Professional Documents
Culture Documents
Najbolje Svetske SF Priče (1984 God.) PDF
Najbolje Svetske SF Priče (1984 God.) PDF
KENTAUR
1984.
"Kako se zove?"
Pogledao je ka roditeljima i kad su oni posle malo oklevanja klimnuli, proaputao: "Stavin." Nije
imao ni snage ni daha da progovori glasno.
"A ja se zovem Zmijarica, Stavine, i vrlo skoro, ve ujutru, morau neto da ti uradim to e da
boli. U poetku e da zaboli, a zatim e oseati bolove u telu nekoliko dana, ali posle e ti biti
bolje."
Gledao ju je ozbiljno. Zmijarica je shvatila da deko sve razume i da se boji, ali da se ovako ipak
boji manje nego da je pokuala da lae. Mora biti da je trpeo sve vee bolove to se bolest vie
pogoravala, ali izgleda da su ga svi u njegovoj okolini samo teili, nadajui se da e bolest ili da
prode, ili da ga brzo usmrti.
Zmijarica je stavila Travu na deakov jastuk. Privukla je torbu blie. Na njen dodir, brava se
otvori. Odrasli su jo zazirali od nje; mogli su samo da je se plae zato to nije bilo ni vremena ni
razloga da osete poverenje. ena je bila u takvim godinama da se lako moglo desiti da vie ne raa.
Po njihovim oima i tajnim dodirima, po njihovoj zabrinutosti, znala je da ovo jedno dete veoma
vole. Da ga nisu voleli izuzetno mnogo, ne bi ni pozvali Zmijaricu, u ovoj zemlji.
Bila je no i ve je bilo prohladno. Zato je Pesak izaao iz torbe tromo, klatei glavom,
palacajui, tragajui za mirisima, ukusima, toplotom tela.
"Jel' to...", poe stariji mu, glasom tihim i mudrim, ali i uplaenim. Pesak je osetio strah, pa je
zabacio glavu u poloaj za napad i tiho zazveao repom. Zmijarica je progovorila, pokrenula aku,
zatim celu ruku ka Pesku. Na to se ova jamska zmija-otrovnica opustila i potekla ukrug i ukrug oko
njenog runog zgloba, formirajui niz crnosmeih narukvica. "Ne", ree Zmijarica, "ne moe Pesak
da pomogne vaem sinu, bolest je predaleko odmakla. Znam da vam nije lako, ali, molim vas, smirite
se. Ovo je za vas strano, ali ja inim to mogu."
Maglica nije htela da izae dok je neko ne uznemiri. Zato je njena vlasnica morala da kuca po
torbi i konano da dvaput gurne Maglicu. Zmijarica je prvo osetila vibraciju krljuti koje klizaju, a
onda, iznenada, albino kobra polete uvis. Izlazila je iz torbe vrlo brzo, pa ipak nikako da sasvim
izae, kao da joj kraja nema. Uzdigla se, zabacila glavu, izbacila vazduh iz plua uz glasno itanje.
Rairila je plat iza glave. Iza Zmijariinih lea troje ljudi jeknue od straha, kao da ih je neko ve
napao, im videe na poleini Magliinog plata aru u obliku naoara, karakteristinu za kobre.
Zmijarica na ljude uopte nije obraala panju, nego se obratila velikoj kobri, ija se glava sad
uzdizala od poda ve vie od metar. Svojim reima fokusirala je panju zmije. "A, ti. Besno
stvorenje. Lezi. Vreme je da zaradi za veeru. Razgovaraj sa ovim detetom. i dodirni ga. Zove se
Stavin." Postepeno je Maglica opustila svoj plat i onda dopustila Zmijarici da je dodirne. Zmijarica
ju je vrsto uhvatila iza glave, i drala ju je tako da je zmija morala gledati u deaka. Svetlost lampi
odraavala se u srebrnim oima kobre. "Stavine", ree Zmijarica, "Maglica e sad samo da se upozna
sa tobom. Obeavam da e te ovog puta samo blago dodirnuti."
Ipak je Stavin zadrhtao kad je Maglica dotakla njegova uzana prsa. Zmijarica nije putala glavu
zmije, ali je omoguila da zmija svojim telom klizi po deakovom telu. Duina ove kobre bila je
etvorostruko vea od deakove visine. Obmotala se sada oko deakovog nateenog trbuha, obujmila
ga kolutima svog belog tela, istegla se i pritiskala glavom ka deakovom licu, vrei pritisak na
Zmijariinu ruku. Maglica je na deakov prestraen pogled uzvraala netreminim zurenjem svojih
oiju, koje nisu ni imale kapke. Zmijarica je dopustila Maglici da se jo malo primakne.
A zmijurina zapalaca jezikom, da oseti ukus ovog deteta.
Mlai suprug tiho uzviknu od straha. Zato se Stavin tre i zato se sad Maglica zabaci unazad, zinu,
otkrivi svoje otrovne zube, itei. Zmijarica je pola malo unazad i unula. Uzdahnula je.
Ponekad, u drugim zemljama, bilo je mogue pustiti srodnike da prisustvuju leenju, ali ovde ne.
"Morate izai", rekla je blago. "Opasno je uplaiti Maglicu."
"Neu..."
"ao mi je. Morate saekati napolju."
Mlai mu, ili moda ena, mogli su sad da ponu da se raspravljaju i da pri tom upotrebljavaju
neodrive argumente, da postavljaju pitanja na koja se ne moe odgovoriti, ali ih je stariji mu
okrenuo, uzeo za ruke i izveo napolje. U trenutku kad je on podizao platno na vratima atora,
Zmijarica ree:
"Potrebna mi je jedna mala ivotinja, bilo koja, samo da ima krzno i da je iva."
"Nai emo", ree stariji mu. Troje roditelja izidoe u svetlu no. Zmijarica je ula njihove
korake u pesku izvan atora.
Uzela je Maglicu u krilo i stala da je umiruje. Kobra se obmotala, da bi se zagrejala, oko
Zmijariinog vitkog struka. Kobra je od gladi postajala nervoznija nego obino, a sad je bila gladna,
ba kao i Zmijarica. Putujui preko pustinje od crnog peska, nali su dovoljno vode, ali u Zmijariine
zamke nita se nije ulovilo. Bilo je leto, vreme je bilo toplo i mnoga krznata stvorenja koja bi
Maglici i Zmijarici bila prava poslastica provodila su vreme u obamrlosti, u letnjem snu. A kad god
su zmije ostajale bez redovnih obroka i Zmijarica je poinjala gladovanje.
Bilo joj je ao kad je videla da se Stavin sad jo vie plai. "ao mi je to sam rekla tvojima da
izau. Uskoro e moi da se vrate", ree mu.
Oi su mu bile sjajne. Bio je na ivici suza. "Rekli su mi da vas sluam."
"Bilo bi najbolje da plae, ako moe", ree Zmijarica. "Nije pla neka strana stvar." Ali Stavin
ovo kao da nije razumeo, pa je odluila da ne navaljuje. Znala je da narod ovog surovog kraja
izdrava tako to nikad ne plae, nikad ne oplakuje, nikad se ne smeje. Ovde narod nije sebi
dozvoljavao aljenje, a radosti samo malo; ali je opstajao.
Maglica se smirila do mrzovoljnosti. Sad ju je Zmijarica odmotala sa sebe i stavila na leaj uz
deaka. Dok se kobra kretala, Zmijarica je vodila njenu glavu, oseajui pod prstima napetost onih
miia koji slue za napad i ujed. "Ona e te dodirivati jezikom", rekla je Stavinu. "To moe da
golica, ali ne boli. Ona jezikom mirie kao ti nosem."
"Mirie jezikom?"
Zmijarica je klimnula i nasmeila se, a Maglica je palacavim jezikom blago pomazila Stavinov
obraz. Stavin se nije trgao; paljivo ju je posmatrao. Deje oduevljenje saznanjem privremeno je
potisnulo bolove. Leao je savreno mirno dok je Magliin dugaki jezik prelazio preko njegovih
obraza, oiju, usta. "Ona proba ukus bolesti", ree Zmijarica. Maglica prestade da navaljuje glavom
napred, povue se, a Zmijarica se vrati u uei poloaj i pusti je. Kobra se spiralno pope uz njenu
ruku i lee joj na plea.
"Spavaj, Stavine", ree Zmijarica. "Imaj poverenja u mene, i ne boj se jutra."
Stavin je nekoliko trenutaka zurio u nju, traei istinu u njenim plavim oima. "'Oe Trava da me
uva?"
Iznenadilo ju je to pitanje, zapravo onaj stepen prihvatanja koji se tim pitanjem ispoljio. Sklonila
mu je kosu sa ela i nasmeila se osmehom ispod koga samo to nisu navrle suze. "Naravno."
Dohvatila je Travu sa jastuka. "Mora ovo dete da uva noas i da pazi na njega." Zmija leae
mirno u njenoj aci, svetlucajui oima. Poloila je zmiju blago nazad na jastuk.
"Sad spavaj."
Stavin je sklopio oi i odjednom kao da je ivot iziao iz njega. Promena je bila tako velika da se
Zmijarica nae napred da ga pipne, da se uveri da nije umro; onda vide da deko die, mada plitko i
odgovornosti.
"Razumem. Valjda. Moemo li neto da ti obezbedimo? Treba li neko da ti pomogne oko tvojih
preparata?"
Zmijarici su ova pitanja izgledala komplikovana. Kao da su to nekakvi sloeni problemi, okretala
ih je u svome zamorenom mozgu, pregledala ih je, rastavljala na delove i konano shvatila ta znae.
"Mom poniju je potrebno hrane i vode..."
"Za to smo se ve pobrinuli."
"I potreban mi je neko ko e pomoi oko Maglice. Neko jak. Ali vanije je da se ne plai."
Zapovednica je klimnula. "Pomogla bih ja", ree, "ali u poslednje vreme sam neto nezgrapna.
Nai u nekog."
"Hvala ti."
Ponovo se uozbiljivi, ena je krenula, glave malo pognute, ka jednoj manjoj grupi atora.
Zmijarica ju je ispratila pogledom i divila se njenoj gracioznosti. inilo joj se da je u poreenju sa
ovom enom mala, mlada i gruba. Pesak, koji joj je dotle bio kao narukvica, poe da se odmotava sa
njenog runog zgloba. Po nainu kako su njegove krljuti klizile preko njene koe osetila je na ta se
sprema i uhvatila ga je pre nego to je mogao da padne na zemlju. Pesak je iz njenih ruku izvio i
uzdigao gornji deo tela. Palacao je i zurio prema maloj ivotinji, oseajui njenu telesnu toplotu,
oseajui miris njenog straha. "Ma znam da si gladan", ree Zmijarica, "ali to stvorenje nije za tebe."
Stavila je Peska u torbu, zatim je digla i Maglicu sa ramena i pustila je da se svije unutar mrane
pregrade u istoj torbi. ivotinjica je ciknula i ponovo poela da se bacaka im Zmijariina mutna
senka pree preko nje. Zmijarica se sae i uze zvericu. Brzi niz prestraenih krikova postepeno se
smirivao i konano je prestao, jer ju je Zmijarica blago milovala. Konano je ivotinjica leala
mirno, teko diui, iscrpljena, i zurila u Zmijaricu utim oima. Imala je dugake zadnje noge i
iroke, iljate ui, a nos joj se trzao od mirisa zmija. Meko crno krzno bilo je izdeljeno na nepravilne
rombove tamo gde su se konopci mree urezali. "alosti me da ti oduzmem ivot", ree Zmijarica
ivotinjici. "Ali bar nee vie biti straha, a nee te ni boleti." Sklopila je aku neno oko nje, gladei
je i dalje, i stisnula kimu odmah ispod lobanje. Zatim je povukla, samo jednom, brzo. ivotinja kao
da se neto malo borila, ali bila je u stvari ve mrtva. Zgrila se: privukla je noge uz telo i skupila
drhtave prste sve etiri noge u male pesnice. Izgledalo je kao da jo zuri u Zmijaricu. Ova je sad
oslobodila telo ivotinjice od mree. Zmijarica je iz fieklije na svom opasau izdvojila, izmeu
staklenih boica, tako majunih da su to pre bile cevice sa zatvaraima, jednu; razdvojila je stisnute
vilice ivotinjice i pustila da meu njih padne samo jedna kap mutne supstance iz boice. Zatim je
brzo prila torbi, otvorila je i pozvala Maglicu. Kobra izae polako, klizei preko ivice, sputenog
plata iza glave, vukui se preko otrog peska. Mlenobele krljuti odbijale su tanku svetlost. Osetila
je miris ivotinjice, potekla ka njoj, pecnula je jezikom. Za trenutak se Zmijarica pobojala da e
kobra odbiti mrtvo meso, ali telo je bilo jo toplo, jo se refleksno grilo, a kobra je bila veoma
gladna. "Zalogaji za tebe", progovori Zmijarica kobri; navika, steena u dugoj samoi. "Da ti
otvori apetit." Maglica onjui ivotinjicu, uzmae glavom unazad i napade, zarivajui svoje kratke
otrovne zube u maleno telo, ujedajui ponovo i ponovo, ispumpavajui svoj rezervoar otrova. Pustila
je plen samo da bi ga odmah jo bolje zahvatila, a onda poe da namie svoje vilice sa svih strana na
plen, koji e joj jedva malice rairiti grlo. Kad je to zavreno i kad je Maglica mirno leala na
pesku, varei svoj mali obrok, Zmijarica je sela pokraj svoje kobre, drala ju je i ekala. ula je
korake na otrome pesku. "Poslae me da ti pomognem." ovek je bio mlad, mada je u svojoj crnoj
kosi imao i po koju belu vlas. Bio je vii od Zmijarice i prilino zgodan. Oi su mu bile crne, lice
otro, a kosa povuena unazad i vezana iza potiljka. Izrazom lica nita nije otkrivao. "Boji li se?"
"Radiu kako mi kae." Iako mu se telo nije razaznavalo ispod dugake odede, snaga mu se
poznavala po dugakim, lepim rukama. "Onda dri telo zmije i ne daj da te iznenadi." Maglica je
poela da se trza od efekta hemikalije koju je Zmijarica usula u mrtvu ivotinjicu. Kobrine oi sad su
buljile ne videi nita. "Ako ugrize..." "Dr' brzo!" Mladi je posegnuo oberuke, ali je njegovo
oklevanje bilo predugo. Maglica se izvila i oinula repom, zahvativi ga posred lica. Zateturao se
unazad, bar isto toliko zbog iznenaenja koliko i zbog bola. Zmijarica nije poputala svoj vrsti
zahvat iza vilica zmije, a ujedno se borila da zmiju savlada itavom duinom. Maglica nije spadala u
zmije daviteljke, ali svejedno je bila glatka, jaka i brza. ibala je na sve strane, a dah joj je izlazio iz
plua u dugim itavim mlazevima. Sad bi ugrizla sve to bi dohvatila. Borei se, Zmijarica je uspela
da stisne otrovne lezde kobre i istisne joj i poslednju kap otrova. Kapi otrova jedan su tren visile sa
kobrinih onjaka, hvatajui svetlost kao kakvi dragulji; zatim ih silina kobrinih greva odbaci daleko
u tamu. Zmijarici je u daljem rvanju pomogao, bar u ovoj prilici, bar jednom u ivotu sam pustinjski
pesak: nije ruao kobri dobar oslonac. Osetila je kako iza nje mladi ovek mlatara rukama, grabei
telo i rep zmije. Maglicin napad greva odjednom prestade i u rukama im ostade oputena zmija.
"Izvinjavam se..." "Samo ti nju dri", ree Zmijarica. "Tek e biti noas posla za nas." Kad su
Maglicu ponovo obuzeli grevi, mladi ju je drao vrsto i stvarno donekle pomogao. im je taj
drugi napad greva proao, Zmijarica mu odgovori na ranije postavljeno pitanje. "Ako bi ona
spremila otrov, pa te ugrizla, ti bi verovatno umro. ak i sad bi od njenog ujeda bolovao. Ali ako ne
uini neto glupo, ona nikog nee ujesti, ili e u najgorem sluaju ujesti mene."
"Ti bi mome roaku slabo pomogla, mrtva, ili na samrti."
"Ne razume. Maglica mene ne moe ubiti." Ispruila je ruku tako da on vidi belinu oiljaka od
zmijskih ujeda. Zurio je u oiljke, zatim je opet jedan dugi trenutak gledao pravo u oi, pa sklonio
pogled.
Ono mesto na nebu iz kog se irila svetlost pomicalo se polako ka zapadu. Drali su kobru kao
dete. Zmijarica poe da pada u dreme, ali Maglica pomae glavu, tupo nastojei da se oslobodi
stiska, i Zmijarica se odmah razbudi. "Ne smem da zaspim", ree mladiu. "Priaj mi. Kako te zovu?"
Kao Stavin ranije, tako je sad ovaj mladi oklevao. Kao da se neeg bojao, nje moda. "Moj narod",
ree, "smatra da nije mudro rei svoje ime strancu."
"Ako me smatrate za veticu, nije trebalo da traite moju pomo. Ne znam nikakve maije i ne
tvrdim da znam."
"Nije to sujeverje", ree on. "Nije onako kako bi se moglo pomisliti. Ne bojimo se da e neko
baciti ini na nas."
"Ne mogu da upoznam obiaje svih ljudi na Zemlji, pa se zato drim svojih obiaja. A moj je
obiaj da se onome s kim saraujem obraam po imenu." Gledala ga je pokuavajui da u mutnoj
svetlosti odgonetne njegov izraz lica.
"Nae porodice znaju naa imena, a kad se troje odlue da sklope brak, jedno drugom otkriju
imena."
Zmijarica je razmislila o tom obiaju i zakljuila da njoj nikako ne bi odgovarao. "Nikom
drugom? Nikad?"
"Pa... prijatelj moda moe da sazna ime oveka."
"Aha", ree Zmijarica. "Vidim. Ja sam jo nepoznata osoba ili ak neprijatelj."
"Pa prijatelj bi mogao saznati moje ime", ponovio je mladi. "Ne mislim da te uvredim, ali ne
razume. Poznanik nije prijatelj. Mi prijateljstvo visoko cenimo."
"U ovakvoj zemlji ovek bi trebalo da bude u stanju brzo da oceni da li neko zasluuje da bude
nazvan prijateljem."
se odazove na to ime. Osetila je neke ruke na sebi, i to blage; elela je da reaguje; ali ju je umor
savladavao. San joj je bio potrebniji, pa je odgurnula te ruke. Ali one su pridravale njenu glavu,
prinele neki predmet od suve tavljene koe njenim ustima, i sipale joj vodu u grlo.
Zakaljala se, poela da se gui i ispljunula tu vodu. Izdigla se na jedan lakat. Pred oima joj se
razbistrilo, i shvatila je da se trese. Oseala se isto onako kao kad ju je zmija prvi put ugrizla, pre
nego to je zavrila proces sticanja imuniteta. Mladi se naginjao nad nju, sa uturicom u ruci. Iza
njega, Maglica je polako puzila u tamu. Zmijarica zaboravi bol koji je u njoj pulsirao. "Maglice!"
Udarila je akom po tlu.
Mladi se okrenuo, uplaen; zmija se uzvi u vazduh, gotovo do visine Zmijariinih oiju kad
Zmijarica stoji. Rairila je svoj plat njihala se, posmatrala besno, spremna da napadne. Izgledala je
kao bela linija koja se talasa naspram crnog. Zmijarica je prinudila sebe da ustane; oseala se kao da
se upire da kontrolie neko nepoznato telo. Zamalo da opet padne, ali je ostala na nogama. "Ne sme
sad u lov", ree zmiji. "Ima ovde posla za tebe." Digla je desnu ruku i drala je malo po strani, kao
mamac, da bi se Maglica, ako napadne, bacila na tu stranu. Ta ruka, meutim, sva joj je oteala od
bola. Zmijarica se nije toliko plaila kobrinog ujeda koliko gubitka one tenosti koja se sad nalazila u
kobrinim kesicama za otrov. "Doi", ree. "Doi i ne srdi se." Videla je da joj niz prste curi krv i jo
vie se uplaila za Stavinovu sudbinu. "Jesi li me ovo ti ujela, stvore jedan?" Ali nije to bila ta vrsta
bola; pravi kobrin otrov bi je umrtvio, a ovaj novi serum bi je samo peckao...
"Ne", proaputa mladi iza Zmijarice. Naoarka napade. Refleksi steeni dugim vebanjem
aktivirae se. Zmijarica je munjevito izmakla desnu ruku, a levom zgrabila Maglicu pre nego to je
ova mogla da se vrati u poetni poloaj. Kobra se malo grila, pa se umirila. "Podli stvore", ree
Zmijarica. "Sram te bilo." Okrenula se i dopustila zmiji da joj se preko ruke uspuza na ramena. Tu se
Maglica smestila kao obris nekog nevidljivog ogrtaa, a rep joj se vukao kao svadbeni veo.
"Nije me ona ujela?"
"Ne", ree mladi. Glas mu je bio uzdran, ali je sadravao trag strahopotovanja. "Trebalo bi da
ve umire. Trebalo bi da bude zgrena na zemlji, a cela ruka da ti bude nateena i tamnomodra. Jer
kad si se vratila..." Pokazao je na njenu desnu ruku. "Izgleda da je to ujed bunske otrovnice."
Zmijarica se setila onog klupka zmija ispod granica i pipnula okrvavljeno mesto na nadlanici.
Kad je obrisala krv, meu ogrebotinama od trnja ukazao se dvojni ubod zmijskih zuba. Rana je bila
pomalo nateena. "Ovo treba oistiti", ree ona. "Sramota je to sam to propustila." Bol od ujeda
razlivao se u blagim talasima kroz njenu aku i ruku, nije vie palio. Stajala je gledajui mladia i
pokuavajui svojim umornim oima, u slaboj svetlosti meseca koji je zalazio i zore koja jo nije
stvarno poela, da uhvati obrise pejzaa; inilo joj se da se pejza talasa i menja. "Drao si Maglicu
dobro i hrabro. Ja ti se zahvaljujem."
Oborio je pogled, gotovo joj se poklonio. Ustao je i priao joj. Devojka je stavila ruku Maglici
blago na vrat, da se zmija ne uznemiri. "Bie mi ast", ree mladi, "ako me odsad zove imenom
Arevin."
"Bie mi drago."
Zmijarica je klekla i pridravala bele namotaje koji su klizili, dok je Maglica polako ulazila u
svoju pregradu u torbi. Vrlo skoro, kad se Maglica sasvim uspokoji, a to e biti u zoru, oni e poi
Stavinu. Vrh Magliinog belog repa nestade u torbi. Htela je sad da ustane, ali nije mogla. Jo se nije
sasvim oslobodila dejstva novog otrova. Koa oko mesta ujeda bila je osetljiva i crvena, ali
krvarenje se nije pojaalo. Ostala je u kleeem poloaju, sva klonula. Zurila je u svoju ruku. Njene
misli su polako puzale ka zakljuku da treba neto da uini i to ovoga puta za sebe.
"Da ti pomognem, molim te."
Uzeo ju je za rame i pomogao joj da ustane. "Izvini", ree ona. "Toliko mi je potreban odmor..."
"Da ti operem ruku", ree Arevin. "Onda moe da spava. Reci mi kad da te probudim..."
"Ne mogu jo da spavam." Pribrala se, uspravila, zabacila sa ela u stranu svoje kratke kovrde
ovlaene od znoja. "Sad mi je dobro. Ima li vode?"
Arevin raskopa svoj iroki ogrta. Ispod njega nosio je samo jedno platno oko bedara, i koni
opasa sa nekoliko konih uturica i kesa. Bio je vitak i dobro graen, imao je dugake i miiave
noge. Boja njegovog tela bejae neto svetlija od lica, mnogo ee izloenog suncu. Izvadio je ispod
ogrtaa uturicu sa vodom i posegnuo ka njenoj ruci.
"Ne, Arevine. Ako otrov ue u neku malu ogrebotinu na tvojoj koi, moe da izazove infekciju."
Sela je i pljusnula malo mlake vode preko desne nadlanice. Voda je do tla stizala crvenkasta, a
zatim je u pesku iezavala ne ostavljajui ni trag, ni vlano mesto koje bi se moglo primetiti. Rana je
jo malice krvarila, ali bol je gotovo sasvim prestao. Otrov je ve bio bezmalo u celosti neutralisan.
"Ne razumem", ree Arevin, "kako je mogue da ti nije nita. Moju mlau sestru je ujela bunska
otrovnica." Nije vie govorio onako smireno kao to je moda hteo. "Nita nismo mogli da uinimo
da je spasemo, nita od naih sredstava nije moglo ak ni da joj ublai bolove."
Zmijarica mu je vratila uturicu. Iz jedne od boica koje je uvala u fiekliji sipala je malo
melema na dvostruki ubod koji se ve zatvarao. "To je deo naih priprema", ree. "Radimo sa
mnogim vrstama zmija, pa moramo da steknemo to iri imunitet." Slegla je ramenima. "Taj proces je
mukotrpan i malice bolan." Stisla je desnu aku u pesnicu; film na rani je izdrao. Oseala se
vrstom. Nagla se ka Arevinu i opet dotakla masnicu na njegovom obrazu. Namazala je tanak sloj
melema preko masnice. "Da... Od ovoga e bre da proe."
"Ako ne sme da zaspi", ree Arevin, "sme li bar da se odmara?"
"Da", ree ona. "Ali ne dugo."
Sela je uz Arevina i naslonila se na njega. Posmatrali su kako sunce pretvara oblake u zlato, u
plamen i ilibar. Jednostavni fiziki dodir ljudskog bia priinjavao je Zmijarici zadovoljstvo, ali ne
dovoljno zadovoljstva. U neko drugo vreme, na nekom drugom mestu, uinila bi i neto vie, ali ne
ovde, ne sada.
Kad se i donja ivica svetle mrlje sunca odlepila od horizonta, Zmijarica je ustala i izmamila
Maglicu iz torbe. Kobra je izala polako, bez mnogo snage, i uspuzala se na ramena svoje
gospodarice. Devojka uze torbu i poe sa Arevinom prema maloj grupi atora. Sve troje Stavinovih
roditelja ekalo ju je ispred ulaza u svoj ator. Bili su zbijena, odbrambena, utljiva grupa. U jednom
trenutku Zmijarica je pomislila da su odluili da odbiju njene dalje usluge. Zatim ih je pitala,
oseajui aljenje i strah kao vrue gvoe u ustima, da li je Stavin moda umro. Odmahnuli su
glavom i pustili je da ue.
Stavin je leao onako kako ga je i ostavila i jo spavao. Odrasli su joj zurili u lea; oseala je
miris straha. Maglica poe da palaca, jer je postajala nervozna, mislei da gde ima straha, ima i
opasnosti. "Znam da biste rado ostali", ree Zmijarica, "da biste pomogli, kad biste mogli. Ali niko
sem mene ne treba nita da uini. Molim vas, ekajte napolju."
Pogledali su se izmeu sebe, pogledali Arevina pomislila je da e odbiti da izau. elela je da
utone u utanje i da zaspi. "Hajdemo, roaci", ree Arevin. "U njenim smo rukama." Odgurnuo je
vrata atora i pokretom ruke ih pozvao da iziu. Zmijarica mu je zahvalila samo kratkim pogledom, a
on je njoj uzvratio neim to je zamalo moglo da postane osmeh. Okrenula se Stavinu, klekla pored
njega. "Stavine..." Dotakla mu je elo; bilo je vrlo vrue. Primetila je da joj je ruka manje sigurna
nego pre. Ve prvi dodir probudio je dete. "Vreme je", ree Zmijarica.
Trepnuo je, izlazei iz nekog dejeg sna, primetio ju je, i polako ju je prepoznao. Nije izgledao
uplaen. Zmijarica je zbog toga bila zadovoljna, ali je zbog neeg drugog, to nije mogla da odredi,
bila uznemirena.
"Da li e boleti?"
"Da li boli sada?"
Oklevao je, pogledao na drugu stranu, pa opet u Zmijaricu. "Da."
"Moda e malo jae da boli. Nadam se da nee. Jesi li spreman?"
"Je l' moe i Trava da ostane?"
"Sigurno", rekla je. I shvatila ta nije u redu.
"Odmah se vraam", ree. Glas joj se toliko izmenio, stegao, da se deko uplaio. Izala je iz
atora polako, smireno, suzdravajui se. Napolju, lica troje roditelja jasno su joj kazala ega se oni
plae.
"Gde je Trava?"
Arevin, koji joj je bio okrenut leima, od njenog tona se trgao. Mlai mu je ispustio jedan mali
glas oajanja i oborio pogled; nije vie mogao da gleda pravo.
"Uplaili smo se", ree stariji mu. "Mislili smo da e ugristi dete."
"Ja sam to mislila. Ja sam to uradila. Zmija mu je ila preko lica, videla sam onjake..." ena je
stavila ruke na ramena mlaeg mua i vie nita nije rekla.
"Gde je on?" Htela je da vriti, ali to ipak nije uinila.
Donee joj malu, otvorenu kutiju. Zmijarica je uze i zaviri unutra. Trava je leao takorei
prepolovljen, a creva su mu se rasula na sve strane. Leao je postrance i dok je ona gledala, tresui
se, on jedanput izbaci jezik, pa ga uvue. Zmijarica je u svome grlu nainila neki glas, ali tako
duboko da to nije moglo biti plakanje. Nadala se da su njegovi pokreti samo refleks, ali ga je ipak
blago podigla, sagla se, poljubila nene zelene krljuti iza njegove glave, a zatim zagrizla, samo
jednom, otro, iza same lobanje. Zmijska krv, hladna i slana, potekla joj je po ustima. Ako Trava
dosad i nije bio mrtav, sad ga je trenutno usmrtila.
Pogledala je roditelje i Arevina; svi su bili bledi, ali ona nije ni najmanje saoseala sa njihovim
strahom, nije nimalo marila to je i njima ao. "Tako malo bie", rekla je. "Tako malo bie, koje je
samo moglo da prui zadovoljstvo i snove." Gledala ih je jo jedan trenutak, pa se okrenula da opet
ue u ator.
"ekaj." ula je kako joj se stariji mu pribliava. Stavio joj je ruku na rame, ali se ona izmakla.
"Daemo ti sve to eli", ree on, "samo se vie ne pribliavaj detetu."
Okrenula se ka njemu kiptei od besa. "Zar zbog vae gluposti da ubijem Stavina?" On kao da se
spremao da je fiziki zadri. Gurnula ga je ramenom estoko u stomak, bacila se u ator, i ritnula
torbu. Naglo probuen, i ljut, Pesak iskliznu iz torbe i namota se u viestruki kolut na zemlji. Kad su
mlai mu i ena pokuali da uu, Pesak je zaitao i poeo da zvekee repom silovitije nego to je
ikad u Zmijariinom prisustvu uinio. Nije se ni osvrnula. Sagla je glavu i obrisala suze pre nego to
je Stavin mogao da ih spazi. Klekla je kraj njega.
"ta je bilo?" ree Stavin. uo je, kao to je i morao uti, glasove i tranje pred atorom.
"Nita, Stavine. Da li si znao da smo mi doli preko pustinje?"
"Ne", ree on zadivljeno.
"Bilo je mnogo toplo, a nismo imali nita za jelo. Trava je otiao da lovi, noas. Bio je veoma
gladan. Hoe li mu oprostiti, pa da ja ponem? Ja u ovde ostati sve vreme."
Izgledao je vrlo umoran; bio je obuzet razoaranjem, ali nije imao snage da se raspravlja.
"Dobro." Glas mu je zvuao kao pesak koji istie kroz prste. Zmijarica je sad podigla Maglicu sa
ramena i skinula ebe sa Stavinovog malog tela. Tumor se bio raskrupnjao ispod deakovog grudnog
koa, izobliujui telo, potiskujui vitalne organe, isisavajui hranu koja je bila potrebna organizmu i
koristei je da bi jo vie rastao i istovremeno trujui telo svojim otpadnim materijama. Zmijarica je
drala Maglicu iza glave, ali ju je pustila da klizi po deakovom telu, da tee po njemu, da ga
dodiruje, proba ukus. Morala je da zadrava kobru, da ova ne bi odmah napala; jer opte uzbuenje
prenelo se i na Maglicu. Kad god bi Pesak zazveao, Maglica se trzala. Zmijarica ju je gladila,
smirivala. Postepeno preovladae oni naini ponaanja koji su kobri bili usaeni vebanjem i
odgajanjem kroz mnogo pokolenja, ime su se jedino mogli suzbiti neki prirodni nagoni. Kad je
svojim ravastim jezikom dodirnula kou neposredno iznad tumora, Maglica zastade, a Zmijarica je
pusti.
Kobra se povukla unazad, pa napala, ujela onako kao to kobre obino ujedaju: zarila je svoje
kratke onjake, pa se za tren povukla, pa ugrizla ponovo, nastojei da svoj plen i dri, i ujeda. Stavin
je jauknuo, ali nije pokuao da se istrgne iz Zmijaricinih ruku, koje su ga drale.
Maglica je sasula u dete ceo sadraj svojih vreica za otrov, a onda ga je pustila. Uzdigla se,
virnula unaokolo, svila svoj plat iza glave i krenula u savreno pravoj liniji preko asura prema svom
tamnom skrovitu u torbi.
"Zavrili smo posao, Stavine."
"Hou li sad umreti?"
"Ne", ree Zmijarica. "Ne sada i ne jo mnogo godina, nadam se." Iz svoje fieklije izvadila je
cevicu sa nekim prahom. "Otvori usta." Deai je zinuo, a ona mu posu jezik tim prahom. "Od
ovoga manje boli." Rairila je komad platna preko mnogobrojnih plitkih uboda, ali nije brisala krv.
Okrenula mu je lea.
"Zmijarice? Jel' ide?"
"Neu otii dok ti ne kaem zbogom. Obeavam."
Dete se zavali nazad na leaj, zatvori oi i prepusti se dejstvu seruma.
Smirivi se, Pesak se udobno smestio na tamne asure blizu ulaza. Zmijarica je tapnula po podu da
ga dozove. Pesak joj prie i trpeljivo dopusti da ga stavi u torbu. Zmijarica je zatvorila torbu,
podigla je i jo joj se inilo da je torba prazna. ula je zvuke ispred atora. Stavinovi roditelji i ljudi
koji su doli da im pomognu pomakli su platno na ulazu, zavirili unutra. Gurali su tapove ispred sebe
jo pre nego to su bacili prvi pogled u ator. Zmijarica je spustila svoju torbu na tle. "Posao je
obavljen." Uli su. I Arevin je bio sa njima; jedini on nije imao tap u rukama. "Zmijarice...", ree on.
U njegovom glasu bilo je oajanja, saaljenja, zabune; nije bila sigurna u ta on stvarno veruje.
Osvrnuo se. Stavinova majka stajala je tano iza njega. Dohvatio je tu enu za rame. "Bez nje bi on
umro", ree. "ta god da se sad desi, ionako bi umro."
ena je sklonila njegovu ruku otrim pokretom. "Moda bi preiveo. Rak je mogao da se povue.
Mi..." Zautala je, da joj ne bi grunule suze.
Zmijarica je osetila kako se gomila pokree, opkoljava je. Arevin joj se primakao jo jedan korak
i stao. Videla je da on prieljkuje da se ona nekako brani. "Moe li iko od vas da plae?" ree ona.
"Ume li iko da zaplae za mene i za moje oajanje, ili za njih troje i njihovu krivicu, ili za male stvari
i njihov bol?" Osetila je kako joj suze klize niz obraze.
Nisu je razumeli; uvredilo ih je njeno plakanje. Jo su se drali na odstojanju, jo su je se bojali,
ali postepeno su se sabirali. Nije joj vie bila potrebna ona poza smirenosti kojom je varala dete.
"Budale jedne", ree. "Stavin je..."
Svetlost sa ulaza pade preko njih. "Sklanjajte se da proem." I ljudi se pred Zmijaricom pomakoe
u stranu, da proe njihova predvodnica. Ona stade pred Zmijaricu, ne obraajui panju na torbu koju
je gotovo dodirivala nogom. "Hoe li Stavin preiveti?" Pitala je to blagim, nenim glasom.
"Ne mogu da budem sigurna", ree Zmijarica, "ali imam oseanje da hoe."
"Hajde, svi napolje." Ljudi su se prvo potrudili da shvate Zmijariine rei, pa zatim rei svoje
predvodnice; osvrnuli su se, spustili svoje oruje i konano, jedan po jedan, izili iz atora. Arevin je
ostao. Zmijarica je osetila kako iz nje istie ona snaga koju opasnost daje. Kolena joj popustie.
Presamitila se preko torbe, sa licem u akama. Predsednica je klekla pred nju, pre nego to je to
Zmijarica mogla da primeti ili sprei. "Hvala ti", ree ona Zmijarici. "Hvala ti. Toliko mi je ao..."
Zagrlila je Zmijaricu i privukla je k sebi. Arevin je klekao pored njih i takoe zagrlio Zmijaricu. Ona
opet poe da drhti. Drali su je dok je plakala.
Kasnije je spavala, iscrpljena, sama u atoru sa Stavinom. Drala ga je za ruku. Narod ovog
naselja nahvatao je mnogo malih ivotinja za Peska i Maglicu. Zmijarici su doneli hranu, itavu
zalihu hrane i vode, koju im je bilo najtee obezbediti, u tolikoj koliini da je u njoj mogla, da je
htela, i da se okupa.
Kad se probudila, Arevin je spavao nedaleko od nje. Zbog vruine je razgrnuo ogrta. Prsa i
stomak su mu se sjajili od znoja. Strogost lica iezavala je kad spava; izgledao je iscrpljen i ranjiv.
Poelela je da ga probudi, ali se zadrala, otresla glavom i okrenula se Stavinu.
Opipala je tumor i utvrdila da je poeo da se rastvara i smanjuje, da umire, jer ga je Magliin
izmenjeni otrov usmrtio. Kroz svoj jad osetila je i neto radosti. Sklonila je deakovu svetlu kosu sa
ela. "Neu vie da te laem, mali, a moram i da poem uskoro. Ne mogu ovde da ostanem."
Raunala je da e joj biti potrebno da spava jo cela tri dana da bi dala svom organizmu mogunost
da u potpunosti poniti dejstva otrova one otrovnice iz bunja, ali je odluila da spava negde drugde.
"Stavine?"
Malian se napola probudio, pa i to polako. "Vie ne boli", ree.
"Lepo."
"Hvala ti."
"Zbogom, Stavine. Da li e se setiti kasnije da si se probudio i da sam zaista ekala da ti kaem
zbogom?"
"Zbogom", ree on, ponovo tonui u san. "Zbogom, Zmijarice. Zbogom, Travo." Zaklopio je oi i
zaspao.
Zmijarica uze svoju torbu i ustade. Gledala je dole na Arevina. Taj se nije micao. Donekle
zadovoljna to je tako, a donekle i alei, napustila je ator.
Pribliavao se suton, sa svojim dugakim, mutnim senkama; naselje atora bejae vrelo i tiho.
Nala je svog ponija sa tigrastim prugama, vezanog uz hranu i vodu. Nove i pune meine vode leale
su na tlu pokraj sedla, preko ijeg je oblija bila prebaena nova pustinjska odea, iako je Zmijarica
rekla da ne trai da joj se plati. Poni je zarzao videi je. Poeala ga je po uima, koje su takoe
imale tigraste pruge. Osedlala ga je i privezala svu svoju opremu za njegova lea. Vodei tigarponija, krenula je peice ka zapadu, odakle je i dola.
"Zmijarice..."
Udahnula je duboko i okrenula se Arevinu. On je stajao okrenut ka zalazeem suncu, koje je
davalo njegovom licu smeu boju, a njegovom ogrtau skerletnu. Kosa mu je slobodno padala do
ramena, dajui licu blai izgled. "Mora da ode?"
"Da."
"Nadao sam se da nee otii pre nego to... Nadao sam se da e neko vreme da ostane."
"Da su stvari drukije, mogla sam i da ostanem."
"Pa bili su uplaeni..."
"Rekla sam im da Trava ne moe nikoga da ozledi, a oni su videli njegove onjake i nisu znali da
on moe samo da daje snove i da olakava patnje onima koji umiru."
"Zar ne moe da im oprosti?"
"Ne mogu da se suoim sa njihovom krivicom. Ono to su oni uinili moja je greka, Arevine.
Nisam ih razumela sve dok nije bilo prekasno."
"Pa sama si rekla da ne moe da poznaje obiaje i strahove svih naroda."
"Osakatili su me", ree Zmijarica. "Sad kad je Trava ubijen, ja bez njega ba nikog ne mogu da
leim, ne mogu nikome uopte da pomognem. Moram da se vratim kui i pogledam u oi svojim
uiteljima; nadam se da e mi oprostiti moju glupost. Retko kome dodeljuju ime koje su meni dali,
ime 'Zmijarica', ali u mene su, eto, imali poverenja, a sad e biti razoarani."
"Dopusti da poem sa tobom."
To je i elela; oklevala je i proklinjala sebe to okleva. "Oni mogu da mi oduzmu Peska i Maglicu
i da me izbace, a onda bi izbacili i tebe. Ostani gde si, Arevine."
"Ne bi mi to bilo vano."
"Bilo bi. Posle nekog vremena omrzli bismo jedno drugo. Ne poznajem te, ne poznaje me.
Potrebni su nam mir, tiina i vreme da bismo jedno drugo dobro shvatili."
Priao joj je, zagrlio je. Stajali su tako jedan tren zagrljeni. Kad je podigao glavu, na njegovim
obrazima bile su suze. "Molim te, vrati se", rekao je. "to god da se dogodi, vrati se."
"Pokuau", ree Zmijarica. "Idueg prolea, kad vetrovi prestanu, potrai me. A onog prolea
posle toga, ako ne doem, zaboravi me. Gde god da budem, ako budem iva, zaboraviu te."
"Potraiu te", ree Arevin. Nita vie nije hteo da obea.
Zmijarica povede svoga ponija za uzde i poe preko pustinje.
(Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi)
krstarica Sleipnir, teka 280 miliona tona, u trenu bi se pretvorila u istu energiju.
Jedna nova, blistava ali veoma kratkotrajna, zasijala bi na nebu. A teleskopi na orbiti oko Zemlje
videli bi taj blesak tek poto njegova svetlost prevali put od 20,8 svetlosnih godina.
"Kako stoji sa emc sponom i ublaivaima ubrzanja?" upita Gretir.
"Nisu preoptereeni... bar ne jo", uzvrati Vang. "Ali energija otie... ako nastavi ovako... pet
megakilovata svakih dve sekunde, a tek smo poeli."
"Mislim", ree Gretir polako, "da emo ustanoviti ono to smo ionako nameravali da ustanovimo.
Ali stvar nee biti sprovedena pod briljivo kontrolisanim uslovima, kao to je bilo planirano."
1.
Eksperimentalna krstarica Zemaljske svemirske mornarice, Sleipnir, krenula je sa baze na
Asgardu, osmoj planeti Altera (alfe Orla) pre dvadeset osam dana brodskog vremena. Imala je
nareenja da preduzme prvi pokuaj premaenja brzine svetlosti letelicom u kojoj se nalazi ljudska
posada. Ukoliko bi misija bila uspena, ljudi bi postali kadri da putuju izmeu Zemlje i
kalonizovanih planeta u vremenskim razmacima koji bi se merili nedeljama, a ne godinama.
Svekolika Galaksija postala bi dostupna Zemlji.
Tokom protekle dve nedelje Sleipnir je izvrio nekoliko testova na 0,8 jedinica brzine svetlosti,
koji su trajali do dva asa.
Sleipnir je bio opremljen ogromnim motorima i masivnim sponama, ublaivaima ubrzanja i
proirivaima prostornovremenskog ustrojstva ('otvaraima rupa') - neophodnim za kretanja brzinama
bliskim svetlosnoj, kao i onim iznad nje. Nijedan brod u istoriji Zemlje nije posedovao takvu mo;
niti sredstva da tu mo dri pod kontrolom.
Sam pogon - kubni pojaiva energije kontrolisanim meanjem materije, antimaterije i
polumaterije obezbeivao je takvu energiju koja je bila kadra da prokri sebi put kroz gvozdeno
jezgro neke planete. Ali deo ove energije morao je da se troi za napajanje 'spona'koje su vrile
pretvaranje energije u masu i tako spreavale da se sam brod ne transformie u energiju. 'Otvarai
rupa' takoe su zahtevali veliku energiju. Ove naprave, iji je zvanini naziv bio 'proirivai
prostornovremenskog ustrojstva' ili 'neutralizatori', 'ispravljale' su lokalnu zakrivljenost vasione i
tako stvarale 'rupu' kroz koju je Sleipnir putovao. Ova rupa neutralisala je 99,3 odsto otpora sa kojim
bi se Sleipnir suoio pod normalnim okolnostima. Sve je to omoguavalo preinaenje, pa ak i
potpuno otklanjanje posledica kretanja brzinama koje su se sasvim pribliavale svetlosnoj, pa je ak
i nadmaale. Sleipnir se ne bi saeo po svojoj duini do nulte vrednosti, niti bi dostigao beskrajnu
masu kada bi dosegao brzinu svetlosti. Saimanje i ukrupnjenje je, dodue, postojalo, ali samo u
vrednosti od 1/777.777 onoga to bi se dogodilo da nije bilo ovih naroitih naprava. Brod bi na kraju
stekao oblik diska ali znatno sporije nego to bi to bilo bez otvaraa, spona i ublaivaa.
Sa one strane granice brzine svetlosti ko zna ta e se tamo dogoditi? Upravo je Sleipnirov
zadatak bio da to ustanovi. Ali, pomisli Gretir, ne pod ovakvim uslovima. Ne, hteli-ne hteli.
"Ser!" ree Mak Kul. "Velingtonova preti da e pucati na svakoga ko se priblii strojarnici."
On zastade za trenutak, a onda dodade: "Vi ste jedini izuzetak. eli da razgovara sa vama. Ali
nee preko interkoma. Zahteva da doete dole i popriate u etiri oka." Gretir se ugrize za donju usnu
i ispusti zvuk kao da neto sisa.
"ta u joj ja?" upita on, ali dobro je znao odgovor, a po Mak Kulovom izrazu lica video je da i
ovaj zna.
"Sii u dole za minut. Nego, kai mi, postoji li bilo koji nain da je zaobiemo i ponovo
uspostavimo kontrolu nad pogonom?"
sivom sjaju, na jo neutvrenoj udaljenosti, nalazio se izvestan broj kugli. Izgledale su male, ali ako
su po razmerama bile ravne onoj koja se nalazila tik uz krmu Sleipnir-a, onda su bile ogromne. Kugla
iza njih, za koju su procenili da se nalazi na udaljenosti od pedeset kilometara, bila je u odnosu na
brod velika kao Mesec u odnosu na Zemlju. Povrina joj je bila glatka i siva kao da je posredi kakva
olovna lopta.
Darl ree jedan binarni kod u konzolu na svom zglavku i kugla na zvezdanom ekranu kao da
odjednom pohrli ka njima. Stala je da ispunjava ekran, sve dok Darl nije promenila ugao gledanja.
Posmatrali su pod uglom od otprilike dvadeset lunih stepeni od ivice kugle.
"Evo je!" ree Darl. Neki mali objekat pojavio se iza ruba kugle i krenuo ka njima. Ona ga uvea i
telo se pretvori u malu, sivu kuglu.
"Orbitira oko velike", ree ona.
Darl zastade za trenutak, a onda dodade, "Mi... brod... izili smo iz te male kugle. Iz nje. Kroz
njenu opnu."
"Hoe da kae da smo se nalazili u njoj?" upita Gretir. "A sad smo izvan nje?"
"Da, ser! Tano tako!"
Ona duboko uzdahnu i izusti: "Oh, oh... ser!"
Oko velike kugle, malo iznad ravni orbite male kugle, ali u njenom domaaju u okviru jedne
unutranje orbite, kretao se jo jedan objekat. Bar pedeset puta vei od male kugle, on je dostie i
oba tela zaoe za prevoj svoje matice.
"Telo Velingtonove!" ree Gretir.
On se okrenu od ekrana, naini jedan korak, a onda se ponovo okrenu. "Neto nije u redu! Trebalo
bi da se kree iza nas, ili bar uporedo sa nama, moda pod nekim uglom, ali i dalje u naem pravcu."
"Ali ugrabila ju je velika kugla! Ula je na orbitu oko nje! A kakva joj je samo veliina,
gargantuanska! Nema nikakvog smisla! Ne bi smelo da bude ovako!"
"Nita ne bi smelo da bude ovako", ree Vang.
"Vrati nas natrag", ree Gretir. "Postavi nas na orbitu oko matice, na istoj ravni kao i sekundarno
telo, ali neto dalje, priblino na kilometar i po od njega."
Darlin izraz lica bio je veoma reit. "A onda ta?"
Gretir se upita da li ona misli isto to i on. Lica ostalih na mostu bila su sumnjiava. Strah je bio
prikriven, ali se ipak probijao na povrinu. Oseao je njegov miris. Jesu li oni pogodili?
"Kolikim privlaenjem matica deluje na brod?" upita on Vanga.
"Nema nikakvog uticaja koji bi se mogao registrovati, ser. Sleipnir kao da poseduje neutralan
naboj, ni pozitivan ni negativan u odnosu na bilo koju od kugli. Ili na telo... Velingtonove."
Gretir malo odahnu. Misli su mu tako nesputano bludile da je on odbijao da ih prihvati kao bilo
ta ozbiljnije od histerinih matarija. Ali Vangov odgovor pokazao je da i on deli Gretirove slutnje.
Umesto da odgovori u smislu dejstva gravitacione sile, on je uzvratio kao da je brod subatomska
estica.
Ali ako matica nije delovala na brod, zato je onda delovala na telo Velingtonove?
"Kolika nam je brzina u odnosu na maticu?" upita Gretir.
"Iskljuili smo ubrzanje im su vodovi bili ponovo povezani", uzvrati Vang.
"To se dogodilo neposredno poto smo izili u ovu... ovaj prostor. Nismo stavili u dejstvo
retropogon. Ako je suditi po utroku energije, brzina nam iznosi deset megaparseka u minutu. To bar",
dodade on posle krae pauze, "pokazuju instrumenti. Ali na radar, koji uopte ne bi smeo da bude
upotrebljiv pri ovoj brzini, ukazuje na pedeset kilometara u sekundi u odnosu na veliku kuglu."
Vang se zguri u stolici, kao da je oekivao da e Gretir prasnuti zbog neverice. Ali ovaj samo
zapali novu cigaru. Ovoga puta ruke su mu drhtale. On odbi veliki oblak dima i ree: "Ovde
oigledno dejstvuju neki drugi nazovi zakoni."
Vang blago uzdahnu. "I vi, dakle, to mislite, kapetane? Da, razliiti zakoni. A to znai da svaki put
kada krenemo kroz ovaj prostor, neemo moi da znamo kakav e biti ishod. Smem li vas upitati
kakav nam je plan delanja, ser?"
Gretir je znao da navigator deli njegovu brinost ovim pitanjem, koje se inae nikada ne bi
odvaio ranije da glasno izrekne, iako mu je ono nesumnjivo esto padalo na pamet. Pupana vrpca
bila je prekinuta; Vang je krvario iznutra i to ga je bolelo. Je li to i on poeo da lebdi u nekoj sivoj
praznini? Naputen kao nijedan ovek pre njega?
Potreban je naroiti tip mukarca ili ene da se otisne sa Zemlje ili neke druge matine planete i
krene na put meu zvezde, toliko daleko da rodno sunce vie ne predstavlja ni iskricu na nebu.
Takoe su potrebni naroiti uslovi za naroitu vrstu oveka. On je morao da veruje, u najdubljem
delu svoje podsvesti, da je ovaj brod deo Majke Zemlje. Morao je u to da veruje; u protivnom, otiao
bi u paramparad.
Stvar je mogua. Stotinama njih to je polo za rukom. Ali nita nije pripravilo ak ni te koji se
najvie udaljuju od matinih svetova na potpuno odvajanje od same Vasione.
Uas od praznine poeo je da boli Gretira. Praznina je stala da se namotava u njemu, siva
zmijurina, gmizavac nitavila. Da se namotava. A ta e se dogoditi kad se odmota?
A ta e biti sa posadom kada bude obavetena - to se ne moe izbei - o potpunom razdvajanju?
Postojao je samo jedan nain da im se umovi zadre vezani za sidrite. Moraju verovati da se
mogu vratiti u Svet. Ba kao to i on u to mora da veruje.
"Postupau po instinktu", ree Gretir.
"Molim, ser?"
"Postupau po instinktu!" uzvrati Gretir otrije nego to je nameravao. "Samo sam ti odgovorio na
pitanje. Zar si zaboravio da si me pitao ta nameravam da uinim?"
"Oh, nisam, ser", uzvrati Vang. "Samo sam pomislio..."
"Bolje ti je da misli na ono to ti je posao", ree Gretir. Zatim je kazao Darli da on preuzima
stvar, pa izgovorio kod kojim aktivira sve prijemnike; priguen zvuk koji je rastao i opadao oglasio
se u svim prostorijama Sleipnera, a na svim ekranima stalo je da bleti crno i zeleno ahovsko
ustrojstvo. A onda su upozorenja, vizuelna i akustika, prestala i oglasio se kapetan.
Govorio je dva minuta. Ljudi na mostu izgledali su kao da su im svetiljke pogaene u mozgovima.
Bilo je gotovo nemogue pojmiti zamisao da su izvan Vasione. Teka je bila predstava o njihovom
nezamislivo velikom matinom kosmosu koji predstavlja samo jedan 'elektron' to orbitira oko jezgra
jednog 'atoma'. Ako je ono to je kazao kapetan istina (ali kako bi moglo biti?), brod se sada nalazio
u prostoru izmeu superatoma jednog supermolekula jedne supervasione.
Iako su znali da je Sleipnir bio naduven pod dejstvom brzine koja je priblino tri stotine hiljada
puta premaala svetlosnu, nikako nisu bili kadri da obaviju prste svojih umova oko te zamisli. Ona se
pretvorila u dim i rasplinula.
Bilo je potrebno deset minuta brodskog vremena da se okrenu i izvedu manevar koji je doveo
Sleipnir na orbitu uporednu sa drugim lanom sistema, ili, kako ga je Gretir zamiljao, 'naim
svemirom'. Ponovo je ustupio stolicu Darli i stao da koraa gore-dole po mostu, posmatrajui pri tom
zvezdani ekran.
Ako uh je i morilo odvajanje, otcepljenost, stvar su ipak drali pod kontrolom. Kapetan im je
kazao da se vraaju natrag, a ne samo da e to pokuati. Mnogo toga su preturili preko glave sa njim i
on ih nikada nije izneverio. Uz to poverenje mogli su da izdre i agoniju raskidanja.
Kada se Sleipnir postavio uporedo sa drugim lanom sistema, telo Velingtonove ponovo se
pojavilo iza ruba velike kugle i stalo da prolazi mimo male kugle i broda. Ruke dinovskog tela bile
su kruto ispruene sa obe strane, dok su joj noge stajale rairene. Pri sivoj svetlosti koa je izgledala
plavkastocrna od rasprslih vena i arterija pod koom. Njena ria kosa, svezana u konjski rep, inila
se crna. Oi, od kojih je svako bilo vee od mosta Sleipnir-a, bile su otvorene, iskolaene grudve
crne krvi. Usne su joj bile povijene u grimasu, a zubi liili na aavu reetku.
Obrui se, ona proe pokraj kugle i broda.
Vang izvesti da se na povrini matinog tela nalaze tri 'senke'. Kretale su se u skladu sa malom
kuglom, leom i brodom. Uveliane na ekranu mosta, svaka senka ocrtavala je jedno od tri
orbitirajua tela. Senke su bile tek za nijansu tamnije od povrine i uzrokovalo ih je pokretno
nabiranje na omotau matice. Povrina je bila izboena du rubova senki, obrazujui tako jedno
plitko udubljenje unutar ovih formacija.
Ukoliko je senka Sleipnir-a predstavljala verodostojnu oznaku broda, onda je Sleipnir izgubio
svoje iglasto oblije, postavi vreteno, zadebljano sa oba kraja, a u sredini sueno. Kada je le
Velingtonove proao pored male kugle i broda njegova senka ili 'otisak' najednom se izokrenu. Tamo
gde je trebalo da se nalazi glava senke, bila su stopala, i obrnuto.
Ona nestade iza prevoja matice, a u asu kad se ponovo pojavila sa druge strane, senka joj je
ponovo postala 'pravi' odraz. Ostala je takva sve dok nije prola pored male kugle, a onda se opet
izokrenula.
Gretir je bio obaveten da, kako izgleda, u prostoru izvan kugli nije bilo apsolutno nikakve
materije. Nije se mogao otkriti nijedan jedini atom ili neka subatomska estica. Pored toga, nije bilo
nikakvog zraenja, a temperatura oklopa broda, kao i prostora do deset metara oko njega iznosila je u
proseku sedamdeset stepeni Farenhajta, odstupajui najvie do dvadeset stepeni gore i dole.
4.
Tri orbite kasnije Gretir je pouzdano znao da se veliina broda veoma smanjila. Ili se mala kugla
poveala. A moda su se odigrale obe promene. tavie, na optikom ekranu drugi lan sistema
izgubio je svoj loptasti oblik i postao pljosnat disk jo tokom prvog kruenja broda dok je ulazio na
orbitu.
Zbunjen ovom pojavom, Gretir je upravo pomiljao da pozove Van Vordena, glavnog fiziara,
kada se le Velingtonove ponovo pojavi iza prevoja matice. Telo stie drugi satelit i za trenutak,
matica, njen pratilac i brod naoe se u liniji, nanizani na nevidljivoj niti.
Najednom, mala kugla i le pohrlie jedno prema drugom. Prestali su da se kreu kada ih je
razdvajalo jo etvrt kilometra. Satelit povrati svoj globularni oblik istog asa kad se naao na novoj
orbiti. Ruke i noge Velingtonove pripie se uz telo za vreme te promene poloaja, kao da je naprasno
oivela. Ruke joj se prekrstie preko grudi, a noge skupie, tako da su joj butine dole u visinu
stomaka.
Gretir pozva Van Vordena. Fiziarev glas imao je nesiguran prizvuk. "Nemam pojma ta se
dogaa, niti ta da oekujemo. Podaci kojima raspolaemo odve su neprimereni, zbunjujui. Jedino
mogu da pretpostavim da je dolo do razmene energije izmeu Velingtonove i male kugle."
"Kvantni skok?" upita Gretir. "Ako je tako, zato onda brod nije iskusio neki gubitak ili sticanje?"
Umea se Darl. "Oprostite, ser. Ali iskusio je. Zabeleen je gubitak od 50 megakilovata. za 0,8
sekundi."
Ponovo se oglasi Van Vorden. "Moda se relativna veliina Sleipnir-a smanjila zbog smanjenja
brzine. Ili moda brzina nema nikakve veze s tim, odnosno ima samo delimino. Moda izmena
prostornih odnosa izmeu tela uzrokuje ostale promene. U pogledu oblika, veliine, prenosa energije
i tako dalje. Ne znam. Recite mi, koliko je velika ena... njen le... u odnosu na brod u ovom
trenutku?"
"Radarska merenja pokazuju da je vea osamdeset tri puta. Nastavlja da se poveava. Ili mi da se
smanjujemo."
Van Vordenove oi se rairie. Gretir mu se zahvali i prekide vezu. Zatim naredi da se Sleipnir
postavi tano na istu orbitu kao i mala kugla, ali na deset dekametara ispred nje.
Ponovo se oglasi Van Vorden. "Skok se odigrao kada smo bili u liniji sa ostala tri tela. Moda je
Sleipnir svojevrstan geometrijski katalizator pod odreenim uslovima. Razume se, ovo je samo
analogija."
Vang izdade verbalno nareenje u kompjuterski ulaz na konzoli zglavka, i Sleipnir je uskoro hitao
ispred male kugle. Radar je izvestio da su brod i telo koje ga je pratilo sada priblino iste veliine.
Ponovo se pojavivi iza ruba matice, le je i dalje bio istih relativnih razmera kao i ranije.
Gretir naredi da se brod okrene kako bi mu prednji deo bio okrenut prema kugli. Kada je ovo
izvedeno, izdao je nalog da se smanji brzina. Retropogon je poeo da ih koi, dok su boni potisnici
vrili podeavanja kako bi zadrali brod na istoj orbiti. Budui da matica nije privlaila Sleipnir,
brod je mogao da ostane uz stalni nivo dejstva potisnika. Kugla, koja se sada nadimala, stala je da se
primie brodu.
"Radar pokazuje da se kreemo brzinom od 26,6 dekametara u odnosu na maticu", izvesti Vang.
"Ali ako je suditi po utroku energije, kreemo se dvadeset pet hiljada puta bre od svetlosti. Uzgred
budi reeno, to nije srazmerno vrednostima koje su zabeleene kada smo naputali na svet."
"Nastavite sa koenjem", ree Gretir. "Smanjite brzinu na 15 dekametara."
Kugla se jo vie nadu, ispuni ekran, a Gretir se nehotice nape da predupredi sudar, iako mu je
takva mogunost bila toliko daleko ak i od pomisli da se uopte nije vezao u stolici. I sudara odista
nije bilo u trenutku kad se brod probio kroz 'kou' vasione.
Gretiru su skrenuli panju na izoblienje broda u asu kada su izili iz vasione, tako da nije bio
sasvim zateen. Pa ipak, obuzeo ga je strah i zaprepaenje kada se prednji deo mosta najednom
nadu, a onda namreka. Ekran, pregrade, pult i posada zatalasae se poput zastava na snanom vetru.
Gretir se oseti kao da je bio nabran u hiljadu razliitih uglova u isto vreme.
A onda Vang kriknu, a ostali prihvatie njegov krik. Vang skoi iz sedita i isprui ruke preda se.
Stojei postrance iza njega, Gretir se skameni kada je video na desetine malih objekata, veliine
svitaca, koji su jarko plamteli, kako prolaze kroz zvezdani ekran i pregradu i hrle ka njemu. Trgao se
iz ukoenosti ba na vreme da izbegne jednu siunu, beliastu, jarku loptu. Ali naredna ga pogodi u
elo, nagnavi ga da uzvikne.
Nekoliko telaaca promae pokraj njega. Neka su bila bela, druga plava, trea zelena, a postojala
su i topazna. Nalazila su se na svim nivoima: iznad njegove glave, u visini struka, a jedno je gotovo
dodirnulo pult. On se pognu da bi propustio dva da ga prelete, primetivi pri tom Naija, oficira za
vezu, kako presamien povraa. Sadraj koji mu je kuljao iz usta dohvati jednu sjajnu kuglicu i ugasi
je u oblaku dima.
A onda prednji deo mosta ponovo uspostavi vrstinu i stalnost oblika. Vie nije bilo plamenih
objekata koji su proletali unaokolo.
Gretir se okrenu i spazi stranje pregrade mosta kako podrhtavaju u prugi talasa. I one ubrzo
postae normalne. Gretir uzviknu kodni signal i preuze kontrole od Vanga, koji je vritao od bola.
Naloio je promenu kursa broda: "Okomito nagore." No, nije se javio oseaj kretanja nagore, zato to
se vetako gravitaciono polje u brodu trenutno prilagodilo. Najednom, prednji deo mosta ponovo se
izoblii, a talasi zastrujae kroz tvar broda i posadu.
Zvezdani ekran, na kome nije bilo niega do tame svemira, proarane retkim zvezdama, sada poe
da pokazuje veliku sivu kuglu u jednom uglu i svetlost sutona. Potiskujui bol na elu i muninu,
Gretir izdade novo nareenje. Usledio je razmak od tridesetak sekundi, a onda Sleipnir otpoe
manevar koji je trebalo da ga vrati na uporednu orbitu sa malom kuglom.
Shvativi ta se dogaa neposredno poto je bio oprljen, Gretir je ponovo izveo Sleipnir-a iz
vasione. Uputio je poziv bolniarima i doktoru Vilsu, a zatim pomogao Vangu da se pridigne iz
stolice. Na mostu se oseao zadah sprenog mesa i kose, zato to ga sistem za klimatizaciju jo nije
uklonio. Vangovo lice i ruke bili su oprljeni na pet ili est mesta, a i pramen dugake, guste, crne
kose sa desne strane glave bio je spaljen.
Tri bolniara i Vils dotrae na most. Vils odmah stade da premazuje Gretirovo elo
pseudoproteinskom mau, ali mu Gretir naloi da se najpre pobrine oko Vanga. Vils je brzo radio;
poto je premazao Vangove opekotine i postavio zavoje od lane koe preko njih, ponovo je priao
kapetanu. im mu se mast malo upila u kou na elu, Gretir oseti kako bol poputa.
"Trei stepen", ree Vils. "Prava je srea to ove stvari... ma ta da su... nisu bile vee."
Gretir podie cigaru, koja mu je ispala na pult kada je prvi put spazio objekte kako hrle prema
njemu. Cigara je i dalje gorela. Pored nje je leao komad ugljena, koji je brzo crneo. On ga oprezno
uze. Bio je vru, ali se ipak mogao drati u aci. Gretir isprui ruku, sa dlanom okrenutom nagore,
tako da je doktor mogao da vidi komad crne materije na njemu. Sada je bio jo manji nego kada je
prodro na most kroz trenutno 'otvorene' meuprostore molekula koji sainjavaju oplatu i pregrade.
"Ovo je jedna galaksija", proaputa on.
Doktor Vils nije razumeo. "Galaksija iz nae vasione", dodade Gretir.
Doktor Vils poblede i glasno proguta knedlu.
"Mislite?"
Gretir klimnu. Vils ree: "Nadam se... ne naa... Zemljina... Galaksija!"
"Sumnjam", uzvrati Gretir. "Nalazili smo se na rubu najspoljanjijih zvezdanih polja, odnosno
najblie... opni?... vasione. Ali da smo nastavili napred..."
Vils odmahnu glavom. Milijarde zvezda, sa verovatno milionima nastanjivih, pa, dakle, i
nastanjenih planeta, nalazilo se u toj maloj plamenoj lopti, koja je sada bila hladna i saeta. Bilioni
bia kadrih da oseaju i nezamisliv broj ivotinja izgubio je ivot kada se njihov svet sudario sa
Gretirovim elom.
Kada su ga obavestili o pravom uzroniku njegovih opekotina, Vanga opet spopade munina.
Gretir naredi da ga odvedu u bolniko odeljenje, a na njegovo mesto postavi Gomeza. Ubrzo potom
na most doe Van Vorden i ree: "Pretpostavljam da nam je glavni cilj povratak. Ali zato ne bismo
pokuali da uemo u maticu? Shvatate li kakvo zapanjujue..."
Gretir ga prekide. "Shvatam. Ali zalihe goriva su nam tanke, veoma tanke. Ako se... ovaj, hou da
kaem kada se vratimo kroz opnu, ekae nas jo dugi put pre no to se vratimo u bazu. Moda odve
dug. Ne usuujem se da prekoraim odreenu brzinu prilikom povratka, zbog veliine. Bilo bi suvie
opasno... Ne elim vie da unitim nijednu galaksiju. Sam bog zna kakvi nas sve psiholoki problemi
ekaju kada istinski pojmimo razmere krivice. Za sada ne mrdamo odavde. Ne! Nee biti vie
nikakvih istraivanja!"
"Ali moda e zvanino zabraniti nove misije ovoga tipa!" ree Van Vorden. "Cela vasiona odve
Usledilo je dugotrajno utanje, tako da Van Vorden na kraju nije izdrao. "Dakle?"
"Da li misli da bi dolo do nekakvog kolapsa ili poremeaja na kosmikom nivou ako bismo
napravili rupu u opni?"
"Hoete da probuite rupu u opni?" upita Van Vorden lagano. Lice mu je bilo bledo, ali takvo je
izgledalo i pre nego to mu je Gretir postavio pitanje. Gretiru pade na um da Van Vorden poinje da
se slama pod dejstvom razdvojenosti.
"Zaboravi na sve", ree Gretir. "Nije trebalo da te pitam. Ni ti, ba kao ni bilo ko drugi, ne moe
znati kakve bi bile posledice. Izvinjavam se. Mora da sam pokuao da prebacim na tebe deo krivice
ukoliko bi neto krenulo naopako. Zaboravi na stvar."
Van Vorden se netremice upiljio i jo je tako zurio kada ga Gretir iskljui. Stao je da koraa goredole, nagazivi u jednom trenutku na siuan crni predmet na podu, a onda napravivi grimasu kada je
shvatio da je odve kasno da bi mario zbog toga. Milioni zvezda, milijarde planeta, bilioni stvorenja.
Svi hladni i mrtvi. A ako bude i dalje eksperimentisao u nastojanju da se vrati u matini kosmos, ta
e onda biti? Kolapsirajua vasiona?
Gretir prestade da koraa i ree glasno: "Dva puta smo proli kroz opnu, ne nanevi joj nikakvu
tetu. Probaemo da je probijemo snopom!"
Niko mu nita nije odgovorio, ali izrazi njihovih lica pokazivali su da im je kamen pao sa srca.
Petnaest minuta kasnije Sleipnir se nalazio tik uz kuglu, licem okrenut ka njoj. Poto je vie minuta
odravana nepromenjiva brzina i udaljenost u odnosu na kuglu, laserski snopovi izmerie tanu
duinu izmeu vrha topa i povrine globusa.
Zapovednik topdija, Abdul Vajt Igel, podesi jedan od prednjih topova. Gretir je zakasnio
nekoliko sekundi u izdavanju narednog nareenja. Tako je snano stisnuo zube da je gotovo pregrizao
cigaru napola, prigueno zabrundavi pri tom. Trenutak potom ree: "Pali!"
Darl prenese zapovest. Snop suknu, dodirnu opnu i nestade. Zvezdani ekran prikaza crnu rupu na
sivoj povrini na polutaru kugle. Rupa se bono kretala i ubrzo je nestade iza ruba kugle. Tano
trideset tri sekunde kasnije vratila se u svoj prvobitni poloaj. Bila je manja. Kada se navrila etvrta
rotacija, sasvim se zatvorila.
Gretir uzdahnu i obrisa znoj sa ela. Darl izvesti da e rupa biti dovoljno velika da brod proe
kroz nju prilikom druge rotacije. Posle toga, postae premala.
"Proi emo prilikom druge rotacije", ree Gretir "Podesite kompigator za automatski ulazak;
poveite top sa kompigatorom. Ne bi trebalo da bude problema. Ukoliko se rupa prebrzo suzi,
proiriemo je novim hicem iz topa."
"Operacija poela, ser!" prenese Darl Gomezov izvetaj. Beli snop blesnu u obliku kupe, udari u
'omota' ili 'opnu' i ieznu. Istog trena stvori se krug tame, trostruko vei od prenika broda, i skliznu
ka bonoj strani ekrana. Pod kontrolom kompigatora, retropogon Sleipnir-a munjevito stupi u dejstvo.
Kugla se mono uznosila, poput kakvog sivog zida koji prekriva ceo zvezdani ekran. A onda se ivica
rupe pojavi na vidiku i tama se rairi ekranom.
Uspeemo, pomisli Gretir. Kompigator ne moe da pogrei.
On se osvrnu oko sebe. Ljudi na mostu bili su vezani kaievima za sedita. Veina lica izgledala
je pribrano; bila je to disciplinovana i hrabra posada. Ali ako su oseali isto to i on... a druge nije
bilo... onda su negde duboko u sebi priguivali krik. Nisu jo dugo mogli da podnesu ovu vrstu
nostalgije. A kada se probiju, kada se vrate u matericu, morae da im dopusti krajnje nevojniko
ponaanje. Smejae se, plakae, vikae. Ba kao i on.
Nosni deo Sleipnir-a proe kroz rupu. Ako bi sada neto krenulo naopako, top na prednjoj strani
gravitaciono polje neutralisalo je ovo dejstvo za posadu. Letelica je izgledala ravna i stabilna,
ukoliko se nije posmatrao zvezdani ekran.
Gretir zatrai da mu se izrauna kad e doi do sudara, kao i u koji e deo tela Sleipnir udariti.
Nije bilo svejedno da li e to biti meki ili tvri deo. Sudar, dodue, nee prouzrokovati dalje
oteenje broda, ali e zato odrediti ugao odbojne putanje i brzinu udaljavanja. Ukoliko vodovi budu
opravljeni pre, ili neposredno posle konvergencije, Gretir bi znao koje korake da preduzme.
Vang uzvrati da je ve zatraio od kompigatora procenu podruja sudara, pod uslovom da prilike
ostanu kakve su sada. Jo dok je govorio, jedna kodirana kartica izie iz proreza na pregradi. Vang je
proita, a onda je prui Gretiru.
Gretir ree: "U bilo kom drugom trenutku od srca bih se nasmejao. Vratiemo se, dakle, u
doslovnom smislu, u matericu."
Kartica je takoe pokazivala da to je brod blii Velingtanovoj to mu je brzina manja. Osim toga,
relativna veliina broda, prema izvetaju radara, opadala je upravno srazmerno sa pribliavanjem
tela.
Gomez ree: "Mislim da dolazimo pod uticaj ove... ene, kao da je postala planeta koja je
zarobila satelit. Nas. Ne dejstvuje, dodue, nikakvim gravitacionim privlaenjem ili elektrinim
nabojem na nas, ali..."
"Ali postoje i drugi inioci", dovri Gretir misao. Moda su posredi prostorni odnosi koji u
'svemiru' predstavljaju ekvivalent gravitaciji.
Sleipnir se sada nalazio toliko blizu da je telo u potpunosti ispunjavalo zvezdani ekran kada bi se
brod naao okrenut prema njemu. U vidno polje najpre je ula ogromna glava. Zakrvavljene i
izbuljene oi netremice su zurile u njih. Zatim je promakao nos poput brobdingnagianovske giljotine:
usta su im se iscerila, kao da bi uivala u tome da ih progutaju. Potom vrat, poput dioritnog stuba koje
je meka stena ostavila izloenog zubu vremena, rascep pocrnelih himalajskih dojki; pupak, oko
uragana.
Onda je nestala iz vidnog polja, a ekranom su stale da promiu velika kugla, mala kugla, kao i one
druge, udaljenije, optoene sivilom. Gretir ukljui prijem na svim stanicama da bi saoptio i osoblju
koje nije radilo na mostu ta se dogaa. "im Mak Kul pronae kvar, odmah kreemo napolje.
Preostalo nam je jo mnogo energije, sasvim dovoljno da prokrimo sebi put i kroz stotinu leeva.
Budite spokojni i ne brinite. Sada je samo pitanje vremena."
Glas mu je odzvanjao vedrinom koju on nije oseao, iako ih nije lagao. Nije oekivao nikakvu
reakciju, bilo pozitivnu ili negativnu. Mora da su bili na iglama kao i on. Njihovi umovi, itav nervni
sistem, bili su jamano uzavreli.
Jo jedna kartica iskliznu iz proreza na pregradi, ispravka predvienog mesta sudara. Zbog
nastavljenog smanjivanja veliine brod e pogoditi le tano u pupak. Minut kasnije, nova kartica je
predvidela da e do sudara doi blizu trtice. Trea kartica preinaila je to u vrh glave. etvrta je
tvrdila da e mesto sudara biti donji deo prednje strane desne noge.
Gretir ponovo pozva Van Vordena. Fiziarevo lice stade da poskakuje na povrini konzole koju je
Gretir drao oko runog zglavka, ali zato je bilo stabilno na pomonom ekranu pregrade. Slika je tu
bila znatno vea i prikazivala je Van Vordena kako gleda preko svoje rune konzole na ekran u svojoj
kabini. Na ekranu su stajala krupna, jarka slova, koja su izricala poslednje prognoze o mestu sudara.
"Kao rukopisi na zidu u danima kralja Belazara", ree Van Vorden. "A ja sam jedan Danijel koji
je izaao pred strani sud. Udariemo je, dakle, u nogu, heh, ala e da je zagolica golenjaa. Hi, hi!"
Nita ne shvatajui, Gretir se zabulji u njega, a onda prekide vezu. Nekoliko sekundi kasnije sinu
mu ta je Van Vorden hteo da kae. Nije ga zaudila ta lakomislenost u ovako kritinom trenutku. Bio
je to nain da se malo ublae duboka brinost i pometenost. Ali takoe je moglo da znai da se ve
slama, budui da takvo ponaanje nije bilo nimalo tipino za njega. Ali Gretir mu u ovom asu nikako
nije mogao pomoi.
Pribliavajui se leu, Sleipnir je nastavio da se smanjuje. No, ovo smanjivanje nije se odvijalo
postojanim ritmom, niti je bilo mogue predvideti njegovu tanu stopu. Ono je dejstvovalo u
impulsima koji su trajali od dve sekunde do trideset sekundi, sa nepravilnim meurazmacima. A
onda, kad je iz proreza izila tristota kartica, postalo je sasvim izvesno da e, ukoliko se ne pojavi
neki novi inilac, Sleipnir ui, okreui se, u otvorena usta. Dok glava bude rotirala nanie, brod e
proi kroz veliki prostor izmeu usana.
Tako je i bilo. Na zvezdanom ekranu pojavi se donja usna, masivni venac pun naboranih planina i
izdubljen dolinama. Mrlje rua stadoe da promiu, crno-crveni Havaji. Sa vidnog polja iskliznu
jedan zub, slian kakvom reckavom neboderu.
Sleipnir je polako uranjao u tamu. Zidovi su odlazili u stranu i nagore. Spoljna tmina se zgusnu.
Mogao se videti samo deli sivog neba u trenutku kada bi se zvezdani ekran naao okrenut nagore u
toku stalnog okretanja broda. Potom taj otvor postade samo pramen sivila, pa pruga i na kraju ga
sasvim nestade.
udno - ili moda nije bilo udno? - ali oficiri i posada najednom izgubie oseanje
razdvojenosti. Gretirov stomak rairi se od olakanja; zastraujue rasparavanje je minulo. Sada mu
se javio utisak da mu je neto zakaeno ili ponovo zakaeno za stomak. Rab, glavni psiholog, izvestio
ga je da je preduzeo ispitivanje sa svakim pedesetim lanom posade i da su svi opisali slina
uvstva.
No, uprkos tome, osoblje je skinulo sa vrata tek jednu brigu i bilo je jo daleko od toga da se
potpuno nae izvan opasnosti. Temperatura se polako pela jo od onog asa kad je brod bio odbaen
od male kugle i stao da hita prema leu. Energetski sistem i klimatizacija neko vreme su se
stabilizovali na 800F. Ali temperatura brodske oplate rasla je geometrijskom progresijom, tako da je
njena unutranja temperatura sada dostigla 25000K. Jo, meutim, nije postojala opasnost od
topljenja; oplata je bila u stanju da izdri ak 56.0000K. No, sistem za klimatizaciju zahtevao je sve
vie i vie energije i posle trideset minuta brodskog vremena Gretir je morao da dopusti da se
unutranja temperatura popne na 98,20F, kako bi se na taj nain smanjilo optereenje.
Gretir je naredio da svi obuku skafandre, kako bi ljudi mogli da rade na podnoljivoj temperaturi.
Upravo dok je nareenje izvravano, Mak Kul izvesti da je otkrio uzrok kvara.
"Velingtonova je za sve kriva!" uzviknu on. "Ba nas je sredila! Postavila je monolitski
subestiki prekida u vodove; prekida je imao satni mehanizam koji ga je stavio u dejstvo posle
odreenog razdoblja. ista je podudarnost to su vodovi zakazali ba u asu kad nismo uspeli da se
vratimo u na svet!"
7.
"Htela je, dakle, da se obezbedi, ukoliko je osujetimo u strojarnici i da nas na svaki nain uniti",
ree Gretir. "Kreni odmah u potragu za drugim mikroprekidaima ili drugim napravama za sabotau."
Mak Kulovo lice se izdui. "Spremni smo da odmah stupimo u dejstvo, samo... do vraga! Ne
moemo da odvojimo nimalo energije zato to su nam potrebne sve zalihe da odravamo nivo
temperature. Ne mogu da odvojim nita za zaustavljanje okretanja. Ali to je sve."
"Zaboravi sad na to", ree Gretir. Ponovo je stupio u vezu sa Van Vordenom, koji se, izgleda,
oporavio. Ovaj je potvrdio kapetanovu teoriju o porastu temperature. Posredi je bilo saimanje
jo bre nego proli put. To je i razlog to je nosni deo bio odseen. Nismo znali da to je rupa vea,
bra joj je i stopa zatvaranja."
Von Vorden ree: "Tri hiljade est stotina milijardi godina, pa ak i vie! Zato bismo morali da
se vratimo kui kada dom vie ne postoji?"
"Moda nije toliko vremena proteklo", ree Gretir. "Sea li se klasine izreke Minkovskog? Od
sad sam prostor i samo vreme postaju tek puke seni, a jedino svojesvrstan spoj ove dve veliine
moe da ouva nezavisno postojanje. To vai za svet unutar kugle, na svet. Ali moda je ovde
napolju taj spoj na neki nain razgraen, vreme i prostor razdvojeni. Moda u naem svemiru nije
proteklo nimalo vremena, ili sasvim malo."
"Mogue je", ree Van Vorden. "Ali prevideli ste jednu stvar, kapetane. Ako na svet i nije bio
obeleen vremenom dok smo mi bili odsutni, mi jesmo bili obeleeni. Stekli smo oiljke neprostora i
nevremena. Nikada vie neu verovati u uzrok i posledicu i poredak u kosmosu. Postau krajnje
podozriv i sumnjiav. Ja sam ruevina od oveka."
Gretir zausti da odgovori, ali ni sam sebe nije uspeo da uje. Mukarci i ene na mostu plakali su,
jecali i zvonko se smejali u isto vreme. Kasnije, na ovo napolje pomiljae kao na komar i trudie
se da ga potpuno izbace iz svesti. A ako ih i neki drugi komari budu pohodili ovde, to e bar biti
none more koje poznaju.
(Prevela Mirjana ivkovi)
je Todi bio vuen kroz zatitni red svojih drugara. Prilika da svoja oseanja izrazi akcijom, pa makar
i ovako ogranienom, dola je Hasonu kao lek.
Nun napola ustade. "ta vi to radite, vodnie?"
Hason se nije osvrnuo na svoga kapetana, ve se obratio Ormerodu. "Vidite ovaj bed? Veliko
slovo 'F' sa krilcima? Je l' znate ta to znai?"
"Vie me zanima ta vae neobino ponaanje znai." Advokat je jednom rukom, namerno, ali
glumei da je sluajno, zaklanjao objektiv svog rikordera. Hason je znao da advokat to radi zbog
nedavno izglasanog zakona prema kojem sud odbija da uzme u obzir dokaze snimljene na traci, ako se
ne prikae cela traka, od poetka do kraja. Ormerod nije eleo da se na snimku pojavi taj bed.
"Vidite", ree Hason ponavljajui opis beda da bi to ostalo na zvunom snimku. "Ovo znai da je
to navodno 'dete' imalo seksualni odnos u slobodnom padu. I da se on time ponosi. Je l' tako, Todi?"
"Gos'n Ormerod?" ree Todi oiju moleivo uprtih u advokatovo lice.
"Za vae sopstveno dobro, vodnie, preporuujem da pustite mog klijenta", ree Ormerod.
Njegova tanka ruka jo je lebdela ispred rikordera.
"Svakako", ree Hason i zgrabi bro sa rikorderom, pa ga otre, pri emu u advokatovoj bluzi
ostade rupa. Zatim je Hason pridrao taj aparat pred anelove zbirke bedeva. Trenutak kasnije
gurnuo je Todija od sebe i vratio rikorder Ormerodu uz naklon podsmeljive ljubaznosti.
"To vam je bila greka, Hason." Ormeradove aristokratske crte poele su da pokazuju istinski
gnev. "Jasno ste ispoljili da se bavite linom osvetom protiv mog klijenta."
Hason se nasmejao. "Todi vam nije klijent. Tebe je, bao, platio Doe Selivenov stari da mu
izvue sina koji je optuen za ubistvo iz nehata, a veliki, glupi Todi se samo sluajno naao u istoj
vrei."
Preostala tri anela su sedela, Doe Seliven u sredini. Taj je sad otvorio usta da uzvrati, ali se
predomislio. inilo se da ga je neko bolje pouio nego ostale.
"Dobro je", ree mu Hason. "Imaj na umu ta su ti rekli, Doe: pusti da samo plaena usta
govore." Mladi Seliven se zlovoljno vrpoljio, zurei u svoju pesnicu na ijim su zglavcima bile
modrice, i nita nije rekao.
"Oigledno je da nita ovim ne postiemo", ree advokat Ormerod Nunu. "Ja u se posavetovati
nasamo sa mojim klijentima."
"E, to uradite", ubaci Hason. "Kaite im da o'lade malo sa tim bedevima, a? Idui put moda
izaberemo neki jo bolji." ekao je ne inei nita dok su Ormerod i dvojica policajaca izvodili
anele iz sobe.
"Ne razumem te", ree Nun im ostadoe sami. "ta misli da si konkretno postigao ovim
maloas? Mali samo treba da posvedoi da si primenio silu protiv njega..."
"Taj mali, kako ga vi zovete, tano zna gde bi mogli da naemo Vatrenjaka. Svi oni to znaju."
"Previe si strog prema njima."
"Ti nisi dovoljno." Hason je istog trenutka znao da je preterao, ali je bio suvie tvrdoglav da sad
povlai re.
"ta ovo znai?" Nun je skupio usta, to mu je davalo enski, ali svejedno opasan izraz.
"Zato moram da razgovaram sa tom gomilom govana ovde gore u tvojoj kancelariji? ta
nedostaje sobama za razgovor u prizemlju? Da nisu one moda samo za mangupe iza kojih ne stoji
Selivenov novac?"
"Je l' ti kae da sam ja uzeo pare od Selivena?"
Hason je jedan trenutak razmiljao. "Ne verujem da bi ti to uradio, ali doputa da to to je bogat
ipak predstavlja neku razliku. Kaem ti da su ova etvorica leteli sa Vatrenjakom. Kad bih mogao da
"Koj' si, bre, ti?" povikao je Hason, istovremeno traei protivnika radarom.
"Zna ti ko sam ja. Ja sam Vatrenjak."
"To je samo pesma", ree Hason ujednaenim glasom, poinjui da iri svoje zamke i mree.
"Kako ti je stvarno ime? Ono koje psihijatar u tvom kraju ima na spisku?"
Mrak se nasmejao. "Mnogo dobro, vodnie Hason. Dobija na vremenu, provocira me i gleda
da mi sazna ime, sve to odjednom."
"Nemam ja ta da dobijam na vremenu, ve sam poslao signal za pomo."
"Dok bilo ko stigne ovamo ti e biti mrtav, Hasone."
"Zbog ega? Zato ti ovo radi?"
"Zato ti lovi moje prijatelje i oduzima im pravo letenja?"
"Predstavljaju opasnost za sebe same i za svakog drugog."
"Samo kad ih ti natera da jurcaju. Sam sebe lae, Hasone. Ti si letei pandur i voli da juri
ljude dok se ne razbiju. Ja u te vratiti na zemlju zauvek, a te mree ti nee pomoi."
Hason je uzalud buljio u pravcu odakle je dolazio glas. "Koje mree?"
Opet se zauo smeh, i Vatrenjak poe da peva.
"Ja te dobro vidim
i u mraku,
vidim i u mraku;
ne zna da si blizu
Vatrenjaku,
blizu Vatrenjaku..."
Ove dobro poznate rei pojaavale su se jer se njihov izvor pribliavao i odjednom Hason ugleda
obrise krupnog oveka ocrtane svetlostima saobraaja u dubini zvezdanog neba. Izgledao je, u
letakoj opremi, stravino neljudski.
Hason je poeleo da ima vatreno oruje, koje, meutim, nije imao zbog britanske policijske
tradicije. Tad primeti neto. "Gde ti je koplje?"
"ta e mi? Pustio sam ga da padne." Vatrenjak je rairio ruke. ak i pri sasvim slabom svetlu i u
odsustvu orijentira koji bi ukazali na razdaljinu, bilo je oevidno da je Vatrenjak momak ogromnog
rasta, din, kome i ne treba nikakvo oruje sem onoga koje mu je priroda dala.
Hason je pomislio na teko koplje koje se sad obruavalo sa visine od tri kilometra u gusto
naseljeno predgrae pod njima i klica ledene, kriogenske mrnje proe kroz njega, tako da se pomirio
sa predstojeom bitkom bez obzira na ishod. Dok se Vatrenjak pribliavao, Hason je vitlao mreom u
sporim krugovima, naginjui se tako da poniti obrtni momenat koji je mrea vraala na njega.
Podigao je noge da bi mogao njima da udara, a istovremeno je sasvim ispravio sajlu koja je drala
Inglisovo telo u poloaju jezivog posmatraa. Bio je nervozan i napet, ali ne osobito uplaen, sad kad
je Vatrenjak ostao bez koplja. Borba u vazduhu nije stvar instinkta; ona se mora uiti i vebati i zato
je profesionalac bio uvek u prednosti u odnosu na amatera, ak i najtalentovanijeg i najjae
motivisanog. Na primer, Vatrenjak je ozbiljno pogreio to je dopustio Hasonu da postavi noge u
poloaj iz koga e moi da oslobodi svu snagu svojih butina u jednom eksplozivnom trzaju.
Nesvestan svoje greke, Vatrenjak se polako primicao, pretvarajui uzlaznu silu svog opasaa u
horizontalnu, jedva primetnim naginjanjem napred. Dobar leta, pomisli Hason, samo ne zna teoriju
borbe ba tako dobro i...
Vatrenjakov juri bio je brz, ali ni priblino toliko brz koliko je bilo potrebno. Hason je ak imao
oseanje luksuza: imao je vremena da naniani i ritne tano tamo gde je hteo. Izabrao je ranjivu taku
direktno ispod vizira, kompenzirao pad do kog e doi kad se dva AG polja budu meusobno
ponitila i udario snagom dovoljnom da oveku slomi vrat. Meutim, Vatrenjak je nekako uspeo da
izmakne glavu i zgrabi Hasonovu nogu, sada ispruenu. Obojica poee da padaju, ali ne jednakom
brzinom, jer je Hason teglio Inglisov le ije je polje bilo predaleko da bi se ponitilo. U onaj
sekundi pre nego to se razdvojie, Vatrenjak nalee svojim silnim rukama i prelomi Hasonovu nogu
u kolenu, i to postrance.
Bol i ok izbrisae Hasonov um. Nestalo je sve njegove snage i odlunosti. Plovio je kroz tamu
neodreeno vreme, miui rukama bez neke svrhe, lica zgrenog u neujni krik. Velika spiralna
maglina ispod njega nastavila je da se okree, ali se preko nje sada kretala jedna mrana silueta;
Hasonu neki deo svesti ree da nema vremena za preputanje prirodnim reakcijama na povredu.
Fiziki je beznadeno slabiji i njegov se ivot moe nastaviti samo ako upotrebi inteligenciju. Ali
kako da misli, kad je bol osvojio njegovo telo kao kakva armija i neprekidno ispaljivao minobacake
granate iste agonije pravo u njegov mozak?
Za poetak, ree Hason sebi, oslobodi se Lojda Inglisa. Poeo je da namotava sajlu sa namerom
da privue telo svoga druga i otkai ga, ali takorei istog trenutka Vatrenjak je progovorio iza njega,
gotovo iz neposredne blizine.
"Kako ti se ovo svidelo, Hasone?" Glas mu je zvuao trijumfalno. "To je bilo samo da ti pokaem
da mogu da te pobedim u tvojoj sopstvenoj igri. Sad emo da igramo moju igru."
Hason je pokuao bre da namotava sajlu. Inglisov le ljuljukao se blie i blie, i konano uao u
podruje interferencije. Hason i Inglis poee da padaju. Istog trenutka Vatrenjak je preao u
poniranje ka njima, s lea je zahvatio Hasona rukama oko tela i sva trojica nastavie padanje. Vatreni
vrtlog ispod njih poe da se iri.
"Ovo je moja igra!" povika Vatrenjak i poe da peva kroz sve jai huk vazduha oko njih.
"Jahau te dole
do betona,
dole do betona,
Vatrenjak sam i
nemam pardona,
i nemam pardona..."
Hason, koji je dobro znao pravila vazdune igre 'ko je kukavica', iskljuio je iz svesti bol iz noge
koja je bespomono visila i posegnuo rukom ka svom glavnom prekidau, ali je tad zastao. U igri
kukavica gaenje jednog AG polja omoguavalo je da se uspostavi puna efikasnost drugog, to je
stvaralo estoku razliku u silama iz ega bi moglo da proistekne vertikalno otrzanje jednog oveka od
drugog. Standardni protivpotez sastojao se u tome da i onaj drugi odmah iskljui svoje AG polje tako
da obojica zajedno propadaju sve dok neko ne izgubi ivce i ukljui svoj opasa. U sadanjoj igri
smrti, meutim, situacija je komplikovana prisustvom Inglisa, nemog uesnika koji je ve izgubio.
Njegovo e polje nastaviti da ponitava polja ostale dvojice, ma ta oni radili, sem ako...
Vatrenjakov zahvat bio je posprdna imitacija seksualnog zagrljaja. Hason oslobodi jednu ruku i
privue Inglisa sasvim blizu. Pokuao je da napipa glavni prekida na mrtvaevom opasau, ali je
prstima naiao na glatku plou smrznute krvi. Dijamantni horizonti sad su se ve brzo uzdizali sa svih
strana. Saobraajne struje u svome kruenju otvarale su se kao cvet biljke-mesodera. Vazduh je
zagluno hujao kraj njih, najveom moguom brzinom pri ovakvom slobodnom padu, konanom
brzinom. Hason se borio da odlomi led sa Inglisovog glavnog prekidaa, ali u tom trenutku
Vatrenjakova ruka skliznu mu oko vrata i Vatrenjak zabaci Hasonovu glavu unazad.
"Ne pokuavaj da mi pobegne," povika Vatrenjak Hasonu u uvo. "Nemoj si kukavica, ou da
vidim kolko es da odskoi od zemlje."
Njihov pad se nastavio.
Hason, kome su smetale sopstvene mree, potraio je na svom opasau kopu kojom bi odbacio
ceo namotaj sajle. Petljao je odrvenelim prstima i samo je jo malo nedostajalo da otkai Inglisovo
telo, kad mu pade ma pamet da e time vrlo malo postii. Iskusan igra 'kukavica' odlagao je trenutak
izlaska iz podruja interferencije uvek to je vie mogao, a posle toga sa opasaem podeenim na
najvei mogui uzgon ipak udarao o zemlju najveom brzinom koju je mogao da podnese, a da se ne
povredi. Vatrenjak je ovog puta nameravao da ide do same granice i da ostavi Hasona u trenutku kada
ovaj, delimino onesposobljen, vie nee moi da izbegne razmrskavanje. Tu se otkainjanjem
Inglisovog lea nita nee promeniti.
Pali su ve gotovo dva kilometra i za koji sekund zarie se u guvu unutar gradskog saobraaja.
Vatrenjak poe da podvriskuje od uzbuenja, trljajui se o Hasona kao seksualno uzbueni pas.
Drei Inglisa levom rukom, Hason je iskoristio desnu da obmota sajlu od plastielika oko
Vatrenjakove uzdignute butine i da je stegne u jak vor. Jo je pritezao taj vor, kad sva trojica
upadoe kao bomba u struje saobraaja. Svetla sevnue mimo njih, iznenada se itava polagano
rotirajua galaksija nala iznad njih. Pravilni nizovi ulinih lampi procvetae ispod njih. Automobili
u pokretu ve su se mogli jasno raspoznati. Hason je znao da se sad sasvim primakao trenutak kad
Vatrenjak mora da se oslobodi da bi mogao dovoljno da uspori pre udara u tle.
"Hvala na vonji", povika Vatrenjak. Mlazevi vazduha cepali su njegove rei. "Dolo vreme da se
rastajemo."
Hason je ukljuio svoje farove i silovito trgao sajlu da bi je Vatrenjak primetio. Vatrenjak je
bacio pogled na vor oko svoje butine. itavo mu se telo zatreslo od oka kad je shvatio da je on, a
ne Hason, vezan za mrtvog i smrtonosnog policajca. Odgurnuo je Hasona a zagrabio vor rukama,
oajniki. Hason je zaplivao slobodno kroz vetar, znajui da e sajla odoleti ak i Vatrenjakovoj
ogromnoj snazi. Kad je osetio kako njegovo AG polje iri svoja nevidljiva krila, okrenuo se i
pogledao iza sebe. Video je kako dva tela, od kojih se jedno mahnito trzalo, izlaze iz domaaja
njegovih farova i hitaju ka smrtonosnom sudaru sa tlom.
Hason nije imao vremena za razmiljanja, jer je uskoro moralo doi i do njegovog, nimalo blagog
prizemljenja; da bi ostao iv, bie mu potrebno sve iskustvo i sva vetina; pa ipak, osetio je
olakanje to u sebi nije naao radost zbog Vatrenjakove smrti. Nun i ostali nisu bili u pravu.
Svejedno, pomislio je tokom poslednjih sekundi sve sporijeg srljanja ka zemlji, predugo sam
lovio kao jastreb. Ovo je moj poslednji let.
Pripremao se, bez straha, za slepi zagrljaj zemlje.
(Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi)
oblake."
On skide naoari. "Evo ti. Pogledaj kroz njih. ak i bez naoara Furlou je mogao da vidi obrise
predmeta. I dalje se kretao du obronka brda - dolazei sve blie... i blie."
Rut stavi naoale i pogleda u pravcu mesta na koje je on pokazivao. "Ja... neto tamno i nejasno",
ree ona. "Lii na... dim ili oblak... ili... insekte. Je li to roj insekata?"
Furlou oseti da su mu usta suva. Grlo mu se bolno stezalo. On zatrai da mu vrati naoari i
pogleda u predmet koji se kretao. Prilike unutar kupole bile su sada dosta razgovetne. On ih izbroja
pet: pet pari oiju buljilo je u njega.
"Endi! Sta ti to vidi?."
"Mislie da sam poludeo."
"ta je to?"
On duboko uzdahnu i opisa joj predmet.
"Unutra je petoro ljudi?"
"Moda su ljudi, ali veoma su mali. Kao da su visoki samo oko tri stope."
"Endi plai me. Zato me plai?"
"I sam se plaim."
Ona se ponovo privi uz njega. "Jesi li siguran da vidi to... to... Ja nita ne vidim."
"Vidim ih jasno kao to tebe vidim. Ako je to opsena, onda je izuzetno savrena."
Dugina svetlost ispod cevastih nogu postala je tamnoplava. Predmet se spustio jo nie i ostao da
lebdi na udaljenosti od oko petnaest jardi, u istom nivou sa njima.
"Moda je to neka vrsta helikoptera", ree Rut.
"Ili... Endi, i dalje ga ne vidim."
"Opii mi ta vidi..." On uperi prst u... "eno tamo."
"Malu izmaglicu. Izgleda kao da e ponovo poeti kia."
"Petljaju oko neke etvrtaste maine", ree on.
"Vidim i neto slino kratkoj anteni. Antena svetluca. Pokazuju na nas."
"Endi, plaim se." Drhtala je u njegovom naruju.
"Mislim... da e biti bolje da se izgubimo odavde", ree on. Napregnu se da korakne, ali shvati da
ne moe ni da se pomakne.
"Ja... ne mogu... da se pomerim", proaputa Rut.
Mogao je da uje kako joj zubi cvokou, ali sopstveno telo kao da mu je bilo sleeno i
zacementirano.
"Endi, ne mogu da se pomerim!" U glasu joj se oseala histerija. "Jesu li jo tu?"
"Uperuju neki aparat prema nama", promrmlja on. Glas kao da mu je dopirao sa velike
udaljenosti, iz neke druge sobe. "Oni su nas prikovali. Jesi li sigurna da nita ne vidi?"
"Nita! Mali izmagliasti oblak, nita vie."
Furlou odjednom pomisli da je devojka jednostavno jogunasta. Svako je mogao da vidi tu stvar
pravo ispred njih! Obuze ga, jak bes. Zato nee da prizna ta vidi? Eno tamo! Mrzeo ju je to je
toliko jogunasta. Obuze ga iracionalna osornost, to ga nagna da preispita vlastito ponaanje.
Kako mogu da oseam mrnju prema Rut? Ja je volim.
Kao da ga je ta misao oslobodila, Furlou shvati da moe da pokree noge. On poe da se povlai,
vukui Rut za sobom. Predstavljala je teak, nepokretan teret. Stopala su joj otro kripala na ljunku
posutom po povrini rezervoara.
Njegovo kretanje izazvalo je uurbanu aktivnost meu biima ispod zelene kupole. agorili su i
komeali se nad etvrtastom alatkom. Furlou oseti bolan gr u grudima. Svako udisanje i izdisanje
zahtevalo je jaku koncentraciju. Ipak je nastavio da se povlai i vue Rut za sobom. Opustila mu se u
naruju. On naie na stepenik i umalo ne pade, a zatim poe polako da se uspinje uz stepenice.
Rut je bila veoma teka.
"Endi", zadahta ona. "Ne mogu da diem."
"Izdri jo... malo", odvrati on.
Ve su se nalazili na vrhu stepenica, a onda se brzo provukoe kroz rupu u kamenom zidu.
Kretanje im je postalo nekako lake, mada je jo mogao da vidi taj prokleti predmet kako lebdi s
druge strane rezervoara. Svetlucava antena i dalje je bila uperena u njega.
Rut poe da pokree noge, a zatim se okrenu i zajedno othramae do jahake staze. Svaki korak im
je bivao sve laki. Furlou ju je uo kako udie vazduh punim pluima. Iznenada, kao da ih je neko
oslobodio velikog tereta, mogli su ponovo normalno da vladaju miiima.
Okrenue se.
"Nestao je", ree Furlou.
Uzvratila mu je ljutito, to ga je zapanjilo. "ta si to pokuao da uini, Endi Furlou? Na smrt si
me isprepadao."
"Video sam ono to sam ti opisao", ree on. "Ti to moda nisi videla, ali si ga sigurno osetila."
"Histerina paraliza", ree ona.
"epalo nas je oboje u istom trenutku, a takoe istovremeno i oslobodilo", ree on.
"Ma nemoj!"
"Rut, video sam upravo ono to sam i opisao."
"Letee tanjire!" prosikta ona.
"Ne... pa, moda. Ali bio je tamo!" Bio je ljut, jer se branio. Racionalni deo njega uviao je
besmislenost upravo proteklih minuta. Da to ipak nije bila prikaza? Ne! On zatrese glavom. "Draga,
video sam..."
"Ne nazivaj me dragom!"
On je zgrabi za ramena i potrese. "Rut! Pre dva minuta si govorila da me voli. Zar si u stanju tako
lako da se menja?"
"Ja..."
"Trai li neko od tebe da me mrzi?"
"ta?" Ona se zagleda u njega, lica pobledelog od svetlosti koja je dopirala kroz drvee tamo
pozadi. On pokaza glavom prema cisterni. "Naljutio sam se na tebe... mrzeo sam te. Rekao sam sebi
da je tako neto nemogue. Da te ja volim. U tom trenutku sam opet mogao da se pokrenem. Mrnju
sam osetio... upravo u asu kada su uperili svoju mainu u nas."
"Kakvu mainu?"
"Neku kutiju sa svetlucavim ipkama ili antenama koje su virile iz nje."
"Pokuava li ti to da mi kae kako su ti aknuti... koznata u stanju da izazovu mrnju... ili...?"
"Izgleda da je tako."
"To je najlua stvar koju sam ikad ula!" Ona mu okrenu lea.
"Znam da je ludo, ali na to ispada." On posegnu za njenom rukom. "Hajde da se vratimo u kola."
Rut izvue ruku. "Neu ni koraka napraviti dok mi ne objasni ta se dogodilo tamo napolju."
"Ne umem da objasnim."
"Kako si ti mogao da vidi, a ja ne?"
"Moda sluajno... moje oi, polarizovane naoari."
"Da li si siguran da pri nesrei u radlaboratoriji nisi pretrpeo i neku drugu povredu, sem one na
oima?"
On obuzda bes. Tako je lako bilo naljutiti se. Uz odreeni napor, uspe mu da ne povisi glas.
"Drali su me na vetakom bubregu itavu nedelju i izvrili su sve mogue testove. Eksplozija je
izazvala promenu u sistemu za razmenu jona u kupama mojih mrenjaa. I to je sve. Oteenje nije
stalno. Mislim da je ono to se dogodilo sa mojim oima, bez obzira na to ta to bilo, uzrok to sam u
stanju da vidim ovakve stvari. Ne bi trebalo da ih vidim, ali mogu."
On joj se ponovo priblii i uhvati je za ruku.
Napola je vukui za sobom, uputi se stazom. Malo kasnije ona uhvati korak uporedo sa njim.
"Ali ta bi oni mogli biti?"
"Ne znam, ali postoje." Molio ju je, mrzei sebe zbog toga, ali Rut prie blie i zavue svoju ruku
pod njegovu.
"U redu, dragi, verujem ti. Video si ono to si video. ta e preduzeti u vezi s tim?"
Odvojie se od staze i stigoe do umarka eukaliptusa. Kola su predstavljala tamno oblije meu
senkama. Furlou se zaustavi pored njih.
"Je li mi teko poverovati?" upita on.
utala je trenutak, a zatim ree, "Veoma je... teko."
"U redu", ree on. "Poljubi me."
"Molim?"
"Poljubi me. Da vidimo da li me stvarno mrzi."
"Endi, ti si..."
"Boji li se da me poljubi?"
"Naravno da ne!"
"U redu, onda." On je privue k sebi. Usne im se sretoe. Za trenutak, oseti da mu se opire, a zatim
se opusti u njegovom zagrljaju, rukama ga obgrlivi oko vrata.
"elim da ova mrnja potraje, ako se to moe tim imenom nazvati", ree on.
"I ja."
Ona se ponovo priljubi uz njega.
Furlou oseti da mu je krv uzavrela. On se odmaknu jednim iznenadnim, odbrambenim pokretom.
"Ponekad poelim da nisi tako zatucani viktorijanac", ree ona. "Ali, moda te onda ne bih
volela."
Ona skloni pramen crvene kose sa obraza. Kao joj je lice samo prozrano svetlucalo pri svetlosti
lampi postavljenih du staze za jahanje koja im je ostala za leima. "Mislim da je bolje da te
odvedem kui... k Sari."
"Ne elim da me vodi kui."
"Ni ja ne elim da poe kui."
"Ali bolje da ipak poem?"
"Bolje."
Ona mu poloi ruke na grudi, a zatim ga blago odgurnu.
Oni uoe u kola, nagnani iznenadnom, prijatnom nelagodnou. Furlou upali motor, usredsredivi
se na vonju unazad do okretita. Prednja svetla obasjae konture korastog, smeeg drvea. Svetla se
odjednom ugasie. Motor zakrklja i prestade da radi. Istog asa epa ga teko oseanje guenja.
"Endi!" ree Rut. "ta se deava?"
Furlou primora sebe da se okrene na levu stranu, zapitavi se pri tom otkud zna kuda treba da
pogleda. Spazio je etiri dugina snopa veoma blizu zemlje, cevaste noge i zelenu kupolu malo iznad
umarka. Brod je lebdeo tiho i pretei.
"Vratili su se", proaputa on. "Eno tamo." Pokaza.
On upravi kola prema izlasku iz umarka, zatim niz padinu brda prema Moreno Drajvu.
"ta emo da radimo?" upita Rut.
"A ta bismo mogli da radimo?"
"Ako budemo priali o ovome, ljudi e rei da smo ludi. Pored toga... nas dvoje... tamo gore..."
U pravoj smo klopci, pomisli on. Na um mu takoe pade ta bi Vetaj rekao da mu ispria noanje
iskustvo. Kae da si bio sa tuom enom? Da li vas je oseanje krivice moglo dovesti do toga da
vam se priviaju iste stvari? A ako bi odreno na to odgovorio i izloio svoju pretpostavku:
Vilenjaci? Dragi moj Furlou, da li se dobro osea?
Rut se osloni na njega. "Endi, ako su u stanju da nas nateraju da mrzimo, mogu li nas naterati i da
volimo?"
On skrenu kola s puta, iskljui motor, povue runu konicu i ugasi svetla. "Sada nisu ovde."
"Otkud da to znamo?"
On pogleda napolje u no - tmina, nijedna zvezda nije se videla ispod ovih oblaka... ni traga od
udnog predmeta - ali iza drvea koje je oiviavalo put... ta?
Mogu li nas naterati da volimo?
Neka je prokleta to postavlja takva pitanja!
Ne! Ne smem je proklinjati, moram je voleti... moram...
"Endi? ta radi?"
"Razmiljam."
"Endi, bez obzira na nas... jo mi se cela ova stvar ini tako nestvarnom. Zar ne bi moglo postojati
neko drugo objanjenje? Hou da kaem, prestanak rada motora... Motori ponekad zataje; svetla se
gase. Zar ne?"
"ta hoe od mene?" upita on. "Da kaem da, ja sam lud, obmanut, ja..."
Ona mu akom prekri usne. "elim samo da vodimo ljubav i nikada da ne prestanemo."
On poe da je uzima u zagrljaj, ali ga ona odgurnu. "Ne. Kada do toga doe, hou da budem
sigurna da to elimo, a ne da nas neko primorava na to."
Do avola i njena praktinost! pomisli on. A zatim: ne! Volim je... ali da li je to ja volim? Je li to
moj izbor?
"Endi? Hoe neto da uini za mene?"
"ta?"
"Zna kuu na Manester aveniji... gde smo Nev i ja iveli... otac ga je, zna, postavio za
pomonika direktora. Zar ti jo niko nije rekao da se zbog toga oenio sa mnom? Da bi dobio to
mesto."
Furlou joj poloi ruku na miicu. "eli da on sazna... o nama?"
"ta tu ima da se sazna?"
On vrati ruku na volan. "U redu, draga. Kako ti kae."
Ponovo upali motor i vrati kola na put. Vozili su se u tiini. Gume su kripale po mokrom
kolovozu. Druga kola su u prolazu svetlucala farovima. Furlou podesi polarizujua soiva. Bilo je to
veoma teko uraditi omoguiti mu da dobro vidi i istovremeno spreiti bol od iznenadne svetlosti.
Rut uskoro ree: "Ne elim neprilike ili guvu. Saekaj me u kolima. Ako mi bude potrebna
pomo, pozvau te."
"Sigurno ne eli da poem s tobom?"
"Nee on nita pokuati ako zna da eka napolju."
On slegnu ramenima. Verovatno je bila u pravu. Do sada je ve morala da upozna karakter Neva
Hadsona. Ali Furloua je jo nagrizalo oseanje potisnute osude. Podozrevao je da dogaaji koji su se
zbili u poslednjih nekoliko dana, pa ak i noanji zloslutni susret, imaju nekog udnog smisla.
"Zato sam se udala za njega?" upita Rut. "Stalno se pitam. Sam bog zna, ja ne znam. Jednostavno
se ini kao da se stiglo do take u kojoj..." Ona slegnu ramenima. "Posle ovog noas sumnjam da iko
od nas zna zato ini ono to ini." Ona podie pogled prema Furlou. "Zato se sve ovo dogaa,
dragi?"
U tome je problem, pomisli Furlou. Evo kljunog pitanja. Nije stvar u tome ko su ta stvorenja.
Ve... ta ele? Zato se meaju u nae ivote?
Frafin pogleda sliku projektovanu iznad stola. Bio je to Lut, nadzornik broda, Hem irokog lica,
eline koe, grub i nagao u donoenju odluka, bez imalo uglaenosti. Posedovao je sve najbolje
osobine potrebne onome ko vodi rauna o mehanikom vidu upravljanja, ali upravo ta svojstva sada
su dola u sukob sa postavljenim mu zadatkom. Oigledno je izjednaavao uglaenost sa oprezom.
Jedan trenutak tiine bio je dovoljan da Lut shvati kako je reiser nezadovoljan. Frafin oseti
pritisak oblija stolice i baci pogled na srebrnastu pauinu pantoive na drugom kraju salona. Da, Lut
je bio kao taj instrument. Trebalo ga je tano aktivirati.
Frafin pree prstom preko Brode, pa ree, "Nisam ti naloio da potedi imunog. Nareeno ti je
da dovede enku smesta!"
"Ako sam pogreio, kajem se", ree Lut. "Ali postupio sam prema poslednjim uputstvima koja se
odnose na imunog. Nain na koji ste vi njegovu enku dali drugome, nain na..."
"On je samo bio zabavni izuzetak", ree Frafin. "Nju smesta treba dovesti ovamo i to neozleenu.
Taj uslov ne odnosi se ni na kog drugog domoroca koji pokua da se umea ili da vas omete u
izvrenju ovog nareenja. Da li sam bio jasan?"
"Reiser je bio jasan."
"Bez odlaganja", ree Frafin.
Lutova slika izblede i nestade.
Frafin se uvali u stolicu. Operacija je prilino dobro napredovala... uprkos ovom zakanjenju. On
zamisli Luta kako pokuava da razdvoji ljubavnike, manipuliui njihovim oseanjima. Taj klipan je
trebalo da bude svestan opasnosti takvog jednog poteza kada ima posla sa imunim.
Frafin se zakikota.
Rut iznenadi injenica da uiva u besu koji je zgunjavao sobu oko nje. Potisnuto oseanje, nastalo
kao posledica dogaaja koje je malopre doivela sa Endijem, konano je provalilo. Posmatrala je
kako Nev nervozno lomi svoje ruiaste prste sa koom naboranom na zglavcima kao u bebe. Znala je
dobro u kojoj meri njegove ruke otkrivaju oseanja bez obzira na to kakvu masku navukao. Osam
meseci koje je proivela s njim bili su dovoljni da ga sasvim dobro upozna. Bujica rei potee sa
njenih punih usana poput iverja bambusa, uperena da gane Nevovu odnegovanu duu.
"Vriti ako hoe o svom pravu kao mua", ree ona.. "Te stvari se sad tiu samo mene i ne elim
da te vidim u blizini. Ohhh, znam zato si se oenio mnome. Nisi me dugo obmanjivao, Neve. Ne
dugo."
"Rut, ti..."
"Dosta! Napolju me eka Endi. Pokupiu nekoliko stvari koje elim odavde i odlazim."
Nevovo iroko i visoko elo pokri se borama. Svojim okruglim oima buljio je prazno u nju. Opet
ju je uhvatio bes i to je sve. Uiva u tome, nek je prokleta! Znam to po nainu na koji klima glavom
poput omice... bludnice... omice... bludnice - omica-bludnica iz visokog drutva.
Rut odvrati pogled od njega. Plaila se Neva kada tako bulji. Osvrnu se po sobi, pitajui se da li
uopte postoji neto to bi elela da ponese. Bila je to soba Neva Hadsona u prepletenim, prigueno
crvenim i smeim tonovima. Orijentalna starudija, veliki pijanino u jednom uglu, zatvorena kutija za
violinu koja bi, kada bi se otvorila, otkrivala tri flae pia i komplet aa. Nevu se to dopadalo.
"Hajde da se napijemo i pustimo neku lepu muziku, duo." Na prozorima iza pijana nije bilo zavesa,
tako da su unutra prodirali tama noi i svetlost batenske svetiljke, video se travnjak, jama za rotilj,
a batenska garnitura od kovanog gvoa belasala se u mraku, dok su se sa nje cedile kapi kie.
"U Kaliforniji se rauna zajednika imovina", ree Nev.
"Bolje bi ti bilo da ponovo zaviri u zakon", ree ona. "Poslovi su moje nasledstvo."
"Nasledstvo?" upita on. "Ali otac ti je jo iv."
Stajala je zagledana u no, ne pruajui mu priliku da je isprovocira.
Do vraga s njom! pomisli on. Bolje da sam je prevario nego to sada moram da se cenkam oko
poslova. Misli na ono kopile Endija Furloua. eli ga, ali joj je potreban moj mozak za voenje
poslova. Ta runa motka, taj deak-mukarac u njenom krevetu! Nee ga dobiti; pobrinuu se za to.
"Ako ode sa tim doktorom Furlouom, unitiu ga profesionalno, a unitiu i tebe", ree on.
Ona okrenu glavu u strahu, tako da joj je doao do izraaja grki profil; crvena kosa bila joj je
pokupljena pozadi u rep. Jedva primetan osmeh, koji joj je zaas zaigrao na usnama, odmah je nestao.
"Neve, ti si ljubomoran?"
"Upozorio sam te."
"Oenio si se mnome zbog poslova", ree ona. "ta te briga kako provodim slobodno vreme?"
Zatim se okrenu prema njemu. Mekolji se samo ti svinjo od oveka! Gde mi je pamet bila? Gde mi
je pamet bila kada sam mogla tebe da pretpostavim Endiju? Da li mi je neto sputalo oseanja,
nateralo me da to uradim? Ona odjednom oseti slabost i stranu mrnju. Da li je ijedan izbor ikada
onaj pravi, pravi, pravi? Endijevo opredeljenje za stipendiju umesto za mene, njegove oi pune
nevinosti, oh kako je to mrsko! Gde sam ja proerdala svoju nevinost? Nepromiljenost kada je u
pitanju animalnost tela i mo. Da li sam u Nevu izabrala mo? Ali dopustio je da mu oduzmem mo, i
sada zbog toga mogu da ga mrzim.
"Keri ubice!" prosikta on.
Ona ga pogleda. Jesam li ja ovo izabrala? Zato, zato, zato? Zbog usamljenosti, eto zato. Bila
sam sasvim sama, kada me je Endi napustio zbog stipendije, i tu se naao Nev. Nev, Nev uporno
ljubazan poput lisice. Pijana, bila sam pijana i puna mrnje. Nev je iskoristio moju mrnju i u tome je
bila sva njegova mo - mrnja, moja mrnja, moja mrnja, da onda nisam mrzela, bio bi bespomoan.
Ipak ga neu mrzeti ni ako stavi ruku na moje koleno, oh tako je ljubazan i malo vie i eto nas ve u
krevetu, venani, a Endi daleko u Denveru, a ja sam jo usamljena.
"Idem", ree ona, "Endi e me odvesti kad Sare. Ako pokua da me zaustavi, pozvau ga i
sasvim sam uverena da e te srediti."
Nevove uske, tanke usne jo vie se stegnue. Okrugle oi se izdadoe kratkotrajnim bleskom, ali
odmah potom maska se nae na svom mestu. Unitiu ih oboje! Kuka trtlja o Endiju dobro pokazao
sam ja ve dragom starom potenom Endiju deaku sa usaenim kodeksom asti a ta bi rekla da
sazna kako sam se ja zaloio da dobije stipendiju?
"Zna li ta e grad o tome misliti", ree on. "Kakav otac, takva ki. Bie na mojoj strani. Zna i
sama."
Ona lupi nagom. "Svinjo!"
Naravno, Rut draga. Razljuti se i lupaj nogama poput divne ivotinje oh boe kako bih eleo da je
odnesem u krevet upravo sada kad je ljuta i kada se bolno bacaka uvija i rastre oh boe divna si
kada si ljuta. Bolje ti odgovaram od Endija i ti bi to trebalo da zna iste smo fele uzimamo ono to
elimo i pljujemo na ast nema asti nema asti na nju na nju na nju kakva je samo ivotinja kada se
naljuti ali zato i ivimo da uzimamo dok se ne zasitimo i ne pone da se ushiuje Endijem vrati mu se
ali Endi nee uzeti od mene naslednika oslobodiu ga se lako kao i proli put i Rut e se puzei
vratiti svom uvek voljenom Nevu koji je skroz naskroz poznaje kada bih samo imao hrabrosti da te
sada uvuem u spavau sobu... pa oslobodiu se Endija na isti nain kao i prvi put.
"Da se nagodimo", ree on. "Idi slobodno sa svojim ljubavnikom, ali ne meaj se u to kako vodim
poslove. Sama si rekla: ta se mene tie kako provodi slobodno vreme?"
Samo napred, kompromituj se, pomisli on. Imau te.
Ona se okrenu, uputi se hodnikom, jednim naglim pokretom otvori vrata spavae sobe i upali
svetlo.
Nev ju je pratio u stopu. On zastade na vratima, posmatrajui je kako izvlai odeu iz ladice i
ormana i kako je baca na krevet.
"Pa, ta misli o tome?" upita on.
Ona s mukom istisnu nekoliko reenica, svesna da time otkriva i vie nego to je elela. "U redu!
Zadri poslove... ili ta ve hoe. Znamo ta ti je najdragocenije." Ona se okrete i pogleda ga u lice,
spremna da zaplae, ali trudei se da to sakrije. "Ti si najomraenija osoba koju sam ikad srela! Ti
nisi ovek." Ona rukom prekri usta. "Ne, nipoto nisi ovek."
"ta to treba da..." On zausti, i zagleda se mimo nje prema francuskim vratima koja su vodila u
otvoreno dvorite. "Rut..." Izgovorio je njeno ime kao u hropcu.
Ona se okrenu.
Kroz otvorena francuska vrata u sobu su ulazile tri zdepaste prilike odevene u zeleno. Njoj se
njihove glave uinie nekako udno velike, oi nejasno osvetljene i zastraujue. Nosili su sa sobom
kratke cevi od srebrnastog metala. Nain na koji su se rasporedili i neoekivano uperili metalne cevi
u one koji su se zatekli u sobi nosio je u sebi oholo oseanje moi.
Rut uhvati samu sebe kako razmilja, dok ju je proimalo udno oseanje iznenaenja, o tome
kako su otvorili francuska vrata, a da ih ona nije ula.
Iza nje, Nev ree bez daha: "Pogledaj ovamo! Ko..." Glas mu se prometnu u uplaeno siktanje, u
zvuk koji isputa probueni balon. Teno urlikanje potee iz usta spodobe sa Rutine desne strane.
Ovo ne moe biti, pomisli ona. Zatim: To su bia koja su nas uplaila u umarku. ta ele? ta to
rade?
Ona odjednom shvati da ne moe da se pokrene. Glava joj je bila na mestu, svest jasna, ali nikakvi
impulsi je nisu povezivali sa telom. Jedno stvorenje se pokrenu i stade pravo ispred nje udan
oveuljak u zelenim hulahopkama; torzo mu je bio sakriven u vazduastoj, ispupenoj okruglini koja
je pulsirala. Ona se seti Endijevog opisa onoga to je video: svetlucave oi...
Endi! elela je da ga pozove, ali glas je nije sluao. Kako je zanosan i nean izgledao svet!
Neto promaknu pored nje i ona vide Neva kako hoda poput lutke na ici. Pogled joj se usredsredi
na mrlju od nekog praka na njegovom ramenu i pulsirajuoj veni na slepoonici. On se iznenada
nagnu napred, isto onako udno i marionetski, banuvi kruto kroz otvorena francuska vrata. Zau se
tresak i lomljava stakla. Pod oko njega postade svetao i crveno mokar. On se zgri i umiri.
Patuljasto bie ispred nje progovori na sasvim tenom engleskom, "Nesrean sluaj, zar ne?"
Nije smogla glasa da mu odgovori; oseti samo udaljeni uas, negde ispod pranjavog talasanja, u
samoj sebi. Rut zatvori oi, razmiljajui: Endi! Oh, Endi, pomozi mi!
Ponovo zau kako jedno od stvorenja govori onim uboravim urlikanjem. Pokua da otvori oi,
ali ne uspe. Talasi tame prekrie i poslednje ostatke njene svesti. Kada je postala nesvesna svega to
se dogaalo oko nje, um joj se usredsredi na jednu udnu i vanu misao: Nemogue je da se ovo
dogaa, jer niko ne bi poverovao. Ovo je samo komar.
Rut se probudi na neem mekanom - ublaavajua plavosiva svetlost. Oseti da se nalazi na
krevetu, meu svilenim i toplim prekrivaima. Shvati da je naga na postelji... ali da joj je toplo...
toplo. Iznad nje nalazio se predmet ovalnog oblika prepun svetlucavih kristalnih faceta. Naoigled su
menjale boju u zeleno, srebrno, uto, plavo... Delovale su tako ospokojavajue.
Tu negde, znala je to, nalazilo se neto to je eljno oekivalo da obrati panju na njega, ali to je
bio paradoks. Celim biem je oseala da ta vana stvar moe da prieka.
Okrenu glavu udesno. Odnekud je dopirala svetlost, ali nije mogla da odredi odakle svetlost
odjednom postade uta poput seanja na sunevu svetlost. Osvetljavala je udnu odaju, zid postavljen
neim to se pokazalo da su knjige, niski ovalni sto pretrpan udnim, zlatnim oblicima: kupe,
pravougaoni rezervoari, pola ljuske jajeta. Bio je tu i prozor kroz koji je dopiralo tamno plavetnilo
noi. Dok je gledala u njega, prozor postade metalno beo i na njemu se pojavi lice koje je gledalo u
nju. Bilo je krupno, sa udnom srebrnastom koom, veoma uglasto i mestimino ravno, sa upalim,
prodornim oima.
Rut oseti da bi trebalo da se uplai toga lica, ali nije mogla da pronae odgovarajui emocionalni
odgovor.
Lica nestade i ona kroz prozor ugleda morsku obalu, stene koje je zapljuskivalo more, strme stene
i svetlost sunca. Zatim sve opet prekri tama i ona shvati da to nije bio okvir za prozor.
Ispred te stvari nalazio se pokretni stalak koji je pridravao ukoso postavljeni, mnogoredni
predmet poput neke nadrealistike pisae maine.
Strujanje vazduha pomilova joj levu stranu tela. Bila je to prva hladna stvar s kojom se susrela od
kada se probudila. Ona se okrete prema tom strujanju i ugleda ovalna vrata. Bila su otvorena, ali
lie irisa prianjalo je da ih zatvori. Na vratima je stajala jedna zdepasta prilika u zelenim
hulahopkama, lice koje je kroz prozor buljilo u nju. Negde u njoj javi se reakcija koja je govorila:
Ovo je gnusan, krivonog oveuljak. Reakcija je odbila da izbije na povrinu.
iroka, debelousna usta stvorenja se otvorie. On ree, "Ja sam Keleksel." Glas mu je bio
jednolian. Proe je golicanjem.
Oi mu skliznue preko njenog tela i ona prepoznade u njima silnu zlou i iznenadi se to je to nije
nimalo odbilo. Ova soba je bila tako topla, a kristalni faceti iznad njene glave pokretali su se tako
neno i lepo.
"Smatram da ste veoma privlani", ree Keleksel. "Ne seam se da sam ikada bio privuen ovako
snano, ovakvim magnetizmom."
On obie oko mesta na kome je leala.
Rut ga je pratila pogledom, posmatrajui ga kako barata po tastaturi na maini postavljenoj na
pokretnom stalku. Proe je prijatno drhtanje i ona poe da se pita na ta bi liilo imati ovo udno
stvorenje, ovog Keleksela, za ljubavnika.
Negde duboko u njoj, neki glas poe da vie: Ne! Ne! Ne! Lagano je postajao sve tii dok nije
zamukao.
Keleksel se nadvi nad nju.
"Ja sam Hem", ree on. "Znai li ti to neto?"
Ona odmahnu glavom. "Ne." Glas joj je bio slabaan.
"Nikada ranije nisi videla nikog slinog meni?" upita Keleksel.
"Pa..." Tog asa se seti nekoliko poslednjih minuta provedenih sa Nevom i stvorenja na vratima. I
Endija. Znala je da neto treba da osea za Endija Furloua, neko duboko i trajno oseanje, ali ne bee
nieg do sestrinske naklonosti. Dragi Endi... tako je mio i sladak.
"Mora mi odgovoriti", ree Keleksel. U glasu mu se oseala velika mo.
"Videla sam... tri... u mojoj kui... trojicu koji su..."
"Ah, ona trojica koja su te dovela ovamo", ree Keleksel. "Ali pre toga, da li si videla nekog od
nas pre toga?"
Na um joj pade umarak i Endijev opis (ljubazan, prijatan Endi), ali ona, u stvari, nije videla tamo
takva bia.
"Ne", ree ona.
Keleksel je oklevao, zatim baci pogled na znake na manipulatoru koji je vodio rauna o
oseanjima enke-domoroca. Govorila je istinu. Ipak, vredi biti oprezan.
"Znai ne govori ti nita to to sam Hem?" upita on.
"ta je... to Hem?" upita ona. Jedan njen deo ispolji jaku znatielju. Znatielja se probi kroz
blatnjave talase smetnji da bi se nastanila u njenoj svesti i ona se zagleda u Keleksela. Kakva
patuljasta spodoba! Kakav sladak patuljak.
"Znaie ti ve neto", ree Keleksel. "Veoma me privlai. Mi Hemi smo ljubazni prema onima
koji nam ugaaju. Ti se, naravno, ne moe vratiti svojim prijateljima, niti e to ikada moi. No,
postoje kompenzacije. Smatra se au sluiti jednom Hemu."
Gde je Endi? pitala se Rut. Dragi, slatki Endi.
"Vrlo privlana", mrmljao je Keleksel.
udei se snazi koja ga je pokretala, Keleksel isprui vornovati prst i dotae njenu desnu dojku.
Kako joj je koa bila elastina i divna. Njegov prst stade neno da se kree preko bradavice, do
vrata, brade, usana, do kose.
"Ima zelene oi", ree Keleksel. "Mi Hemi jako volimo zelenu boju."
Rut proguta knedlu. Milovanje Kelekselovog prsta ispuni je uzbuenjem. Njegovo lice zaklanjalo
joj je sve ostalo. Ona podie ruku i dodirnu njegovu. Kako je samo tvrda i muka bila. Ona srete
prodoran pogled njegovih smeih oiju.
Rut oseti kako uranja u zlatnu oamuenost. Panju su joj prikovale kristalne facete iznad kreveta.
Kelekselova ruka istog asa zamrai kaleidoskopsko kretanje, i ona zatim oseti da je lice uronio u
njena nedra. Njome ovlada zlatasta oamuenost ispunjena uborenjem i talasanjem zastraujue
ekstaze.
"Oh, boe", proaputa ona. "Oh, boe. Oh, boe."
Kako je prijatno kada te neko oboava u jednom ovakvom trenutku, pomisli Keleksel. Bilo je to
najvee zadovoljstvo koje mu je pruila jedna ena.
(Prevela Mirjana ivkovi)
pomaga stigao je ve da sklopi rotor. Uao je. Radio-aparati su se ukljuili im je upalio motor.
Pevuio je u sebi, a prstima je po ruici za pilotiranje kuckao u istom ritmu.
Snage bezbednosti mogle su sada, posle poletanja da predahnu. I ovoga puta je ostavio za sobom
dobro zakljuana vrata. Tehniari iz prepodnevne smene, jo sasvim odmorni, preuzeli su na sebe da
nadgledaju komplikovanu miinu aktivnost povezanu sa pilotiranjem. Glavni pilot bio je na
komandnom mostu, pazio, prouavao pristiue signale i reagovao potrebnim pokretima.
Belinder je opet pomislio kako bi dobro bilo kad bi mogao da uvede vie automatizacije. Moda
bi to trebalo pokrenuti kod Saveta za nauna pitanja. Ali ako SNP nae reenje, onda ta sa
nezaposlenima? Taj problem su narodi kao celine izmeu sebe odavno reili, ali je u svakom narodu
izbijanje unutranje nezaposlenosti bilo veita opasnost.
Ne! Bolje da svi rade, nego da imamo brige zbog hronine nezaposlenosti. Vano je izbei
prekovremeni rad. Sindikati su vrlo nezgodni po pitanju prekovremenog rada. Trae etiri sata
odmora za svaki sat prekovremenog. Jednom, posle vrlo naporne sedmice u kancelariji, proveo je
itav petak u krevetu da bi se svi odmorili.
Pridruio se ostalim letelicama.
U osam i trideset, izmeu ekonomsko-propagandnih poruka, opet vesti. To je najvie zamerao
ovoj radio-stanici. Namrtio se. Narodi skloni zloinu kao da su peovladavali: agresija u Floridi, rat
na ulicama Los Anelesa. Neshvatljivo. Besmisleno.
Ponovo je razgovarao sa svojom pravnom slubom. Votsonov zahtev bio je sasvim sigurno
nezakonit. Nikakvim zakonskim putem nije on mogao naterati Belindera da plati. Ipak, poto je ovo
bilo meudravno pitanje, a ne unutranja stvar, nije bilo sigurno kako stvari mogu ispasti.
Belinder je svojevremeno pokuavao da dokae drugim narodima neke stvari, na primer o
teritorijalnom integritetu. Stvari tela reavati telom, stvari duha duhom. Izgleda da je naiao na zid
utanja, jer nijedan narod mu se nije odazvao u vezi sa ovim. Sad je Belinder pozvao ministra
spoljnih poslova. Zasnovaemo svoju argumentaciju, rekao je ovaj ministar, na meunarodnim
pravnim normama. Pregovaraemo, ali bez posrednika.
Evo opet muzike. Poeleo je da puste neku od Anelikinih ploa. Bilo bi ugodno znati da ga ona u
ovoj stvari podrava.
Ali naravno da ga podrava. Anelika je bila narod slian njemu, mrzela je nepravdu bilo gde. Zar
to nije i dokazala mnogo puta? Zar mu nije to apnula na TV? Naravno da ga podrava. Svim silama
svoga tela.
Belinder pomisli na svoje radno mesto kod Merita i Fina. Njegovi graani su mudro odluili:
kad si kod Merita i Fina, nikad se ne obraaj nikome sem ako je apsolutno neophodno. Ako ne
razgovara sa ljudima, ni mi ne moramo stalno da donosimo odluke. Ne mora da maltretira graane
sve vreme, da budi zaspale smene samo radi hitnih glasanja.
I tako je Belinder radio svoj posao sa buenim karticama, formularima i nizovima cifara. Unosio
je u kompjuter koji se sastojao od gotovo bezbrojnih majunih stvari koje su samo inile 'da' ili 'ne'.
Pravo je udo to je ta sprava, sa tako prostim sastavnim delovima, umela ita da uradi.
I Belinder se smeio, odgovarao na pitanja i nikad nije izaao na ruak ni sa kim.
Dvadeset do devet: opet reklame. Saobraaj se neobino zgusnuo. Dobrih pet minuta je Belinder
lebdeo u vazduhu, a da nije napredovao takorei ni metra. Sad se otvorila jedna staza. Do zgrade ima
manje od etiri stotine metara i on poe da smanjuje visinu, motrei unaokolo. Prepao se: neki idiot
mu je presekao put, sputajui se prebrzo. Verovatno neki mladi narod. emu ta urba?
Sekundama kasnije bio je bezbedno parkiran. Prepustio je letelicu jednom slubeniku garae i u
Dok je Votson obilazio svoj radni sto da bi i sam seo, u njegovim mislima otvorila se majuna
pukotina i kroz nju je procurela nelagodnost. U celoj njegovoj karijeri, koja je bila duga i asna, da li
je iko ikad doao lino? Nijednog takvog sluaja nije se seao. Ovo je bio najpotanskiji od svih
poslova, sastojao se od bestelesnih imena, od potanskih maraka, belog papira, crnog mastila, otrih
rei za tee dunike. ivi ljudski dah sve je to remetio i Votson se oseao nezgodno usred svoje
kancelarije. Da ispitamo ovu situaciju, koja moe biti delikatna ili neprijatna stranci.
"Dakle", ree Votson kad je seo, "gospodine Belinder, ako mi jednostavno date ek na dvadeset
tri dolara i etrdeset sedam centi, moemo odmah ovo da okonamo i vi ete time izbei svaku
nezgodu ili neprijatnost. Ako nemate toliko para ba u ovom trenutku, siguran sam da moemo da
razradimo zadovoljavajui plan isplate. Mnogi dunici mi plaaju samo po pet dolara nedeljno.
Shvatam da se ljudima deava da se malo zalete sa troenjem i nastojau da postupim koliko god
mogu umereno."
"Nije stvar u novcu, znate", ree Belinder sastavljajui rei. I dalje je stajao.
Votson se strogo namrtio. Imao je naviku da uopte i ne ita pisma dunika ako nisu sadravala
novac. Da li je ovaj Belinder pisao i bunio se zbog neega? "Da li hoete rei da je posredi neka
greka? Gledajui ovaj raun, zakljuujem da ste kupili neke trake sa muzikim emisijama, je l' te?
Zar vam trake nisu stigle? Ili je slab snimak, mutna slika? Ako je to, ja moram da se obratim
kompaniji od koje ste kupili, ali ako su njihovi podaci u redu i ako niste uloili albu u zakonskom
roku..." Nije izrekao nikakvu direktnu pretnju.
Belinder je zapazio da advokat uvodi irelevantan materijal. Odgovorio je: "Primio sam trake i
dobrog su kvaliteta." Diplomatska sluba poslala je svoje osoblje sa pripremljenim savetima i
dokumentima. Ministar spoljnih poslova proisti grlo i ree: "Mislim da ete se sloiti, kao advokat i
specijalista, da ako zatraite od nas da platimo ove trake na kojima je gospoica Teri Pol, to je kao
da traite od nas da platimo alimentaciju. Nemate ba nikakvog dokaza da smo ikada bili u braku s
njom."
Votson je vrteo izmeu palca i kaiprsta kljui od pisae maine sa mikrofonom. Dunici, od
kojih je ovaj ovek jedan, 'kupovani' su od kompanija u blokovima od po hiljadu, s tim da od
nominalne sume koju kompanija potrauje advokat kompaniji uplati etvrtinu, a posle, sve to uspe da
naplati od dunika, ostaje njemu. Neki su rauni uvek ostajali nenaplativi iz zakonskih razloga:
vraena roba, neispravna roba, pogrena roba, nenaruena roba... dvadesetak takvih na hiljadu. Od
tih dvadesetak svaki put bi se nalo dvoje ili troje koji bi zapretili protivtubom. Advokatska je
praksa da se takvima ne odgovara, ve da ih se jednostavno zaboravi zauvek. Ako bi neko i tuio,
nita ne bi postigao, jer pismo duniku je uvek sastavljeno tano u skladu sa vaeim zakonima
drave Kalifornije. Svejedno, takvi pojedinci su bili neprijatni i Votson je deli sekunde razmiljao
da li je Belinder moda izuzetno agresivni primerak te sojte. Ali svaka pomisao da je Belinderu do
tuenja ubrzo je isparila i Votson je shvatio da ima posla sa manijakom. Nove forme ludila svuda se
pojavljuju, tragina posledica opteg mira.
Jedini razuman postupak, to je Votson sada shvatio, bio je: ustati, ispratiti ovog oveka mirno
napolje, zakljuati vrata i nadati se da Belinder vie nikad nee doi.
"Sasvim ste u pravu, gospodine Belinder. Nema razloga da platite ovaj raun. Pobrinuu se da
vas vie niko ne uznemirava po tom pitanju. alostan nesporazum za koji se ja izvinjavam."
Votson je ustao. Obiao je oko stola. Treba li jo umirivanja? Ko bi to znao. "Siguran sam da ete
vi to sa alimentacijom takoe srediti", dodade.
Belinder je bio laki od neprijatelja oko etrdeset pet kila i nii dobrih petnaest centimetara.
Neravnopravnu borbu ovek mora da uini ravnopravnom. ta, sada mu prete alimentacijom. ta stoji
zarobljenik prolosti. Nije izbegao slepu ulicu evolucije: specijalizaciju. U odnosu na sve organske
komponente u sebi, Votson je postupao sa totalnim prezirom za njihova graanska prava. Sa njim se
ne moe logino raspravljati. Belinder je bio suoen sa jednim primitivnim organizmom.
Znai, Votson je pretio da internacionalizuje ovaj sukob, da sprei svaki razuman kompromis?
Belinder je doao pripremljen i za to. Zar sva diplomatija, uvek, mora ostati uzaludna? Da nainimo
jo jedan pokuaj bilateralnog sporazumevanja.
"Nikad nas neete izvesti pred Ujedinjene nacije", ree Belinder. "Znate da su tamo stvari
udeene protiv nas; znate da ne bismo imali potenu mogunost da se branimo; preglasali bi nas."
Belinder je objavio uzbunu. Svi su upoznati sa situacijom. Da li stojite iza mene, graani?
povikao je. Gromkih devedeset sedam odsto: da!
Crvena uzbuna! povikao je Belinderov ministar narodne odbrane. Na oruje! Na oruje! Diite
barikade! Spremni za suzbijanje invazije!
Votsonova ruka je krenula jo jednom. Uvrstila se na Belinderovom ramenu. "Hajdete. Mislim
da je vreme da idete!"
Ministar odbrane ree Belinderu: ovaj se sprema na muki napad! Pourimo!
Belinder je tada stupio u akciju. Objavio je stanje opasnosti po narod. Vojnici krenue napred, u
talasima.
Naunici su pripremili ureaj za ispaljivanje projektila i preuzeli kontrolu nad panelima sa
svetlima koja su se palila i gasila.
Skloni mi se s puta! zareao je ministar odbrane na ministra spoljnih poslova. Ovo je sad isto
vojna stvar!
Belinder potee ispaljiva olovnih projektila iz skrivenog silosa i izvi se ulevo, pucajui
jednom, bang!
Tiina. Zvuk Votsonovog tela koje se susree sa podom. Tiina.
Morali smo da se branimo, rekao je graanima. Bilo je: mi ili oni. Osamdeset osam postotaka se
saglaava sa preduzetom akcijom. Pacifisti, manje od deset odsto populacije, koji su sve vreme
nastavljali da rade na nevojnim zadacima, sada su se vraali punom ueu u ivotu drutva.
Belinder je estitao ministru odbrane na neprekidnoj spremnosti i stavio sredstvo za lansiranje
projektila nazad u svoj dep.
Sluba bezbednosti je preuzela stvari u svoje ruke. Nita u kancelariji nije dodirnuo. Ne postoji
problem otisaka prstiju.
Dva i po minuta kasnije bio je u garai na krovu. Predao je potvrdu za letelicu.
Posle jo devedeset sekundi, sluba bezbednosti se povukla, a tehniari su stupili u akciju.
Pilotirao je. Muzika, gudaki instrumenti i oboe, ula se iz svih radio-aparata. Pogledao je na sat.
Tek je prolo devet. Meusmene treba da idu na spavanje. Ukinuo je vanredno stanje.
Zapitao je ministra finansija, je li ovo dobro? Ovakav rat vi volite, zar ne? Ovog puta nas je
kotalo samo sedamdeset sedam centi, sedamdeset pet centi za parking, dva centa za metak. Moja
vlada je tedljiva vlada.
Nekih dva sata kasnije, kad se spremao da poe na posao, sluba bezbednosti setila se pisma koje
je ostalo na stolu advokata Votsona, ali tada se vie nita nije moglo uiniti sem da se otpusti ef
slube bezbednosti.
(Preveo Aleksandar B. Nedeljkovi)
Nije bilo odgovora. Akumulatori su spavali. Drali su otvorene prijemnike tokom oluje i nabokali
su se energije. Govornik cimnu svoje niti oko njih, ali oni nisu reagovali.
"Pusti mene", ree Hranitelj. Prilino se namuio pre no to je uspeo da privrsti svoje usisnice za
jedan Zid, ali samouverenost mu je bila nepoljuljana. On je bio jedini lan Posade kome nikad nije
bila potrebna Doktorova panja; telo mu je posedovalo sposobnost da se bez po muke samo opravlja.
Stao je da hitro gamie po podu sa desetak pipaka, a onda je ritnuo najblii Akumulator. Velika,
kupasta, skladina jedinica otvori jedno oko, a zatim ga ponovo zatvori. Hranitelj ga ponovo utnu,
ali opet ne dobi odgovor. Onda posegnu prema Akumulatorovom sigurnosnom ventilu i ispusti malo
energije.
"Prekini", ree mu Akumulator.
"Probudi se i podnesi izvetaj", ree mu Govornik.
Akumulatori redom potvrdie da je sa njima sve u redu, to je i svaka budala mogla da vidi. Bili su
privreni za pod tokom oluje.
Ostatak inspekcije iao je brzo. Sa Misliteljem je bilo sve kako treba, a Oko je bilo jo pod
utiskom lepota minule oluje. Postojao je samo jedan nesreni sluaj.
Gura je bio mrtav. Budui dvonoac, nije posedovao stabilnost ostalih lanova Posade. Oluja ga
je zahvatila nasred poda, bacila ga o jedan ukrueni Zid i slomila mu nekoliko vanih kostiju. Doktor
tu vie nita nije mogao da uini.
Neko vreme vladala je tiina. Situacija je uvek bivala ozbiljna kada bi nastradao neki deo Broda.
Broj je predstavljao saradniku jedinicu i sastojao se iskljuivo od Posade. Gubitak bilo kog lana
znaio je gubitak za sve ostale.
Stanje je sada bilo naroito ozbiljno. Upravo su isporuili teret u jednu luku nekoliko hiljada
svetlosnih godina od galaktikog sredita. Nikako se nije moglo ustanoviti gde se trenutno nalaze.
Oko je dopuzalo do jednog Zida i isturilo napolje organ za gledanje. Zid ga je propustio, a onda se
vrsto zatvorio oko njega. Okov organ dovoljno se odmakao od Broda, tako da je mogao da vidi
itavu kuglu zvezda. Slika je prola kroz Govornika i stigla do Mislitelja.
Mislitelj je leao u jednom uglu prostorije, slian kakvom velikom, bezoblinom mehuru
protoplazme. Tu su se nalazila zapretana sva seanja na njegove pretke koji su takoe putovali
svemirom. Razmotrio je sliku, brzo je uporedio sa ostalima koje su mu se nalazile uskladitene u
elijama i rekao: "Nema galaktikih planeta u dosegu."
Govornik je to automatski preveo svima. Toga su se i bojali.
Uz pomo Mislitelja Oko je izraunalo da su za nekoliko stotina svetlosnih godina skrenuli sa
kursa ka galaktikoj periferiji.
Svaki lan posade znao je ta to znai. Bez Guraa koji bi ubrzao Brod do brzine viestruko vee
od svetlosne, nikada nee uspeti da se vrate na polazite. Povratak bi, bez Guraa, potrajao due nego
to iznosi ivotni vek veine njih.
"ta predlae?" upita Govornik Mislitelja.
Pitanje je, meutim, bilo odve neodreeno za Mislitelja, koji je najbolje poimao konkretne
stvari. Zatraio je da se pitanje preformulie.
"ta bi najbolje bilo da sada uinimo", upita Govornik, "kako bismo se vratili na neku galaktiku
planetu?"
Mislitelju je bilo potrebno nekoliko minuta da razmotri sve mogunosti koje su mu bile
uskladitene u elijama. U meuvremenu, Doktor je zakrpio zidove i sada je traio da mu se da neto
da pojede.
"Uskoro emo svi jesti", ree Govornik, nervozno uvijajui pipke. Iako je u ovoj Posadi od njega
bio mlai samo Hranitelj, na Govornikovim pleima leala je velika odgovornost. I dalje su se
nalazili u stanju uzbune; on je morao da koordinira informacije i da rukovodi akcijama.
Jedan Zid je predloio da udare brigu na veselje i da se poteno napiju. No, ovo nerealistino
reenje bilo je smesta odbaeno. Ovakve misli bile su, meutim, tipine za Zidove. Oni su bili dobri
radnici i pouzdani oslonci, ali su se esto drali onoga 'lako emo'. Kada se budu vratili na matini
svet, po svoj prilici da e svu zaradu straiti na pijankama.
"Gubitak Guraa onemoguava Brodu da razvije brzine vee od svetlosne", poe Mislitelj bez
najave. "Od najblie galaktike planete razdvaja nas etiri stotine pet svetlosnih godina."
Govornik je to smesta preveo kroz svoje talasasto telo.
"Postoje dve mogunosti za akciju. Prvo, Brod moe da se uputi prema najblioj galaktikoj
planeti na automatski pogon iz Motora. Za to bi nam bilo potrebno priblino dve stotine godina.
Motor bi u to vreme moda jo bio iv, ali to ne bi bio sluaj ni sa kim vie.
Drugo, treba locirati neku primitivnu planetu u ovom podruju na kojoj se nalaze latentni Gurai.
Zatim valja odabrati jednog i uvebati ga, a onda bi on odgurao Brod do galaktike teritorije."
Mislitelj zauta, izloivi sve mogunosti koje je mogao da pronae u seanju predaka.
Usledilo je brzo glasanje i bila je izabrana druga mogunost koju je predloio Mislitelj. U stvari,
pravog izbora i nije bilo. Ovo je bilo jedino reenje koje im je prualo kakvu-takvu nadu da se vrate
na matine svetove.
"U redu", ree Govornik. "Hajde sad da jedemo. Mislim da smo svi to zasluili."
Telo mrtvog Guraa ubaeno je u usta Motora, koji ga je smesta progutao, poevi odmah da
pretvara atome u energiju. Motor je predstavljao jedinog lana posade koji je iveo od atomske
energije.
Sa ostalima je bilo drugaije. Hranitelj se odmah dao na posao, napojivi se energijom iz
najbliih Akumulatora. Zatim je u sebi pretvorio hranu u supstance koje jede svaki lan. Telesna
hemija mu se menjala, preinaavala, prilagoavala, pripravljajui razliitu hranu za Posadu.
Oko je ivelo iskljuivo na jednom, sloenom hlorofilnom lancu. Hranitelj mu ga je pripremio, a
zatim je posluio Govornika njegovim sledovanjem ugljovodonika, pa Zidove jedinjenjem hlora. Za
Doktora je napravio faksimil jedne vrste silikatnog voa koje je raslo na Doktorovoj rodnoj planeti.
Konano, hranjenje je zavreno i Brod se vratio u normalno stanje. Akumulatori su stajali
naslagani u jednom uglu, ponovo blaeno utonuli u san. Oko je bacilo pogled to je dalje moglo,
podesivi organ vida za visoko razluen teleskopski prijem. ak ni u stanju uzbune ono nije moglo
obuzdati pesniko nadahnue. Objavilo je svima da radi na novoj narativnoj poemi, pod naslovom
Periferni sjaj. Kako, meutim niko nije hteo da je uje, Oko ju je saoptilo Mislitelju, koji je
uskladitavao sve odreda, bilo dobro ili ravo, tano ili pogreno.
Motor nikada nije spavao. Napunjen Guraem do vrha, potiskivao je Brod brzinom nekolika puta
veom od svetlosne.
Zidovi su raspravljali meu sobom o tome ko se najvie nacvrcao na poslednjem dopustu.
Govornik je reio da sebi malo ugodi. Otkaio se od Zidova i stao da se njie u vazduhu, dok mu
je malo, okruglo telo visilo na izukrtanoj mrei niti.
Zakratko je pomislio na Guraa. Bilo je to udno. Gura je bio prijatelj svih ostalih lanova
Posade, a sada su ga svi zaboravili. Ali uzrok tome nije bila ravnodunost, ve injenica da je Brod
predstavljao jedinicu. Gubitak jednog lana se alio, ali najvanija stvar je bila da jedinica nije
ugroena.
Brod je jurio kroz sunca na periferiji.
Mislitelj je ispruio tragalaku spiralu, izraunavi da verovatnoa pronalaenja planete sa
Guraima iznosi etiri prema jedan. Nedelju dana kasnije otkrili su planetu sa primitivnim Zidovima.
Spustivi se nisko, uspeli su da razaberu smeurane, pravougaone drukane kako se vare na suncu,
gamiu preko stena i istanjuju da se prepuste lebdenju na lahoru.
Sve zidove na brodu preplavila je plima nostalgije. Ovo ih je tako podsetilo na matini svet.
Sa Zidovima na ovoj planeti jo nije stupio u vezu nijedan galaktiki tim, to znai da su oni i
dalje bili nesvesni svoje velike sudbine prikljuenja velikoj galaktikoj Zajednici.
Postojalo je mnotvo mrtvih svetova u spirali, kao i onih koji su bili premladi da bi sadrali ivot.
Pronali su jednu planetu Govornika. Govornici su rasprostrli svoje pauinaste komunikacione veze
preko dobre polovine jednog kontinenta.
Govornik ih setno pogleda, posredstvom Oka, na ta ga obuze plima samosaaljenja. Prisetio se
doma, porodice, prijatelja. Na um mu pade drvo koje e kupiti kada se vrati.
Za trenutak, Govornik se upita ta radi ovde, kao deo jednog Broda u zabitom uglu Galaksije.
Ali odmah odbaci crne misli. Trebalo je da pronau planetu Guraa, samo ako budu istrajni.
Bar se nadao da je tako.
Dok je Brod jurio neistraenom periferijom, naili su na mnogo jalovih svetova. Zatim su u
jednom radioaktivnom okeanu otkrili mnotvo primitivnih Motora koji su zaludno plivali.
"Ovo je bogata teritorija", ree Hranitelj Govorniku. "Galaktika bi trebalo da poalje ovamo
ekipu za Kontakt."
"Verovatno e to uiniti kada se vratimo", uzvrati Govornik.
Bili su dobri prijatelji, iznad i preko uobiajenog prijateljstva koje je vladalo meu lanovima
Posade. Uzrok tome nije bila samo injenica da su bili najmlai na Brodu, premda je i ta okolnost
imala uticaja. Obojica su vrila isti tip funkcija, to ih je neizbeno zbliilo. Govornik je prevodio
jezike; Hranitelj je pretvarao hranu. Osim toga, donekle su i liili jedan na drugoga. Govornik se
sastojao iz jezgra iz koga su se zrano pruale niti, dok je Hranitelj predstavljao takoe jezgro iz
koga su nicali pipci.
Govornik je smatrao da je Hranitelj najsvesnije bie na Brodu, odmah iza njega samog. Nikako
mu nije uspevalo da dokui kako su se kod nekih lanova posade uopte odvijali procesi svesti.
Nova sunca, nove planete. Motor je poinjao da se pregrejava. On se obino koristio samo za
uzletanje i sletanje, kao i za fino manevrisanje unutar nekog planetskog sistema. Sada je, meutim,
radio neprekidno ve nedeljama, kako iznad tako i ispod brzine svetlosti. Napor je poeo da ga
ophrvava.
Uz Doktorovu pomo Hranitelj mu je montirao sistem za hlaenje. Bio je grub, ali morao se njime
zadovoljiti. Hranitelj je na naroiti nain ustrojio azotove, kiseonikove i vodonikove atome kako bi
dobio hladnik sistema. Doktor je naloio dug odmor za Motor. Galantni stari prijako ne bi mogao da
izdri ove napore jo ni punih nedelju dana.
Traganje se nastavilo, dok je polet Posade polako kopnio. Svima je bilo jasno da su Gurai
prilino retki u Galaksiji, u poreenju sa plodnim Zidovima i Matorima.
Zidovi su postajali ospiavi od meuzvezdane praine. Poeli su da kukaju kako e im biti
potrebna celokupna estetska obrada kada se vrate na matini svet. Govornik ih je uverio da e sve
trokove snositi kompanija.
ak je i Oko postalo zakrvavljeno od neprekidnog buljenja u svemir. Naili su na novu planetu.
Njene osobenosti dostavljene su Mislitelju, koji se zamislio nad dobijenim podacima.
Blie i moi e da razaberu oblija: Gurai! Primitivni Gurai!
Povukli su Zum natrag u svemir da bi skovali planove. Hranitelj je napravio dvadeset tri razliita
opojna sredstva da proslave srean dogaaj.
Govornik hitro suknu jedan pipak i uhvati za nogu Guraa, koji je odmakao pedesetak stopa. Gura
pade.
"Postupaj blago prema njemu", ree Hranitelj. "Moda ga je uplaio na izgled." Pipci mu se
zgrie pri pomisli da bi Guraa jedno od najneobinijih stvorenja u Galaksiji, sa svojim umnoenim
organima mogao da zaplai izgled nekog drugog bia.
Hranitelj i Doktor nadvie se nad palog Guraa; podigoe ga i ponee u Brod.
Zidovi se zatvorie za njima. Oni pustie Guraa i stadoe da se pripremaju za razgovor.
Istog asa, meutim, kada je postao slobodan, Gura skoi na udove i pojuri prema mestu gde su
se Zidovi zaptili. Stao je mahnito da udara po njima, dok mu je organ za jedenje bio otvoren,
vibrirajui.
"Prekini s tim", ree Zid. Ispupio se i Gura pade na pod. Istog asa se, meutim, pridigao i opet
jurnuo napred.
"Zaustavite ga", ree Govornik. "Moe da se povredi."
Jedan od Akumulatora probudio se ba u dobar as da se otkotrlja Gurau meu noge. Gura se
spotae i pade, ali ponovo ustade i pojuri dalje. Govornik je imao niti svuda po Brodu i on ih na
jednom mestu isprui, uhvativi Guraa ako pasa. Gura stade da mu kida pipke i Govornik ga urno
pusti.
"Ukljui ga u komunikacioni sistem!" viknu Hranitelj. "Moda se moemo sporazumeti sa njim!"
Govornik prui jedan pipak prema Guraevoj glavi, mahnuvi njime univerzalnom znakom
komuniciranja. Ali Gura nije prestajao neobino da se ponaa, trzajui se i skaui u stranu. U ruci
je drao komad metala i njime je mahnito uzmahivao.
"ta misli da e time da uradi?" upita Hranitelj. Gura je poeo da kidie na bok Broda,
udarajui po jednom Zidu. Zid se nagonski ukruti i metal pue.
"Ostavite ga", ree Govornik. "Dajte mu priliku da se smiri."
Govornik razmotri situaciju sa Misliteljem, ali nisu mogli da odlue ta da preduzmu oko Guraa.
On nije prihvatao komunikaciju. Svaki put kada bi Govornik pruio jednu od svojih niti, Gura bi
ispoljio sve mogue znake estoke panike. Tu za sada nije bilo puta.
Mislitelj je odbacio plan da se na planeti pronae novi Gura. Smatrao je da je ponaanje ve
uhvaenog sasvim tipino; nita se ne bi desilo ako bi se srea okuala sa novim. Osim toga, tako bi
se ve umeali u posao tima za uspostavljanje kontakta: ako ne budu kadri da komuniciraju sa ovim
Guraem, nee to biti ni sa jednim drugim na celoj planeti.
"Mislim da znam u emu je nevolja", ree Oko. Ono uspuza na jedan Akumulator: "Ovi Gurai su
razvili mehaniku civilizaciju. Razmotrimo samo neke stvari. Koriste se prstima, kao i Doktor, da
oblikuju metal. Koriste organe za gledanje, kao i ja. A verovatno i mnotvo drugih organa." Ono
zastade da bi napravio efekat.
"Ovdanji Gurai postali su nespecijalizovani!"
Nekoliko asova razmiljali su o tome. Zidovi su bili miljenja da nijedno inteligentno bie ne
moe da bude nespecijalizavano. Tako neto bilo je nepoznato u Galaksiji. Pa ipak, dokaz se nalazio
pred njima: gradovi i vozila Guraa... Kao egzemplar svih ostalih, ovaj Gura je bio kadar za
mnotvo stvari.
Bio je kadar za sve ostalo osim za Guranje!
Mislitelj je pruio delimino objanjenje. "Ovo nije primitivna planeta. Srazmerno je stara i
trebalo bi da je ukljuena u Saradnju ve mnogo hiljada godina. Budui da to nije sluaj, Gurai na
njoj lieni su svog prava po roenju. Njihova specijalnost jeste Guranje, ali nije postojalo nita to
bi Gurali. I tako, prirodno, razvili su devijantnu kulturu."
"Moemo samo da nagaamo ta je tano ova kultura. Ali na osnovu raspoloivih injenica
postoje razlozi za verovanje da ovi Gurai nisu skloni... saradnji."
Mislitelj se odlikovao navikom da najuznemirujuije iskaze izgovori na najmirniji nain. "Sasvim
je mogue", nastavi Mislitelj neumoljivo, "da ovi Gurai nee hteti da imaju nikakva posla sa nama.
U tom sluaju, nai izgledi da pronaemo neku drugu planetu Guraa iznose jedan prema priblino
dvesta osamdeset tri."
"Ne moemo biti sigurni da oni nisu voljni da sarauju", uzvrati Govornik, "sve dok sa ovim ne
uspostavimo kontakt." Izgledalo mu je gotovo nemogue da poveruje kako neko inteligentno bie
moe odbiti da dobrovoljno sarauje. "Ali kako to da uinimo?" upita Hranitelj. A onda je doneta
odluka. Doktor lagano krenu prema Gurau, koji stade da uzmie pred njim. U meuvremenu,
Govornik je proturio jednu nit izvan Broda, produio je do izvesne duine, a zatim je ponovo vratio
unutra, iza Guraa.
Gura se pripio leima uz jedan Zid a Govornik gurnu nit kroz Guraev um, prema odeljku za
komunikaciju u sreditu njegovog mozga.
Gura se srui.
Kada je doao k sebi, Hranitelj i Doktor morali su da ga dre za udove, inae bi se otrgao iz
komunikacione veze. Govornik je bio u svom elementu, uei Guraev jezik.
To nije bilo odve teko. Svi jezici Guraa pripadali su istoj porodici. Ni ovaj nije bio izuzetak.
Govornik je srazmerno lako registrovao dovoljno povrinskih misli da bi odgonetnuo optu shemu.
Pokuao je da uspostavi komunikaciju sa Guraem.
Gura je utao.
"Mislim da mu je potrebna hrana", ree Hranitelj. Smetnuli su s uma da su protekla ve dva dana
od kako su doveli Guraa na Brod. Hranitelj brzo zgotovi nekoliko standardnih uzoraka hrane Guraa
i ponudi mu ih.
"Blagi boe! Odrezak!" ree Gura.
lanovi Posade uskliknue du Govornikovih komunikacionih vodova. Gura je izgovorio prve
rei!
Govornik ispita rei i stade da prebira po seanju. Znao je oko dve stotine jezika Guraa i znatno
vie jednostavnih varijacija. Ustanovio je da ovaj Gura govori svojevrsnu meavinu dva druga
jezika Guraa. Kada se Gura najeo, on se osvrnu oko sebe. Govornik mu uhvati misli i saopti ih
Posadi.
Gura je na udan nain posmatrao Brod. Video ga je kao rasko boja. Zidovi su mu izgledali
talasasto. Pred njim se nalazilo neto to je podsealo na dinovskog pauka, crno i zeleno, sa
pauinom koja se vukla po celom Brodu, ulazei u glave svih bia. Oko je video kao neobinu,
bezdlaku ivotinju, negde izmeu odranog zeca i umanca ma ta ove stvari predstavljale.
Govornik je bio oaran novim perspektivama koje mu je otvarao Guraev um. Jo nikada nije
video stvari na taj nain. I odista, kada mu je Gura pomogao da malo promeni optiku, Oko je odista
predstavljalo stvorenje prilino smenog izgleda.
I konano, dolo je do uspostavljanja komunikacije.
"ta ste vi, do vraga?" upita Gura, znatno mirniji sada nego prethodna dva dana. "Zato ste me
uhvatili? Jesam li ja to enuo, a?"
"Nisi", uzvrati Govornik, "nisi psihotian. Mi smo galaktiki trgovaki brod. Oluja nas je oduvala
sa kursa i pri tom je poginuo na Gura."
"Dobro, ali kakve sve to veze ima sa mnom?"
"Voleli bismo da se pridrui naoj Posadi", ree Govornik, "da postane na novi Gura."
Gura se zamisli nad ovim objanjenjem situacije. Govornik je uspevao da razabere protivurena
oseanja u Guraevim mislima. Nije bio naisto da li da prihvati ovo kao stvarno stanje stvari ili ne.
Konano, Gura zakljui da ipak nije siao s uma.
"Sluajte, momci", ree on. "Ne znam ko ste vi, niti ta je smisleno u svemu ovome. Jedino znam
da moram napolje odavde. Nalazim se na odsustvu i ako se uskoro ne vratim, vojska e postati veoma
ljubopitljiva."
Govornik zatrai od Guraa da mu podrobnije objasni ta znai 'vojska' a onda to prenese
Mislitelju.
"Ovi Gurai preduzimaju meusobne okraje", zakljui Mislitelj.
"Ali zato?" upita Govornik, pomislivi tuno kako ima osnove da se poveruje u tanost
Misliteljevih rei; ovaj Gura nije ba ispoljio veliku volju za saradnjom.
"Voleo bih da vam pomognem da se izbavite, momci", ree Gura, "ali ne znam odakle vam
pomisao da bih mogao da guram neto ovako veliko. Bila bi potrebna itava tenkovska divizija samo
da vas pomerimo."
"Odobrava li ti ratove?" upita Govornik, podstaknut Misliteljevom opaskom.
"Niko ne voli ratove bar ne oni koji ginu u njima."
"Pa zato ih onda vodite?"
Gura naini pokret organom za jedenje, koji uoi Oko i odmah o tome obavesti Mislitelja. "Pa, u
pitanju je ubiti ili biti ubijen. Pa i vi, momci, znate ta je rat, zar ne?"
"Mi nemamo ratove", ree Govornik.
"Ba ste sreni", uzvrati Gura smrknuto. "Mi ih imamo. I to koliko ti dua hoe."
"Razume se", ree Govornik. Sada je imao puno objanjenje od Mislitelja. "Da li bi voleo da ih
okona?"
"Naravno da bih."
"Onda poi sa nama. Budi na Gura."
Gura se pridie i prie jednom Akumulatoru. Seo je na njega i udvostruio krajeve svojih gornjih
udova.
"Kako bih ja to, do vraga, mogao da okonam ratove?" upita on. "ak i kada bih otiao do
glaveina i kazao im..."
"Nee to morati da uradi", ree Govornik.
"Dovoljno je samo da poe sa nama. Odguraj nas do baze. Galaktika e poslati tim za
uspostavljanje Kontakta i tako e vai ratovi biti okonani."
"Hoe, vraga", uzvrati Gura. "Nasukali ste se ovde, a? Ba fino. Nee nikakva udovita da
osvoje Zemlju."
Zbunjen, Govornik pokua da dokui znaenje poslednjeg iskaza. Da li je on moda kazao neto
pogreno? Da li je mogue da ga Gura nije razumeo?
"Mislio sam da eli da okona ratove", ree Govornik.
"Sigurno da elim. Ali ne elim da nas niko nagna na to. Ja nisam izdajnik. Ako treba, boriu se."
"Niko vas nee primoravati. Prestaete zato to vie nee biti potrebe za borbom."
"Znate li vi zato se mi borimo?"
"Pa to je oigledno."
"Ma nemoj! E ba bih voleo la ujem tvoje objanjenje."
"Vi, Gurai, bili ste odvojeni od matice Galaksije", ree Govornik. "Odlikovali ste se vlastitom
posebnou, guranjem, ali niste imali nita da Gurate. Bili ste, u stvari, lieni pravog posla. Igrali ste
se stvarima... metalima, neivim predmetima... ali u tome niste nalazili pravo zadovoljstvo.
Onemogueni da se posvetite pravom zvanju, borili ste se meusobno iz iste osujeenosti.
No, kada jednom budete nali svoje mesto a sklopu galaktike Saradnje... a uveravam te da je to
vano mesto... vae e borbe prestati. Zato biste se borili, to predstavlja neprirodno zanimanje,
kada moete da Gurate? Isto tako, okonae se vaa mehanika civilizacija, zato to ni za njom vie
nee biti potrebe."
Gura zavrte glavom na nain koji je Govornik protumaio kao izraz zbunjenosti. "ta je to
guranje?"
Govornik mu objasni to je bolje umeo. No, budui da taj zadatak nije ulazio u njegov delokrug,
imao je samo optu predstavu o tome ta radi Gura.
"Hoe da kae da je to ono to bi svaki Zemljanin trebalo da radi?"
"Razume se", ree Govornik. "To je vaa velika specijalnost."
Gura se zamisli nekoliko minuta. "Mislim da vi traite psihiara, mentalistu ili tako neto. Nikada
ne bih mogao to da radim. Ja sam mlai arhitekta. Osim toga... pa, ovaj, teko je objasniti."
Ali Govornik je ve dokuio Guraevu misao. Video je Guraevu enku u njegovoj svesti. Ne,
dve, tri. Takoe je razabrao oseanje usamljenosti, otuenosti. Guraa su ispunjavale sumnje. Plaio
se.
"Kada stignemo do Galaktike", ree Govornik, nadajui se da je na pravom putu, "sree se sa
drugim Guraima. I enskim. Svi vi Gurai meusobno nalikujete, tako da e se sprijateljiti sa
njima. to se tie usamljenosti na Brodu, nje naprosto nema. Jo ne shvata ta je to Saradnja. Niko
nije usamljen u okviru Saradnje."
Gura je i dalje razmiljao o tvrdnji da ima i drugih Guraa. Govornik nije mogao da razume zato
ga to toliko zbunjuje. Pa Galaksija je puna Guraa, Hranitelja, Govornika i mnogih drugih vrsta,
beskrajno dupliciranih.
"Ne verujem da bilo ko moe okonati sve ratove", ree Gura. "Otkud mogu da znam da ne
lae?"
Govornik se oseti kao da je primio udarac u jezgro. Mislitelj je nesumnjivo bio u pravu kada je
kazao da ovi Gurai nee biti skloni saradnji. Hoe li ovo biti kraj Govornikove karijere? Hoe li on
i ostali lanovi Posade provesti ostatak ivota u svemiru zbog gluposti bulumente Guraa?
Ne, ak i pri pomisli na to, Govorniku je i dalje bilo ao ovog Guraa. To mora da je strano,
pomisli on. Sumnjiav, nesiguran, nepoverljiv prema svakome. Ako ovi Gurai ne budu pronali
svoje mesto u Galaksiji, oni e se meusobno istrebiti. Dobrano su ve kasnili sa zauzimanjem mesta
u sklopu Saradnje.
"ta da uinim da te ubedim?" upita Govornik. U oajanju, on otvori sve vodove prema Gurau.
Dopustio mu je da vidi dobroudnu nabusitost Motora, nehajni humor Zidova; pokazao mu je
pesnike oglede Oka i Hraniteljevu samouverenu prijaznost. Otvorio mu je i vlastiti um i prikazao
Gurau sliku svog matinog sveta, svoje porodice, drveta koje je nameravao da kupi kada se vrati.
Slike su ispriale priu o svima njima, sa razliitih planeta; odlikovali su se razliitim etikama,
ali spajala ih je ista veza: galaktika Saradnja. Gura je gledao u tiini.
Posle izvesnog vremena, on zatrese glavom. Misao koja je pratila ovu kretnju bila je nesigurna,
slaba ali negativna.
Govornik ree Zidovima da se otvore. Oni to uinie, a Gura se zbunjeno upilji.
"Moe da ode," ree Govornik. "Samo otkai komunikacionu vezu i slobodno poi."
"A ta ete vi uiniti?"
"Krenuemo u potragu za novom planetom Guraa."
Pero je poletelo da napravi manetnu na tek zavrenom rukavu i tu zadrhtalo. Neki relej se aktivirao i
ispod pranjave crvene ploe sa natpisom INSTRUKCIJE MOLIM poela je da se pali i gasi
lampica. Nemilosrdno je udario po dugmetu sa naznakom PESNICA. Svetlo se ugasilo a pero je
munjevito nainilo urednu pesnicu na kraj ruke.
Paks je osmotrio gotovu sliicu i uzdahnuo. Devojka nije izgledala dovoljno nesrena; zamoio je
svoje pero u mastionicu i ucrtao dve suze, po jednu u ugao svakog oka. Sad je bolje. Ali je pozadina
nekako prazna uprkos itavim esejima koje su njih dvoje imali da ispripovedaju u ovoj sliici.
"Baloni", otkucao je automatski dok je razmiljao o pozadini. Kompjuterovo pero je poletelo i
nacrtalo balone za tekst, zavravajui svaki repi balona na ovom pravom rastojanju od govornikovih
usta. Neto pozadine; treba imati za to oseaja. Otkucao je ifru 473 za koju je iz dugog iskustva znao
da stoji za 'kuni prozor sa ipkanim zavesama'. Maina je automatski uskladila veliinu sa figurom
oveka i ubrzo se na hartiji pojavio i prozor, u pozadini. Sad je Paks dohvatio scenario i potraio
sadraj druge sliice.
"Robert pokuava da je utei Dudi pada na kau njena majka utrava ljutito nosei kecelju."
Ali donji deo ove sliice bio je odrezan i ve popunjen sa etiri reda teksta, a unutar preostalog
prostora bio je ukucan na tri mesta tekst njihovih rei, pa kad se oko toga nacrtaju baloni, ostae
samo malo mesta u sredini za ilustraciju. Paks se nije trudio oko ove sliice, a mogao je da se potrudi
da je hteo, ve je upotrebio standardno reenje. Neki ga je umor ophrvao danas, teak umor. "Kua
mala, porodina", otkucao je, i eto vile ka kojoj su se obruavali repovi tri balona, pa neka prokleti
italac sam pogodi ko ta kae.
Zavrio je ovaj strip neto pre jedanaest i uredno sloio stranice, ugurao je scenario u arhivu i
oistio mastilo iz pera kompjutera Mark VIII; kad god bi to propustio, pero bi se zapuilo.
I onda je bilo jedanaest, vreme da ode kod Martina. Paks uze neto da petlja, da sputa i
zakopava rukave, popravlja svetlo iznad crtae table, ali pristigli as se nije mogao izbei. Ispravio
se i krenuo. Proao je pored gospoice Fink koja je vredno kucala na vario-maini i uao kod
Martina.
"Ama, u reee-du, Lui", govorio je Martin u slualicu telefona svojim najljigavijim, najulizikijim
glasom. "Ako je stvar u tome da se veruje na re ili nekom tamo trte-mrte distributeru u Kanzas Sitiju,
ili meni, meni da se veruje na re, u koga e da posumnja? Pa dabome... o-kej... dobro Lui. Pozvau
te opet ujutro... vai, tebi takoe... pozdravi Helenu." Tresnuo je slualicu nazad na aparat i krvavo
pogledao Praksa svojim tvrdim pelastim oima.
"Sta vi elite?"
"Kazali ste da treba da doem, gospodine Martin."
"Aaa, da, daaa", promrmlja Martin, vie sam za sebe. Izgrizenim krajem olovke poeao se po
potiljku oslobaajui mnogobrojne estice peruti, a onda poeo malo da se klati levo-desno u svojoj
stolici.
"Vi znate, Paks, biznis je biznis, a trokovi stalno rastu pa rastu. Hartija za crtanje, znate li poto
je sad tona? Zato moramo da kreemo trokove..."
"Ako mislite opet da mi smanjujete platu, gospodine Martin, to ovog puta ne bih mogao da
prihva... eventualno samo malice..."
"Morau da vas pustim da idete, Paks. Kupio sam kompjuter Mark IX u cilju smanjenja trokova i
ve sam zaposlio jedno derite koje e njime da rukuje."
"Pa ne biste morali ba tako, gospodine Martin", ree Paks urno, svestan da mu se rei tumbaju
jedna preko druge i da preklinje, ali ne marei. "Mog'o bi da rukujem i ja tom mainom, siguran sam,
samo mi dajte neki dan da se snaem..."
"Ne dolaz' u ooobzir. Prvo i prvo ova mala radi za kikiriki jer je klinka i jer joj je to prva plata, a
drugo ona je ila u neku kolu za to i prosto rastura. Vi znate da ja nisam neki zao tip, Paks, ali biznis
je biznis. I ev' da vam kaem, danas je tek utorak, a ja e vam dam platu sve do kraja nedelje. A? ta
kate? A mo' da idete odma' sad."
"Vrlo irokogrudo, naroito posle osam godina", ree Paks, silei se da mu glas ostane miran.
"Ne zahvaljujte mi, pa mor'o sam bar neto da uinim za vas." Martin je imao uroeni imunitet na
sarkazam.
Oseanje izgubljenosti zahvatilo je Paksa tada, neto kao da mu stomak pada u provaliju, neki
oseaj da je svemu kraj. Martin je ponovo nalegao na telefon i sad stvarno nije bilo nieg to bi Paks
mogao rei. Iziao je iz kancelarije, hodajui veoma uspravno, i uo iza sebe kako se lupanje maine
gospoice Fink za trenutak zaustavilo. Nije eleo da je vidi, da se suoi sa tim nenim i vlanim
oima, ne sad. Umesto da se okrene i vrati u svoj studio, pri emu bi morao da proe pored njenog
stola, otvorio je vrata hodnika i koraknuo napolje. Zatvorio ih je polako za sobom i jedan trenutak
stajao tu, leima okrenut ka vratima, dok nije shvatio da su od mat-stakla i da ona iznutra moe videti
njegovu figuru; onda se urno udaljio.
Iza ugla je postojao jedan jeftini bar gde je Paks obino na dan primitka plate pio po jedno pivo.
Tamo je sad poao. "Dobro jutro, bilo vam najbolje jutro... gospodine Paks", pozdravio ga je robotbarmen svojim na traku snimljenim keltskim armom, oklevajui samo malo izmeu nasnimljene
standardne fraze i pronalaenja, na trakama o muterijama, njegovog imena. "Hoete kao obino?"
"Ne, neu kao obino, ti plastina i hidraulina imitacijo jeftinog pozorinog Irca, hou dupli
viski."
"Sigurno, i nema da nema samo ima da fali, gospodine", ree elektronski veseljak, klimajui
svojom rabotskom glavom tako da mu se klatila jedna kovrda od konjske dlake, dok je vadio bocu i
au i sipao savreno odmereno pie.
Paks je to iskapio jednim gutljajem. Nenaviknuta toplina progorela je kroz ono jezgro hladne
ravnodunosti na koje se on do ovog trenutka oslanjao. Gospode boe, bilo je sve gotovo, sve gotovo.
Sad nee pobei od 'Doma za starije graane' i svega ostalog, bio je, znai, praktino ve mrtav.
Ima nekih stvari o kojima je neizdrljivo razmiljati. Ovo je bila takva stvar. Jo jedan dupli viski
poao je tragom prvog, novac vie nije bio vaan jer ve sledee nedelje Paks nee nita zaraivati,
a neuobiajena doza alkohola zamutila je donekle bol. Ne, pre nego to pone suvie da misli o tome,
treba prvo da se vrati u kancelariju. Da pokupi svoje prnje iz ladica i uzme poslednji ek sa platom
od gospoice Fink. ek e biti spreman, to je znao; Martin, kad vas izbacuje, voli da vas skloni s
puta, brzo.
"Sprat molim!" zatraio je glas sa vrha kabine lifta.
"Teraj pravo u pakao!" izbrblja Paks. Do ovog dana nije shvatao koliko zapravo ima tih robota na
sve strane: o kako ih je sada mrzeo!
"ao mi je, ta firma nije u ovoj zgradi, jeste li proverila registar?"
"Dvadeset trei", ree Paks. Glas mu je jako zadrhtao i on se oseti sretnim to u liftu nema nikog
da to uje. Vrata se zatvorie. Postojao je i ulaz direktno iz hodnika u njegov studio; ta su vrata sad
stajala irom otvorena; Paks je shvatio ta se deava tek kad je uveliko zakoraio unutra. Tad je ve
bilo kasno da se vrati.
Njegov Mark VIII, pomou kojeg je predano radio i o kojem se brinuo toliko godina, leao je
izvrnut, iupan iz korena, u jednom uglu, silno pranjav na onoj strani koja je bila okrenuta zidu.
E ba dobro, pomisli Paks, svestan da je glupo mrzeti mainu, ali ipak ispunjen uivanjem to i nju
izbacuju. Na njenom mestu stajao je sada aparat nalik na ogromni stub, u sjajnom sivom oklopu, visok
razmerama i sve se to pojavi na kolacionom ekranu. Kad je konana slika gotova i upali se zeleno
svetlo, evo ga, onda moemo da pogledamo pripremljenu sliku, kroz ovaj otvor ovde."
Martin se sae, prisloni oi na gumom okrueni otvor optikog ureaja i ispusti vazduh kroz nos.
"Upravo savreno, zar ne? A ako je operator iz bilo kog razloga nezadovoljan, slika se sad jo
moe promeniti u bilo kom smislu, korienjem ovih komandi za korigovanje. Kad je zadovoljan,
operator pritiska dugme za otiskivanje, elektrostatiki naboj prenese estice suvog mastila na
plastinu plou za viekratnu upotrebu i onda se itava slika jednim potezom otisne na hartiju."
Teatralno pneumatsko stenjanje razleglo se iz utrobe maine i jedna velika etvrtasta kutija snano
je nalegla na crtau tablu gde se nalazila hartija. ulo se itanje, izvio se pramiak pare. Kutija se
podigla u prvobitni poloaj i ovek u sivom radnom kombinezonu sa osmehom je podigao hartiju.
"Dakle, zar ovo nije divno umetniko delo?"
"Hm", ree Martin.
Paks je gledao i nije mogao da odvoji pogled; bojao se da e mu pripasti muka. Ilustracija ne
samo to je bila dobra, ve je bila dobar Kanif, kao da ju je veliki umetnik svojeruno nacrtao. I da
bi uas bio jo vei, to bejae Paksova naslovna strana, Paksova skica. Poboljana. Paks nikad nije
bio ono to bi se moglo nazvati velikim umetnikom, ali nije bio ni lo umetnik. Dobro je radio
stripove i u svojim najboljim godinama bio je negde pri vrhu te profesije. Meutim, potranja za
takvim crtaima postepeno se smanjivala i sa dolaskom kompjutera konano prestala. Nije vie bilo,
gotovo nigde, posla za umetnike, ve samo za sastavljae skica i rukovaoce kompjuterima. Prihvatio
je i takav posao (ve koliko godina?), znajui da i ovako star moe da doprinese vie nego ma kakva
maina snabdevena gumenim peatima za ljudska lica. Ali i tome je, evo, doao kraj.
Nije vie mogao ni samoga sebe da lae da je potreban, da je iole koristan.
Maina je bila bolja.
Shvatio je da su mu pesnice toliko vrsto stegnute da se nokti zabijaju u dlanove. Protrljao je ruke
i bilo mu je jasno da drhte. Iskljuie Marka IX i otidoe, svi. uo je kako u susednoj prostoriji
gospoica Fink nastavlja da kuca na svojoj maini. uo je kako devojka govori Martinu o
specijalnom materijalu koji e morati da se nabavi da bi maina mogla da radi i zatvorio je vrata da
ne bi sluao kako Martin odgovara gunanjem da, navodno, u ugovoru nisu pomenuti nikakvi dodatni
trokovi.
Paks ja zavukao prste ispod mike i zagrevao ih dok drhtanje nije gotovo sasvim prestalo. Zatim je
paljivo privrstio list crtae hartije na svoju staru tablu i podesio svetlo da mu ne ide u oi.
Odmerenim potezima iscrtao je standardnu stranicu za stripove i podelio je u est slika, ostavljajui
da esta slika bude vrlo velika, po celoj irini strane. Mirno je radio olovkom, zastajui samo jednom
da ispravi lea i proeta do prozora, kroz koji je bacio pogled. Vratio se tabli i dok je popodnevno
sunce bledelo zavrio je rad crnim tuem. Vrlo paljivo oprao je svoju olinjalu, ali jo najdrau
etkicu 'Vindzor i Njutn' i gurnuo je nazad u dralju.
Nekakvo se komeanje ulo iz sobe gospoice Fink, moda se ona spremala da ode kui, ili se
nova devojka vraala sa materijalima. U svakom sluaju vreme je ve poodmaklo i Paks je morao da
ide.
Brzo, pre no to se mogao predomisliti, pojurio je celom snagom ka prozoru, svojim zamahom
rasprtao je staklo i poleteo dvadeset tri sprata nadole, ka ploniku.
Gospoica Fink je ula krenje stakla i vrisnula, a zatim vrisnula jo glasnije kada je ula u sobu.
Martin je, protestujui zbog galame, uao za njom, ali je zautao kad je video ta se dogodilo.
Komadi stakla razmrvio se pod njegovom nogom kad je priao prozoru i pogledao dole. U sreditu
sve vee gomile sveta moglo se videti Paksovo telo nalik na lutku, prueno delimino po trotoaru a
Ali s obzirom na to da je udaljenost sada bila znatno manja, sve je izgledalo vee i sjajnije: za golo
oko bio je to prejak blesak da bi se neposredno moglo gledati u njega; spram njega, sazvea su se
doimala utvarno bledo. Teleskopi su pokazivali plavo-belu iskru u srcu opalescentnog oblaka, tanano
ipkastog po rubovima.
Gavran se pripravio za zavrni skok, u neposredno susedstvo supernove.
Kapetan Teodor Scili krenuo je da izvri poslednji pregled. Brod je mrmljao oko njega, hitajui
ubrzanjem od jedne gravitacije ka eljenom nivou brzine. Pogon je huao, regulatori su brujali, a
ventilacioni sistem je zujao. Oseao je kako mu kosti proima energetski napon. Ali okruivao ga je
metal, go i nelagodan. Osmatranice su prikazivale mnotvo zvezda, sablasni luk Mlenog Puta: ovaj
vakuum, ispunjen samo kosmikim zracima, tek koji podeok iznad apsolutne nule, stajao je
nepojamno daleko od najblieg ljudskog ognjita.
Kapetan se spremao da povede svoju posadu tamo gde jo niko pre njih nije bio, u uslove o ijim
svojstvima niko nita pouzdano nije mogao da kae, a to je bilo i te kako teko breme za njegova
plea.
Naao je Eloizu Vaganer za njenim mestom, u skuenom odeljku koji je interkomskim vezama
direktno bio povezan sa komandnim mostom. Privukla ga je muzika, iju likujuu vedrinu nije upeo
da prepozna. Zastavi na ulazu, ugledao ju je kako sedi za stolom na kome je stajao mali registrator.
"Sta je to?" upita on.
"Oh", zausti ena. (Nikako nije mogao da je vidi kao devojku, premda jedva ako je prevalila
dvadesetu.) "Ja... ovaj... ekala sam skok."
"Trebalo je da ekate u punoj pripravnosti."
"Ali ta mi je valjalo initi?" uzvrati ona manje skrueno nego to je nameravala. "Hou da kaem
ja nisam ni lan posade ni naunik."
"Spadate u posadu. Vi ste specijalni tehniar za komunikacije."
"Sa Luciferom. A on voli muziku. Kae da smo mu po njoj blii nego po bilo emu drugom to zna
o nama."
Scili nabra vee. "Blii?"
Eloizine mrave obraze obli rumenilo. Ona se zagleda u sto, a ake joj se vrsto stisnue jedna u
drugoj. "Moda to nije prava re. Moda je to spokoj, sklad, jedinstvo... bog? Oseam ta je hteo da
kae, ali mi nemamo odgovarajuu re."
"Hm. Dobro, u svakom sluaju njegova dobrobit spada u vau nadlenost." Kapetan je osmotri sa
izvesnim prisenkom odvratnosti na licu, koji je pokuao da izbegne. Ve je i njeno nezgrapno i
smeteno dranje bilo dovoljno neprijatno a kad se tome doda i izgled! Koata, sa velikim stopalima
i krupnim nosem, buljavih oiju i vrpaste, prainaste kose a osim toga i telepata, to ga je uvek
nagonilo da se osea nelagodno. Tvrdi da moe da ita samo Luciferov um, ali da li je odista tako?
Ne. Ne treba misliti o tome. Samoa i prisustvo drugih bia mogu samo da skrhaju oveka, ak i
bez podozrenja ostalih ljudskih stvorenja...
Ako je Eloiza Vagoner odista ljudsko bie. Mora da je u najmanju ruku nekakav mutant. Svako ko
je u stanju da misaono opti sa jednim ivim vrtlogom ne mae to da ne bude.
"Dobro, kakvi su vam planovi?" upita Scili.
"Bah. Trei brandenburki koncert. On, Lucifer, i ne mari mnogo za moderne stvari. Ba kao ni
ja."
Ko bi rekao, pomisli Scili, a onda naglas ree: "Sluajte, skoiemo za pola sata. Niko ne zna gde
emo se obreti. Ovo je prvi put da e se neko toliko pribliiti jednoj skoranjoj supernovi. Jedino je
izvesno da e unaokolo biti toliko snanog zraenja da nas zaas sve potre ukoliko bi se dogodilo da
zatitna polja otkau. U svakom drugom pogledu raspolaemo samo teorijama. A jedno kolapsirajue
zvezdano jezgro toliko se razlikuje od svega ostalog u Vasioni da sam prilino skeptian u pogledu
valjanosti bilo koje teorije. Zbog toga sad nipoto ne smemo da se prepustimo sanjarenjima. Moramo
da budemo sasvim spremni."
"Razumem, ser", proaputa ona glasom koji ja namah izgubio uobiajenu oporost.
On pogleda mimo nje, mimo ofidijantnih oiju mernih i kontrolnih ureaja, kao da je tim pogledom
mogao da prodre kroz elik brodskog oklopa, pravo u svemir, gde je, znao je to, lebdeo Lucifer.
Slika stade da se obrazuje u njemu: plamena kugla promera dvadeset metara, svetlucavo bela,
crvena, zlatna, kraljevski plava, plamenovi koji poigravaju poput Meduzinih pramenova, kometni rep
koji bukti stotinu metara unazad, blistavost, sjaj, tvar iz samog pakla. Nimalo mu nije godila pomisao
kako ta stvar hodi po njegovom Brodu.
Oduvek je drao do naunih objanjenja, iako su ona u ovom sluaju bila tek neto bolja od pukih
nagaanja. U vielanom zvezdanom sistemu Epsilon Bika, u gasu i energiji koji su ispunjavali okolni
prostor, zbivale su se stvari koje se ni u jednoj laboratoriji nisu mogle oponaati. Kuglasta munja na
jednoj planeti moda je bila analogna, kao ta je i obrazovanje jednostavnih organskih jedinjenja u
praiskonskom okeanu analogno ivotu koji se konano razvio. U Epsilonu Bika
magnetohidrodinamika je uinila ono ta je hemija uradila na Zemlji. Pojavili su se stabilni vrtlozi
plazme, stali da rastu, da postaju sve sloeniji, sve dok posle mnogo miliona godina nisu postali
neto to se naprosto mora nazvati organizmom. Bilo je to svojevrsno oblije sazdano od jona,
jezgara i polja sile. Metabolisalo je elektrone, nukleone, rendgenske zrake; odravalo je svoju
konfiguraciju tokom veoma dugog ivotnog veka; razmnoavalo se; mislilo je.
Ali ta je mislilo? Ono malo telepata koji su bili kadri da komuniciraju sa Bianima, koji su i
omoguili da ljudska rasa stekne svest o postojanju Biana, nikada to nisu jasno rastumaili. I sami su
predstavljali udnu sojtu.
Kapetan Scili ree: "elim da mu neto saoptite."
"Da, ser." Eloiza smanji jainu tona na kasetofonu. Oi joj izioe iz ie. Kroz ui stadoe da joj
ulaze rei, ije je znaenje njen mozak (koliko li je samo delotvoran prenosilac bio?) dostavljao
stvorenju koje je hitalo kroz svemir uporedo sa Gavranom na vlastiti reakcioni pogon. "Sluaj,
Lucifere. Znam da si ovo esto ranije sluao, ali elim da se uverim da si stvar potpuno razumeo.
Tvoja psihologija nama je sigurno veoma strana. Zato si pristao da poe sa nama? Ne znam.
Tehniar Vagoner kae da su te na to nagnale ljubopitljivost i sklonost ka pustolovinama. Je li to
stvarno istina?
Uostalom, sad je to svejedno. Kroz pola sata izveemo skok. Pribliiemo se supernovi na samo
pet stotina miliona kilometara. Tu ti stupa na scenu. U stanju si da ide tamo gde se mi ne usuujemo,
da osmatra ono to mi ne smemo, da nam kae vie nego to bi nai instrumenti bili kadri i da nam
nagoveste. Ali najpre se moramo uveriti da moemo ostati na orbiti oko zvezde. To je i tvoja briga.
Mrtvi ljudi ne mogu te vie vratiti kui.
Dobro. Da bismo te ukljuili u polje skoka, bez opasnosti da ti se telo razori, moram iskljuiti
titnike. Obreemo se u zoni pogubnog zraenja. Morae se hitro odvojiti od broda, jer emo
ukljuiti generator titnika ezdeset sekundi posle prelaza. Tada mora da ispita okolinu. Vrebaju te
razne opasnosti, kao to su...", i Scili poe da nabraja. "To je samo ono to moemo da predvidimo.
Moda emo se susresti sa neim to uopte nismo mogli ni da naslutimo. U svakom sluaju, koliko ti
se neto uini kao pretnja, smesta se vrati, upozori nas i spremi se za skok natrag. Jesi li shvatio?
Ponovi."
Rei stadoe da naviru iz Eloize. Lekcija je bila tano izdeklamovana; ali koliko je ona izostavila
od stvarnog odgovora?
"Vrlo dobro", ree Scili. "A sad nastavite sa koncertom ako elite. Ali prekinite deset minuta pre
skoka i budite u stanju pripravnosti."
"Da, ser." Nije ga pogledala. U stvari, izgledalo je kao da uopte nigde ne gleda.
Bat njegovih koraka stade da odzvanja hodnikom, sve dok se nije izgubio u daljini.
"...Zato je ponovio iste stvari?" upita Lucifer.
"Boji se", ree Eloiza. "Pretpostavljam da ne zna ta je to strah", ree ona.
"...Moe li da mi pokae? Ne, nemoj! Ve oseam da je bolno. Ne sme nita da te boli."
"Ja se vie ne mogu bojati, sve dok tvoj um dri moj." (Ispuni je toplina. Radost poe da poigrava
u njoj poput plamiaka na povrini neega to se najpriblinije moglo opisati kao 'Otac je vodi za
ruku kao sasvim malu jednog letnjeg dana da beru divlje cvee'; po snazi i blagosti Baha i boga.)
Lucifer se izvi oko broda u likujuoj spirali. Iskrice zaigrae njegovim tragom.
"...Misli ponovo na cvee. Molim te."
Ona pokua.
"...Oni su poput (slike, na samoj granici onoga to je ljudski mozak bio u stanju da pojmi,
vodoskoka procvalih bojama gama-zraka usred svetlosti, sveproimajue svetlosti). Ali tako tanuna.
Tako kratkotrajna prijatnost."
"Ne shvatam kako moe da razume", proaputa ona.
"...Ti razume za mene. Nisam imao tu vrstu stvari da volim pre nego to si ti dola."
"Ali ti ima toliko toga drugog. Pokuavam da to delim s tobom, ali naprosto nisam sazdana da
pojmim ta je to jedna zvezda."
"...Ba kao ni ja ta je to jedna planeta. Pa ipak, mi se moemo dodirivati."
Obrazi joj se ponovo oblie rumenilom. Ta pomisao stade da se kotrlja, utkivajui svoj
kontrapunkt u taktove muzike. "...Zato sam i poao, zna. Zbog tebe. Ja sam vatra i vazduh. Nisam
kuao sveinu vode, strpljenje zemlje, sve dok mi ti to nisi pokazala. Ti si meseina na okeanu."
"Ne, nemoj", ree ona. "Molim te."
Iznenaenost. "...Zato? Da li te to boli? Zar nisi navikla na to?"
"Ja, ovaj, mislim da je to posredi." Ona zabaci glavu unazad. "Ne! Nek me vrag odnese ako
ponem sebe da saaljevam!"
"...A zato bi? Zar nam na raspolaganju ne stoji svekolika stvarnost i nije li ona puna sunaca i
pesama?"
"Jeste. Za tebe. Naui me."
"Ako ti mene zauzvrat bude nauila..."
Misao se prekide. Kontakt je ostao, nemuti, onakav kakav je ona oduvek zamiljala da mora
preovlaivati meu ljubavnicima.
Ona se mrko zagleda u okoladno lice fiziara Mazundara, koji se nenadano pojavio na vratima.
"ta elite?"
Fiziar je bio iznenaen. "Samo sam eleo da se uverim da je sa vama sve u redu, gospoice
Vagoner."
Ona se ujede za usnu. On je vie od svih ostalih na brodu uloio napora da bude ljubazan prema
njoj. "Izvinite", ree ona. "Nisam nameravala da se izderem na vas. ivci."
"Svi smo na rubu ivaca." On se osmehnu. "Iako je ova pustolovina vie nego uzbudljiva, bie ba
lepo vratiti se kui, zar ne?"
Kui, pomisli ona; etiri zida jednog stana iznad neke prebune gradske ulice. Knjige i televizija.
Mogla je da proita referat na narednom naunom skupu, ali niko je ne bi pozvao na prijem posle
toga.
Jesam li toliko uasna? upita se ona. Znam da mi izgled nije nikakav, ali nastojim da budem
ljubazna i zanimljiva. Moda, u stvari, previe nastojim.
"...Ne kad sam ja u pitanju...", ree Lucifer.
"Ti si neto drugo", uzvrati mu ona.
Mazundar zamirka. "Molim?"
"Nita", uzvrati ona urno.
"Razmiljao sam o jednoj stvari", ree Mazundar, tek da bi nastavio razgovor. "Lucifer e se po
svoj prilici sasvim pribliiti supernovi. Da li ete i dalje moi da odrite kontakt sa njim? Zar
dejstvo vremenske dilatacije nee u prevelikoj meri promeniti frekvenciju njegovih misli?"
"Kakva vremenska dilatacija?" Ona se usiljeno zakikota. "Ja nisam fiziar. Samo sitan bibliotekar
za koga se ispostavilo da se odlikuje neobinom nadarenou."
"Nisu vam kazali? Tja, smatrao sam da to svi znaju. Stvar je, naime, u ovome: snano gravitaciono
polje vri podjednak uticaj na vreme kao i velika brzina. Grubo govorei, procesi se tu odvijaju
sporije nego u obinom svemiru. To je razlog to je svetlost sa masivne zvezde crvenija. A u jezgru
nae supernove zapretane su gotovo tri solarne mase... Osim toga, ono je steklo takvu gustinu da mu je
snaga privlaenja na povrini, ovaj, neverovatno velika. Prema naim asovnicima bie mu potrebno
beskonano dugo vremena da se smanji do varcildovog prenika; ali neki posmatra na samoj
zvezdi iskusio bi celo to smanjivanje u znatno kraem intervalu."
"varcildov prenik? Molim te objasni." Eloiza shvati da to Lucifer govori kroz nju. "Ukoliko
budem mogao bez pozivanja na matematiku. Vidite, masa koju treba da izuavamo tako je velika i
tako koncentrisana da gravitacija nadmaa sve druge sile. Nita ne moe da uspostavi ravnoteu sa
njom. Proces se nastavlja sve do nivoa na kome nikakva energija vie ne moe da se otisne. Zvezda
tada praktino iezava iz vasione. U stvari, teorijski govorei, saimanje se odvija do nulte
zapremine. No, kao to rekoh, iz nae perspektive to e trajati zauvek. Osim toga teorija ne uzima u
obzir neke inioce kvantno-mehanike prirode koji poinju da dejstvuju tek pred kraj. Oni jo nisu u
potpunosti proueni. Nadam se da e upravo ova ekspedicija uneti tu vie svetlosti." Mazundar
slegnu ramenima. "U svakom sluaju, gospoice Vagoner, samo sam se pitao da li e moda
frekvencioni pomak onemoguiti vaeg prijatelja da komunicira sa nama kada se nae sasvim blizu
zvezde."
"Sumnjam." Bio je to i dalje Lucifer; ona je predstavljala njegovo orue, ali sve do sada uopte
nije shvatala koliko je to prijatno da te koristi neko kome je stalo do tebe. "Telepatija ne predstavlja
talasnu pojavu. To i ne moe biti, budui da se prenosi trenutno. Njoj ni udaljenost nije granica, ve
znatno pre rezonanca. Kad se jednom naemo na vezi, bili bismo kadri da je odravamo makar nas
razdvajao i ceo svemir; ne znam ni za jednu materijalnu pojavu koja bi u ovom pogledu mogla da nas
osujeti."
"Shvatam." Mazundar uputi devojci dug pogled. "Hvala", ree on najzad, nelagodno. "Ah... moram
da poem do svog poloaja. Sreno." On krenu odmah, ne saekavi odgovor.
Eloiza to nije primetila. Um joj je postao baklja i pesma. "Lucifere!" viknu ona glasno. "Je li to
istina?"
"...Mislim da jeste. Svi pripadnici moje rase su telepate, tako da o ovim stvarima raspolaemo
veim znanjima nego vi. Iskustvo nas navodi na zakljuak da tu nema granica."
"Uvek e moi da bude sa mnom? Uvek e to hteti?"
"...Ako ti to eli, meni e biti milo."
Kometno telo se izvi i zaigra, a plameni mozak se tiho nasmeja. "...Da, Eloizo, veoma bih voleo
"Izvini", ree drugi kratko. "eleo sam samo da ispitam stvar, ukoliko se ti odlui za ovako
neto."
"Pravilno si ocenio moju odluku", klimnuo je glavom Dran, "ali tvoja nestrpljivost krije i neki
posebni naum."
"Moj jedini naum bila je dobrobit kraljevstva", osmehnu se Draks.
"Moda je tako, ali poslednji put kad si se pozvao na 'dobrobit kraljevstva', sukob koji je posle
toga usledio stajao nas je jednog od preostala dva robota."
"Bio je to dobar nauk za mene i iz njega sam izvukao valjanu pouku. Sledei put postupiu
promiljenije."
"Nadam se. A sada, vratimo se na ekspediciju. Koji deo galaksije namerava najpre da ispita?"
Usledila je pauza od nekoliko brzih godina punih napetosti.
"Mislio sam", promrmlja Draks, "da ti vodi ekspediciju. Budui da si znatno zreliji vladar, umeo
bi mnogo bolje od mene da odlui da li je neto dobro ili nije za nae kraljevstvo."
"Da, ali tvoja mladost ini te znatno pogodnijim za ovaj posao nego to sam ja. Ti e prilino
umenije da upravlja ekspedicijom."
Dran je blago naglasio re 'umenije'.
"Mogli bismo obojica da krenemo u odvojenim brodovima", predloio je Draks. "To bi bilo
najumenije..."
Njihovu unu raspravu prekinuo je za trenutak zvonak, metalni glas.
"Gospodari", rekao je Zindrom, "poluvreme trajanja radioaktivnog materijala ve je na izmaku.
Jo samo jedan brod moe da funkcionie."
"Okonajmo raspravu, Drane. Poi ti. Samo si ti u stanju da upravlja tim brodom."
"A tebe da ostavim da pravi neprilike i uzurpira moi na koje nema pravo? Ne, idi ti!"
"to ne bismo poli obojica", predloio je ponovo Draks.
"Ba lepo. Pa da ostavimo kraljevstvo bez vladara. Takva mudrovanja dovode samo do politikih
pometnji."
"Gospodari", umea se ponovo Zindrom, "ako neko ne bude ubrzo poao, i poslednji brod postae
neupotrebljiv."
Obojica su paljivo pogledala svog slugu, zadivljeni brzim lancem logike u njegovoj jednostavnoj
izjavi.
"U redu", osmehnula su se obojica u isti mah, "poi ti!"
Zindrom se pokorno poklonio i iziao iz velike prestone dvorane Glana.
"Moda bi trebalo da naloimo Zindromu da konstruie nekoliko svojih kopija", predloio je
oprezno Dran. "Kada bismo imali vie podanika, mogli bismo daleko vie stvari da uradimo."
"Zar si zaboravio na nedavni dogovor?" upitao je Draks. "Previe robota dovelo je proli put do
nereda u kraljevstvu... a tada neko postaje odve ambiciozan..."
Poslednji slogovi njegove misli otreperili su svoju naglaenost nekoliko kratkih godina.
"Nisam siguran da li tvoja poslednja aluzija krije u sebi i jednu preutnu optubu", poeo je
paljivo Dran. "Ako je tako, onda moram da ti skrenem panju na prenagljenost takvog suda, kao i da
te podsetim na to ko je doao na pomisao o zatitnom paktu sa Mono-Robotima."
"Zar misli da bi bilo drugaije da smo nastavili sa umnoavanjem organskih podanika?" upita
Draks.
"Nipoto", odluno je odmahnuo glavom Dran. "Postoji izvestan iracionalni element u rasulu
organskih bia, to ih ini manje pouzdanim pri izvravanju nareenja nego to su to maine.
Konano, nai roboti nam nisu otkazali poslunost kada smo im naredili da se meusobno unite.
Neodgovorni organski podanici ili urade to kada im niko ne kae, to je prilino primitivno, ili
odbiju da te posluaju kada im to naredi, to predstavlja nedopustivu nepokornost."
"Tako je", osmehnu se Draks jednim od svojih naroitih osmeha, koji je paljivo uvao
milenijumima za ovakvu priliku. "to se organskog ivota tie, jedina pouzdana stvar jeste da je to
nepouzdan ivot..."
"Hmm." Dran je sasvim suzio zenice. "Moram da razmislim o tome. Kao i veina tvojih zamisli, i
ova krije u sebi neku lukavu zakoljicu."
"Uveravam te da nisam imao nikakvih zadnjih misli. To je jednostavno plod dugog iskustva sa tim
stvarima."
"Hmm."
Dranovo razmiljanje prekinuo je Zindromov dolazak. Robot je drao dve smee mrlje u metalnim
akama.
"Ve si se vratio, Zindrome? ta ima to? Uspori da moemo da vidimo."
"Za sada su pod narkozom, veliki gospodari. Te brze pokrete izaziva njihovo povremeno disanje,
koje na vaoj mrenjai izaziva neprijatne vibracije. Ako im dam jo neki sedativ, to bi moglo da ih
uniti."
"Nipoto", usprotivio se Dran. "Pa ipak, moramo paljivo da osmotrimo nae nove podanike.
Uspori ih, dakle, jo malo, ali budi paljiv."
"Opet izdaje nareenja bez...", pobunio se Draks, ali iznenada ga je prekinula pojava dva
kosmata dvonoca.
"Toplokrvni?" upitao je kratko.
"Da, gospodaru."
"To znai da im je vek veoma kratak."
"Tako je", potvrdi Dran. "Ali ne zaboravi da se ova vrsta veoma brzo razmnoava."
"ini mi se da si u pravu", klimnu Draks. "Reci mi, Zindrome, da li oni predstavljaju plodove
neophodne za razmnoavanje?"
"Da, gospodaru. Postoje dva pola kod ovih antropoida, tako da sam morao da ih ponesem dvoje."
"Bilo je to veoma mudro. Gde si ih naao?"
"Nekoliko milijardi svetlosnih godina odavde."
"Pusti ih napolje i poi po jo nekoliko primeraka njihove vrste."
Bia iezoe u trenu. Izgledalo je da se Zindrom uopte nije pomerio s mesta.
"Ima li neophodno gorivo za novi put?"
"Da, gospodaru, ima ga ponovo u izobilju."
Robot je neujno nestao.
"O kakvim emo dravnim poslovima sada da razgovaramo?" upita Draks.
"Predlaem da najpre razmotrimo nekoliko razliitih mogunosti, a onda da se opredelimo za
jednu."
"Dobra zamisao."
Razmiljanje je bilo u punom jeku, kada se Zindrom vratio. Ponovo je morao da se pretvori u
nepominu statuu kako bi bio primeen.
"ta ima novo, Zindrome? Jesi li zaboravio neto?"
"Ne, veliki gospodari. Kada sam se vratio na svet odakle sam prvi put doneo uzorke, ustanovio
sam da je njihova rasa u meuvremenu uznapredovala sve do one take kada su nauili da upravljaju
procesima fuzije. Onda je otpoeo atomski rat i svi su se meusobno unitili."
"Bio je to krajnje nerazuman postupak. Tipino za... kako bih rekao... za toplokrvnu
nepostojanost."
Zindrom se blago pokrenuo.
"Ima li jo neto da izvesti?"
"Da, veliki gospodari. Dva primerka te udne vrste, koja sam ostavio ovde, u meuvremenu su se
toliko namnoila da su zaposela itavu planetu Glan."
"Trebalo je da nas obavesti na vreme o tome."
"Svakako, veliki gospodari. Ali ja sam bio odsutan i..."
"Onda su oni sami morali da nas izveste ta rade!"
"Gospodari, bojim se da oni uopte nisu svesni vaeg postojanja."
"Kako je to moglo da se dogodi?" upita Dran.
"Mi se nalazimo ispod nekoliko slojeva razliitih kompaktnih stena. Geoloka razdoblja..."
"Tvoja osnovna dunost je da odrava palatu i isti pod", prekinu ga Dran. "Da nisi opet traio
vreme na neke besmislice?"
"Nisam, veliki gospodari! Sve se to dogodilo za vreme mog odsustva. Odmah u se pozabaviti
ienjem."
"Najpre nam reci", naredi Draks, "ta su jo uradili nai podanici. Izgleda mi da oni imaju
nepristojan obiaj da kriju stvari od nas."
"Nedavno su otkrili", nastavio je da izvetava robot, "kako da kuju i tope metale. Pre sputanja na
Glan primetio sam da su usavrili razna orua za seenje. Na alost, odmah su ih upotrebili u
meusobnim razraunavanjima."
"Hoe da kae", zagrme Dran, "da su u kraljevstvu izbili neredi?"
"Ovaj... bojim se da je tako, gospodaru."
"Meu mojim podanicima nedopustivo je samovoljno nasilje?"
"Naim podanicima", ponovi Dran. "Moramo odmah neto da preduzmemo."
"Slaem se."
"Izdao bih nareenje u kome bih zabranio sve aktivnosti koje vode do krvoprolia."
"Pretpostavljam da si imao na umu zajedniko nareenje", rekao je Draks.
"Svakako. Nisam zaboravio na tebe; samo me je pomeo ovaj toplokrvni graanski rat. Moramo da
sastavimo zvanini proglas. Neka nam Zindrom donese instrumente za pisanje."
"Zindrome, donesi..."
"Ve su tu, gospodari."
"Vrlo dobro. A sada da vidimo kako emo..."
"Moda bih mogao da oistim dvor dok vaa visoanstva..."
"Ne! Ostani ovde! Zaas smo gotovi."
"Hmm. Ovim proglaavamo..."
"Ne zaboravi nae titule."
"Tako je. Mi, dolepotpisana carska velianstva Glana, ovim..."
Tanuan snop gama-zraka neopazice je proao kroz dva vladara. Verni Zindrom registrovao je
impuls i bezuspeno pokuao da skrene panju svojih gospodara na njega. Konano, odustao je od
daljih nastojanja sa stoikom ravnodunou.
"Gotovo!" rekoe obojica uglas, pompezno maui dokumentom. "A sada nam reci ta ima novo,
Zindrome. Ali budi kratak, mora ovo to pre da razglasi."
"Ve je kasno, veliki gospodari. I ova rasa je uznapredovala do civilizovanog stanja, nauila da
upravlja nuklearnom energijom i unitila samu sebe dok ste vi pisali."
"Varvari!"
"Toplokrvna neodgovornost!"
"Mogu li sada da ponem sa ienjem dvora, veliki gospodari?"
"Samo jo trenutak, Zindrome. Najpre moramo da odloimo proglas u arhivu za buduu upotrebu,
u sluaju da se neka slina situacija ponovi."
Dran klimnu. "Slaem se. Uini to, Zindrome."
Robot je uzeo proglas zavijen u svitak i u trenutku nestao sa vidika.
"Mislim", ree polako Draks, "da unaokolo sada ima prilino radioaktivnog materijala..."
"Verovatno je tako."
"Mogli bismo da ga upotrebimo kao gorivo za novu ekspediciju."
"Moda."
"Ovog puta treba rei Zindromu da donese dugovenija bia sa otmenijim osobinama... neto to
bi bilo slino nama!"
"To nije sasvim bezopasno. Ali zato bismo mogli da raskinemo zatitni pakt sa Mono-Robotima i
da naloimo Zindromu da proizvodi vlastite kopije. Pod strogim nadzorom, razume se."
"To bi takoe bilo opasno."
"U svakom sluaju, morau paljivo da razmotrim tvoj predlog."
"I ja tvoj."
"Imali smo veoma naporan dan", ree tromo Dran. "Hajde da malo odspavamo."
"Dobra zamisao."
Zvuci potmulog hrkanja stali su lagano da se razleu kroz neizmerne eone vremena velike prestone
dvorane Glana.
(Prevela Mirjana ivkovi)
instinkti ekali, Flora i Helena obuzdale su tugu i posetile svetenika, grobara i lekara, sa kojima su
se o neemu dogovorile.
Jednog hladnog jesenjeg dana, kada se smee, uvelo lie zavojito uspinjalo ka granama drvea,
krenula je povorka: prazna mrtvaka kola, utihli automobili. Na groblju smo zatekli dva oveka sa
aovima, koji su se nenametljivo udaljili od tek otkopanog groba. A onda, dok su Flora i Helena
gorko plakale, a svetenik izgovarao sveane rei, jedan dugaki, uski sanduk bio je podignut iz
groba i postavljen u mrtvaka kola.
Kad kue su skinuti vijci sa poklopca sanduka, zatim je poklopac uklonjen i mi smo ugledali
Dona, votanog starca pred kojim je stajao ceo ivot.
Narednog dana, saglasno drevnom obredu, izvadili su ga iz sanduka, posle ega ga je pogrebnik
svukao, izvukao mu iz vena neku tenost oporog mirisa i ubrizgao crvenu krv. Potom su ga digli i
poloili u postelju. Posle nekoliko asova netreminog ekanja, krv je poela da radi. On se stresao,
a prvi dah mu je zakrkljao grlom. Flora je sela na postelju pokraj njega i privila ga u svoje
prestraeno naruje.
Ali on je bio veoma bolestan i bio mu je potreban poinak, tako da joj je doktor kazao da izie iz
sobe.
Trebalo je da i ja budem srean, ali seam se da sam imao utisak da u celoj epizodi postoji neto
neprijatno. Moda prva iskustva sa velikim kricima ivota uvek deluju na nas na takav nain.
Volim Maot. Stotine drugih koje sam voleo pre nje tokom mojih lutanja svetom nimalo ne
umanjuju iskrenost mojih oseanja. Nisam ulazio u njen, odnosno u njihov ivot kao to to ljubavnici
obino ine iz groba ili u strasti neke uasne razmirice. Uvek sam bio skitnica.
Maot zna da sa mnom neto nije u redu. Ali ne doputa da je to osujeti u nastojanjima da me
navodi da inim ono to eli.
Moja prva seanja uvek su najtea i silno se upirem da ih rastumaim. Imam utisak da bih doao
do uasnog saznanja, ukoliko bih uspeo da se otisnem malo iza njih, ali to mi nikako ne polazi za
rukom.
Ona poinju bez ikakve najave, u oblaku i uskomeanosti, tami i strahu. Ja sam graanin jedne
velike, daleke drave, nemam bradu i nosim udnu odeu koja me sputava, ali u pogledu godina i
izgleda isti sam kao i danas. Zemlja je stotinu puta vea od Egipta, ali je ipak jedna meu mnogima.
Svi ljudi sveta meusobno se znaju, a svet je okrugao, ne ravan, i plovi beskrajnom ogromnou
proaranom ostrvima sunaca, umesto da bude ogranien ispod zdele poprskane zvezdama.
Maine su posvuda, a vesti se prostiru svetom poput krika, dok elja ima mnogo. Postoji
neslueno obilje, pruaju se izvanredne prilike. Pa ipak, ljudi nisu sreni. Oni ive u strahu. Taj strah
je, ako se dobro seam, od rata koji e obuhvatiti, a moda i unititi, neki neprijateljski grad. Od
drugih koji hrle odnekud, sa one strane samog vazduha, obruujui se u napade sa zvezda. Od
otrovnih oblaka. Od pogubnih zrnaca sjajne praine.
Ali najgora od svih su oruja o kojima se samo pronose glasine.
Mesecima dugim poput venosti ekali smo na rubu rata. Znali smo da su greke poinjene, da su
preduzeti neopozivi koraci, da su prokockane poslednje prilike. Jo smo samo ekali usud.
Kako izgleda, morao je postojati neki naroiti razlog za neizmernost naeg beznaa i oaja. Kao
da je bilo preanjih svetskih ratova, od kojih se svaki okonavao naim oajnikim obeanjima da
e to ujedno biti i poslednji. Ali ne seam se nijednog takvog rata. Ja i ceo svet lako smo mogli biti
stvoreni u senci te katastrofe, u sveoptem iskopavanju iz groba.
Meseci su prolazili. A onda, na neki udesan i neverovatan nain, rat je poeo da jenjava.
Napetost je popustila. Oblaci su se razili. Usledile su silne delatnosti, konferencije, planiranja.
narod zvan Indijanci, koji smo mi zanemarivali, tlaili i primoravali da ivi tamo gde nije eleo.
Uopte nismo marili za njega. Nasmejali bismo se u lice onome ko bi nam kazao da nam oni mogu
nauditi.
Ali odnekud je meu njima buknula iskra pobune. Obrazovali su ete, naoruali se strelama i
neuglednim vatrenim orujem, krenuli ratnom stazom protiv nas.
Borili smo se protiv njih u malim, nevanim ratovima koji nikada nisu bili odluujui. Oni su
odolevali, uvek se vraajui borbi, postavljajui zamke naim ljudima i kolima, pljakajui nas
neprestano i konano preduzimajui obimnije pohode.
Mi smo ih, meutim, i dalje smatrali krajnje beznaajnim, tako da smo, umesto da vojujemo protiv
njih, zapodeli graanski rat meu samim sobom.
Ishod tog rata bio je tuan. Tamnoputi deo naih sunarodnika bio je baen u roblje i nagnan da
dirini za nas u kui i na polju.
Indijanci su postajali sve silniji. Malo-pomalo potiskivali su nas preko irokih srednjozapadnih
reka i planina, kroz umovite planine prema istoku.
Na istonoj obali smo se malo drali, poglavito zahvaljujui stupanju u savez sa jednim
prekookeanskim ostrvskim narodom, kome smo predali nau nezavisnost.
A onda je dolo do jednog ohrabrujueg dogaaja. Porobljeni crnci su sakupljani, nabijani u
brodove i upuivani na june obale ovog kontinenta, gde su bili oslobaani ili predavani ratnikim
plemenima, koja su ih na kraju i sama oslobaala.
Ali pritisak Indijanaca, koje su povremeno pomagali strani saveznici, stalno se pojaavao.
Ustupali smo im grad po grad, varo po varo, naselje po naselje, ukrcavali se u brodove i kretali
preko mora. Pred kraj te seobe Indijanci su postali neuobiajeno miroljubivi, tako da su se poslednje
lae otisnule na put ne toliko u fizikom strahu, koliko u natprirodnom uasu od zelenih utihlih uma
koje su im progutale domove.
Na jugu su Acteci uzeli svoje staklene noeve i kamene maeve i potisnuli... mislim da su se zvali
panci.
Jedno stolee kasnije ceo zapadni kontinent bio je zaboravljen, izuzev neprijatnih i nejasnih
prisenaka seanja koji su jo negde postojali.
Porast tiranije i neznanja, neprekidno suavanje granica, pobune i podjarmljivanja, pretvaranje
podjarmljenih u tlaitelje eto, to su odlija narednog istorijskog razdoblja.
U jedan mah se uinilo da se plima ponovo die. Snaan i disciplinovan narod, Rimljani, digao se
i zaposeo pretean deo tada ve prilino smanjenog sveta.
Ali ispostavilo se da je ova stabilnost samo privremena. Jo jednom su se potlaeni digli protiv
tlaitelja. Rimljani su bili potisnuti iz Engleske, iz Egipta, iz Galije, iz Azije, iz Grke. Nikavi iz
ogoljenih polja pojavila se Kartagina i uspeno ugrozila prvenstvo Rima. Rimljani su nali utoite u
Rimu, postali su nevani, stali su da se osipaju i konano su nestali u lavirintu migracija.
Njihove ponesene misli plamtele su jedno slavno stolee u Atini, a onda su izgubile na snazi.
Posle toga, pad se nastavio postojanim ritmom. Nikada mi vie nije palo na um da e se ovaj tok
promeniti.
Izuzev ovaj poslednji put.
Zato to je bio kamenit, suncem opaljen i sparuen, pun hramova i grobova, ogrezao u obiaje i
spokojstvo, pomislio sam da e Egipat potrajati. Protok gotovo nepromenjivih stolea ojaao me je u
tom uverenju. Zakljuio sam da smo, ako ve nismo doli do prekretnice, onda bar stigli do stanja
nepromenjivosti. Ali usledile su kie, hramovi i grobovi ispunili su oiljke u grebenovima, a obiaji i
spokojstvo ustupili su mesto nemirnim porivima nomada.
Ako odista postoji prekretnica, onda je ne treba oekivati sve dok se ovek ne izjednai sa
ivotinjama.
I Egipat, dakle, mora ieznuti kao i sve ostalo.
Maot i ja sutra kreemo. Stado nam je sakupljeno. ator nam je savijen.
Maot je u cvetu mladosti. Veoma je ljupka.
Bie neobino u pustinji. Prerano emo izmenjati poslednji i najslai poljubac, ona e detinje
poeti da mi brblja, i ja u se starati o njoj sve dok ne pronae majku.
Ili u je moda jednoga dana ostaviti u pustinji, a onda e majka pronai nju.
Ja u, u meuvremenu, ve poi dalje...
(Prevela Mirjana ivkovi)
Razume se, mogao je da preduzme poniranje. Neki nadareni bi to uinili, uprkos profesionalnoj
etici. Ali Kolmer se laao toga samo za honorar.
Nalio je Brilu au vina iz boce na stolu. "U redu", ree on. "Pojedite neto, ako elite, a onda mi
recite zato vam je potrebna moja pomo."
Bril uze au sa vinom i iskapi je. Oi nisu prestajale da mu araju unaokolo. "Zovem se Ted Bril.
elim da preduzmete poniranje u mene. Neki ljudi me progone. ine to ve godinama. Siguran sam da
ele da me ubiju, ali ne znam uzrok tome. Od kad pamtim, oni su mi bili za petama, a ja sam beao."
Kolmer preplete prste i postavi bradu na njih. "To mi zvui paranoino", ree on. Nije verovao u
traenje rei.
Bril se nasmeja. "Znam da tako izgleda. Ali ipak nije to posredi. Bio sam, znate, u policiji. Tu su
preduzeli poniranje u mene i ustanovili da je stvar istinita. ak su i uhapsili neke od onih koji me
gone. Ali su ih uvek ubrzo putali na slobodu. Naprosto ne ele da mi pomognu."
"Vrlo paranoidno."
"Policija je preduzela poniranje u mene, kaem vam."
Kolmer se popustljivo osmehnu. "Policijska poniranja", ree on glasom kojim bi neki lekar kazao
'nadrilekar'.
"U redu", ree Bril. "Preduzmite sami poniranje u mene. Uverite se lino."
"Ne uzbuujte se. Ako ste paranoiar, moda mogu da vam pomognem. Vrhunski ponira je
kvalifikovani psipsiholog, izmeu ostalog. Niste, meutim, jo pomenuli nikakav honorar."
"Ne nogu da vam ponudim nikakav honorar. Nemam mnogo novca. Dobijam, dodue, poslove, ali
ih ne zadravam dugo. Moram stalno da beim. Uvek su mi za petama."
"Shvatam." Kolmer ga je prouavao neko vreme. "Dobro, ionako niim drugim nisam zauzet u
ovom trenutku. Mogao bih da vidim u emu je va problem. Ali ako bilo kome budete kazali da sam
radio besplatno, ja u to porei. Razume se."
"Razume se", saglasi se Bril.
Kolmer preduze poniranje u njega.
Sve je bilo gotovo za manje od jednog minuta; brzo otvaranje Brilovog uma, ispijanje, izvlaenje.
Nekome sa strane izgledalo bi samo kao dug, prazan pogled.
Kolmer se ponovo zavali u stolicu, protrlja bradu i uze au sa vinom. "Istina je", ree on.
"Veoma udno."
Bril se osmehnu. "To su rekli i policijski ponirai. Ali zato? Zato me progone?"
"Vi to ne znate. Ni ja, dakle, ne mogu da znam, osim ako ne preduzmem poniranje u nekog od njih.
Uzgred budi reeno, imate barijeru."
"Barijeru?"
"Barijeru u umu. Seanje vam see u prolost pet godina i nekoliko meseci, a zatim skae u doba
mladosti. A od nje vas deli ve prilino vremena. Postoji velika rupa u vaoj glavi. Neko vas je, iz
nekog razloga, dobro ogradio."
Na Brilovom licu najednom se pojavi uplaen izraz. "Znam", ree on. "Mislim da su to oni uinili.
Mora da znam neto. Neto vano. Zato su mi i uzeli pamenje. Ali boje se da e mi se ono povratiti.
To je i razlog to ele da me ubiju. U tome je stvar, zar ne?"
"Nije", uzvrati Kolmer, "ne moe da bude tako jednostavno. Da su posredi obini kriminalci,
policija ih ne bi stalno oslobaala. A to se uvek dogaa, ne zaboravite. Bilo je tako u Njuholmu, pa u
Balduru, pa u Silverskaju. Ba ste se naputovali. Zavidim vam zbog toga." On se osmehnu.
Bril nije uzvratio osmeh. "Mislite na moja beanja. Siguran sam da mi ne biste zavideli da ste to
iskusili na vlastitoj koi. ujte, Kolmere, ja ivim u stalnom strahu. Svaki put kada se osvrnem,
"Sve to i on zna. Dovoljno da vas uhapsim, osim ako mi ne pruite valjana objanjenja."
"On dovodi do naeg hapenja, s vremena na vreme. Ali policija nas uvek puta. No, samo napred,
preduzmite poniranje. Sve je u redu."
"Neete pruiti otpor?"
"Nipoto. Biu poastvovana."
Kolmer preduze poniranje.
Nije iao odve duboko. Uostalom, i ona je bila Nadareni. Samo letimino, ali i to je bilo
dovoljno. Kada je okonao stvar, zavali se u stolicu, pometeno mirkajui. "Sve neobinije i
neobinije. On vas je, znai, iznajmio?"
"Razume se, toga se ne sea. To je deo dogovora. Ali imamo sva dokumenta. Sasvim dovoljno da
ubedimo policiju svaki put kada nas uorkiraju. Njemu nita ne govore posle toga. I to je zapisano.
To bi sruilo barijeru i dolo bi do neverovatne parnice."
"Edvard Brilanti", promrmlja Kolmer. "Da, ime mi zvui poznato. Veoma je imuan. On bi to
mogao uiniti. Ali zato? Zato bi to eleo? ivot ispunjen stalnim strahom, stalnim beanjem..."
"Ideja je njegova", ree ena. "Sam je odabrao Fredu. Ona je debil, razume se. Maloumnica.
Moramo da je vodamo unaokolo za ruku i da je postavljamo tamo gde je on moe videti. Ali neto u
vezi sa njom ga uasava. Zato je i eleo da se i ona ukljui. Da ga nagoni na neprestano beanje."
Kolmer poe da obeduje. vakao je polako, udubljen u misli "Ne shvatam", priznade konano,
izmeu zalogaja.
ena se osmehnu. "Niste ili dovoljno duboko. Razumem. Zar niste uvideli? Recite mi, da li ste
ikada imali trenutke kada ste se pitali da li je sve uopte vredno truda? Kada bi vas iznenada
pogodila misao da je sve besmisleno, prazno?"
Kolmer se upilji, vaui.
"Kod Brilantija su ti trenuci postali veoma uestali. Poeo je da obilazi psipsihologe i Ponirae,
ali mu to nije pomoglo. Konano je preduzeo ovo. Sada ga vie ne ispunjavaju crne misli. U
potpunosti proivljava svaki dan, zato to misli da bi mu to ujedno mogao biti i poslednji. Ima stalna
uzbuenja, stalni strah, tako da nikako ne stie da se zapita da li je ivot vredan ivljenja. Odve je
zaokupljen pukim preivljavanjem. Shvatate li?"
Kolmer je i dalje buljio, osetivi najednom kako ga obuzima neka hladnoa. Riba u ustima dobila
je ukus suvog peska. "Ali on bei", ree konano. "ivot mu je prazan. Samo beanje, besmisleno
beanje, vrenje u krug."
ema uzdahnu. "Razoarali ste me. Oekivala sam vie od jednog Vrhunskog Poniraa. Kako vam
nije jasno? Svi mi beimo."
Posle toga, Kolmer je smanjio honorare kako bi dobio to vie sluajeva. Ali zlovolje su ga i
dalje pohodile...
(Prevela Mirjana ivkovi)
za onu njihovu blistavu kou. Postoji itavo mnotvo razliitih mutantnih gena."
"Odakle su mutanti doli?"
"Oduvek su bili tu", kazao sam.
"Ali zato nam niko nikada nije priao o njima? Zato u mojim udbenicima nema nita o
mutantima?"
"Potrebno je vreme da bi stvari ule u udbenike, Sindi. Te knjige su pisane pre deset ili petnaest
godina. A ljudi tada nisu mnogo znali o mutantima, tako da nije moglo ni biti mnogo rei o njima, a
naroito ne upuenih deci tvog uzrasta. Mutanti su se onda jo skrivali. iveli su po zabitim mestima,
preruavali su se i prikrivali svoje moi."
"Zato se sada vie ne kriju?"
"Zato to to vie ne moraju", kazao sam."Stvari su se promenile. Normalni ljudi ih prihvataju.
Uspelo nam je da se oslobodimo itavog balasta predrasuda tokom poslednjih sto godina. Nekada
davno, svako ko je makar i malo bio neobian izazivao je podozrenje drugih ljudi. Ma kakva bila
razliitost u boji koe, religiji, jeziku - stvarala je neprilike, Sindi. Konano smo nauili da
prihvatamo ljude koji nisu kao mi. ak smo poeli da prihvatamo i ljude koji, u stvari, vie i nisu
sasvim ljudi. Mutante."
"Ako ih prihvata," kazala je ona, "zato se onda ljuti kada se Elena eta obalom sa onim... kako
se zvae?"
Elenin prijatelj vratio se na koled odmah posle boinih praznika. Ime mu je Tim. Sada je na
treoj godini na Kornelu. Mislim da ona provodi predugo vremena piui mu duga pisma, ali ta ja tu
mogu?
Moja supruga smatra da treba da budemo drueljubiviji prema njima. Nalaze se ovde ve mesec i
po, a mi samo razmenjujemo utive pozdrave s njima - prijateljske naklone, osmehe i nita vie. ak
im ne znamo ni imena. "to se mene tie, ne moram ni da ih saznam", kazao sam ja. "Ali, u redu.
Hajde da ih pozovemo da svrate kod nas veeras na aicu i razgovor."
Otili smo do kue koju je iznajmila Timova porodica. ovek ije su godine bile izmeu trideset
pet i pedeset pet otvorio nam je vrata. Bilo je to prvi put da sam nekoga od njih video tako izbliza.
Imao je ravne crte lica, a oi su mu bile nekako udno razmaknute; koa mu je izgledala tako sjajna da
se inilo kao da je premazana voskom. Nije nas pozvao da uemo. Primetio sam kako se u kui iza
njega zbivaju udne stvari - ljudi koji lebde blizu tavanice i sline pojave. Stojei tamo na vratima i
oseajui se veoma nelagodno i zaplaeno, stali smo da zamuckujemo, da se nakaljavamo, i konano
smo kazali ono to smo imali da kaemo. On nije bio zainteresovan. Lako se ustanovi kada ljudi nisu
spremni na druenje. Veoma hladno nam je kazao da su trenutno zauzeti, da oekuju goste, tako da ne
mogu da navrate do nas. Ali ostaemo u vezi.
Kladim se da je to poslednje to smo uli od njih. Nepristupani tipovi, koji se dre samih sebe,
zatvoreni u vlastiti geto.
Ali nema veze. Nije mi stalo do druenja s njima. I tako e otii kroz koju nedelju.
Kako brzo prolaze ciklusi meseci. Danas se podigla prva vejavica, ali to jo nije prava zima.
Uveren sam da e se nai neobini prijatelji uskoro vratiti na obalu...
Tri porodice doselile su se u petak, a jo tri su dole danas. Sindi im je ve bila u poseti. Kae da
je ove godine Timova porodica dovela i jednog kunog ljubimca, psa-mutanta, ni manje ni vie,
nekakvu pudlicu, ali sa krljunom koom i jarko--crvenim oima, slinim mramoru. Od tog dukca
podilazi me jeza. Nisam znao da ima pasa-mutanata.
Nadao sam se da e Tim otii u vojsku ili negde drugde. Ali, nisam ja te sree. Provee ovde dve
nedelje za boine praznike. Elena ve broji dane.
Video sam psa-mutanta na obali. Ako pitate mene, to uopte nije pas, ve svojevrstan dinovski
guter. Ali ipak laje. I te kako laje. I mae repom. Video sam kako ga Sindi grli. Ona se igra sa decom
mutanata kao da su sasvim normalna. Prihvata ih, a i ona prihvataju nju. ini mi se da je to zdravo.
Mislim da su njihovi stavovi ispravni, dok su moji pogreni. Ali ta mogu kad sam tako uslovljen, zar
ne? Ne elim da na mene utiu predrasude. Ali neke stvari bivaju usaene u nas jo dok smo sasvim
mladi.
Elen je noas ostala sa Timom do posle ponoi.
Tim je veeras doao kod nas na veeru. Ba fin momak, moram da priznam. Ali tako udno
izgleda. Elen ga je nagovorila da nam malo pokae levitaciju. On se u prvi mah malo namrgodio, a
onda se otisnu sa poda. Nakaza, cirkuska nakaza. A moja ki, je zaljubljena u njega.
Njegov zimski raspust zavrava se sutra. Ba u pravi as, kaem ja.
Jo jedna zima blii se kraju. Mutanti danas odlaze. U subotu su imali pravu bulumentu gostiju:
mutante neke druge vrste, ni vie ni manje! Razliito pleme. Posetioci su bili visoki i mravi, poput
kostura koji hodaju, veoma bledi, veoma sveani. Nisu razgovarali reima: Sindi kae da su priali
umovima, telepate. Izgledaju prilino bezazleno, ali mene sve to ipak grdno plai. ini mi se da u
okviru oveanstva, odnosno uporedo sa njim, postoji na desetine neobinih sojeva, mnotvo
grotesknih mutantskih tipova koji se pare i razmnoavaju. Sada kada su konano izili u javnost, kada
smo najzad ustanovili koliko ih stvarno ima, poinjem da se pitam kakva li jo iznenaenja ekaju nas
takozvane 'normalne'. Da li emo se, moda, kroz koju generaciju nai u manjini? Da li e oni meu
nama koji oskudevaju u supermoima postati graani treeg reda?
Istinski sam zabrinut.
Leto. Jesen. Zima. I evo ih ponovo. Moda bismo mogli da budemo prijateljskiji prema njima ove
godine.
Prole godine, sedam kua. Ove godine, iznajmili su devet. Dobro je, pretpostavljam, imati toliko
ljudi u susedstvu. Pre no to su poeli da dolaze, ovde je zimi bilo prilino samotno.
Izgleda da e da pada sneg. Uskoro e biti ovde. Stiglo je pismo od Elene; kae da je dobila svoju
staru sobu. Vreme prolazi. Tako je oduvek. Stanari se menjaju. (Oduvek je tako. Zima stie kada za
nju doe doba, a sa njom prispevaju i nai neobini prijatelji. Ovo im je ve deveta godina kako
obitavaju ovde. Jedva ekam da vidim Elenu.
Elena i Tim stigli su jue. Vidite ih dole na obali? Da, ba izgledaju kao pristali par. Ono sa njima
je moj unuk. Onaj u plavom kombinezonu za sneg. Gledajte ga samo kako lebdi - kladim se da je
najmanje tri metra iznad tla! Sazreva pre vremena. Jo nije odrastao dovoljno da hoda, a ve sasvim
dobro levitira, kad vam kaem...
(Prevela Mirjana ivkovi)
iskustva. Brina napetost popusti u Leonovim veama, napete crte lagano se opustie; i on se konano
osmehnu.
Bio je ve sumrak kada su se govori, banketi, prijemi i razgovori okonali. Leon je bio veoma
umoran, ali mu je um delovao odve ivo da bi mu dopustio da zaspi. Posle napetosti koja je vladala
poslednjih nekoliko nedelja, poto su ga probudili prodorni i buni zvuci signala za uzbunu i poto se
sa kolegama upirao da izbavi oteeni brod, teko je mogao da pojmi da su najzad stigli na bezbedno.
Kakvu su samo neverovatnu sreu imali to se ova nastanjena planeta nalazila tako blizu! ak i
kada ne bi mogli da oprave brod i nastave putovanje do ijeg su ih okonanja ekala jo dva stolea,
ovde su bar mogli da ostanu meu prijateljima. Nikakvi mornari, bilo mora ili svemira, u oteenom
brodu nisu se mogli niem boljem nadati.
No je bila prohladna i mirna, bletei nepoznatim zvezdama. No, ipak su se mogli razabrati neki
stari prijatelji, iako su drevna ustrojstva sazvea bila beznadeno izgubljena. Video se moni Rigel,
nimalo slabiji uprkos dodatnim svetlosnim godinama koje su njegovi zraci morali prevaliti pre no to
stignu do njegovih oiju. A ono mora da je dinovski Kanopus, gotovo u liniji sa njihovim
odreditem, ali na toliko veoj razdaljini da ak i kada budu stigli do svog novog doma on nee
izgledati nimalo sjajniji nego na nebu Zemlje.
Leon zatrese glavom, kao da je eleo da odagna iz uma taj oamuujui, hipnotiui prizor
beskraja. Zaboravi zvezde, ree on u sebi ionako e se ponovo suoiti sa njima. Dri se ovog malog
sveta dok si na njenu, iako on moe biti tek zrnce praine na putu izmeu Zemlje koju vie nikada
nee videti i cilja koji te eka na kraju puta, kroz stotine godina.
Njegovi prijatelji ve su spavali, umorni i zadovoljni, kao to je i bilo pravo. On e im se uskoro
pridruiti kada mu to bude dopustio njegov nespokojan duh. Ali najpre e se malo upoznati sa ovim
svetom na koji ga je sluaj doveo, ovom oazom nastanjenom pripadnicima njegove vrste u pustinjama
svemira.
Iziao je iz dugake, jednospratne gostinske kue, koja je bila pripremljena za njih oigledno u
velikoj hitnji i zaputio se jedinom ulicom Zaliva palmi.
Nikoga nije bilo napolju, ali je iz nekoliko kua dopirala dremljiva muzika. Izgledalo je da
metani imaju obiaj da rano idu na poinak - ili su moda i oni bili iscrpljeni uzbuenjem i
gostoljubivou tog dana. To je odgovaralo Leonu koji je eleo da bude sam dok mu se uskomeane
misli ne uspokoje.
Iz mirne noi koja ga je optakala postao je svestan mrmljanja mora i taj zvuk ga je odmamio sa
prazne ulice. Bilo je mrano meu palmama, kada su se svetla sela pritulila iza njega, ali manji od
Talasina dva meseca nalazio se visoko na jugu, a njegov neobian uti sjaj sasvim mu je dovoljno
obasjavao put. Proao je kroz uzan pojas stabala i na kraju obale koja se strmo sputala ugledao
okean koji je prekrivao gotovo ceo ovaj svet.
Niz ribarskih amaca bio je privuen uz rub vode i Leon lagano krenu ka njima, radoznao da vidi
kako su zanatlije Talase reili jedan od ovekovih najstarijih problema. S odobravanjem je osmotrio
uredna plastina korita, uske uporedne plovke izvan amca, elektrine ekrke za izvlaenje mrea,
kompaktan mali motor, radio sa antenom za odreivanje pravca. Ova gotovo primitivna, ali potpuno
primerena jednostavnost duboko je delovala na njega; teko se mogao zamisliti vei kontrast pravom
lavirintu sloenosti monog broda koji je poivao negde iznad njegove glave. Za trenutak ga je
ponela jedna matarija; kako bi bilo prijatno odbaciti sve godine obuke i uenja i zameniti ivot
pogonskog inenjera na zvezdanom Brodu za spokojan, neprohtevan ivot jednog ribara! Jamano im
je potreban neko ko e im odravati amce, a moda je mogao da smisli i neka poboljanja...
On odbaci te ruiaste snove, uopte ne hajui zbog njihovih oiglednih manjkavosti, i zaputi se
du pokretnog fronta pene gde su talasi gubili svoju poslednju snagu u okraju sa tlom. Pod nogama su
mu leali ostaci novoroenog ivota ovog mladog okeana prazne koljke i oklopi raia koji su
zacelo prekrivali i obale Zemlje pre milijardu godina. Evo, na primer, jedne zbijeno upletene
zavojnice od krenjaka koju je zacelo ve ranije video u nekom muzeju. Sasvim je mogla to biti;
svako ustrojstvo koje je jednom posluilo svrsi Priroda beskrajno ponavlja sa sveta na svet.
Slabaan uti sjaj brzo se irio preko istonog neba; pred Leonovim oima Selena, unutranji
mesec, die se povrh obzorja. Neverovatnom brzinom itav mesec, koji je bio u poslednjoj etvrti,
izroni iz mora, obasjavi obalu iznenadnom svetlou.
I u toj plimi blistavosti Leon najednom vide da nije sam.
Devojka je sedela na jednom amcu, pedesetak jardi dalje niz obalu. Bila mu je okrenuta leima i
gledala negde ka moru, naizgled nesvesna njegovog prisustva. Leon zastade, ne elei da remeti njenu
samotnost, ali i nesiguran kako stoji sa lokalnim obiajima u ovim stvarima. Izgledalo je veoma
verovatno, s obzirom na ovo vreme i mesto, da ona nekoga eka; bilo bi najbezbednije i najtaktinije
okrenuti se i tiho vratiti u selo.
No, prekasno je doneo tu odluku. Kao da ju je plima nove svetlosti na obali naas uplaila,
devojka podie pogled i istog trenutka ga primeti. Ustala je bez urbe i skladno, ne pokazavi nikakve
znake uznemirenosti ili nelagodnosti. Stavie, da je Leon mogao da joj jasno vidi lice na meseini,
bio bi iznenaen izrazom tihog zadovoljstva.
Pre samo dvanaest asova Lora bi srdito odbacila pomisao da e ovde, na ovoj samotnoj obali,
sresti jednog potpunog stranca u asu kada ostatak njenog sveta ve uveliko spava. ak i sada, mogla
je da prui razlono objanjenje za svoje ponaanje, da ustvrdi kako je osetila neki nemir i nije mogla
da zaspi, tako da je izila da se malo proeta. Ali duboko u svom srcu znala je da to nije istina; celog
dana nije prestajala da je progoni slika tog mladog inenjera, ije je ime i poloaj uspela da otkrije,
ne izazvavi pri tom, kako se nadala, previe znatielje meu prijateljima.
ak nije u pitanju bila ni srena okolnost to ga je videla kako izlazi iz gostinske kue; posmatrala
je pretean deo veeri sa verande oeve kue, sa naspramne strane ulice. A sasvim izvesno nije bila
srea, ve promiljeno i paljivo planiranje to to se uputila na ovaj deo obale im se uverila kojim
je putem Leon krenuo.
Zaustavio se na desetak stopa od nje. (Da li ju je prepoznao? Da li podozreva da ovo nije sluajan
susret? Za trenutak, hrabrost ju je gotovo izdala, ali sada je bilo prekasno za uzmak.) A onda se on
iskrivljeno osmehnu, od ega kao da mu je celo lice zasijalo, tako da se naas uinio jo mlaim nego
to je bio.
"Zdravo", ree on. "Uopte nisam oekivao da u nekoga sresti u ovo doba noi. Nadam se da vas
nisam uznemirio."
"Razume se da niste", uzvrati Lora, nastojei da joj glas bude to postojaniji i neuzbueniji.
"Ja sam sa broda, znate. Uinilo mi se da bi bilo zgodno malo razgledati Talasu dok sam na njoj."
Na ove poslednje rei na Lorinom licu iznenada se promeni izraz; tuga koju je razabrao na njemu
zbunila je Leona, jer joj nije video uzrok. A onda, uz trenutan ok koji prati prepoznavanje, on shvati
da je ovu devojku video ve ranije i bi mu jasno ta ona radi ovde. Bila je to ista ona devojka koja
mu se osmehnula kada je iziao iz broda - ne nije tano: onje bio taj koji se osmehnuo...
Nije se imalo ta rei. Oni su se nemo posmatrali preko talasastog peska, oboje opinjeni udom
koje ih je spojilo u bezmerju vremena i prostora. A tada, kao u nesvesnom saglasju, oni sedoe jedno
naspram drugog na ivicu amca, i dalje bez rei.
Ovo je ludost, ree Leon u sebi. ta ja ovde radim? Kakva prava imam ja, lutalica koja prolazi
kroz ovaj svet, da poseem u ivote ovdanjih itelja? Treba da se izvinimo i da prepustim ovu
snu, sve dok nas autopilot nije probudio. Svi kolonisti su jo u stanju odloenog oivljavanja; oni
uopte ne znaju da se neto dogaa."
"A vi ete im se na kraju ponovo pridruiti i takoe prespavati put do zvezda."
Leon klimnu, izbegavajui njen pogled. "Tako je. Dolazak na planetu bie odloen za nekoliko
meseci, ali ta to mari na putovanju koje traje tri stotine godina?"
Lora pokaza ka ostrvu iza njih, a onda prema moru bez obala na ijem su rubu stajali.
"Neobina je pomisao da tvoji usnuli prijatelji tamo gore nikada nee upoznati sve ovo. alim ih
zbog toga."
"Da, samo e nas pedesetak inenjera sauvati spomen na Talasu. Za sve ostale na Brodu nae
zaustavljanje ovde bie tek puka stavka u brodskom dnevniku stara stotinu godina."
On osmotri Lorino lice i ponovo razabra tugu u njenim oima.
"Zato si zbog toga nesrena?"
Ona odmahnu glavom, nesposobna da odgovori. Kako se moe izraziti oseanje samotnosti koje su
u njoj izazvale Leonove rei? ivoti ljudi, sve njihove nade i strahovanja, izgledali su tako majuni
spram nepojamnih ogromnosti kojima su se oni odvaili da prkose. Pomisao na to tristogodinje
putovanje, do ije jo ni polovine nisu stigli, predstavljalo je neto pred im je njen um ustuknuo od
uasa. Pa ipak - u njenim vlastitim ilama tekla je krv onih ranih pionira koji su prevalili isti put do
Talase, pre mnogo stolea.
No vie nije bila prijateljska; najednom ju je ispunila udnja za domom i porodicom, za malom
sobom u kojoj se nalazilo sve to je posedovala i koja je bila ceo svet za koji je znala i koji je elela.
Hladnoa svemira smrzla joj je srce; zaalila je sada to se uopte upustila u ovu ludu pustolovinu.
Bilo je vreme - i te kako - da poe.
Dok se pridizala, primetila je da su sedeli na Klajdovom amcu i zapitala se kakav ju je to
nesvesni podsticaj uma nagnao ba na ovo plovilo meu svim ostalim malim amcima koji su stajali
postrojeni du obale. Pri pomisli na Klajda proe je gr nesigurnosti, ak i krivice. Nikada ranije u
ivotu, izuzev u magnovenjima, nije pomislila ni na jednog drugog mukarca do na njega. Sada se
vie nije mogla pretvarati da je to tano.
"ta ti je?" upita Leon. "Je li ti hladno?" On isprui ruku i prsti im se prvi put dodirnue, jer je ona
automatski uzvratila na isti nain. Ali u trenutku dodira ona se trgla poput uplaene ivotinje i
ustuknula.
"Sve je u redu", uzvrati ona, gotovo ljutito. "Kasno je - moram kui. Do vienja."
Reakcija joj je bila tako nagla da je Leon ostao iznenaen. Je li rekao neto to ju je uvredilo? upita se on. Ona se ve urno udaljavala kada je on doviknuo za njom: "Hou li te ponovo videti?"
Ako je i odgovorila, um talasa nadjaao joj je glas. Posmatrao ju je kako odlazi, pometen i
pomalo pogoen, razmiljajui ne po prvi put u ivotu kako je teko dokuiti um ene.
Za trenutak se kolebao da li da krene za njom i ponovi pitanje, ali negde u srcu znao je da to nije
potrebno. Sree se ponovo - to je bilo podjednako izvesno kao i sutranje raanje sunca.
ivot ostrva potpuno je postao zaokupljen osakaenim dinom koji je poivao u svemiru na
udaljenosti od hiljadu milja. Pre svitanja i posle zalaska sunca, kada je svet bio u tami, ali se svetlost
sunca jo opaala u visinama, Magelan se mogao razabrati kao blistava zvezda, najsjajnije telo na
celom nebu izuzev dva meseca. Ali ak i kada se nije mogao videti - kada bi bio izgubljen u jarkosti
dana ili pomraen senkom Talase - brod nikada nije izbivao daleko od misli ljudi.
Teko je bilo poverovati da je samo pedeset lanova posade zvezdanog broda probueno, kao i
da se ak ni polovina njih nijednom nije spustila na Talasu. Izgledalo je da se nalaze posvuda, obino
u malim grupama od po dvojice ili trojice; hitro su hodali, obavljajui tajanstvene poslove, ili se
vozili na malim, antigravitacionim skuterima koji su lebdeli nekoliko stopa iznad tla i kretali se tako
beumno da je ivot u selu najednom postao prilino opasan. Iako su im upueni ozbiljni pozivi,
posetioci jo nisu uzeli udela u kulturnim i drutvenim delatnostima ostrva. Objasnili su, utivo ali
odluno, da sve dok se ne budu postarali oko bezbednosti svog broda nee imati vremena ni za ta
drugo. Kasnije, svakako, ali ne sada...
I tako, Talasi nije preostalo nita drugo do da se naorua strpljenjem dok su Zemljani postavljali
svoje ureaje, vrili izvianja, duboko buili u stene ostrva i preduzimali nizove opita koji kao da
nisu stajali ni u kakvoj vezi sa njihovim problemom. Ponekad bi se nakratko posavetovali sa
naunicima Talase, ali su uglavnom radili na svoju ruku. Nije bila stvar u tome to su se drali
neprijateljski ili po strani; radili su tako pomno i predano da gotovo da nisu bili svesni nikoga i
niega pokraj sebe.
Protekla su dva dana posle prvog susreta pre no to je Lora ponovo razgovarala sa Leonom.
Viala ga je s vremena na vreme kako hita selom, obino sa punom tanom i odsutnim izrazom na
licu, ali tada su imali prilike da izmene samo kratke osmehe. No, i to je bilo dovoljno da joj se
oseanja uskomeaju, da izgubi spokoj i da zatruje vezu sa Klajdom.
Koliko joj je pamenje dosezalo, on je bio deo njenog ivota; znali su za razmirice i neslaganja,
ali jo niko nije ugrozio njegovo mesto u njenom srcu. Kroz nekoliko meseci e se venati - premda
vie nije bila sigurna u to, kao ni u bilo ta drugo.
'Zaluenost' je bila runa re koja se primenjuje samo na druge ljude. Ali kako drugaije objasniti
tu udnju da bude sa jednim mukarcem koji se najednom obreo u njenom ivotu ni od kuda i koji e
morati da ode kroz nekoliko dana ili nedelja? Nema sumnje da su sjaj i romantinost njegovog
porekla bili delimino odgovori ali to nije bilo dovoljno objanjenje. Postojali su i drugi Zemljani
zgodniji od Leona, ali je ona videla samo njega i ivot joj je sada izgledao prazan ako ne bi bla u
njegovom drutvu.
Krajem prvoga dana samo su lanovi njene porodice znali za njena oseanja; krajem drugoga svi
pored kojih bi prola s razumevanjem bi se osmehivali. Bilo je nemogue sauvati tajnu u jednoj
ovako zbijenoj i brbljivoj zajednici kao to je Zaliv palmi i ona je dobro znala da nema nikakve
svrhe da se trudi oko toga.
Do njenog drugog susreta sa Leonom dolo je sluajno u meri u kojoj takve stvari uopte mogu biti
plod sluaja. Pomagala je ocu oko neke prepiske i zahteva koji su prosto preplavili sela po dolasku
Zemljana i nastojala je da se malo razabere u vlastitim belekama kada se vrata kancelarije otvorie.
Otvarala su se, dodue, tako esto poslednjih nekoliko dana da ona vie nije dizala pogled; njena
mlaa sestra primala je stranke i u njenoj nadlenosti bili su svi posetioci. A onda je zaula Leonov
glas; a papiri joj se zamutie pred oima, a beleke joj se najednom uinie kao da su ispisane na
nekom nepoznatom jeziku.
"Mogu li da vidim gradonaelnika, molim vas?"
"Razume se. Vi ste...?"
"Pomoni inenjer Karel."
"Odmah u ga pozvati. Sedite, molim vas."
Leon se umorno srui u jednu starinsku naslonjau koja je predstavljala najbolji komad nametaja
to ga je soba za prijem stranaka mogla ponuditi svojim retkim posetiocima i tek tada spazi da ga
Lora bez rei posmatra sa drugog kraja prostorije.
Umora mu namah nestade i on skoi na noge.
"Zdravo - nisam znao da radi ovde."
ranijim navratima nije se suoio ni sa kakvim potekoama. Ponajpre stoga to je Klajd bio visok
preko est stopa, skladno razvijen i nije imao nimalo suvinog sala, iako je bio teak itavih sto
devedeset funti.
Tokom dugih sati na moru, kada nije imao nita drugo da radi do da se nosi sa vlastitim mislima,
Klajd se zabavljao idejom o kratkom, otrom okraju sa Leonom. Sukob bi bio veoma kratak; iako
Leon nije bio mrav kao veina Zemljana, odlikovao se njihovim bledim, isposnikim izgledom i
oigledno nije bio ravnopravan protivnik nekome ko je vodio ivot pun fizikih aktivnosti. U tome je
i bila nevolja - dvoboj ne bi bio poten. Klajd je dobro znao da bi izazvao gnev javnosti ako bi se
uhvatio ukotac sa Leonom, ma koliko razlozi tog sukoba bili opravdani.
A koliko su, zapravo, bili opravdani? Bio je to veliki problem koji je muio Klajda, ba kao to je
morio i mnogo milijardi mukaraca pre njega. Izgledalo je da je Leon sada praktino lan porodice;
svaki put kada bi pozvao gradonaelnikovu kuu, Zemljanin kao da se nalazio tamo pod ovim ili onim
izgovorom. Ljubomora je bila oseanje koje ranije nije zadavalo glavobolja Klajdu, a njemu se
nimalo nisu dopadali njeni simptomi.
Jo je bio silno besan zbog plesa. Bio je to najznaajniji drutveni dogaaj godinama unazad;
tavie, malo je verovatno da e se Zalivu palmi ikada u budunosti ponovo ukazati jedna takva
prilika.
Imati predsednika Talase, polovinu vea i pedeset posetilaca sa Zemlje u selu u istom trenutku
bilo je neto to se teko moglo ponovo zbiti sa ove strane venosti.
I pored krupnoe i nezgrapnosti Klajd je bio dobar igra, naroito kada mu je partnerka bila Lora.
Ali te noi malo je imao prilike da to pokae, Leon je bio odve zauzet pokazivanjem najnovijih
plesova sa Zemlje najnovijih, naime, ukoliko preete preko injenice da su tamo ve stotinu godina
bili izvan mode - osim ako se nisu vratili u meuvremenu i ponovo postali modni hit. Prema
Klajdovom miljenju, Leonova tehnika bila je sasvim skromna, a i igre rune; zanimanje koje je Lora
pokazala za njih izgledalo mu je krajnje smeno.
Postupio je dovoljno budalasto da joj to kae kada mu se ukazala prilika; i to je bio poslednji ples
koji je odigrao sa Lorom te veeri. to se nje tie posle toga njega kao da uopte i nije bilo tamo.
Klajd je izdrao bojkot koliko je mogao, a onda je otiao do bara sa jednom pomilju u glavi. Brzo je
prionuo na nju a tek kada je nevoljno doao k sebi narednog jutra shvatio je ta je propustio.
Ples se rano zavrio; usledio je kratak predsednikov govor trei te veeri u kome je on predstavio
zapovednika zvezdanog broda i obeao jedno malo iznenaenje. Kapetan Gold takoe je bio kratak;
bio je to ovek koji se oigledno bolje snalazio u izdavanju nareenja nego u dranju govora:
"Prijatelji", poe on, "poznato vam je zbog ega smo ovde i mislim da ne moram da kaem koliko
cenimo vae gostoprimstvo i vau ljubaznost. Nikada vas neemo zaboraviti i jedino nam je ao to
neemo imati dovoljno vremena da se bolje upoznamo sa ovim prelepim ostrvom i njegovim
iteljima. Nadam se da ete nam oprostiti svaku prividnu neuljudnost, ali opravka broda i bezbednost
naih sadruga stalno su nam najprei na pameti.
Posmatrano na duge staze, nevolja koja nas je dovela ovamo moe se za obe zajednice pokazati
kao srena okolnost. Boravak ovde ostae nam u najlepem seanju i predstavljae pravo nadahnue
za nas. Ono to smo videli ovde za nas je dobar nauk. Kada bismo sama uspeli da svet to nas eka
na kraju naeg putovanja uinimo podjednako pogodnim domom za oveka kao to je to Talasa.
Pre no to nastavimo putovanje bie nam i dunost i zadovoljstvo da vas opskrbimo svim
raspoloivim arhivskim materijalom koji e vam pomoi da premostite bezdan koji zjapi od vaeg
poslednjeg kontakta sa Zemljom. Sutra emo pozvati vae naunike i istoriare na na brod kako bi
mogli da prekopiraju sve trake sa informacijama koje poele. Uzdamo se da emo vam na taj nain
ostaviti legat koji e obogatiti va svet tokom mnogo potonjih pokolenja. To je najmanje to moemo
da uinimo.
Ali veeras nauka i storija mogu da ekaju, jer imamo i druga blaga. Zemlja nije dokoliila tokom
stolea od kada su vai preci otili. Posluajte sada jedan deo naeg zajednikog naslea koji emo
ostaviti na Talasi kada krenemo."
Svetla se pritulie; muzika poe. Niko ko je bio prisutan nikada nee zaboraviti taj trenutak; u
transu uenja Lora je sluala ono to su ljudi napisali u zvucima tokom stolea razdvojenosti. Vreme
nije nita znailo; nije bila ak ni svesna Leona koji je stajao pored nje, drei je za ruku, dok je
muzika proticala kraj njih.
Bile su to stvari koje ona nikada nije upoznala, stvari koje su pripadale Zemlji i jedino Zemlji.
Sporo odzvanjanje monih zvona koje se dizalo poput nevidljivog dima sa tornjeva stare katedrale;
poj strpljivih brodara, na hiljadu jezika sada zauvek izgubljenih, dok veslaju kui spram nadolazee
plime u sam smiraj dana; pesme vojski to mariraju u bitke koje su u meuvremenu postale liene
svakog bola i zla; izmeani amor deset miliona glasova dok se ovekovi najvei gradovi bude u
susret zori; hladan ples polarne svetlosti povrh beskrajnih mora leda; grmljavina monih motora koji
se uspinju drumovima za zvezde. Sve je to ula u muzici i pesmama koji su izronili iz noi u
napevima daleke Zemlje koji su do nje stigli preko mnogih svetlosnih godina...
Kristalno bistar sopran, koji je ponirao i uzletao poput kakve ptice na samom rubu ujnosti, pevao
je tugovanku bez rei koja je dirala pravo u srce. Bila je to naricaljka za sve ljubavi izgubljene u
samotnosti svemira, za prijatelje i domove koji vie ne mogu biti vieni i konano moraju da iile iz
seanja. Bila je to pesma za sve izgnanike i ona je podjednako jasno govorila kako onima koje je od
Zemlje razdvajalo deset pokolenja tako i putnicima kojima su njena polja i gradovi izgledali udaljeni
tek nekoliko nedelja.
Muzika je zamrla u tami; vlanih oiju, izbegavajui rei, itelji Talase polako su se razili
kuama. Ali Lora to nije uinila; postojala je samo jedna odbrana od samoe koja je stala da joj titi
duu. I ona ju je ubrzo nala, u toploj noi ume, dok su se Leonove ruke obavijale oko nje, a due i
tela im se spajali poput putnika izgubljenih u negostoljubivoj divljini, potraili su toplinu i spokoj
pokraj vatre ljubavi. Dok ta vatra bude gorela, oni e biti bezbedni od senki koje su gamizale kroz
no; a svekolika vaseljena zvezda i planeta smanjila se do razmera obine igrake koja im je mogla
stati u ake.
Za Leona to nikada nije bilo u potpunosti stvarno. I pored sve hitnje i opasnosti koje su ih dovele
ovamo, ponekad mu se inilo da e na kraju putovanja teko moi da uveri samoga sebe da Talasa
nije predstavljala samo san koji mu je doao nakon dugotrajnog spavanja. Ova vatrena i ukleta
ljubav, na primer; on je nije traio naprosto mu se dogodila. Bilo je malo mukaraca, ree on u sebi,
koji je ne bi prihvatili da su se, kao i on, spustili posle nedelja neizvesnosti i brinosti na ovaj
opojan, prijatan svet.
Kada ne bi bio vezan poslom upuivao se u duge etnje sa Lorom daleko od sela, gde su ljudi
retko odlazili i gde su jedino robotski kultivatori remetili samou. Lora bi ga satima ispitivala o
Zemlji ali nikada nije pominjala planetu koja je predstavljala Magelanovo odredite. On je odlino
razumeo razloge za to i dao je sve od sobe da utai njenu neizmernu radoznalost o svetu koji je ve
predstavljao 'dom' veem broju ljudi nego to ga je videlo vlastitim oima.
Veoma se razoarala kada je ula da je prolo doba gradova. Uprkos svemu to joj je Leon
ispriao o potpuno decentralizovanoj kulturi koja je sada prekrivala planetu od pola do pola, ona je i
dalje razmiljala o Zemlji u svetlosti takvih iezlih dinova kao to su andrigar, London, Astrograd
ili Njujork; bila joj je teko da pojmi da su oni zauvek nestali, a sa njima i nain ivota koji su
oliavali.
"Kada smo krenuli sa Zemlje", objasnio joj je Leon, "najvea populaciona sredita bili su
univerzitetski gradovi poput Oksforda, En Arbora ili Kanbere; u nekima od njih nalazilo se i do
pedeset hiljada studenata i profesora. Nijedan od preivelih gradova nema ak ni upola toliki broj
itelja."
"Ali ta se dogodilo sa njima?"
"Oh, nije postajao samo jedan uzrok, ali je celu stvar zapoeo razvoj komunikacija. im je na
Zemlji postalo mogue da svako sa svakim bude u vezi samo na pritisak dugmeta, nestale su gotovo
sve potrebe za gradovima. A onda je izumljena antigravitacija, tako da su se stvari, kue i sve ostalo
mogli prevoziti preko neba bez obzira na geografske osobenosti. To je okonalo posao brisanja
razdaljina koji su avioni poeli pre nekoliko stolea. Posle toga ljudi su poeli da ive gde im se
ushte i gradovi su izumrli."
Za trenutak Lora nita nije odgovorila; leala je na travi, posmatrajui ponaanje jedne pele, iji
su preci, ba kao i njeni, bili itelji Zemlje. Uzaludno se upirala da se domogne nektara iz jedne
domorodake vrste cvea; insektni ivot jo nije nikao na ovome svetu, tako da retko lokalno cvee
nije izmislilo mamce za vazdune posetioce.
Osujeena pela odustala je od beznadenog zadatka i ljutito odzujala; Lora se ponadala da e
insekt pokazati dovoljno razboritosti i otii u vonjak gde ga je ekalo predusretljivije cvee. Kada
je ponovo progovorila, pretoila je u rei jedan san koji je pohodio oveanstvo ve skoro hiljadu
godina.
"Smatra li", ree ona enjivo, "da emo ikada probiti brzinu svetlosti?"
Leon se osmehnu, shvativi u kom joj pravcu idu misli. Putovati bre od svetlosti, otii na Zemlju,
ali se i vratiti na matini svet dok su ti prijatelji jo ivi svaki kolonista mora da je, pre ili kasnije,
snevao o ovome. Nije postojao nijedan drugi problem, u svekolikoj istoriji ljudske rase, u ije je
reavanje uloeno toliko napora, ali koji je i dalje ostajao potpuno nereiv.
"Mislim da neemo", ree on. "Da je stvar izvodljiva, neko bi do sada jamano ustanovio kako se
moe izvesti. Ne, preostaje nam samo spori nain; jer drugoga jednostavno nema. Vaseljena je
naprosto tako sazdana."
"Ali svakako i dalje moemo ostati u vezi!"
Leon klimnu. "Tako je", uzvrati on, "i mi to pokuavamo. Ne znam gde je zapelo, ali trebalo je da
ve poodavno uspostavite vezu sa Zemljom. Slali smo nae robotske glasnike na sve kolonije, koji su
podnosili potpun izvetaj o svemu to se dogodilo do trenutka polaska; glasnici je takoe trebalo da
odgovarajue izvetaje dostave Zemlji. Ove vesti su sakupljane, obraivane i ponovo upuivane u
svemir sledeim nizom glasnika. Tako smo razvili svojevrsnu meuzvezdanu novinsku agenciju, pri
emu je Zemlja bila centrala. Razume se, dejstvo ove slube je sporo, ali nema drugog naina da se ta
stvar obavlja. Ako je poslednji glasnik za Talasu izgubljen, drugi mora da je ve na putu moda i vie
njih, na meusobnom razmaku od dvadeset ili trideset godina."
Lora pokua da predoi sebi ogromnu, zvezdanu mreu glasnika, koji hitaju izmeu Zemlje i njene
ratrkane dece, zapitavi se pri tom zato je Talasa zaobiena. No, sve dok je Leon bio uz nju to nije
izgledalo vano. On se nalazio ovde, a Zemlja i zvezde bile su daleko. Ba kao to je daleko bilo i
sutra, ma kakve nesree donosilo...
Do kraja nedelje posetioci su podigli zdepastu, teko poduprtu piramidu od metalnih traverzi u
kojoj je bio smeten neki mraan mehanizam, na stenovitom rtu uz obalu mora. Zajedno sa preostalih
pet stotina sedamdeset jednim iteljem Zaliva palmi i nekoliko hiljada posmatraa koji su se iskupili
u selu, Lora je posmatrala izvoenje prvog testa. Nikome nije doputeno da prie blie od etvrt
milje od maine - mera predostronosti koja je prilino uznemirila ostrvljane slabijih ivaca. Znaju li
Zemljani ta rade? ta ako neto poe kako ne valja? Uostalom, ta uopte rade?
Leon se sa kolegama nalazio u metalnoj piramidi, vrei poslednja podeavanja 'grubo dovoenje
u iu', kako je objasnio Lori, premda joj to ba nita nije kazivalo. Posmatrala je uz isto brino
nerazumevanje kao i svi ostali ostrvljani kako udaljene prilike izlaze iz maine i udaljuju se do ivice
zaravnjene stene na kojoj je naprava podignuta. Ostali su tu da stoje, mala grupa prilika koja se
ocrtavala spram okeana, gledajui prema moru.
Na milju od obale neto neobino poelo je da se zbiva sa vodom. Izgledalo je da se podie bura
- ali takva koja je bila ograniena na podruje koje je u preniku imalo svega nekoliko stotina jardi.
Uzdizali su se talasi veliki poput planina, udarajui jedni u druge, a onda brzo padajui. Kroz
nekoliko minuta odjeci ovog poremeaja stigli su do obale, ali sredite male bure kao da se uopte
nije micalo. Izgleda, pomisli Lora, kao da se neki nevidljivi prst spustio sa neba da bi uskovitlao
more.
Najednom, svekoliko ustrojstvo se promeni. Talasi se vie nisu razbijali jedni o druge; poeli su
skladno da se kreu, hitajui sve bre u zbijenom krugu. Iz mora je nicala kupa vode, postajui iz
sekunde u sekundu sve via i tanja. Ve je dostigla visinu od sto stopa, a zvuk njenog roenja
predstavljao je srditu grmljavinu koja je ispunjavala vazduh i izazivala uas u srcima svih koji su je
uli. Svih, naime, osim male grupe ljudi koji su prizvali ovo udovite iz dubina i koji su i dalje
spokojno i samouvereno posmatrali prizor, ne obazirui se na talase koji su im se razbijali gotovo o
noge.
Uzvrtela kula vode sada se brzo uspinjala u nebo, prodirui kroz oblake poput strele na putu
prema svemiru. Njen zapenuani vrh ve se izgubio sa vidika i sa neba je poeo da se sliva postojani
pljusak, nenormalno krupnih kapi, poput onih koje nagovetavaju olujnu nepogodu. Nije sva voda
koja je podizana iz jedinstvenog okeana Talase stizala do svog dalekog odredita; jedan deo uspevao
je da umakne sili koja ju je zauzdavala i vraao se natrag sa ruba svemira.
Gomila koja je posmatrala stala je polako da se razilazi; zbunjenost i strah ve su ustupili mesto
mirnom prihvatanju. ovek je kadar da kontrolie silu tee ve pet stotina godina i ovaj trik - ma
koliko delovao spektakularno nije se mogao porediti sa udom leta svemirskog broda od sunca do
sunca brzinom koja je tek neto malo manja od svetlosne.
Zemljani su se sada vraali ka svojoj maini, oigledno zadovoljni onim to su postigli. ak i sa
ove daljine moglo se videti da su sreni i oputeni moda prvi put od kako su doli na Talasu. Voda
za ponovno stvaranje Magelanovog titnika nalazila se na putu ka svemiru, gde e je uobliiti i
zamrznuti druge neobine sile koje su ti ljudi uinili svojim slugama. Za nekoliko dana bie spremni
za polazak, a njihov veliki meuzvezdani koveg izgledae kao nov.
Sve do ovih trenutaka Lora se nadala da moda nee uspeti. Sada od te nade nije preostalo nita:
pred oima joj je stajao vetaki odliv vode koji je nosio svoj tovar iz mora. Ponekad bi se blago
zanjihao, a osnova bi se pomerila napred-nazad, kao da se saobraava ravnotei izmeu ogromnih,
nevidljivih sila. Ali nalazila se potpuno pod kontrolom i izvrie zadatak koji joj je namenjen. To je,
meutim, Lori znailo samo jednu stvar: uskoro e morati da se oprosti od Leona.
Lagano je krenula prema udaljenoj grupi Zemljana, prebirajui po mislima i pokuavajui da
primiri oseanja. A onda se Leon odvoji od svojih kolega i poe joj u susret: olakanje i srea stajali
su mu ispisani na licu, ali oni brzo iilee im je spazio Lorin izraz.
"Pa", ree on skrueno, gotovo kao ak koga su uhvatili u nekom prekraju, "uspeli smo."
"I? Koliko e jo ostati ovde?"
On nervozno poe da ara nogama po pesku, nesposoban da je pogleda u oi.
Brod se ve mogao videti i Loru najednom obuze oseanje razoaranosti zbog njegovih malih
razmera. Uspela je da razabere mnotvo ulaza oko sredinjeg dela, ali je zato izgledalo da nema
nikakvih drugih otvora na zdepastom, ugaonom trupu letelice.
Privid je potrajao samo sekundu. A onda, uz ok neverice koji joj je potpuno poremetio sva ula i
doveo je na rub vrtoglavice, ona shvati koliko su je samo beznadeno vlastite oi obmanule. Ono nisu
bili ulazi; brod se i dalje nalazio miljama daleko. Ono to je ugledala bile su otvorene kapije kroz
koje su ulazili i izlazili atlovi na liniji izmeu zvezdanog Broda i Talase.
U svemiru ne postoji oseanje perspektive, budui da su tamo sva tela jasna i otra bez obzira na
razdaljinu. Ipak i kada se trup Broda uznosio tik uz njih, poput dinovskog, zakrivljenog, metalnog
zida koji pomrauje zvezde, nije bilo pravog naina da se proceni njegova veliina. Jedino je uspela
da pretpostavi da mu duina iznosi najmanje dve milje.
atl se ukotvio, koliko je Lora uspela da prosudi, bez ikakvog Leonovog upliva. Krenula je za
njim iz male kontrolne prostorije, a kada se vazduna komora otvorila, ona je sa iznenaenjem
ustanovila da mogu pravo da iziu na jednu od peakih traka svemirskog broda.
Obreli su se u dugakom, cevastom hodniku koji se u oba smera pruao dokle je pogled dopirao.
Pod im se kretao pod stopalima, nosei ih brzo i lako iako Lora, to joj je bilo neobino, nije iskusila
iznenadan trzaj kada je zakoraila na pokretnu traku koja ju je sada prevozila kroz brod. Jo jedna u
nizu tajni koje e za nju zauvek ostati nerazjanjene: bie ih jo mnotvo pre no to Leon bude zavrio
sa pokazivanjem Magelana.
Proao je itav as pre no to su sreli neko ljudsko bie. Za to vreme mora da su prevalili mnogo
milja: ponekad su bili noeni pokretnim hodnicima, dok su u drugim prilikama bili dizani kroz
dugake cevi u kojima je ukinuta sila tee. Bilo je oigledno ta Leon pokuava da uini; nastojao je
da joj doara izvestan utisak o veliini i sloenosti ovog vetakog sveta koji je bio sazdan da bi
preneo seme nove civilizacije na zvezde.
Sama strojarnica, sa svojim usnulim, prekrivenim udovitima od metala i kristala, mora da je
bila dugaka itavih pola milje. Dok su stajali na jednoj terasi visoko iznad tog ogromnog poprita
pritajenih sila, Leon joj ree ponosno, premda moda ne sasvim tano: "Oni su moji." Lora osmotri
dinovska, nedokuiva oblija koja su joj donela Leona preko mnogih svetlosnih godina i nije znala
da li da ih blagosilja zbog onoga to su uinili ili da ih proklinje zbog onoga to e uskoro uiniti.
Brzo su proli kroz peinasta spremita, prenatrpana mainama, ureajima i zalihama neophodnim
da se jedna devianska planeta preobrati u pogodno stanite ljudskog roda. Postojale su milje i milje
skladinih rafova, na kojima su bile spremljene trake, mikrofilmovi ili jo saetiji vidovi
uskladitenog kulturnog naslea oveanstva. Tu su zatekli grupu strunjaka sa Talase, koji su
izgledali prilino oamueno, nastojei da ustanove koliki deo tog svekolikog blaga mogu da preberu
za nekoliko sati koje su imali na raspolaganju.
Da li su i moji preci, zapita se Lora, bili isto ovako izvrsno opremljeni kada su se otisnuli kroz
svemir? Sumnjala je u to; njihova letelica bila je znatno manja, a i Zemlja mora da je mnogo dokuila
o tehnikama meuzvezdane kolonizacije tokom stolea posle pohoda na Talasu. Kada usnuli putnici
Magelana budu stigli na svoj novi dom, uspeh e im biti zajamen ako im polet duha bude saobrazan
materijalnom blagu.
Sada su stigli do jednih velikih, belih vrata koja su se beumno otvorila u stranu kada su im
pristupili, otkrivi neto to je izgledalo krajnje neprimereno atmosferi jednog svemirskog broda:
garderobu u kojoj su nizovi tekih krznenih kabanica visili sa kuka. Leon je pomogao Lori da obue
jednu od njih, a zatim odabrao jednu i za sebe. Nita ne shvatajui, krenula je za njim ka jednom
krugu zamrznutih stakala postavljenih u padu; on se tu okrenu ka njoj i ree joj: "Tamo gde idemo
nema sile tee, tako da se dri uz mene i radi tano ono to ti kaem."
Kristalni kapak podie se nagore poput staklenog poklopca depnog sata i iz dubine ih zapahnu
dah studeni kakav Lora ne samo da ranije u ivotu nije iskusila, nego ak nije ni slutila da je tako
neto mogue. Tanuni pramenovi vlage kondenzovae se u smrznutom vazduhu, zaigravi pored nje
poput kakvih utvara. Ona osmotri Leona pogledom koji kao da je rekao: "Svakako ne oekuje od
mene da poem tamo dole!"
On joj umirujue uze ruku i ree: "Ne brini kroz nekoliko minuta uopte nee primeivati
hladnou. Ja u poi prvi."
Trenutak potom nestalo ga je u otvoru; Lora je oklevala za trenutak, a onda krenu za njim dole.
Dole? Ne; bila je to pogrena re; 'gore' i 'dole' tu vie nisu postojali. Sila tee bila je ukinuta i ona je
lebdela bez teine u toj studenoj, snenobeloj vaseljeni. Svuda oko nje pruale su se blistave staklene
sae, tvorei na hiljade i desetine hiljada heksagonalnih elija. Meusobno su bile spojene
snopovima cevi i mnotvom ica, a svaka elija bila je dovoljno velika da u nju stane jedno ljudsko
bie.
I u svakoj se ono uistinu i nalazilo. Svuda oko nje spavalo je na hiljade kolonista kojima je Zemlja
jo bila, u doslovnom smislu, jueranji spomen. ta li su samo sanjali, negde na nepunoj polovini
svog spavanja od tri stotine godina. Da li je mozak uopte sanjao na toj mranoj niijoj zemlji izmeu
ivota i smrti?
Uski, beskrajni pojasevi, opremljeni rukama svakih nekoliko stopa, klizili su proeljem saa.
Leon se uhvati za jedan od tih pokretnih rukohvata i on ih brzo povue preko velikog mozaika
heksagona. Dva puta su promenili pravac, preavi sa jednog pojasa na drugi, sve dok na kraju nisu
stigli na itavih etvrt milje od take gde su se otisnuli.
Leon pusti rukohvat i oni se posle kratkotrajnog lutanja zaustavie pokraj jedne elije koja se ni
po emu nije razlikovala od mnotva drugih. Ali je Lora primetila izraz Leonovog lica, shvatila je
zato ju je doveo ovamo i tog asa joj je postalo jasno da je konano izgubila bitku.
Devojka koja je lebdela u svom kristalnom sagu nije imala lepo lice, ali ono se odlikovalo
izraajnou i produhovljenou. ak i u ovom poinku koji je trajao stoleima na njemu su se videle
radost i reenost. Bilo je to lice pravog pionira, graniarke koja je mogla da stoji uza svog izabranika
i da mu pomae u baratanju svakom vrstom fantastinih naprava nauke u graenju nove Zemlje meu
zvezdama.
Veoma dugo, nesvesna studeni, Lora je netremice posmatrala svog usnulog takmaca koji nikada
nee doznati za njeno postojanje. Da li se ijedna ljubav, zapita se konano ona, u svekolikoj istoriji
sveta ikada okonala na jednom tako neobinom mestu?
Najzad je progovorila, priguenim glasom kao da se bojala da ne probudi te usnule legije.
"Je li to tvoja ena?"
Leon klimnu.
"Oprosti mi, Lora. Uopte nisam eleo da ti nanesem bol..."
"Sada je svejedno. Bila je to i moja krivica."
Zastala je za trenutak, pomnije osmotrivi zaspalu enu. "A i tvoje dete?"
"Da, rodie se tri meseca poto stignemo."
Kako je neobino pomisliti na trudnou koja traje devet meseci i tri stotine godina! Pa ipak, bio je
to deo istog ustrojstva stvari; a u tom ustrojstvu, znala je, nije bilo mesta za nju.
To strpljivo mnotvo ako nje pohodie je u snovima do kraja ivota; kada se kristalni poklopac
zatvorio iza nje, a toplota joj ponovo ispunila telo, poelela je da joj i studen to joj se uvukla u srce
podjednako lako iili. Moda e se jednog dana to dogoditi; ali mnogi dani i mnoge samotne noi