Teatar apsurda se pojavljuje otprilike 1950.

Prije Ionesca, Becketta

i ostalih pripadnika teatra apsurda, drama je imala ustaljena i
definisana pravila koja datiraju jo iz antike. Drama kao knjievni
rod je podrazumjevala vrstu kompoziciju u kojoj je svaki dio imao
odreenu funkciju:
uvod (ustanove se likovi i okolnosti radnje)
zaplet (poinje sukob)
vrhunac (napetost, klimaks sukoba)
rasplet (razrijeenje sukoba)
kraj
Da bi drama bila drama zahtjevala je postojanje dramskog sukoba,
tj. dramske radnje. U antici su se uspostavila pravila tri dramska
jedinstva: jedinstvo vremena, mjesta i radnje.
Stoljeima gledaoci dolaze u pozorita sa izgraenim pojmovima o
dobroj drami, koji se veinom zasnivaju na ve navedena pravila sa
vrlo malo varijacija.
Teatar apsurda rui sve navedene konvencije.
Dobro definisane likove sa dobro motiviranim postupcima
mijenjaju pojednostavljena ljudska bia sa nemotiviranim
reakcijama. Dramski sukob skroz prestaje da postoji i umjesto
njega se uvodi ne-radnja, odnosno izbacivanje fabule, logikog
slijeda dogaaja i samog sukoba. Drama vie nema radnje. Samim
tim se ukidaju jedinstva karakteristina za dramu.
Odbacuje se psihologija, isticanje drutvenih odnosa, zakonitosti
drame i realizam.
Zaetnik drame apsurda je Alfred Jarry sa dramom Kralj Ubu.
Drama apsurda tematski vue korijene iz egzistencijalizma,
njegovog bliskog roaka apsurdizma, pa i na kraju iz nihilizma.
Kao to samo ime ukazuje, najvie inspiracije uzima iz apsurdizma.
Pojam i ideju apsurda je izloio i objasnio Albert Camus u svom
djelu Stranac i eseju Mit o Sizifu.

Kada se razum (karakteristian za ljudska bia) koji sagledava

svijet okrene unutra, introspektivno, i sagleda svoj kapacitet, on
postaje svjestan neracionalnog i apsurdnog. Taj apsurd postoji
kako postoji i nemogue ga je ukloniti. Sam svijet ne moe biti
apsurdan. Apsurd nije u jednoj jedinci ili u njenom okruenju, nego
u odnosu izmeu jedinke i svijeta. Apsurd je suoavanje jedinke sa
svijetom.
ovjeanstvo ima apetit za jasnoom, eli poznat svijet i njegovo
znaenje. Meutim, to svijet nikada ne prua. Upravo taj odnos
svijeta i jedinke koji stvara apsurd nas ostavlja u enji i nostalgiji
za istinom, smislom i redom dok nas pokuaji da bilo ta od tih
stvari otkrijemo dovode do razoarenja. Smisao moe postojati
jedino ako je svijet racionalan, to nije.
Ovom problematikom i tematikom su se bavile Ionescove drame
elava pjevaica i Stolice kao i Beckettova drama ekajui Godoa.
U elavoj pjevaici Ionesco na vie naina provlai apsurd kroz
dramu. Poinje u savreno realnoj situaciji u kojoj gospodin i
gospoa Smith sjede u svojoj kui i rade svakodnevne aktivnosti.
im gospoa Smith progovori, ta realnost iezava.
Jezik u elavoj pjevaici igra kljunu ulogu u stvaranju apsurdne
atmosfere i situacije. Od nabrajanja jela, lanova porodice Watson
pa do prianja basni sa Vatrogascem, likovi priaju besmislice,
banalne stvari, gluposti. Oni ustvari ne komuniciraju. Kako se kraj
drame pribliava tako se 'komunikacija' svodi na izvikivanje
nebitnih rijei, samoglasnika i stanja.
Likovi govore da nita ne kau jer nemaju ta rei.
Na isti nain Ionesco u Stolicama unosi apsurd. Kroz dramu Starac
i Starica se spremaju izrei znaenje ivota nevidljivoj publici ali je
ne mogu artikulisati. Zbog toga ekaju Govornika. Kada Govornik
doe, ispostavlja se da je gluh i umjesto da kae znaenje ivota, on
izvikuje besmislen slijed zvukova. Zakljuak ovog anti-klimaksa je
da znaenja nema a ako ga ima, onda ga ljudi ne mogu razumjeti.
Paralelu moemo povui sa Vatrogascem u elavoj pjevaici. On
oajno traga za vatrom (izvorom za grke, a za njega znaenjem

ivota) ali mu gospoa Smith kae da kod njih nema vatre.

Razoaran, Vatrogasac nam poruuje da je vatre sve manje. On u
isto vrijeme traga i nudi odgovore (mada je upitno koliko svjesno).
Kroz basne koje likovi priaju iskae pitanje da li su likovi potpune
budale ili apsolutni geniji. Sva filozofija apsurdizma je sumirana u
basni o volu i psu:

Jednom je neki drugi vol zapitao nekog drugog psa: "Zato

nisi progutao svoju surlu?" "Oprosti", odgovori pas, "zato to
sam mislio da sam slon."
U jednoj od ovih basni se prvi i jedini put spominje elava pjevaica
iz naslova:

Vatrogasni kapetan
(Poe prema vratima, pa stane.)
Usput reeno, to je sa elavom pjevaicom?
(Svi zaute u neprilici.)
Ga Smith
Jo uvijek se elja na isti nain.
Vatrogasni kapetan
Ah! Eh pa, onda dovienja, gospoe i gospodo!
Mnogi se pitaju zbog ega se roman zove elava pjevaica ako nije
toliko bitno. Originalni naslov drame je bio Engleski bez muke ali je
kasnije preimenovan u elava pjevaica kada je na probi glumac
napravio greku u dijalogu. Odgovor, potpuno u stilu apsurdizma je
'zato ne?'.
Jedna od vanih tema u obje drame je otuenje i izolacija.
Popularna tema u egzistencijalistikim djelima, nalazimo je u
Sartreovom Zidu i Camusovim djelima Stranac i Kuga.
U elavoj pjevaici, u etvrtom prizoru, gospodin i gospoa Martin
prepoznaju jedno drugog u bizarnom razgovoru u kojem ponavljaju
ta drugi kae da bi doli do zakljuka da su mu i ena. Taj
komini ali u isto vrijeme i tragini prizor je najbolji primjer koliko

su ljudi otueni i izolovani jedni od drugih toliko da ne prepoznaju

svoje najblie.
Starac i Starica u Stolicama ive na usamljenom otoku. Iako su
proveli ivote zajedno opet se osjeaju usamljeno. Stvaraju iluzije
da ta usamljenost prestala. U isto vrijeme shvataju da im se polako
blii kraj ivota. ure da nau smisao prije nego to se susretnu sa
smru.
Ionesco je moda ovim htio objasniti da je osnovni motiv svih
naih postupaka uroeni strah od smrti. Ovaj strah se vee za
fundamentalni princip apsurdizma: mi traimo znaenje ali ga
svijet nikada ne nudi. Na nama je da sami sebi damo neko znaenje
i smisao koje izaziva apsurd.
Pojam vremena u elavoj pjevaici i Stolicama je zadnji avao u
sanduku klasine drame. Kroz 'radnju' u elavoj pjevaici dobijamo
naznake da vrijeme uope nije linearno ve potpuno ispremetano i
repetativno. Ta ciklinost je itekako prisutna u elavoj pjevaici.
Drama se zavrava tako to brani par Martin ponavlja iste radnje
kao Smithovi na poetku. Dobijamo dojam da su likovi (u isto
vrijeme ovjeanstvo) osueni da stalno iznova ponavljaju
predstavu.
U Stolicama, likovi su esto primorani da ponavljaju iste radnje sve
dok ne umru i vrlo esto zavre na istom mjestu na kojem su poeli.
Moda je vrijeme samo ogromna masa bez forme i reda koja na
kraju vodi do niega ili mi vrijeme jednostavno ne moemo
pojmiti.

ekajui Godoa se smatra klasikom Teatra apsurda i njegove

filozofije. Ova drama prikazuje svijet, odnosno odsustvo svijeta, u
kojem likovi samo egzistiraju. Radnje likova su bez znaenja,
potpuno je odsustvo komunikacije i likovi se suoavaju sa izborima
na koje ne reaguju.
Jedan od glavnih naina na koji Beckett unosi apsurd u svoju
dramu je upravo kroz pojam 'izbor'. U drami, dva ovjeka, Estragon
i Vladimir, se sastaju svaki dan kod usamljenog drveta gdje ekaju

misterioznog ovjeka poznatog jedino kao Godo. Iako se u nekim

trenutcima, naizgled odluno, sloe da bi stvarno trebali odustati
od ekanja i krenuti dalje oni samo ostaju na svom mjestu, ne
radei nita. Nisu sposobni da misle i da reaguju tako da nisu ni
sposobni da biraju. ekanje je sve to imaju. Apsurd se dovodi do
kraja na taj nain to odsustvo radnje postaje dramska radnja.

Vladimir: Dakle, hoemo da poemo?

Estragon: Hajdemo.

Ne miu se s mjesta.

Okolnosti Beckettove drame su post-apokaliptini. U svijetu u

kojem Vladimir i Estragon postoje nema niega, a ako nema
apsolutno niega oni nemaju u odnosu na ta da se reflektuju.
Jedino to Beckett nudi kao mogue dogaanje je drvo koje olista
jednim listom u drugom inu, to potvrtuje princip ciklinosti
vremena u kojem postoji slabana ansa da likovi primjete
promjenu i nekada je nekako iskoriste.
Vladimir i Estragon ekaju. Oni ustvari ni ne znaju zato ekaju i
koga. Ko je Godo u svijetu kojem nema nita? Princip apsurda nudi
odgovor: "A ko nije Godo?"
Ionesco pravi kritiku besmisla i otuenja u drutvu i u svijetu, a
Beckett pria o odsustvu drutva i svijeta. elava pjevaica, Stolice
i ekajui Godoa ispod naizgled besmislene, bizarne i komine
povrine otkrivaju apsurd, kofuziju i tragediju egzistencije i
ovjeanstva.

"Nita nije komino, sve je tragino. Nita nije tragino, sve je

komino, sve je stvarno, nestvarno, nemogue, pojmljivo,
nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako."
Eugene Ionesco
"Onaj koji oajava zbog dogaaja je kukavica, ali onaj koji se
uzda u ljudsku sudbinu je budala. "
Albert Camus
"Najvei posao ovjeka sastoji se u tome da zna ta sve mora
uraditi kako bi bio ovjek"
Samuel Beckett
"ovjek se raa sam i sam umire, samo se samoobmanom moe
uvjeriti da izmeu tih trenutaka, toliko presudnih, nije sam."
Jean-Paul Sartre