Professional Documents
Culture Documents
Gramatika Hrvatskog Jezika Od 1. Do 4. Razreda PDF
Gramatika Hrvatskog Jezika Od 1. Do 4. Razreda PDF
Gramatika Hrvatskog Jezika Od 1. Do 4. Razreda PDF
JEZIK
Jezik je apstraktan sustav znakova koji imaju neka specifina svojstva tako da se u ljudskim zajednicama mogu
rabiti za meusobnu komunikaciju s pomou nauenih govorno-slunih znakova.
Govorna komunikacija je proces slanja i primanja poruke. Poruka se prenosi putem koji nazivamo
komunikacijskim kanalom. Poruku alje govornik ili poiljatelj, a prima je sluatelj ili primatelj. Da bi govornik
pravilno shvatio, razumio poruku, mora poznavati kod, sustav znakova kojim se alje poruka. Pod bukom u
komunikacijskom kanalu razumijevamo sve nejezine zvukove, umove koji se javljaju usporedo s porukom.
Da bi se ublaile" ili posve uklonile posljedice buke u komunikacijskom kanalu, postoji u jeziku
redundancija ili zalihost.
TVORBA GLASOVA
Govor nastaje pokretanjem govornih organa. U usnoj upljini nalazimo: jezik, zube, desni, nepce, resicu., a na
izlazu iz usne upljine nalaze se usnice. Govor mora biti sastavljen od glasova da bi bio govor. Ne moemo rei
daje svako isputanje zvukova govor.
Glasovi se tvore u govornim organima. Glas je najmanji govorni odsjeak. Zove se fon. Glas je skup
akustinih svojstava koja se opaaju istovremeno.
Fonetika je jezikoslovna znanstvena disciplina koja prouava glasove prema nainu njihove tvorbe, prema
njihovim artikulacijskim i akustinim svojstvima.
PODJELA GLASOVA
Podjela glasova prema otvoru temeljna je podjela: razlikuju se po tome je li zranoj struji koja izlazi iz plua
prolaz otvoren ili zatvoren pri njihovu izgovoru. Ako su govorni organi otvoreni i zrana struja slobodno
prolazi nastaju otvornici (vokali), a ako su govorni organi potpuno ili djelomino zatvoreni, zrana struja
nailazi na preprjeke pa nastaju zatvornici (konsonanti). Hrvatski jezik ima est otvornika: a, e, i, o, u i
dvoglasnik ie.
Zatvornici su: b, c, , , d, d, , f, g, h, j, k, 1, lj, m, n, nj, p, r, s, , t, v, z, .
Zatvornike dijelimo na nekoliko naina: po mjestu tvorbe, po nainu tvorbe i po poloaju i radu glasnica
(po zvunosti).
Glasovi koji se mogu izgovarati samostalno zovu se samoglasnici. Suglasnici su glasovi koji se ne mogu
izgovarati samostalno.
Glasovi se niu u rijei, ali izmeu glasa i rijei postoji jo jedna govorna jedinica - slog.
Slog je dio rijei koji se moe izgovoriti kao izgovorna cjelina.
NAGLASNI SUSTAV
Naglasne jedinice jaina, duina i ton (visina) ine naglasak ili akcent. Mjesto naglaska odreuje jaina
istaknutog sloga.
Naglasci hrvatskoga standardnog jezika: kratkosilazni \\, kratkouzlazni \, dugosilazni , dugouzlazni /.
Prozodija je znanstvena disciplina koja unutar fonologije istrauje naglasne pojave u jeziku.
Pravila o raspodjeli naglasaka umnogome e olakati odreivanje naglaska:
1. Jednoslone
2. Na
prvome slogu dvoslone ili vieslone rijei mogu stajati sva etiri naglaska.
3. Na
4. Posljednji
Rijei koje imaju svoj naglasak zovu se naglasnice ili tonine rijei, a rijei koje nemaju svoj naglasak zovu se
nenaglasnice ili atonine rijei. Prednaglasnice stoje ispred naglasnice, a zovu se jo i prislonjenice ili
proklitike. Zanaglasnice stoje iza naglasnice, a zovu se jo i naslonjenice ili enklitike. To su: nenaglaeni
oblici pomonih glagola biti i htjeti, nenaglaeni oblici zamjenica i estica li.
Nenaglasnice se izgovaraju zajedno s naglasnicama inei tako naglasnu cjelinu. Naglasnu cjelinu moe initi
samo jedna rije, u tom sluaju naglasnica, ili dvije i vie rijei, od kojih je jedna uvijek naglasnica.
Fonem je najmanja jezina jedinica koja nema svoga znaenja, ali razlikuje znaenja rijei. Fonemi pripadaju
jeziku, a u govoru su predoeni glasovima. Suprotstavljanje rijei koje se razlikuju samo u jednome glasu zove
se fonoloka opreka ili opozicija. Ako se dvije rijei razlikuju samo u jednome glasu, a svi su im ostali
elementi isti (naglasci), zovemo ih minimalni par. Alofoni ili fonemske varijante razlike su fonema
uvjetovane mjestom meu ostalim glasovima.
Fonologija je znanstvena disciplina koja prouava razlikovnu ulogu fonema u jeziku.
Osim fonema, razlikovnu ulogu mogu imati i naglasak, duina i intonacija. Zovemo ih prozodijskim
razlikovnim sredstvima.
Rijei koje imaju isti izraz, a razliito znaenje zovemo homonimi.
Morfemi su najmanje jezine jedinice koje imaju svoje znaenje. Morfem u sebi moe imati samo jedan fonem
ili vie fonema. Jezikoslovna disciplina koja prouava morfeme zove se morfologija. Glasovna okolina moe
uvjetovati promjenu rubnoga fonema u morfemu. Takve varijante morfema zovemo alomorfi ili morfemske
inaice.
Sklapanjem razliitih morfema dobivamo nove rijei. U rjeotvorju razlikujemo: korijenski morfem, prefiksalni
morfem, sufiksalni morfem. Korijenski morfem nosi temeljno, leksiko znaenje rijei. Sufiksalni morfem moe
biti rjeotvorni i oblikotvorni. Prefiksalni morfem uvijek dolazi ispred korijena, a sufiksalni morfem iza
korijena.
Oblikotvorni morfemi slue za mijenjanje gramatikog oblika rijei. Oblikotvorni morfemi uvijek se nalaze na
kraju rijei. Rjeotvorni morfemi slue za tvorbu novih rijei.
Jednaenje suglasnika po zvunosti: Bezvuni suglasnik moe stajati samo ispred bezvunoga suglasnika, a
zvuni suglasnik samo ispred zvunoga suglasnika. Ako se zvuni suglasnik nae ispred bezvunoga
naglasnika, prelazi u svoj bezvuni parnjak. Ako se bezvuni suglasnik nae ispred zvunoga naglasnika, prelazi
u svoj zvuni parnjak. U pismu se ne provodi jednaenje po zvunosti kada se zvuno d nae ispred bezvunih
suglasnika c, , , s, .
Jednaenje suglasnika po mjestu tvorbe: Suglasnici razliiti po svome mjestu tvorbe jednae se u suglasnike
jednake po svome mjestu tvorbe. Promjena obuhvaa suglasnike s (> ), z (> ), h (> ) i n (> m) kada se nau
ispred srednjojezinih suglasnika. Dosljedno se provodi u izgovoru, ali ne i u pismu.
Ispadanje suglasnika: Kada se dva ista suglasnika nau jedan kraj drugoga, jedan od njih ispada.
Izjednaivanje suglasnika moe biti posljedica i nekih drugih glasovnih promjena.
Jotacija: Glasovna promjena ovih suglasnika: c + j > , k + j > ; t + j > , d + j > ; g + j > , z + j > ; h + j > ,
s + j > ; l + j > l j , n + j > n j . U jotaciju se ubraja i umetanje epentetskoga 1: pj, mj, bj, vj, fj > plj, mlj, blj, vlj, flj.
Sibilarizacija: Sibilarizacija je glasovna promjena pri kojoj se suglasnici k, g, h ispred samoglasnika i
zamjenjuju suglasnicima (sibilantima) c, z, s.
Palatalizacija: Palatalizacija je glasovna promjena pri kojoj se suglasnici k, g, h ispred samoglasnika e
zamjenjuju suglasnicima (palatalima) , , . U nekim se rijeima i suglasnici c i z ispred samoglasnika e
mijenjaju u i .
Zamjena l sa o: zamjena / sa o glasovna je promjena u kojoj se / na kraju sloga zamjenjuje sa o.
Nepostojano a: umee se u osnovu rijei izmeu dvaju suglasnika. Pojavljuje se samo u nekim oblicima rijei u nominativu i akuzativu jednine i u genitivu mnoine kad su posrijedi imenice mukoga roda, a samo u genitivu
mnoine kad su posrijedi imenice enskoga i srednjega roda. U oblicima pojedinih rijei u kojima nema
nepostojanoga a dolazi do nekih glasovnih promjena.
ALTERNACIJE IJE/JE/E/I
Dvoglasnik ie izgovara se na tri naina: kao ije / je / je (dugo je i kratko je), kao e i kao i.
Kratko je nalazi se:
u izvedenicama sa sufiksima -ota, -oa, -urina, -ance, -ence, -ace, -ina
u pridjeva na -ovit, -evit
u imenica na -a, -ar, -a i u mnogih na -ik te u imenica . r. izvedenih od njih
u prvom dijelu naglaska ispred naglaska
u svim nesvrenim glagolima na -ivati, -avati koji su izvedeni od svrenih glagola s ije
u nejednakoslonih imenica srednjega roda
u komparativu i superlativu svih pridjeva
u sloenih pridjeva sa spojnikom -ou sloenih imenica sa spojnikom -o-u imenica sa sufiksima -i, -i, -telj, -ia, -ra, -ina, -ulja, -ua, -ba, -ite
u pridjeva sa sufiksima -an, -ahan, -kast, -cat, -at, -iv, -ljiv.
Sve rijei koje u korijenu imaju glasove i zadravaju ih u svim oblicima i u izvedenicama. Glas u nekim
rijeima posljedica je palatalizacije glasova k i c. Glasovi i mogu biti posljedica jotacije glasova c, k i t.
-ia
-i
-aa, -jaa
-iar
-ina
uveanice
-e
-i
-i
umanjenice za m. r.
-ai
-oa
Rijei gdje se d i nalaze u korijenu valja zapamtiti. To su u velikom broju tuice turskoga ili engleskoga
podrijetla. Glas d zvuni je parnjak bezvunom glasu . Glas d piemo i izgovaramo u rijeima nakon
provedenoga jednaenja po zvunosti ispred zvunoga b, a prema osnovnom bezvunom . Glas pojavljuje se
na mjestu osnovnoga d nakon provedene jotacije.
Pismo je sustav grafikih znakova koji predouje elemente govornoga jezika (glasove, slogove, rijei) i slui
za pisanje. Pismo se sastoji od slova ili grafema. Grafematika prouava biljeenje fonema grafemima ili
slovima. Hrvatska latinica ima 30 grafema, 27 fonema biljei se jednim grafemom, tri fonema biljee se
dvoslovom - d, nj, lj, dvoglasnik ie biljei se troslovom ije. Pravopis ili ortografija obuhvaa pravila o pisanju
rijei.
Grafostilistika prouava izraajna sredstva pisma (grafije) i pravopisa. Jedinica pojaanja stilistikoga znaenja
zove se grafostilem.
Pravogovor ili ortoepija znanstvena je disciplina koja obuhvaa pravila o izgovoru glasova i rijei. Osim
pravilnoga izgovora svih glasova, vano je pravilno naglaavanje rijei i naglasnih cjelina.
Vrjednote su govornoga jezika: mimika i geste, boja glasa, intonacija, intenzitet, tempo, pauza ili stanka, ritam.
Fonostilistika je dio stilistike koji prouava individualne osobitosti izgovora, stilistiku glasova.
Kajkavsko narjeje
tokavsko narjeje
samoglasnici se
samoglasnika (ima
govora i s dvoglasima:
tokavskih, javljaju se i
ijekavski (jekavski)
dvoglasi
govor
umjesto Ij govori se l
sibilarizacija
ekavski, ikavski,
ikavsko-ekavski i
jekavski govori (na otoku
Lastovu)
tronaglasni sustav:
tronaglasni sustav:
etveronaglasni sustav
3. dugosilazni a
dugosilazni a
(novotokavsko):
4. kratkosilani a
dugouzlazni d
dugosilazni a
5. uzlazno-silazni a
kratkosilazni a
kratkosilazni a
dugouzlazni a
kratkouzlazni a
(akut)
Hrvatski je jezik slubeni jezik u Republici Hrvatskoj. Hrvatski jezik pripada indoeuropskim jezicima.
Tijekom povijesti zapisivanje trima pismima: latinicom, glagoljicom i irilicom (bosanicom).
Sve do 14. stoljea na latinici se pisalo uglavnom latinskim jezikom. Prvi su sauvani zapisi na hrvatskom
jeziku i na latinici Red i zakon zadarskih dominikanki (1345.) i ibenska molitva (1347.).
Glagoljica je pismo koje je za Slavene stvorio Grk Konstantin iril. Traktat Crnorisca Hrabra svjedoi o
nastanku glagoljice, slavenskoga pisma koje je u 9. stoljeu sastavio iril, prije misije u Moravskoj. Od oble
glagoljice nastala je uglata glagoljica, poseban tip hrvatske glagoljice. Najstariji spomenici pisani na glagoljici
nose tragove i staroslavenskoga jezika. Baanska ploa je zapis, svjedoanstvo opata Drihe daje hrvatski
kralj Zvonimir darovao zemlju benediktincima i crkvi svete Lucije u Bakoj na otoku Krku. Na ploi se
nabrajaju svjedoci toga darivanja i proklinju svi koji bi to porekli. Zapis s Baanske ploe prvi put spominje
ime hrvatskoga kralja na hrvatskom jeziku, to je ujedno dokaz da se Zvonimirova vlast protezala i na otok
Krk. Isklesana je glagoljicom i to prijelaznim tipom iz oble glagoljice u uglatu glagoljicu. Zanimljivo je da se
uz glagoljska slova pojavljuju i latinika i irilina slova. Pisana je starim hrvatskim jezikom, akavskim
idiomom s elementima staroslavenskoga jezika. Otkrivena je sredinom 19. stoljea. Premjetena je u Zagreb i
danas se original uva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Tree pismo kojim su se sluili Hrvati u srednjem vijeku bila je irilica. Najstariji sauvani zapisi potjeu iz 12.
stoljea. irilica se kao pismo najvie rabila na jugu Hrvatske te u Bosni i Hercegovini, zato je taj posebni oblik
irilice i dobio naziv bosanica ili bosanica.
Prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku meu prvim je tiskanim knjigama u Europi. To je glagoljicom tiskan
Misal po zakonu Rimskoga dvora iz 1483. godine.
DRUGI RAZRED
MORFEM I MORFOLOGIJA
Morfem je jezina jedinica koja ima i svoj izraz i svoj sadraj, svoje znaenje. Ona je i najmanja jezina
jedinica koja ima i izraz i sadraj. (Fonem nema sadraja.)
Morfologija (oblikoslovlje) jezikoslovna je disciplina koja prouava morfeme. Alomorf je inaica
(varijanta) morfema izazvana glasovnim promjenama.
Glasovne su promjene:
palatalizacija (k, g, h + e, i = , , ; c + e = );
sibilarizacija (k, g, h + i = c, z, s);
jotacija ( c + j = , d + j = , g + j = , h + j = , k + j = , 1 + j = lj, n + j = nj, s + j = , t+ j = ,
z + j = ; izmeu glasova pj, mj, bj i vj umee se epentetsko 1: plj, mlj, blj, vlj);
promjena ije/je/e/i (refleks nekadanjeg jata);
jednaenje suglasnika po zvunosti
(zvuni
b d g z d --------
IMENICE
Promjenjive su one rijei kojima se dodavanjem gramatikih morfema mijenja oblik. To su imenice, zamjenice,
pridjevi, glagoli, brojevi (samo neki).
Nepromjenjive su one rijei koje ne mijenjaju svoj oblik, nemaju gramatikih morfema. To su prilozi (neki se
mogu stupnjevati), prijedlozi, veznici, uzvici, estice.
Imenice su promjenjiva vrsta rijei kojima imenujemo bia, stvari i pojave.
Tri su gramatika roda: muki, enski i srednji. U imenica za ivo gramatika se kategorija roda podudara sa
spolom.
Hrvatski jezik ima sedam padea jednine i mnoine. Nazivi padea podrijetlom su latinski i svaki odgovara na
pitanje za ivo i neivo.
Promjena rijei kroz padee zove se sklonidba ili deklinacija.
ZAMJENICE
Zamjenice su promjenljiva vrsta rijei, zamjenjuju imenice ili upuuju na osobu, predmet, misao i si.
ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona
povratne
se, sebe
posvojne
povratno-posvojna
svoj
pokazne
odnosne
upitne
neodreene
netko, neto, neki, neiji, nitko, nita, svatko, svaiji, itko, ita.
PRIDJEVI
Pridjevi su promjenljiva vrsta rijei koje pridijevamo imenicama kako bismo ih poblie oznaili.
Pridjeve dijelimo s obzirom na odreenost na:
-
odreene i
neodreene.
Neodreene pridjeve upotrebljavamo kada imenica uz koju stoji znai to neodreeno, nepoznato, openito.
Neodreeni je pridjev dio predikata (imenski predikat).
Odreene pridjeve upotrebljavamo kada je neto ve poznato, odreeno ili kad oznaava neko stalno svojstvo.
Uz pokazne ili posvojne zamjenice uvijek dolazi odreeni pridjev.
komparativ - oblik pridjeva koji oznaava da netko ili neto ima to svojstvo u veoj mjeri od drugoga: tei,
ljepi, ui;
3.
superlativ - oznaava kada netko i l i neto ima to svojstvo u najveoj mjeri: najtei, najljepi, najui.
GLAGOLI
b)
c)
Glagoli imaju pet gramatikih kategorija: vrijeme, lice, nain, broj, vid.
Promjena glagola po licima zove se sprezanje ili konjugacija.
BROJEVI
Brojevi su dijelom promjenljiva vrsta rijei kojom se izrie koliko ega ima i koje je to po redu. Dijele se na
glavne i redne.
Od glavnih brojeva sklanjaju se samo jedan, dva, tri i etiri. Naravno, sklanjaju se i svi vieznamenkasti
brojevi kojima je zadnja jedinica, zadnji broj jedan, dva, tri ili etiri: dvadeset dva, tristo devedeset tri, osamsto
pedeset etiri. Redni su brojevi oni koji oznaavaju koje je to po redu.
PRILOZI
Prilozi su nepromjenjiva vrsta rijei koja se najee prilae glagolima kao oznaka mjesta, vremena, naina,
koliine i drugih okolnosti vrenja radnje.
(Mogu se priloiti i imenicama i pridjevima: mnogo posla, jako lijepo.)
PRIJEDLOZI
dativ
akuzativ
lokativ
instrumental
unato,
niz, o, po,
pod, pred, u,
uz
estice su nepromjenljiva vrsta rijei. One slue za preoblikovanje, mijenjanje znaenja. Zovu se jo i rijece
ili partikule.
Veznici su nepromjenljiva vrsta rijei, slue za povezivanje reenica.
To su: i, pa, te, ni, niti, a, ali, nego, ve, no, ili, jer, ako, iako, premda, dakle, zato,
stoga...
Usklici su nepromjenljiva vrsta rijei, njima oznaavamo osjeaje, raspoloenje. Mogu biti i onomatopejski
(oponaaju zvukove iz prirode):
oh, eh, hi, haj, jao, uf, bljak, pljus, hu itd.
10
esnaesto stoljee
Procvat hrvatske knjievnosti na akavskom i dubrovakome tokavskome knjievnome jeziku. Oblikuje se
zajedniki knjievni jezik, knjievni koine. Dotadanja tropismenost (glagoljica, irilica, latinica) zamjenjuje
se pomalo samo latinicom. Glagoljica ostaje jo neko vrijeme vezana uglavnom uz crkvene knjige.
Dominacija latinice donosi probleme u grafiji. Nema jedinstvenih znakova za glasove , , , , , lj, nj. ime
Budini predlae nova grafijska rjeenja.
Prvi hrvatski rjenik Rjenik pet najuglednijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemakoga,
dalmatinskoga i maarskoga Fausta Vrania.
Sedamnaesto stoljee
Tiskana je prva hrvatska gramatika Institutiones linguae illyricae (1604.) isusovca Bartola Kaica. Kai
prevodi i Bibliju na hrvatski jezik (nije tiskana).
Ozaljski knjievnojezini krug: osnovica je tronarjena - bilo je elemenata i akavskog i kajkavskog i
tokavskoga narjeja.
Ivan Belostenec 1740. izdaje latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rjenik Gazophylacium.
Pavao Ritter Vitezovi predlae da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i to uvijek isto (monografemski
sustav).
Juraj Habdeli izdaje rjenik Dikcionar ili rei slovenske z vekega vkup zebrane
(1670.).
Jakov Mikalja izdaje 1649. ijenik Blago jezika slovinskoga.
Osamnaesto stoljee
Izlazi trojezini rjenik Ardelija Della Belle iz 1728. godine Dizionario italiano, latino, illirico.
U knjievnosti se istiu prosvjetitelji M. A. Reljkovi i A. Kai Mioi.
Matija Petar Katani prevodi Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta.
JEZINO IZRAAVANJE
Biografija ili ivotopis knjievna je vrsta u kojoj se opisuje ivot neke osobe, uglavnom poznate, iz javnoga
kulturnoga ili politikoga ivota.
Biografija moe biti romansirana (s vie dodanih motiva i dogaaja) ili vie dokumentaristikog karaktera
(potkrijepljena stvarnim podatcima pa i fotografijama).
Biografija kao natuknica u leksikonima i rjenicima objektivna je, kratka, zasiena injenicama i vanim
datumima koji su povijesno vjerodostojni.
Biografija ili ivotopis koji se prilae molbi sadrava temeljne ivotne podatke: datum i mjesto roenja,
kolovanje, naobrazbu, dotadanja postignua i ostale uvjete koji se u kojoj prigodi trae.
Autobiografija je knjievni anr u kojem pisac sam opisuje svoj ivot. Memoari su zapisi o drutvenopovijesnim dogaajima koji su utjecali na piev ivot ili je on sam utjecao na njih.
Pismo je oblik teksta upuenog jednoj osobi ili iroj drutvenoj javnosti (otvoreno pismo).
11
Pismo moe biti i knjievni oblik, tada ga zovemo epistolarna proza. Poslovno ili slubeno pismo esto
nazivamo i dopis. Pri pisanju ovakvih tipova pisama vano je znati pravila oblikovanja, odnosno to se gdje
pie.
Prikaz je vrsta teksta u kojem se opisuje i predstavlja neko djelo (knjiga, lanak, kazalina predstava, film,
slika, izloba, tehnika i slina djela i ostalo). Obavijesni (informativni) prikaz donosi objektivne injenice
(naslov, vrijeme nastanka, odravanja, sadraj, nain oblikovanja opisivanoga djela). Kritiki prikaz (recenzija,
kritika) vrjednuje, ocjenjuje djelo. Moe biti pozitivan ili negativan.
Upuivaki tekstovi
Upuivaki (instrukcijski) tekstovi donose obavijesti i podatke o tome kako se ponaati u kojoj prilici, to
napraviti, kako to napraviti, to treba i to ne treba itd. Mogu biti upravno-pravni (zakoni, propisi), tehniki
(upute, naputci), poslovni (zapovijedi, obavijesti, zahtjevi), elje, molbe, pozivnice, estitke i sl.
TREI RAZRED
SINTAKSA
Sintaksa je gramatika disciplina u kojoj se prouavaju pravila prema kojima se rijei slau u sintagme i
reenice. Sintaktike su jedinice rije, sintagma i reenica.
Odnosi meu rijeima kao jezinim jedinicama s obzirom na mogunost odabira jednih umjesto drugih na
njihovo mjesto nazivaju se paradigmataski odnosi. Odnosi meu rijeima kao jezinim jedinicama s obzirom
na slaganje, razmjetanje u niz ili slijed prema odreenim sintaktikim pravilima nazivaju se sintagmatski
odnosi.
Sintaktika je norma sustav pravila kojima se odreuju naini pravilnog povezivanja jezinih jedinica u
reenici.
Rijei u reenici imaju odreenu slubu. Sluba pojedinih rijei u reenici naziva se sintaktika sluba rijei.
Rijei koje se sklanjaju (dekliniraju) nazivaju se imenske rijei. To su imenice, pridjevi, zamjenice i neki
brojevi.
Sintaktika sluba pojedinih imenskih rijei ovisi u reenici o gramatikim obiljejima, osobito o padeu.
Padei mogu biti samostalni i nesamostalni. Samostalni padei jesu nominativ i vokativ. Nesamostalni ili kosi
padei jesu genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumental.
Glagolski oblici u reenici mogu biti lini i nelini. Lini glagolski oblici imaju obiljeje lica, broja, vremena ili
naina. U reenici su uglavnom predikati. Nelini glagolski oblici nemaju obiljeje lica, broja, vremena ili
naina. To su glagolski prilog sadanji, glagolski prilog proli, glagolski pridjev radni i trpni.
Nepromjenljive vrste rijei imaju samo gramatiko (unutarjezino) obiljeje, a nemaju leksiko (izvanjezino)
znaenje. Njima se uspostavljaju gramatiki odnosi meu punoznanim rijeima.
12
Prilozi su najee prilone oznake. Mogu biti i intenzifikatori - rijei za isticanje. Prijedlozi nemaju
samostalnu slubu u reenici, ve odreuju pade imenici uz koju se nalaze. Veznici povezuju sureenice.
Njihova je sluba u reenici povezivaka. Uzvici su najsamostalnija vrsta nepromjenljivih vrsta rijei u reenici.
Njima se iskazuju razni osjeaji. esticama se mogu preoblikovati reenice: potvrdne u nijene, izjavne u
upitne i zapovjedne itd.
Punoznane rijei (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) imaju gramatiko obiljeje i
leksiko znaenje. Nepunoznanim rijeima (prijedlozi, veznici, uzvici i estice) uspostavljaju se gramatiki
odnosi meu punoznanim rijeima.
Gramatika (unutarjezina) obiljeja jesu rod, broj i pade. Leksiko je znaenje (izvanjezino) znaenje
rijei u stvarnom svijetu.
SINTAGMA
REENICA I ISKAZ
Reenica je glavna, temeljna sintaktika jedinica kojom se prenosi obavijest. Rijei u reenici gramatiki su
povezane i tvore znaenjsku cjelinu. Reenica je sintaktika jedinica izvan konteksta. Znaenje reenice
proizlazi iz njezinih sastavnica, a ne iz stvarne govorne situacije i suodnosa s ostalim reenicama. Reenicu
ralanjujemo izvan konteksta. Reenica ima znaenje, ali je ono uopeno.
Iskaz je govorna jedinica. Ima konkretan smisao koji proizlazi iz stvarne govorne situacije ili cjeline u kojoj se
nalazi pa ga ralanjujemo u odreenom kontekstu. Govorne osobe znaju na to se odnose pojedine rijei.
Iskaz je obavijesno lanjiv kao govorna jedinica. Sadri temu (poznatu obavijest) i remu (novu obavijest).
Obavijesnost iskaza provjerava se pitanjima.
13
OBILJEJA REENICE
PREDIKAT
Predikat je najvaniji, temeljni dio reeninog ustrojstva, reenina jezgra. O predikatu ovise ostali reenini
dijelovi. Predikat nije ovisan ni o jednom dijelu reeninog ustrojstva, ve sam sebi otvara mjesto u reenici, a
takoer i ostalim reeninim dijelovima. Predikat je najee glagol izreen jednostavnim i sloenim glagolskim
vremenima i nainima. Takav se predikat naziva glagolski predikat.
Imenski predikat sastoji se od oblika pomonog glagola biti i imenskih rijei koje se nazivaju predikatno ime.
Predikatna rije moe biti imenica, zamjenica, pridjev, broj ili prilog. Imenske rijei uvijek su u nominativu.
Oblici glagola biti u takvoj slubi nazivaju se spona i mogu biti u razliitim vremenima i nainima.
Predikat sa svojim dodatcima, objektom i prilonim oznakama, tvori predikatni skup. U reenici moe biti
jedan ili vie predikata, imenskih i glagolskih. Reenica u kojoj je predikat izostavljen naziva se bezglagolska
ili neoglagoljena reenica.
SUBJEKT
Subjekt je lan reeninog ustrojstva koji oznauje vritelja radnje (za ivo) i predmet (za neivo) o kojemu se
govori. Odgovara na pitanje za nominativ: tko? to? Subjekt nije isto to i vritelj radnje. Vritelj radnje moe se
izrei i drugim padeima. U reenicu se uvrtava po sronosti s predikatom. Ako je subjekt imenica, uz njega se
mogu uvrstiti atribut i apozicija.
Subjekt ima gramatika obiljeja - rod, broj i pade. Subjekti su najee imenice i zamjenice, a mogu biti
pridjevi (poimenieni), glagoli u infinitivu i brojevi. Nepromjenljive vrste rijei vrlo su rijetko subjekti.
Subjekt u reenici moe biti izreen, neizreen ili skriven ili ga nema, ne postoji.
14
Reenica u kojoj subjekt nije precizno odreen jednom rijei, nije poznat ili ga uope nema, naziva se
besubjektna reenica.
Atribut i apozicija, kao dodatci imenici u slubi subjekta, zajedno sa subjektom tvore subjektni skup.
Slaganje subjekta s predikatom u broju i rodu naziva se sronost ili kongruencija.
OBJEKT
Objekt je lan reeninog ustrojstva u kosom padeu kojemu u reenici otvara mjesto glagol u slubi predikata.
Objekt nikada ne moe biti u nominativu! vokativu jer je subjekt rije u nominativu, a vokativ nije reenini dio.
Po vrsti rijei objekt je imenica i zamjenica, rijei koje se sklanjaju po padeima. Po obliku objekt moe biti
prijedloni i besprijedloni.
Objekt bez prijedloga koji uz prijelazne glagole odgovara na pitanje za akuzativ (koga? to?) naziva se izravni
ili direktni objekt. To je objekt u akuzativu. Izravni besprijedloni objekt uz prijelazne glagole moe gdjekad
biti u genitivu, i to u slavenskom genitivu i dijelnom genitivu. Slavenski genitiv moe se u nijenim reenicama
zamijeniti akuzativom, a da se pritom ne mijenja znaenje. Dijelni genitiv oznauje dio cjeline. Imenica kao
izravni objekt u akuzativu oznauje cjelinu. Znaenje se pritom ne mijenja.
Objekt u svim kosim padeima (osim akuzativa bez prijedloga te slavenskoga i dijelnog genitiva) uglavnom uz
neprijelazne glagole naziva se neizravni objekt. Neizravni objekt moe biti prijedloni i besprijedloni. Genitiv,
dativ i instrumental jesu padei neizravnoga besprijedlonog objekta. Neizravni prijedloni objekt stoji u
genitivu, dativu, akuzativu, lokativu i instrumentalu. U reenici moe biti jedan ili vie izravnih i neizravnih
objekata.
Prilona (adverbna) oznaka lan je reeninog ustrojstva kojom se izriu razliite okolnosti u kojima se vri
radnja. Prilonoj oznaci u reenici otvara mjesto glagol u slubi predikata. Prilone oznake sastoje se od jedne
ili vie rijei. One dopunjuju glagole.
Po vrsti rijei mogu biti neke promjenljive i neke nepromjenljive vrste rijei: imenice s prijedlogom, imenice
bez prijedloga, imenice i prilozi s atributom, vie imenica u razliitim padeima, prilozi, imenica s drugom
imenicom u slubi atributa.
Svaki glagol u slubi predikata moe u reenici imati dopunu kojom se oznauju okolnosti u kojima se vri
glagolska radnja. Najee su to podatci o mjestu, vremenu, nainu i uzroku glagolske radnje. Od ostalih
okolnosti to jo mogu biti podatci o namjeri, drutvu, sredstvu, koliini, posljedici, pogodbi, doputanju i
izuzimanju.
ATRIBUT
Atribut je rije u reenici koja se kao blia oznaka dodaje imenici i poimenienom pridjevu i s njima tvori
znaenjsku cjelinu. Mjesto u reenici otvara mu imenica u razliitim slubama. Po vrsti rijei atributi su
pridjevi, zamjenice, brojevi, a mogu biti i imenice u kojemu kosom padeu.
15
Atributi mogu biti sroni i nesroni. Sroni ili kongruentni atributi slau se s imenicom u rodu, broju i padeu.
To su pridjevni, zamjeniki i brojevni atributi. Oni imaju gramatika obiljeja (rod, broj i pade). Nesroni ili
nekongruentni atributi ne slau se s imenicom u rodu, broju ili padeu ili samo u jednome od tih obiljeja. To su
imenski atributi. Nesroni atributi najee su imenice u genitivu, a mogu biti i u kojemu drugom padeu.
Imenica koja je nesroni atribut moe biti s prijedlogom i bez prijedloga. Nesroni atribut moe se preoblikovati
u sroni. Jednostavne i sloene reenice mogu imati jedan ili vie atributa.
APOZICIJA
Apozicija je imenica koja poblie odreuje drugu imenicu ili zamjenicu i s njom tvori znaenjsku cjelinu.
Mjesto u reenici otvara joj druga imenica ili osobna zamjenica u istom padeu. Ako se apozicija nalazi uz
vlastito ime, njome se izrie to je tko ili to.
Apozicija je najee dopuna imenici u slubi subjekta, objekta, prilone oznake i predikatnog imena. Samo
imenica moe biti apozicija.
Apozicija moe biti srona i nesrona. Apozicija koja se slae s imenicom u rodu, broju i padeu srona je ili
kongruentna apozicija.
U hrvatskome jeziku ima primjera i za djelominu sronost zbog neprilagodljivosti nekih imenica gramatikim
obiljejima druge imenice: rodu, broju i vrlo rijetko - padeu.
Nezavisno sloena reenica sastoji se od sureenica koje ne ovise jedna o drugoj. Svaka je sureenica
samostalna cjelina. Veznici nezavisno sloenih reenica ne pripadaju nijednoj sureenici.
Jednostavne se sureenice povezuju ili sklapaju u nezavisno sloene povezivanjem. Sklapanje povezivanjem
vrsta je reeninog povezivanja sureenica u reeninu cjelinu s pomou veznika. To je vezniko ili sindetsko
sklapanje (gr. syndesmos - veznik).
Sklapanje sureenica u reeninu cjelinu bez veznika naziva se bezvezniko ili asindetsko sklapanje ili
povezivanje.
BEZVEZNIKE
reenini niz
rastavne: ili
sastavne reenice
suprotne reenice
rastavne reenice
16
Zavisno sloena reenica sastoji se od meusobno ovisnih sureenica. Glavna je sureenica samostalna, a
zavisna ovisi o glavnoj. Reenica u koju se uvrtava zavisna sureenica naziva se glavna. Zavisna se
sureenica uvrtava u ustrojstvo glavne sureenice.
Zavisno sloene reenice mogu biti u obinome ili gramatikom redoslijedu te u inverziji ili se u glavnu
sureenicu moe umetnuti zavisna, to se naziva umetanje. Reenice su u inverznom redoslijedu ako je zavisna
reenica ispred glavne. U inverznom redoslijedu reenice se uvijek odvajaju zarezom.
Umetnuta je reenica ona zavisna sureenica koja se umee meu dijelove glavne sureenice.
Pri umetanju sureenice meu dijelove glavne piu se dva zareza, jedan ispred, a jedan iza zavisne sureenice.
Vrste zavisno sloenih reenica odreuju se prema slubi zavisne sureenice u odnosu prema glavnoj. Prema
mjestu uvrtavanja zavisne sureenice u ustrojstvo glavne razlikujemo sljedee zavisno sloene reenice:
predikatne, subjektne, objektne, atributne i prilone.
predikatnog imena
subjekta
Prilone reenice mogu biti: mjesne, vremenske, uzrone, namjerne, nainske, poredbene, pogodbene,
posljedine i dopusne.
Jezik je sredstvo ljudskog sporazumijevanja, a govor je, kao osobita ljudska posebnost, jezik ostvaren
artikuliranim glasovima. Jezik se ostvaruje jezinim sredstvima govorom i pismom. I govoreni i pisani jezik
imaju svoje vrjednote. Vrjednote govorenoga jezika jesu reenina intonacija ili melodija, logiki naglasak,
jakost ili intenzitet, brzina ili tempo, stanka ili pauza, boja glasa te gestikulacija i mimika. Vijednote
govorenog jezika proizlaze iz zvuka ljudskog glasa.
Mijenjanje visine tona, povisivanje i sniavanje tona odnosno tonska svojstva reenice naziva se govorna ili
reenina melodija. Reenina melodija moe biti silazna i uzlazna, to ovisi o sastavu i sadraju reenice, ali
i o govornikom umijeu pri prenoenju obavijesti. Reenice prema sastavu izjavne, upitne i uskline - imaju
razliitu reeninu melodiju.
Logiki je naglasak tijesno povezan sa smislom reenice. Logiki naglasak ima ona rije u reenici koju istie
govorna osoba zbog odreenog razloga. Dio reenice koji se istie je novo, nepoznato, a dano je ono to je
poznato.
Stupanj ulaganja napora, snage, jakosti glasa naziva se jakost ili intenzitet govorenja. Na taj nain govorna
osoba obino iskazuje i svoje miljenje o komu ili emu. Ako se jaina glasa poveava, obino se povisuje i ton,
17
a pri smanjivanju jaine glasa smanjuje se i visina tona. Jakost ili intenzitet govora osnovno je izraajno
sredstvo pjesnikog jezika, ali i svakodnevnog govora.
Ovisnost govorenja o vremenu naziva se brzina ili tempo govorenja.
Stanka ili pauza u govorenju moe biti fizioloka i psiholoka. Predah radi udisanja u reenici naziva se fizioloka
stanka ili pauza. Psiholokom stankom govornik posebno istie sljedeu rije ili skup rijei ili pak u sluatelja eli
izazvati osobitu radoznalost za rije koja slijedi nakon stanke.
Govorne osobe razlikuju se po boji glasa, vrlo snanome izraajnom sredstvu. Bojom glasa prenose se goleme
koliine ugodnih i neugodnih obavijesti, moda ak i neizbrojive.
Gestikulacijom i mimikom mogu se i bez rijei izraziti razliiti osjeaji. Izraavanje osjeaja pokretima miia
lica naziva se mimika. Gestikulacija je izraavanje gestama, pokretima ruku i tijela.
Napisana reenica oznauje se reeninim znakovima. To su toka, upitnik, usklinik, upitnik i usklinik, zarez,
toka sa zarezom, dvotoje, trotoje, crtica, spojnica, navodnici, polunavodnici, zagrade i kosa crtica. Reenini
znakovi nazivaju se jo i razgodci.
Toka se pie na kraju izjavne reenice, iza rednih brojeva napisanim rimskim i arapskim brojkama (bez obzira
na to koji pravopisni znak slijedi iza toke) te iza nekih kratica. Toka se ne pie iza naslova i potpisa.
Upitnik i usklinik pie se na kraju nekih upitnih reenica u kojima se iskazuje uenje, uzbuenje, strah,
neizvjesnost, ushit i si.
Dvotoje se pie ispred dijela reenice u kojemu se to nabraja, i to samo ako je nabrajanje unaprijed najavljeno.
Trotoje se pie u reenici na onome mjestu gdje je izostavljen dio teksta - na poetku reenice, u sredinjem
dijelu ili na kraju reenice. Trotojem se moe oznaiti i isprekidan govor.
Zarez se pie po naelu nizanja (nabrajanja), suprotnosti i naknadnog dodavanja. (Ostala pravila prikazana su u
poglavljima Nezavisno sloena reenica i Zavisno sloena reenica.)
Toka sa zarezom pie se pri odjeljivanju jednakih ili slinih reeninih dijelova koje bi zarez odijelio premalo,
a toka previe.
Crtica se pie pri odjeljivanju rijei ili reeninih dijelova radi oznaavanja dulje stanke jer je isticanje jae.
Crticom se oznauje psiholoka stanka ili pauza. Crticom se mogu zamijeniti navodnici pri pisanju upravnoga
govora. U poslovinim izrekama i aforizmima crtica se pie na onome mjestu gdje se oekuje nova ili suprotna
obavijest.
Navodnici se piu pri doslovnom navoenju tuih rijei. Rijei ili skup rijei prenesena znaenja, najee
podrugljiva, oznauje se navodnicima u pisanom tekstu, a u govoru intonacijom. U navodnike se obino ne
stavljaju poslovice, aforizmi i opepoznate izreke.
Polunavodnici se piu u dijelu teksta koji je kao upravni govor ve oznaen navodnicima. U zagrade se
najee stavlja dio reenice koji sadri kakvo dodatno tumaenje.
Spojnica se pie pri pisanju polusloenica, rastavljanju rijei na slogove, izmeu dvaju dijelova rijei izvedenih
kojim brojem, kad se prvi dio pie brojkom, a drugi slovima te pri sklonidbi kratica napisanih velikim slovom.
Kosa crtica pie se kad se stihovi piu u vodoravnom slijedu radi utede u prostoru.
18
Pravila nizanja rijei u reenicu nazivaju se red rijei u reenici. Red rijei u reenici moe biti osnovni (stilski
neobiljeen, neutralan), obrnut (stilski obiljeen, afektivan) i obvezan ili automatiziran. U osnovnom redu
rijei na prvom je mjestu subjekt, na drugomu predikat na treemu objekt (u jednostavnoj reenici). Ta tri
reenina dijela slau se u red objektivno, bez isticanja autorove osobnosti prema bilo kojemu reeninom dijelu
I jer su u nizu sve rijei podjednako vane.
U osnovnom redu rijei u reenici s jednim atributom i jednom apozicijom - apozicija i atribut nalaze se ispred
imenice. Ako je ispred imenice vie atributa, oni se slau u niz prema znaenju. Atribut s uim znaenjem blie
je imenici. Ako I je dalje od imenice, ima ire znaenje. Nesroni atributi stoje iza imenice.
Prilona je oznaka ispred predikata ako ima oblik priloga, a predikat je izreen I jednostavnim glagolskim
oblikom. Ako je predikat izreen sloenim glagolskim oblikom, prilona oznaka dolazi meu dijelove predikata.
U stilski obiljeenom redu rijei autor knjievnog djela ima uglavnom subjektivan odnos prema pojedinim
rijeima i rasporeuje ih prema osobnom osjeaju. Rijei koje su mu vanije stavlja na prvo ili posljednje mjesto
u reenici. Apozicija moe stajati iza imenice, a takoer i sroni atribut. Obvezni ili automatizirani red rijei
odnosi se na mjesto zanaglasnica i prednaglasnica u reenici.
TEKST
Reenice se povezuju u tekst po odreenim pravilima s pomou reeninih priloga. Dvije su vrste reeninih
priloga - konektori i modifikatori. Konektori su reenini prilozi ili poveznici kojima se u tekst povezuju
reenice razliitog znaenja. Konektori mogu biti odnosni (tko, to, koji, kakav), vezniki (a, ali, niti, ve, zato,
stoga), priloni (meutim, zbog toga to, ali ujedno), frazeologizirani (u prvom redu, s druge strane, u neku
ruku), reenini (uvijek je vano da, valja stoga imati na umu da).
Prema znaenju dijele se na suprotne, objasnidbene, zakljune, uzrone, vremenske, dodatne, dopusne i
pogodbene.
Pregled konektora
suprotni: no, usprkos tomu, meutim, naprotiv, za razliku od toga, sjedne strane, s druge strane, ali...
objasnidbeni: odnosno, to e rei, naime, drugim rijeima, tonije reeno, jednostavnije reeno, bolje rei...
zakljuni: zbog toga to, openito uzevi, dakle, prema tome, stoga, s obzirom na to, zato, proizlazi da...
uzroni: razlog je to to, imajui na umu injenicu da...
vremenski: poslije (toga), nakon toga, iza toga, prije toga, zatim, u meuvremenu...
dodatni: to vie, osim toga, uz to.
dopusni: ipak, svejedno, usprkos tome, unato tome...
pogodbeni: u tom sluaju, inae...
19
Reenice se povezuju u tekst modifikatorima tako da se s obzirom na govornu osobu kojom dodatnom
nijansom modificira, prilagouje, preinauje znaenje reenice ispred koje se nalaze.
Pregled modiflkatora
naalost (nepovoljnost)
istina (uvjerenost)
nasreu (povoljnost)
uglavnom (mogunost)
vjerojatno (nesigurnost)
20
21
STRUNO IZRAAVANJE
POSLOVNO DOPISIVANJE
22
Zamolba je vrsta slubenog dopisa kojim se podnositelj obraa upravnim tijelima ili natjeajnom povjerenstvu
(onima koji su prema zakonskim propisima raspisali natjeaj) da razmotre njegove zahtjeve te da ih, ako je to
mogue, povoljno rijee. Sastavnice zamolbe: tko upuuje (ime, prezime, zanimanje, adresa), komu se upuuje
(naziv, adresa), predmet, uvod, sredinji dio, zakljuak, vlastoruni potpis, nadnevak pisanja i popis priloene
dokumentacije.
alba se pie slino zamolbi.
Struni tekst (autorski rukopis) prije tiska pregledavaju osobe struno osposobljene za itanje teksta s
komentarom - lektor i korektor, a posao koji obavljaju naziva se lektura i korektura.
Lektor ispravlja tekst prema pravopisnim, gramatikim (morfolokim i sintaktikim) te leksikim i
stiiistikim normama hrvatskoga standardnoga jezika pazei pritom da ne promijeni sadraj teksta i autorov
stil. Lektorirani tekst pregledava korektor usporeujui pomno izvorni tekst s autorovim rukopisom.
Radi lakega strunog sporazumijevanja postoji Usustavljen meunarodni popis korekturnog znakovlja. To
mogu biti rubni i tekstualni znakovi.
Paralela je usporeivanje dviju ili vie pojava koje u istome ili slinom obliku postoje u razliitim
podrujima ljudske djelatnosti, samo treba odabrati sustav i metode rada prema kojima e se to
usporeivati. Paralela moe biti knjievna, likovna, glazbena, filmska itd.
U knjievnosti se mogu, npr., usporeivati likovi, motivi, teme, ideje, pojedina knjievna razdoblja i si.
U pojedinim knjievnim razdobljima mogu se takoer usporeivati likovi, teme, motivi, ideje i sl., a
takoer i u knjievnim djelima pojedinog pisca.
23
ETVRTI RAZRED
JEZINI SUSTAV I JEZINI ZNAK
LINGVISTIKA ili jezikoslovlje - znanost je o jeziku. Istrauje jezik u svim njegovim oblicima.
Semiologija prouava nejezine kodove kao sustave znakova (simbole, signale, ideograme, piktograme). Kod
je sustav ugovorenih znakova za uspostavljanje komunikacije. Semioloki termini su oznaka, oznaitelj i
oznaeno. Oznaka je svaka pojava koja zamjenjuje neku drugu pojavu. Izvanznakovni fenomen se preslikava
na oznaku, koja se zove sem. Ona ima dva dijela: oznaitelj (dio oznake koji se konkretizira u neemu i tako
gaje mogue percipirati zvuk, slika, boja i si.) i oznaeno (dio oznake na koji se preslikava neki fenomen iz
univerzuma, odgovara sadraju u jezinom znaku).
Jezini znak ima dva nerazdvojiva dijela. To su izraz i sadraj. Izraz je materijalni dio jezinoga znaka. To je
onaj dio koji se moe osjetilno percipirati (u govoru fonemi, u pismu slova); izraz zovemo i oznaitelj. Sadraj
je onaj dio jezinog znaka koji u sebe preslikava pojam iz univerzuma, izvanjezine zbilje; sadraj zovemo i
oznaeno. Leksiko, tj. ono znaenje koje se moe opisati i povezati s izvanjezinom zbiljom konkretno je,
ono je i individualno, a svaki jezini znak ima svoje nominacijsko, imenujue znaenje. Gramatiko, tj. ono
znaenje koje slui za uspostavljanje odnosa meu rijeima, teko se moe opisati i povezati s izvanjezinom
zbiljom. Ono je zajedniko i ponavlja se u brojnim rijeima.
Sadraj jezinoga znaka moe biti jednostavan i sloen. Jednoznanice su rijei iji sadraj ima samo jedno
znaenje (jednoznanost ili monosemija), a vieznanice su rijei iji sadraj ima dva ili vie znaenja
(vieznanost ili polisemija). Metafora (gr. metaphora - prijenos) prijenos je dijela znaenja s jedne rijei na
drugu prema slinosti. Dakle, prenosi se dio znaenja sjedne rijei na drugu. Metonimija (gr. metonimia zamjena imena) prijenos je dijela znaenja prema povezanosti stvari (pojava) i njihovoj asocijativnosti.
Vrste (opeg) znaenja rijei dijele se na: prvobitno (ishodino) znaenje, osnovno (glavno) znaenje i
izvedeno (sporedno) znaenje. Sa stilistikog stanovita znaenje moe biti denotativno i konotativno.
24
Leksem je sloena jezina jedinica koja obuhvaa ukupnost svih gramatikih, paradigmatskih oblika i svih
leksikih znaenja.
Leksikologija je lingvistika (jezikoslovna) disciplina koja prouava i opisuje leksik nekog jezika. Prouava i
opisuje vanjsku i unutranju strukturu rijei, njihove uzajamne odnose i uporabu u komunikaciji.
Sintagmatski odnosi jesu odnosi leksema sa svim leksemima s kojima se ve pojavljuje u kontekstu - sintagmi
ili reenici.
Paradigmatski odnosi jesu odnosi jednog leksema (koji ve jest u sintagmatskom odnosu) i svih leksema koji
bi mogli stajati na njegovu mjestu.
Sinonimija (gr. synonimos - imenjak) odnos je izmeu dviju ili vie rijei koje imaju razliite izraze, a iste (ili
djelomino iste) sadraje.
ANTONIMIJA
Leksiko-semantika pojava suprotnih znaenja zove se antonimija (gr. anti - protiv, onoma - ime).
Antonimija je leksiko-semantika pojava u kojoj su sadraji (znaenja) dviju rijei suprotni. Te
suprotstavljene rijei zovu se antonimi i uvijek ine antonimski par (nema antonimskog niza).
Djelomina antonimija jest ona u kojoj samo jedno znaenje vieznanice ima svoj antonim. Ostala
znaenja nemaju antonimski par; antonimski parnjak nije u suprotnosti s ostalim znaenjima.
Viestruka je antonimija ona kada svako znaenje (ili vie njih) vieznanice ima svoj antonimski par.
HOMONIMIJA
Homonimi su rijei koje imaju jednak izraz, a razliit sadraj. Kod leksikih homonima podudaraju se izrazi
osnovnoga leksikog oblika. Oblini (gramatiki ili morfoloki) homonimi izjednaavaju svoje izraze tek u
gramatikim oblicima (deklinaciji, konjugaciji, komparaciji).
LEKSIKI SLOJEVI
S obzirom na irinu uporabe razlikujemo: opi ili uporabni leksik, leksik ograniene uporabe.
Vremenska raslojenost leksika: dva su vremenska sloja leksika: aktivni (sadri sve posve uobiajene rijei
koje su u aktivnoj uporabi) i pasivni (sadri rijei koje su izale iz aktivne uporabe pa ih osjeamo kao
zastarjele i nerazumljive). Izmeu aktivnog i pasivnog leksika postoji prijelazni sloj. Historizmi su rijei
koje su prele u pasivni leksik jer su iz uporabe nestali predmeti koje su oznaavale. Arhaizmi su rijei koje
su zastarjele izrazom ili sadrajem, a zamijenjene su novim rijeima. Dijele se na: izrazne, sadrajne,
25
tvorbene, fonoloke, grafike ili ortografske arhaizme. Leksemi mogu prelaziti iz aktivnog u pasivni sloj i
obratno.
Leksik se raslojava i s obzirom na prostor, podruje i rasprostranjenost svoje uporabe. Tri su skupine leksema s
obzirom na veliinu prostora koji pokrivaju: lokalizmi - rijei mjesnoga govora proirene na malo podruje,
regionalizmi - pokrivaju prostor iri od oikalizama, regiju, dijalektizmi - zauzimaju najire podruje
pojedinoga narjeja. S obzirom na razlike od leksika standardnoga jezika, dijalektizme dijelimo na: leksike,
znaenjske, tvorbene, fonoloke i etnografske.
Stilistika je jezikoslovna disciplina koja prouava odlike jezinog stila, naine i sredstva kojima se
postie posebna kvaliteta iskaza koja nadilazi gramatiku analizu.
Funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika jesu: znanstveni, admini- strativno-pravni, novinskopublicistiki, knjievnoumjetniki i razgovorni stil.
Jezino je posuivanje svako preuzimanje neke jezine jedinice iz jednog jezika u dragi. Posuenica je svaka
jezina jedinica posuena iz drugog jezika.
Vrste posuenica
Internacionalizmi su rijei koje u vie jezika imaju isto osnovno znaenje i slian (bliz) izraz.
Korijen im je najee iz grkog i latinskog jezika. Podudaraju se uglavnom u veini europskih jezika,
pase esto nazivaju i europeizmima.
Egzotizmi su r|jei koje oznaavaju specifinosti pojedinih naroda i kultura.
26
Eponimi su opi nazivi za neke pojave, a nastali su od vlastitog imena. To su : nazivi znanstvenih
otkria, razdoblja i stilova u svim umjetnostima, ljudskih osobina.
Prevedenice (kalkovi) su rijei koje su napravljene u jezika primaocu, ali prema stranome uzoru.
Usvojenice su posuenice koje su se toliko prilagodile na svim podrujima
hrvatskoga jezika da se vie i ne osjea njihovo strano podrijetlo.
Tuice su vrsta posuenica u kojima se, bez obzira na sve prilagodbe, ipak osjea
da su stranoga podrijetla.
JEZINA NORMA
2.
3.
fonoloka
b) morfoloka
c)
sintaktika
4.
stilistike norme
5.
leksike norme.
FRAZEOLOGIJA
Jezina jedinica koju zovemo frazemom sastavljena je od vie lanova, ali od najmanje dviju punoznanica.
Vano je obiljeje frazema postojanost veze meu lanovima - rijeima koje ine frazem, a isto tako i da se
rijei u frazemu ne mogu shvaati u svom doslovnom (denotativnom) znaenju.
Prema sintaktikom ustrojstvu frazemi se dijele na frazeme reenice i frazeme sintagme.
27
Frazemi reenice imaju strukturu razliitih vrsta reenica, a mogu biti komunikacijski (samostalno prenose
potpunu obavijest) i nominacijski (koriste se zapravo kao rijei i moemo ih opisati pomou rijei ili
sintagme).
Sintagma je skup koji se sastoji od dviju ili nekoliko rijei koje u reenici ine posebnu cjelinu i imaju svoje
znaenje, ali tek spojeni s drugim dijelovima reenice dobivaju vrijednost.
LEKSIKOGRAFIJA
Leksikografija je dio leksikologije koji se praktino bavi sastavljanjem i pisanjem rjenika, prouava naela i
teoriju sastavljanja rjenika. Dvije su osnovne vrste rjenika: enciklopedijski (obraduju sve nejezine pojmove)
i jezini (obraduju jezine pojmove).
28
JEZINO IZRAAVANJE
Esej ili ogled je knjievno-znanstvena vrsta koja stoji izmeu umjetnike proze i znanstvene.
Esej je hibridni tekst u kojem se sukobljavaju filozofija i knjievnost.
Tematsko podruje je iroko - od knjievnih i umjetnikih djela do kakvih ivotnih
pojava.
29