vlasnik stvari ima vie vlasnikih ovlatenja (posjedovanja,koritenja,raspolaganja) zbog
injenice to su mu takva ovlatenja predviena normom objektivnog prava. Npr. u tom
smislu l.2. Zakona o vlasniko-pravnim odnosima3 predvia da je vlasnitvo pravo da se
stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolae, sukladno s njenom prirodom i namjenom.
Svako je duan da se uzdrava od povrede prava vlasnitva druge osobe. Ovo je jedna
norma graanskog prava u ogjektivnom smislu i jedino iz ovakve norme objektivnog prava
mogu proizai subjektivna graanska prava konkretnog titulara.odnosno bilo kog
svakodobnog vlasnika. Pravo svakog konkretnog vlasnika da vri svoja konkretna vlasnika
ovlatenja i da mu bude garantovano od strane pravnog poretka vrenjetih ovlatenja
nazivamo graanskim pravom u subjektivnom smislu. Vidljivo je da izmeu graanskog
prava u objektivnom smislu i graanskog prava u subjektivnom smislu postoji odnos
meuzavisnosti. Na pravniki jezik i terminologija nisu dovoljno razvijeni u smislu
postojanja razliitih pojmova za oznaavanje ovih znaenja graanskog prava,a kao to je to
sluaj u nekim drugim jezicima Tako npr. u slovenakom jeziku rije pravo se koristi za
oznaavanje prava u objektivnom smislu ( eng. Law; fran. Droit ,s velikim slovom D
pri pisanju), a rije pravica oznaava graansko pravo u subjektivnom smislu ( eng.
right; fran. droit ,s malim slovom d pri pisanju). O subjektivnim graanskim
pravima,njihovoj prirodi,sticanju,zatiti i prestanku bie vie rijei u kasnijim poglavljima.
( vidjeti poglavlje 3.; )
U posebnim znaenjima pojam graansko pravo moemo upotrebiti i za: oznaavanje nauke
graanskog prava,odnosno za oznaavanje jedne naune discipline, te u drugom smislu isti
pojam se koristi i za oznaavanje nastavnog predmeta koji se izuava u okviru studija prava.
Pod naukom graanskog prava podrazumijevamo nauku koja prouava graansko pravo i
graanskopravne odnose. S obzirom da je graansko pravo nastalo vrlo davno i razvijalo se
do danas u vrlo brojnim varijantama drutvenih odnosa koji su regulisani normama
graanskog prava,to je i nauka graanskog prava vrlo razvijena. U okviru nauke graanskog
prava mogue je razlikovati i niz posebnih nauka iji predmeti prouavanja su fokusirani na
ue definisana podruja (npr. stvarno pravo,obliaciono pravo,pravo osiguranja,zemljinoknjino pravo,nasljedno pravo itd.),ali sve ove ue nauke po svom predmetu spadaju u
graansko pravo u irem smislu.
3

"Slubene novine Federacije BiH", broj 6/98

U veini nastavnih planova na pravnim fakultetima u bilo kom dijelu svijeta ,graansko
pravo se vie ne izuava kao jedna jedinstvena nauka (praktino bi to bilo nemogue), ve se
tokom vremen izdiferencirao veliki broj posebnih pravnih nauka koja se izuavaju u okviru
veeg broja predmeta. Svi ti predmeti i nauke zajedno ine graansko pravo kao granu prava
( npr.uvod u graansko pravo, stvarno pravo obligaciono pravo, zemljino-knjino pravo,
notarsko pravo, porodino pravo, nasljedno pravo, pravo osiguranja, trgovako pravo itd.).
Predmet naeg bavljenja bie materija,odnosno onaj predmet i oni drutveni odnosi koji su
zajedniki za sve pojedinane nauke nastale u okviru graanskog prava,odnosno materija
koju oznaavamo kao opi dio ili uvod u graansko pravo,a ostali dijelovi nauke graanskog
prava izuavaese tokom studija prava kao posebne pravne discipline.

2.

Naela (metodi) regulisanja graanskopravnih odnosa

Poto graansko pravo u objektivnom smislu, kao skup pravnih normi, regulie odreene
drutveno-ekonomske odnose i kao takve pretvara ih u graansko-pravne odnose, postavlja se
pitanje na koji nain, odnosno kojim metodima i po kojim naelima se postupa pri pravnom
regulisanju tih odnosa. Naime, esto je mogue da vie oblasti ili grana prava imaju isti ili
slian predmet regulisanja. Tako npr. iako je imovinski karakter predmeta graanskog prava
osnovna karakteristika graanskog prava imovinski karakter imaju i novane kazna koje se
izriu u prekrajnom ili kaznenom postupku. Isto tako imovinsku prirodu imaju i razne vrste
taksa i drugih pristojbi koje se plaaju u upravnim i sudskim postupcima. Ako bi poli od
konstatacije da su navedeni odnosi nesporno imovinske prirode mogli bi pogreno zakljuiti
kako se i u ovim pravnim odnosima radi o graanskopravnim odnosima ( npr. kada neka
osoba plati prekrajnu kaznu nesporno dolazi do promjene u imovinskim pravima te osobe,ali
se ne radi o graanskopravnom odnosu).
Meutim, kao to smo ve vidjeli govorei o predmetu graanskog prava, predmet
graanskog prava nesporno predstavlja osnovni kriterijum po kome se graansko pravo izdvaja i razlikuje od drugih grana prava. Ali, predmet regulisanja je samo osnovni, a to znai
ne i jedini kriterijum, prema kome se odreuje graansko pravo kao grana prava. Uz predmet
kao osnovni, neophodno je da poznajemo i bitna naela,odnosno bitne karakteristike metoda
ureivanja odnosa u nekoj grani prava.Svaka grana prava,odnosno pravni odnosi u toj grani
prava imaju svoje specifinosti u pogledu njihovog nastanka,promjene,prestanka ili nekih
drugih dejstava. Ukoliko u nekom pravnom odnosu pravilno odredimo predmet tog odnosa
( npr. da je odnos nastao povodom stvari ili neke imovinske inidbe ) jo uvijek ne znamo u
koju grupu pravnih odnosa,odnosno u koju granu prava spada taj odnos. Uz odreivanje
predmeta nekog pravnog odnosa neophodno je da uoimo i na kojim naelima je taj odnos
zasnovan (kojim metodom je regulisan konkretni odnos), kako bi mogli biti sigurni o kojoj
vrsti pravnih odnosa se radi u konkretnom sluaju.
Naravno da od vrste predmeta koji se regulie (odnosno uopte obrauje) u osnovi zavise i
naini (metodi) koji e biti primjenjeni u regulisanju (odnosno obraivanju) nekog predmeta..
Grubo reeno, na jedan nain se izrauje i obrauje elik, a na drugi nain vosak. Prema
tome, i u pravu metod mora da bude podeen prema predmetu. tj. drutvenom odnosu koji
pravo regulie. Upravo zbog navedenog osnovna naela i principi,odnosno metod ureivanja
graanskopravnih odnosa, je jedan jedan od bitnih kriterija po kojima moemo utvrditi da li
je neki pravni odnos graanskopravne ili neke druge prirode.

Moemo konstatovati da za nastanak, promjene i prestanak nekog pravnog odnosa vrijede

odreeni principi i naela, (odreeni metod regulisanja tih odnosa),koji su specifini za svaku
pojedinanu granu prava.Osnovne karakteristike metoda graanskog prava usko su povezane
sa predmetom graanskog prava i osnovnim principima u ureivanju graanskopravnih
odnosa.Zbog toga je mogue metod graanskog prava definirati i kao postupak (ili niz
postupaka) kojim se graansko pravne norme formuliu, saznaju, primjenjuju ili nauno
ispituju.
Za najvei broj situacija u graanskopravnim odnosima vae odreena naela u kojima se
ovaj metod izraava. To naela se u pravnoj teoriji najee oznaavaju kao :
-

naelo autonomije volje,

naelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka,
naelo prometljivosti subjektivnih graanskih prava i
naelo imovinske sankcije.

1.2.1. Naelo autonomije (slobode) volje

U graanskom pravu kao pravilo (naelo) vai princip po kome se graanskopravni odnosi
pravno reguliu na osnovi slobodne inicijative i slobodno izraene volje subjekata pri
zasnivanju,mijenjanju ili prestanku graanskopravnog odnosa ili subjektivnog graanskog
prava. Ova karakteristika je tipina za regulisanje graansko-pravnih odnosa, te iako ponekad
postoji i u drugim pravnim odnosima,odnosno pravnim granama, nigdje nije tako izraena
kao u graanskom pravu tako da moemo kao prvi kriterij prepoznavanja prirode nekog
pravnog odnosa postaviti pitanje da li je konkretni odnos nastao,promijenio se ili prestao
slobodno izraenom voljom stranaka ili nije.
Najvei broj graansko-pravnih odnosa nastaje uz primjenu naela autonomije (slobode)
volje,odnosno slobodnom inicijativom stranaka, i to u pravilu inicijativom svake od stranaka.
Stranke slobodno odreuju da li e ili ne stupiti u graanskopravni odnos. Stranke slobodno
biraju lica odnosno stranke s kojima e stupiti u neki graanskopravni odnos. One slobodno
odreuju elemente pravnog odnosa. Stranke slobodno odluuju da li e doi do izmjene ili
prestanka graanskopravnog odnosa.Naelo autonomije volje,odnosno njegova primjena na
konkretni drutveni i pravni odnos, omoguava nam najlaku detekciju prirode tog
odnosa.Ukoliko se neki odnos zasniva na principu autonomije volje u pravilu je taj odnos
graanskopravne prirode (uz mogua odstupanja,odnosno izuzetke).
Primejera radi kod plaanja razliitih oblika poreza subjekt (fiziko ili pravno lice) ne ulazi u
takav odnos po svojoj inicijativi ili volji. Da li e on stupiti ili nee i da li e on izii ili nee
iz tog odnosa, ne zavisi od njegove volje odnosno inicijative. Takav odnos, prema tome nije
graansko-pravni odnos, iako je to ekonomski,odnosno imovinski odnos. Takav odnos je
finansijsko--pravni odnos, a to je jedna vrsta administrativno-pravnih odnosa koji nastaju, po
pravilu, inicijativom dravnih organa organa javne vlasti.
Ali ako bi neki poreski obveznik elio da pokloni nekom organu javne vlasti ili javnoj
ustanovi (opini, policijskoj upravi, bolnici, univerzitetu) izvesnu sumu novca za
odgovarajuu svrhu, a odreeni organ prihvati taj poklon, izmeu njih bi nastao
graanskopravni odnos. U ovom sluaju ovaj odnos nastao je slobodnom inicijativom
(voljom) obiju stranaka, tj. i poreskog obveznika i odreenog dravnog organa.Ali ako
7

odreni dravni organ ne bi htio da primi poklon (zbog eventualnih nemoralnih motiva ili
drugih razloga na strani lica koje nudi poklon) pravni odnos ne bi nastao. Isto kao to
graanskopravni odnos ne moe da nastane samo slobodnom inicijativom odreenog
dravnog organa. Dravni organ moe da natjera poreskog obveznika da plaa porez,ali ne
moe da ga natjera mu ini poklone. Potrebna je njihova obostrana slobodna volja odnosno
inicijativa.
Ovo naelo slobodne inicijative stranaka u graansko-pravnim odnosima ogleda se i u tome
da se subjektivna graanska prava tite prinudnim putem,odnosno putem suda, u pravilu,
samo po tubi stranaka koje se nalaze u nekom graanskopravnom odnosu, i to po tubi
zainteresovane stranke, a ne po slubenoj dunosti. Graanskopravni postupak se pokree po
pravilu po tubi stranke, a ne kao u krivinom pravu ili u administrativnom pravu gdje se ovi
postupci pokreu , u pravilu, po slubenoj dunosti. Meutim,ponekad i u graanskopravnim
odnosima moe doi do odstupanja od autonomije volje u zatiti nekog subjektivnog
graanskog prava.Tako npr. u lanu 109. st1. Zakona o obligacionim odnosima 4 je
predvieno da u sluaju postojanja nekog od razloga nitavosti odreenog pravnog posla na
nitavost sud pazi po slubenoj dunosti i na nju se moe pozivati svako zainteresovano lice.
U stavu 2. istog lana je predvieno da pravo da zahtijeva utvrenje nitavosti ima i javni
tuilac. Prema tome u ovom sluaju bi postojao izuzetak u smislu da zatitu neijeg
subjektivnog graanskog prava pored stranke koja je nosilac tog prava mogu traiti i tree
osobe.
Istakli smo da je nesporno kako najvei broj graansko-pravnih odnosa nastaje,mijenja se ili
prestaje slobodnom inicijativom i autonomijom volje subjekata tod odnosa. Meutim, to ipak
nije sluaj sa svim graansko-pravnim odnosima. Ima graanskopravnih odnosa koji nastaju
inicijativom samo jedne stranke, ili bez slobodne incijative stranaka uopte (neosnovano
bogaenje,prouzrokovanje tete, nasljeivanje i dr.).Tako npr.prema lanu 154. Zakona o
obligacionim odnosima predvieno je da svatko ko drugome prouzrokuje tetu duan je
naknaditi je, ukoliko ne dokae da je teta nastala bez njegove krivice. U ovom sluaju
odgovornost tetnika,odnosno nastanak graanskopravnog odnosa sa oteenim,nije uslovljen
voljom tetnika ve nastaje na temelju imperativne zakonske norme u sluaju ispunjenja
zakonske pretpostavke o nastanku tete i krivnji tetnika (ponekad graanskopravni odnos
nastaje i bez obzira na krivnju).
Meutim, iako su stranke ule u ovakve graanskopravne odnose bez svoje inicijative,
odnosno nisu ule svojom voljom,te stranke (ili bar jedna od njih) mogu slobodno izai iz tog
odnosa. Npr. oteeno lice kome je prouzrokovana teta ne mora (ako nee) da ostane u
odnosu iz prouzrokovanja tete. Ono moe da ne trai naknadu tete, odnosno moe da
oprosti tetniku ono to mu je on duan na ime naknade tete; nasljednik ne mora da se primi
nasljea,odnosno moe da se odrekne nasljea i slino.
Naelo autonomije volje u savremenom graanskom pravu se u mnogome ograniava i
suava i u nekim drugim sluajevima (ugovori po pristanku, kolektivni ugovori i dr.).Tako
npr. l. 27.st.1. Zakona o obligacionim odnosima predvia obavezu zakljuenja nekih
ugovora i bez volje ugovornih strana predviajui da ako je neko po zakonu obavezan da
zakljui ugovor, zainteresovano lice moe zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja
zakljui. U tom smislu posebno su preisutna odstupanja od naela autonomije volje
ugovornih strana kod ugovora po pristanku (abhezioni ugovori). Ugovori po pristanku su
takvi ugovori gdje jedna ugovorna strana jednostrano unaprijed odreuje sve uslove
ugovora,a druga strana samo prihvata te uslove bez mogunosti da ih mijenja. Ovakvi
4

Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 I,57/ 89; Uredba sa zakonskom snago (Sl.list R BiH,br 2/02 i 13/94)

ugovori su tipini u onim oblastima gdje se zbog prirode posla ugovori zakljuuju relativno
esto (osiguranje,prevoz,komunalne i potanske usluge i slino) i kod zakljuivanja ovakvih
ugovora ograniena je autonomija ugovornih strana.
Uz sve navedene i druge mogue izuzetke od primjene principa autonomije volje u
graanskopravnim odnosima, princip slobodne volje i slobodne inicijative stranaka ostaje ono
to je karakteristino za graanskopravne odnose.
Sama primjena principa autonomije volje je mogua prvenstveno zbog toga to se u
graanskom pravu mahom upotrebljavaju dispozitivne i ovlaujue pravne norme,a samo
rijetko i izuzetno imperativne norme. Imperativne norme su one koje subjekt mora potovati i
primjenjivati onako kako su one donijete,odnosno ove norme moraju se potovati i
primenjivati onako kako je to odreeno u njihovom tekstu. Dispozitivne norme ovlauju
subjekta ije ponaanje neposredno ili posredno reguliu da umesto dispozicije koju one
sadre sam donese drugu dispoziciju i da se po njoj ponaa.
U graanskom pravu ima pravnih normi ije dispozicije sadre pravila ponaanja koja su
obavezna za sve subjekte, tj. prinudnih odnosno imperativnih normi. Ima i takvih normi u
graanskom pravu, ije su dispozicije takve da subjekat ije se ponaanje tim dispozicijama
regulie moe da bira izmeu dva ili vie razliitih ponaanja, ali ta ponaanja nisu
limitativno odreena dispozicijom. To su ovlaujue norme.
Ali, najvea sloboda u ponaanju ostavljena je subjektima u graanskom pravu upravo
dispozitivnim normama, odnosno normama sa dispozitivnim (zamenljivim)
dispozicijama.Najvei dio normi graanskog prava je dispozitivnog karaktera,odnosno zakon
predvia odreene dispozicije,ali e se one primjeniti tek ako subjekti u datom odnosu
umjesto zakonom predviene dispozicije ne predvide ili drugom vlastitom dispozicijom ne
urede neki odnos.To znai da subjekti u graanskopravnim odnosima mogu po svojoj elji i
nahoenju da urede veinu graanskopravnih odnosa,te da e tek u sluaju da stranke ne
urede neki svoj odnos (sa namjerom ili bez namjere) biti primjenjena zakonska norma.Npr. u
nekom ugovoru o prodaji stranke mogu po svojoj dispoziciji da odrede rokove
izvrenja,mjesto predaje,rok vraanja stvari uzete na poslugu,visinu kamate kod ugovora o
zajmu,nain plaanja cijene itd.,a ako to stranke uope ne urede bie primjenjene dispozicije
(norme) iz zakona kojima su regulisana ova pitanja.
Bitno odreenje dispozitivnih normi je da su to norme koje su tipine za graansko pravo
( iako mogu da postoje i u drugim granama prava) i da omoguuju primjenu principa
autonomije volje. Dispozitivne norme stvaraju mogunost i daju ovlatenja subjektima da
sami stvaraju dispoziciju kojom reguliu svoje odnose, odnosno ponaanje. Mogue je
zakljuiti da autonomija volje subjekata graanskopravnih odnosa ne bi mogla biti ostvariva
bez postojanja dispozitivnih normi. Meutim,pogreno bi bilo shvatanje kako dispozitivne
norme nisu obvezujue. Dispozitivne norme su obavezne, jer odreeni subjekti moraju da se
ponaaju po nekoj normi. Tu normu mogu sami donijeti i odrediti, ili ako to ne uine ili ne
ele da drugaije urede svoje odnose, onda e se obavezno primjeniti ona norma koja je ve
data i predviena kao dispozitivna. Dispozitivne norme je obino mogue jednostavno
prepoznati,jer je u formulaciji takve norme esto naglaena njena dispozitivna priroda. Tako
npr. l.122.st.1. Zakona o obligacionim odnoima predvia da u dvostranim ugovorima
nijedna strana nije duna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna
da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je to drugo ugovoreno ili zakonom
odreeno, ili ako to drugo proistie iz prirode posla.. Meutim,mogue je da dispozitivni
karakter neke norme nije odmah uoljiv iz razloga to to njenom formulacijom nije direktno
9

reeno,pa je tada potrebno primjenom pravila o tumaenju utvrditi pravu prirodu i karakter
takve norme.

1.2.2. Naelo jednakosti stranaka i ravnopravnosti njihovih volja.

Kao i naelo slobodne inicijative stranaka i naelo jednakosti stranaka i ravnopravnosti
njihovih volja u graansko-pravnom odnosu nuna je posledica, funkcija (zavisna pojava) od
predmeta, koji se regulie. Tako npr. ako neki vodoinstalater zakljui ugovor sa poreskom
upravom o popravci vodovodnih instalacija,on je u tom odnosu potpuno ravnopravan i jednak
sa porskim organom. Ali kada temeljem tog istog ugovora treba da plati poreske dabine
odnos jednakosti i ravnopravnosti prestaje. U primjeru koji smo naveli, tj. pravnom odnosu
izmeu poreskog obveznika i dravnog organa nadlenog za finansije stranke nisu
ravnopravne. Dravni organ odreuje visinu poreza bez ikakvog sporazuma odnosno
saglasnosti njegove volje sa voljom poreskog obveznika.Htio ili ne poreski obveznik mora da
plati porez. On nema jednak poloaj sa dravnim organom i njihove volje nisu ravnopravne.
Dravni organ ima prema poreskom obvezniku jau poziciju ; to nije odnos koordinacije
nego je to odnos subordinacije volja.
Strane u graanskopravnom odnosu su stavljene u jednaki poloaj saglasno naelu jednakosti
stranaka i ravnopravnosti njihovih volja. Tako npr. kod ugovora o kupoprodaji prodava i
kupac su ravnopravni, bez obzira na to koji subjekti se pojavljuju u tom svojstvu (fiziko lice
i/ili pravno lice, ukljuujui i dravu). Radi se o koordinirajuem poloaju stranaka, za
razliku od administrativnog prava, gdje vai naelo subordinacije (nadreenosti i
podreenosti). Takav administrativno-pravni odnos postoji npr. u sluaju odnosa poreskog
obveznika i drave, u kom odnosu drava ima nadreeni poloaj jer istupa kao nosilac javne
vlast,a poreski obveznik je u odnosu podreenostijer ne moe vlastitom voljom da disponira
u smislu da li e ili nee u odnos iz koga za njega prizilazi obaveza plaanja poreza.
Osnovno pravilo je da u graansko-pravnim odnosima stranke nikada ne istupaju kao nosioci
javne vlasti. Ukoliko drava i njeni organi stiu,mijenjaju ili gube subjektivna graanska
prava onda nikada ne mogu u tim odnosima da istupaju kao organ vlasti, nego kao
graansko-pravni subjekat - pravno lice. Meutim u administrativno-pravnom ili krivinopravnom odnosu kao stranka u takvom odnosu uvijek se pojavljuje bar jedan dravni organ
vlasti ( sud,tuilavo,opina,poreska uprava,carina i slino) i u takvim odnosima ovi dravni
organi istupaju sa pozicije subordiniranosti u odnosu na druge strane,jer u takvim odnosima
ovi organi izvravaju neko od javniih ovlatenja iz svoje nadlenosti.

1.2.3. Naelo imovinske sankcije

U sluaju da dispozicija graansko-pravne norme, koju dispoziciju su stranke u graanskopravnom odnosu izabrale ili same stvorile, ne bude izvrena, stupa u graanskom pravu u
dejstvo, kao i u drugim pravima, sankcija. Ono to je karakteristino za graansko pravo, ova
sankcija je uvek imovinska, tj. odraava se, odbija se, uzima se iz imovine odnosno
imovinske mase stranaka u odnosu, a nikada nije lina, kao na primjer, u administrativnom i
krivinom pravu, gde je ona po pravilu lina, iako i tamo moe biti i imovinska novana
saI1kcija, na primjer novana kazna, konfiskacija i dr. Ali i ovde vae ogranienja, jer se
mora ostaviti minimum egzistencije i najpotrebnije stvari za linu upotrebu.
10

U prolosti za izvrenje obaveze iz graansko-pravnih odnosa odgovarao je dunik

povjeriocu ne samo svojom imovinom i ne samo svojom linou, nego i linou svoje
djece, ene i uopte, lanova svoje porodice, pa ak, kao kod Egipana, i mumijama svojih
roditelja.Ova mogunost sankcije prema linosti u graansko-pravnim odnosima
zloupotrebljavana je, na primjer,nekad davno u Srbiji na taj nain to su godine 1862,kada su
se odravali veliki vojni manevri i bila uvedena opta mobilizacija, mnogi Beograani - da bi
izbjegli odlazak na te manevre - potpisivali jedan drugom mjenice, pa se uzajamno tuili i
tako umjesto na manevre, dospjeli u duniki pritvor svojih povjerilaca. (Duniki pritvor
postojao je u Srbiji do 1872. godine.) Poto je ova pojava tada dobila velike razmjere, morao
je biti donijet poseban propis koji je vaio sve do 1929. godine, po kome mjenice ne mogu
potpisivati vojna lica mlaa od potporunika.5
Da li je u graanskom pravu u pitanju imovinska sankcija kao imovinska kazna ili nije, dugo
je bilo diskutovano pitanje. Istorijski posmatrano, imovinska sankcija potie od imovinske
kazne, ona predstavlja naknadu za povredu obaveza koje proistiu. iz graansko-pravnih
odnosa. Tako, na primjer, ako graanin ne plati porez, on moe biti kanjen prekrajno ili
krivino, tj. mogu biti preduzete sankcije prema njegovoj linosti (zatvor i dr.), ali ako ne
izvri prestaciju koja je objekat obaveze iz graansko-pravnog odnosa, odnosno ako povredi
neije graansko pravo, on ne moe biti osuen na zatvor, tj. prema njemu ne moe biti
preduzeta sankcija prema linosti (osim ako to pravo nije zatieno i krivinim, odnosno
administrativnim pravom - na primer, pravo svojine, pravo na. ime i dr.), ve samo da izvri
tu obavezu i naknadi tetu ako ju je druga strana pretrpjela zbog neizvrenja obaveze i prisili
je da joj se teta nadoknadi. Prema tome, sankcija u graanskom pravu pogaa samo
imovinsku masu stranaka u odnosu i zato je ona imovinska. (u zatiti linih dobara moe
sankcija da ima i elemenata line sankcije, na primer obaveza osuenog lica da se lino izvini
javno oteenom licu).
Ako neko protivpravno povrijedi neije ovlaenje na stvari, na linom dobru, na proizvodu
ljudskog duha i uopte ne izvri svoju obavezu iz graansko-pravnog odnosa, bie preduzeta
sankcija prema njegovoj imovinskoj masi. Ta sankcija po pravilu ima ekvivalentan iznos
povreenoj obavezi i prouzrokovanoj teti. Meutim, iako je ova ekvivalentnost pravilo u
graanskom pravu, ona nije iskljuivi princip bez izuzetka (na primjer: naknada tete zbog
krivice iz nehata i bez krivice se razliito odreuje, naknada moralne tete, aleatorni ugovori,
pokloni, nasleivanje i dr.). Cilj je da se postigne naknada, satisfakcija odnosno vraanje u
preanje stanje posle svake povrede odnosa iz graanskopravnog odnosa, a ne samo da
sankcija postigne ekvivalentni iznos vrednosti neizvrene obaveze i prouzrokovane
materijalne tete.
Moemo zakljuiti kako imovinska sankcija za neizvravanje obaveza iz graanskopravnih
odnosa pogaa imovinu subjekta graanskopravnog odnosa,a ne njegovu linost. Svrha ove
sanlkcije je uspostavljanje imovinske ravnotee,odnosno davanje naknade za neizvravanje
obaveza iz graanskopravnog odnosa (neizvrenje ugovora,prouzrokovanje tete i slino).
Samo izuzetno mogue je da nee biti mogue primjeniti imovinsku sankciju ukoliko je to
nekim posebnim zakonom odreeno Tako prema odredbama Zakona o izvrnom postupku
(l. 117. Zakona o izvrnom postupku F BiH)6 odreene pokretne i nepokretne stvari, te
novana sredstva koja se nalaze u imovini izvrenika ne mogu biti predmet izvrenja:
Od pokretnih stvari ne mogu biti predmet izvrenja :
5
6

Stupar,Mihajlo,Graansko pravo, opti deo, Beograd,1962,str.21.

Sl. novine F BiH, broj: 32/03

11

1) predmeti koji su neophodno potrebni izvreniku i lanovima njegove porodice za

zadovoljavanje svakodnevnih potreba;
2) hrana i ogrjev za potrebe izvrenika i lanova njegovog domainstva za tri mjeseca;
3) gotov novac izvrenika po osnovi potraivanja koja su izuzeta ili ograniena od izvrenja,
te gotov novac izvrenika koji ima stalna mjesena primanja do mjesenog iznosa koji je
prema zakonu izuzet od izvrenja proporcionalno vremenu do idueg primanja;
4) medalje, ratne spomenice i drugo ordenje i priznanja, vjenani prsten, lina pisma, rukopisi
i drugi lini spisi izvrenika, porodine fotografije, line i porodine isprave i porodini
portreti.
Pored toga nije mogue primjeniti imovinsku sankciju i provesti izvrenje i na :
- Potanska poiljka ili potanska novana doznakaa upuena izvreniku ne moe biti
predmet izvrenja prije uruenja.
- Izuzeta su od izvrenja primanja po osnovu zakonskog izdravanja ukoliko se ne radi o
potraivanjima iste vrste.
- Predmet izvrenja ne mogu biti potraivanja po osnovu poreza, taksi i doprinosa
propisanih zakonom.
- Izvrenje na: plai, nadoknadi umjesto plae, nadoknadi za skraeno radno vrijeme i
nadoknadi zbog umanjenja plae i penzije, primanja po osnovu nadoknade zbog tjelesnog
oteenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne
pomoi, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na
djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoi uenicima i studentima i nadoknada za rad
osuenika moe se provesti do iznosa od jedne polovine.
Ogranienja izvrenja na novanim potraivanjima izvrenika primjenjuju se samo ako
potraivanja ne prelaze 1.000,00 KM mjeseno. Na dijelu potraivanja koji prelazi 1.000,00
KM mjeseno izvrenje se moe provesti do iznosa od dvije treine potraivanja.

1.2.4. Naelo prometljivosti subjektivnih graanskih prava

Vrlo vana i karakteristina osobina graanskih prava jeste da su ona prometljiva, prenosiva
sa jednog subjekta na drugog. Iako ima znatan broj graanskih prava koja su vezana za
linost njihovih titulara i prema tome neprenoljiva i neprometljiva (line slubenosti, pravo
na izdravanje) vai kao pravilo da je u graanskom pravu karakteristino prenoenje
ekonomskih dobara u naturi ili u novcu sa jednog subjekta na drugog, bilo da se radi o
izvrenju obaveza iz graansko-pravnih odnosa, bilo da se radi o sankciji zbog neizvrenja
obaveza. Treba ipak primjetiti da se stvarna prava, tj. ona prava koja su karakteristina za tzv.
statiku graanskog prava prenose pomou obligacionih prava.Sama pak obligaciona prava se
takoe mogu prenositi sa jednog subjekta na drugog.
Iz navedenih naela metoda graanskog prava moe se lako zakljuiti da se ova naela ne
sreu uvijek sva odjedanput prilikom regulisanja jednog odreenog graansko-pravnog
odnosa. Tako, na primjer: moe se desiti da nastane graansko-pravni odnos bez slobodne
inicijative stranaka, kao na primjer odnos iz prouzrokovanja tete (delikta) , neosnovanog
obogaenja, nasljeivanja i dr.; ili bez prometljivosti prava, kao npr.: line slubenosti,
obaveze iz ugovora intuitu personae i dr., ali to su ipak samo izuzeci.
Pravilo je da se sve ove etiri odlike zajedno, kumulativno sreu samo u graanskom pravu.
Tako, na primer, slobodna inicijativa postoji po pravilu u branom pravu, u radnom pravu, u
meunarodnom javnom pravu, a izuzetno i u administrativnom pravu; imovinska sankcija
12

takoe postoji i u krivinom pravu, administrativnom pravu, ravnopravnost stranaka sreemo

u porodinom pravu, radnom pravu; prometljivost prava, meutim, ne sreemo ni u jednoj
drugoj grani prava, osim u graanskom pravu.Imovinski odnosi u izvjesnim sluajevima
mogu da budu predmet regulisanja graanskog pmva, a u drugim administrativnog prava ili
neke druge grane prava.. U ovakvim sluajevima razlikovanje pravnih odnosa mora da se
izvri po metodi pravnog regulisanja, jer je predmet pravnog regulisanja isti.Kao to vidimo,
u izvjesnim sluajevima graansko-pravni metod,odnosno uporedna primjene svih naela
graanskog prava moe da. nam poslui kao osnovni kriterijum za razgranienje konkretnog
graanskopravnog odnosa ostalih pravnih odnosa.

3.

Mjesto graanskog prava u sistemu prava

Pravni sistem predstavlja skup svih pravnih normi u jednom pravnom poretku,koji je ustrojen
po odreenim mjerilima,tako da predstavlja jedinstvenu i neprotivrijenu cjelinu.Pravni
sistem je jedna skladna cjelina u kojoj svaki njegov dio ima svoje mjesto.Zadatak pravne
nauke je da pomogne u grupisanju pojedinih dijelova pravnog sistema kroz viestruko
obraivanje prava u cjelosti i pojedinih njegovih dijelova. Mogue je izvriti podjelu pravnog
sistema na razliite oblasti i grane prava,o emu se ui u teoriji drave i prava. U okviru
podjele pravnog sistema uobiajeno se govori o podjeli pravnog sistema na:
- meunarodno i domae (unutranje pravo),
- javno i privatno, i na
- materijalno i formalno (procesno) pravo
Prema ovoj podjeli graansko pravo bi spadalo prvenstveno u oblast domaeg (unutranjeg)
prava, zatim prema drugom kriteriju u oblast privatnog prava, te prema treem kriteriju u
oblast materijalnog prava.
Graansko pravo je dio unutranjeg (domaeg) prava,jer svojim normama regulie odnose
unutar jedne drave, za razliku od meunarodnog prava koje regulie meusobne odnose
izmeu razliitih drava. Polazei od ovako definisanog kriteija mogue je konstatovati kako
se u sistemu graanskog prava kao poseban predmet javlja i predmet meunarodno privatno
pravo, i to kao jedna grana unutranjeg prava koja ureuje graanskopravne odnose sa
elementom inostranosti. U sastav ove grane prava ulaze norme koje za predmet imaju sukob
zakona, sukob jurisdikcija, pravni poloaj stranaca i dravljanstvo. Ove norme su specifine
po svom predmetu, metodu (primjena tzv. kolizionih normi) i nainu donoenja i sprovoenja
odluka (sankcija). Meutim, ova pravila nisu meunarodna ve predstavljaju dio unutranjeg
pravnog poretka neke zemlje,odnosno primjenjiju se tek ako budu prihvaena (ratifikovana )
od strane nadlenih organa.
S aspekta potpunog i pravilnog shvatanja mjesta graanskog prava u pravnom sistemu
smatramo da bi najznaajnija bila podjela pravnog sistema na javno i privatno pravo,odnosno
da je vrlo bitno razmotriti i pravilno se odrediti prema pitanju pozicije graanskog prava u
sistematizaciji prava na javno i privatno pravo.
U pravnoj literaturi i teoriji od rimskog prava do danas postoje brojna shvatanja o tome da je
u okviru jedinstvenog pravnog sistema,izmeu ostalog, potrebno i da je mogue izvriti
grupisanje svih grana prava u dvije velike oblasti : javno pravo i privatno pravo.Podjela
cjelokupnog prava na javno i privatno jedno je od teorijski najraspravljanijih pitanja,s nizom
13

dvojbi i razliitih gledita. Pri razgranienju ove dvije oblasti koriteni su razliiti kriteriji,pa
su se ak pojavljivale i postavke koje su potpuno osporavale potrebu bilo kakvog
razgranienja prava na ove dvije velike pravne oblasti. Meutim,preovladavaju stavovi da je
privatno pravo oblast pravnog sistema koja se jasno razlikuje od pravne oblasti javnog prava,
te da je privatno pravo onaj dio prava odnosno da obuhvata one pravne odnosa u kojima su
subjekti ravnopravni i u kojima se ponekad moe pojaviti i drava,ali bez atributa dravne
vlasti i nadreenosti u odnosu na druge subjekte.
Poznato je Ulpijanovo miljenje iz Justinijanove kodifikacije dato na samom poetku Digesta
: Publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum quod ad singulorum
utilitetem (Dig.I,1,1), javno pravo je ono koje se tie rimske drave, a privatno koje se tie
pojedinanih koristi.7Ovu rimsku koncepciju o podjeli prava na javno i privatno preuzela je i
kasnija pravna nauka,iako je ponekad teko nai do kraja precizne kriterije za razlikovanje te
dvije oblasti prava.8
U teoriji prava pitanje razgranienja javnog i privatnog prava je vrlo sporno i postoji vei
broj teoretskih kriterija za razgranienje izmeu ove dvije pravne oblasti. Neki to odreuju po
predmetu tih dvaju osnovnih pravnih oblasti,odnosno po razlici izmeu privatnog i javnog
interesa.Ovakvo razlikovanje je u principu tano,ali je u praksi ponekad teko razlikovati
privatni i javni interes Po drugim teoretskim shvatanjima razlike izmeu javnog i privatnog
prava postoje u metoduregulisanja pravnih odnosa u tim oblastima. Po tom kriteriju javno bi
bilo ono pravo gdje su strane u odnosu subordinacije (nadreenosti),a privatno pravo se
karakterie odnosom koordinacije (ravnopravnosti) strana. Po nekim teorijama u privatnom
pravu glavni izvor je volja subjekata,a u javnom pravu glavni izvori su akti javne vlasti. Po
etvrtim shvatanjima u javnom pravu bar jedan subjekt je nosilac javne vlasti,a u privatnom
pravu subjekti su privatna lica (pa ak i drava kada stupa u pravne odnose privatnog prava
nastupa kao lice privatnog prava). Po nekim koncepcijama privatno pravo se karakterie
imovinskom sankcijom,a u javnom pravu sankcija pogaa linost obavezanog lica. Moda je
ipak od svih ovih kriterija najodreeniji tradicionalni rimski kriterij po kome je privatno
pravo ono gdje je dominantna privatno-ekonomska sfera,odnosno imovina
pojedinaca(dominium),a javno je onogdje je u pitanju javna vlast,odnosno vlast kojom se
izraava dravni suverenitet (dominium).9
Smatramo da razgranienje javnog i privatnog prava, uz sve teorijske dileme i sporenja, ipak
ima svoje praktino znaenje. Ovim terminima se iskazuju razliiti putevi za ostvarivanje
prava, razliite zakonodavne nadlenosti u sloenim dravama i dr. Iako spor o kriterijuma za
razlikovanje javnog od privatnog prava jo nije razrijeen moe se rei da se u porodici
graanskog prava nalaze i privatnopravni djelovi (u veoj mjeri) i norme koje su javnopravne
prirode (u manjoj mjeri). Privatnopravni elementi postoje u onim graanskopravnim
odnosima u kojima su subjekti ravnopravni,odnosno ukoliko niti jedna od strana u odnosu ne
nastupa subordinirajue ili nadreeno prema drugoj strani. Nesporno je mogue konstatovati
kako je najvei broj graanskopravnih odnosa privatnopravne prirode.
Ponekad su ak pojam privatno pravo koristi kao sinonim za graansko pravo,ali se bez
obzira na visok stepen podudarnosti u znaenju ova dva pojma ipak ne radi o sinonimima o
emu e biti rijei u okviru izlaganja o nazivu graansko pravo. Zasada smatramo kako je
potrebno napomenuti kako je mogue uoiti da postoje graanskopravni odnosi u kojima
7

vidjeti : Raovi,P. Zoran, Graansko pravo,Podgorica,2006.;str.8.

Gams Andrija -urovi Ljiljana, Uvod u Graansko pravo, Beograd,1995,str.44.
9
vidjeti: Pravna enciklopedija,knjiga 2, Savremena administracija,Beograd,1985. ,str.1314.
8

14

postoji uticaj ili nastupanje s pozicije vlasti u graanskopravnim odnosima. Ovo se posebno
odnosi na evoluciju graanskog prava od kraja XIX stoljea pa do danas,jer se sve ee
deava kako se i normama graanskog prava sve vie ograniava autonomija volje
pojedinca,odnosno dio graanskopravnih odnosa dobija javni karater, jer biva regulisan
prinudnim propisima drave. Npr. prinudnim prpoisom drava obavezuje pojedinca na
zakljuenje odreenih ugovora ili ugovora odreene sadrine, kao to bi to bio sluaj kod
ugovora o obaveznom osiguranju motornih vozila,ugovora o javnom prevozu putnika i
slino.
U naoj pravnoj nauci, takoe je prisutno teorijsko razlikovanje oblasti privatnog prava od
pravne oblasti javnog prava. Istina, to se ponekad ini nejedinstveno u pogledu kriterija
razlikovanja i sastava pravnih grana koje ulaze u jednu ili drugu oblast. Mogue je uoiti
kako u vaeim pravnim propisima naeg prava,kao i u naoj sudskoj praksi, nema upotrebe
termina javno i privatno pravo,ali se njihova upotreba uobiajeno javlja u pravnoj nauci, pa
emo je kao takvu prihvatiti uz zakljuak kako graansko pravo u najveoj mjeri spada u
oblast privatnog prava,te da samo izuzetno neki graanskopravni odnosi mogu imati i
javnopravnu prirodu.

4.

Naziv graansko pravo

U svakodnevnom ivotu vrlo esto je mogue uti razliite termine kao to su : graansko
pravo, graanin,graanska prava,ljudska prava,imovina,imovinska prava i slino. U znatnom
broju razliitih ivotnih situacija oni koji koriste ili uju te pojmove, iako misle da razumiju
znaenje tih pojmova, ipak nisu u stanju da ih potpuno jasno shvate i obrazloe njihovo pravo
znaenje. Tako npr. u situacijama kada neupuenim i prosjeno informiranim osobama,
student saopti kako treba da priprema i polae ispit iz predmeta graansko pravo, to vrlo
esto biva komentarisano od neupuenih u smislu kako su prava graana sigurno vrlo
znaajna, te da i oni dosta toga znaju o graanskom pravu i pravima graana. Tek kada im
student ukae na to da su u zabludi i dodatno obrazloi ta to on zapravo treba da izuava u
graanskom pravu i na ta se u biti odnosi naziv graansko pravo, mogue je esto primjetiti
izraze uenja njegovih sagovornika, uz konstatacije da im nije dovoljno razumljivo zato
sam naziv tog predmeta nedovoljno odraava sutinu onoga na to se odnosi.
Upravo zbog moguih nesporazuma u shvatanju ta je prava sutina drutvenih odnosa
ureenih normama graanskog prava pitanja o tome ta je predmet graanskog prava i zato
se upotrebljava naziv graansko pravo su iz vie razloga vrlo znaajna,te emo naa
razmatranja o graanskom pravu i zapoeti traenjem odgovora na pitanja u vezi naziva
graansko pravo,te emo pokuati i da definiramo predmeta graanskog prava,odnosno da
ukaemo koje i koliko brojne drutvene odnos ureeuju normame graanskog prava.
U ostalom dijelu uvodnih razmatranja o graanskom pravu bie rijei o : metodu graanskog
prava; mjestu graanskog prava u sistemu prava; sistematizaciji graanskog prava;
razgranienju graanskog prava od ostalih grana prava; i o izvorima graanskog prava.
Naime,u graanskom pravu pitanje naziva moe biti povod odreenim zabunama i
nerazumijevanjima, te su este situacije u kojima naziv graansko pravo neupuene asocira
na neke drutvene i pravne odnose koji nisu u domenu graanskog prava. Iz tih razloga
15

pokuaemo da ukaemo na mogue nesporazume vezane za naziv graansko pravo,te da

obrazloimo istorijske i druge razloge opravdanosti upotrebe termina graansko pravo.
Prije svega,u svakodnevnom govoru termin graanin se u pravilu koristi za oznaavanje
odreenog kruga lica stanovnika grada, ili za oznaavanje svih stanovnika nekog prostora.
Polazei od ovako definisanog pojma graanin mogao bi se izvesti zakljuak da je graansko
pravo cjelokupno pravo koje se tie graana, to ni u kom sluaju sa dananjeg aspekta ne bi
moglo biti tano ( u daljem izlaganju vidjeemo da je u odreenom istorijskom periodu
primjene rimskog prava ovo odreenje bilo relativno odgovarajue).
Graansko pravo u dananjem smislu za svoj predmet regulisanja ima samo odreene vrste
drutvenih odnosa (vidi:predmet graanskog prava),i to ne samo izmeu graana shvaenih
kao fizika lica,nego subjekti tih odnosa mogu biti i pravna lica.Jednostavno se moe
zakljuiti da naziv graansko pravo jeziki nije sasvim adekvatan, te da kod nedovoljno
upuenih moe stvoriti pogrene asocijacije o njegovom predmetu.
U drugom sluaju esti su sluajevi pogrenog shvatanja naziva graansko pravo kao dijela
prava koji se odnosi na regulisanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, jer se vrlo esto kao
sinonim za oznaavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda koristi i izraz graanska prava i
slobode. Meutim,radi se o razliitim pojmovim,jer se pojmom ljudskih prava i sloboda
oznaava pravo odnosno sloboda vrenja odreene aktivnosti u okviru zakona kao npr.
sloboda udruivanja,sloboda izraavanja,sloboda ispoljavanja vjerskih uvjerenja,aktivno i
pasivno birako pravo. Graansko pravo, ne znai samo slobodu, nego i ovlaenje da se
zahtijeva od svih drugih lica da ona priznaju linost subjekta prava (lina prava u uem
smislu) ili njegova ovlaenja na stvarima (stvarna prava) ili mogunost da zahtijeva i prinudi
drugo lice da mu ono izvri neku radnju - davanje, injenje ili neinjenje (relativna prava). U
kasnijem izlaganju o premetu graanskog prava bie vie rijei o drutvenim odnosima koji
su regulisani normama graanskog prava.
Ve iz ovih nekoliko prethodnih napomena i primjera uoljivo je da naziv graansko pravo u
strogo jezikom smislu ne izraava potpuno sadrinu odnosa na koje se odnosi.Iako je bilo
pokuaja da se umjesto termina graansko pravo koriste neki drugi izrazi (imovinsko
pravo,privatno pravo) u naem i uporednom pravu uglavnom je opteprihvaen naziv
graansko pravo. Razlozi za to su prije svega istorijske i tradicionalne prirode i svoje
korijene imaju u rimskoj pravnoj praksi i kasnijoj recepciji rimskog prava.
Naziv graansko pravo je u osnovi doslovan prevod rimskog pravnog izraza "ius civile"
kojim se oznaavalo pravo rimskih graana, tj. pravo koje je regulisalo odnose izmeu
rimskih graana, ali ne i odnose izmeu lica koja nisu bila rimski graani iako su bili
slobodni stanovnici rimskog carstva (koja su, dakle, bili - peregrini) ili odnose izmeu
rimskih graana i peregrina. Ovim imenom nazivalo se pravo koje je regulisalo sve odnose
izmeu rimskih graana : i graansko pravo i krivino pravo i dravno pravo (ustavno,
administrativno) i porodino pravo. To je bilo cjelokupno pravo koje se primjenjivalo u
meusobnim odnosima rimskih graana, tj. graana Rima. Na ostale slobodne stanovnike
rimske drave (peregrine) primjenjivalo se posebno pravo pod nazivom ius gentium.
Vremenom se ius civile poelo primenjivati i na peregrine, odnosno nestala je razlika
izmeu ius civil-a, tj. prava rimskih graana i ius gentium-a, tj. prava peregrina ( za vrijeme
cara Karakale; 212 godine). Car Karakala je svojom poznatom konstitucijom Antoniana iz
212.g.n.e podijelio rimsko graanstvo svim slobodnim podanicima rimske drave pa su onda

16

instituti ius gentium postali sastavnim dijelom ius civile, ali i tada je ius civile (graansko
pravo) regulisalo sve pravne odnose, a ne samo graanskopravne odnose. 10
Nakon propasti rimskog carstva pa sve do kasnog srednjeg vijeka nije, osim teretskog
komentarisanja, bilo realne potrebe za primjenom rimskog prava. Propau zapadnog dijela
rimskog carstva srueni su temelji ope kulture i stoljetnog pravnog razvitka,a rimsko pravo
je potisnuto u zaborav. Tek od 11. stoljea postepeno se sa pojavom obrta i trgovine, i
razvojem srednjovjekovnih gradova pojavljuje i potreba za novim pravnim razvitkom i
traenjem uzora u starom i zaboravljenom rimskom pravu.. U tom periodu ponovo se u
gradovima budi pravni promet koji se zasniva na privatnom vlasnitvu. Da bi sudionici u tom
oivljenom pravnom prometu pravno uobliili svoje odnose morala je biti primjenjena logika
i odgovarajua znanja koja su zasigurno prevazilazila mjesne obiaje i zato se posee za
rimskim pravom. Od kraja 10. I poetka 11.stoljea javljaju se prve obnovljene pravne kole
u srednjem vijeku poznate pod nazivom glosatori. Njihov naziv poticao je od starogrke rijei
glosa,koja je u najranijem znaenju oznaavala jezik,a docnije je imala znaenje
nedovoljno jasne rijei i tumaenja rijei. Glosatori su tumaili pojedine rijei ili pravne
pojmove iz rimskog prava (posebno Justinijanovog kodeksa), a su glose pisali izmeu redova
ili na marginama teksta. U 13.stoljeu uraene su i sabrane glose koje su predstavljale
komentar cjelokupnog Justinijanovog kodeksa,pa je sve do 17.stoljea rimsko pravo vailo u
onom obimu u kome je bilo glosirano. 11. Ova praksa nastavljena je na praktinom planu i
kroz teorijsku djelatnost kasnijih pravnih kola, koje nastaju od kraja 16.stoljea pa do
poetka 20.stoljea ( postglostori, pandektisti, kola prirodnog prava, istorijska pravna kola)
rimsko pravo jei dalje recipirano i primjenjivano u mnogim evropskim zemljama (npr. u
Njemakoj je rimsko pravo sve do 1900.godine vailo kao pozitivno pravo).12
Na ovaj nain rimsko pravo je bilo pravo na koga su se ugledali tvorci novog prava ili je
preuzeto u znaajnoj mjeri (recepcija rimskog prava). Tako preuzeto rimsko pravo u skladu sa
rimskom tradicijom nazivano je imenom graansko pravo (ius civile ). Poto su
srednjovekovni gradovi recipirali rimsko pravo u onoj mjeri i onaj njegov dio koji je
prvenstveno regulisao odnose povodom prisvajanja i prenosa prava na stvarima,odnosno
robno-novane odnose ( a ne i druge dijelove koji su spadali u ius civile), to je i pravo koje je
regulisalo graansko-pravne odnose u srednjovekovnim gradovima produilo da nosi naziv
graansko pravo, iako od tog perioda ovaj naziv ne obuhvata vie cjelokupno rimsko pravo
graana ius civile.Najvaniji pravni akt, koji je uticao na kasniju optu prihvaenost naziva
graansko pravo, je bio francuski graanski zakonik, Code Civil iz 1804. godine. Poev od
Cod Civil-a naziv graansko pravo usvojen je uglavnom u svim zemljama koje su svoje
pravne sisteme zasnivale na blioj vezi sa rimskim pravom i rimskom pravnom tradicijom
(kontitentalno pravo prvenstveno romanske,germanske i skandinavske pravne tradicije)
S obzirom da se u jednom dijelu Evrope,odnosno u Engleskoj, pravni sistem razvijao
neovisno od uticaja rimskog prava ve se temeljio na obiajnom pravu anglosaksonske
pravne tradicije, to se u Engleskoj ( i zemljama iji pravni sistemi su se razvijali pod
engleskim uticajem) uope ne upotrebljava termin graansko pravo u istom znaenju kao u
kontinentalnim pravnim sistemima. U anglosaksonskom pravu se svaka vrsta
graanskopravnih odnosa oznaava posebnim imenom (svaka obligacija ima posebno ime
npr. obligacija-obligation eng. debenture-shares; debenture-stocks; premijska obligacija
premium bond; i sl.)
10

Stupar,Mihajlo,op.cit..,str. 4.
vidjeti: Pravna enciklopedija,knjiga 1,Savremena administracija,Beograd,1985.,str.423.
12
vidjeti: Stojevi, Dragomir; Rimsko privatno pravo;Beograd,1975,str.56
11

17

U Bosni i Hercegovini naziv graansko pravo je u upotrebi od vremena austro-ugarskle

uprave,odnosno poslije 1878.godine, kada je u upotrebu na naim prostorima uao austrijski
Opi graanski zakonik (OGZ) iz 1811.godine. (o kodifikacijama graanskog prava bie
rijei u posebnom poglavlju).
Treba napomenuti da se ponekad termin graansko pravo poistovjeuje i sa terminom
privatno pravo, to je takoe jedna od posljedica rimskog pravnog naslijea. Naime,naziv
privatno pravo potie od rimske podjele prava na ius privatum (privatno) i ius publicum
(javno). Osnovni kriterij razlikovanja privatnog (privatum) i javnog (publicum) prava u
rimskom pravu zasnivao se na negativnom odreenju u smislu da svi oni pravni odnosi u
kojima se ne pojavljuju javni interesi spadaju u privatno pravo. Ovo razlikovanje u svom
osnovnom kritriju primjenjivo je i danas. Privatno pravo moemo odrediti kao dio pravnog
sistema koji regulie one odnose u koje pravni subjekti stupaju kao nosioci odreenih
privatnih interesa( bez obzir to ponekad i sama drava moe biti subjekt privatnog prava ako stupa u neki pravni odnos u kojem nije nosilac javne vlasti , npr. kupuje zemljite za
gradnju neke graevine za smjetaj dravne institucije,prodaje rashodovani
namjetaj,nabavlja automobile za vlastite potrebe i sl.). Meutim,iako graansko pravo
predstavlja moda i najvaniji dio privatnog prava, nesporno je i da je pojam privatno pravo
znatno iri od pojma graansko pravo. Privatni interes jeste karakteristika sadraja svakog
graansko-pravnog odnosa i graansko pravo nesumnjivo spada u privatno pravo. Ali u
privatno pravo spadaju i neka druga prava u kojima je takoe dominantan privatni interes kao
to su : trgovako pravo,bankarsko pravo,pravo osiguranja, saobraajno pravo, pravo zatite
potroaa,odnosno sva ostala srodna prava u kojima se reguliraju privatni interesi.
U pravnoj teoriji i praksi kao sinonim za graansko pravo koristio ili koristi i naziv
imovinsko pravo. Tako u poznatom crnogorskom Optem imovinskom zakoniku od 1888.
godine (vrhunskom dostignuu pravne jurisprudencije sa kraja 19.stoljea zasnovane na
narodnoj tradiciji i tadanjim iskustvima uporedne pravne teorije i prakse,iji je autor poznati
pravnik rodom iz Cavtata Baltazar Bogii),upotrebljen je dosljedno termin imovinsko
pravo umjesto termina graansko pravo.13 Pojam imovinsko pravo upuuje na zakljuak
da se pod tim nazivom radi o djelu prava koji prvenstveno ureuje i regulie imovinske
odnose ( a to je u osnovi najvaniji predmet regulisanja graanskog prava) i zbog toga je
ovaj pojam po naem miljenju relativno podesan, posebno za lake shvatanje sadrine
predmeta graanskog prava. Iz tog razloga, i u pravnoj teoriji i u pozitivno-pravnoj praksi,
bilo je i poslije Opteg imovinskog zakonika pokuaja da ovaj pojam ue u iru upotrebu i
da potisne termin graansko pravo.
Meutim,prije svega iz tradicionalistikih razloga,zatim zbog opte prihvaenosti pojma
graansko pravo u uporednom pravu,te i zbog odreene nepreciznosti i samog pojma
imovinsko pravo (jer pored graanskog imovinski karakter imaju i neka druga prava :
radno,poresko,carinsko...) ovaj pojam nije prihvaen kao sinonim ili supstitut za pojam
graansko pravo. Smatramo da je imovinska sadrina graanskopravnih odnosa nesporno
preovlaujui objekt povodom koga nastaje najvei broj graanskopravnih odnosa,ali je
nesporno i to da su odreeni graanskopravni odnosi line prirode,odnosno ne odnose se na
direktni imovinski efekt. To moemo vidjeti kod graanskopravnih odnosa koji nastaju
povodom naknada nematerijalne tete,jer je nesporno kako se nematerijalna teta ne moe
imovinski iskazati (npr. povreda asti,ugleda,gubitak dijelova tijele,smrt bliske osobe i slino
ne moe biti imovinski procjenjiv i ne moe se smatrati imovinskim pravom).
13

Vidjeti: Opti imovinski zakonik za knjaevinu Crnu Goru,Cetinje,1988.

18

Iz svega moemo zakljuiti kako u pogledu naziva i upotrebe pojma graansko pravo u
dananje vrijeme ne bi trebalo da postoje velike dileme da li termin graansko pravo treba
zadrati ili ne,jer je to tradicionalo uobiajen i relativno jasan termin. Meutim,moramo
raunati i na odreene potekoe prilikom objanjavanja na ta se odnosi naziv graansko
pravo i ta je zapravo predmet graanskog prava,te kojim metodima se koristi graansko
pravo u regulisanju graansko-pravnih odnosa. Termin graansko pravo je, prije svega
rezultat pravnog naslijea i pravne tradicije, i zbog tih razloga njegova upotreba je apsolutno
opravdana,uz napomenu da je neophodno pravilno shvatiti razloge za upotrebu ovog
naziva,te voditi rauna o drutvenim odnosima koji su regulisani graanskim pravom i o
osnovnim naelima po kojima su ureeni ti odnosi.

5.

Sistematizacija graanskog prava

U opem znaenju pod sistemom podrazumijevamo odreeni planski ureen poredak i

raspored pojedinih dijelova neke cjeline u jednom skladnom odnosu i sa svrsishodnom
korelacijom izmeu pojedinih dijelova neke cjeline. Sistematizacija prava je tehniko
rasporeivanje postojeih pravnih normi u jednu jedinstvenu i neprotivrijenu cjelinu,koje se
vri s obzirom na sadrinu i drutvene odnose na koje se te norme odnose. 14 Sistematizovati
graansko pravo bi znailo da brojne norme,institute i ustanove graanskog prava sredimo i
rasporedimo po odreenim kriterijima u odreene srodne grupe, kako bi sainjavale jednu
loginu i usklaenu cjelinu. Sistematizovano graansko ili bilo koje drugo pravo omoguava
lake snalaenje prilikom primjene prava i
Graansko pravo, kao i druge grane prava, moe da se izlae i prouava u osnovi na dva
naina : prvi je nain egzegetski - koji se sastoji u tumaenju svake zakonske odredbe redom
jedne za drugom bez njihovog uzajamnog povezivanja u zasebne celine. Na taj nain
egzegetska obrada i izlaganje graanskog prava predstavljala bi i imala u stvari karakter
komentara graansko-pravnih normi odnosno graanskog zakonika. Taj nain obrade i
izlaganja graanskog prava je danas uglavnom naputen, ali se koristi kod izrade komentara
pojedinih zakonskih i drugih propisa iz oblasti graanskog prava.15
Graansko pravo se u zakonodavnoj praksi, pravnoj nauci i pravnoj teoriji uglavnom
sistematizuje po drugom principu koga moemo i oznaiti kao sistematski nain,odnosno kao
sistematizaciju graanskog prava. Ovaj nain se sastoji u razmatranju, obradi i
analizi,odnosno u tumaenju svih odredaba graanskog prava uzetih u cjelini, te njihovog
uzajamnog povezivanja u vee ili manje skupine u skladu sa odreenim kriterijima.
Sistemska obrada prava pola zapravo znai da se u obradi i stvaranju koherentnog i
neprotivrijenog sistema graanskog prava vri sistemsko grupisanje pojedinih pravnih
normi. Skupina pravnih normi koje imaju isti cilj, isti karakter i usklaenu sadrinu, i koje
ine jednu organsku cjelinu zbog toga to reguliu jedinstven odnos, jedinstven predmet,
nazivaju se pravnim ustanovama. Npr. najpoznatije pravne ustanove graanskog prava su
ustanova vlasnitva i ustanova ugovora Daljom sistematizacijom iz vie pravnih
ustanova izvlae se odnosno stvaraju u sistematskoj obradi opta pravna naela. Na taj nain,
izdvajanjem pravnih ustanova i optih prvnih naela, stvaraju se istovremeno i pomona
tehnika sredstva za obradu prava, to sve nije mogue kod egzegetskog naina,te istorijskog
i uporednog metoda kao pomonih metoda. Izlaganje i obrada prava po pravnim ustanovama
14
15

Vizner,Boris,Graansko pravo, knjiga prva,Osijek,1966,str.28.

Vidjeti; Raovi,P. Zoran,op.cit..,str

19

omoguava da se ustanove graanskog prava izlau ne samo onakve kakve su danas, vaee
po pozitivnim propisima graanskog prava,nego i u oblicima koje su imale u toku svoga
razvitka u prolosti sa uporednim karakteristikama istih ustanova u drugim zemljama i slino.
Naravno, ovo sve u granicama koje odreuje potreba bolje obrade i izlaganja pojedinih
ustanova i graanskog prava u cjelini. Otuda sistematska obrada ima daleko veu prednost
nad egzegetskom obradom graanskog prava.
Sistematska obrada graanskog prava, budui da obrauje pravne norme graanskog prava u
manjim skupinama, pravnim ustanovama, i u svjetlosti optih pravnih naela izvuenih iz
njih, ima jo jednu prednost koja se sastoji u tome to se takvom obradom i izlaganjem
graanskog prava moe - i obino se tako i ini, istovremeno doprinjeti razumjevanju i
izlaganju same pozitivno-pravne ustanove koja se obrauje. Istovremeno sistematizacijom
graanskog prava znatno se olakava i ini jednostavnijomi svakodnevna primjena normi
graanskog prava, jer omoguava u konkretnom sluaju bre iznalaenje potrebnih normi i
instituta.
Sistematizacija graanskog prava podrazumijeva nain sreivanja graansko-pravnih normi u
vee cjeline (ustanove,institute,grane) na osnovu zajednikih karakteristika,ali i razlika meu
njima. Sistematizacija graanskog prava se primjenjuje kako u pravnoj nauci i teoriji tako i u
zakonodavnoj praksi. U tom smislu postoje brojne sistematizacije graanskog prava, ali su
dvije najvanije s obzirom na tradicionalne razloge i uobiajenost primjene tih
sistematizacija. U tom smislu moemo govoriti o dva tradicionalna sistema (dvije
sistematizacije) : a) institucijski i b) pandektni

1.5.1. Institucijska sistematizacija

Institucijski sistem (sistematizacija) vodi porijeklo iz Gajevih (Gaiusove) Institucija, po
kojima je i dobila naziv. Poznati rimski pravnik Gaj (Gaius) napisao je oko 161. g.n.e.
udbenik graanskog prava pod nazivom Institucije. U vrijeme kada su napisane Institucije
nisu imale poseban znaaj i tek su u poslednjim stoljeima rimske imperija (a naroito u
Justinijanovo vrijeme) postale temeljni udbenik graanskog prava,a posluile su i kao osnov
Justinijanovih Institucija. Gajeve Institucije su bile podijeljene u etiri knjige. U prvoj se
govori o o pravu koje se odnosi na lica (linosti, personae), u drugoj i treoj o pravu koje se
odnosi na stvari (res ; ukljuujui obligacije i nasljedno pravo), a u etvrtoj o tubama
(actiones) . Ova sistematizacija je kasnije preuzeta i u Institucije Corpus Iuris Civilis-a
( Justinijanov zakonik ) , dominirajui kao model sistematizacije cjelokupnog prava sve do
19 vijeka. Izvrila je snaan uticaj na graanske zakonike Francuske i Austije, koji su
sistematizovani i raeni po institucionom sistemu. Pod njenim uticajem raen je i Srpski
graanski zakonik iz 1844.godine.16
Sutina ove sistematike je u tome to je u Institucijama cjelokupno graansko pravo bilo
podijeljeno u tri dijela: 1) subjekti (prva knjiga- lica,personae), 2) stvari (druga i trea knjigares) i 3) tube (etvrta knjiga-actiones). U francuskom Code Civil ova sistematika je
dosljedno primjenjena na slijedei nain: Prvi dio (subjekti) obuhvata statusno i porodino
pravo i govori o licima, odnosno subjektima prava, njihovom pravnom poloaju, pravnoj i
poslovnoj sposobnosti, te o braku i porodici. Drugi dio (stvari) obuhvata stvarno, obligaciono
i nasljedno pravo i govori o stvarnim pravima (vlasnitvo,slubenosti ...), o nainima sticanja
stvarnih pravaodnosno o pravnom prometu i to prvo za sluaj smrti (nasljedno pravo), a
16

Stupar,Mihajlo,op.cit..,str. 35.

20

zatim prometu prava meu ivima (obligaciono pravo), a u ovom dijelu regulisana je i
hipoteka. Trei dio (acitiones) ureuje pravila graanskog parninog postupka.
Institucijska sistematizacija je u jednom dugom istorijskom periodu,odnosno sve do kraja
19.stoljea,bila skoro apsolutno primjenjena u pravnoj praksi i tek je u Njemakom
graanskom zakoniku, koji je donijet 1896.godine (stupio na snagu 1.januara 1900.godine)
prvi put ustupila mjesto pandektnoj sistematizaciji. Potrebno je napomenuti da institucijska
sistematizacija, bez obzira na njen naziv ne obrauje i razvrstava graansko pravo po
institucijama (pravnim ustanovama), ve to zapravo ini sistematizacija koja se naziva
pandektnom ( a o emu e biti rije u narednoj taci). Oba ova naziva su ime dobila po
nazivima dijelova Justinijanove kodifikacije ( Instituciones i Pandektea ). Zbog toga to je u
ovim sistematizacijama bila primjenjena sistematizacija iz Institucija ili Pandekta nazivi ove
dvije sistematizacije ne odraavaju sutinu principa koji su primjenjeni u njima pri
sistematizovanju graanskog prava.

1.5.2. Pandektna sistematizacija

Pandektna sistematika predstavlja cjelinu iji su tvorci pravni teoretiari koji su nazvani pandektisti. Ova sistematika je izvorno vezana za graansko pravo kao dio pravnog sistema i
zasnovana je na Justinijanovom djelu Pandekta(Digesta). Pojavila se u njemakoj pravnoj
teoriji krajem XVIII i poetkom XIX vijeka i ubrzo zatim preovladava upravnoj nauci i
nastavi. Naprije je u XVIII vijeku promoviu njemaki profesori u udbenicima graanskog
prava, a kasnije je praktino primjenjena i u zakonodavnoj praksi. Po ovoj sistematici,
cjelokupno graansko pravo je podijeljeno u pet cjelina i to : opti dio (sastavljen od
zajednikih normi, pojmova i institucija), stvarno pravo, obligaciono, porodino i nasljedno.
Ova sistematika je u zakonodavstvu prvi put prijemjenjena u Saskom graanskom zakoniku
(1863.), a potom u Njemakom graanskom zakoniku (1896.). Pod njenim uticajem su
izvrene kodifikacije u nizu drugih zemalja (zemljama Azije, Latinske Amerike i Evrope).
Njene prednosti su stalnost, loginost i praktinost. Sistematika je izvrila snaan uticaj i na
pravnu teoriju. Osim u pravnoj teoriji i savremenim zakonicima, ova sistematizacija je
prihvaena i u veini nastavnih planova na pravnim fakultetima kod nas i u svijetu.
Pandektistika je pravac koji je nastojao da istorijskom i sistematskom obradom Justinijanove
kodifikacije, a naroito Pandekata kao njenog sredinjeg dijela, stvori neprotivrijean sistem
pozitivnog graanskog prava. Pobornici ovog pravca smatrali su da Justinijanovo i klasino
pravo predstavljaju dobru osnovu za savremeno pravo. Posebna zasluga ove kole je u tome
to su dovrili ili izgradili mnoge pravne pojmove koji i danas predstavljaju temelj
graanskopravne nauke. Ostavili su izuzetne teorijske radove iz oblasti pravnih poslova,
zastupanja, tumaenja prava, meunarodnog privatnog prava, uenja o pravnim licima,
subjektivnim pravima i dr. Stvorili su petodjelnu sistematiku graanskog prava koja je i danas
sastavni dio mnogih graanskih zakonika (tzv. pandektna sistematika graanskog
prava).Sredite ovog dominantnog pravca 19. vijeka bila je Njemaka. Njegovi najistaknutiji
prestavnici su bili i pobornici istorijsko-pravne kole (iji je osniva poznati njemaki
pravnik Savinji - Friedrich Carl von Savigny 1779-1861), a neki od njih, poput poznatog
pravnog teoretiara Vinajda (Bernhard Windscheid 1817-1892), imali su posebne zasluge za
stvaranje Njemakog graanskog zakonika.17
17

Vidjeti; Raovi,P. Zoran,op.cit..,str.20.

21

6.

Razgranienje graanskog prava od ostalih grana prava

Kada smo govorili o mjestu graanskog prava u optem sistemu prava, videli smo da je
pitanje mesta graanskog prava u optem sistemu prava tijesno povezano sa pitanjem sistema
prava uopte, a s tim u vezi i sa pitanjem razlikovanjem dva velika dijela pravnog sistema:
javno pravo i privatno pravo. Isto tako i pitanje razgranienja, odnosa i veza graanskog
prava sa ostalim granama prava, tijesno je povezano sa optim pitanjem sistema prava. Da bismo pitanju razgranienja, odnosa i veze graanskog prava sa ostalim granama prava
pravilno pristupili, da bismo pravilno odredili granice, odnos i veze izmeu srodnih i daljih
disciplina, bilo bi potrebno poi od predmeta, odnosno drutvenih odnosa i metoda kojim se
ti odnosi reguliu, u pojedinim granama prava. Na taj nain emo najpravilnije i najbolje
uoiti specifine karakteristike svake od pojedinih grana prava i na osnovu, njih moi odrediti
njihove meusobne razlike, veze, odnos i razgranienje.
Govorei o predmetu i metodu graanskog prava, vidjeli smo da predmet graanskog prava
predstavljaju, najoptije reeno, takvi drutveni odnosi,odnosno ekonomski odnosi, u kojima
se jedno lice kao subjekat prava pojavljuje u odnosu sa drugim licem kao subjektom prava
povodom, u krajnjoj liniji, izvjesne ekonomske vrijednosti. Kao to smo naglasili, takvi
ekonomski odnosi, kao vrsta drutvenih odnosa koje regulie graansko pravo, predstavljaju
esto, iako ne po pravilu, predmet regulisanja i drugih grana prava (administrativnog,
krivinog i dr.). S druge strane, takvi ekonomski odnqsi, koji su predmet graanskog prava,
reguliu se posebnim metodom regulisanja karakteristinim za graansko pravo, ime se oni
takoe odvajaju i razlikuju od pravnih odnosa drugih grana prava. Meutim, ukazali smo i na
mogunost da i neke druge grane prava imaju metod slian ili ak identian sa metodom
regulisanja graanskog prava.
Te dvije injenice: a) da i neke druge grane prava, uzete konkretno, imaju isti predmet
regulisanja kao graansko pravo, mada izuzetno, i b) da neke druge grane prava, uzeto
konkretno, imaju isti metod regulisanja kao graansko pravo, - zahtjevaju da se graansko
pravo razgranii od tih drugih grana prava.
Od svog klasinog perioda do danas graansko pravo pretrpjelo je i jo danas trpi niz
promjena u svim svojim pravnim naelima, institutima i kategorijama: vlasnitvu,hipoteci,
,obligacijama, nasleivanju, pravnim licima i dr.Da bismo, meutim, jasnije razgraniili
graansko pravo od drugih grana prava, ukazaemo na osnovne specifine karakteristike
graanskog prava, ne uputajui se ovdje u sve one detalje koji karakteriu najnoviji razvitak
graanskog prava, naravno ukoliko oni nemaju uticaja na promjenu same pravne prirode
odreene pravne ustanove.

1.6.1. Graansko pravo i administrativno (upravno) pravo

Pitanje odnosa, veze i razgranienja izmeu graanskog prava i administrativnog prava ne
postavlja se kada je rije o isto upravnim odnosima, tj. odnosima izmeu administrativnih
organa s jedne i drugih dravnih organa ili privatnih lica s druge strane. Tu su razliiti
predmeti, tj. drutveni odnosi koje ove grane reguliu: graansko pravo regulie ekonomske
odnose a upravno pravo upravne odnose,odnosno upravno pravo regulie organizaciju i
djelatnost organa dravne uprave u smislu cjelokupne djelatnosti uprave Pitanje razgranienja
22

izmeu ove dvije grane prava se postavlja tada kada se i administrativno i graansko pravo
pojavljuju kao prava koja reguliu ekonomske odnose.
Pojava je, koja se javlja sve vie, da drava administrativnim metodom esto regulie
ekonomske odnose bilo u okviru kapitalistike ekonomike (dravni kapitalizam npr.), bilo u
krilu ranije socijalistike ekonomije (administrativni socijalizam). Inae, kada se radi o
ekonomskim odnosima koje regulie administrativno pravo ili graansko pravo, kao
dopunski kriterijum razlikovanja izmeu ove dve grane pojavljuje se metod regulisanja
konkretnog pravnog odnosa. Njihovi metodi su potpuno razliiti.Graansko-pravn.i metod
regulisanja ekonomskih odnosa karakterie: a) slobodna inicijativa, b) ravnopravnost stranaka
(koordinacija volja), c) imovinska sankcija i d) prometljivost prava.S druge strane
administrativno-pravni metod karakteriu: a) neravnopravnost stranaka (subordinacija volja),
b) obaveza stupanja u administrativno-pravni odnos, c) lina sankcija itd. Osim toga. strane u
graansko-pravnom odnosu su: graansko-pravni subjekti - bilo fizika bilo pravna
(graanska i drutvena) lica, dok u administrativno-pravnom odnosu subjekti,odnosno strane
su: bilo dravni organi izmeu sebe (ali u funkciji dravnih organa a ne u funkciji graanskopravnih subjekata), ili dravni organ i privatno (fiziko ili pravno) lice.
Primjenom ovih kriterija i parametara, koji se dakle sastoje od utvrivanja metoda
regulisanja tog odnosa u svakom konkretnom sluaju, reletivno lako moemo neki pravni
odnos odrediti kao graansko pravni ili administrativno (upravno) pravni.Znaaj ovog
razlikovanja moe biti velik, jer su pravila regulisanja graanskopravnih odnosa uglavnom
dispozitivne prirode,a pravila regulisanja upravnih odnosa su najee imperativne prirode.
Posebno se postavlja pitanje da li je finansijsko pravo dio upravnog ili graanskog prava ili
pak predstavlja posebnu granu prava.Iako finansijsko pravo regulie odreene drutvene
odnose koji jesu imovinske prirode,ipak je nesporno da se ne radi o dijeli graanskog prava.
Jer nesporno je kako finansijsko pravo obuhvata propise o organizaciji i djelatnosti
finansijskih organa i u tom smislu nema dvojbe da finansijsko pravo spada u granu upravnog
prava. Imovinski karatter tih odosa u ovom sluaju nije odluujui,jer u taj imovinski odnos
subjekti ne ulaze slobodno i ravnopravno. Npr. ako neki elektriar temeljem zakljuenog
ugovora o djelu izvodi radove na instalacijama u zgradi poreske uprave on e se sa tom
poreskom upravom nai u jednom tipino graanskopravnom odnosu. Ali kada taj isti
elektriar treba da izmiri obaveze po osnovu poreza prema toj istoj poreskoj upravi takav
odnos nije vie graanskopravne prirode,ve se radi o upravnom odnosu koji je ureen
normama finansijskog prava. Prema tome finansijsko pravo je nesporno dio
administrativnog,odnosno upravnog prava,bez obzira na imovinskopravnu prirodu drutvenih
odnosa ureenih normama finansijskog prava.

1.6.2. Graansko pravo i radno pravo

U periodu kada drava nije intervelllisala u radne odnose, radne odnose je regulisalo
graansko pravo, tj. oni su bili regulisani iskljuivo metodom graanskog prava. To je bio
period liberalnog kapitalizma. Meutim, vremenom je drava poela da se mijea u
regulisanje radnih odnosa na taj nain i u tom smislu, to je propisivala sama, a ne strane u
odnosu tj. radnik i poslodavac, bitne elemente ugovora o radu. Tako, na primjer, drava vrlo

23

esto i relativno sveobuhvatno ureuje neka od slijedeih pitanja: minimalne nadnice, duinu
radnog vremena, godinji odmor, uslove pri radu, higijensko-tehniku zatitu rada i slino.
Ali ipak, radni odnos i pored te intervencije drave, se regulie u osnovi graansko-pravnim
metodom, te i u radnim odnosima sreemo karakteristiketipine za graanskopravne odnose:
slobodnu inicijativu stranaka, ravnopravnost stranaka, imovinsku sankciju i prometljivost
prava.U tom smislu moemo konstatovati da je veza graanskog i radnog prava veoma
izraena,te da je radno pravo odnosno radnopravni odnos vrlo slian tipinom
graanskopravnom odnosu.U praksi ova injenica ne stvara posebne probleme,jer se s
obzirom na subjekte i prirodu nekog odnosa u pravilu moe izvriti reletivno jednostavno
razgranienje radnopravnog od graanskopravnog odnosa.

1.6.3. Graansko pravo i porodino pravo

Graansko pravo i porodino pravo reguliu razliite drutvene odnose i, osim toga, te
razliite drutvene odnose reguliu i razliitim metodima. Dok graansko pravo regulie
ekonomske odnose, porodino pravo regulie odnose izmeu lanova porodice (brane
odnose, roditeljske odnose sa odnosima iz usvojenja). Odnosi izmeu lanova porodice mogu
da budu bilo lini bilo Imovinski (ekonomski).U pravilu porodinopravni odnosi su line
prirode,ali znaajan broj porodinopravnih odnosa ima ili linoimovinski karakter
(npr.obaveza izdravanja je i line i imovinske prirode),ili su pak odreeni porodinopravni
odnosi iso imovinske prirode (npr.odnosi povodom zajednike imovina) Pitanje
razgranienja odnosa izmeu porodinog i graanskog prava postavlja se upravo u sluaju
kada imovinske (ekonomske) odnose regulie i porodino pravo i graansko pravo, jer su
lini porodini odnosi predmet porodinog prava.
Meutim, i kada regulie ekonomske odnose, porodino pravo se ipak razlikuje od
graanskog prava svojim metodom: imovinska prava iz porodino-pravnih odnosa su van
prometa (na primer: obaveza izdravanja srodnika je neprenosiva), a prometljivost
(prenosivost) je bitna karakteristika graansko-pravnog metoda. Zatim, imovinski odnosi
izmeu branih drugova, na primjer, regulisani su posebnim propisima, pri emu je ovo
regulisanje znatno drugaije nego regulisanje imovinskih odnosa izmeu drugih lica. (Na
primjer, ugovori izmeu branih drugova treba da budu javni (notarski obraeni); reim
zastarjelosti u imovinskim porodinim odnosima je specifian ( npr.obaveza izdravanja ne
moe zastarjeti) i dr.
U svakom sluaju moemo konstatovati da u veem broju odnosa postoji podudarnost
izmeu porodinog i graanskog prava (imovinski i lino imovinski odnosi). Porodino
pravni odnosi su u tim sluajevima zapravo graanskopravni odnosi,odnosno porodino
pravo je tada dio graanskog prava u irem smislu.Ali u velikom broju drugih
porodinopravnih odnosa (onih koji su isto line prirode) porodino pravo izlazi izvan
graanskog prava i predstavlja zasebnu granu prava.Preme tome porodino pravo je najblie
povezano sa graanskim pravom (dio graanskog prava u irem smislu),ali je istovremeno i
zasebna grana prava sa svojim specifinim predmetom i metodom.

1.6.4. Graansko pravo i trgovinsko (privredno) pravo

24

Privredno (trgovako) pravo je dio prava koji regulie graanskopravne odnose u trgovini
( trgovina shvaena u irem pojmu kao privreivanje),pravni poloaj trgovaca (privrednika) i
trgovakih drutava,pitanja likvidacije i steaja,te hartije od vrijednosti (mjenica,ek..). Po
nekim shvatanjima, privredno pravo je posebna grana prava. Meutim, preovladava shvatanje
da je privredno pravo dio graanskog prava sa posebnostima u regulisanju pojedinih odnosa.
Privredno pravo u dijelu koji se odnosi na obligacione odnose u osnovi je u naem pravu
regulisano na istovjetan nain kao i za ostale subjekte tih odnosa,to ukazuje na blisku
vezanost privrednog i graanskog prava.Zakon o obligacionim odnosima regulie obligacione
odnose na jedinstven nain i u graanskom i u trgovakom (privrednom) pravu.
Mogue je zakljuiti da je privredno(trgovako) pravo blisko povezano sa graanskim
pravom,te da predstavlja dio graanskog prava u irem smislu,ali da se trgovako pravo s
obzirom na specifinosti svojih subjekata moe definirati i kao posebna grana prava.

2. I Z VO R I G R A A N S K O G P R A V A
2.1. Pojam i vrste izvora graanskog prava 2.2. Ustav kao izvor graanskog
prava 2.3. Zakon kao izvor graanskog prava 2.4. Obiaj i obiajno pravo 2.5.
Sudska praksa 2.6. Pravna nauka kao izvor graanskog prava
25

2.1. Pojam i vrste izvora graanskog prava

Kada se govori o izvorima graanskog prava (pravnim izvorima), onda se pod pojmom
izvora mogue podrazumijevati dva razliite znaenja zavisno od toga da li mislimo na onu
snagu koja zapravo stvara pravo ili mislimo na oblik,formu u kome se izraava volja one
snage koja stvara pravo. U tom smislu mogue je razlikovati upotrebu termina izvor
graanskog prava u dva znaenja : a) materijalne izvore graanskog prava ( izvori prava u
materijalnom smislu ) i b) formalne izvore graanskog prava ( izvori prava u formalnom
smislu ).

2.1.1. Materijalni izvori graanskog prava.

Kada je rije o materijalnim izvorima graanskog prava u pravnoj teoriji mogue je uoiti
dva razliita znaenja ovog pojma. U pravilu se pod izvorima prava u materijalnom smislu
smatraju oni drutveni inioci koji pravo stvaraju, a ponekad se pod materijalnim izvorima
prava podrazumijevaju oni drutveni uzroci koji koji izazivaju stvaranje,odnosno nastanak
prava. Kada je rije o uzrocima koji stvaraju pravo,pa i graansko pravo kao dio sistema
prava, postoje razliita stanovita o uzrocima nastanka i stvaranja prava. Po nekim
shvatanjima taj uzrok koji stvara pravo je - boija volja,po drugima priroda, po treima
ljudski razum, po nekim shvatanjima neke objektivno postojee ideje,po nekima klasna
borba u drutvu ili razvoj proizvodnih snaga i slino. Oko pitanja uzroka stvaranja prava ne
postoji saglasnost,ali je nesporno da je pravo nastalo s nastankom drave i dravne
organizacije i da se prema dravi nalazi u neraskidivom korelativnom odnosu. To bi po nama
znailo da su uzroci nastanka i stvaranja prava istovjetni onim uzrocima koji su doveli ili
dovode do nastanka drave,od njenih najstarijih vremena pa do danas.
Naravno da je pitanje uzroka stvaranja prava i drave je predmet razmatranja drugih pravnih
disciplina,ali smatramo da je potrebno i za potrebe govora o graanskom pravu ukazati na
osnovne postavke i dileme vezane za ovo pitanje. Ukoliko pod izvorima prava u
materijalnom smislu mislimo na one inioce koji stvaraju pravo onda je mogue poi od
stava da i oko ovog pitanja nema jedinstvenog stava u pravnoj teoriji. Iako postoje gledita
da pravo stvara drutvo u cjelini, ili ponekad i pravna nauka smatramo da je najobrazloenije
prihvatiti stanovite kako pravo stvara drava preko svojih organa,jer samo drava u sutini i
obezbjeuje primjenu prava.Nesporno je i da je struktura dravnih organa koji mogu da
stvaraju pravo vrlo razliita u razliitim politiko-pravnim sistemima. U svakom sluaju
organ koji stvara pravo je ili direktno dravni organ (zakonodavni,izvrno-upravni ili sudski)
ili ako ponekad nije direktno dravni (nedravni subjekti) ipak svoje ovlatenje za stvaranja
prava i donoenje pravnih akata temelji na dravnoj vlasti u irem smislu. Npr. ako neko
udruenje graana moe da donosi odreene pravne akte ( statut,pravilnik...) koji obavezuju
njegove lanove onda to udruenje (koje nije dravni organ) stvara pravo. Meutim,i u ovom
sluaju stvaranje prava od nedravnog organa je mogue zbog injenice to je drava ta koja
svim svojim drugim aktima daje ovlatenje za stvaranje prava i to je jo vanije garantuje
njegovu primjenu. To znai da bez drave nema prava,ali i obratno pravo je neophodni
instrument postojanja svake drave i vrenja njene suverenosti.

2.1.2. Formalni izvori graanskog prava

26

Dakle, drava koja jeste izvor prava u materijalnom smislu, putem svojih organa neposredno
ili posredno stvara pravo donosei pravne akte u razliitim oblicima. Oblici u kojima se
pojavljuju pravne norme i pravni akti donijeti od strane drave i drugih organa ovlatenih da
stvaraju pravo nazivaju se izvorima prava u formalnom smislu. U pravilu pravo se pojavljuje
u obliku optih i pojedinanih pravnih akata. Kako se pojedinani pravni akti uvijek
temelje,odnosno proizilaze i svoju pravnu snagu izvode iz optih pravnih akata, onda je
mogue zakljuiti da je organ koji je ovlaten da stvara pravo stvorio pravo u onom
trenutku kada je nastao valjan opti pravni akt. Opti pravni akti sadre opte pravne norme
koje se primjenjuju na neogranien broj sluajeva i situacija,odnosno sve dok opta pravna
norma ne bude ukinuta. Meutim, treba razlikovati opte pravne akte od stvorenih optih
normi u njima. U konkretnom primjenjivanju prava ispravnije bi bilo rei kako je izvor prava
za konkretnu situaciju pravna norme sadran u optem pravnom aktu,a ne sam opti pravni
akt, jer se pojedinani pravni akt u svom obrazloenju obavezno poziva na konkretnu optu
normu,a ne na sam akt u cjelini ( npr. izvod iz obrazloenja jednog akta kako se prema
tome radi o valjano pravnom osnovu za prenos prava vlasnitva predvien odredbom lana
21. a u vezi sa l. 38. stav 1. Zakona o vlasniko pravnim odnosima Slubene novine
FBiH , broj 6/98 tj. pravnom poslu - ugovor o kupoprodaji - to je sud primjenom lana 43.
stav 1.Zakona o zemljinim knjigama Federacije BiH Slubene novine FBiH, broj 19/03 i
54/04 donio rjeenje kojim je zahtjev predlagaa u potpunosti prihvatio. prema odredbi l. 9.
st. 1. Zakona o vlasnikopravnim odnosima).
U graanskom pravu raznih zemalja i u pravnoj nauci uopte, pojavljuju se razliiti opti
pravni akti kao formalni izvori prava. Formalni izvori prava nisu isti u svim pravnim
porecima,niti su uvijek isti ni u istom poretku. Istorijski posmatrano zakon kao najvaniji
formalni izvor prava u dananjim pravnim porecima poinje da preovladava u uporednom
pravu tek od 18.stoljea. U smislu vrste formalnih izvora prava na prostorima koji su se
pravno razvijali pod uticajem pravne tradicije rimskog prava danas je mogue izdvojiti dva
velika pravna sistema : anglosaksonski i kontinentalnoevropski.. U anglosaksonskom
pravnom sistemu ( Engleska i njeni bivi dominioni, SAD) kao osnovni izvori prava
provladavaju obiaji i sudska praksa (precedentno pravo),iako je u poslednje vrijeme bitno
jaa uloga zakona i pisanog prava. S druge strane osnovna karakteristika kontinentalnoevropskih pravnih sistema je da u njima preovlauje pisano pravo,te da je zakon osnovni
formalni izvor prava. Meutim, i u kontinentalnom pravu je mogue zapaziti odreeno
jaanje sudske prakse kao izvora prava, a to u oblasti graanskog prava posebno dolazi do
izraaja kroz odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu,te odluke ustavnih sudova
entiteta i Ustavnog suda BiH.
Poto nae pravo po svom historijskom razvoju i ukupnom odreenju nesporno spada u
evropskokontinentalni pravni krug u naem pozitivnom pravu kao formalni izvori prava
mogli bi doi u obzir slijedei opti pravni akti ili druge vrste izvora : ustav, zakon, dravni
izvori nii od zakona, obiaji, sudska praksa i pravna nauka.

2. 2. Ustav kao izvor graanskog prava

Bosna i Hercegovina je drava koja ima vrlo sloenu ustavno-pravnu strukturu,sa
podijeljenom nadlenosti izmeu drave Bosne i Hercegovine,njenih entiteta,te ostalih
struktura dravne vlasti. Zbog takve ustavne strukture Bosne i Hercegovine o ustavu kao
27

formalnom izvoru graanskog prava u Bosni i Hercegovini mogue je govoriti sa aspekta

Ustava Bosne i Hercegovine,ustava njenih entiteta,statuta Brko Distrikta,te ustava deset
kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kako se ustavna struktura Bosne i Hercegovine
izuava u okviru predmeta ustavno pravo neemo osvrnuemo se samo na one odredbe koje
su neposredno ili posredno relevantne kao izvori graanskog prava. Naravno govorei o
ustavu uvijek treba imati na umu da je ustav hijerarhijski najvii pravni akt,odnosno akt sa
najviom pravnom snagom. U pravilu ustav sadri najbitnije odredbe o drutvenoekonomskom ureenju neke drave, te propisuje organizaciju i nadlenost dravnih organa.
Ustav Bosne i Hercegovine je najvii pravno-politiki dokument same drave Bosne i
Hercegovine. S obzirom na uslove i nain njegovog donoenja Ustav BiH ima niz bitnih
specifinosti. On je sastavni dio Opeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,
poznatijeg pod nazivom Dejtonski (Dayton) mirovni sporazum, koji je parafiran 22.
novembra 1995. godine u amerikom gradu Dejtonu (Dayton), a potpisan 14. decembra 1995.
godine u Parizu.
Tekst Ustava BiH predstavlja Aneks 4 [1] usvojenog mirovnog sporazuma, a njime je Bosna i
Hercegovina definirana kao demokratska drava, koja funkcionira u skladu s zakonom i
temeljem slobodnih i demokratskih izbora. Najvee vrijednosti Ustava BiH sadrane su ve u
njegovoj preambuli gdje se istiu naela ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, mir i
pomirenje, pravda, tolerancija, pluralizam, demokracija, trina privreda, suverenitet,
integritet, politika neovisnost te meunarodno humanitarno pravo. U 12. lanova ustava
definirana su ljudska prava i slobode, nadlenosti i odnosi izmeu institucija Bosne i
Hercegovine i entiteta, parlamentarna skuptina, predsjednitvo, ustavni sud, centralna banka,
financije i druge odredbe.
Sa aspekta znaaja odredbi Ustava BiH na graansko pravo i mogunosti njihove
primjenjivosti kao formalnog izvora prava potrebno je ukazati da Ustav Bi H u l.II sadri niz
odredbi bitnih za graanskopravne odnose kao to su : pravo na imovinu; pravo na ivot;
prava na slobodu i sigurnost linosti; pravo na privatni i porodini ivot, dom i potu; pravo
na zakljuenje braka te osnivanje obitelji. pravo na slobodu kretanja i prebivalita.
Ove ustavne odredbe se razrauju u odgovarajuim zakonima i ine temelj pojedinih
graanskopravnih instituta. Meutim,posebno treba naglasiti da Ustav BiH u l. II sadri i
jednu generalnu odredbu kojom je predvieno prava i slobode odreeni u Evropskoj
konvenciji za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njezinim Protokolima direktno se
primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom. U
smislu uticaja ove Konvencije na graansko pravo neophodno je ukazati na injenicu da
Evropska konvencija o zatiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ima prvenstvo nad svim
drugim zakonima,odnosno moe se direktno primjeniti,pa bi mogli primjetiti da indirektno
ima snagu ustavne odredbe.
Evropska konvencija o zatiti ljudskih prava i osnovnih sloboda je pravni akt koji je Vijee
Evrope usvojilo 04. novembra 1950.godine u Rimu i stupila je snagu 3. septembra 1953.
Godine i predstavlja temeljni akt na kojem bazira zatita osnovnih ljudskih prava i sloboda.U
periodu od 1950 do 2008 godine, Konvenciju je potpisalo 47 zemalja. Naknadnim pravnim
dopunama i donoenjem dodatnih protokola unapreena je prvobitna zatita prava i sloboda
iz osnovnog teksta Konvencije od 1950. godine. Konaan tekst Konvencije ,koji u sebi
ukljuuje i sve dodatne protokole, utvren je Protokolom br. 11. od 01.novembra
1998.godine. Sa aspekta graanskog prava potrebno je ukazati na poseban znaaj odredbe
28

l.1. protokola 1. kojim se garantuje pravo na imovinu i kojim je predvieno da Svako

fiziko ili pravno lice ima pravo na neometano uivanje svoje imovine. Niko ne moe biti
lien svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvienim zakonom i opim
naelima meunarodnog prava.
S obzirom na posebnost ustavnog ureenja BiH treba imati u vidu i injenicu da pored Ustava
BiH,ustavnu nadlenost imaju entiteti i kantoni.To znai da pored Ustava BiH, postoje i :
Ustav Federacije BiH i Ustav Republike Srpske entiteta, Statut Brko Distrikta i deset ustava
kantona u F BiH. S obzirom da odredbe ovih ustava moraju biti usklaene sa odredbama
Ustava BiH, to u dijelu ovih ustava koji neposredno ili posredno mogu biti formalni izvori
graanskog prava nema bitnih razlika u odnosu na osnovne odredbe Ustava BiH u smislu
garancija za zatitu prava iz graanskopravnih odnosa. U pravilu odredbe ovih ustava nemaju
direktnu primjenjivost na graanskopravne odnose,pa ih iz tih razloga neemo ire
elaborirati,ali napominjemo da se prvenstveni znaaj svih ustavnih odredbi nalazi u injenici
obaveznosti svih hijerarhiski niih akata da budu usklaeni sa ustanim odredbama i
temeljnim naelima ustava. U tom smislu ustavne odredbe mogu imati prvorazredan znaaj
izvora prava i za graanskopravne odnose.

2.3. Zakon kao izvor graanskog prava

2.3.1. Pojam zakona
U veini pravnih sistema zakon je pravni akt koji u hijerarhijskoj ljestvici pravnih akata
dolazi odmah poslije ustava. Zakon je pravni akt koji po odreenoj i propisanoj proceduri
donosi organ nadlean za njegovo donoenje ( u pravilu zakonodavni organ je skuptina) i
koji uvijek mora biti usklaen sa ustavom kao najviim pravnim aktom. Zakon je najvaniji
izvor graanskog prava i najee upotrebljavani termin u svakodnevnom ivotu. S obzirom
na izuzetno veliku brojnost graanskopravnih odnosa i njihovu sadrinsku razliitost
materija graanskog prava regulisana je velikim brojem razliitih zakona. Meutim,u praksi
velikog broja zemalja materija graanskog prava ureuje se posebnim obimnim zakonima.
Takvi zakoni koji obuhvataju i reguliu cijelovito jednu pravnu granu ili pravnu oblast i
ureuju je na potpun,sistematian i pregledan nain nazivaju se zakonicima ili kodeksima.
Meu najpoznatijim zakonicima u graanskom pravu su : Corpus iuris civilis (Justinijanova
kodifikacija), Francuski graanski zakonik (Cod Civil); Austrijski graanski Zakonik
(ABGB; OGZ); i Njemaki graanski zakonik (BGB). Ovi zakonici su po svom znaaju i
uticaju na donoenje zakona na drugim prostorima daleko prevazili vrijeme i prostor u kome
su donijeti,te emo u narednim poglavljima ovim zakonicima posvetiti posebnu panju.
U savremenim dravama drutveni odnosi su veoma razvijeni i sloeni,te se u relativno
kratkim periodima vrlo esto javlja potreba da se pravni izvori mijenjaju i dopunjuju, ili je
ponekad potrebno detaljnije razraditi neke zakonske norme. U takvim situacijama iz razloga
neophodnosti provoenja zakona i regulisanja svih drutvenih odnosa,te uzimajui u obzir i
injenicu da je zakonodavni postupak u pravilu spor, pojavljuje se potreba za donoenjem
pravnih akata u jednostavnijoj i broj proceduri. Takvi pravni akti ija je pravna snaga manja
od zakona nazivaju se podzakonski pravni akti ili pravni akti nii od zakona Podzakonske
akte donose izvrni organi vlasti ( predsjednitvo,vlada,ministarstva,drugi organi izvrne
vlasti,ponekad i sudovi ) na osnovu posebnih ustavom ili zakonom utvrenih ovlatenja za
29

donoenje takvih akata. Podzakonski akti su kao i zakon takoe opti pravni akti,ali u
sadrinskom smislu podzakonski akti ne smiju biti protivrijeni ili suprotni ustavu ili zakonu.
U sluaju spora da li je podzakonski akt suprotan ustavu ili zakonu odluku o tome donosi
nadleni ustavni sud.
Podzakonski akti se pojavljuju u razliitim oblicima i sa razliitim nazivima meu kojima su
najkarakteristiniji : uredbe, naredbe i pravilnici. Ovi akt se mogu donositi radi primjene
zakona, ili na osnovu zakonskog ovlaenja, ili po nudi, ili na osnovu specijalnog ustavnog
ovlaenja. Pravna snaga podzakonskih pravnih akata je razliita zavisno od nadlenosti i
hijerarhijskog poloaja u sistemu vlasti organa koji je donio podzakonski pravni akt,a to se
regulie drugim normama pozitivnog prava. Napominjemo da je broj podzakonskih akata u
pravilu vei od broja zakona,tako da u praktinoj primjeni prava u svakoj konkretnoj situaciji
treba utvrditi da li je i kako je odreeni drutveni odnos ureen bili zakonom ili dodatno i
podzakonskim pravnim aktom

2.3.2. Imperativnost i dispozitivnost zakonskih normi

U cilju razumijevanja sadraja zakonskih,podzakonskih i ostalih optih pravnih akata vrlo je
vano shvatiti prirodu i sutinu normi koje se nalaze u zakonima ili zakonicima graanskog
prava. U tom smislu pravne norme nekog zakona, odnosno zakonika, mogu da budu :
imperativne odnosno prinudne (ius cogens,kategorine,obavezujue); te dispozitivne (prave
dispozitivne i dopunsko dispozitivne).
Imperativne norme su takve norme koje subjekt na koga se odnose mora bezuslovno
potovati,bez ovlatenja da u njima bilo ta mijenja svojom voljom. U pravilu se
imperativnom normom zabranjuje strankama odreeno ponaanje ili se namee jedno
odreeno ponaanja. Ponekad je zabrana izriita kao npr. u l.364 (1) Zakona o obligacionim
odnosima gdje je regulisano da se pravnim poslom ne moe odrediti due ili krae vrijeme
zastarjelosti od onog vremena koje je zakonom odreeno. Ova odredba je imperativna i
jasno ukazuje na zabranu strankama da svojom voljom urede pitanje rokova zastarjelosti,te bi
svaki sporazum stranaka o rokovima zastarjelosti bio nitav,odnosno ne bi proizvodio pravna
dejstva. Mogue je da se ponekad imperativnost odredbi izraava nekim drugim terminima
kao to su zabranjeno je, ne moe , nitavo je, mora ,zahtijeva. Npr.l.73.Zakona
o notarima F BiH predvia da pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju
notarsku obradu isprava odnose se na:
1. pravne poslove o reguliranju imovinskih odnosa izmeu branih drugova, kao i izmeu
osoba koje ive u vanbranoj ivotnoj zajednici,
2. raspolaganja imovinom malodobnih i poslovno nesposobnih osoba,
3. pravne poslove kojima se obeava neka inidba kao poklon s tim to se nedostatak
notarske forme, u ovom sluaju, nadomjeta izvrenjem obeane inidbe,
4. pravne poslove, iji je predmet prijenos ili stjecanje vlasnitva ili drugih stvarnih prava na
nekretninama,
5. osnivaka akta gospodarskih drutava i utvrivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena
statuta.
Pravni poslovi, za koje, protivno stavu 1. ovog lana, nisu sainjene notarski obraene
isprave, nitavi su.
U konkretnom sluaju to znai da nije mogue da stranke svojom voljom odrede drugi oblik
pravnog posla za sva navedena raspolaganja,odnosno svako od pobrojanih raspolaganja
30

mogue je valjano provesti jedino uz primjenu imperativne norme o obaveznoj notarskoj

obradi navedenih pravnih poslova.
Imperativne norme nisu karakteristine za graansko pravo,jer u graanskopravnim
odnosima preovladava autonomija volja stranaka i dispozitivne norme. U pravilu
imperativnim normama se obezbjeuje zatita javnog poretka i javnih interesa, odnosno onih
odnosa koji predstavljaju posebnu drutvenu vrijednost. Iz tih razloga u graanskom pravu
imperativne norme se neto vie pojavljju u oblasti stvarnih prava ( posebna zatita vlasnitva
i drugih stvarnih prava),dok su u obligaconopravnim odnosima relativno rjee. Ali u sutini u
svim graanskopravnim odnosima apsolutno preovladavaju dispozitivne norme.
Dispozitivne norme se razlikuju od imperativnih normi po tome to strankama u
graanskopravnom odnosu daju ovlaenja da umjesto dispozicije sadrane u dispozitivnoj
normi same stranke donesu drugu normu i da se po njoj ponaaju. To znai da primjena neke
dispozitivne norme nije obavezujua ve zavisi od volje stranaka na taj nain dispozitivnim
normama se strankama daje velika sloboda da same stranke reguliu odnose u koje ulaze na
nain kako to stranke ele. Tek u sluaju ako stranke ne ele drugaije rjeenje nekog odnosa
bie primjenjena dispozitivna norma.
O dispozitivnim normama i njihovom znaaju u graanskopravnim odnosima bilo je rijei i u
dijelu koji se odnosi na osnovna naela graanskog prava,odnosno prilikom obrade naele
autonomije volje. Autonomija volje nije mogua bez dispozitivne norme,odnosno ovlatenja
stranka da same normiraju svoje odnose (ali kada ih normiraju one postaju obavezne za same
stranke). Tako Zakon o obligacionim odnosima u l. 10. jasno izraava ovaj princip
odreujui da su strane u obligacionim odnosima slobodne,u granicama prinudnih
propisa,javnog poretka i dobrih obiaja, da svoje odnose urede po svojoj volji . Na slian
nain i odredba lana 6.(1). Zakona o nasljeivanju predvia da zavjetalac (testator) moe
testamentom raspolagati svojom imovinom na nain i u granicama koji su odreeni u
zakonu (u ovom sluaju rije je o ovlaujuoj normi koja zavjetaocu daje mogunost da
po svojoj volji raspolae svojom imovinom za sluaj smrti).
Kao to smo ve istakli u graanskom pravu dispozitivne norme su pravilo. Ovo posebno
vrijedii za norme obligacionog i donekle nasljednog prava. Kada je rije o normama
statusnog i stvarnog prava imperativnost normi je znatnije izraena,odnosno mogunosti
stranaka da u ovim graanskopravnim odnosima same ureuju svoje odnose znatno je
ogranienija. Ali uz izuzetno veliku slobodu stranaka da same primjenom dispozitivnih normi
ureuju svoje odnose dispozitivne norme su obavezne za stranke nakon to stranke svojom
voljom dogovore njihovu primjenu. Stranke imaju mogunost da dispozitivnu normu
mijenjaju ili dopunjuju,ali stranke nemaju ovlatenja da izbjegnu primjenu onoga to su same
dogovorila. Provoenje dispozitivne norme obezbjeuje se imperativnim propisima. Norm
koju stranke stvore postaje za njih isto toliko pravno obavezna kao i svaka druga imperativna
norma. (npr. poznat je princip da je ugovor zakon za ugovorne strane).

2.3.3. Zakoni kao izvor graanskog prava u Bosni i Hercegovini

S obzirom na sloenu ustavno strukturu politiko-pravnog sistema u Bosni i Hercegovini i
kako zakonodavna situacija u Bosni i Hercegovini nuno predstavlja predstavlja odraz takve
strukture,a zakonodavno stanje u Bosni i Hercegovimi je vrlo komplikovano.
31

Prije svega zakonodavno stanje u Bosni i Hercegovini u oblasti graanskog prava u irem
smislu se karakterie postojanjem odreenih nadlenosti i zakona koji su donijeti od strane
drave BiH,te daleko veeg broja zakona donijetih od strane dva entiteta i distrikta Brko,te
odreenog broja zakona koji su donijeti od strane kantona. To znai da je u Bosni i
Hercegovini praktino nemogue promiljati o kodifikaciji graanskog prava u jednom
graanskom zakoniku,te da je pravni partikularizam izuzetno izraen,a to vrlo esto moe
dovesti do oteanog snalaenja u primjeni prava i znaajnog stepena pravne nesigurnosti.Na
nivou BiH donijet je veoma mali broj zakona koji direktno ili indirektno reguliraju
graanskopravne odnose,od koji navodimo neke :
-

Zakon o zatiti potroaa u Bosni i Hercegovini18

Zakon o koncesijama Bosne i Hercegovine,19
Zakon o elektronskom potpisu u Bosni i Hercegovini20
Zakon o zatiti oznaka geografskog porijekla,21
Zakon o zatiti topografije integriranog kola, 22
Zakon o industrijskom dizajnu,23
Zakon o igu 24
Zakon o patentu,25
Zakon o autorskom i srodnim pravima i kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih
prava.26

Na nivou entiteta donijet je veliki broj posebnih zakona i drugih propisa iz oblasti graanskog
prava,a preuzet je i veliki broj propisa iz ranijeg perioda. Naveemo samo neke od najvaniji
zakona iz oblasti graanskog prava koji se primjenjuju u Federaciji BiH :
-

Zakon o obligacionim odnosima27

Zakon o stvarnim pravima28
Zakonu o nasljeivanju29
Zakon o eksproprijaciji30
Zakon o graevinskom zemljitu FBiH31

18

Slubeni glasnik BiH, br. 25/06

Slubeni glasnik BiH, br. 32/02
20
Slubeni glasnik BiH, br. 91/06
21
Slubeni glasnik BiH broj 63/10.
22
Slubeni glasnik BiH broj 63/10.
23
Slubeni glasnik BiH broj 63/10.
24
Slubeni glasnik BiH broj 63/10.
25
Slubeni glasnik BiH broj 63/10.
26
Slubeni glasnik broj 63/10.
27
Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89,. Ovaj zakon je preuzet Uredbom sa zakonskom snagom
( Sl.list BiH br. 2/92 , a pravnu snagu zakona je stekao na osnovu potvrivanja Uredbi sa zakonskom snagom
( Sl.list BiH br. 13/94 ) , Sl. novine F BiH,broj . 29/03
28
Sl. novine F BiH, broj 66/2013 od 28.08.2013.
29
Sl. list SRBiH, broj : 7/80,15/80 preieni tekst, Sl. novine F BiH,broj . 29/03
Napomena : nedavno je usvojen novi Zakon o nasljeivanju u F BiH ( Sl. novine F BiH,broj . 81/14 ) i ovaj
Zakon e se primjenjivati od 01.01.2015.
19

30
31

Sl.novine F BiH, broj : 70/07

Sl.novine F BiH, broj : 25/03

32

Zakon o zemljinim knjigama32

Zakon o notarima33
Porodini zakon Federacije BiH34

U Republici Srpskoj od vanijih zakona iz obasti graanskog prava u primjeni su :

-

Zakon o obligacionim odnosima35

Zakon o stvarnim pravima36
Zakonu o nasljeivanju37
Zakon o eksproprijaciji38
Zakon o graevinskom zemljitu RS39
Zakon o zemljinim knjigama40
Zakon o notarima41
Zakon o lizingu42

U Brko distriktu BiH najvaniji zakoni,koji se odnose na regulisanje graanskopravnih

odnosa su :
-

Zakon o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima43

Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brko distriktu44
Porodini zakon Brko Distrikta BiH45
Zakon o registru zemljita i prava na zemljitu46
Zakon o notarima Brko Distrikta47

2.3.4. Primjena pravnih pravila

U nekim sluajevima, ukoliko odreeni graanskopravni odnos nije regulisan pozitivnim
propisom, temeljem davno donijetog i u pravni sistem Bosne i Hercegovine preuzetog Zakon
o nevanosti pravnih propisa donetih pre 6. IV 1941. godine i za vreme neprijateljske
okupacije (Slubeni list FNRJ 86/1946) mogu se primjenjivati tkz. pravna pravila. Pravna
pravila su propisi ranijih zakona i drugi pravni propisi,koji iako su prestali da vae mogu biti
primjenjeni pod uslovom da : a) ne postoji drugi pravni propis sadraan u vaeem zakonu;
b) da raniji propisi (koji se izuzetno primjenjuju) nisu u suprotnosti sa ustavom,ustavnim
naelima,imperativnim propisima ili moralom drutva. Mogue je i da primjena pravnih
pravila bude predviena nekim posebnim zakonom. Tako npr. Zakon o vlasniko-pravnim
32

Sl.novine F BiH, broj : 19/03

Sl.novine F BiH, broj : 45/02
34
"Sl. novine Federacije BiH", broj; 35/05 i 41/05
35
Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89 ; i ''Sl. glasnik Republike Srpske'', broj 17/93; 74/04.
36
Sl. glasnik RS, broj : 124/08
37
Sl. glasnik RS, broj : 01/09
38
Sl. glasnik RS, broj : 112/06
39
Sl. glasnik RS, broj : 112/06
40
Sl. glasnik RS, broj : 67/03; 46/04; 109/05
41
Sl. glasnik RS, broj : 86/04; 91/06
42
Sl. glasnik RS, broj : 70/07
43
Sl. glasnikBrko distrikta BiH, broj : 11/01; 8/03;40/04;18/07.
44
Sl. glasnikBrko distrikta BiH, broj : 26/04; 19/07;02/08;19/01;15/11
45
Sl. glasnikBrko distrikta BiH, broj : 03/07
46
Sl. glasnikBrko distrikta BiH, broj :01/03;14/03;19/07;02/08;11/01.
47
Sl. glasnikBrko distrikta BiH, broj :09/03;17/06.
33

33

odnosima F BiH (sl.novine F BiH 86/98) u l.94 predvia da do donosenja odgovarajuceg

zakona, u pogledu susjedovnih odnosa, prava plodouzivanja, prava upotrebe, prava
stanovanja i prava stvarnog tereta primjenjivat ce se, odredbe Opceg gradjanskog zakonika,
kao pravila imovinskog prava, ukoliko nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonima Federacije.
Oekivati je da e se nakon donoenja novih sistemskih zakona i kroz regulisanje veine
graanskopravnih odnosa u buduem vremenu prestati potreba za primjenom pravnih pravila.

2.4. Najvaniji graanski zakonici u uporednom zakonodavstvu

Kodifikacija predstavlja postupak donoenja velikih zakona ( zakonika,kodeksa ),kojima se
na sistematian i pregledan nain reguliu cjeline ili velike grane i oblasti prava u nekoj
zemlji. Mnoge zemlje danas imaju cjelovite graanske kodekse (zakonike), koji obuhvataju
graansko-pravnu oblast u cjelini. Meu najvanije graanske kodekse u uprednom pravu,a
koji su istovremeno na odreen direktan ili indirektan nain bili i od uticaja na razvoj naeg
pravnog sistema, spadaju : Francuski graanski zakonik - Code civil; Austrijski graanski
zakonik (AGZ) , kod nas primjenjivan kao Opti graanski zakonik; Nemaki graanski
zakonlik (BGB); i vajcarski graanski zakonik; O svakom od ovih zakonika pokuaemo da
damo najvanije napomene cijenei njihov ukupni uticaj i doprinos na razvoj graanskog
prava,te uticaj na na pravni sistem.

2.4.1 F r a n c u s k i g r a a n s k i z a k o n i k - Code civil

Francuski graanski zakonik (Code civil des Franais ;. Code Napolon) predstavlja prvu
veliku kodifikaciju modernog doba. Ovaj zakonik je nastao iz potrebe da se najvanije
tekovine francuske revolucije uoblie u pravni okvir,te da na se taj nain stvori pravna
osnova za dalji razvoj robne privrede. Iako Code civil sadri i odreene ustupke feudalnim
odnosima koji su postojali prije francuske revolucije ipak, Code civil u svojoj osnovi
odraava i izraava osnovne tekovine francuske revolucije : slobodu privatnog vlasnitva u
smislu da je vlasnitvo sveto i nepovredivo pravo svakog pojedinca; slobodu ugovaranja;
formalnu ravnopravnost stranaka,apsolutni individualizam linosti. Mogue je izvesti
zakljuak kako Code civil predstavlja pravni izraz drutveno-ekonomske odnose klasinog
kapitalizma i njegove klasine prvobitne ideologije - liberazma. Code civil je sa svog
istorijskog aspekta nesporno jedan od najvanijih pravnih dokumenata,odnosno Code civil
oznaio vrijemme neposredne i definitivne pobjede nad feuda1izmom proklamujui neka
naela koja e u kasnijem periodu dominirati pravnim i drutveno-ekonomskim odnosima
kao to su naela : jednakost svih graana, neogranienosti privatnog vlasnitva, osloboenje
od feudalnih stalekih veza, sloboda graana, ekonomska sloboda - laisser faire, laisser passer
i dr.
Ideja o izradi zakonika je bila inicirana jos od voa francuske revolucije,a prvi republikanski
Ustav iz 1791. godine je proklamovao idejeu izrade jedinstvenog graanskog zakonika za
prostor cijele Francuske . U nekoliko nauka pojedine komisije su bezuspjeno podnosile
skuptini nacrte zakonika ( 1793.god.;drugi 1794., treci 1796, a etvrti 1799. god ). Nakon
niza bezuspjenih pokuaja donoenja zakonika sam Napoleon je 1800.godine obrazovao
komisiju od etiri poznata pravnika tog doba (Tronshet, Portalis, Maleville i Bigot de
Preamenue ). Tokom etiri godine u etapama,odnosno u martu 1804.godine donijet je i stupio
34

na snagu Francuski graanski zakonik - Code civil, koji se od 1807. do 1810.godine zvao
Cod Napoleon (Napoleonov kodeks).
U postupku donoenja Code civil-a sam Napoleon je imao vrlo aktivnu ulogu. Bez obzira to
Napoleon nije imao pravniko obrazovanje smatro se vrlo kompetentnim i za pravo,te je vrlo
konstruktivno uestvovao u radu komisija pri izradi konanog teksta zakonika. Prema
zabiljeenim istorijskim podacima na prijedlog Napoleona u Code Civil : a) unijete su
odredbe o graanslkom statusu vojnika (l. 93-98 Code civil-a). Iako se radi o propisima koji
spadaju u javno pravo one su na Napoleonovo insistiranja unijete u Code Civil. b) kako je
Napoleon imao negativan odnos prema strancima na njegovo insistiranje je predvieno da
stranci u Francuskoj imaju graanska prava samo uslovno (l. 11, l. 726. i 912 Code civila) c) iz linih razloga Napoleon je insistirao na dvjema pravnim ustanovama : usvojenju i
razvodu braka po obostranoj saglasnosti supruga. Naime kako je smatrao da nema previe
izgleda da e sa svojom prvom enom Jozefinom imati djece, on je predloio odredbe u
Code civilu koje su mu na dva naina omoguavale da dobije naslednika: bilo usvojenjem,
bilo drugim brakom. Objavljivanje diskusija o ustanovama usvojenja i razvoda braka sa
sjednica komisija napolon je strogo zabranio. Istorija je zabiljeila kako je sam Napoleon
imao koristi od instituta razvoda braka,jer se razveo od prve supruge Jozefine(sa kojom nije
imao djece) i oenio sa Marijom Lujzom i s njom dobio sina.Napoleonova zasluga za
donoenje Cod civil-a bila je nesporno izuzetno velika, jer je donoenje Cod civil-a sasvim
sigurno rezultat i njegovog velikog angaovanja i upornosti. Nakon izgnanstva na ostrvo
Svetu Jelenu i nakon njegovih konanih vojnih poraza , Napoleon je napisao : "Moja prava
slava nije u tome to sam dobio etrdeset bitaka, jer e Vaterlo sve njih izbrisati; ono to niko
nee izbrisati i to e ivjeti vjeno, to je moj Code civil".
U pravno-tehnikom smislu Code civil je obiman zakonik koji je imao ukupno 2.281 lan
(danas ima dva manje) i sastoji se iz uvoda i tri knjiga. U uvodnom dijelu govori se o samoj
publikaciji,njenom pravnom dejstvu i primjeni zakona. Zatim dolazi knjiga I koja regulie
materiju o licima (personae) i podjeljena je u 11 naslova (l.. 7 - 515-8 Code civil), koji
govore o graanskim pravima, graanskom statusu i porodici. U knjizi II obraena je
materija o stvarima (res). Knjiga II (l. 516 -710 Code civil) je podijeljena u 4 naslova i
regulie materiju o vlasnitvu i razliitim modifikacijama vlasnitva. U knjizi III (l.. 711 2283 Code civil),a koja je podijeljena u 19 naslova, reguliu se razliiti naini sticanja prava
vlasnitva i drugih stvarnih prava.
Code civil u svojim odredbama ima dosta elemenata francuskog obiajnog prava, zajedno sa
elementima rimskog prava, ali zakonik odraava i osnovne ideje vremena u kojem je
nastao,odnosno ideje francuske buroaske revolucije. Te ideje su prvenstveno ideje
sekularizma (potpuno odvajanje civilnog i kanonskog prava, ideje prava pojedinca (izraene
u Deklaraciji o pravima ovjeka i graanina iz 1789, ideje sloboda (opte slobode pojedinca i
ekonomskih sloboda sloboda ugovaranja), ideje jednakosti ( ukidanje stalekih podjela) i
ideje potovanja autoriteta (npr. u odnosima mua i ene, oca i djece, poslodavca i
uposlenika).
Code civil je u sebi sublimirao rezultate dotadanje pravne tradicije i ideja nastalih kao
rezultat velikih filozofskih i pravnih uenja nekoliko prethodnih stoljea. Iako je nakon velike
Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis),a u vremenu prije donoenja Code civila bilo
vie donijetih kodifikacija graanskog prava,tek je Cod civil izrazio rezultate nekoliko
stoljea teorijskog prouavanja graanskog prava i predstavljao svojevrsnu revoluciju u
oblasti prava. Nesporno je da je Code civil proizveo veliki uticaj kako na pravnu teoriju, tako
i na pozitivna zakonodavstva graanskog prava u mnogim zem1jama. Po ugledu na Code
35

civil izraeni su Holandski graanski zakonik (od 1938), Italijanski (od 1865). Rumunski
(1864), Portugalski (1867), panski (1888), isto tako i Egipatski (od 1948) odnosno Sirijski
(1949) - Sirija je prihvatila Egipatski graanski zakonik od 1949: godine. U Kanadi, u
Kvebeku, vai Code civil. Mnoge srednjo-amerike i juno-amerike drave su pod uticajem
Code civil-a donijele svoje graanske zakonike.

2.4.2. A u s t r i j s k i g r a a n s k i z a k o n i k ( ABGB; O G Z )
Austrijski graanski zakonik (Das Allgemeine brgerliche Gesetzbuch - ABGB), poslije
niza prethodnih projekata i izmjena, objavljen je 01.juna 1811. godine, za vrijeme vladavine
cara Franza (Franje) II., a poeo se primjenjivati od 01.januara 1812.godine. Projekt izrade
graanskog zakonika zapoet je jo polovinom 18 stoljea za vrijeme carice Marije Terezije i
donoenju Austrijskog graanskog zakonika prethodile su dva zakonika pod nazivom Codex
Theresianus ( 1766.godine ) i Josephinischen Gesetzbuch ( ovaj zakonik donijet je
1787.godine i bio je na snazi do 1812.godine) . Krajem 18. stoljea poznati austrijski pravnik
tog doba Karl Anton von Martini je bio autor jednog zakonika koji se primjenjivao u
zapadnoj Galiciji, kao dijelu austrijskog carstva (Westgalizische Gesetzbuch iz 1797.godine).
Upravo je uenik Karla Antona von Martinsa,a takoe poznati austrijski pravnik Franc fon
Cajler (Franz von Zeiller), sudija i profesor prirodnog prava na Univerzitetu u Beu dobio
zadatak da bude na elu komisije za izradu teksta zakonika.
U izradi teksta zakona uz uvaavanje drutveno-ekonomskih uslova tog perioda, ipak je
osnovno polazite bilo zasnovani na austrijskoj feudalnoj tradiciji i rimskim pravnim
shvatanjima,uz odreeno prihvatanje ideja prirodnog prava i filozofije prosvetiteljstva.
Zakonik je carskiom patentom proglaen 1. juna 1811 u Beu pod naslovom Allgemeines
Burgerliches Gesetzbuch fr die deutschen Erblnder (Opi graanski zakonik za njemake
nasljednje teritorije), poznat po skraenici ABGB, te je stupio na snagu 01,januara
1812.godine. Primjenjivao se na prostorima veeg dijela Austro-ugarske monarhije ( osim u
Ugarskoj i dijelu monarhije koji je pravno bio vezan uz Ugarsku npr.
Vojvodina,Slovaka),pa je tako bio primjenjivan i na prostorima Bosne i Hercegovine nakon
1878.godine pod nazivom Opi graanski zakonik (OGB). U izuzetnim sluajevima
temeljem primjene pravnih pravila ak i danas je mogua primjena ovog zakonika na
prostorima Bosne i Hercegovine.
Austrijski graanski zakonik sadri ukupno 1502 paragrafa, koji su kao i kod Cod Civil-a
rasporeeni prema institucionoj sistematici. U tom smislu ABGB ima tri dijela i to : prvi dio.
- lina prava; drugi dio - prava na stvari; trei dio. - zajednike odredbe koje se odnose na
1ina i stvarna prava. Tokom XIX stoljea ABGB nije mijenjan ,te su tek 1914,1915. i
1916.godine pod uticajem kasnijeg Njemakog graanskog zakonika, dodate su Austrijskam
graanskam zakaniku tri novele. Dalje reforme ovog zakonika izvrene su tek u
sedamdesetim godinama XX stoljea,posebno u oblasti porodinog prava,te kasnije u oblasti
naknade tete. Meutim,treba napomenuti da iako je ABGB jo uvijek u primjeni u Republici
Austriji da su odreeni dijelovi graanskopravnih odnosa u meuvremenu ureeni posebnim
zakonima ( npr. brano pravo,pravo stanovanja,pravo potroaa). Ali isto tako treba ukazati
da je ABGB, uz francuski Code Civil, najstariji vaei opti pravni akt iz oblasti graanskog
prava,te da su njegova rjeenja imala znaajan uticaj na razvoj graanskog prava u znatnom
dijelu Evrope.

36

Iako je Austrijski graanski zakonik je na optem planu imao znatno manji uticaj od Cod
civil-a,ipak je za nas znaajniji vie nego Code civil-a, jer je ABGB izvrio veliki uticaj na
graansko pravo na naim prostorima. Prije svega pod snanim uticajem nae pravne tradicije
zasnovane na praksi primjene OGZ u ranijem periodu,te pod direktnim uticajem
koncepcijskih rjeenja iz OGZ-a ve je donijet Zakon o stvarnim pravima u RS( Sl.glasnik
RS, broj 124/08 ),kao i Zakona o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima Brko Distrikta
(Slubeni glasnik Brko Distrikta BiH 11/01, 8/03). Takoe i u Federaciji BiH je u toku
postupak donoenja cjelovitog Zakona o stvarnim pravima,koji je takoe zasnovan na
osnovnim rjeenjima iz OGZ-a. Kao to smo to napominjali jo uvijek postoje mogunosti za
indirektnu primjenu odredbi OGZ-a,u obliku pravnih pravila kao to to izmeu ostalog i
predvia Zakon o vlasniko-pravnim odnosima F BiH (Sl.novine F BiH, broj 86/98) u
pogledu susjedovnih odnosa, prava plodouzivanja, prava upotrebe, prava stanovanja i prava
stvarnog tereta utvrujui da e se odredbe Opeg graanskog zakonika primjenjivati na ove
odnose ukoliko nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonima Federacije.
Osim na nae pravo, ABGB je snano uticao i na razvoj graanskog prava u svim zemljama
koje su nekada ulazile u sastav Austro-ugarske monarhije. Ovaj zakonik je bio primjenjivan u
najveem dijelu bive Austro-Ugarske monarhije; odnosno u : BiH, Hrvatskoj, Slavoniji,
Vojvodini, Banatu, Lihtentajnu, ekoj, Slovakoj Poljskoj, te u dananjim dijelovima
Rumunije i Maarske.

2.4.3. Nj e m a k i g r a a n s k i z a k o n i k
(Brgerliche Gesetzbuch B G B )
Nakon ujedinjenja njemakih drava u Njemako carstvo, (tkz. Drugi Rajh) 1871.godine
prostor Njemake je bio pravno vrlo rascjepkan na vei broj posebnih pravnih podruja. Tako
su npr. graanskopravni odnosi u Pruskoj bili ureeni Optim zemaljskim zakonikom iz
1794.godine (das Preuische Allgemeine Landrecht - ALR),u Bavarskoj je bio na snazi
Maximilijanov kodeks iz 1756 (der Codex Maximilianeus Bavaricus Civilis),u Saksoniji je
na snazi bio kodeks pod nazivo Saksonsko ogledalo (der Sachsenspiegel),iji je jedan dio bio
Saksonski graanski zakonik iz 1865.godine (das Schsische BGB), a na dijelovima uz
francusku granicu primjenjivao se Cod civil. U takvom pravnom partikularizmu i u uslovima
intenziviranog kapitalistikog razvoja pristupilo se izradi jedinstvenog graanskog zakonika
za podruje cijele Njemake. Radovi na donoenju ovog zakonika trajali su neprekidno 22
godine. Njemaki graanski zakonik je raen pod preovlaujuim uticajem tradicionalnog
njemakog prava (posebno u oblasti stvarnih prava na nekretninama i porodinog prava) i
rimskog prava (nasljedno pravo,stvarno pravo na pokretnostima i obligaciono pravo). Njemaki graanski zakonik - Brgerliche Gesetzbuch (BGB) kodifikacija kojoj osnovnu
karakteristiku daje imperijalistiki period kapitalistikog razvoja. Ovaj zakonik dijelom
odstupa od ideja i rjeenja iz rane faze kapitalistikog razvoja,a koje su bile ugraene u
Code civil i Austrijski graanski zakonik i u svojoj osnovi predstavlja pravnu nadgradnju
drutveno-ekonomskih odnosa razvijene i liberalne faze kapitalistikog razvoja. Zanimljivo
je kako je Njemaki graanski zakonik donijet 1896.godine, a primjena ovog zakonika je
poela tek 01.01.1900.godine. Na ovaj nain se simboliki eljelo pokazati kako je ovaj
zakonik simbol nastupajueg XX stoljea i oekivanog novog razvoja i napretka u tom
stoljeu.
U periodu od 22 godine koliko je trajao rad na izradi novog zakonika razne komisije u kojima
je bitnu ulogu imao poznati njemaki pravnik Bernhard Vindajd (Bernhard Windscheid).
37

Komisije su radile na iznalaenju rjeenja koja bi predstavljala najbolje prilagoavanje

instituta i ustanova graanskog prava novim drutveno-ekonomskim uslovima i naroito
novim pojavama nastalim u tim novim uslovima, a koji nisu vie bili klasini kapitalistiki
odnosi, nego odnosi monopolistikog, finansijskog,imperijalistikog kapitalizma. Zbog toga
su u Njemakom graanskom zakoniku po prvi put regulisane ustanove koje nisu bile
poznate u klasinim kodifikacijama graanskog prava (Code civil,Austrijski graanski
zakonik,), jer u vrijeme donoenja ovih kodifikacija nisu ni postojali drutveno-ekonomski
odnosi niti uslovi koji bi zahtijevali takvo regulisanje. Njemaki graanski zakonik odraava
vladajua shvatanja pravne nauke sa kraja XIX stoljea, kao to su ideje liberalizma,
individualizma i privatne autonomije. Na tim idejama nastale su u ovom zakoniku i neke
potpuno nove ustanove kao to su : objektivna odgovornost za tetu; ustanova osiguranja,
pravna lica, objektivna koncepcija posjeda,potovanje dobrih obiaja; naelo savjesnosti i
potenja; zabrana zelenatva,ikane i zloupotrebe povjerenja itd. Njemaki graanski zakonik
je unijeo i niz novina u oblasti nasljednog prava kao to su : neograniena sloboda
testamentalnog raspolaganja; parantelarni sistem bez ogranienja; nuni nasljedni dio u korist
potomaka,branog druga i roditelja itd. U oblasti porodinopravnih odnosa uveden je
graanski brak kao obavezan,a doputen je i razvod braka meutim,vanbrana djeca nisu
izjednaena sa branom djecom.
Njemaki graanski zakonik imao je ukupno 2385 paragrafa i 218 lanova uvodnog zakona i
prvi je graanski zakonik koji je prihvatio tkz. Pandektnu sistematizaciju. To znai da je
Njemaki graanski zakonik podeljen u pet dijelova (knjiga). Prva kniga sadri ope
odredbe o subjektima prava,stvarima,izjavama volje,zakljuenju ugovora,ostvarenju prava
itd. Druga knjiga regulie opa pravila o obligacijama,o izvorima obligacija i o najvanijim
vrstama ugovora. Trea knjiga odnosi se na pravo vlasnitva i druga stvarna prava. U etvrtoj
knjizi regulisana je materija porodino-pravnih odnosa,a u petoj knjizi nasljedno pravo.
Uoljivo je da Njemaki graanski zakonik sadri znatno vei broj paragrafa u odnosu na
Cod Civil i OGZ,a ovi paragrafi su pisani konciznim i suhoparnim pravnikim jezikom uz
apstraktni nain izraavanja. ak i u vrijeme donoenja ovog zakonika,a esto i u dananje
vrijeme jezik Njemakog graanskog zakonika je bio predmet kritika zbog apstaktnosti i
neshvatljivosti za obine graane.
Uticaj Njemakog graanskog zakonika je relativno velik, daleko vei nego Austrijskog
graanskog zakonika, ali i daleko manji nego to je uticaj Code civil-a. Njemaki graanski
zakonik izvrio je neposredan uticaj na Japanski graanski zakonik (1898), Tajlandski (1925),
Kineski (1930), vajcarski (1907),te nekim zemljama Latinske Amerike i Dalekog istoka.
Znaajno je napomenuti i ukazati na slinost drutveno-ekonomskih uslova u Japanu i
Njemakoj. Ta slinost je uslovila da je Japan skoro u potpunosti preuzeo pravna reenja
Njemakog graanskog zakonika.

2.4. 4. v a j c a r s k i g r a a n s k i z a k o n i k
(Zivilgesetzbuch - ZGB)
vajcarki graanski zakonik (Schweizerische Zivilgesetzbuch - ZGB) je donijet 1907.godine
pod znaajnim uticajem Njemakog graanskog zakonika i prihvatio je takoe pandektnu
sistematizaciju.Glavni redaktor pri izradi ovog zakonika bio je poznati vajcarski pravnik
Eugen Huber. Za razliku od Njemakog graanskog zakonika, vajcarski graanski zakonik
je pisan vrlo jednostavnim i razumljivim jezikom tako da je lako shvatljiv ak i potpunim
pravnim laicima. vajcarski graanski zakonik iz 1907. obuhvata uvodne odredbe i etiri
38

posebna dijela : opti dio graanskog prava, stvarno, obligaciono, porodino i nasljedno
pravo. Peti dio vajcarskog graanskog zakonika odnosi se na obligaciono pravo i posebno je
znaajan, jer su odredbe obligacionog prava sadrane u posebnom zakoniku sa zasebnom
enumeracijom lanova. Ovaj dio poznat je i kao Zakon o obligacijama i donijet je
1881.godine,te je kasnije revidiran 1911.godine u prva dva dijela (ope odredbe i vrste
ugovora),a zatim i 1936.godine u treem dijelu koji se odnosi na trgovaka drutva i hartije
od vrijednosti.. vajcarski Zakon o obligacijama, kao dio Graanskog zakonika, obuhvata:
opi i posebni dio obligacionog prava, stvarna prava na pokretnostima i trgovinsko pravo
(ukljuujui i pravo hartija od vrijednosti).
U Graanskom zakoniku iz 1907. godine su sadrani brojni pravni principi i upotrijebljen
jasan, razumljiv i otmen jezik. vajcarski graanski zakonik u svojim odredbama posebno
upuuje na naelo zabrane zloupotrebe prava i naelo savjesnosti i potenja prilikom vrenja
subjektivnih graanskih prava. Odredbe ovog zakonika daju i odreenu slobodu i stvaralaku
ulogu sudijama u sluaju postojanja pravnih praznina u zakonu. Odredbe koje se odnose na
porodine i nasljednopravne odnose su relativno konzervativne jer polaze od patrijalhalnog
koncepta porodice u kojoj je mu glava porodice. Mu upravlja eninom imovinom (bez
prava raspolaganja),a ena po pravilu nije mogla da obavlja odreene poslove bez muevog
odobrenja. Ove i neke druge odredbe revidirana su u vie navrata u kasnijem periodu.
Uz sve eventualne nedostatke vajcarski graanski zakonik se ubraja u najmodernije
graanske kodifikacije. Imao je veliki uticaj na kodifikacije u nizu zemalja. Tako je u Turskoj
(1923.godine) prihvaen sa neznatnim izmjenama,kao i u kneevini Lihtenajnu (1922.).
Poseban znaaj ovog zakonika za na pravni sistem proizilazi iz injenice da je ovaj zakonik
bio osnovni uzor i za nae Opte uzanse za promet robom (1952.), kao i za Zakon o
obligacionim odnosima iz 1978.godine, a koji se jo uvijek primjenjuje na prostorima BiH.

2.4.5. O p t i i m o v i n s k i z a k o n i k za C r n u G o r u ( OIZ )
Opi imovinski zakonik Kneevine Crne Gore (izvorno: Opti imovinski zakonik Knjaevine
Crne Gore) donijet je 1. jula 1888. (sa izmjenama i dopunama od 1898. godine).. Iako se radi
o zakoniku koji je primjenjivan na prostoru jedne male drave jeziki stil zakonika i
pravnika virtuoznost njegovog tvorca dr. Baltazara Bogiia zasluuju da se ova
kodifikacija uvrsti u red zapaenih kodifikacija graanskog prava. Baltazar Bogii je bio
poznati hrvatski pravni strunjak (roen je u Cavtatu 1834.) sa izuzetno irokim znanjem i
istovremenim poznavanjem narodnog duha i tradicije. Maturirao je u Veneciji, a nakon
studija po razliitim europskim sveuilitima, doktorirao je filozofiju i pravo. Posljednje
godine ivota proveo je u Parizu gdje je objavio vie radova o istorijisko-pravnoj
problematici Dubrovnika. Pripadao je istorijsko pravnoj koli i skoro sav njegov nauni opus
je posveen je prouavanju prava, ustanova i obiaja slavenskih naroda. Zbog toga je i pri
izradi OIZ-a Baltazar Bogii vrio detaljna ispitivanja narodnog ivota i pravnih obiaja,te ta
iskustva unio u sam zakonik. U osnovi iako je OIZ utemeljen na patrijahalnom nasljeu u
njemu su uspjeno inkorporirani i tadanji najsavremeniji pravni standardi. Za svoj doprinos
i rad na izradi ovog zakonika Baltazar Bogii je dobio mnoge pohvale. Samom stil je vrlo
jasan i blizak narodnom jeziku,a prema rijeima samog Bogiia "uzeo sam za glavno
pravilo to: da me narod moe dobro razumijeti 48.

48

Vidjeti: Opti imovinski zakonik za knjaevinu Crnu Goru,Cetinje,1988.

39

Opi imovinski zakonik je regulisao samo imovinsko pravo (stvarno i obligaciono) i po tome
se razlikuje od veine ostalih kodifikacija koje u pravilu sadre i propise o nasljednom i
porodinom pravu. pravo. Sadri ukupno 1031 lan podijeljenih na est djelova: "uvodna
pravila i nareenja"; "O vlatini" i drugim vrstama prava ukorijenjenih u stvari"; "O kupovini
i o drugim glavnijim vrstama ugovora"; O ugovorima u opte, kao i o drugim poslovima,
djelima, prilikama od kojih dugovi potjeu; "O ovjeku i o drugim imaonicima kao i
svojevlasti i uopte o raspolaganju u imovinskim poslovima,",te "Objanjenja, odreenja i
dopune". Po svojim orginalnim rjeenjima ovaj zakonik predtavlja preteu nekih kasnijih
kodifikacija kao to su njemaki i vajcarski zakonici. Tako je ovaj zakonik prvi regulisao
naelo zabrane zloupotrebe prava; konsepciju modernog objektivistikog shvatanja posjeda;
princip slobode tumaenja zakonskih propisa u skladu sa njihovim ciljem i slino. Nesporno
je da je OIZ zbog orginalnosti i modernosti svojih rjeenja,te proetosti narodnim duhom i
tradicijom izazvao veliku panju pravnike javnosti i na irim prostorima,te je direktno ili
indirektno uticao i na kasnije kodifikacije drugih naroda.

2.4.6. A n g l o s a k s o n s k o g r a a n s k o pra v o
Pojam anglosaksonsko pravo moe da se upotrebljava u dva razliita znaenja. U prvom
znaenju pod anglosaksonskim pravom podrazumijeva se staro englesko pravo koje je nastalo
i primjenjivalo se na prostorima engleskog kraljevstva. Ovo pravo nezavisno se stvaralo i
razvijalo tokom niza stoljea i smatra se da je do XVIII stoljea izgraen jedan cjelovit i
specifian sistem engleskog,odnosno anglosaksonskog prava.U drugom znaenju pojam
anglosaksonsko pravo se upotrebljava za oznaavanje savremeno pravo anglosaksonskih
zemalja,odnosno za oznaavanje cjelokupnog prava koje se primjenjuje u zemljama koje su
se razvijale pod uticajem Engleske i njene pravne tradicije.
Staro englesko (anglosaksonsko pravo) je imalo vie specifinosti od kojih je osnovna vezana
za njegov relativno autonoman razvoj,odnosno relativno mali uticaj rimskog i drugih prava
na njegov nastanak i razvoj. Anglosaksonski pravni sistem nastao je nezavisno od tradicije
rimskog prava, na osnovama tradicije engleskog opteg obiajnog prava (common law) i
posebnih sudskih odluka poznatih kao precedenti (case law). Vrlo bitna specifinost
anglosaksonskog prava je i njegova opa i obiajna priroda. Naime, osnovni dio
anglosaksonskog prava ini ope obiajno pravo common law, a pod koji pojmom se esto
podrazumijeva i kompletan sistemem engleskog prava u cijelini, iako u sutini common
law predstavlja samo jedan,dodue najznaajniji i najstariji dio anglosaksonskog prava, a ne
cjelokupno englesko pravo. Napominjemo da pored opeg prava (common law),
anglosaksonsko pravo sadri jo i : a) pisano (zakonsko) pravo (statute law); b) sistem
pravinog prava (equity law) i, prema nekim miljenjima, c) kanonsko pravo. Kada je u
pitanju sam sistem opeg obiajnog prava (common law) on je izgraen iz tri elementa : a) U
prvom redu ini ga skup svih opih obiaja (common law u uobiajenijem i striktnom
znaenju), koji su se kao univerzalna pravila primjenjivali na prostoru cijele engleske
kraljevine; b) Posebni obiaji, koji se odnose na stanovnike pojedinih oblasti; i c) Posebni
zakoni (the laws) prilagoeni obiajima,a koje su primjenjivali posebni sudovi ope i dosta
iroke jurisdikcije.
Moe se uoiti kako se anglosaksonska gpravo razvijalo pod snanim uticajem feudalnog,
posebno obiajnog prava. Bitna specifinost ovog prava je da ono nije kodifikovano. Osnovni
oblik u kome se ono pojavljuje su sudske presude precedenti (case law). U pravilu sudovi
su vezani ranijim presudama, ali ako hoe da presude jedan sluaj drugaije nego ranije, mo40

raju dati novo obrazlaenje u toj presudi. Ova mogunost daje priliku za stvaranje novog
prava i novih pravnih doktrina i daje priliku i obavezu pravnicima da kreiraju nova pravna
rjeenja. Mnogi pravnici su se istakli formuliui upravo nova obrazloenja u novim
presudama koje su rjeavale sluajeve koji su se dotada rjeavali na "uobiajeni" nain.
Ipak,anglosaksonsko pravo se odlikuje tradicionalizmom kao osnovom njegove vrijednosti,a
sve promjene koje se u njemu deavaju izgledaju kao logian proizvod neprekidane i
smirene evolucije. Nasuprot logikoj ureenosti prava, hijerarhiji njegovih izvora i
deduktivnom zakljuivanju, koji odlikuju kontinetalno prava, u anglosaksonskom sistemu
izvori prava imaju uporednu vrijednost, a pozivanje na presude iz prolosti nuno je ne samo
zato to omoguava razumjevanje savremenih sudskih odluka, ve posebno zbog toga to ve
izreene presude predstavljaju vaee, pozitivno pravo.
Anglosaksonsko pravo u svojoj skupnosti ima najvei broj predmeta i odredbi krivinog i
krivinoprocesnog karaktera,ali je vrlo razvijeno i graansko pravo (statusno,stvarno,
obligaciono,porodino i nasljedno pravo),te graansko procesno pravo. Uz sve posebnosti
anglosaksonskog graanskog prava, ovo pravo nuno mora da sadri iste ili sline osnovne
graansko-pravne ustanave i kategorije graanskog prava kao i u pravu evropskih
kontinentalnih zemalja. Naravno, uz odreene modifikacije izazvane specifinim uslovima
nastanka i razvoja anglosaksonskog prava. Poznavanje anglosaksonskog graanskog prava je
neophodno zbog procesa ukupne globalizacije ne samo ekonomskih prostora ve i pravnih
sistema, jer je nesporno da kako su u savremenim uslovima prisutni procesi meusobnog
korelativnog uticaja ranije divergentnih pravnih sistema,odnosno procesi njihovog
meusobnoh preplitanja i pribliavanja.
U drugom smislu i relativno eem smislu pojam anglosaksomsko pravo upotrebljava se za
oznaku savremenog prava anglosaksonskih zemalja. Naime staro anglosaksonsko pravo i
pravni sistem u cjelosti u vrijeme kolonijalnih osvajanja vlast Britanske Imperije proirilo se i
na SAD, Kanadu (osim Kvebeka), Australiju, Novi Zeland, Indiju, Pakistan, Singapur,te na
prostore ostalih britanskih kolonija. U tom smislu za oznaavanje ovog tipa prava najee se
upotrebljava naziv anglosaksonsko pravo, iako bi ovaj pojam bio odgovarajui samo za ono
pravo koje se nekad primjenjivali Angli i Sasi,odnosno pravo koje se primjenjiovalo u
engleskom kraljevstvu. Zbog toga uzimajui u obzir nain na koji se pravo stvara i za koji se
misli da ga preteno obiljeava, koriste se jo nazivi : precedentno pravo, obiajno ili
Common law pravo, kao i angloameriki sistem prava. Izraz angloameriko pravo,odnosno
angloameriki pravni sistem je moda najobuhvatniji,iako je iz tradicionalnih razloga
uobiajen da se u sinonimskom znaenju ese koristi pojmovi anglosaksonsko pravo ili
Commom law. U svakom sluaju bez obzira na odreene distinkcije u znaenju ovih pojmova
ne bi trebalo biti sporno u kom je znaenju upotrebljen pojedini pojam u konkretnom sluaju.

2.5. Obiaj i obiajno pravo

Obiaj se najee definira kao drutveno pravilo o ponaanju, koje nastaje dugim
ponavljanjem jednog istog naina ponaanja nekih subjekata u odreenoj situaciji, iz ega u
toj drutvenoj grupi nastaje miljenje,odnosno svijest kako je takvo ponaanje obavezno za
sve naredne takve situacije. Bitno obiljeje obiaja je upravo ta svijest drutvene grupe koja
41

primenjuje odreeni nain ponaanja,da je takvo ponaanje obavezno,odnosno da predstavlja

drutvenu normu i da je te norma sa drutvenog stanovita obavezna. Obiaj je u pravilu
konverzativan i esto postaje prepreka za stvaranje novih drutvenih odnosa, s obzirom da je
trajnost i stabilnost obiaja njegova osnovna karakteristika i da stvaranje nekog novog
obiaja zahtijeva due vrijeme. Sankcije za povredu obiaja su drutvene prirode i mogu biti
vrlo raznovrsne : od obinog podsmijeha i prezira,drutvene izolacije i mjera drutvenog
pritiska,pa do najteih tjelesnih sankcija kao to je lienje ivota kod obiaja krvne osvete.
U pravilu obiaj nastaje i biva sankcionisan u okviru neorganizovanih drutvenih grupa.
Meutim,obiaj se moe pretvoriti i u drugi tip drutvenih normi,ukoliko obiaj prihvati i
pone organizovano primjenjivati kao svoje pravilo neka druga drutvena organizacija, a u
nekim sluajevima obiaje moe da prihvati i primjenjuje i sama drava. U okviru
razmatranja pitanja znaaja obiaja kao eventualnog izvora graanskog prava za nas je
najvanije pitanje da li i kada neki obiaj postaje izvor graanskog prava.
Vidjeli smo da postoje neki pravni sistemi kao npr. anglo-saksonski pravni sistem
(Engleska,SAD i bive engleske kolonije ) za koje mnogi smatraju da u njima vlada obiajno
pravo.Meutim u tim pravnim sistemima ne radi se o obiajnom pravu u smislu doslovnog
pojma obiajnog prava,ve se radi o sistemima zasnovanim na sudskoj praksi i sudskim
precedentima koji stoje u vezi i sa obiajnim pravom,ali zasigurno se ne radi o direktnoj
primjeni obiajnog prava.
U naem pravu,kao i uopte u pravnom krugu evropskog kontinentalnog prava,obiaj i
obiajno pravo mogue je ponekad supsidijarno primjeniti u nedostatku odgovarajuih
zakonskih rjeenja. To je mogue u odreenim sluajevima kada sam zakonodavac predvia
kako se odreeni obiaj moe uzeti u obzir,pa se u tom sluaju obiaj primjenjuje ne vie kao
obiaj, ve zato to zakon upuuje na njegovu primjenu. Tako npr. Zakon o obligacionim
odnosima u lanu 21.(1) predvia strane u obligacionim odnosima dune su da u pravnom
prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim obiajima. Ovom odredbom predviena je
obaveza primjene dobrih poslovnih obiaja od strane svih strana. Ili u lanu 33.(1) istog
zakona predvieno je da prijedlog za zakljuenje ugovora uinjen neodreenom broju lica,
koji sadri bitne sastojke ugovora ijem je zakljuenju namenjen, vai kao ponuda, ukoliko
drukije ne proizlazi iz okolnosti sluaja ili obiaja. I u ovoj situaciji radi se o primjeni
obiaja zato to zakon direktno upuuje na njihovu primjenu.
U drugim sluajevima obiaji nisu izvor prava i ne mogu se u pravilu direktno
primjenjivati,osim ako se iz volje stranaka u nekom pravnom poslu ne vidi da su stranke
imale u vidu primjenu nekog obiaja i to takvog obiaja koji nije suprotan imperativnim
propisima.Ove situacije su relativno este posebno u trgovinskim i privrednim odnosima.
Treba imati na umu da posebna pravila vrijede kod trgovakih obiaja i da su trgovaki
obiaji poseban izvor prava u trgovakom pravu. Da bi neko ponaanje postalo trgovakim
obiajem mora se raditi o poslovnoj praksi koja je do te mjere iroko prihvaena da sudionici
oekuju da se ta praksa na njih redovno primjenjuje npr. na pismeno oitovanje jedne stranke,
uobiajeno je da se druga stranka oituje takoer pismenim putem.Uobiajeno je da stranke
koriste ista sredstva komunikacije (npr. ako jedna stranka kontaktira drugu faksom, ova e
koristiti sredstva iste ili vee brzine): ili Uobiajeno je da se usmeni razgovori potvruju
pismeno kako bi se izbjegli nesporazumi ako se stranka koja dobija priopenje ne slae s
oitovanjem prve stranke mora reagirati i slino.

42

Posebna vrsta trgovakih obiaja su uzance (uzanse). Kada se pravila uobiajena da se

primenjuju pri sklapanju pravnih poslova, dakle obilaji, u trgovini, pomorstvu, bankarstvu,
osiguranju i u dugim oblastima kodifikuju, onda se takva kodifikovana pravila odnosno
kodifikovani obiaji pretvaraju u pravna pravila i nazivaju se uzance.Uzansa (ili trgovaki
obiaj) jeste poslovni obiaj koji je prerastao u pravilo koje se primenjuje u trgovinskim
transakcijama. Uzansa je vie od obiaja, jer ima obavezujuu pravnu snagu, odn. strana koja
ne potuje uzansu moe se suoiti sa sankcijom (koja moe ii i do ponitenja ugovora i
naknade tete). U naem ranijem pravu uzanse su imale veoma znaajno mesto u pravnom
poretku, s obzirom na to da od 1945.godine pa sve do donoenja Zakona o obligacionim
odnosima 1978.godine nisu postojali propisi koji su regulisali obligacione odnose. To je
injeno uz pomo uzansi, ali su u pravnom sistemu bive Jugoslavije uzance bile i vie od
obiaja.Ope uzance za promet robom iz 1954. najvaniji su kodificirani trgovaki obiaji u
nas koji su do donoenja ZOO-a bili jedini izvor trgovakog ugovornog prava
(autonomni).Kodificirala ih je Glavna privredna arbitraa Jugoslavie.Osim opih uzanci
postoje i posebne uzance (Hotelske uzance, Luke uzance) (1978. g.). Meutim ZOO je samo
izuzetno ostavio mogunost primjene uzansi, ako nisu u suprotnosti sa imperativnim
zakonskim odredbama i ako ugovorne strane nisu iskljuile njihovu primjenu.

2.6. Sudska praksa

Uloga suda i sudija u primjeni i tumaenju prava je nesporno vrlo velika,te se stoga
opravdano postavlja pitanje da li je sudska praksa izvor prava ili nije. U tom smislu treba
treba razlikovati pojmove : a) praksa sudova u smislu promiljanja o svakodnevnom radu
sudova od; b) pojma sudske prakse kao izvora prava,a koja je prvenstveno vezana za praksu
izraenu pravosnanim sudskim presudama. Sud kada donosi presudu u pravilu je zasniva na
normi iz zakona,odnosno vri tumaenje norme i primjenu prava. Sudska praksa je zapravo
primjena prava od strane sudova. Vrlo esto pod sudskom praksom shvatamo jednako
postupanje i donoenje istih presuda od strane razliitih sudova.
Postavlja se pitanje da li sudske odluke viih sudova donijete u istom ili slinom sluaju
obavezuju nii sud kada postupa u takvoj situaciji. Teoretski i formalno posmatrano u naem
pravu, kao i u ostalim pravnim sistemima evropskog kontinentalnog pravnog podruja,ne
postoji obaveza postupanja po ranijim presudama viih sudova,a to je tipino i obavezujue
za sistem precedentnog prava,odnosno anglosaksonski pravni poredak. Naime, nesporno je da
po pravilu u sistemima evroropskog kontinentalnog prava sudije, barem u formalnom smislu,
nisu vezane ranijim sudskim odlukama,odnosno sudovi su nezavisni i tite prava i slobode
zajamena ustavom i zakonom,te osiguravaju ustavnost i zakonitost. Ali, iako sudske presude
nisu obavezujue,one su u svakom sluaju vana pomo i orjentacija za sudove i sudije
prilikom primjene prava. Sudovi imaju dovoljan stepen slobode u primjeni prava,ali
istovremeno moraju voditi i rauna da ne odstupaju suvie i bez posebne argumentacije od
uobiajenih tumaenja i primjene pojedinih konkretnih normi. Na taj nain se kroz
ujednaavanje i stvaranje istovjetne sudske prakse poveava stepen pravne sigurnosti i
postie ujednaenost u primjeni prava.
Sudska praksa nije formalni izvor prava, ali pomae da se identifikuje znaenje propisa i
uspostavi pravni poredak uprkos manama sistema. Sudovi sude na osnovu Ustava, zakona i
drugih optih akata. Sudska odluka predstavlja rezultat rada suda u primjeni propisa. Ali, ona
ne moe biti istovremeno osnov za donoenje drugih odluka. Odluke mogu nastajati jedino iz
43

propisa. Zato sudska praksa nije izvor prava, i ne moe biti osnov za donoenje sudskih
odluka. Meutim, propis esto nije dovoljan da se donese sudksa odluka. Pravni sistem moe
imati praznine i druge nedostatke koji iziskuju primjenu analogije, tumaenje propisa ili
upotrebu optih pravnih principa. U tim prilikama sudske odluke uspostavljaju pravni
poredak, uprkos manama pravnog sistema.
Sudska praksa moe posluiti samo kao argument da odreeni propis ima odreeno znaenje
i da je u tom znaenju primjenjen u nizu istih ili slinih sluajeva. Kada se sudska praksa
upotrijebi kao propis, onda je to razlog za ukidanje odluke i vraanje predmeta na ponovno
suenje. Zato pravilna primjena materijalnog prava iziskuje da sud identifikuje pravni osnov
tubenog zahtjeva u odgovarajuim propisima, kako bi potom pristupio utvrivanju injenica
i razjanjenju okolnosti od znaaja za primjenu tog propisa.
Prema svemu navedenom nesporno je da je sudska praksa indirektan,odnosno supsidijaran
izvor prava,odnosno sudska praksa u naem pravu nije izvor prava, u smislu opte norme.
Meutim, ona jeste faktiki autoritet koji u znaajnoj mjeri "ureuje" drutvene odnose. Po
tom svom "djelovanju", sudska praksa se donekle pribliava zakonu. Naravno, zakon jeste
izvor prava (i kao takav pravno obavezuje), a sudska praksa nije (iako je faktiki vrlo bitna i
autoritativna).
Posebno interesantno pitanje je pitanje sudske prakse kao izvora prava u pravu Evropske
zajednice,s obzirom na injenicu da su u Evropsku zajednicu ukljueni pravni sistemi koji su
zasnovani na razliitim pravnim tradicijama,a posebno kada je u pitanju uloga sudova i
sudske prakse kao izvora prava.
Osnovna analiza prava Evropske zajednice (EZ) upuuje na zakljuak da se pravo EZ ne
moe poznavati bez sudske prakse dvaju evropskih sudova. Iako pravni sistem EZ nije
sistem koji se formalno temelji na naelu stare decisis kao common law sistemi, sudska
praksa nije nita manje vana kao izvor prava. Kroz praksu evropskih sudova, posebno
Evropskoga suda, koji je lanom 234. Ugovora o EZ-u ovlaten tumaiti cjelokupno pravo
EZ-a i utvrivati (ne)valjanost normi sekundarnog prava, razjanjavalo se kako znaenje
pojedinih konkretnih odredbi prava EZ-a tako i pitanje njihovih pravnih uinaka u pravima
drava lanica. Naela i pravila razvijena kroz sudsku praksu prihvatili su i nacionalni sudovi
i druga tijela u dravama lanicama, te su time ta pravila postala sastavnim dijelom pravnog
poretka EU. Prema navedenom sudska praksa je izvor prava u okviru EZ,a sve vie postaje i
izvor prava u Bosni i Hercegovini, posebno kroz odluke najviih sudskih instanci, odnosno
ustavnih sudova, koji se u nekim od svojih odluka i njihovih obrazloenja pozivaju na odluke
Evropskog suda.

2.7. Pravna nauka kao izvor graanskog prava

Pravna nauka (lat. Iurisprudentia; eng. legal science; njem. Rechtswissenschaft ) je nauka
koja obrauje pravo,objanjavajui nastanak i sadraj prava,njegov istorijski
razvoj,popunjava i usavrava pravni sistem,tumai pravo i daje prijedloge za njegovu
promjenu,te prouava pravo i sa raznih drugih aspekata. U rimskom pravu Rimljani su
vjetinu poznavanje prava, pravnu uenost, oznaavali terminom iurisprudentia (od: iuris
44

pravo + prudentia /scientia/ znanje, uenost). Prema slavnom rimskom pravniku Ulpijanu,
pravna nauka predstavlja poznavanje boanskih i ljudskih stvari, nauku o pravednom i
nepravednom (iurisprudentia est divinarum atque humanarum rerum notitia, iusti atque
iniustitia scientia), to znai da je pojam "pravne nauke" kod Rimljana shvatan daleko ire i
znaajnije nego danas. U Rimu su se ueni pravnici, jurisprudenti (iurisprudentes) bavili
sistematinom obradom prava, njegovim tumaenjem (interpretatio) i davanjem miljenja
(respondere) kako bi trebalo rijeiti pojedini spor. Njihov zadatak je bio da na osnovu
opisanih injenica ponude strankama odgovarajue pravno reenje: Daj mi injenice, dau ti
pravo (Da mihi facta, dabo tibi ius). Nazivani su jo i pravni konsultanti (iurisconsultes),
ime se ukazivalo na njihovu djelatnost pruanja pravnih savjeta (consultum), ali i pravi
vjetaci (iurisperitus), ime se isticala njihova dugotrajnim iskustvom steena vjetina
(peritia)49.
U dananjim pravnim sistemima pravna nauka nije ovako znaajno shvaena i ne predstavlja
izvor prava,jer miljenje pravne nauke u formalnom smislu nije obavezno ni za koga.
Meutim,nije sporno kako je i danas znaaj uticaj nauke na praksu primjene,tumaenja i
promjene prava vrlo velik. Pravna nauka i pravna teorija u znaajnoj mjeri utie na pravilno
shvatanje i tumaenje prava,te vrlo esto kritikim opservacijama analizira postojee stanje
prava i daje prijedloge za reformu i izmjenu pojedinih pravnih rjeenja. Posredan uticaj
pravne nauke je izuzetno vaan, jer pravi strunjaci i teoretiari na razliite naine mogu dati
doprinos razvoju prava.
S obzirom da se pravna nauka razvija od vremena kada je nastalo pravo tokom vremena ona
se granala,tako da danas ne postoji jedna opa pravna nauka, ve moemo govoriti o veem
broju posebnih pravnih nauka (npr. nauka graanskog prava; nauka ustavnog prava; nauka
krivinog prava; i slino). Kriteriji za podjelu ovih pravnih nauka mogu biti vrlo razliiti,pa
bi primjera radi ovi kriteriji mogli polaziti od : a) vremenskih perioda prouavanja prava, b)
predmeta koji pojedine nauke prouavaju; ili c) sadraja pravih odnosa koji se prouava.
Po vremenskim periodima prouavanja prava mogue je govoriti o : historijskim naukama o
pravu, naukama o vaeem (pozitivnom) pravu i naukama o buduem pravu. Nauke koje se
bave pravnom historijom prouavaju bive pravo,odnosno ono pravo koje vie ne vai.
Pozitivnopravne nauke o pravu prouavaju i tumae sadanje i vaee pravo i takvo bavljenje
i govor o vaeem pravu u pravnoj teoriji se oznaava pojmom nauke o pravu de lege lata
ili lex lata, a to znai zakon koji postoji, odnosno prouavati pravo de lege lata znai
prouavati postojee pravo. Postoji i nauka o tome kako bi trebalo da bude kreirano budue
pravo (pravna politika),a u pravnoj teoriji se izrazom lex ferenda oznaava budui zakon,a
izraz de lege ferenda se esto koristi u smislu s obzirom (pogledom) na budui zakon.
Navedeni izrazi se esto upotrebljavaju u kontekstu rasprava i prijedloga za izmjene i
poboljanje zakona,a posebno u strunim i naunim radovima i akademskim raspravama
pravnih problema.
Po kriteriju predmeta koje pruavaju pojedine pravne nauke mogue je razlikovati ope i
posebne pravne nauke. Ope nauke se bave izuavanjem cjelokupnog prava,biveg i
postojeeg,a posebne pravne nauke se ograniavaju na izuavanje ili prava pojedinih drava
ili pojedinih pravnih grana.
Po kriteriju sadraja odnosa koje prouavaju,odnosno elemenata prava koji se pruavaju u
pojedinim naukama mogue je razlikovati pravnu dogmatiku,teoriju prava, sociologiju prava
49

Stupar,Mihajlo,Graansko pravo, opti deo, Beograd,1962,str 23.

45

i filozofiju prava. O sadraju ovih pravnih nauka ui se opirnije tokom studija prava,pa
emo dati samo kratka odreenja za svaku od ovih nauka. Pravna dogmatika je nauka koja
utvruje sadrinu pravnih normi,odnosno itvruje koja konkretna pravila sadre pojedine
pravne norme (najee vaee,ali se dogmatskim metodom mogu izuavati i prole ,te druge
norme (obiajne,moralne,religijske). Teorija prava je apstraktna pravna nauka koja se bavi
izuavanjem opih kvaliteta,opih pojmova i opih zakonitosti o dravi i pravu. Sociologija
prava pruava pravo kao drutvenu pojavu i drutvene uzroke nastanka prava,a filozofija
prava je dio ope filozofije,kao najopenitije nauke,koji se odnosi na pravo i koji se bavi
pruavanjem najopenitijih pitanja nastanka,postojanja i bavljenja pravom.

3. GRAANSKOPRAVNI ODNOS
3.1. Pojam pravnog i graanskopravnog odnosa; 3.2. Elementi pravnog i
graanskopravnog odnosa 3.3. Nastanak graanskopravnog odnosa; 3.4.
Graanskopravne injenice 3.5. Objekti graanskopravnog odnosa

46

3.1. Pojam pravnog i graanskopravnog odnosa

3.1.1. Pojam pravnog odnosa
Od nastanka ljudske vrste pa do danas ljudi ive u odreenim drutvenim zajednicama i pri
tom stupaju u vrlo raznovrsne drutvene odnose. Ovi bezbrojni drutveni odnosi regulisani su
razliitim normama,odnosno pravilima o ponaanju ljudi u datim situacijama. Ponekada su to
obiajne norme, ponekad se radi o moralnim,religijskim ili drugim normama. Svaka vrsta
ovih normi ima odreene zakonitosti svoga nastanka, pravila za njihovu primjenu i
odgovarajue sankcije za sluajeve nepotovanja utvrenih normi. Ali niti jedna od ovih
normi sama po sebi nema garanciju drave da e u sluajevima njihovog nepotovanja drava
obezbijediti sankciju za prekraj tih normi. Zato su predmet naeg interesovanja samo one
norme ili pravila o ponaanju za koje drava predvia i obezbjeuje sankciju u sluaju da se
subjekti ne ponaaju na nain koji predvia pravilo o ponaanju utvreno datom normom.
Takve norme se nazivaju pravnim normama i njihova najsaetija definicija bi mogla da glasi
kako su to ona pravila o ponaanju pravnih subjekata koja su zatiena mogunou primjene
dravne prinude.
Svaka pravna norma se u pravilu sastoji iz dva osnovna elementa,odnosno dva pravila o
ponaanju : dispozicije i sankcije. Ova dva elementa pravne norme ili dva pravila o ponaanju
su predviena alternativno. Na subjektima koji treba da se ponaaju po nekoj pravnoj normi
je da odaberu izmeu traenog ponaanja predvienog dispozicijom neke pravne norme ,ili
da ukoliko prekre to traeno ponaanje na njih bude primjenjeno ponaanje predvieno
sankcijom. Meutim,treba imati na umu da pravna norma vrlo esto nije istovjetna sa lanom
nekog zakona ili drugog opeg pravnog akta. Pravna norma uvijek predstavlja jednu
sadrinsku cjelinu,i rijetko se u potpunosti poklapa sa samo jednim lanom nekog zakona.
Odreivanje iz kojih elemenata i kojih zakonski lanova se sastoji neka pravna norma vri se
u pravilu u postupku praktine primjene prava od strane ovlatenih organa ili u teoretskom
smislu kroz odgovarajue pravno teorijske obrade pojedinih zakonodavnih rjeenja. Tako
npr.pravna norma l. 2. Zakona o vlasniko-pravnim odnosima F BiH je utvruje da je
vlasnitvo pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolae, sukladno s njenom
prirodom i namjenom. Svako je duzan da se uzdrzava od povrede prava vlasnistva druge
osobe. Ova pravna norma i pravila za ponaanje po ovoj normi proizilaze iz interpretacije
vie lanova ovog Zakona, kao to su l.3.; l.4.; l.5.;l.8.; l.45. do l.50.,a i nekih drugih.
Mogue je zakljuiti da meu brojnim drutvenim odnosima samo neki od njih bivaju
zatieni pravnim normama,odnosno bivaju ureeni pravom. Oni drutveni odnosi koji su
regulisani pravnim normama ili oni odnosi u kojima su subjekti tih odnosa duni da se
ponaaju po tim normama nazivaju se pravnim odnosima. Kroz pravne odnose pravne norme,
kao normativni dio pravnog poretka, dobijaju svoje sutinsko znaenje i ostvarenje,te se
povezuju sa faktikim odnosima,odnosno odreenim ponaanjem subjekata od kojih se
nekom pravnom normom zahtijeva odreeno faktiko ponaanje. Pravni odnosi,kao
drutveni odnosi, razlikuju se od ostalih drutvenih odnosa po tome to e drava
intervenirati ukoliko se subjekt iz pravnog odnosa ne bi ponaao na nain zahtijevan
pravnom normom.
Pravni odnos moe biti reguliran opom pravnom normom,pojedinanom pravnom normom
ili i jednom i drugom pravnom normom.Ope norme se u pravilu odnose na na budua
ponaanja i po pravilu su uslovne prirode (uslovne norme). To znai da se ove norme donose
47

unaprijed prije nego to je neki konkretni odnos nastao i odnose se na situacije za koje se
samo apstrakto predvia da e moda nastupiti. Nastupanje normom predviene situacije je
uslov za primjenu norme. Npr. opa uslovna norma bila bi norma brak je sklopljen kada
budui brani partneri izjave svoj pristanak, ili norma maloljetnik koji je navrio 14 godina
moe sam sklapati pravne poslove kojima stie prava, ako zakon ne odredi drukije. Pravne
poslove kojima raspolae imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik moe sklapati samo uz
saglasnost roditelja. Sa druge strane kod pojedinanih norme provladava bezuslovna
priroda,i one se u pravilu odnose na konkretne situacije koje su se ve desile. Pojedinane
norme su tipine za primjenu prava (sudske odluke i odluke drugih organa kao npr. nalae
se duniku N.N. da na ime duga prema vjerovniku A.A. plati dugovani iznos od 1500.km pod
prijetnjom izvrenja.
Pravni odnos e biti regulisan opom normom kada se pravilo o ponaanju predvieno
normom odnosi na neodreen broj subjekata. Primjera radi u l.25. st. 1. Zakona o osnovama
bezbjednosti saobraaja na putevima Bih ( Sl. glasnik BiH, broj: 6/06 ) predviano je da su
uesnici u saobraaju duni da postupaju u skladu s propisima o pravilima saobracaja,
saobracajnim znakovima postavljenim na putu i znacima i naredbama koje daju ovlacena
lica. To znai da ovom odredbom nastaje pravni odnos izmeu svih uesnika u saobraaju i
ovlatenih lica,u smislu obaveze uesnika u saobraaju na potovanja pravila
saobraaja,saobraajne signalizacije i samog ovlatenog lica. Pravni odnos e biti regulisan i
opom i pojedinanom normom ako nastaje tek primjenom i jedne i druge norme. Npr.
l.44.st.1. navedenog zakona predvia da na putu u naselju voza ne smije vozilom da se
kree brzinom vecom od 60 km. na cas, osim ako saobraajnim znakom nije drugaije
odreeno . isto tako l.237.st.1.t.1. i t. 6. istog Zakona je predvieno da e se novanom
kaznom od 50,00 KM kazniti za prekraj: voza koji se vozilom na putu u naselju kree
brzinom koja je za vie od 20 do 30 km na as vea od dozvoljene brzine,odnosno voza koji
se vozilom na putu van naselja kree brzinom koja je od 30 do 50 km na as vea od
dozvoljene brzine. Da bi u sluaju ispunjenja uslova iz ova dva lana dolo do nastanka
pravnog odnosa izmeu vozaa i dravnog organa potrebno je da bude i ipojedinani pravni
akt,a to bi u ovom sluaju bio prekrajni nalog izdat od strane ovlatenog organa ili rjeenje
suda za prekraje. Izuzetno pravni odnos moe nastati i samo na osnovu pojedinanog
pravnog akta,ali samo u sluajevima da za konkretni odnos ne postoji opta norma,kao to je
to sluaj kod popunjavanja pravnih praznina.

3.1.2. Pojam graanskopravnog odnosa

Meu brojnim drutvanim odnosima samo neki od njih se pretvaraju u pravne odnose i to na
nain da ti odnosi budu regulisani pravnim normama,odnosno drutveni odnosi postaju
pravnim odnosima u onim sluajevima kada su subjekti tih odnosa duni da se ponaaju po
tim pravnim normama. Isto tako meu brojnim pravnim odnosima samo su neki
graanskopravni odnosi,a ostali pravni odnosi spadaju u druge grane ili oblasti prava (npr.
krivinopravni, upravnopravni, radnopravni, ustavnopravni i slino. U savladavanju materije
graanskog prava vrlo je bitno stei pravilne predtave o tome koji su meu brojnim pravnim
odnosima graanskopravne prirode,odnosno kako definirati i prepoznati graanskopravne
odnose. U osnovi odgovor na ovo pitanje je,bar za poetak bavljenja graanskim pravom,
relativno jednostavan. Na vrlo jednostavan nain graanskopravne odnose bi mogli definirati
kao one drutvene odnose koji su ureeni pravnim normama graanskog prava. Ova
definicija je u osnovi potpuno tana.ali ovakva definicija otvara novo pitanje u smislu potrebe
da definiramo koje to drutvene odnose reguliraju norme graanskog prava.
48

Kao to smo to mogli uoiti prilikom govora o predmetu graanskog prava,graanskopravni

odnosi su u pravilu oni odnosi u koje subjekti (fizika i pravna lica) ulaze povodom stvari,
radnji (inidbi),linih imovinski dobara i proizvoda ljudskog duha. Osnovna zajednika
karakteristika svih ovih objekata je da imaju direktnu ili indirektnu ekonomsku
vrijednost,odnosno da se mogu imovinski iskazati ( ovidi poglavlje : objekti
graanskopravnih odnosa). Pored ove osobine objekta graanskopravnih odnosa da ima
imovinsku prirodu, druga vana karakteristika graanskopravnih odnosa se ogleda u nainu
njegovog nastanka i poloaju strana u tom odnosu. Da li se radi ili ne radi o
graanskopravnom odnosu cijenomo i po tome da li ja taj odnos nastao uz potovanje
osnovnih naela (karaktristika metoda graanskog prava). To znai da graanskopravni odnos
treba, po pravilu, da nastane na principu autonomija volje subjekata, njihove pravne
jednakost i ravnopravnost, da ovlaenja i prava koja se stiu u tom odnosu mogu biti u
prometu i da je za nepotovanje obaveza iz tog odnosa predviena iskljuivo imovinska
sankcija. Samo izuzetno ( o izuzecima od primjene ovih naela je bilo rijei u poglavlju o
metodu graanskog prava) graanskopravni odnos bi mogao nastati i proizvoditi dejstva,a da
neki od ovih principa nije postojao u vrijeme nastanka graanskopravnog odnosa.
Iz svega navedenog mogli bi zakljuiti da, pri praktinom odreivanju da li se u nekom
odnosu radi o graanskopravnog odnosa, trebamo primjeniti slijedee kriterije :
a) Utvrditi da li se uope radi o pravnom odnosu,ili je moda posredi drutveni odnos koji
nije regulisan pravom
Npr. dogovor dva studenta da e zajedno pripremati ispit je drutveni,ali ne i pravni
odnos.
Ali ako su se isti studenti dogovorili kako e jedan od njih pomoi drugom u pripremi
ispita, za odgovarajuu naknadu, drutveni odnos se pretvara u pravni.
b) Kada znamo da se radi o pravnom odnosu potrebno je utvrditi prirodu objekta povodom
koga je nastao taj odnos.
Npr. Dva prijatelja se dogovore da e jedan od njih za nagradu od 1000km skoiti deset
metara u dalj,a ako ne uspije da skoi tako daleko on e drugom dati 1000km. (U ovom
sluaju nije nastao graanskopravni odnos,jer objekt odnosa jeste inidba,ali inidba je
objektivno nemogua,jer niko nikad nije skoio deset metara,pa prema tome nema
valjanog objekta u tom graanskopravnom odnosu).
Meutim, ako se dva prijatelja se dogovore da e jedan od njih za nagradu od 1000km
skoiti osam metara u dalj,te ako ne uspije da skoi tako daleko on e drugom dati
1000km,graanskopravni odnos je nastao (jer ima za svoj objekt neku valjanu i
objektivno moguu radnju).
c) Na kraju potrebno je utvrditi da li su strane u nastalom odnosu slobodno i ozbiljno izjavile
volju da zasnuju graanskopravni odnos,da li su pri tom bile ravnopravne,da li prava iz
tog odnosa mogu prometovati, i da li je za neizvrenje obaveza predviena jedino
imovinska sankcija.
Npr. Za vrijeme razgovora dvojice prijatelja jedan od njih trai od drugog da mu pozajmi
5 000 km. Kad ovaj to odbije prijatelj iznenada vadi pitolj i kae mu kad nisi htio da
pozajmi sada e mi pokloniti taj iznos. Vidjevi da je prijetnja ozbiljna daje mu pet
hiljada i potpisuje ugovor u kome stoji da mu je tih 5 000 km poklonio.
Analizom ovog sluaja moemo zakljuiti slijedee : a) radi se o pravno odnosu
(drutveni odnos regulisan pravnom normom - ugovorom o poklonu) b) objekt pravnog
odnosa je valjan (inidba darivanja poklon)
c) ali u ovom sluaju nema
graanskopravnog odnosa,jer je pravni odnos zakljuen bez slobodne volje (u kasnijim
49

izlaganjima upoznaemo se sa svim dejstvima ovakvog odnosa, te emo vidjeti da bi ipak

i ovaj odnos mogao izuzetno postati valjan graanskopravni odnos,pod uslovom da doe
do konvalidacije).
Iz svega navedenog vrlo je jednostavno zakljuiti ta bi sve trebalo ulazi u pojam
graanskopravnog odnosa,te kako moemo prepoznati graanskopravnu prirodu nekog
drutvenog odnosa. U saetom definiranju mogli bi da zakljuimo da je graanskopravni
odnos onaj drutveni odnos koji je regulisan normama graanskog prava,koji je direktno ili
indirektno imovinske prirode i za koga moemo utvrditi kako ispunjava sve bitne
karakteristike osnovnih naela graanskog prava (metoda graanskog prava).

3.2. Elementi pravnog i graanskopravnog odnosa

3.2.1. Elementi pravnog odnosa
Pravni odnosi su uvijek drutveni odnosi izmeu odreenih subjekata (pravnih subjekata).
Osnovne pretpostavke za nastanak nekog pravnog odnosa je postojanje odreenih subjekata
izmeu kojih nastaje,djeluje i eventualno prestaje postojati naki pravni odnos,te postojanje
valjanih objakata povodom kojih nastupaju dejstva nekog pravnog odnosa. Subjekti i objekti
nekog pravnog odnosa ne ulaze u elemente samog pravnog odnosa. Meutim,postojanje
subjekata izmeu kojih nastaje,djeluje i prestaje pravni odnos i objekata povodom kojih
nastaje i na kojima se ostvaruje pravni odnos uslov bez koga ne moe (conditio sine qua non)
ni biti nakog pravnog odnosa (o pojmu i vrstam subjekata i objekata pravnog odnosa,te o
bitnim odrednicama njihovog subjektiviteta bie vie rijei u narednom poglavlju). Kako
subjekti i objekti pravnog odnosa nisu elementi pravnog odnosa, postavlja se pitanje iz kojih
elemenata je sastavljen neki pravni odnos.
Svaki pravni odnos nastaje kada nekom pravnom normom bude odreeno kako e se u
nakom odnosu ponaati dvije strane, ili dva ili vie subjekata ( na svakoj od strana u nekom
pravnom odnosu moe biti jedan ili vie subjekata. Jedna od te dvije strane je ovlaena da
neto ini (ne ini,trpi ili propusti) , a druga je obavezna neto da ini (ne ini,trpi ili
propusti). Prema tome osnovni elementi svakog pravnog odnosa su : a) pravno ovlatenje i
b) pravna obaveza . Pravno ovlatenje jedne strane i pravna obaveza druge strane se uvijek
nalaze u jednom odnosu korelacije. Korelacija (lat. con = sa, relatio = odnos) predstavlja
suodnos ili meusobnu povezanost i odnos izmeu razliitih pojava,koje se nalaze u
meusobnoj zavisnosti i ne mogu postojati i djelovati jedna bez druge. To znai da u jednom
pravnom odnosu svako ovlatenje jedne strane za drugu stranu istovremeno predstavlja njenu
dunost (obavezu) i obratno. Tako npr. kod ugovora o prodaji kupac ima ovlatenje da od
prodavca trai predaju predmeta prodaje,a istovremeno sa tim ovlatenjem kupca u korelaciji
odgovara obaveza prodavca da predmet prodaje isporui kupcu. S druge strane kupac ima
obavezu da plati kupoprodajnu cijenu,a prodavac ima ovlatenje da trai isplatu ugovorene
cijene. Jednostavno je uoiti da svakom ovlatenju jedne strane u korelaciji stoji obaveza
druge strane ( to je ovlatenje kupca to je obaveza prodavca i obratno). U slijedeoj taci
emo kroz analizu elemenata graanskopravnog odnosa na praktinim primjerima pokuati
da konkretno analiziramo ove elemente.
Pravno ovlaenje, kao bitan element pravnog odnosa, bi mogli definisati kao mogunost
odreenog ponaanja subjekta koje on moe vriti tako da to njegovo ponaanje titi pravni
50

poredak.50 U praktinom smislu to znai da vrenje tog ovlaenja niko ne smije spreavati ili
ometati titulara da izvrava svoja ovlaenja( u suprotnom e titular ovlaenja moi traiti
intervenciju drave kako bi realizovao svoje ovlaenje ). U ovom sluaju se od svih drugih
subjekata trai da samo trpe ovlaenja koje ima neki subjekt i ne zahtijeva se nikakvo
njihovo injenje,odnosno ovlaenju titulara odgovara pasivna obaveza drugih subjekata (npr.
kod prava vlasnitva sva trea lica su obavezna da trpe i respektuju vrenje vlasnikih
ovlaenja od strane nekog vlasnika). U nekim drugim sluajevima obaveza drugih subjekata
prema titularu ovlaenja je aktivna (injenje) i sastoji se u obavezi da se izvri ono to na
osnovu ovlaenja nocilac tog ovlaenja trai (npr. zakupac je ovlaen da trai da mu
zakupodavac preda predmet zakupa u posjed, te je zakupodavac duan da mu stavi na
raspolaganje predmet zakupa).
Ovlaenja koja imaju subjekti u pravnom prometu nazivaju se subjektivnim pravima
predstavljaju samo jedan od elemenata neeg to se u pravu naziva subjektivnim pravom.
Subjektivno pravo bi mogli definirati kao pravni poloaj nekog subjekta, utvren pravnim
poretkom, da radi ostvarenja svoga interesa ili volje moe neto initi ili ne initi, te da ima
dvostruku mo prema nekom drugom subjektu (subjektu obaveze): prvo, mo da od njega
zahtijeva neko injenje, davanje ili neinjenje s obzirom na jedan objekt, i drugo, mo da ga
tui pred dravnim organom ako ne udovolji njegovom zahtjevu. O subjektivnom pravu sa
aspekta subjektivnih graanskih prava bie vie rijei u posebnom poglavlju. (vidi poglavlje:
subjektivna graanska prava).
Drugi element svakog pravnog odnosa, koji je korelativan pojmu pravnog ovlaenja, je
pojam pravne obaveze. ak se ovaj pojam u pravu jasnije izdvaja od pojma ovlaenje,jer je
pravo u prvom redu sistem pravila sistem pravila o obaveznom ponaanju.51 Pravna obaveza
ili dunost znai da je ponaanje subjekta u nekom odnosu regulisano pravnom normom,te da
subjekt moe da zna kako treba postupiti u datom pravnom odnosu,te da ukoliko ne izvri
obavezu moe oekivati da e na njega biti primjenjena sankcija. U nekom pravnom odnosu
mogue ja da samo jedna strana ima ovlaenje,a druga strana obavezu ( npr kod ugovora o
poklonu poklonodavac ima obavezu da preda poklon,a poklonoprimac ovlaenje da trai
isporuku poklona). U pravilu su ei pravni odnosi u kojima obje strane imaju i pravno
ovlatene i pravnu obavezu (npr.kupac je ovlaen da trai predaju robe,ali je i obavezan da
plati cijenu; s druge strane prodavac je ovlaen da zahtijeva isplatu cijene,a kupac je u
obavezi da cijenu isplati).
U pravnim odnosima pravna ovlaenja i obaveze mogu biti prenosiva i neprenosiva.
Neprenosiva su u pravilu u javnopravnim odnosima ( npr.pravo glasa na izborima,obaveza
izdravanja zatvorske kazne, i slino),dok su privatnopravnim odnosima,u koje spadaju i
graanskopravni odnosi, pravna ovlaenja i obaveze su u pravilu prenosivi. Izuzetno su
neprenosiva samo ona ona ovlaenja i obaveze koja su iskljuivo vezana za linost (npr.
pravo na zakonsko izdravanje je neprenosivo, obaveza zasnovana s obzirom na linost
(intuitu personae) nisu prenosiva ( npr obaveza nekog pjevaa da pjeva na koncertu,obaveza
nekog slikara da naslika sliku i slino).

3.2.1. Elementi graanskopravnog odnosa

50
51

Luki,D.Radomir; Kouti;Budimir; Uvod u pravo,Beograd,1978. str270.

Ibid. ,str.237.

51

Sasvim je po sebi razumljivo da sve ono to se odnosi na elemente pravnog odnosa uope
moe biti primjenjeno i da vrijedi i za elemente graanskopravnog odnosa. To znai da u
svakom graanskopravnom odnosu postoje dva osnovna elementa : pravno ovlaenje jednog
subjekta, i nasuprot ovom ovlaenju stoji pravna dunost druge strane ( na kojoj moe biti
jedan ili vie subjekata) da treba da postupi po tom ovlaenju. Iz navedenih razloga u analizi
elemenata graanskopravnog odnosa samo emo se ukratko osvrnuti na neke specifinosti
elemenata graanskopravnog odnosa,te emo obraditi i pitanja nastanka, mijenjanja i
prestanka graanskopravnih odnosa.
Kao to smo kod odreivanja pojma graanskopravnog odnosa vidjeli, graanskopravni
odnos je onaj drutveni odnos koji nastaje izmeu pravnih subjekata i regiliran je normama
graanskog prava. U tom odnosu jedna strana ima jedno ili vie ovlaenja, a druga strana
ima jednu ili vie obaveza (dunosti) graanskopravnog karaktera. U navedenom smislu
mogue je uoiti da u svakom graanskopravnom odnosu moemo razlikovati aktivnu i
pasivnu stranu tog odnosa.
Na aktivnoj strani graanskopravnog odnosa nalazi se subjekt (jedan ili vie njih) koji je
ovlaen da trai od subjekta na drugoj strani (jednog ili vie njih) da potuje ili izvri ono to
je sadraj ovlaenja subjekta na aktivnoj strani. Istovremeno na drugoj pasivnoj strani
postoji obaveza i dunost na takvo ponaanje. U kasnijem izlaganju vezanom za nastanak
graanskopravnih odnosa i njihova dejstva vidjeemo da svakodnevno nastaje bezbroj takvih
odnosa, te da sudionici u tim odnosima esto nisu ni sami svjesni desjtava koje stvaraju takvi
odnosi. Npr. kupovanje novina,vonja taksi ili javnim prevozom,kupovanje ulaznica za neku
manifestaciju,porudba nekog pia u ugostiteljskom objektu,ureivanje frizure kod frizera i
bezbroj drugih slinih situacija dovode do nastanka nekog graanskopravnog odnosa. Isto
tako svakodnevno subjekti prava vre faktiku vlast i vlasnika ovlaenja na razliitim
pokretnim i nepokretnim stvarima, odnosno nalaze se u graanskopravnim odnosima sa
drugim subjektima. Svaki od ovih odnosa je ureen normama graanskog prava i u svakom
od ovih ili slinih odnosa moemo lako uoiti dvije strane : jednu koja je ovlatena da neto
trai od druge, i drugu koja je obavezna (duna) da postupi po ovlatenju aktivne strane.
Treba napomenuti da pojam obaveze u graanskopravnim odnosima ne treba poistovjetiti sa
pojmom obaveze iz obligacionog odnosa. U obligacionopravnim odnosima pod pojmom
obaveze se podrazumijeva obaveza koja postoji izmeu vjerovnika i dunika. Svaka obaveza
u obligacionom odnosu jeste istovremeno i obaveza u graanskopravnom smislu,jer su
obligacioni odnosi samo dio ukupnih graanskopravnih odnosa. Meutim, pojam obaveze u
graanskopravnom odnosu ima dosta ire znaenje, jer se odnosi i na obaveze koje postoje u
bilo kom graanskopravnom odnosu. Tako npr. stjecanjem prava vlasnitva na nekoj stvari
stjecatelj zasniva graanskopravni odnos sa svim subjektima prava,odnosno sva subjekti
prava na cijelom svijetu se nalaze u graanskopravnom odnosu sa vlasnikom stvari i duni su
da respektuju njegova vlasnika ovlaenja i ne uznemiravaju ga u vrenju tih ovlaenja.
Zbog moguih nesporazuma za obavezu uope (u svakom graanskopravnom odnosu)
adekvatniji termin bi bio pravna dunost,jer jasnije pravi distinkciju izmeu pojma obveze
u obligacionom pravu i pojma dunosti u svim graanskopravnim odnosima (ukljuujui i
obligacionopravne). Ali iz razloga ope prihvaenosti i uobiajenosti ee je u upotrebi
pojam pravna obaveza,iako kao to smo istakli u istom znaenju moemo koristiti pojam
pravna dunost. Sutina je u tome da pravilno shvatimo kako u svakom graanskopravnom
odnosu postoje dva osnovna elementa : pravno ovlaenje i pravna obaveza (ili dunost).

52

Napomenuli smo ve da je u nekom graanskopravnom odnosu titular ovlaenja aktivna

strana,a da dunost ima pasivna strana. U pravnoj teoriji se jedno ili vie ovlatenja subjekta
nekog graanskopravnog odnosa na aktivnoj strani naziva subjektivnim graanskim pravom.
Radi potpunog i pravilnog shvatanja pojma subjektivno graansko pravo u narednom
poglavlju ( poglavlje 4. ) pokuaemo da detaljnije obrazloimo saraj subjektivnog
prava,njegova dejstva i zatitu.

3.3. Nastanak graanskopravnog odnosa

Za graanskopravne odnose moemo sa sigurnou konstatovati kako su ovi odnosi
najbrojniji pravni odnosi. Svakodnevno i u bezbrojnim situacijama dolazi do nastanka
graanskopravnih odnosa. Kao i svaki drugi pravni odnos i graanskopravni odnos je
prvenstveno drutveni odnos, koji u sluaju ispunjenja odreenih pretpostavki postaje
graanskopravni odnos. Ali dok su subjekti u drugim pravnim odnosima u pravilu znaju da su
postali subjekti nekog pravnog odnosa ( npr. kad neko lice postane punoljetno zna da je
stekao birako pravo, kad neko uini krivino djelo zna da moe biti osumnjien i
optuen,kad neko ne plati porez zna da je zasnovao pravni odnos i slino) ponekad subjekti
nekog drutvenog odnosa i ne znaju da li su istovremeno i subjekti graanskopravnog
odnosa. Na primjer : .kada neko kupuje novine; vozi s u tramvaju sa ili bez karte; vidi da mu
je neko grekom na raun uplatio odreeni iznos; objavi javni oglas u kome trai izgubljeni
nakit; proda neku pokretnu ili nepokretnu stvar i u bezbroj slinih situacija ; dolazi do
nastanka graanskopravnog odnosa.
Opravdano se postavlja pitanje ta je potrebno da se desi i koje pretpostavke su potrebne da
se neki drutveni odnos pretvori u graanskopravni odnos. Osnovno pravilo je da neki
faktiki drutveni odnos postaje pravni tek onda kada ga pravo uredi. Ako je neki drutveni
odnos ureen pravom tada i subjekti u tom odnosu (koji imaju odreena ovlaenja u tom
odnosu )stiu mogunost da ta svoja ovlaenja ostvare. Do ostvarenja tih ovlaenja e doi
ili dobrovoljnim izvrenjem od strane dunika u tom odnosu, ili ako zatreba i prisilno
primjenom prava,odnosno uz angaovanje dravnih organa. Pravnim normiranjem nekog
drutvenog odnosa drava preuzima na sebe i nadlenost i obavezu da subjektima obezbijedi
realizaciju njihovih ovlaenja iz nekog pravnog odnosa,ako ih dunik sam ne ispuni.
Za pretvaranje nekog drutvenog odnosa u graanskopravni odnos potrebno je da se ispune
najmanje dvije (ili za neke graanskopravne odnose tri) osnovne pretpostavke :
a) Da je taj drutveni odnos reguliran normama graanskog prava,odnosno da u pravnom
poretku postoje odreene uslovne (apstraktne) norme koje se mogu primjeniti na taj
odnos;
b) Da se u realnom drutvenom ivotu nastanu neke injenice ili situacije za koje uslovne
(apstraktne) pravne norme vezuju nastanak nekog graanskopravnog odnosa.
c) Da se stvore (u nekim sluajevima) bezuslovne (konkretne) norme kojima e biti stvoren
neki graanskopravni odnos.
Postojanje prve pretpostavke je mogue utvrditi poznavanjem prava i pravila njegovog
tumaenja i primjene. U dijelu ove knjige u kome je bilo rijei o izvorima graanskog prava,
mogli smo vidjeti kako su graanskopravni odnosi relativno dobro regulirani,te da postoje
iroke mogunosti da na neki drutveni odnos primjenimo odgovarajue pravne norme. Kada
je u pitanju druga pretpostavka, postoji veliki broj pravom priznatih injenica koje mogu da
53

dovedu do nastanka,promjene ili prestanka nekog graanskopravnog odnosa. Te injenice

nazivamo pravnim (graanskopravnim) injenicama i o njima e biti vie rijei u nardnom
odjeljku (vidi : 3.4.). Trea pretpostavka,odnosno donoenje neke konkretne (bezuslovne)
norme, vrlo esto je neophodna, jer u takvim sluajevima graanskopravni odnos nee nastati
samo na osnovu apstraktne norme i nastanka nekih injenica ve je potrebno stvoriti i neku
konkretnu normu
Jedan od ova dva bitna uslova za nastanaka nekog graanskopravnog odnosa ( postojanje
norme i ostvarenje neke injenice), u realnom svijetu uvijek nastaje prije drugog, pa je po
vremenu nastanka ovih pretpostavki mogue razlikovati dvije situacije. Mogue je da se
norme donosu prije nastupanja nekih injenica i situacija. Takve norme propisuju unaprijed
kako e doi do nastanka graanskopravnog odnosa onda kada se desi predviena injenica
ili situacija. Ovakve norme se nazivaju bezuslovnim ili apstraktnim pravnim normama.( npr.
norma lana 157. Porodinog zakona predvia da se : (1) Poslovna sposobnost stie se
punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva; (2) Punoljetnom postaje osoba koja je
navrila 18 godina ivota).52 Kod uslovnih ili apstraktnih normi nastupanje neke injenice ( u
ovom sluaju punoljetstva) na osnovu unaprijed propisane norme dovodi do nastanka
graanskopravnog odnosa. Ali ako su se injenice, na koje se odnose norme, ve desile prije
nastanka norme,pa se norma donosi nakon nastupanja injenica,tada moemo govoriti o
nastanku graanskopravnog odnosa na osnovu bezuslovne (konkretne) norme ( npr. norma
glasi da je lice A.A. duno da plati licu N.N. 2 000 km.
U pravilu za nastanak nekog konkretnog graanskopravnog odnosa potrebno je postojanje i
uslovne i bezuslovne norme,te nastupanje nekih relevantnih injenica. Npr. u normi lana
176. ZOO predvieno je da : (1) Ko drugome prouzrokuje tetu duan je naknaditi je ako ne
dokae da je teta nastala bez njegove krivice53. Znai imamo uslovnu normu,ali jo uvijek
nije nasto graanskopravni odnos,jer je potrebno da se dese neke relevantne injenice. U
pretpostavljenom sluaju da npr. N.N. oteti automobil lica A.A. imamo i nastalu injenicu
tete. Ali graanskopravni odnos jo nije nastao,jer da bi nastao graanskopravni odnos
izmeu N.N. i A.A. potrebno je da stvori i bezuslovna norma. Ovu normu mogu sami subjekti
stvariti sporazumno, ili kad nema njihovog sporazuma stvorie je sud utvrujui kako je
N.N.obavezan da plati na ime naknade tete licu A.A. iznos od npr. 3 000. Km.54
Treba napomenuti da pretvaranje drutvenih odnosa u graanskopravne odnose ima izuzetno
bitnu ulogu u uspjenom funkcioniranju bilo kog drutvenog poretka,jer predstavlja pravnu
konkretizaciju ekonomski tokova. Vidjeli smo kako su velike kodifikacije graanskog prava
nastale ba u vremenu kada je robno-novana privreda poela da se intenzivnije razvija. Bez
pravnog reguliranja graanskopravnih odnosa nema ni intenzivnijeg privrednog razvoja,kao
to istovremeno nema ni razvijenih graanskopravnih odnosa bez visokog stepena privrednog
razvoja. Samo u uslovima intenzivnih robno-novanih tokova postoji i potreba za pravnom
nadgradnjom i reguliranjem tih odnosa. Osnovna funkcija graanskog prava i jeste u tome da
omogui uspjene ekonomske tokove i da te ekonomske tokove stavi u valjane pravne okvire.
Na taj nain graansko pravomoe da bude i generator privrednog i ukupnog drutvenog
razvoja. Ovo je mogue vidjeti i na primjerima naeg aktuelnog stanja. Neureenost ili
nedovoljna ureenost pravnog sistema u oblasti graanskog prava jedan je od razloga
stagnacije naeg ukupnog razvoja. Npr. u naim uslovima investitori nerado investiraju, jer
normativno nisu ureena stvarna prava, zatim razliite vrste novih tipova ugovora
52

"Sl. novine Federacije BiH", broj; 35/05 i 41/05

Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89,. Sl.list BiH br. 2/92 , Sl.list BiH br. 13/94
54
Vidjeti : Luki,D.Radomir; Kouti;Budimir; Uvod u pravo,Beograd,1978. str277.
53

54

(lizing,franizing,factoring) i slino. Normativna neureenost drutvenih odnosa relno dovodi

do nastanka manjeg broja graanskopravnih odnosa, manjeg ekonomskog prometovanja i
nedovoljnog drutvenog razvoja itd. U najkraem stabilan i razvijen normativni
okvir,odnosno adekvatno regulisanje graanskopravnih odnosa moe biti znaajan faktor
ukupnog razvoja nekog drutva, a brojnost graanskopravnih odnosa je u neposrednoj vezi s
tim drutvenim razvojem.

3.5. Graanskopravne injenice

3.5.1. Pojam i vrste graanskopravnih injenica
Vidjeli smo da, pored nunog postojanja normativnog okvira ( apstraktnih i konkretnih
pravnih normi),neophodan preduslov nastanka nekog graanskopravnog odnosa je i
postojanje odreenih injenica,koje nazivamo graanskopravnim injenicama. Ove injenice
moraju postojati ne samo kao uslov nastanka,ve i kao uslov za promjenu ili prestanak bilo
kog graanskopravnog odnosa. Graanskopravne injenice su one injenice koje su
predviene u normama graanskog prava u objektivnom smislu,odnosno u apstraktnim
(uslovnim) pravnim normama, te na osnovu kojih nastaju, mijenjaju se ili prestaju
graanskopravni odnosi. Poto nastankom graanskopravnih odnosa nastaju i odreena
subjektivna prava i obaveze za subjekte u tim odnosima, graanskopravne injenice bi mogli
definirati i kao one injenice za koje objektivno pravo vezuje nastanak,promjenu ili prestanak
nekog subjektivnog graanskog prava ili neke graanskopravne obaveze.
Graanskopravne injenice su samo od jedan od oblika pravnih injenica, jer i u drugim
granama prava (krivino,upravno,ustavni itd.) pravni odnosi nastaju,mijenjaju se ili prestaju
tek kada nastupe odreene injenice. Nas naravno posebno interesuju samo graanskopravne
injenice,a one su veoma brojne i raznovrsne,te se mogu razvrstati i klasifikovati po vrlo
razliitim kriterijima.
Prije svega sve injenice bi mogli podijeliti na obine injenice i pravne injenice,a u okviru
pravnih injenica graanskopravne injenice su samo jedna od podvrsta pravnih injenica.
Razlika izmeu obinih i pravnih injenica je u tome to za obine injenice objektivno pravo
ne vee nikakve pravne uinke. Npr. obine injenice su : da nekog pozdravljamo ili ne,da
idemo na izlet ili utakmicu,da razgovaramo sa nekim,da smo raspoloeni ili nismo, da
dajemo instrukcije i savjete nekom licu i slino. Naravno da se i ove obine injenice mogu
pretvoriti u pravne injenice kada ih pravo regulie. Tako npr. obaveza pozdravljanja je
obina injenica i za nju pravo ne vee pravne posljedice. Ali u nekim situacijama mogue je
da i ova injenica postane pravna,kao to je to sluaj u vojsci,policiji ili nekim drugim
sluajevima pravnom normom bude regulisano pozdravljanje kao obavezno,te da e
nepozdravljanje biti sankcionisano. Moemo zakljuitii da e bilo koja obina injenica
postati pravna njenim pravnim regulisanjem , a ukoliko takva injenica bude regulisana
normama graanskog prava bie rije o graanskopravnoj injenici.
Drugi mogui kriterij je daleko vaniji i po tom kriteriju sve graanskopravne injenice
moemo podijeliti na :
a) dogaaje (prirodne dogaaje) i
b) radnje (ljudske radnje)
55

Dogaaj su razliite promjene u prirodi koje nastaju neizazvano i nezavisno od volje pravnih
subjekata. Zbog toga se dogaaji kao graanskopravne injenice esto nazivaju i prirodnom
dogaajima. Npr. poar kao posljedica udara groma ili neke elementarne nepogode, prirodna
smrt, roenje, bolest, sua, zemljotres, padanje kie, poplava,klizanje zemljia,odron kamena
protek vremena i slino. Osnovna karakteristika dogaaja kao graanskopravne injenice je
nezavisnost od volje subjekta. Ako se neko prirodno dogaanje moe sprijeiti
manifestacijom volje ili ako postoji dunost spreavanja, onda takvu injenicu neemo
kvalifikovati kao dogaaj. Odron kamena na magistralnom putu,koji se mogao spreiti
(postavljanjem zatitne mree ili na drugi nain nee se smatrati dogaajem. Udar groma nije
dogaaj, ako je postojala obaveza na postavljanje gromobrana i slino. Ovo razliito
kvalifikovanje prirodnih dogaaja kao graanskopravnih injenica vano je u obligacionom
pravu sa aspekta odgovornosti za tetu. Za tetu pruzrokovanu prirodnim dogaajem u
pravilu niko ne odgovara,ali za tetu koja je nastala usljed dogaaja koji se mogao sprijeiti
preduzimanjem dune radnje,odgovara lice koje je izvrilo radnju neinjenja odnosno
proputanja. Npr. ako se odron na putu mogao sprijeiti odgovarae privredno drutvo
nadleno za odravanje puteva,ili ako je poar izazvan udarom groma,a nije postavljen
gromobran odgovarae lice koje je trebalo postaviti gromobran i slino.
Dogaaji najee nisu graanskopravne injenice, ali ako neki dogaaj bude regulisan
graanskopravnom normom, on e postati i graanskopravna injenica (graanskopravni
dogaaj). Tako npr. roenje djeteta iako je prirodni, istovremeno je i pravni dogaaj,odnosno
graanskopravna injenica. Nastupanjem injenice roenja nastaju i odreeni pravni uinci :
dijete postaje subjekt prava i stie pravnu sposobnost); nastaju razliiti pravni odnosi izmeu
roditelja i djeteta (roditeljsko staranje, obaveza izdravanja) i slino. Ili injenicom
nastupanjem smrti, kao prirodnog dogaaja, nastaju brojne graanskopravne injenice :
prestanak pravnog subjektiviteta,otvaranje naslijea,prestanak braka i slino.
Po kriteriju razvrstavanja svih graanskopravnih injenica na dogaaje i radnje , nesporno je
kako su radnje daleko vanija vrsta graanskopravnih injenica. U pravnoj teoriji pojam
radnje se esto poistovjeuje sa pojmom ljudske radnje. Na ulazei u sloenija
obrazloenja opravdanosti koritenja jednog ili drugog pojma, smatramo da je u sutini
opravdanije i bolje koristiti pojam radnje,bez odrednice ljudske, jer je nesporno da pored
ljudi (fizikih lica) pravno relevantne radnje mogu preduzimati i pravne lica. Radnje moemo
definisati kao aktivnosti subjekata prava,koje su preduzete i izvrene voljno i svjesno.
Naravno da neke radnje nisu regulisane pravom i takve radnje nisu za nas relevantne,te su za
nas bitne radnje koje proizvode odreena pravna dejstva (pravne radnje).
Do nastanaka,promjene ili prestanaka graanskopravnih odnosa mogu da dovedu dvije vrste
pravnih radnji :
a) dozvoljene radnje ( koje se dijele na : radnje saglasne pravu i voljne radnje); i
b) nedozvoljene radnje ( graanskopravni delikti )
Radnje saglasne pravu su takve radnje koja nisu preduzeta sa namjerom da se zasnuje,
promijeni ili prestane neki graanskopravni odnos,ali koje ipak izazivaju odreena pravna
dejstva. Npr. nalaz blaga,nalaz tue stvari,prerada ili spajanje tue stvari sa vlastitom (ako
postoji savjesnost,odnosno akose ne zna da je tua),zatim stanje nude (l. 182.st.2. ZOO
ako neko uzrokuje tetu u stanju nude, oteenik moe zahtjevati naknadu od lica koje je
krivo za nastanak opasnosti tete ili od lica od kojih je teta otklonjena, ali od ovih
posljednjih ne vie od koristi koju su imali od toga55).
55

Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89,. Sl.list BiH br. 2/92 , Sl.list BiH br. 13/94

56

Voljne radnje su one radnje koje se preduzimaju upravo s ciljem da se stvori neki objektivnim
pravom dozvoljeni pravni uinak. To su zapravo izjave volja koje su uinjene sa namjerom da
nastane,promijeni se ili prestane neki graanskopravni odnos. Voljne radnje su najee i
najznaajnije graanskopravne injenice. Meu svim voljnim radnjama (izjavama volja)
najvanije radnje nazivamo pravnim poslovima. O pravnim poslovima,uslovima njihovog
nastanka, pretpostavkama njihove valjanosti ili nevaljanosti, promjenama i njihovom
prestanku bierijei u posebnom poglavlju.
Nedozvoljene radnje, kao graanskopravne injenice, nazivamo jo i graanskopravnim
deliktima ( delikti u graanskom pravu), a moemo ih definirati kao ponaanje (injenje ili
proputanje) kojim se drugom prouzrokuje teta. Npr. poar izazvan neijom radnjom,
oteenje ili unitenje tue stvarj,nastanak tete zbog padanja crijepa sa neijeg krova,lienje
ivota nekog lica i slino. U graanskopravnim odnosima teta se drugom moe
prouzrokovati
i povredom neke ve postojee obligacije i tada ne govorimo o
graanskopravnom deliktu, ve je u tom sluaju rije o institutu ugovorne odgovornosti za
tetu. Isto tako potrebno je razlikovati pojam delikt u graanskom pravu od pojma delikta
u nekim drugim granama prava (krivino pravo,prekrajno pravo). Mogue je da prema istom
injeninom stanju postoji istovremeno vie oblika delikata i vie oblika odgovornosti za
delikt. Ali mogue je i da postoji samo graanskopravni delikt (jer je nastala teta),ali da se
istovremeno ne radi o krivinopravnom deliktu (npr. nema krivine odgovornosti, ili djelo
uinjeno u stanju nune odbrane i slino). O deliktima se ui u predmetu Obligaciono pravo.
Prilikom razvrstavanja graanskopravnih injenica, u pravnoj teoriji postavlja se esto jedna
pravnoteorijska dilema, u smislu da li su sudske odluke i akti upravnih organa
(administrativni pravni akti) graanskopravne injenice ili ne . Neki autori smatrju ove akte
graanskopravnim injenicama. Po tim shvatanjima sudska presuda moe da mijenja ili da
ukida graanskopravne odnose, ako je rije o konstitutivnoj presudi ( npr.sudska presuda
kojom se odreuje slunost nunog prolaza preko tueg zemljita). Po istom shvatanju i
administrativni akt moe da bude pravna injenica, koja u izvjesnim sluajevima izaziva
nastanak graanskopravnog odnosa (npr. kod pravnih poslova za iju je nadlenost potrebna
saglasnost nadlenog organa). Po suprotnim shvatanjima sudska presuda i administrativni akt
ne predstavljaju pravne injenice. Po ovim shvatanjima sudskom presudom se ne stvaraju
graanskopravni odnosi,ve se kroz nju samo ispoljava zakonski osnov,koji se primjenjuje na
odreene ivotne okolnosti koje su same za sebe pravne injenice 56. Smatramo da su ove
dileme i razliita stanovita o tome da li sudsku presudu ili administrativni akt treba smatrati
graanskopravno injenicom ili ne vie teorijskog nego praktinog znaaja. Po naem
miljenju kod sudskih presuda ili upravnih akata ipak nije rije o pravnim injenicama,ve se
zapravo radi o jednoj od pretpostavki (konkretnom il bezuslovnom pravnom aktu) koja sama
za sebe ili u vezi sa drugim pretpostavkama (uslovnom ili apstraktnom pravnom normom i
nekom graanskopravnom injenicom) dovodi do nastanka,prestanka ili promjene nekog
graanskopravnog odnosa.
Od dogaaja i radnji kao graanskopravnih injenica treba razlikovati jo dvije injenice koje
se u pravnoj nauci i praksi nazivaju : sluaj (casus) i via sila (vis maior).
Sluaj je takva graanskopravna injenica koja se ne moe predvidjeti,a moe biti ili prirodni
dogaaj ili ljudska radnja, a ponekad se sluaj ne moe sa sigurnou kvalifikovati ni kao
ljudska radnja ni kao dogaaj. Da li je sluaj dogaaj ili radnja nije suvie vano jer je
56

Vidjeti : Pravna enciklopedija,Beograd, 1975., str.1221.

57

najbitnije to to odreujui neku injenicu kao trebamo utvrditi da li ta injenica predstavlja

neko nepredvidivo deavanje,odnosno da li se je mogla predvidjeti redovnom panjom i da li
je to mogao uiniti onaj kome se sluaj dogodi. Ako se radi o nepredvidivoj injenici (uz
redovnu panju) moemo govoriti o sluaju. Postojanje sluaja moe dovesti do oslobaanja
od odgovornosti za tetu,jer se teta nije mogla predvidjeti i pored redovne panje. Da li je
neka injenica sluaj utvruje se u svakom konkretnom odnosu uzimajui u obzir sve
relevantne okolnosti. Npr. ako doe do odrona kamenja na javni put, nadleno privredno
drutvo moe eventualno dokazivati kako se radi o sluaju,jer i pored redovne panje taj se
odron nije mogao predvidjeti. Opte pravilo je da se za sluaj ne odgovara. tetu zbog
sluajne propasti stvari snosi njen vlasnik. Ali u izuzetnim situacijama moe postojati
odgovornost za tetu i kada je nastala sluajem (ako to same stranke ugovore ili ako to zakon
predvidi) i takva situacija se naziva mjeoviti sluaj (casus mixtus). Kada same stranke
predvide mjeoviti sluaj takva odredba u ugovoru se naziva klauzula o pojaanoj
odgovornosti i predstavlja svojevrsno sredstvo garancije. Zakon izuzetno u nekim
odredbama predvia mjeoviti sluaj propisujui pojaanu odgovornost odreenih lica (npr.
dunika za oteenje ili propast stvari nakon njegovog padanja u docnju,odgovornost javnih
prevoznikaza sluajni gubitak ili oteenje stvari i slino).
Od sluaja moemo razlikovati viu silu (lat. vis maior),kao deavanje koje se nije moglo
predvidjeti i na koje strane u graanskopravnom odnosu objektivno ne mogu i nisu mogle
utjecati (dogaaj mora biti za subjekt neoekivan, izvanredan, nepredvidiv), npr. ratno stanje,
trajk, elementarne nepogode i sl. Djelovanje vie sile u graanskom pravu sastoji se u tome
to njezino postojanje u pravilu iskljuuje odgovornost za tetu. Sutinska razlika izmeu
sluaja i vie sile je u apsoutnoj neotklonjivosti i nepredvidivosti nekog deavanja kod vie
sile. Sluaj bi se ipak ponekad mogao predvidjeti i otkloniti ( npr. boljim uvanjem stvari ne
bi dolo do njenog oteenja ili unitenja.),a na viu silu nije mogue uticati (npr.
rat,zemljotres,cunami i slino). Postojanje vie sile dovodi do oslobaanja od odgovornosti za
tetu,a to proizilazi indirektno i iz odredbe lan 263 ZOO koja predvia da se dunik
oslobaa odgovornosti za tetu ako dokae da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno
da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih posle zakljuenja ugovora
koje nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei57.

3.5.2. injenini skup

U pravilu se za nastanak,promjenu ili prestanak nekog graanskopravnog odnosa ili
subjektivnog graanskog prava zahtijeva postojanje vie razliitih injenica. Vrlo rijetko e
samo jedna injenica dovesti do nastanka odeenih graanskopravnih uinaka ( npr. nalaz
tue stvari,nalaz blaga). Ukloliko je potrebno da se ostvari vie injenica, kako bi
nastao,promijenio se ili prestao neki graanskopravni odnos ili subjektivno graansko pravo,
taj skup svih zahtijevanih injenica nazivamo injeninim skupom. Te injenice mogu nastati
istovremeno, ili se ostvaruju sukcesivno u odreenom vremenskom periodu. U ovom drugom
sluaju graanskopravni odnos ili subjektivno graansko pravo e nastati kada se ostvari
poslednja injenica,ili bolje reeno kada se ostvare sve potrebne injenice.
Ukoliko je ostvaren najvei broj injenica potrebnih za nastanak nekog graanskopravnog
odnosa ili subjektivnog graanskog prava,a nedostaje samo jedna odluujua injenica,takvu
pravnu situaciju nazivamo : pravnim stanjem. Ona injenica koja jedina nedostaje da bi se
pravno stanje pretvorilo u graanskopravni odnos ili subjektivno graansko pravo naziva se
57

Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89,. Sl.list BiH br. 2/92 , Sl.list BiH br. 13/94

58

dopunskom injenicom. Na primjer po l. 32. St.1. ZOVO posjednik stjee dosjelou pravo
vlasnitva na nepokretnoj stvari koja je u vlasnitvu druge osobe, protekom deset godina
savjesnog i zakonitog posjeda.. To znai od trenutka kada posjednik stekne savjestan i
zakonit posjed on stjee odreeno pravno stanje, a ovo pravno stanje e se pretvoriti u
subjektivno graansko pravo (pravo vlasnitva) kada se ostvari i dopunska injenica,a to bi u
ovom sluaju bio protek vremena od deset godina.
Pojam pravno stanje upotrebljava se i u jednom drugom znaenju koje je razliito na prvi
pogled,ali se u sutini svodi na isto odreenje kao i u prvom sluaju (da je to neki injenini
skup kome je potrebna jedna dopunska injenica kako bi se taj injenini skup pretvorio u
subjektivno graansko pravo). U ovom drugom smislu pod pravnim stanjem
(statusom,situacijom) podrazumijeva se skup istovrsnih ovlaenja i tipinih situacija (koje
obuhvataju veliki broj pojedinanih situacija),a koja pripadaju jednom licu. 58 Svaka tipina
situacija sadri ista ovlaenja karakteristina za takvu situaciju ili stanje, pa se zato i zove
pravnim stanjem ili statusom (npr. udata ena, oenjen, nasljednik,). Ovakvo stanje stvara
samo pravnu mogunost da lice koje se nalazi u takvom statusu (stanju) moe da stekne
neko subjektivno pravo,ako nastupi neke dopunska injenica. Tako npr. nasljednik se nalazi u
pravnom stanju nasljednika od momenta smrti ostavitelja do pravosnanosti rjeenja o
nasljeivanju. Da li e se ova njegova pravna mogunost da stekne subjektivno pravo (da
bude nasljednik) realno i ostvariti zavisi od nastupanja neke dopunske injenice. ( u
konkretnom sluaju ta injenica je pravosnano rjeenje o nasljeivanju).
Iz navedenog moemo izvui zajedniku definiciju kako je pravno stanje (status,situacija)
jedan injenini skup ili skup odreenih tipiziranih ovlatenja koja pripadaju nekom licu,a to
mu daje pravnu mogunost da to svoje stanje prtvori u subjektivno graansko pravo
nastupanjem neke dopunske injenice.

3.5.3. Pretpostavke i fikcije kao graanskopravne injenice

Ve smo nekoliko puta naglasili kako su graanskopravni odnosi najbrojniji meu svim
pravnim odnosima,te da su graanskopravne injenice vrlo uobiajene ivotne injenice,koje
se deavaju svakodnevno i u bezbroj razliitih ivotnih situacija. Moemo rei da su
graanskopravne injenice normalne ivotne injenice, za razliku od recimo krivinopravnih
injenica koje su u pravilu zabranjene,nedozvoljene,odnosno koje odudaraju od normalnog.59
Isto tako mogue je konstatovati, kako neki graanskopravni odnosi ili subjektivna
graanska prava, nastaju u pravilu na osnovu injenica koje se esto ponavljaju i deavaju i to
na isti nain,odnosno u nastanku tih odnosa ili prava postoji odreena tipiziranost i
pravilnost. Na primjer uobiajeno je da je mu majke djeteta i otac tog djeteta, uobiajeno je
da neko ko napuni 18 godina postaje poslovno sposoban, uobiajeno je da neko ko ima
potpuni posjed stvari ima i pravo vlasnitva na toj stvari, uobiajeno je da smatramo kako je
pravosnana presuda zakonito presudila neki spor itd. Poto se neke injenice u graanskom
pravu redovno deavaju i ponavljaju na tipiziran nain, vrlo esto i nema potrebe da se takve
injenice dokazuju,nego se uzima da one postoje,iako one moda i ne postoje, ili ne znamo
da li one postoje ili nepostoje. Takve injenice koje se smatraju istinitim i ije postojanje se
ne mora dokazivati nazivaju se pravnim pretpostavkama ( pravnim presumpcijama,
presumpciones iuris ).
58
59

Luki,D. Radomir; Kouti,Budimir,Uvod u pravo,Beograd,1978., str.276.

Gams Andrija -urovi Ljiljana, Uvod u Graansko pravo, Beograd,1995, str.146.

59

Za ukupno funkcioniranje pravnog poretka vrlo je znaajno postojanje pravnih pretpostavki.

Ako se neka injenica pretpostavlja onda nije potrebno troiti vrijeme i druga sredstva za
njeno dokazivanje, ime se znatno ubrzava graanskopravni promet. Ako bi primjera radi,
svaki suprug morao dokazivati kako je on otac djeteta koga je njegova supruga rodila za
vrijeme trajanja braka, to bi zasigurno komplikovalo drutvene odnose i ne bi imalo nikakvog
efekta osim dodatnog optereenja pravnog sistema. Zbog toga je u graanskopravnim
odnosima i prihvaena pretpostavka kako se ocem djeteta roenog u braku ili periodu do
300 dana od prestanka braka smatra mu majke djeteta 60. Isto tako pretpostavke su vrlo
znaajno sredstvo pravne tehnika,posebno u procesnom pravu ( npr. pretpostavka da je svaki
posjednik savjestan,te da je teret dokazivanja na onome ko se poziva na nesavjesnost, pret)
gdje primjena pretpostavki omoguava znatno efikasnije procesne procedure.
Pretpostavke se u zakonskim formulacijama izraavaju pojmovima smatra se , uzima se,
pretpostavlja se i slino. Meutim,nemaju sve pretpostavke ista pravna dejstva. Postoje tkz.
oborive pretpostavke (presumpciones iuris tantum) za koje pravo dozvoljava da se ona moe
obarati,odnosno da se moe dokazivati suprotno od onog na ta se pretpostavka odnosi ( npr.
moe se osporiti pretpostavka da je mu majke otac djeteta). S druge strane postoje i tkz.
neoborive pretpostavke (presumpciones iuris et de iure) za koje zakon utvruje kako se ne
moe suprotno dokazivati. Neoborive pretpostavke su relativno rijetke,ali ipak postoje . Npr.
neoboriva je pretpostavka ako je pravosnano presuena stvar, tkz. res iudicata, tano
presuena (to zai da nije dozvoljeno dokazivati netanost pravosnane sudske odluke).
Pravne fikcije su takva vrsta graanskopravnih injenica koje se moraju uzeti da postoje,
odnosno da su tane, iako se zna da te injenice ne postoje ili se zna da nisu tane. Razlika
izmeu pravnih pretpostavki i pravnih fikcija je u tome to se kod pravnih pretpostavki uzima
kao tano neto to je vrlo vjerovatno tano,dok se kod pravnih fikcija uzima za tano neto
za ta smo sigurni da nije tano. Pravne fikcije su bile karakteristine za iz rimsko pravo
(posebno procesno) zbog formalnosti tog prava, ali danas se rijetko primjenjuju,iako ih
moemo nai u pojedinim zakonskim odredbama. Tako je u l 128.st.2. ZON-a F BiH
predvieno da dijete ve zaeto u trenutku otvaranja nasljea smatra se kao roeno, ako se
rodi ivo61. U ovom sluaju radi se o klasinoj pravnoj fikciji iz rimskog prava nasciturus
(infans conceptus) pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur (zaeto dijete se
smatra ve roenim ukoliko se radi o njegovim interesima). Ili u l. 42.st.3. ZOO je
predvieno da kad ponueni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu odreene
robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u
ostavljenom roku odbio62.
Izmeu neoborive pravne pretpostavke i pravne fikcije ponakad je teko uoiti razliku. U tom
razgranienju moemo se posluiti kriterijem koji se se zasniva na polazitu da se kod
pravne fikcije tano zna kako je injenica u stvarnosti drugaija od one utvrene u fikciji
(npr. neroeno dijete zasigurno nije roeno, ko uti nije nita izjavio). Kod neoborive pravne
pretpostavkezna se da injenica u realnosti moe nastati suprotno pretpostavci,ali se ipak
uzima ono to je utvreno u pretpostavci ( npr. presuena stvar i ne mora biti tano
presuena, ali neoborivo pretpostavljamo da je pravosnana presuda tano i zakonito rijeila
spor). S obzirom na istovjetno dejstvo neoborivih pretpostavki i pravnih fikcija ovo
razlikovanje je vie teorijske prirode i nema praktino znaenje.
60
61

62

Vidjeti l. 54 Porodinog zakona F BiH; "Sl. novine Federacije BiH", broj; 35/05 i 41/05
Sl. list SRBiH, broj : 7/80,15/80 preieni tekst, Sl. novine F BiH,broj . 29/03
Sl. list SFRJ, broj : 29/87; 39/85; 45/89; 57/89,. Sl.list BiH br. 2/92 , Sl.list BiH br. 13/94 ) ,
Sl. novine F BiH,broj . 29/03

60

IV. SUBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

1. Pojam pravnog subjekta
Nema pravnog odnosa izmeu ljudi i stvari ve samo izmeu ljudi. Izmeu ovjeka i stvari
moe postojati samo faktiki odnos. Putem pojma pravnog subjekta, graansko pravo je
izrazilo injenicu da u graanskopravnom odnosu samo ljudi se mogu pojaviti kao sudionici.
Pravni subjekt se definira kao nositelj prava i obveza. Za pravni subjekt vrlo se esto u
pravu koristi izraz osoba, stoga se izraz pravni subjekt i osoba upotrebljavaju kao sinonimi.
Subjekt prava je osoba (lice) koja je imalac prava i obaveza. Pravni poredak odreuju ko je u
61

stanju da ima prava i obaveze. Imaoci prava i obaveza su fizike i pravne osobe - lica. Pojam
"fiziko lice (osoba)" oznaava ovjeka u ulozi imaoca prava i obaveza, a pojam "pravno lice
(osoba)" oznaava oraganizaciju u toj ulozi.
Termin "osoba" u graanskopravnom smislu oznaavaju pravne subjekte. Ovaj termin se ne
indetifikuje sa terminom "osoba" koji se upotrebljava u obinom (svakodnevnom) jeziku.
Istorijski posmatrano, svi ljudi nisu mogli da budu osobe u graanskopravnom smislu. Danas,
to nije vie tako. Obrnuto, postoje osobe koja nisu ljudi. Takvu situaciju imamo kod pravnih
osoba - lica, koja nisu nita drugo nego neka vrsta "kombinacije" sredstava i ljudi, kojima
pravni poredak priznaje pravni subjektivitet.
Za pravni subjekt je s gledita graanskog prava karakteristino da se on pojavljuje kao
sudionik u graanskopravnim odnosima. Ipak, u savremenim graanskopravnim odnosima ne
pojavljuje se samo ovjek-pojedinac, nego se pojavljuju i razne drutvene tvorevine odnosno
udruge (organizacije). Zbog toga se pojavila potreba da se i neke drutvene tvorevine
pretvore u pravne subjekte. U prvom redu kao pravni subjekt, tj. kao nositelj prava i obveza
se moe pojaviti ljudsko bie, iv ovjek i tada govorimo o fizikoj ili naravnoj osobi. Ako
se kao pravni subjekt pojavljuje drutvena tvorevina, tada se govori o pravnoj osobi. Stoga
pravni subjekt moe biti: a) fizika ili naravna osoba i b) pravna osoba. Da bi se pravni
subjekt mogao ukljuiti u graanskopravne odnose i biti njihov sudionik potrebno je da ima
dva osnovna svojstva: pravnu i poslovnu sposobnost.
2. Pravna sposobnost
Pravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. Prema odredbi l. 17. st. 1.
ZOO svaka fizika i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza. Pravna
sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta i on ne moe postojati bez pravne
sposobnosti. Ako bi fizikoj osobi oduzela pravna sposobnost, takav ovjek bi s pravnog
gledita postao stvar (u prolosti rob). Iz historijskog iskustva vidimo da pravna sposobnost
nije neko priroeno ovjekovo svojstvo, jer to svojstvo priznaje pravni poredak koji je nastao
kao pravna nadgradnja nad gospodarskom osnovom koja po svom karakteru trai da se
sudionicima drutvenih i gospodarskih odnosa prizna pravni subjektivitet. Priznavanje
jednake pravne sposobnosti svakom ovjeku izraz je demokratskih shvaanja u drutvu, ako
na pravnu sposobnost gledamo kao na politiko, a ne samo pravno pitanje. Ako bi se pravnoj
osobi oduzela pravna sposobnost, tada bi pravna osoba prestala postojati. Zato npr.
administrativni akt kojim se zabranjuje neka organizacija graanskopravno znai oduzimanje
pravne sposobnosti toj organizaciji.
62

Pravna sposobnost je podobnost (mogunost) jednog pravnog subjekta da bude imalac prava i
obaveza. Predstavlja nuan, ali i dovoljan uslov za konstituisanje pojma subjekata prava.
Pravna sposobnost (sposobnost za sticanje prava) razlikuje se od poslovne sposobnosti
(mogunost da se izjavama volje proizvedu pravne posljedice), kao i od deliktne sposobnosti
(nezakonite radnje koje izazivaju graansko - pravnu odgovornost). Pravna sposobnost znai
imati svojstvo linosti (osobe) u pravu, imati konkretna prava (u irem smislu rijei) i imati
sposobnost sticanja i vrenja (ispoljavanja) prava. Ova sposobnost ne podrazumijeva sama
prava, ve mogunost (sposobnost) njihovog vrenja.
Trenutkom sticanja pravne sposobnosti, fiziko ili pravno lice postaju subjekti

prava.

Fizika lica posjeduju optu pravnu sposobnost to podrazumijeva njihovu mogunost

da budu imaoci svih prava i obaveza, osim onih za koje propisano da im ne mogu pripadati.
Pravna lica imaju posebnu pravnu sposobnost to podrazumijeva njihovu mogunost da
budu imaoci samo ondreenog obima i odreene vrste prava i obaveza.
3. Poslovna sposobnost
Drugo svojstvo koje ima pravni subjekt je poslovna sposobnost. Poslovna sposobnost je
svojstvo da se svojim vlastitim aktivitetom (vlastitim oitovanjima volje) stjeu prava i
obveze. ZOO slino definira poslovnu sposobnost i kae da svaka poslovno sposobna osoba
moe vlastitim oitovanjima stvarati pravne uinke. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu
sposobnost, ali svaki pravni subjekt ne mora imati i poslovnu sposobnost, niti jednak stupanj
poslovne sposobnosti. Pravna i poslovna sposobnost su svojstva, a ne prava i dunosti, a
sama razlika izmeu svojstva i prava jest da se osoba moe odrei svojih subjektivnih prava,
ali se ne moe sama odrei svojih svojstava. Fizikoj osobi danas se uope ne moe oduzeti
pravna sposobnost, nego samo poslovna i to u pravilu odlukom suda zbog zakonom
odreenih razloga (institut lienja poslovne sposobnosti)
4. Deliktna sposobnost
Osim pravne i poslovne, pravni subjekti imaju jo jedno svojstvo deliktnu sposobnost ili
uraunljivost, ubrojivost. Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude
odgovoran za svoja protupravna djelanja. Kod poslovne sposobnosti se trai tzv. pravno
relevantna volja pravnog subjekta, a kod deliktne sposobnosti se trai odreeni stupanj
svijesti (mogunost samoopredjeljenja) Stoga i poslovno nesposobne osobe mogu biti
63

deliktno sposobne (npr. i alkoholiar kad je trijezan moe biti svjestan da ne smije razbijati
tue prozore) Izrazom pravno relevantna volja se oznaava volja koju pravo uvaava, tj. u
onom trenutku kada ju je pravni subjekt oitovao, pravo za to oitovanje volje vee odreene
pravne posljedice, odnosno pravne uinke. Kod fizike osobe potpuna poslovna sposobnost
nastupa s navrenom 18. godinom, a deliktna sposobnost s navrenom 14. godinom ivota.
Maloljetnik koji je navrio 14. godina potpuno je deliktno sposoban ako je duevno zdrav to
se predmnijeva. Maloljetnik od navrene 7. do navrene 14. godine nije deliktno sposoban, ali
e iznimno biti ako se dokae da je pri poinjenju graanskog delikta bio sposoban za
rasuivanje. To je mogue jer je njegova deliktna nesposobnost prema ZOO samo oboriva
pretpostavka, pa je doputeno dokazivati suprotno.
A. FIZIKA ILI NARAVNA OSOBA

1. Pojam fizike osobe

iv ovjek kao subjekt prava naziva se fizikom ili naravnom (prirodnom) osobom. Poetak
egzistencije fizike linosti u pravnoj sferi poklapa se sa momentom roenja. U tom smislu
jo uvijek vae pravila ije izvorite nalazimo u rimskom pravu: momenat roenja nastupa u
trenutku potpunog odvajanja ivog bia od majke. Po Francuskom graanskom zakoniku
potrebno je da se dijete ivo rodi i da je sposobno za ivot. Po panskom graanskom
zakoniku zahtijeva se da dijete ivi dvadeset etri sata, da bi se ustanovilo da li je sposobno
za ivot. Po Italijanskom graanskom zakoniku pretpostavlja se da je dijete sposobno za
ivot. Po Njemakom i Svajcarskom graanskom zakoniku dovoljno je da je dijete roeno
ivo, a tako je i po anglo-amerikom optem pravu.
Na jedan opti nain moe se rei da, kad je rije o fizikim licima, svojstvo linosti u sferi
prava poinje sa roenjem i zavrava se sa smru. U nekim sistemima bilo je propisano da
svojstvo linosti moe prestati jo za ivota. To je tzv. graanska smrt (npr. u sluaju
progonstva, odricanja od sopstvene zemlje, "ulaska u religiju", u sluaju osude na teko
krivino djelo itd.).
U svakom sluaju, za pravni subjektivitet potrebno je da lice ima mogunost da vri prava i
obaveze. Ovaj opti (generalni) subjektivitet fizikog lica pripada, u naelu, svakom fizikom
licu (ovjeku). Ipak, treba primjetiti da strano fiziko lice, po pravilu, nije u svemu
izjednaeno sa domaim fizikim licem.

64

Tedencija je da se krug pravnih subjekta proiri, to se naroito odnosi na zaeto a jo

neroeno dijete (nasciturus). U novije vrijeme zastupa se miljenje da i ivotinje treba uvrstiti
u pojam pravnog subjekta.
Skup pravnih normi kojima se ureuju sposobnosti i svojstva pravnih subjekata (pravna
sposobnost, poslovna sposobnost, djelimina sposobnost, ime, prebivalite, boravite) ine
statusno graansko pravo.

2. Postanak fizike osobe

Opte pravilo savremenih prava je da fiziko lice stie potpunu (i optu) pravnu sposobnost
roenjem. Trai se da je dijete ivo roeno (oboriva pretpostavka). Lice, dakle nastaje
roenjem, to se dogaa u momentu odvajanja fetusa od majinog tijela. Neophodno je da
novi organizam ima ivot. Vitalnost (sposobnost za preivljavanje) djeteta, po pravilu, nije
uslov za pravnu spsobnost. Fizika osoba postaje roenjem. To znai da dijete im se rodi,
dobiva pravnu sposobnost, tj. postaje nositelj prava i dunosti. Dovoljno je da dijete pokazuje
znakove ivota, a ne mora biti sposobno za ivot, no porod mora biti zavren. Po naem
pravu se pretpostavlja da je dijete roeno ivo, a tko tvrdi protivno, mora to i dokazati.
Pitanje je li dijete roeno ivot ili mrtvo ima u pravu veliko znaenje. Ako je dijete bilo
roeno ivo i odmah iza toga umrlo, ono je ipak bilo jedan trenutak pravni subjekt to je
dovoljno da izazove znaajne posljedice, npr. u nasljednom pravu. Da bi se zaetom, ali
neroenom djetetu sauvala neka prava koristi se fikcija (nasciturus pro iam nato habetur
quotiens de commodis eius agitur). Pri tom se mora paziti na sljedee: 1. da fikcija mora ii u
korist nasciturusa i 2. da se dijete doista mora roditi ivo. Ako doe do pobaaja ili se dijete
rodi mrtvo, tada ne nastaje novi pravni subjekt, a to znai da samim time otpadaju i sve
pravne posljedice fikcije. U naem pravu, roenje djeteta dokazuje se izvodom iz matine
knjige roenih.

3. Prestanak fizike osobe

Prestanak pravne sposobnosti nastupa smru fizikog lica i sudskim proglaenjem nestalnog
lica umrlim. Tzv. graanska smrt (gubitak pravne sposobnosti za ivota) zbog krivne
sankcije ili stupanja u monaki red, nije aktuelna u savremenom pravu. Civilna (graanska)
smrt je prestanak pravne sposobnosti fizikog lica prije nastupanja faktike smrti.
65

Karakeristina je za starija prava. Najee je nastupala nakon izricanja najteih krivinih

sankcija, da bi se osueno lice liilo subjekti vi teta prije smrti (prije izvrenja smrtne kazne).
Za posljedicu je imala otvaranje naslea nad imovinom osuenog lica i prestanak njegovog
braka. U francuskom pravu do 1854. godine, osuda na doivotnu robiju ili smrt imala je za
posljedicu tzv. djeliminu civilnu smrt (dozvoljeno je bilo sricati svojinu radi odranja golog
ivota). Neki smatraju da je prestanak pravne sposobnosti nastupala i stupanjem lica u
odreene monake redove sa zavjetom siromatva.
Smrt fizikog lica predstavlja pravnu injenicu kojom odreeni pravni odnosi mogu prestati
(npr. prestanak obaveze) ili nastati (npr. nasleivanje). asom smrti lice ne moe sticati
nikakva prava, a gase se i sve njegove obaveze koje imaju strogo lini karakter. Ostale
obaveze mogu prei na nasljednike.Fizika osoba prestaje smru i time se gubi pravna
sposobnost. Zbog mogunosti presaivanja ljudskog tijela postavilo se pitanje prestaje li
fizika osoba ve klinikom ili istom biolokom smru. U tu svrhu su doneseni propisi prema
kojima se smatra da je nastupila smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi
presaivanja ako je na osnovi medicinskih kriterija i na propisani nain sa sigurnou utvren
prestanak rada mozga i srca.

4. Proglaenje nestale osobe umrlom

esto se ne zna je li neka osoba iva ili mrtva. Budui da njezine pravne odnose treba rijeiti,
pravo se u takvim sluajevima slui presumpcijom smrti (institut proglaenja nestale osobe
umrlom) Stoga se proglaenjem nestale osobe umrlom samo predmnijeva i prestanak pravne
sposobnosti fizike osobe. Od proglaenja nestale osobe umrlom treba razlikovati postupak
za dokazivanje smrti. U tom sluaju se sigurno zna da je neka osoba mrtva, ali se ne zna kad
je tono umrla. Ustanovljenje dana smrti vano je za nasljedno pravo i zato da bi se u
matinim knjigama mogla ubiljeiti smrt. Ponekad e biti iznimno teko utvrditi tono
vrijeme smrti. Kad je npr. vie osoba umrlo u istoj prometnoj nesrei trebalo bi utvrditi jesu li
sve umrle u istom trenutku ili razliitim trenucima. ZOO je za takvu situaciju postavio
predmnjevu: u dvojbi koja je od vie osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne
utvrdi li se da je jedna umrla prije druge. Pretpostavke i postupak proglaenja umrlim i
dokazivanja smrti ureeni su posebnim zakonskim propisima.
Proglaenje nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti je jedan od posebnih vanparninih
postupaka kojim se ureuje status fizikog lica. Razlozi za uvoenje ovog instituta lee u
66

potrebi ouvanja pravne sigurnosti, odnosno potrebi da se zna sa izvjesnou da li je neko iv

ili ne. Nestanak nekog lica sam po sebi ne otklanja tu neizvjesnost. Pretpostavlja se daje
roeno a nestalo ljudsko bie u ivotu. Radi se o oborivoj pretpostavci. Drukije je rjeenje u
francuskom pravu (nestalo lice se moe proglasiti odsustnim) i angloamerikom pravu (po
proteku 7 godina odsutnosti nekog lica pretpostavlja se da nije u ivotu).
U naem pravu sud moe proglasiti za umrlo lice:
1) o ijem ivotu za poslednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a od ijeg je roenja
proteklo esdeset godina;
2) o ijem ivotu za poslednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a okolnosti pod kojima je
nestalo ine vjerovatnim da vie nije u ivotu;
3) koje je nestalo u brodolomu, saobraajnoj nesrei, poaru, poplavi, zemljotresu ili u kakvoj
drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti koju ne ine okolnosti vezane za oruani sukob, a o
ijem ivotu nije bilo nikakvih vijesti za est mjeseci od dana prestanka opasnosti;
4) koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa oruanim sukobima, a o ijem ivotu nije bilo
nikakvih vijesti najmanje godinu dana od dana prestanka neprijateljstva.
Ovi rokovi raunaju se od dana kada je po poslednjim vijestima nestalo lice bilo nesumnjivo
ivo, a ako se taj dan ne moe tano utvrditi, rok poinje tei istekom mjeseca, odnosno
godine u kojoj je nestalo lice po poslednjim vijestima bilo ivo.
Predlog za proglaenje nestalog lica za umrlo moe podnijeti porodica nestalog lica, lice koje
ima pravni interes, kao i zainteresovani organ. Predlog treba da sadri: injenice koje su od
znaaja za pokretanje postupka, dokaze kojima se utvruju te injenice ili ine vjerovatnim,
pravni interes predlagaa za podnoenje predloga i druge podatke koje sadri svaki podnesak.
Za proglaenje nestalog lica za umrlo nadlean je sud na ijem je podruju nestalo lice imalo
posljednje prebivalite, a ako nije imalo prebivalite, sud na ijem je podruju imalo
posljednje boravite. Izuzetno, ukoliko predlog podnosi porodica nestalog lica nadlean je i
sud u mjestu prebivalita, odnosno boravita porodice.
Ako je lice koje je proglaeno za umrlo ivo ili je umrlo drugog dana, a ne onog koji se po
rjeenju suda smatra kao dan njegove smrti, moe ono i svako drugo lice koje za to ima
pravni interes, kao i svaki zainteresovani organ, traiti od suda da se rjeenje o proglaenju
nestalog lica za umrlo ukine, odnosno preinai. O pokretanju postupka za ukidanje ili
preinaenje rjeenja o proglaenju nestalog lica za umrlo, odmah e se obavijestiti sud koji je
nadlean za raspravljanje zaostavtine tog lica, notara i nadleni organ starateljstva. Ako je
postupak za raspravljanje zaostavtine u toku, sud e donijeti rjeenje o prekidu postupka, a
ako je zaostavtina pravosnano raspravljena i izvren upis u katastar nepokretnosti, naredie
67

da se u knjige stavi zabiljeba o pokretanju postupka za ukidanje, odnosno preinaenje

rjeenja o proglaenju nestalog za umrlog.
Ako se utvrdi daje nestalo lice u ivotu ili daje umrlo drugog dana, a ne onog koji se po
sudskom rjeenju smatra kao dan njegove smrti, sud e ukinuti, odnosno preinaiti svoje
ranije rjeenje. Ako sud na osnovu sprovedenog postupka nae da nema mjesta ukidanju ili
preinaenju ranijeg rjeenja, dostavie pravosnano rjeenje o tome sudu nadlenom za
raspravljanje zaostavtine, radi daljeg postupanja, odnosno brisanja zabiljebe u katastru
nepokretnosti.
Ako se lice proglaeno za umrlo lino javi sudu, sud e, poto utvrdi njegovu istovjetnost sa
licem koje je proglaeno za umrlo, bez daljeg postupka ukinuti to rjeenje. Ako se smrt nekog
lica ne moe dokazati ispravama predvienim u propisima o matinim knjigama, svako lice
koje ima pravni interes za to, kao i zainteresovani organ, moe predloiti sudu da se izvede
dokaz o smrti i donese rjeenje kojim se utvruje smrt toga lica.
Ako sud ukine rjeenje o proglaenju lica za umrlo, to moe imati odreene pravne
posljedice. Istina, prestanak braka je konaan, pa se ne moe reaktivirati ukidanjem rjeenja o
proglaenju nestalog lica za umrlo. Naravno, bivi brani drugovi mogu sklopiti novi brak,
ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi. Drukije je rjeenje sa zaostavtinom nestalog
lica koje je proglaeno za umrlo, a koja je podijeljena nasljednicima. Tada se vodi rauna o
(ne)savjesnosti nasljednika. Poloaj savjesnog nasljednika je povoljniji, u smislu da on vraa
dio zaostavtine koja se kod njega zatekla i u stanju u kome se nalazi. On, dakle, nije duan
da naknadi vrijednost stvari koja je smanjena usljed upotrebe, niti je duan da plati naknadu
za otuene i potroene stvari i plodove. Nesavjesni nasljednik je u gorem poloaju upravo
zbog toga to je znao ili morao znati daje lice proglaeno za umrlo u ivotu. On je duan da
vrati zateeni dio zaostavtine i da plati iznos na ime naknade za smanjenje vrijednosti stvari
usljed njihove upotrebe, naknade za otuene i potroene stvari, kao i naknade za proputene
plodove.
Komorijenti su lica meu kojima postoji odreena nasljednopravna veza, a koja su umrla
povodom istog dogaaja, s tim da se nije moglo utvrditi u kom trenutku je nastupila delacija.
Komorijenti se najee javljaju u ratu, saobraajnim nesreama, prirodnim katastrofama i si.
Po pravilu, radi se o srodnicima ija se nasljednopravna veza ogleda u tome to ine krug
zakonskih ili testementarnih naslednika ili su ugovorne strane ugovora o nasleivanju.
U nasljednopravnoj teoriji postavljeno je pitanje mogunosti njihovog meusobnog
nasljeivanja, ako se ima u vidu da se kod komorijenata ne moe utvrditi taan trenutak smrti
(delacija). U naem pravu oborivo se pretpostavlja da su ta lica umrla u istom trenutku, pa se
68

meusobno ne mogu nasleivati. U francuskom pravu je drugaije rjeenje; sutina je u

postavljanju odreenog sistema pretpostavki o redosljedu smrti meu komorijentima, pa se,
saglasno tome, mogu meusobno nasleivati.

5. Poslovna sposobnost fizike osobe

Osnovna funkcija pravne sposobnosti je u tome da se pomou nje subjekti mogu ukljuiti u
prometno zbivanje. Poslovna sposobnost67 je sposobnost zakljuivanja pravnih poslova,
odnosno izjavljivanja volje koja ima gradanskopravna dejstva, tj. nastanak, promjenu ili
prestanak subjektivnih graanskih prava. Ova sposobnost pretpostavlja pravnu sposobnost.U
skladu sa uzrastom fizikog lica, varira i obim njegove poslovne sposobnosti. Pravna teorija,
u tom smislu razlikuje :
a)

razdoblje bez poslovne sposobnosti;

b)

razdoblje ograniene poslovne sposobnosti;

c)

razdoblje potpune poslovne sposobnosti;

Ovi periodi su rezultat potovanja utvrene optepoznate injenice iz psihofizikog ivota

fizikog lica. Do odreenog uzrasta fizika lica su potpuno poslovno nesposobna ili
ogranieno (djelimino) poslovno sposobna. U naem pravu potpuno poslovno nesposobna
lica su do 14 godina. Ova lica ne mogu zakljuivati pravne poslove (dobroine i teretne), ak
ni uz saglasnost zakonskog zastupnika. Defacto, ova lica svakodnevno zakljuuju odreene
poslove koje pravni poredak ne osporava (tzv. potpuna specijalna poslovna sposobnost). To
su svakodnevni poslovi malog znaaja (male vrijednosti) primjereni njihovom uzrastu.
Pravna teorija govori o tzv. konsultativnoj poslovnoj sposobnosti u sluajevima kada je
posebnim propisima utvrena obaveza da djeca (po pravilu starija od 10 godina) budu pitana
o okolnostima koje se tiu njihovog statusa (npr. povjeravanja djeteta jednom od razvedenih
roditelja).
Fizika lica od 14-18 godina (stariji maloljetnici) imaju ogranienu (djeliminu) poslovnu
sposobnost (tzv. opta i nepotpuna poslovna sposobnost). Njima je dopuetno da zakljuuju
sve pravne poslove, ali je za njihovu punovanost potrebna saglasnost zakonskog zastupnika. Ako
se saglasnost da prije zakljuenja, posao je perfektan od samog poetka. Saglasnost moe biti

data i kasnije, to uslovljava da do tog trenutka posao, iako postoji, ne proizvodi nikakava
pravana dejstva (negotium claudicans).

69

Po Zakonu o obligacionim odnosima za zakljuenje punovanog ugovora potrebno je da

ugovornik ima poslovnu sposobnost koja se trai za zakljuenje tog ugovora. Kada fiziko
lice nije poslovno sposobno, pravne poslove u njegovo ime zakljuuje njegov zakonski
zastupnik, odnosno staralac. Poslovno nesposobno lice ne moe zakljuivati ni one ugovore
po kojima bi eventualno stekao samo korist, (npr. ugovor o poklonu). Ogranieno poslovno
sposobno lice moe bez odobrenja svog zakonskog zastupnika zakljuivati samo one ugovore
ije mu je zakljuivanje zakonom dozvoljeno. Ostali ugovori tih lica, ako su zakljueni bez
odobrenja zakonskog zastupnika, ruljivi su, ali mogu biti osnaeni njegovim naknadnim
odobrenjem.
Saugovornik poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost
moe odustati od ugovora koji je zakljuio sa njim bez odobrenja njegovog zakonskog
zastupnika. On moe odustati od ugovora jednostranom izjavom svoje volje. Dakle, nije
neophodno da se obraa sudu za ponitenje zakljuenog ugovora.
Isto pravo ima i saugovornik poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu
nesposobnost, ali je bio prevaren od njega da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Ovo
pravo se gasi po isteku trideset dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane,
odnosno za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika, ali i ranije ako zakonski zastupnik
bude odobrio ugovor prije nego to taj rok istekne.
Saugovornik poslovno nesposobnog lica koji je zakljuio ugovor sa njim bez odobrenja
njegovog zakonskog zastupnika moe pozvati zakonskog zastupnika da se izjasni da li
odobrava taj ugovor. Zakonski zastupnik moe se izjasniti izriito ili konkludetnom radnjom
(npr. kad pristupi izvravanju ugovorne obaveze) da odobrava zakljueni ugovor. Ako se
zakonski zastupnik ne izjasni u roku od trideset dana od ovog poziva da ugovor odobrava,
smatrae se daje odbio da da odobrenje. Ako zakonski zastupnik nije dao traeno odobrenje u
tom roku, onda je takav ugovor ruljiv i moe biti osnaen njegovim naknadnim odobrenjem.
Poslovno sposobno lice moe zahtijevati da se poniti ugovor koji je bez potrebnog
odobrenja zakljuilo za vrijeme svoje ograniene poslovne sposobnosti samo ako je tubu
podnijelo u roku od tri mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. Ovo pravilo
se moe primjeniti u sljedeim sluajevima: kad zakonski zastupnik ogranieno poslovno
sposobnog lica nije zahtijevao ponitenje ugovora prije nego to je ogranieno poslovno
sposobno lice postalo poslovno sposobno; kad saugovornik ogranieno poslovno sposobnog
lica nije odustao od ugovora niti je zahtijevao od zakonskog zastupnika tog lica da se izjasni
da li odobrava ugovor; kad je ogranieno poslovno sposobno lice steklo potpunu poslovnu

70

sposobnost. To lice moe odobriti zakljueni ugovor izriito ili konkludentnom radnjom (ako
ne podnese tubu u roku od tri mjeseca.).
Po Zakonu o obligacionim odnosima i poslovno nesposobni dunik moe pravovaljano
ispuniti obavezu ako je postojanje obaveze nesumnjivo i ako je dospio rok za njeno
ispunjenje. Ali se moe osporavati ispunjenje ako je takvo lice isplatilo zastarjeli dug ili dug
koji potie iz igre ili opklade. Ispunjenje izvreno poslovno nesposobnom povjeriocu
oslobaa dunika samo ukoliko je bilo korisno za povjerioca ili se predmet ispunjenja jo
nalazi kod njega. Poslovno nesposoban povjerilac moe odobriti, poto postane poslovno
sposoban, ispunjenje koje je primio u vrijeme svoje poslovne nesposobnosti.
Imovinom djeteta do njegovog punoljetstva upravljaju u korist djeteta njegovi roditelji.
Prihode od imovine svoga djeteta roditelji mogu upotrebiti prvenstveno za njegovo
izdravanje, vaspitanje i obrazovanje, kao i za neophodne potrebe ue porodice, ukoliko sami
nemaju dovoljno sopstvenih sredstava. Roditelji, u ime djeteta, mogu sa odobrenjem
nadlenog organa starateljstva otuiti ili opteretiti imovinu svog djeteta samo radi njegovog
izdravanja, vaspitanja i obrazovanja, ili ako to zahtijeva koji drugi njegov interes.
Maloljetno dijete koje je zasnovalo radni odnos moe raspolagati svojim linim dohotkom i
imovinom koju je steklo svojim radom, ali je obavezno da od tih prihoda doprinosi za svoje
izdravanje, vaspitanje i obrazovanje. Organ starateljstva moe u opravdanim sluajevima da
zahtijeva od roditelja polaganje rauna o upravljanju imovinom djeteta.
Ovaj organ moe traiti da sud u vanparninom postupku, radi zatite imovinskih prava
djeteta, dozvoli sredstva obezbjeenja na imovinu roditelja. Organ starateljstva moe radi
zatite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud odlui da roditelji u pogledu upravljanja
imovinom djeteta imaju poloaj staraoca.
Testament moe napraviti svako lice sposobno za rasuivanje koje je navrilo 15 godina
ivota (tzv. testamentama sposobnost). Testament je nitav ako u vrijeme njegovog pravljenja
zavjetalac nije imao 15 godina ivota ili nije bio sposoban za rasuivanje. Gubitak
sposobnosti za rasuivanje koji bi nastupio poto je testament napravljen ne utie na njegovu
punovanost. Poslovna sposobnost testatora cijeni se u vrijeme sastavljanja testamenta.
Okolnost da se njegovo zdravstveno stanje poslije sainjavanja testamenta znatno pogoralo,
nema znaaja i ta okolnost ne moe da bude razlog za ponitaj tog testamenta. Naravno, sud
nije struan da utvruje da li je testatator bio sposoban u vrijeme sainjavanja testamenta, jer
za to ne posjeduje potrebno struno znanje. Sud tada odreuje sudsko psihijatrijsko
vjetaenje utvrenja sposobnosti za rasuivanje testatora i pokuava da pribavi medicinsku

71

dokumentaciju o zdravstvenom stanju testatora u vrijeme sainjavanja testamenta na osnovu

kojeg bi se izvrili vjetaenje.
Ugovor o radu moe da zakljui lice koje je navrilo 15 godina ivota i ima optu
zdravstvenu sposobnost (tzv. radna sposobnost). Ugovor o radu moe da zakljui invalid koji
je zdravstveno sposoban za rad na odgovarajuim poslovima.
Oborivo se pretpostavlja da su fizika lica sa navrenih 18 godina potpuno poslovno
sposobna (tzv. opta i potpuna poslovna sposobnost). Ova sposobnost se u pravnoj teoriji
naziva opta zato to lica mogu zakljuivati sve pravne poslove koji su u okviru principa
javnog poretka dozvoljeni. Njihova sposobnost je i potpuna zato to se za zakljuenje pravnih
poslova ne trai niija saglasnost (dozvola ili odobrenje).
Oduzimanje (lienje) i vraanje poslovne sposobnosti
Oduzimanje poslovne sposobnosti je vanparnini postupak koji se vodi prema punoljetnom
licu sa nedostacima u duevnom (rede fizikom) razvoju, kojim se takvo lice potpuno ili
djelimino liava poslovne sposobnosti. Umobolnici su osobe koje su zbog duevne bolesti
nesposobne da se same brinu o svojim pravima i interesima, te se kao nesposobne za
rasuivanje potpuno ili djelimino, liavaju poslovne sposobnosti. U nekim fazama svoje
bolesti ova lica mogu biti svjesni svojih postupaka, to moe uticati na njihovu poslovnu i
deliktnu sposobnost.
Punoljetno lice koje zbog duevne bolesti, duevne zaostalosti ili kojeg drugog uzroka nije
sposobno da se samo brine o svojim pravima i interesima potpuno se liava poslovne
sposobnosti. Punoljetno lice koje svojim postupcima ugroava svoja prava i interese ili prava
i interese drugih lica zbog duevne bolesti, duevne zaostalosti, prekomjernog uivanja
alkohola ili opojnih sredstava, senilnosti ili drugih slinih razloga djelimino se liava
poslovne sposobnosti. Odluku o lienju poslovne sposobnosti donosi nadleni sud u
vanparninom postupku.
Lica koja su odlukom suda djelimino ili potpuno liena poslovne sposobnosti organ
starateljstva stavie pod starateljstvo. Pravosnanu odluku o lienju, odnosno ogranienju
poslovne sposobnosti sud je duan da bez odlaganja dostavi nadlenom organu starateljstva,
koji e u roku od 30 dana od dana prijema odluke za lice lieno poslovne sposobnosti staviti
pod staratelj stvo. Staralac lica koje je potpuno lieno poslovne sposobnosti ili mu je
poslovna sposobnost ograniena, duan je da se stara naroito o njegovoj linosti, smjetaju,

72

zdravlju i o uzrocima zbog kojih je lieno poslovne sposobnosti i da nastoji da se ti uzroci

otklone.
Ako staralac utvrdi da su se kod lica lienog poslovne sposobnosti stekle okolnosti, koje
upuuju na potrebu vraanja poslovne sposobnosti odnosno izmjenu ranije odluke, duan je
da bez odlaganja o tome obavijesti organ starateljstva. Staralac lica koje je potpuno lieno
poslovne sposobnosti ima dunosti i prava staraoca maloljetnika koji nije navrio 14 godina
ivota.
Staralac lica, koje je djelimino lieno poslovne sposobnosti ima dunosti i prava staraoca
maloljetnika koji je navrio 14 godina ivota, ali organ starateljstva moe kad je to potrebno,
da odredi poslove koje lice, djelimino lieno poslovne sposobnosti, moe da preduzme
samostalno i bez odobrenja staraoca.
Sud kod koga je pokrenut postupak da se neko lice lii poslovne sposobnosti duan je odmah
da izvijesti o tome nadleni organ starateljstva, koji e ako je potrebno, postaviti tom licu
privremenog staraoca. Privremeni staralac ima ista prava i dunosti kao staralac nad
maloljetnikom koji je navrio 14 godina ivota. Organ starateljstva moe, ako je to potrebno,
proiriti na privremenog staraoca prava i dunosti koja ima staralac nad maloljetnikom koji
nije navrio 14 godina ivota. Dunost privremenog staraoca prestaje kad se postavi stalni
staralac ili kad odluka suda da nema mjesta lienju poslovne sposobnosti postane
pravosnana. Starateljstvo nad licima lienim poslovne sposobnosti prestaje kad im se
odlukom suda vrati poslovna sposobnost ili smru takvih lica. Na starateljstvo nad licima
lienim poslovne sposobnosti i licima kojima je postavljen privremeni staralac za koje je
pokrenut postupak za lienje poslovne sposobnosti odnose se odredbe zakona o starateljstvu
nad maloljetnicima, ukoliko posebnim zakonom nije drugaije regulisano ili to ne proizilazi
iz prirode stvari starateljstva nad ovim licima.
Po Zakonu o vanparninom postupku, u postupku oduzimanja i vraanja poslovne
sposobnosti sud ispituje da li je punoljetno lice prema stepenu sposobnosti za normalno
rasudjivanje u stanju da se samo brine o svojim pravima i interesima. Pri tom odluuje o
potpunom ili djeliminom oduzimanju poslovne sposobnosti, ili potpunom, ili djeliminom
vraanju poslovne sposobnosti kad prestanu razlozi za potpuno, odnosno djelimino
oduzimanje poslovne sposobnosti. Taj postupak je hitan i mora se zavriti najkasnije u roku
od 30 dana od dana prijema predloga.
Postupak za oduzimanje i vraanje poslovne sposobnosti pokree se po predlogu:
1.

organa starateljstva;

73

2.

branog i vanbranog druga, djeteta, ili roditelja lica kod koga su se stekli zakonski

uslovi za oduzimanje, odnosno ogranienje poslovne sposobnosti;

3.

djeda, babe, brata, sestre kao i unuka, ako sa tim licem ivi u porodinoj zajednici;

4.

lica kojem se oduzima ili vraa poslovna sposobnost, ako moe da shvati znaenje i

pravne posljedice ovog predloga.

Za voenje postupka nadlean je sud na ijem podruju lice, kome se oduzima ili vraa
poslovna sposobnost, ima prebivalite, odnosno boravite. Predlog mora da sadri injenice
na kojima se zasniva, kao i dokaze kojima se te injenice utvrdjuju ili ine vjerovatnim. Ako
postupak nije pokrenuo organ starateljstva, predlog mora da sadri i podatke iz kojih
proizilazi ovlaenje za pokretanje postupka.
Kada prestanu razlozi zbog kojih je licu oduzeta poslovna sposobnost, sud e po slubenoj
dunosti, na predlog samog lica, kao i po predlogu organa staratelj stva i zainteresovanih lica
sprovesti postupak i zavisno od njegovih rezultata donijeti rjeenje o potpunom ili
djeliminom vraanju poslovne sposobnosti.
Pravosnano rjeenje o oduzimanju, odnosno o vraanju poslovne sposobnosti, sud e
dostaviti organu nadlenom za vodjenje matinih knjiga radi upisa u matinu knjigu rodjenih,
organu koji vodi katastar nepokretnosti, ako lice na koje se rjeenje odnosi ima nepokretnost
kao i organu starateljstva.
Emancipacija
Emancipacija je sricanje poslovne sposobnosti prije punoljetstva. Ona potie iz rimskog
prava i podrazumijevala je oslobaanje nesvojevlasnih lica {alieni iuris) od vlasti pater
familijas-a. Vrila se prividnom trostrukom prodajom lica alieni iuris da bi prestala vlast pater
familijas-a. Lice koje je do tada bilo pod oinskom vlau (patria potesta) postojalo je lice
sui iuris. Od 1531 taj postupak se pojednostavnio na nain to pater familijas izjavljuje pred
sudom, uz pristanak emancipovanog, da vri emancipaciju. U Justinijanovom pravu to je bio i
jedini postupak emancipacije. Emancipacija moe biti potpuna i djelimina. U naem pravu
potpuna emancipacija nastaje zakljuenjem braka maloljetnika sa navrenih 16 godina koji je
dostigao tjelesnu i duevnu zrelost potrebnu za vrenju prava i dunosti u braku. Do
emancipacije dolazi i u sluaju kada maloljetna osoba sa navrenih 16 godina postane roditelj
djeteta roenog van braka. Jednom steena poslovna sposobnost potpunom emancipacijom
traje ak i pod pretpostavkama da brak prestane prije punoljetstva.

74

U postupku radi davanja dozvole za zakljuenje braka sud odluuje o dozvoli za zakljuenje
braka izmedju odredjenih lica kad se zbog zakonom propisanih uslova punovaan brak
izmedju njih moe zakljuiti samo na osnovu te dozvole. Postupak se pokree predlogom lica
koje ne ispunjava zakonom propisani uslov za zakljuenje punovanog braka, a kad ni jedno
od lica koja ele da zakljue brak ne ispunjava propisani uslov, postupak se pokree njihovim
zajednikim predlogom. Za postupanje po predlogu mjesno nadlean je sud na ijem
podruju predlaga ima prebivalite ili boravite, a po zajednikom predlogu sud na ijem
podruju jedan od predlagaa ima prebivalite ili boravite. Predlog mora da sadri line
podatke o licima koja ele da zakljue brak, injenice na kojima se zasniva i dokaze o tim
injenicama. Ako je predlaga maloljetan, predlog mora da sadri i podatke o njegovim
roditeljima.
Kad je predlog podnijelo maloljetno lice, sud e na pogodan nain ispitati sve okolnosti koje
su od znaaja za utvrdjivanje da li postoji slobodna volja i elja maloljetnika da zakljui brak,
kao i da lije maloljetno lice dostiglo tjelesnu i duevnu zrelost potrebnu za vrenje prava i
dunosti u braku. Sud e pribaviti miljenje zdravstvene ustanove, ostvarie odgovarajuu
saradnju sa organom starateljstva, sasluae podnosioca predloga, njegove roditelje ili
staraoca, lice sa kojim maloljetnik namjerava da zakljui brak, a po potrebi moe da izvede i
druge dokaze i pribavi druge podatke. Ako ocijeni da je to potrebno radi utvrdjivanja
odlunih injenica sud e sve ili pojedine dokaze izvesti na roitu. Nee se sasluati roditelj
kojem je oduzeto roditeljsko pravo, a sud e po slobodnoj ocjeni odluiti da li e sasluati
roditelja koji bez opravdanih razloga ne vri roditeljsko pravo. Sud e, po pravilu, sasluati
maloljetnika bez prisustva ostalih uesnika. Sud je duan da ispita i lina svojstva, imovno
stanje i druge bitne okolnosti koje se odnose na lice sa kojim maloljetnik eli da zakljui
brak. Po zajednikom predlogu punoljetnih lica, srodnika po tazbini, odnosno usvojioca i
usvojenika, sud e na pogodan nain ispitati opravdanost predloga, vodei rauna o
ostvarivanju ciljeva braka i o zatiti porodice. Kad su zajedniki predlog podnijeli usvojilac i
usvojenik, sud e prethodno pribaviti miljenje organa starateljstva.
Djeliminom emancipacijom se stie ograniena poslovna sposobnost koju imaju stariji
maloljetnici (lica od 14-18 godina). Djelimina emancipacija podrazumijeva i pravo
maloljetnika koji je navrio 15 godina da zasnuje radni odnos, da samostalno raspolae sa
svojom zaradom i imovinom koju je stekao svojim radom.

6. Deliktna sposobnost
75

Deliktna sposobnost je sposobnost lica da odgovara za tetene posledice svojih postupaka. Pri
razmatranju pitanja da li je neki subjekt (tetnik) sposoban da graansko-pravno odgovara za
prouzrokovanu tetu potrebno je razlikovati deliktnu od poslovne sposobne jer se prva sastoji
od sposobnosti za rasuivanje ili o postojanju normalne psihike dispozicije u vrijeme
izvrenja nedoputenog djela, koje omoguuje shvatanje znaaja konkretnog uinjenog djela i
njegovih posljedica.
Kada je lice zaostalog duevnog razvoja prouzrokovao tetu u takozvanim "svijetlim"
trenucima, tj. u stanju u kome je ova bolesna osoba bila svjesna svojih postupaka, onda on
odgovara za tetu jer je deliktno sposoban. Njegova odgovornost se ocjenjuje po pravilima
subjektivne odgovornosti po osnovu sopstvene krivice, pa oteeni ima pravo izbora da
naknadu prouzrokovane tete zahtijeva direktno od samog faktikog tetnika (tuenog), po
pravilima subjektivne odgovornosti, ili od njegovog staraoca, odnosno nadzornika, po
pravilima odgovornostima za drugog.
Fizika lica stiu deliktnu sposobnost sa navrenih 14 godina ivota. Do 7 godine su deliktno
nesposobna, a za tetne posljedice koje su prouzrokovali odgovaraju roditelji ili subjekti koju
su vrili nadzor nad njima u vrijeme prouzrokovanja tete. Takav status ima i lice izmeu 7 i
14 godine ivota, ako se ne dokae da je bilo uraunljivo, odnosno svjesno tetnosti i
posljedica deliktne radnje. Ukoliko se to ne dokae, onda su odgovorna lica njihovi roditelji
ili subjekti koji su vrili nadzor. Roditelji se mogu osloboditi odgovornosti ako dokau daje
teta nastala bez njihove krivice, (da nije bilo njihovih propusta u vaspitanju djece i nadzoru
nad njima). Oni ne odgovaraju ako je teta nastala dok je dijete bilo povjereno drugom licu i
ako je to lice odgovorno za tetu. Krivica roditelja se pretpostavlja i oni su solidarno
odgovorni za naknadu tete ako maloljetnik sa njima ivi. Ako pored roditelja odgovara za
tetu i dijete, njihova je odgovornost solidarna.
Za tetu koju drugom prouzrokuje maloljetnik dok je pod nadzorom staratelja, kole ili druge
ustanove, odgovara staratelj, kola, odnosno druga ustanova, osim ako dokau da su nadzor
vrili na nain na koji su obavezni, ili da bi teta nastala i pri briljivom vrenju nadzora.
Kada je kola propustila da obavlja nadzor nad ponaanjem svojih aka dok su se oni jo
nalazili u koli neposredno nakon zavretka nastave, pa tada doe do tete, kola odgovara za
tetne posljedice. Ako za tetu odgovara i maloljetnik, odgovornost je solidarna.
Ako dunost nadzora nad maloljetnim licem ne lei na roditeljima, ve na nekom drugom
licu, oteenik ima pravo da zahtijeva naknadu od roditelja, kad je teta nastala usljed loeg
vaspitanja maloljetnika, ravih primjera ili poronih navika koje su mu roditelji dali, ili se i
inae teta moe upisati u krivicu roditeljima. Lice na kome u ovom sluaju lei dunost
76

nadzora ima pravo traiti od roditelja da mu naknade isplaeni iznos ako je ono isplatilo
naknadu oteenom.
U sluaju tete koju je prouzrokovalo lice koje za nju nije odgovorno, a naknada se ne moe
dobiti od lica koje je bilo duno da vodi nadzor nad njim, sud moe, kad to pravinost
zahtijeva, a naroito s obzirom na materijalno stanje tetnika i oteenika, osuditi tetnika da
naknadi tetu, potpuno ili djelimino. Ako je tetu prouzrokovao maloljetnik sposoban za
rasuivanje koji nije u stanju da je naknadi, sud moe, kad to pravinost zahtijeva, a naroito
s obzirom na materijalno stanje roditelja i oteenika, obavezati roditelje da naknade tetu,
potpuno ili djelimino, iako za nju nisu krivi. Za odgovornost roditelja

da po osnovu

pravinosti naknade tetu koju je prouzrokovalo njihovo maloljetno dijete sposobno za

rasuivanje, pored drugih okolnosti koje upuuje na pravinost takvog zahtjeva oteenog,
uvijek je odluno i materijalno stanje roditelja i oteenog i stanje maloljetnog tetnika.
Njegovi ulo vi da sam naknadi tetu otklanja odgovornost roditelja samo ako je on u stanju
da tetu naknadi u potpunosti.
Roditelji imaju pravo i dunost da uvaju svoju maloljetnu djecu, da se brinu o njihovoj
linosti, te da svoju maloljetnu djecu vaspitavaju. Prema okolnostima svakog konkretnog
sluaja treba cijeniti stepen vaspitanja kao i intezitet nadzora nad maloljetnom djecom. Sve to
u razumnoj mjeri koja odgovara dobu maloljetnika i okolnostima u kojima se njihov
maloljetnik stvarno nalazio.
Za tetu koju prouzrokuje dijete razvedenih roditelja pod nadzorom jednog roditelja,
graansko-pravno solidarno odgovara i drugi roditelj ako se tetni postupci djeteta mogu
pripisati optem zanemarivanju dunog nadzora i staranja roditelja o djetetu.81 Vlasnik
pitolja odgovara za tetu koju je prouzrokovalo njegovo maloljetno dijete upotrebom pitolja
koji je bio odloen na pristupanom mjestu. Za tetu koju pretrpi u motornom vozilu kojim je
upravljalo lice u alkoholisanom stanju, moe biti djelimino odgovorno i maloljetno lice saputnik. To je zato to je ono vidjelo u kakvom stanju ovo lice vozi i pristalo da bude u
kolima, pod uslovom da je dovoljno psihiki razvijeno da shvati prirodu i znaaj posljedicu
svojih postupaka.
kola ili druga ustanova odgovara za odtetu, osim ako dokae daje nadozor obavljala na
nain na koji je obavezna, ili da bi teta nastala i pri briljivom obavljanju nadzora. Dakle,
kola odgovara po principu pretpostavljene odgovornosti koje se moe osloboditi ukoliko
dokae daje nadzor obavljala na nain na koji je obavezna, ili da bi teta nastala i uz briljivo
obavljeni nadzor.

77

Oborivo se pretpostavlja da su fizika lica starija od 14 godina deliktno odgovorna, odnosno

dovoljno psihofiziki zrela da mogu shvatiti smisao svojih postupaka. Ta se pretpostavka
moe obarati kod lica zaostalih u psihikom razvoju, duevno obljelih, pa ako se takva stanja
utvrde primjenjivae se pravila o odgovornosti za drugog. Lice koje nije sposobno za
rasuivanje moe biti duno da nadoknadi tetu oteenom primjenom principa pravinosti.

7. Ime
Ime je naziv koji slui za pisano i govorno oznaavanje odreenog lica. Lino ime (termin
naeg zakonodavstva) sastoji se od imena i prezimena. Ime (roeno ime) slui za
identifikaciju i individulizaciju jednog lica u porodici (porodino ime), a prezime (porodino
ime) za konkretizaciju vezanosti tog lica za porodicu ili iru srodniku grupu. Ime ima i
funkciju sredstva identifikacije u javnom interesu, i kao takvo svojstveno je svakom fizikom
licu, po nareenju zakona. Jednom dato ime moe se izmijeniti pod uslovom i na nain
odreen zakonom. Pravo na lino ime je po svojoj prirodi lino neimovinsko pravo. Imalac
tog prava ga ne moe prenijeti na drugo lice, niti ga se moe odrei. To pravo ne zastarijeva.
Pored imena, objekat ovog prava su i druge oznake koje slue individualizovanju lica i
razlikovanje od drugih: pseudonim, umjetniko ime, nadimak, titula.
Pravo na ime se moe povrijediti osporavanjem upotrebe (poricanjem, spreavanjem ili
ometanjem imaoca, izbjegavanjem ili oznaavanjem drugim a ne njegovim imenom) i
neovlaenom upotrebom (svojatanjem, prisvajanjem, oznaavanjem njegovim imenom
treih lica itd). Do povrede ovog prava ne moe doi oznaavanjem imaoca toga prava
njegovim imenom. Meutim, u zavisnosti od sadraja informacije i konteksta oznaavanja,
moe doi do povrede drugih prava linosti, kao to su: pravo na ast i ugled, pravo na
privatni ivot, indetitet, psihiki intigritet i dr.
Po Zakonu o linom imenu pravo i obaveza graanina je da ima lino ime. Lice je obavezno
da se slui svojim linim imenom. Lino ime stie se upisom u matinu knjigu roenih. Lino
ime sastoji se od imena i prezimena. Ime i prezime mogu se sastojati od vie rijei. Lice je
obavezno da se u pravnom prometu slui izabranim linim imenom, koje je za tu svrhu
upisano u matinu knjigu roenih.
Lino ime djetetu odreuju roditelji sporazumno. Dijete dobija prezime jednog ili oba
roditelja. Lino ime djeteta odredie se u roku od dva mjeseca od dana roenja. Ako se
roditelji nijesu sporazumjeli o linom imenu djeteta, lino ime djetetu odreuje nadleni
organ starateljstva. Ako jedan roditelj nije u ivotu, ili je nepoznat, ili je u nemogunosti da
78

vri roditeljska prava, lino ime djetetu odreuje drugi roditelj. Ako roditelji djeteta nijesu u
ivotu ili su u nemogunosti da vre roditeljska prava, lino ime djetetu odreuje lice kome je
povjereno staranje o djetetu, u saglasnosti sa nadlenim organima starateljstva.
Lino ime djeteta iji su roditelji nepoznati, odreuje nadleni organ staratelj stva. Ako je
dijete iji su roditelji nepoznati usvojeno prije odreivanja linog imena, lino ime djetetu
odreuje usvojilac. Nije dozvoljeno odreivanje pogrdnih linih imena, linih imena kojima
se vrijea moral ili su u suprotnosti sa obiajima i shvatanjima sredine.
Maloljetnom licu lino ime e se promijeniti na saglasan zahtjev oba roditelja ili usvojioca, a
na zahtjev staraoca uz saglasnost nadlenog organa staratelj stva. Maloljetnom licu iji jedan
roditelj nije u ivotu ili je nepoznat, ili je u nemogunosti da vri roditeljska prava, lino ime
se moe promijeniti na zahtjev drugog roditelja. Ako se roditelji ne sporazumiju o promjeni
linog imena djeteta, o zahtjevu odluuje nadleni organ starateljstva poto prethodno saslua
oba roditelja. Maloljetnom licu kome je odreeno lino ime, poslije izmjene porodinog
statusa (priznanjem oinstva, zakljuenjem braka izmeu roditelja, utvrivanjem oinstva ili
materinstva), moe se promijeniti lino ime u roku od est mjeseci od izmjene statusa. Ako se
promjena linog imena trai za maloljetno lice starije od deset godina, potreban je i njegov
pristanak.

8. Prebivalite i boravite
Prebivalite je mjesto u kojem se lice nastani da u njemu stalno ivi, kao sreditu ivotnih
interesa i profesionalnih, ekonomskih, socijalnih i drugih veza koje pokazuju da, izmedju lica
i mjesta u kojem se nastanilo, postoji neposredna i trajna povezanost. Iz ove definicije
proizilaze dva elementa za konstitusanje opteg pojma prebivalita. Prvi element je
nastanjenje kao faktiko stanje, a sutina drugog je u postojanju volje da se mjesto
nastanjenja mjesto smatra stalnim (animus semper vivendi). Oba ova elementa su relativna, u
smislu da su podlona promjenama. Po objektivnoj koncepciji sutina animus semper vivendi
je u volji odreenog lica da u mjestu nastanjenja provede razumno vrijeme.Zakljuak o tome
moe se izvesti iz neke objektivne injenice (napr. stalno zaposlenje, kupovina kue).
Subjektivna koncepcija (zastupljena naroito u Engleskoj), favorizuje volju da se u jednom
mjestu doivotno boravi.
Znaaj prebivalita je mnogostuk: s jedne strane, prebivalite je element statusa, a s druge
strane, radi se o znaajnoj pravnoj injenici za mnoge grane prava. Boravite je mjesto u
kojem lice privremeno boravi bez namjere da se u njemu nastani. O boravitu se moe
79

govoriti ako su ostvarena dva uslova: faktiki (boravljenje u jednom mjestu) i voljni (volja da
se u tom mjestu boravi odreeno vrijeme). Drugi uslov je slabije izraen nego kod
prebivalita, a ostvaren je onda kada lice hoe makar i kratko vrijeme da boravi u odreenom
mjestu (ne trai se animus semper vivendi).
Termin "boravite" je u mnogim zemljama od znaaja za odreene formalnosti (prijava
boravita, plaanje boravite takse, odoborenje boravita za strance itd). U graanskpravnom
smislu ove formalnosti nijesu odluujue za konstituisanje i dokazivanje boravita. Moderno
pravo i meunarodni ugovori poznaju termin "uobiajno boravite", sa naglaenijim voljnim
elementom. Ovaj "pojaani" uslov je ostvaren onda kada lice ima volju da u jednom mjestu
boravi razumno, odnosno due vrijeme.
Pravni znaaj boravita dolazi do izraaja naroito kod lica koja nemaju stalno prebivalite,
jer tada moe biti taka vezivanja za izbor mjerodavnog prava ili nadlenost suda. Poznati su
i sluajevi ostvarivanja subjektivnih graanskih prava stranaca koji borave na odreenom
mjestu.
Termin "boravite" nije od interesa samo za graansko pravo. I druge grane prava, poput
poreskog, konstituiu svojim pravilima ovaj pojam (rezidenti, nerezidenti).
Po Zakonu o prebivalitu i boravitu graana graani su obavezni da prijave i odjave
prebivalite, odnosno boravite i prijave promjenu adrese stana. Prilikom prijave i odjave
prebivalita, odnosno boravita i prijave promjene adrese stana, graani su obavezni da
prijave i svoju maloljetnu djecu. Prijavu i odjavu prebivalita, odnosno boravita i prijavu
promjene adrese stana za lica koja nijesu u mogunosti da se o sebi staraju, podnosi staratelj,
odnosno nadleni organ starateljstva. Odjavu prebivalita graanin je obavezan da izvri prije
naputanja mjesta prebivalita. Prijava prebivalita i promjena adrese stana mora se izvriti u
roku od osam dana od dana nastale promjene.

9. Dravljanstvo
Dravljanstvo je odnos javno-pravnog karaktera, a sastoji se u pripadnosti pojedinca dravi
(dravno pravnom poretku). Spada u atribude fizikog lica. Sadrinu ovog odnosa ine
obaveze domaeg dravljanina prema odreenom pravnom poretku i ostvarivanje graanskih,
socijalnih, politikih i drugih prava.
Fizika lica koja nemaju status domaih dravljana nazivaju se stranci (strani dravljani).
Prema dostupnosti postoje tri grupe prava koje mogu ostvarivati stranci: opta prava,
relativno dostupna prava i apsolutno nedostupna prava. Prva su dostupna pod istim uslovima
kao i domaim dravljanima. Druga su dostupna uz ostvarivanje dodatnog uslova
80

(reciprocitet, odluka nadlenog organa, stalna naseljenost na domaoj teritoriji, itd). Trea su
iskljuivo rezervisana za domae dravljane (starateljstvo, sticanje prava svojine na
odreenim neporkretnostima).

10. Matine knjige

Matine knjige su javne isprave o linim stanjima graana. Posebno vane injenice koje
utiu na pravni subjektivitet fizikih lica su: roenje, zakljuenje braka i smrt. Roenjem
fizikog lica nastupa njegova pravna sposobnost; zakljuenjem braka nastaju brojna i
raznovrsna prava suprunika; smru fizikog lica prestaje njegov subjektivitet, njegova prava
linosti, a nastaju posljedice nasljednopravne prirode.
Po Zakonu o matinim knjigama90 o linim stanjima graana vode se: matina knjiga
roenih, matina knjiga vjenanih i matina knjiga umrlih. Matine knjige vode se za svako
naseljeno mjesto (selo, naselje) zasebno, po matinim podrujima koja odreuje skuptina
optine. U matinu knjigu roenih upisuju se, pored osnovnih podataka i datum, mjesto
roenja i jedinstveni matini broj roditelja djeteta, produenje i prestanak produenja
roditeljskog prava (staranje) i drugi podaci odreeni zakonom ili drugim propisom donesenim
na osnovu zakona. Ako se ime ili prezime ili i ime i prezime djeteta sastoji od vie rijei, u
matinu knjigu se upisuje i ime odnosno prezime kojim e se dijete sluiti u pravnom
saobraaju.
U matinu knjigu vjenanih upisuje se jedinstveni matini broj branih drugova, promjena
linog imena branih drugova i lino ime tumaa, ako je njegovo prisustvo pri sklapanju
braka bilo neophodno. Zakljuenje braka upisuje se u matinu knjigu vjenanih, koja se vodi
za naseljeno mjesto u kome je brak zakljuen.
injenica smrti prijavljuje se matiaru matinog podruja na kome je mesto gdje je smrt
nastupila, radi upisa podataka propisanih zakonom i jedinstvenog matinog broja umrlog
graanina. Ako se ne moe utvrditi mjesto na kome je smrt nastupila, injenica smrti
prijavljuje se radi upisa u matinu knjigu umrlih matiaru matinog podruja na kome je
mjesto gdje se umrli sahranjuje. Ako se umrli sahranjuje u inostranstvu, injenica smrti
prijavljuje se matiaru matinog podruja na kome je mjesto gdje je utvreno daje smrt
nastupila.

11. Jedinstveni matini broj graana

Jedinstveni matini broj graana je individualna i neponovljiva oznaka identifikacionih
podataka o graaninu. Po Zakonu o jedinstvenom matinom broju matini broj se sastoji od
13 cifara, svrstanih u est grupa, i to:
81

grupa: dan roenja (dvije cifre),

II

grupa: mjesec roenja (dvije cifre),

III

grupa: godina roenja (tri cifre),

IV

grupa: broj registra (dvije cifre),

grupa: kombinacija cifara kojima se oznaava pol i redni broj (tri cifre), od kojih prva

oznaava pol, a druge dvije redni broj, i to za mukarce od 000=499, a za ene od 500-999.
Kombinacija cifara pola i rednog broja ne smije biti ista za lica roena istog datuma, i
VI grupa: kontrolni broj (jedna cifra).
Matini broj odreuje Ministarstvo unutranjih poslova - podruna organizaciona jedinica, na
ijem podruju se nalazi prebivalite graanina.
Graaninu se odreuje jedan matini broj. Prilikom promjene prebivalita, graanin zadrava
matini broj. Matini broj upisuje se u matinu knjigu roenih, linu kartu, matinu knjigu
vjenanih i umrlih, radnu knjiicu, zdravstvenu legitimaciju, putnu ispravu, vozaku dozvolu,
oruni list i druge javne knjige, odnosno isprave. Matini broj upisan u matinu knjigu
roenih, osnov je za upis matinog broja u ostale matine knjige, druge javne isprave i
slubene evidencije. Matini broj koji je odreen obavezni su da koriste dravni organi,
preduzea i druga pravna lica koja na osnovu zakona vode evidenciju o graanima i na
osnovu te evidencije izdaju javne isprave.

B PRAVNA ILI JURISTIKA OSOBA (LICE)

1. Pojam pravne osobe
Pravna osoba (juristika, moralna) je drutvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao
pravnu sposobnost. Priznavanje pravne sposobnosti pojedinim drutvenim tvorevinama javilo
se kao posljedica odreenih zahtjeva to ih je postavio gospodarski i socijalni ivot. Kad
jedno drutvo ue u fazu robnonovane privrede, vrlo brzo se pokazuje da u drutvu treba
ostvariti takve svrhe i postii takve ciljeve za koje ovjek pojedinac jednostavno nije
82

sposoban jer prelaze fiziku i imovinsku snagu pojedinca. Isto tako, za postizanje nekih
ciljeva esto je potrebno takvo vremensko razdoblje koje znatno prelazi prosjean vijek
ljudskog ivota. Pravo uvaava injenicu da je za postizanje odreenih drutvenih ciljeva
potrebno ujedinjavanje fizikih i gospodarskih snaga u okvirima odreenih drutvenih
tvorevina, tj. odreenih socijalnih organizacija. Stoga se takvim organizacijama priznaje
pravna sposobnost da bi im se omoguilo ukljuivanje u graanskopravne odnose.
2. Pravna narav pravne osobe
a) povijesni korijeni pravne konstrukcije pravne osobe korijeni pravne konstrukcije
pravne osobnosti juristike osobe nalaze se u srednjovjekovnim pravnim shvaanjima koja
dijelom poniru u rimsko i kanonsko, a dijelom u germanska i druga obiajna prava europskog
kontinenta. Kasnije je na tim temeljima pandektna i civilistika doktrina od Heisea i
Savignya satkala pravnu osobnost pravne osobe. Za pandektiste je ishodina toka i model
pravnog subjektiviteta bio ovjek to je za izgradnju pravne osobe kao pravnog subjekta
imalo dalekosene posljedice. U duhu rimskog prava reafirmiran je rimski individualistiki
koncept da samo ovjek pojedinac moe biti pravni subjekt, persona jer je samo on nositelj
slobodne volje. Pandektisti jo nisu uili da je supstrat pravnog subjektiviteta kod ovjeka
zapravo ivo ljudsko tijelo. Oni su proglasili pravnim subjektom ovjeka kao bie obdareno
vlastitom voljom koja je jedini mjerodavni tvorac subjektivnih prava u okviru odreenog
pravnog poretka (npr. prema Windscheidtu) To je bilo vrijeme kad je na podruju znanosti o
subjektivnim pravima suvereno vladala teorija o gospodstvu volje (Willensdogma) Time se
nikako nije mogao rijeiti problem pravnog subjektiviteta postojeih organizacija i drutvenih
tvorevina jer one prema shvaanju pandektista nisu mogle biti personae. Najvanije pitanje
nije bilo moe li se pojedinoj organizaciji priznati neko pravo ili moe li neka drutvena
tvorevina preuzeti neku konkretnu obvezu. Pitanje se postavilo na irem opeteorijskom
planu s dalekosenim praktinim posljedicama, a glasilo je da li mogu organizacije kao i
ovjek ulaziti u sve pravne odnose. Traio se generalni stav, a znanost je trebala dati neku
vrstu opeg pravila. Za nalaenje rjeenja trebalo je pronai teorijski model po kojem bi se
premostio jaz izmeu individualistikog i tzv. kolektivistikog koncepta. Taj kolektivistiki
koncept (umjesto pojedinca susree se s problemom grupe) bio je u rimskom pravu tek
sporadino indiciran. Ulpijan u Digestama kae da ako se neto duguje drutvu ne duguje se
pojedincima (njegovim lanovima) niti pojedinci duguju ono to duguje drutvo. Time se ne
moe odgovoriti na pitanje da li ovakav stav znai pobjedu individualistikog koncepta
83

prema kojemu se zajednica kao poseban subjekt odvaja od skupa lanova ili pak
kolektivistikog koncepta prema kojem je drutvo jo uvijek zbroj svojih lanova. U smislu
pobjede individualistikog koncepta potrebne su dvije pretpostavke: a) postojanje
izgraenog opeg pojma pravnog subjektiviteta i b) teorijske predradnje koje bi
omoguile misaono razdvajanje supstrata pravne osobnosti od same te osobnosti.
Budui da u Ulpijanovo vrijeme nisu mogle te pretpostavke biti ostvarene, time je Ulpijan
dao samo jedno konkretno rjeenje koje je u tadanjim drutvenim odnosima bilo
najpraktinije jer nije sigurno imao namjeru pronalaziti neko generalno pravilo. Isto kao to
su rimski pravnici izgradili pojedine tipove pravnih odnosa (najam, zajam, kupoprodaja) a da
ipak iz toga nisu izvukli apstrakciju koja se danas naziva pravni posao, isto tako su i kod
pitanja pravnog subjektiviteta, usprkos pravilnim pojedinanim konkretnim rjeenjima,
smatrali nepotrebnim izvoditi apstrakciju koja se danas naziva pravna osobnost. Dok su
rimski pravnici rjeavali konkretna pitanja, glosatori su u svoja razmiljanja unosili ve
spekulativne elemente. Glossa ordinaria istie da ovaj Ulpijanov fragment nije ostao
nezapaen od glosatora. Glosatori su komentirajui tekst jasno postavili teorijsko pitanje je li
universitas identina sa skupom lanova pojedinaca ili nije. To pitanje je postalo nukleus svih
kasnijih razmiljanja i spekulativnih zahvata povezanih s problematikom ne samo korporacija
nego i mutatis mutandis pravnih osoba uope. Meutim, izgleda da u vrijeme djelovanja
glosatora praktine potrebe nisu imperativno traile ope pravno rjeenje, a ni znanstveni
analitiki aparat nije bio dorastao za ispravno rjeavanje pravilno postavljenog pitanja. To su
sve vjerojatno razlozi zato su glosatori dali o istom problemu kontradiktorna rjeenja. U
kardinalnom pitanju glosatori su prihvatili tezu da je universitas identina sa skupom
pojedinaca, ali paralelno sa tom tezom esto su spominjali i drugu sasvim suprotnu da ono to
pripada drutvu ne pripada pojedincima, stoga iz ovoga moemo zakljuiti da se suma
pojedinaca ne podudara sa drutvom. Usprkos takvom stavu, glosatori su dali svakom lanu
pravo na alikvotni dio drutvene imovine. To se smatra u literaturi neobjanjivom
anomalijom. Glosatorski proturjeni koncept ispravio je i usavrio s pozicija kanonskog
prava papa Inocent IV. (Sinibaldo de Fiescho) koji se vratio korak blie rimskom shvaanju, a
u njegovo doba izraz personae je poeo dobivati novi sadraj. Budui da supstrat
subjektiviteta i sam subjektivitet nisu bili odvojeni, ne moe ni universitas biti drugo nego
pojam, netjelesno bie, nomen iuris pa stoga ne moe biti ni ekskomunicirana. Meutim, kao
nomen iuris, universitas ne moe biti ni subjekt u pravu. Inocent je uao u literaturu svojom
poznatom tvrdnjom: cum collegium in causa universitatis fingitur una persona Time je

84

formulirana osnovna postavka tada stvorene, a 600 godina kasnije od Savignya prihvaene i
dalje razvijane teorije fikcije.

b) Skica osnovnih pravnih teorija o pravnoj osobi

1. Teorija fikcije
Prema teoriji fikcije, odreene drutvene tvorevine nisu personae jer nisu bia obdarena
vlastitom voljom. Tu se samo zamilja da pesona postoji, subjekt da se fingira. Taj je
zamiljeni, fingirani subjekt Heise prvi u literaturi nazvao juristikom osobom. Pandektisti su
preko uenja Savignya prihvatili teoriju fikcije jer je ona ostavljala nedirnutim rimski
individualistiki koncept, ali je ipak omoguavala da se itav splet praktinih i svakodnevnih
pravnih odnosa razrijei tako da je ovjek pojedinac njihov subjekt. Teorija fikcije (po
Savignyu) znai ne samo uspostavljanje rimskog koncepta jednog i jedinstvenog subjekta bez
obzira na supstrat nego i pobjedu nad uenjem prirodnopravne kole o pravnoj osobi.
Prirodnopravna kola je putem krajnje razvijenog individualizma teoretski svela pravnu
osobu pod nazivom moralna osoba zapravo na zajedniko ime skupa svih pojedinaca. U
pravnoj se znanosti smatra da teorija fikcije nije uspjela rijeiti sudbinska pitanja povezana s
pravnom osobom. U prvom redu se navodi da nije odredila pretpostavke da bi neka tvorevina
mogla uope biti proglaena makar i fingiranim pravnim subjektom. Zbog toga se smatralo
da teorija fikcije daje zakonodavcu odrijeene ruke da sasvim svojevoljno daje ili oduzima
pravnu sposobnost. Ta veza izmeu propisa i pravnog subjektiviteta pravne osobe ostala je do
danas vladajui koncept u znanosti o pravnoj osobi. Kritiki napadi na ovu teoriju javljali su
se zbog toga to organizacije koje su poele imati sve vaniju ulogu u drutvenom i
gospodarskom ivotu kapitalistikog drutva nisu mogle kao nova drutvena snaga dugo
trpjeti teorijsku nesigurnost glede svog postanka, djelovanja i opstanka. Teorija fikcije danas
se naziva klasinom teorijom jer su sve druge teorije koje su pokuale objasniti pravnu narav
pravne osobe nastala kao plod kritikih osvrta na tu teoriju. Teorija fikcije je bila prva sa
graanskopravnog aspekta koja je pokuala pravno rijeiti problematiku juristike osobe.
Osnovna karakteristika, ali i temeljna pogreka prvih pandektista bila je u poistovjeivanju
pravne osobnosti s njezinim supstratom, stoga bi upravo u vezi sa supstratom pravne
osobnosti trebalo traiti prve kritike napade na teoriju fikcije. U pravnoj filozofiji 19.
85

stoljea nazire se misao da nastali pravni subjektivitet predstavlja juridiku stvarnost. Kad se
ta misaona operacija odvajanja od pravnog subjektiviteta od njegove podloge, od njegova
supstrata primijenila na ovjeka kao personu, primijetilo se da supstrat pravnog subjektiviteta
nije volja, nego iv ovjek, ivo ljudsko tijelo (corpus) Kad je trebalo istu takvu operaciju
primijeniti na pravnu osobu, postavilo se pitanje to zapravo treba ukloniti u vrijeme kad je
teorija fikcije predstavljala vladajui koncept o pravnoj naravi pravne osobe. U znanstvenoj
kritici najprije se pokuala otkloniti fikcija i tada se konstatiralo da zapravo teorija fikcije i ne
izmilja pravni subjektivitet. Pravna osobnost postojala je u pravu kao juridika realnost.
Fingiralo se samo da tu osobnost, da taj subjektivitet ima odreena drutvena tvorevina,
grupa ljudi ili dobara. Stoga, ni teorija fikcije nije polazila ex nihilo.
2. Potvrdne teorije
a) Organska teorija
Onu realnost koja je ostala kada se otklonila fikcija, smatrao je jedan znanstveni pravac koji
je teite polagao samo na ispitivanje ljudskog kolektiva, stvarno postojeom kolektivnom
osobom koja je isto tako kao i ovjek ivi organizam. Korijeni ove teorije koju je postavio
Beseler, a razvio Gierke, poniru u staro germansko pravo. Zato se ova teorija naziva
organskom, ali i germanskom. U tom organizmu, kao i kod ovjeka, pojedine stanice gube
svoju samostalnost, ali ta teorija oigledno pretjerano biologizira kolektiv ljudi. Na tu se tezu
nastavlja ona koja postavlja teite na postojanje kolektivne volje. Taj pravac koji kolektiv
vie psihologizira vee se uz Zintelmanna. Ova teorija upozorila je na realnu egzistenciju
pravnih osoba i skrenula je pozornost na vanost i znaenje organa. Iz ove teorije je moderna
civilistika doktrina izvela uenje prema kojemu je radnja organa (tijela) radnja same pravne
osobe, dok je radnja zastupnika njegova vlastita radnja. To uenje je znailo priznavanje
poslovne sposobnosti pravnoj osobi. Krupni nedostatak ove teorije je u tome to je
poistovjetila organizam i organizaciju. Tretiranje pravne osobe kao organizma bila je sasvim
nepotrebna personifikacija koja ipak ne bi mogla tu tvorevinu pretvoriti u bioloki jedinstven
organizam. Ipak, brisanje fikcije pokazuje da pravna osoba mora biti realno egzistentna
organizacija.
b) Teorija pravne realnosti

86

Ovu misao razradila je francuska civilistika doktrina, polazei od Michouda i Saleillesa sa

stajalita da pravni subjektivitet moe postojati iako nema biolokog supstrata. Radi se o
egzistenciji pravne stvarnosti koja nikada nije ist i jednostavan otisak obine stvarnosti.
Pravo moe realni svijet izraziti samo ako ga preradi na sebi svojstven nain. Ne ukidajui
vezu izmeu baze i nadgradnje, dali su relativnu samostalnost nadgradnji. Time su dobili
polazinu toku prema kojoj u realnom ivotu postoje pojedinani, ali i kolektivni interesi
koji se ne ostvaruju na jednak nain. Svaki kolektivni interes, koji je razliit od
individualnog, trai osnivanje pravne osobe (organizaciju, organe, predstavnike koji e moi
dane interese braniti i ostvarivati u pravnim odnosima) Budui da subjektivno pravo nije nita
drugo nego pravom zatieni interes (Ihering) jasno je da i kolektivni interesi moraju imati
svoje subjekte u sluaju kad se pravno tite. Ti subjekti su pravne osobe, koje su sredstvo
pravne tehnike da se kolektivni interesi izraze i zatite. Teorija pravne ili tehnike realnosti
naglaava dva osnovna naela:
a) da treba priznati postojanje pravne osobe, ak i u sluaju zakonske utnje, uvijek kad se
kolektivni interes organizirano izrazi i b) da treba priznati sva prava pravnoj osobi, ak i
preko zakonskog teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog interesa. Ova
teorija predstavlja pravni izraz liberalistikih naela i po svojim osnovnim postulatima je
posve suprotna teoriji fikcije, koja ne trai samo priznanje pravne osobnosti propisom, nego
propisom otro i strogo odreuje i obujam pravne sposobnosti. U uenje o pravnoj osobi,
teorija pravne realnosti unijela je elemente: organizaciju, realno djelovanje organa (tijela),
interes i cilj.
c) Teorija ustanove
Ideju organizacije prihvatio je i Hauriou svojom teorijom institucije ili ustanove. Po toj
teoriji, pravna ustanova nije nikakav bioloko-psiholoki organizam. To je drutvena
organizacija u kojoj pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarivanja odreene
ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stjee pravno sposobnost im postigne takav
stupanj koncepcije i organizacije na kojemu postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Uz
svijest o pretvaranju u gospodara svojih akata dolazi i svijest o vlastitoj odgovornosti. Teorija
naglaava realnost organizacije, ali time to cilj kao jedan od esencijalnih elemenata pretvara
putem ideje o cilju zapravo u nov supstrat pravne osobnosti, postaje neprihvatljiva i
objektivno pravno neprovediva. Teorija ne moe pruiti pravni kriterij koji sigurno odvaja
organizacije koje jesu pravne osobe od onih koje to nisu.
87

3. Odrine teorije
Postoji i itav niz teorija koje su u traenju supstrata pravne osobnosti juristike osobe dovele
do negativnog stava prema samoj pravnoj osobi. Teorije koje negiraju pravnu osobu zapoele
su kritiki napad na teoriju fikcije uglavnom sa stajalita subjektivnih prava ili pak sa
stajalita imovine. Teorija fikcije morala je voditi rauna o injenici da ni fingirana persona
ipak nije ovjek, Stoga je bilo normalno da se obujam pravne sposobnosti pravne osobe svede
samo na imovinska prava. Tu treba traiti onaj nukleus specijalne pravne sposobnosti pravne
osobe. Nasuprot pravnoj, fizika osoba imala je tzv. opu pravnu sposobnost. Kad su kritike
ojaale, zastupnici teorije fikcije pokuali su spasiti upravo imovinskopravne uinke same
teorije. Tako je npr. Windscheid uio da se pravna osoba samo zato zamilja da postoji kao
pravni subjekt kako bi se omoguilo da se tehnika pravnih odnosa u koje ulaze pojedinci
naprosto prenese na pravne odnose korporacije. Time se ipak nije likvidirao jedan od
centralnih prigovora koje je kritika upuivala teoriji fikcije, tj. da se na temelju teorije ne
moe rijeiti problematika vlasnikih odnosa u pogledu dobara koja pripadaju pravnoj osobi.
To su pokuale rijeiti sljedee teorije.
a) Teorija namjenske imovine
Teorijsko shvaanje imovinskopravnog odnosa koje se reflektiralo u stavovima o
subjektivnim pravima uvjetovalo je i pristup problematici pravne osobe. Tako je Brinz poeo
uiti da prava ne pripadaju samo nekome, nego da mogu pripadati i za neto. Brinz nije
istraivao postojanje tzv. personalnog supstrata pravne osobnosti (korporaciju) nego je svoju
pozornost usmjerio na tzv. realni supstrat, na zakladu. Brinz je bio uvjeren da mogu postojati
subjektivna prava bez subjekata pa prema tome subjekt nije problem i nije ga potrebno ni
fingirati. Iz toga se dalje izvodi i da nije ni nuna egzistencija pravne osobe. Ono to stvarno
postoji su imovinske mase bez subjekta, ali s odreenim ciljem. Time je Brinz postavio tezu o
namjenskoj imovini U nastojanju da likvidira teoriju fikcije, de facto je cilj pretvorio u
novi subjekt, to opet nije nita drugo nego nova fikcija. Budui da je i teorijsko uenje o
postojanju subjektivnih prava bez subjekta neodrivo, smatra se da Brinz nije pridonio nita
razmatranjima o pravnoj osobi.
b) Teorija destinatara
88

Napad na teoriju fikcije predstavlja i Iheringova teorija destinatara. U skladu sa svojim

uenjem o subjektivnim pravima, Ihering smatra da stvarni subjekti prava kod pravnih osoba
jesu korisnici kojima je imovina namijenjena. Ihering je time likvidirao pravnu osobu kao
jedinstven subjekt i doao do problematike tzv. kolektivnog subjektiviteta. Iheringu je
nedostajalo precizno razlikovanje izmeu vlasnitva u gospodarskom i pravnom smislu.
c) Teorija kolektivnog vlasnitva
Francuski teoretiar Planiol doao je na misao da pravna osoba ne postoji, odnosno da je
potpuno nepotrebna te da je treba zamijeniti pozitivnim pojmom kolektivnog vlasnitva koje
se stvarno nalazi ispod maske koja se naziva pravnom osobom. Tako je Planiol uenje o
pravnim osobama prebacio u uenje o stvarima to moderna doktrina nije prihvatila.
d) Druge odrine teorije
Negativni stav prema pravnoj osobi zauzimaju i svi oni autori koji negiraju postojanje
subjektivnih prava uope. Njima ne treba nikakav pravni subjekt pa prema tome niti pravna
osoba. Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.
4. Teorija realne egzistencije
Ako bi se kao rezultat opih napora znanosti, legislative i prakse od rimskih vremena pa do
danas pokualo izvui ono zajedniko, u osnovnim linijama bi se mogle postaviti konture tzv.
teorije realne egzistencije pravne osobe. Realni supstrat pravne osobnosti moe biti ivo
ljudsko tijelo. Pravni subjekt se tada javlja kao fizika osoba. Meutim, supstrat osobnosti
moe biti odreeni skup pojedinaca ili odreena imovinska masa i tada je pravni subjekt
pravna osoba. Dok se u prvom sluaju kao universitas personarum naziva korporacija, u
drugom sluaju se kao universitas rerum naziva zavod ili zaklada. U svom pojmovnom
konceptu ne postoji za fiziku osobu jedan, a za pravnu osobu drugi pravni subjektivitet.
Razlika u supstratu ne utjee na kakvou pravnog subjektiviteta, on je jedinstven. Za
juridiku stabilnost podloge pravne osobnosti iskoriteno je naelo identiteta. Udruenje
ostaje pravno identino samo sebi bez obzira na to ulaze li novi lanovi u njega ili ako stari
ispadaju. Sve to mutatis mutandis vrijedi i za imovinsku masu kao realni oslonac zaklade.
89

Znanstvenom spoznajom o postojanju jedinstva u dvojstvu omogueno je da se u

konkretnim graanskopravnim odnosima kao ravnopravni i realno egzistentni sudionici
pojave i ovjek i njegove organizacije. Kroz itavu povijest pravne osobe sporno pitanje, u
kojem trenutku stjee drutvena tvorevina pravni subjektivitet, nije jo uvijek jedinstveno
rijeeno. Osnovna dvojba je u tome mora li se pravni subjektivitet pravnoj osobi priznati
izravno ili neizravno nekim propisom. Razmiljanja o tome postaju li odreene drutvene
tvorevine automatski zbog svog supstrata pravni subjekti (kao to ovjek automatski postaje
roenjem) iznijela su u prvi plan pitanje koje se pretpostavke uope moraju ispuniti da bi
neka drutvena realnost postala pravna osoba, tj. da bi dobila pravnu osobnost. Znanost
smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka drutvena tvorevina mogla
pojaviti kao subjekt u pravnim odnosima. Prva je pretpostavka da drutvena tvorevina mora
imati razmjerno vrstu i trajnu organizaciju i da mora prema vanjskom svijetu predstavljati
organizacijsko jedinstvo. No, za sam postanak organizacije ako se radio o korporaciji
potrebno je po jednom miljenju da njezini osnivai zakljue poseban pravni posao, ugovor o
osnivanju (tzv. pactum subiectionis) Taj ugovor koji zakljuuju minimalno trojica, mora biti
usmjeren na stvaranje novog pravnog subjekta, kojemu se tu ve odreuje cilj djelovanja. Po
drugom miljenju nije mogu ugovor o osnivanju, nego je za osnivanje potreban skupni akt.
Kod ugovora su stranaka oitovanja nuno istodobna i suprotnog sadraja, a kod skupnog
akta oitovanja su uzajamna, istog sadraja i ne moraju biti istodobna. Svaki pojedinac
oituje se s ostalima da je s njim suglasan da se osnuje udruenje ili korporacija. Skupni akt
se, kao i ugovor, zakljuuje jednoglasno. Za osnivanje zaklade potrebno je oitovanje volje
osnivaa i to je u pravilu jednostran pravni posao. Statutom, ustavom ili pravilima
korporacije ureuju se pitanja organizacije tijela (organa) i unutarnjih meulanskih odnosa
da bi organizacija mogla funkcionirati. Izjava te tzv. statike volje korporacije nije u tom
trenu bitna, jer nikad i nigdje nije bilo sporno da ona ne bi bila potrebna. Druga
pretpostavka povezana je izravno s karakterom pravnih osoba kao subjekata u
graanskopravnim odnosima. Jedna je od karakteristika graanskog prava i ta to ono svoje
subjekte predstavlja iskljuivo imovinski. Subjekt bez imovine je graanskopravno
nezamisliv. Zbog toga organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine svojih
lanova. Kod zavoda ili zaklade je postojanje imovine posebno razumljivo, ako se ima u vidu
da je imovinska masa supstrat pravnog subjektiviteta. Trea pretpostavka je stjecanje
pravne osobnosti. Iako postoji velika dvojba oko toga pitanja, mogua su tri praktina
rjeenja pitanja stjecanja pravnog subjektiviteta. Prema jednom rjeenju koji se naziva sustav
slobodnog udruivanja, pravna osoba nastaje organiziranjem to se vidi iz statuta, a
90

nadlenom dravnom tijelu se mora podnijeti prijava. No, ona nema konstitutivni karakter.
Ako cilj pravne osobe nije u skladu sa postojeim poretkom, mora se donijeti rjeenje kojim
se zabranjuje rad toj pravnoj osobi. Po sustavu normativnog akta drutvena tvorevina dobiva
pravnu sposobnost na dva naina. U prvom redu je mogue da se neposredno propisom
(singularnom odredbom) osnuje neka tono odreena, ve individualizirana pravna osoba. U
drugoj varijanti se specijalnim propisima odreuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi
neka organizacija postala pravna osoba, ali pravna osobnost se stjee tek registracijom.
Nadleno tijelo ispituje samo jesu li po zakonu ispunjene sve potrebne pretpostavke i ako su
ispunjene, nadleno tijelo mora izvriti registraciju. Prema treem sustavu koji se naziva
koncesijom, organizacija dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela. Taj se
akt daje po diskrecijskoj ocjeni i naziva se odobrenje. Jasno je da sva ona prava koja ima
ovjek kao ljudsko bie, a ne kao persona, ne moe imati i pravna osoba. Opseg pravne
sposobnosti nije nuno jednak. Mogue je i da se odreenim pravnim osobama ogranii
djelovanje samo na neka podruja pa se time odmah smanjuje i opseg njihove pravne
sposobnosti. U vezi s opsegom pravne sposobnosti u suvremenom se pravu javlja tendencija
da se ona poznata specijalna pravna sposobnost pravnih osoba na podruju graanskog prava,
podruju privatnog prava tretira kao opa pravna sposobnost. Suvremeno graansko pravo
isto tako u cijelosti priznaje i poslovnu i deliktnu sposobnost pravnim osobama. Stoga teorija
realne egzistencije za suvremene pravne poretke daje jedinstvene elemente koji ulaze u
pravnu konstrukciju juridike osobe. Oni su: pojam, svojstvo, pretpostavke i poetak
pravne osobnosti.
3. Postanak pravne osobe
Iako je svaka pravna osoba drutvena tvorevina, svaka drutvena tvorevina nije samim time i
pravna osoba. Stoga se u teoriji postavilo pitanje kada i pod kojim pretpostavkama odreena
drutvena tvorevina postaje pravnom osobom. U graanskopravnoj teoriji taj problem je
rijeen na nain da se kumulativno ispune pretpostavke koje su sastavne komponente teorije
realne egzistencije. To su: drutvena tvorevina mora imati vrstu i stalnu organizaciju, tj.
mora predstavljati organizacijska jedinstvo, mora imati svoju zasebnu imovinu, razliitu i
odvojenu od imovine njenih lanova i mora joj biti priznata pravna sposobnost. Da bi neka
drutvena tvorevina dobila pravnu sposobnost, mogua se tri rjeenja (gore navedena) U
naem pravnom poretku ne postoji kruti i iskljuivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za
postanak svih vrsta pravnih osoba, bez obzira na njihov karakter. Sigurno je da bi danas vrlo
91

teko mogli prihvatiti sustav slobodnog udruivanja, jer tu pretpostavke za nastanak pravne
osobe odreuju iskljuivo osnivai, a nije ni jasno u kojem je zapravo trenutku nastala pravna
osoba. Taj sustav je bio karakteristian za doba liberalnog kapitalizma. S druge strane i sustav
koncesija ima vrlo nezgodne posljedice jer postanak tako vanih drutvenih tvorevina kao to
su pravne osobe preputa diskrecijskoj ocjeni administrativne vlasti. Zbog toga i nae
zakonodavstvo, praksa, a i teorija sve vie priklanjaju normativnom sustavu, u njegovim
razliitim varijantama. Time se ne iskljuuje mogunost sustava koncesije, ali samo kao
iznimka (npr. za udruenje stranaca i zadubine) Jedinice lokalne samouprave stjeu pravnu
sposobnost izravno propisom, jedino je drava ve samim svojim postojanjem pravna osoba.
Sustav normativnog akta kod nas se primjenjuje za stjecanje pravne osobnosti gospodarskih
subjekata (trgovakih drutava, politikih stranaka i raznih udruga graana) Za sve njih
postoje posebni propisi (npr. Zakon o trgovakim drutvima, Zakon o udrugama i sl.) kojima
se propisuje da ti subjekti stjeu pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za
trgovaka drutva), odnosno registar koji se vodi kod nadlenog tijela dravne uprave.
4. Pravna sposobnost pravne osobe
Postoji znaajna razlika izmeu pravnih sposobnosti fizike i pravne osobe to se pokazuje u
obujmu pravne sposobnosti fizike i pravne osobe. Fizika osoba moe u naelu biti nositelj
svih subjektivnih prava i obveza koje uope predvia objektivno pravo. Obujam prava i
obveza koje nosi neka pravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti.
Pojmovno, pravna sposobnost fizike osobe ira je od pravne sposobnosti pravne osobe pa se
za fiziku osobu kae da ima opu pravnu sposobnosti dok se za pravnu osobu kae da ima
posebnu pravnu sposobnost. Fizika osoba djeluje u krugu onoga to nije zabranjeno, a
pravna osoba djeluje u okviru onoga to joj je odreeno. Pravna osoba ima svoj cilj, a za
njegovo postizanje mora se nuno javljati i kao nositelj odreenih prava i obveza. To znai da
se pravna osoba nuno pojavljuje kao pravni subjekt s posebnom pravnom sposobnosti. Sad
je pitanje kako se odreuje da posebna pravna sposobnost. Ona se odreuje statutom pravne
osobe. Kod nekih pravnih osoba umjesto izraza statut upotrebljava se naziv pravila, a
neke pravne osobe se osnivaju ugovorom (npr. javno trgovako drutvo) U statutu ili ugovoru
pravne osobe odreuju se njezine karakteristike, tj. cilj (svrha) pravne osobe, a time se
izravno ili neizravno odreuje i obujam pravne sposobnosti. Takoer je izraeno ono to
pravna osoba treba raditi (djelatnost) Stoga statut ili ugovor nuno sadri i unutarnju
organizaciju pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe te lanska
92

prava, odnosno odreena prava korisnika jer drutvena tvorevina koja se pojavljuje kao
pravna osoba moe biti ili neki socijalni kolektiv sastavljen od lanova ili pak imovinska
masa sa stanovitim krugom korisnika. Statut odnosno ugovor pravne osobe nuno mora imati
i odredbe o tijelima (organima) koji zapravo omoguuju da se neka odreena pravna osoba
ukljui kao subjekt u dinamiku graanskopravnih odnosa. Pojam tijela ili organa povezan je s
pitanjem poslovne sposobnosti pravne osobe. Statut pravne osobe donosi sama pravna osoba.
Budui da je u statutu izraena volja pravne osobe, on ima uvijek oblik pravnog propisa.
Mogue je da pravila pravne osobe imaju ne samo oblik nego i snagu zakonskog propisa, a to
vrijedi i za ugovor kojim se osniva pravna osoba.
5. Poslovna sposobnost pravne osobe
Na podruju teorije o pravnim osobama pitanje ima li pravna osoba poslovnu sposobnost bilo
je jedno od najspornijih pitanja. Danas to pitanje gubi na vanosti jer sve vie prevladava
shvaanje da pravna osoba moe biti ne samo nositelj prava i obveza nego da ta prava i
obveze moe samostalno stjecati i prenositi. Ovdje se postavlja pitanje kako pravna osoba
moe izraziti svoju volju. Statika volja pravne osobe izraena statutom ili ugovorom nije
dovoljna da se pravna osoba ukljui u prometnu dinamiku. Stoga pravna osoba mora imati
mogunost izraziti i svoju dinamiku volju, a to je volja koju treba pravni subjekt izraziti
prigodom konkretnog raspolaganja svojim pravima i obvezama, a tu volju pravna osoba
izraava preko svojih tijela (organa) i preko njih postaje poslovno sposobna. Zato statut mora
predvidjeti tijela pravne osobe. Tijelo ili organ je fizika osoba ili skup fizikih osoba preko
kojih pravna osoba izraava svoju volju. Tijelo pravne osobe treba raditi u okvirima statuta
odnosno pravila ili ugovora, a u tim okvirima njegova radnja smatra se radnjom same pravne
osobe. Tijelo pravne osobe se ne smije poistovjetiti sa zastupnikom. Radnja zastupnika je
njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za raun zastupanoga. Radnja tijela je
radnja same pravne osobe. U sluaju dvojbe o tome je li tijelo pravne osobe doista postupalo
u tom svojstvu, smatra se po ZOO da jest, ako trei nije znao niti je s obzirom na okolnosti
imao dovoljno razloga posumnjati da je to tijelo (osoba) postupalo u tom svojstvu. Ako sa
stajalita pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fiziku i pravnu osobu, dolazi se do
nekih zakljuaka. Kod fizike osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju istodobno, dok
kod pravne osobe je karakteristino da ona u trenutku kad dobiva pravnu sposobnost postaje
istodobno i potpuno poslovno sposobna. Kod pravne osobe nema stupnjevanja poslovne
sposobnosti, dok je mogue stupnjevati pravnu sposobnost. Kod fizikih osoba je obrnuto.
93

6. Deliktna sposobnost pravne osobe

U teoriji se dugo vodio spor o tome moe li pravna osoba biti deliktno sposobna. Pitanje je li
pravna osoba deliktno sposobna bilo je vezano za pitanje je li pravna osoba uope poslovno
sposobna. Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe bila je polazna toka i za priznanje
deliktne sposobnosti pravne osobe. Isto kao i fizika osoba i pravna osoba moe poiniti sve
vrste tetnih radnji (povreda ugovornih i zakonskih obveza) Kod nas je dovoljno zadobiti
uvid u propise da bi vidjeli da propisi i te kako paze i naglaavaju deliktnu sposobnost
pravnih osoba (npr. odgovornost eljeznica, tramvaja, nuklearnih elektrana, cementara i sl.)
Ovdje se treba naglasiti da postoji odgovornost pravne osobe gdje se trai krivnja i
odgovornost pravne osobe za tetu bez krivnje. Krivnja se prosuuje i odreuje prema krivnji
tijela pravne osobe. Kad je tijelo pravne osobe fizika osoba, tada se za krivnju trai i
ubrojivost. Budui da tijelo pravne osobe moe biti i kolektiv, kod nas su izgraena pravila
po kojima je mogue zasnovati odgovornost pravne osobe i onda kad kao tijelo nastupa
kolegij.
7. Vrste pravnih osoba
Pravne osobe nisu same sebi svrhom, nego su uvijek sredstvo za postizanje odreenih ciljeva,
a ostvarenje tih ciljeva ovisi o odreenom pravnom poretku. Stoga, kad se govori o vrstama
pravnih osoba, treba uvijek imati na umu da stvaranje odreenih vrsta, odreenih tipova
pravnih osoba ovisi o karakteru pravnog poretka unutar kojeg i pomou kojeg razliite
drutvene tvorevine dobivaju pravnu osobnost.
a) osnovne vrste pravnih osoba prema dosadanjim rezultatima pravne znanosti, pravne
osobe se mogu podijeliti u etiri osnovne vrste: pravne osobe javnog prava, pravne osobe
privatnog prava, korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na javne i privatne posljedica
je diobe cjelokupnog prava na javno i privatno. Kao to su sporni kriteriji diobe prava na
javno i privatno, tako su sporni i kriteriji diobe pravnih osoba na pravne osobe javnog i
privatnog prava. Kao kriterij razlikovanja na prvom mjestu se javlja cilj i zadaa pravne
osobe pa se u javne osobe svrstavaju one koje ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne
one koje slijede privatne ciljeve i interese. Kao dopunski kriterij prema kojem se pravne
94

osobe mogu smatrati pravnim osobama javnog prava, navode se financiranje iz sredstava
dravnog prorauna, osnivanje, kontrola i upravljanje od strane drave, javna ovlatenja i sl.
Prema tim kriterijima u pravne osobe javnog prava ubrajaju se u pravilu drava, jedinice
lokalne samouprave i uprave, crkva, razliite ustanove koje dobivaju sredstva iz dravnog
prorauna, javna poduzea i dr. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog
prava (trgovaka drutva, udruge graana i sl.) Za graansko pravo znaajnija je dioba
pravnih osoba na korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na korporacije i zaklade vri se
prema tzv. supstratu pravne osobnosti (supstrat znai temelj, osnova, podloga, nositelj) Ako
se drutvena tvorevina javi kao socijalni kolektiv, tj. kao neki skup osoba govori se o
korporaciji, a ako se javi kao odreena imovinska masa onda se radi o zakladi. Ipak, u praksi
je esto vrlo teko odrediti spada li neka pravna osoba u korporaciju ili zakladu. Kriterij
razlikovanja nije potpuno siguran, jer se u ivotu vrlo rijetko javljaju potpuno isti i odreeni
tipovi pravnih osoba, a gotovo je redovito da neka konkretna pravna osoba predstavlja
kombinaciju dvaju osnovnih tipova. Tada se pravna osoba razvrstava u odreenu vrstu prema
elementima koji u njoj prevladavaju.
1. Korporacija je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt razliit od
pojedinih lanova korporacije. Korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne
osobnosti nije teite na imovinskoj masi, nego na skupu osoba. Korporacija nuno mora
imati i svoje lanstvo, a odnos lanova prema korporaciji i obratno ureen je njezinim
statutom ili ugovorom. Imovina korporacije razliita je od imovine lanova, a slui
lanovima korporacije ili svrsi korporacije. Za korporaciju je karakteristino da se njezin
identitet ne mijenja promjenom lanova. Ona ostaje isti pravni subjekt makar neki lanovi
otpali, a novi pridoli. Zbog toga korporacija moe ostvariti zadatke koji nadilaze prosjean
vijek ljudskog ivota. Korporacija je samostalan pravni subjekt i ne predstavlja zbroj pravnih
sposobnosti njenih lanova pa lan neke korporacije moe stupati u graanskopravne odnose
sa svojom korporacijom. Meu tipine korporacije spadaju npr. dionika ili akcionarska
drutva.
2. Zaklada je za odreenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom
priznata pravna sposobnost. Zakladom upravljaju fizike osobe, ali dominantni element
supstrata njezine pravne osobnosti je sama imovinska masa. Zaklada se osniva aktom dravne
vlasti ili pravnim poslom koji poduzima fizika ili pravna osoba. To je pravni posao posebne
vrste jer se njime nakon odobrenja upravne vlasti stvara novi pravni subjekt. Od zaklade kao
posebnog pravnog subjekta koja se naziva i samostalnom zakladom treba razlikovati nalog
oporuitelja kojim ostavlja dio ili cijelu ostavinu ve postojeoj pravnoj osobi da je koristi za
95

ostvarenje neke doputene svrhe (npr. za zbrinjavanje i kolovanje siroadi) Takva oporuna
odredba po svojoj pravnoj naravi je nalog ili modus, a imovinska masa koja je ula u imovinu
postojee pravne osobe naziva se nesamostalnom zakladom i ona nije pravna osoba. Kod nas
su osnivanje, ustrojstvo, djelatnost, nadzor i prestanak zaklada ureeni Zakonom o zakladama
i fundacijama. Fundacija se po naem pravu razlikuje od zaklade samo po tome to se osniva
za razdoblje ne dulje od pet godina. Zaklada moe biti osnovana u razliite, opekorisne i
dobrotvorne svrhe, a svrha se odreuje aktom zakladnika. Prihodi koje ostvaruje zaklada
mogu biti namijenjeni odreenom krugu fizikih osoba (npr. iz prihoda raznih stipendijalnih
zaklada daju se stipendije studentima) Amerika sveuilita su vrlo esto pravne osobe tipa
zaklade.
b) vrste pravnih osoba po naem pravu promjene u drutvenom i pravnom poretku u
pravilu izazivaju odreene promjene u tipologiji pravnih osoba. Kod nas je mogue
razlikovati tri razdoblja razdoblje do 1971., zatim od 1971. do 1988. i razdoblje poslije
1988. godine.
Razdoblje do 1971. ovo razdoblje obiljeeno je stvaranjem sustava pravnih osoba
primjerenom i podobnom ostvarivanju ciljeva drutva orijentiranog na izgradnju socijalizma.
Osim praktinih pitanja, pojavile se i potreba teorijske obrade i klasifikacije raznovrsnih
pravnih osoba koje su osnivane u praksi. Na raspolaganju je bilo nekoliko moguih kriterija
klasifikacije. Dioba se mogla izvriti prema klasinom kriteriju, tj. prema konstrukciji
pojedinih pravnih osoba. Smatralo se da taj kriterij ne zadovoljava jer da za novi pravni
poredak nije odluno je li neka pravna osoba tipa korporacije ili zaklade. Drugi kriterij
klasifikacije bio je kriterij cilja ili svrhe pojedine pravne osobe. Na osnovi toga kriterija
pravne osobe su se mogle podijeliti u dvije velike kategorije: one kojima je svrha bra
izgradnja socijalizma i socijalistikih drutvenih odnosa i one kojima to nije bio cilj. No, ni
taj kriterij nije potpuno odgovarao jer kriterij cilja nije pravni nego izvanpravni, teleoloki
kriterij pa nije pruao mogunost adekvatne pravne klasifikacije. Trei kriterij se inio
najprihvatljivijim, a on je bio kriterij baze ili supstrata pravne osobe. Krenulo se od
konstatacije da su i pravne osobe instrument socijalistikog razvitka i oblik pravne
organizacije odreenih situacija u bazi. S tim u vezi identificirana su dva elementa: radni
kolektiv ili radna zajednica kao personalni element i ekonomska dobra kao materijalni
element. Nain spajanja tih dvaju elemenata kao i pravna narav materijalnog elementa bili su
kriterij na temelju kojega su sve pravne osobe bile podijeljene na drutvene pravne osobe i
graanske pravne osobe.

96

Drutvena pravna osoba bila je definirana kao pravni subjekt kojemu se ekonomska baza
nalazi iskljuivo u drutvenom vlasnitvu. Od 1953. 1971. prevladava tzv. imovinskopravni
koncept drutvenog vlasnitva. Karakteristika drutvenih pravnih osoba kao pravnih
subjekata je da one nisu mogle biti nositelji prava vlasnitva. Premda nevlasnikopravni
subjekti, one su bile nositelji prava koritenja i prava raspolaganja kao novih stvarnih prava.
Na drutvenu pravnu osobu primijenjeno je klasino imovinskopravno uenje da pravna
osoba moe imati stvarna prava samo na onim stvarima koje se nalaze u supstratu njezine
pravne osobnosti. U supstratu drutvene pravne osobe nalazio se radni kolektiv i odreeni
krug drutvenih sredstava (realni, materijalni element) Najvanije drutvene pravne osobe tog
razdoblja su drava, politiko-teritorijalne jedinice, odnosno kasnije drutveno-politike
zajednice (federacija, republika, pokrajina, kotar, grad i opina) i radne organizacije unutar
kojih dominiraju ustanove i poduzea. Drutveno-politike organizacije nisu uvrtavane u
drutvene pravne osobe jer njihova osnova nije bila u drutvenom vlasnitvu, nego u
posebnom obliku skupnog vlasnitva. Pripadale su irem krugu socijalistikih pravnih osoba.
S gledita krajnjeg cilja (stvaranje asocijacije slobodnih proizvoaa) ovakva konstrukcija
pravnih osoba smatrala se neadekvatnom. Analizom prakse utvrdilo se da se svaka pravna
osoba kojoj je osnova u kapitalu (bio on privatni ili drutveni) ponaa kao poduzee, kao
nositelj stvarnih prava, a ne kao asocijacija slobodno udruenih proizvoaa. Radni ovjek je
dolazio u aktivni proizvodni dodir s drutvenim sredstvima iskljuivo putem posrednika
(njegove vlastite drutvene pravne osobe) Zbog toga je radni ovjek bio samo
formalnopravno ravnopravan s posrednikom pri sklapanju ugovora u radu. Taj ugovor je u
biti bio najamni ugovor na temelju kojeg je radnik prodavao svoju radnu snagu, to je bilo u
suprotnosti s temeljima samoupravljanja.
Graanske pravne osobe bile su one drutvene tvorevine ija se gospodarska osnova ili
supstrat nalazio u graanskom vlasnitvu. Jedna od posljedica te injenice bila je da je za
imovinskopravne sporove takvih pravnih osoba bio nadlean redovni sud. U odnosu na gore
navedene pravne osobe, graanske pravne osobe bile su marginalnog znaenja i one su u
opem kontekstu izgradnje novih socijalistikih drutvenih odnosa bile tretirane kao relikt
prolosti. One se nisu mogle u pravilu baviti privrednom aktivnou jer im bi ta djelatnost
prela stanovitu granicu, automatski bi njihova imovina postala drutvenom. U graanske
pravne osobe ubrajane su razliite vjerske organizacije te zaklade ili zadubine.
Respektirajui volju i elje pojedinaca, tadanji Zakon o nasljeivanju (1955.) doputao je
stvaranje zaklada oporukom. Iako se u propisima govori samo o mogunostima osnivanja
zadubine pravnim poslom mortis causa, smatralo se da nema zapreke njihovu osnivanju i
97

pravnim poslom inter vivos. Prema kriteriju pravne naravi supstrata u graanske pravne
osobe su ulazila i udruenja graana, a osnivala su se za ostvarivanje razliitih osobnih,
profesionalnih i strunih interesa graana. Njihov razvoj, meutim, iao je u smjeru
afirmacije kao socijalistikih pravnih osoba.
Razdoblje od 1971. do 1988. to je razdoblje normativnog, institucionalnog i praktinog
oivotvorenja tzv. koncepcije udruenog rada. Normativnu osnovu ine ustavni amandmani
iz 1971., Ustav SFRJ iz 1974. i Zakon o udruenom radu iz 1976. godine i to predstavlja
razdoblje samoupravnog koncepta drutvenog vlasnitva. Po pitanju vrste pravnih osoba
dolo je do znaajnijih promjena u definiciji, supstratu i organizacijskim oblicima drutvenih
pravnih osoba. S obzirom na povijesna iskustva, osnovni zahtjev pri koncipiranju drutvene
pravne osobe bio je da se ona onemogui kao posrednik u povezivanju udruenog rada sa
sredstvima za proizvodnju. Kao jedina pravna mogunost da se to postigne bila je u
izvlaenju drutvenih sredstava iz supstrata drutvene pravne osobe. Sredstva postaju
prirodna pretpostavka rada, stoga ona ne pripadaju ni pojedincu ni drutvenoj pravnoj osobi.
Kljuni odnos nije povodom drutvene stvari nego odnos povodom rada drutvenim
stvarima Zato gospodarska korist ne dolazi nikome s naslova pripadanja stvari, nego
iskljuivo na osnovi spajanja ivog rada s drutvenim sredstvima, odnosno na osnovi rada.
Drutvena sredstva se nalaze u drutvenoj pravnoj osobi i slue za postizanje cilja zbog
kojega postoji sama drutvena pravna osoba. Stoga drutvena pravna osoba definirana je kao
ona drutvena tvorevina koja svoje ciljeve moe ostvariti samo angairanjem sredstava u
drutvenom vlasnitvu. Temeljni oblik drutvenih pravnih osoba bile su organizacije
udruenog rada (OOUR, radne organizacije i sloene organizacije udruenog rada) OOUR su
se udruivale u radnu organizaciju, a one u sloenu organizaciju udruenog rada. Drutvene
pravne osobe bile su i samoupravne interesne zajednice, drutveno-politike zajednice i
drutvene organizacije.
Razdoblje poslije 1988. otpoinje radikalnim promjenama u drutveno-gospodarskom i
pravnom poretku. Normativna podloga dana je amandmanima na Ustav SFRJ iz 1988. godine
i Zakonom o poduzeima iz iste godine koji je 1991. godine preuzet kao u zakon u Republici
Hrvatskoj. Temeljni organizacijski oblik pravne osobe u gospodarstvu nije vie OOUR nego
poduzee. Ono se definira kao pravna osoba koja obavlja privrednu djelatnost radi stjecanja
dohotka odnosno dobiti. Privrednu djelatnost ine proizvodnja i promet robe i pruanja
usluga na tritu. Uzevi vlasnitvo sredstava kojima poduzee posluje kao kriterij, Zakon o
poduzeima razlikuje etiri tipa poduzea: a) drutveno poduzee posluje sredstvima u
drutvenom vlasnitvu, b) zadruno poduzee posluje sredstvima u zadrunom vlasnitvu,
98

c) mjeovito poduzee posluje sredstvima u drutvenom, zadrunom i vlasnitvu domaih

fizikih i graanskih pravnih osoba te vlasnitvu stranih osoba i d) privatno poduzee
posluje sredstvima u privatnom vlasnitvu, tj. vlasnitvu domaih fizikih i graanskih
pravnih osoba i stranih osoba. Svako od ovih poduzea moglo je biti osnovano kao dioniko
drutvo sa ogranienom odgovornou; osim drutvenog poduzea, sva ostala mogla su biti
osnovana i kao komanditna drutva; osim zadrunog, sva ostala mogla su biti osnovana i kao
javna poduzea. Bitno s graanskopravnog gledita jest da je u supstratu svakog poduzea
bila imovina, bez obzira na to o kojem se tipu poduzea radi. Zakon o poduzeima i Zakon o
pretvorbi drutvenih poduzea, olakali su prijelaz sa sustava organizacija udruenog rada i
dogovornog gospodarstva, na sustav trgovakih drutava i trinog gospodarstva izvren
donoenjem Zakona o trgovakim drutvima. Prema tom Zakonu kao temeljni oblici pravnih
osoba u gospodarstvu, normirani su: javno trgovako drutvo, komanditno drutvo, dioniko
drutvo, drutvo s ogranienom odgovornou i gospodarsko interesno udruenje. Svatko
trgovako drutvo je pravna osoba koja nastaje upisom u trgovaki registar. Poduzee kao
pravna osoba ne postoji u novom sustavu i ima sasvim drugo znaenje. Pod poduzeem se
razumije gospodarska jedinica preko koje poduzetnik djeluje na tritu, a ustvari je to
zajednica imovine i osoba s jedinstvenim vodstvom s time da imovina pripada nositelju
poduzea trgovcu pojedincu ili trgovakom drutvu. U pravne odnose ulazi iskljuivo
nositelj poduzea. Izvan gospodarstva (podruje odgoja, obrazovanja, znanosti, kulture,
informiranja i sl,) prevladava ustanova kao vrsta pravne osobe. U ostvarivanju ustavnog
prava na slobodno udruivanje i zatitu svojih probitaka, uvjerenja i ciljeva graani mogu
osnivati politike stranke, sindikate, vjerske zajednice i razliite udruge kao oblike pravnih
osoba.
Udruge predstavljaju oblik dobrovoljnog udruivanja fizikih i pravnih osoba radi zatite i
promicanja zajednikih, ekolokih, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih,
etnikih i nacionalnih, prosvjetnih, socijalnih, strukovnih, portskih, tehnikih, zdravstvenih,
znanstvenih i drugih interesa, ciljeva i uvjerenja, ali bez namjere stjecanja dobiti. Ako elimo
izvriti tipologiju pravnih osoba koje su spomenute, a prema ranijim osnovnim vrstama
(drutvene graanske, javne privatne, korporacije zaklade) vidi se da s ukidanjem
drutvenog vlasnitva i transformacijom gospodarskih subjekata prema Zakonu o trgovakim
drutvima, nestaje pojam drutvene pravne osobe, a s njim i dioba pravnih osoba na
drutvene i graanske. Stoga, u sustavu naeg pozitivnog prava razlikujemo pravne osobe
javnog i privatnog prava te pravne osobe tipa korporacije i zaklade. U pravne osobe javnog
prava ubrajamo dravu, upaniju, grad, opinu, javnopravne zaklade, javne ustanove, crkvu i
99

dr., a u pravne osobe privatnog prava sve oblike trgovakih drutava, privatne ustanove,
privatne zaklade i fundacije, razne udruge i sl. Osima zaklada i fundacija, sve druge pravne
osobe su korporacije.

8. Prestanak pravne osobe

Pravna osoba nije trajna i vjena drutvena tvorevina. Ukoliko nestane neka od tri
pretpostavke, prestaje postojati i pravna osoba kao pravni subjekt. Pravna osoba moe
prestati propisom ili aktom dravne vlasti (zabranom) U prvom sluaju pravna osoba mora
prestati postojati jer bi njezino dalje postojanje bilo protupravno. U drugom sluaju moe se
raditi o prestanku pravne osobe povlaenjem odobrenja koje je bilo potrebno za egzistenciju
pravne osobe. Ako je pravna osoba bila osnovana radi postizanja odreenog cilja, ona moe
prestati i ostvarenjem tog cilja jer bi njezino daljnje postojanje bilo bespredmetno. Pravna
osoba moe prestati i zbog toga to se broj lanova smanjio ispod odreenog broja koji je npr.
predvien statutom pravne osobe. U teoriji se postavilo pitanje koliko najmanje lanova mora
imati korporacija. Obino se trae tri lana prema starom pravilu: tres faciunt collegium
(trojica ine drutvo) Ipak, nije sigurno prestaje li korporacija postojati ako broj njezinih
lanova spadne i ispod trojice. Pravna osoba moe prestati i odlukom lanova koji je
sastavljaju, a i nestankom imovine. Pravna osoba prestaje i steajem i to na dan upisa u
sudski registar rjeenja o zakljuenju steajnog postupka. Kod prestanka pravne osobe njezini
imovinskopravni odnosi ne rjeavaju se automatski zbog prestanka same osobe.
Imovinskopravni odnosi pravne osobe rjeavaju se u postupku likvidacije. Likvidacija je
postupak u kojem se rjeavaju imovinskopravni odnosi pravne osobe koja treba prestati
postojati kao samostalni pravni subjekt. Nakon okonanja postupka likvidacije pravna osoba
se brie iz registra koji se vodi za takvu vrst pravne osobe.
V. GRAANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU
1. Pojam subjektivnog graanskog prava

100

Pravni subjekti stupajui u meusobne odnose nastoje u okviru tih odnosa ostvariti svoje
najrazliitije interese. Meutim, graansko pravo priznaje samo odreene interese i ureuje
samo odreene drutvene odnose. Pravno ureenje drutvenih odnosa znai da apstraktne
norme objektivnog prava odreuju kakva prava subjekti stjeu i kakve obveze preuzimaju
kada stupaju u odreene graanskopravne odnose. Prema tome, pravni subjekt stupajui u
odreeni graanskopravni odnos postaje nositelj odreenih prava koja mu prema drugim
subjektima priznaju norme objektivnog prava kojima se i sam odnos ureuje, a ta prava se
nazivaju subjektivna graanska prava. U pravnoj teoriji nema suglasnosti u definiranju pojma
subjektivnog prava. Vrijednosni raspon gledita je maksimalno velik od onih o nunosti
postojanja subjektivnog prava kao jednog od temeljnih pojmova u graanskom pravu do onih
o suvinosti i potpunoj negaciji tog pojma. Prema teoriji volje njemakog pravnika
Windscheida subjektivno pravo je pravnim poretkom zajamena mo volje (Willensmacht),
pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo. No, ova teorija trpi brojne kritike. Naime,
ako je volja sredinji ili nosivi element subjektivnog prava, kako objasniti subjektivna prava
koja pripadaju osobama bez pravno relevantne volje (nasciturus, djeca i duevni bolesnici) S
veom dozom realizma koncipirana je Iheringova teorija interesa prema kojoj u subjektivnom
pravu treba vidjeti pravno zatieni interes, a taj interes je uvijek neka korist ili neko dobro u
najirem smislu te rijei. Ako se ova definicija ralani, istiu se dva bitna elementa
subjektivnog prava. S jedne strane to je interes u obliku nekog dobra i s druge strane pravom
osigurana zatita tog dobra odnosno interesa. Slaba strana ove teorije je u eliminaciji volje
kao bitne sastavnice subjektivnog prava, zbog ega bi bilo vrlo teko objasniti naela
dispozitivnosti i prometnosti graanskog prava koja poivaju na volji pravnih subjekata.
Najprihvaenija teorija je ona koja predstavlja svojevrsnu sintezu dviju prethodnih, a koja se
moe nazvati voljno-interesnom teorijom. Prema njoj subjektivno pravo se definira kao
pravnim poretkom pojedincu podijeljena mo volje odnosno pravna mo u svrhu
zadovoljenja njegovih interesa. Pojam pravna mo razumije ovlatenje priznato od strane
pravnog poretka na osnovi kojeg pojedinac smije djelovati, tj. pravno moe neto initi.
Stoga, subjektivno graansko pravo je skup ovlatenja koja pravnom subjektu u
odreenom graanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog graanskog prava.
Kod nas predstavlja problem to u naoj jezinoj terminologiji nemamo posebne izraze za
svako od tih prava (Slovenci za pravo u objektivnom smislu kau pravo, a izraz pravica
oznaava pravo u subjektivnom smislu)
2. Razlika izmeu prava u subjektivnom i objektivnom smislu
101

Pod graanskim pravom u objektivnom smislu razumijemo skup pravnih pravila kojima se
ureuju drutveni odnosi. To znai da graansko pravo u prvom redu odabire koje e od
drutvenih odnosa pretvoriti u graanskopravne odnose. Zatim odreuje injenice koje su kao
pretpostavke potrebne za nastanak odreenog graanskopravnog odnosa. Iza toga utvruje
koja ovlatenja imaju subjekti u odreenom odnosu te koje obveze ili dunosti preuzimaju na
sebe u takvom odnosu. Stoga, norma objektivnog prava zahvaa sve sastavne elemente
odreenog pravnog odnosa. Jedan od tih elemenata koje zahvaa norma jesu i ovlatenja koja
ima subjekt u pravnom odnosu. Skup tih ovlatenja to ih norma objektivnog prava priznaje
subjektima u odreenom graanskopravnom odnosu naziva se subjektivno graansko pravo.
Ta ovlatenja veu se uz pravni subjekt zato se skup tih ovlatenja naziva subjektivnim
pravom. To istodobno znai da subjektivno pravo mora imati svojeg nositelja (titulara) Stoga
nema subjektivnih graanskih prava bez pravnog subjekta kao svog nositelja. Nasuprot tome,
objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema nekog pravnog subjekta koji bi
bio njegov nositelj. Drugo je pitanje koja se drutvena snaga nalazi iza pravila objektivnog
prava i ija je volja u njemu izraena, ali to nije pravno nego socioloko pitanje, ustvari
pitanje izvora prava u materijalnom smislu. Ovdje se postavlja pitanje izlazi li subjektivno
pravo iz objektivnog prava. U teoriji se na to pitanje u veini odgovara pozitivno. Ipak,
paljiviji studij objektivnog i subjektivnog prava na primjeru bilo kojeg graanskopravnog
odnosa dovodi do bitno drugaijih rezultata. Subjektivno pravo ne ukazuje se kao sastavni
element objektivnog prava, nego kao sadrajni element graanskopravnog odnosa, a svaki se
sastavni element graanskopravnog odnosa svodi na neku realnost u ivotu. Tako se sam
graanskopravni odnos svodi na drutveni odnos, pravne injenice na stvarne injenice u
ivotu, pravni subjekt na ovjeka ili njegovu organizaciju itd. Stoga se i subjektivno pravo
kao sastavni element pravnog odnosa mora vezati za neku realnost. Ta realnost je pravna
osnova. Norma objektivnog prava ne stvara ovlatenja, nego ta ovlatenja na odreeni nain
izviru iz pravne osnove, a norma ih samo priznaje ili ne priznaje. Npr. Zakon o nasljeivanju
odreuje da se moe naslijediti po oporuci. Postavlja se pitanje da li nasljednik svoje pravo
da naslijedi ostavitelja izvodi iz apstraktne norme Zakona o nasljeivanju ili iz injenice da je
ostavitelj nainio oporuku u korist nasljednika. Prema gore izloenom, iz injenice da je
ostavitelj nainio oporuku u korist nasljednika. Ovlatenje nasljednika izlazi iz oporuke, a
oporuku je kao pravnu osnovu priznala norma objektivnog prava zajedno s ovlatenjem koje
iz te osnove izlazi. Ovakvo shvaanje se temelji na shvaanju pravne osnove kao najvanije
pretpostavke unutar injeninog stanja za koju se vee nastanak subjektivnog graanskog
102

prava. Ranije je izloeno i shvaanje po kojem pravna osnova razumije pravno pravilo koje
ovlauje na odreeno ponaanje. Za nastanak konkretnog graanskopravnog odnosa, prema
tom gleditu, nije dovoljna pravna osnova. Uz pravnu, potrebna je i injenina osnova koju
ini

ukupnost

ostalih

pretpostavaka

predvienih

pravnim

pravilom

za

nastanak

graanskopravnog odnosa i njemu sadranih subjektivnih prava i obveza. Prema toj

koncepciji pravne osnove, za nastanak subjektivnog graanskog prava potrebno je
kumulativno postojanje pravne i injenine osnove. Nije stoga dovoljno objektivno pravo, ni
injenino stanje, ponajmanje samo jedna pravna injenica unutar injeninog stanja.
Nastanak konkretnog graanskopravnog odnosa i subjektivnog prava za odreenog nositelja
uvijek je proizvod kumulativnog suaktiviteta odreenih pretpostavaka od kojih jedna pripada
normativnom svijetu (pravno pravilo), a ostale nenormativnom svijetu (injenino stanje) Na
ranijem primjeru i pitanju izvodi li nasljednik svoje pravo da naslijedi ostavitelja iz
apstraktne norme Zakona o nasljeivanju ili iz injenice da je ostavitelj nainio oporuku u
njegovu korist, odgovor bi prema tom gleditu bio: iz postojanja norme i postojanja oporuke,
ali i svih drugih potrebnih pretpostavaka nasljeivanja.
3. Funkcija subjektivnih graanskih prava
U prvom redu putem subjektivnih prava izraavamo meusobni odnos pravnih subjekata u
odreenom graanskopravnom odnosu. Subjektivnom graanskom pravu jednog subjekta
nuno odgovara obveza drugog subjekta. im utvrdimo da neki subjekt ima odreeno
subjektivno graansko pravo, istodobno utvrujemo da se on nuno nalazi u odreenom
drutvenom, a prema tome i u odreenom graanskopravnom odnosu s drugim subjektima.
To znai da pomou subjektivnih graanskih prava izraavamo u prvom redu drutveni odnos
izmeu subjekata prava. Preko subjektivnih prava pravno se izraava i faktini odnos koji
postoji izmeu subjekta i objekta u pravnom odnosu. Bez subjektivnih prava teko bi se
mogao konstruirati pojam imovine, a kategorija imovine je za dananje pravo jo uvijek vrlo
vana.
4. Sadraj subjektivnog graanskog prava
a) pripadanje i ovlatenje gledajui sa stajalita objekta, ta veza se izraava pripadanjem
objekta subjektu, a za objekt pravnog odnosa mora se znati iji je. Ako elimo promatrati
vezu izmeu subjekta i objekta sa stajalita subjekta, tada se ta veza izraava putem
103

ovlatenja. Ako se u konkretnom sluaju radi o odnosu ovjeka prema stvari, vano je
istaknuti sljedee. Svaka stvar je cjelina mnogih svojstava, a ovjek prisvaja ta pojedina
svojstva radi zadovoljavanja odreenih potreba. Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava
stvari, ako se obavlja unutar graanskopravnog odnosa, pravno se izraava kao ovlatenje, a
u subjektivnom pravu postoji jedno ili vie ovlatenja. Ukupnost odreenih ovlatenja ini
odreeno subjektivno pravo. To znai da subjektivnom pravu jednog subjekta odgovara
obveza drugog subjekta, a ne da bi moda pojedinom ovlatenju koje ulazi u sadraj
subjektivnog prava odgovarala obveza drugog subjekta u odreenom graanskopravnom
odnosu. Tako je npr. pravo vlasnitva u subjektivnom smislu maksimalni skup ovlatenja
koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari. Vlasnik moe raditi sa svojom stvari
to ga je volja, osim onoga to mu je propisom zabranjeno (vlasnik moe prisvajati sva
mogua svojstva svoje stvari) Tipina vlasnika ovlatenja su: posjedovanje, uporaba,
koritenje i raspolaganje sa stvari. No sva ta ovlatenja stvaraju samo jedno subjektivno
pravo pravo vlasnitva. Zato ako si npr. netko svojata slunost puta preko tueg zemljita,
vlasnik nee tuiti zbog smetanja uporabe, nego e podii tubu zbog smetanja prava
vlasnitva. No, postoje i takvi pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlatenje koje
sainjava subjektivno pravo. Ako se posudi sat, osoba koja ga je posudila moe sat
upotrebljavati, ali ga ne smije prodati, unititi i sl. jer je ovlatena samo na prisvajanje samo
jednog svojstva stvari. Ovlatenje koje pripada subjektu pokazuje da on neto moe ili smije
uiniti. No, on moe neto uiniti ne zato to ima volju, nego zato to mu to objektivno pravo
doputa i jami, stoga pravni subjekt ne mora sam izvravati ta ovlatenja, nego to moe
uiniti za njega netko drugi. Stoga i dijete, koje nema pravno relevantnu volju, moe imati
subjektivna prava.
b) interes ovlatenje predstavlja sadraj subjektivnog prava, ali jo ne objanjava smisao
ovlatenja. Smisao ovlatenja treba traiti u cilju i tada u njima otkrivamo interese, i to u
prvom redu one materijalne. Ako netko posudi automobil, tada na temelju ugovora o posudbi
ta osoba dobiva ovlatenje da se vozi u automobilu. Smisao ovlatenja se najbolje pokazuje
kada ga se ostvaruje, a ono se ostvaruje ne zato to nekome pripada iz konkretnog odnosa,
nego da se time zadovolji jedan gospodarski interes.
5. Zahtjev
Teorija o zahtjevu relativno je mlada. Pojam zahtjeva dao je Windscheid prilikom ralambe
subjektivnog prava. Ipak, postavilo se pitanje jesu li zahtjev i subjektivno pravo dva razliita
104

i odvojena pojma ili oba pojma stoje u vezi. Rjeenje je ilo tako da iz objektivnog prava
izvire subjektivno pravo, a iz subjektivnog prava izvire zahtjev. To se ini loginim, ali
analiza pokazuje drugaije. Zahtjev ne izvire iz subjektivnog prava ve iz norme objektivnog
prava. Zahtjev je samo u pravilu redoviti pratitelj subjektivnog graanskog prava. Zahtjev je
objektivnim pravom zajamena mogunost da se od drugoga zahtijeva in ili propust koji
istodobno znai ostvarenje subjektivnog prava. Subjektivnom pravu osobe A odgovara
obveza osobe B. Ako subjektivno pravo osobe A promatramo s gledita nositelja obveze B,
vidi se da subjektivno pravo osobe A prati zahtjev za ostvarenje. Npr. pravo vlasnitva u
subjektivnom smislu prati zahtjev uperen protiv svih da vlasnika nitko samovlasno i
protupravno ne smeta u obavljanju njegovih vlasnikih ovlatenja. Zahtjev koji prati
subjektivno pravo odreuje ponaanje obveznika. Ako ponaanje obveznika ne odgovara
zahtjevu ovlatenika, zahtjev daje mogunost da se subjektivno pravo prisilno ostvari i tada
zahtjev dobiva oblik tube (npr. za povrat pozajmljene svote) ili prigovora (npr. kod
dosjelosti) Kako se i vidi, zahtjev nije identian sa subjektivnim pravom, on je samo pratitelj
subjektivnog prava. Zahtjev moe zastarjeti, a da subjektivno pravo ostaje i dalje. Npr.
zastarjeli dug moe se dobrovoljno platiti, ali se dunik ne moe prisiliti da takav dug plati.
Opet s druge strane, zahtjev nije identian niti s tubom, jer se moe postaviti i u obliku
prigovora.
6. Vrste prava u subjektivnom smislu
a) apsolutna i relativna apsolutna su ona subjektivna graanska prava koja djeluju protiv
svakoga (erga omnes) Njih moe svatko povrijediti, a nositelj apsolutnoga prava moe svoje
pravo protiv svakoga ostvarivati. Kod ovih prava se ne moe unaprijed tono odrediti tko ga
sve u budunosti moe povrijediti. Apsolutna prava su npr. pravo vlasnitva i ostala stvarna
prava te prava osobnosti (pravo na ivot, tijelo, ugled, privatnost i dr.) Relativna su
subjektivna graanska prava ona koja djeluju izmeu tono odreenih strana (inter partes)
Ovdje se unaprijed zna koja strana moe povrijediti takvo pravo. Relativna su npr. obvezna
prava. Tako u odnosu zajma pravo zajmodavca moe povrijediti samo zajmoprimac (dunik)
ako na vrijeme ne vrati dug.
b) prenosiva i neprenosiva prenosiva su ona subjektivna graanska prava koja se mogu
neogranieno prenositi s jednog na druge subjekte. Najvei broj subjektivnih graanskih
prava je prenosiv to je posljedica naela prometnosti ili prenosivosti prava. Neprenosiva su
ona subjektivna graanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s
105

jednog subjekta na drugi. Nazivaju se jo strogo osobnim graanskim pravima jer su usko
vezana za osobu njihova titulara (npr. prava osobnosti i osobne slunosti, pravo
plodouivanja, pravo uporabe i pravo stanovanja)
c) glavna i sporedna prava kad nastanak, prijenos ili prestanak nekog subjektivnog prava
ovisi o postojanju nekog drugog subjektivnog prava, tada to pravo nazivamo sporednim ili
akcesornim pravom (npr. zalono pravo, pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu, pravo
na plodove i dr.) Primjer akcesornosti vidi se iz odredbe ZOO prema kojoj sporedne trabine
(kamata, trokova, plodova i ugovorne kazne) zastaruju kad zastari glavna trabina.
d) preobraajna prava ovdje se razumije ovlatenje pravnog subjekta da jednostranom
izjavom volje zasnuje, promijeni ili okona graanskopravni odnos s drugim subjektom bez
njegova pristanka. Prema uincima koje izazivaju, preobraajna prava se mogu podijeliti na:
preobraajna prava nastanka graanskopravnog odnosa (npr. prihvat ponude, pravo
prvokupa,

pravo

nazadkupnje,

okupacije)

preobraajna

prava

promjene

graanskopravnog odnosa (npr. pravo izbora kod alternativnih obveza, pravo izbora izmeu
raskida ugovora i snienja cijene u sluaju materijalnih nedostataka kupljene stvari i sl.) i
preobraajna prava prestanka graanskopravnog odnosa (npr. otkaz ugovora, opoziv
punomoi, pravo pobijanja ugovora, odustanak od ugovora i dr.)
Kod nas se za preobraajna prava koristi jo i naziv potestativno pravo i pravna mo.
Preobraajna prava razvijena su u njemakoj pravnoj teoriji. Bit se sastoji u pravnoj moi
njegova titulara da sam svojom voljom proizvodi pravne posljedice za koje je inae (jer
zadiru u tue pravno podruje) redovito potrebna suglasnost drugog sudionika u
graanskopravnom odnosu. Ovlatenju na preoblikovanje ili preobrazbu graanskopravnog
odnosa na jednoj strani, odgovara dunost trpljenja tog preobraaja i zadiranja u tue pravno
podruje na drugoj strani. Preobraajna prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora, a
jedna od njihovih karakteristika je da su u pravilu vezana za rok koji je prekluzivnog
karaktera (ne ostvare li se u tom roku, prestaju) U pravnoj znanosti prevladava gledite da su
preobraajna prava vrsta ili tip subjektivnih prava, ali postoje miljenja da su ona pravni
pojam koji je samo srodan subjektivnim pravima jer ih ne prati zahtjev i nemaju objekta.
Prema jednoj kompromisnoj kvalifikaciji ona bi bila sekundarna subjektivna prava u opreci
prema primarnim subjektivnim pravima. Smatra se da je presudna znaajka preobraajnog
prava koja opravdava njegovo svrstavanje u red subjektivnih prava u tome to mu sadraj ini
ovlatenje koje pripada subjektu u graanskopravnom odnosu na osnovi zakona ili ugovora.
VI. OBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA
106

1. Pojam objekta
Stvari, inidbe, imovina i osobna neimovinska dobra, povodom kojih pravni subjekti stupaju
u meusobne pravne odnose, nazivaju se zajednikim izrazom objektima graanskopravnih
odnosa.

A Stvari
1. Pojam stvari
Pod stvarima u graanskopravnom smislu razumiju se materijalni dijelovi prirode, koji se
mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ogranieni i koji postoje u sadanjosti ili za njih
postoje pretpostavke da e doista nastati u budunosti. Graanskopravni pojam stvari nije
uvijek jednak s pojmom stvari koje su stvorile, npr. prirodne znanosti ili ak neke druge grane
prava. Tako stvar u graanskopravnom smisli ne bi moglo biti more ili slobodna atmosfera.
No ipak, neke od tih stvari mogu biti objekti npr. meunarodnog prava. Pored ove teoretske
definicije stvari, Zakon o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima je definirao stvari kao
tjelesne dijelove prirode, razliite od ljudi, koje slue ljudima za uporabu, a u istoj odredbi se
istie da su stvari i sve drugo to je zakonom s njima izjednaeno (neke vrste prava ili bilo to
drugo) Ta prava ili to drugo, to je zakonom izjednaeno sa stvarima, ubrajaju se u
pokretnine, a u nekretnine ako su spojeni s vlasnitvom na nepokretnoj stvari ili su njihov
teret ili su pak zakonom proglaeni nekretninom. Time je Zakon o vlasnitvu i drugim
stvarnim pravima prihvatio diobu stvari na tjelesne (res corporales) i netjelesne (res
incorporales) koju je de facto preuzeo iz OGZ-a, a ovaj iz rimskog prava. U netjelesne stvari
ubrajaju se u pravilu sva imovinska prava osim prava vlasnitva, tj. stvarna prava na tuoj
stvari (zalono pravo, pravo slunosti i dr.) i obvezna prava (trabine) Prirodne sile (npr.
suneva toplina, elektricitet i sl.) su stvari u smislu Zakona samo ako su podlone ljudskoj
vlasti. iv ovjek nije stvar (nije pravni objekt) U Zakonu je to naglaeno definicijom po
kojoj su stvari tjelesni dijelovi prirode razliiti od ljudi. Isto tako, ni dijelovi ljudskog tijela
nisu stvari u pravnom smislu (npr. kosa, brada, brkovi i sl.) Ako bi netko odrezao kosu
mukarci ili eni, to ne bi bilo oteenje stvari nego povreda tijela. Ipak, odrezana kosa
postaje stvar u pravnom smislu isto kao i drugi dijelovi ljudskog tijela, odvojeni od tijela za
107

ivota ovjeka uz njegov pristanak (npr. ljudska krv) i mogu biti u prometu (uglavnom na
osnovi darovanja) Isto tako, stvari nisu proteze koje su vrsto i trajno spojene s tijelom (most
u zubima nije samostalna stvar, nego sastavni dio tijela) One proteze koje se skidaju i nisu
vrsto i trajno povezane s tijelom jesu samostalne stvari (npr. naoale) Po pitanju ljudskog
trupla mora se istaknuti da je smru prestao postojati ovjek kao pravni subjekt, ali sa
truplom se ne postupa kao sa stvari. Dok se stvarima postupa po naelu utiliteta (korisnosti),
sa truplom se postupa po naelu pijeteta (potovanja) Ipak je mogu ogranieni promet
truplima (anatomski instituti) Ipak, ovdje kupovina ipak nije u pravnom smislu rijei jer
kupovna cijena nije u smislu ekvivalenta, nego svota ima karakter satisfakcije, tj. neke vrste
zadovoljtine nasljednicima (slino kao i kod popravljanja neimovinske tete) Dijelovi
ljudskog tijela koji se presauju ne mogu se ni davati ni pribavljati uz naknadu.
2. Dioba stvari
Stvari se mogu podijeliti prema razliitim kriterijima, a pravna dioba stvari nije sluajna i
proizvoljna. Klasifikacijom stvari odreuje se i mogunost osnivanja prava na stvarima jer se
na svim stvarima ne mogu osnovati jednaka prava. S pravnog gledita razliite stvari mogu
biti podvrgnute razliitom pravnom reimu u istom pravnom poretku. U svakom pravnom
poretku mogua je pored ope (ili klasine) podjele stvari jo i ona specijalna klasifikacija
stvari koja je karakteristina upravo za taj poredak. Stavljanje odreenih stvari pod poseban
pravni reim odraava osnovnu karakteristiku drutveno-gospodarskog sustava odreene
zajednice.
a) Dioba stvari po kriteriju prometnosti
1. Prometna sposobnost
Sposobnost stvari da se pojave kao objekt subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova
naziva se prometnom sposobnou stvari. Prometna sposobnost nije iskljuivo prirodno
svojstvo stvari nego kombinacija prirodnih i pravnih kvaliteta stvari. Kad bi prometna
sposobnost stvari ovisila iskljuivo o njezinim prirodnim kvalitetama (npr. o upotrebljivosti,
upotrebnoj vrijednosti) potpuno bi se iskljuila regulatorna uloga prava kod kolanja stvari u
prometu (npr. jednako bi se prodavalo vatreno oruje i bomboni) Prometna sposobnost stvari
nije neka stalna i vjena kategorija. U prometnoj sposobnosti stvari dolaze do izraaja ne
108

samo prirodna svojstva stvari nego i razliiti socijalno-gospodarski i pravno-politiki

momenti. Prometna sposobnost nije isto to i prometna vrijednost jer je sposobnost pravna, a
vrijednost ekonomska kategorija. Regulatorna uloga prava u oblasti cirkulacije dobara
izraava se glede dobara na tri naina, stoga razlikujemo: a) stvari u prometu (res in
commercio) to su stvari koje su u slobodnom prometu i mogu u njemu nesmetano
cirkulirati i mogu biti objektom svih prava i pravnih poslova. Pojam stvari u prometu znai
neogranienu mogunost stjecanja prava vlasnitva na takvim stvarima i svih onih
imovinskih prava koja uope moe imati pravni subjekt. Pojam stvari u prometu nije
identian s pojmom robe jer je roba pokretna stvar koja ima uporabnu vrijednost i vrijednost,
dok stvar moe biti i nekretnina, a npr. zemlja se nikad ne posuuje kao roba.
b) stvari ograniene u prometu to su stvari koje bi mogle biti objekti prava i pravnih
poslova kao i stvari u neogranienom prometu, ali se iz odreenih socijalnih, gospodarskih,
zdravstvenih, politikih i dr. razloga njihov promet ograniava (npr. lijekovi, oruje,
eksplozivi, otrovi i dr.) Za takve stvari se obino propisuje poseban reim prometa koji
karakteriziraju razliite restrikcije, odobrenja i evidencije. Kod nas je do 1989. godine
postojala za graansko pravo jedna specifina vrsta ogranienja, a odnosila se na mogunost
promjene vlasnikog reima. Neke vrste stvari nisu mogle prelaziti iz drutvenog u graansko
odnosno privatno vlasnitvo (graevinska zemljita i krupnija sredstva za proizvodnju) Stanje
se 1989. godine promijenilo i doputen je promet sredstava u drutvenom vlasnitvu bez
ikakvih ogranienja. Zakon ta sredstva naziva drutvenim kapitalom, a kao kupci su se mogli
pojaviti domae ili strane pravne ili fizike osobe. Osim drutvenog kapitala jednog
drutvenog poduzea, objekt prodaje moglo je biti i samo poduzee. Prema Zakonu o
vlasnitvu i drugim stvarnima pravima objekt prava vlasnitva i drugih stvarnih prava moe
biti svaka pokretnina i nekretnina, osim onih koje nisu za to sposobne, a to su one stvari
kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe prijee da pripadaju pojedincu.
c) stvari izvan prometa (res extra commercium) to su stvari koje uope ne mogu biti
objekt imovinskih prava ili pak ne mogu biti objekt pravnih poslova (npr. parkovi, javni
putovi) Objekt prava vlasnitva i drugih stvarnih prava ne mogu biti oni dijelovi prirode koji
po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti nikoje fizike ili pravne osobe jer su to stvari koje
su na uporabi svih (voda u rijekama, jezerima i moru, atmosferski zrak te morska obala) Zbog
toga to su na uporabi svih nazivaju se opa dobra, a o njima vodi brigu, njima upravlja i
snosi odgovornost Republika Hrvatska. Ako bi na temelju koncesije bile izgraene zgrade i
druge graevine na opem dobru, one se ne smatraju dijelovima opeg dobra, nego zasebnom

109

stvari odnosno zasebnom nekretninom dok traje koncesija. Stvari izvan prometa vrlo esto
stoje pod posebnim administrativnim reimom.

b) Dioba stvari po kriteriju prirodnih svojstava

1. Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles res immobiles)
Pokretne su one stvari koje mogu mijenjati poloaj u prostoru, a da se pritom ne uniti
njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova struktura. Nepokretne su
one stvari koje ne mogu mijenjati poloaj u prostoru, a da im se kod toga ne uniti bit ili ne
promijeni struktura. esto je potrebno da se pojam nekretnine proiri i na one stvari koje su
prema svojoj pravnoj prirodi pokretnine pa se na pitanje je li neka stvar nekretnine mora uz
kriterij prirodne kakvoe uvesti jo i kriterij pertinencije i kriterij posebnih ciljeva.
a) kriterij prirodne kakvoe prema ovom kriteriju nekretnine su ponajprije zemljita,
odnosno estice zemljine povrine. Osim zemljita, nekretninom se smatra i sve ono to je sa
zemljitem trajno povezano bilo mehaniki, bilo organski, na povrini zemlje ili ispod nje.
Prema tome, nekretninama se smatraju: zemljina estica i sve to je s njom razmjerno trajno
spojeno, na povrini ili ispod nje. Ako je vie zemljinih estica upisano u isti
zemljinoknjini uloak one pravno ine jedno zemljinoknjino tijelo i kao takvo se prema
Zakonu o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima smatra jednom nekretninom. Dijelom
zemljine estice su trava, drvee, plodovi i sve uporabljive stvari koje zemlja raa na svojoj
povrini sve dok se od zemljita ne odvoje. Zgrade i druge graevine izgraene na povrini
zemlje, iznad ili ispod nje, a namijenjene su da tamo trajno ostanu. Osim stambenih i
poslovnih zgrada i raznih drugih graevina, tu spadaju i bunari, podrumi, bazeni itd. Nisu
dijelovi zemljita one zgrade i drugo to je sa zemljitem spojeno samo radi neke prolazne
namjene (paviljoni, kiosci i sl.) Prema Zakonu ne smatraju se dijelovima zemljita ni one
zgrade i druge graevine koje su dodue trajno spojene sa zemljitem, ali su od njega pravno
odvojene nekim stvarnim pravom koje ovlauje svog nositelja da na tuem zemljitu ima
zgradu ili drugu graevinu u svojem vlasnitvu (npr. pravo graenja, ali isti uinak ima na
zakonu osnovana koncesija na opem dobru) Sve to je u nekretninu ugraeno, njoj
dograeno, na njoj nadograeno ili na neki drugi nain s njom trajno spojeno, sve dok se od
nje ne odvoji (razliite instalacije, ureaji, antene i sl.) Iznimno se strojevi i slini ureaji
nee smatrati dijelom nekretnine, nego samostalnom stvari, ako su u vlasnitvu druge osobe i
110

ako se to, s pristankom vlasnika nekretnine zabiljei u zemljinoj knjizi. Uinak zabiljebe
prestaje brisanjem, ali i bez brisanja protekom pet godina od upisa. Rok od pet godina zastaje
za vrijeme steajnog i ovrnog postupka.
b) kriterij pertinencije prema ovom kriteriju nekretninom se smatra i ona stvar koja je po
svojim prirodnim fizikim svojstvima pokretna. Pertinencija je pripadak neke druge stvari, a
ako je pertinencija pokretna stvar, ona se po namjeni smatra nekretninom ako slui
gospodarskim svrhama nekretnine. Tako se npr. nekretninom smatraju strojevi, stoka, sjeme,
gnojivo, gorivo i sl. namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji na jednom poljoprivrednom
dobru. Isto tako, pripatkom poslovne zgrade smatraju se i strojevi i slini ureaji koji trajno
slue svrsi zgrade namijenjene proizvodnoj ili obrtnoj djelatnosti. Pertinencija je nekretnina
po namjeni, to znai da je vlasnik nekretnine odredio da jedna pokretnina trajno slui
gospodarskim svrhama te nekretnine.
c) kriterij posebnih ciljeva prema ovom kriteriju smatra se neka pokretna stvar
nekretninom zato to je zakonom tako odreeno. Jedno vrijeme kod nas su pomorski brodovi
smatrani nekretninama prema Uredbi o zabrani otuenja plovnih objekata na moru iz 1946.
godine. Danas su pomorski brodovi, ukljuivo i oni u gradnji, prema Pomorskom zakoniku
pokretne stvari. Identina odredbe vrijedi i za zrakoplove prema Zakonu o obveznim i
stvarnopravnim odnosima u zranom prometu. Iako pokretnine, pravni reim za brodove i
zrakoplove (upisivanje u registre nalik zemljinim knjigama i stvarnih prava na njima) vrlo je
slian onome za nepokretne stvari. Ako bi usprkos primjeni ovih kriterija ostala sumnja je li
neka stvar pokretnina ili nekretnina, Zakon o vlasnitvu i drugim stvarnima pravima postavlja
oborivu predmnjevu da se smatra pokretninom.
d) vanost diobe stvari na pokretne i nepokretne u prvom redu, za pokretnine i
nekretnine vrijede razliiti pravni reimi u pogledu stjecanja vlasnitva i ostalih stvarnih
prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se upisuju u zemljinu knjigu, a za pokretnine to
ne vrijedi. Za ugovore koji se odnose na nekretnine redovito se propisuje pisani oblik, a za
pokretnine se to u pravilu ne zahtijeva. O razlici izmeu pokretnih i nepokretnih stvari se
vodi rauna i u sudskom i ovrnom postupku.
2. Zamjenljive i nezamjenljive stvari (res fungibiles res non fungibiles)
a) Zamjenljive stvari su one koje se u prometu odreuju po vrsti, rodu, broju, mjeri itd. (res
quae pondere, numero, mensura constant) To su npr. ito, vino, eer itd. Zamjenljive se
stvari nazivaju i generinim stvarima (genus=rod) Time se naglaava da je u prometu
111

bespredmetno razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste (npr. zrno penice) Budui da
individualitet takvih stvari nije vaan, jednaka koliina istovrsnih stvari jednaka je drugoj
koliini istovrsnih stvari i zamjenljiva je s njome. Npr. ako se pozajmi 100 kg penice, vano
je vratiti 100 kg penice, a ne tih istih 100 kg koje su pozajmljene.
b) Nezamjenljive stvari su one koje u prometu dolaze kao strogo odreena pojedinost,
individualnost. Nezamjenljiva stvar se naziva species (npr. tono odreena umjetnika slika,
modna kreacija i sl.) Kod pitanja radi li se u nekom konkretnom sluaju o zamjenljivim ili
nezamjenljivim stvarima nije uvijek odluan objektivni kriterij prirodne kakvoe, nego se
uzima u obzir i volja subjekata.
c) Vanost diobe stvari na zamjenljive i nezamjenljive ta razlika nije vana za stvarna
prava, ali je odluujua u obveznom pravu i osobito dolazi do izraaja u sluaju propasti
stvari. Ako je dunik duan predati species, tada se u sluaju ako stvar propadne zbog
okolnosti za koje on ne odgovara, obveza gasi. Ali ako je stvar propala njegovom krivnjom,
dosadanja obveza se pretvara u odgovornost za tetu. Ako je objekt inidbe odreen kao
genus, obveza se ne gasi propau stvari, jer zamjenljiva stvar ne propada (genus non perit)
Ako su objekt inidbe generine stvari koje se imaju uzeti iz odreene mase tih stvari, obveza
e prestati kad propadne cijela ta masa.
3. Potrone i nepotrone stvari (res consumptibiles res non consumptibiles)
a) Kriterij razlikovanja potrone su one stvari koje se jednokratnom upotrebom unitetaju
ili im se vidljivo smanji supstancija. Nepotrone stvari su one koje se prvom uobiajenom
uporabom ne unitetaju niti im se vidljivo smanjuje supstancija. S objektivnog i realnog
gledita, sve stvari su potrone jer se svaka stvar uporabom troi. Treba naglasiti da
potronost nije identina sa zamjenljivou. Potrone stvari su obino zamjenljive, ali ne
mora uvijek biti tako. Ako se npr. za neku izlobu posudi birano voe, nakon svretka izlobe
se mora vratiti upravo to voe. Roendanska torta je potrona, ali nezamjenljiva stvar. Isto
tako, zamjenljive stvari mogu istodobno biti i nepotrone (npr. igle) Isto kao i u prethodnom
sluaju, volja subjekata je isto presudna pri tretiranju stvari, subjekti mogu potronu stvar
tretirati kao nepotronu.
b) Vanost diobe stvari na potrone i nepotrone ova vrsta razlikovanja dolazi u obzir
kod onih pravnih instituta preko kojih se omoguuje uporaba ili koritenje tue stvari uz
obvezu vraanja iste. Npr. na posudbu ili na uivanje (uzufrukt) mogu se dati u pravilu samo
nepotrone stvari.
112

4. Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles res indivisibiles)

a) Kriterij razlikovanja Djeljive su one stvari koje se mogu rastaviti na vie istovrsnih
dijelova tako da im se ne uniti prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost. To
znai da dijelovi moraju imati istu uporabnu funkciju koju je imala i cijela stvar (npr. ploa
okolade) Nedjeljive su one stvari kod kojih bi se diobom unitila njihova bit ili bi im se
nerazmjerno umanjila vrijednost (npr. iva ivotinja, dijamant i sl.) S fizikalnog gledita sve
stvari su djeljive do atoma, ali pravo uva i respektira socijalno-gospodarsku stranu stvari i
proglaava nedjeljivim one stvari kod kojih bi dioba izazvala bitnu promjenu dosadanjeg
uporabnog oblika ili bi nerazmjerno umanjila njihovu vrijednost, Nedjeljivim stvarima
smatraju se i one (inae djeljive stvari) za koje je dioba propisom zabranjena.
b) Naini diobe stvari stvari se mogu dijeliti na nekoliko naina: a) fizika dioba znai
da se stvar moe mehanikim putem podijeliti na dijelove, a takva dioba je uglavnom
primjenjiva kod pokretnih stvari (npr. kad se ploa okolade razlomi), b) geometrijska dioba
ona se primjenjuje kod zemljita, a zemljita se mogu ravnim crtama po njihovoj povrini
podijeliti na vie estica (parcela) Treba odgovoriti na pitanje jesu li zgrade kao nekretnine
djeljive. Zgrade se mogu podijeliti okomito i vodoravno, ali oba pravca diobe nisu u svim
pravima doputena. Oni pravni sustavi koji stoje na naelu superficies cedit solo (sve ono to
je sa zemljitem trajno povezano nuno postaje vlasnitvo onoga kome pripada zemlja) ne
doputaju horizontalnu diobu. Ta prava ne doputaju da vlasnik zemljita bude jedna osoba, a
vlasnik zgrade na tom zemljitu druga osoba (tako i kod nas naelo jedinstvenosti
nekretnine po Zakonu o vlasnitvu i drugim stvarnima pravima) Zemljite zajedno sa
zgradom i svim drugim to je s njim trajno spojeno ini jednu cjelinu, jednu nekretninu, pa
stvarna prava glede zemljita postoje i na svemu to je s njim trajno povezano. Pravno
odvajanje zemljita od zgrade je mogue, ali pod uvjetom da je provedeno prema naelima
stvarnopravnog ureenja i na odgovarajui nain upisano u zemljinu knjigu, c) civilna
dioba dioba po vrijednosti. Ako je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar (npr. ivu ivotinju)
mogue je takvu stvar prodati pa onda podijeliti cijenu. Civilnom diobom omoguava se
rjeenje u onim situacijama kad ivot trai diobu stvari, a ona nije ni fiziki ni geometrijski
djeljiva, d) idealna dioba svaka stvar se moe, bez obzira je li fiziki djeljiva ili nije,
razdijeliti na sadrajno jednak idealne dijelove, a njihova se veliina odreuje raunski u
113

odreenom razmjeru prema cijeloj stvari. Najee je to u obliku razlomka (npr. 1/3) To je
zamiljena ili idealna (alikvotna) dioba stvari. Idealni dio stvari je u smislu Zakona o
vlasnitvu i drugim stvarnim pravima odvojiv dio stvari i prema tome moe biti samostalni
objekt imovinskih prava (npr. suvlasnitvo)
c) Vanost diobe stvari na djeljive i nedjeljive pitanje je li stvar djeljiva ili nedjeljiva u
prvom redu se postavlja kod diobe suvlasnitva. U obveznom pravu nedjeljivost stvari kada
je nedjeljiva stvar objekt inidbe, izaziva postanak tzv. nerazdjeljivih obveza, koje se na
poseban nain i uz posebne uvjete mogu ispuniti.
c) Odnos izmeu pojedinih stvari
1. Jednostavne stvari
Jednostavne stvari su one koje po shvaanju u obinom ivotu i prometu ine jedinstvo,
naziva ih se jo i jedinstvenim stvarima. Te stvari se javljaju kao prirodna, organska cjelina
(kamen, biljka, ivotinja) Isto tako, jednostavna stvar se moe pojaviti i kao produkt ljudskog
rada. Pritom ona moe biti nainjena od razliitih materijala koje su prije toga bile
samostalne stvari, ali su sada zbog spoja potpuno izgubile svoju raniju fiziku opstojnost
(npr. tkanina) Dijelovi (estice) jednostavne stvari nemaju svoju zasebnu pravnu sudbinu
razliitu od pravne sudbine itave stvari jer su izgubile svoju samostalnost. Npr. ne moe kod
ivog trkaeg konja jedan biti vlasnik nogu, a drugi vlasnik tijela.
2. Sastavljene stvari
Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih, odnosno samostalnih stvari u
jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadanju fiziku
opstojnost. Jednostavne stvari u sastavljenoj stvari postaju sastavnim dijelom nove cjeline, a
bez tih sastavnih dijelova itava stvar ne bi mogla opstati kao cijelost po prirodnom ili
prometnom shvaanju (npr. zgrada, automobil) Meutim, dok je jednostavna stvar
jedinstvena jer pojedini dijelovi gube potpuno svoju samostalnost, individualnost i fiziku
opstojnost, dotle kod sastavljenih stvari treba razlikovati dvije kategorije sastavljenih stvari, a
razlika se postavlja prema tome pojavljuju li se sastavni dijelovi kao nesamostalni ili kao
samostalni dijelovi cjeline.

114

a) Sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima ovdje spadaju stvari kod kojih sastavni
dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali ipak zadravaju svoju raniju fiziku opstojnost.
Gubitak samostalnosti se oituje u tome to se sastavni dio ne moe odvojiti, a da se time
cijela stvar ili on sam ne uniti (Zakon naziva taj dio bitnim dijelom) Npr. eljezne ipke u
betonskom stupu. Takva se sastavljena stvar pravno smatra jednom stvari i zbog toga nisu
mogua zasebna imovinska prava na pojedinim sastavnim dijelovima. Sastavni dio koji se ne
moe fiziki odvojiti od stvari ne moe biti samostalnim objektom imovinskih prava, osim
ako bi to bilo posebnim zakonom doputeno. Razlika izmeu jednostavne stvari i sastavljene
stvari s nesamostalnim dijelovima osobito se istie kod mehanike diobe (rastavljanja) stvari.
Ako se mehaniki rastavi jednostavna stvar, dobivaju se dijelovi iste vrste kojoj pripada i
sama stvar (npr. rez tkanine) Ali ako mehaniki rastavimo sastavljenu stvar, dobit e se
dijelovi razliitih vrsta (npr. kod zgrade e se dobiti digle, ipke, drvene grede i sl.) Nee se
nikako dobiti dijelovi koji bi sami za sebe predstavljali zgradu.
b) Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima u ovu kategoriju idu one stvari kod kojih
sastavni dijelovi zadravaju ne samo svoju raniju fiziku opstojnost nego i stanovitu
samostalnost. Prema Zakonu o vlasnitvu to su dijelovi koji nisu bitni ili odvojivi dijelovi
(npr. kota u automobilu) Na pojedinim sastavnim, odvojivim dijelovima takve sastavljene
stvari mogua su zasebna prava koja nisu identina s pravom na cijeloj stvari. Npr. ako se
vlasniku automobila posudi kota, time nije izgubljeno vlasnitvo kotaa. Reeno pravnim
jezikom, vlasnik automobila ima kota u neposrednom posjedu, a na kotau je stekao samo
pravo uporabe. Ako na samostalnom ili odvojivom dijelu postoji neko pravo u korist treega,
postavlja se pitanje hoe li to pravo postojati i dalje ili e prestati u sluaju otuenja cijele
stvari (npr. prodaje) Prema Zakonu o vlasnitvu to pravo e prestati ako je stjecatelj bio u
dobroj vjeri, tj. nije znao ni morao znati da na odvojivom dijelu postoji neije pravo razliito
od prava na cijeloj stvari. Prema Zakonu o vlasnitvu se predmnijeva da na samostalnim ili
odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari, stoga onaj tko tvrdi da na
odvojivom dijelu postoji neko pravo razliito od prava na stvari kao cjelini, mora to i
dokazati.
3. Pripadak ili pertinencija
Pripadak je sporedna stvar koja je odreena da trajno slui gospodarskim svrhama neke
glavne stvari, a da pritom ne postaje njezin sastavni dio. Prema Zakonu o vlasnitvu pripadak
(pertinencija ili pobona stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao
115

sporedna stvar trajno slui svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu koji odgovara
toj namjeni. Stoga prolazna upotreba jedne stvari za svrhu druge ne daje joj svojstvo pripatka,
niti prolazni prestanak sluenja svrsi glavne stvari oduzima pripatku to svojstvo. Pripadak je
fiziki samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podreenosti prema glavnoj stvari, a
subordinacija se oituje u gospodarskom pogledu jer gospodarsku svrhu cjeline odreuje
glavna stvar. U pravnom pogledu subordinacija se oituje u tome to pripadak slijedi pravnu
sudbinu glavne stvari. Pravni posao o glavnoj stvari zahvaa i pripadak. Sada se mora
razjasniti pitanje u emu je razlika izmeu pripatka i samostalnog (odvojivog) sastavnog
dijela. Pripadak je sporedna stvar koja pretpostavlja postojanje gotove glavne stvari (npr. etui
je pripadak naoala, a naoale su gotova stvar u bez njega. Etui samo slui da se naoale
zatite i lake nose) S druge strane, samostalni sastavni dio sastavljene stvari neophodan je za
itavu stvar jer bez tog dijela stvar nije potpuno gotova stvar (npr. automobil bez kotaa) Isto
tako, samostalni sastavni dio sastavljene stvari redovito se nalazi u fizikoj vezi sa itavom
stvari, dok kod pripatka fizika veza nije ni potrebna ni dovoljna da neku stvar uini
pripatkom. Prva karakteristika pripatka je da je on samostalna, ali sporedna pokretna stvar.
Druga karakteristika pripatka je u elementu trajnosti jer pripadak treba trajno sluiti
odreenim svrhama glavne stvari (npr. klju i brava) Trea karakteristika pripatka se nalazi u
njegovoj vezi s postankom i opstankom. Kod postanka odnosno pretvaranja neke samostalne
stvari u pertinenciju odluna je volja vlasnika glavne stvari. Vlasnik glavne stvari odreuje
neku od drugih svojih stvari da postane pripatkom prve, a to znai da vlasnik glavne stvari i
vlasnik pripatka mora biti ista osoba. Stoga npr. vlasnik glavne stvari ne moe indirektno
postati vlasnikom tue stvari time to bi tuu stvar uinio pripatkom svoje stvari. Ba zbog
toga to kod pretvaranja neke stvari u pripadak odlunu ulogu ima volja vlasnika (glavne i
sporedne stvari) kae se da kod postanka pripatka dolazi do izraaja subjektivni element.
Ipak, vlasnik ne moe bilo koju stvar uiniti pripatkom jer se pripatkom moe uiniti samo
ona stvar koja se normalno u prometu shvaa kao pripadak. Ali budui da je pripadak ipak
samostalna stvar, mora se iz faktine upotrebe razabrati da je neka stvar pretvorena u
pertinenciju. Stoga kod pretvaranja neke stvari u pertinenciju ne dolazi do izraaja samo
subjektivni element volje vlasnika jer je jednako vaan i objektivni element i on s jedne
strane ograniuje vlasnikovu volju prometnim shvaanjem, a s druge strane zahtijeva da se
vlasnikova volja oituje u faktinoj uporabi neke stvari kao pripatka. Ograniavanje volje
vlasnika prometnim shvaanjem onemoguuje tzv. samovoljne pripatke odnosno pertinencije.
Oni bi se sastojali u tome da netko proglasi pripatkom onu stvar koja se u prometu ne smatra
pripatkom (npr. da netko proglasi kiobran pripatkom ormara) Pripadak je pokretna stvar, ali
116

pripadak mogu imati i pokretnine i nekretnine (npr. vjedro i bunar) Prema Zakonu o
vlasnitvu pripatkom se smatraju poslovne zgrade i strojevi i slini ureaji koji trajno slue
toj zgradi u kojoj se obavlja neka proizvodna ili obrtnika djelatnost. Vanost pripatka jest u
tome to on slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (Accessorium sequitur principale) to znai
da pravni poslovi o glavnoj stvari zahvaaju i pripadak, ali ako se eli da pravni posao ne
obuhvati pripadak, to se mora izrijekom utanaiti. Uz pripadak stvari, Zakon o vlasnitvu
poznaje jo i pojam pripadnost stvari. Pripadnost stvari je iri pojam od pripatka stvari i
obuhvaa svaki njezin dio, zatim sve to se s njom razmjerno trajno spoji (prirast), njezine
plodove dok se od nje ne odvoje, njezin pripadak te prava koja postoje u korist neke
nekretnine. U pravnom smislu pripadnost stvari ini zajedno sa stvari jednu cjelinu i kao
takva jedinstveni objekt prava. Onaj tko je vlasnik stvari vlasnik je ujedno i na svim njezinim
pripadnostima, a to vrijedi i za ostala stvarna prava. Samo se zakonom moe odrediti da
pripadnost u nekim sluajevima moe biti zaseban i samostalan objekt graanskog prava.
4. Plodovi (Fructus)
1. Pojam i vrste
Plodovi su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava.
Prema Zakonu o vlasnitvu plodovi stvari su proizvodi koje ona daje prirodno ili
posredovanjem neijeg rada, a i sve drugo to ona daje s obzirom na svoju namjenu. Plodovi
prava su prinosi koje to pravo daje s obzirom na svoju prirodu, npr. pravo koje ovlauje na
stjecanje plodova (pravo plodouivanja) ili drugih dijelova stvari. Za plodove je
karakteristino da su to prinosi koji se javljaju redovito i periodiki, a da pritom ne umanjuju
samu plodonosnu stvar. S obzirom na nain postanka, obino se dijele u tri kategorije: a)
prirodni plodovi (fructus naturales) to su organski proizvodi neke stvari koje ona daje
bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada (npr. divlje voe je plod
drveta) S pravnog gledita ovdje spadaju i proizvodi za koje sama stvar prua samo
mogunost njihova dobivanja i iskoritavanja (npr. pijesak, vapno i sl.) Ti neorganski
proizvodi smatraju se plodom makar se njihovim koritenjem umanjuje supstancija stvari.
b) industrijski plodovi to su plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i
prirode, npr. plod plemenite voke. Ove plodove ne treba poistovjeivati s industrijskim
proizvodima (robom)

117

c) civilni plodovi (fructus civiles) to su plodovi odnosno prinosi (prihodi) koje ne daje
stvar sama, ve koji se dobivaju od stvari posredstvom nekog pravnog odnosa (npr.
najamnina, kamate i sl.)

2. Vrste prirodnih i industrijskih plodova

a) Visei plodovi (fructus pendentes) neodvojeni plodovi (npr. jabuka na stablu) Ovi
plodovi su sastavni dio stvari i oni bi spadali pod pojam pripadnosti. Oni slijede pravnu
sudbinu matice.
b) Odvojeni plodovi (fructus separati) to su plodovi koji su se odvojili od svoje matice i
time postali samostalnim stvarima.
c) Ubrani plodovi (fructus percepti) to su plodovi koji su odvojeni od matice i pobrani.
Potrebno je razlikovati odvojene i ubrane plodove jer se moe dogoditi npr. da jabuke zbog
vjetra padnu sa stabla pa se postavlja pitanje ije su jabuke. Ako padnu zbog vjetra,
vlasnitvo su onoga koji je i vlasnik stabla. Iako su jabuke zbog separacije postale
samostalnim stvarima, ipak su samim odvajanjem postale vlasnitvo vlasnika matice. Zbog
toga se kae da vlasnik stjee vlasnitvo plodova separacijom, a separacijom jo stjeu
vlasnitvo poteni posjednik, uzufruktuar i zakupac, ako je postao neposredni posjednik
stvari.
d) Potroeni (fructus consumpti), nepotroeni (fructus non consumpti) i zanemareni
plodovi (fructus percipiendi) ovo razlikovanje dolazi posebno do izraaja kad onaj koji
posjeduje plodonosnu mora tu stvar vratiti vlasniku, a opseg vraanja plodova ovisi o tome je
li bio poten ili nepoten posjednik.

3. Vrste civilnih plodova

Ovdje se razlikuju dospjeli i nedospjeli plodovi. Pravilo je da ovlatenik moe od dunika
zahtijevati izruenje civilnih plodova nakon dospjelosti (npr. ne moe se traiti isplata kamata
10 godina unaprijed) Dok se vlasnitvo prirodnih ili industrijskih plodova stjee separacijom,
a ponekad i percepcijom, vlasnitvo civilnih plodova se stjee dospjelou i percepcijom. Uz
pojam plodova Zakon o vlasnitvu je uveo i jedan iri pojam pod nazivom koristi. Koristi
118

obuhvaaju plodove neke stvari ili prava, ali i druge mogue prednosti koje donosi uporaba
odnosno koritenje stvari ili prava. Koristi pripadaju onome kome pripada stvar odnosno
pravo, osim ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju nekoj drugoj osobi (npr.
plodouivatelju ili zakupcu) Postojanje posebnog pravnog temelja dokazuje onaj koji se na
njega poziva.

5. Ukupnost stvari (Universitas rerum)

Pod ukupnou stvari razumijeva se zbroj fiziki samostalnih i meusobno koordiniranih
stvari koje su ujedinjene zajednikom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod
zajednikim nazivom (npr. stado ovaca, biblioteka, skladite robe i sl.) Ovdje nema odnosa
glavne i sporedne stvari jer su stvari meusobno u istom odnosu, a i fiziki su samostalne.
Pitanje je mogu li objekt pravnih odnosa, a to znai i objekt subjektivnih prava, biti samo
pojedine stvari ili se kao objekt pravnog posla moe pojaviti i skupna stvar. Na Zakon o
vlasnitvu preuzeo je rjeenje iz OGZ-a po kojem je objekt prava pojedinano odreena stvar
(npr. pravo vlasnitva ne stjee se na biblioteci kao cjelini, nego samo na pojedinim
knjigama) Skupna stvar ima samo ulogu skraenice koja omoguuje da vie stvari istodobno
pod zajednikim nazivom kola u prometu. U literaturi se ukupnost stvari naziva universitas
rerum distantium kako bi se istakla razlika prema pojmovima universitas rerum cohaerentium
i universitas iuris. Pod pojmom universitas rerum cohaerentium razumije se sastavljena stvar
(npr. brod ili zrakoplov), a universitas iuris oznaava skup stvari i prava koji ine odreenu
cjelinu i mogu se pojaviti kao objekt odreenih graanskopravnih odnosa (npr. ostavina,
steajna masa, poduzee) Unutar ukupnosti stvari valja istaknuti posebnu kategoriju koja se
naziva komplementarne stvari. To je skup fizikih samostalnih stvari koje predstavljaju takvu
cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stvari onemoguuje pravilnu i normalnu uporabu
cjeline (npr. ah, par cipela ili pil karata) Vanost razlikovanja komplementarnih stvari
unutar skupine stvari oituje se u sluaju obveza upravljenih na predaju stvari. Ako se narui
npr. 200 knjiga, a prodavatelj ih isporui samo 100, on je tada manjkavo ispunio svoju
obvezu. Ali ako se narui pet pari cipela broj 42, a prodavatelj isporui 10 lijevih cipela, on
tada uope nije ispunio svoju obvezu.
Novac i procjenjivost stvari

119

Za graansko pravo svojstva novca kao stvari nemaju posebno znaenje (pokretnost,
potronost, generinost itd.) No, osobito su vane funkcije novca. Novac slui kao mjerilo
vrijednosti i kao mjerilo cijene. Novac kao mjerilo vrijednosti omoguuje da se objekti
graanskopravnih odnosa izraze u njihovom novanom ekvivalentu. Budui da je promet
zapravo razmjena robno-novanih vrijednosti, bez te funkcije novca vrlo bi se teko moglo
izgraditi obvezno pravo kao posebna pravna nadgradnja nad prometnim zbivanjem.
Vrijednost stvari izraena u novanom obliku naziva se cijenom. Mogunost da se stvari
svedu na njihov novani ekvivalent, izrazilo se pojmom procjenjivosti. Procjenjivost stvari je
pravna kategorija graanskog prava koja je nastala kao pravni izraz robno-novanih odnosa.
Procjenjive stvari (res aestimabiles) su one stvari ija se vrijednost moe izraziti novanim
ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res inaestimabiles) su stvari koje se ne mogu svesti na
novani ekvivalent (npr. pramen kose ili gruda zemlje i sl.) Procjenjivost dolazi do izraaja u
nizu pravnih situacija (npr. dioba suvlasnike zajednice, naknada tete, a posebno je vana pri
utvrivanju vrijednosti stvari u imovinskoj masi pravne osobe) Sama vrijednost i cijena nisu
isti pojmovi. S obzirom na procjenjivost stvari, mogue je razlikovati tri vrste cijene: a)
redovita cijena (pretium ordinarium) ovdje se razumije obina, normalna prometna
vrijednost, a ta cijena se esto naziva i trinom cijenom. Ta vrijednost se procjenjuje prema
objektivnom kriteriju koji nam daje promet.
b) Izvanredna cijena (pretium extraordinarium) ovdje se razumije subjektivna
vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Izvanredna vrijednost dobiva
se tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari. Treba uvaiti
interes korisnika prema stvari te vezu koja odreena stvar ima sa drugim stvarima.
c) Afekcijska cijena (pretium affectionis) razumije se posebna subjektivna vrijednost
stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Ovdje se kod procjene uzima u obzir samo
vrijednost koju odreena stvar ima za odreeni subjekt bez obzira na njezinu prometnu
vrijednost i bez obzira na njezinu vezu s drugim objektima. Ove tri razliite vrste cijena
posebno dolaze kod izraaja kod odgovornosti za tetu. (vidi primjer sa unitenjem knjievne
trilogije na strani 89.)

B . INIDBA
1. Pojam inidbe
120

inidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dunik na temelju obveznog
odnosa duan izvriti vjerovniku. Danas su i stvar i inidba koordinirani objekti
graanskopravnih odnosa iako je stvar objekt stvarnopravnih, a inidba obveznopravnih
odnosa. Povijest graanskog prava pokazuje da se inidba kao objekt graanskopravnih
odnosa javlja kasnije od stvari. To je razumljivo jer obvezno pravo kao nadgradnja nad
prometom, pretpostavlja ne samo postojanje diobe rada i razmjenu dobara nego i takav
stupanj razvitka drutveno-gospodarskih odnosa koji zahtijeva da se u dnevnom ivotu ne
gleda samo na sadanjicu ve i na budunost. Obvezni odnos ne dovodi odmah do
stvarnopravnih uinaka, nego su takvi uinci odgoeni za budunost. Prilikom kupovanja
nekretnine ne stjee se odmah i pravo vlasnitva, ve samo obveznopravni zahtjev kupca
prema prodavatelju da ispuni inidbu, tj. predaju nekretnine u posjed, a to se u pravilu ne
dogaa prilikom sklapanja ugovora. To implicira da izmeu vjerovnika i dunika postoji i
stanovit odnos povjerenja da e se odrati zadana rije, ali se omoguava i prisilno
ostvarivanje preuzetih obveza.
2. Karakteristike inidbe
Karakteristike inidbe pokazuju da sve mogue radnje ili sva mogua proputanja koja se
pojavljuju u drutvenom zbivanju nemaju niti mogu imati pravni karakter inidbe. Kao to
svi drutveni odnosi nisu pravni, tako ni sve radnje i proputanja nisu inidbe (npr. pomo
starom ovjeku nije inidba u smislu graanskog prava) Da bi se neka radnja ili proputanje
smatralo inidbom, ona mora imati odreene karakteristike (ili svojstva):
a) inidba mora biti ljudska radnja inidba kao objekt obveznopravnog odnosa mora
biti manifestacija ovjekove djelatnosti ili proputanja. Djelovanje koje potjee od
elementarne sile, od ivotinje ili automata nije inidba. Pokreti automata smatraju se radnjom
njegova vlasnika, odnosno radnjom osobe koja se slui automatom.
b) inidba mora imati imovinski karakter ispunjenje inidbe u pravilu znai ostvarenje
gospodarskog interesa bilo koje strane u odnosu. Prema tome se ispunjenje inidbe, tj.
ostvarenje onih pozitivnih ili negativnih radnji na koje je dunik obvezan, odraava izravno
ili neizravno u imovinskoj masi vjerovnika. Izravni imovinski karakter inidbe pokazuje se u
onim sluajevima kada dunikova radnja neposredno izaziva promjenu u imovinskoj masi
vjerovnika (npr. obveza dunika da preda stvar) Neizravno se imovinski karakter inidbe
vidi, npr. kad inidba slui za zadovoljenje neke kulturne potrebe (primjer sa HNK)
121

Imovinski karakter imaju i one inidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno
promjene u imovini, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za tetu. Ako bi
susjed koji svira klavir preuzeo obvezu prema svom susjedu da nee svirati klavir kako bi
ovaj mogao u miru obavljati posao u kojem ga muzika dekoncentrira te ako bi klavirist
usprkos preuzetoj obvezi ipak svirao, susjed ga moe tuiti za naknadu tete koju je pretrpio
zbog toga to nije mogao u miru obavljati svoj posao. Plaanjem odtete dolo je do
promjene u imovinskim masama. Imovinski karakter inidbe znai da se njezino ispunjenje
izravno ili neizravno oituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju strana. Ispunjenje
inidbe izravno ili posredno se izraava u imovinskoj masi bar jedne od strana u odnosu pa
nam ta veza izmeu inidbe i imovinske mase pokazuje da inidba nije samo pravni nego i
gospodarski pojam. Ispunjenje inidbe pokazuje se za ovlatenu stranu kao prisvajanje bilo
tuih usluga, bilo svih ili pojedinih svojstava stvari posredstvom tuih usluga.
c) inidba mora biti objektivno mogua ono to je objektivno nemogue, ne moe biti
sadraj obveze. Stoga je obveza s objektivno nemoguom inidbom pravno nevaljana,
zapravo obveza nije ni nastala. Obveza ne nastaje ako je inidba u trenutku sklapanja pravnog
posla bila objektivno nemogua i to se zove prvobitna nemogunost inidbe. No ako je
inidba postala mogua nakon sklapanja pravnog posla, obveza e konvalidirati samo ako je
pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a inidba koja je u poetku bila
nemogua postane moguom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Obratno, ako je prvobitno
mogua inidba bez krivnje dunika postala nemoguom, obveza se gasi, a ako je postala
nemogua njegovom krivnjom, obveza se pretvara u odnos odgovornosti za tetu.
Subjektivna nemogunost znai da inidbu nije u stanju izvriti konkretni subjekt, tj. dunik
koji se obvezao izvriti ju. Subjektivna nemogunost ne utrnjuje obvezu, nego se pod
odreenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za tetu.
d) inidba mora biti pravno doputena inidba se ne smije protiviti Ustavu Republike
Hrvatske, prisilnim propisima i moralu drutva. Pravna nedopustivost nije jednaka fizikoj,
objektivnoj nemogunosti. inidba moe biti objektivno mogua, ali usprkos tome pravno
nedoputena (npr. kupnja stvari izvan prometa) Pravna nedopustivost inidbe ima uglavnom
iste posljedice kao i objektivna nemogunost.
e) inidba mora biti odreena ili bar odrediva inidba je odreena u onom sluaju kada
je u svim pojedinostima tono oznaena, individualizirana. Kod odreene inidbe se tono
zna obveza dunika i pravo vjerovnika. inidba je odrediva kad nije ve u samom postanku
obveze tono odreena, ali pravni posao sadri podatke s pomou kojih se moe odrediti ili
su strane ostavile treoj osobi da ju odredi. Meu neodreene, ali ipak odredive inidbe
122

spadaju alternativne, fakultativne i generine inidbe. Alternativne inidbe su one kod kojih
dunik duguje dvije ili vie inidaba, ali im jednu od njih ispuni oslobaa se obveze.
Fakultativne inidbe su one kod kojih dunik duguje samo jednu inidbu, ali mu je doputeno
ispuniti neku drugu inidbu da bi se oslobodio obveze. Generine su one inidbe kod kojih je
sadraj, odnosno objekt inidbe odreen samo po vrsti, a dunik se oslobaa obveze
davanjem odreene stvari unutar vrste (npr. predaja 100 kg penice srednje kakvoe bez
obzira na tip penice)
3. Sadraj inidbe
Iako sadraj inidbe moe biti razliit, mogu se pronai etiri tipina klasina izraza:
a) Davanje (dare) inidba davanja stvari. Pod tim se razumije da je dunik duan pribaviti
vjerovniku vlasnitvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod inidbe davanja objekt
inidbe je uvijek stvar. Ipak, svaka se predaja stvari ne moe podvesti pod inidbu davanja jer
dati i predati nisu juridiki isti pojmovi. inidba iji sadraj nije prenoenje nekog stvarnog
prava, nego npr. detencije ili posjeda, nije inidba na dare, nego facere, injenje. Stoga nije
ispravno uzimati davanje kao opi pojam za sadraj inidbe kao u ZOO iz 1978. Sadanji
ZOO je to izmijenio pa se u odgovarajuim odredbama govori o jednakoj vrijednosti
uzajamnih inidaba, odnosno oitom nerazmjeru uzajamnih inidaba. Nekad se i novana
inidba oznaavala kao inidba davanja stvari, ali danas se novana inidba ne smatra vie
inidbom davanja zamjenjivih stvari, nego inidbom vrijednosti pa se zato u modernom
pravu uz inidbu davanja stvari posebno razmatra novana inidba.
b) injenje (facere) ovdje se razumije inidba rada, a to je inidba koja se ispunjava
troenjem radne snage uz pomo mehanikih sredstava ili bez njihove pomoi i tu nema
davanja u pravnotehnikom smislu. Objekt inidbe rada moe biti funkcija rada (npr.
okopavanje vinograda, knjienje dokumenata i sl.) Na funkciji rada temelje se ugovori o
slubi, odnosno radu. Isto tako, objekt inidbe moe biti i rezultat rada, npr. nainiti portret.
Na rezultatu rada se temelje ugovori o djelu.
c) Proputanje (non facere= neinjenje) razumije se neizvravanje odreenih radnji od
strane obveznika koje bi on inae mogao obavljati da nije u obveznom odnosu i tu se uvijek
razumije proputanje vlastite radnje (npr. obveza nesviranja klavira)
d) Trpljenje (pati) razumije se nespreavanje tue radnje koju bismo bili ovlateni
sprijeiti da se ne nalazimo u obveznom odnosu i tu se razumije trpljenje samo tue radnje
(npr. dozvola prolaza susjeda preko naeg zemljita. Tad je objekt obveze inidba trpljenja)
123

C . IMOVINA
1. Vieznanost pojma imovine
Imovina je kategorija koja je stvorena u okvirima i na bazi robne privrede pa je stoga
razumljivo da je poznaje i graansko pravo. No kako je imovina ne samo pravna nego i
gospodarska, a i knjigovodstvena kategorija u laikom i strunom govoru dolazi do mijeanja
raznih pojmova imovine. Radi se o tome da netko uporno upotrebljava pojam imovine u
gospodarskom smislu, uvjeren da daje najispravniji pravni pojam dok se drugi slue pravnim
pojmom, a upotrebljavaju ga u knjigovodstvenom smislu. Ipak, imovina nije najzamreniji
pojam graanskog prava jer ona postaje nejasna samo ako se zaboravi da taj pojam ima
nekoliko znaenja gospodarsko, pravno i knjigovodstveno.
2. Imovina kao gospodarska kategorija
Ovaj pojam imovine ide u okvire politike ekonomije. Ako ovjeka ne promatramo kao
apstraktni pravni subjekt, nego kao bie od krvi i mesa, vidi se da je jedan od njegovih
osnovnih interesa interes za odranje vlastitog ivota, nagon za samoodranje. Da bi odrao
materijalni ivot, ovjek mora imati neka materijalna dobra, tj. stvari koje mu omoguuju
odranje (odijelo, stan, hranu itd.) Skup svih gospodarskih dobara koje pripadaju i slue
ovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo njegovom imovinskom masom ili
imetkom. Prema tome, imovina u gospodarskom smislu jest skup dobara koja pripadaju
odreenom subjektu. Isto kao i fizika osoba, pravna osoba mora imati za ostvarenje svojih
zadataka odreeni krug gospodarskih dobara, stoga i pravna osoba mora imati svoju
imovinsku masu, tj. svoj imetak.
3. Imovina kao pravna kategorija
Pravni subjekti ulaze u razne graanskopravne odnose povodom razliitih objekata. U tim
odnosima subjekti stjeu odreena subjektivna graanska prava i preuzimaju odreene
obveze. Stoga, na pitanje moe li se taj itav skup razliitih graanskih prava to ih je stekao
odreeni subjekt izraziti jednim pojmom, odgovara se potvrdno i to je upravo imovina. Stoga,
124

imovina je skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem i ova

definicija predstavlja pravni pojam imovine. Ovdje se ne nalaze ni stvari ni inidbe. No,
stvari ulaze u imovinu u obliku prava koja taj odreeni subjekt ima na stvarima prema drugim
subjektima. Npr. sat kao materijalna stvar nije dio imovine nego imovinske mase. No na satu
postoji pravo vlasnitva i to pravo vlasnitva jest dio imovine. Stoga, sat je uao u imovinu u
obliku prava vlasnitva koje postoji na njemu. Iz toga slijedi da ni imovinska masa ne ulazi
direktno u imovinu odreenog subjekta nego u obliku razliitih subjektivnih prava koja ima
taj subjekt na pojedinim dijelovima mase (npr. u obliku prava vlasnitva, slunosti, uivanja
itd.) Meutim, imovina pravno ne odraava samo imovinsku masu odreenog subjekta i to
znai da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose izravno na
stvari, tj. izravno na dijelove imovinske mase. Npr. netko ima u svojoj imovinskoj masi 100
000 kuna, tj. u svojoj imovini ima pravo vlasnitva nad tih 100 000 kuna. Ukoliko ta osoba
pozajmi tih 100 000 kuna drugoj osobi iz njegove imovinske mase nestaje pravo vlasnitva
nad tih 100 000 kuna, ali tada u njegovoj imovini nastaje novo pravo, tj. pravo na trabinu
upereno protiv osobe kojoj je pozajmljen novac. Umjesto prava na stvari, nastalo je pravo na
inidbu. Stoga, ni inidba ne ulazi izravno u imovinu subjekta, nego preko prava na inidbu
koje ima vjerovnik prema duniku. inidba ne ulazi ni u imovinsku masu jer nije stvar, nego
radnja ili proputanje koje je objekt subjektivnih graanskih prava. Stoga obujam imovine
odreenog subjekta ne moe se utvrditi samo na temelju uvida u njegovu imovinsku masu,
ve uvidom u sve graanskopravne odnose u koje je stupio odreeni pravni subjekt. Isto tako,
obveze nisu samostalni dio imovine, nego njezin teret, tj. teret na pojedinim subjektivnim
graanskim pravima. To znai da ima obveza koje uope niti kao teret ne ulaze u imovinu.
Npr. u prethodnom sluaju zajmodavac je izgubio pravo vlasnitva nad 100 000 kuna iz svoje
imovinske mase, ali je dobio drugo graansko pravo, tj. pravo trabine pozajmljene svote.
Sastav njegove imovine se promijenio po kakvoi jer umjesto stvarnog prava sad ima
obvezno pravo, no imovina je po obujmu ostala ista. U sluaju zajmoprimca je poveana
imovinska masa pravom vlasnitva nad 100 000 kuna. No to pravo vlasnitva je optereeno
obvezom vraanja. Obveza je teret subjektivnog prava ili teret imovine. Ako se uzme primjer
sa satom vidi se da se u neijoj imovini sat pojavljuje u obliku prava vlasnitva na satu.
Budui da nema graanskog subjektivnog prava bez obveze na drugoj strani, ovdje svi
subjekti imaju obvezu da ne diraju sat. Samo, ta obveza nije teret niti jednog subjektivnog
prava koje nose subjekti razliiti od vlasnika sata. Prema tome, ta obveza niti kao teret ne
ulazi u imovinu drugih. Na ovakvu situaciju misle autori koji definiraju imovinu kao skup
prava i obveza predstavljenih jednim nositeljem, ali takav pojam imovine bi bio preirok i
125

sadri jednu teoretsku greku jer imovina nije skup bilo kakvih prava. Imovina obuhvaa
samo skup subjektivnih imovinskih prava jednog nositelja pa iz imovine treba iskljuiti sva
ona subjektivna prava koja nemaju imovinski karakter (npr. aktivno i pasivno birako pravo
nije dio imovine punoljetnog graanina) U imovinskim pravima uvijek se nalazi neki izraen
gospodarski interes ovlatenika. Objekt na koji se odnose imovinska subjektivna graanska
prava se redovito moe izraziti u novanom ekvivalentu to omoguuje promet subjektivnih
graanskih prava. Promet prava treba pojmovno razlikovati od prometa u gospodarskom
smislu, gospodarskog prometa jer se u okviru gospodarskog prometa prenose dobra (robe) s
jedne osobe na drugu, a u okviru prometa prava se prenose prava na tim dobrima s jedne
osobe na drugu. Gospodarski i pravni promet kao osnova i nadgradnja teku paralelno, ali nisu
identini.
4. Imovina kao knjigovodstvena kategorija
Starija teorija je pod pojmom imovine razumijevala skup subjektivnih prava i obveza
predstavljenih jednim nositeljem jer je nastojala pod jednim pojmom imovine obuhvatiti i
trabine i dugove. Po tom starijem gleditu, imovina se sastoji od dva samostalna sastavna
dijela. Jedno su prava koja predstavljaju aktivu, a drugo su obveze koje predstavljaju pasivu.
Budui da su oba elementa pravno izjednaena, imovina bi se prema tom shvaanju razumjeti
i kao ukupnost pasive. Dugovi bi prema tome bili negativni sastavni element imovine, stoga
bi subjekt koji ima samo dugove imao negativnu imovinu. Imovina kao pravni pojam nije ni
pozitivna ni negativna, nego samo onaj dio imovine koji se da svesti na novani ekvivalent i
time izraziti na kontu trabina, odnosno dugovanja. Postoje subjektivna graanska prava koja
se ne mogu svesti na novani ekvivalent (npr. pravo vlasnitva na jednom jedinom pismu
koje je ostalo iza pokojnog oca) Knjigovodstveni pojam imovine ima svoj smisao, ali nije
identian s pravnim pojmom. Graansko pravo mora svoje subjekte predstaviti i izraziti
imovinski jer drugaije ni ne moe izraziti subjekte u okvirima robno-novanih odnosa. U
graanskom pravu ne postoji subjekt bez imovine. Subjekt bez imovine bio bi ovjek koji niti
najmanju sitnicu ne bi mogao nazvati svojom ili ak ne bi imao ni pravo da je upotrijebi za
sebe. Ipak, subjekti graanskog prava mogu biti i gospodarski pasivni. Pitanje je li neki
subjekt aktivan ili pasivan ne rjeava se pomou pravnog pojma imovine, nego
knjigovodstveno, pomou bilance. Pravni pojam imovine omoguuje da se postave okviri
aktive i pasive jednog subjekta u onom trenutku kad se taj subjekt hoe izraziti kao
gospodarska, privredna jedinica.
126

5. Funkcije imovine
Imovina se kao pravna kategorija pojavila u graanskom pravu na odreenom stupnju
njegova razvitka. U vrijeme kad su se u graanskom pravu poele naputati osobne sankcije,
ustupajui mjesto imovinskim, gospodarskim sankcijama, bilo je nuno izgraditi pojam
imovine. Imovinske sankcije javljaju se u onom razdoblju u kojem robna privreda dominira
nad naturalnom privredom. Dok je ranije dunik vjerovniku odgovarao svojom osobom,
danas odgovara svojom imovinom. Ipak, etiki zahtjevi ne doputaju da vjerovnik u postupku
ovrhe lii dunika itave njegove imovine jer vjerovnik u svom zahtjevu za namirenje ne
smije prijei tzv. egzistencijalni minimum. Duniku mora ostati stanoviti krug dobara koja su
mu neophodno potrebna za fiziku (ivotnu) egzistenciju. Ta zabrana znai da se u pravnom
smislu mora sauvati odreeni obujam dunikove imovine, a vjerovnikovo pravo da se namiri
iz imovine dunika ne moe ii tako daleko da bi se od dunika stvorio subjekt bez imovine.
Stoga, prijelaz od osobnih na imovinske sankcije uvjetovao je pojavu jamstvene ili garantne
funkcije imovine.
a) Jamstvena funkcija imovina dunika prua jamstvo vjerovniku za namirenje njegove
trabine. Vjerovnik e se efektivno namiriti iz predmeta koji sainjavaju dunikovu
imovinsku masu. Ipak, da bi se znalo koji predmeti sainjavaju dunikovu imovinsku masu,
mora se znati najprije koja i kakva prava na njima ima dunik. Stvar sama za sebe ne
pokazuje ija je, to se zna tek kada su poznata prava na njoj. No vjerovnik se moe namiriti i
iz trabine koju njegov dunik ima prema treim osobama, ali i te trabine ulaze u imovinu
kao subjektivna prava pa tako pomou imovine se mogu na zajedniki nazivnik svesti i stvari
i inidbe. Imovinska masa je materijalna podloga imovine, ali ona postaje pravno
upotrebljiva tek onda kad se izrazi pomou imovine jer pravno samo dunikova imovina
moe vjerovniku sluiti kao jamstvo za namirenje trabina.
b) Olakanje prometa pomou imovine omoguuje se da prava i obveze jednog subjekta
kao jedinstvo kolaju u prometu i upravo zbog te funkcije se moe imovina pojaviti kao objekt
odreenih graanskopravnih odnosa. Bez kategorije imovine uope je nemogue zamisliti
nasljedno pravo. U sluaju smrti fizika osoba prestaje biti pravnim subjektom pa bi tada
trebale utrnuti i sva njezina prava i obveze. Kad bi se tako dogaalo, nastali bi teki
poremeaji u prometu pa se pokazala potreba da se pravna sudbina pokojnikovih prava i
obveza, tj. pravna sudbina njegove imovine uredi. Budui da imovina mora imati subjekt,
jedino logino rjeenje je da ona u trenutku smrti ostavitelja prelazi na njegove nasljednike.
127

Strogo osobna prava i obveze pokojnika se gase, ali ostala imovina kao cjelina prelazi na
nasljednike. Isto tako, bez imovine bilo bi nemogue udovoljiti zahtjevima koji trae da se
pravnim poslom meu ivima omogui prijelaz itave imovine ili dijela imovine s jednog
subjekta na drugi. Prijelaz itave imovine s jednog subjekta na drugi dogaa se kod pripajanja
trgovakih drutava, ali tu uvijek jedan subjekt (pravna osoba) prestaje postojati. Prijelaz
imovine s jednog subjekta na drugi moe se dogoditi i aktom vlasti koji je temeljen na
zakonu (bez imovine je nemogue ostvariti konfiskaciju i nacionalizaciju)
6. Karakteristike imovine
a) Jedinstvenost temeljna karakteristika imovine i znai da odreeni pravni subjekt moe
imati samo jednu imovinu. Nositelj imovine ne moe svoju imovinu samovoljno razdijeliti u
pojedine grupe pa za svaku od tih grupa zasnovati poseban pravni reim jer ako bi to bilo
mogue vjerovnik nikada ne bi znao iz koje se imovinske grupe moe i smije namiriti. Stoga
nositelj imovine ne moe samovlasno razbiti jedinstvo svoje imovine. Ipak, ne dirajui u
jedinstvo imovine pravni poredak doputa iz odreenih razloga da se unutar jedinstvene
imovine mogu razlikovati pojedini fondovi koji slue postizanju posebnih ciljeva, ne dirajui
time u osnovne funkcije imovine. Takvi fondovi se ne osnivaju samovoljno, nego je njihovo
postojanje predvieno propisom. Npr. po Obiteljskom zakonu brani drugovi imaju vlastitu
imovinu i branu steevinu, ali prema vjerovnicima se imovina branog druga pokazuje kao
jedinstvena makar se sastoji od vlastite imovine i udjela u branoj steevini. Isto tako,
vjerovnici ostavitelja mogu traiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Stoga se oni
mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu plijeniti imovinu nasljednika. Odvajanje e se
traiti kad je nasljednik prezaduen. Za svoje obveze trgovako drutvo odgovara cijelom
svojom imovinom, bez obzira na postojanje fondova u kojima je njegova imovina
rasporeena. Jedinstvo imovine omoguuje da se imovina pojavi kao objekt odreenih
graanskopravnih odnosa, a taj objekt mora biti odreen ili bar odrediv jer se uvijek mora
znati na to se odnose subjektivna graanska prava. Odreenost ili odredivost u pravilu se
utvruje prema karakteristikama koje proizlaze iz samog objekta. Kod imovine koja je
specifian objekt graanskopravnih odnosa specifini su putovi kojima se utvruje
odreenost, odnosno odredivost tog objekta. Jedan od elemenata koji to omoguuje je
jedinstvo imovine. Drugi tzv. unutarnji element koji omoguuje utvrivanje odreenosti
imovine kao objekta jest tzv. identitet imovine.

128

b) Identitet
Identitet imovine znai da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz
nje izlazili, a drugi u nju ulazili. Ako bi se na promjene unutar imovine gledali matematski,
tada bi svako stjecanje ili gubitak pojedinog prava znailo promjenu imovine tako da bi se od
sadanje stvarala nova, druga imovina. Ako bi se takav princip uvaavao i u pravu, imovina
ne bi uope mogla obavljati svoju funkciju. Tako se vjerovnik koji ima trabinu prema
duniku ne bi mogao nikad namiriti iz dunikove imovine ako bi ona stalno mijenjala svoj
identitet. Dunik bi se mogao braniti da je u trenutku kad je preuzeo obvezu imao odreenu
imovinu kojom je odgovarao vjerovniku, ali da je nakon toga stekao neka nova prava,
odnosno da je izgubio neka od tada postojeih itd. i da zbog toga njegova sadanja imovina
nije vie ona imovina koja je postojala u trenutku preuzimanja obveze. S druge strane,
identitet imovine omoguuje razmjerno lako utvrivanje odreenosti imovine, kao objekta
graanskopravnih odnosa, jer usprkos promjenama imovina jednog nositelja ostaje ista.
D Osobna neimovinska dobra
Povijest graanskog prava, od rimskog prava prema sadanjosti, pokazuje da se ono
iskljuivo bavilo imovinskim odnosima. Neimovinski odnosi prodiru u graansko pravo
relativno kasno i postupno pri emu su osobiti znaaj imale ideje kole prirodnog prava.
Zatita neimovinskih dobara ovjeka (ivot, tijelo, ast i dr.) bila je uglavnom domena javnog
prava (ustavnog, kaznenog i upravnog prava) Graanskopravna zatita pojedinih
neimovinskih dobara sustavnije se ureuje prvom europskim kodifikacijama graanskog
prava 19. i 20. st. (OGZ, Njemaki Graanski zakonik, vicarski Graanski zakonik koji je
uredio zatitu osobnosti ovjeka opom klauzulom ime su sudovi mogli obuhvatiti iri krug
osobnih dobara, npr. privatnost. I u ameriko graansko pravo se uvodi pravo zatite privatne
sfere ovjeka u vidu prava na privatnost right of privacy) Zatita neimovinskih dobara
osobito je izraena nakon Drugog svjetskog rata kad je krenula jaa zatita ljudskih prava i
sloboda. ZOO iz 1978. godine poput OGZ-a je ureivao odtetnopravnu zatitu pojedinih
osobnih neimovinskih dobara (tijelo, zdravlje, ast, ugled, sloboda) No pored tih
pojedinanih osobnih neimovinskih dobara, ZOO iz 1978. je posebno predviao zatitu i
prava linosti (osobnosti) ne navodei to se treba pod tim razumjeti, odnosno koja su to
prava. ZOO u Glavi II. pod nazivom Sudionici obveznih odnosa ureuje pravnu
sposobnost, poslovnu sposobnost i prava osobnosti fizikih i pravnih osoba. Za razliku od
129

ZOO iz 1978., sadanji ZOO nije ostavio otvorenim pitanje pojma prava linosti (osobnosti)
jer u l. 19. nabraja sva temeljna prava osobnosti i jami njihovu zatitu svakoj naravnoj i
pravnoj osobi. Pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na ivot, tjelesno i duevno
zdravlje, ugled, ast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog ivota, slobodu i dr.
Pravna osoba ima sva ova prava osobnosti, osim onih vezanih uz bioloku bit fizike osobe, a
osobito pravo na ugled i dobar glas, ast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu
privreivanja i dr. Stoga, osobna neimovinska dobra naravne (fizike osobe) su: ivot,
tjelesno zdravlje, duevno zdravlje, ugled, ast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i
obiteljskog ivota, sloboda i druga. Osobna neimovinska dobra pravne osobe su uz ona koja
pripadaju i fizikoj osobi osim onih koja se vezana uz bioloku bit fizike osobe jo i ugled i
dobar glas, ast, ime odnosno tvrtka, poslovna tajna, sloboda privreivanja. S obzirom da
pravni subjekti mogu u zakonom odreenim granicama raspolagati svojim neimovinskim
dobrima, razumljivo je da glede njih mogu sklapati odgovarajue pravne poslove, a najee
e to biti pravni poslovi kojima se doputa drugome koritenje, npr. imena, slike, glasa itd. u
reklamne svrhe i sl. U sluaju povrede osobnih neimovinskih dobara, pravni poredak priznaje
subjektu pravo na popravljanje tete. Ukupnost osobnih neimovinskih dobara koja pripadaju
nekoj osobi ine njezinu osobnost. Stoga, osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja
pripadaju svakoj naravnoj i pravnoj osobi samom injenicom njezina postojanja kao pravnog
subjekta, ali za pravo osobnosti kao subjektivnog graanskog prava potrebno je priznanje od
strane pravnog poretka. Jedno vrijeme se tvrdilo da je osoba zapravo objekt prava osobnosti
pa bi stoga pravni subjekt istodobno bio i objekt svoga prava osobnosti. To je vodilo neke
autore (npr. Savignya) da takvo pravo ne postoji. Priznanje prava osobnosti kao subjektivnog
graanskog prava ostvarilo se tek kad je pravna teorija prihvatila gledite da nije pravni
subjekt objekt toga prava, nego njegova osobnost, tj. osobna dobra (ivot, ast, sloboda i dr.)
Pravo osobnosti moe se stoga definirati kao skup ovlatenja koja pravnom subjektu priznaju
norme objektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima. Dva su temeljna
ovlatenja na osobnim neimovinskim dobrima koja ine sadraj prava osobnosti:
raspolaganje i zatita prema treima. Kao osnovne osobine prava osobnosti mogu se navesti
da je ono prije svega neimovinsko pravo, zatim da je apsolutno (jer djeluje erga omnes) i da
je kao strogo osobno neprenosivo (neotuivo) i nenasljedivo. Ipak, u okviru ovlasti
raspolaganja osobnim dobrom, moe se pristati na neke odreene (npr. medicinske) zahvate
na tijelu, darovati drugome dio tijela (krv ili organ) dopustiti drugome koritenje imena i sl.,
ali to ne kri naelo neotuivosti osobnih neimovinskih dobara. Isto tako, pravo bliskih osoba
da i nakon smrti neke osobe tite njegova prava osobnosti (ugleda, asti i sl.) ne znai da su
130

one naslijedile pravo osobnosti. U zakonodavstvu se postavilo pitanje je li postoji jedno ope
pravo osobnosti iz kojega deriviraju pojedina prava osobnosti ili ima vie posebnih vrsta
prava osobnosti. Dok neka zakonodavstva ureuju jedno ope pravo osobnosti (npr.
vicarsko) na ZOO navodi pojedina prava osobnosti. U prava osobnosti jo ulaze i pravo na
identitet, pravo na vlastitu sliku, pravo na glas, pravo na vlastite zapise i pisma bilo kao
podvrsta nekog od prava osobnosti bilo kao samostalno pravo. Ipak, zadnja tri prava (slika, tj.
lik, glas, zapis i pisma) treba tretirati kao podvrste prava na privatnost. Nabrajanje prava
osobnosti u ZOO, iako iscrpno ipak nije konano i obuhvaa neto iri krug od onih koja
spadaju u klasina prava osobnosti. Takvom formulacijom naglaava se otvorenost liste prava
osobnosti koja se popunjava ovisno o razvoju kulture i pravne svijesti drutva. Postoje
razliite klasifikacije prava osobnosti, npr. prema vicarskom autoru Tercieru prava osobnosti
se klasificiraju u tri skupine: a) prava osobnosti u fizikom smislu (pravo na ivot, tjelesni
integritet, sloboda kretanja, seksualna sloboda i zatita tijela nakon smrti), b) prava
osobnosti u afektivnom smislu (pravo na odnose s blinjima, potivanje blinjih, osjeaj za
branom vezom, afektivnu vrijednost objekata u vlasnitvu) i c) prava osobnosti u
drutvenom smislu (pravo na ime i druge oznake identiteta, sliku i glas, privatni ivot, ast i
ostala prava, npr. pravo odluivanja, pravo na informaciju, ekonomsku slobodu, pravo
umjetnikog stvaranja i pravo na zaborav. Pravo na zaborav priznaje sudska praksa glede
injenica koje pripadaju prolosti) U teoriji o pravima osobnosti se naglaava da su ona u fazi
stvaranja i da bi priznavanje nedovoljno odreenih prava s nejasnim granicama i obiljejima
bio puki verbalizam. Pojedina prava osobnosti se u pravilu priznaju tek tada kad su njihov
sadraj i granice provjerene i utvrene u sudskoj praksi. Na listu iz naeg ZOO moe biti
dodano neko drugo pravo osobnosti tek tada kad njegov sadraj i granice budu utvreni u
sudskoj praksi.

VII. PRAVNI POSLOVI

1. Pojam pravnog posla
Pravni posao je oitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim
injenicama, usmjereno na postizanje doputenih pravnih uinaka (najvaniji su postanak,
promjena ili prestanak nekog graanskopravnog odnosa) Takvo definiranje pravnog posla bez
sumnje odgovara onim pravnim sustavima koji osim konsenzualnih poznaju i realne ugovore,
a u takve pravne sustave spada i na ZOO. ZOO iz 1978. je samo naelno priznavao
131

konsenzualne ugovore, no neki od ugovora (npr. ostava ili ugovor o uskladitenju) u biti su
bili koncipirani kao realni ugovori. Prema ZOO realni su svi oni ugovori koji su i prema
ZOO iz 1978. bili realni, s tim da je kao realan dodan jo i ugovor o posudbi, a ugovor o
darovanju moe biti sklopljen i kao realan. Valja naglasiti da su realni i svi ugovori koji se
sklapaju u reimu kapare, jer takvi ugovori nastaju u trenutku kad je kapara dana, osim ako je
to drugo ugovoreno. Ako se pojam pravnog posla temelji iskljuivo prema odredbama ZOO
o sklapanju ugovora, onda bi trebalo rei da pravni posao nastaje oitovanjem volje. l. 247.
ZOO kae da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima
ugovora. Za perfekciju ugovora ne treba nita vie osim sporazuma, za sklapanje pravno
posla nita vie osim oitovanja volje. No, s obzirom na injenicu da ZOO osim
konsenzualnih priznaje i ureuje i nekoliko realnih ugovora, nije mogue pojam pravnog
posla svesti samo na oitovanje volje jer je za nastanak realnog ugovora potrebna i predaja
stvari. U ZOO ureuju se ugovori, a ne pravni poslovi openito jer ZOO ne moe obuhvatiti
svu problematiku opeg dijela graanskopravnog prava. U pogledu pravnih poslova ZOO
odreuje da se odredbe tog zakona koje se odnose na ugovore odgovarajui primjenjuju i na
druge pravne poslove. Ipak te odredbe ne mogu u cijelosti nadoknaditi opi dio graanskog
prava, a u njemu i materiju pravnih poslova jer je pravni posao vii rodni pojam. Svaki
ugovor jest pravni posao, ali svaki pravni posao nije ugovor. ZOO ureuje u prvom redu
obveznopravne ugovore koji imaju tri bitne karakteristike. Prva je da se takvim ugovorima
zasnivaju obveze i protuobveze. Namjera ugovornih strana je usmjerena na zasnivanje
obveze. Druga karakteristika je da je u takvim ugovorima do maksimuma izraeno naelo
dispozitivnosti ili naelo autonomije pravnih subjekata koje se ne oituje samo u tome da
obveznopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje njihovom voljom, nego i u slobodnom
odreivanju sadraja ugovornog odnosa. Trea karakteristika obveznopravnih ugovora jest
da oni nastaju prihvatom ponude. Meutim, na podruju obveznog prava ne postoje samo
obveznopravni ugovori jer postoji itav niz poslova za gotovo (npr. realna kupoprodaja) Kod
takvih ugovora stranke ne zasnivaju obveze, nego je njihova namjera upravljena na izmjenu
inidbe i protuinidbe i na takve ugovore se ne mogu primijeniti pravila o ispunjenju odnosno
neispunjenju inidbe koja vrijedi za obveznopravne ugovore. Kod realne se kupnje npr.
plaanje kupovne cijene predmnijeva, a protudokaz lei na prodavatelju. Ako dokae da
cijena nije plaena ne moe zahtijevati plaanje nego samo vraanje stvari koju je predao itd.
Osim toga, postoje i tzv. poslovi raspolaganja kojima strane ne zasnivaju obveze, ne
izmjenjuju se inidbe, nego strane na odreeni nain raspolau svojim subjektivnim pravima,
a da pritom uope ne dovode u pitanje promjenu identiteta postojeeg obveznog odnosa (npr.
132

cesija) Kao strane u pravnom poslu se mogu pojaviti i fizike i pravne osobe, ali
graanskopravno naelo stranake ravnopravnosti ne doputa da se kod pravnog posla jedna
strana prema drugoj odnosi kao vlast. Stoga, npr. donoenje presude, izdavanje upravnog akta
itd. nisu pravni poslovi. Ali kad npr. opinsko poglavarstvo sklopi sa zidarskim majstorom
ugovor o popravku opinske zgrade, tada se opina tu ne javlja kao vlast nego kao
ravnopravni sudionik u jednom pravnom poslu. Ovdje opina, a to vrijedi i za dravu, ne
djeluje iure imperii, nego iure gestionis. Strane kada sklapaju pravni posao ele postii
odreeni pravni uinak, ali pravni poredak za odreena oitovanja volje vee odreene
pravne uinke makar strane i ne znaju za njih pa ak i ako i ne ele da svi oni nastupe. Npr.
kad prodavatelj prodaje stvar, on sigurno eli da za nju dobije odreenu cijenu, ali on ujedno
preuzima na sebe i odgovornost za mane prodane stvari. On moda i ne zna da je s
kupoprodajnim ugovorom povezana odgovornost za mane stvari, no taj uinak kupoprodaje
nastupa iako prodavatelj moda ne zna da je s kupoprodajom vezan i takav pravni uinak.
Stoga, s odreenim pravnim poslom nastupa onaj uinak koji su strane u pravilu i htjele
postii (namjeravani pravni uinci), ali istodobno nastaju i svi drugi pravni uinci koje pravni
poredak vee za takav pravni posao (nenamjeravani pravni uinci) pa makar se strane ne
oituju o svakom tom uinku. Stoga se u pravilu ne ispituje jesu li strane htjele takav uinak,
nego jesu li doista htjele sklopiti takav pravni posao. Pravni uinak koji subjekti hoe postii
odreenim oitovanjem volje mora biti doputen, stoga delikt nije pravni posao. Delikt je
protupravna radnja uz koju pravo vee odreene pravne uinke, ali ne zato da bi ovjeka
poticalo na takve radnje, nego da bi ga u tome spreavalo. Pravna posljedica povezana uz
delikt nastupa bez obzira na volju delikventa, ak i protiv njegove volje. Ako netko ubije
ovjeka, najblaa kaznena sankcija je zatvor, a imovinskopravna posljedica je dunost
uzdravanja svih onih koje je ubijeni bio duan uzdravati. Sigurno da te pravne uinke
ubojica nije htio ostvariti, no te posljedice nastupaju mimo njegove volje i zato da bi se ljude
odvraalo od ubojstva. Graanski delikt izaziva postanak graanskopravnog odnosa
odgovornosti za tetu, ali za sam postanak odnosa odgovornosti za tetu nije mjerodavna
volja delikventa. Suprotno tomu, kod pravnog posla upravo je stranaka volje mjerodavna za
sam postanak pravnog odnosa.
2. Vrste pravnih poslova
U znanosti i pravnoj praksi razvilo se s vremenom vie vrsta pravnih poslova. Nekima se od
njih ustalio i sadraj i pravnotehniki naziv pa ih u teoriji zovemo imenovanim (nominatnim)
133

ili tipinim pravnim poslovima. Suprotno njima postoje i neimenovani (inominatni) ili
atipini pravni poslovi kod kojih se sadraj i naziv nisu ustalili i tipizirali. Teorija daje
nekoliko kriterija prema kojima se pravni poslovi mogu podijeliti u nekoliko vrsta: a)
jednostrani i dvostrani pravni poslovi jednostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem
volje samo jedne strane (npr. oporuka ili ponuda kad stigne prihvatitelju) Dvostrani pravni
poslovi su oni koji nastaju suglasnim oitovanjem volje dviju strana koje stoje jedna nasuprot
drugoj. Jedna strana je vjerovnik, a druga dunik. Dvostrani pravni poslovi nazivaju se
ugovorima, a najvaniji su tzv. obvezni (obligacijski) ugovori. To su dvostrani pravni poslovi
kod kojih se jedna strana obvezuje drugoj na odreenu inidbu (npr. zajam, kupoprodaja,
najam, depozit itd.) Obvezni ugovori se dijele na dvije velike grupe: a) jednostranoobvezni
ugovori to su dvostrani pravni poslovi kod kojih je samo jedna strana vjerovnik, a druga
strana samo dunik (npr. zajam), b) dvostranoobvezni ugovori to su dvostrani pravni
poslovi kod kojih je svaka strana istodobno i vjerovnik i dunik. Npr. kod kupoprodaje je
prodavatelj je istovremeno i vjerovnik i dunik. Kao dunik duan je izruiti stvar, a kao
vjerovnik je ovlaten zahtijevati plaanje cijene. Kupac je kao dunik duan platiti cijenu, a
kao vjerovnik je ovlaten zahtijevati predaju stvari.
b) pravni poslovi meu ivima (inter vivos) i pravni poslovi za sluaj smrti (mortis
causa) pravni poslovi meu ivima jesu oni kod kojih pravni uinak nastupa jo za ivota
strana (npr. posudba, kupoprodaja) Pravni poslovi za sluaj smrti jesu oni kod kojih pravni
uinak nastupa tek nakon smrti strane koja je poduzela pravni posao (npr. darovanje za sluaj
smrti)
c) naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni) pravni poslovi kod naplatnih pravnih
poslova se za inidbu trai protuinidba (npr. kupoprodaja, zamjena itd.) i nije vano daje li
se protuinidba u novcu. Tako je npr. zamjena naplatni pravni posao jer se daje stvar za stvar.
Vano je da se za inidbu daje protuinidba. Kod besplatnih pravnih poslova se za inidbu ne
trai i ne daje protuinidba (najpoznatiji je darovanje)
d) komutativni i aleatorni pravni poslovi kod komutativnih poslova su u vrijeme njihova
sklapanja poznate meusobne inidbe i stranake uloge. Ovdje su u trenutku sklapanja
inidbe kvalitativno i kvantitativno odreene ili na osnovi poznatih elemenata su odredive te
se zna koja je strana vjerovnik, a koja dunik, tko ima subjektivno pravo, a tko obvezu (npr.
ugovor o zakupu, ugovor o najmu, kupoprodaja itd.) Aleatorni (lat. alea kocka) su pravni
poslovi kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obveze strana,
ponekad niti njihove stranake uloge, ve se to ini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog
dogaaja. Kod ovih pravnih poslova se ne zna u vrijeme njihova sklapanja koja strana e to i
134

koliko dobiti, a koja to i koliko izgubiti. Sve ovisi o nekom neizvjesnom dogaaju ili
dogaaju na sreu (npr. kod ugovora o doivotnom uzdravanju obujam inidbe davatelja
uzdravanja ovisan o duljini ivota primatelja uzdravanja, a to je neizvjesna okolnost)
Najpoznatiji primjeri aleatornih pravnih poslova su ugovori o okladi i igri gdje se svaka
strana obvezuje na isplatu dobitka za koji se u trenutku sklapanja posla, ne zna kojoj strani e
pripasti, tj. nije poznato koja strana e biti vjerovnik, a koja dunik. Aleatorne pravne poslove
treba razlikovati od pravnih poslova sklopljenih pod uvjetom jer su kod pravnih poslova
sklopljenih pod uvjetom prava i obveze stranaka poznate u trenutku njihova sklapanja, ali je
njihova nastupa odnosno prestanak kao uinak pravnog posla, uinjen ovisnim o nekoj
buduoj i neizvjesnoj okolnosti. Kod aleatornih pravnih poslova, nastanak ne ovisi o
neizvjesnom dogaaju, nego sadraj. Znaenje diobe na komutativne i aleatorne pravne
poslove dolazi do izraaja najvie u tome to se aleatorni pravni poslovi ne mogu pobijati
zbog prekomjernog oteenja.
e) kauzalni i apstraktni pravni poslovi kod kauzalnih pravnih poslova je kauza (tj. pravno
oblikovana gospodarska svrha koja se pravnim poslom eli postii) naznaena kao bitan
element pravnog posla (npr. posudba. Kad se posudi knjiga vidljivo je iz samog ugovora da je
se predaje na besplatnu uporabu. Gospodarska svrha jest da osoba koja primi knjigu, tzv.
posudovnik, istu i proita, a taj se cilj vidi iz samog naziva pravnog posla. Sklopljen je
ugovor o posudbi, a ne o darovanju) Apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih se cilj posla
ne vidi iz samog posla. Cilj se ne navodi kao bitan element pravnog posla. Npr. mjenini
posao. Iz mjenine isprave se ne vidi zato se mjenini dunik obvezao mjeninom
vjerovniku, nego se samo vidi da dunik ima platiti odreeni iznos novca. Iz mjenice se ne
vidi potjee li njegova obveza iz kupoprodaje, zajma, najma ili nekog drugog pravnog posla.
f) formalni i neformalni pravni poslovi formalni pravni poslovi su oni za koje je oblik
odreen, bilo propisom, bilo voljom strana, a mogu se nazvati jo i pravnim poslovima
obvezatnog oblika. Neformalni pravni poslovi su oni za koje oblik nije odreen odnosno nije
obvezatan neki odreeni oblik, a danas se pod tim izrazom razumije u pravilu pravni posao
sklopljen u usmenom obliku.
3. Sadraj pravnih poslova
Pravni poslovi mogu imati razliiti sadraj, no unutar sadraja razliitih pravnih poslova
mogu se pronai odreeni sastojci. Razlikuju se tri grupe sastojaka koji ulaze u sadraj
pravnog posla. To su: a) bitni sastojci pravnog posla (essentialia negotii) to su oni
135

sastojci koji su nuni za nastanak odreenog tipa pravnog posla. Ako takvih sastojaka nema u
sadraju pravnog posla, nema ni odreenog tipa pravnog posla. Bitni sastojci pravnog posla
odreeni su strogim propisom i zato se zovu objektivno bitni, za razliku od subjektivno bitnih
sastojaka, tj. onih sastojaka za koje strane same ugovore da se imaju smatrati bitnima. Propisi
o bitnim sastojcima su ius strictum. Npr. bitni sastojci kupoprodaje su (s iznimkom trgovake
kupoprodaje) predmet i cijena. Bitni sastojci zajma su obveza na predaju zamjenljivih stvari u
vlasnitvo zajmoprimcu s obvezom da on kasnije vrati istu koliinu i kakvou. Kad ne bi bilo
obveze vraanja, ne bi se radilo o zajmu, nego o darovanju. Prema tome, strane se ne mogu
sporazumjeti o otuenju stvari za novac i nazvati takav ugovor posudbom, jer su za pojam
posudbe odluni drugi bitni sastojci (besplatna predaja nepotrone stvari na uporabu i obveza
vraanja te iste stvari) Bitni sastojci pravnog posla odreuju osnovne pravne uinke pravnog
posla.
b) prirodni sastojci pravnog posla (naturalia negotii) to su oni sastojci koji se u pravnom
poslu podrazumijevaju jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne naravi odreenog
pravnog posla. Dok bitni sastojci predstavljaju minimalan sadraj pravnog posla, bez kojeg
pravnog posla uope nema, prirodni sastojci predstavljaju proiren sadraj, preko onog bitnog
i minimalnog. To znai da bez prirodnih sastojaka pravni posao moe nastati i postojati.
Prirodni sastojci se takoer odreuju propisom. Meutim, budui da bez njih pravni posao
moe nastati, puteno je stranama na volju da u sadraju pravnog posla uvae ili ne uvae
prirodne sastojke. No, prirodni sastojci su odreeni propisom i strane moraju takve sastojke
izrijekom iskljuiti ako ne ele da one vrijede u pravnom poslu koji su sklopile. U
suprotnom, prirodni sastojci vae po sili propisa. Propisi kojima se odreuju prirodni sastojci
pravnog posla spadaju u ius dispositivum. Dispozitivni propisi pruaju mogunost da strane
svoje meusobne odnose urede drukije negoli je to predvidio propis. Ako strane nita o tome
ne odlue, vrijedi ono to odreuje propis. Svaki pravni posao ima svoje bitne i svoje
prirodne sastojke. U sluaju kupoprodaje je odgovornost otuivatelja za mane prodane stvari.
Ako strane sklapajui ugovor nisu nita ugovorile u pogledu nedostatka stvari, prodavatelj
odgovara kupcu i za faktine i za pravne nedostatke. Ali strane mogu takvu odgovornost
izrijekom iskljuiti, a da usprkos tome pravni posao ostane kupoprodaja. U sluaju zajma,
prirodni sastojak se sastoji u dunikovoj obvezi da pozajmljeni novac donese u mjesto
vjerovnikovog boravita, ako se drugaije ne ugovori. Kod posudbe prirodni sastojak se
nalazi u tzv. trajanju posudbe. Prema ZOO ako vrijeme uporabe nije ugovoreno, ali je
odreena svrha uporabe, posudovnik je duan stvar vratiti odmah nakon to ostvari
ugovorenu svrhu ili kad protekne vrijeme u kojem je tu svrhu mogao ostvariti. Stoga, prirodni
136

sastojci pravnog posla odreuju one uinke pravnog posla koji osim osnovnih redovito i
prirodno proizlaze iz odreenog pravnog posla.
c) nuzgredni sastojci pravnog posla (accidentalia negotii) to su takvi sastojci koji vrijede
samo ako ih strane ugovore. Dok bez bitnih sastojaka pravni posao ne moe postojati, bez
prirodnih i nuzgrednih moe. No dok prirodni sastojci vrijede i kad stranke nita ne ugovore,
nuzgredni sastojci vrijede samo ako ih stranke izriito ugovore jer se nuzgredni sastojci nikad
ne podrazumijevaju. Npr. uglavak da se kupnja razvrgava ako kupac do odreenog vremena
ne plati kupovninu (lex commissoria) jest nuzgredni sastojak i on se nikad sam po sebi ne
podrazumijeva, nego ga se treba posebno ugovoriti. Preko nuzgrednih sastojaka strane
prilagoavaju pravni posao konkretnim prilikama. Volja zakonodavca dolazi do izraaja
preko bitnih sastojaka, a posredno i preko prirodnih, ne moe strogom ni dispozitivnom
normom predvidjeti ba sve potrebe konkretnog sluaja. Zato je pri odreivanju sadraja
pravnog posla stranama pruena mogunost da one po svojoj volji putem nuzgrednih
sastojaka modificiraju sadraj odreenog posla. Meutim, svojim uglavcima strane ne smiju
dirati u bitne sastojke i ne smiju prijei granicu mogunosti i dopustivosti. Meu tipine i
najee nuzgredne sastojke spadaju uvjet, rok i nalog.
4. Uvjet (condicio)
a) Pojam uvjeta uvjet je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se uinci
pravnog posla ine ovisnim o nekoj buduoj i neizvjesnoj okolnosti. Prema ZOO smatra se
da je ugovor sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih uinaka ovisi o
buduoj i neizvjesnoj injenici. Bitna razlika izmeu sadanjeg ZOO i ZOO iz 1978. godine
je u tome to se o nastupu uvjeta prema sadanjem ZOO ini ovisnim nastanak i prestanak
uinaka pravnog posla, a prema ZOO iz 1978. nastanak i prestanak samog pravnog posla.
Pravni posao je oitovanje volje, a uinak tog oitovanja je nastanak, promjena ili prestanak
pravnog odnosa. Nije pod uvjetom postanak ili prestanak ugovora, nego ugovornog obveznog
odnosa. Ako je npr. ugovoru dodan suspenzivan uvjet, tad sklapanjem takvog ugovora nastaje
odreeno pravno stanje koje e se pretvoriti u pravni odnos ako se uvjet ostvari. Razlika je i u
zahtjevima na okolnost koja moe biti uvjetom. ZOO zahtijeva da to bude budua i
neizvjesna injenica, a ZOO iz 1978. je traio da bude samo neizvjesna. Rizino je uzeti da je
injenica iz prolosti dovoljno neizvjesna, jer se ne moe iskljuiti da strani koja ju predlae
kao uvjet nije bila poznata. Neizvjesnost moe biti objektivna ili subjektivna, stavljena u
prolost ili budunost. Kao uvjet moe biti postavljena samo okolnost koja je objektivno
137

neizvjesna, a subjektivna neizvjesnost je dovoljna za okladu. Objektivna neizvjesnost moe

biti samo budua okolnost. Za uvjet je karakteristino da je to odredba koju mogu pravnom
poslu dodati samo subjekti pa se uvjet ne moe odrediti propisom jer bi u suprotnom sluaju
takva odredba postala pretpostavka, a ne vie uvjet. Propis ne moe odrediti da se neki posao
mora sklopiti pod uvjetom. Ali to ne znai da se u propisima uope ne govori o uvjetima.
Npr. Zakon o nasljeivanju kae da ostavitelj moe pojedinim odredbama oporuke postaviti
uvjete, ali to ne znai da ostavitelj mora pojedinim odredbama oporuke doista i dodati uvjet.
5. Vrste uvjeta
Uvjet se moe na razliite naine reflektirati na uinak pravnog posla. S toga gledita se
uvjeti mogu podijeliti u nekoliko vrsta: a) odgodni (suspenzivni) uvjet odgaa uinak
pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se uvjet ispuni, nastaju
uinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili
volje strana ne proizlazi to drugo. Ako se uvjet ne ispuni, odnosno izjalovi, do uinaka
pravnog posla uope nee ni doi (npr. dat u ti knjigu ako poloi ispit. Prodajem ti auto,
ako se u roku od 8 dana ne nae bolji kupac. U oba sluaja su nastali pravni poslovi, ali su
njihovi uinci odgoeni do nastupa navedenih buduih i neizvjesnih okolnosti)
b) raskidni (rezolutivni) uvjet je takav uvjet ijim nastupom prestaju uinci pravnog
posla. Ovdje uinak pravnog posla nastupa odmah, ali je trajanje tog uinka, dakle trajanje
odreenog pravnog odnosa, ovisno o ispunjenju uvjeta. Stoga, ako se uvjet ispuni uinak
pravnog posla prestaje, a ako se raskidni uvjet izjalovi, uinak pravnog posla ostat e trajan
(npr. darujem ti knjigu, ali ako padne ispit treba mi je vratiti) Ista okolnost se moe
postaviti kao odgodni ili raskidni uvjet, a konstrukcija uvjeta ovisi o eljama i namjerama
sudionika pravnog posla. Podjela uvjeta na odgodne i raskidne temeljna je podjela. No, uvjeti
jo mogu biti i afirmativni ili negativni.
c) afirmativan je onaj uvjet koji zahtijeva da se neto dogodi. To znai da ona budua i
neizvjesna okolnost, u sluaju udovoljenja uvjetu, mora nastupiti. Nastankom te nove
okolnosti mijenja se dosadanje stanje. Npr. ako ode u inozemstvo, ako se oeni itd. Ako
stvarno nastane ta budua i neizvjesna okolnost, koju su strane postavile kao uvjet, kae se da
je afirmativan uvjet ispunjen.
d) negativan je pak onaj uvjet koji zahtijeva da se neto ne dogodi, tj. da ne nastane ta
budua i neizvjesna okolnost. Ovdje se trai da se dosadanje stanje ne mijenja. Npr. ako ne
ode u inozemstvo, ako se ne oeni itd. Ali odredba ako ostane u zemlji takoer je
138

negativan uvjet. Negativni uvjet je ispunjen tek onda kada je sigurno da vie ne moe doi do
promjene koja je uvjetovana. Stoga, za pitanje je li uvjet afirmativan ili negativan nije
odluna konstrukcija reenice, nego treba li se neka okolnost dogoditi ili ne, odnosno mijenja
li se sadanje stanje ili ne.
e) potestativan je onaj uvjet kod kojeg je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao
uvjet ovisno o volji i odluci uvjetno ovlatenog. Uvjetno ovlateni treba neto poduzeti,
uraditi jer se ispunjenje potestativnog uvjeta sastoji u djelanju ili proputanju uvjetno
ovlatenog. Npr. ako sutra otputuje.
f) kazualni uvjet jest onaj uvjet ije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom dogaaju ili volji
treeg. Ispunjenje kazualnog uvjeta ovisi o sluaju, odnosno lei izvan ovlatenikove voljne
sfere. Npr. ako bude lijepo vrijeme ili ako Ivan doe k nama itd.
g) mikstni ili mjeoviti uvjet jest onaj uvjet ije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlatenog i
o nekom vanjskom dogaaju ili djelanju neke tree osobe. Npr. ako se oeni s tom i tom
osobom. Svi ovi uvjeti se zovu jo i pravim uvjetima. Pravi uvjeti su uvijek budue i
neizvjesne okolnosti. Ako okolnost nije istodobno budua i neizvjesna, ako nedostaje samo
jedan od tih elemenata, uvjet je samo nepravi uvjet. Nepravi uvjeti su:
h) nuni uvjet jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi jest budua, ali ne i
neizvjesna. Usprkos budunosti sigurno je da e okolnost nastupiti jer to odreuje sama
prirodna zakonitost. Npr. ako N.N. umre. Pravni posao koji je sklopljen pod nunim uvjetom
je valjan, jer je stvarno bezuvjetan. Vezivanje pravnog posla za okolnost koja mora nastupiti
ima redovito uinak roka. To jednostavno treba tumaiti da je uinak tog posla odgoen do
nastupa te izvjesne okolnosti odnosno toga roka. Meutim, posao sklopljen pod nunim
raskidnim uvjetom postaje nevaljan jer tu strane veui ga za okolnost koja je izvjesna,
stvarno ne ele da njihov posao proizvede pravne uinke. Npr. darujem ti auto, ali treba mi
ga vratiti ako sutra osvane.
i) pravi uvjet (condicio iuris) takoer nije uvjet, nego samo jedna od pretpostavaka
potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog posla. Npr. kupit u ti auto pod uvjetom da
odgovara za tetu koju njime poini.
j) nemogui uvjet jest onaj koji se ne moe ostvariti niti fiziki, niti pravno. Npr. ako prstom
dotakne Sunce (fizika nemogunost) ili ako kupi Atlantski ocean (pravna nemogunost)
Kod nemoguih uvjeta vaan je trenutak sklapanja pravnog posla jer u tom trenutku se
odluuje je li uvjet mogu ili nemogu. Ako je uvjet u trenutku sklapanja pravnog posla bio
mogu pa je kasnije postao nemogu, smatra se da se uvjet izjalovio. To je vano jer
nemogui uvjeti dodani pravnom poslu mogu izazvati nitetnost samog posla. Primarno treba
139

paziti je li nemogui uvjet odgodni ili raskidni. Isto tako po naem pravu, nije svejedno je li
nemogui uvjet dodan pravnom poslu inter vivos ili mortis causa. Do ZOO 1978. pravni
poslovi meu ivima bili su nitetni ako im je dodan nemogu uvjet bez obzira na to je li
odgodan ili raskidan. Kod poslova za sluaj smrti nemogui se uvjet smatrao kao da nije
dodan (pro non adiectis) ZOO ide drugom logikom i odreuje da je ugovor sklopljen pod
nemoguim odgodnim uvjetom nitetan, a nemogui raskidni uvjet se smatra nepostojeim.
Prema tome je posao pod nemoguim raskidnim uvjetom valjan. Takvo rjeenje slijedi iz
logike stvari. Npr. posao je nitetan ako se osoba obvee dati 1 000 kuna ako druga osoba
prstom dotakne Sunce. No ako se kae da e osoba dati 1 000 kuna koje treba vratiti ako
druga osoba prstom dotakne Sunce, jasno je da vraanja nema jer se takav uvjet smatra
nepostojeim. Prema Zakonu o nasljeivanju nemogui se uvjeti u oporuci smatraju
nepostojeim. Budui da nema vie ostavitelja, nema nikoga ni da takvu odredbu u oporuci
izmijeni. OGZ je uvajui ozbiljnost posla, u oba sluaja propisivao nitetnost.
k) nedoputeni uvjet jest onaj koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim
propisima ili moralu drutva. Ugovor u kojem je postavljen nedoputen uvjet, odgodni ili
raskidni, nitetan je prema ZOO.
l) nemoralan uvjet je uvjet koji je protivan moralu drutva. U naem pravu takav uvjet je
istovremeno i nedoputen. Nedoputeni i nemoralni uvjeti bili su po djelovanju izjednaeni s
nemoguim uvjetima i po pravu do ZOO iz 1978. i ZOO izazivali su nitetnost pravnog
posla.
6. Djelovanje uvjeta
Djelovanje uvjeta treba pratiti kroz dva razliita vremenska razdoblja. Prvo razdoblje se
naziva vrijeme pendencije, a drugo razdoblje nastupa onog trenutka kad se uvjet ispuni ili
izjalovi. U svakom od tih razdoblja drukije se izraavaju uinci odgodnih uvjeta, a drukije
raskidnih uvjeta.
a) vrijeme pendencije to je razdoblje koje zapoinje sklapanjem pravnog posla i traje sve
dok se uvjet ne ispuni ili izjalovi. To je visee stanje jer uvjet kao da visi (condicio pendet) To
je razdoblje oekivanja i neizvjesnosti. Ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom
tada je nastao pravni odnos, ali je odgoen njegov uinak. To znai da je odgoen postanak,
prestanak ili promjena odreenog graanskopravnog odnosa. Iako za vrijeme pendencije ne
nastaju glavni uinci pravnog posla, pravni poredak ipak doputa i priznaje neke uinke u
vrijeme pendencije. Poslije sklapanja pravnog posla pod suspenzivnim uvjetom nije nastalo
140

nekakvo apsolutno nita Zato u teoriji postoji shvaanje da je sklapanjem pravnog posla
pod suspenzivnim uvjetom nastao i pravni posao i subjektivno pravo, samo je ostvarenje tog
prava odgoeno. Meutim, subjektivno graansko pravo ne moe nastati i postojati izvan
graanskopravnog odnosa, stoga ovo shvaanje poistovjeuje pravni posao i pravni odnos pa
se ovim shvaanjem ne mogu objasniti svi pravni uinci koji nastaju u vrijeme pendencije. Po
drugom shvaanju, nije nastao pravni odnos iako je nastao pravni posao. Pravni odnos e
nastati u trenutku kad se uvjet ispuni. Prema ovom konceptu sklapanjem pravnog posla pod
odgodnim uvjetom nastaje samo pravno stanje. Pravno stanje predstavljalo bi situaciju koju
pravo uzima u obzir, premda jo nisu nastale sve pretpostavke potrebne da nastane potpun
pravni odnos. Usprkos sklopljenom pravnom poslu nije dolo ni do kakve promjene u
postojeim pravnim odnosima. Onaj koji se obvezao pod odgodnim uvjetom nije postao
dunik prije ispunjenja uvjeta. Npr. dat u ti 1 000 kuna ako poloi ispit. Prema ZOO tko
izvri isplatu znajui da nije duan platiti, nema pravo zahtijevati vraanje, osim ako je
zadrao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi od
ispunjenja uvjeta. Iako za vrijeme pendencije nije nastao namjeravani pravni odnos, ipak se
uvjetno optereeni ne moe i ne smije ponaati kao da nije uope sklopljen pravni posao.
Uvjetno optereeni ima i za vrijeme pendencije neke obveze, ali to nisu obveze iz pravnog
odnosa koji bi trebao nastati sklapanjem pravnog posla. To su obveze koje proizlaze iz
postojeeg pravnog stanja. Najvanija obveza uvjetno optereenoga za vrijeme pendencije
jest da se mora ostaviti svega onoga to bi moglo dovesti do osujeenja uvjeta jer ZOO
poznaje fikciju ispunjenja uvjeta. ZOO kae da se smatra da je uvjet ispunjen ako njegovo
ispunjenje, protivno naelu savjesnosti i potenja, sprijei strana na iji je teret odreen. OGZ
nije poznavao fikciju ispunjenja uvjeta, ali po nekim pravima (u koje spada i rimsko) uzima
se da je uvjet ispunjen ako je uvjetno optereeni onemoguio njegovo ispunjenje, a ZOO je
upravo u toj materiji znatno precizniji. Ako uvjetno optereeni tokom pendencije raspolae sa
stvari, npr. otui je ili optereti, tada su takve i sline raspolobe pravno valjane, ali su sve
izvrene pod uvjetom. To znai da e sve raspolobe uvjetno optereenoga prestati vaiti u
trenutku im se uvjet ispuni. Ako bi zbog faktinih ili pravnih raspolobi to ih je u vrijeme
pendencije poduzeo uvjetno optereeni dolo do oteenja stvari, odgovarat e uvjetno
optereeni za tetu koja je njegovom krivnjom nastala uvjetno ovlatenom. Ako bi uvjetno
optereeni umro za vrijeme pendencije, njegova pozicija bi prela na njegove nasljednike.
Tako je bilo prema OGZ-u, a iako ZOO o tome ne govori, smatra se da je takva odredba
vaea kao ope pravilo graanskog prava. I za uvjetno ovlatenog nastupaju neki uinci za
vrijeme pendencije. U prvom redu njegova pozicija prelazi i na nasljednike, ali to pravilo ne
141

vrijedi doslovce kod pravnih poslova mortis causa koji su sklopljeni pod suspenzivnim
uvjetom. Naime, ako je nekome neto ostavljeno pod suspenzivnim uvjetom, tada je u prvom
redu potrebno da uvjetno ovlateni preivi ispunjenje uvjeta te da je u tom trenutku sposoban
da naslijedi. Stoga ako uvjetno ovlateni umre u vrijeme pendencije, njegovi nasljednici ne
stupaju na njegovo mjesto. Isto tako, ZOO poznaje i fikciju izjalovljenja uvjeta za odreeno
postupanje uvjetno ovlatenog. ZOO odreuje da se uzima da uvjet nije ispunjen ako njegovo
ispunjenje, protivno naelu savjesnosti i potenja, prouzroi strana u iju je korist odreen.
Uvjetno ovlateni ima pravo na osiguranje uvjetnog prava. ZOO odreuje da ako je ugovor
sklopljen pod odgodnim uvjetom, vjerovnik ije je pravo uvjetovano moe zahtijevati
odgovarajue osiguranje tog prava ako je njegovo ostvarenje ugroeno. Ako je pravni posao
sklopljen pod raskidnim uvjetom, tada je djelovanje takva uvjeta za vrijeme pendencije
suprotno djelovanju suspenzivnog uvjeta. Uvjetno ovlateni kao stjecatelj postaje odmah
vjerovnik odnosno vlasnik, dok je uvjetno optereeni postao dunik odmah u trenutku
sklapanja ugovora odnosno pravnog posla.
b) ispunjenje uvjeta uvjet je ispunjen (condicio existit) kada se dogodila, odnosno kad je
nastala ona okolnost koja je bila predviena u dispoziciji. Stoga ispunjenje uvjeta znai kraj
pendencije. No, uvjet je odluen ne samo kad se dogodila ona budua i neizvjesna okolnost,
nego i onda kad se izjalovio, tj. kad je sigurno da se vie nee ispuniti (condicio deficit) Tako
se npr. afirmativni uvjet ispunio kad je nastao onaj dogaaj koji je bio predvien kao uvjet.
Ako takav dogaaj nije nastupio, a sigurno je i da nee nastupiti, afirmativni uvjet se
izjalovio. Negativni uvjet se ispunio ako nije nastao dogaaj koji je bio predvien kao uvjet,
a istodobno je postalo sasvim sigurno da se nee i dogoditi. Ako se dogaaj dogodilo,
negativni uvjet se izjalovio. Ispunjenjem odgodnog uvjeta automatski nastaju uinci
sklopljenog pravnog posla. To znai da onaj koji je pod odgodnim uvjetom prenio vlasnitvo
prestaje ispunjenjem uvjeta biti vlasnik i padaju sve raspolobe to ih je eventualno uinio sa
stvari za vrijeme pendencije. Isto tako, tko se pod odgodnim uvjetom obvezao, postaje
ispunjenjem uvjeta pravi dunik kojega protivna strana moe tuiti na izvrenje dune
inidbe. Poznato je pravilo da nitko ne moe podii tubu na ispunjenje odgodnog uvjeta.
Prema tome se odgodni uvjet razlikuje od naloga. Ta se razlika izraava i konstatacijom da
uvjet odgaa, ali ne sili, dok nalog ne odgaa, ali sili. Ako se odgodni uvjet izjalovio uope
vie ne mogu nastati nikakvi uinci pravnog posla. Izjalovljenjem odgodnog uvjeta nastaje
stanje kao da pravni posao uope nije bio sklopljen. Poseban je sluaj kad je nekome neto
ostavljeno pod odgodnim negativnim uvjetom ili pak odgodnim negativnim i potestativnim
uvjetom. Npr. ostavljam kuu A-u pod uvjetom da ne ode u inozemstvo. Ovdje se postavlja
142

pitanje kad e oporuni nasljednik A doista dobiti kuu koja mu je ostavljena jer bi na
ispunjenje uvjeta trebalo ekati do njegove smrti da budemo sigurni da nee otii u
inozemstvo. Prema tome, A kao uvjetno ovlateni ne bi mogao za svoga ivota realizirati ono
to mu je oporuno ostavljeno. U graanskom pravu je to rijeeno tako da se u takvom
sluaju odgodni negativni uvjet pretvara u afirmativni raskidni. Ispunjenjem raskidnog uvjeta
prestaju uinci pravnog posla. Ovdje se postavlja pitanje ima li nastup raskidnog uvjeta samo
obveznopravne ili pak stvarnopravne uinke. Npr. A kae B-i: Poklanjam ti bro, ali ako se
razvede treba mi ga vratiti. No, B se uistinu razvela. Sad se postavlja pitanje moe li A.
traiti povrat broa obveznom tubom koja je upravljena iskljuivo protiv B ili moe tuiti
reivindikacijom koja je usmjerena protiv svakog dratelja stvari, to je posebno vano ako je
B u meuvremenu prodala bro. Ako je trei stjecatelj znao ili morao znati da je B dobila
bro pod uvjetom, tada je pitanje kakav karakter ima ispunjenje uvjeta. Ako ispunjenje
raskidnog uvjeta ima samo obveznopravni karakter A ne moe tuiti treega jer nije s njim ni
u kakvom odnosu. Ali ako ispunjenje uvjeta ima stvarnopravni uinak, trei se moe tuiti
reivindikacijom na povrat stvari. Kod nas ispunjenje uvjeta ima stvarnopravni uinak, ali ako
je trei stjecatelj bio poten, tada se od njega ne moe traiti povrat radi zatite naela
potenja i povjerenja u prometu. Ako se raskidni uvjet izjalovi, tada uinci pravnog posla
postaju trajni jer je oigledno da vie zbog uvjeta nee doi do raskida pravnog posla. U vezi
s ispunjenjem uvjeta stalno se postavlja pitanje djeluje li nastup uvjeta, bilo suspenzivnog
bilo rezolutivnog, ex nunc (od trenutka kad se uvjet ispunio) ili ex tunc, od trenutka u kojem
je sklopljen sam pravni posao. Taj spor je rijeio ZOO propisujui: Ako je sklopljen pod
odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, uinci ugovora nastaju od trenutka njegova
sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistjee to drugo. Ako je
sklopljen pod raskidnim uvjetom, uinci ugovora prestaju kad se uvjetu udovolji. Na kraju,
treba istaknuti da postoje pravni poslovi koji ne trpe uvjete, a to su oni pravni poslovi sa
ijom je pravnom naravi nespojiva neizvjesnost, dvojba ili nesigurnost koju uvjet unosi u
pravni posao. Dodavanje uvjeta takvim pravnim poslovima redovito proizvodi nevaljanost
samog pravnog posla ili se, u najboljem sluaju, takvi uvjeti uzimaju ex lege kao da nisu ni
dodani. Stoga se nee uvijek primijeniti odredba ZOO koja kae da se odredbe tog zakona
koje se odnose na ugovore na odgovarajui nain primijenjuju i na druge pravne poslove.
7. Rok (dies)

143

Rok je takoer jedan od tipinih uzgrednih sastojaka pravnog posla. Bitna razlika od uvjeta
jest u tome to se rokovi mogu odreivati i propisom i ne javljaju se iskljuivo samo kod
pravnih poslova. Npr. Ustav kae da zakoni stupaju na snagu najranije osmi dan od dana
objave, osim ako iz osobito opravdanih razloga zakonom nije drukije odreeno. Zatim
postoje razni procesni rokovi itd. Rok je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se
uinak pravnog posla ograniuje vremenom, tj. uinak pravnog posla nastaje tek od
odreenog vremena ili pak traje do odreenog vremena. Prema ovoj definiciji treba
razlikovati poetne rokove (dies a quo), npr. iznajmljujem ti stan od 1. sijenja ove godine, i
zavrne rokove (dies ad quem), npr. iznajmljujem ti stan do 30. lipnja ove godine. Poetni
rokovi su slini suspenzivnim uvjetima, jer se uinak odgaa, a zavrni rokovi su slini
rezolutivnim uvjetima jer uinak pravnog posla prestaje nastupom roka. No, kod uvjeta
postoji neizvjesnost jer se ne zna hoe li se uvjet ispuniti ili izjaloviti, dok kod roka nema
neizvjesnosti jer se zna da e uinak nastupiti u odreeno vrijeme, odnosno da e prestati u
odreeno vrijeme. Npr, A se obvee B-u da e mu dati 1 000 kuna ako poloi ispit
(suspenzivni uvjet) Ovdje se ne zna hoe li B uope poloiti ispit. Stoga ako A. ve prije
ispita dade B-u 1 000 kuna, moe od njega to traiti natrag (condicio indebiti) jer tako dugo
dok B ne poloi ispit, A. jo nije dunik. Prema tome, ako je platio svotu prije ispita, tada je
platio neto to nije bio duan platiti. Naprotiv, ako se A obvee B-u da e mu. 1.8. dati 1 000
kuna, onda imamo posla s buduim, ali sigurnim pravom (roni posao) Stoga, ako A dade B-u
1 000 kuna ve 1.6. ne moe to vie traiti natrag, jer je sigurno da bi tu istu svotu morao dati
1.8. Zbog postojanja slinosti izmeu poetnih i zavrnih rokova s odgodnim i raskidnim
uvjetima, ZOO je predvidio da se na te rokove primjenjuju njegova pravila koja vrijede za
uvjete (na odgovarajui nain) Kad uinak pravnog posla poinje od odreenog vremena, na
odgovarajui nain se primjenjuju pravila o odgodnom uvjetu, a kad uinci pravnog posla
prestaju vaiti nakon isteka odreenog roka, na odgovarajui nain se primjenjuju pravila o
raskidnom uvjetu. Osim diobe na poetne i zavrne, rokovi se dijele i na jednostavne i
sloene. Jednostavni su oni rokovi kod kojih nema neizvjesnosti. Odreeni su kalendarski
odnosno kao dies certus an, certus quando (dan za koji je sigurno da e se dogoditi i kad e
se dogoditi), npr. 1. rujna ove godine. Sloeni su oni rokovi koji u sebi sadre element
neizvjesnosti i zbog te neizvjesnosti se smatraju uvjetima dies incertus pro condicione
habetur. Stoga na uinak pravnog posla djeluju kao uvjeti. Sloeni rokovi mogu ovisno o
kombinaciji s elementom neizvjesnosti, biti odreeni na nekoliko naina: a) kao dies certus
an, incertus quando tj. kao dan za koji je izvjesno da e se dogoditi, ali neizvjesno kadam,
npr. kad se kao rok odredi dan neije smrti. b) dies incetus an, certus quando tj. kao dan
144

za koji je neizvjesno hoe li se dogoditi ali se zna, ako se dogodi, kad e se dogoditi. Npr. kad
roditelji obeaju djetetu da e dobiti auto za 25. roendan. c) kao dies incertus an, incertus
quando tj. kao dan za koji je neizvjesno hoe li se i kada e se dogoditi. Npr. dobit e auto
na dan zavretka studija. Rok moe biti odreen u razliitim vremenskim jedinicama (npr. u
danima, tjednima, mjesecima i godinama) Kako e se rok raunati, odluuju ugovorne strane.
O raunanju rokova ZOO sadri nekoliko dispozitivnih odredaba u ZOO. Tako se za rok u
danima odreuje da poinje tei prvog dana poslije dogaaja od kojeg se rok rauna, a
zavrava istekom posljednjeg dana roka. Na isti nain poinje tei rok odreen u tjednima,
mjesecima ili godinama, a zavrava onoga dana koji se po imenu podudara s danom nastanka
dogaaja od kojeg je rok poeo tei. U sluaju da takva dana nema u posljednjem mjesecu
roka, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca. Npr. ako je rok poeo tei 31. dana u
mjesecu, a treba zavriti krajem mjeseca koji ima samo 30 dana, rok e zavriti istekom 30.
dana u tom mjesecu. Vana je i odredba o isteku roka kad njegov posljednji dan pada u
zakonom utvren neradni dan u tom sluaju se sljedei radni dan rauna kao posljednji dan
roka. Ukoliko se ugovorne strane odrede da rok poinje poetkom mjeseca, sredinom
mjeseca ili krajem mjeseca, ZOO kae da poetak mjeseca oznaava prvi dan u mjesecu,
sredina 15., a kraj posljedni dan u mjesecu osim ako iz namjere strana ili pravne naravi
ugovornog odnosa ne proizlazi to drugo. Rokove kao nuzgredne sastojke sadraja pravnog
posla o kojima strane odluuju svojom voljom, ne treba mijeati sa zastarnim i prekluzivnim
rokovima koji se odreuju kogentnim propisima.

8. Nalog (namet ,modus)

Namet ili nalog jest uzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se
stjecatelju namee neka dunost. Ta se dunost ne moe podvesti ni pod koji drugi od
poznatih pojmova u graanskom pravu. Iako je namet neka dunost, neki teret koji se namee
stjecatelju, ipak ta dunost ne pretvara besplatni pravni posao u naplatni, to znai da namet
nema karakter protuinidbe. U pravilu, namet predstavlja stanovito smanjenje onoga to je
stjecatelj dobio na temelju besplatnog pravnog posla. No, usprkos tome namet nije
protuinidba jer se onome koji je neto dao s nametom ne mora za njegovu inidbu neto
drugo u zamjenu kao protuinidba. To se najbolje vidi u sluaju ako namet nije nareen u
145

korist davatelja, nego u korist samog primatelja ili pak u korist neke tree osobe ili u javne
svrhe. Namet se moe dodati besplatnom pravnom poslu meu ivima, oporuci ili pravnim
poslovima za sluaj smrti. Naplatnim pravnim poslovima se ne moe dodati namet. Tipian
besplatan pravni posao meu ivima je darovanje. Darovanju se moe dodati namet i time se
dobiva darovanje s nametom (donatio sub modo) Npr. dajem ti 3 000 kuna, ali s tim da ode
mjesec dana na oporavak. Ako obdarenik to prihvati namet ide u njegovu korist stoga namet
nema karakter protuinidbe. Isto tako, oporuitelj moe opteretiti nekom dunou osobu
kojoj ostavlja neku korist iz ostavine. Netko ostavlja svom prijatelju vinograd, ali mu
istodobno namee dunost da mu podigne nadgrobni spomenik. Ni ovdje namet nema
karakter protuinidbe, jer dunost da se podigne nadgrobni spomenik nema na drugoj strani
subjektivno pravo koje bi pripadalo nekom kao vjerovniku u samom tom odnosu. Ako
primatelj ne ispuni namet, mogua su dva rjeenja. Ako onaj koji je s besplatnom namjenom
povezao namet hoe da se njegov nalog doista i ispuni, jer je moda u interesu nekog treeg,
moe tuiti na ispunjenje nameta. Druga mogunost je da se zbog neispunjenja nameta
zatrai vraanje onoga to je primatelju dano to je osobito est sluaj kod darovanja s
nametom. Neispunjenje nameta djeluje kao nastup raskidnog uvjeta. ZOO iz 1978. nije imao
odredbe o nametu, ali to ne znai da on nije poznavao besplatne pravne poslove (npr.
beskamatni zajam i depozit) ZOO ureuje namet u opim odredbama o ugovornim obvezama
i kod ugovora o darovanju. Prema opoj odredbi ako je besplatan pravni posao sklopljen uz
namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana moe zahtijevati ispunjenje nameta
ili raskid ugovora. ZOO kae da neispunjenje nameta kod pravnog posla za sluaj smrti ima
uinak ispunjenja raskidnog uvjeta. Zakon o nasljeivanju ima identinu odredbu, tj. da e se
oporuka s nametom ili nalogom smatrato raskidnim uvjetom, tako da osoba optereena
nalogom gubi ono to joj je namijenjeno ako se nalog ne ispuni. U ivotu ima sluajeva u
kojima e za strane biti pogodniji pravni posao pod nametom, nego pod uvjetom. Stoga je
ureenjem instituta nameta u ZOO zakonodavac popunio jednu neugodnu zakonsku prazninu.
9. Oblik oitovanja volje
ZOO razlikuje oblik oitovanja volje od oblika pravnih poslova odnosno od oblika ugovora.
Pod oblikom oitovanja volje treba razumjeti razliite oblike i razliite mogunosti u kojima
se izraava unutarnja volja subjekta. ZOO odreuje da se volja za sklapanje ugovora moe
izjaviti rijeima, uobiajenim znakovima ili drugim ponaanjem iz kojega se moe sa
sigurnou zakljuiti o njezinu postojanju, sadraju i identitetu davatelja izjave. Tim
146

elementima postie se potpuna odreenost oitovanja volje i omoguuje se koritenje

razliitih suvremenih tehnikih sredstava oitovanja volje (npr. elektronikim putem) Prema
tome, ZOO prihvaa kako poznate klasine oblike, tako i suvremene oblike oitovanja volje.
To su: a) usmeno oitovanje volje razumijeva se oitovanje pomou ive izgovorene rijei
(viva vox) U dnevnom ivotu ovaj oblik je najei, ali i najpraktiniji oblik oitovanja volje.
U modernom pravu se usmeni oblik smatra redovitim oblikom oitovanja volje. Ako se iz
posebnih razloga eli da subjekti prigodom sklapanja pravnih poslova svoju volju oituju u
nekom drugom obliku, tada se to uvijek u propisima posebno naglaava. Npr. ugovor o
jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamenju uinio u pisanom obliku. b) pisano
oitovanje volje razumijeva se ono oitovanje koje je dano pomou pisane rijei (scriptura)
bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika
na kojem se izraavalo. Postoje tendencije da se i elektroniko oitovanje volje izjednai s
pisanim oblikom. U tom smislu karakteristina je odredba ZOO prema kojoj se smatra da je
zahtjev pisanog oblika ugovora ispunjen kad ugovorne strane razmijene pisma, ali takoer i
kad se sporazume pomou drugog sredstva koje omoguuje da se sa sigurnou utvrde
sadraj i identitet davatelja izjave. Pismo je najprije u pravu sluilo za ouvanje, konzervaciju
usmenog oitovanja. Kasnije s opim proirenjem pismenosti, postalo je samostalni oblik
oitovanja volje. Za pisano oitovanje volje nije bitno potjee li ili ne od vlastite ruke
oitovatelja, iako pisano oitovanje ne mora biti vlastoruno napisano, mora biti vlastoruno
potpisano, ali postoje i iznimke (npr. Zakon o nasljeivanju izriito trai da pravovaljana
oporuka mora biti vlastoruna napisana i potpisana od strane oporuitelja) Potpis pisano
oitovanje postaje pravovaljano (perfektno) onda kad je potpisano. Bitna karakteristika
potpisa jest to mora biti vlastoruan i stavlja se na kraju ili ispod teksta. Potpis u sebi sadri
predmnjevu (presumpciju) da je doista u tekstu izraena prava volja potpisnika. Valjan je onaj
potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika, stoga se potpis redovito sastoji od imena i
prezimena. Meutim, valjan je i onaj potpis koji se sastoji samo od prezimena, ako je ono
dovoljno za identifikaciju potpisnika. Npr. ako u nekom selu ivi samo jedan Tonkovi, kad
bi se on potpisao samo prezimenom, odmah bi se znalo tko je potpisnik. Paraf osim potpisa
koji se redovito sastoji od imena i prezimena, ponekad i oeva imena, ili pak samo
prezimena, razvile su se zbog ivotnih potreba i druge vrste potpisa. Tako se vrlo esto
susree paraf kao skraeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoruno, a osobito se mnogo
upotrebljava u internom uredskom poslovanju. Ugovori graanskog prava se ne potpisuju
parafom. Faksimil faksimil je mehaniki otisak vlastorunog potpisa. U pravilu, faksimil
nije dovoljan kao potpis. Ali tamo gdje se to u prometu uobiajilo, dovoljan je i faksimil kao
147

potpis. Pomou njega se obino potpisuju masovna oitovanja i neki vrijednosni papiri, npr.
obveznice za izgradnju magistralnih cesta. Rukoznak budui da potpis mora biti
vlastoruan, nepismeni ljudi ne bi mogli dati pisano oitovanje jer ga ne bi mogli potpisati.
Zbog toga su nepismeni ljudi upotrebljavali rukoznak (otisak prsta) koji takoer mora biti
vlastoruan, a znai odobrenje pisanog oitovanja. Punovani rukoznak mora biti ovjeren od
strane javnog biljenika. Elektroniki potpis to je podatak u elektronskom obliku kojim se
jami identitet potpisnika i sadraj oitovanja volje dan elektronikim putem i ureen je
Zakonom o elektronikom potpisu.
c) oitovanje volje znacima ponekad se volja u svakodnevnom ivotu oituje i pomou
znakova, npr. kimanje glavom, kretnja rukom, mimika itd. U ovom sluaju se trai da se
upotrijebe openito poznati i razumljivi znaci, odnosno da upotrijebljeni znaci budu
razumljivi bar u onom krugu u kojem se daje oitovanje volje pomou znakova. Znakovi kao
oblik oitovanja volje imaju ogranienu uporabu i s obzirom na sadraj oitovanja. Tako npr.
obveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude. Prihvat se moe dati i znakovima kao to
su npr. pruanje ruke ili kimanje glavom. No, takvim znakovima se ne moe dati ponuda jer
se pomou znakova ne moe izraziti potpun sadraj ugovora. Isto tako se oitovanje volje ne
bi moglo dati znakovima u sluaju kad bi se za pravni posao traio pisani oblik.
d) oitovanje volje konkludentnim radnjama (inima) - ovaj oblik oitovanja volje spada
u neizravna oitovanja, a sastoji se u tome da se iz odreenog ponaanja oitovatelja moe
sigurno zakljuiti (concludere) da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju. Svi ranije
spomenuti oblici oitovanja volje spadaju u izravna ili direktna oitovanja volje. No, za ovaj
oblik oitovanja volje treba istaknuti da ne moe svatko po svom vlastitom nahoenju
tumaiti konkludentnu radnju as u jednom, a as u drugom smislu jer se konkludentne
radnje uvijek tumae prema postojeim prometnim shvaanjima. Osoba koja je izvrila
odreene konkludentne radnje, a ne eli da se one protumae kao oitovanje volje potrebno
za sklapanje nekog pravnog posla, mora se osobitom izjavom ograniiti. On mora izjavom
iskljuiti mogunost da se njezine konkretne radnje shvate kao oitovanje volje u stanovitom
pravcu. Takva ograda se naziva protestatio. Protestatio je oitovanje volje kojim se
odreena osoba unaprijed osigurava od pogrenog shvaanja njezinih postupaka. Npr. ako na
eljeznikoj stanici osoba ue u putniki vagon i vidi da su sva mjesta zauzeta, normalan
zakljuak je da su svi ti ljudi sklopili sa eljeznicom ugovor o transportu. No, ako jedan od
tih ljudi kae da ipak postoji slobodno mjesto jer on ne putuje nego samo ispraa svog
prijatelja, tada je takva izjava kolski primjer protestacije. Ui pojam od protestatio je
reservatio oitovanje volje kojim se subjekt ograuje od toga da se neki njegov in shvati
148

kao naputanje prava. Npr. vraajui duniku zadunicu, vjerovnik izjavljuje da se taj akt ne
smije shvatiti kao naputanje prava.
e) utnja utnja takoer spada u jedan oblik oitovanja volje. ZOO istie da utnja
ponuenika ne znai prihvat ponude, stoga ne vrijedi srednjovjekovno pravilo qui tacet
consentire videtur (tko uti, smatra se da odobrava) Suglasno tome, odredba u ponudi da e se
utnja ponuenog ili njegov propust da odbije ponudu, odnosno da vrati poslanu stvar o kojoj
mu se nudi ugovor i sl. smatrati prihvatom, nema nikakav pravni uinak i stoga je nitetna.
Od ovog pravila u ZOO postoje dvije iznimke. Prva se iznimka odnosi na sluaj kad
ponueni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u vezi s odreenom robom. Ako
ponueni ne eli prihvatiti ponudu, ne smije utjeti nego odmah reagirati odbijanjem ponude.
Ukoliko to propusti, odmah ili u ostavljenom roku, smatra se da je prihvatio ponudu koja se
odnosi na takvu robu. Druga se iznimka odnosi na osobe koje su se ponudile izvravati
naloge druge osobe za obavljanje odreenih poslova kao i osobe u iju poslovnu djelatnost
spada obavljanje takvih naloga, a u stalnoj je poslovnoj vezi s ponuditeljem (npr. odvjetnici,
komisionari, pediteri, posrednici) Prema ZOO takve su osobe dune izvriti dobivene naloge
ako ih odmah nakon primitka nisu odbile. Ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad je
ponuda odnosno nalog stigao ponuenome. Osim te ope odredbe, ZOO je sline odredbe
predvidio za sklapanje ugovora o osiguranju i ugovora o nalogu. U sluaju ugovora o nalogu
predviena je i odgovornost za tetu koju bi mogao pretrpjeti nalogodavac u sluaju da ga
nalogoprimac bez odgaanja ne obavijesti o neprihvaanju njegova naloga. U teoriji se
zagovara i trea iznimka prema kojoj bi se utnja mogla smatrati prihvaanjem ponude, ako
bi se ona odnosila na ugovor u iskljuivu korist ponuenoga, npr. netko drugome poalje
odreenu stvar na dar. Ova misao je stara i nalazi se ve u Ulpijanovoj izreci qui tacet
consentire videtur, ubi tractatur de eius commodo (tko uti smatra se da pristaje, ako se radi o
njegovim interesima) Danas se ta iznimka pravda pozivom na naelo savjesnosti i potenja
koje stoji u pozadini prve dvije zakonske iznimke. Ipak, ova iznimka je sporna i treba paziti u
njezinoj eventualnoj primjeni.
10. Oblik pravnih poslova
Da bi se stranaka volja mogla uvaiti, ona se mora na neki nain i u nekom obliku i
oitovati. Stoga je razumljivo da svaki pravni posao mora imati neki oblik. Pod oblikom
pravnog posla razumijevaju se samo oni oblici oitovanja volje u kojima se moe izraziti
potpuni sadraj pravnog posla. Stoga treba razlikovati oblik oitovanja volje od oblika
149

pravnih poslova. Moderno pravo je napustilo rimsko naelo formalizma. Formalizam znai
da iz ugovora nastaje valjana i utuiva obveza samo onda ako je itav ugovor zaodjenut u
odreeni oblik. Poznato je da npr. u rimskoj formuli spondesne mihi centum dare spondeo
nastaje za dunika obveza vraanja, iako moda vjerovnik tom duniku nije uope odbrojio
nikakav novac. U modernom pravu obveza nastaje zbog sadraja koji je voljno odreen, a ne
zbog oblika u kojem je taj sadraj izraen. Forma je ostala ono to njezina sama narav diktira,
tj. ostala je pojavni oblik odreenog sadraja. Time je u moderno pravo ulo naelo
neformalnosti ugovora, koji se nepotrebno pa i pogreno naziva konsenzualizam. Konsenz
nije izraz za oblik, ve za sadraj. Prema tome za ugovore se, a to znai i ire za pravne
poslove, ne trai odreeni oblik. Takvi pravni poslovi za koje se unaprijed ne trai odreeni
oblik zovu neformalni pravni poslovi. No, ako se za odreeni pravni posao trai unaprijed
odreeni oblik, bilo po samom zakonu, bilo po sporazumu strana, posao je formalan. Ali tada
treba imati na umu da je u takvim sluajevima oblik samo jedna od pretpostavaka valjanosti
pravnog posla. Tako i uz dranje propisanog oblika moe nastupiti nitetnost pravnog posla,
npr. zbog nemogunosti inidbe. Najei oblici pravnih poslova su: usmeni, pisani, sa
svjedocima ili sudjelovanjem nadlenih tijela.
a) usmeni oblik pravnog posla pravni posao je sklopljen u usmenom obliku onda kada su
oitovanja stranake volje dana bilo ivom rijei bilo kombinacijom izgovorenih rijei,
znakova i konkludentnih radnji. Usmeni oblik pravnog posla omoguuje brzo sklapanje
pravnih poslova i time i brzo kretanje dobara i usluga u prometu i s tog aspekta usmeni pravni
poslovi imaju nesumnjivo veliku prednost. Ipak, nedvojbeno je da je cjelokupni sadraj
pravnog posla sklopljen u usmenom obliku vrlo teko nadzirati. Zbog toga se najvie
primjenjuje tamo gdje bi uvoenje formalnih pravnih poslova predstavljalo nerazumno
koenje prometa (npr. kupnja na trnici, duanu i sl.) Isto tako, primjenjuje se u onim
sluajevima u kojima je stvarno nemogu bilo kakav drugi oblik pravnog posla, npr. oporuka
u izvanrednim prilikama. Pravni posao u usmenom obliku treba smatrati formalnim pravnim
poslom, ako bi usmeni oblik bio propisom predvien kao obvezatan. Novo je pravilo ZOO na
temelju kojeg svaka strana moe od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog
ugovora. No, tom pravilu je dodano i pravilo da je ugovor sklopljen u usmenom obliku valjan
iako pisana potvrda o njemu nije dana. Smisao traenja pisane potvrde je samo u tome da se
sadraj usmeno sklopljenog pravnog posla sauva u trajnijem obliku i izbjegnu kasniji
mogui sporovi o njegovu postojanju i sadraju.
b) pisani oblik pravnih poslova pravni posao je sklopljen u pisanom obliku onda kada su
stranaka oitovanja volje dana pomou pisanih rijei. Zahtjev pisanog oblika ispunjen i kad
150

strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju pomou nekog drugog sredstva koje omoguuje da
se sa sigurnou utvrde sadraj i identitet davatelja izjave (npr. elektronikim putem) Pisani
pravni posao je sklopljen onog trenutka kad ga strane vlastoruno potpiu, odnosno kad na
njega stave svoj rukoznak ovjeren od javnog biljenika. Umjesto potpisa, rukoznak stavljaju
osobe koje ne znaju ili ne mogu pisati. Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane
potpiu jednu izjavu ili da svaka od strana potpie primjerak isprave namijenjen drugoj strani.
Ipak, pisani pravni posao mora biti sastavljen bar u onoliko primjeraka koliko ima strana. No,
im se pojavi vie primjeraka, postavlja se pitanje koji je od njih mjerodavan ako se pojedini
primjerci ne slau. Mjerodavan je izvornik, a to je onaj primjerak koje su strane potpisale, to
vrijedi i kad je isprava prevedena na drugi jezik. Ako su strane potpisale vie primjeraka,
mjerodavan je onaj koji su strane odredile da slui kao izvornik. No, ako strane nisu nita
odredile, tada se u vezi s ostalim dokazima i utvrenim okolnostima prosuuje koji je
primjerak mjerodavan. U naem graanskom pravu propisano je za itav niz pravnih poslova
da se moraju sklopiti u pisanom obliku. Tako se u pisanom obliku mora sklopiti ugovor kojim
se prenosi pravo vlasnitva, vlastoruna oporuka, ugovor o prodaji s obronim otplatama
cijene, ugovor o graenju, ugovor o licenci, ugovor o trgovinskom zastupanju, ugovor o
alotmanu, ugovor o osiguranju, ugovor o bankarskom tekuem raunu, ugovor o kreditu
ukljuivo ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira, akreditivi i bankarska
garancija.
c) pravni posao sklopljen pred svjedocima sudjelovanje svjedoka kod sklapanja pravnih
poslova se danas u pravilu ne trai jer bi u modernom prometu takav oblik bio nepraktian.
No, kod poslova mortis causa ima jo pravnih poslova koji se mogu sklopiti pred svjedocima
(npr. pisana oporuka pred svjedocima)
d) pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijela ponekad se pravni poredak ne zadovoljava
samo obinim pisanim oblikom pravnog posla, nego za valjanost pravnog posla trai
sudjelovanje nekih javnih tijela, bilo u samom aktu sklapanja pravnih poslova, bilo pak
poslije ve nainjene isprave o pravnom poslu. Tipini oblici sudjelovanja javnih tijela kod
sklapanja pravnih poslova su: aa) oblik pravnih poslova sklopljenih pred nadlenim
tijelom ovdje najee spadaju pravni poslovi koji se sklapaju u obliku sudskog zapisnika
ili javnobiljenikog akta. Pravni poslovi u obliku sudskog zapisnika sklapaju se u sudu pred
sucem (npr. javna oporuka u obliku sudskog zapisnika koje mogu nainiti osobe koje znaju
itati i pisati u opinskom sudu pred sucem ili sudskim savjetnikom, a osobe koje ne znaju
itati ili ne znaju ili ne mogu pisati, mogu u redovitim okolnostima sastaviti oporuku samo u
obliku javne oporuke) U javne oporuke spadaju, osim onih u obliku sudskog zapisnika,
151

oporuke sastavljene pred javnim biljenikom i oporuke pred konzularnim odnosno

diplomatsko-konzularnim predstavnikom Republike Hrvatske u inozemstvu. Oblik sudskog
zapisnika kao oblik pravnih poslova esto se zahtijeva za pravne poslove koje sklapaju slijepi
i gluhi koji ne znaju itati, nijemi koji ne znaju pisati ili osobe koje ne poznaju slubeni
sudski jezik. Pored oblika sudskog zapisnika pravni posao moe biti sklopljen i u obliku
zapisnika pred tijelom dravne uprave, ako je to predvieno propisom. Za neke pravne
poslove potreban je javnobiljeniki akt kako bi im se osigurala pravna valjanost. Prema
Zakonu o javnom biljenitvu to su ugovori o ureenju imovinskih odnosa meu osobama u
branoj ili izvanbranoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba
lienih poslovne sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed
obdarenika te svi pravni poslovi inter vivos koje osobno poduzimaju slijepi ili gluhi koji ne
znaju itati ili nijemi koji ne znaju pisati. Ponekad e se dogoditi da se neki pravni poslovi
mogu, na osnovi propisa, sklopiti uz sudjelovanje suca ili javnog biljenika. bb)
potvrivanje (solemnizacija, ovjeravanje) isprava ovjeravanjem privatnih isprava, daje
im se znaaj javnih isprava. Jasno je da se potvrditi moe samo pravni posao sklopljen u
pisanom obliku i zato stranke donose ve gotovu ispravu koju treba ovjeriti. Solemnizacija
privatne isprave obavlja se kod javnog biljenika i tako potvrena isprava ima snagu
javnobiljenikog akta. cc) ovjeravanje potpisa njime se potvruje da potpis ili rukoznak
na nekoj ispravi potjee od odreene osobe. Ovjera potpisa nikako ne znai da se time
potvruje da je i sadraj isprave, tj. teksta iznad potpisa istinit (autentian) Ovjeravanje
potpisa obavljaju javni biljenici, tijela dravne uprave i ovlatene osobe u trgovakom
drutvu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi (kad se radi o ispravama o meusobnim odnosima
radnika i trgovakog drutva, ustanove ili druge pravne osobe) Osim ovih, postoji i niz drugih
moguih oblika pravnih poslova kao to su npr. usmeno javno nadmetanje, nadmetanje putem
pisanih ponuda itd.
e) usmeni dodaci pisanom ugovoru ovdje se postavlja pitanje kakav uinak imaju razni
usmeni dodaci pisanom ugovoru ili jo ire u kojem su obliku doputene izmjene i dopune
formalnih ugovora. Odgovor je razliiti ovisno o tome radi li se o formalnom ugovoru na
temelju zakona ili po odluci ugovornih strana kao i o tome je li rije o kasnijim izmjenama i
dopunama ili o (usmenim) pogodbama koje su uglavljene istodobno s ugovorom, ali nisu
ule u oblik u kojem je ugovor sklopljen. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, pravilo je
da i sve kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u tom istom obliku. Od toga pravila o
paritetu oblika predviena su dva izuzetka prema kojima e kasnije usmene dopune
formalnom, najee pisanom, ugovoru biti pravno valjane. Jedan je kad se usmena dopuna
152

odnosi na sporedne toke o kojima u formalnom ugovoru nije nita reeno, a to nije protivno
cilju radi kojega je oblik propisan. Drugi je kad se kasnijim usmenim pogodbama umanjuju
ili olakavaju obveze jedne ili druge strane, a oblik je propisan iskljuivo u interesu
ugovornih strana. Ako je posebni oblik ugovora odreen voljom strana, ZOO doputa
izmjene i dopune i neformalnim sporazumom (tj. usmeno) bez obzira na to radi li se o bitnim
ili sporednim sastojcima, umanjivanju ili poveanju obveza. Kad se radi o istodobnim
usmenim pogodbama, npr. ugovara se via cijena, a u ispravi o ugovoru se unese nia cijena
kako bi se eventualno izbjegla tea porezna obveza, pravilo je da neovisno o tome je li
posebni oblik predvien zakonom ili voljom strana, vrijedi samo ono to je u tom obliku
sadrano. O ovom pitanju je dolo do izraaja nekoliko stavova u sudskoj praksi. Prema
jednom, kupac je duan platiti cijenu iz pisanog ugovora, jer usmeni uglavak o cijeni, zbog
nedostatka oblika ne obvezuje. Prema drugom, kupac duguje usmeno ugovorenu cijenu,
upravo zato to su tu cijenu strane htjele. Prema treem gleditu ugovor je nitetan jer usmeni
uglavak ne obvezuje zbog nedostatka oblika, a pisani uglavak o cijeni ne obvezuje jer
ugovaratelji tu cijenu nisu htjeli. Naelnim stavom Zajednike sjednice biveg Saveznog
suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina i Vrhovnog vojnog suda iz listopada
1990. godine prihvaeno je gledite da je punovaan usmeni sporazum o cijeni iako je u
pismenom ugovoru o prodaji nekretnine oznaena druga cijena. Kupac koji nije lojalan
usmenom sporazumu o cijeni koji izraava volju ugovaratelja, ne postupa u suglasnosti s
naelom savjesnosti i potenja ako odbija platiti tu cijenu pozivajui se na prividnu cijenu iz
pisanog ugovora. U sluaju istodobnih usmenih pogodbi predviene su dvije iznimke u
kojima e istodobne usmene pogodbe ipak biti valjane. Prvi je ako se odnose na sporedne
toke o kojima u formalnom ugovoru nije nita reeno, a nisu u opreci s njegovim sadrajem
niti su protivne cilju zbog kojega je oblik propisan. Drugi je kad se njima umanjuju ili
olakavaju obveze jedne ili obiju strana, a oblik je propisan iskljuivo u interesu ugovornih
strana.
f) ciljevi i smisao oblika pravnih poslova oblik pravnih poslova najee se zahtijeva radi
valjanosti pravnog posla, utuivosti, dokazivanju i upisa.
a) valjanost pravnog posla redovito se odreeni oblik zahtijeva za valjanost odreenog
posla i to znai da e posao biti nevaljan ako nije sklopljen u odreenom obliku (npr. ugovor
kojim se prenosi pravo vlasnitva nad nekretninama mora biti nainjen u pisanom obliku.
Pravni poslovi za iju valjanost je potreban javnobiljeniki akt predstavlja oblik ad
solemnitatem.

153

b) utuivost pravnog posla postoje pravni poslovi koji se mogu sklopiti u bilo kojem
obliku, ali ako strana eli preko suda ostvariti neko pravo iz takvog ugovora, to moe uiniti
samo ako je posao sklopljen u odreenom obliku. Npr. darovanje pokretnine bez prava
predaje valjano je u bilo kojem obliku. No darovatelj se moe prisiliti na predaju samo onda
ako je posao sklopljen u obliku javnobiljenikog akta, odnosno sudskog zapisnika.
c) dokazivanje postojanja pravnog posla oblik ponekad slui samo radi lakeg
dokazivanja postojanja pravnog posla. Npr. zajam je valjan makar je sklopljen u usmenom
obliku. Meutim, zadunica je samo dokazna isprava. To je oblik ad probationem.
d) upis u javni registar ako se na temelju pravnog posla hoe izvriti upis prava u javni
registar (npr. zemljinu knjigu) tada posao mora biti sklopljen u pisanom obliku. Pravnopolitiki ciljevi propisivanja odreenog oblika pravnih poslova mogu biti u zatiti javnog
interesa, u zatiti interesa ugovornih strana, npr. da ih se upozori na posljedice sklapanja
odreene vrste pravnog posla (ugovora o doivotnom uzdravanju, ugovora o dosmrtnom
uzdravanju i dr.) u sprjeavanju krivotvorenja i sl.
11. Valjanost i nevaljanost pravnih poslova
Objektivno graansko pravo vee pravne uinke koje subjekti namjeravaju postii pravnim
poslom (namjeravani pravni uinci) samo ako su za valjanost tog pravnog posla ispunjene
njime predviene pretpostavke. Prema ZOO zahtijevaju se za ugovore, to vrijedi openito za
pravne poslove, sljedee pretpostavke valjanosti: a) pravna i poslovna sposobnost
subjekata, b) valjano i suglasno oitovanje volje, c) mogua, doputena, odreena i
odrediva inidba, d) doputena pobuda i e) ponekad odreeni oblik pravnog posla. Ako
se bilo koja od pretpostavaka ne ispuni ili se ispuni u sadrajno negativnom znaenju (npr.
umjesto doputene, inidba je nedoputena), pravni posao je nevaljan. ZOO iz 1978. nije
koristio izraz nevaljanost, nego nevanost ugovora, odnosno pravnog posla. Meutim, izraz
nevanost vie pripada tzv. javnopravnoj terminologiji i stoga je neprimjeren na podruju
graanskog prava. Pravni posao nije zakon i zbog toga se za njega ne bi moglo govoriti da
vai ili ne vai. Pravni posao je valjan ili nevaljan, postoji ili ne postoji. ZOO je prihvatio
dvodiobu nevaljanih pravnih poslova: oni mogu biti ili nitetni ili pobojni. Razlike se
ogledaju u njihovim karakteristikama, razlozima koji ih uzrokuju, krugu osoba koje su
ovlatene isticati ih, u rokovima za isticanje i u posljedicama koje izazivaju. Ne bi se
moglo rei da u ZOO prihvaeni sustav nevaljanih pravnih poslova predstavlja vladajue
gledite u teoriji o pravnim poslovima. Postoji shvaanje prema kojemu je nevaljanost vii
154

rodni pojam koji u sebe uklapa nitetnost i pobojnost. Bitna razlika izmeu nitetnosti i
pobojnosti jest u tome to nitetnost djeluje ex tunc, a pobojnost ex nunc. Sama pak nitetnost
javlja se u dva pojmovna oblika: apsolutna i relativna nitetnost. Iako ZOO prihvaa ta dva
oblika nevaljanosti treba paziti na to da ZOO pod nitetnou ugovora razumijeva apsolutnu
nitetnost, a pod pobojnou relativnu nitetnost. Kategorija pobojnosti u smislu nevaljanosti
posla ex nunc ne postoji prema ZOO.
A. NITAVOST (NITETNOST)
1. Pojam i karakteristike nitavnih pravnih poslova
Nitevni su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne uinke koje bi, da su valjani, trebali
proizvesti. Nazivaju se jo i apsolutno nitavnim pravnim poslovima, a s njima se postupa
kao da nisu sklopljeni, kao da pravno ne postoje. Nitavnou se tite temeljna naela
drutvenog ureenja izraena u pravnim i moralnim normama drutva. Iako se nitavnou
tite kako javni, tako i interesi strana u pravnom poslu, teite je ovdje ipak na zatiti javnih
interesa. Nitavnost nastupa ex lege, a sud na nju pazi po slubenoj dunosti (ex offo) Budui
da nitavnost nastaje na osnovi zakona, sud moe svojom odlukom samo proglasiti posao
nitavnim, ako se za to steknu zakonom predvieni razlozi nitavnosti. Takva odluka ima
znaenje utvrenja (konstatacije) ve nastale nitavnosti ili deklaratorno znaenje. Prema
tome, nitavnost djeluje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Ako bi
naknadno otpao uzrok nitavnosti, takav posao ne bi postao pravno valjan, osim u nekim
iznimnim zakonom predvienim sluajevima. Same strane ne mogu svojom nagodbom
otkloniti nitavnost ugovora koji su sklopile.
2. Razlozi nitavnosti (nitetnosti, apsolutne nitavosti)
Razlozi ili uzroci nitavosti (nitetnosti) pravnog posla svode se uglavnom na one iste
injenice koje su predviene kao pretpostavke valjanosti, ali ostvarene u njihovom
negativnom znaenju. Zbog toga preciznost razgranienja izmeu valjanih i nevaljanih
pravnih poslova u prvom redu ovisi o tonosti i potpunosti pozitivnog odreenja
pretpostavaka valjanosti, o emu ovisi pravna sigurnost u prometu. Kao razlozi nitetnosti
javljaju se poslovna nesposobnost strana, nevaljanost i nesuglasnost oitovanja volje,
nemogunost,

nedoputenost,

neodreenost

odnosno

neodredivost

inidbe,

155

nedoputenost pobuda za sklapanje pravnog posla te ponekad nedostatak potrebnog

oblika.
a) poslovna nesposobnost od fizikih osoba poslovno su nesposobne maloljetne osobe
(osim onih koji sklope brak uz doputenje suda sa navrenih 16 godina ili ako postanu
roditelji sa navrenih 16 godina) i punoljetne osobe koje su liene poslovne sposobnosti.
Pravni poslovi koje bi sklopile te osobe bi bili nitetni. Ovdje ne spadaju sluajevi gdje je za
valjanost pravnih poslova dovoljna ograniena poslovna sposobnost koju imaju maloljetnici s
navrenih 15 godina ako su stupili u radni odnos. Oni mogu sklapati valjane pravne poslove u
okviru raspolaganja svojom zaradom odnosno imovinom. Pravo upravljanja imovinom
steenom vlastitim radom koje ukljuuje i pravo raspolaganja priznato je maloljetniku OBZom. Pravna osoba moe sklapati pravne poslove u pravnom prometu u okviru svoje pravne
sposobnosti. To nesporno naelno stajalite prihvaeno je i u ZOO iz 1978. i sadanjem ZOO,
no odmah se javlja pitanje o valjanosti onih pravnih poslova koje sklopi pravna osoba izvan
okvira svoje pravne sposobnosti. Prema ZOO iz 1978. pravni poslovi koje bi sklopile pravne
osobe izvan okvira njihove pravne sposobnosti bili su bez pravnog uinka, dakle nitetni.
Savjesna ugovorna strana, tj. ona koja nije znala niti je morala znati da je ugovor sklopljen
izvan granica pravne sposobnosti njezina suugovaratelja, mogla je zahtijevati naknadu tete
to ju je pretrpjela sklapanjem takvog ugovora. ZOO naprotiv odreuje da su pravni poslovi
koje sklopi pravna osoba s treima izvan djelatnosti koje ini njezin predmet poslovanja,
valjani. Razlika se oituje u tome jer ZOO iz 1978. govori o pravnim poslovima sklopljenim
izvan okvira pravne sposobnosti pravne osobe, a ZOO o poslovima sklopljenim izvan
djelatnosti koji ine predmet poslovanja pravne osobe i sada se postavlja pitanje je li se
podudaraju granice pravne sposobnosti pravne osobe s predmetom njezina poslovanja. Ili
svode li se granice pravne sposobnosti pravne osobe na djelatnosti koji ine njezin predmet
poslovanja? U vrijeme vaenja Zakona o udruenom radu 1976. godine bilo je sporno
podudaraju li se granice pravne sposobnosti s registriranom djelatnou organizacija
udruenog rada. Oni koji su smatrali da se podudaraju, pravni poslovi sklopljeni izvan
registrirane djelatnosti su bili nitetni. Zastupalo se i gledite da se djelatnost ne moe uzeti
kao granica pravne sposobnosti te da ne bi trebalo dirati u valjanost pravnih poslova
sklopljenih izvan registrirane djelatnosti. Bivi Zakon o poduzeima iz 1988. godine se
priklonio tom drugom gleditu. Prema tom Zakonu, poduzee je moglo sklopiti ugovore i
obaviti druge poslove prometa robe i usluga samo u okviru djelatnosti za koje je upisano u
sudski registar, ali ugovori sklopljeni u prekoraenju okvira registrirane djelatnosti su bili
pravno valjani. Sankcija za prekoraenje okvira djelatnosti nije nevaljanost sklopljenog
156

ugovora, nego odgovornost poduzea za privredni prijestup koja se sastojala u plaanju

novane kazne. Identino ureenje ove materije je preuzeto i u dananji Zakon o trgovakim
drutvima. Tako trgovako drutvo moe obavljati samo one djelatnosti koje su upisane u
trgovaki registar. No trgovako drutvo moe obavljati i djelatnosti koje slue obavljanju tih
registriranih djelatnosti, ako se one obavljaju u manjem opsegu ili se uobiajeno obavljaju uz
upisanu djelatnost. Istim zakonom se navodi i da su pravni poslovi koje trgovako drutvo
sklopi s treim osobama izvan djelatnosti upisane u sudski registar pravno valjani, ali se
odgovara novanom kaznom za prekraj. U literaturi se navodi da je prihvaanjem ovih
odredaba u Zakonu o trgovakim drutvima i ZOO nae pravo odbacilo doktrinu ultra vires.
Prema toj doktrini koja je razvijena u engleskom pravu u 19. stoljeu, pravni poslovi koje
pravna osoba sklopi izvan predmeta poslovanja utvrenog u njezinim aktima, nitetni su.
Time je predmet poslovanja odreivao pravnu sposobnost pravne osobe. Zakljuno se navodi
da u naem pravu ni pravna ni poslovna sposobnost drutva nisu ograniene njegovim
predmetom poslovanja. Zbog toga se moe zakljuiti da u naem pravu ne postoji sadrajna
podudarnost pravne sposobnosti pravne osobe i njezina predmeta poslovanja, odnosno da su
granice pravne sposobnosti ire od predmeta poslovanja, Ostaje upitno to osim djelatnosti
koje ine predmet poslovanja ulazi u sadraj pravne sposobnosti pravne osobe. Za trgovaka
drutva, Zakon dodaje registriranom predmetu poslovanja djelatnosti koje slue djelatnostima
upisanim u sudski registar. Povreda odredbe da pravna osoba moe sklapati pravne poslove u
okviru svoje pravne sposobnosti ne moe za posljedicu imati nevaljanost pravnog posla ve
jedino prekrajnu odgovornost. U vezi s pravnim poslovima pravne osobe, potrebno je
razmotriti i pitanje njihove valjanosti u sluaju da su sklopljeni bez suglasnosti tijela pravne
osobe. Prema odredbama ZOO ugovor, odnosno pravni posao koji sklopi zastupnik pravne
osobe bez suglasnosti odreenog tijela u pravnoj osobi, ako je potreba za takvom suglasnou
predviena statutom, drutvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe i upisana u sudski
registar, smatrat e se da nije sklopljen (tj. bit e nitetan) Ako to drugo nije upisano u
sudski registar, suglasnost se moe dati prethodno, istodobno i naknadno. Naknadna
suglasnost djeluje retroaktivno ako nije drugaije ugovoreno. Ugovorna strana ima pravo
pozvati pravnu osobu da se njezino ovlateno tijelo u primjerenom roku izjasni daje li
suglasnost. Ako to ne uini, predmnijeva se da suglasnost nije dana. U sluaju nitetnosti
zbog izostanka suglasnosti savjesna ugovorna strana ima pravo na naknadu time pretrpljene
tete. ZOO iz 1978. je o tome imao zasebnu odredbu kojom je bilo zajameno pravo na
pravinu naknadu.

157

b) nevaljanost i nesuglasnost oitovanja volje nevaljano je svako oitovanje volje koje

nije uinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesuglasnosti izmeu volje i
oitovanja te ako oitovanja ugovornih strana nisu meusobno suglasna. Svi ovi oblici su
obuhvaeni irim pojmom koji se nazivaju mane volje. Pod manama volje stoga razumijemo
sluajeve nesklada izmeu volje i oitovanja koji se mogu podijeliti u dvije skupine svjesni
i nesvjesni. Svjesni nesklad izmeu volje i oitovanja postoji u onim sluajevima kad osoba
namjerno oituje neto to uistinu nee. Osoba je potpuno svjesna da njezina volja nije u
skladu s danim oitovanjem. Mane volje kod kojih se radi o svjesnom neskladu izmeu volje
i oitovanja su kolski primjer, ala, simulacija, prijetnja i mentalna rezervacija. Nesvjesni
nesklad postoji u onim sluajevima kad osoba nesvjesno oituje ono to uistinu ne eli. Ovdje
spada zabluda, neznanje, nesporazum i prijevara. Sve mane volje, osim mentalne rezervacije,
izazivaju nevaljanost pravnih poslova. Neke od njih izazivaju nitetnost, a neke pobojnost.
Mentalna rezervacija je svjestan nesklad izmeu volje i oitovanja kad jedna strana prigodom
sklapanja pravnog posla svjesno oituje kao svoju volju neto to ona uistinu nee, a druga
strana za to ne zna. Stoga se postavlja pitanje da li ovdje nastaje pravni posao i moe li on
proizvesti redovite pravne uinke. Odgovor je pozitivan i pravni posao je nastao i izaziva
svoje pravne uinke jer se na mentalnu rezervaciju odnosi pravilo tko zna ili mora znati
posljedice svog oitovanja, ne moe htjeti oitovanje bez posljedica Kao primjer mentalne
rezervacije moe posluiti draba. esto se na drabi pojave kupci koji stvarno ne ele kupiti
stvar, ali sudjeluju da bi stalnim nadmetanjem povisili cijenu stvari. Takve osobe se prema
vani pokazuju kao ozbiljni kupci. Ukoliko jedan od takvih kupaca postane dostalac, on e
morati platiti na drabi postignutu cijenu i ne moe se opravdati time da stvarno nije htio
kupiti stvar koja se na drabi nudila. Mentalna rezervacija (oitovanje volje s tajnim
pridrajem) se ne uvaava. Nitetnost pravnih poslova uzrokuju sljedee mane volje: a)
kolski primjeri ala oitovanja volje u ovu svrhu predstavljaju odstupanje od zahtjeva
ozbiljnosti oitovanja izraenog u ZOO. Rijee je o oblicima svjesnog nesklada izmeu volje
i oitovanja kad netko svjesno oituje ono to ne eli, a ovdje spadaju i oitovanja dana u
kazalinoj predstavi, a pravni poslovi sklopljeni u takvim situacijama se smatraju nitetnim.
Ipak, posao sklopljen u ali moe biti valjan ako jedna od ugovornih strana opravdano shvati
posao ozbiljnim. Primjer iz sudske prakse je sljedei: A je da umiri svoje bolesno dijete, u ali
dao nalog prijatelju B da za dijete kupi neku skupu igraku. A je bio uvjeren da je njegov
prijatelj to shvatio kao alu, meutim B je nalog shvatio ozbiljno i kupio igraku. A je na
kraju prema propisima o mandatu morao B-u nadoknaditi troak. b) simulacija razumije se
prividno sklapanje ugovora odnosno openito pravnih poslova. Simulacija je takoer oblik
158

svjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja jer strane ne ele pravni posao koji sklapaju.
Simulacija se moe javiti kao apsolutna i relativna. Apsolutna simulacija se sastoji u
sklapanju prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaenja propisa, prijevare treih
osoba ili u kakvu drugu svrhu. Npr. prividna prodaja stvari prijatelju ili bliskom srodniku radi
prikrate vjerovnika i sl. Prema ZOO prividni posao nema uinka meu ugovornim stranama.
Prema treim osobama takav nitetni pravni posao ipak proizvodi pravne uinke pod uvjetom
da je trea osoba bila savjesna, to znai da nije znala niti morala znati za fiktivnost posla.
Strane se u tom sluaju ako bi trea osoba stekla neko pravo iz takvog posla, ne mogu
pozivati na prividnost posla. Svrha takve odredbe jest da se zatiti povjerenje u promet.
Relativna simulacija jest sklapanje prividnog pravnog posla da bi se njime prikrio neki drugi
posao. Npr. strane prividno sklope kupoprodajni ugovor samo da bi prikrile stvarno sklopljeni
ugovor o darovanju i tako izbjegle npr. veu poreznu obvezu i sl. Kod relativne simulacije
radi se o dva ugovora (jedan prividno sklopljen prema vani kojeg strane ne ele i drugi
prikriveni koji odgovara pravoj volji strana) Prividni posao se naziva simuliranim, a
prikriveni disimuliranim poslom. Simulirani posao je nitetan, a disimulirani, s obzirom da ga
strane doista ele, valjan pod uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke. I
ovdje se tite tree savjesne osobe koje bi stekle neko pravo iz simuliranog pravnog posla. c)
nesporazum (dissensus) za nastanak pravnog posla potrebno je i suglasno oitovanje volje
ugovornih strana. O nesporazumu se radi kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u
stvari meu njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem
bitnom sastojku ugovora. Prema ZOO smatra se da u tom sluaju ugovor nije ni nastao, a
takav ugovor se naziva i nepostojeim, ne proizvodi pravne uinke pa u tome nema razlike u
odnosu na nitetne ugovore. Nesporazum o pravnoj naravi ugovora postoji kad na primjer A
izjavi da posuuje svoju knjigu B-u, a B primi to oitovanje kao darovanje. Nesporazum o
inidbi obveze postojat e npr. kad najmodavac, pri sklapanju ugovora o najmu stana, dri da
je ugovorio tjednu, a najmoprimac da je ugovorio mjesenu najamninu, ili kod kupoprodaje
npr. prodavatelj dri da je cijenu ugovorio npr. u eurima, a kupac u kunama. d) sila (vis
absoluta) fizika sila podrazumijeva izvravanje akata nasilja nad nekom osobom u
trenutku oitovanja i radi iznuivanja oitovanja volje. Npr. nasilno voenje ruke pri potpisu
ugovora. Ovdje je rije o grubom nainu izazivanja nesklapa izmeu prave, unutarnje volje
subjekta i njezina oitovanja kao vanjske manifestacije, a prema ZOO ugovor sklopljen
uporabom sile prema ugovornoj strani, nitetan je. ZOO iz 1978. nije imao izravnih odredaba
o fizikoj prisili kao obliku mane volje, ali se praksa pozivala na odredbu prema kojoj je
izjava volje morala biti uinjena slobodno. Ipak, bilo je sporno je li se u sluaju fizike prisile
159

radilo o nitetnost ili pobojnosti pravnog posla. Oni koji su smatrali da se tu radi o pobojnosti
polazili su od toga da je oitovanje volje pod fizikom prisilom nevaljano, a oni koji su se
opredjelili za nitetnost obrazlagali su da osoba koja je prisiljena na oitovanje nema svoju
samostalnu volju odnosno da se radi o potpunom nedostatku volje, stoga ugovor uope ne
nastaje. Ipak, ZOO ne ostavlja nikakve dvojbe i kae da je ugovor sklopljen uporabom sile
nitetan.
c) Nemogunost, nedoputenost, neodreenost ili neodredivost inidbe ZOO kae da
kad je inidba nemogua, nedoputena, neodreena ili neodrediva, ugovor je nitetan.
aa) nemogunost inidbe razlog je nevaljanosti pravnog posla, ako je inidba bila
objektivno nemogua u vrijeme sklapanja pravnog posla. Pravni posao sklopljen pod
odgodnim uvjetom ili rokom nee biti nitetan zbog prvobitne (poetne) nemogunosti
inidbe, ako ona postane moguom prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka. Pod objektivnom
nemogunou inidbe misli se na radnju koju nitko ne moe izvriti. Ako se ipak netko
obvezao na takvu radnju, posao bi bio nitetan, jer je jo i prema rimskom pravu nitetna
obveza na nemogue (impossibilium nulla obligatio est) Nitetan e biti i posao sklopljen pod
nemoguim odgodnim uvjetom. Nemogu raskidni uvjet ne utjeen na valjanost posla, a
uvjet se smatra nepostojeim (pro non scripto) Subjektivna nemogunost inidbe u vrijeme
sklapanja pravnog posla, ne izaziva njegovu nitetnost, nego samo odgovornost dunika za
neispunjenje preuzete obveze. Subjektivno nemogua je inidba koja se moe izvriti, ali je
ne moe izvriti osoba koja se na to obvezala. Npr. ako se zidar obvee izgraditi kuu s
lukovima od klesanog kamena pa mu to ne uspije zbog nedovoljnog iskustva u zidanju
kamenom. Ako inidba koja je u vrijeme sklapanja pravnog posla bila mogua kasnije
postane nemoguom (tzv. naknadna nemogunost inidbe) to samo po sebi ne izaziva
nitetnost pravnog posla. Dunik e tada odgovarati za tetu, ako je do nemogunosti inidbe
dolo njegovom krivnjom. Ako nije (npr. sluajem) obveza prestaje, a na duniku je teret
dokaza o okolnostima koje iskljuuju njegovu odgovornost. Ako su objektom inidbe bile
generike stvari, obveza ne prestaje ak i kad sve takve stvari to ih dunik ima propadnu
zbog okolnosti za koje on ne odgovara. U sluaju propasti generikih stvari obveza prestaje
samo ako su te stvari trebale biti uzete iz odreene mase tih stvari pa cijela ta masa propadne
bez krivnje dunika. U svim sluajevima kad je dunik osloboen obveze zbog nemogunosti
ispunjenja, duan je vjerovniku ustupiti pravo koje ima prema treoj osobi koja je odgovorna
za nastalu nemogunost ispunjenja. Osim objektivne poznata je i pravna nemogunost
inidbe, npr. kupoprodaja stvari izvan prometa, no smatra se da je pravna nemogunost u biti
obuhvaena pojmom nedoputenosti inidbe.
160

bb) nedoputenost inidbe postoji ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu
drutva, a pravni posao takvog sadraja je nitetan. Potrebno je upozoriti na opu odredbu o
nitetnosti iz l. 322 ZOO prema kojoj je posao protivan Ustavu, prisilnim propisima ili
moraju drutva nitetan, osim ako cilj povrijeenog pravila ne upuuje na neku drugu pravnu
posljedicu ili ako zakon u odreenom sluaju ne propisuje to drugo. Nitetnost pravnog
posla nastupit e i zbog nedoputenosti uvjeta, bilo odgodnog ili raskidnog. Uvjet je takoer
nedoputen u sluaju protivnosti Ustavu, prisilnim propisima ili moralu drutva. U okviru
ireg pojma nedoputenosti razlikuju se zabranjeni, nemoralni i zelenaki pravni poslovi.
abb) zabranjeni pravni poslovi to su pravni poslovi protivni prisilnim propisima pravnog
poretka. Dakle, ne samo onima sadranim u graanskom pravu, nego i propisima upravnog,
kaznenog i eventualno propisima drugih pravnih podruja. Postoje razliiti propisi koji sadre
zabrane sklapanja pravnih poslova i gotovo ih je nemogue nabrojiti u potpunost. Npr.
ugovori koji se odnose na stvari izvan prometa, ugovori kojima se zlorabi monopolski
poloaj na tritu, ugovori o nasljedstvu, ugovori o produljenju ili skraivanju roka zastare i
sl. Kao to je istaknuto, zabranjeni pravni poslovi su nitetni osim ako cilj povrijeenog
pravila ne upuuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u odreenom sluaju ne propisuje to
drugo. No, ako je sklapanje odreenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani (npr. prodaja
robe nakon isteka radnog vremena ili praznikom) ugovor u pravilu ostaje na snazi, a strana
koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit e odgovarajue posljedice, kao to je
odgovornost za prekraj. Vano je istaknuti i odredbu ZOO koja kae da se nitetnost ne
moe isticati ako je zabrana bila manjeg znaenja, a ugovor u cijelosti ispunjen.
bbb) nemoralni pravni poslovi to su pravni poslovi koji se protive moralnim normama
odreene drutvene zajednice. Npr. nitetan je i protivan moralu ugovor o zajmu koji je dan
radi hazardiranja pa je suglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajma. S obzirom da je dio
moralnih normi sadran u pravnim normama, mnogi e nemoralni ugovori istodobno biti i
zabranjeni.
cbb) zelenaki pravni poslovi zelenakim ugovorom se smatra onaj ugovor kojim netko,
koristei se stanjem nude ili tekim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim
iskustvom, lakomislenou ili zavisnou, ugovori za sebe ili nekoga treeg korist koja je u
oitom nerazmjeru s onim to je on drugom dao ili uinio, ili se obvezao dati ili uiniti. U biti
zelenaki ugovor je vrsta nemoralnog ugovora. Npr. zelenaki ugovor je ugovor o
doivotnom uzdravanju sklopljen u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt
primatelja uzdravanja, da bi se iskoritavanjem tue nevolje postigla nerazmjerna imovinska
korist. Zelenaki ugovor je jednako kao i zabranjeni i nemoralni, nitetan. Meutim, ZOO
161

predvia da takav ugovor ostane na snazi ako oteenik u roku od 5 godina od njegova
sklapanja podnese sudu zahtjev za smanjenje obveze na pravian iznos, a sud tome ako je to
mogue i udovolji. U tom sluaju, ugovor s odgovarajuom izmjenom ostaje na snazi. Za
fizike osobe koje sklope zelenaki ugovor predviena je i kaznena odgovornost.
c) neodreenost ili neodredivost inidbe neodreena je ona inidba ako poslom nije
predvieno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju pa dunik ne zna pouzdano to
treba ispuniti vjerovniku. Tada bi posao ipak mogao biti valjan ako bi inidba bila odrediva,
tj. ako bi posao sadravao podatke s pomou kojih bi se mogla odrediti ili ako su strane
ostavile treoj osobi da je odredi. Ako takvih podataka nema u poslu ili trea osoba nee,
odnosno ne moe odrediti inidbu, posao je nitetan. Ipak postoji nekoliko sluajeva u ZOO
kad ugovor ostaje na snazi usprkos tome to inidba nije ugovorom odreena ili odrediva. To
su sluajevi kad ZOO izravno propisuje nain odreivanja inidbe ili pak preputa sudu da je
odredi, a to se preteno odnosi na novane inidbe. Npr. kad trgovakim ugovorom o
kupoprodaji cijena nije odreena niti u njemu ima dovoljno podataka s pomou kojih bi se
ona mogla odrediti, kupac je duan platiti cijenu koju je prodavatelj redovito naplaivao u
vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra
se tekua cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne moe utvrditi, onda cijena koju
utvruje sud prema okolnostima sluaja. Sline su odredbe za utvrivanje naknade kod
ugovora o otpremanju (pediciji) i prijevozu odnosno provizije kod ugovora o posredovanju.
d) nedoputenost pobude u naelu pobude iz kojih osobe sklapaju ugovore i druge pravne
poslove ne utjeu na njihovu pravnu valjanost, no pobude ponekad mogu biti i nedoputene,
nemoralne. Uz odreene pretpostavke takve pobude mogu imati za posljedicu nevaljanost
pravnog posla, tj. njegovu nitetnost. Pretpostavke pod kojima e zbog pobude ugovor biti
nitetan, odnosno bez pravnog uinka propisane su ZOO i kumulativno se moraju ispuniti. To
su: da je pobuda nedoputena, a nedoputena je u istim sluajevima kad je nedoputena i
inidba, tj. ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima ili moralu drutva, da je nedoputena
pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, da je drugi ugovaratelj
znao ili morao znati da je nedoputena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da
sklopi ugovor. Iznimno se ova pretpostavka ne zahtijeva kod sklapanja besplatnog ugovora pa
e besplatni ugovor biti nitetan i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je
nedoputena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja da sklopi ugovor. Npr.
kupac kupuje podrumske prostorije zato to su pogodne za narkomanske seanse. Ako
prodavatelj nita ne zna o osnovnoj pobudi kupca, osnovna pobuda bi ostala samo na rangu
motiva, tj. bez utjecaja na valjanost posla. Bitna pobuda postala bi dio ugovornog sadraja
162

samo ako bi suugovaratelj znao ili morao znati za pobudu. Ta subjektivna svrha ne mora biti
naznaena izrijekom (expressis verbis) Npr. u ovom sluaju je pomalo javna tajna da se
kupac bavi poslovima droge. Prodavatelju bi se moglo u tom sluaju dokazivati da je morao
znati za bitnu pobudu kupca da sklopi ugovor o kupoprodaji podrumskih prostorija.
Pozivanje na nedoputeno pobudu kao razlog nitetnosti ugovora biti e u praksi skopano s
tekoama u njezinu dokazivanju. Pobuda mora ui u sadraj ugovora i mora postojati bar u
pozadini oitovanja volje jer samo obuhvaena ugovornim sadrajem podvrgnuta je sudskoj
kontroli. A da bi sud mogao utvrditi nedoputenu pobudu, morat e nedvojbeno zahvatiti
itav kompleks okolnosti u kojima je ugovor sklopljen. Jer, ako pobuda moe zbog svoje
kvalifikacije nedopustivosti izazvati nitetnost ugovora, takva okolnost mora biti dokazana.
Odredbe o pobudama za sklapanje ugovora imao je i ZOO iz 1978. godine koje su sadrajno
identine relevantnim odredbama dananjeg ZOO. Osim odredaba o pobudama za sklapanje
ugovora, ZOO iz 1978. imao je u istom sklopu odredaba pod naslovom OSNOVA jo i
odredbe koje ZOO nije preuzeo, a glasile su: svaka ugovorna obveza mora imati doputenu
osnovu. Osnova je nedoputena ako je protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu drutva.
Pretpostavlja se da obveza ima osnovu iako nije izraena. Ako osnova ne postoji ili je
nedoputena, ugovor je nitav. Razlozi zbog kojih ZOO nije preuzeo odredbe o osnovi su:
ZOO iz 1978. nije dao definiciju osnove. Definicija nije bila ni u odredbama Code civila o
kauzi koje su redaktorima ZOO iz 1978. nesumnjivo posluile kao matrica za odredbe o
osnovi. U francuskoj pravnoj doktrini o tome su zastupana dijametralno suprotna gledita. Na
jednoj strani su tzv. kauzalisti koji su u prvom redu ostali vjerni tekstu Code civila, a svoje
stavove uglavnom grade na stavovima Capitanta. Na suprotnoj stranicu su tzv. antikauzalisti
koji prihvaaju i razrauju stavove Planiola usmjerene na negaciju kauze. Razlika je vidljiva
na sljedeim primjerima. Kod sinalagmatinih ugovora, tvrde kauzalisti, kauza obveze jedne
ugovorne strane je obveza druge ugovorne strane. Prodavateljeva obveza da preda stvar
odnosno da prenese vlasnitvo na kupca istodobno je kauza kupeve obveze da plati kupovnu
cijenu. Kupac zato plaa cijenu to e mu prodavatelj predati stvar. Antikauzalisti odgovaraju
da je kod sinalagmatinih ugovora pojmovno i logiki nemogue da obveza jedne strane slui
kao kauza drugoj jer kod takvih dvostranoobveznih ugovora obje obveze nastaju istodobno.
Kod jednostranoobveznih ugovora (pogotovo kod realnih ugovora) kauzalisti smatraju da je
kauza predaja stvari. Zajmoprimac se obvezuje zato to je od zajmodavca primio svotu novca
na zajam. Na to antikauzalisti primjeuju da predaja stvari ne moe biti kauza jer je predaja
stvari bitan element nastanka samog odnosa kod realnih ugovora. Besmisleno je po njima rei
da ugovor nema kauzu ako nije dolo do predaje stvari, jer ugovor nije ni nastao prije nego
163

uslijed predaja stvari. Kod besplatnih pravnih poslova kauzalisti trae kauzu u namjeri
darovanja, na to antikauzalisti odgovaraju da je upravo to bitni sadraj volje. Vrlo je teko
nai rjeenje koje bi pomirilo ove dvije struje jer je jaz predubok. Dok antikauzalisti tvrde da
je da kauza nepotrebna jer se na njezinoj osnovi ne rjeava problem nitetnosti niti
sinalagmatinih, niti jednostranoobveznih, a niti besplatnih ugovora, kauzalisti naprotiv ne
mogu juridiki zamisliti rjeenje nuliteta bez kauze. U domaoj pravnoj teoriji zastupana su
dvojaka gledita o osnovi objektivna i subjektivna. Objektivnoj koncepciji osnove bilo
je svojstveno poistovjeivanje osnove s kauzom. Osnova se definirala kao pravni cilj kojem
strane tee i koji je isti kod iste vrste ugovora odnosno kao glavni cilj ili svrha obveznog
ugovora (causa finalis) U konkretizaciji tog gledita navodilo se da je kod dvostranoobveznih
ugovora osnova obveze jedne ugovorne strane upravo protuobveza druge strane, kod realnih
ugovora osnova je predaja stvari, a kod besplatnih ugovora osnova je namjera da se drugome
uini kakva usluga ili korist (intentio liberalis, animus donandi) Neki su od autora iz te grupe
doputali da i motivi, ali samo kad su protupravni ili nemoralni, a poznati ili bi morali biti
poznati objema stranama, ulaze u osnovu. Oni koji su zastupali subjektivno shvaanje
osnove, poli su od tvrdnje da je kauza pravno izraena gospodarska svrha koja se objektivno
ostvaruje ispunjenjem ugovornih obveza, ostvarivanjem subjektivnih obveznih prava.
Pandektnim rjenikom, bila bi to zaista causa finalis. Kod kupoprodaje gospodarska svrha je
stjecanje stvari, a kauza ili pravno oblikovana ta ista svrha stjecanje prava vlasnitva.
Kauza je u tom svom objektivnom vidu tipizirana, uvijek jednaka za odreeni ugovor.
Odreena je strogim propisom (ius strictum) to iskljuuje mogunost da strane na tome to
izmijene. Kauza mora postojati u svakom ugovoru, ali se doputa da se ponekad ne naznauje
izrijekom (apstraktni pravni poslovi) Meutim, kauza se ne moe presumirati. Ako se pravni
posao promatra u kompleksu postojeih odnosa, u spletu postojeih raznovrsnih, a ponekad i
suprotnih interesa, moe se zakljuiti da je i sam pravni posao samo sredstvo kojim se postie
odreena svrha, odreeni cilj. Upravo taj cilj, ta pravno uobliena gospodarska svrha
povezana je s pravnim poslom kao pravnim odnosom u obliku kauze kao njegovim
postcedensom. Na objektivni, uglavnom tipizirani pojam kauze, kao pravno izraenog
gospodarskog cilja, imovinske svrhe (cause finalis) nadovezuje se po ZOO iz 1978. jedan
iskljuivo subjektivni element doputena osnova. Osnova nije prema subjektivnoj
koncepciji, objektivizirana svrha (causa) jer kauza ne moe ne postojati i ne moe biti
nedoputena (ne moe se sklopiti ugovor o kupoprodaji, a da mu kazuja nije stjecanje prava
vlasnitva), nego ona najjaa, najneposrednija pobuda koja usmjerava ugovaratelja ne samo
da sklopi ugovor nego i da preuzme obvezu. Zakonodavac je ispravno postupio ne preuzevi
164

u ZOO odredbe o osnovi iz ZOO iz 1978., odnosno to je preuzeo samo odredbe o pobudama
za sklapanje ugovora jer se upravo odredbama o nedoputenim pobudama ostvaruje cilj koji
je bio namijenjen institutu osnove.
e) nedostatak potrebnog oblika ZOO usvaja u pogledu oblika ugovora naelo
neformalnosti, to znai da se ugovor moe sklopiti u bilo kojem obliku, odnosno odreeni
oblik samo se iznimno zahtijeva kao pretpostavka valjanosti (ako je to propisom predvieno i
ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova
ugovora) U ta dva sluaja nedostatak oblika uzrokuje nitetnost ugovora. ZOO predvia i
mogunost konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu
valjanost. Prema ZOO ugovor za ije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se
pravovaljanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili
u preteitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju. Ta mogunost je dana samo ako iz cilja radi
kojega je oblik propisan oito ne proizlazi to drugo.
3. Djelomina nitetnost (nitavnost)
Pravni posao moe biti i djelomino nitetan. Prema ZOO nitetnost neke odredbe ugovora
ne povlai za sobom nitetnost cijelog ugovora prema pravilu utile per inutile non vitiatur
(korisno se tetnim ne kvari) To vrijedi samo kad ugovor moe opstati bez te nitetne
odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odluujua pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. tovie, ZOO odreuje da e ugovor ostati na snazi i u onom sluaju kad je
nitetna odredba bila uvjet ili odluujua pobuda ugovora ako je nitetnost ustanovljena
upravo da bi ugovor bio osloboen te odredbe i vrijedio bez nje. Npr. esto banke sklapaju
ugovore o zajmu upravo zato da bi kao zaloni vjerovnik postala vlasnikom zaloene stvari.
No, iako je takva odredba bila glavna pobuda ugovora, Zakon o vlasnitvu i drugim stvarnim
pravima odreuje da su nitetne odredbe da e zalog prijei u vjerovnikovo vlasnitvo ako
dug ne bi bio plaen u odreeno vrijeme.
4. Posljedice nitavnosti (nitetnosti)
Obino se kae da nitavan pravni posao ne proizvodi nikakve pravne uinke, ali takva
konstatacija vrijedi samo ako je rije o uincima koje bi pravni posao proizveo da je bio
valjan (namjeravani pravni uinci) Objektivno graansko pravo nadovezuje odreene uinke
ne samo za valjane, nego i za nevaljane pravne poslove (nenamjeravani pravni uinci) Pravne
165

uinke koje zakon nadovezuje na nevaljane pravne poslove nazivaju se pravne posljedice
nevaljanosti. Pravne posljedice nitetnih pravnih poslova sastoje se u pravima, dunostima i
odgovornosti strana koje su ga sklopile te ovlatenjima suda u vezi s ostvarivanjem tih prava i
dunosti. Posve konkretno, to su: obveza restitucije i odgovornost za tetu. Osnovna
dunost ugovornih strana koju ima namee ZOO u sluaju nitetnosti ugovora jest povrat u
prijanje stanje (restitutio in integrum) i to tako da svaka o njih ima vratiti drugoj sve to je
primila na osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije mogu jer je npr, predana stvar potroena,
ili se narav onoga to je ispunjeno protivi vraanju, npr. izvren je kakav rad ili usluga, ima se
dati odgovarajua naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donoenja sudske odluke.
Naravno, ako su strane sklopile nitetan ugovor, a jo nisu poele s njegovim ispunjavanjem,
imaju pravo odbiti ispunjenje njime preuzetih obveza, odnosno ako se radi o
jednostranoobveznom ugovoru, dunik nije duan ispuniti preuzetu obvezu. Druga pravna
posljedica nitetnosti je odgovornost za tetu zbog sklapanja nitetnog pravnog posla.
Odgovornost za tetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje nitetnog pravnog posla.
Dunost naknade tete ne postoji ako se dokae da je strana koja trpi tetu zbog nitetnosti
pravnog posla znala ili prema okolnostima morala znati za uzroke nitetnosti. Postoji
odgovornost za naknadu tete koju je savjesna strana pretrpjela poduzimajui razliite radnje
u uvjerenju da je ugovor valjan (tzv. negativni pogodbeni interes) Ovdje se zahtjev za
naknadu tete ne temlji na povredi ugovorne obveze, jer obveze uope nema. Ovdje se radi o
istom graanskom deliktu, a naknada je limitirana granicom koristi koju bi strana imala od
ugovora da je valjan (tzv. pozitivni pogodbeni interes) ZOO iz 1978. je pak sadravao jo
dvije posljedice nitetnosti. Jedna se sastojala u tome to je sud mogao odbiti u cjelini ili
djelomino zahtjev nesavjesne strane za vraanjem onoga to je drugoj strani dala, ako je
ugovor bio nitetan zbog toga to je po svojem sadraju ili cilju bio protivan Ustavu i
prisilnim propisima. Druga mogua posljedica nitetnosti bila je u oduzimanju predmeta
inidbe u korist opine na ijem je teritoriju nesavjesna strana imala sjedite, odnosno
prebivalite, tj. u oduzimanju svega onoga to je primila na osnovi zabranjenog pravnog
posla. No, takvoj odredbi nema mjesta u obveznom pravu. Naime, moderno graansko pravo
openito, a obvezno pravo posebno, vie ne poznaje kazne. tovie, ni ugovorna kazna nije
kazna, nego ugovorom unaprijed odreen iznos naknade tete.
5. Tko i u kojem roku moe isticati nitetnost

166

Odredbama ZOO nije ogranien krug osoba koje se mogu pozivati na nitetnost. Svaka
zainteresirana strana se moe pozivati na nitetnost, stoga osim ugovornih strana, i tree
osobe, od kojih ponajprije dravni odvjetnik. Isto tako, i sud pazi po slubenoj dunosti na
nitetnost. Kao to nije ogranien krug osoba koje se mogu pozivati na nitetnost, tako ni
vrijeme u isticanja nije ogranieno. ZOO odreuje da se pravo na isticanje nitetnosti ne gasi.
Odredbama o ovlatenicima i roku za isticanje nitetnosti poveava se djelotvornost zatite
onih drutvenih vrijednosti koje su izraene u naelima i odredbama pravnog poretka i
morala, a sankcionirane su nitetnou pravnog posla.
B Pobojnost (relativna nitavost, relativna nitetnost)
1. Pojam i karakteristike pobojnih pravnih poslova
Pobojni (relativno nitetni) pravni poslovi proizvode pravne uinke kao i valjani, ali se mogu,
iz propisima predvienih razloga i u predvienom roku ponititi. Izraz ponititi ZOO
upotrebljava u znaenju koje ima klasini termin pobijati. Do ponitenja takvi se poslovi po
svojim uincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo ponitenje, oni
postaju valjani, tj. konvalidiraju. Ako pobojan ugovor bude poniten, posljedice ponitenja
nastupaju od dana njegova sklapanja (ex tunc) kao i kod nitetnih pravnih poslova. Sud ne
pazi na pobojnost po slubenoj dunosti, nego samo na zahtjev ovlatene osobe, a to e u
pravilu biti ona strana u ijem je interesu pobojnost ustanovljena. To se obrazlae injenicom
da se pobojnost kao sankcija nevaljanosti ustanovljuje poglavito u svrhu zatite interesa
ugovornih strana, a ne opih drutvenih interesa kao kod nitetnih pravnih poslova. Iz toga
jasno proizlazi da pobojnost (relativna nitetnost) ne nastupa ex lege, nego se mora podignuti
tuba na pobijanje, tzv. querella nullitatis.
2. Razlozi pobojnosti
Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ogranieno poslovno sposobna, kad je pri
njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to odredbama ZOO ili posebnih propisa
odreeno. Iako bi ovakva formulacija mogla upuivati na zakljuak da mane volje izazivaju
pobojnost pravnog posla, to nije tono jer neke od njih (npr. simulacija, ala, sila i
nesporazum) izazivaju nitetnost ugovora.

167

a) ograniena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti samo u sluaju kad
ogranieno poslovno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svojeg
zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Stoga, osoba ograniene
poslovne sposobnost moe sklapati sve pravne poslove, osim onih koji su odlukom suda
izrijekom zabranjeni. Isto tako, zaposleni maloljetnik s navrenih 15 godina moe raspolagati
svojim dohotkom uz dunost pridonoenja svojem uzdravanju. Suugovaratelj osobe s
ogranienom poslovnom sposobnou ima, u sluaju da s njim sklopi ugovor koji nije
odobrio njezin zakonski zastupnik, pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta
osoba nije imala punu poslovnu sposobnost. Pravo na raskid ugovora ima i u sluaju da je
znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima
odobrenje svojega zakonskog zastupnika. tovie, ZOO predvia i odgovornost za tetu
nastalu ponitajem ugovora ako ogranieno poslovno sposobna osoba lukavstvom uvjeri
svoga suugovaratelja da je poslovno sposobna. Pravo na raskid ugovora vezano je rokom od
30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog
zastupnika. No, ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije isteka tog roka, pravo na raskid
ugovora se gasi. Osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju osobe s ogranienom
poslovnom sposobnou dano je i pravo da u sluaju sklapanja ugovora bez odobrenja
zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se oituje odobrava li ugovor.
Predmnijeva se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se nije oitovao u roku od
30 dana od toga poziva. Prema ZOO ne postoji mogunost da osoba s ogranienom
poslovnom sposobnou, kad postane poslovno sposobna, moe pobijati ugovor koji je
sklopila bez odobrenja zakonskog zastupnika (no, takvu mogunost je poznavao ZOO iz
1978.) Ipak, nedopustivo je potencirati stalnu neizvjesnost u kojoj se nalazi onaj koji je
sklopio ugovor s osobom ograniene poslovno sposobnosti i ak je jo i poveavati da
suugovaratelj kad postane poslovno sposoban iznenadi drugoga pobijanjem posla koji je
sklopio bez odobrenja.
b) mane volje u mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla ulaze prijetnja, zabluda
i prijevara. aa) Prijetnja razlikuju se prijetnja kao tzv. psihika prisila (vis compulsiva) i
fizika sila (vis absoluta) Fizika sila izaziva nitetnost pravnog posla. O prijetnji kao razlogu
pobojnosti govori se kad jedna strana ili netko trei, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove
opravdani strah kod druge strane zbog ega ova sklopi odreeni pravni posao. Strana koja je
pod prijetnjom sklopila pravni posao ima pravo zahtijevati njegovo ponitenje. Pritom mora
dokazati: da su joj druga strana ili trea osoba prijetile prije ili u vrijeme sklapanja posla, da
je prijetnja bila nedoputena, da je prijetnja izazvala opravdan strah koji je u uzronoj vezi sa
168

sklapanjem pravnog posla ije se ponitenje zahtijeva. Strah se smatra opravdanim ako se iz
okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnou ugroen ivot, tijelo ili drugo znaajno dobro
ugovorne strane ili tree osobe (npr. ugled, ast, imovina, zaposlenje i sl.) Oitovanje
iznueno prijetnjom oblik je svjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja, jer se svjesno
oituje ono to se ne eli. bb) Zabluda (error) je pogrena predodba o nekoj okolnosti.
Ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi, razlikuju se: zabluda o pravu (error iuris),
zabluda o injenicama (error facti) i zabluda o motivu (error in motivo) i dr. Ovo
razlikovanje je vano s gledita uinaka pojedinih vrsta zablude. Tako se zabluda u pravu u
pravilu ne uvaava, a zabluda o injenicama uvaava (Error juris nocet, error facti non
nocet) Zabluda u motivu se u pravilu ne uvaava. Zabluda se smatra manom volje jer volja
izjavljena zbog zablude nije u skladu s pravom, unutarnjom voljom subjekta. U trenutku
oitovanja osoba nije svjesna te nepodudarnosti volje i oitovanja upravo stoga to je
oitovanje izazvano pogrenom predodbom o nekoj okolnosti. Zato zabluda spada u oblike
nesvjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja. U naelu zabluda je relevantna za valjanost
posla ako se odnosi na njegove sastavne elemente, a iznimno i na motive koji su bili odluni
za preuzimanje obveze. Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla,
iznimno i na motive preuzimanja obveze, moe se nazvati pravnoposlovnom zabludom. Iako
su pravnoposlovna zabluda i zabluda u motivu dvije razliite vrste zablude, ne smije se u
naelu odbaciti mogunost da se zabluda u motivu, pod odreenim pretpostavkama,
manifestira kao zabluda u sadraju, tj. kao pravnoposlovna zabluda jer je razlika izmeu te
dvije vrste zablude vrlo fluidna i teko ustanovljiva. Pravnoposlovnu zabludu u teoriji neki
autori dijele u dvije vrste: zabludu u oitovanju i poslovnu zabludu u uem smislu.
Zabluda u oitovanju bila bi prema tome prvi pojavni oblik pravnoposlovne zablude.
Ovdje se doista radi o nesvjesnom neskladu izmeu volje i oitovanja jer je oitovatelj
izjavio neto to ne odgovara njegovoj pravoj volji, stoga bi se ovaj naziv trebao malo
proiriti i ovu vrstu zablude nazivati zabludom o sadraju oitovanja. Postojanje takve
zablude se moe ustanoviti interpretacijom. Prvo se ustanovi objektivni smisao danog
oitovanja, tj. ustanovi se sadraj kakav za treeg izlazi iz samog oitovanja. Nakon tog treba
pronai pravu volju oitovatelja. To znai da treba otkriti onaj voljni (psiholoki) element, tj.
sadraj koji je osoba doista htjela izjaviti. Ako se usporedi ono to je objektivno oitovano, s
onim to se stvarno htjelo, nesklad izmeu objektivnog i subjektivnog sam od sebe izbija na
vidjelo. Neki autori (npr. Pisko) upozoravaju da i zabluda u oitovanju moe biti dvovrsna. U
prvom sluaju oitovatelj zapravo nije htio niti sam akt koji predstavlja njegovo oitovanje,
a razumije se da stvarno nije htio niti sadraj. Npr. (oitovatelj moe biti u zabludi ve u
169

samom aktu kojim daje oitovanje ako od dva originala ugovora potpie upravo onaj
primjerak koji je htio poderati, jer mu klauzule u ugovoru nisu odgovarale primjer sa
kupoprodajom vinograda i porezom, str. 157.) Drugu varijantu zablude u oitovanju
predstavljali bi oni sluajevi u kojima je oitovatelj htio sam akt oitovanja, ali nije htio
sadraj koji je tim aktom izjavio. Ovdje bi spadali sluajevi potpisanih, a neproitanih
isprava, sluajevi u kojima potpisnik nije razumio neku od ugovornih klauzula ili je previdio
neku doista vanu okolnost (npr. austrijski Vrhovni sud u sluaju neproitanog ugovora
zauzima stajalite da se ne moe zbog sigurnosti prometa uvaiti prigovor neproitane
isprave. Onaj koji je potpisao ispravu, a da je nije proitao ipak je samim potpisom izjavio i
pokazao da je to njegovo oitovanje) Prema tome, samim potpisom se preuzimaju prava i
obveze naznaene u ispravi. Staro je i poznato pravilo da je pozivanje na zabludu iskljueno
ako tko potpie nepregledanu ispravu. No, ovdje nije pitanje hoe li se zabluda uvaiti, nego
je problem samo u tome da se pokae sluaj u kojem dolazi do nesvjesnog nesklada izmeu
volje i oitovanja. Ovamo spadaju i svi oni sluajevi sklapanja ugovora prihvatom ponude
kod kojih je ponuditelj u ponudi odredio sadraj, a prihvatitelj jednostavnom izjavom
prihvaam dao pristanak, a pritom je pogreno razumio izjavu ponuditelja. Npr. ponuditelj
nudi odreenu koliinu ementalera, a prihvatitelj prihvaa mislei da se radi o jednoj vrsti
slovenskog trapista. Ovo se istie jer se ovaj sluaj mora prosuivati po pravilima o zabludi, a
ne po odredbi i nesporazumu iz l. 282. ZOO. Druga vrsta pravnoposlovne zablude bila bi
poslovna zabluda u uem smislu. Tu je oitovatelj dodue oitovao ono to je htio oitovati
i ovdje ne postoji izravni nesklad izmeu oitovanja i volje. Meutim, nesklad je ipak
neizravan jer je upravo takva volja stvorena i oitovana zato to je oitovatelj bio u zabludi
glede jednog elementa pravnog posla. Ovdje se mogu spomenuti kolski primjeri kod kojih se
radi o zabludi o pravoj vrijednosti stvari, ali ovdje treba paziti na to da u sluajevima koji su
na prvi pogled jednaki sadrajno ipak nisu isti, jer se moe raditi o zabludi u motivu, o
poslovnoj zabludi u uem smislu, o dvostrukoj zabludi. Pri konkretnom rjeavanju trebat e
se priviknuti na situaciju u kojoj vie nije mala fides suugovaratelja bitna pretpostavka
uvaavanja zablude. Zakon o obveznim odnosima nije u opeusvojeni znanstveni koncept
zablude unio nikakve nove elemente i po njemu zabluda ostaje nesvjesni nesklad izmeu
volje i oitovanja. Takva zabluda u svojem pravnoposlovnom obliku ima uinak na pravni
posao samo kao bitna zabluda. To znai da se uvaava samo ona zabluda koja se odnosi na
bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla. Zabluda o okolnostima izvan posla u pravilu
nije bitna. Ona ostaje zabluda u motivu (nebitna zabluda) Prema ZOO iz 1978. godine strana
koja je u zabludi mogla je zahtijevati ponitaj ugovora odnosno pravnog posla zbog bitne
170

zablude, osim ako pri sklapanju pravnog posla nije postupala s panjom koja se u prometu
zahtijeva. Da bi pravnoposlovna zabluda mogla biti uzrok pobojnosti, morala je biti bitna i
neskrivljena ime se tadanji zakonodavac vratio na pandektno shvaanje. Takav povratak
nije jasan kad se prema modernom konceptu zablude uope ne postavlja pitanje je li onaj koji
je u zabludi mogao zabludu izbjei da je upotrijebio dunu panju. U njemakoj teoriji smatra
se da nije uope bitno je li zabluda skrivljena ili nije. tovie, tvrdi se da pravo pobijanja
posla postoji i u sluaju grube nepanje, jer niti taj stupanj krivnje ne moe opravdati
vezivanje strane za ugovor koji je za nju esto vrlo tetan, dok bi protivnik ponekad imao od
posla moda samo neznatne koristi. Uostalom, protivna strana ne smije imati tete od
pobijanja ugovora. Zahtjev za neskrivljenou zablude jasno se pokazuje na primjeru prodaje
sata za koji prodavatelj misli da je obian bez neke velike vrijednosti, a kasnije se ispostavi
da je rije o vrlo skupom satu. Ako bi prodavatelj podigao tubu traei da se ugovor poniti,
sud bi ga morao odbiti jer je sam kriv to je u zabludi. Dobar bi domain prije prodaje dao sat
na ispitivanje pa bi saznao njegovu pravu vrijednost. Uvaavajui kritiku pravne teorije i
komparativno zakonodavstvo ZOO naputa skrivljenost zablude kao pretpostavke pobijanja
ugovora. ZOO odreuje da strana koja je u zabludi moe zahtijevati ponitaj ugovora zbog
bitne zablude. Prema ZOO dovoljna je bitnost zablude za ponitaj ugovora.
Bitnost zablude
Ovdje se kao temeljni problem javlja kriterij po kojem e se razlikovati bitna od nebitne
zablude. Prema klasinom shvaanju koje zastupaju Savigny i Zitelmann, kriterij
razlikovanja treba traiti na psiholokoj osnovi. Ta osnova bi u prvom redu dala subjektivni
kriterij razlikovanja. Bitna zabluda je ona bez koje posao uope ne bi bio sklopljen, tj. da je
ugovorna strana znala za zabludu, ugovor ne bi uope bio sklopljen. Pandektnim rjenikom,
takva zabluda bi se zvala error causam dans. U svakom sluaju bila bi to pravnoposlovna
zabluda. Naprotiv, nebitna zabluda bila bi ona koja uope nije utjecala na voljnu odluku
onoga koji je bio u zabludi ili je na samu pravnoposlovnu volju imala neznatan utjecaj. Bila
bi to zabluda error incidens. Smatra se da takav kriterij ne zadovoljava potpuno jer granica
izmeu jedne i druge kvalifikacije nije precizna, budui da se moe i pravnoposlovna zabluda
(bitna zabluda) predstaviti i kao zabluda o motivu. Osim toga, zabluda u motivu nije nikakva
psiholoka, ve prije pomalo nejasna pravna kategorija. Zato se sve vie pridaje pozornost
mogunosti upotrebe objektivnog kriterija razlikovanja, koji u njemakom pravu npr. daje
vrlo iroku mogunost razlikovanja bitne od nebitne zablude. Taj objektivni kriterij sadran je
171

u njemakom graanskom pravu gdje se kae da se oitovanje moe pobijati ako se moe
smatrati da ga sudionik ne bi dao pri poznavanju stvarnog stanja i razumnog rasuivanja. Ako
prihvatimo tezu da je prema ZOO pravnoposlovna zabluda bitna kad se odnosi ili na
okolnosti koje ulaze u sadraj pravnoposlovnog oitovanja ili na elemente koji su bitni
sastojci ne samo pravnog posla nego i pravnog odnosa koji tim poslom nastaje, tada bi
nebitna zabluda bila ona koja se odnosi na injenice i okolnosti koje ne ulaze u sadraj
oitovanja, a to su one okolnosti koje svaka strana ispituje i procjenjuje na svoj rizik, a
protivna strana ne oekuje oitovanje o takvim okolnostima. U ZOO ne definira se pojam
bitnosti, ali se prema ZOO zabluda smatra bitnom samo onda ako se odnosi na: 1. objekt
ugovora (error in corpore), 2. bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in
substantio), 3. osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu
(error in persona), 4. okolnosti koje se po obiajima u prometu ili po namjeri strana smatraju
odlunim, a strana koja je u zabludi ne bi inae sklopila posao takvog sadraja i 5. pobudu
koja je, ali iskljuivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odluna za preuzimanje obveze
(error in motivo) Zabludu u objektu ugovora ZOO iz 1978. nije predviao kao primjer bitne
zablude pa se mogunost uvaavanja takvih zabluda morala interpretacijom izvesti iz zablude
u pogledu bitnog svojstva stvari. Jer ako je zabluda bila mogua u pogledu jednog elementa
(svojstva) stvari, moralo se argumentom a minori ad maius zakljuiti da je mogua bitna
zabluda i u pogledu itave stvari (error in corpore) Pod bitnim svojstvima objekta ugovora
misle se na bitna svojstva stvari kao objekta inidbe davanja. Bitna bi bila ona karakteristina
svojstva koja individualiziraju stvar i ine je razliitom od drugih stvari, ali i ona svojstva
koja su odluno utjecala na volju osobe da sklopi ugovor. Npr. netko je uvjeren da kupuje
originalnu umjetniku sliku, a u stvari se radi samo o boljoj reprodukciji. ZOO ne spominje
zabludu u naravi ugovora (error in negotio) pa e tu jedino pomoi interpretacija. Naime, ako
se priznaje mogunost zablude kao nesvjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja, mora se
priznati i mogunost da je strana danim oitovanjem htjela neto drugo jer dano oitovanje
nije element pravnog posla koji je ona htjela sklopiti, nego bitni element neke druge vrste
pravnog posla. Zabluda o osobi s kojojm se sklapa pravni posao bitna je jedino ako se ugovor
sklapa s obzirom na tu osobu, tj. ako su za drugu ugovornu stranu bitni identitet i odreene
osobine suugovaratelja (npr. kod darovanja) Naplatni ugovori se u pravilu ne sklapaju s
obzirom na odreenu osobu, ali i tu je mogue da osobine suugovaratelja budu bitne drugoj
strani (npr. ugovor o djelu s odreenim slikarom i sl.) Bitna e biti i zabluda koja se odnosi na
okolnosti koje se po obiajima u prometu ili po namjeri ugovornih strana smatraju odlunim.
Tome se ujedno kao dopunski kriterij dodaje da strana koja je u zabludi ne bi inae sklopila
172

ugovor takvog sadraja. Odreivanje bitnosti zablude s obzirom na okolnosti ima u biti
znaenje generalne klauzule koja u sebi sadri dva kriterija: a) po objektivnom kriteriju
zabluda e biti bitna ako se odnosi na okolnosti koje se prema shvaanjima u prometu
smatraju odlunim (zabluda u objektivno bitnoj okolnosti)
b) prema subjektivnom kriteriju zabluda e biti bitna ako obuhvaa okolnosti koje su po
namjeri strana bile presudne za sklapanje ugovora (zabluda u subjektivno bitnoj okolnosti)
Bitna zabluda prema prometnim shvaanjima razvijenim u trgovini rabljenim vozilima biti e
npr. godina proizvodnje automobila, dok se zabluda o modelu automobila ne smatra bitnom.
Isto se tako odlunom injenicom smatra okolnost da se kupac ne moe registrirati jer broj
automobila naznaen u prometnoj dozvoli koja je dobivena od prodavatelja ne odgovara
broju motora. Ovdje spada i zabluda u obraunu kad npr. izvoa radova izvri pogrean
obraun na svoju tetu. Usprokos tomu moe zahtijevati naknadu prema kasnijem pravilnom
obraunu. Zabluda u motivu sklapanja pravnog posla u pravilu ne izaziva njegovu
nevaljanost, a objanjenje je u injenici da raznorazni razlozi kojima je strana motivirana na
odreeno oitovanje volje u naelu ne ulaze u pravnoposlovnu volju i ostaju izvan sadraja
pravnog posla. Kod zablude u motivu ne pita se to strana hoe, nego zato. Iznimno e
zabluda u motivu biti razlog pobojnosti pravnog posla ako je posao besplatan i ako je bitna.
Prema ZOO zabluda o pobudi je bitna ako je bila odluna za preuzimanje obveze. Npr. netko
daruje nekome skupocjenog psa pogreno vjerujui da je ovaj veliku ljubitelj pasa. Zabluda u
motivu se moe kvalificirati kao bitna zabluda mada suugovaratelj za nju nije znao. To je
samo logina posljedica zauzetog stava prema kojem se za uinak zablude uope pa tako ni
za uinak bitne zablude kod besplatnih poslova, ne trai mala fides suugovaratelja. Posljedica
takvog stava izraena je u ZOO na nain da nedoputenost motiva izaziva nitetnost
besplatnih ugovora makar suugovaratelj nije znao za tu kvalifikaciju motiva.

Uinak zablude
Postoje tri glavne teorije koje se tiu odnosa izmeu volje i oitovanja kod pravnih poslova u
zabludi. Jedna je teorija oitovanja kojoj nije vano to se htjelo, nego ono to se oitovalo
pa bi po njoj pravni posao sklopljen u zabludi bio valjan, a danas je uglavnom naputena.
Prema teoriji volje je bitno to se htjelo, a ne ono to se oitovalo. Po toj teoriji bi
pravnoposlovna zabluda uvijek uzrokovala nevaljanost pravnog posla. Preteno se prihvaa u
nasljednom pravu (oporunom) gdje se na prvom mjestu uvaava prava volja ostavitelja.
173

Prema vladajuoj teoriji povjerenja na podruju stvarnog i obveznog prava, redovito se

uvaava ono to se oitovalo, a tek u sluaju spora ispituje se i pod odreenim
pretpostavkama uvaava ono to se htjelo. Kod zablude e se uvaiti prava volja ugovorne
strane dokae li se da je zabluda bitna. U protivnom e vrijediti ono to je oitovano. U
jednom sluaju se ugovorna strana nee moi pozivati na zabludu iako je ona bitna. To e biti
sluaj kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo
(primjer sa isporukom antene na str. 166) Ako zbog zablude doe do ponitenja ugovora,
druga ugovorna strana ako je bila savjesna (nije znala niti morala znati za zabludu svojega
suugovaratelja) ima pravo na naknadu pretrpljene tete bez obzira na to je li on kriv ili nije za
svoju zabludu. Savjesni suugovaratelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog
pogodbenog interesa, a to znai da mu se naknauje samo ona teta koju trpi zbog toga to je
vjerovao u valjanost ugovora. Ipak, negativni pogodbeni interes mora i iz razloga pravednosti
biti limitiran i po obujmu i po visini i ne bi smio prijei granice tzv. pozitivnog pogodbenog
interesa, a to znai da ne bi smio prijei granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da
je ugovor ispunjen u sadraju u kojemu je sklopljen, tj. korist koju bi postigao na ugovor nije
poniten. Glede djelovanja zablude na pravni posao ZOO je poao neki svojim vlastitim
putem ne preuzimajui u cijelosti niti jednu od solucija koje su u teoriji poznate, a nije
dokraja usvojio ni neko od rjeenja koja su poznata u drugim pravnim poretcima. Pitanja
uinke zablude, ZOO rjeava iskljuivo s pozicija teorije povjerenja. Odbijajui pandektni
pristup problemu utjecaja zablude na ugovor, ZOO nije prihvatio ni naelo jednostrane
neobvezivosti kakvo je zastupano u austrijskom pravu, a ni onu varijantu ovog naela koja je
dola do izraaja u vicarskom pravu. ZOO se u tom smislu vie priklonio rjeenjima
francuskog i njemakog prava u kojima je prihvaeno naelo pobojnosti ugovora zbog bitne
zablude. ZOO odreuje da strana koja je u zabludi moe zahtijevati ponitaj ugovora.
Karakteristike sustava jednostrane neobvezivosti su: obje strane su vezane ugovorom pod
suspenzivnim uvjetom da se strana koja je u zabludi ne pozove na zabludu (uvjet je
suspenzivan i potestativan), onaj koji je u zabludi ne mora podizati pobojnu tubu niti uope
pravni posao pobijati pred sudom. Doputeno mu je da, ako svoju inidbu ne eli ispuniti,
jednostranom izjavom upuenom suugovaratelju pozove na zabludu. Naravno, ostaje
mogunost da se posao pobija o prigovorom. Ako je inidba ispunjena pa se tek tada otkrije
zabluda, strana koja je bila u zabludi moe podii ili reivindikaciju ili kondikciju (tubu iz
bezrazlonog bogaenja) Slinu odredbu ima i talijanski Codice civile. Situacija u sustavima
po kojima se zabluda uvaava pobojnom tubom pravno je mnogo istija od one koja postoji
u sustavu jednostrane neobvezivosti. Intervencija suda daje jamstvo da e pretpostavke
174

pobijanja biti jasno formulirane i dovoljno dokazane. Rjeenja variraju na pitanje je li za

pobijanje pravnog posla, odnosno za izjavu o jednostranoj neobvezivosti dovoljna samo bitna
zabluda. U Austrji je potrebna i mala fides suugovaratelja, a slinu odredbu ima i talijanski
Codice civile. Ni ZOO za pobijanje ugovora zbog bitne zablude ne trai nikakve posebne
pretpostavke na strani suugovaratelja (onog protiv kojeg je usmjereno pobijanje) Ipak, ZOO
iz 1978. godine bio je vrlo strog prema strani koja je u zabludi. Taj zakon nije dozvoljavao
pobijanje ugovora zbog bitne zablude onoj strani koja je u zabludi ako pri sklapanju pravnog
posla nije postupala s panjom koja se u prometu zahtijeva. Pretpostavka pobijanja posla
prema ZOO iz 1978. bila je neskrivljenost, a upravo se ta pretpostavka u modernim pravima
vie ne trai pa je ne trai ni novi ZOO. Meutim, i sadanji ZOO je neopravdano strog
prema strani koja je u zabludi jer ne doputa pobijanje ugovora protiv volje suugovaratelja.
ZOO odreuje da se strana koja je u zabludi ne moe na nju pozivati ako je druga strana
spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo. Iako se na prvi pogled ne bi imalo to
prigovorit ovakvoj odredbi, dubljom analizom se baca novo svjetlo. ZOO kae da se strana
koja je u zabludi ne moe na nju pozvati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da
zablude nije ni bilo. No pita se koji ugovor? Ako se radi o bitnoj zabludi, tada strana ne bi
uope sklopila odreeni posao da nije bila u zabludi. Stoga, da nije bilo zablude, ne bi bilo ni
pravnog posla. Iako ZOO ne daje neku osobito preciznu formulaciju, iz teksta se moe
zakljuiti to je zakonodavac stvarno htio rei. Ipak, mora se istaknuti da strana koja je u
zabludi nije u ravnopravnom poloaju prema svom suugovaratelju. Prvo, realizacija
pobojnosti nije u rukama onoga koji je u zabludi. Na njegovoj strani je samo inicijativa, a
meritorna odluka je stvarno u rukama suugovaratelja. Pobijanja nema ako je protivna strana
spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo. Drugo, strana koja je u zabludi moe se
nai u situaciji u kojoj je ex lege obvezna prihvatiti ponudu (primjer sa str. 169) Isto tako,
ZOO daje mogunost da se protivna strana, tj. strana protiv koje je pobijanje usmjereno i
obeteti, a slino rjeenje postoji i u njemakom pravu. Dok je prema ZOO iz 1978. obvezu
naknade tete imao samo onaj suugovaratelj koji nije kriv (jer da je kriv posao nije mogao
uope pobijati) prema njemakom pravu tetu naknauje onaj koji pobija ugovor bez obzira
na to je li kriv ili nije za svoju zabludu, a na ZOO je usklaen upravo s takvim rjeenjem.
Spajajui elemente razliitih sustava, nastojei da bude suvremen, izostavljajui krivnju
ugovaratelja kao pretpostavku za pobijanje ugovora zbog zablude, ZOO je pobojnosti
ugovora zbog bitne zablude u stvari osigurao bitno ire podruje od onoga koje je do sada
postojalo po odredbama ZOO iz 1978. godine. Iako ZOO ne govori o neznanju kao obliku
nesvjesnog nesklada izmeu volje i oitovanja, openito se uzima da ono ima iste uinke kao
175

i zabluda. U odnosu na zabludu koja predstavlja pogrenu predodbu o nekoj okolnosti,

neznanje (ignorantia) znai pomanjkanje bilo kakve predodbe.
cc) prijevara o prijevari se radi kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je
odrava u zabludi s namjerom da je navede na sklapanje pravnog posla. Naziva se jo
izazvanom zabludom ili kvalificiranom zabludo te jo i lukavstvom Moe se uiniti
aktivnim ponaanjem (npr. da se uvjeri kupca kako mu se prodaje zlatni sat) i pasivnim
dranjem (npr. da se u sluaju ako se primijeti zabluda kod druge strane, svjesno propusti
upozoriti drugu stranu na zabludu. Npr. graevinski poduzetnik ne upozori kupca da je
graevinsko zemljite koje mu prodaje radi izgradnje obiteljske kue u biti namijenjeno
izgradnji ulice) Ne smatraju se prijevarom reklama i drugi oblici hvale odreene robe, ako su
uobiajeni u prometu i ne uzimaju se suvie ozbiljno. Strana koja je prijevarom navedena na
sklapanje pravnog posla ima pravo zatraiti njegovo ponitenje, pri emu se ne zahtijeva
bitnost zablude, a uz to ima pravo i traiti naknadu pretrpljene tete. Pitanje koje se postavlja
jest moe li se ugovor ponititi ako je prijevaru uinila trea osoba. Mogao bi se ponititi ako
je suugovaratelj prevarene strane u vrijeme sklapanja ugovora znao ili morao znati za
prijevaru. Ako se radi o besplatnom ugovoru, a prijevaru je uinila trea osoba, ponitenje se
moe zahtijevati bez obzira na to je li druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora
znala ili morala znati za prijevaru.
c)povrede naela jednake vrijednosti inidaba (prestacije) smisao naela jednake
vrijednosti inidaba jest da se u odnosima razmjene dobara i usluga osigura to je mogue
vie ekvivalentnost vrijednosti inidbe i protuindibe, odnosno da odstupanja od tog naela
ne prelaze zakonom ustanovljenu mjeru. Za naruavanje ovog naela predviene su odreene
pravne posljedice. Ovisno o intenzitetu ugroavanja ovog naela one se mogu sasojati u
nitetnosti ugovora (npr. zelenaki ugovori), mogunosti raskida ugovora (npr. kod
odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili u pobojnosti ugovora.
Posljednja je mogunost predvianja u odredbama instituta prekomjernog oteenja koje
nastaje kad u vrijeme sklapanja pravnog posla postoji oiti nerazmjer izmeu inidbe i
protuinidbe. Oteena strana moe zahtijevati ponitaj ugovora ako u vrijeme sklapanja
ugovora nije znala niti morala znati za pravu vrijednost inidbe. Ponitaj se po ovoj osnovi
moe zahtijevati u roku od godine dana od sklapanja ugovora.
d)pobijanje pravne radnje dunika na tetu vjerovnika - prema ZOO svaki vjerovnik ija
je trabina dospjela za isplatu, moe pobijati radnju svojeg dunika koja je poduzeta na
176

njegovu tetu, tj. ako zbog izvrenja dunikove radnje, dunik nema dovoljno sredstava za
ispunjenje vjerovnikove trabine. Pobijanje pravnih radnji dunika, meu kojima dominiraju
pravni poslovi ureeno je sa ZOO. To je tzv. pobijanje izvan steaja koje je do stupanja na
snagu ZOO iz 1978. bilo ureeno pravilima Zakona o pobijanju pravnih radnji izvan steaja
iz 1931. godine. Isto tako, postoji institut pobijanja pravnih radnji dunika u steaju koje je
ureeno propisima Steajnog zakona. Za uspjeno pobijanje dunikovih pravnih radnji
potrebno je: dospjelost vjerovnikove trabine i izvrenje pravne radnje dunika na tetu
vjerovnika. To su ope pretpostavke pobijanja koje se moraju ispuniti u svakom konkretnom
sluaju pobijanja.
Dospjelost trabine na isplatu trabina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik
ovlaten zahtijevati njezino ispunjenje, a ako je novana, onda od trenutka kad je ovlaten
zahtijevati njezinu isplatu. Prema bivem Zakonu o pobijanju pravnih radnji izvan steaja uz
dospjelost trabine zahtijevala se i njezina izvrnost, to je podrazumijevalo da je prethodno
bezuspjeno provedene postupak prisilne naplate pa se nakon toga mogao pokrenuti postupak
pobijanja. ZOO je definitivno olakao poloaj vjerovnika oslobodivi ga voenja postupka
prisilne naplate kao preduvjeta pobijanja. No, neki ipak smatraju da bi odredbu ZOO o
dospjelosti trabine trebalo tumaiti u smislu zahtjeva i za njezinom ovrnou. Ovdje se
postavilo pitanje imaju li pravo pobijanja i oni vjerovnici ije su trabine nastale poslije
poduzimanja pobijane radnje (po Zakonu iz 1931. godine i francuskom pravu ne) No, ZOO
se priklonio njemakom rjeenju prema kojemu se doputa pobijanje i onim vjerovnicima ija
je trabina nastala poslije pobijane radnje (ZOO govori o trabini koja je dospjela za isplatu i
bez obzira kad je nastala) Tekstualnom interpretacijom ZOO vidi se da je ZOO imao na umu
novane trabine, dok prema francuskom pravu u obzir dolaze i nenovane trabine.
Pravna radnja na tetu vjerovnika pravna radnja je vrlo irok pojam i svakako iri od
pojma pravnog posla. U smislu odredaba ZOO u ovoj materiji pod radnjom treba smatrati
ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne, ali i razliite druge
radnje, ukljuivo i proputanja (ovdje se misli na ona proputanja zbog kojih je dunik
izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala neka materijalna obveza) Od ugovora
e to najee biti besplatni ugovori (npr. darovanje i bekamatni zajam) Od jednostranih
pravnih poslova besplatnog karaktera moe se istaknuti odricanje od nasljedstva. Ugovori
mogu biti i naplatni (npr. ugovori kojima se preuzimaju obveze, zasniva zalono pravo ili
prenosi pravo vlasnitva) Od proputanja se mogu istaknuti neisticanje prigovora zastare,
neprijavljivanje trabine u steajnu masu, nepodizanje mjeninog protesta i razliita
procesnopravna proputanja. Za pravnu radnju, odnosno pravni posao koji se pobija bitno je
177

da rezultira smanjenjem dunikove imovine u korist neke tree osobe i k tome u tolikoj mjeri
da onemoguuje namirenje vjerovnikove trabine. Stoga se ovdje ne radi o nevaljanosti
pravnog posla kao razlogu pobojnosti. Oni se pobijaju samo u onom opsegu koji je dovoljan
za namirenje vjerovnikove dospjele trabine, dok u ostalom dijelu ostaju valjani i nadalje
proizvode pravne uinke. Pravni posao je na tetu vjerovnika ako zbog njegova ispunjenja
dunik nema dovoljno sredstava za podmirenje vjerovnikove trabine, tj. ako zbog ispunjenja
sklopljenog pravnog posla dunik postaje insolventan. Da bi se dokazala insolventnost,
najlake je pokuati provesti namirenje u ovrnom postupku. No, esto e biti dovoljna i
izjava dunika u tom smislu, kao i svaki drugi postupak dunika i svaka injenica kojom se
moe dokazati uzrona veza izmeu pravne radnje dunika i njegove insolventnosti. Vano je
istaknuti da vjerovnik moe imati pravni interes pobijati samo onu radnju, odnosno onaj
pravni posao ijim pobijanjem doista omoguuje namirenje svoje trabine. Do pobijanja
dunikove radnje moe doi ako su se, osim opih, ispunile i posebne pretpostavke. One se
odnose na vrstu pravnog posla koji se pobija, na odreene subjektivne okolnosti na strani
dunika ili treega (protivnika pobijanja) i rok za podizanje tube. Tuba kojom se pobija
radnja dunika na tetu vjerovnika naziva se jo od rimskog prava paulijanskom tubom
(actio Pauliana) Ovisno o tome koje se posebne pretpostavke pobijanja trae, razlikujemo 4
paulijanske tube. a) dolozna paulijanska tuba (actio Pauliana dolosa) posebna
pretpostavka za podizanje ove tube je namjera dunika da poduzetom radnjom oteti
vjerovnika (consilium fraudis) ZOO je u odnosu na Zakon iz 1931. ublaio ovu pretpostavku
utoliko to umjesto namjere oteenja vjerovnika zahtijeva znanje odnosno svijest dunika da
poduzetim raspolaganjem nanosi tetu svojim vjerovnicima. Istina, u praktinoj primjeni ta
razlika nee biti uoljivije izraena, jer znanje je jedan od dva konstitutivna elementa namjere
(dolusa) Kaemo da namjerno postupa onaj koji postupa znajui i hotimice. Namjera se stoga
sastoji od znanja i volje. Stoga, ako dunik zna da e svojim raspolaganjem tetiti vjerovniku
pa onda takvo raspolaganje zaista i poduzme, on je ostvario oba elementa namjernog
postupanja. Znanje dunika da radnjom teti vjerovniku mora postojati u trenutku
poduzimanja radnje, a ako je to pravni posao, onda u trenutku njegova sklapanja. Naknadno
saznanje ne kodi (mala fides superveniens non nocet) Osim znanja dunika da radnjom teti
vjerovniku, za ovu tubu se trai jo: da je protivniku pobijanja bilo poznato da dunik zna da
sklapanjem pravnog posla teti vjerovniku i da se radi o naplatnom pravnom poslu ili
naplatnom raspolaganju. Tuba se podie u roku od jedne godine od sklapanja pravnog posla,
odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti proputenu radnju.

178

b) kulpozna paulijanska tuba (actio Pauliana culposa) podie se kad dunik nije znao,
ali je u trenutku poduzimanja radnje, odnosno sklapanja pravnog posla mogao znati da
poduzimanim raspolaganjem teti vjerovniku. To je sluaj kad dunik nije postupao panjom
koja se u prometu zahtijeva, a to znai da nije postupao kao dobar domain, odnosno dobar
privrednik ili strunjak. Njegovo neznanje je skrivljeno. Budui da se razlikuju dva stupa
nepanje, mora se znati koji se od njih zahtijeva kao pretpostavka pobijanja. Iz formulacije
ZOO da je dunik mogao znati treba zakljuiti da se radi o obinoj nepanji (culpa levis)
Prema Zakonu iz 1931. traila se krajnja nepanja (dunik je morao znati) to je bilo tegotnije
za vjerovnika. Isti stupanj nepanje, obina nepanja, zahtijeva se i na strani protivnika
pobijanja, tj. da je i on mogao znati za dunikovu nepanju. Kulpozna paulijana je predviena
za pobijanje naplatnih pravnih poslova i raspolaganja, tj. onih pravnih poslova koji su
sklopljeni pod izrazito povoljnim uvjetima za protivnika pobijanja ili je njegova protuinidba
znatno manja od dunikove inidbe. Rok je isti kao i kod dolozne paulijane, tj. godina dana
od dana sklapanja pravnog posla odnosno poduzimanja radnje ili dana kad je trebalo poduzeti
radnju koja je proputena. Kojom e se tubom posluiti vjerovnik ovisi iskljuivo o
njegovim mogunostima dokazivanja posebnih pretpostavaka, tj. namjere ili nepanje
dunika.
c) obiteljska paulijanska tuba (actio Pauliana familliaria) predviena je za sluaj kad
dunik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog branog druga ili srodnika,
a na tetu vjerovnika. Prema ZOO mora se raditi o krvnim srodnicima u ravnoj liniji ili
pobonoj do 4. stupnja ili srodnicima po tazbini do 4. stupnja. Ovdje se predmnijeva da je
branom drugu ili kojem od spomenutih srodnika bilo poznato da se raspolaganjem nanosi
teta vjerovniku, no predmnjeva je oboriva i moe se dokazivati suprotno. esto se krug
osoba za koje vrijedi ova predmnjeva naziva sumnjivom obitelji (familia suspecta) Ostale
posebne pretpostavke za podizanje obiteljske paulijane: naplatan pravni posao i rok za
podizanje od tri godine gdje se rok rauna kao i kod prethodne dvije paulijane.
d) kvazipaulijanska tuba namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji
kojima je izvreno besplatno raspolaganje u korist tree osobe. Ovdje spadaju npr. ugovor o
darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva, oprotaj duga, isplata tueg duga,
preuzimanje tueg duga, derelikcija, razna proputanja. Iskljueni su od pobijanja uobiajeni
prigodni darovi, nagradni darovi i darovi iz zahvalnosti, ako su razmjerni materijalnim
mogunostima dunika. Vjerovnik ovdje dokazuje samo besplatnost raspolaganja jer se
neoborivo presumira da je dunik znao i morao znati, a isto tako i onaj u iju je korist
raspolaganje uinjeno, da se poduzetim raspolaganjima nanosi teta vjerovniku. Rok
179

pobijanja kod kvazipaulijane iznosi tri godine, a rok se rauna kao i u prethodna tri sluaja
paulijanske tube. Pasivno legitimirani kod paulijanskih tubi su:
a) dunik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao, odnosno osoba u iju korist je
poduzeta radnja, b) sveopi (univerzalni) sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao
odnosno osoba u iju je korist poduzeta radnja (npr. nasljednici umrloga ili nova pravna
osoba nastala spajanjem postojeih pravnih osoba), c) singularni sljednici osobe s kojom je
sklopljen pravni posao odnosno osobe u iju je korist poduzeta radnja, tj. osobe kojima je ona
pravnim poslom prenijela steenu korist. Ako je ta korist otuena naplatnim pravnim poslom,
tuba se protiv pribavitelja moe podii samo ako je znao da se pribavljanje njegovih
prednika moglo pobijati. Ako je korist stekao besplatnim pravnim poslom, tuba se moe
podii makar on to nije znao. Tuenik protiv kojeg je podignuta paulijanska tuba, moe
izbjei pobijanje ako ispuni dunikovu obvezu prema vjerovniku. U nekim sluajevima e se
pobijanje moi, umjesto tubom, izvriti prigovorom. Npr. ako trei tui dunika na predaju
darovane stvari, vjerovnik moe ustati prigovorom protiv tubenog zahtjeva. Pobojnost
pravnog posla izazvana injenicom da je sklopljen na tetu vjerovnika, pokazuje stanovita
odstupanja u odnosu na standardne oblike pobojnih poslova. Meu vanijim odstupanjima je
da pravni posao gubi uinak samo prema tuitelju i samo u opsegu koliko je potrebno za
ispunjenje njegove trabine.
3. Posljedice ponitenja pobojnog pravnog posla
Nema razlike u posljedicama izmeu nitetnog pravnog posla i onih koje nastaju ponitenjem
pobojnog pravnog posla. U oba sluaja se svode na obvezu povrata u prijanje stanje i
odgovornost za tetu. Isto tako, posljedice i u jednom i u drugom sluaju nastupaju ex tunc, tj.
od sklapanja pravnog posla. Stoga, ako doe do ponitenja pobojnog pravnog posla, ima se
izvriti vraanje onoga to je u izvrenju posla ispunjeno, a ako to nije mogue ili ako je
narav onoga to je ispunjeno protivi vraanju, ima se dati odgovarajua naknada u novcu
prema cijenama u vrijeme vraanja odnosno donoenja sudske odluke. Po ZOO iz 1978.
postojala je razlika u posljedicama izmeu nitetnih i pobojnih pravnih poslova utoliko to
kod pobojnih nije bila predviena mogunost oduzimanja danog ili primljenog u korist
opine. Zbog penalnog karaktera, ZOO je izbrisao takvu mogunost. Iznimka od pravila
potpune restitucije predviena je za sluaj da pravni posao bude poniten zbog ograniene
poslovne sposobnosti. Tada suugovaratelj ogranieno poslovno sposobne osobe nema pravo
na potpunu restituciju, nego moe zahtijevati vraanje samo onog dijela ispunjenja koji se
180

nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist. Takoer se moe zahtijevati
povrat onoga to je namjerno uniteno ili otueno. Vano je istaknuti da kod pobojnosti nema
zapreke da strane svojim sporazumom drukije urede svoje odnose kod restitucije, npr. da se
ispunjeno do trenutka ponitenja vraa. Druga posljedica pobojnosti jest odgovornost za
tetu. ZOO kae da ugovaratelj na ijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran svom
suugovaratelju za tetu koju trpi zbog ponitenja ugovora, pod uvjetom da je bio savjestan, tj.
da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji u nekim
sluajevima i kad ugovaratelj na ijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost
ugovora. Tako kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene
tete, bez obzira na to to strana u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Ogranieno poslovno
sposobna osoba odgovara za tetu nastalu ponitenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila
svog suugovaratelja da je poslovno sposobna.
4. Tko i u kojem roku moe zahtijevati ponitaj
U odnosu na nitetnost, krug osoba ovlatenih na traenje ponitaja znatno je ui. U naelu su
to strane u poslu, a iznimno i neke tree osobe. Od strana u poslu ponitenje moe zahtijevati
ona strana u ijem je interesu pobojnost ustanovljena. Primjenom ovog naela na pojedine
sluajeve pobojnosti moemo za svakoga od njih bez tekoa konkretizirati osobe ovlatene
na ponitaj posla. Tako e ponitenje pravnog posla zbog ograniene poslovne sposobnosti
moi zahtijevati zakonski zastupnik poslovno ograniene osobe, a prema ZOO iz 1978. pravo
na ponitaj imala je i ogranieno poslovno sposobna osoba nakon to je stekla punu poslovnu
sposobnost. Zbog prijetnje, zablude i prijevare ponitaj moe zahtijevati osoba koja je pod
prijetnjom, u zabludi ili zbog prijevare sklopila pravni posao, a kod prekomjernog oteenja
oteena strana. Ponitenje pobojnog pravnog posla moe se zahtijevati u roku od godine
dana od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile ako je posao sklopljen
pod prijetnjom (subjektivni rok) Krajnji rok za ponitenje je tri godine raunajui od dana
sklapanja pravnog posla (objektivni rok) Kod prekomjernog oteenja predvien je
jedinstveni objektivni rok od godine dana raunajui od dana sklapanja pravnog posla. Svi
rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati ponitenje. U
vremenu od sklapanja pravnog posla pa do isteka roka za njegovo ponitenje, posao
proizvodi pravne uinke kao svaki valjani posao. No, budui da postoji mogunost da se
zatrai njegovo ponitenje, druga strana je u neizvjesnosti u pogledu pravne sudbine posla.
Stoga je ZOO da ovlatenje suugovaratelju strane koja ima pravo traiti ponitenje posla da
181

zatrai da se u odreenom roku izjasni ostaje li pri poslu ili ne, napominjui joj da e u
protivnom smatrati da je posao poniten. Ako se pozvana strana u ostavljenom roku ne izjasni
ili izjave da ne ostaje pri poslu, smatrat e se da je posao poniten. Ako je pravni posao
sklopljen s osobom ograniene poslovne sposobnosti bez odobrenja zakonskog zastupnika
tada se poziva zakonski zastupnik te osobe da se izjasni odobrava li posao ili ne. Ako ga u
roku od 30 dana od poziva ne odobri, smatra se da je odobrenje uskraeno.
B. KONVALIDACIJA
Konvalidacija (convalescere=ojaati, ozdraviti) je naknadno osnaenje nevaljanih pravnih
poslova. Ovdje se postavlja pitanje je li ona mogua, odnosno doputena. Rimsko pravo je
imalo naelno negativan stav prema mogunosti konvalidacije (quod ab initio vitiosum est,
non potest tractu temporis convalescere) No, u iznimnim sluajevima je bila dozvoljena
konvalidacija. Isto tako, i ZOO omoguava konvalidaciju u odreenim sluajevima i uz
ispunjenje zakonom predvienih pretpostavaka. Pritom treba razlikovati nitetne od pobojnih
pravnih poslova jer mogunosti konvalidacije nisu iste za oba oblika nevaljanosti. Nitetni
pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati jer ZOO istie da nitetan ugovor ne postaje
valjan kad uzrok nitetnosti naknadno nestane. Ipak, zabranjeni pravni poslovi e
konvalidirati ako se ispune dvije pretpostavke: da je zabrana manjeg znaaja i da je
pravni posao ispunjen. U stvari, ZOO kae da se u tom sluaju nitetnost ne moe isticati,
to znai da se posao osnauje, konvalidira. Nezamislivo bi bilo da pravni posao ostaje
nitetan, a da proizvodi pravne uinke valjanog pravnog posla. Zelenaki pravni posao
takoer moe konvalidirati pod pretpostavkom: da oteenik istakne zahtjev da se njegova
obveza smanji na pravian iznos, da takav zahtjev podnese u roku od 5 godina od
sklapanja pravnog posla i da sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljit e ako je to mogue. U
tom sluaju posao s odgovarajuom izmjenom ostaje na snazi iako bi pravilnije bilo rei da
postaje valjan jer je do tada bio nitetan. Isto se mora spomenuti konvalidacija pravnog posla
za iju se valjanost zahtijeva pisani oblik, a nije sklopljen u tom obliku. Za konvalidaciju
takvog posla stranke ga moraju ispuniti u cijelosti ili u preteitom obliku. Pobojni pravni
poslovi, za razliku od nitetnih, u pravilu mogu konvalidirati, a mogunosti ovise o ponaanju
strana, u prvom redu one u ijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ta strana odluuje hoe
li se koristiti pravom da zahtijeva ponitaj posla ili ne. Ako se odrekne prava na ponitaj,
osim u sluajevima kada joj odricanje unaprijed nije doputeno (npr. kod prekomjernog
oteenja) ili u zakonskom roku ne podigne tubu na ponitenje, pravni posao e
182

konvalidirati. Isto vrijedi i u sluaju nepodizanja tube na ponitenje od strane drugih

ovlatenika na ponitaj ako nisu ugovorne strane (nadleno dravno tijelo, zakonski zastupnik
i sl.) Pobojan posao zbog ograniene poslovne sposobnosti konvalidirat e i u sluaju ako
zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.
C. KONVERZIJA
Kad nitetan pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog
posla, meu stranama e vrijediti taj drugi pravni posao ako bi to bilo u suglasnosti sa ciljem
koji su strane imale na umu kada se sklapale pravni posao i ako se moe uzeti da bi one
sklopile taj posao da su znale za nitetnost svog posla. Takvo pretvaranje nitetnog u valjani
pravni posao naziva se konverzijom. Konverzijom e se najee spaavati oni nitetni pravni
poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti. Npr. strane
su htjele mjenini zajam, ali u mjenicu nisu unijele sve bitne sastojke koji su propisom
taksativno navedeni. Meutim, tu je mogua konverzija mjeninog u obini zajam, a mjenica
e imati znaenje priznanice odnosno zadunice.

VIII. STJECANJE I GUBITAK PRAVA

A Stjecanje prava
Stjecanje prava znai spajanje subjektivnih graanskih prava s nekim subjektom. Stjecanje
prava moe biti izvorno ili originarno i izvedeno ili derivativno.
1. Izvorno ili originarno stjecanje
183

To znai da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stjee na osnovi drugih
pravnih injenica za koje objektivno graansko pravo vee stjecanje subjektivnih prava (npr.
stjecanje prava vlasnitva dosjelou, nalaz blaga i sl.)
2. Izvedeno ili derivativno stjecanje
Ono postoji kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi ga iz prava
prednika. Ovdje treba imati na umu da stjecatelj ne moe stei vie prava nego to ga je imao
njegov prednik (nemo plus iuris ad alium trensferre potest quam ipse habet) Kod
derivativnog stjecanja prava uvijek postoje dva pravna subjekta. Onaj od kojeg se pravo
stjee naziva se pravni prednik ili auctor, a onaj koji pravo stjee naziva se pravni sljednik ili
successor. Postoje dvije vrste izvedenog stjecanja subjektivnih graanskih prava: a)
translativno to je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadanje pravo u
cijelom njegovom sadraju i obujmu prenosi na novog stjecatelja (npr. prodaja automobila
kojom se prenosi na kupca pravo vlasnitva ili u sluaju cesije i sl.) U pravnoj se teoriji
translativno derivativno stjecanje naziva i pravnim nasljeivanjem ili sukcesijom. Postoje
dvije vrste sukcesija: a) sveopa ili univerzalna sukcesija razumije prijelaz svih prava (i
obveza) od dosadanjeg subjekta na novi subjekt, a to stjecanje se dogaa jednim aktom. Npr.
nasljeivanje za sluaj smrti. U trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava i
obveze prelaze na nasljednika. Ovdje ne treba za svako pravo poseban akt stjecanja, niti za
svaku obvezu poseban akt preuzimanja. b) singularna sukcesija znai da novi subjekt
(stjecatelj) od dosadanjeg subjekta (prednika) stjee samo pojedinano pravo (npr. vlasnitvo
jedne stvari, jednu trabinu i sl.)
b) konstitutivno stjecanje je takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na
stjecatelja itavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo.
Npr. osnivanje slunosti u korist susjedove nekretnine. Susjed je stekao slunost puta i to
konstitutivno jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini. Isti sluaj je i sa
davanjem stvari u zalog da bi se osigurala naplata dune trabine. Na zalonoj stvari nastaje
(konstituira se) novo pravo u korist zalonog vjerovnika koje do tada nije postojalo.

B Gubitak prava

184

1. Pojam gubitka prava

Gubitak prava znai odvajanje subjektivnog graanskog prava od njegova nositelja. Sam
gubitak prava moe biti relativan i apsolutan. Relativan gubitak postoji kad jedan subjekt
odreeno subjektivno pravo gubi, a drugi ga subjekt istodobno stjee. Apsolutni gubitak
prava postoji kad jedan subjekt odreeno subjektivno pravo gubi, a da ga drugi subjekt
istodobno ne stjee. Tada se govori o prestanku prava, stoga je prestanak apsolutni gubitak
prava jer je pravo prestalo za sve subjekte (npr. propast stvari) Kad se govori o gubitku prava,
mora se spomenuti i institut zastare.
2. Zastara prava (praescriptio)
a) pojam zastare zastara je gubitak zathjeva zbog nevrenja sadraja subjektivnog prava
kroz zakonom odreeno vrijeme. Protivni institut je dosjelost. Dosjelost je stjecanje prava na
temelju vrenja njegova bitnog sadraja (posjedovanja) kroz zakonom odreeno vrijeme. Kod
instituta zastare i dosjelosti dolazi do punog izraaja utjecaj vremena na pravne odnose, a
samo vrijeme na pravo moe djelovati konstruktivno i destruktivno. Kod konstruktivnog
djelovanja vremena faktini odnosi se pretvaraju u pravne odnose (dosjelost), a kod
destruktivnog djelovanja vremena, pravni odnosi se razaraju i takav sluaj postoji kod
zastare. U zastari je izraena misao da je ono to je faktiki ve uklonjeno potpuno zrelo da i
pravno propadne. S druge strane, smisao zastare je i u tome da se sadanje zatiti protiv
prolog. Upravo radi svrhe koju institut zastare treba postii u okviru jednog sreenog
pravnog poretka, strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odrei zastare, niti mogu
njime unaprijed produljiti vrijeme zastare koje je odreeno propisom. Tek u onom trenutku
kad zastara nastupi, mogu se strane odrei posljedica koje nastupaju zastarom. Npr. nitko
nam ne brani da platimo zastarjeli dug iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne moe
sudskim putem prisiliti na plaanje. U teoriji postoje i nesuglasice je li mogu ugovorne strane
ugovorom odrediti krae zastarne rokove od onih koji su predvieni propisom. Jedni smatraju
da mogu, drugi pak da ne mogu. U stranim zakonodavstvima prevladava rjeenje prema
kojemu se u pravilu zabranjuje produljenje, a doputa ugovorno skraenje rokova zastare.
ZOO zabranjuje i jedno i drugo, sasvim opravdano. Prema kogentnoj odredbi iz l. 218.
pravnim poslom se ne moe odrediti dulje ili krae vrijeme zastare od onoga koje je odreeno
zakonom. Isto tako, pravnim se poslom ne moe odrediti ni da zastarijevanje nee tei za
neko vrijeme. ZOO je takoer prihvatio i naelo o nedoputenosti odricanja od zastare prije
185

nego to protekne vrijeme odreeno za zastaru. Valja istaknuti da su doista objekt zastare
samo imovinska prava, ali postoji i malo subjektivnih graanskih prava koja zastarijevaju
zbog nevrenja. Tako npr. pravo vlasnitva nikad nee zastarjeti ma kako ga dugo
neizvravali. No, ako 20 godina ne izvravam slunost kolnog puta, pravo slunosti e
zastarjeti i prestat e zbog nevrenja (non usu) Zapravo, u naelu ono to zastarijeva kod
subjektivnih graanskih prava nije samo pravo nego mogunost njegova ostvarenja sudskim
putem. Valja istaknuti da subjektivno pravo prati samostalan element koji se zove zahtjev.
Samostalnost tog elementa se oituje upravo kod zastare, gdje je mogue da zastari zahtjev, a
da samo pravo ostane nedirnuto vremenom. Meutim, budui da je zastario zahtjev, samo se
pravo ne moe ostvariti tubom i tada se u teoriji govori o zastari tubenog zahtjeva. Budui
da se kod zastare redovito radi o zastari zahtjeva, a mnogo rjee o zastari (gaenju)
subjektivnih prava, zastara se promatra u prvom redu kao zastara tubenog zahtjeva. Institut
zastare nije kod nas ureen jedinstvenim zakonom za cijelo graansko pravo. Njegov
sredinji dio (zastara obveznopravnih zahtjeva) ureen je ZOO iji su lanci sadrajno
podudarni i uz neke izmjene preuzeti iz Zakona o zastarjelosti trabina iz 1953. godine.
Propise o zastari sadre i brojni posebni zakoni (npr. o mjenici, eku, o ugovorima o
prijevozu eljeznicom, o potanskim, telefonskim i telegrafskim uslugama i dr.)
b) pretpostavke zastare a) nepodignue tube i b) protek zakonom odreenog
vremena (zastarni rok ili rok zastare) Zastara nastupa kad protekne zakonom odreeno
vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Teoretski i praktiki
sporno pitanje kada poinje tei zastara rijeio je ZOO tako da zastara zapoinje prvi dan iza
dospjelosti (dan dospjelosti trabine se ne uraunava) Ako se obveza sastoji u neinjenju,
proputanju ili trpljenju, zastara poinje tei prvog dana poslije dana kad je dunik postupio
protivno obvezi. Zastara zavrava, tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom
odreenog vremena.
c) rok zastare rok zastare je zakonom odreeno vrijeme nakon kojega se pravo vie ne
moe prisilnim putem ostvariti (tuba se ugasila) Opi zastarni rok prema ZOO iznosi 5
godina, ali ima i posebnih rokova od 3, 2, i 1 godine. Opi zastarni rok primjenjuje se samo u
onim sluajevima kad nije propisan posebni zastarni rok. Trogodinji zastarni rok vrijedi npr.
za meunarodne trabine nastale iz trgovakih ugovora o prometu robe i usluga odnosno
ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, za trabine
zakupnine, najamnine i trabine naknade tete raunajui od kada je oteenik saznao za tetu
i osobu koja je tetu uinila. Jednogodinji zastarni rok predvien je za trabine koje se
odnose na isporuenu elektrinu energiju domainstvima kao i za toplinsku energiju, plin,
186

vodu, odravanje istoe i dimnjaarske usluge. Trabine za razliite pretplate (RTV, tisak,
PTT) zastaruju takoer za godinu dana. Trabina utvrena pravomonom sudskom odlukom
ili odlukom nadlenog tijela kao i sudskom nagodbom, odnosno nagodbom pred nadlenim
dravnim tijelom te javnobiljenikim aktom, zastaruje za deset godina pa i ona za koja
zakon inae predvia krai rok zastare. Zastarni rok se ne treba mijeati s prekluzivnim
rokom. Prekluzivni rokovi su strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti
odreene radnje ako nee da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo.
Bitna je razlika prema zastarnom roku i u tome to na prekluzivni rok sud pazi po slubenoj
dunosti i to kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka.
d) zastoj zastare ovdje se razumije takav skup okolnosti zbog kojih zastara ne moe
zapoeti ili zbog kojih ve zapoeta zastara prestaje tei tako dugo dok te okolnosti ne
otpadnu. No, kad te okolnosti ili zapreke otpadnu, zastara se nastavlja te se proteklo vrijeme
uraunava. Uraunava se vrijeme koje je proteklo do zastoja. Vrijeme zastoja ili mirovanja ne
uraunava se. Okolnosti koje uzrokuju zastoj zastarijevanja predviene su u ZOO. Tako
zastarijevanje ne tee za trabine izmeu branih drugova, roditelja i djece (dok traje
roditeljsko pravo), tienika i skrbnika, osoba u izvanbranoj zajednici, osoba na vojnoj
dunosti za vrijeme mobilizacije i rata, osoba zaposlenih u tuem domainstvu za vrijeme
trajanja radnog odnosa kao i za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo mogue zbog
nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.
e) prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje tei, a proteklo se
vrijeme ne uraunava, tj. vrijeme se gubi i tada zastara moe samo iznova zapoeti. Kao
okolnosti koje izazivaju prekid zastarijevanja ZOO navodi priznanje duga, podizanje tube i
svaku drugu radnju vjerovnika poduzetu protiv dunika pred sudom ili drugim nadlenim
tijelom radi utvrivanja, osiguranja ili ostvarenja trabine, npr. prigovor prijeboja, prijava
trabine u steajnom postupku. Do prekida zastare nee doi ako vjerovnik odustane od tube
ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u sluaju da vjerovnikova tuba odnosno
zahtjev bude odbaen ili odbijen. Jedino ako bi tuba bila odbaena zbog nenadlenosti ili
drugih procesnih razloga (a ne biti stvari) smatra se da je prekid nastupio podizanjem prve
tube pod uvjetom da nakon njezina odbaaja vjerovnik podigne novu tubu u roku od tri
mjeseca.
f) uinak zastare nastupom zastare u pravilu se ne gasi samo subjektivno pravo jer
zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i to znai da se zastarjelo pravo ne
moe prisilno putem suda ostvariti. Prema tome, dunik iji je dug zastario nije zbog zastare
prestao biti dunikom jer nije zastarom prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug.
187

Zato ako dunik nako proteka zastarnog roka ipak plati, ne moe plaeno vie traiti natrag.
On nije platio nedug nego dug. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obveza od utuive
pretvorila u neutuivu ili naturalnu obvezu. Nastup zastare ne treba shvaati tako da se ne bi
mogla uputiti tuba sudu jer sud ne pazi na zastaru po slubenoj dunosti ve iskljuivo na
prigovor tuene strane. Ne istakne li tuenik prigovor zastare, sud e postupiti s tubom ne
obazirui se na zastaru.

188