Bosiljka Brlei

MICHEL TOURNIER, KRALJ JOH I JA

U proljee 1981. ili 1982. godine kupila sam u Parizu knjigu razgovora Matthieua Galeya
s Marguerite Yourcenar, Otvorenih oiju. Poela sam je itati tek u Zagrebu i zastala nad
reenicom: Poput Michela Tourniera, jednog od rijetkih pisaca dananjice koji joj je ravan
po preciznosti misli i izvornosti intelektualnih konstrukcija, ona je tek sluajno pisac roma
na. Pitala sam se kako je mogue da o njemu nita ne znam. I onda sam nekoliko mjeseci
ekala da se otvori knjinica Francuskog instituta, zatvorenog zbog preureenja. U meu
vremenu se Tournierovo ime nekoliko puta pojavilo u novinama, usputno, kao podsjetnik.
Sad mi nije promaknulo. Ne sjeam se koju sam njegovu knjigu prvu proitala moda
Kralja joh ili Vjetar Paraklet. Pamtim samo da se neto pokrenulo, poela sam se prisjeati
neega to sam nekad znala, i zaboravila. Pamtim i jedan san iz tog vremena: gledam neki
film kojemu ne znam poetak ni kraj, glavni glumac zastaje na sredini ekrana, dobacuje mi
dvije vrpce i kae: Uhvati se za njih, tako e i ti ui u film i ostati gledalac. Ne znam ima li
to veze s Tournierom, u mojem snu ekran se pretvorio u stakleni disk koji se sve bre okretao
i na kraju raspao u komadie, u njegovim romanima sve se sabire, tei prema nekom aritu.
*

MONTAA

U Francuskom institutu imali su sve vanije Tournierove knjige osim onih za djecu, ili,
kako bi on rekao, tako dobro napisanih da ih mogu itati i djeca. Jo nije bilo interneta, ni
Amazona, u Francusku sam putovala jedanput godinje, obino i rjee, trebalo je, dakle, opet
ekati. Jednoga dana odnijela sam urednici biblioteke Vjeverica recenziju Le Clzioovih
pria za djecu, Mondo. Pokazala mi je policu s francuskim knjigama i rekla da malo pogle
dam, moda naem neto zanimljivo. Na vrhu jedne hrpice knjiga bila su dva primjerka
romana Petko ili divlji ivot. Za tjedan dana vratila sam se s recenzijom i desetak prevedenih
stranica, uvjeravajui je da mora objaviti tu knjigu. Drugi je recenzent napisao da je Petko
osrednja knjiga, koju on ne bi preporuio. Urednica nije mogla presuditi, jer nije znala fran
cuski, i odluila sam bez ugovora i bez jamstva da e biti objavljena (u meuvremenu je neki
drugi izdava mogao zatraiti i dobiti prava) prevesti cijelu knjigu i prepustiti joj odluku.
Tad jo nisam ivjela od prevoenja i mogla sam si dopustiti taj luksuz.
*

A kad sam ve prevodila Tourniera, pa makar i bez ugovora (to je zapravo imalo puno
veu teinu), inilo mi se prirodnim da ga i upoznam. Jedna mlaa prevoditeljica, koja e
poslije prevesti na hrvatski dvije njegove knjige, rekla mi je da joj to nikad ne bi palo na
pamet ne zna to bi ga pitala, o emu bi s njim razgovarala. Iskreno govorei, ni ja ne znam

120

o emu bih razgovarala s nekima od pisaca koje sam prevodila, i to nema nikak ve veze s
kvalitetom njihova djela. Ali eljela sam upoznati pisca koji je negdje za sebe napisao da
ima um koji odbija i duh koji odailje negativne valove.
Do Tourniera sam dola vrlo jednostavno (preko Gallimarda bilo bi sigurno jo jedno
stavnije): ula sam u prvu potu u Parizu, uzela telefonski imenik i pod Choisel (iz jednog
sam intervjua doznala da tamo ivi) potraila njegovo ime. Broj je bio u imeniku, dostupan
svima, i Tournier se javio na prvi poziv. Predloio je da se za nekoliko dana naemo u Gal
limardu, gdje je imao sastanak.
Od tog prvog susreta ostala mi je samo slika bez tona. Bila je druga polovica rujna, 1984,
ini mi se, sunan jesenski dan, u kratku Ulicu Sbastien Bottin Tournier i ja doli smo isto
vremeno, prilazei sa suprotnih strana ulazu u Gallimard. Poeo mi je domahivati izdaleka,
pokazujui na sat kao da se ispriava oboje smo kasnili nekoliko minuta. Izgledao je bolje
nego na fotografijama koje sam vidjela, jo preplanuo od ljeta, otvorena osmijeha, s iskrom
radoznalosti u pogledu.
Sjeam se sobe u polukatu u koju me je odveo niz nekoliko stepenica, sobe nalik na
kabinu podmornice, s knjigama i fasciklima s njegovim imenom na niskim policama uza
zidove, pamtim njegov smijeh, pokret rukom kojim zaokruuje prostor i kae: Sve u vam
to jedanput pokazati, a od gotovo jednosatnog razgovora jo ujem samo reenicu na
rastanku: Nous allons faire des choses ensemble. Ne znam je li to bila fraza dobrodolice
za nove lanove drutva prevodilaca Michela Tourniera, meni je vie nije ponovio.
*
Prevela sam Petka, drugi recenzent je priznao da je pogrijeio, Mladost je uvrstila knji
gu u program i zatraila prava za prijevod, ali Gallimard nije odgovarao ni na ponovljene
upite. Kad sam sljedee jeseni dola u Pariz, nazvala sam Tourniera. Ovaj put me pozvao
da doem u Choisel. Doekao me na trgu pred stanicom Saint-Rmy-ls-Chevreuse, kamo
je uvijek dolazio po svoje goste koji su stizali prigradskim vlakom iz Pariza.
Tad sam prvi put vidjela vrt i upni dvor, iji u sjaj i dra sljedeih trideset godina
nalaziti uvijek iznova u svim godinjim dobima. Sad je jesen bojom re tek proarala kro
nju velikog kestena, tri visoka japanska bora uzdizala su se kao da su iscrtana tuem, iza
kue raslo je nekoliko jela, breza i ukrasnih grmova, uz ulazne stepenice s vrtne strane jo
je cvala lavanda.
U velikoj sobi koja je zauzimala najvei dio prizemlja, na stolcima, na stolu, na podu
bile su knjige, naslagane jedne na druge izgledale su poput klimavih stupova. Sad su, pred
sezonu dodjele knjievnih nagrada, ti stupovi bili najvii, od studenog e se poeti smanji
vati, a onda opet rasti.
Sobu je od ulaznog dijela odvajao niski dvosjed okrenut prema kaminu i televizoru, i
taj e dvosjed, visoki pleteni naslonja nalik na prijestolje i masivni drveni stol ostati na istom
mjestu do Tournierove smrti. Mijenjali su se neki detalji, slike na zidu, velike fotografije
Tressa, Boubata, Luciena Clerguea esto samo naslonjene na zid. Stalno je mjesto imala
samo fotografija djeaka raskutrane kose, Laurenta, kojemu je najprije bio kum na krtenju,
sluajno, kao zamjena za kuma koja nije doao, a poslije se brinuo o njemu. Odrastao je u

121

ovoj kui, ivio je tu petnaest godina, okruen knjigama, ali zanimali su ga samo motori.
Sad je mehaniar kod Toyote, rekao mi je Tournier. U glasu mu se moda osjealo malo
aljenja, ali nimalo gorine. Volio je Laurenta. Njega, njegovu enu, djecu, poslije i unuke,
uvijek je zvao mes enfants.
Ispod Laurentove fotografije, na pultu koji su za njega kao dar izradili uenici jedne
stolarske kole da moe pisati stojei, kao Balzac, na komadu papira (mislim da nije bio ak
ni cijeli list) napisao je mi daje prava za prijevod Petka na hrvatski. Taj je papir s njegovim
potpisom moj izdava trebao poslati Gallimardu i problem e biti rijeen. Nastao je zato
to je u to vrijeme prava za Petka imao Tournier. Gallimard je zaista odmah odgovorio, ali
je traio da Mladost poalje moj prijevod knjige, to nije bilo uobiajeno. Znaenje tog
zahtjeva i vrijednost onog komada papira shvatila sam tek desetak godina poslije, kad je
Mala scena pripremala predstavu Pierrot ili tajne noi. Savjetnik za kulturu u Francuskoj
ambasadi bio je spreman dati potporu za predstavu i slikovnicu Pierrota, ali i za novo izdanje
Petka, ako su prava slobodna. Nazvao je voditeljicu Gallimardove slube za strana prava i
dok je razgovarao s njom, sa zanimanjem me gledao. Ispostavilo se da prava za hrvatski
prijevod imam ja. Nisam, naravno, mogla objaviti knjigu bez Gallimardova odobrenja, ali
nijedan izdava nije mogao objaviti drugi hrvatski prijevod osim mojega.
Kad sam mu to ispriala, Tournier se smijao, on je ve odavno zaboravio to je napisao
i potpisao. Nadam se da ete od toga imati nekak vu korist, rekao je. Kad se radilo o nje
govim autorskim pravima, bio je vrlo uspjean pregovara.
*
Trideset godina naih susreta, telefonskih razgovora, mogu odvrtjeti u glavi kao film, u
kojemu su neki dijelovi nejasni, neki i nedostaju, a redoslijed prizora je nepouzdan. Rijetko
sam zapisivala ono to je govorio o knjievnosti, filozofiji, slikarstvu, o Spinozi, Kantu, De
leuzeu, Gionou, Gracqu, Jngeru, Dreru o svemu tome pisao je u svojim knjigama. Bilje
ila sam poneko ime, naslov knjige, ono to mi je bilo novo, preputajui ostalo pamenju
i zaboravu. Kad mislim o njemu, pojavljuju se slike, bez reda u sjeanjima nema kronolo
gije a one koje se vraaju jasne su, izotrene.
*
Kraj je ljeta. Na povratku iz prevodilakog koleda u Seneff eu, u Belgiji, provodim ne
koliko dana u dolini Chevreuse. U Saint-Rmyu nala sam mali hotel uz jezero tako se i
zove, Htel Au bord du lac i svaki dan viam Tourniera. Dolazi popodne, kad popusti vru
ina, i eemo uz jezero po kojemu plivaju divlje patke. Pria mi o patkama koje su nekoliko
godina svako proljee slijetale u njegov vrt: Da ste samo vidjeli to su izvodile! I to u dvo
ritu upnog dvora! Kad bi se izlegli mladi i dovoljno ojaali da polete, odlazile su. Prisjea
se i svojih ljetovanja u Njemakoj, u djetinjstvu, i kako su ga jedanput u zoru poveli u lov.
Onda zastaje i poinje pjevati neku lovaku pjesmu na njemakom: Oh, mein lieber...
Dva, tri puta poziva me na ruak u Choisel. Vozi me ravno u upni dvor ili putem svraamo
u Chevreuse da kupimo neko gotovo jelo. Sjeam se da sam prvi put izabrala Jakobove

122

kapice. Prije ruka on pije communard i objanjava mi razliku izmeu tog aperitiva i kira
prvi se priprema s likerom od crnog ribiza i crnim vinom, u drugi se stavlja bijelo vino.
Misli da je za moje poznavanje francuske kulture vano da znam tu razliku i svake godine
ponavlja mi priu o kanoniku Kiru, po kojem je nazvan aperitiv.
Poslije ruka pijemo kavu u maloj vrtnoj kuici zatvorenoj zidom s tri strane, a s etvrte
otvorenoj prema vrtu. U njoj je i divan sa arenim prekrivaem. Tournier pita hoe li mi
smetati ako malo prilegne, i odmah zaspi, lagano hrui. Budi se za pola sata i iznenaeno
me gleda. Ja sam u meuvremenu proetala vrtom i podno zida koji ga dijeli od groblja
nala male ute bundeve. Podsjeaju me na satove iz francuskog u osnovnoj koli, kod
profesora kroz iji se kuhinjski prozor vidjelo seosko dvorite. Kao na slici smjenjivala su se
u njemu godinja doba, a u jesen se pred tagljem uvijek dizala gomila velikih bundeva. To
urnieru se svia moja pria, pita: Hoete li da vam dam jednu kao uspomenu na moj vrt?
Na zidu kuice, koju on zove patio, privren je raspored plima i oseka u Saint-Jacutu.
Na njemu svaki dan moe pratiti nadolaenje i povlaenje mora, dah oceana. Od djetinjstva
je provodio ljeta u Njemakoj i Bretanji u njima su klice Kralja joh i Meteora.
Ponekad se predveer vozimo po okolici, najee cestama kroz uta polja uljane repi
ce, koja nadlijeu jata vrana. Tad vozi polako. Inae je vrlo energian voza, kad pone
neto objanjavati dri volan jednom rukom, a drugom mae, ne usporavajui vonju.
*
Jedanput me poziva da ga pratim u Rambouillet, gdje e u knjinici odrati predavanje
pod naslovom Krijumar filozofije rije je, naravno, o njemu. U upnom dvoru ekamo
da po nas doe auto iz Rambouilleta. Stie nekakav mali kombi u koji, uz vozaa, moe
sjesti samo jedna osoba stranji dio slui za prijevoz novina. Tournier je bijesan, voza se
ispriava, nije znao da monsieur nee biti sam. Njega bi, oito, tih dvadesetak kilometara,
tamo i natrag etrdeset, mogao komotno voziti na suvozakom sjedalu. Tournier rjeava
problem tako da sa mnom sjeda u svoj auto i slijedimo kombi. Desetak minuta jo se ljuti,
mais cest incroyable!, a onda kae nen parlons plus. I vie to ne spominje. Nekoliko
puta sam ga vidjela ljutitog, nikad nisam ula da je povisio glas. Presijeca srdbu prelazei
na drugu temu, ponekad u tome uspijeva, ponekad postaje sarkastian.
*
Posjeujem ga u prosincu, nekoliko dana prije roendana. Znam da voli slatkie, uvijek
mu je na stolu bombonijera s belgijskim ili vicarskim pralinama, i donosim kao obino
Kraeve griotte. Ovaj put donijela sam i jedan mali simbolian dar. Ljuti se, ne smijete mi
nita kupovati, ali vadi dar iz ukrasne vreice. Kako ste znali?, pita, drei u ruci arenu
drvenu sovu. Nita nisam znala, dvoumila sam se izmeu sove i divlje patke. Vodi me do
kamina, na kojemu su uz ostale sitne suvenire sova i patka. Prvi put ih vidim. Njegova je
sova od neprozirnog gorskog kristala glatka, hladna, samo s obrisima krila, bez oiju, bez
ikakvih detalja. Prole zime Herms je za Boi pripremio kolekciju od deset ivotinja pas,
maka, sova, zec, patka... i uz svaku su u luksuznoj kutiji htjeli imati i kratak tekst nekog

123

luksuznog pisca. Izabrali su Tourniera i za to mu platili luksuzan honorar. Dobio je i figu

rice ivotinja po svojem izboru. Sad e moja sova imati drut vo, kae stavljajui je na
kamin. Onda mi sljedee ljeto poklanja Hermesovu sovu. Ve godinama s police s rjenici
ma uz moj radni stol nijemo gleda to radim.
*
Kad sam upoznala Tourniera, jo sam radila kao struni suradnik u jednoj kulturnoj
ustanovi i povremeno prevodila filozofske tekstove za radio i asopise. Dvije godine prije
nego to se sve poelo raspadati dala sam otkaz i doekala mirovinu kao samostalna prevo
diteljica. Tournier se uvijek raspitivao to prevodim za Bergsonov Smijeh rekao je Mais
cest un chef-doeuvre!, na Voltairea je odmahnuo rukom, o Rousseauu mi je odrao malo
predavanje, usporeujui njega i Voltairea s crvenim i bijelim klaunom u cirkusu. Kad sam
rekla da prevodim Flaubertovog Bouvarda i Pcucheta, zadovoljno se nasmijao: Imat ete
lijepog posla! Volio je Salammb i Tri prie, s uitkom je naglas itao tu prozu ritminu kao
stih. Govorio je kako mu se ponekad ini da Flaubert vodi njegovu ruku. Do koje mjere ju
je vodio vidjela sam prevodei Kralja joh.
Razgovarali smo esto i o onome to on radi, o knjigama koje ita (bio mi je dragocjen
vodi), o knjigama koje priprema i o onima od kojih je, naalost, odustao. Za neke mislim
da nije imao mnogo vie od naslova, recimo Kantilene, ne kao glazbeni termin (francuski
cantilne) nego prema Immanuelu Kantu. Za roman o vampirima skupio je ve bogatu
dokumentaciju, imao je plan i naslov koji je dugo traio, ali vie nije imao snage za ono to
je nazivao istraivanjem na terenu. To nitko nije mogao obaviti umjesto njega. Ja vidim
ono to drugi ne vide, rekao je. Kao dokaz pokazao mi je fotografiju Verrochiovog Davida
Michelangelov po njemu nije bio bolji od kipova Arna Brekera i pitao to vidim. Ne e
kajui odgovor, iznio je svoju teoriju: Verrochiov uenik u vrijeme nastanka Davida bio je
Leonardo da Vinci, on mu je posluio kao model. I nitko do sada nije uoio slinost. Provje
rila sam poslije na internetu Tournier nije bio prvi koji je iznio tu pretpostavku, ali nisam
sigurna da je to znao. Kad danas gledam Verrochiovog Davida, na njegovu licu vidim jedan
glasoviti zagonetni osmijeh.
*
Odlazimo u vrtni centar da kupi zemlju i sadnice, jer mu sutra dolazi vrtlar, koji inae radi
u parku dvorca u Versaillesu. Voli ga predstavljati kao vrtlara Luja XIV i Michela Tourniera. eli
kupiti cvijee i za mene, da ga ponesem u Zagreb. Izabirem dvije vreice sa sjemenom cvijeta
koji ne poznajem. U proljee mu javljam da je iz njega niknuo prozraan grmi njenih svje
tlozelenih stabljika s mnogo bijelih cvjetova poput zvijezda. To ja cvatem u vaem vrtu, kae.
*
U studenom 2000. godine jedan veliki tjednik naruuje od mene intervju s Tournierom.
Prisjeam se njegovog teksta Nekrolog jednog pisca iz Malih proza, s navedenom godinom

124

roenja i smrti: Michel Tournier, 19242000. Znam da jo vjeruje da e umrijeti te godine i

osjeam se pomalo neugodno, kao da sam, poput onih novinara iz Higijene ubojice Amlie
Nothomb (knjige koju mi je upravo on preporuio), dola intervjuirati velikog pisca pred
smrt. Ne postavljam mu to pitanje, tako zgodno kao uvod u razgovor, ali se poslije poku
avam naaliti: Va je otac umro u sedamdeset estoj godini, ali majka vam je doivjela
devedeset osam. Vi ste majin sin... Ljutito me prekida: S tak vim se stvarima ne moete
aliti, a do kraja godine jo ima est tjedana.
Tri, etiri godine poslije, u novom izdanju Kljueva i brava objavljen je i Nekrolog jednog
pisca, ovaj put s upitnikom umjesto godine smrti. Sad se opet moemo aliti i pitam ga:
Zato ste to promijenili? Pa da ne misle da sam ve mrtav, smije se.
*
Ve dugo dolazim u upni dvor, ali jo nikad nisam ula u kuhinju, na tri koraka od sto
la za kojim ruamo. Ako treba donijeti zaboravljenu au, kruh, ili odnijeti sue poslije
ruka, Tournier kae: Pustite to, ja sam domain. Tako sebi prevodim njegovo: Cest moi,
le patron. On ne voli da se ulazi u kuhinju, upozorila me povjerljivo Suzanne Petit kad
smo jedanput zajedno ruale kod njega.
Onda jednoga dana, kad sam se ve pomirila s tim da je kuhinja u Choiselu zabranjen
prostor i zamolila da mi neto donese, Tournier kae: Idite i uzmite si sami. Brzo dolazi
za mnom i gleda me s lukavim smijekom. Zadrava me u kuhinji, pokazuje mi crte na
zidu, ilustraciju za Obitelj Adam, svoje ajeve i omiljene zaine u ovoj kui nisam vie samo
prolazni gost. Ve dugo ga zovem Michel, on me svima predstavlja kao ma traductrice de
Zagreb, jer ne uspijeva izgovoriti moje ime.
*
Sjedimo za stolom u stanu u Courcellesu. Prije nekoliko dana donio mi je rukopis Eks
timnog dnevnika, izbor kratkih tekstova iz spiralnih biljenica u koje godinama zapisuje
svakodnevne dogaaje, misli, zapaanja. Rasporedio ih je u dvanaest mjeseci neke imagi
narne godine i nije siguran ne ponavljaju li se u njima neke teme. Zamolio me da proitam
rukopis, oznaim eventualna ponavljanja i usput ispravim pogreke koje su mu promaknu
le pri prepisivanju. eli provjeriti sve to sam ispravila, stranicu po stranicu, i nakon pola
sata postaje nestrpljiv. Ne zadravamo se na prepisivakim pogrekama, podie obrve kad
mu pokazujem jednu vrlo rijetku rije koju je bez nekog vidljivog razloga upotrijebio u
knjizi dva puta u razmaku od nekoliko redaka. (I na meni je perfekcionist Flaubert ostavio
traga.) Jedna reenica mi nije jasna, i tad se poinje ljutiti: Kako biste vi prevodili Prousta
ako vam to nije jasno! Na kraju mi zahvaljuje, uinili ste veliku uslugu francuskoj knjiev
nosti, kae poluozbiljno-polualjivo. U izdavakim kuama nitko se vie ne bavi rukopisima.
Nakon izlaska alje mi knjigu s posvetom. Promijenio je onu nejasnu reenicu i dvaput
ponovljenu rije. Ali poslije mene je rukopis itao i Serge Koster.

125

*
Nakon objavljivanja intervjua s Tournierom jedan mi je izdava ponudio da prevedem
Kralja joh. Bilo je to moje najuzbudljivije i najdramatinije prevodilako iskustvo.
Kad ulazite u tui svijet, a to, prevodei, uvijek radite, ponekad neto iz tog svijeta ue,
ili barem proviri u va. O neobinim podudarnostima, o isprepletanju onoga to su prevo
dili s onim to se njima dogaalo, mogli bi svjedoiti gotovo svi prevodioci. Nije im, kao
Jungu, morao kroz prozor uletjeti zlatni leptir, mogli su neoekivano naii na znaenje
pojma s kojim su se dugo muili, ili je spiker na radiju izgovorio rije transcendentno ili
golub upravo kad su je oni tipkali.
Primjeri sinkroniciteta kojima me obdario Kralj joh nisu bili tako banalni i bezazleni.
Ponekad mislim da mi je htio pokazati svoju vilenjaku narav, koje sam ga u naslovu roma
na tako neoprezno liila.
Prije nego to sam potpisala ugovor pojavila mi se oteklina na zglobu desne ruke i po
eli su mi trnuti prsti. Specijalist za kirurgiju ake dijagnosticirao je tumor mekog tkiva
koji pritie karpalni kanal. Uklonit e ga malim operativnim zahvatom i za tri tjedna moi
u normalno raditi. Nije bilo razloga da ne potpiem ugovor. Na operaciji se pokazalo da
je rije o tumoru kosti, je li zloudan ili dobroudan znat e se tek nakon patohistoloke
analize, a morali su mi i imobilizirati ruku od ake do lakta. I tako sam sljedea tri tjedna, s
desnom rukom u gipsu, itala ljevorune zapise Abela Tiff augesa.
Tumor nije bio zloudan, ali je longeta bila prevrsto stegnuta i kad su je skinuli, nisam
mogla svinuti runi zglob, stisnuti aku, ak ni pomaknuti prste. Trebalo mi je nekoliko
mjeseci da vratim osjet i pokretljivost desnoj ruci. U meuvremenu sam se nauila sluiti
lijevom.
Tournier se cijelo vrijeme raspitivao o mojoj ruci i sad je odahnuo. Rekao je da se ne
osjea krivim, ali se sjetio jedne mlade Marokanke koja je piui tezu o temi blizanaca u
njegovim djelima ostala trudna i rodila blizance.
No moj se zlosretni niz nastavio: poetkom ljeta su mi zbog upale zuba dali antibiotike,
zub se smirio, ali su antibiotici unitili crijevnu floru. Poela sam naglo gubiti na teini, tre
sla sam se od napadaja slabosti, nisam mogla spavati. U jesen su me smjestili u bolnicu
radi pretraga. Osim kolonija gljivice bezazlenog naziva candida albicans u crijevima nisu
nali nita patoloko (gljivice nisu smatrali ozbiljnim problemom) i poslali su me kui sa
sredstvima za smirenje. Nisu mi pomogla ni da naveer zaspim.
I onda sam otila homeopatu kojega mi je preporuio jedan kolega, slijepi prevodilac.
Na ulazu u zgradu bila je ploa s natpisom Pjero kroja (na Maloj sceni jo su igrali
Pierrota ili tajne noi), u ekaonici pred ordinacijom, inae dvorani za sastanke antropozof
skog drutva, na jednom je zidu visjela velika slika arhanela Mihaela, na drugom je bio
plan grada Jeruzalema u doba kralja Heroda (i sveta tri kralja, Gapara, Melkiora i Baltaza
ra). U ordinaciji sam iznad lijenikova stola prvo ugledala malu uljenu sliku koja je prikazi
vala svetog Kristofora kako nosi dijete Isusa preko rijeke. Na koricama knjige koju sam
prevodila bio je Bellinijev Sveti Kristofor. Lijenik nije znao nita o slici, zatekao ju je tu
kad je preuzeo ordinaciju i pretpostavljao je da je pripadala utemeljiteljima homeopatske
medicine u Zagrebu, branom paru Deutsch.

126

Homeopatski pripravci koje mi je dao bili su skupi i bez uinka, ali sam nastavila dola
ziti k njemu, nisam mogla vjerovati da su se svi ti znakovi iz knjige znakova i simbola, be
nignih i malignih inverzija, iz svijeta koji me je uvlaio u sebe, tu nali sluajno i bez razloga.
Prolazei stubitem, svaki put sam oekivala da u sresti krojaa Pjeroa. Kroz iroka stakle
na vrata, kao kroz izlog, vidjela sam samo njegovu praznu radionicu, nalik na pozornicu s
velikim krojakim stolom na sredini.
U meuvremenu sam dobila obavijest da mi je za sljedeu godinu odobrena francuska
tromjesena stipendija za prijevod Kralja joh. Najprije sam je htjela otkazati, osjeala sam
se preslabom, onda sam shvatila da nikad neu ozdraviti ako ne odem u Francusku.
Odustala sam od slubene medicine, homeopatije, alternativnih iscjelitelja i na Googleu
upisala candida albicans. Kako sam se uspjela snai u umi informacija, savjeta, provjere
nih injenica i besmislica, i nai ono to mi treba, ne znam, ali nakon desetak dana nisam
se vie tresla. U travnju sam otputovala na svoju tromjesenu stipendiju.
Tournier mi je ponudio da prva dva tjedna provedem u njegovom stanu u Courcellesu,
desetak kilometara od Choisela. Doekao me je na stanici i u nevjerici uzviknuo: to su to
napravili s vama! Nije oekivao da sam toliko smravila. U stanu je prvo otvorio friider
napunio ga je svime to je on volio jesti. Veina toga sad nije bila preporuljiva za mene.
Onda u morati svaki dan dolaziti k vama i pojesti to sam, zakljuio je. Prije odlaska rekao
je da ga, ako zatreba, nazovem u bilo koje doba dana ili noi, odmah e sjesti u auto i doi.
Vjerojatno sam izgledala jako loe.
I dolazio je svaki dan, skeptino gledao moje povre, piletinu i ribu na leo, jeo svoju
hranu iz friidera, ponekad smo zajedno odlazili kupiti neto u Tri muketira. Plaajui
raun, vadio je novac iz depova, nikad nije nosio novanik. Dok sam prostirala stol u sobi,
ula sam ga kako pjeva u kuhinji. Vidio je na polici moje boice s vitaminima, mineralima,
probioticima i prebioticima, ali ga nisu zanimali. Nije vjerovao da iemu slue. Poslije ruka
bi obino malo odrijemao na lealjci na terasi. Taj stan u Courcellesu, na treem, zadnjem
katu nove stambene zgrade, Rsidence de lAulnette, kupio je zbog blizine eljeznike
stanice s koje se linijom B stie ravno u zranu luku Roissy. Kao pravu suprotnost vrsto
prizemljenom upnom dvoru, koji je bio njegovo ono, u ali ga je nazivao svojim nad-ja.
Dolazio je ovamo prije putovanja, ponekad pozivao goste na veeru, a esto su u njemu
boravili njegovi prijatelji. Stan je imao veliku terasu s bijelom ogradom uzdu jedne strane
i neto uu s druge. S te dvije terase-palube podsjeao me na brod, naroito nou kad se
ulo lagano zujanje ventilacijskog sustava.
Tournier je volio priati o stvarima u stanu. U upnom dvoru omiljena mu je tema bila
tapiserija s cr venim pijetlom, i osobito sveti Josip s malim Isusom na rukama, kojega je
dobio od asnih sestara iz opatije u Saint-Jacutu. Taj kiasti gipsani kip s oltara za njega je
bio simbol forije.
U dnevnoj sobi u Courcellesu isticala se velika slika s pticama arenih boja na crvenoj
svili. Bio je to zapravo Hermesov rubac u masivnom okviru, koji je jedanput vidio u njiho
vom izlogu i htio ga kupiti. Nije bio na prodaju, ali su mu nakon preureenja izloga javili da
moe doi po svoju sliku-rubac, poklanjaju mu je. Okvir je bio tako teak da ga nisam
mogao voziti u svojem autu. Na kraju sam dobio i besplatnu dostavu u kuu, smijao se
zadovoljno.

127

Ne znam je li dr venu skulpturu svetog Sebastijana probodenog strelicama dobio ili

kupio. Stajao je na podu pokraj kamina, s velikim slamnatim eirom na glavi.
Knjiga je u Courcellesu bilo malo i drao ih je u spavaoj sobi, na ugraenoj polici pre
ko koje je bio navuen cr veni zastor. Pokazao mi je knjigu Leni Riefenstahl s posvetom.
Divio se njezinoj energiji, volio je njezine fotografije, spreman oprostiti joj filmove koje
je snimala za nacistiki reim. Ali priznaje da je dobro pazio kako se na nekom od njego
vih predavanja u Njemakoj ne bi nala zajedno s njegovim prijateljima koji joj to nisu
oprostili.
Jednoga dana pitao je smije li na ruak u Courcelles pozvati Christiane Baroche, dugo
godinju prijateljicu i izvrsnu poznavateljicu njegova djela. Tih su dana neizbjena tema
razgovora u Francuskoj bili predsjedniki izbori i ok izazvan ulaskom Jean-Marie Le Pena
u drugi krug. Tournier je rekao da ga to ne udi, jer je Le Pen najbolji govornik meu fran
cuskim politiarima. Christiane Baroche se naljutila, zaprijetila da vie nee razgovarati s
njim ako glasa za Le Pena. On se smijao, volio je tak ve male provokacije. Politiku i politia
re nije shvaao preozbiljno, ali je ipak rado govorio o tome kako mu je Mitterand helikop
terom dolazio na ruak u upni dvor.
Iako nije vjerovao u moju dijetu, vae mrk ve i brokule govorio je, kad me sa Suzanne
Petit pozvao na ruak u Choisel, pripremio je riu i kuhani file lososa. To je najbljutavije to
sam uspio smisliti, rekao je. Njih dvoje su tome dodali ratatouille, i pili su vino. A poseb
no za vas kupio sam Evian, podigao je bocu mineralne vode znaajno se smjekajui.
Zato ba Evian? Zato to, kao to znate, volim inverzije. Kad sam to ispriala Kenize M.
rekla je: To iz Tournierovih usta ba i nije kompliment. Ne, to nije bio kompliment, da ga
nisam poznavala, i itala vrlo paljivo, moda bih se i uvrijedila.
Jesmo li tih dva tjedna razgovarali o mojem prijevodu Kralja joh? Jesmo, ali nekako
usputno. Htjela sam s njim snimiti i razgovor o knjizi, odgaao je to iz dana u dan. Moda
je to i bolje, mislim da je svrha mojeg boravka u zelenoj dolini Chevreuse bila neto drugo.
*
Prijevod Kralja joh stajao je kod izdavaa etiri godine, sve dok Gallimard nije zatraio
da objavi knjigu ili e dati prava drugom izdavau. Urednik me panino nazvao i prepustio
da s njima dogovorim rok. Nakon etiri godine htjela sam jo jedanput pogledati prijevod
i konanu verziju predala sam 8. 8. 2008. godine. Sjeam se tono datuma zato to su ga
Kinezi kao sretan broj s tri osmice izabrali za poetak Olimpijskih igara. Urednik je predlo
io taj dan jer se upravo vratio s ljetovanja. Dok sam ila prema kafiu u kojem sam mu
trebala predati diskete, neto me pogodilo u glavu. Osvrnula sam se traei odakle je do
letio taj kameni i vidjela kako svi na ulici gledaju u zrak. Iz vedrog neba nad nama pada
li su otri komadii leda. Onda se pojavio crni oblak, nebo se u trenu smrailo, spustio se
pljusak s velikim zrnima tue. Potrajao je dvadesetak minuta. Urednik me ekao u kafiu,
on je sve gledao kroz prozor, zatien iza stakla.
Voljela bih znati to se dogaalo drugim prevodiocima Kralja joh, Kralja Vilovnjaka,
Jelevog kralja, Erlkniga...

128

*
Poetkom 2007. godine Tournier je na snimanju jedne emisije pao sa scene u studiju i
slomio kuk. Laurentova ena, Marie-Claude, zamolila me da ga nazovem u bolnicu, treba
la mu je podrka. Poslije operacije proveo je dva mjeseca na terapiji u rehabilitacijskom
centru i tad sam ga prvi put ula da se ali na dosadu. Vratio se u upni dvor sa takom, bez
koje vie nee moi hodati, prodao je auto i odustao od svih putovanja, osim ljetovanja u
Saint-Jacutu.
Kad sam ga posjetila u prosincu, doekao me u kaputu. Pok varilo se centralno grijanje
u kui, trebat e nekoliko dana da se popravi i Laurent ga je htio odvesti u Courcelles. Od
bio je, tvrdio je da e mu biti dovoljna elektrina grijalica. Nije podnosio slabost, ogranie
nja starosti i bolesti. Sjeo je kao obino na svoj stari niski dvosjed, prebacivi nogu preko
noge. Kad sam ga upozorila da mu to pogorava bolove u nozi i leima, izazivaki me
pogledao, spustio je nogu i onda preko nje prebacio drugu. Kraj rasprave.
Drugi dan nazvao me iz Courcellesa, ipak se predomislio. Pozvao me da popodne, ako
mogu, doem k njemu. Jo sam bila u Saint-Rmyu i to je bilo pet minuta vonje vlakom.
U stanu je sve bilo kao prije pet godina, sveti Sebastijan sa slamnatim eirom, ptice na
crvenoj svili, jedna oteena ploa na tednjaku u kuhinji. Na stolu u sobi moja bomboni
jera s griottama, koju je donio iz Choisela. Razgovarali smo kratko o njegovim problemima
s kukom, predlagali su mu jo jednu operaciju, za koju se nije mogao odluiti. Spomenula
sam da upravo itam Ruak na obali Loire Philippea Le Guilloua, njegova sjeanja na posje
te Gracqu u Saint-Florentu. I Tournier je ruao s Gracqom u Saint-Florentu, smatrao ga je
najveim ivuim francuskim piscem, nenadmanim slikarom pejzaa.
Na odlasku me elio ispratiti i bilo bi uzaludno odvraati ga od toga. Gledajui ga kako
se polako sputa zavojitim stubitem s treeg kata, mislila sam kako e se teko popeti do
stana. U slastiarnici u prizemlju jo sam kupila kola koji u ponijeti u hotel, on je stajao
nekoliko koraka iza mene. Kad sam se okrenula, iznenadila me blagost u njegovu pogledu.
*
Vie se nismo vidjeli. Kad sam ga dvije godine poslije htjela posjetiti, zabranio mi je da
dolazim. Rekao je da ga mogu nazvati kad god hou, voli uti moj glas, ali ne eli da doem
u upni dvor. Nisam pitala zato.
I dalje smo se uli telefonom, i dalje su nai razgovori poinjali njegovim izvjetajem o
vremenu i vrtu znala sam je li u Choiselu oblano ili vedro, vrue ili hladno, koji vjetar
pue, jesu li ve niknuli afrani u vrtu. Jedanput mi je rekao da je poeo odlaziti na nedjelj
nu misu. Dobili su crnog sveenika i to mu se jako svidjelo crni sveenik u malom francu
skom selu. Mislim da je te godine Goncourtovu nagradu dobio Amerikanac Jonathan Littel,
na iji je roman imao dosta primjedbi. Ali iskreno se obradovao kad je Nobelovu nagradu
dobio Patrick Modiano. On, Modiano i Le Clzio nisu po dobi pripadali istoj generaciji, ali
su se u knjievnosti pojavili otprilike u isto vrijeme, krajem ezdesetih godina. Dvojica mla
ih dobili su Nobelovu nagradu, on je ostao vjeni nobelisable. Jo su mu izlazile nove
knjige, no u njima su uglavnom bili skupljeni stari, davno napisani tekstovi.

129

Onda se povukao iz Goncourtova irija, prestao je odlaziti na ljetovanje u Saint-Jacut, i

usred ljeta se alio da mu je hladno. Sve ee se na telefon prvo javljala Marie-Claude. On
je u gotovo svakom razgovoru pitao: Jesam li vam rekao to e pisati na mojem grobu?
Glas mu je bio sve slabiji, promukliji. Jo se ponekad pokuavao naaliti, jedanput, kad sam
vjerojatno rekla neto zbog ega se raznjeio, glas mu je zadrhtao i brzo je spustio slualicu.
U jesen 2015. morali su mu postaviti krevet u prizemlju, vie se nije mogao popeti u
spavau sobu. Lijenik ga je htio poslati u bolnicu, odbio je, ali je pristao primati injekcije
antibiotika. Do polovice prosinca jo se javljao na telefon. Nisam bolestan, samo sam jako,
jako star i umoran. Ne elim vie ivjeti, posljednje je to mi je rekao. Poslije toga uglavnom
je spavao.
*
Pokopan je na groblju u Choiselu, s kojega se u njegovom vrtu mogao uti metafiziki
zvuk grobarove lopate. Na grobu mu je uklesan epitaf koji je, davno, sam izabrao: Obo
avao sam te, to si mi stostruko vratio, hvala ti, ivote.
Na dan pogreba stiglo je u upni dvor pismo jednog djeaka i uz njega pjesma posve
ena Petku i divljem ivotu, kao posljednji pozdrav Michelu Tournieru. Proitali su je nad
njegovim grobom.

130