Jakov Vitrijski

Pismo I (1216)
... Nakon ovoga stigoh u grad Milano, koji je jazbina heretika.
Ondje sam se zadrao nekoliko dana propovijedajui rije Boju na
raznim mjestima. U cijelom pak gradu jedva da postoji itko tko bi se
odupirao hereticima izuzev nekih svetih ljudi i nekih redovnica koje
zlobnici i ljudi svjetovnjaci nazivaju patarenima. Vrhovni ih pak
sveenik, od kojega imaju ovlast za propovijedanje i odupiranje
hereticima, te koji je takoer potvrdio njihovu pravovjernost, naziva
humilijatima. To su oni koji se ostavljajui sve poradi Krista
okupljaju na raznim mjestima, ive od rada svojih ruku, rije Boju
esto propovijedaju i rado sluaju, u vjeri su savreni i postojani, u
radu djelotvorni. Ovo se redovnitvo u Milanskoj nadbiskupiji toliko
rasprostranilo da su osnovali sto pedeset, to mukih, to enskih
samostanskih zajednica ne raunajui one koji su ostali u vlastitim
kuama.
Iza toga stigoh u neki grad koji se naziva Perugia. U njemu
naoh da je umro papa Inocent, ali da jo nije pokopan. S njega su
neki nou kradomice svukli skupocjeno ruho u kojem je imao biti
pokopan, a tijelo mu, koje je ve zaudaralo, gotovo golo ostavili u
crkvi. Ja sam pak uao u crkvu i vjerom koja vidi kao da ima oi
spoznao kako je varljiva slava ovoga svijeta kratka i isprazna.
Sljedeega dana kardinali su izabrali Honorija, dobroga i pobonoga
starca, vrlo jednostavnoga i dobrohotnoga, koji je siromasima
razdijelio gotovo sve to je mogao imati. Za vrhovnoga sveenika
posveen je u nedjelju poslije svoga izbora. Ja sam pak odmah
sljedee nedjelje primio biskupsko reenje. Papa Honorije me je
tako prijazno i blagonaklono primio da sam mu mogao pristupiti
gotovo kad god sam htio te mi je, izmeu ostaloga, dopustio da
njegovom dozvolom propovijedam rije Boju gdje god elim, kako

na Istoku tako i na Zapadu. Od njega sam takoer isposlovao i dobio

pismo s progoniteljima i zatitnicima da enama redovnicama ne
samo u Lijekoj biskupiji nego takoer i u kraljevstvu i u carstvu
doputa zajedno boraviti u istoj kui te se uzajamnim bodrenjem
meusobno poticati na dobro. Nije mi pak htio dati posebnu dozvolu
da branim kriare, jer je njihova obrana bila povjerena prelatima u
francuskom kraljevstvu. To je pak, kako se pria, uinio po savjetu
nekih koji su se nastojali dokopati vlasti francuskoga kraljevstva. Ja
se meutim, poto sam se posavjetovao sa svojim prijateljima i
drugovima, nisam htio vraati ukoliko ne bih mogao braniti kriare
koje mue svakojakim progonima a tijela im posvuda bacaju u
tamnice. Drugaije naime ne bi prihvatili rije propovijedanja, nego
bi mi veinom pljuvali u lice ako ih ne bih mogao zatititi sukladno
onome to im je obeano u propovijedima.
Nadalje, kad sam stigao na teritorij Francuske, bila je zima.
Trebao sam odmah u nastupajuoj korizmi opet krenuti na put od
kojega bi bilo malo koristi a puno posla. Budui da sam se zbog
stalnog napora osjeao dobrano iscrpljenim, radije sam izabrao da
malo otpoinem kako bih mogao izdrati napor prekomorskog
pohoda, ponajvie jer je prijeko prelo ve mnogo tisua kriara koje
u ja morati hrabriti i (ondje) zadrati. Takoer sam namjeravao
ljudima svoje biskupije i drugim stanovnicima prekomorskih zemalja
propovijedati rije Boju prije nego doe mnotvo, te ih opomenuti i
potaknuti da dobrohotno prime hodoasnike i da se suzdravaju od
grijeha kako ne bi loim primjerom iskvarili druge strance. Jer
nakon to mnotvo prijee preko mora, bit u tako zauzet poslovima
oko njih da u se, ako se prije ne pobrinem, tada jedva moi brinuti
za stanovnike grada Akka koji su mi na poseban nain povjereni.
Kad sam meutim jedno vrijeme proveo u Kuriji, pronaao sam
mnogo toga stranoga mome duhu: bili su naime toliko zauzeti
ovozemnim i vremenitim, kraljevima i kraljevstvima, svaama i

parnicama da su jedva doputali da se to progovori o duhovnim

stvarima. Ipak, u tim krajevima naao sam i jednu utjehu. Naime
mnoge osobe obaju spolova, bogatai i svjetovnjaci, ostavivi sve
poradi Krista, bjeali su iz svijeta. Nazivali su se manja braa i
manje sestre. Kod gospodina pape i kardinal uivaju veliko
potovanje. Oni se nimalo ne brinu oko vremenitih stvari, nego se
arkom eljom i silnim nastojanjem iz dana u dan trude da bi due
koje propadaju otrgli od svjetovnih ispraznosti i poveli ih sa sobom.
I milou Bojom ve su ubrali velik plod i mnoge pridobili tako da
onaj koji uje neka kae: doi, i jedna zavjesa neka privue drugu. 1
Sami pak ive nainom ivota prve Crkve o kojoj je zapisano: U
mnotva onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna dua.
Danju ulaze u gradove i sela trudei se djelovanjem pridobiti druge,
a nou se vraaju u eremitorij ili na samotna mjesta te bdiju u
kontemplaciji. ene pak zajedno borave u razliitim hospicijima
blizu gradova. Nita ne primaju, nego ive od rada svojih ruku.
Meutim veoma trpe i vrlo su uznemirene jer im klerici i laici
iskazuju vee asti nego bi one to eljele.
Mukarci se pak ovoga Reda skupljaju uz mnogostruku korist
jednom u godini na odreeno mjesto kako bi se u Gospodinu zajedno
radovali i objedovali. Uz pomo dobrih ljudi sastavljaju i objavljuju
svoja sveta pravila koja su potvrena od gospodina pape, a poslije
toga se tijekom cijele godine raspruju po Lombardiji, Toskani,
Apuliji i Siciliji. Nedavno se, napustivi Kuriju, njima priklonio i brat
Nikola, penitencijar gospodina pape, ovjek svet i poboan, ali
budui da je bio veoma potreban gospodinu papi, ovaj ga je pozvao
natrag. Ja pak vjerujem da Gospodin, na sramotu prelata koji su kao
nijemi psi koji ne mogu lajati, eli prije svretka svijeta preko ovih
jednostavnih i siromanih ljudi spasiti mnoge due.
1

Izreka qui audit dicat: veni temelji se na Otk 22, 17. Drugi dio izreke cortina cortinam
trahat najvjerojatnije je nastao pod utjecajem Izl 26, 3-6.

Kad sam otiao iz gore spomenutoga grada, krenuo sam put

Genove, glasovitoga grada smjetenog na moru, na granici Toskane
i Lombardije...
S latinskog preveo: fra Ivica Studenovi