1.

CRNOGORSKI DIJALEKTI
Crna Gora je tokom minulog stoljea dala vie izuzetno znaajnih dijalektologa.
Zahvaljujui tome danas crnogorski govori spadaju meu najbolje prouene govore u
junoslovenskom svijetu. Prvi zvanini prouavalac crnogorskih govora bio je Vuk
Stefanovi Karadi, koji je rezultate svojih istraivanja objavio 1836. godine u
predgovoru Srpskih narodnih poslovica. Ipak, o sistematskom prouavanju crnogorskih
govora moemo govoriti tek od prvog desetljea minulog stoljea, preciznije od 1907. i
studije Milana Reetara tokavski dijalekat, koji im je u svom radu posvetio dosta
panje. Potom e uslijediti znaajni radovi Danila Vuovia, Mihaila Stevanovia,
Radosava Bokovia, Mjeislava Maleckog, Jovana Vukovia, Luke Vujovia, Danila
Barjaktarovia, Branka Miletia, Mitra Peikana, Milije Stania, Draga upia,
Dragoljuba Petrovia, Mata Piurice i inih lingvista. Bez obzira na njihov nemjerljiv
doprinos crnogorskog dijalektologiji, veina prouavalaca crnogorskih govora nastojala
je da dokae postojanje dva strogo odijeljena dijalekta koji presijecaju crnogorski
etnolingvistiki prostor. Sjeverozapadni crnogorski govori u dijalektologiji su ubrajani
redovno u istonohercegovaki dijalekat (ili hercegovaki ili hercegovako-krajiki), dok
je preostali dio govora imenovan kao: zetsko-bosanski, zetsko-raki, zetsko-lovenski,
zetsko-sjeniki, zetsko-junosandaki, zetsko-gornjopolimski dijalekat i sl. Samo ne
crnogorski. I nazivi dijalekatskih studija i priloga koji su tretirali crnogorske govore,
najblae reeno, traili su po Crnoj Gori podesnije nazive tih govora, izuzev Mihaila
Stevanovia i Mitra Peikana koji su se odvaili da istonocrnogorski dijalekat, odnosno
crnogorske govore nazovu njihovim pravim imenom. Mitar Peikan ak ih je i sjedinio u
svom prilogu Jedan opti pogled na crnogorske govore, ali samo da bi ih nanovo
razjedinio. Ustaljenom podjelom crnogorskih govora na dva dijalekta iz vremena
srpskohrvatskog (ak i srpskohrvatskoslovenakog) jezikog i svakog drugog jedinstva,
istie se njihovo nejedinstvo i injenica da se ta dva dijalekta prostiru znatno ire od
crnogorskih dravnih granica. Od pobjede Vukove jezike reforme i jezik i govor
Crnogoraca zvanino su tretirani kao sastavni dio srpskohrvatskog, ee srpskog jezika,
a crnogorske jezike osobenosti iskljuivo kao dijalektizmi toga jezika. Sva imenovanja
dijalekata na crnogorskom prostoru bez pardona zaobilazila su u irokom luku crnogorski
i etniki i jeziki atribut. Treba istai da je izdvojenost Crne Gore od ostalih Junih

Slovena u vrijeme Otomanske imperije i njena politika, vojna i trgovaka saradnja sa

Mletakom Republikom uticala da se crnogorski govori samostalno razvijaju i da usvoje
brojne posuenice iz romanskog jezika. Ono to je izvjesno iz dosadanjih dijalektolokih
istraivanja, bez obzira na njihovu politiku potku i cilj, jeste da je prostor koji je
zauzimalo tokavsko narjeje bio znatno manji i da se irio, prvenstveno na zapad na
tetu akavskog i kajkavskog narjeja. Prije poznatih migracija, koje su poele sa
osmanskim osvajanjima, crnogorski govori su bili jedina cjelovita tokavska oaza u
okviru cijelog srednjojunoslovenskog jezikog dijasistema, to se ne bi moglo rei za
hrvatske i bosanske govore, koji su batinili u prolosti (ili jo batine) i druga narjeja:
akavsko ili kajkavsko, pa ak ni za srpske koji imaju i torlako, koje, i prema podacima
srpskih dijalektologa, ima vie slinosti sa bugarskim jezikom negoli sa tokavskim
narjejem srednjojunoslovenskog dijastistema. Pored toga, crnogorski govori su za
razliku od hrvatskih, srpskih i bosanskih govora odvajkada bili jedina kompaktna
govorna i jezika cjelina koja je batinila iskljuivo tokavski /i/jekavski izgovor. Dakle,
razlog to crnogorski govori nadilaze crnogorsku teritoriju treba, oito je, traiti u
brojnim migracijama od poetka XV pa sve do XX stoljea u kojima su Crnogorci nosili
sa sobom i svoj govor, svoje jezike i druge karakteristike. Rijeju, nosili su sa sobom
svoju etnolingvistiku linu kartu - izvorno tokavsko narjeje ijekavskog izgovora, koje
je umnogome uticalo na promjenu jezikih osobina onih naroda koje su Crnogorci zatekli
na tokavskim i netokavskim teritorijama koje su naselili. Iako se u brojnim
dijalektolokim, ali i istorijskim studijama navodi da su migracijama tokavski
Hercegovci (kau manje Crnogorci) naseljavali veinu nekadanjeg netokavskog terena,
autori namjerno zanemaruju da centar migracija nije bila dananja Hercegovina ve
sjeverozapadna Crna Gora, koju su iz drugih pobuda gotovo redovno nazivali i jo je
nazivaju Vojvodstvom svetog Save, Starom Hercegovinom, istorijskom Hercegovinom i
sl. Ukoliko bismo pomno analizirali istonohercegovake govore, ali i etniko porijeklo
istonohercegovakih porodica, njihovu narodnu nonju i obiaje, vidjeli bismo da veina
potie sa crnogorskog prostora, a da mnoge jezike karakteristike crnogorskih govora
jesu i karakteristike istonohercegovakih govora. Slinosti istonohercegovakih i
crnogorskih govora ogledaju se prvenstveno u sljedeim zajednikim karakteristikama:
ijekavica, dui oblici zamjeniko-pridjevske promjene (tije(h), tijem), jekavsko jotovanje

(erati, evojka, esti, iesti), grupe /dvje/, /svje/, /cvje/ daju /e/, /e/, /e/ (meed, edok,
etko), zastupljeno jotovanje labijala, konsonantski sistem proiren fonemama // i //, [
+ j] > /i/ (cio, sijati), u radnom gl. pridjevu registrujemo i oblike tipa: eeo, vieo, grupe
/-st/, /-zd/, /-t/, /-d/ gube krajnji konsonant (plas, groz, pri, da), /-j/ < /-/, /-/ (npr.
go-goj, do-doj), infinitiv bez krajnjega /-i/ (npr. trat, priat), dativ i lokativ ima oblike
mene, tebe, sebe, enklitike ni i vi, frekventna upotreba i aorista i imperfekta, deklinacija
PeroPeraPeru, poremeen odnos izmeu padea mjesta i pravca, upotreba genitiva
umjesto lokativa uz predlog po (npr. po kua) itd.
PODJELA I GLAVNE KARAKTERISTIKE CRNOGORSKIH GOVORA
U pogledu zamjene jata situacija u svim crnogorskim govorima gotovo je istovjetna. Crna
Gora je prepoznatljivo ijekavska. Situacija je neto drugaija samo kada je rije o
crnogorskom dijelu Sandaka koji je uglavnom ijekavsko-ekavski. Ovi govori imaju
neto vie osobina koje su u njima dosljednije zastupljene nego u ostalim crnogorskim
govorima. U pitanju je, svakako, uticaj albanske, bosanske i srpske jezike granice, a na
leksikome planu znaajnije prisustvo orijentalizama. Inae, po ostalim osobenostima i
ovi se govori sasvim skladno uklapaju u mozaik crnogorskih govora. Ako izuzmemo
osobenu mrkojeviku situaciju u pogledu alternanata jata i pregrt ikavizama u govoru
podgorikih i plavsko-gusinjskih Muslimana/Bonjaka moe se rei da smo iscrpili sva
odstupanja od crnogorskoga /i/jekavizma.
Crnogorski govori poznaju dvolani, trolani i etvorolani akcenatski sistem. Trolani
akcenatski sistem zastupljen je u Lepetanima, Ozriniima s Broancem i Gusinju;
etvorolani u sjeverozapadnim crnogorskim govorima, Bjelopavliima, dijelu Pjeivaca,
Vasojeviima i crnogorskome dijelu Sandaka; a dvoakcenatski u svim ostalim govorima.
Ipak, najsvrsishodnija podjela crnogorskih govora bila bi na dvije velike grupe:
sjeverozapadnu (etvoroakcenatsku) i jugoistonu (dvoakcenatsku) grupu crnogorskih
govora. U ovoj podjeli zanemarene su troakcenatske i etvoroakcenatske govorne oaze
jer iako Ozrinii i Broanac imaju tri akcenta, Bjelopavlii, Vasojevii i dio Pjeivaca
etvorakcenatski sistem, prema drugim osobenostima poput poremeenog odnosa izmeu
padea mjesta i pravca, saimanje vokalske sekvence [-ao], postojanja dugosilaznoga
akcenta na finalnom slogu, postojanje sekundarnih /i/jekavizama i sl. oni su znatno blii
starijim nego novijim crnogorskim govorima. Stoga, smatramo da je dosadanje

imenovanje crnogorskih govora imenima srednjovjekovne Zete ili nekadanjeg feuda

hercega Stefana Vukia, najblae reeno, i istorijski, i politiki, i lingvistiki,
prevazieno. Crnogorske govore, prema njihovim karakteristikama i prema geografskom
poloaju, moemo podijeliti na mlai - sjeverozapadnocrnogorski i stariji jugoistonocrnogorski dijalekat.
1.
JUGOISTONI CRNOGORSKI DIJALEKAT
Jugoistoni crnogorski govori obuhvataju kao to im i samo ime kae jugoistonu
polovinu Crne Gore, ali prelaze i u neke susjedne oblasti Srbije. Na jugozapadu i zapadu
granica ide obalom Jadranskog mora od Ulcinja do Perasta u Boki Kotorskoj. Na jugu
veim dijelom granii s sa albanskim jezikom, dok prema sjeverozapadnim crnogorskim
govorima mea ide od Perasta prema Grahovu i Kolainu, prema Bijelom Polju, presijeca
Lim i dopire juno do Brodareva, gdje izbija na Ibar. Granica prema kosovsko-resavskom
dijalektu uglavnom ide od Studenice na jug prema Ibarskoj Slatini do nadomak Kosovske
Mitrovice, gdje skree na zapad prema obroncima Prokletija do granice s Albanijom.
Ovim govorima pripadaju i govori Ibarskog Kolaina, Petrovog Sela, Vrake u Albaniji i
Peroja u Istri.
Refleks dugog jata u jugoistonim crnogorskim govorima je dvosloan: snijeg, donijet,
vrijeme, klijeta, bijelo. Od ovoga odstupaju govori Muslimana/Bonjaka gusinjskog
kraja i Podgorice, koji imaju ikavske forme (mliko, sino) i govor Mrkojevia, gdje dugo
jat daje, pored /ije/, /je/ (sjeno) i /e/ (svest, bela, besni, klet, drebe). Na cijelom terenu
jugoistonih crnogorskih govora registrujemo i sekundarne /i/jekavizme: kosijer, putijer,
pancijer, pokrijeva itd. Refleksi kratkog jata su, prvenstveno /je/, ali notiramo i /e/ i /i/.
Prvi refleks registrujemo i s jotovanim konsonantom (erat, meed). Jedino kod labijala
postoje naporedo obje mogunosti (ee pjesma, vjera, mjesec, rijetko pljesma, vljera,
mljesec), /e/ registrujemo sasvim rijetko (prevoz, prei, prekren, goret, pored gorjet,
prije), dok /i/ nalazimo u rijeima tipa vijavica, grijat, biljeg, stio, elio i sl. Podruje
jugoistonih crnogorskih govora za razliku od svih ostalih govora tokavskih dobro je
sauvalo stariju leksiku, to je omogueno njihovim istorijskim razvitkom, kako istiu
brojni dijalektolozi, kao prostora na koji se malo useljavalo, a vie s njega iseljavalo u
druge krajeve. Milo Okuka istie da u ovom govoru postoji cio niz rijei starog
slovenskog porijekla koje i danas ive u ruskim govorima i knjievnom jeziku, na jednoj

strani, a na drugoj strani mnotvo autohtone leksike (zajazit = uiniti korist; knego =
svekar, guit = skrivati, ira = surutka, znaven = pametan , cklo = staklo, oica = kaika,
predig = odlazak iz jednog mjesta u drugo, stimat = astiti, njivit = gajiti, podizati,
vaspitavati i dr).
Crnogorski jugoistoni govori u svoj leksiki sistem apsorbovali su i vie jezikih slojeva
romanskih starosjedilaca, to se posebno ogleda u toponomastici. Treba istai da su
mnogo vei uticaj imali neposredni uticaji iz romanskih jezika i govora, ali i turskoga
jezika. Stoga su i romanizmi i turcizmi prodrli u sve sfere drutvenog i kulturnog ivota.
Uz to u ove govore pristizala je i leksika iz albanskog jezika, osobito u graninim zonama
i u onim mjestima u kojima je ivjelo mjeovito stanovnitvo. O tome nam najrjeitije
svjedoi situacija u mrkojevikom govoru, gdje je registrovano mnotvo albanizama:
bukulica = lisica, kadra = breuljak; lupra = grm; prita = zasjeda i sl.
Radosav Bokovi smatra da se svi crnogorski govori prema razvitku akcentuacije mogu
podijeliti u etiri grupe. On u prvu grupu ubraja one crnogorske govore (Piperi, Kui,
Podgorica sa okolinom, Zeta i Bratonoii) u kojima akcenat uva svoje staro mjesto u
svim poloajima u rijei ukoliko nema morfolokog prenoenja i analokih ukrtanja u
sistemu oblika: munja, sestra, narod, grede , ene. Drugu grupu ine govori
(Rijeka, Crmnika, Ljeanska i Katunska nahija, izuzev Ozrinia, Zagara i Komana,
kao i Bar sa okolinom) u kojima je akcenat sa posljednjeg sloga prenesen na prethodni
slog, i to kao krakosilazni ukoliko je prethodni slog bio kratak, a kao dugosilazni ukoliko
je bio dug (djelimino prenesena akcentuacija bez uzlaznih akcenata): mu nja, sestra.
Treu grupu, smatra Bokovi, sainjavaju govori Ozrinia, Zagaraa i Komana, koju
karakterie postojanje dugog akcenta poluuzlaznog karaktera, resp. dugouzlazni akcenat,
u onim sluajevima gdje je akcenat prenesen sa potonjeg sloga na prethodni dugi slog
(djelimino prenesena akcentuacija sa jednim uzlaznim akcentom): resp. mu nja. Govore
Bjelopavlia (izuzev Vraegrmaca) i Vasojevia, Bokovi svrstava u etvrtu grupu koja
se odlikuje djelimino prenesenom akcentuacijom sa oba uzlazna akcenta: mu nja,
sstra, na rod.
Govore Rijeke, Ljeanske i Katunske nahije (izuzev Ozrinia, Komana i Zagara) i Bara
sa okolinom i govore Kua, Pipera, Bratonooa, Zete i Podgorice s okolinom svrstali
smo ih u jedan poddijalekat: starocrnogorsko - primorski jer ih mnogo vie osobina

zbliava, a razlikuje ih, uglavnom, samo postojanje (djelimino) ili nepostojanje

prenoenja akcenta sa potonjeg sloga na prethodni. Stoga, polazei od osnovih
kriterijuma (akcentuacije i refleksa jata) izdvaju se etiri poddijalekta jugoistonih
crnogorskih govora: starocrnogorsko-primorski, ozriniko-broanski, bjelopavlikovasojeviki i sjeniko-novopazarski.
a) Starocrnogorsko-primorski poddijalekat obuhvata Ljeansku i Rijeku nahiju,
Cuce, Bjelice, eklie, Njegue, Bar, Patrovie, Grbalj, Zagara, Pipere, Bratonoie i
Kue, kao i pojas uz obalu Skadarskog jezera do planine Komova. Ovim govorima
pripadaju i govori crnogorskih iseljenika: perojski u Istri i vraanski u Albaniji kod
Skadra. Glavne osobine ove grupe su sljedee: stara akcentuacija bez tonskih opozicija;
dosljedna ijekavska zamjena jata; vokalska grupa [-ao] daje /-a/ (doa, poa); prisustvo
zamjenica tipa neesov, niesov, egovi, kogovi; genitiv tipa Uzmi to iz Janka; snano
prisustvo romanizama.
b) Ozriniko-broanski poddijalekat obuhvata pojas izmeu sjeverozapadnih
crnogorskih i starocrnogorskih govora. Ovi govori posjeduje osobenosti koje ih veu za
starocrnogorske i primorske govore, a na drugoj strani za govore Bjelopavlia, Vasojevia
i dijela Pjeivaca. Odlike ove grupe su sljedee: uglavnom dosljedan ijekavizam (s
dvojnostima tipa starjeina/stareina, izgoret/izgorjet, ali samo prije); troakcenatski
sistem dobijen tako to je prenoenje akcenata zahvatilo samo kratku otvorenu ultimo
(rezultat toga procesa je, pored kratkog silaznog, pojava samo dugog uzlaznog akcenta:
zo ra, Jo vo, povr ni itd.; fonema /h/ je izgubljena ili zamijenjena sa /g/, /k/; palatalno l/
(al'); est imperfekt glagola htjeti u habitualnoj upotrebi (ae doi); znatno prisustvo i
turcizama i romanizama.
c) Bjelopavliko-vasojeviki poddijalekat obuhvata oblast Bjelopavlia, Vasojevia,
dio Pjeivaca, Plav i Gusinje. Glavne odlike ove grupe su sljedee: uglavnom dosljedna
ijekavica; djelimino preneseni akcenti s kratke ultime (sestra > sstra, narod >
na rod); stari dugosilazni akcent se ne prenosi (ene , dana , druge ); gubljenje
foneme /h/; u Vasojeviima uva se grupa [-ao] u radnom pridjevu (doao, kopao); este
imenice s dva roda (glad, pos, otrov, milet); izgubljen glagolski prilog proli; pojava
zamjene orunika socijativom (kosim s kosom); bogata turska leksika, dok je broj
romanizama znatno manji u odnosu na starocrnogorsko-primorsku grupu.

d) Sjeniko-novopazarski poddijalekat pripada crnogorskim govorima, ali zalazi u

teritoriju Srbije. Zbog izuzetno jakog uticaja srpske jezike granice i zvaninog kolskog
sistema zasnovanog na ekavici na dijelu ovog govora koji se nalazi u Srbiji sjenikonovopazarski govori su postali ijekavsko-ekavska zona. Osnovne odlike ovih govora su
sljedee: kombinovana ijekavsko-ekavska zamjena jata (ekavski refleks kratkog jata je
gotovo dosljedan, ali ima i ijekavizme tipa ljeto, poeljet, ekira, edilo, svu); uglavnom
etvoroakcenatski sistem (dosljedno povlaenje kratkog akcenta s krajnjeg sloga, silazni
akcenti stoje i izvan prvog sloga, a dugi i na posljednjem); vokalska sekvenca [-ao] > /
o/ (doo, poo); instrumental singulara i-deklinacije s nastavkom /-om/ (smrom); veliko
prisustvo turcizama.
2. SJEVEROZAPADNI CRNOGORSKI DIJALEKAT
Sjeverozapadni crnogorski govori predstavljaju maticu najprogresivnijih novotokavskih
ijekavskih govora i rasadnik inovacija u govorima novijeg i najnovijeg tipa naeg jezika.
Ovi govori se na jugu i zapadu granie sa jugoistonim crnogorskim govorima, na
sjeveroistoku sa jugozapadnosrpskim, a na istoku sa istonohercegovakim govorima. Na
osnovu onoga to se iz dijalektoloke literature zna, meu govorima sjeverozapadne
crnogorske govorne zone nema znaajnijih razlikovnih crta, mada se i ovdje u okviru
pojedinih plemena mogu uoiti neke specifinosti. Sjeverozapadni crnogorski govori
imaju obilje

karakteristika koje ih udaljavaju od istonohercegovakih govora, a

pribliavaju jugoistonocrnogorskim govorima. Asim Peco ih je izdvojio kao poseban

govorni tip: sjeverozapadnocrnogorski i ukazao na neke od njihovih razlikovnih crta, a
Milo Okuka svrstao ih je kao zaseban zapadnocrnogorski poddijalekat u okviru
istonohercegovakog, odnosno hercegovako-krajikog dijalekta, dajui vie njihovih
razlikovnih osobina u odnosu na hercegovake govore. Najvanije su sljedee:
specifinosti u refleksima jata (gotovo redovno /r-/ > /re-/: goreti, greota, greka,
grenica, krepak, prezir, pregled, presto, premaz; esto i u grupi /l/: ozleda, posledica;
likovi tipa snijean, cvijetni: oblici vieo, poleeo; sekundarno jat: sakrijevati, poijevati,
kumpijer, foneme /h/ i /f/ su nepoznate (vazduk, trbuk, suv, gluv, vuruna), fonema /j/ ima
dosta nestabilnu artikulaciju (esam, ednom, gledau), pojava /j/ mjesto // (poj < po), kuj
umjesto kud (ku), kogoj umjesto kogod (kogo), enklitika forma zamjenice ne 'nas':

forme tipa tizi, nekizi, ovija, onija, akcenti tipa mene, tebe, sebe, nijesam, dijete, pletempletemo, troim-troimo ili politika, Amerika, akcenatske duine tipa pukama, gutati,
danas, noas, dosljedno novo prenoenje akcenta (za sunca, za zrno), vokativ jednak
nominativu kod enskih imena Danica, Milica, imperativi tipa vii, jei (ali i jedi),
frekventna tvorba hipokoristika sa // (Maa, Raa, Mia [<Milo], Vua, Vaa, Gaa
[<Gavrilo], Ua [<Uro]. Jua [< Julka], Peikan [< Petar]), genitiv u slubi lokativa (po
livada) i akuzativ umjesto lokativa (bija je na Cetinje), enklitika razdvaja i tijesne
sintaksine veze (ja smo i ti, mi emo i oni, Jovan mi je reko), znatan sloj frekventnih
turcizama (npr. kantar, beika, up, boja, budala, buljuk, burma, sat, air, duvak, hilir,
meteriz...) i romanizama (kanal, katula, cerot, vapor, bekot, tuk, pruta, prigati, pijun,
bir, bestija, jaketa, mrgin, podumenta/podumijenta itd). Upravo, nabrojene odlike
(razlikovne crte u odnosu na istonohercegovaki govor) nepobitno pokazuju i dokazuju
da sjeverozapadnocrnogorski govori imaju vie osobina za koje ne znaju govori dananje
istone

Hercegovine,

ni

Hercegovine

uopte,

te

kako

dobro

znaju

jugoistonocrnogorski govori. Iako imaju dodirnih taaka kada je rije, prvenstveno, o

novom etvoroakcenatskom sistemu, postoje i brojne izoglose po kojima se
sjeverozapadni crnogorski govori razlikuju, kao to je naglaeno i navedeno, od
istonohercegovakih govora, u koje su ih svrstavali brojni lingvisti. Iz svega reenog,
vidi se da i stariji - jugoistoni i mladji - sjevernozapadni govori ine jednu skladnu,
optecrnogorsku govornu cjelinu. Razlike izmeu ova dva crnogorska dijalekta odnose se
uglavnom na novotokavski akcenatski sistem i predstavljaju samo odraz novijih i starijih
jezikih osobina koje su sjeverozapadni govori usvojili, a u jugoistonim taj proces nije u
potpunosti doveden do kraja.
Treba istai da su od vremena veine istraivanja crnogorskih govora selo i plemena
praktino zamrli u Crnoj Gori. Migracije sa sela u gradove obiljeili su drugu polovinu
proteklog i poetak novog milenijuma, ali i naseljavanje stanovnitva iz drugih bivih
jugoslovenskih republika. Oni su sa sobom ponijeli i svoje jezike osobine, mijenjajui i
svoj i govor i jezik onih sa kojima su dolazil u kontakt. Sada se otvara nova stranica
dijalektolokih istraivanja - prouavanje govora gradskih sredina. Kada urbana
dijalektologija predoi rezultate svojih istraivanja, tek tada emo moi da sklopimo

potpuni mozaik crnogorskih govora i da damo zavrnu rije o podjeli i karakteristikama

crnogorskih govora.