Professional Documents
Culture Documents
Salvador Dali - Ja Sam Genije
Salvador Dali - Ja Sam Genije
Salvador Dali - Ja Sam Genije
JA SAM GENIJE
inteligentan, ali sam, za razliku, reagovao na sve. Kasnije sam se pretvorio u savreni
prototip polimorfnog pervertiranog bia", fenomenalno zaostalog, koje je u sebi
sauvalo sva oseanja na erotogeni raj novorodeneta. Voleo sam zadovoljstva
sebino i bezgranino, i im bi mi se neko i najmanje suprotstavio, postajao sam
opasan. Jedne veeri, divljaki sam iodom ogrebao obraz svoje dadilje, koju sam
inae oboavao, samo zbog toga to je radnja u kojoj mi je obino kupovala eerleme
bila zatvorena.
Roditelji su me krstili Salvador, kao to se zvao i moj brat. Kako samo ime kae,
bilo mi je dodeljeno, nita manje, da spasem Slikarstvo iz nitavila moderne
umetnosti, i to u jednoj katastrofalnoj eposi, u ovom mehanikom i osrednjem svetu u
kome imamo ast i nesreu da ivimo. Ako se okrenem prema Prolosti, ljudi kao to
je bio Rafael izgledaju mi kao pravi bogovi. Ja sam, verovatno, jedini koji shvatam
zato se danas ne moemo, ak ni izdaleka, pribliiti savrenstvu rafaelovskih oblika.
Moje sopstveno delo mi izgleda kao velika nesrea. Toliko sam eleo da ivim u
jednom vremenu u kome ne bih imao ta da spasavam! Ali, ako se okrenem prema
Sadanjici, i pored toga to ne potcenjujem specijalizovane inteligencije koje su
daleko iznad moje, ipak ne bih eleo nizata na svetu da svoju linost zamenim sa
linou nekog od mojih savremenika.
Jedno jedino bie dostiglo je jedan vid ivota ija se slika moe uporediti sa
smirenim savrenstvima renesanse. To bie je Gala, moja ena, koju sam nekim udom
imao sreu da izaberem.
Anegdotski autoritet
Ja, sreom, nisam od onih ljudi kojima, kada se nasmeju, moe da se dogodi da
pokau, zakaene izmeu dva zuba, ostatke onog groznog i poniavajueg povra koje
se zove spana. Meni se to ne dogaa, i to ne zbog toga to briljivije perem zube
nego ostali, ve pre zbog toga to nikada ne jedem spana. U stvari, ja pripisujem,
naroito spanau, kao uostalom i svim ostalim vrstama hrane, bitne estetske i moralne
vrednosti. Mojim obedima uvek prisustvuju straari gaenja koji me bajonetima svoje
stroge brinosti primoravaju da paljivo biram ta jedem.
U stvari, volim da jedem samo ono to je po obliku jasno i inteligenciji dostupno.
Spana mrzim zbog toga to je bezoblian kao sloboda. Nasuprot spanau nalazi se
oklop. Oboavam da jedem oklope, i to naroito sasvim male oklope, to jest sve vrste
ljuskara. Oni su ostvarili onu divnu, esencijalno filozofsku ideju da kosti nose na
povrini, a da svoje tako neno meso uvaju u unutranjosti organizma kao neku vrstu
dermo-skeleta. Stitei ovom kotanom anatomijom svoje hranljive i meke delirijume,
oni se spasavaju od svake spoljne profanacije, zatvoreni u svearioj vazi koju e
jedino ljutenje uiniti dostupnom naim pobedonosnim, carskim nepcima.
Znam tano, i divljaki strasno, ta elim da jedem!
Utoliko me vie udi to svuda oko sebe vidim bezbonike koji jedu bilo ta, kao da
na taj nain udovoljavaju samo jednoj obinoj potrebi!
Uvek sam sa izvanrednom tanou znao ta elim da postignem od svojih ula. To
se ne odnosi na moja laka i krhka oseanja, nalik na mehure od sapunice, jer nisam
nikada uspeo da predvidim histerini i neobini tok moga ponaanja. U stvari, krajnji
rasplet mojih postupaka uvek mene prvoga zaudi. Kao da se svaki put, meu hiljadu
arenih mehuria mojih oseanja, nae jedan koji se spase propasti i nekim udom
uspe da stigne do pune realnosti, pa se u tom trenutku pretvori u jedan od onih
odluujuih postupaka isto toliko opasnih koliko i eksplozija neke bombe. Nita ne
moe bolje da objasni ovo, od anegdota koje slede. Ja u vam ih ispriati bez
hronolokog reda, nasumice zahvatajui u svoju prolost. Potpuno autentine, sirovo
ispriane, one su dermo-skeletski elementi mog lika, krenjaki materijal za moj
autoritet. Trebalo je da ostanu neispriane, ali moja fiks-ideja je da u ovoj knjizi
ogolim tajne i da ih ubijem sopstvenim rukama.
Imam pet godina. Prolee u jednom selu blizu Barselone. Setam poljem sa
kovrdavim plavim deakom koji je mlai od mene i koga sam tek upoznao. On vozi
bicikl a ja hodam pored njega obgrlivi ga da bih mu pomogao. Prelazimo preko
mosta u gradnji ija ograda jo nije dovrena. Poto sam se uverio da nas niko ne
6
gleda, brutalnim pokretom gurauo sam deaka sa mosta. Pao je na stene sa visine od
etiri metra. Ja sam zatim otrao kui da javim novost. Citavo popodne iznosili su
lavore sa vodom obojenom krvlju iz sobe u kojoj je deak leao. Ostao je u krevetu
vie od nedelju dana. Stalna trka i opta zbrka u kui rodila je u meni slatku iluziju.
Sedim u malom salonu i jedem voe. Fotelja je ukraena kukianom ipkom. Ogromne
trenje od somota aplicirane su na ipku kojom su prekriveni naslon i ruice fotelje.
Mali salon je odmah pored predsoblja i ja mogu da posmatram kretanje ukuana.
Saloni su sputeni zbog vruine i u salonu je svee i mrano. Ne seam se da sam toga
dana ijednog trenutka imao oseanje krivice. Znam da sam te iste veeri, etajui se
kao i obino u sumrak, uivao u lepoti svake vlati trave.
Imam est godina. Salon je pun gostiju. Svi govore o kometi koju emo noas moi
da vidimo ako nebo bude vedro. Neki tvrde da bi to mogao da bude i kraj sveta,
ukoliko rep komete zakai Zemlju. Iako mi je bilo jasno da u tim razgovorima ima
ponekad ironije, obuzeo me je strah i uasna drhtavica. Jedan slubenik moga oca
pojavio se na vratima i objavio da se sa terase najzad vidi kometa. Svi nai gosti se
trei popee uza stepenice, a ja ostadoh sam. Sedeo sam na zemlji upola paralizovan
od straha. Najzad mi se povrati hrabrost, pa i ja potrah na terasu. Trei kroz hodnik
video sam moju trogodinju sestricu kako etvoronoke puzi po podu. Zaustavih se,
malo oklevajui, a zatim je strahovito udarih nogom u glavu, pa nastavih da trim,
obuzet delirijumom radosti koju je u meni izazvao divljaki postupak. Ali, moj otac,
koji je bio iza mene, video je ovu scenu. Uhvatio me je i zatvorio u svoju kancelariju.
Tamo sam ostao do veere.
Ova kazna, zbog koje nisam mogao da vidim kometu, za mene je jedna od najveih
neprijatnosti moga ivota. Plakao sam s takvim besom da sam izgubio glas. Moji
roditelji su se najzad uplaili. Kasnije sam, na najmanju pretnju, koristio ovu
strategiju, znajui da moj otac ne moe da joj odoli. Jednoga dana, kada sam se davio
ribljom kosti, video sam ga kako izlazi iz trpezarije jer vie nije mogao da podnese
kaalj i histerine greve koji su me obuzimali i koje sam jo potencirao da bih to
vie privukao panju porodice.
Nekako u isto vreme, jedno popodne, lekar je doao u kuu da probui ui mojoj
sestri koju, od onda od kada sam je udario, jo nenije volim. Ova operacija mi je
izgledala uasno divljaka i ja sam odluio da je po svaku cenu spreim. Cekao sam
da lekar sedne, namesti naoare i pripremi se za posao. Onda, iznenada, uleteh u sobu
sa pajalicom i poeh njom da ga udaram po licu. Nesrenik zaplaka od bola, i
naslonivi se na rame moga oca koji je doao da nas razdvoji, ree glasom
isprekidanim jecajima: Nikada ne bih verovao da moe da mi uini ovo, meni koji
sam ga toliko voleo!" Od tada sam oboavao da se razbolim samo zato da bih video
kako se nada mnom naginje lice ovog starca koga sam uspeo da rasplaem.
7
mestima gde su odblesci svetliji bolje vidim detalje crtea, radio sam sa komadom
bele hartije od tri kvadratna santimetra, zalepljenom na vrhu nosa.
Tano u est asova neko je zazvonio. Sklonio sam sliku i otvorio vrata. Uao je
ak Lakan i mi smo odmah zapoeli veoma ozbiljnu diskusiju punu tehnikih detalja.
Bili smo iznenaeni kada smo otkrili da su nai stavovi, i to iz istih razloga, okrenuti
protiv konstitucionalistikih teza koje su bile uobiajene. Razgovarali smo dva sata u
veoma velikom dijalektikom uzbuenju. Zak Lakan je otiao, obeavi mi da e sa
mnom odravati stalnu vezu kako bismo mogli da izmenjujemo ideje.
Kada je otiao, poeo sam da etam gore-dole po ateljeu, trudei se da napravim
sintezu naeg razgovora i objektivnije odmerim retke trenutke neslaganja do kojih je
dolo meu nama. Ali, isto toliko me je zanimao i udan nain na koji me je mladi
psihijatar ponekad posmatrao. Imao sam utisak da e se iznenada osmehnuti, i kao da
se zatim uzdrava od toga da ne bi pokazao svoje uenje. Da li se moda bavio
morfolokim prouavanjem moje fizionomije, uzbuene idejama koje su uznemiravale
moj duh? Dobio sam odgovor na moju zagonetku u trenutku kada sam otiao da operem
ruke. (To je, u stvari, trenutak kada ovek sa najvie jasnoe sagledava bilo koje
pitanje!) Ali ovoga puta odgovor sam dobio sa ogledala. Zaboravivi da skinem
komad hartije sa vrha nosa, ja sam itava dva sata sa najveom ozbiljnou govorio o
transcedentalnim pitanjima, tonom istovremeno objektivnim i sveanim, ne sumnjajui
nita o smenom izgledu mog nosa! Koji bi cinini mistifikator mogao da odigra
ovakvu ulogu do kraja?
Nalazimo se u ulici Bekerel 7, u naem stanu pored Sakre-Kera. Godina je 1936.
Gala treba sutradan da bude operisana i mora da provede no na klinici, u miru.
Operacija je veoma ozbiljna. Meutim, Gala se nimalo ne brine i mi itavo popodne
pravimo dva nadrealistika predmeta. Ona se zabavlja kao dete prikupljajui udnu
gomilu stvari koje zatim mehaniki pretvara u prah. Kasnije sam shvatio da je njen
predmet vrveo od svesnih aluzija na blisku operaciju. Prevashodno bioloki karakter
toga predmeta bio je oigledan: metalne antene gotovo su kidale neke membrane.
Jedna posuda puna brana ublaavala je udarce grudi koje su umesto bradavica nosile
po jedno petlovo pero. Ja sam pravio hipnagogini asovnik": ogromna vekna hleba
leala je na raskonom postolju; po hlebu su bile poredane, jedna do druge, dvanaest
mastionica napunjenih mastilom Pelikan". U svakoj mastionici stajalo je po jedno
pero razliite boje. Bio sam oduevljen dobijenim rezultatom.
Predvee Gala je zavrila svoj predmet i mi smo odluili da ga pre nego to odemo
na kliniku pokaemo Andre Bretonu. Pozvali smo taksi i paljivo uneli predmet, koji
se, na nesreu, pri prvom potresu, raspao.
Posuda u kojoj se nalazio kilogram brana se prevrnula. Bili smo potpuno beli. S
vremena na vreme ofer taksija se okretao i posmatrao nas. U njegovom pogledu bilo
10
je isto toliko uenja koliko saaljenja. Zaustavili smo se pred jednom pekarom i
kupili kilogram brana. Zbog raznih nezgoda koje su iskrsavale jedna za drugom, stigli
smo sa velikim zakanjenjem na kliniku. Nae pojavljivanje u dvoritu, pred
bolniarkama koje su nam izile u susret, nije bilo bez originalnosti. Gala i ja smo se
otresli i iz naih haljina i kose izleteli su oblaci brana. Ostavio sam Galu na klinici i
vratio se brzo kui i dalje se rasejano otresajui. Veerao sam odlino: ostrige i
peenog goluba. Popio sam tri kafe i nastavio da pravim predmet koji sam zapoeo to
popodne. Od trenutka kada sam ga napustio bio sam nestrpljiv da mu se vratim: stalno
sam mislio na moj predmet. Pomalo sam bio zauen zbog ravnodunosti u odnosu na
operaciju moje ene. Ali, ak i trudei se, nisam mogao da osetim ni najmanju brigu.
Ta potpuna odvojenost od patnji bia koje tvrdim da oboavam postavila je mom duhu
moralni i filozofski problem ije sam objanjenje ostavio za kasnije.
Kao muziar obuzet inspiracijom oseao sam kako u meni vri od ideja. Dodao sam
ezdeset akvarela mastionica sa perima, koje sam naslikao na malim komadiima
hartije i okaio icom iznad hleba. Posmatrao sam u ekstazi apsurdni i strahovito
realni izgled mog predmeta, a zatim sam oko dva asa po ponoi legao i potonuo u
miran san. U pet asova sam se probudio, ali ovoga puta kao demon. Najvea briga
koju sam ikada oseao prikovala me je za krevet. Jednim laganim pokretom glave
jedva sam uspeo da odbacim pokrivae koji su me guili. Bio sam obliven hladnim
znojem grie savesti. Zora se radala; frenetina pesma ptica najzad me je potpuno
probudila.
Gala, Galuka, Galukinita! Suze mi vrcaju, vrele i bolne kao poroajni grevi.
Cim prestanem da plaem, vidim Galu oslonjenu na jednu mainu u Kadakesu, Galu,
kako se krajem leta saginje da uzme jedan blistavi ljunak meu stenama rta Kre, Galu
koja je otplivala tako daleko da od njenog malog lica vidim samo osmeh. I odmah,
posle svake ovakve slike, ja sve jae i jae plaem, kao da mehanizam oseanja
pritiska miinu opnu mojih oiju da bi iz njih istisnuo do poslednje kapi sve svetle
vizije moje ljubavi sadrane u kiselom i modrikasnom limunu seanja.
Otrao sam na kliniku i zgrabio sa ivotinjskim strahom hirurga za bluzu. On je zbog
toga morao da bude izuzetno ljubazan prema meni. Citavu tu nedelju plakao sam
svakog trenutka i u svakoj prilici, na najvee uenje grupe nadrealista. Najzad, jedne
nedelje, opasnost je otklonjena. Smrt se s potovanjem povukla od nje. Galuka se
smeje. Drim njenu ruku prislonjenu uz svoj obraz i mislim sa nenou: Posle svega
ovoga, mogao bih te ubiti!"
11
Detinjstvo
Kada sam imao sedam godina, otac je odluio da me upie u kolu. Morao je to da
uini silom i da me odvue za ruku. Vikao sam i napravio takav skandal da su svi
trgovci izili iz radnji da bi nas videli. Roditelji su uspeli da me naue dve stvari:
slova azbuke i kako da napiem svoje ime. Posle godinu dana kolovanja otkrili su da
sam potpuno zaboravio ove minimalne rudimente kolovanja. To nije bila moja
greka. Citave kolske godine moj profesor je dolazio u razred samo da bi se tamo
ispavao. Taj profesor se zvao M. Trejter, to na katalonskom znai otprilike omlet".
To je zaista bila fantastina linost, s belom bradom podeljenom na dva dugaka iljka
koji su, kada bi seo, dopirali sve do kolena.
Moj otac je izabrao za mene ovu kolu sa tako udnim profesorom kakav je bio M.
Trejter zato to je pripadao katalonskim slobodnim misliocima, sinovima
sentimentalne Barselone, lanovima horova Hosea Anselmo Kalvea, fanatika iz
procesa Ferer; a i zato to je za njega bilo pitanje principa da mi ne dozvoli da se
kolujem kod Brae kod kojih bi, s obzirom na na rang, bilo normalno da idem.
Odluio je, dakle, da me upie u optinsku kolu, to je bilo ocenjeno kao prava
ekscentrinost. Niko nije znao kakvi su pedagoki kvaliteti M. Trejtera, jer mu niko,
osim siromaha, nije poveravao svoju decu. Ja sam, znai, svoju prvu godinu
kolovanja provodio sa najbednijom decom Figuerasa, to je bilo vrlo znaajno za
razvoj mojih prirodnih sklonosti prema maniji veliine.
Od sedme do osme godine iveo sam u vlasti snova i mita. Kasnije mi je bilo
nemoguno da odvojim stvarnost od mate. Moje pamenje pretopilo je istinu i la u
jedan blok, i samo objektivna kritika nekih i suvie apsurdnih dogaaja omoguavala
je da se jedno razlui od drugog.
Zatvaram oi i traim meu svojim uspomenama onu koja e mi se pokazati sa
najvie spontanosti i vizuelno najjasnije. Vidim... Vidim dva empresa, dva velika
empresa, skoro iste visine. Onaj levi je, ipak, neto nii i njegov vrh nagnut je prema
drugom koji je, za razliku, prav kao strela. Vidim ih kroz prozor prvog razreda kole
Figueraske Brae, u koju su me upisali posle nesrenog pedagokog iskustva sa M.
Trejterom.
Prozor koji je uokviravao moju viziju otvarao se tek po podne, ali od tog trenutka ja
sam bio potpuno obuzet posmatranjem. Pratio sam kretanje senki i svetlo?ti na drveu.
Pred sam zalazak sunca iljati vrh desnog empresa izgledao je kao osvetljen tamnim
crvenilom, kao da je potopljen u vino, dok je levi empres, potpuno u senci, bio samo
crna masa. Zvona za veernje su zvonila i itav je razred ustajao i u horu ponavljao
12
molitvu koju je tihim glasom i skrenih ruku govorio otac nastojnik. Cemrpesi, koji su
se kao dve svee topili na popodnevnom nebu, jedini su mi davali neku predstavu o
vremenu koje je prolazilo u razredu. Jer, kao i kod M. Trejtera, bio sam stalno odsutan
iz razreda, s jednom razlikom to sam ovde morao da se borim protiv volje Brae
koja su pokuavala vredno, a ponekad ak i surovo, da privuku moju panju. Ali, ja
nisam eleo da me dodiruju, da mi se obraaju, da poremeuju" ono to se dogaalo
u mojoj glavi. Nastavio sam sa sanjarijama poetim kod M. Trejtera, i shvatajui da
im preti opasnost, ja sam se jo snanije pribijao uz njih, zabijajui u njih nokte kao u
neku spasilaku bovu.
Braa su primetila s koliko tvrdoglavosti posmatram emprese. Premestili su me na
drugo mesto, ali bez rezultata, jer sam ja nastavio da gledam kroz zid kao da ih jo
uvek vidim. Tvrdoglavo reen da ih ne izgubim, ja sam u mati rekonstruisao
izgubljeni prozor. Govorio sam sam sebi: Sada poinje katehizis, znai, na desnom
empresu senka je dola do one crvenkaste i sagorele rupe iz koje stri suva grana za
koju je vezan komad belog platna. Pirineji su sigurno ljubiasti. A ovo je i trenutak
kada, kao to sam primetio pre nekoliko dana, u udaljenom selu Vilabertran blista
jedno prozorsko staklo!" I taj blistavi odsjaj zasvetleo bi iznenada realnou nekog
dijamanta u mom mozgu izmuenom ovom brutalnom zabranom da gledam moju
voljenu Ampurdansku dolinu koja je kasnije, svojom tako neobinom geologijom,
proela itavu estetiku filozofije dalijevskog pejzaa.
Brzo su shvatili da promena mesta nije donela ono to su oekivali. Bio sam
tvrdoglavo nepaljiv i oni su poeli da oajavaju nad mojim sluajem. Jedanput, za
veerom, moj otac je proitao glasno, na uas svih prisutnih, jedan izvetaj mojih
profesora. Hvalili su moju disciplinu i blagost, moju mirnou na odmorima, ali su zato
zavravali izvetaj govorei o tome da sam obuzet takvom mentalnom lenou, toliko
ukorenjenom da mi je zbog nje nemoguno da napravim bilo kakav napredak u uenju.
Za dve godine kolovanja kod Brae nisam nauio ni peti deo onoga to su moji
drugovi progutali za to vreme. Morao sam da ponavljam razred. Poeo sam
sistematski da se izolujem. Pravio sam se ak da ne znam ni ono to sam preko svoje
volje i silom uspeo da nauim. Pisao sam nepaljivo, nepravilno, i sveske su mi bile
pokrivene mrljama mastila. Meutim, ja sam znao ta bi trebalo da inim da bih pisao
kako treba. Jednoga dana dali su mi svesku sa veoma finom hartijom; bio sam uzbuen
i, uzdrhtala srca, kvasei pero pljuvakom, napisao sam itavu stranu pravilno i isto i
tako dobio prvu nagradu za lepo pisanje.
Ovo otkrie izazvalo je uenje oko mene i ohrabrilo me da nastavim sa
mistifikacijama i pretvaranjima koja su predstavljala moj prvi kontakt sa drutvom.
Da bih izbegao ispitivanje, ustajao sam jednim skokom i bacao naglo knjigu koju sam
se itav sat pre toga pravio da prouavam, ali iz koje, u stvari, nisam proitao ni jedan
13
jedini red. Na izgled obuzet nepokolebljivom odlukom, penjao sam se na klupu i zatim
silazio, u panici i krijui lice rukama, kao da mi preti neka opasnost. Ova pantomima
mi je donela povlasticu da sam izlazim u vrt, u etnju. Po povratku u razred davali su
mi da popijem topao aj koji je mirisao na borovinu. jvloji roditelji, bez sumnje
obaveteni o ovom lanom fenomenu halueinacija, zamolili su upravnika kole da se o
meni povede posebno rauna. Okruila me je atmosfera izuzetnosti i uskoro niko vie
nije ni pokuavao da me bilo emu naui.
Jedna od mojih najveih strasti u detinjstvu, bila je maskiranje. Ve tada sam
oboavao tri stvari: slabost, starost i luksuz.
Ali, jo vie od ove tri ideje ka kojima je teila moja linost, carovala je u meni
ogromna potreba za bezgraninom samoom, uz koju je ilo jedno drugo oseanje koje
je prvom, da tako kaem, sluilo kao okvir": oseanje visine", vrha". Majka mi je
uvek postavljala sledee pitanje: Srce ta eli? Srce, ta hoe?" Znao sam ta sam
eleo: da mi daju perionicu koja se nalazila na vrhu kue. I, dali su mi je, ostavivi mi
slobodu da tu po svojoj volji napravim atelje. Perionica je bila veoma mala, pa je
betonsko korito zauzimalo gotovo itav prostor. Proprocije ove prostorije oivele su u
meni zadovoljstva majine utrobe, o kojima sam ve govorio. Stavljao sam stolicu na
betonsko korito i postavljao preko korita tablu koja mi je sluila kao radni sto. Kada
je bila vruina svlaio sam se, otvarao slavinu i punio vodom korito do struka. Zidovi
ove prostorije uskoro su se prekrili slikama: slikao sam ih na poklopcima kutija od
eira koje sam krao u salonu za eire tetka Kataline. Sedei u koritu, naslikao sam
dve slike, jednu na kojoj se Josif susree sa svojom braom, i dugu pomalo plagijat za
koju me je inspirisala Ilijada. Na njoj je bila naslikana Jelena Trojanska kako gleda u
horizont.
Znai, ukratko, evo me na poetku moje devete godine: usamljeno dete, car koji
sedi u betonskom koritu ispod krova i krvari na nos! Dole je ostalo to meso za topove,
taj bioloki konglomerat dlaka u nosu, majoneza, igri, dua u itilitu, glupe dece
koja su uila sve to se od njih zahtevalo, kuvanih riba i, tako dalje, i tako dalje...
Nikada nisam siao u prizemlje duha da bih tamo bilo ta nauio.
Bio sam istrajan i jo uvek sam takav. Moju maniju usamljenosti pojaavali su
svetli patoloki trenuci. Moje nestrpljenje da se popnem na krov bilo je veliko i ja
sam pred kraj obeda izmiljao kako imam greve da bih mogao da otrim u klozet, da
se tamo zatvorim i da bar za trenutak budem ,,sam". Ta bekstva olakavala su mi
muenje za rukom, iji sam kraj morao da saekam da bih mogao da se popnem u
svoju jazbinu.
U koli sam postao agresivan i nisam trpeo da neko, namerno ili nenamerno, narui
moju samou. Deca, koja bi pokuala da mi se priblie, a bilo ih je sve manje, nikada
mi vie nisu prilazila jer sam ih doekivao pogledom punim mrnje.
14
I svi su paljivo sluali priu o nekoj od mojih fantazija koje su bar imale tu vrlinu
da ljude zasmejavaju do suza. Jedino se moj otac nije smejao. Preko njegovog lica, na
kome se videla zabrinutost zbog moje budunosti, prela bi senka.
Posle doruka trao sam u veliku belo okreenu prostoriju gde se na zemlji suio
kukuruz i koja je bila vrea raznog zrnevlja. Ta prostorija je po dozvoli gospodina
Pioa postala moj atelje. On je tako odluio zbog toga to je sunce u nju prodiralo
itavog jutra. Imao sam veliku kutiju uljanih boja i odmah sam poinjao da slikam.
Slike sam kaio o zid. Moja truba platna brzo se utroila. Odluio sam tada da
upotrebim jedna stara vrata skinuta sa arki. Poloio sam vrata na dve stolice i reio
da slikam samo po sredinom delu a ne i po izboinama. Trebalo je da one poslue
kao okvir. Od pre nekoliko dana goreo sam od elje da naslikam veliku vezu treanja.
Prosuo sam zato itavu korpu treanja na sto. Sunce je kroz prozor obasjavalo rasute
trenje oivljavajui ih hiljadama plamiaka. Poeo sam da slikam samo sa tri boje
koje sam tubom razmazivao. U levoj ruci drao sam dve tube: jednu sa cinoberom za
deo trenje obasjan suncem, drugu sa karminom za deo u senci. U desnoj ruci drao
sam tubu sa belom bojom za odsjaj na svakoj trenji. Zatim bih poinjao rad. Na
svaku trenju stavljao sam tri mrlje boje. Tak, tak, tak... svetlo, senka, odsjaj... tak, tak,
tak... svetlo, senka odsjaj... Ujednaeno kripanje mlina davalo je ritam mom radu.
Tak, tak, tak... Moja slika je sve vie postajala oaravajua igra vetine, i problem je
bio da svaku trenju bolje naslikam. Imao sam utisak da izvanredno uspevam, i da je
slinost savrena. Poto sam se izvetio, iskomplikovao sam igru. Umesto da slikam
trenje u vezama, kao to su stvarno i bile, naslikao sam nekoliko pojedinano, as u
jednom, as u drugom uglu. Ali, da bih pratio isprekidani ritam mlina, morao sam
bukvalno da skaem s jednog kraja poloenih vrata na drugi. Izgledalo je kao da igram
neku tajanstvenu igru ili kao da bajem. Tak ovamo, tak onamo, tak tu... hiljadu
cinobernih, kao karmin crvenih i belih svetlosti palilo se na mom improvizovanom
platnu na svaki okret mlina. Bio sam majstor, gospodar i pronalaza ovog prosedea
jedinstvenog u analima slikarstva.
Ova slika je sve iznenadila. Gospodin Pio je gorko alio to je naslikana na tekim
vratima, nezgodnim za rukovanje, i koja su, tavie, bila na izvesnim mestima
pojedena od crva. Seljaci su stajali zadivljeni pred ovim trenjama koje su toliko bile
nalik na prirodne da je oveka obuzimala elja da prui ruku i da ih uzme. Napravili
su mi primedbu kako sam zaboravio da naslikam peteljke. Uzeo sam aku treanja i
poeo da ih jedem a peteljke sam lepio po slici. Ovaj kola je dao izvanredan reljef
mom delu. Sto se tie crva koji su nagrizali vrata i stvarali rupice na mojim mrljama
boje, oni su neverovatno liili na crve na pravim trenjama koje su bile razasute po
vratima. Reen da postignem jo vei realizam, poeo sam jednom iodom da
izmenjujem njihova mesta. Uzimao sam jednog crva iz vrata i stavljao ga u trenju iz
16
koje sam opet vadio crva i uvlaio ga u rupe na vratima. Bio sam ve uspeo da
izvrim nekoliko ovih bizarnih i ludakih izmena, kada me odjednom iznenadi
prisustvo gospodina Pioa koji je, bez sumnje, ve due vremena stajao iza mene.
Ovoga puta se nije smejao mojim ekstravagancijama, kao to je inae imao obiaj.
Posle dubokog razmiljanja uo sam kako apue kao da govori sam sa sobom: Ovo
je genijalno."
Seo sam na zemlju, na zma kukuraza ugrejana od sunca i poeo da razmiljam o
reima gospodina Pioa. One su ostale duboko urezane u mom srcu. Bio sam siguran
da u zaista moi da ostvarim neobine stvari, mnogo neobinije nego to je bila ova.
Jednoga dana itav svet e se uditi mom talentu.
Kada sam posle izvesnog vremena doao u trpezariju, tamo me je saekalo
simpatino utanje. Govorili su o meni. Gospodin Pio mi je rekao ozbiljno:
- Odluio sam da razgovaram sa tvojim ocem. Treba da ti nae profesora crtanja.
- Ne odgovorio sam ozbiljno ne treba mi profesor crtanja. Ja sam slikar
impresionista.
Nisam znao ta tano znai re impresionista", ali mi se inilo da je moj odgovor
potpuno logian. Gospoa Pio je prsnula u smeh:
- Gledajte, molim vas, ovo dete, sa koliko sigurnosti izjavljuje da je impresionista.
17
Mladiko doba
Moje mladistvo je bilo obeleeno svesnim naglaavanjem svih mitova, svih
manija, svih vrlina i svih genijalnih crta koje su se nagovestile u detinjstvu. Nisam
hteo sebe ni u emu da ispravljam, nita da menjam. Stavie, bio sam obuzet eljom da
nametnem i da na bilo koji nain istaknem vrednost svog naina miljenja. Moja
linost, koja se sve snanije potvrivala, vie se nije zadovoljavala primitivnim
narcisoizmom, ve se ubrzo proistila antisocijalnim i anarhinim tendencijama. Detecar je postalo anarhista. Iz principa sam bio protiv svega. Jo iz detinjstva inio sam
sve drukije od ostalih", ali skoro i ne primeujui to. Kasnije, kao mladi, inio
sam to namerno. Bilo je dovoljno da neko kae crno" pa da ja odgovorim belo",
bilo je dovoljno da se neko pokloni s potovanjem pred neim, da bih ja na to pljunuo.
Moja stalna potreba da budem drukiji naterivala me je u pla od besa. Stalno sam
ponavljao sam sebi: Jedini ja! Jedini ja!"
Posle Brae iz hrianskih kola poao sam kod Brae Marista, koji su pripremali
ake za gimnaziju. U to vreme pravio sam se kao da sam otkrio senzacionalne stvari u
matematici, koje su mi omoguavale da zaraujem novac. Kupovao sam novie od
pet santima i plaao ih deset santima. Igra je bila nerazumljiva itavom svetu, a mene
je upropaavala. Kada bih potroio novac, pravio sam se da svodim raune u jednoj
staroj belenici koju sam briljivo uvao u depu. Posle toga sam zadovoljno trljao
ruke.
Opet sam zaradio.
Ustajao sam od svoje improvizovane tezge izigravajui radost koju, navodno, nisam
hteo da pokaem, ali kojom kao da sam hteo da kaem: Glupaci, opet sam vas
prevario." Moji drugovi su uzvikivali: Zaista je lud!" Ja sam uivao u ovim reima.
Da bih zaudio drugove, izmiljao sam i napade", uvee, na izlasku iz kole. Zrtve
su obino bila manja ili slabija deca. rtva jednog napada bio je neki ak koji je
svirao violinu i koga sam veoma malo poznavao. Njemu sam se, u stvari, ak i divio
zbog njegovog umetnikog opredeljenja. Bio je visok, mrav i bled. Njegov boleljiv
izgled mi je bio jemstvo da nee umeti da se brani i da nee isuvie grubo reagovati.
itavih etvrt sata pratio sam ga, ne nalazei zgodnu priliku, jer je bio u drutvu
nekolicine uenika. Najzad, u jednom trenutku, on se odvojio od dragova i kleknuo da
zavee pertlu. Poloaj koji je zauzeo bio je izvanredno pogodan. Pritrah brzo, kao
munja, i odvalih mu straan udarac nogom u zadnjicu, a zatim obema nogama skoih na
njegovu kutiju sa violinom i smrvih je. U nekoliko koraka sam se udaljio, ali moja
rtva, iako iznenaena, brzo se povratila, luda od besa, i potrala za mnom. Taj deko
18
je imao due noge od mene i razdaljina koja nas je razdvajala svakog asa je bivala
sve manja. Osetivi da je beanje uzaludno stao sam i kukaviki se bacio na kolena,
molei ga da mi oprosti.
Hteo sam ak da mu ponudim dvadeset pezeta da me ne bi dirao. Ali on je bio
uasno ljut i nije hteo da mi oprosti. Pokrio sam tada glavu rukama da bih je zatitio.
Ipak, nisam uspeo da izbegnem straan udarac nogom i amare koji su me oborili na
zemlju. To nije umanjilo njegov bes i zgrabivi mi pramen kose on mi ga iupa. Tako
sam grozno, histerino, vikao, i toliko sam drhtao, da se deko, i sam uplaen,
zaustavio.
Okruila nas je grupa uenika, a profesor knjievnosti, koji je tuda prolazio, prie
da pita ta se dogodilo. U tom trenutku jedna udna la rodila se u moj izubijanoj
glavi.
- Unitio sam njegovu violinu jer sam hteo da pruim, najzad, neoboriv dokaz da je
slikarstvo iznad muzike!
Potpuna tiina doekala je moj odgovor a zatim se zauo zbunjen apat i smeh. Ljut,
profesor je upitao:
- Kako to?
- Cipelama!
Ovoga puta oko nas se rasplamsao agor. Jednim pokretom profesor ih uutka i
skoro oinski prekorno dodade:
- To nita ne dokazuje i nema nikakvog smisla!
- Znam, dobro rekao sam odvajajui svaki slog da za veinu mojih drugova pa ak i
za veinu profesora to nema smisla, ali, mogu da vam tvrdim da moje cipele ne misle
tako.
Zavladala je zbunjena tiina; svi su ekali da budem izgren zbog nevaspitanja. Ali,
profesor, koji se iznenada zamislio, nestrpljivo odmahnu rukom, dajui tako na znanje
ostalima koji su bili iznenaeni i razoarani, da je, bar za trenutak, incident zavren.
Od tog trenutka poeo je da se stvara oko moje linosti oreol smelosti; zbog
dogaaja koji su usledili on se ubrzo pretvorio u legendu. Postao sam predmet
rasprava. Da li je lud, ili nije? Moda je samo upola lud? Moda je izuzetan, ali i
nenormalan? Ovo miljenje delili su moj profesor crtanja, lepog pisanja i psihologije.
Profesor matematike je, meutim, tvrdio da mi je inteligencija mnogo ispod osrednje.
Sve udno i nenormalno to se dogaalo uglavnom je, automatski, pripisivano meni.
Sto sam vie bio ,,sam" i jedinstven" to sam vie upadao u oi. Direktno sam izlagao
svoju samou i bio ponosan na nju kao na ljubavnicu s upadljivim nakitom koji je, u
stvari, bio sainjen od mog odavanja potovanja samom sebi.
Pustio sam da mi poraste kosa kao u devojke, i gledajui se u ogledalu voleo sam
da zauzmem Rafaelov stav i da pogledam melanholino kao on na svom autoportretu.
19
Cekao sam sa nestrpljenjem pojavu prvih dlaka koje bih mogao da brijem. Pustio sam
da mi porastu zalisci. eleo sam da od svoje glave napravim remek-delo. Da sam sebi
komponujem lik. esto sam, izlaui se opasnosti da budem iznenaen, ulazio u sobu
svoje majke i krao malo pudera i olovku kojom sam crnio trepavice. Na ulici sam
grizao usne da bi bile to crvenije i voleo sam da me ostali ljubopitljivo posmatraju.
Osrednje sam poloio ispite sa prve godine, ali nisam pao ni iz jednog predmeta jer
bi mi to pokvarilo letovanje. Leta su mi bila svetinja. Oekivao sam ih nestipljivo.
Moje letovanje poinjaloje na dan Svetog Jovana i oduvek sam, seam se, provodio
taj dan u malom, belo okreenom selu na obali Sredozemnog mora, u Kadakesu. Jo u
detinjstvu sam oboavao ovo mesto sa skoro fanatinom vernou. Znam svaki njegov
kut. Znam napamet oblik njegovih zaliva, rtova, njegovih stena. Tu je upisan itav moj
sentimentalni i erotski ivot. To je pejza koji volim vie od svih! A ja, koji te tako
dobro poznajem, Salvadore, znam da ti ne bi mogao toliko da voli pejza? Kadakesa
kada on zaista ne bi bio najlepi na svetu, jer on to i jeste. Zar ne?
I kada ovek najmanje mili o tome, skakavac skoi! Uas nad uasima! I uvek je
bilo tako. U najsmirenijem trenutku mojih oduevljenih razmiljanja, skoio bi
skakavac. Njegov strani skok bi me paralisao, izazivajui trzaj straha u mom
potresenom biu. Odvratni insekt! Komar, muenitvo i halucinatorno ludilo u ivotu
Salvadora Dalija. Ni danas se taj strah nije umanjio. Moda se ak i poveao. Kada
bih se naao na ivici neke provalije i kada bi mi skakavac skoio na lice, radije bih se
bacio u provaliju nego da trpim tu strahotu.
U Zavodu, moj strah od skakavaca najzad me je itavog obuzeo. Video sam ih
svuda, ak i tamo gde ih nije bilo. Moji uasnuti krici priinjavali su radost mojim
drugovima. Obina gumena kuglica koju bi mi bacili zavrat naterivala me je na
drhtanje i strah. Moje nervno stanje postalo je veoma zabrinjavajue i ja sam izmislio
strategiju da se oslobodim, ako ne svog straha, bar surovosti ostalih deaka. Izmislio
sam protivskakavca: obian ispresavijani komad bele hartije nalik na kokoku koji me
je, kako sam tvrdio, vie uasavao od skakavaca. Molio sam sve drugove da mi ga ne
pokazuju. Kada bi mi neko pokazivao skakavca, pokuavao sam da do maksimuma
savladam strah i uvao sam krike za komad bele hartije. Ova lana fobija imala je
ogroman uspeh. Bilo im je mnogo lake da prave kokoke" od hartije nego da love
skakavce. Naravno, moja simulacija je imala i svoju lou stranu; nisam smeo da
zaboravim izigravanje straha poto bi me inae otkrili. Nered koji je nastajao u
razredu bio je takav da su se profesori zabrinuli. Odluili su da kazne ake koji su mi
pokazivali hartiju, objanjavajui im da je zloin tako dovoditi do oajanja moj
nervni sistem. Jedno popodne, ba kada je otac nastojnik obilazio na razred, naao
sam komad bele hartije u svojoj kapi. Znajui da svi oekuju moju reakciju, i da ih ne
bih razoarao, grozno sam kriknuo. Besan, profesor mi je naredio da donesem taj
20
grosso modo platno i da zatim ujednaim slova makazama. Pripremio sam nekoliko
kofa vode u sluaju da se platno upali. Naravno, uspeo sam samo da napravim
bezoblinu progoretinu koju sam jedva ugasio. Posle dva sata rada rezultat je bio
oajan. Na platnu su bile dve rupe, jedna manja proseena noem, i druga, vea,
progorena. Sve je bilo izgubljeno. Vie nisam imao vremena ni za ta. Obeshrabren i
mrtav umoran, opazio sam kako platno okaeno za etiri ipke lii na veoma udobnu
ljuljaku. Legao sam na platno. Njegovo ljuljukanje mi je bilo toliko prijatno da sam
poeleo da prodremam. Ali, setio sam se da me je otac upozorio na sunce. ovek lako
moe da dobije zapaljenje mozga ako spava na suncu. Svukao sam se i spremio kofu
vode koju sam ostavio tano ispod rupe u platnu. Legnuvi potrbuke u moju
improvizovanu ljuljaku, mogao sam da proturim glavu kroz rupu i da se osveim. Na
nesreu, rupa se proirila i pretila je opasnost da kroz nju ceo propadnem. Ali ja sam
se zakaio nogama za onu drugu rupu iseenu noem. Sve je ilo kako treba u poetku,
dok u jednom trenutku, elei da pokrenem nogu, nisam svojom teinom iscepao
platno. Umesto da izvuem glavu iz kofe, ja sam je duboko zagnjurio i naao se u
poloaju koji je bio ne samo smean ve i smrtonosan. Umro bih udavljen u ovom
apsurdnom poloaju da nije naiao Martm Vilanova i oslobodio me. Poto se nisam
pojavio sa parolom na vreme, on je doao k meni da vidi zbog ega sam zakasnio.
Kada me je izvukao iz kofe, jedva sam nekako povratio dah i prisustvo duha. Zbunjeni
Martin me je zabrinuto upitao:
Ali ta si radio, potpuno si nag, sa glavom u kofi? A predsednik optine je ve
tamo! itava gomila ve pola sata eka. Reci mi ta si radio?
I ovoga puta sam naao neoekivani odgovor. Ba sam pronalazio
kontrapodmornicu.
23
Kameno doba
Rastao sam. Na imanju gospodina Pioa u Kadakesu rastao je i empres posaen u
sredini dvorita. Polovina mojih obraza bila je prekrivena zaliscima u obliko kotleta.
Nosio sam samo odelo od crnog, mekog somota i etao se sa lulom od morske pene u
ustima. Glava lule je predstavljala iskeenog Arapina. Nikada nisam izlazio bez tapa
i imao sam itavu zibrku. Rastao sam. I moja ruka takoe. Ono" se dogodilo jednog
dana u klozetu Instituta i razoaralo me... Obuzelo me je oseanje krivice: verovao
sam da je ,,ono" neto sasvim drugo! Uprkos razoaranju stalno sam to radio
obeavajui sebi svaki put da e to biti poslednji put.
Uio sam da crtam sa arom i panjom itavog svog bia. Taj ar je jo bio
udesetostruen potrebom da se izbrie kajanje zbog onoga". Svako vee sam odlazio
u kolu crtanja. Moj profesor, gospodin Nunjez, bio je izvrstan crta, nekadanji
dobitnik Rimske nagrade za graviru i strasni ljubitelj lepih umetnosti. Vodio me je
svojoj kui da mi objasni tajne svetlosti i senke i da mi pokae divlje poteze jedne
originalne Rembrantove gravire koju je imao i prema kojoj je oseao duboko
potovanje. Odlazio sam od gospodina Nunjeza egzaltiran i nadahnut, sa obrazima
grozniavim od najveih umetnikih ambicija i pun skoro religioznog potovanja
prema Umetnosti.
Na Institutu sam ostao osrednji uenik. Svi su savetovali ocu da se sloi sa mojom
orijentacijom prema slikarskoj karijeri. Vie od svih navaljivao je gospodin Nunjez,
koji je apsolutno verovao u moj slikarski talenat. Ali, moj otac nije hteo nita da
odlui. Plaila ga je slikarska karijera. Ipak, uinio je sve da upotpuni moje umetniko
obrazovanje. Kupovao mi je knjige, asopise i sve ostalo to mi je bilo potrebno.
Kada poloi maturu, odluiemo govorio je.
Ja sam ve odavno bio odluio. ekajui, prodirao sam knjige iz oeve biblioteke.
Za dve godine sve sam ih proitao. Volterov Filozofski renik" na mene je ostavio
najjai utisak, dok mi se Tako je govorio Zaratustra" uinilo daleko slabijim od
onoga to bih i sam umeo da uinim. Najradije sam itao Kanta, koga upote nisam
razumevao, i zbog toga sam bio ponosan i zadovoljan. Oboavao sam da se izgubim u
lavirintu njegovih razmiljanja koja su u meni odjekivala kao nebeska muzika. ovek
koji, kao Kant, pie tako vane i tako nekorisne knjige mogao je samo da bude
aneo.Tvrdoglavost sa kojom sam itao ono to nisam razumevao bila je posledica
snane duhovne gladi. I, kao to nedostatak kalcijuma nagoni neku decu da grebu i jedu
kre i gips sa zidova, tako je i moj duh oseao potrebu za tim kategorikim
imperativom koga sam prevakavao godinama ne uspevajui da ga progutam. Ipak,
24
jednoga dana sam uspeo. Jedna vrata su se otvorila i ja sam razumeo. Sa Kanta sam
preao na Spinozu, koji me je oduevio, Dekart mi je kasnije posluio da suprostavim
metodoloke i logike osnove mojih buduih ispitivanja. Poeo sam da itam filozofe
skoro iz vica, a zavrilo se plaem. Ono to roman ili neki pozorini komad nisu bili u
stanju da uine, dogodilo se onoga dana kada sam, ne seam se vie kod koga,
proitao jednu blistavu defmiciju principa identinosti. I danas, iako me ista
filozofija uopte vie ne interesuje, primer ovekove spekulativne inteligencije, kakav
god on bio, nateruje mi suze na oi.
Moj otac se kolebao. Znao sam to i spremao se da posle mature budem slikar.
Trebalo je da proe jo tri godine, ali ve se govorilo o Umetnikoj akademiji u
Madridu, a moda i u Rimu ako budem odneo nagradu. Poeo sam da se bunim na
pomisao o praenju kolskih kurseva. Hteo sam da budem slobodan; da niko nema
prava da se mea u ono to rodi moj mozak. Ve sam planirao bitku na ivot i smrt sa
mojim profesorima.
Gospodin Nunjez vie nije imao mira od mene. Svaki dan sam ga sve vie
iznenaivao i nagonio da mi da za pravo. Bio sam u jeku tehnikih otkria. Sva su
vodila poreklo iz iste stvari: iz sistematske elje da inim suprotno od onoga to mi
kae moj profesor.
Jednoga dana trebalo je da nacrtamo nekog starog prosjaka sa finom, potpuno
belom kovrdavom bradom. Gospodin Nunjez mi je rekao da je moj crte ve zamoren
od mnogog crtanja i da neu uspeti da dobijem meku belinu ove brade bez mrlje.
Trebalo je da ponem iz poetka, na istom papiru, da tedim belinu i da se sluim
samo mekom olovkom kojom treba jedva da dotiem hartiju. im je profesor otiao,
nastavio sam da crtkaram dalje i to sve crnjim i debljim olovkama. Radio sam to sa
toliko strasti da su se svi uenici okupili oko mene. U jednom trenutku, po sili
kontrasta, uspeo sam da doaram iluziju modela. Nezadovoljan, nastavio sam da crtam
i moj se crte pretvorio u bezoblinu naslagu crnih mrlja. Sutradan, kada je gospodin
Nunjez doao da ispravi crtee, oajno je uzviknuo:
- Uinili ste suprotno od onoga to sam vam rekao, i evo rezultata!
Ne zbunivi se nimalo, odgovorio sam kako u uskoro doi do reenja. I dalje sam
crtao tuem po hartiji.
- Hoete moda da napravite negativ? rekao je gospodin Nunjez.
- Mislim da naslikam tano ono to vidim.
- Ako mislite da upotrebite kredu, varate se. Ona se nee drati na tuu.
Otiao je vrtei glavom. Kada sam ostao sam, izvadio sam peroroez i poeo da
grebem hartiju. Na crteu su poele da se pojavljuju blistave beline. Prosjakova brada
pojavljivala se iz mraka mog crtea sa izvanrednim realizmom. Kada sam eleo da
beline budu osenene, pljuvao sam na to mesto i trljanjem dobijao sivkaste
25
Smrt moje majke, te poslednje godine, bila je najdublje od svih mojih oajanja.
Oboavao sam je. Ona je bila toliko dobra da sam ja mislio: ,,To je dovoljno i za
mene." Oboavala me je tako apsolutnom ljubavlju, punom ponosa, i nije mogla da se
prevari. Ono to je bilo zlo u meni, verovatno je i vredelo. Ta smrt mi se uinila kao
izazov Sudbine. Nisu mogli uiniti takvu stvar ni njoj ni meni. Proganjale su me
osvetnike ideje. Stisnutih zuba kleo sam se da u oteti svoju majku od smrti i
Sudbine, pa makar morao da upotrebim i one Svetlosne sablje koje e jednoga dana
divlje zablistati oko mog slavnog imena.
Otputovao sam za Madrid sa ocem i sestrom. Na prijemnom ispitu za Umetniku
akademiju trebalo je napraviti jedan crte prema nekom modelu iz antike. Moj model
je bio odliv statue boga Baha, od Jakopa Sansovina. Imali smo na raspolaganju est
dana. Ja sam normalno radio, kad, treeg dana, vratar koji je brbljao sa mojim ocem u
dvoritu, izrazi svoju bojazan da u biti odbijen.
Ne govorim rekao je on o umetnikoj vrednosti crtea vaeg sina, ali on nije
potovao ispisana pravila. U njima se jasno kae da crte mora da bude veliine
Engrove hartije, a va sin je napravio tako mali crte da se beline zaista nee moi
smatrati marginama.
Rezultat ispitaje bio iznenaujui. Bio samprimljen na Umetniku akademiju uz ovo
objanjenje: Iako crte nije izveden u pravilnim dimenzijama, on je toliko savren da
ga je komisija prihvatila."
Moj otac i sestra su otili, a ja sam ostao sam u jednoj veoma udobnoj sobi
studentskog doma. Trebalo je imati odline preporuke pa tu biti primljen. Odmah sam
poeo da pratim predavanja na Akademiji. Sve vreme sam posvetio tome. Nisam se
povlaio ulicama, nikada nisam iao u bioskop u Domu. Uopte nisam poseivao
drugove i vraao sam se u svoju sobu, zatvarao se tamo i nastavljao, usamljen, svoj
rad. Nedeljom ujutru odlazio sam u Prado i pravio analitike eme slikarskih
kompozicija svih slikarskih kola.
U svojoj sobi slikao sam prva kubistika platna, namerno pod uticajem Huana
Grisa. U to vreme koristio sam samo crno, belo, sijensku zemlju i maslinasto zeleno.
To je bila reakcija na moje isuvie ive boje iz ranijeg peiroda. Veliki eir od crnog
filca upotpunio je moje odevanje, zajedno sa lulom koju nikada nisam palio. Poto
sam mrzeo dugake pantalone, poeo sam da nosim kratke pantalone sa dugakim
arapama i ponekad sa visokim kamanama. Nepromoivi ogrta, koji se skoro vukao
po zemlji, titio me je od kie. Danas mi je jasno koliko je takvo odevanje bilo
,,fantastino". Ljudi se nisu ustruavali da o tome prave primedbe, i to preda mnom.
Svaki put kada bih ulazio i izlazio iz sobe, skupljali su se Ijubopitljivci da bi me
gledali kako prolazim visoko uzdignute glave.
I pored mog prvobitnog oduevljenja brzo sam se razoarao u Akademiju.
27
su i mene.
Studentski dom je bio podeljen na grupe i podgrupe. Jedna od tih grupa smatrala je
da pripada knjievnoj i umetnikoj avangardi, nonkomformistima. U njoj su ve klijale
katastrofalne mijazme posleratnog perioda. Ta grupa je nasledila jednu malu
negativistiku i paradoksalnu tradiciju od jedne druge grupe literata i slikara koji su
sebe nazivali ultraima" i upotrebljavala jedan od onih izama" koji su roeni kao
posledica zbrkanih evropskih uticaja. Oni su, manje ili vie, bili u vezi sa dadaistima.
U ovoj grupi iz doma nalazili su se Pepin Belo, Luis Bunjuel, Garsija Lorka, Pedro
Garfijas, Euhenio Montes, R. Barades i neki drugi. Od svih koje sam u to vreme
upoznao, samo e se dvojica uspeti do vrha: Garsija Lorka u pesnitvu i drami i
Euhenio Montez u oblasti due i inteligencije. Jedan je bio iz Granade, drugi iz Sen
an de Kompostela.
Jednoga dana, u mom odsustvu, istaica je ostavila otvorena vrata moje sobe i
Pepin Belo je, prolazei hodnikom, opazio moja dva kubistika platna. Odmah je
ispriao grupi koja me je poznavala samo iz vienja ta je otkrio. Bio sam ak
predmet njihovog oporog humora; jedni su me nazvali muziarom" ili umetnikom" a
drugi Poljakom". Prezirali su me zbog moje neevropske odee i smatrali me, manje
ili vie, bednim ostatkom romantizma. Moja marljivost, moje lice bez traga humora,
znailo je u njihovim oima da sam bedna, mentalno zaostala individua, za koju se
jedino moe rei da slikovito izgleda. Nita se vie nije moglo razlikovati od njihovih
sakoa i engleskih pantalona za golf nego moje jakne od somota, moje kravate
lavalier" i moje kamane. Oni su se kratko iali, a moja kosa je bila dugaka kao u
devojke. U trenutku kada sam ih upoznao bili su naroito obuzeti nekom vrstom
kompleksa elegancije i cinizma, kojim su se razmetali sa znalakim dendizmom.
Jednom rei, stideo sam se 0d njih i dugo sam se bojao toliko da sam bio na ivici
nesvestice njihovih ulazaka u moju sobu.
Posle otkria Pepina Bela doli su svi da me vide i sa svojim uobiajenim
snobizmom preterali su u svom divljenju. Njihovo uenje nije vie imalo granica.
Mislili su kojeta o meni, ali im nije padalo na pamet da sam slikar kubista. Bili su
veoma iskreni i priznali mi ta su govorili o meni, pa su mi zauzvrat ponudili svoje
prijateljstvo. Manje dareljiv od njih, uvao sam jo uvek izvesno odstojanje, pitajui
se da li mogu da izvuem neto od njih. Za manje od nedelju dana, medutim, stekli su
utisak da ih toliko prevazilazim da je uskoro itava grupa ponavljala: Dali je rekao
ovo... Dali je naslikao ono... Dali je odgovorio: ... Dali misli... To lii na Dalija... To
je dalijevski." Brzo sam shvatio da e mi sve uzeti i da mi nita nee dati. Sve to su
oni imali ja sam ve imao podignuto na kvadrat ili na kub. Jedino je Garsija Lorka
ostavio na mene snaan utisak. On sam je oliavao poetski fenomen u njegovoj celini:
od krvi i mesa, zbunjen, krvav, sluzav i velianstven, koji je podrhtavao od hiljadu
30
mranih i podzemnih vatri kao i svaka materija spremna da nae svoj originalni oblik.
Reagovao sam i neprijateljski se postavljao protiv pesnikog kosmosa", tvrdei kako
nita ne moe da ostane nedefinisano. Kontura", zakon", mogli su se uspostaviti za
sve. Nije postojalo nita to se ne bi moglo pojesti". (Ve u to vreme ovo je bio moj
omiljeni izraz.) Kada bih osetio prodirui i komunikativni poar poezije velikog
Frederika, kako se uzdie u ludim, razbaruenim plamenovima, trudio sarri se da ih
obuzdam i da ih ugasim maslinovom granorti moje prerane, antifaustovske starosti,
pripremajui ve tada rotilj mog transcedentalnog prozaizma, na korne u, kada doe
vreme i kada od Lorkinog plamena bude ostao samo ar pei peurke, kotlete i ribe
svojih misli. Sve e to biti poslueno na vreme, i toplo, u odreeni as, na istim
aravima ove knjige koju ba sada itate. Jednim udarcem utoliu, za itav jedan vek,
duhovnu i moralnu glad, kao i glad mate naeg vremena.
Naa grupa je htela da bude sve vie i vie antiintelektualna, to nas je naravno
nagonilo da poseujemo samo intelektualce, i one kafane gde se ve kuvala, u jakom
mirisu sagorelog ulja, knjievna, umetnika i politika budunost Spanije...
Rekao sam ve da grupa koja me je prihvatila i primila kao jednog od svojih nije
bila u stanju da me bilo emu naui. Znao sam da to nije ba tako, jer su me oni nauili
bar jednoj stvari koja mi je ostala. Nauili su me da budem bomba".
Jedno popodne grupa me je odvela na aj na jedno elegantno mesto u Madridu. U
Kristalni dvorac. Cim sam uao, razumeo sam sve. Trebalo je potpuno da izmenim
svoj izgled. Moji prijatelji, koji su oseali mnogo vee samoljublje za moju linost
nego i ja sam (moj beskrajni ponos branio mi je da se vream bilo zbog ega) uzeli su
na sebe da brane i da ak hrabro Dameu svetu moju udnu odeu. Na njihovim
ljutitim licima kao da se moglo proitati: ,,Pa ta, na prijatelj lii na pacova u oluku.
U redu. Ali on je najsnanija linost koju ste ikada imali priliku da vidite, i mi emo
vam, ako budete i najmanje nepristojni prema njemu, razbiti njuku."
Naroito je Bunjuel, koji je bio najrazvijeniji i najsnaniji, gledao oko sebe po sali,
traei kavgu. Na izlasku rekao sam svojoj telesnoj gardi:
Vrlo ste se lepo poneli prema meni. Ali, nije mi stalo da nastavim ovako. Sutra u
se obui kao ostali svet!
Moja odluka je bila neopoziva. U stvari, ja sam to potajno eleo iz jednog
osnovnog razloga. eleo sam da se dopadnem elegantnim enama koje sam toga dana
otkrio u salonu za aj. Pa, ta je to elegantna ena?" To je ena koja vas prezire i koja
nema dlaka pod pazuhom. Prvi put u ivotu video sam tada obrijan pazuh, tako neno
plaviast da mi se uinilo kao najvei luksuz i perverzija. Spremao sam se da prouim
ta pitanja ,,do dna", kao to sam inio i za sve ostalo.
Sutradan sam poeo od poetka. Od glave. Nisam smeo da odem odmah berberinu u
Ricu, kako su mi preporuili moji drugovi. Bio mi je prvo potreban jedan grosista",
31
da zasee u masu. Zatim sam imao nameru da frizuru doteram u Ricu. itavo popodne
lutao sam Madridom traei berberina i svaki put sam zbog stidljivosti oklevao da
prekoraim prag radnje. Posle hiljadu oklevanja najzad sam izabrao jednoga, koji mi
je stavio pekir oko vrata. Strahovito sam se poplaio kada su pali prvi pramenovi. A
ako je Samsonov kompleks istina? Pogledao sam se u ogledalu i uinilo mi se da
vidim kralja na prestolu sa belim pekirom umesto hermelina na pleima. Obuzela me
je uasna panika i tada sam, prvi i poslednji put u ivotu, za nekoliko trenutaka izgubio
veru u sebe. Moja slika kralja deteta odjednom se uinila kao bedan sluaj bioloke
manjkavosti, kao znak neravnotee izmeu moje boleljive konstitueije i moje prerane
ali sterilne inteligencije. Da nisam, moda, i ja glupak kao i svi ostali?
Platio sam i krenuo prema Ricu. Na pragu berbernice osetio sam kako nestaju
poslednje sumnje. Ni za im nisam alio. Kada sam uao u Ric nisam otiao berberinu
ve u bar.
- Dajte mi jedan koktel rekao sam barmenu.
- Kakav koktel, gospodine? Nisam znao da postoji vie vrsta i nasumice sam
odgovorio:
- Nije vano, samo da bude dobar.
Uinio mi se grozan, ali u roku od pet minuta moja mata ga je pretvorila u neto
odlino. Napustio sam misao da idem berberinu i poruio jo jedan koktel. To je bilo
dovoljno da shvatim jednu zapanjujuu stvar: prvi put sam izostao iz kole i nisam se
zbog toga oseao krivim. Naprotiv, smatrao sam da je period marljivosti zavren.
Verovatno se neu ni vratiti u kolu. Neto novo se pojavilo u mom ivotu.
Jednoga dana, doavi u kolu, ugledao sam kako jedna grupa uenika snano
mlatara rukama i neto beskrajno raspravlja. Uskoro sam od njih samih saznao za
razlog pobune. Nudili su mi, ni manje ni vie, da budem glasnogovornik njihovog
antikonformizma. pripremao se konkurs za naimenovanje jednog profesora slikarstva
na Akademiji. Mnogi su raunali na to mesto, jer je ta klasa bila naroito na dobrom
glasu. Profesori kandidati su morali da naslikaju dve slike, jednu na odreenu temu a
drugu po slobodnom izboru. Slike su bile izloene u koli. Sve su bile jadno osrednje
osim slika Danijela Vaskeza-Dijaza, iji je stil odgovarao onome to se u to vreme
zvalo postimpresionizam". Moje seme je palo na plodnu zemlju i ve je jedna manja
grupa uenika, onih najaktivnijih i najtalentovanijih, bila puna divljenja za Vaskeza
Dijaza. On jo nije bio u stanju kubizma, ali je bio prilino pod njegovim uticajem pa
su od njega prihvatali ono to su jo uvek odbijali da prihvate od mene. Logino,
trebalo je da budem za Vaskeza Dijaza. Naalost, uenici su saznali da e zbog
mranih intriga Vaskez Dijaz biti odbijen u korist nekoga koji nimalo nije zasluivao
da dobije profesorsko mesto. Otiao sam sa drugovima u izlobenu salu. Nije moglo
biti sumnje. Jedanput sam i ja morao da se sloim sa njima, iako sam u dnu srca
32
mnogo vie voleo bilo kog starog akademiara koji bi znao da mea boje. Ali, stari
akademiari su od pre nekoliko godina bili potpuno istrebljeni. Izjasnio sam se za
Vaskeza Dijaza. To popodne on je ukratko izloio svoje pedagoke metode. iri se
povukao da bi doneo odluku i zatim se vratio i objavio da je naimenovan neki drugi
profesor. Neujno sam ustao i iziao pre nego to je predsednik izgovorio svoj zavrni
govor. Oekivali su me moji prijatelji iz grupe koja je uestvovala na jednom sastanku
intelektualaca republikanaca pod vostvom Manuela Azanje, koji je kasnije bio
predsednik panske republike.
Kada sam se sutradan vratio u kolu, meu studentima je bila zavladala panika.
Obavestili su me da u biti izbaen iz kole zbog onoga to se dan ranije dogodilo.
Nisam to ozbiljno shvatio, ubeen da moj tihi izlazak ne moe da bude dovoljan
razlog za izbacivanje. Ali, vie nije bilo rei samo o tome. Posle mog nemog protesta
studenti su poeli da vreaju lanove komisije, da im prete, pa ak i da ih tuku, tako
da su akademiari morali da se zatvore u jednu salu. I odatle bi ih sigurno isterali
razvaljujui vrata klupama, da policija na konjima nije stigla u dvorite.
Pretpostavljalo se da sam jedino ja mogao biti voa pobune, poto sam dao znak.
Nita mi nije vredelo to sam se branio. Bio sam izbaen na godinu dana iz
Kraljevske akademije. Nekoliko dana kasnije bio sam u Figuerasu. Tu me je uhapsila
civilna garda i bio sam odveden u gradski zatvor. Posle mesec dana premestili su me u
zatvor u Geroni, a zatim su me pustili, poto nije postojao nikakav motiv da budem
due zadran u pritvoru. Bio sam se vratio u Kataloniju usred revolucionarnog vrenja.
General Primo de Rivera otac Hoze Antonija, budueg osnivaa falange uguio je
poetke pobune energino, ali i oinski. Svi moji prijatelji iz detinjstva u Figuerasu
bili su revolucionari i separatisti. Moj otac je, kao javni belenik, morao da svedoi o
izvesnim zloupotrebama i prevarama na Sudu za vreme izbora. Ja sam, meutim,
stalno govorio o anarhiji, monarhiji, trudei se da ih na neki nain pomirim i dovodei
tako do kulminacije optu zbrku koja je vladala u duhovima.
Moj boravak u zatvoru samo je poveavao moju slavu. Za mene, to je pre bilo
zadovoljstvo. Bio sam u drutvu sa politikim zatvorenicima iji su me prijatelji i
rodaci zasipali poklonima. Svako vee smo pili ampanj. Napisao sam nastavak
Vavilonske kule" i u mislima ponovo proiveo poslednje dane boravka u Madridu.
Sada sam iz svega toga mogao da izvuem dragoceno iskustvo. Bio sam srean i zato
to ponovo vidim ampurdanski pejza. Posmatrajui ga kroz reetke zatvora, shvatio
sam da sam najzad uspeo malo da ostarim. To je bilo sve to sam eleo, sve to sam
iupao iz mog ivota u Madridu. Bilo je lepo osetiti se malo starijim ba u trenutku
kada sam se naao u zatvoru. Bio je to pravi odmor za moj duh.
33
Susret sa Galom
Jednog popodneva bio sam osloboen iz geronskog zatvora i stigao sam u Figueras
u vreme veere. To isto vee otiao sam u bioskop. Vest o mom izlasku iz zatvora bila
se ve proirila u gradu i kada sam uao u salu svi su mi ivo pljeskali. Posle
nekoliko dana roditelji su me odveli u Kadakes. Tamo sam ponovo poeo da ivim
kao asketa, predajui se potpuno slikanju i itanju. Seanje na raskalani ivot u
Madridu jo je pojaavalo moju strast za uenjem, jer sam sada znao, poto sam ve
jedanput drao u svojim rukama ustreptalu pticu jednog novog i uzbudljivog iskustva,
da u, kada se budem vratio u prestonicu, moi ponovo da nastavim sa takvim
ivotom. Cekajui to, trebalo je da ostarim, a da bih ostario, trebalo je da radim, da se
borim, da skupim sve svoje intelektualne i fizike snage kako bih iziao kao pobednik
iz ovog krstakog rata u koji sam poao da bih osvojio svoju duu.
Rrajem leta od mene je ostao samo skelet; liio sam na ona udovita Hijeronima
Boa koja je Filip ii toliko voleo, na udovite bez tela kome je ostala samo ruka, oko
i mozak. Kada je moja disciplinska kazna istekla, vratio sam se u Madrid, gde me je
ekala sa grozniavim nestrpljenjem moja grupa. Bez mene, govorili su, nita vie nije
bilo isto". Njihova gladna mata traila je ideje koje sam jedino mogao da im dam ja.
Doekali su me oduevljeno, negovali me, mazili. Postao sam njihovo boanstvo.
inili su sve za mene: kupovali mi cipele, poruivali mi naroite kravate, rezervisali
mesta u pozoritu, pakovali moje kofere, brinuli se o mom zdravlju i potinjavali se
mojim kaprisima.
U to vreme jedna od mojih najomiljenijih zabava bila je da potapam novanice u
viski i da posmatram kako se raspadaju! Uivao sam da to inim pred nekom od onih
dama iz polusveta sa kojom sam se inae cenkao sa rafmiranim tvrdilukom. Posle
godinu dana ovog raskalanog ivota obavestili su me da sam konano iskljuen iz
kole.
Ja sam to i oekivao, i nadao sam se da e ta konana akcija znaiti kraj mom
raskalanom ivotu. Hteo sam da se vratim u Figueras, da tamo radim godinu dana i da
zatim ubedim oca kako studije treba da nastavim u Parizu. A onda, kada se budem
naao u Parizu. doepau se vlasti.
Moj otac je bio oajan. Ovo iskljuenje iz kole znailo je kraj svih njegovih nada
o mojoj javnoj karijeri. Pozirao mi je, zajedno sa mojom sestrom, za jedan crte
olovkom koji je bio jedan od najuspelijih iz tog perioda. U izrazu njegovog lica nazire
se patetina gorina koja ga je tih dana izjedala. Radio sam strogo klasine crtee i
istovremeno pokuavao da moje kubistiko iskustvo veem uz neku tradiciju. Moje
34
Treba saekati razvoj vaih nesumnjivih kvaliteta. Nadam se da u jednog dana moi
da se vama pozabavim."
Skoro u isto vreme moj otac je primio pismo od Miroa koji mu je objanjavao
koliko bi bilo korisno da doem u Pariz, i zavravao reima: Potpuno sam ubeden da
e budunost vaeg sina biti sjajna."
U to vreme mi je Luis Bunjuel ispriao ideju za jedan film koji je eleo da snimi i
za koji je njegova majka davala novac. Njegova ideja mi se uinila osrednja i
osnovaki avangardistika: trebalo je da se snimi film po tekstovima iz novina, i to od
vesti do stripova. Na kraju, trebalo je da neki kelner metlom poisti novine sa
trotoara. Smatrao sam da je to jeftino sentimentalno i rekao da scenario ne valja nita,
da ja imam mnogo bolji, veoma kratak i genijalan, potpuno suprotan od onoga to se
tada radilo na filmu. To je bilo istina: scenario je ak bio i napisan.
Bunjuel mi je oduevljeno telegrafisao da odmah dolazi u Figueras. Radili smo
zajedno na manje vanim detaljima filma, koji je trebalo da se zove Andaluzijski
pas". Bunjuel je otiao za Pariz sa scenarijem. Trebalo je da on reira i montira film i
da bude scenograf. Neto kasnije, kada sam i sam bio u Parizu, mogao sam izbliza da
pratim rad na filmu i da uestvujem u reiji, vodei svako vee razgovore sa
Bunjuelom, koji je automatski prihvatao sve to bih ja rekao.
Stigao sam u Pariz razmiljajui o naslovu jednog romana koji sam proitao u
paniji: Ili Cezar ili nita." Uzeo sam taksi i upitao ofera:
Poznajete li dobro javne kue? Pomalo uvreen, on mi je ipak oinski odgovorio:
- Uite, uite, gospodine, i ne bojte se, poznajem ih sve.
Nisam ih sve video, ali sam posetio prilian broj i neke su mi se neizmerno dopale.
Uinilo mi se da u abaneu" ima najvie atmosfere. Divio sam se erotskoj fotelji
Franca Jozefa, koju je on poruio da bi zadovoljio svoje raznovrsne elje, kadama u
obliku labudova i onim udnim stepenicama koje izgledaju kao da su napravljene od
plavca i ukraene uramljenim ogledalima iz drugog carstva. Ako bi trebalo da
izaberem tri mesta na svetu koja su mi se uinila najtajanstvenijim, rekao bih da je
stepenite u abaneu" najtajanstvenije i najrunije erotsko mesto", da je pozorite
Paladio" u Vienci najtajanstvenije i najboanstvenije estetsko mesto", i da je ulaz u
grobnicu panskih kraljeva u Eskorijalu najtajanstvenije i najlepe zagrobno mesto
na svetu". Jer, za mene, erotizam treba uvek da bude ruan, estetika boanstvena, a
smrt lepa.
Posle javnih kua otiao sam kod Huana Miroa. Ruali smo zajedno. On nije
govorio, ili je veoma malo govorio. Kada sam odlazio, Miro mi je rekao:
- Morate dati da vam se saije smoking, izlaziemo u svet.
Sutradan sam otiao krojau da naruim smoking po meri. Stanovao sam u hotelu
Vivijen" u Ulici Vivijen, i kasnije sam saznao da je u toj ulici stanovao nekada
36
Lotreamon. Kada mi je smoking bio gotov, Miro me je odveo na veeru kod grofice
Dato.
Vraali smo se kui sami i Miro se najzad odluio da govori. Posle svake reenice
energino je stiskao usne:
- Nee vam biti lako, ali ne gubite hrabrost. Nemojte govoriti mnogo (tada sam
shvatio da je njegovo utanje moda bilo neka vrsta taktike). Bavite se fizikom
kulturom. Ja imam profesora i svako vee boksujem. Sutra emo posetiti Tristana
Caru, koji je ef dadaista. On je veoma uticajan i moda e nas pozvati na neki
koncert. Treba odbiti. Moramo se uvati muzike kao kuge... U ivotu je vano biti
tvrdoglav. Kad hou neto da izrazim u svojim slikama pa mi ne polazi za rukom, ja
udaram glavom u zid dok ga ne okrvavim...
Ostavio me je viui: Zdravo!
Za trenutak sam video u mati taj krvavi zid. Bila je to ista krv kao i moja. Ve u to
vreme Miroovo delo je bilo razliito od svega onoga to sam ja mislio i to u kasnije
voleti. Ali, nije bilo vano. Krv je bila tu!
Sutradan smo veerali kod Pjera Leba sa jo nekolicinom njegovih tienika. Oni su
svi bili pod ugovorom i uivali su u sitnoj, udobnoj slavi, jo prilino sveoj, ali koja
je ve poinjala da se hladi. Jedina linost iz te grupe, koju sam inae potpuno
zaboravio, koje se seam, bio je slikar Pavel Celiev koji me je prvi na svetu uveo u
metro. Nisam hteo ni po koju cenu da uem unutra i moj strah je toliko zabavljao
elieva da su mu suze pole na oi. Kada mi je rekao da e sii na stanici pre moje,
zgrabio sam ga i poeo da molim:
- Ali rekao mi je pa to nije nita. Sii e na sledeoj stanici i videe velikim
slovima ispisano Izlaz". Onda e se popeti nekoliko stepenika i ve e biti napolju.
Uostalom, treba samo da ide za onima koji budu sili sa tobom.
A ako niko ne bude siao? Najzad sam stigao, popeo se i iziao. Posle stranog
pritiska u metrou, sve mi je izgledalo lako. Celiev mi je bio pokazao podzemni put i
tanu formulu za moj uspeh. Kasnije sam uvek u ivotu koristio ezoterine i okultne
metroe duha. Moji najbolji prijatelji nekoliko puta su se pitali ta se sa mnom dogaa
po tri ili etiri meseca.
Ali, gde je Dali? ta radi? Dali je putovao svojim metroima i pojavljivao se u
najneoekivanijem trenutku: Stiem, penjem se, izlazim." I metro, koji je odlazio sa
stranom bukom, ostavljao me je tamo gore, upola uguenog, kako neumorno
ponavljam: veni, vidi, vici... veni, vidi, vici... veni,vidi,vici...
Stiem, Stiem! Bilo je vreme. Bunjuel je poeo da snima Andaluzijskog psa".
Pjer Baev je izgledao tano onako kako sam zamiljao svog junaka. Ve se drogirao i
stalno je mirisao na eter. Cim je zavrio na film izvrio je samoubistvo.
Andaluzijski pas" je bio film mladosti i smrti, film koji sam hteo da zarijem kao
37
mogao, imitio bih ga. Nedostajalo mu je jo jedno pola tuceta trulih magaraca, glumci
su bili bedni, a scenario nabijen poetskim slabostima.
Osim toga filma ta sam jo napravio? Nekoliko mojih izlazaka pokazali su se kao
potpuno beskorisni. Stidljivost me je spreavala da zablistam i punila me
nezadovoljstvom prema samom sebi. Kamij Geman, trgovac slikama, obeavao mi je
ugovor, ali on jo uvek nije bio potpisan.
Nisam uspeo da naem elegantnu, ili neelegantnu enu koja bi prihvatila da se
potini mojim erotinim fantazijama. Jurio sam ulicama kao pas pred parenje i nita
nisam nalazio.
Vraao sam se u moju prozainu hotelsku sobu s bolovima u nogama i gorka tuga mi
je punila srce. U mati sam video sve te nepristupane ene koje sam prodirao oima.
Bilo je u Parizu toliko enskih stranjica, a nijedna nije dolazila da mi se priblii u
krevetu na koji sam padao sam, bez misli.
esto sam iao u Luksemburki park. Sedeo sam na klupi i plakao. Jedno vee,
Geman, moj budui trgovac slikama, odveo me je na bal Tabaren. Pokazao mi je
nekoga oveka koji je ulazio u drutvu neke ene obuene u haljinu sa crnim
ljokicama.
To je nadrealistiki pesnik Pol Elijar. On je veoma uticajan u Parizu i tavie,
kupuje slike. Njegova ena je u vajcarskoj.
Poli smo im u susret i upoznali se, okrueni bocama ampanjca. Elijar je izgledao
kao neka linost iz legende; pio je mirao i paljivo posmatrao lepe ene oko nas. Pre
nego to smo se rastali, obeao je da e sledeeg leta doi u Kadakes.
Sutradan uvee seo sam u voz za paniju, na stanici Orsej. Kao da su se svi aneli s
neba sastali da me otprate do bifea gde sam ruao. Prvi put sam tada, posle angine,
bio stvarno gladan.
Vie ti nije potrebno da bude bolestan, Salvadore, jer vie ne mora da potini
Pariz".
Iskustvo me je nauilo da se ovek, svaki put kada neto eli da pobedi i u tome ne
uspe, razboli. Oni koji gospodare situacijom nisu nikada bolesni, ak i ako je njihov
organizam u stvari, svakim danom sve slabiji. Zakaio sam, znai, na iviluku stanice
Orsej svoju bolest, kao neki stari kaput koji mi vie nee biti potreban za leto koje je
poinjalo. Ako mi bude potreban sledee zime, uzeu nov. Do vienja!
Probudio sam se sutradan ujutru u Kataloniji. Prolazili smo preko moje drage
ampurdanske doline i pored Mlina kod kule".
Kao to se nebo razvedri posle bure, tako sam i ja posle bolesti u Parizu, upoznao
period najprozranijeg" zdravlja; kaem naprozranijeg" jer sam se oseao kao da
vidim" kroz svoje telo savren rad svih malih mehanizama moje anatomije koja se
ponovo rascvetavala. U meni se sve jasnije ocrtavao jedan magloviti predoseaj:
39
Jednoga dana, ba kada sam se previjao od smeha, neka kola se zaustavie pred
mojom kuom. Iz njih je izaao Pol Elijar sa enom. Bili su umorni od dugog puta i
skoro su nas odmah napustili i otili u hotel Miramar". Zakazali su nam tamo sastanak
za pet sati.
Uinilo mi se da je lice Gale Elijar veoma inteligentno, ali, izgledalo je kao da je
neraspoloena i nezadovoljna to se nalazi u Kadakesu.
U pet sati naa mala grupa je otila k njima. Smestili smo se svi na jednu terasu u
senci platana. Uzeo sam pero i dobio nastup smeha. Objasnili su sluaj Elijaru, koji se
veoma zainteresovao.
Uvee, u etnji, poeo sam razgovor o nekim veoma ozbiljnim pitanjima sa
Elijarovom enom Galom. Bila je iznenaena privlanou mojih razmiljanja i
priznala je da sam joj se ranije, pod platanima, uinio antipatian i nemogu, zbog
moje napomaene kose koja mi je davala izgled profesionalnog igraa argentinskog
tanga.
Vraajui se iz etnje razgovarao sam sa Elijarom i ubrzo shvatio da je on pesnik
Lorkine klase, jedan od veoma velikih i najautentinijih. Pokuao sam da stavim malu
buljinu na njegovu glavu, ali nisam uspeo da je vidim. Pokuao sam istu stvar sa jo
nekolicinom pesnika, ali smeh nikako nije dolazio. Isto je bilo i sa svima ostalima sa
kojima je ranije obino uspevalo. Najzad sam zamislio buljinu s glavom nadole,
zalepljenu izmetom za trotoar. To me je uasno zasmejalo; nisam mogao da nastavim
etnju, ve sam morao prvo da legnem na zemlju.
Otpratili smo Elijarove u hotel Miramar" i zakazali im da se sutradan u jedanaest
asova naemo na plai.
Sledeeg jutra sam se probudio mnogo pre izlaska sunca; grlo mi je bilo stegnuto od
dubokog nemira. Pomisao da e moji prijatelji, a naroito Elijarovi, biti u jedanaest
sati na plai, i da iz utivosti moram da budem taan i da prekinem rad sat ranije nego
obino, dovodila me je do oajanja i unapred mi upropaavala jutro. Zeleo sam da
zaustavim kretanje sunca, da ga utopim ponovo u more iz koga je izalo, i da na taj
nain odloim na neodreeno vreme bitku koju su predoseala moja ula. Ali, o
kakvoj se bici radilo? To jutro je blistalo kao sva druga jutra; jedino je, moda,
vladao onaj laki mir koji prethodi velikim dogaajima. Kua je ivela kao i svakog
drugog jutra: devojka je stigla i stavila klju u kuhinjsku bravu, vesla ribara udarala
su po vodi, stado koza i jarac prolazili su ispred mojih prozora. Dan je liio na svaki
drugi. Pa ipak... ta e se dogoditi? Nisam mogao da sedim pred tafelajem. Probao
sam sestrine minue; ali, ne, ovaj nakit nije bio pogodan za kupanje a ja sam hteo da
budem izuzetno koketan zbog Elijarovih. A zato se ne bih pojavio nag i raupane
kose, poto su me ve videli sa zalizanom kosom prole veeri i opet e me takvog
videti veeras? Kada budu stigli, razmiljao sam, stiu u sa etkom u ruci, razbaruen
41
biti dovoljno. Gala, Elijarova ena. To je bila ona! Prepoznao sam je po golim
leima.
Kako sam mogao itavo popodne da provedem s njom ne prepoznavi je, ne
sumnjajui ni u ta? Zbog nje sam izmislio ovo ludako svadbeno ruho, zbog nje sam
se namazao izmetom koza i odrao se ispod pazuha! Sada, kada sam je ugledao na
plai, nisam vie smeo ovako da se pojavim. Gledajui se u ogledalu, naao sam da
izgledam bedno.
Lii na pravog divljaka, Salvadore, a ti to mrzi." Presvukao sam se i oprao to
sam bolje mogao, da bih se oslobodio zaguljivog mirisa koji je iz mene izbijao.
Ostavio sam samo bisemu ogrlicu i bour, dopola iupan.
Na plai sam poao u susret prijateljima, ali u trenutku kada je trebalo da kaem
Gali dobar dan, protresao me je takav nastup smeha da nisam mogao izustiti ni rei.
Nastupi su se ponavljali svaki put kad mi se ona obraala i kada je trebalo da joj
odgovorim. Pomireni s tim, moji prijatelji su izgledali kao da kau:
Tu smo. Sad, e to potrajati opet itav dan. Provodili smo vreme besno bacajui
kamenje u vodu. Naroito je Bunjuel bio razoaran, jer je bio doao u Kadakes da sa
mnom radi na novom scenariju. A ja, elei sve vie da uzdrim svoju ludost, samo
sam mislio na Galu, obasipao je panjom i samo na nju usredsredio misli. Poto nisam
mogao da govorim sa njom, zasipaO sam je ljubaznostima, donosio joj jastuke, au
vode, premetao je da bi bolje videla pejza. Da sam mogao, hiljadu puta bih joj
skinuo i obukao cipele. Kada bih uspeo, u etnji, da makar za trenutak dodirnem njenu
ruku, sav bih uzdrhtao i inilo mi se kao da oko mene pada kia zelenog voa; kao da
sam, umesto Galine ruke, pre vremena otresao jo neno drvo svoje elje. Gala, koja
je sa jedinstvenom intuicijom videla sve to se u meni pojavljivalo kao reakcija",
nije videla da sam ludaki zaljubljen u nju. Nazirala je u meni poluludog genija
sposobnog za veliku moralnu hrabrost. I poto je i ona elela neto, svoj sopstveni
mit, poela je da veruje kako sam ja jedini sposoban da joj ga stvorim.
Moja slika Sumorna igra" zabrinjavala je moje prijatelje. Gae uprskane izmetom
bile su naslikane s takvim realizmom punim samozadovoljstva da su se svi pitali
jesam li ili nisam koprofag. Mogunost da sam oboleo od te odvratne bolesti izazvala
je, najzad, u njima pravu nelagodnost, koja je stalno rasla. Gala je odluila da raisti
sa tom sumnjom. Rekla mi je da eli da razgovara sa mnom o veoma vanoj stvari i
zamolila me da se s njom sastanem. Uspeo sam da joj odgovorim ozbiljno kako to ne
zavisi od mene, i da, ak i ako, dok ona bude govorila, prsnem u smeh, to me nee
spreiti da je paljivo sasluam i da joj ozbiljno odgovorim. Zabrinut Galin ton
zamalo da nije izazvao u meni nov nastup ludakog smeha; uspeo sam da se uzdrim
samo snagom volje. Zakazali smo sastanak za sutradan uvee. Dogovorili smo se da
dodem po nju u hotel i da se proetamo meu stenama. Poljubio sam joj ruku i otiao.
43
Cim je okrenula lea, presavio sam se od smeha i morao sam da sednem na jedan
prag i da saekam da proe kriza. Na putu sam susreo Kamija Gemana i njegovu enu.
Oni su me itavo vreme posmatrali i zaustavili se da sa mnom razgovaraju.
Morate paziti rekao mi je on. Od pre izvesnog vremena preterano ste nervozni.
Moda isuvie radite?
Sutradan sam otiao po Galu. Krenuli smo u etnju medu stene Kojala, ija
melanholija podsea na melanholiju pejzaa neke druge planete. Cekao sam da Gala
pone razgovor koji je najavila, ali ona oigledno nije mogla, jer nije znala kako da
pone. Pruio sam joj priliku napravivi jednu aluziju. Prihvatila je to sa zahvalnou,
dajui mi ipak na znanje da joj nimalo nije potrebna moja pomo. Evo kako je
otprilike tekao na razogovor:
- Re je o vaoj slici Sumorna igra". Zautala je za trenutak, dajui mi vremena da
je preduhitrim i da pogodim. Hteo sam da odgovorim, ali sam ipak vie voleo da
priekam u sluaju da se pojavi jo neto.
- To je vrlo znaajno delo nastavilaje ona i zato svi prijatelji, i Pol i ja, elimo da
shvatimo emu odgovaraju izvesni elementi koje vi izgleda smatrate veoma vanim.
Ako su te stvari" vezane uz vau egzistenciju, ja se bitno ne slaem sa vama jer mi se
to ini s obzirom na moj ivot uasno. Ali, to se tie samo vaeg ivota i moj ne moe
u to da se mea. Meutim, ako se sluite vaim slikama radi irenja jednog poroka za
koji smatrate da je genijalan, to, po nama, dovodi u opasnost snagu vaeg dela i svodi
ga na psihopatoloki dokumenat.
Bio sam u iskuenju da odgovorim jednom lai. Kada bih joj priznao da sam
koprofag, kako su verovali prijatelji iz nadrealistike grupe, to bi me u njihovim
oima uinilo jo fenomenalnijim i interesantnijim. Meutim, otar Galin ton,
napregnut izraz njenog lica i njena potpuna, dostojanstvena iskrenost, nagnali su me da
kaem istinu.
- Kunem vam se da nisam koprofag. Grozim se koliko i vi te vrste poroka. Ali
smatram da su i ovi skaredni elementi neto to uasava, isto koliko i krv ili moja
fobija prema skakavcima.
Cekao sam da Gala pokae olakanje posle mog odgovora. Meutim, ona je ostala
zabrinuta, kao da postoji neto to je prodire. Zamalo joj nisam rekao: ,,A vi? O
emu je re? Zato vie ne razgovaramo?" Ali nisam nita rekao. To meso tako blisko
mome, tako stvarno, spreavalo me je da govorim. Boleiva lepota tog lica nije
predstavljala jedinu eleganciju ovog tela; gledao sam njen struk, povijen dok je
hodala pobedonosno, i rekao sam sam sebi ve sa nekom vrstom estetskog humora: ,,I
lice Pobede rnoe da bude zamraeno neraspoloenjem. Ne treba ga dirati." Ipak, hteo
sam da je dodirnem, hteo sam da je obgrlim oko struka, kad njena ruka iznenada uze
moju. To je bio trenutak za smeh, i ja se zasmejah nervoznije i gromoglasnije nego
44
ikad, jer je u tom asu to bilo najuvredijivije za nju. Ali, umesto da bude povreena
zbog tog smeha, ona se ponosila. Natoveanskim naporom ona mi jo jae stee ruku,
umesto da je prezrivo pusti, kako bi uinila svaka druga ena. Svojom medijumskom
inteligencijom shvatila je taan smisao moga smeha, koji je drugima bio toliko
nerazumljiv. Moj smeh nije bio veseo", kao smeh ostalog sveta. On nije bio izraz
skepticizma ili frivolnosti, ve izraz fanatizma, kataklizme, ponora i uasa. A ja sam
joj ba tada bacio pod noge najstraniji, najkatastrofalniji smeh na svetu.
Mali moj rekla je ona vie se neemo rastajati.
Ona e biti moja Gradiva' moja pobeda, moja ena.
(Gradiva", Jensenov roman u interpretaciji Sigmunda Frojda. )
Ali zato je trabalo prvo da me izlei. I ona me je izleila. Zahvaljujui neukrotivoj
moi svoje ljubavi, ija dubina misli i praktina vetina prevazilaze ambicioznije
psihoanalitike metode.
Moji histerini simptomi su nestali jedan za drugim i kao nekom maijom postao
sam ponovo gospodar svog osmeha, svog smeha, svojih pokreta. Novo zdravlje
izraslo je kao rua u mojoj glavi. Poto sam otpratio Galu na figuerasku stanicu, gde je
uzimala voz za Pariz, uzviknuo sam, trljajui ruke:
- Najzad, sam!
Iako su ubilake vrtoglavice moga detinjstva bile izleene, trebalo je da proe jo
dosta vremena da bih se izleio od elje za usamljenou.
- Gala, ti si stvamost!
Cesto sam ovako razmiljao, uporeujui nju, bie od krvi i mesa, sa onim idealnim
slikama mojih pseudo-ljubavi. Udisao sam snano miris jednog kupaeg kostima od
vune koji je sauvao malo njenog mirisa. Hteo sam da mislim o njoj, ivoj i stvarnoj,
ali mi je bilo potrebno i da s vremena na vreme ostanem sam. Ta nova usamljenost
izgledala mi je stvarnija od one ranije i ja sam je zato vie voleo. Zatvorio sam se
itav mesec dana u svoj atelje u Figuerasu i nastavio da ivim kaluerski,
zavravajui portret Pola Elijara i dva velika platna, od kojih e jedno postati slavno.
Na njemu je bila naslikana velika, modra i votana glava rumenih obraza i dugih
trepaviea. Ogroman nos oslanjao se na zemlju. Umesto ustiju nalazio se skakavac u
ijem su trulom trbuhu vrveli mravi. Glava se zavravala omamentima u stilu 1900.
godine. Ta slika se zvala Veliki masturbator".
im bih zavrio sliku, poveravao sam je jednom drvodelji iz Figuerasa, koji ju je
pakovao, manijaki briljivo, kao to sam od njega traio. Ime ovoga oveka treba
svakako upisati na listu mojih anonimnih rtava.
Krenuo sam za Pariz, gde je od 20. novembra do 5. decembra trebalo da se odri
moja izloba u Galeriji Geman.
Bio sam sam, ali i stalno sa Galom. Ljubav me je uinila prezrivim i dareljivim.
45
49
Moja borba
PROTIV
jednostavnosti
jednoobraznosti
jednakosti
kolektivnog
politike
muzike
prirode
progresa
mehanizma
apstrakcije
mladosti
oportunizma
spanaa
filma
Bude
Istoka
sunca
revolucije
Mikelanela
Rembranta
divljakih predmeta
moderne afrike
umetnosti
filozofije
medicine
planine
fantoma
ena
vremena
skepticizma
ZA
kompleksnost
raznolikost
hijerarhiju
individualno
metafiziku
arhitekturu
estetiku
ustaljenost
san
konkretno
zrelost
makijavelistiki fanatizam
pueve
pozorite
markiza od Sada
Zapad
mesec
tradiciju
Rafaela
Vermera
ultracivilizovane predmete
a' la 1900.
renesansu
religiju
vradbine
obalu mora
duhove
Galu
meke asovnike
veru
50
Ponovo Pariz
Na povratku u Pariz lansirao sam novu enigmatsku krilaticu:
Hleb, hleb, samo hleb!
Ljudi su se pitali sa humorom da li sam moda na putu da postanem komunista! Ali,
ve u pogaali da Dalijev hleb nije namenjen za pomo brojnim porodicama. Moj
hleb je bio zverski antihuman. On je simbolizovao osvetu jedne luksuzne mate protiv
utilitarizma praktinog sveta. Taj e hleb biti aristokratski, estetski, paranoian,
jezuitski, fenomenalan, prefinjen i paralizujui.
Mesec dana posle povratka u Pariz potpisao sam ugovor da Dordom Kelerom i
Pjerom Kolom. Neto kasnije u Kolovoj galeriji izloio sam svoju sliku ena koja
spava" konj, lav-nevidljivo plod mojih razmiljanja iz panije. Vikont od Noaja je
kupio ovo platao, an Kokto Skrnavljenje hostije", a Andre Breton Viljema Tela".
Moje delo je poelo da uznemirava kritiare. U stvari, samo su nadrealisti i ljudi iz
visokog drutva bili stvarno uzbueni. Sve ee sam prisustvovao mondenskim
veerama gde su me primali zajedo sa Galom, sa nekom vrstom bojazni i divljenja.
Svuda sam prepoznavao svoje reenice i svoje ideje. Stvari su bile, ili nisu bile
dobre za jelo". Poslednje Brakove slike bile su jednostavno boanstvo", i tako
dalje. Izmeu dva mondenska ogovaranja pozajmljivali su od mene sa puno humora
frazeologiju katalonskog porekla, koja mi je bila svojstvena. Ipak, smisao moje
mistifikacije rovala im je po mozgu kao mali parazit.
- Ali, zaboga, Dali, zato hleb, zato sad samo hleb?
- Odgovor na ovo govorio sam morate traiti od paranoja-kritike metode, draga
prijateljice.
Zatim su me molili da objasnim svoju paranoja-kritiku metodu, jer su lanci koje
sam objavljivao bili isuvie hermetini. Sada priznajem da u to vreme ni sam nisam
dobro znao o emu se radi. To otkrie me je prevazilazilo", i kao kod mnogih mojih
otkria, shvatio sam njegov znaaj tek kasnije. Neprestano sam sluao pitanja:
- Sta to znai? Sta to znai?
Jednoga dana sam izdubio veliku veknu hleba i stavio unutra maloga Budu, potpuno
prekrivenog mrtvim buvama. Zatim sam zatvorio otvor u hlebu komadom drveta,
zacementirao sve i napisao na hlebu: Konjska marmelalda". ta je to znailo?
Dekorater Zan Miel Frank mi je poklonio dve stolice u najistijem stilu iz 1900.
godine. Jednu sam potpuno izmenio stavljajui umesto drvene ploe sedita veliku
tablu okolade. Drugu nogu stolice sam produio kvakom sa vrata i tako je stolica
izgubila ravnoteu. Druga noga je uvek stajala potopljena u au piva. Nazvao sam
51
ovaj neudobni predmet Atmosferska stolica". Svi koji su gledali stolicu oseali su se
muno. ta je to trebalo da znai?
Poeo sam tada borbu za lansiranje nadrealistikog predmeta, iracionalnog i sa
simbolikom funkcijom, kao i protivteu prianjima snova, automatskom pisanju, i
tako dalje. Nadrealistiki predmet je trebalo da bude potpuno nekoristan kako sa
praktikog, tako i sa racionalnog gledita.
Pariski stanovi, osetljivi prema nadrealizmu, brzo su se napunili nadrealistikim
predmetima koji su na prvi pogled delovali zbunjujue, ali koje je svako mogao da
dodirne rukama i da se njima zabavlja.
Ovaj novi period uskoro se zavrio. Gala i ja smo imali dosta novca i mogli smo da
se vratimo u Kadakes i da tamo ostanemo mesec i po dana. Moj presti se bio prilino
uvrstio. Kritiari su ve razlikovali nadrealizam pre i posle Dalija. O svim stvarima
se sudilo i razmiljalo uporeujui sa Dalijem.
Jedna od tajni moga uticaja bila je i to to je taj uticaj uvek ostao tajanstven. S
druge strane, tajna Galinog uticaja bila je dvostruko tajanstvena. Cesto su verovali da
su otkrili moju tajnu. To je bila greka! Jer to nije bila moja, ve Galina tajna.
Nematina je bila jo jedna od naih tajni. Gotovo nikada nismo imali novca i
iveli smo tajno obuzeti brigom zbog toga. Meutim, znali smo da naa snaga lei u
tome da to ne pokaemo. Saaljenje blinjega ubija. Snaga, govorila je Gala, ne lei u
tome da se izazove saaljenje, ve postienost. Mogli smo da umremo od gladi, niko
to nikada ne bi znao. Genio y figura hasta la sepultura, genijanost i stav do smrti", to
je bila naa deviza. Liili smo na onoga panca koji nema ta da jede, ali koji u podne
odlazi kui i seda za prazan sto na kome nema ni hleba ni vina. eka da ostali zavre
ruak. Trg je pust i uspavan pod nemilosrdnim suncem. Sa svih prozora opazie onoga
ko prvi, posle obeda, prede preko trga. U zgodnom trenutku na ovek ustaje, stavlja
akalicu meu zube i prelazi preko trga aajui ih. Treba da veruju da je jeo, jer
inae nee moi nikada da zagrize.
im ponestane novca, treba povisiti napojnice, nikada ne popustiti pred
osrednjou. ovek moe da se odrekne izvesnih stvari, ali ne treba da im se
priklanja. ovek moe da ne jede, ali ne treba da jede loe. Jo od Malage bio sam
Galin uenik i ona mi je otkrivala principe zadovoljstva. Ona me je takoe nauila da
sagledam realnost svih stvari. Nauila me je da se oblaim, da silazim niz stepenice
bez padanja, da ne gubim novac, da jedem i da pri tom ne bacam pileu kost pod
tavanicu, da razlikujem neprijatelje. Ona je bila Aneo ravnotee i proporcije koji je
najavljivao moj klasicizam. Ne gubei svoju linost, oslobaao sam se likova koji su
me muili. Poeo sam da bivam svestan svojih postupaka.
Jedna ptica koja je doletela iz Amerike kupila je moje meke asovnike koje sam
krstio Upornost seanja". Ta ptica je imala velika crna krila kao krila Grekovih
52
anela. Iako se ta crna krila nisu mogla videti, ovek je morao da opazi belo platneno
odelo i veliki panama eir koji je ptica nosila. Ona se zvala Zilijen Levi. Bio je to
ovek koji e Ameriku upoznati sa mojim delom. ilijen Levi mi je priznao da moje
delo smatra veoma neobinim, ali nepodesnim za publiku i nemoguim za prodaju. On
je okaio moju sliku u svojoj kui, iz linog zadovoljstva. Upornost seanja" nije
opravdala njegove loe prognoze i bila je nekoliko puta prodavana; najzad je dospela
u Muzej moderne umetnosti i tamo je, bez sumnje, jedna od slika koja najvie privlai
publiku.
Posle toliko napora Gala i ja smo najzad mogli da odemo u Port Ligat.
Cim smo se vratili u Pariz, preselili smo se iz Ulice Bekerelbroj 7. u Ulicu Goge
broj 7. Taj moderni stan izgledao mi je kao kazna koju su arhitekte izmislile za
sirotinju. A mi smo bili siromani! Poto nismo mogli da imamo komode Luj XV,
opredelili smo se za iroke prozore otvorene prema svetlosti, za hromirane stolove, i
svuda smo postavili ogledala. Gala je umela svemu da da sjaj. Ali, ova skoro
monaka strogost budila je u meni elju za luksuzom. Oseao sam se kao empres koji
raste u kupatilu.
Prvi put sam tada shvatio da su me u Parizu oekivali; da je moje odsustvo znailo
jednu prazninu. Ali, kako nastaviti? Moje dve konferencije u Barseloni izleile su
patoloke ostatke moje uasne stidljivosti. Oseao sam se sposobnim da po svojoj
volji uzvitlam strast i ludilo publike i u meni je rasla elja da stupim u kontakt sa
novim mesom", sa novom zemljom koja nije zaraena posleratnom atmosferom.
Amerika! Hteo sam da odem tamo, da odnesem svoj plan, da poloim i svoj hleb na
taj kontinent. ilijen Levi mi je poslao iseke iz tampe povodom jedne male izlobe
koju je organizovao u Njujorku. Tu su bili izloeni moji meki 1 asovnici i nekoliko
pozajmljenih slika. Malo je prodato, ali je izloba ipak doivela uspeh, jer se u
lancima osealo razumevanje, sto puta objektivnije i bolje upoznato sa stvarima od
svega to su pisali evropski kritiari. U Parizu svako prosuuje i izrie sud samo na
osnovu svojih estetskih normi. U Evropi sam bio okruen samo pristalicama koje su se
izmeu sebe gloile; ovaj graanski rat jo nije bio dotakao Ameriku. Ono to je kod
nas ve otkrivalo tragine izglede za budunost kod njih je bilo sami divertisman.
Kubizmu u Americi nikada nije pridavan naroiti znaaj, jer je to kod njih bila ve
klasirana pojava. Udaljeni od borbe, nepristrasni, nemajui nita da odbiju ili izgube,
nita to bi branili i zata bi se borili, mogli su sebi dozvoliti da budu lucidni i da
spontano vide ono to trenutno na njih ostavlja najsnaniji utisak, to jest mene. U
Evropi se varaju kada misle da Amerika nije sposobna za poetsku intelektualnu
intuiciju. To to oni ne gree, to nije zbog toga to imaju ukusa i tradiciju, ve zato to
su atavistiki oprezni. Amerika ne bira iskustvom ili srcem, ve na jedan bolji nain,
ona bira dubokom i elementarnom snagom svoje jo uvek sasvim ouvane biologije.
53
Ona zna ta joj nedostaje i ta nema. A sve to joj je nedostajalo na d'ihovnom planu
doneu joj ja svojim paranoinim delima.
Ideja koja je u meni poela da se oblikuje o Americi bila je potkrepljena mojim
susretom sa Alfredom Barom, upravnikom Muzeja moderne umetnosti u Njujorku.
Upoznao sam ga na jednoj veeri kod Vikonta od Noaja. Bio je mlad, bledunjav i
veoma boleljiv. Njegovi istram pokreti liili su na pokrete ptice koja kljuje
zrnevlje. I zaista, on je kljuvao savremene vrednosti i veoma razumno odvajao dobro
zrnevlje od loeg. Njegovo poznavanje moderne umetnosti bilo je pravo udo. Poto
sam bio naviknut na Konzervatore francuskih muzeja, koji nikada nisu uli za Pikasoa,
nalazio sam da je on jo udniji. Gospoa Bar mi je predskazala slavnu budunost u
Americi, ako tamo budem lino otiao. Gala i ja smo ve bili odluili da putujemo.
Avaj! Kako da to uinimo bez novca.
Hou da idem u Ameriku, hou da idem u Ameriku..." To se pretvorilo u opsesiju.
Gala me je teila.
im budemo imali malo novca otii emo...
Ali ba u tom trenutku sve je polo nagore. Pjer Kol me je obavestio da na ugovor
istie i da mu njegova finansijska situacija ne dozvoljava da ga obnovi. Novani
problemi su postali sve ozbiljniji. Ljubitelji, na koje se moglo raunati da e kupiti
Dalija, ve su imali isuvie mojih slika, pa ovek nije mogao ni da pomisli da im jo
nudi. Iste godine kada je moj presti dostigao svoju vrhunsku taku, ja sam se naao u
veoma looj novanoj situaciji. Ne mogui da se pomirim s tim bio sam besan,
uzdrano ali stalno besan. U Malagi sam bio odluio da zaradim puno novca i jo uvek
u tome nisam uspeo. Videemo! Besneo sam, besneo sam bez prestanka! Na ulici sam
kidao dugmeta sa kaputa i lomio ih zubima. Udarao sam nogom kao da elim da se
zabijem u asfalt plonika.
Jedno vee, vraajui se kui posle neuspelih poseta, u visini Bulevara Edgara
Kine susreo sam slepca bez obe noge. Sedeo je u malim kolicima. Kotrljao se sa
nekom udnom koketerijom i pokretima, okreui rukom gumene tokove. Zaustavio se
u trenutku kada je trebalo da pree iroku ulicu i, izvadivi mali tap, poeo je
energino da udara u zemlju traei pomo. Bilo je neega antipatinog u
bezobrazluku i sigurnosti ovog oveka. Traio je da ga neko prevede preko ulice. Na
ulici nije bilo nikoga osim mene. Samo je, prilino daleko, na ulici stajala prostituka i
gledala me. Prioh slepcu i brutalnim udarcem noge u kolica odgurnuh ga iz sve snage.
Udario je u suprotni plonik i trebalo je da ispadne iz kolica. Ali ovaj lukavi slepac je
predivdeo udarac i vrsto se pridrao rukama. Ukoio se iz uvreenog dostojanstva i
ostao nepomian. Ja sam preao ulicu i pribliio se da bih ga pogledo u lice. On je
bez sumnje razumeo da sam ga ba ja odgurnuo, jer je odmah promenio stav i, umesto
da se ljuti, postao je skroman i ponizan, kao to je, uostalom, njegov fiziki poloaj i
54
zahtevao. Razumeo sam tada da bi mi on, uprkos svom cicijaluku, dao novac da sam
mu ga traio.
Tako sam otkrio ta treba da inim da bih preao Atlantik. Jer ja nisam bio bez
nogu, niti sam bio slep, izgubljen i jadan. Nisam udarao u zemlju tapom traei od
nekog nepoznatog da me prevede preko tog okeana koji me je delio od Amerike. Ne,
nisam bio potonuo u oajanje. Nasuprot tome, blistao sam od slave. Razumljivo je da
niko ne bi pritekao u pomo tigru ak ni kada je gladan. Trebalo je da otmem tap iz
ruku tog slepca i da zamahnem oko sebe. Nisam bio paralizovan, trebalo je da delam.
Sa malo preostalog novca zadrao sam dva mesta na prvom paroborodu koji je
odlazio za Njujork; bio je to Samplen", koji je polazio za tri dana. Trebalo je pronai
ostatak novca za doplatu kabine, i za obezbeenje boravka u Njujorku bar za dve
nedelje. itava tri dana jurio sam po Parizu naoruan simbolinim slepevim tapom
koji se u mojim rukama pretvorio u arobni tapi ljutnje. Udarao sam bezobzirno
desno, levo. Poto sam tri dana tresao grane sree, ona se odluila, i mala kia zlata
najzad mi je dozvolila da konano predvidim putovanje.
Od silnog straha da u propustiti brod, doao sam tri sata ranije na stanicu odakle je
trebalo da krene transatlantski voz. Stalno sam gledao u asovnik i u naeg nosaa, jer
sam se bojao da e nas izdati. Gala me je drala za ruku da bi umirila moju nervozu.
Znao sam da u se smiriti tek kada budem na brodu. Kada sam se popeo na voz, stigli
su novinari i fotografi i zamolili me da siem. Zeleli su da me slikaju pored
lokomotive. Morali su da se zadovolje time da me slikaju na prozoru vagona. Isuvie
me je bilo strah da e voz krenuti dok se ja budem slikao.
Strah da ne propustim putovanje u Ameriku nije me potpuno napustio ni kada sam se
naao na amplenu". Tek to smo izali na otvoreno more mene je obuzeo pravi uas
od okeanskog prostranstva. Mislio sam da je brod isuvie veliki i da je njime veoma
teko rukovati i izbei katastrofu. Od svih putnika ja sam najsavesnije reagovao na sve
lane pozive na uzbunu i stavljao sam kotur za spasavanje etvrt sata pre ostalih. to
je bilo jo gore, traio sam da i Gala bude isto toliko predostrona. Nju je to ili ljutilo
ili zasmejavalo do suza.
I Kares Krosbi je putovala na amplenu". Razoarana to nije mogla da realizuje
na plan o hlebu dugakom petnaest metara u Ermenonvilu, razgovarala je sa
kapetanom i zamolila ga da naredi da nam se ispee to je mogue dui francuski hleb.
Upoznali su nas sa brodskim kuvarom i on je obeao da e nam umesiti dva i po metra
dugaak hleb koji e iznutra uvrstiti drvenom palicom. Sutradan su mi doneli u
kabinu, lepo uvijen u celofan, taj hleb kojim sam mislio da zainteresujem novinare ako
budu doli da me intervjuiu. Svi su na brodu sa prezirom govorili o neobrazovanim i
indiskretnim novinarima koji vas, ne prestajui da vau gumu, zasipaju pitanjima. Svi
su se pretvarali kako su pronali nain da ih izbegnu, ali to je bila hipokrizija, jer su
55
svi u stvari umirali od elje da budu intervjuisani. Ja sam, suprotno tome, stalno
ponavljao:
Oboavam publicitet, i ako budem imao sree da novinari saznaju ko sam i da mi
postave pitanja, dau im svoj hleb, kao to je sveti Franja inio sa pticama.
To je bilo toliko neukusno da moji sagovornici nisu mogli da se uzdre, pa su mi to
pokazivali mrtei se i stiskajui usne. Ali sam ja tvrdoglavo pitao svakoga:
- ta mislite, na koji nain moj hleb moe da proizvede maksimum efekta na
novinare?
Stigli smo u Njujork i dok smo obavljali formalnosti potrebne za iskrcavanje,
obavestili su me da novinari ekaju u mojoj kabini. Dogodila mi se ista ona
neprijatnost koja se dogodila i Diogenu onoga dana kada se pojavio nag sa svojim
buretom i zapaljenom sveom. Niko ga nije pitao o onome o emu je on eleo da ga
pitaju. Mene nijedan novinar nita nije pitao o mom hlebu, koji sam drao as pod
rukom, as kao neki ogroman tap. Ipak, izgledalo je da su veoma dobro obaveteni o
mojoj linosti i o detaljima mog privatnog ivota.
- Da li je tano pitao je jedan od njih da ste naslikali jedan portret vae ene sa dva
peena kotleta na ramenima?
- Da, tano je, ali kotleti nisu peeni nego sirovi.
- Zato?
- Zato to je i Gala sirova.
- A zato ba kotleti sa vaom enom?
- Volim kotlete i volim svoju enu. Ne vidim zbog ega ih ne bih naslikao zajedno?
Nesumnjivo je da su ovi novinari bili daleko iznad svojih evropskih kolega. Imali
su hladan i otar ukus za nonsens i poznavali su odlino svoj zanat. Tano su znali
kako mogu da dobiju priu". Njihovo oseanje za senzacionalno trenutno bi ih uvelo
u sr svakog problema i oni su odatle izvlaili ono to e posluiti kao hrana
milionima gladnih italaca. U Evropi, novinar kree na intervju sa ve izredigovanim
lankom. Odlazi tamo da bi potvrdio ono to on misli o tome, ili to njegove novine
misle, a itaocu ostaje da razrei da li je to istina ili nije. Evropa ima oseanje za
istoriju, ali ne i oseanje za novinarstvo.
Na dan moga dolaska u Ameriku novinari su se vratili iz jutarnjeg lova sa dobrim
plenom i sa dva sirova kotleta koja su pobedonosno bacili u vazduh. To isto vee svi
su jeli sirove kotlete, a ja znam da u nekim udaljenim krajevima Njujorka jo uvek
glou moje kosti.
Iziao sam na most Samplena" i ugledao Njujork, zelenosiv i prljavobeo, nalik na
ogroman rokfor. Kako volim rokfor, uzviknuo sam:
Njujork me pozdravlja!
I ja sam ga sa svoje strane pozdravio u njegovoj zaista kosmikoj veliini.
56
Njujorku, ti si kao neki Egipat! Ali kao Egipat okrenut naopake, jer faraoni su podigli
piramide robovanja Smrti, a ti die piramide demokratije da bi pobedio Smrt!
Probudio sam se sutradan, oko est asova ujutru, na sedmom spratu hotela Sen
Moric", posle dugog sna o erotizmu i lavovima.
Svi dogaaji toga dana sistematski su opovrgavali klie moderne mehanizovane
varoi", koji su nam evropski avangardni estetiari nametnuli kao primer
antiumetnike nevinosti. Ne, Njujork nije bio moderna varo, ili bar, nije to vie bio.
Njujork se uasavao modernizma.
Poeo sam sa nizom koktel partija, to popodne, u jednoj kui u Park Aveniji, iji se
antimodernizam manifestovao jo od fasade. Zgrada je bila nova. Jedna ekipa radnika
patinirala je crnim dimom bele zidove da bi dobili boju karakteristinu za pariske
graevine. Ba u to vreme, evropski arhitekti, razni Korbizjei, lupali su glavom da bi
otkrili nove blistave materijale koji ne crne i da bi na taj nain podraavali takozvani
sjaj Njujorka. im sam uao u lift, opazio sam jednu udnu stvar. Umesto da bude
osvetljen elektrinom strujom, u liftu se nalazila samo velika svea. U dnu kabine bila
je okaena prilino velika dobra reprodukcija E1 Greka, oiviena okvirom od
crvenog panskog somota. Uinilo mi se da je somot autentian, verovatno iz XVI
veka. I to nije bilo sve. Stan nije prevario moja oekivanja: tamo se mogla nai
gotika, panska renesansa, jedan Dali i dvoje orgulja.
itavo popodne iao sam iz jednog stana u drugi, iz jedne hotelske sobe u drugu, s
jedne koktel partije na drugu.
Pre nego to sam, te druge noi boravka u Njujorku, zaspao, video sam ponovo u
mati detalje ovog prvog susreta sa Amerikom. Ne, hiljadu puta ne, poezija Njujorka
ne sastoji se u onome to su hteli da nam nametnu, a naroito, ne sastoji se u optoj i
pravolinijskoj arhitekturi Rokfelerovog centra. Ne, poezija Njujorka je bila stara i
estoka kao poezija sveta, kao vena poezija.
Moja izloba kod ilijena Levija imala je veliki uspeh. Veina slika je bila
otkupljena, a tampa, iako agresivna, morala je da prizna moj imaginativni slikarski
talenat. Trebalo je da se vratim u Evropu na Normandiji".
Moje drugo putovanje u Ameriku bilo je ono to se moe nazvati oficijelnim
poetkom slave. Sve moje slike su rasprodate jo na dan otvaranje izlobe. Times
Magazine je tampao na naslovnoj strani moju fotografiju koju je snimio Men Rej.
Podnsalov je glasio Nadrealista Salvador Dali: jedan empres, jedan arhiepiskop i
jedan perjani oblak izleteli su kroz prozor." Postao sam izvanredno popularan.
Zaustavljali su me na ulici i traili autogram. Stizala su mi pisma iz najudaljenijih
krajeva Amerike. Na mene se spustila kia ekstravagantnih ponuda.
Ovaj sluajni uspeh, kao i manje sluajan uspeh moje izlobe u Londonu, svi ti
znaci da je sve polo nabolje, trebalo je da me odueve. Umesto toga, postao sam
57
59
Table of Contents
Tajni ivot Salvadora Dalija
Roenje Salvadora Dalija
Anegdotski autoritet
Detinjstvo
Mladiko doba
Kameno doba
Susret sa Galom
Moja borba
Ponovo Pariz
3
4
6
12
18
24
34
50
51
60