BIBLIOTEKA NAPRIJED

Izdaje
IK NAPRIJED

Direktor
RADOVAN RADOVINOVI

Glavni urednik
MILAN MIRI

Urednik
SRAN DVORNIK

Urednici biblioteke
RADE KALANJ, VJERAN KATUNARI, IVAN KUVAI,
ARKO PUHOVSKI

NIKLAS LUHMANN

LEGITIMACIJA
KROZ
PROCEDURU
s njemakoga preveo
IVAN GLASER

OPEN SOCIETY FUND B H

FOND OTVORENO DRUTVO
Bosna i Hercegovina
Ise Jovanovia 2 SARAJEVO

naprijed

ZAGREB 1992

Naslov originala
Niklas Luhmann
LEGITIMATION DURCH VARFAHREN
Suhrkamp Verlag
Frankfurt/Main 1975.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb
316.334.4
LUHMANN, Niklas
Legitimacija kroz proceduru / Niklas
Luhmann ; s njemakoga preveo Ivan
Glaser. Zagreb : Naprijed, 1992. 217
str. ; 22cm. (Biblioteka Naprijed)
Prijevod djela: Legitimation durch
Varfahren. Str. 7-18: Teorija sistema
i sistematizirano iskustvo prava / Eugen
Pusi. Bibliografija i biljeke uz
tekst. Kazalo.

ISBN 86-349-0294-3

SADRAJ

Predgovor
Eugen Pusi:Teorija sistema i sistematizirano iskustvo prava

LEGITIMACIJA KROZ PROCEDURU

Predgovor.................................................................................................21
Predgovor novom izdanju (1975)............................................................23
I. OSNOVE............................................................................................ 29
1. Klasina koncepcija procedure......................................................31
2. Legitimnost....................................................................................43
3. Procedura kao socijalni sistem...................................................... 51
II. SUDSKI POSTUPAK........................................................................63
1. Izdvajanje (Ausdifferenzierung)................................................... 67
2. Autonomija.................................................................................... 74
3. Sistemi kontakata...........................................................................78
4. Preuzimanje uloge......................................................................... 83
5. Prikazi i rastereenja..................................................................... 90
6. Doputeni sukobi...........................................................................97
7. Granice sposobnosti uenja .......................................................... 102
8. Prikaz za neuesnike..................................................................... 113
9. Programska struktura i odgovornost............................................. 119
III. POLITIKI IZBORI I ZAKONODAVSTVO.................................125
1. Pozitiviranje prava ........................................................................129
2. Demokratizacija politike .............................................................. 136
3. Politiki izbori............................................................................... 139
4. Zakonodavstvo.............................................................................. 153
IV. PROCESI ODLUIVANJA U UPRAVI.......................................... 173
V. ZAKLJUCI I PROIRENJA........................................................... 187
1. Instrumentalna i ekspresivna varijabla..........................................191
2. Strukture i razoaranja.................................................................. 198
5

3. Funkcionalna diferencijacija...............................
4. Razdvajanje socijalnih i personalnih sistema
Predmetni indeks

.204
. 209
213

Eugen Pusi

Teorija sistema i sistematizirano

iskustvo prava

Njemaki pravnik i sociolog Niklas Luhmann (roen 1927.) znai

svojim djelom to se danas ve moe kazati zajedno sa svojim
velikim debatnim protivnikom, Jrgenom Habermasom, povratak
njemakih drutvenih znanosti na svjetsku scenu. Oni se obojica
nadovezuju na klasinu tradiciju. Nakon znanstveno praznog i
mranog razdoblja nacionalsocijalizma, produuju liniju koju sim
boliziraju imena kao to su Max Weber, Georg Simmel, Werner
Sombart; i obojica su predmet estokih kontroverzi.
Luhmann je izazvao na razmiljanje pripadnike raznih disciplina,
mnoge od njih upravo fascinirao, druge pobudio na odluno protiv
ljenje. Dok se koncentrini krugovi reagiranja na njegove spise ire
razmjerno mirnom povrinom dananjih drutvenih znanosti, pita
mo se gdje je izvor tog djelovanja. ini mi se da odgovor valja trai
ti na dvije razine: u stanju u kojem se danas nalaze drutvene zna
nosti i u svojstvenom poloaju i putu Luhmannovom kroz discipli
narna podruja.
I
Drutvene su znanosti jo uvijek ispod praga paradigmatske pouz
danosti, u Kuhnovu smislu.1 Izmeu sistematiziranog iskustva u nji
ma, kao danas ipak jo uvijek jedinog izvora korisnih uputa za
praktiko djelovanje u drutvu, i metafunkcionalnih pekulacija o
prirodi drutvenih pojava, s vremenom sve brojnijih i sve sloeni
jih, za sada jo nema odreene veze koju bi se dalo pratiti odnosno
rekonstruirati u svakom pojedinom sluaju.2 Ali u razvoju koji dru
tvene znanosti prolaze dolazi do promjena kako na podruju siste
matiziranog iskustva, tako i u dimenziji metafunkcionalne pekula1. Thomas Kuhn je svojom Strukturom znanstvenih revolucija (1962) izazvao pravu
buru oduevljenja i osporavanja. Dok su jedni njegovu knjigu smatrali poetkom znan
stvenog razmiljanja o znanosti,zaboravljajui pri tome doprinose drugih (na pr. K.
Levin 19301931.), negiranja su Kuhnovoj teoriji predbacivala neodreenost (na pr. P.
Feyerabend 1989) ili, naprosto, neosnovanost. Kad se bura stiala kao to to esto bi
va u slinim sluajevima otpale su neke Kuhnove ambiciozne generalizacije (mije
njaju li se znanstvene paradigme uvijek i nuno na nain koji Kuhn pretpostavlja?),
ali je ostala spoznaja o pragovima pouzdanosti teorija u znanostima. I ova je spoznaja,
moda ba zbog praine koju je u prvi mah uzvitlala, ostala vezana uz Kuhnovo ime.
2. Ljudi su oduvijek nastojali svoje iskustvo u rjeavanju problema s kojima ih suo
ava njihova okolina zapamtiti odnosno zabiljeiti kako bi ga mogli upotrijebiti u bu-

cije. ini se da ne treba slijediti Kuhna u njegovoj pretpostavci o

nuno revolucionarnom karakteru tih promjena. Nije iskljueno da
kumulacija detaljnih inovacija, novih pristupa u pojedinostima, me
todolokih izuma, posudba iz drugih domena moe u zbroju dati is
ti rezultat: novu pouzdanost uspostavljanjem izravne veze izmeu
generalizacija iz sistematiziranog iskustva i kvaziteorija proizalih
iz metafunkcionalne pekulacije, koje bi samim time stekle status
pravih znanstvenih teorija.
U pogledu sistematizacije naeg znanja glavne promjene idu lini
jom poboljanja tehnike prikupljanja podataka i produbljivanju
njihove analize metodama statistike matematike. Logika ove linije
vodi sama po sebi prema irenju opsega generalizacija koje se iz
takvih analiza mogu izvesti i time, barem po openitosti, pribliava
njem razini spekulativnih teorija. Sloenost drutvenih situacija i
problema ipak je jo uvijek ispred kapaciteta ovakvog analiziranja,
u tom smislu da intervenirajue varijable koje nismo uzeli u obzir,
interferirajui uzroci koji djeluju na ishod i kontributivni faktori
koje uope nismo opazili ine da prognostika vrijednost naih ge
neralizacija ne dosie nivo praktine iskoristivosti. Nestrpljivi s tak
vih promaaja, istraivai nastoje ili sniziti razinu apstrakcije svog
zakljuivanja, ili smanjiti rigoroznost implikacija koje slijede iz nji
hovih rezultata.
Prvi postupak znai da se od poetka ograniava opseg istraiva
nog problema i domet rezultata koji se od njega oekuju. Na pri
mjer, kako na motivaciju radnika za rad u 20 organizacija industrij
ske grane X, u zemlji Y, u vrijeme t, djeluje injenica da su oni vlas
nici dionica poduzea u kojem rade? Bez obzira na moguu diskusi
ju o usporeivosti istraivanih organizacija, ovakav postupak pati
od nedostataka upravo svojih prednosti. Ograniavanjem podruja
postizava se vea relevantnost i praktina iskoristivost rezultata.
Ali za koga? Za koje vrijeme? U krajnjem sluaju za tako mali krug i
tako kratko vrijeme, obzirom na mijenjanje popratnih okolnosti,
da takvi rezultati zaostaju po korisnosti iza intuitivnog iskustva
praktiara koji se snalaze na dotinom podruju bez ikakva formal
nog istraivakog aparata.
Drugi postupak znai odstupanje od rigoroznog kriterija opovrgnutosti polaznih pretpostavaka. Iako se u istraivanje polazi od
odreenih hipoteza, ve se unaprijed zna da bilo kakav rezultat ne
emo tumaiti niti kao potvrivanje hipoteze niti kao razlog za nje
zino definitivno odbacivanje, ve kao polazite za njezino daljnje
razvijanje, transformiranje, preciziranje. To je i posve prirodno kad
hipoteze nisu dio jedne prihvaene paradigmatske strukture, ve
duem svom djelovanju. Sposobnost uenja iz iskustva jedno je od temeljnih obiljeja
ljudskosti. U isti mah, ljude je njihova osnovna intelektualna znatielja tjerala da raz
miljaju o svojoj okolini metafunkcionalno tj. ne u funkciji svog praktinog djelovanja
ve radi boljeg razumijevanja svijeta kao takvog. O sadraju i razvoju tih dviju temelj
nih dimenzija u odnosu ljudske svijesti prema realnosti v. detaljnije Pusi (1989, 15-22).

proizvod pekulacije. Drugi postupak, dakle, takoer pribliava sis

tematizaciju iskustva pekulaciji, pa i metafunkcionalnim pred-paradigmatskim kvaziteorijama. Stvar je talenta i domiljatosti znan
stvenika to e nastati iz takvog kontakta. Nije, ipak, nerazumno
oekivati da je to jedan od moguih putova prevladavanja razmaka
izmeu razine sistematiziranog iskustva i razine metafunkcionalne
pekulacije, razmaka koji danas jo postoji.
Konano, iskustvo se sistematizira da bi se upotrijebilo u budu
im analognim situacijama radi ostvarivanja naih ciljeva, potreba,
interesa, vrijednosti. Stoga, u sistematizaciju iskustva spada i raz
matranje ljudskih svrha, njihovog meusobnog odnosa, implikacije
i iskljuivanja rangiranja i prioriteta. Discipline koje se time bave,
od matematskih teorija tranzitivnosti (na pr. K. Arrow) do filozof
skih disciplina akseologije i etike, mogu posluiti kao smisleni okvir
za sistematizaciju iskustva, raiavanje pitanja to? i zato? prije
nego preemo na pitanja kako? i pod kojim uvjetima?
U pogledu metafunkcionalne pekulacije u drutvenim znanostima treba najprije razlikovati nedisciplinirana kvaziliterarna mata
nja od razmiljanja stegnuta u neki unaprijed odabrani okvir. Na
dananjem stupnju razvoja tog podruja ne moemo nita unapri
jed iskljuiti i proglasiti slijepom ulicom, pa ni razglabanja na rubu
znanstvene fantastike. Reklo bi se da je glavni razlog to se vei dio
metafunkcionalne pekulacije u drutvenim znanostima danas ipak
nastoji drati podalje od knjievnosti taj to ljudi tako razmiljaju
u okviru svojih uloga u sistemu znanosti i unutar pojedinih znan
stvenih organizacija, to im je to posao, i to oni sami osjeaju po
trebu da se podvrgnu stezi koja razlikuje posao od igre. Takva se
stega moe stvoriti na razne naine. ini mi se korisnim razlikovati
i ovdje tri glavne mogunosti.
Jedna je upravo spomenuta mogunost vezivanja pekulacije uz
empirijsko istraivanje. Bez obzira na to je li tvorac Spekulativnih
kvazi-teorija do njih doao na temelju vlastitog istraivanja ili je is
koristio rezultate drugih utemeljene na sistematski prikupljenim i
njenicama i na njihovoj vie-manje egzaktnoj analizi, empirijsko is
traivanje vee teoretiara, vraa ga na zemlju i usmjerava njegovo
razmiljanje. Na primjer, podaci demografske i poljoprivredne sta
tistike mogu biti polazite maltuzijanskih teorija katastrofalnog
raskoraka izmeu rasta stanovnitva i mogunosti njegova prehranjivanja, a mogu biti i povod kritike takvih teorija i formuliranja
protuteorija o vie-manje automatskom prilagoavanju populacija
njihovim okolinama. Ali i teorije i protuteorije moraju uzeti u obzir
same podatke ukoliko su ovi vjerodostojno zasvjedoeni, i ne mogu
podatke naprosto izostaviti iz svoje argumentacije ako ele da ih se
shvati ozbiljno.
Druga je mogunost pekuliranja u okviru postavki filozofske me
tafizike i ontologije. Nekada je to bilo vrlo raireno, kad su se sa9

drajne konstrukcije ovih filozofskih disciplina smatrale utvrenim

znanjem. Na primjer, kad Lorenz von Stein u okviru Hegelove trija
de teze, antiteze i sinteze pekulira o razvoju sistema dravne upra
ve. S vremenom, meutim, filozofska se metafizika i sama prepoz
naje kao pekulacija na visokoj razini apstrakcije. Tako da pekuliranje u okviru takve pekulacije vie ne daje slobodnom razmilja
nju onaj element vrstine i discipliniranosti koje ono trai, ve,
obratno, poveava njegovu nevjerojatnost u smislu matematskog
pravila da se vjerojatnosti, kao razlomci, mnoenjem smanjuju.
Trea je mogunost osloniti se u pekulaciji na tzv. transdiscipline, kao to je kibernetika, teorija sistema, logika, pa i uope mate
matika, naime formalne konstrukcije, deduktivne i zatvorene svo
jom specifinom aksiomatikom, koje se naelno mogu primijeniti
na svakom podruju bez obzira na njegov supstantivni sadraj. Lis
ta ovih disciplina naelno je otvorena, nema razloga da se ne bi
mogle pojaviti nove. Veliki uspjeh matematike na podruju fizikih
znanosti, gdje se ona pokazala paralelnom s pojavama stvarnog svi
jeta u onoj mjeri u kojoj su nam te pojave3 dostupne u promatranju
i eksperimentu, poveao je presti svih formalnih transdisciplina.
Stoga je stimulirao njihovu upotrebu i kao okvira za metafunkcionalne pekulacije u drutvenim znanostima. I Luhmann svoje pe
kulacije u pravu i drutvu nastoji disciplinirati okvirima kibernetike i teorije sistema.
11

Luhmann je poeo kao pravnik i kroz analizu dravne uprave poste

peno irio svoj znanstveni djelokrug na organizacije kao takve, pa
preko njih na institucije i njihovu drutvenu uvjetovanost, na nor
me uope i na njihovu drutvenu ulogu, dok nije obuhvatio itavo
drutvo kao sistem komunikacija4 i odatle krenuo deduktivno u
promiljanje pojedinih podsistema u drutvu: privrede, znanosti,
politike, obrazovanja, prava, religije, obitelji, svaki sa svojim
svojstvenim nainom komuniciranja.
U prvoj, induktivnoj, etapi svojeg znanstvenog puta Luhmann
polazi od niza konkretnih drutvenih problema u stvaranju i pri
mjeni prava, u organizaciji uprave u funkcioniranju politikog siste
ma problema u koje spada i predmet ove rasprave o legitimira
nju postupkom pa onda postepeno sve ire zahvaa javno mnije
nje, ideologije, drutvene institucije, znanost, svrhu u drutvenim
sistemima. Takvom progresijom nastoji premostiti jaz (ili bar poe
ti konstrukcijom mosta preko njega) koji tradicionalno razdvaja
pravnu znanost i sociologiju. Pravna je znanost davno poela kao
3. Tako ne moemo izbjei injenicu da je svijet koji poznajemo konstruiran tako (i
odatle na takav nain da je u stanju) da sam sebe vidi. To zaista zapanjuje. (G. Spen
cer Brown 1972, 105)
4. Luhmann 1984.

10

disciplina par excellence sistematiziranog iskustva nataloenog u

pozitivnom pravu kao rezultatu specifinog pravno-povijesnog raz
voja. Obzirom na drutvenu korist, upravo neophodnost pozitivnog
prava u drutvenoj regulaciji, u svakodnevnom ivotu drutva, kao i
obzirom na geometrijsku progresiju sloenosti pravnog sistema u
industrijskim i post-industrijskim urbanim drutvima, bavljenje
pravom kao sistematiziranim iskustvom, de lege lata ili de lege ferenda, okupira panju i intelektualni kapacitet pravnika u toj mjeri
da malo preostaje za metafunkcionalnu pekulaciju o pravu. Na nju
se u pravnoj struci i gleda donekle prijekim okom kao posao koji
ba i ne spada, striktno gledano, u pravnu znanost. Stoga subdisciplina teorije prava, koja je najblia napasti metafunkcionalne peku
lacije, nastoji svoje napore prvenstveno usmjeriti na neku vrst
pravne epistemologije, na pitanja tumaenja, sistematizacije, raz
granienja i si. A ako se teoretiari prava ipak upuste u metafunkci
onalnu pekulaciju, ine to na tako apstraktnoj razini da se rezultat
uklapa u filozofiju akseologiju, etiku vie nego u pravo.
Naprotiv, sociologija se u tom pogledu sve vie diferencira. S jed
ne strane, usmjerena je na empirijska istraivanja, na prikupljanje
podataka i njihovu statistiku analizu. Ali, s druge, metafunkcionalna pekulacija ima u sociologiji tradicijom uvreno mjesto jo od
mnogo ranije nego to je sociologija dobila svoje ime. Od Platona
do Hegela razmiljanja o nastanku i prirodi ljudskih drutava sas
tavni su dio filozofskih sistema i nastavljaju se kao priznato i pre
stino usmjerenje drugaije nego u pravu u sociologiji od Comtea do suvremenosti.
Odnos izmeu prava i sociologije nosi do danas na sebi peat ove
razlike, s jedne strane autoritet iskustva sistematiziranog u pozitiv
nom pravu, s druge presti metafunkcionalne pekulacije u dru
tvu. Klasici sociologije, od Durkheima preko Webera do Parsonsa,
ne mogu mimoii pravo. Ono to su napisali o pravu i njegovoj ulozi
u drutvu pravnici itaju s dunim potovanjem, ali vie kao knji
evnost nego kao tekst koji bi za njih mogao biti struno relevan
tan. A sociologe koji se bave pravom na razini prakse pravnici cije
ne kao pomonike koji bacaju dobrodolo svijetlo na stvarno fun
kcioniranje pravnih institucija, na ulogu pravnika kao profesije, na
miljenje ljudi o pojedinom pravnom propisu. Ali ne smatraju ih
partnerima u razgovoru o samom pravu, o pravnim normama i
pravnom sistemu.
Luhmann jasno vidi ovaj odnos sociologije i prava, i da je stariji
autoritet pravne znanosti uspio da iz sociologije prava eliminira
upravo... samo pravo u cjelini, u njegovoj sloenosti i drutvenoj
funkciji, u njegovoj sveprisutnosti u pozadini kao mogunosti za ko
jom moemo uvijek posegnuti. Pravo nestaje iz sociologije prava
(Luhmann 1972, 2). Osnovni je razlog privlanosti Luhmannovih
tekstova iz ovog prvog razdoblja njegova razvoja da je uspio pove
zati pravo i sociologiju teorijom koja se potpuno uklapa u tradiciju
11

sociolokog teoretiziranja, ali koja je u isti mah neposredno rele

vantna za pravnu znanost i njezinu pozitivistiku problematiku.
U tom podvigu Luhmann ne polazi od nekog posve odreenog te
oretskog polazita. Eklektiki uzima ideje gdje ih nae i razrauje
ih svojim posebnim talentom da poetnu zamisao produbi i izvue
iz nje vie nego drugi, pa i vie nego to bi drugi u njoj uope uoili
kao mogunost, ak i oni koji su sam izvorni pojam prije Luhmanna okrstili i upotrijebili. U tome mu pomae njegova temeljita obra
zovanost i upravo fenomenalni kapacitet itanja. Uzmimo nekoliko
primjera: pojam redukcije kompleksiteta, pojam kontingencije, po
jam norme kao oekivanja. W. Ross Ashby u svom Uvodu u kibernetiku (1956) formulira zakon neophodne razliitosti. Sistem u inte
rakciji s okolinom, po naravi stvari uvijek sloenijom od njega, na
stoji poveati vlastitu sloenost, kako bi mogao to adekvatnije rea
girati na raznovrsnost okoline. Ashby tek usput spominje da je al
ternativna strategija sistema da nastoji pojednostaviti okolinu, re
ducirati njezinu sloenost, ili bar onaj dio okoline koji je u tom
momentu za nj posebno aktuelan, i tako smanjiti razliku izmeu
broja vlastitih kanala komunikacije i moguih smetnji odn. izazova
iz okoline. Luhmann se koncentrira na pojam redukcije sloenosti,
razrauje ga i postepeno pretvara u univerzalni eksplanans ponaa
nja ivih, svjesnih, drutvenih sistema, pa zatim sistema ideja, poj
mova, komunikacija, pokazujui da je prethodna simplifikacija ne
ophodni preduvjet da bi se odatle krenulo u novu i veu sloenost,
u smislu Ashbyjeva zahtjeva (na pr. Luhmann 1972, 7, 16 i sl. 172,
203 pozitivizacija prava!, 224 i sl. 352).
Ili, pojam kontingencije upotrebljava se u amerikoj teoriji orga
nizacije da bi se reklo, u biti, da postavke i preporuke organizacione
teorije stoje ili ne stoje ovisno o okolnostima konkretnog sluaja.
Nesumnjivo istinita, ali ne osobito senzacionalna misao (v. na pr.
Lawrence i Lorsch 1927) Luhmann uzima taj pojam, nalazi njegove
korijene u skolastikoj klasici (Toma Akvinski: homo contingens,
Deus necessarius) i razvija teoriju o dva niza akcija dvaju aktora u
interakciji gdje je svaki niz kontingentan, u smislu mogu i na drugi
nain, ali se oba meusobno ograniavaju i usmjeravaju do te mje
re da je konani ishod predvidiv i za aktore neizbjean. To isto vrije
di za meusobni odnos kontingentnog ponaanja lanova organiza
cije i pravila u organizaciji koja su takoer kontingentna, tj.: uvijek
mogua i s drugaijim sadrajem (Luhmann 1977, 96 i sl.). Tvrdnja
koja je diskutabilna, ali nikako nije trivijalna.
Ili, razumijevanje norme kao oekivanja ponaanja, shvaanje
koje je staro kao sama norma i koje je osobito razraeno u pojmu
drutvene uloge. U Luhmannovoj obradi, koja suprotstavlja kogni
tivna oekivanja normativnima kod prvih smo spremni uiti, na
drugima inzistiramo i u sluaju razoaranja pojam norme kao
oekivanja dobiva toliko novih dimenzija da postaje upravo ono
12

mjesto na kojem sistem prava dodiruje svijet realnosti (Luhmann

1972, 82 i sl. et passim).
Isto vrijedi za pojam sistema, koji je Luhmann od poetka preu
zeo u svoj pojmovni instrumentarij to je i razumljivo kad je jed
no od njegovih polazita bio upravni sistem i s vremenom ga pro
iruje, produbljuje i razvija pratei u stopu razvoj razmiljanja u
svijetu o opoj teoriji sistema, kibernetici, logici i drugim oblicima
formalnih transdisciplina. Razlikovanje sistema i okoline postaje
sve vie osnovnim konstrukcionim elementom Luhmannove teori
je. On prelazi od tradicionalne definicije sistema kao cjeline sastav
ljene od elemenata na pojam sistema kao strukture razliite od svo
je okoline, pa na sistem kao entitet koji upuuje sam na sebe, koji
je samoreferentan. Da bi zatim naao mjesta za svako od ovih po
jmovnih odreenja, koja naprosto naglaavaju razliite znaajke
sve sloenijeg pojmovnog konstrukta nazvanog sistem. Da bi, ko
nano, izjavio: Zainteresiran sam na tome da otkria i pojmovne
izume koji su ostvareni na ovoj golemoj domeni sistemske teorije
pronaem i prenesem na podruje sociologije (1988, 292). Luh
mann izrazito naginje metafunkcionalnoj pekulaciji5. Ali u tome
nipoto ne fantazira, ve nastoji slijediti formalne transdiscipline.
III
Rasprava koja je pred nama. Legitimacija kroz proceduru jedan
je od najboljih primjera prve etape Luhmannova razvoja, pionir
skog razdoblja eksperimentiranja i izgradnje, povezivanja pravne
znanosti i sociologije, ali tako da obje budu u tom amalgamu pri
sutne puninom svojih dostignua. Polazna je definicija procedure
orijentirana podjednako na pravni pojam i na socioloka obiljeja:
Postupak bi, prema tom shvaanju, bio razmjerno autonomno po
stavljena struktura uloga, odvojena od drugih drutvenih uloga, u
kojoj se odvija komunikacija u cilju ispravnog (orijentiranog na is
tinu, pravednog, zakonitog) odluivanja (Luhmann 1988, 20). Tak
vom tradicionalnom shvaanju postupka odgovara i definicija legi
timiteta kao proirenosti uvjerenja o vaenju ili o ispravnosti
dravnih odluka (ibid. 251). Jer, odgovarajua uvjerenja se mogu
proiriti ako se pretpostavlja da dravne odluke i jesu u pretenoj
veini sluajeva ispravne. Upravo s tog stanovita prigovorila je kri
tika Luhmannovoj tezi da sama formalna proceduralna korektnost.
bez obzira na istinitost ili pravednost donijete odluke, moe osigu
rati njezinu legitimnost. (Vidi Predgovor novom izdanju (1975)
ibid., 1 i si.). Prirodno je da se takva kritika javila ba u Njemakoj
gdje ljudi, jo pod utiskom strahota nacistikog reima koji je po5. Vidite da ne mislim na teoriju orijentiranu na primjenu; vie me fascinira ideja
da teorija, kao i praksa, postaje sloenija ako joj pruimo mogunost da pobolja svoje
postavke prema svojim vlastitim kriterijima (Luhmann, 1985, 72).

13

eo ne zaboravimo! proceduralno korektnim dolaskom na

vlast Adolfa Hitlera, nisu mogli prihvatiti misao da bi sama proce
dura bila u stanju legitimirati dravne odluke koje su po svom sadr
aju nepravedne i neovjene, kao to su, primjerice, odluke o for
miranju koncentracionih logora. Na takve je kritike Luhmann, u
nekom smislu, odgovorio unaprijed jo u svojoj raspravi vie ne
go u navedenom Predgovoru gdje se njima izriito bavi. Ovaj od
govor sadri bitne elemente Luhmannovog miljenja o suvreme
nom drutvu, pa stoga zahtijeva paljivu analizu. Specifino je obi
ljeje suvremenog drutva kae Luhmann visoki stupanj fun
kcionalne diferencijacije. Iz cjeline drutvenog sustava izdiferencirali su se po svojoj funkciji dalekoseno autonomni i razmjerno u
sebi zatvoreni podsistemi. U svakome od njih odvijaju se karakte
ristine operacije po svojevrsnim pravilima koja vrijede samo u
tom podsistemu, dok u njemu ne vrijede pravila drugih podsistema.
Jedan je od tih podsistema pravo. Pravnom sustavu svojstvena su
pravila orijentirana suprotnou (binarnim kodom zove je
Luhmann) zakonito-nezakonito. Normativni sistem morala u ko
jem su operacije orijentirane drugim suprotnostima, kao to je pravedno-nepravedno, dobro-zlo drugi je i paralelni funkcionalno izdiferencirani podsistem. Veze izmeu podsistema odnosno izmeu
pojedinog podsistema i njegove okoline, svijeta, postoje Luh
mann ih naziva strukturnim sponama ali one ne dovode u pita
nje operativnu autonomiju svakog podsistema. Tako, primjerice,
podsistem prava u svojim postupcima uzima u obzir rezultate do
kojih se dolo u moralnom podsistemu, ali samo u skladu sa svojim
vlastitim pravilima orijentiranima na zakonitost. I pravednost se
na ovaj nain preuzima iz moralnog podsistema kad je to zakoni
to, tj. kad pravni sistem sam na to upuuje, to propisuje ili preut
no, prema pravilima tumaenja, to zahtijeva. U takvom sluaju on
da pravednost legitimira sama po sebi i kraj nje ne moe postojati
posebni problem legitimiteta (ibid., 22). U pravilu, ipak, pravni
podsistem izlazi na kraj sa svojim problemima primjenom svog
specifinog koda zakonito-nezakonito. A upravo ta primjena nije
drugo nego procedura.
Kako da se ocijeni ovo stanovite? Ostavimo po strani pitanje ko
je se namee i onda kad usvojimo Luhmannovo razumijevanje
pravnog podsistema, a to je pitanje politikog podsistema. Promat
ra li Luhmann politike izbore ili zakonodavni postupak u parla
mentu iskljuivo kao pravne procedure, dakle dijelove podsistema
prava na koje primjenjuje karakteristinu suprotnost pravnog sus
tava zakonito-nezakonito? Ili smatra da je korektna procedura u
stanju legitimirati operacije odnosno odluke ne samo u pravnom
nego i u politikom podsistemu? U prilog takvog tumaenja govori i
zakljuak ove Luhmannove rasprave, osobito slijedea tvrdnja: Po
litiki sistem, ukoliko je sam dovoljno sloen u svojoj organizaciji,
pa je u stanju svojim postupcima u svako doba proizvesti dovoljno
14

alternativa, kao i smanjiti njihov broj, moe se pobrinuti da njego

ve odluke budu redovito prihvaene kao obvezatne. On moe time
efektivno prestrukturirati oekivanja u drutvu i u tom smislu sam
sebe legitimirati. Mora da su ba ovakvu interpretaciju imali pred
oima Luhmannovi kritiari. Moda Luhmann ima pravo u tome da
je i politiki podsistem u toku funkcionalne diferencijacije postao
autonoman i da moralne vrijednosti nisu za njega izravno relevant
ne, ve da ulaze samo preko strukturnih spona, naime po tome u
kojoj mjeri doprinose pobjedi na izborima odnosno osvajanju par
lamentarne veine. Samo mi se onda ini da je takav utjecaj u poli
tikom podsistemu znatno problematiniji, manje vjerojatan nego
u pravnom podsistemu, gdje je vrijednost pravednosti oduvijek pri
sutna, ma i vansistemski, kao pozadina prava i kao kriterij u nje
govoj primjeni. U pogledu politikog sustava, stoga, ne moe se ola
ko prijei preko kritika koje su upuene Luhmannu.
Meutim, za ocjenu Luhmannovog teoretskog usmjerenja u cjeli
ni bitno je neto drugo. Luhmann je svoju izvanredno matovitu
pekulaciju s podruja drutvenih znanosti disciplinirao pomou te
orije sistema. I u toj je kombinaciji postigao rezultate koje nikakva
kritika nije u stanju obezvrijediti. Ali, u isti mah se izloio opasnos
ti koju stvara oslonac na formalni deduktivni sistem, a da se rezul
tati ne mogu, u promatranju ili eksperimentu, usporediti ni s kak
vim objektivnim stanjem stvari. Misaona konstrukcija po kojoj je,
recimo, pravo funkcionalno izdiferencirani podsistem u drutvu ko
ji upravlja svojim vlastitim operacijama po kriteriju binarnog koda
zakonito-nezakonito, teoretski je izazovna. Otvara niz mogunosti
nadovezivanja daljnjih teoretskih pekulacija, to Luhmann i isti
e kao njezinu glavnu prednost. Ali ona uope ne moe ni u kom
smislu biti istinita ili neistinita. Svaki je realni pravni sistem po
tvruje ako prihvatimo odreene pretpostavke odnosno opov
rgava je, ako se drimo drugaijih pretpostavki. To znai da formal
ni deduktivni sistem kao to je, za Luhmanna, teorija sistema
moe, u pomanjkanju mogunosti provjere, odvesti teoretsku metafunkcionalnu pekulaciju u smjeru iz kojeg je sve tee vratiti se u
stvarnost, u svijet, na vrsto tlo. Ovu opasnost nije ni Luhmann uvi
jek uspio izbjei, osobito u drugom dijelu svojeg znanstvenog raz
vojnog puta.
IV
Teorija sistema, ipak u Luhmannovoj raspravi nije samo konstrukcioni potporanj metafunkcionalne pekulacije. Ona je, tamo gdje
pristaje na promatrane pojave, takoer prirodni nain sistematiza
cije iskustva prikupljenog u praktinom djelovanju radi upotrebe u
buduim akcijama. A pravo ba jest takvo podruje gdje konstrukt
sistema pristaje na promatrane pojave.
15

Pravo je sustav, koju god varijantu slojevite definicije sistema

odabrali. Ono je cjelina sastavljena od elemenata, pravnih propisa,
povezanih u cjelinu zahtjevom meusobne neprotivurjenosti. Ono
je cjelina odvojena od svoje okoline, jasno obiljeena sistemskim
granicama, s razmjerno visokim stupnjem autonomije6. Ono je, ta
koer, samoreferentno; pravni sustav upuuje sam na sebe osobno
na svoje jedinstvo postulatom razmjerne stalnosti, tj. pravne sigur
nosti, uvjetom ekonominosti, idealom pravednosti.
Upravo iz ovog treeg odreenja prirode sistema, iz samoreferentnosti, proizlazi ona znaajka sistemskih procesa koja je prvenstve
no relevantna za pravnu proceduru, naime protuslovnost diferenci
jacije i integracije. Pravni se sustav neprestano diferencira kako bi
svojom poveanom raznolikou mogao bolje odgovoriti sve veoj
raznovrsnosti drutvenih odnosa koje treba regulirati u industrij
skom i post-industrijskom, urbanom, globalnom drutvu. Ali potre
ba samoreferentnog upuivanja na vlastito jedinstvo zahtijeva da
pravni sustav razvije adekvatne metode pomou kojih e integrirati
svoju vlastitu sve veu raznolikost, a da time ne ogranii ni ne omete njezin rast. Samo diferencijacija koja je, po nekoj dimenziji, in
tegrirana u jedinstvu sistema u stanju je odrati sistem; samo ona
ini sloenost, kompleksnost sistema.
Pravni sustav u suvremenom drutvu diferencira se neprestano
po svom sadraju sve je vie pravnih podruja, specijalnosti i
subspecijalnosti , po donosiocima normi pored drave, to su
sve vie autonomne organizacije, poduzea, ustanove, udruenja
graana, lokalna samoupravna tijela, transdravne asocijacije ,
po mehanizmima sankcije pored prijetnje dravnom silom, to su
sve vie iskljuivanje od davanja i usluga dravnih ili autonomnih
organizacija i po drugim dimenzijama. Prvenstvena operativna
metoda integracije ove sve vee neophodne raznovrsnosti jesu ba
postupci, pravne procedure. U postupcima se provjerava neproturjenost sustava materijalnog prava. Postupci postaju glavni temelj
pravne sigurnosti izgradnjom proceduralnih naela koja se smatra
ju tekovinom razvoja pravne drave uope, i stoga su razmjerno sta
bilna u vremenu i naelno neovisna o dravnim granicama. Ba su
u okviru procedure nastala pravila kojima je cilj osigurati maksi
malnu ekonominost u primjeni prava, kao to je naelna zabrana
ponovnog razmatranja predmeta okonanih pravnosnanom odlu6. Ova autonomija poiva na temeljima pravne drave, naime na uvjetu da svaki
pravni propis izvodi svoju zakonitost iz drugog pravnog propisa, sve do temeljne nor
me vaeeg ustava. Autonomija pravnog sustava izraena je radikalno u Kelsenovoj
istoj pravnoj nauci (1960), kao i u novijoj, ba u Luhmannovoj, teoriji autopoieze
prava, koje unutar sebe kao sustava stvara svoje elemente, pravne propise, pomou
svojih elemenata i u toku tog procesa reproducira i sebe kao sustav (Autopoietska or
ganizacija definirana je jedinstvom mree koja proizvodi sastavne dijelove koji, prvo,
sudjeluju rekurzivno u istoj mrei proizvodnje sastavnih dijelova koja proizvodi i ove
sastavne dijelove i, drugo, koji ostvaruju i mreu proizvodnje kao jedinstvo u prostoru
u kojem se nalaze sastavni dijelovi. Maturana 1982, 158).

16

kom (ne bis in idem) ili pravilo prejudicijelnog karaktera krivine

presude u graanskom procesu. Konano, pravednost u svakodnev
nom ivotu prava znai u prvom redu odgovarajui nepristrani, po
teni, uviavni postupak; ono to se u anglosaskim pravnim sustavi
ma zove due process of law.
Kroz pojam sistema mogue je ostvariti vezu izmeu pojedinog
praktinog pravnog sluaja i iskustva prikupljenog usporeivanjem
slinih pravnih sluajeva, izraenog u pojedinom pravnom propisu,
s jedne strane, i apstraktne teoretske pekulacije o svrsi prava, o
prirodi legitimiteta, o odnosu pravnog i politikog sistema prema
stupnju razvoja drutva, s druge. Osnovna je zasluga Luhmannova
da je tu mogunost uoio, a osnovna je tekovina ove njegove raspra
ve da predstavlja znaajni korak prema njezinu ostvarenju.

LITERATURA

ASHBY, William Ross: An Introduction to Cybernetics (New York, Willey,

956)
FEYERABEND, Paul: Kako zatititi drutvo od nauke, u Filozofija nauke
(Beograd, Nolit, 1989) str. 350363
KELSEN, Hans: Reine Rechtslehre (Wien, Deutiske, 1960)
KUHN, Thomas S.: The Structure od Scientific Revolutions (Chicago, The
University of Chicago Press, 1962)
LAWRENCE, P. R. i J. W. Lorsch: Organization and Environment (Boston,
Harvard Buiseness School, 1967)
LEWIN, Kurt: Der bergang von der aristotelischen zur galileischen Den
kweise in Biologie und Psychologie (Erkenntnis, 1. Band, 19301931)
LUHMANN, Niklas: Rechtssoziologie, 1 i 2 (Reinbeck bei Hamburg, Rowolt,
1972)
LUHMANN, Niklas: A General Theory of Organized Social Systems, u Eu
ropean contributions to organization theory (G. Hofstede i M. S. Kassem
eds) (Assem/Amsterdam, Van Gorcum, 1976)
LUHMANN, Niklas: Soziale Systeme, Grundriss einer allgemeinen Theorie
(Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1984)
LUHMANN, Niklas: La boite a fiches me prends plus de temps que lcritu
re des livres, Entretien du sociologue Niklas Luhmann avec Rainer Erd et
Andrea Maihofer, u Droit et Socit. Revue internationale de Theorie du
droit et de sociologie juridique (Paris, O. 11/12, 1989, pp 6977)
LUHMANN, Niklas: Legitimation durch Verfahren
Suhrkamp, 1983, prvo izdanje Luchterhand 1969)

(Frankfurt

am

Main,

MATURANA, Humberto R.: Erkennen: Die Organisation und Verkrperung

von Wirklichkeit, u Ausgewhlte Arbeiten zur biologischen Epistemologie
(Braunschweig, 1982)
17

PUSI, Eugen: Drutvena regulacija (Zagreb, Globus, 1989)

SPENCER BROWN, George: Laws of Form (New York, The Julian Press,
1972)

Niklas Luhmann

LEGITIMACIJA
KROZ PROCEDURU

PREDGOVOR

Stav da pravno regulirane procedure doprinose legitimaciji pravno

obaveznih odluka ili da ove ak i utemeljuju pripada liberal
nom razmiljanju o pravu, dravi i drutvu koje je stupilo na mjes
to staroevropske tradicije. Ova je teza koncipirana, svjesno ili ne
svjesno, kako bi se potisnuo staroevropski model hijerarhijskog po
retka izvora i materija prava. Teza naizgled obeava veu otvore
nost za nove normativne tvorevine, veu elastinost i prilagodlji
vost prava i vei potencijal za strukturne promjene u drutvu. Po
put kategorije ugovora na podruju drutva, kategorija procedu
re naizgled na podruju drave nudi arobnu formulu kombinaci
je sigurnosti i slobode u najveoj moguoj mjeri, koju je mogue
svakodnevno konkretno prakticirati a koja kao institucija ipak
sva odreenja preputa budunosti. Ugovor i procedura to su na
izgled evolucionarno nevjerojatna dostignua koja omoguuju sa
danjici da se sama obavee na ono to se dade izmijeniti i da pod
nese svaku moguu budunost.
Moglo bi se rei da je to bila ideologija revolucionara i kapitalis
ta. Moglo bi se takoer pokuati ispitati uvjete i stupanj u kojem je
mogue realizirati ovo dostignue. U tome bi nam kao uzor moglo
posluiti Durkheimovo pitanje, koji su vanugovorni temelji ugovo
ra. Ono bi nas odvelo na trnovit put problema ope teorije drutva.
Istraivanja koja ovdje iznosimo kreu drugim pravcem. Okoriuju se okolnou da je odnosom prema fakticitetu miljenja pojam
legitimacije ve odavno empiriki definiran, i pokuavaju u socio
lokoj teoriji procedure pronai novu osnovu za provjeru liberalne
teze. Proceduru shvaamo ovdje kao socijalni sistem posebne vrsti,
dakle kao faktiku djelatnost povezanu smislom, a legitimaciju kao
ukljuivanje obaveznih odluka u vlastitu strukturu odluivanja.
Odatle niu mogunosti da na osnovama sistemske teorije i teorije
uenja pribliimo liberalnu tezu empirikoj provjeri.
Pojmovna artikulacija pitanja, da li procedure mogu legitimirati,
izaziva u prvi mah naravno samo kaskadu daljnjih pitanja, s malo
izgleda da bi se usredotoenjem na mali broj kritikih iskustava i
tav problem mogao znanstveno prirediti tako da padne odluka.
Zbog toga je glavni cilj ove knjige privremen: pribliiti itaocu pred
odbu o meusobnoj ovisnosti brojnih problemskih krugova, u ko21

je se zaplie drutvo koje svoje pravo ne legitimira vie invarijantno

danim istinama, ve samo jo, ili bar primarno, ueem u procedu
rama. Ovaj rezultat u neku ruku razoarava. Ali po njemu se vidi da
se legitimaciju kroz proceduru ne moe shvatiti kao djelovanje jed
nog ili nekih utvrdivih uzroka, ve samo kao dostignue sistema,
koje ovisi o strukturama s mnogo pretpostavki i zbog toga je vrlo
kompleksno i nije bezalternativno determinirano. Upravo je to is
kazano pojmom evolucionarno nevjerojatnog dostignua. Rad na
ovim istraivanjima omoguila mi je Sozialforschungsstelle min
sterskog univerziteta u Dortmundu. Kolegijalnu pomo pruili su
mi u prvom redu dr Klaus Knig, dr Werner Krawietz i dr Rdiger
Lautmann koji su kritiki pregledali izvorni rukopis i dali mi neke
sugestije za konanu verziju.
Bielefeld, maja 1969.

Niklas Luhmann

PREDGOVOR NOVOM IZDANJU (1975.)

Ova knjiga pokuava socijalnoznanstvenim i posebno sistemsko-teoretskim sredstvima rekonstruirati za moderne politike sisteme
centralnu pravnu ideju procedure. Taj je pokuaj bio najavljen kao
izazov pravnicima1 i zacijelo nije tako djelovao samo na pravnike.
Diskusija koja je slijedila pokazala je da moja interpretacija oig
ledno ne zadovoljava sva oekivanja koja su se nakalamila na drev
ne pojmove kao to su legitimnost i procedura. To je vjerojatno
zbog toga to se sistemsko-teorijski pojmovi moraju u odnosu na
uvrijeena znaenja upotrijebiti u isti mah i specijalnije i apstrak
tnije. Samo je tako mogue ponjeti iskustvene i interdisciplinarne
plodove, koje ti pojmovi donose. Posebno to vai u ovom sluaju.
Zbog toga bih u ovom drugom izdanju svakako htio odgovarajui
na kritike primjedbe objasniti neke pojmovne opcije knjige. Pri
tom u se koristiti i novijim razmiljanjima mada sam tekst knjige
neu revidirati u smjeru pojmovnog jezika koji bi bio jo vie ap
strahiran.

I.
Jedan niz prigovora tie se pojma legitimiteta. Protuargumenti se
ograniuju na to da se vraaju konvencionalnom pojmu. U njego
vom je sreditu bilo uvjerenje o ispravnosti (istinitosti, pravednos
ti) sadraju odluka2. Snaga i plauzibilnost ovog prigovora moe se
poveati ukazivanjem na koncentracione logore. Naravno, ne bi va
ljalo zauzeti stanovite koje bi, mada samo i omakom, legitimiralo
i ovakove ustanove. Ali ne smatram da bi bilo nuno modificirati
shvaanje legitimiteta zbog ovog problema. Sadraji odluka posje
duju svoju vlastitu opravdanost i svoje vlastite pojmove, koje je, po
vezujui ih s osnovnim vrijednostima i normama pravnog poretka,
mogue precizirati. Naprosto je suvino stavljati na raspolaganje za
1. Tako Wolf Lepenies u Frankfurter Allgemeine Zeitung, 5. juna 1970.
2. Tako npr. Peter Graf Kielmansegg, Legitimitt als analytische Kategorie, Poli
tische Vierteljahresschrift, sv. 12. (1971.), str. 367-401: Reinhard Zippelius, Legitimati
on durch Verfahren?, Festschrift Karl Larenz, Mnchen 1973., str. 293-304. Slino ali s
formalnijim pojmom legitimiteta Hans Ryffel, Rechtssoziologie: Eine systematische
Orientierung, Neuwied-Berlin 1974., str. 112 sl., 289.

23

ovo jo jedan daljnji pojam, pojam legitimiteta, samo zato da bi se

zatim moglo pravedne odluke nazvati legitimnima a nepravedne ne
legitimnima.
Kao prvo, trebalo bi i u pravno-znanstvenoj diskusiji zabiljeiti
da za pojedinca ne moe biti racionalno zapostaviti vlastite interese
ili ak pristati na faktike gubitke zbog kolektivnih dobitaka po
mjeri ope priznatih vrijednosti3. Ako i drugi izvlae profit iz nae
la, upravo je racionalno u pojedinanom sluaju kompenzirati vlas
titi gubitak i suprotstavljati se dok god to ne uspije. Konvencional
ni pojam legitimiteta rauna dakle s ponaanjem koje je, gledano s
individualnog stanovnita, iracionalno; njega se uope ne moe po
vezati s teorijom racionalne argumentacije.
Zatim, faktiki, aktualno svjesni konsenzus o relevantnim sadra
jima odluka ne moe se empiriki utvrditi, a u visoko kompleksnim
drutvima, s reglementacijama koje se brzo mijenjaju, ak ni zamis
liti. Tako se tu mora posei za mistifikacijama poput one o kolek
tivnoj pozadinskoj svijesti4 ili za predodbom o potencijalu stvara
nja konsenzusa koji nikad ne moe biti aktualiziran. Za ove proble
me moramo pronai rjeenje ukoliko ne u okviru konvencional
nog shvaanja legitimnosti, onda pomou nekog drugog. Moj je pri
jedlog: temporalizirati pojam legitimnosti pomou teorije uenja, a
o sadrajima ovisnu sigurnost, koje smo se time odrekli, nadokna
diti diferencijacijom i ponovnim povezivanjem veeg broja proce
dura. Upravo u ovome vidim politiko dostignue graanske revolu
cije. Bilo mi je vano da itaocu predoim to dostignue u njegovoj
formalnosti, vremenskoj strukturi i institucionalnoj kompleksnosti
u vremenu koje ponovno poinje biti naivno u politikim pitanji
ma i zamjenjivati strukturalna dostignua dobrim namjerama.
U meuvremenu sam, radei na teoriji simboliki generaliziranih
medija komunkacije5, shvatio da je potrebno razlikovati nain funk
cioniranja takvih medija komunikacije meu kojima se nalaze
mo i istina od naina funkcioniranja kriterija selekcije. Nain
funkcioniranja onih prvih nikad se ne podudara potpuno s kriteriji
ma selekcije ak ni u sluaju istine6. Ovo razlikovanje je neophod
no, ako ne iz logikih a ono iz razloga koji se odnose na vrijeme: ne
moe se uspjehe u komunikaciji i prenoenju selekcije ustaviti ne
odreenima tako dugo dok ne razvijemo i primijenimo kriterije.
Ovime naravno ne iskljuujemo da postoje kriteriji i odluke koje ih
3. Up. Mancur Olson, Jr., The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theoty of Groups, Cambridge Mass. 1965.
4. Kielmansegg, cit. djelo, str. 397.
5. Up. zasada Niklas Luhmann, Einfhrende Bemerkungen zu einer Theorie sym
bolisch generalisierter Kommunikationsmedien, Zeitschrift fr Soziologie, sv. 3
(1974.), str. 236-255; nadalje isti, Macht, Stuttgart (u tisku).
6. O ovome Karl R. Popper, Objective Knowledge: An Evolutionaiy Approach, Ox
ford 1972., str. 317 sl., 321, koji osnovnom misli pozitivizma smatra identifikaciju istino
i kriterija selekcije.

24

slijede. Ali ne moe se posebnim simbolima za ovu funkciju povjeri

ti itava funkcija nekog medija komunikacije. U krajnjoj je liniji sa
mo gradnjom sistema mogue integrirati jedno i drugo.
II.
Tko pridaje vanost samo kriterijima selekcije i ne smatra mogu
nost da oni zakau strukturalnim problemom, taj e biti sklon tome
da ovu knjigu ita i da je odbaci kao teoriju procesa odluiva
nja koji se odvija kroz proceduru. Tako posebno ini Josef Esser 7.
Meutim, nije bila namjera knjige da skicira proces odluivanja su
ca, zakonodavca ili biraa; to bi bilo zahtijevalo sasvim drugaija (i
Esseru daleko blia) razmatranja. Ovdje sam naprotiv htio uvesti
jednu dodatnu perspektivu. Na proceduru gledamo kao na socijal
ne sisteme, koji su sinhronizirani s procesima odluivanja ali nisu s
njima identini. U tim sistemima interakcije fiksirane su neke, ali
nipoto ne i sve premise, a osim toga, na primjer, i premise za dalj
nje ponaanje odlukom pogoenih, koje takoer ispunjuju neku
funkciju. Gledano socioloki, procedura ne zavrava samo jednom
jedinom, pravno obaveznom odlukom. Zbog toga se nju ni ne moe
racionalizirati u odnosu na samo jedan cilj: da se polue bolje odlu
ke8.
Esserove vlastite analize naglaavaju transmisiju drutvenih
vrednovanja i promjena vrednovanja u suevom procesu odluiva
nja; one pokazuju da sudac pomou pojmovnih figura i naina argu
mentacije resorbira drutvena vrednovanja, i utoliko su bliske soci
olokom nainu motrenja. Ali kao koncepcija odnosa izmeu dru
tvenog i pravnog sistema one ostaju nepotpune. Drutvena primje
renost nekog pravnog poretka ne moe se ocjenjivati iskljuivo na
temelju onih stanovita koja se uzimaju u obzir u procesu odluiva
nja. Ona nije iskljuivo hermeneutski problem. I kontekst uloga i
nain interakcije moraju se prilagoditi drutvenoj okolini pravnog
sistema. Diferencijacija u ovim aspektima ne oslobaa proces odlu7. U: Vorverstndnis und Methodenwahl in der Rechtsfindung: Rationalittsgaranti
en der richterlichen Entscheidungspraxis, Frankfurt 1970. Srodno u naglaavanju ko
munikativnog sporazumijevanja i i sadrajnog legitimiteta Hubert R. Rottleuthner,
Zur Sociologie richterlichen Handelns, Kritische Justiz 1970., 282-306, 1971., str.
60-88; isti, Rechtswissenschaft als Sozialwissenschaft, Frankfurt 1973., str. 141-167; An
drs Ollero, Systemtheorie: Filosofa del derecho o sociologa jurdica?. Anales de la
Catedra Francisco Suarez, sv. 13 (1973.), str. 147-177. Neodriva je u prvom redu Rottleuthnerova argumentacija. Esseru, koji inzistira na razumno-komunikativnoj spoznaji,
on predbacuje to nije shvatio da nju suci u postupku ne mogu postii. Meni, koji sam
upravo to ustvrdio, on predbacuje da se ne osvrem na problem sadrajnog legitimite
ta i njegovog komunikativnog saopavanja. To jc frankfurtski stil: mikstura pogrenih
politikih ocjena i moralnog iluzionizma koja samu sebe liava veze s relevantnim raz
vojem teorije.
8. Up. Othmar Jauernig, Materielles Recht und Prozessrecht, Juristische Schu
lung, sv. 11 (1971.), str. 329-334.

25

ivanja samo od mnogih obzira; tek ona omoguuje dogmatski kon

troliranu recepciju drutvenih vrednovanja u pravnom sistemu koji
mora zadovoljiti vie mjerila konzistencije. Interakcioni oblik pro
cedure nema stoga samo funkciju da isfiltrira upotrebljiva stanovi
ta odluke; ona slui i sasvim neposredno ublaavanju konflikta, sla
bi i iscrpljuje uesnike, preobliava i neutralizira njihove motive u
toku jedne povijesti, u kojoj se pri eliminaciji alternativa mijenjaju
prikazi i angamani u prikazima. Drutvo se moe odrei drugih,
daleko drastinijih sredstava za potiskivanje konflikata samo ako
je ova mogunost institucionalno osigurana9.
III.
U emu je zapravo izazov za pravnike i, kako se pokazalo, za pred
stavnike moralom voene prakse? Jedan je od kamena smutnje vje
rojatno to da se strukture koje analiziramo ne mogu kondenzirati u
razloge ispravnog odluivanja ili ispravnog ponaanja10. Nije mo
gue reducirati funkciju simboliki generaliziranih komunikativnih
medija na intrinsic persuaders11 ma kako vani bili takvi argu
menti kadri da uvjere, kad netko svoju stvar eli situativno ojaati i
momentalno iskljuiti prigovore. U svojoj opedrutvenoj funkciji i
efektnosti moraju meutim komunikativni mediji kao to su mo i
istina (Parsons ovu misao razvija na primjeru utjecaja) apstrahi
rati od toga i raspolagati prema tome institucionalnim osloncima
koji premouju deficite uvjerljivosti. Komunikativni se mediji dife
renciraju samo u odnosu na situacije poveane kontingencije si
tuacije u kojima nema jasnog konsensa i u kojima su vjerojatni de
ficiti u sporazumijevanju.
Ovo naravno ne znai da argumenti faktiki ne utjeu na odluku i
da ih se izvodi poput kakovog interakcionalnog ceremonijala samo
da bi i oni bili prisutni. Oni vre utjecaj u pojedinanom sluaju, a
katkada i kroz agregaciju pojedinanih sluajeva. Zajedniko djelo
vanje generaliziranih simbolikih struktura i interaktivne argumen
tacije zahtijeva posebno istraivanje. Nasluujem da budui da je
i jedno i drugo socijalno nuno vezu ne omoguuju toliko valjani
razlozi koliko katastrofalne informacije; jer su efekti negacija sna
nije generalizirani. Sluei se nazivom falsifikacije Popper je, kao
to je poznato, razradio ovu misao na podruju istine. I pravne kon9. Dobar materijal za uporeivanje prua sada Volkmar Gessner, Recht und Konflik
te: Eine soziologische Untersuchung privatrechtlicher Konflikte in Mexico, Habilitati
onsschrift Bielefeld 1974. (rukopis). Ovo i slina (napose japanska) istraivanja pravno
zasnovane spremnosti na konflikte bude u nama sumnju da li je efektivna instituciona
lizacija pravno reguliranih procedura nuni korelat industrijskog razvoja.
10. Up. Zippelius, cit. djelo, str. 297, koji uporno pita gdje zapravo lee razlozi zbog
kojih se na odluku pristaje.
11. O tome Talcott Parsons, On the Concept of Influence, Public Opinion Quarter
ly, sv. 27. (1963.), str. 37-62 (napose 48).

26

strukcije testiraju se vie na nepodnoljivim posljedicama nego na

valjanim razlozima. Jedna oigledna slabost rui mo, jedan pre
ljub ljubav. No to pretpostavlja da je neovisno o ovome osigurana
normalnost komunikativnih uina prijenosa. Skup vaeih pravnih
pravila i tipika vjerojatnosti, koju poznajemo iz ivotnog iskustva,
takoer osigurava ovu normalnost u visoko generaliziranom obli
ku. I ovu je komunikativnu strukturu mogue integrirati u proceduralne sisteme, koji moraju biti kadri da i neovisno o stvarnoj is
pravnosti argumenata garantiraju prihvaanje odluke.

IV.
Iz razloga o kojima se mnogo raspravljalo u metodolokoj diskusiji
funkcionalne analize ne mogu opravdati svoj predmet. To katkad
ne vide kritiari koji s tom diskusijom nisu upoznati. Jrgen Rdig12 na primjer, koji tono vidi da se ova knjiga ne bavi procesom
odluivanja u njegovim sadrajima, smatra da se upravo zato ona
bavi nekim sporednim aspektom, koji ne moe opravdati sudski po
stupak. Oigledno na njega i na druge prikaz neke funkcije djeluje
poput prikrivene preporuke, poput kriptinog normiranja. Mogu je
dino naglasiti: nije tako miljeno i tko je stekao taj utisak, taj neka
ga pripie odve sugestivnim formulacijama i neka ga diskontira.
Funkcionalna analiza jest tehnika otkrivanja problema koji su
ve rijeeni. Pomou sistemsko-teoretskih pretpostavki ona naroi
to rado rekonstruira one probleme koji to u drutvenoj stvarnosti
vie nisu, koji dakle nekako ve zaostaju za ciljevima, razlozima i
opravdanjima. Ona na taj nain stie relacionalno stanovite, relacionalizaciju kvaliteta, iskustava i nizova situacija koje u svakodnev
nom ivotu doivljujemo kompaktno. Tako postaje mogue da se
ono to je tu shvati kao rjeenje problema i da se variraju bilo
strukturni uvjeti problematike, bilo rjeenja problematike is
prva, zbog toga to je to lake, u mislima, a zatim moda i na djelu.
Tek na tom koraku, pri nizanju moguih rjeenja problema, upoz
najemo daljnje kontekste uvjetovanosti, koji se nalaze s onu stranu
specifine funkcije. Njih se ne moe na zadovoljavajui nain anali
zirati situativno i to niti u situaciji istraivaa niti u situaciji
praktiara. Ove kontekste, koji suuvjetuju mogue, uvodi se zatim
skraeno kao vrednovanja: naprimjer, pretpostavlja se da e za in
dustrijalizaciju ekonomije, demokratizaciju politikog procesa, od
gojni proces itd. i ubudue biti nuno da se u visokoj mjeri konflik
tima dade pravni oblik, mada se to ne zna, i stoga se pravnoj dravi
pridaje znaaj vrijednosti. No ako netko u to posumnja, pomoi e
samo proirenje funkcionalne analize; i tu tada treba otkriti i speci12. Theorie des gerichtlichen Erkenntnisverfahrens: Grundlinien des zivil-, strafund verwaltungsgerichtlichen Prozesses, Berlin-Heidelberg-New York 1973., str. 41 sl.

27

ficirati probleme koji izviru i z uvjeta kompatibilnosti pravnog, eko

nomskog, politikog, odgojnog i drugih sistema.
Pojmovi, teorije i vrijednosti koriste se u takovom postupku is
kljuivo sa zadrkom13. Samo se tako mogu spojiti univerzalizam
pretenzije i sposobnost da se neto kae o situaciji. Samo se tako
moe unijeti budunost u aktualnu sadanjicu, dok e budunost
moda, pa ak i vjerojatno, tvoriti sasvim drugaije sadanjice. Na
taj nain stiemo dovoljnu sigurnost u kontroli onih problemskih
perspektiva po kojima e se rijeiti pitanje prelaska na druge obli
ke.
U ovoj se knjizi nije dakle radilo o tome da se prikazom neke fun
kcije opravda institucija procedure. Radilo se o tom da se otkrije
problem koji ona rjeava i koji je vrlo lako previdjeti, budui da ni
je identian s onim problemima koji se pokuavaju rijeiti odluka
ma u procedurama.

13. avec des reserves formulira za pojmovne opcije jedne odista priznate znanosti
kemije Gaston Bachelard, Le matrialisme rationnel, Paris 1953., 3. izd. 1972., str.
126.

28

I. OSNOVE

1.

Klasina koncepcija procedure

Procedure za donoenje odluka regulirane pravom jedno su od naj

istaknutijih obiljeja politikih sistema modernih drutava. U naj
manju ruku krase fasadu tih sistema; ali nisu bez znaaja za sadraj
odluka ak ni tada kada njega odreuju materijalni kriteriji. Teko
je ocijeniti taj znaaj koji je obavijen nekim udnim polumrakom.
Za liberalne teoretiare drave mogla su pravila procedure sainja
vati gotovo samu bit drave i prava a da se ipak nisu odvaili da u
pogledu ispravnosti odluivanja dosljedno zabace materijalne krite
rije, pa je tako ostala nerazjanjena relativna teina proceduralnih i
materijalnih premisa ponaanja.
Moda u tom nerazjanjenom problemu lei unutarnji uzrok
zbog kojeg nije stvorena jedinstvena teorija svih pravno reguliranih
procedura koje u tako raznolikim oblicima, primjenjujui pravo,
planirajui, birajui, dodjeljujui itd., prakticiraju nadletva, sudo
vi ili parlamenti. Ni liberalni ni neki drugi smjer teorije drave i
prava nije razvio adekvatnu teoriju procedure uope 2. Nje nema ni
u uoj pravnoj literaturi. Utoliko je pretjerano ako govorimo o kla
sinoj koncepciji procedure. Pa ipak, kad itamo rasprave o pravu
glasa, poslovnicima parlamenata, kabineta, ministarstava i odbora,
ili o zakonima koji reguliraju postupak sudova ili uprave, pokazuje
se naposljetku jedinstveni nain promatranja, izvjesna homogenost
predrasuda. Na primjer, tipian je stav da sam postupak nije krite
rij istine, ali da pozitivno utjee na ispravnost odluka; da omoguu
je i kanalizira komunikaciju; da garantira donoenje odluka neovis
no o tome da li funkcionira logika i da li ona otvara put do rjeenja
koja su jedina ispravna; da pri utvrenju istine slui otklanjanju
predvidljivih prepreka. Na temelju ovih oekivanja moemo naslu
titi neto poput klasine koncepcije procedure, no ta se sastoji vie
od neformuliranih premisa i prikaza ciljeva koji su vezani za odre
ene vrijednosti, nego od razraenih teoretskih stavova koji bi se
1. Up. na pr. Ernst Barker: Reflections on Government, London 1942, str. 206 si. u
odnosu na postupak zakonodavstva.
2. U nastojanju da svo pravo reducira na procesno pravo ila je najdalje i bila je naj
dosljednija tzv. ista pravna teorija. Rad Fritza Sandera: Die transzendentale Met
hode der Rechtsphilosophie und der Begriff des Rechtsverfahrens, Zeitschrift fr f
fentliches Recht 1 (1919-20), str. 468-507 predstavlja pokuaj da se pravo transcenden
talno zasnuje u proceduralno normiranim postupcima svijesti.

31

mogli podvri kritici. Zadovoljava se neodreenim, empirijski ne

provjerenim nagaanjima o prikladnosti sredstava (na primjer kad
pretpostavlja da javnost postupka pozitivno utjee na utvrenje is
tine). Socijalni uvjeti ponaanja i ovisnost procedure o opsenijim,
strukturiranim drutvenim sistemima ostaju tu neosvjetljeni.
Dosadanja nastojanja da se izgradi opa teorija procedure pod
utjecajem Kelsena svjesno su se odvojila od sociologije prava i
smatrala su sebe izrazito pravno-imanentnima. U strogo metodi
kom smislu uope se nisu mogla baviti procedurom ve samo proceduralnim pravom. Danas su meutim oigledne potekoe u koje
kao teorija zapada pravni pozitivizam zasnovan u sebi samome. Ta
ko postaje sve privlanijim suprotni put: obratiti se sociologiji i po
traiti socioloku teoriju procedure (ne procesnog prava!) 3. Pritom
nam ne moe biti jedini cilj da empirijski utvrdimo kako se faktiki
ponaaju uesnici postupaka i da to dovedemo u kontrast s nor
mom. Dragocjena su socioloka istraivanja o tome kako suci odis
ta odluuju, koji ih osjeaji pokreu i koji interesi determiniraju, o
tome koji faktori utjeu na politike izbore ili o tome koji vidljivi ili
nevidljivi utjecaji upravljaju tokom parlamentarnih vijeanja. No iz
svih tih istraivanja dosad takoer nisu proizala polazita za opu
teoriju pravno regulirane procedure. Ni iste pravne ni iste stvar
ne teorije ne mogu biti adekvatne ovoj temi budui da ona u danim
strukturama smisla i u stvarnom ponaanju ima svoja dva pola, iji
meusobni odnos treba da shvaamo kao promjenljiv.
Pa ipak je u zadnjim decenijama socioloka teorija u uskoj vezi s
empirijskim istraivanjima uinila nekoliko krupnih koraka napri
jed. Sociologija prava mora pokuati uhvatiti kontakt s tim razvo
jem. To e joj otvoriti mogunost da sredstvima sociolokog raz
miljanja ispita ona oekivanja koja se odnose na smisao pravnih
pravila, u naem sluaju na smisao pravno reguliranih procedura.
Tog emo se zadatka prihvatiti u prve dvije glave ove studije. Tu e
mo pomou inkongruentne socioloke perspektive osvijetliti misao
ne pretpostavke onog to bi se moglo nazvati klasinom teorijom
procedure. Postat emo svjesni tih pretpostavki i izvri emo ih kri
tici. Ta e kritika postati zatim povodom da problem legitimacije (a
ne problem istine ili ispravnosti odluke) smjestimo u sredite teori
je procedure i da shodno tome usmjerimo naa daljnja razmatra
nja.
Budui da nema jedinstvene nauke o proceduri, koja bi nam
mogla biti obrascem istraivanja, moramo zapoeti odreenim
vrstama procedure. Izabrat emo procedure koje su u dananjem
3. Ne ulazimo u pitanje da li takva teorija procedure sadri pravno-politike potica
je, ni u daljnje pitanje da li pravna nauka svojom pojmovnom strukturom moe obuh
vatiti i prikazati drutvene strukture. 0 ovom posljednjem vidjeti. Friedrich Mller:
Normstruktur und Normativitt. Zum Verhltnis von Recht und Wirklichkeit in der ju
ristischen Hermeneutik, entwickelt an Fragen der Verfassungsinterpretation, Berlin
1966.

32

politikom sistemu zadobile naroito, za strukture odsudno znae

nje: proceduru politikih izbora, proceduru parlamentarnog zako
nodavstva i sudski postupak.
Deklarirani cilj politikih izbora jest, dodijeliti uloge u instanca
ma koje donose politike odluke onima koji su naroito sposobni,
koji e odluivati ispravno, tj. onako kako to hoe volja naroda, koji
e dakle u tom smislu moi uistinu predstavljati. Ovom cilju slue,
u skladu s milju-vodiljom institucija, naela po kojima se organizi
raju izbori, u prvom redu konkurencija za slubeni poloaj, slobod
no, ope i jednako pravo glasa, tajnost glasanja i rjee spominja
na ali isto toliko vana specifikacija i strukturalna predodreenost komunikacije glasanja: glasa ne moe uiniti nita vie od
upisivanja kriia u svoj glasaki listi. U prvi je mah nejasno kako
se na taj nain moe postii onaj cilj. Iskustvo je opovrglo neke
pretpostavke kao na primjer onu da konkurencija dovodi najspo
sobnije na slubene poloaje4. Da bi se rekonstruirali kauzalni od
nosi neophodne su dodatne ideoloke premise kao na primjer
ona po kojoj latentno postoji volont gnrale i treba je samo izra
ziti, ili ona po kojoj je pojedinani bira potpuno informiran i odlu
uje iskljuivo racionalno. Ali te dodatne premise nisu samo empi
rijski neodrive, njih se ak ni ne moe ugraditi u proceduru a da se
ovu ne upropasti u prvom sluaju (volont gnrale) preobraa
jem u isto ekspresivnu aklamaciju, u drugom sluaju (racionalni
bira) iskljuivanjem svih biraa koji ne ispunjavaju uvjet pune in
formacije i sposobnosti racionalnog odluivanja.
Uz ovolike proturjenosti u samoj ideji institucije mora odve
jasna svijest djelovati iskvarujui. Na osnovu onih klasinih pret
postavki nije uope bilo mogue razviti teoriju procedure. Sociolo
koj je analizi naprotiv mogue istraiti u emu se sastoje latentne
funkcije iznesenih naela politikih izbora, ukljuujui tu i njihovu
proturjenost, i pronai zatim eventualno u tim funkcijama njihov
smisao i uvjete njihove stabilnosti. Takvu emo analizu pokuati da
ti u glavi III 3; tu emo doi do rezultata da proceduralna naela po
litikih izbora tvore sistem komunikacije, koji je podjelom uloga
stekao relativnu drutvenu autonomiju i u tom svojstvu moe pri
donijeti stvaranju legitimne moi politikog odluivanja. Nita ma
nje problematian nije ni deklarirani cilj procedure parlamentar
nog zakonodavstva i njegovih pomonih institucija. Isto tako kao i
u sluaju procedure politikih izbora bila bi kobna pogreka kad
bismo tu nasluivali sam duh parlamentarizma i kad bismo smat
rali da se u tom duhu gubi supstancija5. Oficijelni smisao kojim
4. I u samim Sjedinjenim Dravama dolo se u meuvremenu do spoznaje da je clearly wrong to suppose that political comptition is either virtually universal or universally virtuous tako kae James D. Barber: The Lawmakers, Recruitment and Adapta
tion to Legislative Life. New Haven-London 1965, str. 1 sl. (4), s daljnjim podacima o li
teraturi o ovom problemu.
5. kako je to, kao to je poznato, uinio Carl Schmitt: Die geistesgeschichtliche Lage
des heutigen Parlamentarismus, 3. izd., Berlin 1961.

33

se opravdava parlamentarna procedura usmjeren je prema cilju da

se u otvorenim, jo neprogramiranim situacijama pronau istinite
osnove za odluivanje i donesu ispravne odluke. Zbog toga se u cen
tru institucije nalazi javna diskusija meu ravnopravnim graani
ma, koji su za taj zadatak odabrani. Zbog toga je suspektno ili tavie zabranjeno da se uesnici veu uputstvima ili odlukama partij
skih frakcija, da razmjenjuju konkretne prednosti ili da im se ulo
ge, koje su preuzeli, isprepliu. Zbog toga parlament nije po svojoj
pravnoj konstrukciji birokratsko nadletvo, ve serija zasjedanja
koja se odravaju po potrebi. Zbog toga se iznad openito uobiaje
ne mjere imunitetom titi sloboda govora, tavie sloboda ponaa
nja uope. Zbog toga treba da poslanik odgovara samo pred svojom
savjeu. I zbog toga je parlamentarna procedura usmjerena prema
viestrukoj diskusiji i sveobuhvatnoj uporedbi stanovita i iskljuu
je impulzivna uzbuenja i nagle, nepripremljene odluke. Sve te mje
re ini se da su usmjerene prema istini a ne prema moi, novcu,
ljubavi, asti, vjeri ili slinom.
Pa ipak se mora i ovdje postaviti pitanje: kako ovaj cilj harmonira s onim sredstvima? Moe li se istina dostii tako da se svim ues
nicima dopusti da bez svake prinude govore ono to im nalae savjest? I prije svega: moe li to biti tako u visoko kompleksnoj, neprogramiranoj situaciji zakonodavstva, u kojoj je sve izmjenljivo? I
ovdje emo naii na pomone misaone konstrukcije koje ublauju
napon izmeu cilja i institucionalne opreme i ine ovu vjerodostoj
nijom, tako napose stari pojam zakona vjerovalo se da se opom
formom zakona moe opem vaenju dati smisao istinitosti6 ili
ideju da konkurencija miljenja garantira istinu. No i te dodatne
pretpostavke razaraju slubeno deklarirani smisao procedure, ako
ih dokraja konzekventno razmotrimo, budui da po njima napos
ljetku bilo to moe biti istinito ukoliko je samo poprimilo oblik op
eg zakona ili proizalo iz konkurencije ali kao bilo to ne za
vreuje vie napore procedure.
Nakon svega ovoga moemo pretpostaviti da e socioloka anali
za i u sluaju procedure parlamentarnog zakonodavstva pronai la
tentne funkcije, jer teko je prihvatiti da bi se neka toliko raspros
tranjena i vitalna institucija odrala iz muzealnih razloga.
6. Bitni element ovog pojma zakona bio je rekurs na prirodu u smislu imanentno is
tinitog bia, koje se ne zasniva ni na kakvoj specifinoj kauzalnosti i koje bi vailo ak i
tada kad ne bi bilo boga ili kad se ovaj ne bi brinuo o ljudskim poslovima (Hugo Grotius: De jure belli ac pacis libri tres. Prolegomena 11 (cit. prema izd. Amsterdam 1720,
str. X). Nakon sloma prirodnog prava u smislu unaprijed datog istinitog prava preosta
lo je od ovog samo formalno jezgro ideje prirode (up. nie dio III, glava I, nap. 11): za
bacuje se eksterna prouzroenost, to sada znai da se zabacuje determinacija zakon
skih sadraja specifinim drutvenim interesima i to sada vie nema veze s istinom. U
pogledu detalja dravnopravne diskusije up. Ernst-Wolfgang Bckenfrde: Gesetz und
gesetzgebende Gewalt. Von den Anfngen der deutschen Staatsrechtslehre bis zur H
he des staatsrechtlichen Positivismus, Berlin 1958.

34

Raskorak je manje oigledan izmeu oficijelne svrhe, institucio

nalne opreme i latentnih funkcija u sluaju sudskog postupka pri
mjene prava. Prikaz koji o samom sebi daje pravosue u veoj je
mjeri prihvaen u pravno i dravno-teoretskoj literaturi nego pri
kaz politikih izbora i parlamentarnog zakonodavstva ili bar nije
raskrinkan istom otrinom i uvjerljivou, vjerojatno zbog toga to
su situacije u kojima odluuje pravosue u veoj mjeri strukturira
ne i to se njihov cilj moe u veoj mjeri operacionalizirati. Pa ipak
stanje ni tu nije bitno drugaije.
Smisao pravno reguliranog sudskog postupka dovode vladajue
procesne teorije takoer u vezu s istinom, ispravnom spoznajom
onog to vai kao pravo i to je u pojedinom sluaju po pravu. Pri
tom je, ba kao i u sluaju politikih izbora i zakonodavstva, predvi
eno da se ispravno ostvaruje putem odluke. U skladu s tim progla
ava se glavnom svrhom sudskog postupka zatita prava i ta se ver
zija koristi da bi se opravdali pojedini instituti procesualnog prava7.
Ovo shvaanje zapada meutim u potekoe kad se radi o problemu
neispravne ali pravosnane odluke. Poput teleolokih teorija radnje
u skolastici mora ovo shvaanje definirati bit postupka obilje
jem koje nipoto nije nuno s njom povezano8 ili mora posegnuti za
protivurjenim formulama i udvostruenjima (kao na primjer zati
ta prava i pravni mir), koja obuhvaaju i ispravna i neispravna rje
enja9. Time se meutim instituciji pridruuje-onaj isti element pro
izvoljnosti koji smo ve zapazili u vezi s naelima parlamentarnog
zakonodavstva i koji ukida smisao procedure: onom koji odluuje
nedostaje dovoljno odreeno uputstvo, dok god je postupak ureen
kako bi se bilo radi istine, bilo radi mira donijele bilo ispravne, bilo
neispravne odluke. Ba kao to se ne moe porei da ima smisla i
da je vrijedno potruditi se u sudskom postupku da se utvrdi istina,
tako se ne mogu iz poeljnog cilja te vrste izvesti zakljuci o biti sa
me stvari, o dopustivosti i ispravnosti sredstava10 ili ak i samo o
7. vidjeti na pr.: Friedrich Stein/Martin Jonas/Adolf Schnke /Rudolf Pohle: Kom
mentar zur Zivilprozessordnung, 18. izd., Tbingen 1953, sv. 1 Uvod, koji spominju uporedo zatitu prava i pravni mir. Slino Leo Rosenberg: Lehrbuch des deutschen Zivil
prozessrechts, 9. Aufl., Mnchen-Berlin 1961, S. 2f. Franz Becker .Das allgemeine Ver
waltungsverfahren in Theorie und Gesetzgebung. Eine rechtvergleichende Untersuc
hung, Stuttgart-Brssel 1960, S. 18; Carl Hermann Ule: Verwaltungsprozessrecht, 4.
Aufl., Mnchen-Berlin 1966, S. 1 ff.; Klaus Knig: Der Begriff des Rechtssschutzes und
die ffentliche Verwaltung. In: Studien ber Recht und Verwaltung. Kln-Berlin-Bonn-Mnchen 1967, S. 59-80.
8. Up. i uvjerljivu kritiku Jamesa Goldschmidta: Der Prozess als Rechtslage. Eine
Kritik des prozessualen Denkens, Berlin 1925.
9. Da je proces usmjeren prema jednom cilju i da ga u tome ne ometa to to ima vie
deklariranih ciljeva, koji protivurjee jedan drugom, naglaava u opoj procesnoj teori
ji na pr. Eduardo J. Couture: El proceso como institucin. U: Studi in onore di Enri
co Redenti, Milano 1951.
10. Postoje na pr. sredstva utvrenja istine koja nisu doputena jer uesnicima treba
ostaviti mogunost da asno kau neistinu. Up. nie str. 95. si.
Ako po ovim ciljevima zakljuujemo da su neka sredstva podobna, doi emo ope
nito samo do vrlo neodreenih pravila, koja u konkretnom sluaju ne zamjenjuju odlu-

35

faktinim funkcijama postupka. Obaveze uesnika nisu ve i dostat

na teorija njihovog ponaanja11.
Ova prva razmatranja triju vrlo raznolikih oblika pravno reguli
ranih procedura omoguuju nam ve toliku spoznaju zajednikog
da nam doputaju da formuliramo osnove klasine koncepcije pro
cedure. Jezgro svih klasinih teorija procedure u vezi je s istinom ili
sa ciljem istinske pravde. Toutes les combinaisons de la machine
politique doivent donc tendre, d'une part, extraire de la socit to
ut ce quelle possde de raison, de justice, de vrit, pour les appli
quer son gouvernement; de lautre, provoquer les progrs de la
socit dans la raison, la vrit, et faire incessament passer ces
progrs de la socit dans son gouvernement. Tako zavrava Gu
izot esto poglavlje svoje povijesti reprezentativnog sistema12. Po
stavljanje ovakovih ciljeva podupire i jaa izrazito antibirokratski
afekt teorija procedure i njihovih institucionalnih postulata. One su
uperene protiv administratora moi. To vai za predodbe o proce
durama pravne drave u njemakoj tradiciji13 koja nema povjere
nja u birokraciju zbog njene politike zavisnosti i stoga reguliranje
procedura na osebujan nain povezuje sa subjektivnim pravima u
odnosu na dravu14. Meutim, i problem klauzule o due process u
amerikom ustavu odnosi se na mo birokracije i na opasnost nje
ne zloupotrebe; i ona stoji u tako uskoj vezi s materijalnim pravnim
slobodama da se njenim tumaima isprva inilo da ne sadri samo
proceduralne ve i supstancijalne pravne garancije, pa su u povijes
ti interpretacije ustava tek kasno odvojena dva aspekta15. Sudski
ku. Up. Erich Dhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Prozess. Beweiserhebung
und Beweiswrdigung Ein Lehrbuch, Berlin 1964, str. 4 sl.
11. Daljnji prigovori shvaanju po kojem je cilj postupka istina proizlaze iz tonije
analize sudskog postupka. Vidjeti o ovom u obliku suprotstavljanja naunih i pravo
sudnih dokaza Henri Lvy-Bruhl: La preuve judiciaire. Etude de sociologie juridique,
Paris 1964, str. 21 sl. Cilj izvoenja dokaza pod sudom po Lvy-Bruhlu nije da se nae
istina, ve da se u ogranienom vremenskom okviru stvore relevantna uvjerenja. Kriti
ar vladajueg shvaanja bio je i Ludwig Bendix. Vidjeti: Der alte Geist in den neuen
Regierungsentwrfen zum Gerichtsverfassungsgesetz und zum Rechtsgange in Straf
sachen. Juristische Wochenschrift 49 (1920), str. 267-269 (268) s daljnjim podacima.
Nedavno se Vilhelm Aubert u vie navrata pozabavio kontrastom pravnikog mentali
teta i naune potrage za istinom. Up. Legal Justice and Mental Health, Psychiatry21
(1958), str. 101-113; isti/Sheldon L. Messinger: The Criminal and the Sick. Inquiry 1
(1958), str. 137-160; i jedno i drugo ponovo objavljeno u isti: The Hidden Society, Totowa (N. J. 1965; isti: The-Structure of Legal Thinking. U: Legal Essays. Festskrift til
Frede Castberg, Kopenhagen 1963, str. 41-63.
12. M. Guizot: Histoire des origines du gouvernement reprsentativ en Europe, sv. 1,
Bruxelles 1851, str. 78.
13. O njenoj ranoj povijesti vidjeti Wolfgang Rfner: Verwaltungsschutz in Preussen
von 1749-1842, Bonn 1962.
14. I to neko vrijeme ak i na podruju civilnog postupka, koji je toliko udaljen od
birokracije. To pokazuje figura prava na pravnu zatitu.
15. O ovome dobar prikaz sadri Paul G. Kaupers: The Frontiers of Constitutional
Liberty, An Arbor 1956. Tu se nalazi i dobra formulacija koja pokazuje da se razlikova
nje supstancijalnih i proceduralnih garancija odnosi na razliite procedure, da naime
odgovara diobi procedura na one u kojima se stvara pravo i one u kojima se primjenju-

36

postupci kontroliraju odluke birokracije u pojedinanom sluaju,

odnosno smatra ih se birokratskim procedurama koje su podvrgnu
te vlasti prava. Parlamentarne procedure programiraju birokraciju
i odobravaju joj financijska sredstva. Izbor predstavnika naroda
podvrgava birokraciju manje ili vie opsenoj kontroli odozgo. U
svim se tim procedurama uvruje ideja nezavisne, monicima
suprotstavljene istine16. U ovim uvjetima i u ovoj na mo uperenoj
polemikoj perspektivi nije bilo mogue potraiti smisao regulira
nih procedura u legitimaciji moi.
Nesumnjivo su ve odavno vrijednost istine i spoznajne funkcije,
koje se po njoj orijentiraju, zauzele centralni poloaj u teorijama
procedure. Pa ipak, one su se tu mogle odrati ovako dugo zacijelo
samo zato to su pruale zaklon i mogunost artikulacije onoj pole
mici protiv birokracije. Otada je meutim novovjeko miljenje u
okviru razvoja znanosti preciziralo pojam istine i vezalo ga uz stro
go metodske pretpostavke, ime je rastrojilo ideju prirodnog prava
i pozitiviralo pravo to znai: prebacilo ga na kolosijek procedura
za donoenje odluka. Poslije svega ovoga teko je uvidjeti kako se
drugaije nego na osnovu predrasude moglo odrati shvaanje da
su cilj i bit pravno reguliranih procedura prava spoznaja i istinska
pravda. A ako i jesu, kako da ih se postigne? Po tom shvaanju pro
cedura bi bila relativno autonomno zasnovana struktura uloga, ne
ovisna o ostalim drutvenim ulogama, u kojoj se komunikacija od
vija sa ciljem da se donese ispravno rjeenje (rjeenje koje se ori
jentira na istini, koje je pravedno i u skladu s pravom). ak ako se i
koristimo ovom ve donekle socioloki obojenom formulacijom, ne
postaje sasvim razumljivo, tavie postaje sasvim zagonetno kako u
takvom sistemu uloga moe biti zagarantirana istina u smislu is
kljuivo ispravnog, ope uvjerljivog rjeenja problema o kojem se
odluuje.
je: The substantive liberties assume their central significance as limitations on the le
gislative power in molding and reshaping the basic policy of state. The procedural safe
guards assume their principal significance historically as restraints on executive and
judical power in insuring personal security when pitted against the administration of
criminal justice (str. 146). Ova razmatranja pokazuju istovremeno da za Amerikanca
opasnosti koje sa sobom donosi mo ne vrebaju samo u egzekutivi ve u svim drav
nim organima, i da zato ne razmilja o nekoj eksternoj kontroli koju bi vrili drugi or
gani, blii pravu i istini, ve na interno vezivanje svake dravne aktivnosti pravnim og
radama i proceduralnim pravilima. To ne iskljuuje ni parlamentarnu demokraciju ni
pravosudnu dravu. O klauzuli due process vidjeti jo i Rolf Deppeler: Due Pro
cess of Law. Ein Kapitel amerikanischer Verfassungsgeschichte. Beitrag zur Erhellung des Problems der Verfassungsinterpretation, teza, Bern 1957.
16. Povijesne razloge ovoga ne moemo ovdje adekvatno razotkriti. Jednim se dije
lom nalaze u srednjevjekovnom utemeljenju ideje prava koje je bilo transcedentno i
nadilazilo je razinu politikog drutva. A drugim dijelom u tome to se u politikom
sistemu novovjeke drave prvo na birokratskoj egzekutivi pokazalo da je nova auto
nomija moi opasna i da je treba kontrolirati. Usput reeno: Parsons smatra da je ovo
razdvajanje prava i politikog sistema trajni doprinos razvojnom napretku i ne razmi
lja dovoljno o pozitiviranju novovjekog prava (vidjeti napose Talcott Parsons: Evolutio
nary and Comparative Perspectives, Engelwood Cliffs, N. J. 1966., str. 25, 27, 88 si.).

37

Moda je tu nuni preduslov diferencijacija proceduralnih uloga

specifinih za naroitu funkciju utvrenja istine, ba kao to se i na
uno traganje za istinom odvija u specifinim ulogama ili u najma
nju ruku po mjeri specifinih normi (metoda) i vrijednosti i ono
se jednom rijeju drutveno izdiferenciralo. Diferencijacijom se
mobiliziraju mogunosti komunikacije koje ne bi postojale kad bi
veza s drugim, vanproceduralnim ulogama bila vrsta. Oslobaanje
komunikacije je drugi momenat, a trei je u konkurentskom ili ak
kontradiktornom usmjerenju komunikacije. Sve to meutim ne
moe garantirati da e se uvijek pronai istina i donijeti ispravno
rjeenje. Njemu se suprotstavlja imperativ po kojem rjeenje mora
u svakom sluaju biti doneseno. Sistem koji mora garantirati da e
svi nastali problemi biti rijeeni ne moe u isti mah garantirati is
pravnost rjeenja. Funkcionalna specifikacija u jednom smjeru is
kljuuje onu u drugom smjeru17.
Naravno, ova dilema nije ostala nezapaena i pokualo joj se izbjei
mnogobrojnim manevrima. Dokaz tome su ve spomenute dodatne
ideoloke pretpostavke u odnosu na pojedine vrste procedura. Nji
ma treba pribrojiti i razne pokuaje kojima se nastojalo ograniiti
ili obrazloiti naelo veine 18. Drugi pokuaji neposredno umanju
ju znaaj cilja utvrenja istine na primjer tako to iz podruja o
kojem se odluuje po mogunosti izbacuju one teme koje implicira
ju apsolutne istine (na primjer one religiozne naravi) i tako ogra
niuju mogunost tematske politizacije; nadalje tako to se zadovo
ljavaju relativnim i privremenim istinama ovo je odricanje bilo
temelj romantike ideje vjenog razgovora 19; a nije tu nevana ni
pravnika arolija kojom se zadovoljavao kasni liberalizam: proce
durom se dodue rjeenje ne moe opravdati, ali se na njoj zasniva
presumpcija da je rjeenje materijalno ispravno 20. Sve to, meu
tim, samo odvraa panju od problema koji ne rjeava (pa ak ni ne
precizira uvjete u kojima bi mogao biti rijeen). Na neki je nain
trebalo platiti cijenu za ovoliko preoptereenje mogunosti istine,
pa je i postulat reduciran na neki relativistiki ili fiktivni oblik; ili
su pak uvedeni tautoloki krugovi i protivurjene premise koje
omoguuju svaku proizvoljnost. Ne moemo izbjei radikalnije pi-

17. Openito se tipino obiljeje funkcionalne specifikacije nalazi u tome da postaje

vidljivo koje su druge funkcije,.na iji e raun biti mogue postii je. Formule klasine
teorije ne sadre takve podatke, pa zato ni ne mogu imati ozbiljnih pretenzija da opisu
ju funkcije.
18. Dobru diskusiju, koja se kritiki bavi misaonim pretpostavkama, sadri Robert
A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago 1956. Usporediti takoer Elias Berg:
Democracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political The
ories, Kopenhagen 1965.
19. Na znaenje koje ona ima za parlamentarizam, upozorio je Schmitt, Zur geistes
geschichtlichen Lage des heutigen Parlamentarismus, str. 41 sl.
20. Tako na pr. Dietrich Schindler: ber die Bildung des Staatswillens in der De
mokratie, Zrich 1921, str. 40 sl.

38

tanje, da li se osnovna funkcija pravno reguliranih procedura uope

sastoji u tome da se doe do istine.
No ovo pitanje udara o jedan od korijena predsociolokog raz
miljanja o dravi. Misaona nastojanja kako demokratske tako i li
beralne teorije drave bila su usmjerena na to da pokau kako sug
lasnost daju i oni koji nisu suglasni, kako je ispravno i ono to po
vremeno zavrava na neispravan nain i kako ni napor oko onog to
je proizvoljno nije besmislen. No ako se u procedurama primarno
ne radi o spoznaji unaprijed odreenih istina, onda su ta misaona
nastojanja pokrenule naprosto pogrene premise. Gledano iz sup
rotnog kuta, dominacija cilja otkrivanja istine sakriva pravu proble
matiku socijalnih sistema koji kroz proceduru donose odluke. Isti
na je evidentna po sebi. Samo je po sebi razumljivo da se iri i da
nailazi na priznanje. Moemo posumnjati u zdrav razum onog tko
je ne priznaje. Ne moe dakle pored istine postojati i posebni pro
blem njenog priznavanja, ba kao to ne moe ni pored pravde po
stojati posebni problem legitimiteta. U ovim se uvjetima razmilja
nja nije moglo sumnjati u to da e se usporedno s proizvodnjom is
pravnih odluka iriti i uvjerenje da su ispravne 2 1 . Zabacimo li na
protiv pretpostavku da procedure slue otkrivanju istine, postaje
nam mogue da nepristrano na nov, socioloki nain istraimo koju
funkciju ima procedura u legitimaciji odluivanja.
Pa ipak, oigledno bi bilo pogreno odrei pitanju istine svako prak
tino znaenje za pravne procedure, ili tavie zanijekati svaku vrijednost istine. Potrebna nam je teorija koja je kadra ispitati onaj
problem istine koji se postavlja u proceduri, a da ne prihvaa apri
orni stav po kojem postupci slue istini. Takvu teoriju moe izgradi
ti sociologija tako to istinu vie ne smatra vrijednou, ve, toni
je, socijalnim mehanizmom koji ima odreene uinke, ispunjava
naznaivu funkciju i koji se sa stanovita te funkcije moe uporediti
s drugim mehanizmima.
Istina ima u socijalnom saobraaju uinak da prenosi reduciranu
kompleksnost22. Svijet je za sve ljude odvie kompleksan, pun ne
predvidljivih mogunosti i zato nepojmljiv. Kako bi usmjerio svoj
ivot prema nekom smislu, mora zato svaki pojedinac preuzeti se
lekcijska dostignua drugih, a to znai: odnositi se ovako i nikako
drugaije prema smislu koji su odabrali drugi. Takvo prenoenje
moe se postii raznim socijalnim mehanizmima koji u jednostav
nim drutvima lee nediferencirano jedan uz drugi, koji tu djeluju
21. To pokazuje sigurni i patetini nain kojim je prosvjetiteljski liberalizam izjedna
avao istinu i pravdu sa svjetlou, otvorenou i opom pristupanou jednom ri
jeju s javnou. Impresivno svjedoanstvo o tome sadri Anselm Ritter von Feuer
bach: Betrachtungen ber die ffentlickeit und Mndlichkeit der Gerechtigkeitspflege,
sv. 1, Giessen 1821, naroito str. 68 si.
22. Za znaenje ove misli u funkcionalnoj sociolokoj sistemskoj teoriji up. i Niklas
Luhmann: Soziologie als Theorie sozialer Systeme. Klner Zeitschrift fr Soziologie
und Sozialpsychologie 19 (1967.), str. 615-644 (633 sl.).

39

zajedniki i tako podupiru konstrukciju zbilje23, ija je kompleks

nost relativno mala. Ovi se mehanizmi diferenciraju i specificiraju
tek u toku civilizacijskog razvoja prema vioj kompleksnosti druta
va i njihovog vienja svijeta. A tek na poetku Novog vijeka postaje
ta diferencijacija i predmetom otrije teoretske refleksije. Istina je
sada jo samo prenoenje predodbi na temelju intersubjektivno
obavezne izvjesnosti i u tom se obliku strogo lui od prenoenja
predodbi koje se temelji na linoj simpatiji, lanstvu ili podree
nosti. Ovime mnoge predodbe, napose one o svrhama i vrijednostima, gube sposobnost da budu istinite i tako se u isti mah zaotrava
problematika drugih mehanizama. Na dotada nepoznat nain radi
kaliziraju se pitanja personalnosti i legitimiteta moi.
Istina angaira ovjeka kao ovjeka i to najprije u difuznom, jo
neralanjenom smislu. Na novovjeku specifikaciju mehanizma isti
ne trebalo je odgovoriti tonijom specifikacijom ovog angamana.
On se vie ne odnosi na konkretnu ovjekovu individualnost (kao
to to ini ljubav), niti na njegov drutveni poloaj ili njegove uloge
(kao to to ini lanstvo), niti na njegovu prodornost (kao to to i
ni mo), ve na njegovu subjektivnost. U pitanjima istine ovjek je
angairan kao subjekt, to znai kao netko tko se uzima u obzir kao
nosilac smisla svijeta (odnosno tko se vie ne uzima u obzir, ako ni
jee sve istine)24.
Nema postupka koji bi se mogao odrei istine u ovoj specifinoj
funkciji; u suprotnom, izgubio bi se u beskraju uvijek novih mogu
nosti. Neka opaanja, neki zakljuci moraju biti osigurani kao oba
vezni. Uvijek postoji neki smisao koji nitko ne moe zanijekati a da
njegovo miljenje ne izgubi svako socijalno znaenje, a on sam an
su da se javlja za rije. A bitni uin komunikativnog ponaanja u.
mnogim se procedurama sastoji u tome da se smisao grupira tako
da se suze okviri za odluivanje. No isto je tako nesumnjivo da su
istine u ovom specifinom smislu danas manje nego ikada ranije
kadre rijeiti sve probleme intersubjektivno obavezne izvjesnosti.
Zbog toga je teoriji procedure potrebno apstraktnije funkcionalno
gledite, koje obuhvaa mehanizam istine, ali se u njemu ne is
crpljuje. Namee nam se put da posegnemo za funkcijom istine i da
23. Sto se tie ovog izraza, a i same stvari, up. Peter L. Berger/Thomas Luckmann:
The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden
City N. Y. 1966. (usp. prevod, Socijalna konstrukcija zbilje, Naprijed, Zagreb 1992.
prim. ur.).
24. ini se da Friedrich Jonas: Sozialphilosophie der industriellen Arbeitswelt, Stut
tgart I960., str. 69 si. pridaje manje znaenje opisanoj diferencijaciji mehanizama pre
noenja. On smatra, naime, da je radikalnost kojom Novi vijek postavlja pitanje legi
timnosti moi izravna posljedica novog usmjerenja metafizike prema subjektivnosti
samosvijesti. Slino nedavno i Bernard Willms: Revolution und Protest oder Glanz
und Elend des brgerlichen Subjekts. Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz 1969. Ova veza po
stoji, ali nju uvjetuje nova nesposobnost prakse u odnosu na istinu, njena oskudica
kod donoenja odluka.

40

odatle poemo u potragu za drugim, funkcionalno jednako vrijed

nim mehanizmima, kojima se prenosi reducirana kompleksnost.
Tako nailazimo na mehanizam moi i problem njenog legitimiteta.
I mo je naime mehanizam kojim se prenose uini selekcije, i to
one selekcije koja je postignuta odlukama. Tko raspolae moi, taj
moe motivirati druge, da uvrste njegove odluke u premise svojeg
ponaanja, dakle da kao obaveznu prihvate selekciju u jednom pod
ruju moguih alternativa ponaanja25. Intersubjektivno prenoe
nje ne poiva meutim ovdje na istim temeljima kao u sluaju isti
ne. To se prenoenje ne moe prikazati kao posljedica odreene
kakvoe svijeta protiv koje se ne bi imalo smisla buniti. Ono je na
protiv zahtjev da se potuje neka odluka.
Potrebni su posebni razlozi da bi se preuzimali selekcijski uini
koji se temelje samo na nekoj odluci26. Istinitost premisa odluiva
nja za to nije dostatna. Moemo stoga pretpostaviti da kroz proce
duru nastaju dodatni razlozi zbog kojih se odluke prihvaaju i da se
na taj nain stvara i legitimira mo odluivanja to znai: odvaja
od konkretno izvrene prisile. Gledano ovako cilj je pravno reguli
ranih procedura da se redukciji kompleksnosti dade svojstvo intersubjektivne prenosivosti bilo pomou istine, bilo stvaranjem legi
timne moi odluivanja.
Neodreena nasluivanja ovog sadraja moemo razabrati ve u
klasinoj koncepciji procedure. Njena je centralna ideja bila da u
suprotnosti s drutvenim utjecajima, prednostima, koje proizlaze iz
statusa i ispreplitanja uloga, stvori u obliku pravno regulirane pro
cedure podruje nezavisne, slobodne komunikacije. To je bila is
pravna misao i njeno je znaenje trajno. No bila je iluzija kad se to
izdvajanje tumailo kao sredstvo koje slui istini, ime je na tipino
prosvjetiteljski nain potcijenjen problem kompleksnosti. Osloba
anjem komunikacije ne moe se postii nikakav cilj. Pa ipak je, ka
ko emo vidjeti, diferencijacija i relativna autonomija pravnih pro
cedura neophodni predvjet da one djeluju legitimacijski; samo to
to djelovanje nastaje na mnogo kompliciraniji nain nego to to
moe izraziti klasina teorija svojom shemom svrha/sredstvo. To se
djelovanje ne postie jedino, pa ak ni primarno, istinom.
25. Ovom je slian pojam ovlatenja (Weisungsbefugnis, engl.: authority) kod Her
berta A. Simona: Das Verwaltungshandeln. Eine Untersuchung der Entscheidungsvorgnge in Behrden und privaten Unternehmen. Njem. prevod, Stuttgart 1955., str. 80
sl.

26. I po ovome razlikuje se mehanizam moi od istine. Istinu slijedimo bez posebnih
motiva; ak nije ni mogue imenovati motive zbog kojih radije potujemo (umjesto da
ne potujemo) spoznate istine. Meutim, moramo pred sobom i pred drugima obrazlo
iti to to uvrtavamo tue odluke u premise svog ponaanja i moramo za to mobilizi
rati motive. U onoj mjeri u kojoj su strukture istinskog smisla, na pr. prirodno pravo,
zamijenjene pozitivnim pravom, porasla je potreba za motivima i racionalizacijom po
naanja.

41

Otkrie i kritika premisa klasinih teorija procedure prvi je korak

kojim emo pripremiti nae istraivanje. No on jo nije dostatan.
Moramo preispitati i pojam i polazite teorije legitimiteta, jer i oni
zaostaju za onim to bi danas mogla postii socioloka teorija. Za
tu e zadau biti potrebna nova glava.

2.

Legitimnost

Srednji vijek upotrebljavao je pojam legitimnosti kao pravni pojam

u obrani od uzurpacije i tiranije. U tom ga je znaenju zadrala i
propagirala poslije napoleonska restauracija, pa je tako izgubio
svoje unutranje uporite kad je u 19. vijeku u potpunosti izvrena
pozitivizacija prava1. Sad ga se isprva izjednaava s posjedom fak
tike moi, a zatim ga se pak koristi da bi se svladala problematika
sasvim pozitivistikog naela legalnosti. Formuliran s tom namje
rom taj je pojam, izuzmemo li pokuaje da se obnovi prirodno pra
vo, potisnut u isto faktiko podruje. Danas on oznaava isto fak
tiki rasprostranjeno uvjerenje o vaenju prava, o obaveznoj snazi
odreenih normi ili odluka, ili o vrijednosti naela kojima se one
obrazlau2. No time nije dobiveno mnogo vie od pitanja: Kako je
mogue tamo gdje odluke donosi tek nekolicina rasprostraniti uvje
renje o ispravnosti ili obaveznoj snazi tih odluka?
Odgovor obino glasi: da bi omoguio trajnu vladavinu, nikakav se
politiki sistem ne moe oslanjati iskljuivo na fiziku prisilu; njoj
se naprotiv mora pridruiti konsensus. Isto je tako sigurno da aktu
alni konsensus, koji poiva na sluajnoj kongruenciji interesa, ni
je dovoljan oslonac vlasti; po potrebi mora biti mogue primijeniti
silu prema onima koji se opiru. Jedno i drugo sila i konsensus
1. Sredite diskusije bio je problem nasilno svrgnutog vladara. Pritom se pokazalo
da je nemogue pronai neku vremensku toku u kojoj je legitimnost prela na novog
vladara, ni racionalne kriterije koji bi omoguili da se taj prelaz juristiki konstruira. O
ovoj diskusiji, koja je dokrajila sudbinu pojma legitimnosti kao pravnog pojma, vidje
ti Friedrich Brockhaus: Das Legitimittsprincip. Eine staatsrechtliche Abhandlung. Le
ipzig 1868.
2. Vidjeti pregled juristike diskusije kod Hansa Welzela: An den Grenzen des Rec
hts. Die Frage nach der Rechtsgeltung, Kln-Opladen 1966. Radi usporedbe sa sociolo
kim i politolokim razmatranjima vidjeti na pr. Gaetano Mosca: Die herrschende Klas
se. Grundlagen der politischen Wissenschaft, Mnchen 1950; Max Weber: Wirtschaft
und Gesellschaft. Studicnausgabc, Kln-Berlin 1964, S 22ff., 157ff. (usp. prcvod Privre
da i drutvo, Prosveta, Beograd prim. ur.)\ i uz to Johannes Winckclman; Legi
timitt und Legalitt in Max Webers Herrschaltssoziologie, Tbingen 1952; Gugliclmo
Ferrero: Macht, Neuwied-Berlin 1962, S. 70 ff.; Carl J. Friedrich: Die Legitimitt in po
litischer Perspektive. Politische Vierteljahresschrift I (1960), S. 119-132; isti: Man and
His Government, New York-San Francisco-Toronto-London 1963, s. 232 ff.; Seymour
Martin Lipset: Soziologie der Demokratie, Neuwied-Berlin 1962, s. 70 ff.; David Easton:
A Systems Analysis of Political Life, New York-London-Sydney 1965, osobito s. 278 ff.

43

moraju, dakle, biti prisutni3, pomijeani u odreenom odnosu. Sve

je to zacijelo tono, ali nam kae malo o tome koji faktiki procesi
proizvode i garantiraju udesni fenomen neprekidnog priznavanja
dravnih odluka. Konsensus i prisila oskudni su resursi politi
kog sistema. Njihovo puko zbrajanje vjerojatno ne bi bilo dovoljno,
niti moe objasniti institucionalizaciju legitimnosti. Stvarna moti
vacija onoga tko priznaje neku odluku i toni odnosi smjese da
li je potuje iz straha ili je prihvaa mogu uglavnom ostati neod
reeni; a upravo ta neodreenost, ta generalizacija legitimnosti sve
do nekog gotovo nemotiviranog priznanja, slino kao u sluaju isti
na, i jest socioloki problem. Legitimnost moemo smatrati genera
liziranom spremnou da se unutar odreenih granica tolerancije
prihvate jo neodreene odluke. Tako ostaje otvoreno da li se ta
spremnost temelji na nekom relativno jednostavnom psiholokom
motivu naprimjer na unutarnjem zadovoljstvu zbog toga to je u
zamjenu za poslunost dobiveno demokratsko sudjelovanje ili
je posljedica mnogobrojnih socijalnih mehanizama u kojima se iz
jednauju vrlo razliite motivske konstelacije.
U raspravama o problemu legitimnosti nema dostatnih uporita
da bismo mogli razmotriti ovo pitanje i dati odgovor na njega. Na
primjer, onaj pojam koji se vjerojatno najvie pribliava naem pi
tanju legitimacije kroz proceduru Max Weberov pojam racional
ne legitimnosti na osnovi vjere u legalnost uspostavljenih poreda
ka4 ne doputa nam da potpuno shvatimo kako je socioloki mo
gua legitimnost legalnosti5. Ni novija istraivanja nisu uznapredo
vala na tom mjestu6. U prvi as izgleda da mora biti vrlo nestabilan
3. E. V. Walter; Power and Violence. The American Political Science Review 58
(1964.), str. 350-360 prua nam pregled brojnih varijanti u kojima se zastupa taj stav.
Obradu koja zasluuje panju sadri i Stphane Bernard: Esquisse d'une thorie
structurelle fonctionelle du systme politique. Revue de l'Institute de Sociologie 36
(1963.), str. 594-614.
4. Vidjeti prikaz kod Maxa Webera: Wirtschaft und Gesellschaft, str. 22 sl. i 157 sl.
5. Mada taj pojam stoji u sreditu Wcberovog ivotnog djela, on je socioloki najsla
biji i jo nam manje od pojmova tradicionalne i karizmatike legitimnosti dozvoljava
da spoznamo kako moe nastati takva vjera. Sasvim openito treba primijetiti da We
ber nije dovoljno izradio svoj pojam legitimnosti ni u odnosu na socijalne procese koji
stvaraju legitimnost, ni u odnosu na drutvcno-strukturalne uvjete koji to stvaranje
omoguuju. Up. naroito Talcott Parsons: Introduction. U: Max Weber: The Theory of
Social and Economic Organization, reprint New York-London 1966, str. 68 si. Vidjeti i
kritiku Petera M. Blaua: Critical Remarks on Weber's Theory of Authority. The Ame
rican Political Science Review 57 (1963), str. 305-316 (311 si.) ili Eastona: A Systems
Analysis of Political Life, str. 301 si. Time naravno ne predbacujemo pojedinom istrai
vau da je neto propustio; naprotiv, to su oni isti, nerijeeni problemi klasine teorije
politike moi (Machiavelli, Hobbes) koje je zacijelo mogue tematizirati samo ako se
radikalno izmijeni polazite teorije moi. Takav pokuaj sadri Talcott Parsons: On
the Concept of Political Power, Proceedings of the American Philosophical Society
107 (1963.), str. 232-262.
6. Up. Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organization, New
York-London-Sydney 1966, stzr. 341 si. Ovaj noviji socijalno-psiholoki udbenik orga
nizacijske teorije obrauje dodue legal compliance kao socijalno-psiholoki pro
blem ali, kako o tome nema dovoljno istraivanja, taj je prikaz oskudan. Nabrojena su

44

onaj drutveni poredak koji samo procedurom uvruje vaenje

proizvoljnih pravnih sadraja i samo ih tako institucionalizira; ili
da su takvom poretku u svim podrujima ivota potrebni vrlo kom
pleksna osiguranja i komplementarne institucije, koje bi trebalo is
traiti7.
Uprkos problematinosti racionalno-legalne legitimacije, tipina
je oznaka modernog politikog sistema da neka vrst osnovnog konzensa, koja se moe postii i bez suglasnosti o materijalnoj isprav
nosti odluke i koja stabilizira sistem, uklanja svaku sumnju u legi
timno vaenje obaveznih odluka8. Krupne racionalne birokracije ne
bi mogle djelovati kad ne bi bilo sigurno da e odluke obavezne na
ravi biti prihvaene. U onoj mjeri u kojoj u toku civilizacijskog raz
voja raste kompleksnost drutava i u kojoj se umnoavaju problemi
koje valja rijeiti, potrebno je nadvladati starije oblike neposred
nog usuglaavanja i odreivanja ispravnoga. Njih zamjenjuju ope
nitiji, zaobilazni mehanizmi stvaranja smisla i stabilizacije. To se
moe djelomino odigrati kroz unutarnju kategorijalnu apstrakciju
normativnog sistema, kroz rad na pojmovima; ali to pomono sred
stvo nailazi na granicu jer napokon treba konkretno obrazloiti sva
ku pojedinu odluku. Zato treba na odreenom stupnju razvoja po
traiti kvalitativno drugaije oblike legitimacije odluka. Kad soci
jalni sistem drutva dostigne visoku kompleksnost i varijabilnost,
tada se legitimacija politike moi ne moe vie prepustiti moralu
koji sebe predstavlja kao neto prirodno, nego je treba postii u sa
mom politikom sistemu. Legitimna je sada, kako Bourricaud to
no formulira, un povoir qui accepte ou mme qui institue son pro
pre procs de lgitimation9. Osim toga treba osigurati da obavezne
odluke budu prihvaene kao premise ponaanja, mada ne moe biti
unaprijed specificirano koje e konkretne odluke biti donesene. Le
gitimacija kroz proceduru i jednakost ansi da se postignu povoljne
odluke stupa na mjesto starijih prirodnopravnih obrazloenja ili
metoda stvaranja konsensusa razmjenskog oblika10. Procedure naietiri uvjeta za legal compliance: (1) the use of recognized sources of authority, (2)
the clarity of legal norms, (3) the use of spcifi sanctions and penalties, and (4) threat
to the individual's staying in the system (str. 348). Svi ovi uvjeti ne pokazuju koji soci
jalni i psihiki mehanizmi dolaze u obzir. O ovome nie, napomena 33.
7. O tome i Niklas Luhmann: Gesellschaftliche und politische Bedingungen des
Rechtsstaates. U: Studien ber Recht und Verwaltung, Kln-Berlin-Bonn-Mnchen
1967., str. 81-102.
8. O tome tono Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship. Studies of our
Changing Social Order, New YorkLondonSydney 1964., str. 21 si., 137 si.
9. Up. Franois Bourricaud: Esquisse d'une thorie de l'autorit, Paris 1961., str. 7.
Onim pravnicima i filozofima prava koji taj problem ne ekspliciraju pojmovima rada i
organizacije, ve pokuavaju da ga shvate kao odnos ovisnosti o vrijednostima i norma
ma, takvo je samoopravdanje sumnjivo i zbog toga je za njih aktuelan problem pri
rodnog prava. Vidjeti reprezentativni prikaz Luis Legaz y Lacambra: Legalidad y Legi
timidad. Revista de Estudios Polticos 101 (1958.), str. 521.
10. I Talcott Parsons: Societies. Evolutionary and Comparative Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 27 smatra na isti nain koncepciju procedure evolucijskim
dostignuem: Only on the basis of procdural primacy can the system cope with a wi-

45

laze na neku vrst opeg priznanja koje je neovisno o tome koliko za

dovoljava pojedina odluka, i posljedica je tog priznanja da se oba
vezne odluke prihvaaju i potuju.
Max Weber nije odgovorio na pitanje koji socijalni mehanizmi
mogu, tvorei pozitivnost, stabilizirati proizvoljnosti; on dodue
ukazuje na formalizaciju prava, ali u njegovoj sociologiji prava" ne
emo nai analize koje bi razjasnile kako procedure stvaranja i pri
mjene prava djeluju kao legitimacy ski mehanizam. U njegovo vrije
me nisu ni sociologija ni socijalna psihologija pruale dovoljne os
nove za takvo istraivanje. Danas je mogue popuniti tu prazninu.
U pojmu legitimnosti treba u prvom redu jasno razlikovati pri
hvaanje premisa odluke od prihvaanja same odluke. Ovo je razli
kovanje naroito vano zbog toga to je legitimacijski proces odlu
ivanja uvjetovan jednim da/ne. Velika je razlika da li se taj uvjet
odnosi samo na premise odluke ili i na samu odluku. Mogue je
odobriti naela i norme iz kojih je izvedena odluka, a da se ona
sama ipak zabaci jer je logiki pogrena ili jer je nastala na osnovi
pogrenih tumaenja ili pogrenih injeninih pretpostavki. A i sup
rotno je mogue: prihvatiti odluke ne brinui se o vrijednostima na
koje ukazuju, u potpunoj ravnodunosti, pa ak moda i odbojnosti
prema opim pravilima odluivanja na kojima se temelje12. S pozitivizacijom prava, tj. s tezom da se svo pravo stvara odlukama, slae
se kad se pojam legitimnosti odreuje kao priznavanje obaveznosti
odluka13. To je iri pojam. On obuhvaa i priznavanje premisa odlu
ivanja ukoliko je o njima takoer donesena odluka (u drugo vrije
me, na drugom mjestu). Zakoni, upravni akti, presude legitimni su,
prema tome, kao odluke ako i ukoliko se priznaje da obavezno vae
i da na njima treba da temeljimo vlastito ponaanje.
Ovom se definicijom potekoe prenose na pojam priznavanja i'
prihvaanja. Dominantno shvaanje ovog pojma odve je usko, jer
mu je mjerilo uvjerenje o tome da su ispravne bile vrijednosti
sadrane u odluci bilo njena naela obrazloenja, bilo njeni sadra
ji14. Ovo usko shvaanje nalazi se u skladu s klasinom koncepcijom
procedure, po kojoj je procedura traganje za istinom; i tom traga
nju umjesto apsolutnoga pripisuje relativni pojam istine, koji poide variety of changing circumstances and types of cases without prior commitment to
specific solutions. (usp. prcvod Drutva, A. Cesarec, Zagreb prim, ur.)
11. Vidjeti Max Weber: Rechtssoziologie 1960
12. Up. glavu Decision under Protest u Geoffrey Vickers: The Art of Judgment. A
Study of Policy Making, London 1965., str. 216 si.
13. Tendencija dominantnog shvaanja naprotiv je da se odlunim faktorom smatra
priznanje naela odluivanja; ali samo izuzetno postoji jasna svijest o ovoj razlici. Mo
da je to povezano s time da mnogi precjenjuju logiku juridikog odluivanja.
14. I sociologija tek zapoinje ruenjem ideala pune socijalizacije i komformiteta u
doivljavanju i djelovanju. Vidjeti o tome Dennis Wrong: The Oversocialized Concepti
on of Man in Modern Sociology. American Sociological Review 26 (1961.), str.
183183 i napose Irving Rosow: Forms and Functions of Adult Socialization. Social
Forces 44 (1965.), str. 3545. O tome poblie u dijelu V, glava 4.

46

va na mnijenjima. Uvjerenje da je odluivanje ispravno treba da se

proiri tako to e se postii faktika vjera u istinu i pravicu. Meu
tim, nikakav politiki sistem ne moe dopustiti da njegova stabil
nost ovisi o tome da se postignu tako visoki ciljevi; i nijedan ovjek
ne bi bio kadar stvoriti uvjerenja u odnosu na sve aktualne teme
odluivanja. To shvaanje ne uvaava visoku kompleksnost, varijabilnost i protivurjenost premisa odluivanja i tema kojima se mo
raju baviti politiko-administrativni sistemi modernih drutava.
Toj kompleksnosti modernih drutava moe se udovoljiti samo ge
neralizacijom priznanja odluka. Zbog toga nisu toliko vana motivi
rana uvjerenja, ve je vano prihvaanje koje je neovisno od osebuj
nosti individualnih linosti (utoliko je ono slino istini!) i koje je
mogue predvidjeti uz malo konkretnih informacija15.
Pojam prihvaanja treba na adekvatni nain formalizirati. On
znai da, svejedno iz kojih razloga, odluka postaje premisom pona
anja onih kojih se ona tie i da oni svoja oekivanja iznova strukturiraju u skladu s odlukom16. Ovakova ugradnja novih struktura oe
kivanja u staru linost, koja ostaje identina, moe se odigrati na
vrlo razliite naine i zahvatiti vie ili manje centralne strukture li
nosti17: promjenom uvjerenja, apstrakcijom od pravila obrade do
ivljaja, novim tumaenjem prolosti, izdvajanjem i izolacijom pro
blematinih tema, bagatelizacijom, rezignacijom onoga tko je upoz
nao svijet, oslanjanjem na novu okolinu itd. Kako pronai formulu
usklaivanja koja omoguuje ugradnju u linost i istovremeno od
ranje njenog identiteta, to je preputeno fantaziji i kreativnosti po
jedinca i njegovim izgledima da nae drutvenu podrku. U svakom
sluaju priznanje se temelji na procesu uenja mijenjanja premisa,
pomou kojih e pojedinac ubudue obraditi svoje doivljaje, odab
rati radnje i prikazati sama sebe. Toga nema ondje gdje adresat na
stoji nastaviti ivot protestirajui protiv odluke, opirui joj se, izno
sei na javu uvijek iznova svoje povrijeeno pravo, eprkajui uvi15. Ovo je vjerojatno razlog zbog kojeg se nije uspjela razviti psiholoka teorija le
galne legitimnosti. U odnosu na psihike mehanizme legalna legitimnost ostaje nespecificirana.
16. Sline je predodbe razvila novija socioloka teorija organizacionih promjena.
Organizacija se ne mijenja ve formalnom odlukom, nego tek promjenom oekivanja.
Ali tu nije potrebno da se mijenjaju linosti uesnika (kao to su smatrali odve revni
pristalice pokreta human relations), ve oekivanja u odnosu na uloge koja su efektiv
na u grupi. Vidjeti na pr. Cyril Sofer: The Organization from Within: A Comparative
Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Approach, Chicago 1962, s 102
ff.; Eliot D. Chappie/Leonard R. Sayles: The Measure of Management, New York 1961,
s. 191 ff.; Robert L. Kahn/Donald M. Wolle/Robert P. Quinn/Diedrick J. Snock: Orga
nizational Stress. Studies in Role Conflict and Ambiguity, New YorkLondonSydney
1964, s. 396; Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New
YorkLondonSydney 1966, s. 390 ff.
17. Mogunost psiholoke razrade ove misli sadri na pr. O. J. Harvey/David E.
Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems and Personality Organization, New
YorkLondon 1961., koji naroito znaenje pridaju dimenziji centrality-peripherality
(o tome naroito str. 78. sl).

47

jek iznova po svojim ranama i pokuavajui organizirati odobrava

nje drugih; jednom rijeju: ne ui ve ustrajava u svojim starim
razoaranim oekivanjima. Ui li uspjeno, potovat e gotovo auto
matski, iz unutarnjeg poriva, oekivanja koja je odluka izmijenila,
bez obzira na to da li ih smatra dobrodolom injenicom ili ne. Nije
li nita nauio, bit e u svakoj situaciji potrebni novi, specifini podstreci izvana da bi mu se nametnulo ponaanje koje je u skladu s
odlukom.
Sam pojedinac ne moe uspjeti u ovom uenju ukoliko nema
drutvene podrke. Promjena oekivanja, koja pojedincu slue kao
premise ponaanja i katkada strukturiraju itavo podruje neke
uloge, ugroava lini identitet pojedinca i toliko je problematina
da se ne moe odigrati a da se ne obaziremo na miljenje drugih.
Zbog nje pojedinac ne smije biti okrivljen da protivurjei sam sebi,
da raskida sa svojom prolou ili da je nepouzdan. Ona ne smije
uiniti neuvjerljivim pojedinev prikaz sama sebe, ve je oni koji je
sudoivljavaju moraju smatrati sasvim razumljivom, potaknutom
izvana. Prema tome se legitimnost upravo ne oslanja na dobrovolj
no priznanje, na uvjerenje za koje bi se lino odgovaralo, ve na
protiv na socijalnu klimu, koja institucionalizira priznanje obavez
nih odluka kao neto to je sasvim razumljivo i koja to priznanje ne
smatra posljedicom line odluke ve naprotiv vaenja slubene od
luke. Samo tako, oslobaajui se line motivacije i odgovornosti,
mogu vrlo kompleksni drutveni poreci a to su poreci koji mora
ju snano diferencirati i individualizirati linosti osigurati nunu
ravnomjernost u potivanju normi i smiren tok prakse odluivanja.
Da bismo istraili kako drutvene uvjete u kojima se institucionali
zira legitimnost, tako i sposobnost uenja u drutvenim sistemima,
moramo raskinuti sponu koja povezuje pojam legitimnosti s linom
vjerom u ispravnost.
Uostalom, injenica da nova struktura mora zahvatiti ne samo indi
vidualnu linost, ve i drutveni kontekst oekivanja, uvjetuje dje
lotvornu promjenu ponaanja. Prihvaanje novog tumaenja prava
koje nam preporua slubena odluka samo po sebi ne bi jo mnogo
znailo. Konformnost koju se time moe postii esto precjenjuju
sociolozi, a jo vie one predsocioloke teorije koje smatraju da se
svi problemi mogu rijeiti irenjem ispravnih uvjerenja. Problem
na koji nain promjene stavova utjeu na radnje u psihologiji je
faktiki jo potpuno nerijeen i sigurno je samo to da iz pukih no
vih stavova jo ne proistie adekvatno ponaanje18. Pa i internalizacija nove perspektive tek uvjetuje da nas mui savjest ako odstupi
mo od te perspektive, ako se vratimo nadvladanim formama pona
anja a nimalo ne iskljuuje da se ovo nee desiti. Mada se potre18. Up. Milton Rokeach: Attitude Change and Behavioral Change. Public Opinion
Quarterly 28 (1966.-1967.) str. 529-550.

48

ba za tim stalno ponavlja, psihikim se mehanizmima ne moe osi

gurati da e biti prihvaene nenadane odluke.
Prema tome, legitimacija odluka u svojoj je biti efektivno, po mo
gunosti neometano uenje u socijalnom sistemu19. Radi se o isje
ku opeg problema: kako se mijenjaju oekivanja; o pitanju kako
moe politiko-administrativni podsistem drutva svojim odluka
ma iznova strukturirati oekivanja u drutvu mada je samo njegov
podsistem. Djelovanje ove aktivnosti jednog dijela na cjelinu u veli
koj e mjeri ovisiti o tome da li e mu uspjeti ugraditi nova oekiva
nja u druge postojee sisteme bilo linosti, bilo socijalne sisteme
a da tamo ne izazove vee smetnje u funkcioniranju.
Ako sebi realistino predoimo koliko se u modernim, diferenci
ranim socijalnim porecima razlikuju linosti i socijalni sistemi, ko
liko su linosti individualizirane a socijalni sistemi funkcionalno
specificirani, udit emo se isprva da je uope mogue uenje kojim
se upravlja centralno. A jo vie nas mora zauditi u kojoj je mjeri
postalo faktiki sasvim razumljivo i predmetom neosporne rutine
da se obavezne odluke prihvaaju. To ima naravno mnogo uzroka,
daleko vie nego to bismo mogli uzeti u obzir i obuhvatiti u okviru
ovog istraivanja. Ipak je sigurno ovo: da se taj uin u visoko kom
pleksnim socijalnim porecima ne moe prepustiti sluaju, ve mora
biti ako ne iskljuivo postignut, a ono suodreen procesima odlui
vanja politiko-administrativnih sistema. Zbog toga nas u prvom re
du zanima udio koji u legitimaciji odluka imaju sami sistemi odlui
vanja.
Unutarnja konzistencija pravnog poretka to ga stvaraju odluke
pritom je vaan faktor legitimacije pa ipak, to je samo jedan od
mnogih faktora. Momenti procesa legitimacije jesu: pravno-politiki rad, panja u usklaivanju pojedinanih programa odluivanja, a
isto tako i pravnika retorika i umijee prikaza kojim raspolau su
dac i upravni inovnik koji primjenjuje pravo. Promatran kao pro
ces ovaj simboliko-ceremonijalni rad na pravu prenosi legitimnost
od jedne odluke na drugu i tako olakava uenje. Unutarnje granice
tog umijea jasno su se meutim ispoljile u pravnoteoretskoj sa
mokritici posljednjih decenija; a vanjske granice lee u tome da vla
danje ovim umijeem zahtijeva posebnu izobrazbu i da se mora spe
cijalizirati na posebne uloge. Njihova naroita profesionalna logika
izaziva kao cjelina nepovjerenje koje se ne moe izraziti. Upravo se
zbog toga treba upitati da li uz ovu legitimaciju, koja se vri simbo
likim implikacijama i plauzibilnom povezanou odluka po princi
pu ako/onda, postoje i drugi oblici legitimacije na primjer legi
timacija procedurom.
19. Stariji pokuaj, koji dodue stoji na slabim nogama klasine bihevioristike teorije uenja, sadran je u djelu Underhill Moore/Charles C. Callahan: Law and Lear
ning Theory. A Study in Legal Control. The Yale Law Journal 53 (1943.)str.1-136.
49

Legitimaciju odluka pojmili smo kao institucionalizirani proces

uenja, neprekidno mijenjanje struktura oekivanja koja prate pro
ces odluivanja. Zbog toga, kada se pitamo kako se vri legitimacija
kroz proceduru, nemamo u vidu pravniki odnos prema procesnom
pravu, pa ni njegovu pravno-politiku ocjenu. Da li izbori odgovara
ju izbornom pravu, plenarna glasanja poslovniku parlamenta i izvo
enje dokaza procesnim zakonskim odredbama; da li bi trebalo iz
mijeniti vaea pravila procesnog prava sve su to druga pitanja.
Mada su pravna pravila pretpostavka procedure, legitimacija kroz
proceduru nije obrazloenje na osnovi procesnog prava. Naprotiv,
ovdje se radi o promjeni struktura oekivanja u faktikom procesu
komunikacije, koji se odvija prema mjerilima pravnih regulacija
dakle o stvarnom dogaaju, a ne o odnosu prema nekom normativ
nom smislu. Jo ne postoji socioloki pojam procedure koji bi izra
zio tu empiriku injenicu. Zbog toga moramo, prije nego to pree
mo na pojedinana istraivanja, izraditi taj pojam.

3.

Procedura kao socijalni sistem

Juristika dogmatika prua nam u biti tri osnovna pojma za teoret

sko razumijevanje procedure. Njena procesna teorija konstruira
proces iz osnovnog pojma radnje ili iz osnovnog pojma situacije
(pravnog stanja Rechtslage) ili iz osnovnog pojma odnosa. Ove tri
koncepcije doimlju se u prvi as kao da su bliske sociologiji, kao da
su gotovo slobodne od normi i kao da se odnose na empiriju. No
nauci o postupku izvedeni iz ovih pojmova nalaze se u nepomirlji
vom sukobu jedan s drugim i pokazuju na taj nain svoju manjka
vost1. Nijedan od ovih osnovnih pojmova ne bi bio dovoljan prav
nosociolokoj teoriji procedure. U novijem razvoju socioloke teo
rije, na koji bi se trebala nadovezati sociologija prava, ini se da se
pojmovi radnje, situacije i odnosa rastvaraju u pojmu socijalnog
sistema i da se na taj nain teorijski integriraju2.I proceduru je mo
gue shvatiti kao posebnu vrstu socijalnog sistema radnji.
Pritom se treba obraniti od prve zablude u koju bi se lako moglo
zapasti: Proceduru ne smijemo smatrati utvrenim redoslijedom
odreenih radnji. To bi znailo proceduru smatrati ritualom u ko
jem je samo jedna radnja ispravna; i u kojem su radnje spojene u
niz tako da jedna slijedi iz druge bez mogunosti izbora. Takove ritualizacije imaju svoju specifinu funkciju. One fiksiraju djelatnost
na stereotipan nain i stvaraju time sigurnost neovisno o faktikim
konzekvencijama koje se zato ne pripisuju vie djelovanju, ve dru
gim silama3.
Takvi oblici redukcije kompleksnosti koriste se i u vrlo civilizira
nim i diferenciranim zajednicama, pa ak i u relativno racionalnim
1. Gaetano Foschini: Natura giuridica del processo. Rivista di diritto processuale3
(1948.), str. 110115 postavio je ve u svoj otrini ovo pitanje ujednaenja juristikih te
orija procesa. Meutim, njemu je uspjelo samo povezati osnovne pojmove s aspekti
ma jedinstvene stvarnosti, ali ne i pojmovno razjasniti samo jedinstvo te realnosti.
2. Tu se radi o razvoju koji nipoto nije neosporavan, o tendenciji koju su mnogi od
luno odbacili. Pa ipak je trenutano sistemska teorija jedina koncepcija koja donekle
s pravom moe pretendirati na to da bude naprosto teorija sociologije. Vidjeti Niklas
Luhmann: Soziologie als Theorie sozialer Systeme. Klner Zeitschrift fr Soziologie
und Sozialpsychologie 19 (1967.), str. 615644.
3. O tome kako se relativno jednostavni sistemi rastereuju ovom tehnikom pripisi
vanja izvanjskome vidjeti Harvey (Hunt) Schroder: Conceptual Systems and Personali
ty Organization, New YorkLondon 1961., str. 38 si.

51

organizacijama profesionalne prirode, u prvom redu ondje gdje po

stoji posebna potreba za sigurnou4. ak i u organizacijama odlu
ivanja koje openito ne ive ba naroito nesigurno naii emo na
ritualni ceremonijal5, tako na primjer u tipino nelagodnim situaci
jama kao to je poetak usmene rasprave gdje ritual olakava zapo
injanje sve dok scena ne pone nositi samu sebe. Ovdje ritualizacija spreava da se izraze osjeaji straha i nesigurnosti, i da se na taj
nain pojaaju. Na isti nain moe ritualizacija posluiti potiskiva
nju drugih osjeaja, naprimjer agresivnosti6 ili suuti. I za to ima
prostora u proceduri odluivanja tako, kada se konfliktima opte
reena atmosfera unutar strogog ceremonijala sudskog postupka
mora otisnuti u oblicima govora i prigovora (Rede und Gegenrede),
i sva agresivnost ukalupiti u oblik zahtjeva (prijedloga, Antrag). Ne
sumnjivo je da su javne procedure proete ritualistikim elementi
ma.
Pa ipak, bilo bi sve u svemu pogreno smatrati dananje organi
zacije odluivanja ritualima. Historijski gledano organizacije odlu
ivanja nastaju tako to se arhaike procedure poravnanja, ije od
luke ne obavezuju, i rituali, kojima se postiu nadnaravne odluke,
spajaju u proceduri koja zapoinje otvorenim mogunostima ali
ipak samom procedurom vodi k odlukama koje obavezuju evolu
cijsko dostignue koje u isti mah markira prelaz od arhaikog pra
va na prednovovjekovne visoke kulture7. Postupke, za razliku od ri
tuala koji tee bez alternativa, karakterizira upravo to da u sklop
radnji i u strukturu motivacije ulaze i moraju ondje biti obraeni
kako neizvjesnost rezultata i njegovih posljedica, tako i otvorenost
za alternative ponaanja. Proceduru ne unapreuju unapred iskova
na konkretna forma, gesta, prava rije, ve selektivne odluke ues
nika koje eliminiraju alternative, reduciraju kompleksnost, apsor
biraju neizvjesnost ili pretvaraju neodreenu kompleksnost sveu
kupnih mogunosti u odreenu opipljivu problematiku. U nju se
uraunava selektivnost odreene komunikacije. Ona je njen smisao
4. To je naprimjer sluaj tamo gdje se uspjeh moe postii samo uz velike rizike i
gdje ne ovisi samo o onima koji se trude da ga postignu, vidjeti u pogledu vojnih orga
nizacija Morris Janowitz: The Professional Soldier. Glencoe 111. 1960, S. 196 ff., o zani
manju bolniara Isabel E. P. Menzies: A Case Study in the Functioning of Social Sys
tems as a Defense against Anxiety. A Report on a Study of the Nursing Service of a Ge
neral Hospital. Human Relations 13 (1960), s. 95121. Usp. nadalje Everett C. Hughes:
Men and Their Work. Glencoe 111. 1958, S. 96 f.
5. Vidjeti dodue jednostranu, i zbog toga iskrivljenu razradu takovih rituala i mito
va uprave, Henri Droch: Les mythes administratifs. Essai de sociologie phnomno
logique, Paris 1966. Usp. i Peter M. Blau: The Dynamics of Bureaucracy, Chicago 1955,
s. 184 ff.; isti Bureaucracy in Modem Society, New York 1956, s. 86 ff.; Michel Crozier:
Le phnomne bureaucratique, Paris 1963, passim. Ova literatura ostavlja utisak da u
upravi ritualizacije u prvom redu uvjetuje pojaana osjetljivost u odnosu na pogreke.
6. To je centralno u Yehudi A. Cohen: Some Aspects of Ritualized Behavior in Interpersonal Relationships. Human Relations 11 (1958.), str. 195 i 215.
7. Tako na pr. Louis Gernet: Droit et prdroit en Grce ancienne. L'anne sociolo
gique, srie 3 (1948./49.), str. 21119.

52

(a ne naprimjer vjerno kopiranje danog uzora) i uesnici ne reagira

ju izborom svojeg ponaanja na unaprijed fiksirane izazove, ve na
informacije o selekcionim uinima drugih, to znai: ne samo na
odabrane ve i na odbaene mogunosti koje ostaju ouvane na ho
rizontu procedure kao negirane mogunosti. Tako se procedura od
vija kao povijest odluke u kojoj svaka djelomina odluka nekog od
uesnika postaje injenicom i time odreuje premise odluivanja
drugih uesnika i strukturira zajedniku situaciju, ali ne odreuje
mehaniki to e se desiti kao slijedee.
Na taj nain otvoren sklop radnji, koji dijelom upravlja sam so
bom i reducira kompleksnost, moemo smatrati socijalnim siste
mom. Procedure su doista socijalni sistemi koji vre odreenu funk
ciju, naime izraditi jedinstvenu obaveznu odluku, i koji su zbog to
ga unaprijed ogranieni u svojem trajanju. Ova primjena sistemske
teorije znai za nas dodue da moramo zabaciti ili u bitnim dijelovi
ma modificirati uobiajena otra suprotstavljanja kako sistema i
procesa, tako i strukture i procesa. Procesi su sistemi i imaju struk
turu; inae ne bi bilo procesa, niti bi inae bilo sistema i strukture.
No prije nego to iskoristimo tu misao nuna su jo neka razjanje
nja.
Najvanije obiljeje sistema jest odnos sistema prema komplek
snosti svijeta. Kompleksnost je ukupnost mogunosti koje se prua
ju faktinom doivljaju bilo u svijetu (kompleksnost svijeta) bilo
u nekom sistemu (kompleksnost sistema). Karakteristino je za po
stanak sistema da obuhvaa samo isjeak svijeta, doputa i ostvaru
je ogranien broj mogunosti. Sistemi konstruiraju razliku izmeu
unutarnjeg i vanjskog u smislu diferencije u kompleksnosti i poret
ku. Okolina sistema uvijek je odvie kompleksna, nesaglediva i ne
savladiva, a njihov vlastiti poredak nalazi se naprotiv utoliko na vi
em stupnju to reducira kompleksnost i tek relativno malom broju
mogunosti doputa da budu radnje samog sistema. Dio poretka
sistema uvijek je i selektivna slika okoline, subjektivno gledanje
na svijet, koje meu mogunostima svijeta odabire i smatra znaaj
nim samo malobrojne relevantne injenice, dogaaje, oekivanja.
Takvom redukcijom omoguuju sistemi smislenu orijentaciju djelo
vanja8.
8.
Skicirana teorija sistema (up. osim lanka citiranog u nap. (2) i Niklas Luhmann:
Funktionale Methode und Systemtheorie, Soziale Welt 15 (1964.), str. 1-25 i isti: So
ziologische Aufklrung, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123) zapoinje dakle jednom
funkcijom i dovodi sistemske strukture u vezu s tom funkcijom. Dominantna sociolo
ka teorija sistema nije naprotiv koncipirana funkcionalno-strukturalno, ve strukturalno-funkcionalno. Ona analizira sisteme samo u odnosu na uvjete odranja njihove
strukture i zbog toga ne moe istraiti strukturalne promjene. Odnosno, moe ih istraiiti samo na subsistemima u odnosu na vee sisteme. O takvom shvaanju up. Talcott
Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951. i, iz sve vee distance, isti: Die jngsten
Entwicklungen in der strukturell-funktionalen Theorie, Klner Zeitschrift fr Soziolo
gie und Sozialpsychologie 16 (1964.), str. 30-49. Strukturalno-funkcionalna teorija, koja
smatra krajnjim problemom funkcionalnih odnosa odranje strukturiranih sistema,

53

Ta se funkcija redukcije kompleksnosti u bitnome ispunjava kroz

stvaranje struktura, to znai kroz generalizaciju oekivanja koja
vae temporalno u duljim vremenskim razmacima, stvarno u raz
liitim situacijama a socijalno u odnosu na vei broj osoba. Stvara
njem struktura stie sistem otvoren identitet koji ne iskljuuje
ali ograniava mogunosti varijacije i na taj nain raspolae ograni
enom sposobnou adaptacije9. Struktura, koja je i sama selekcija
u odnosu na kompleksnost okoline, upravlja selektivnim ponaa
njem sistema, omoguuje dakle dvostruku selektivnost pa tako i
znaajno poveanje uina10.
Strukturu nekog proceduralnog sistema na prvom mjestu predodreuju ope pravne norme koje vae za mnoge procedure. Te nor
me nisu jo sama procedura i opravdanje koje one daju nije jo legi
timacija kroz proceduru. Meutim, one reduciraju beskrajnu mno
inu moguih naina ponaanja u toj mjeri da postaje mogue po
krenuti, u njihovom svojstvu sistema, pojedine procedure, definira
ti njihovu tematiku i granice, stvoriti o tome svijest kod uesnika, a
da nisu potrebni dugotrajni prethodni pregovori o smislu i svrsi
sastanka. Kao konkretni sistemi radnji zauzimaju zatim takve pro
cedure svoje jedinstveno mjesto u vremenu i prostoru. Tako stiu u
odnosu na okolinu svoju specifinu perspektivu i svoj vlastiti smi
sao, koji se manifestira u posebnoj konstelaciji dogaaja, simbola i
prikaza i koji se u pravilu moe lako prepoznati11. istaice koje su
odve rano ule u sudsku dvoranu, gosti koji su u lokalu umjesto
prostrtih stolova ugledali izborne plakate, kabine, liste i slubene
izraze lica odmah primjeuju da su zalutali u neki drugi sistem koji
iskljuuje neke mogunosti ponaanja, a otvara druge. Oni ometane bi bila u stanju da i procese analizira kao sisteme budui da njihov smisao nije odr
anje nekog stanja ve red neke promjene. Ipak, zbog vanog pokuaja u ovom smjeru
vidjeti Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963.
9. Pojam strukturalnog ogranienja varijacija ima dugu povijest. U odnosu na nae
formulacije vidjeti na pr. Robert K. Merton: Social Theory and Social Structure, 2. izd.
Glencoe 111. 1957., str. 52 ili Harry M. Johnson: Sociology, New York I960., str. 69
10. Jedan od najpoznatijih primjera ovoga jest jezik sa svojom fundamentalnom raz
likom izmeu ope fiksiranih simbola i pravila upotrebe na jednoj, i konkretnog govo
ra na drugoj strani.
11. Prepoznatljivost sistemskih granica poseban je problem socijalnih sistema zbog
toga to njih razliito od fizikih i biolokih sistema vee i ograniava samo smi
sao (a ne materija). U drutvenom poretku koji se sastoji od veeg broja sistema sree
no ponaanje ne bi bilo mogue kad ne bi bilo mogue prepoznati granice sistema. To
istiu i Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New
York-London-Sydney 1966., str. 51,61, dok veina teoretiara sistema rukuje isto ana
litikim pojmom sistema i sebi pridrava pravo da sama, po potrebama ciljeva svoje
spoznaje, definira granice sistema. Umjesto ostalih vidjeti:; David Easton: A Frame
work for Political Analysis, Englewood Cliffs N. J. 1965., naroito str. 37 si. No time se
pretjeralo sa slobodom naunog istraivanja: ona se moe odnositi na izbor objekta, na
izbor sistema koji e analizirati, ali ne i na granice tog sistema, jer njih odreuje sam
drutveni ivot. Up. o ovome i primjedbe u Jrgen Habermas: Zur Logik der Sozial
wissenschaften, Philosophische Rundschau Beiheft 5, Tbingen 1967., str. 88 sl., 193
sl.

54

ju, definiraju situaciju kao ometanje i podvrgavaju se tako pravili

ma sistema. No nemaju mogunosti da se ponaaju u skladu sa sis
temom. Ne mogu niti prisustvovati niti ne prisustvovati. Samo pro
duuju ometanje ako pokuaju komunicirati kako bi se izvinili. Ne
rijetko je nesistemski bijeg jedina mogunost da se iskae potova
nje ometanom sistemu.
Nije niti jedini niti za na problem najvaniji nain redukcije da
se naznai struktura, da se definira konkretno vidljive granice siste
ma. Procedure uvijek pretpostavljaju ureene okvirne strukture,
mogue su dakle samo kao subsistemi veeg sistema koji ih prema
uje u trajanju, koji ih upriliuje i koji odreuje neka njihova pravi
la ponaanja. Unutar tog okvira autonomno izgrauju vlastitu povijest i tom povijeu procedure nastavljaju reducirati kompleksnost
koja im je preputena.
Sistematski karakter procedure i njenu relativnu autonomiju obi
ljeava da svaka procedura ima svoju povijest, koja se razlikuje od
ope povijesti. Uesnici tako dobivaju mogunost da dadu sebi u
proceduri novu prolost i nerijetko to i nastoje. No dok su se trudili
oko toga, neoekivano su se zapleli u neto to e postati povijest
procedure i to e sve vie ograniiti mogunosti njihovih operacija
u samoj proceduri. Tko eli postati majstor u umijeu procedure,
taj mora nauiti da istovremeno kontrolira dvije prolosti.
Da bi se stvorila povijest neke procedure treba da uesnici imaju
u proceduri mogunost da odaberu svoje ponaanje i treba postoja
ti mogunost da se ponaanje pripie uesnicima. Procedure su po
svojoj strukturi organizirane tako da dodue ne odreuju pojedine
radnje, ali ih uklapaju u odreenu funkcionalnu perspektivu. Svaka
komunikacija ak i nenamjeravani prikaz koja predstavlja do
prinos proceduri, prihvaa se kao informacija koja otvara, zgunjuje ili eliminira mogunosti, definira lica koja djeluju i prolost koja
je za njih relevantna te suava prostor u kojem mogu biti donesene
odluke. Svaki doprinos ulazi u povijest procedure i moda se njeno
tumaenje moe jo u uskim granicama izmijeniti, ali je se vie ne
moe izbrisati. Na taj nain izgrauje se korak po korak konstelaci
ja injenica i smisaonih odnosa (Sinnbeziehungen), koja je obiljee
na neuklonjivim peatima prolosti i sve vie apsorbira neizvjes
nost. Ono to jo jest otvoreno interpretira se u svjetlu onog to je
ustanovljeno i sve se vie umanjuje. Povijest procedure slui pritom
kao ekvivalent strukture12, ona naime izolira tokom nekog vremena
ovu jednu proceduru kao posebni sistem u kojem nije vie mogue
sve ono to bi inae bilo mogue u svijetu.
12. Na slian se nain katkada sociologija organizacije obazire na povijest ili starost
sistema kao faktor institucionalizacije. Vidjeti na pr. Philip Selznick: TVA and the
Grass Roots, Berkeley-Los Angeles 1949; isti: Leadership in Administration. A Sociolo
gical Interpretation. Evanston 111. White Pains N. Y. 1957.; Samuel Huntington: Po
litical Development and Political Decay, World Politics 17 (1965.), str. 386-430.

55

Na taj nain postaje individualna procedura matricom moguih

dogaaja koji se u svom specifinom znaenju mogu odigrati samo
u ovoj proceduri. Pomou pravila o tome to je irelevantno, pravila
o tome koje e osobe i koje e teme biti priputene, pravila prevoe
nja i pravila definicije onog to ometa ili ak razara sistem i onog
to se moe onom prvom suprotstaviti, odreuje se okvir procedure
i daje joj se izvjesna autonomija na odreen rok, do asa kad e
pasti odluka13. U onoj mjeri u kojoj se razvija postupak suuju se
mogunosti agiranja uesnika. Svatko mora uzeti u obzir ono to je
ve rekao ili propustio rei. Izjave veu. Proputene se prilike ne
vraaju. Zakanjeli protesti nisu uvjerljivi. Samo se posebnim za
hvatima moe ponovo otvoriti kompleksnost, koja je ve reducira
na, stvoriti nova nesigurnost, izbrisati ono to se zbilo; a ovakvo
agiranje koje se suprotstavlja tendenciji da se donese odluka ope
nito izaziva nezadovoljstvo drugih uesnika, napose ako je zapoeto
odve kasno.
Uesnici surauju u stvaranju povijesti procedure. Zbog toga mo
raju nai zajedniki tempo. Nitko ne moe istrati naprijed. Sudac
ne moe obrazloiti presudu ve u onom asu u kojem tuilac jo
obrazlae tubu. Ova je prinuda naroito zamjetljiva u interakcija
ma licem u lice, u koje ne mogu biti ugraeni vremenski prekidi (na
primjer zahtjevom da se dadu pismena saopenja) dakle kad se
raspravlja usmeno. Budui da je sinhronizacija prinudna, tu posta
je interakcija jednima odve spora, a drugima odve brza. Na vidje
lo izlaze nestrpljenje, forsirano strpljenje i nesposobnost praenja.
Dok se advokat toliko dosauje da ne moe sasvim prikrivati da ga
predmet ne zaokuplja i gubi zato bodove, mora njegov klijent agirati prije nego to je mogao razmisliti o slijedeem potezu. U takvim
je situacijama u bitnoj prednosti onaj tko je bri, a tipino je da je
bri izobraen i iskusan uesnik, ali i onaj tko mora uloiti samo
mali broj vlastitih radnji. Taj ima vremena da predvidi posljedice
svog djelovanja i da se orijentira po vjerojatnim uinima. Taj ima
vee anse da e postupiti racionalno i da e utjecati na tok stvari.
Onaj tko je sporiji nai e se uvijek iznova u oskudici vremena. On
se mora orijentirati po trenutanim zahtjevima, dakle po sada
njosti, a ne po budunosti; on nalazi svoju mjeru samo u aktualnim
opasnostima ili u svom vlastitom stanju, naprimjer u svojoj zatucanosti, i zbog toga je u taktikom pogledu slabiji. On mora agirati
a tek e kasnije moi definirati to je uradio ukoliko i to umjesto
njega ne obave njegovi partneri koji su bri od njega.
Posljedica je te slabosti i to da oekivanja koja odreuju situacije
u veoj mjeri vladaju onim tko je sporiji. Njime upravlja situacija
13. Skice za opu teoriju tematski koncentriranih skupova (encounters),
avaju sistemski karakter takvih radnji, nalaze se kod Ervinga Goffmana:
Two Studies in the Sociology of Interaction, Indianapolis Ind. 1961. Vidjeti
klas Luhmann: Funktionen und Folgen formater Organisation, Berlin 1964.,
o situacijskim sistemima.

56

koje nagla
Encounters.
takoer Nistr. 295 si.

ili ga bar sili na stalne kompromise izmeu njegovih krajnjih cilje

va i onog to situacija od njega zahtijeva. Stalno se mijenja ono to
izgleda da je neophodno. ak se i norme socijalne interakcije mije
njaju kao posljedica povijesti procedure i u ovisnosti o onome to
se ranije zbilo. To vai u prvom redu za sudske procedure. Naravno,
pretpostavlja se da e pravne norme biti i ostati konstantne. Ali us
to postoje i normativna socijalna oekivanja, pravila igre u interak
ciji, i o tome da li ih se potuje ovisi hoe li ostali uesnici reagirati
podrkom ili sankcijom i kojim e smjerom na toj osnovi krenuti
povijest procedure. Slino kao i na nekoj zabavi ili u flertu, nije sve
doputeno ba na samom poetku. Uesnici se moraju prvo zagrija
ti u svom odnosu i izlazei jedan drugom ususret u tonu, stilu pa
ak i u samoj stvari zasluiti uzajamno povjerenje prije nego to e
se moi posluiti slobodnijim tonom i izvesti otvoreniji napad. Su
dac ne smije biti nestrpljiv ve u poetku, nego tek kad se u toku
postupka stvori osnova da se pree na drugaiji stav. Uesnici mo
gu stei povjerenje ili ga proigrati i ustoliiti tako jednu ili drugu
garnituru pravila interakcije. Ako neki uesnik zaplae, moe njego
vo stanje postati naas predmetom razmatranja i opravdati sporiji
tempo ili ovjeniji ton. Ukratko: kao to je to tipino za sve siste
me elementarne interakcije, konkretno vaee predodbe o norma
ma neprekidno se revidiraju; i zbog toga to je sistem malen i pre
gledan moe se o tome brzo uspostaviti konsensus pod jedinim uslovom: da uesnici ostanu intaktni kao partneri, da se dre predme
ta i da se ne umanjuje njihova sposobnost da sudjeluju u raspravi.
Primijenimo li sistemsko-teoretsku koncepciju na proceduru,
moemo prouiti njen posebni razvoj u vremenskom, realnom i so
cijalnom pogledu i spoznati njen vlastiti uin koji ne poiva na
pravnim normama. Pritom valja izbjei ne samo ritualistiko tuma
enje ve i povijesni nain promatranja koji proceduru smatra lan
cem objektivnih radnji, koje kao da su se ve zbile, i pritom zabo
ravlja da je veina radnji, ili u najmanju ruku da su bitne radnje,
koje pojedinoj proceduri daju njenu posebnu notu, rezultat izbora
izvrenog pred neizvjesnim obzorom izmeu nekoliko manje ili vie
izrazitih mogunosti. Upravo to to se selektivnim koracima vri ap
sorpcija neizvjesnosti ini smisao postupka, stvara potrebu da se
povue granica prema okolnim informacijama, koje nisu dio proce
dure, i uvjetuje izvjesnu autonomnost procesa odluivanja.
Predodba relativno autonomnog sistema radnji omoguava nam
da shvatimo daljnja obiljeja, a time i funkcije pravno reguliranih
procedura. Samo zbog toga to struktura proceduralnog sistema
ostavlja otvorene mogunosti ponaanja, dakle obuhvaa jo otvo
renu kompleksnost, moe se ponaanje uesnika smatrati ulogom,
koju oni moraju ispuniti i koja zbog toga uvlai u proceduru i vezu
je linosti, njihove samoprikaze i odnose u koje su uli u svojim
drugim ulogama.
57

Oblikovanje specifino proceduralnih uloga, koje se konkretiziraju tek u sistemsko-specifinim procesima komunikacije, proizvodi
razdvajanje uloga u postupku od uloga u okolini postupka, to znai
izdvajanje procedure iz drutva diferencijacijom na razini uloga. Bi
ra ne agira u politikom svijetu primarno kao frizer, brani drug,
sakuplja maraka ili metodist on naprimjer ne moe ponuditi,
kao svoj doprinos, da ia kandidate ili da moli za njih ve ostaje
vezan za ulogu biraa i u toj ulozi moe u najboljem sluaju uzeti u
obzir neke motive iz drugih sklopova uloga. Poslanici ne mogu za
stupati u skuptini interese industrije prodajom ili reklamiranjem
konzervi, ve samo sudjelujui u glasanju ili vrei utjecaj na druge
poslanike. ak i u postupku razvoda braka ne agira tuilac primar
no kao brani drug, ve u prvom redu kao tuilac i mora sebe na
adekvatni nain disciplinirati. Ovakvo razdvajanje uloga, koje ovis
no o okolnostima moe biti pojaano ili ublaeno posebnim propisi
ma, djeluje poput filtra. Uesnici mogu crpiti svoje motive iz drugih
svojih uloga samo po mjeri proceduralnog sistema u tipinim slu
ajevima ne iz svih svojih uloga niti prema svim potrebama drugih
uloga, ukoliko u proceduri ne ele agirati besmisleno ili bezuspje
no.
Obrnuto, procedura ih titi od odgovornosti za posljedice u osta
lim ulogama14. Poslodavac ne moe zahtijevati da njegovi radnici
doprinose na izborima pobjedi neke odreene stranke. Supruga ne
moe zahtijevati da njen mu pobijedi u postupku zbog otkaza sta
na. Ona mu dodue moe dati savjete prije nego to on nastupi pred
sudom, ali ne moe upravljati tim nastupom po pravilima harmo
ninog obiteljskog ivota, ve samo po pravilima sudskih postupa
ka. Sive eminencije iz drugih sklopova uloga moraju dakle res
pektirati vlastitu zakonitost procedure i moraju prema tome pri
hvatiti rezultat, a da ne mogu svom partneru, koji je sudjelovao u
proceduri, predbaciti ita drugo do li da se, po mjerilima procedu
re, nespretno ponio. Relativna autonomija procedure na razini po
naanja i uloga pridonosi prema tome socijalnoj generalizaciji re
zultata. I indirektni uesnici moraju prihvatiti obavezne odluke,
ako ne javno a ono naspram svojih posrednika, i takva je socijalna
generalizacija, kao to smo vidjeli u glavi o legitimnosti15, bitni uslov legitimacije odluke, budui da pojedinac ovu moe prihvatiti sa
mo ako uiva socijalnu podrku.
Autonomija procedure i vidljiva selektivnost komunikacije koja
vodi odluci, osim toga, uvjetuju da se uloge u proceduri mogu kon
kurentski, pa ak i kontradiktorno, suprotstaviti jedna drugoj. To
me je naime preduvjet ona specifina orijentacija po reduciranoj a
ipak odranoj kompleksnosti, po negiranim mogunostima koje
14. U sociolokoj teoriji uloga sagledava se jo relativno rijetko da uloge imaju uvi
jek i ovaj aspekt rastereenja. On je meutim nuni korelat svakoj specifikaciji odgo
vornosti.
15. up. gore str. 48 (naeg prijevoda).

58

ipak jo uvijek odreuju smisao i ponaanje, orijentacija koju smo

ranije razmotrili. Komunikacije uesnika moraju dodue postii se
lekcijske uine, one moraju naprimjer saopiti da se dogodilo ili
treba da se dogodi ovo (i nita drugo), ali ostaju u svojoj selektiv
nosti (a ne samo po smislu koji su odabrale) predmet daljnje komu
nikacije. Tretira ih se kao istu komunikaciju, a ne kao djelominu
odluku; a tek injenica da su se drugi uesnici u nju upustili reduci
ra, u granicama njenog domaaja, kompleksnost za sistem. U tak
vom su sistemu dakle doputene informacije koje poveavaju kom
pleksnost, a time i nesigurnost i potekoe u donoenju odluke16.
Suprotni sluaj bio bi sistem u kojem svaki korak u donoenju od
luke bez kritike prihvaa kao premisu smisao koji su odabrali dru
gi, u kojem se dakle jedan korak nadovezuje na drugi i u kojem se
stoga brzo reducira kompleksnost poetne situacije. Tempo donoe
nja odluke sistema, koji se ne oslanja definitivno na svaku komuni
kaciju, naprotiv je sporiji: njemu mora okolina odobriti vie vreme
na, ali je zato vea i otvorenost, kompleksnost i protivurjenost mo
gue komunikacije. Na osnovu te vee kompleksnosti u sistemu sa
mom moe struktura procedure stvoriti i neko vrijeme odrati na
ivotu kritiku i alternative 17. Procedure mogu stoga preuzeti fun
kcije do kojih nemaju pristupa jednostavniji sistemi, napose funkci
je kooperativnog traganja za istinom iz ishodita pozicija koje di
vergiraju i funkcije prikazivanja i rjeavanja konflikata18.
Pritom struktura sistema ne odreuje unaprijed hoe li se raditi
o kooperaciji ili konfliktu. Ona je prikladna i za jedno i za drugo.
Zbog toga nije potrebno raistiti koja funkcija dominira u pojedi
nanoj komunikaciji ili u pojedinoj fazi procedure. Zato je tipino
16. To je jedan od razloga zbog kojih bi bilo vjerojatno teko raditi na ovom podru
ju uz pomo matematske teorije informacija. Vidjeti u ovom kontekstu i pokuaj da se
tema obradi sa stanovita teorije igre Thornton B. Roby: Commitment, Behavioral
Science 5 (I960.), str. 253-264.
17. Ovdje moemo samo u obliku napomene upozoriti na to da bi struktura ove kon
tradiktorne alternativnosti zavrijedila posebnu panju i briljivo izuavanje. Ovdje se
ne radi o instrumentalnim ili funkcionalnim alternativama u smislu nekih drugih pri
kladnih sredstava ili ekvivalentnih rjeenja problema. Alternative koje procedura omo
guava poivaju naprotiv na tome da informacije mogu poprimiti drugaiji smisao sa
suprotnih subjektivnih gledita i u okviru njihovih interpretacijskih horizonata. Re
dukcija ove subjektivne kompleksnosti, eliminacija tih kontradiktornih alternativa ne
vri se, dakle, ni logikom kontrolom konzistencije, ni postupkom odabiranja i optimacije koji se orijentira po vrijednostima, ve primarno stvaranjem svijesti o njihovoj
perspektivnoj vezi, njihovoj subjektivnosti. Ova tehnika doputa da se pronau i gene
raliziraju slabe toke, da se itave perspektive diskreditiraju pronalaenjem jednog po
grenog argumenta ili jedne lai, ili suprotno, da se uvjerljiva komunikacija smatra za
slugom perspektive iz koje je potekla, i da se tako doe do odluke.
18. Veoma srodne predodbe o razlici jednostavnijih i kompleksnijih sistema naziru
se u psiholokoj sistemskoj teoriji Schrodera, Harveya, Hunta i drugih. Vidjeti sada
Harold M. Schroder/Michael J. Driver/Siegfried Streufert: Human Information Pro
cessing. Individuals and Groups Functioning in Complex Situations, New York 1967;
nadalje napose O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems
and Personality Organization, New York-London 1961.

59

da procedure objedinjuju obje funkcije. To omoguava da se kon

flikti razrjeuju pod platem ideologije o zajednikom traenju isti
ne. Klasina koncepcija procedure nekritiki je nasjela toj pre
dodbi. Na ovaj je nain mogue regulirati19, to znai otupjeti
konflikte pomou nekih sporednih uvjeta za prikaz ponaanja.
Ovoj strukturi i ovim funkcijama pravno reguliranih procedura
odgovara stanje motiva (Motivlage). Kako to odgovara komplek
snosti sistema, mora neizvjesnost odluke postati dio motivacije po
naanja i nju se odista i koristi kao jedan od motiva. Na jednoj stra
ni postoje oni tipini uesnici kojima je uee profesija ili poasna
sluba, koji sudjeluju u mnogim procedurama i koje treba na adek
vatno nespecifini nain motivirati, na primjer plaom. Za njih po
staje neizvjesnost odluke zadatkom koji u radu treba ispuniti. Sve
druge uesnike treba samim sistemom pojedinane procedure pota
i da na primjeren nain sudjeluju u njoj. U ovom su bitne slijedee
komponente: vlastiti interes za temu; izvjesnost o tome da e odlu
ka biti donesena; i neizvjesnost o tome koja e to odluka biti. U pro
ceduri je napose bitna ta neizvjesnost zavretka. Ona potie uesni
ke da vlastitim pokuajima redukcije doprinesu napretku procedu
re, ona odrava budnim njihovu nadu i mami ih u isti mah na put
koji prema proceduralnim pravilima vodi odluci. Drugim rijeima,
neizvjesnost je motiv da se prihvati uloga, a time i kontekst uloge
koji postepeno apsorbira neizvjesnost20. Nedostaje li te neizvjesnos
ti, kao na primjer u sluaju politikih izbora s utvrenom jedinstve
nom listom ili u sluaju insceniranih procesa, tada nema samostal
ne procedure ve samo ritualistikog prikazivanja vrijednosti ne
kog drugog sistema, iji se motivi tada moraju eksterno stvoriti.
Toliko moemo rei o proceduri uope. Kao sredinja toka za
razumijevanje strukture, funkcija i pokretnih sila i za shvaanje nji-,
hove unutarnje veze slui nam predodba sistemske, dakle ograni
ene kompleksnosti procedure. Njome moemo zamijeniti klasino
odreenje procedure po kojem je njena svrha istina. Istovremeno
nalazimo u ovoj osnovnoj misli uporite kako bismo ralanili slije
dea istraivanja. Vlastita kompleksnost koja je potrebna odree
nom proceduralnom sistemu bitno ovisi o kompleksnosti zadatka
da se donese odreena odluka. A ova pak ovisi o tome u kojoj su
mjeri premise odluivanja pretpostavljene proceduri oduivanja,
odnosno u kojoj ih mjeri treba tek stvoriti. Tako postoje situacije i
19. O tome poblie nie str. 97. sl.
20. Ovu neizvjesnost odluke u samoj stvari treba razlikovati od starijih oblika pro
cesnog rizika, koji su poticali iz ritualistike regulacije procesa formaliziranih u smjeru
jedino ispravnih radnji. One su funkcionirale kao institucionalizirane zamke koje su
proces dovodile do odluke, a da se nije ispitalo samu stvar. Njihova je funkcija dakle
bila da, zbog sitnog kapaciteta sudaca da odlue o stvari, prebace vei dio rizika na
stranke u svemu simptom niskog stupnja diferencijacije, autonomije i kompleksnos
ti procesnog sistema. O tome sa mnogo materijala Heinrich Siegel: Die Gefahr vor Ge
richt und im Rechtsgang, Sitzungsberichte der Philosophisch-Historischen Classe der
Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften 51 (1865), str. 120-172.

60

procedure odluivanja odreene odnosno neodreene komplek

snosti21. U politikom je sistemu odreena kompleksnost tipina za
odluivanje u podrujima primjene prava i izvoenja ciljeva, a ne
odreena kompleksnost za politike izbore i zakonodavstvo22. Ove
potonje procedure slue redukciji politikih situacija, i to do onog
stupnja na kojem mogu zapoeti one prve. To se postie odlukama
regrutacije i programiranja upravo izborima i zakonodavstvom
koji u grubim crtama odreuju tko e odluiti i o emu e se odlui
ti.
U slijedeem dijelu naeg istraivanja obratit emo se izdano
programiranom odluivanju, a napose sudskim procedurama pri
mjene prava. Ovdje se problem legitimacije kroz proceduru postav
lja na relativno konkretan i empiriki nain. Odavle se dakle iri
djelovanje jednog modela. I historijski gledano predstavljaju ove
procedure stariji i elementarniji red vladanja. Dio su osnovnog sadr
aja zapadnjake pravne kulture, a njihova institucionalizacija po
stavlja daleko skromnije zahtjeve na drutvo i njegov politiki sis
tem nego to to ine procedure politikih izbora i zakonodavstva.
Tek nakon toga moi emo obraditi ove daleko problematinije pro
cedure redukcije neodreene kompleksnosti.

21. U literaturi nauke o organizaciji nai emo esto podjele ove vrste, ali one obino
ne dosiu stepen apstrakcije koji je potreban za nae ciljeve. Up. esto citirane primje
re suprotstavljanja rutinskih i kritinih odluka (odluka vodstva ili voenja) u Philipa
Selznicka: Leadership in Administration. A Sociological Interpretation, Evanston,
Ill.-White Plains N. Y. 1957. ili razlikovanje programiranog i neprogramiranog odlui
vanja koje je Simon u mnogo navrata formulirao i doveo u vezu s drugim organizacio
nim varijablama vidjeti napose Herbert A. Simon: Recent Advances in Organization
Theory. In: Research Frontiers in Politics and Government, Brookings Lecture 1955,
Washington 1955., str. 23-44 (38 sl.); isti: The New Science of Management Decision,
New York I960., str. 5 sl. (njemaki prevod u isti: Perspektiven der Automation fur Entscheider, Quickborn 1966.); i opirnije razraeno u: James G. March/Herberg A. Si
mon: Organizations, New York-London 1958., str. 26 sl., 141 sl., 172 sl. i na drugim
mjestima. Pritom nisu ili nisu adekvatno uzete u obzir odluke programirane prema ci
lju i regrutacijske odluke. Paralelno s ovim u sistemskoj je teoriji razlikovanje organi
zirane i neorganizirane kompleksnosti u Ludwiga von Bertalanffya: General System
Theory. A Critical Review. General Systems 7 (1962.), str. 1-20 (2).
22. Budui da je ova razlika izvedena funkcionalno ima ona zasada samo analitiku
vrijednost i ostavlja otvoreno koliko se procesi odluivanja u stvarnosti na ovaj nain
diferenciraju. Tako ima napose programirano odluivanje i djelovanje prejudicija, dak
le sporedne efekte programskog karaktera koje takoer treba uzeti u obzir; a neprogramirana aktivnost mora se takoer budui da se smisao ne moe pronai u potpuno
neodreenoj kompleksnosti osloniti na date strukture smisla, koje se tretiraju kao
premise a ne kao problem, na primjer na ogranieni broj za izbore imenovanih kandi
data ili na masu postojeih pravnih normi, meu koje treba uvrstiti novi zakon.

61

II. SUDSKI POSTUPAK

Ovaj se dio bavi procedurama primjene prava i usredotouje se pri

tom na sudove. Pritom uglavnom apstrahiramo od uostalom krup
nih razlika izmeu pojedinih vrsta sudova, jer bi nas to odvelo u
zbunjujue detalje i jer bismo u tom sluaju morali uzeti u obzir
razlike izmeu razliitih pravnih sistema u mjeri koja bi razbila ok
vire ovog rada. Time naravno ne osporavamo da su nuna i korisna
detaljna pravno-socioloka istraivanja. Izvjesno je da prihvaanje
krivinih presuda poiva na psihikim i socijalnim pretpostavkama
razliitim od onih koje moemo motriti u graanskim ili upravnim
sporovima. Stranaka dispozicija nad civilnim procesom zacijelo u
veoj mjeri daje postupku karakter vlastitog, riskantnog pothvata,
napose za tuioca. Uope se pozicije tuitelja i tuenih drugaije di
ferenciraju u civilnom procesu nego u krivinom i opet drugaije
nego u upravnim sporovima. To moe biti od znaenja za uloge
uesnika i njihovu spremnost da prihvate presude. Diferencija iz
meu unaprijed fiksiranog vlastitog gledita i presude varijabla
koja je zasigurno vrlo vana za efekt legitimacije moe biti vrlo
razliita u pojedinim vrstama postupka. U odreenim sluajevima
moe netko biti uvjeren u vlastitu krivicu, pa da se ipak nae pred
sudom kao prijestupnik koji je priznao ili kao insolventni dunik; u
upravnim sporovima gotovo da i nema takvih konstelacija. Variraju
i proceduralne norme koje su na tipian nain znaajne za odluku.
Napose one zbog kojih se iskljuivo iz proceduralnih razloga mo
e izgubiti ili dobiti spor. Pravila o teretu dokaza imaju drugo zna
enje u civilnom nego u krivinom procesu, gdje krivnja mora biti
dokazana prijestupniku. A njihova manje ili vie apokrifna i raznoli
kim distinkcijama raskomadana egzistencija u upravnim sporovi
ma simptomatina je za potekou kako da se u odnosu izmeu gra
ana i drave utemelje pravne pretpostavke. Dodatna perspektiva
mogla bi sporove pred upravnim, financijskim i socijalnim sudovi
ma razgraniiti od klasinih oblika graanskog i krivinog sudstva:
prvi su usko povezani s aktualnom politikom praksom odluivanja
u modernoj zakonodavnoj dravi i moraju takorei usput legitimi
rati i zakonodavstvo koje brzo fluktuira; dotle se drava u graan
skom i krivinom pravosuu ne prikazuje agresivno, varijabilno i
adaptivno kao oblikovatelj drutvene zbilje, ve istie svoju zainte65

resiranost za poredak, koja se moe osloniti na relativno konstan

tna uvjerenja u drutvu.
Sve bi to moglo na raznoliko posredan nain biti relevantno za
problem legitimacije kroz proceduru. Meutim, na cilj nije da is
kapamo, tumaimo i preispitujemo te razlike. Za to moemo ovdje
dati samo prvu orijentaciju i razraditi pitanja. Isprva treba sagleda
ti ono to je zajedniko svim sudskim postupcima i shvatiti te po
stupke kao sreene, empiriki obuhvatljive sisteme radnji koje od
reuju pravni propisi, ali i drutveno institucionalizirana praksa, i
konano oekivanja koja se formiraju od sluaja do sluaja. Ve
ovo omoguuje da doemo do opeg suda o funkcijama koje ispu
njavaju takvi postupci, o problemima koje pritom treba rijeiti i o
socijalnim mehanizmima koji se pritom koriste.

1.

Izdvajanje (Ausdifferenzierung)

Kao svi sistemi konstituira se sudski postupak izdvajajui se, u

vrujui svoje granice prema nekoj okolini. Ne radi se tu o tome
da se raskine veza sa strukturama i dogaajima van sistema. Izdva
janje ne znai kauzalnu ili komunikativnu izolaciju. Sudovi nisu za
tvori. Naprotiv, radi se samo o tome da se za sebe konstituira jedna
sfera smisla tako da njena vlastita pravila i rjeenja mogu upravlja
ti selektivnim procesima obrade informacija iz okoline; da dakle
strukture i rjeenja okoline ne vae automatski i u sistemu, ve da
ih se priznaje tek poto se filtriraju informacije. Izdvajanje se stoga
moe vriti samo tako da postupak postie autonomiju, i ona see
donle dokle se pruaju mogunosti sistema da odluuje.
U vie aspekata moe se ovo zbivanje usporediti s oplodnjom i ra
anjem. Poznato je da organizmi ne nastaju novim razvojem uvijek
iznova iz istog sluaja to bi stajalo daleko odvie vremena i us
pjeh bi bio ekstremno malo vjerojatan nego se tvore pokreta
njem unaprijed konstituiranog selektivnog programa koji u najkra
em roku gradi organizam po naslijeenim pravilima. Tako se ni
postupci ne izumljuju niti ugovaraju od sluaja do sluaja. I to bi
naime bilo dugotrajno ekanje na sluaj i stajalo bi toliko vremena
da bi se dotle drutveni poredak ili raspao ili vratio na razinu kraj
nje primitivnih prilika. Zato se u svim drutvima odreene kom
pleksnosti postupci moraju povesti na brz nain izborom jednog
unaprijed konstituiranog tipa. Taj tip u kulturi ve postoji kao pro
gram za relativno izdvojeno ponaanje. Osamostaljenje koje je nji
me predvieno moe se prostirati blie ili dalje. Mjera mogueg iz
dvajanja povezana je s drugim strukturama drutva i kao prvo mo
ramo osvijetliti tu vezu.
Ideal jednog jedinog ispravnog rjeenja oteava uvid u znaaj
ovog pitanja. U onoj mjeri u kojoj takva rjeenja postoje i u kojoj ih
je mogue nai, postupak postaje irelevantan. Ispravnost rjeenja
ne ovisi o tome kako se do njega dolo. Postupak se moe razviti
kao socijalni sistem samo zato jer u pitanjima prava i istine postoji
neizvjesnost; i on se razvija samo u onoj mjeri u kojoj ta neizvjes
nost postoji. Izdvajanje postupka odnosi se na proces apsorpcije te
neizvjesnosti i znai da tim procesom upravljaju ne vanjska nego
interna mjerila postupka.
67

Institucionalni razvoj izdvojenih postupaka moe se najbolje

motriti u dokaznom pravu1. U sasvim gruboj shematizaciji i ne
tvrdei da se radi o nunom povijesno-razvojnom slijedu mogu se
razlikovati tri oblika veze izmeu izvoenja dokaza i drutvenih
struktura koje lee van postupka: boji sud, dokaz koji ovisi o ulo
zi* i slobodni dokaz.
U prvom obliku dokaz ne slui tome da se osvjetljavanjem jednog
djelominog pitanja pripremi sudsko rjeenje, ve provocira odluku
viih sila koja u obliku bojeg suda otklanja neizvjesnost. Sam po
stupak nije autonoman, ak se ni drutvo kao cjelina ne usuuje od
luiti. Donoenje odluke dio je magino-religiozno zasnovanog i
votnog poretka. O njegovoj bezalternativnoj vjerskoj izvjesnosti
ovisi uvjerljivost i legitimnost rjeenja2.
Izvoenje dokaza ovisno o ulozi* moe se primijeniti u daleko ve
em opsegu. Jednostavnija drutva nisu, ili su samo u vrlo nesavre
noj mjeri, kadra da izdvajaju uloge. I ona naravno aktiviraju u raz
nim situacijama razne uloge nitko ne nastupa u obitelji kao rat
nik ali nain na koji se prosuuje, kritizira i kontrolira ponaanje
u nekoj ulozi vezan je konkretno za osobu i nije neovisan o ponaa
nju te osobe u drugim ulogama. Upravo u pravnim postupcima, koji
zapoinju povodom konflikata i razoaranja, postaju vidljive mno
gobrojne uloge uesnika i njihovo se ponaanje ocjenjuje moralno-cjelovito3. Ako je u pitanju povreda branih dunosti, ne moe se
ignorirati da li se mukarac istakao kao proizvoa, ratnik, sudio
nik u kultu predaka ili lan rodovskog vijea ili je u tim ulogama za
kazao. I isto je tako od znaaja za ocjenu iskaza nekog svjedoka
ukupnost uloga socijalne linosti i njenog odjeka u ivotu pregledne zajednice. Tako se uloge u postupku mogu odvojiti od ostalih
uloga samo situaciono, ali ne i unutar mjerila za ocjenu ponaanja._
Ne smijemo, meutim, prenaglasiti razliku izmeu postupaka
jednostavnih drutava i dananjih sudskih procesa. Ocjena ponaa1. Dobar pregled, mada sistematski neobraeno, prua, Henry Lvy-Bruhl: La preu
ve judiciaire. Etude de sociologie juridique, Paris 1964. Vie ulazi u pojedinosti Richard
Thurnwald: Die menschliche Gesellschaft in ihren ethnosoziologischen Grundlagen, sv.
V., Berlin-Leipzig 1934., str. 145 si., napose str. 161 si.
2. Naravno da moemo pretpostaviti da je bilo latentnih mehanizama koji su reduci
rali sluajnost rezultata takvih bojih sudova, na primjer neformalno ispitivanje glasi
na van samog postupka tako da su se samo vjerojatni krivci morali izvri bojem sudu.
Na taj su se nain mogli uvaiti pojedinev status, njegove uloge i socijalni odnosi, tako
da su, u cijelosti gledano, boji sudovi potvrivali ve uhodani poredak.
* uesnika postupka prim. prev.
3. Razdvajanje prava i morala pretpostavlja prema tome snanu, uhodanu diferenci
jaciju uloga i adekvatno specificirane kriterije releventnosti: socijalno-strukturalnu te
kovinu koja se ve vrlo rano javlja u normalnom vladanju, ali se naprotiv teko i tek re
lativno kasno moe institucionalizirati za sluajeve sukoba. Sto se tie jednostavnijih
drutava up. Max Gluckman: The Judicial Process Among the Barotse of Northern
Rhodesia, Manchester 1955., naroito str. 18 si.; i o istom Siegfried F. Nadel: Reason
and Unreason in African Law, Africa 26 (1956.), str. 160-173 (170 si.), koji je u bitnom
istog miljenja, ali upozorava da i u pravnim postupcima jednostavnijih drutava ima
poetaka selekcije relevantnih izvadaka iz uloga.

nja i izvoenje dokaza koji ovise o ulozi mogu biti izraeni u veoj
ili manjoj mjeri, a i racionalizirani u skladu s postupku svojstvenim
mjerilima. Ovo je pitanje bilo takorei putanja na kojoj se izdvojio
sudski postupak. To pitanje see od institucije podravalaca zaklet
ve (Eideshelfer), koji su a da njihova vjerodostojnost nije posta
jala problemom kao rodbina bili duni da pomognu svom srodni
ku pred sudom, pa sve do injenice koju i danas moemo motriti
da svjedoci svojim izjavama daju boju koja ovisi o njihovoj vanprocesualnoj ulozi4. Treba takoer pretpostaviti da se i sami suci pre
putaju utisku koji proizlazi iz drugih, zapravo nerelevantnih uloga
uesnika postupka, da na primjer pripadnici viih drutvenih sloje
va uivaju pred sudom veu vjerodostojnost5 i da im je lake zbuniti
ostale uesnike, napose svjedoke6. U ovim sluajevima orijentacija
po drugim ulogama uesnika postupka usmjerava tok odluivanja u
odreenom pravcu, to ovisno o okolnostima moe znaiti po
veanje ili smanjenje neizvjesnosti.
Znaaj vanprocesnih uloga veliina je koju se moe varirati i zato
je prikladna za razvoj. Moe ga se pretpostaviti s velikom prirodnou i tad se nee razlikovati od same teme o kojoj se odluuje.
Meutim, moe ga se sve jaim racionalizacijama ukljuiti u inter
nu kontrolu postupka. Tako se na primjer moe smatrati da politi
ari na visokim poloajima, sveenici, nastavnici ne mogu sebi do
pustiti da pred sudom kau neistinu i da zbog toga zasluuju povje
renje. U onoj mjeri u kojoj olabavljuje ovisnost postupka od ostalih
uloga uesnika, moe se povjerenje vezano za odreene uloge pre
tvoriti u isto takvu skepsu. Primjer za ovo mogla bi biti promjena
koja je u posljednjih stotinu godina nastupila u pogledu sudske oc
jene izjava koje kao svjedoci daju policijski inovnici.
Racionalizirano obaziranje na uloge prelazi ve u slobodnu ocje
nu dokaza. Prelaz se odvija po tome to se obaziranje na uloge
stavlja na diskusiju i to se u obrazloenjima rjeenja pojavljuje
4. Mnogobrojne sluajeve u kojima se to moe vidjeti sakupio je Hans von Hentig:
Entlastungszeuge und Entlastungstechnik, Stuttgart 1964.
5. O klasno-ovisnoj slici drutva u njemakog suca vidjeti i dodue ne poblie doka
zane spekulacije Ralfa Dahrendorfa: Bemerkungen zur sozialen Herkunft und Stel
lung der Richter an Oberlandesgerichten. Ein Beitrag zur Soziologie der deutschen
Oberschicht, Hamburger Jahrbuch fr Wirtschafts- und Gesellschafts-politik 5 (I960.),
str. 260-275 (napose str. 273 si.). Ponovo tampano u: isti: Gesellschaft und Freiheit. Zur
soziologischen Analyse der Gegenwart, Mnchen 1961., str. 176-196. Up. i Klaus Zwin
gmann: Zur Soziologie des Richters in der Bundesrepublik Deutschland, Berlin 1966.,
napose str. 25.
6. O ovom vidjeti Enrico Altavilla: Forensische Psychologie, sv. II., njem. prijevod,
Graz-Wien-Kln bez oznake godine (1959.), str. 254 si. Zanimljivo je uostalom da ak i
ovaj renomirani udbenik sudske psihologije prilino kategoriki tvrdi da policajci naginju iskazivanju istine, a prostitutke laima; drugim rijeima, da sucu preporua kao
grubo pravilo da se orijentira po vanprocesnim ulogama (up. str. 231 sl.i 234.) Taj isti
udbenik pripisuje nivou obrazovanja veliko znaenje za vjedostojnost svjedoka i citira
Butrigariusovu formulaciju: Testes in summa paupertate non crederem; si duo sunt
pauperes pro una perte et duo divites pro alia, praefero divites!, a da se od nje jasno
ne distancira.

69

kao jedno od vie moguih tumaenja, koje je izraeno u samom

postupku. To je smisao pravnog naela slobodne ocjene dokaza
(lan 286 njemakog Zakona o graanskom postupku). Ovo naelo
nije miljeno kao sloboda da se cilj pogodi ili promai, kao to se
pobojavao jedan poznati strunjak za procesno pravo7, ve kao slo
boda neobaziranja na uloge koje su procesu strane. Zacijelo, prav
no naelo osigurava samo da e obrazloenja biti u skladu s njim,
ali ne uvijek i ponaanje8. Ono samo ne moe sprijeiti utjecaj dru
gih uloga uesnika na donoenje rjeenja. Ipak moraju u naelu ak
i predsjednici drava, nadbiskupi, sekretari partija ili privredni
magnati raunati s time da e se na ispravnost njihovih iskaza pred
sudom gledati kao na pitanje koje doputa dva razliita odgovora.
Drutvo koje to eli tolerirati mora biti ureeno tako da sudska is
traivanja ne potresaju openito sustav uloga9.
Distanciranje u odnosu na drutvenu pozadinu iskaza slui izdva
janju postupka, ali ga samo jo ne moe garantirati. Nije dovoljno
jedino to da se one koji daju iskaze stranke i svjedoke odvoji
od njihovih uloga van postupka. Najmanje se moraju pridruiti kao
pomo jo dvije daljnje institucije.
Na jednoj se strani mora dati neki ventil drutvenom utjecaju na
postupak, jer izdvajanje ne moe naravno znaiti bezobzirnost ili
neupravljivost postupka. Utjecaj se sada vri putem rjeenja koja
tvore pravo i koja su naposljetku izriito zakonodavna. Na taj se na
in utjecaj koncentrira i specificira. Kanaliziranje i kontrola dru
tvenog utjecaja putem zakonodavstva pozitivnost prava dakle
bitni je uvjet drutvene autonomije donoenja sudskih odluka. Su
dac zasniva svoj sud na pisanom zakonu, kojim je definirano koje
su injenice u kojem smislu relevantne za odluku, a ne vie nepos
redno na predodbama o istinitom i ispravnome, koje su zavladale
u nekom za njega preglednom poretku drutvenog ivota. On tako
moe djelovati iz vee distance i ne mora u veoma razgranatim pod
rujima, u kojima odluuje, intuitivno pronai ope i moralne osno
ve za svoju odluku. On moe i mora odluivati poput stranca.
Na drugoj se strani mora izdvojiti sama uloga suca. Drugim rije
ima njega treba rasteretiti od obzira prema njegovim drugim ulo
gama, koje bi ga kao pripadnika odreene obitelji ili drutvenog
sloja, crkve ili sekte, partije, kluba, stambene etvrti itd. mogle mo7. Friedrich Stein: Die Kunst der Rechtsprechung, bez oznake mjesta i godine (Dres
den 1900.), str. 13.
8. K psihologijskoj strani up. Gotthold Bohne: Zur Psychologie der richterlichen
berzeugungsbildung, Kln 1948., koji dodue ne uzima u obzir noviji razvoj teorije li
nosti.
9. Moe se za sva drutva pretpostaviti da je ograniena ta neosjetljivost u odnosu
na istraivanja koja ugroavaju status. Tako postoje indiciji da mehanizmi za rjeava
nje konflikata u prvom redu poseu za talentima koji su rasprostranjeni u viim krugo
vima; i da prikazi pred sudom ne zapadaju u odve otro protivurjeje u odnosu na statuski poredak. Up. o ovom Johan Galtung: Institutionalized Conflict Resolution, Jo
urnal of Peace Research 1965., str. 348-397 (napose str. 375 sl.).

70

tivirati da odluuje na odreen nain. Ukoliko je to rastereenje in

stitucionalizirano u obavezi da sudi objektivno i nepartijski i da
jednako tretira ono to je jednako, tad su neutralizirani partikularni odnosi prema osobi onog koji odluuje. U najmanju ruku ne slu
e vie formiranju legitimnih zahtjeva i oekivanja. Na onog tko od
luuje ne moe se vriti utjecaj u njegovom svojstvu lana student
skog udruenja, veterana, susjeda, niti putem razmjene, ve samo
tako da se preuzme neku ulogu u postupku. Svako drugo utjecanje
diskreditira se kao korupcija10. Ova je, ini se, u bitnom istrijeblje
na, bar u onoj mjeri u kojoj je obuhvaena krivinim pravom11. Ta
koer se ni kritika suevog ponaanja i njegovih odluka ne moe vi
e zasnivati na obavezama koje proizlaze iz uloge van postupka.
Imunizacija prema kritici dio je smisla nekih propisa, kao naprim
jer onog o slobodnoj ocjeni dokaza, i van toga je, kako emo jo po
kazati12, rekvizit uloge suca u izdvojenom postupku par excellence.
Izdvajanje poveava tekoe odluivanja. Oduzima postupku
mnoge mogunosti pojednostavljenja. Umjetno se anuliraju ak i
lino ivotno iskustvo i lino znanje suca svojstva koja su u neizdvojenom postupku upravo na osobit nain kvalificirala za sudsku
slubu13. Svaki postupak mora zapoeti pod pretpostavkom da bi
10. Korupcija u smislu krivnje moe se pojaviti tek kad su se politiki sistem i njego
ve procedure ve relativno snano izdiferencirale. Dodue, ve odavno se krivino goni
direktno podmiivanje (dakle ad hoc razmjena koja nije povezana s drutvenom struk
turom). Tako naprimjer ve zakoni sa Dvanaest ploa prijete podmienom sucu
smrtnom kaznom. No neovisno o tome krivina djela koja se u kompleksnim, snano
diferenciranim drutvima smatraju korupcijom u irem smislu rijei korespondiraju u
jednostavnim drutvima naprotiv moralnim oekivanjima, i zato ih se tamo upravo sti
mulira: svatko mora pomoi svom blinjemu! To su pokazala upravo novija istraiva
nja iz zemalja u razvoju koje se u tom pogledu nalaze u fazi prelaska i optereene su in
stitucionalnim konfliktom. Iz bogate literature vidjeti naprimjer: Jacob van Kleveren:
Die historische Erscheinung der Korruption, in ihrem Zusammenhang mit der Staat
sund Gesellschaftsstruktur betrachtet, Vierteljahresschrift fr Sozial- und Wirtschaft
sgeschichte 44 (1957), s. 289-323; Fred W. Riggs: The Ecology of Public Administration,
London 1961, s. 98 ff., i isti: Thailand, The Modernization of a Bureaucratic Polity, Ho
nolulu 1966; Ralph Braibanti: Reflections on Bureaucratic Corruption. Public Admi
nistration 40 (1962), S. 357-372; Myron Weiner: The Politics of Scarcity. Public Pressure
and Political Response in India, Chicago 1962, s. 120 ff., 235 ff.; Ronald E. Wraith/Edgar Simpkins: Corruption in Developing Countries, London 1963; H. A. Brasz: Some
Notes on the Sociology of Corruption, Sociologa Meerlandica I (1963), s. 111-128; W.
F. Wertheim: Sociological Aspects of Corruption in Southeast Asia, Sociologa Neerlandica I (1963), s. 129154. Vezu sa problemom drutvenog izdvajanja politikog siste
ma i njegovih procedura uspostavlja Samuel P. Huntington: Political Development
and Political Decay, World Politics sv. 17. (1965.), str. 386-430 tonom formulacijom:
Political organizations and procedures which lack autonomy are, in common parlance, said to be corrupt (402).
11. Hans von Hentig: Das Verbrechen, Bd. III, Berlin-Gttingen-Heidelberg 1963,
str. 456 kae da u Njemakoj od 1900. naovamo nijedan sudac nije osuen po lanu
334., stav 1. Krivinog zakonika, a da je bilo 30 osuenih po stavu 2. iste zakonske od
redbe; da je bilo relativno mnogo oslobaajuih presuda i obustava postupka, a da je i
broj neotkrivenih delikata vjerojatno visok.
12. up. nie glavu II. 9.
13. Up. o ovom Freidricha Steina: Das private Wissen des Richters. Untersuchungen
zum Beweisrecht beider Prozesse, Leipzig 1893. Zanimljivo je koliko se naprotiv u za-

71

u irokom okviru ope poznatih i sudu poznatih injenica (ovo po

sljednje znai: onih injenica koje su sucu poznate iz njegove vlasti
te sudske djelatnosti) sve moglo biti i drugaije14. Presuda ne mo
e biti vie ba tako lako izvedena iz predrasuda. Na mjesto predra
suda moraju stupiti pred-presude u smislu prejudicija ili zakonskih
rjeenja koja ne rjeavaju vie pojedini sluaj, i napose ostavljaju
otvorenim pitanje istinitosti injeninih tvrdnji.
U sistemu koji se izdvajanjem tako daleko otvorio za alternative
treba da se razviju tehnike selekcije odgovarajueg djelovanja u
protivnom e doi do latentno koritenih, formalno ilegalnih pojed
nostavljenja, na primjer u tom smislu da se sudac preputa utisku
koji proistie iz razliitog drutvenog ranga pojedinih uesnika, ili
da koristi svoja tipizirana iskustva, ali da te osnove svojeg suda ne
stavlja na diskusiju niti ne doputa da se one pojave u obrazloenji
ma njegovih odluka. Racionalnije radne tehnike razvija praksa u
prvom redu pomou shematskih pravila za formulaciju davanja votuma i odluka15. Takva pravila veu prezentaciju rezultata rada i ta
korei odostraga usmjeravaju ono to mora biti uinjeno da bi se
proizveo prikaz.
Ostali uesnici moraju isti problem rijeiti drugim tehnikama
ukoliko su zainteresirani da se postupak privede kraju. I za njih re
dukcija kompleksnosti, izbacivanje drugih mogunosti interpretaci
je, postaje problem prikaza, i to problem kako e prikazati same se
be. Ukoliko ele utjecati na ishod procesa, moraju na sud ostaviti
uvjerljiv utisak. Moraju se uiniti vjerodostojnima, a to praktiki
znai: prikazati se i ponaati kao netko tko je vjerodostojan. To je
toliko teko upravo zato jer je toliko oigledno nuno i poziva svijest da stupi u igru. Stranke u procesu postaju svjesne u kojoj mjeri
ishod postupka ovisi o tome hoe li ostaviti vjerodostojan utisak.
Moraju proizvesti taj utisak, ali u isto vrijeme moraju sakriti proiz
vodnju utiska, jer kad bi u isti mah prikazali i proizvodnju prikazi
vanja, tada bi postale vidljive i druge mogunosti prikaza i diskredikonodavnom postupku, a napose u skuptinskim odborima, posie za individualnim is
kustvima pojedinih poslanika.
14. Pa ak je i u pogledu ovih oiglednih (notornih ili sudu poznatih) injenica u
pravnoj znanosti ipak sporno da li i koliko mogu na zahtjev postati predmetom dokaza
ili protudokaza. Potvrdni stav o tome zauzima Leo Rosenberg: Lehrbuch des deut
schen Zivilprozessrechts, 9. izd., Mnchen 1961., str. 553.
15. Karakteristino je da su ova pravila dio profesionalnog, suspektnog i neiskazivog
znanja, koje se uvjebava i tradira bez visokih zahtjeva, na sasvim zanatski nain i van
ue univerzitetske uenosti. Iz literature o tome vidjeti naprimjer: Das amtsgerichtlic
he Dezernat. Osnovao Eugen Ebert, 15. izd. pripremio Hans Meiss, Frankfurt 1954; Pa
ul Sattelmacher: Bericht, Gutachten und Urteil. Eine Anleitung fr den Vorbereitun
gsdienst der Referendare. Bearbeitet von Paul Lttig und Gerhard Beyer, 24. izd., Ber
lin-Frankfurt 1963. Kako sam broj izdanja tako i smjena izdavaa ukazuju na to da se
tu ne radi o knjigama u uobiajenom smislu rijei, ve o institucijama. Up. to se osta
log tie J. Gillis Wetter: The Styles of Appellate Judicial Opinions, A Case Study in Com
parative Law, Leyden 1960.

72

tirale bi utisak. Tako se moe dogoditi da uesnici sebe smatraju

prinuenim na gubitak svoje nevinosti kako bi doli do svog prava.
U svakom sluaju rastu paralelno s izdvajanjem postupka zahtje
vi na taktiku vjetinu stranaka u procesu. One vie ne mogu, kao
to su mogle u jednostavnijim drutvima, nastupati kao lino po
znate i ne mogu sa sobom donijeti povjerenje16, ve moraju kao ne
poznate tek zasluiti povjerenje u postupku. Opi socijalni status i
druge uloge ne predstavljaju vrst temelj. Stranke mogu kao svoju
prednost unijeti u postupak sigurnost u nastupu ili nauenu vjeti
nu vladanja i u tom indirektnom smislu vjerojatno su i nadalje pri
padnici viih drutvenih slojeva privilegirani pred sudom. Meu
tim, ni njihov status ni lini kontekst njihovih uloga ne mogu se ne
posredno presaditi u postupak i malo im koristi ako uzgred spome
nu poziv na aj kod kneginje X ili zetov vaan poloaj u kancelariji
ministra Y u najpovoljnijem sluaju im vee anse daje njihovo
ponaanje, ali te anse treba tek realizirati uincima u postupku po
stignutim po pravilima postupka.

16. I u sudovanju jednostavnijih drutava mogu se zapaziti samoprika/i koji rezoni

raju moralno; nisu suvini samo zbog toga to jedni poznaju druge. Up. A. L. Epstein:
Judicial Techniques and the Judicial Process. A Study in African Customary Law, Man
Chester 1954.

73

2.

Autonomija

Izdvajanje je neophodni preduvjet da bi se postigla samostalna, u

granicama autonomna obrada informacija u postupku, ali ono jo
ne osigurava tu autonomiju. Ostaje dakle otvoreno pitanje da li sis
tem nekog sudskog postupka moe postii autonomiju i o kojim po
sebnim uvjetima to ovisi.
Da bismo raspravljali o autonomiji moramo prvo precizirati taj
esto upotrebljavan pojam. Potrebno je razlikovati autonomiju od
autarkije. Pojam autarkije odnosi se neposredno na procese raz
mjene izmeu sistema i okoline. Neki je sistem autarkian u onoj
mjeri u kojoj moe smanjiti opseg takvih odnosa, postii neovisnost
o okolini i opstojati iz sebe samog. Pojam autonomije odnosi se na
protiv na upravljanje odnosima razmjene pomou struktura i pro
cesa koji pripadaju samom sistemu. Pretpostavlja dakle upravo da
sistem nije autarkian. ak ni jaka ovisnost sistema o uincima nje
gove okoline ne iskljuuje autonomiju. Sudski postupak ovisi o to
me da je ureena neka zgrada, uzet u slubu i plaen sudac, da su
odreene i provedene granice nadlenosti, izdani i objavljeni zako
ni, poznate i saopene injenice. No sve to ne iskljuuje mogunost
da e se ponaanje unutar sistema ravnati po vlastitim selektivnim
kriterijima.
Autonomiji sudskog postupka dane su naravno njene jasne grani
ce, ali ona je daleko vea nego to se openito pretpostavlja1. Posto
ji tada i utoliko ukoliko se u samom postupku tvore aspekti koji od
reuju daljnje ponaanje i napose ishod postupka. Moe se odnositi
na to koje e informacije iz okoline o normama i injenicama ui u
igru, a isto tako i na to koje e ponaanje sistem odabrati u odnosu
na te informacije. U svakoj selekciji ostvaruje se autonomija, pa ta
ko i u izboru zakona koji e biti primijenjen na konstelaciju injeni
ca izraenu unutar postupka. Svi uesnici mogu ovisno o ansa
ma koje im daju njihove uloge sudjelovati u toj autonomiji, na
primjer ak i optueni koji je odluio ne imenovati odreene svje
doke, ili tuitelj koji je odluio zasnovati svoju tubu na obveznom
odnosu a ne na mjenici koja je iz njeg proizala. Treba dakle pripa1. K ovom uvijek se iznova isplati itati Benjamina Cordozoa: The Nature of the Ju
dicial Process, New Haven 1921.

74

ziti da se ne poistovjete autonomija postupka kao socijalnog siste

ma i (nuno ogranienija) autonomija suca.
Da li e se, i u kojoj mjeri, postii autonomija, ovisi u sistemima
openito i u postupku napose o raznim okolnostima u vremenskom,
sadrajnom i socijalnom pogledu, koje moraju u isti mah nastupiti.
U vremenskoj dimenziji postupku mora biti dato vrijeme potreb
no da bi se ukljuili vlastiti procesi obrade informacija. Postupak
mora dakle vremenski odijeliti input od outputa. Autonomija siste
ma ne bi bila mogua kad bi na svaki uzrok u okolini moralo istog
asa slijediti neko djelovanje u sistemu. Drutvena okolina koncedira sudskom postupku u ogranienoj mjeri vrijeme za obradu. Pri
znato je da unutar manje ili vie elastinih granica suci odreuju
termine i da se pritom mogu ravnati po nunostima koje su ima
nentne postupku. Meutim, u isti je mah sporost postupka stara i
vjena tema kritike pravosua, jer nije mogue koordinirati vre
mensko planiranje sudova i njihove okoline2.
U dimenziji razlika sadrajnog smisla ini se da autonomija ovisi
u prvom redu o tome da se odnosi smisla izmeu sistema i okoline
stabiliziraju na (najmanje) dva razliita nivoa, od kojih se jedan od
nosi na sistem kao takav, a drugi na konkretne procese interakcije
izmeu sistema i okoline. Na jednoj su strani postupci ope priznati
kao institucija, i omoguuju se u pravnom obliku. Time je njihovo
postojanje osigurano i ne ovisi o rezultatima pojedinog proceduralnog sistema. Pogreke uinjene u postupku ne vode neposredno
promjeni propisa o postupku, a jo manje opem ukidanju postup
ka. Na drugoj strani, taj predujam smisla i sigurnosti je toliko ope
nit da ne odreuje konkretno ponaanje, ve ostavlja otvoren pro
stor za odluivanje. U tom se prostoru moe razviti relativno sa
mostalna obrada informacija. Ope-pravna regulacija postupka jest
prema tome jedan od preduvjeta njegove autonomije.
Ona sama, dodue, jedva bi dostajala kad bi sistem postupka
imao posla sa samo jednom okolinom koja bi mu dostavljala prvo
ope, a zatim i posebne informacije, i koja bi naposljetku prihvaa
la njegov rezultat. U drutvenoj dimenziji autonomija ovisi o dife
rencijaciji okoline. Karakteristino je za postupke civiliziranih (za
razliku od arhainih) drutava da su se socijalno odvojila podruja
iz kojih potiu pravne i faktine premise rjeenja. Instance koje do
nose pravne propise ne odreuju ujedno koje su injenice istinite, i
isto tako u suprotnom smjeru. Obje su okoline odvojene i ne mogu
vladati jedna drugom. Do njihove konfrontacije dolazi u postupku i
samo putem postupka3. Tako se postupak oslobaa socijalnog pri2. Kao empirijsko istraivanje ovog problema up. Hans Zeisel/Harry Kalven
Jr./Bernard Buchholz: Delay in Court, Boston-Toronto 1959.
3. U slinom smislu ovisi i autonomija privrednog pogona o tome da pogon posredu
je u konfrontaciji raznih trita trita roba, trita radne snage, financijskog trita
i da nijedno trite ne moe samo odrediti to e se u pogonu zbivati.

75

tiska i nastaju unutarnje mogunosti promjene u odnosu na osnove

orijentacije: norme mogu i moraju biti odabrane i tumaene po
mjeri injenica konkretnog sluaja, a isto tako i injenice po mjeri
normi4. Nijedna okolina nema monopol odreenja svih premisa rje
enja. Time je uklonjena opasnost da bi postupak mogao postati
produenom rukom odreenog sektora okoline. U terminologiji po
stupka ta se injenica izraava u obliku stroge podjele na pravna i
injenina pitanja, ija se korelacija preputa konkretnom sluaju5.
Ralanjenje uvjeta relativno autonomnog donoenja odluka u
postupku pokazuje da se postupci kao sistemi tvore na kompliciran
nain pun pretpostavki, i u isti mah pokazuju to ih sve moe ugro
ziti. Jednostavna drutva ne mogu proizvesti ni izdvajanje ni auto
nomiju. Ali ak i vrlo kompleksna drutva mogu namjerno ili ne
namjerno ometati ili razoriti dostiivu autonomiju sudskih po
stupaka. Jedna od mogunosti je detaljno materijalno programira
nje odluivanja, koje moe ii sve do automatizacije. Druga je mo
gunost vremenski pritisak. Najopirnija pravna regulacija postup
ka sa svim pravno-dravnim garancijama ne vodi autonomiji, ako te
postupke ne podupire socijalna diferencijacija okoline, ve se iz jed
nog jedinog mjesta, na primjer iz neke politike centrale, kontroli
raju pravne i faktine informacije koje se iznose pred sudom6.
Teko je rei da li se autonomija postupka poveala ili smanjila
izgradnjom moderne industrijske drave. Vjerojatno je dolo do
pomaka podruja autonomije: od prava k injenicama. S jedne je
strane zakonska regulacija podruja odluivanja uveala svoj opseg
i svoju preciznost. Djelotvorno je upotpunjuju razvijena tehnika na
elnih rjeenja, asopisa i komentara. To tendira ogranienju auto4. U pravnoj je znanosti diskusija metoda naila na tu pojavu da dogaanjem naiz
mjence upravljaju normativne i faktike premise odluivanja, ali ta je diskusija smatra
osobitou juristike metode i ne poklanja panju socijalnoj diferencijaciji koja je nje
na pozadina. Vidjeti naprimjer Wilhelm A. Scheuerle: Rechtsanwendung, Nrnberg-Dsseldorf 1952, s. 23 f.; Franois Gorphe: Les dcisions de justice. Etude psychologi
que et judiciaire, Paris 1952, s. 82 ff.; Dietrich Jesch: Unbestimmter Rechtsbegriff und
Ermessen in rechtstheoretischer und verfassungsrechtlicher Sicht, Archiv des o f f e n
tlichen Rechts 82 (1957), s. 163-249 (188 ff.), Karl Engisch: Logische Studien zur Gesetzesanwendug, 3. Aufl., Heidelberg 1963, s. 82. Empirijska istraivanja tog problema po
znata su mi samo na podruju uprave. Usp. Roy G. Francis/Robert C. Stone: Service
and Procedure in Bureaucracy, Minneapolis 1956, posebno s. 39 ff., i Gnter Hartfiel/Lutz Sedatis/Dieter Claessens: Beamte und Angestellte in der Verwaltungspyramide.
Organisationssoziologische und verwaltungsrechtliche Untersuchungen ber das En
tscheidungshandeln in der Kommunalverwaltung, Berlin 1964, posebno s. 88 ff.
5. Budui da ovo odvajanje pravnih i injeninih pitanja ispunja znaajnu funkciju u
terminologiji odluivanja, nametnulo se i teoriji pravne znanosti. Ondje je ono uzdig
nuto na radikalnu diferencijaciju norme i realnosti, onog to treba da bude i onog to
jest. Da li je to nuna konzekvenca, to e i pravna znanost morati ispitati sama za sebe.
Vidjeti o ovom kritiku i protuprijedloge kod Friedrich Mller: Normstruktur und Nor
mativitt. Zum Verhltnis von Recht und Wirklichkeit in der juristischen Hermeneu
tik, entwickelt an Fragen der Verfassungsinterpretation, Berlin 1966.
6. Ukoliko u pojedinom sluaju treba da se to dogodi u suprotnosti s deklariranim
smislom institucije, potrebni su sklopovi primjerene kompliciranosti. O tome s mnogo
materijala Otto Kirchheimer: Politische Justiz, njem. prevod, Neuwied-Berlin 1965.

76

nomije pojedinog postupka. Na drugoj je strani ocjena injeninog

stanja postala mnogo kompleksnija. Znaaj zakletve kao dokaznog
sredstva umanjio se. ini se da se umanjio i utjecaj drugih uloga*
na ocjenu dokaza. Mogue je i nalae se da se psiholoka pozadina
nekog iskaza jae osvijetli7. To pak znai da mora biti vea selektiv
nost, a time i autonomija postupka u odnosu na kompleksno zahva
enu okolinu8. Treba dakle razmisliti i o tematskoj razdiobi autono
mije i vezanosti.
uvajmo se, naravno, toga da relativnu autonomiju sudskih po
stupaka smatramo vrijednou po sebi, koju bismo morali prizna
vati i po mogunosti uveavati. Nijedan sistem nije nezamjenjiv.
Meutim, ukoliko nije garantirana, njihovu e funkciju morati pre
uzeti drugi sistemi; tada e na odgovarajui nain biti na drugim
mjestima optereen politiko-administrativni sistem drutva. Ovo
vai u prvom redu u pogledu funkcije postupka da legitimira.
Za legitimaciju postupkom od temeljnog su naime znaenja iz
dvajanje i autonomija koji otvaraju prostor za ponaanje uesnika
koje je bogato alternativama i koje reducira kompleksnost. Samo je
tako mogue motivirati uesnike da u svoje ponaanje preuzmu ri
zike, da pod nadzorom surauju u apsorpciji neizvjesnosti putem
iskljuivanja drugih mogunosti i da tako korak po korak veu sami
sebe. Kolika je nosivost tog mehanizma i koliko moe dovesti do to
ga da se drugaije strukturiraju oekivanja i da se tako legitimira
rjeenje to je pitanje kojim se moramo pozabaviti u slijedeim is
traivanjima.

* uesnika u postupku prim. prev.

7. Up. o tome Erich Dhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Proze, Bewei
serhebung und Beweiswrdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964, s 6 ff.; Henri Levy-Bruhl:
La preuve judiciaire, Etude de sociologie juridique, Paris 1964, s. 110 ff.
8. Ovdje moemo samo napomenuti da bi u izobrazbi sudaca trebalo povui konzek
vence iz ovog premjetanja truda odluivanja iz jednog podruja u drugo.

77

3.

Sistemi kontakata

Najprije emo razmotriti jednu posebnu konstelaciju. Nije tipina

za postupak i odista se moe realizirati samo u posebnim uvjetima,
ali tada s velikim izgledima da e ispuniti integrativne funkcije koje
se pripisuju sudjelovanju u postupku. Ako shvatimo socijalne me
hanizme koji obiljeavaju ovaj posebni sluaj kontaktnog sistema,
moi emo u isti mah zakljukom na suprotno (Umkehrschluss)
spoznati zato su daleko manje anse normalnog, a napose sudskog
postupka da motivira uesnike da prihvate neugodna rjeenja.
Kontaktni sistemi nastaju kad se uesnici susreu ee u razlii
tim prilikama i pritom zapadaju u meusobnu ovisnost promjenlji
ve naravi, tako da je jednom jedna a jednom druga strana jaa, jed
nom jedna a jednom druga ovisna o suradnji one druge strane. Najtipinije takve konstelacije nai emo u odnosu uprave i interesnih
udruenja, ali i odnos sudaca i advokata, naroito u manjim mjesti
ma, nosi obiljeja ove vrsti. U uvjetima takve promjenljive meu
sobne ovisnosti bilo bi neracionalno kad bi uesnici svoje vladanje
taktiki planirali samo u odnosu na pojedini postupak, ne obazirui
se na to da bi mo mogla u slijedeem postupku biti drugaije ras
poreena1. Stoje pod zakonom ponovnog vienja i taj zakon ih sili
da uopavaju perspektivu. Onaj tko je ovog asa slabiji mogao bi se,
kad bi ga se nefair tretiralo, ogledati za mogunou da se osveti
u drugom postupku; u najmanju ruku pokazat e se odsad krutim,
svjesnim svog prava i nepristupanim. Onaj tko je ovog asa jai
mora razmisliti o toj mogunosti uopavanja konflikta, i to bi ga
moglo dovesti na pomisao, da se mora obuzdati u koritenju svojih
trenutnih ansi2.
Uopavanje perspektiva koje se namee u ovakvim situacijama
ima svoj vremenski, sadrajni i socijalni aspekt. Vremenski hori
zont dogaanja na koji se uesnici osvru pomie se u budunost;
1. O ovom up. naelno Thomas C. Schelling: The Strategy of Conflict, Cambridge
Mass. 1960.1 Harold J. Leavitt: Managerial Psychology, ChicagoLondon 1962., str. 113
i 131 razlikuje u tom smislu odnos snaga kod pojedinanih susreta i kod stalnih odno
sa.
2. Vidjeti to su o zajednikom ivotu unutar organizacija utvrdili Robert L. Kahn
/Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/Diedrick Snoek: Organizational Stress. Studies in
Role Conflict and Ambiguity, New YorkLondonSydney 1964, s 91 ff.

78

uveava se vremenski rok za njih relevantan. Sadrajno se tako sag

ledava vie tema. Radnje, koje po sebi ne stoje ni u kakovoj vezi,
dovode se u umjetni odnos motivima razmjene, osvete ili zahvalnosti. Gledano socijalno, ujednaava se stil susreta na osnovu tipi
nog vjerojatnog nazivnika, koji ne treba svaki put iznova nai, kao
na primjer kooperacija ili konflikt. Ovo uopavanje znai, gledano i
vremenski i sadrajno, da se kompleksnost, broj moguih dogaaja
koji su od znaaja i koje treba uzeti u raun, poveava. Tako se ubr
zo preoptereuju mogunosti orijentacije pojedinih uesnika i igru
se moe sagledati samo jo u slijedeim koracima, ali ne vie u cjeli
ni. Zbog toga se namee pojednostavljenje, ali ono nije mogue ni u
vremenskoj ni u sadrajnoj, ve samo u socijalnoj dimenziji: orijen
tacija se od pojedinih poteza, njihovih ansi i posljedica, prebacuje
na socijalni sistem svih kontakata koji se mogu uspostaviti meu
uesnicima. Sveopi dobri odnosi pojavljuju se kao takvi u vido
krugu uesnika i vae kao neto to je korisno i to treba odrati.
Motiviraju akcije koje slue njihovom jaanju i produbljivanju, ob
zire, pa ak i rtve i odricanja. Sveukupnost kontakata, a ne samo
pojedina epizoda, zadobiva tako karakter socijalnog sistema, koji
vlastitim normativnim poretkom upravlja ponaanjem koje mu pri
pada.
Takova sistemska orijentacija apstrahira od nivoa openja na ko
jem se uesnici susreu i omoguuje im da se stalno bar paualno
obaziru na visoku kompleksnost svojih odnosa, anticipirajui mo
gunosti koje ostaju neodreene i pouzdajui se u to da e biti ho
norirane popustljivost i spremnost na kooperaciju. U obavljanju te
kuih poslova uesnici paze uvijek na svoje povjerenje i svoju vjerodostojnost3. Po mogunosti proiuju svoje vladanje od svega to
bi moglo pomutiti atmosferu, pobuditi sumnju ili ak dovesti do za
okreta u neprijateljstvo4. Tako se u velikoj mjeri moe postii pro
tonost i zgunjavanje kontakata, i na toj osnovi esto svi uesnici
mogu poveati svoj utjecaj na druge i okoristiti se meusobnim po
vjerenjem5.
U okviru takvog kontaktnog sistema pojedino rjeenje postaje
momentom pored drugih momenata. Onaj tko je u pojedinom slu
aju ostao kratkih rukava moe se utjeiti nadom da e slijedei put
bolje proi. Bar e, dok postoje takvi izgledi, iz obzira prema do3. to se tie pokuaja da se empiriki istrae prisni povjerljivi odnosi, vidjeti ekspe
rimente kod Morton Deutsch: Trust and Suspicion, The Journal of Conflict Resoluti
on 2 (1958), s. 265-279, i isti.: The Effect of Motivational Orientation upon Trust and
Suspicion, Human Relations 13 (1960), s. 123-139.
4. italac e nai sjajne analize takovog kontaktnog sistema koji se prigodom pripre
manja godinjeg budeta stvara od poslanika-lanova odbora za budet i slubenika
ministarstava kod Aaron Wildavsky: The Politics of the Budgetary Process, Boston-Toronto 1964.
5. Up. o tome E. J. Foley: Officials and the Public, Public Administration 9 (1931),
s. 15-22, Joseph Bensman/Arthur Vidich: Power Cliques in Bureaucratic Society, So
cial Research 19 (1962), s. 467-474.

79

brom odnosu priguiti svoje protivljenje rjeenju i principijelno po

kazati razumijevanje da se predmet moglo i na taj nain rijeiti. Bit
e korisno bude li rjeenje pripisao okolnostima, moda ak i ne
povoljnoj pravnoj situaciji umjesto da onog tko ga je donio krivi li
no zbog zlobe ili predrasude. U najmanju e ruku ta verzija morati
biti njegov slubeni i objavljeni stav, ukoliko eli odrati svoj od
nos. Unutar odreenih granica mogueg optereenja motivira kon
taktni sistem zapostavljanje vlastitih interesa i ekspresivnu kontro
lu djelovanja. Sama granica optereenja postaje granicom kontak
tnog sistema i u isti mah kamenom ugaonikom racionalne taktike
uesnika: moraju ispitati koje zahtjeve drugi uesnici ba jo mogu
podnijeti, i gdje se nalazi prag iza kojeg pojedinac gubi vlast nad so
bom, a time i svoju budunost u sistemu6.
Sve ovo ukazuje na to a neki promatrai7 vjeruju da su to i usta
novili da kontaktni sistemi ove vrste olakavaju legitimaciju rje
enja. Pa ipak su pravnici na taj mehanizam legitimacije odgovorili
s malo povlaivanja, ili su ga ak nepovjerljivo odbacili8. Boje se,
ne bez razloga, da podriva itav pravni poredak i razara osnove za
postupkom osiguranu pravnu zatitu. Obaziranje na kontaktni sis
tem moe naime potai uesnike da se odreknu svog prava. Postaje
ak problemom da li e se stvari uope odvijati na razini prava ili je
uputnije udesiti ih van njega. Naravno da tu vanpravnost kontak
tnih sistema ne treba nuno shvatiti kao sklonost da se kri pravo.
Odnos prema slubenoj zatiti prava je vieslojevit, kompleksan i
mijenja akcente. Uesnici mogu dati prednost brzom kompromisu
ve zbog same dugotrajnosti sudskih postupaka, ali oni mogu tome
6. Razmatranja sline vrste stoje u sreditu snanije formalizirane organizacione te
orije, tzv. koalicijske teorije. Up. naroito Chester I. Barnard: The Functions of the
Executive, Cambridge Mass. 1938, posebno s. 139 ff.; James G. March/Herbert A. Si
mon: Organizations, New YorkLondon 1958, posebno s. 83 ff.; Richard M. Cyert/James G. March: A Behavioral Theory of Organizational Objectives. In: Mason Haire
(Hrsg.): Modern Organization Theory, New YorkLondon 1959, s. 76-90.
7. Up. literaturu na koju ukazujem u napomenama 12-17 u glavi II. 4, koju bi lako bi
lo proiriti. Temeljito raene, metodski kontrolirane empirike studije ove teme nisu
mi poznate.
8. Pravnicima su kontaktni sistemi upali u oi naroito u privredno-upravnom pra
vu, gdje privatni interesi oekuju dobroinstva koja ne bi mogli utuiti, i stoga se u dru
gim sluajevima ne usuuju u odnosu na upravu iscrpsti do kraja sve prednosti svoje
pravne pozicije. Vidjeti naprimjer ukazivanja i stavove kod Ernst Rudolf Huber: Wi
rtschaftsverwaltungsrecht, 2. Aufl., Tbingen 1954, Bd. II, s. 200 f.; Herbert Krger: Dis
kussionsbeitrag, Verffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehrer 11 (1954), s. 138 f.; Erich Becker: Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung,
Verffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehrer 14 (1956), s.
96-135 (129); Hans Peter Ipsen: ffentliche Subventionierung Privater, Berlin-Kln
1956, s. 14 nap. 23, i s. 16; Claus-Dieter Ehlermann: Wirtschaftslenkung und Entschdi
gung, Heidelberg 1957, s. 38 f., 50 f., 146 ff.; Ernst Forsthoff: Lehrbuch des Verwaltun
gsrechts, Bd. I, 9. Aufl., MnchenBerlin 1966, s. 71 f. O srodnim problemima formal
nog povezivanja raznorodnih upravnih poslova up. nadalje Harald Dombrowski: Mi
brauch der Verwaltungsmacht. Zum Problem der Koppelung verschiedener Verwaltun
gszwecke, Mainz 1967.

80

nasuprot isto tako koristiti njihov mehanizam kako bi odgodili od

luku i dobili na vremenu. Ili mogu ugovoriti da e rjeenje prepusti
ti igri sluaja u obliku uzornog procesa iji se rezultat ne moe
predvidjeti. U svakom sluaju, kontaktni sistemi medijatiziraju
slubenu zatitu prava, pretvarajui ga u predmet prethodnog soci
jalnog usklaivanja. Tako provoenje prava postaje ovisnim o
strukturama moi i motiva koje se u samom pravnom postupku vi
e ne moe kontrolirati.
U svakodnevnom ivotu su takva prethodna razmiljanja normal
na i ne vrijeaju pravniku savjest ukoliko se odvijaju pod nadzo
rom i na nagovor suca, i ulaze u zapisnik kao poravnanje. Ali javnu
upravu se sumnjii zbog nepotenih motiva, i njene se kontaktne
sisteme smatra odve premonima u odnosu na graanina. Napose
u onim sluajevima u kojima nadletva otkrivaju i koriste mogu
nosti da izmaknu sudskoj kontroli ta se sumnja smatra gotovo ve i
dokazanom. To je, dok god nedostaju empirika istraivanja, manje
ili vie opravdana predrasuda. Meutim, diskusija iznosi na vidjelo
ne samo tu predrasudu, ve u isti mah i izvjesne stvarne probleme:
U naelu svako legitimiranje koje se ne oslanja neposredno na
uvjerljivost pravnih normi i njihovu snagu da motiviraju mora biti
zasnovano u vanpravnim mehanizmima. To vai i za legitimaciju
postupkom. Kako da se na drugi nain izvede skok od injenice da
je netko sasluan, do injenice da priznaje nepovoljno rjeenje? U
iekivanju da e neto biti legitimirano postupkom u naelu se uvi
jek rui pravniki kosmos. Bitna funkcija ak i samog pravnog po
stupka sastoji se u tome da se mobiliziraju juristiki neprogramirani motivi i namu novi izvori motiva koji e poduprijeti obavezna
rjeenja. Kontaktni sistemi su samo jedan oblik te misli: oblik koji
see veoma daleko, koji je naroito efektivan i naroito opasan. Nji
hov stil uopavanja protivurjei stilu prava vie negoli stil pojedi
nih postupaka. Kontaktni sistemi mogu izbaciti iz kolosijeka cen
traliziranu volju zakonodavca. Kre naelo jednakosti. Mali sistemi
koji se stvaraju na kontaktnim plohama velikih organizacija poput
nametnika prijete da e tim organizacijama oduzeti snagu ili ih blo
kirati9. Isplatilo bi se ozbiljno ispitati da li su takve posljedice od
ve skupa cijena za uinke smirivanja i legitimacije koje kontaktni
sistemi postiu.
Kako god mi ovdje odvagnuli korist i tetu, stoji da je vrlo malen
broj onih tekuih postupaka koji su obuhvaeni i zatieni nekim
kontaktnim sistemom. Upravo je za velike birokratske uprave, u ko
jima je dioba raa veoma diferencirana, i za sudove tipino da su
kontakti izmeu odreenih graana i odreenih slubenika spora
dini, da se ne ponavljaju u sagledivom vremenskom i interesnom
9. O osamostaljenju podreenih putem vlastitih vanjskih kontakata i o problemima
koji iz tog proizlaze za hijerarhini poredak up. i Niklas Luhmann: Funktionen unci
Folgen formater Organisation, Berlin 1964., str. 237 si. s daljnjom literaturom.

81

horizontu i da se prema tome ne zgunjavaju u nekom sistemu koji

bi obuhvatio razne postupke. Ni vremenski ni sadrajno ni socijal
no ne mogu se povezati postupak izdavanja prometne dozvole za
neko vozilo, razvod braka, dostava pote ili kontrolne posjete pri
vrednih inspektora. Kontakti su na tipian nain toliko specificira
ni, da ak ni ondje gdje se redovito susree istog slubenika, na pri
mjer potara ili privrednog inspektora, ne nastaju konstelacije mo
i ili ovisnosti koje bi se na nepredvien nain mogle izmijeniti.
Ukoliko su kontakti na taj nain usitnjeni, kontaktni sistemi ne
nastaju vie po sebi, nego ih treba traiti i uvrstiti manje ili vie
umjetnom personalnom unijom izmeu raznih postupaka. To je
sluaj kad traimo advokata koji je dobar sa sucem, u neodree
noj nadi da sami neemo postati rtvom tog dobrog poznanstva; ili
kad se u savez udrui vie interesenata i u blizini vladinog sjedita
osnuje kontaktni ured s istim ciljem i istim opasnostima dobrih od
nosa. Time se postavlja pitanje da li se motivi i uinci legitimacije
kontaktnog sistema to ga tvore zastupnici mogu prenijeti na zastu
pane, napose ondje gdje se klijentela mijenja od jednog postupka
do drugog. Uostalom, umjetni karakter takvih tvorevina pokazuje
da se radi o izuzecima. Izuzeci meutim osvjetljavaju pravilo. Anali
za kontaktnih sistema baca u isti mah svjetlo na funkciju koju ima
injenica da odnosi prema nadletvima i sudovima nastaju sporadiki. Usitnjenje kontakata prijei stvaranje kontaktnih sistema, i
time osigurava da e se upravne radnje moi centralno programira
ti. Jer se, kako to uvjerljivo dokazuje duga povijest refeudalizacije i
raspada velikih birokratskih carstava, relativno autonomno samousmjeravanje politikih sistema moe garantirati samo ondje gdje
se birokracija na svojim rubovima ne zaplie u mree odreenih
partikularnih odnosa bilo na rodbinskoj, bilo na privrednoj ili reli
gioznoj osnovi10. Na drugoj se strani problem legitimiteta postavlja
naroito akutno ba kao posljedica drutvene autonomije i samousmjeravanja velikih politikih birokracija. Drutveno izdvajanje re
lativno autonomne drave u novovjekoj Evropi, koja sama pro
gramira svoje djelovanje, uvjetuje otrinu kojom se sada postavlja
problem legitimnosti. Problem ne mogu vie rijeiti kontaktni siste
mi, koji su sada postali moralno suspektni i koje se vie ne moe
drutveno institucionalizirati. Tako se otvara pitanje mogu li pro
blem rijeiti pojedini postupci.

10. Up. o ovom Shmuel N. Eisenstadt: The Political System of Empires, New York
London 1963. O jednom karakteristinom pojedinanom sluaju vidjeti i Lloyd A.
Fallers: Bantu Bureaucracy. A Century of Political Evolution among the Basoga of
Uganda, 2. izd., Chicago 1965.

82

4.

Preuzimanje uloge

Sada se moemo preciznije zapitati da li, u kojem smislu i pomou

kojih psihikih i socijalnih mehanizama sudjelovanje u postupku
koji se odvija kao sistem jaa spremnost graanina da neovisno o
njihovu sadraju i obrazloenju prihvati odluke kao obavezne, ne
nuno i kao ispravne. Ne moe se pretpostaviti da bi bilo dovoljno
narodu i onima koji su po svojim interesima uesnici dopustiti da
kao pasivni gledaoci prisustvuju iskrenim naporima upravnih slu
benika i sudaca da nau pravo. Stavovi ove vrste, ukoliko ih jo
uope itko zastupa, vjerojatno su staleka iluzija. Pitanje koje zaslu
uje ozbiljnije istraivanje glasi: to se moe postii aktivnim uplitanjem u postupak rjeavanja onih koji imaju prihvatiti rjeenje1? Tu
e biti od koristi posluiti se sociolokim pojmom uloge i shvatiti
birokratski sistem uprave javne moi (skuptine, upravna nadletva
ukljuujui i sudove) u smislu sistema ponaanja u ulogama2. U
tom je sluaju mogue pomou pojma preuzimanja implicitnih
uloga objasniti socijalni mehanizam o kojem razmiljamo kad oe
kujemo da e postupak imati legitimirajui uinak. Budui da ovaj
pojam u osnovnim crtama zahvaljujemo amerikom socijalnom
psihologu i filozofu Georgeu Herbertu Meadu, ovdje emo ukratko
skicirati njegovu teoriju3.
1. Thomas Ellwein: Einfhrung in die Regierungs- und Verwaltungslehre, Stut
tgartBerlinKlnMainz 1966, s. 126, u odnosu na njemaku tradiciju pravne drave
kritiki primjeuje da se njoj zatita graanina inila samom po sebi razumljivom, dok
je sudjelovanje smatrala suvinim, pa ak i nepoeljnim. Snano naglaavanje ideje po
stupka ne bi meutim trebalo garantirati samo zatitu, ve i sudjelovanje dakako, i
to je karakteristino: nepolitiko sudjelovanje.
2. Ovu primjenu pojma uloge na svakovrsne birokratske organizacije ne treba vie
preporuati, budui da je postala samo po sebi razumljivom mada s time, naravno,
nije povezano potpuno razjanjenje onog to je u svojoj biti uloga. Up. Shmuel N. Eisenstadt: Bureaucracy and Bureaucratization, Current Sociology (1958), s. 99-164
(121 ff.); Neal Gross/Ward S. Mason/Alexander W. McEachern: Explorations in Role
Analysis. Studies of the School Superintendency Role, New York 1958; Daniel J. Levinson: Role, Personality and Social Structure in the Organizational Setting, The Jour
nal of Abnormal and Social Psyehology 58 (1959), s 170-180; Renate Mayntz: Soziologie
der Organisation, Reinbek 1963, s 81 ff.; Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New YorkLondonSydney 1966, s. 171 ff.
3. Up. naroito George H. Mead: Mind, Self and Society From the Standpoint of a
Social Behaviorist, Chicago 111. 1934, passim, posebno s. 254 f.; isti: The Philosoph)' of
the Act, Chicago 111. 1938, passim, posebno s. 544 ff., 610 f. Dalje vidi Ralph H. Turner:

83

Mead govori o role-taking. Time misli da ovjek ne doivljava

druge ljude jednostavno kao stvari, nego kao nosioce vlastitih sub
jektivnih perspektiva, u koje se moe prenijeti. Moe se uivjeti u
ulogu drugoga i u njoj nai stajalite s kojeg moe motriti sama se
be. Preuzimanjem tue uloge moe sebi dodijeliti neku vlastitu ulo
gu, moe sam sebi postati objektom, I [ja] pretvoriti u me
[mene] i u isti mah iznai one aspekte svijeta koji u objema per
spektivama imaju isti smisao. Preuzimanje uloge u ovom irokom
smislu proces je samoidentifikacije i konstitucije objektivnog svije
ta kao sinteze subjektivnih perspektiva koja je dostupna svim ljudi
ma.
Zapravo se ovdje radi o analizi procesa u kojem se intersubjektivno konstituira smisao, kako ju je dublje ali u isti mah i problematinije pokiiao izvesti Edmund Husserl u transcendentalnoj fenome
nologiji4. Mead posveuje samo perifernu panju pojmu uloge. On
ga ne izrauje tonije i tako taj pojam role-takinga dominantna so
cioloka teorija uloga rijetko upotrebljava5. Mead odvie iri pojam
uloge time to uloge stavlja na poetak kao neto to se moe uze
ti jo prije nego to su se konstituirali objektivni smisao i socijalni
identiteti, a meu njima i linosti. Tako proiren, taj pojam postaje
neupotrebljiv za daljnje analize.
Ta mana moe se meutim lako ispraviti ako se obrne prioritet
pojmova uloga i identitet i ako se konstituciju identiteta tueg i
vlastitog ja smatra fundamentalnijim od identifikacije vladanja
drugih po aspektu odreenih drutvenih uloga. Onaj drugi je osoba,
Role-Taking. Process Versus Conformity In: Arnold M. Rose (Hrsg.): Human Behavi
or and Social Processes. An Interactionist Approach, Boston 1962, s. 20-40, te, kao do
bar pregled svih tema te kole, George J. McCall/J. L. Simmons: Identities and Interac
tions, New YorkLondon 1966.
,
4. Vidjeti naroito Edmund Husserl: Cartesianische Meditationen und Pariser Vor
trge, Husserliana Bd. 1, Den Haag 1950, a za kritiku moda Alfred Schutz: Das Pro
blem der transzendentalen Intersubjektivitt bei Husserl, Philosophische Rundschau
5 (1957), s. 81-107, ili Michael Theunissen: Der Andere. Studien zur Sozialontologie der
Gegenwart, Berlin 1965, s. 13 ff. Povezanost izmeu kretanja fenomenologijske kole i
midovske socijalne psihologije nastoje uspostaviti Peter L. Berger/Thomas Luckmann:
The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden
City N. Y. 1966. (prevod, Socijalna konstrukcija zbilje. Naprijed, Zagreb 1992. ur.)
5. Ondje gdje se to dogodilo, naime u ikakoj koli simbolikog interakcionizma,
pokazuje se jasno i unutarnja problematika Meadovog prikaza, koji pojmu uloge daje
prvenstvo u odnosu na pojam identiteta: njegova vodea pozicija diskreditira pojam
identiteta. Vidjeti naprimjer Anselm Strauss: Mirrors and Masks. The Search for Iden
tity, Glencoe III. 1959; Barney B. Glaser/Anselm L. Strauss: Awareness Contexts and
Social Interaction, American Sociological Review 29 (1964), s. 669-679; Edward Gross/Gregory P. Stone: Embarassment and the Analysis of Role Requirements, The Ame
rican Journal of Sociology 70 (1964), s. 1-55; a za nau temu posebno zanimljivo: Euge
ne A. Weinstein/Paul Deutschberger: Some Dimensions of Altercasting, Sociometry
26 (1963), s. 454466, i isti: Tasks, Bargains, and Identities, Social Forces 42 (1964), s.
451-456. Sasvim konzekventno dolazi se na ovoj osnovi do teze da nema dubinskih obi
ljeja linosti koje bi bile neovisne o ulogama i koje bi skroz odreivale sve situacije i
sve uloge tako Orville G. Brim, Jr.: Personality as Role-Learning. In: Ira Iscoe/Harold W. Stevenson (ur.): Personality Development in Children, Austin 1960, s. 127-159.

84

a ne uloga, i pomou njega kao osobe, a ne kao uloge, dodjeljuje se i

meni kao osobi vlastiti identitet. Socijalne su uloge naime odnos
izmeu majke i djeteta i ekvivalentni odnosi , dodue, nune da
bismo nauili biti osobe. Ali za taj proces uenja upravo je odluno
da je u tom odnosu zasjenjeno da se radi o ulogama, i da onaj tko
ui doivljava partnera ne kao ulogu ve kao tebe i zatim kao dru
go ja6.
Ovom vie pojmovnom nego sadrajnom korekturom neemo
Meadovu teoriju pogoditi ba usred mete, ali emo ju moi tako
formulirati da osvijetlimo svu kompleksnost teme: veza izmeu ig
re uloga i samopostanka. ovjek stie svoj vlastiti identitet u dru
tveno pretkonstituiranim ulogama i njihovom pomou, i moe za
tim, poto je stekao izvjesnost o svojem vlastitom identitetu i prenosivosti perspektiva alter egoa, nauiti i uloge kao takve i napokon
razviti, kvalificirati, potvrditi i varirati svoju vlastitu linost po
mou zajednike drutvene igre uloga. Koju e ulogu preuzeti, koje
uvjete mora pritom ispuniti da bi njegovo ponaanje u ulozi izazva
lo adekvatne socijalne reakcije i da bi tako mogao faktiki nastaviti
da se ponaa u ulozi, koje e se aspekte njegovog ponaanja u ulozi
pripisati njemu samom a koje normama, prilikama i okolnostima
sve to strukturira njegove anse da stekne odreeni karakter, indi
vidualno strukturiranu linost.
U okviru ove ope koncepcije, koju je Mead pokuao obuhvatiti
pojmom role-taking, moemo, polazei od uobiajenog ueg pojma
drutvene uloge, povui granice ue injenice preuzimanja implicit
nih uloga7. Svaka je uloga ovisna o komplementarnom ponaanju u
ulozi drugih i implicira stoga zahtjev da se drugi ponaaju na odgo
varajui nain8. Svatko tko se uputa u neku ulogu zaplie se tako u
radnje koje lino veu, koje su dio njega samog i iza kojih mora
stajati ukoliko kontekst uloga ne predvia nepersonalno ponaa
nje, niti omoguuje da se izraajnim stilom svojih radnji lino od6. Up. o tome Dieter Claessens: Familie und Wertsystem. Eine Studie zur zweiten
sozio-kulturellen Geburt des Menschen, Berlin 1962.
7. Turner, op. eit. str. 23 govori o imputed other-role. Up. i McCall/Simmons, loc.
cit., s 121 ff., 130 ff. Slian pojam implicitno doznaene uloge pojavljuje se u amerikoj
literaturi, ali on ima drugi smisao. On znai samo latentna, nesvjesna doznaivanja ili
doznaivanja koja se ne mogu priznati. Usp. npr. John P. Spiegel: The Resolution of
Role Conflict Within the Family, Psychiatry 20 (1957), s. 1-16, ili Florence R. Kluckholn/Fred L. Strodtbeck: Variations in Value Orientations, Evanston Ill.-Elmsford N.
Y. 1961, s. 40f. Mi pojam implicira neemo ograniiti na taj uzak smisao, ve emo s
njime samo izraziti da je u ponaanju- u- ulozi drugih sadrana komplementarna vlasti
ta uloga tako kao to uloga onog koji zapovijeda pretpostavlja ulogu onog koji slua i
obrnuto. U naem istraivanju vano je razlikovati da li se tu pretpostavku moe podii
na razinu svijesti i pretvoriti je u predmet socijalne komunikacije ili ne ulogu optue
nog, na pr. koji se brani, implicira se otvoreno i svjesno, a ulogu zloinca, koji je izbje
gao krivino gonjenje, naprotiv samo latentno. Ipak, ovo je razlikovanje sekundarne
prirode i moe ga se izraziti pojmovima otvorene i latentne implikacije.
8. Up. o ovom na pr. Frederick L. Bates: Position, Role and Status. A Reformulati
on of Concepts. Social Forces 34 (1956), s. 313-321, ili Siegfried F. Nadel: The Theory of
Social Structure, Glencoe 111. 1957, s. 85 ff.

85

vojimo od svog ponaanja, dakle da nainom ponaanja izrazimo

da ne elimo da nas se s njim identificira. Ponaanje u ulozi vodi
dakle meu ostalim uivljavanju u ulogu drugoga, razmjeni per
spektiva, stabilizaciji komplementarnog oekivanja ponaanja i za
jednikih premisa za smisleno ponaanje9 ili ga moramo prekinu
ti jer se ne moemo sporazumjeti.
Sasvim openito, preuzimanje uloge je pretpostavka kontinuira
ne interakcije. Svi uesnici postupka neprestano pridaju uloge jed
ni drugima, meusobno ih potvruju i podupiru ponaanje tako da
svatko moe ui u svoju ulogu i u granicama snoljivih optereenja
u njoj i ostati. Naroito je dunost suca pobrinuti se da svim uesni
cima d siguran okvir ponaanja ak i za teke, riskantne, neugod
ne ili potresne iskaze, da se ne odvraa njihova panja, da ih se ne
iritira, ve da u miru postignu dobre (dobre prema mjerilima po
stupka!) rezultate10. ak ako njihov iskaz vodi njih same ili nekog
drugog u katastrofu, ne bi bilo dobro kad bi katastrofa nastupila
odmah i zahvatila postupak kao sistem. Dio raspoloivih snaga mo
ra se zato neprestano odvajati kako bi se odrali kontakti i sposob
nost funkcioniranja u ulogama. To je preduvjet da bi se postupak
uope odvijao relativno neometano, i vai za meusobni odnos svih
uesnika11. Meutim, nae je daljnje pitanje to se na ovaj nain
moe uiniti kako bi bila prihvaena neugodna rjeenja.
Vjerojatno je ovo potajna teorija postupka: da se uplitanjem u ig
ru uloga moe uhvatiti i izmijeniti linost i motivirati je da se poko
ri rjeenjima. Karakteristian je za ovo jedan primjer iz daleke pro
losti: blizina, pa ak i veza izmeu savjeta i pomoi u miljenju
srednjeg vijeka12. Savjet je bio povezan s obavezom da se sudjeluje
9. Ove spoznaje imaju sredinje znaenje za teoriju akcionih sistema Talcotta, Parsonsa. Up. naroito uvodni General Statement u Talcott Parsons/Edward A. Shils
(ur): Toward a General Theory of Action, Cambridge Mass. 1951, s. 3-27 (14 ff.). Slino
Ragnar Rommetveit: Social Norms and Roles. Explorations in the Psychology of Endu
ring Social Pressures, OsloMinneapolis 1955, s. 44 ff.
10. U krajnjim sluajevima, sud koji ne potuje ovo pravilo kri ak i naelo da se
stranke moraju sasluati (Grundsatz des rechtlichen Gehrs). Vidjeti sluaj o kojem
je Savezni upravni sud odluio svojom presudom od 22. nov. 1963. (Neue Juristische
Wochenschrift sv. 17 (1964.), str. 787 sl.). Tu je sudac tuitelja toliko uznemirio svojim
pitanjem da li je on pio alkohol, da tuitelj navodno vie nije mogao slijediti raspravu.
Iz tog je razloga bila ukinuta presuda nieg suda. Na drugoj strani ne bi bilo prihvatlji
vo kad bi sud bio duan odrati optimalno psihiko ustrojstvo uesnika. Tu jasno po
stoje granice unutar kojih je mogue juridificirati sistemski-imanentne norme postup
ka; up. o ovom i Hans Dahs: Das rechtliche Gehr im Strafprozess, MnchenBerlin
1965., str. 20 sl.
11. Erich Dhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Proze. Beweiserhebung
und Beweiswrdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964, s. 28 ff., pokazuje to vrlo lijepo na
odnosu suca i osobe koja iznosi dokaze. Dodue, u skladu s klasinom koncepcijom po
stupka Dhring njegu kontakata smatra sredstvom iznalaenja istine i ni ne pomilja
na to da sigurnost u ulozi dobrog kontakta moe posluiti i tome da se kae neistina.
12. Up. o tom Otto Brunner: Land und Herrschaft. Grundfragen der territorialen
Verfassungsgeschichte Sdostdeutschlands im Mittelalter, 3. Aufl., BrnnMnchen
Wien 1943, s. 308 ff. s daljnjom literaturom.

86

u provoenju prihvaenih prijedloga koncepcija koja zacijelo

praktiki nije bila sasvim neprovediva. Imenovati nekog savjetni
kom moglo je tako biti instrument politikog obvezivanja (kao ko
rak u smjeru stvaranja kontaktnog sistema), a savjetodavno tije
lo moglo je sluiti kao mjesto pregovora o uvjetima osobitih mjera
pomoi. Postavljena na sredinje mjesto politiko-drutvenog us
trojstva, ova institucija consilium-a et auxilium-a zahtijevala je,
naravno, minimum lojalnosti i u visokoj mjeri homogenost intere
sa. Pretpostavka je bio dakle relativno jednostavan, pregledan dru
tveni sistem13. Oivljavanje ove misli u dananje doba djeluje na
protiv kao blijeda, nerealistina spekulacija. Na ovaj se nain raz
miljalo naprimjer u takozvanom pokretu profesionalnih stalea.
Te su misli osnova mnogobrojnih pokuaja da se ekonomski intere
si integriraju u dravi pomou prethodnog sasluanja i savjeto
davnog sudjelovanja u procesu odluivanja14. Ali ak i ondje gdje ni
tko mnogo ne oekuje od takvih dravnih ustrojstava a to je da
nas opi stav naii emo uvijek iznova na tezu da savjetodavno
sudjelovanje zainteresiranih u donoenju odluke slui kao ventil za
resantimane i kritiku, da apsorbira prigovore i tako bar podupire
provoenje konanog rjeenja15. Sudjelovanje uesnika, koje je
13. Tadanjoj se literaturi inilo da problem naravno ne lei u ovom, ve u vrlini do
brog savjetnika, tako da se probleme ponaanja poredalo oko tog problema. Napose li
teratura 16. i 17. vijeka, koja ve ima u vidu dvorskog savjetnika, upozorava, opominje i
instruira kako vladara tako i savjetnika na opasnosti takovog odnosa. Vidjeti kao pri
mjer Martinus Garatus Laudensis: Tractatus de consiliariis principum. In: Tractatus
illustrium jurisconsultorum tom XVI fol. 212, Venecija 1584; John Fortescue: The Governance of England, ed. Plummer, Oxford 1885, ch. XVXVII (naroito zanimljivo
zbog nove pojave dvorskog savjetnika); Hippolytus a Collibus: Princeps, consiliarius,
palatinus, sive aulicus et nobilis, ed. nova, Helmstedt 1667; Francesco Guiccardini/Giovanni Francesco Lottini/Francesco Sansovini: Propositioni overo considerationi in materia di cose di stato, sotto titolo di avvertimenti, avvedimenti civili e concetti politici,
Venecija 1598; Joannes Mariana: De rege et regis institutioni libri tres, Mainz 1605; Jo
hann-Andreas Ockell: Commentatio de consiliis eorumque iure, Diss. Tbingen 1654
(esto navoen pod imenom Prses WolfgangAmadeusa Lauterbacha); Laelius Zechius: Politicorum sive de principe et principatum administratione libri tres, Verona 1625;
Gabriele Zinano: II Consigliere, Venecija 1625.
14. Vidjeti na pr. Heinrich Herrfahrdt: Das Problem der berufstndischen Vertre
tung von der Franzsischen Revolution bis zur Gegenwart, Stuttgart 1921; Edgar Tarlarin-Tannhevden: Die Berufstnde, ihre Stellung im Staatsrecht und in der deutschen
Wirtschaftsverfassung, Berlin 1922. Kao primjer uzdrljivijeg novog stajalita, koje uzi
ma u obzir u meuvremenu nastala iskustva, vidi Hans Ryffel: Staat und Wirtschaf
tsverbnde im nationalen und bernationalen Bereich. In: Staat und Wirtschaft im
nationalen und bernationalen Recht. Schriftenreihe der Hochschule Speyer, Bd. 22,
Berlin 1964, s. 159-188.
15. Up. na pr. B. E. Pendleton Herring: Public Administration and the Public Inte
rest, New YorkLondon 1936, s. 37, 213 i dr.; R. V. Vernon/N. Mansergh: Advisory Bodies. A Study of Their Uses Relation to Central Government 1919-1939, London 1940, s.
25; Reinhard Bendix: Higher Civil Servants in American Society. A Study of Social Origins, the Careers and the Power-position of Higher Federal Administrators, Boulder
Col. 1949, s. 96; Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson: Public
Administration, New York 1950, s. 122 ff., 464 ff.; Eduard Naegeli: Die Mitwirkung der
Verbnde bei der Rechtsetzung unter besonderer Bercksichtigung der qualifizierten

87

nuno ve iz samih pravno-dravnih razloga tako smatra Ule

slui stoga i uoj vezi pojedinaca s upravom, ije e odluke, ak
ako su i nepovoljne za uesnika, ovaj radije prihvatiti ukoliko je na
mjerodavan nain sudjelovao u njihovom donoenju16. U opse
nim empirikim istraivanjima uspjelo je osim toga sociologiji po
duzea da u izvjesnoj mjeri potvrdi hipotezu po kojoj se spremnost
da se prihvate odluke moe poveati sudjelovanjem u njihovom do
noenju17. Ali u isti tren dolaze nam na um i protivdokazi, jer ne
moe se porei da mnogi naputaju sudsku dvoranu nezadovoljni ili
ak ozlojeeni. Mi smo uli u trag teoriji po kojoj je legitimiranje
zasnovano postupkom; ali bilo bi oigledno pogreno kad bismo
pretpostavili jednostavnu kauzalnu vezu, ili ak samo odreenu staRechtsverordnung. In: Festgabe Hans Nawiasky, Zrich-Kln 1950, s. 205-227 (212);
Udo Krauthausen: Tatsachenerhbung und Beratung in der deutschen ffentlichen
Verwaltung. Deutsches Verwaltungsblatt 73 (1958), s. 729-733; August Krebsbach- Le
bendige Demokratie durch Ausschsse und Beirte, Staats- und Kommunalverwal
tung1959, Str. 2-4. Drugim je promatraima meutim upalo u oi da savjetnika tijela
primjenjuju iz opreza strategiju: avoidance of final commitment kako bi izbjegli
ovom vezivanju tako PEP: Advisory Committees on British Government. London
I960., str. 91 si.
16. Carl H. Ule: Verwaltungsreform als Verfassungsvollzug. In: Recht im Wandel.
Beitrge zu Strmungen und Fragen im heutigen Recht. Festschrift hundertfnfzig
Jahre Carl Heymanns Verlag KG., KlnBerlinBonnMnchen 1965, s. 53-89 (napo
se str. 55). S druge strane ima i glasova koji ne smatraju ba demokratskim da se na za
jednikim sjednicama upaju zubi moguim kritiarima neke odluke, zainteresirani
ma ili ekspertima tako Kenneth C. Wheare: Government by Committee. An Essay on
the British Constitution, Oxford 1955, s. 65 ff.
17. Up. pozitivnu ocjenu kod: Lester Coch/John R. P. French: Overcoming Resistan
ce to Change, Human Relations 1 (1948), s. 512-532; William F. Whyte u. a.: Lohn und
Leistung, njem. prevod, KlnOpladen 1958, s. 188 ff., 247, 255 ff.; John R. P. French
/Joachim Israel/Dagfin As: An Experiment on Participation in a Norwegian Factory,
Human Relations 13 (1960), s. 3-19; Floyd C. Mann/Lawrence K. Williams: Observati
ons on the Dynamics of a Change to Electronic-Data-Processing Equipment, Adminis
trative Science Quarterly 5 (1960), s. 217-256 (225 ff.); Victor H. Vroom: Some Personali
ty Determinants of the Effects of Participation, Englewood Cliffs N. J. 1960; Rensis Likert: New Patterns of Management, New YorkTorontoLondon 1961, s. 26 ff., poseb
no str. 39 ff.; Bernard M. Bass/Harold J. Leavitt: Some Experiments in Planning and
Operating, Management Science 9 (1963), s- 574-585. Meutim, u bar istom broju mo
gue je nai i kritike izjave, koje ukazuju na preuranjeno poopavanje zakljuaka, na
premisu interesne harmonije, malu razliku u rezultatu proizvodnje i velik broj drugih
varijabla koje su tu upletene. Vidjeti nekoliko priloga zborniku Conrad M. Arensberg i
dr. Research in Industrial Human Relations, New York 1957 npr. str. 33 f., Ill); Leo
nard Sayles: Behavior of Industrial Work Groups, New York 1958, napose s. 168 ff.;
Chris Argyris: Understanding Organizational Behavior, Homewood 111. 1960, s. 114 f.;
Michel Crozier: Le phnomne bureaucratique, Paris 1963, s. 269 ff.; George Strauss:
Some Notes on Power Equalization. In: Harold J. Leavitt (ur.): The Social Science of
Organizations. Four Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1963, s. 39-84 (60 ff.). Novi pre
gled itave diskusije i prijevod u pojmovni jezik sistemske teorije sadri Daniel Katz
/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New YorkLondon
Sydney 1966, s. 390 ff. i Frieder Naschold: Organisation und Demokratie. Untersuc
hungen zum Demokratisierungspotential in komplexen Organisationen, Stuttgart
BerlinKlnMainz 1969. Najupadniji nedostatak itave ove diskusije njena je pri
mitivna psihologija. Nema povezanosti s novijim razvojem na podruju teorije linosti,
to openito karakterizira sadanju znanost organizacije.

tistiki dokazivu korelaciju izmeu postupka i prihvaanja rjeenja

u ovoj openitosti. Moramo dobrano profiniti ovu teoriju preuzima
nja implicitnih uloga u linost kako bismo doli do upotrebljivih re
zultata.

5.

Prikazi i rastereenja

Uznapredovat emo korak vie ako spoznamo da je svako preuzima

nje uloga kao i svaka socijalna interakcija uope povezano s
prikazom smisla, ukljuujui u to i samoprikaz aktera. im je netko
zapaen, on htio on to ili ne htio svojim ponaanjem kae neto
o tome kako shvaa situaciju i time neto i o samom sebi1. Openito
ne moe nitko a da za to ne plati dopustiti sebi da ignorira da li
je zapaen ili nije. Mora naprotiv kontrolirati svoje ponaanje im
je postalo prikazom.
Kontrola je potrebna, jer se od svih uesnika kao osnovica za ori
jentaciju oekuje da e njihov prikaz biti u izvjesnoj mjeri konzistentan2: tko se predstavio kao nepua taj ne smije tek onako zapo
eti puiti. Mora dati bar neko dobro obrazloenje koje prua sigur
nost da se u ostalim stvarima nee promijeniti, da e dakle i nada
lje ostati predmet samonegirane slobode, koji dozvoljava drugima
da pouzdano formiraju svoja oekivanja. Gledano u cijelosti, sa
moprikaz fiksira aktera kao odreenu linost. I uloge koje smo jed
nom preuzeli obvezuju nas u tom smislu na kontinuitet i svode mo
gunost varijacija na granice onog to se moe uiniti plauzibilnim
bez gubitka identiteta. Kad ne bi bilo takvih uzajamnih vezivanja
prikaza, ne bi bila uope mogua trajna interakcija, pa ni neto po
put postupka. Ve samim poetkom prikaza postupka mora biti
1. Mada nije izuzetak, ipak potvruje pravilo to to postoje situacije u kojima se sa
prisutnima postupa kao s odsutnima ili silom konvencije, ili kako bi se izbjegli neugod
ni konflikti (primjer: posluga kod prijema). Jer prisutni odsutni nipoto nisu oslobo
eni od obaveze da dadu prikaz samih sebe; naprotiv, oni moraju osobitom panjom
igrati ulogu odsutnih i na adekvatni nain prikazivati sebe kao beznaajne, jer je i jed
no i drugo neprirodno i jer je perfekcija u prikazu odsutnosti jedini doputeni nain
kojim mogu ukazati na svoju prisutnost i usput prikazati svoj znaaj. Ovo napomi
njem i kao primjer koji ukazuje na kompleksne i komplicirane injenice s kojima emo
se odsad morati pozabaviti.
2. Problemima konzistencije prikaza bave se mnogobrojne publikacije Ervinga Goffmana. Vidjeti prije svega: The Presentation of Self in Everyday Life, 2. izd. Garden City
N. Y. 1959; nadalje i: On Face Work, Psychiatry 18 (1955), s. 213-231; Alienation
From Interaction, Human Relations 10 (1957), s. 47-59; Encounters. Two Studies in
the Sociology of Interaction, Indianapolis Ind. 1961; Stigma. Notes on the Manage
ment of Spoiled Identity, Englewood Cliffs N. J. 1963; Behavior in Public Places. Notes
on the Social Organization of Gatherings, New YorkLondon 1963.

90

djelotvorno iskljueno da e se sudac odjednom stati ponaati kao

zubar, a onaj tko se odazvao sudskom pozivu kao prodava sreaka.
Nadalje treba razmisliti o posebnoj prirodi situacija u kojima su
u pitanju normativne osnove ponaanja i u kojima se moe biti po
zvan na odgovornost. Takve situacije nastaju mada samo u po
sebnim uvjetima i u svakodnevnom ivotu3. Uzajamno razoara
nje ve je nastupilo i treba raistiti stvar. Uesnici se moraju vrati
ti temeljima svog ponaanja, da bi to je uvjet daljnjeg zajedni
kog ivota raistili uzajamna oekivanja; a to znai: da bi se
sami moralno ispitali i pokazali da e kao moralne osobe, kao raz
umni ljudi biti konzistentni.
U odnosu na normalna oekivanja svakodnevnog ivota u sud
skom je postupku znatno pootrena dunost da u naim prikazima
budemo konzistentni4. Postupak mora zavriti nekim rjeenjem i
zato mora biti u mogunosti da se pouzdano osloni na informacije
koje su uesnici, namjerno ili nenamjerno, pruili. Smisao i cere
monija postupka potiu sve uesnike da svoje ponaanje shvate oz
biljno i da ga smatraju tako obaveznim kao da je niz obeanja.
Uesnici e pravilno postupiti ako to oekivanje ispune tako da
unaprijed promisle o svojem ponaanju. Zahtjev za konzistencijom
bit e tu i tamo verbaliziran, tako na primjer kad se netko o njega
ogrijei i to postane predmetom prigovora. Ali osim toga je taj za
htjev toliko prisutan u atmosferi, da od toga mogu zanijemiti jed
nostavniji duhovi, oni koji nisu kadri izraunati koje bi posljedice
njihovo ponaanje moglo imati to je njihov posljednji pokuaj da
se uprkos svojoj fizikoj prisutnosti oslobode njenih simbolikih
implikacija5.
Scena i ceremonija postupka postaju tako normom ukoliko ne
ak i zamkom za one uesnike koji se uope nisu htjeli toliko an
gairati. Osim toga, njihovo vlastito ponaanje ulazi u povijest po
stupka i postaje tako okovima. esto e iskazi ui u zapisnik izree
ni jezikom koji nije jezik govornika ve policije, suda i zakona, ili e
se oblikovati u sjeanjima koja se razlikuju od uesnikovih, i ona e
mu se u daljnjem toku postupka suprotstaviti kao neto sa ime bi
3. O tome jo gotovo ni nema istraivanja, ali stimulativni pregled problema i strate
gija sadri Marvin B. Scott/Stanford M. Lyman: Accounts, American Sociological
Review sv. 33 (1968.), str. 46-62.
4. Isti emo fenomen nai iz istog razloga i u zakonodavnom postupku. Vidjeti nie
glava III. 4 (str. 162. si.).
5. Autor je u nekoliko navrata doivio da u takovim sluajevima, u kojima prijeti
opasnost da bi prikaz mogao izostati zbog nelagodnosti ili zbunjenosti (ili tonije: da bi
prikaz mogao postati ne-prikazom), suci prvo pokuavaju ublaiti strogost ceremonije,
na ljudski se nain obratiti uesnicima ili im ak olakati uvid u posljedice njihovog po
naanja; da se meutim i ostali uesnici neovisno o svojim konkretnim ciljevima i interesima osjeaju dunima da taktom ili na neki drugi nain pripomognu kako bi sis
tem ostao u toku i kako bi dolo bar do nekog prikaza. Advokati koji koriste ili povea
vaju zbunjenost svjedoka ili stranaka djeluju u svom prividnom interesu protiv proceduralnog sistema, u kojem bi se njihov interes imao ostvariti, i mogu sve u svemu sebi
vie nakoditi nego koristiti.

se imao identificirati6. Protokolirane izjave dokumentiraju da su se

uesnici sporazumjeli ako ne ba o sadraju, a ono bar o injenici
da je dan odreeni iskaz i postaju tako normom, koju moemo
pobijati samo jo s posebnim razlozima, na primjer ukoliko se i na
drugim mjestima u postupku pojave nesuglasice koje omoguuju
drugaije nijansiranje iskaza. Ako nemamo takvog oslonca, bit e
najbolje ili bar najlake ako u zapisnik kaemo da ukazujemo na
ve postojee zapisnike.
Takva ogranienja ne treba pomijeati s vanjskim ogranienjima
postupka. Ona su rezultat vlastite povijesti sistema. Svatko moe
dodue na poetku uz dosta slobode odabrati svoju liniju, svoj pri
kaz smisla i ekspresivni stil ponaanja: moe odrediti opseg intere
sa koji iskazuje, moe sebe stilizirati u utljivca ili brbljavca, popus
tljivog ili nepopustljivog, sitniavog ili irokogrudnog, objektivnog
ili egocentrinog ovjeka, onog tko ustraje u svojim pravima ili tko
je spreman na poravnanje itd. Osim toga, svatko je donekle slobo
dan da odredi to e iznijeti kao svoje poznavanje injenica ili svoj
pravni stav. Ukoliko je vjet, moi e u ogranienom opsegu odgodi
ti trenutak u kojem e vezati sama sebe, pa ak i taktiki razmisliti
0 tome kojim e vremenskim redom dati razne prikaze sama sebe
pobrinuti se na primjer za efektna iznenaenja (na tetu drugih),
dati istini mogunost da zasja tek poto su drugi ve kazali neisti
nu, ili zadrati svoje argumente u rezervi sve dok nije dolo njihovo
vrijeme7. Meutim, za sve ovo postupak openito prua malo prilike
1 treba ih takorei osvojiti u igri protiv institucije. Jer u ulogama je
to je smisao institucije ugraena tendencija vezivanja; i posta
ne li njegova taktika odugovlaenja vidljiva, to e se igrau lako os
vetiti, napose ako na pogrean trag nije zaveo samo protivnika, ve
i suca8.
Nijedan uesnik ne moe dakle praktiki izbjei donoenje odlu
ka o svom prikazu, koje e ga vezati. Svatko mora unaprijed donije
ti odluke, a da time jo ne moe odgovoriti na ishod postupka, jer
ovaj jo nije predodreen u neizvjesnosti dakle i samo u odnosu
na sam postupak kao sistem prikaza. Izabrat e liniju koja mu obe
ava uspjeh u okvirima trajanja kooperativnog djelovanja. Kad se
tako upustio u stvar, ne moe vie promijeniti prikaz, osim ukoliko
mu sam postupak prui razloge koje je mogue prikazati. Kao plan
za budunost postupak apsorbira neizvjesnost, kao povijest on po6. Stabilizirajue djelovanje zavrenih iskaza ope je mjesto forenzike psihologije.
Up. umjesto drugih Enrico Altavilla: Forensische Psychologie, sv. II., njem. prijevod.
GrazWienKln bez oznake godine, str. 205 si.
7. Jedno od rijetkih istraivanja taktikog aspekta sudskih postupaka, Wilhelm A.
Scheuerle: Studien zur Prozesstaktik, Archiv fr die civilistische Praxis sv. 152
(1952./53.), str. 351-372, bavi se meu ostalim i pitanjima ove vrste.
8. U ekstremnim sluajevima nailaze suci pritom ak na potporu zakonodavca, koji
na primjer u graanskom postupku (lanovi 279. i 529. njem. Zakona o graanskom po
stupku) doputa da se odbiju sredstva napada i obrane ako kanjenje treba pripisati
namjeri odugovlaenja ili grubom nehatu.

staje obaveza. U oba aspekta i u njihovom zajednikom djelovanju

razvija postupak jaku samosvojnu zakonitost, koja dodue ne deter
minira ponaanje, ali ga okruuje znaajnim granicama. Ovaj ui
nak obvezivanja nastupio bi i neovisno o zakonima o postupku, pa
ak i tada kada bi svi uesnici bili potpuno slobodni u tome hoe li
ili nee pokrenuti postupak. Taj se uinak ne moe dakle izvesti iz
zakona, ve on nastaje tek u postupku i samim postupkom. Ali, na
ravno, on ne obavezuje bez daljnjega na priznavanje rezultata i
osim toga postoje kako emo odmah vidjeti izvjesne mogu
nosti da mu se izmakne.
Obaveza na konzistenciju nabujala bi, naime, do nepodnosivih
optereenja u prikazu i komplikacija u ponaanju, kad ne bi bila u
vie aspekata ublaena, ograniena, pa ak i ukinuta. Samo je u vrlo
jednostavnim socijalnim porecima zamislivo da osobe nastupaju
i da se od njih oekuje da nastupaju u svim ivotnim situacijama
kao lino poznate, konzistentne u svom prikazu i stalno identine
same sa sobom. U takvim uslovima mogu je samo relativno mali
broj razliitih vrsta radnji. Svi socijalni poreci vieg kompleksiteta
moraju od pojedinca zahtijevati vei broj radnji nego to bi on to
mogao svesti na linu formulu svojeg ivota i integrirati kao izraz
svojeg karaktera. Kompleksni socijalni poreci sile prema tome na
jednoj strani na simboliku apstrakciju i pounutrivanje (Verin
nerlichung) kontrole konzistencije9, ali su na drugoj ovisni o mno
gim ureajima koji rastereuju i prijee da se svaka radnja pripie
samoj linosti.
Dvije vrste rastereenja osobito su este: dunost ili pravo da se
ponaamo anonimno i vrsta ekspresivne distance prema ulozi.
Oba rastereenja cilj su onih strategija u kojima uesnici u postup
ku mogu postii pravo majstorstvo, ne povrijediti ceremoniju, ne
ometati slobodni tok situacije, usmjeriti taj tok prema vlastitim ci
ljevima i u isti mah ne vezati svoje ja obveznim angamanima.
Anonimno je ponaanje ono koje prikazuje vlastitu osobu kao ne
vanu i time pokuava sprijeiti da se izvode bio kakvi zakljuci iz
ponaanja o njoj i njenim drugim ulogama. Nije sasvim jednostav
no postii tu distancu; njoj je potrebno institucionalno zalee, bu
dui da u prirodnim situacijama obino dominira interes za oso
bu, ona garantira da e oekivanja koja upravljamo na ponaanje
drugih biti ispunjena. Meutim, u kompleksnim socijalnim poreci
ma veoma je rasprostranjen anonimni stil ponaanja, koji slui izo
laciji funkcionalno specifinih subsistema. U nekim podrujima taj
stil je ak i obavezan. Prije svega se profesija i familija, poslovi i
kultura, religija i politika odjeljuju na takav nain da se oekivanja
koja upravljamo na ponaanje drugih ne mogu tek onako prenositi
iz jednog podruja u drugo, niti nam identitet osobe koja uestvuje
9. Interpretaciju savjesti i slobode savjesti iz ove perspektive sadri Niklas Luli
mann: Die Gewissensfreiheit und das Gewissen, Archiv des ffentlichen Rechts sv. 90
(1965.), str. 257-286.

93

u svim podrujima doputa da izvodimo sigurne zakljuke o nje

nom ponaanju. Ono se regulira sistemski-specifino. U interesu
odranja kompleksnog drutvenog poretka i relativno autonomnog
sistema postupka u njemu obaveza je svih onih koji u postupku su
djeluju profesionalno predsjedavajui ili sudac prisjednik, advo
kat ili zastupnik (interesa), sekretar ili sudski dostavlja da svoje
vladanje prikau kao bezlino.
To im naravno ne dozvoljava da se u svojem ostalom ivotu pot
puno odreknu svojeg ponaanja u postupku. Bezlinost je instituci
onalno udeena kao jednosmjerni filtar, a ne kao potpuna razdioba.
Sudac ne smije uplitati u postupak line osjeaje i odnose; on je du
an ouvati postupku karakter socijalnog sistema kojim vlada samo
zakon. Na drugoj bi strani izazvalo uenje, pa ak i sankcije, kad
bi se u privatnom ivotu izrugivao svojoj slubenoj ulozi, o smrtnoj
osudi govorio kao o ali, oglaavao svoje pravo miljenje, koje je os
talo u manjini, ili tvrdio da moe obrazloiti bilo kakvu odluku, sa
mo ako to eli. U tom je smjeru duan da se prikae konzistentnim i
da se bez prekida identificira sa svojim radnjama i njihovim premi
sama.
Ali za na su problem legitimacije vaniji oni uesnici postupka
koji u njemu ne djeluju profesionalno: onaj tko je podnio molbu,
albu, optueni itd., jer njega pogaa odluka. Taj ne uiva zatitu le
gitimne bezlinosti. Naprotiv: postupak je ureen tako da treba da
uhvati i vee njegovu linost10.
Time ne mislimo samo na to da se ovisno o konstelaciji prav
nih pitanja dobavljaju i s njim raspravljaju informacije o njego
vim linim prilikama, ak sve do u samu intimnu sferu. Bar isto to
liko koliko i tema vani su i oblik i stil prikaza, a napose je vano da
ovi uesnici slobodno, bez svake prisile, dadu one iskaze kojima bi
mogli sebe same opteretiti11. ak je i sasvim nauno traenje istine
ogranieno naelom slobodnog prikaza12. Ova sloboda je zamislh u
10. Nasuprot tome, Vilhelm Aubert: The Hidden Society, Totowa N. J. 1965., str. 67
sl. naglaava sklonost modernih sudskih postupaka da se samo jo marginalno bave
linostima. Takvu sklonost uvjetuju apstrakcija, specifikacija i varijabilnost prava s
jedne, i masovnost procedura s druge strane. Meutim, upravo u postupku se uspjeno
radi protiv toga.
11. Staro nemo tenetur edere contra se dodue je u graanskom postupku u veli
koj mjeri dokinuto, ali u krivinom postupku i nadalje vai bez ikakvih ogranienja. Ta
ko je naprimjer po anglo-saksonskom poimanju privilege against self-incrimination
elementarni uvjet due process-a. U njemakom krivinom postupku sloboda iskaza
zakonom je zagarantirana (lanovi 136., 136a. i 243. stav 3. njem. Zakona o krivinom
postupku). Osim toga su procesne radnje sasvim openito pravno konstruirane kao slo
bodni voljni inovi, koji se mogu opozvati ako je bilo nedostataka u tvorenju volje (pri
sila, obmana). O ovom u monografskoj irini Karl Siegert: Die Prozesshandlungen, ihr
Widerruf und ihre Nachholung, Berlin 1929.
12. Up. o ovom literaturu koja se brzo poveava, na pr. Jean Graven: Les procds
nouveaux d'investigation scientifique et la protection des droits de la dfense, Schwei
zerische Beitrge. V. Internationaler Kongress fr Rechtsvergleichung, Zrich 1958.,
str. 203-231; Altavilla, cit. djelo, str. 342 sl. s daljnjom literaturom; Jerome S.Skolnicki

94

samo u vezi s mogunou da se kae neistinu. Uesnicima se suge

rira da je ta mogunost njihov privilegij. Sucima se ini da je slobo
da iskaza neophodni uvjet vjerodostojnosti, a time i iznalaenja isti
ne. Meutim, to ih ne prijei da utnju protumae kao samoprikaz13. No uz ovo valja uvaiti da sloboda prikaza, odsustvo vanjske
prinude, imaju latentnu funkciju da angairaju linost. Onaj tko se
pojavljuje u lancima i iskazuje pod udarcima bieva, taj ukazuje u
isti mah na to da uzrok njegova iskaza ne lei u njemu samom. On
moe od iskaza odvojiti i rasteretiti sebe sama14. U sasvim je dru
gom poloaju onaj koga se moe navesti da slobodno iskazuje. Nje
mu e se njegovo ponaanje pripisati kao samoprikaz. Pravo da utimo daje nam u isti mah privilegij da u sudskoj dvorani poinimo
zloin nad sobom samima.
Ova prinuda na slobodu, na lini prikaz oteava uesnicima pona
anje i nuno ga ini ambivalentnim. Jer postupak je toliko osebu
jan sistem da uesnik uope ne moe nastupati onako kako se osje
a ni kakav je inae. Moe se stoga smatrati tipinom ona vidljiva
posebna zabrinutost i nesigurnost onih kojima postupak nije stvar
rutine. Zatim, onemogueno im je da nau izlaz u ekspresivnoj dis
tanci u odnosu na uloge. Ne mogu nainom na koji stiliziraju svoje
ponaanje izraziti da im se u postupku ne radi o njima samima15.
Mada moemo esto opaziti da se stranke pred nadletvima i u sud
skom postupku, a napose optueni u krivinom postupku nastoje
distancirati od svoje uloge, ceremonijal, izrazita strogost scene i
slubena ozbiljnost dogaanja liava ih najvanijih izraajnih sredScientific Theory and Scientific Evidence. An Analysis of Lie Detection, Yale Law Jo
urnal sv. 70 (1961.) str. 694-728.
13. Pregled razliitih stavova u odnosu na utnju okrivljenog u razliitim pravnim
porecima i vrstama postupka daje Erich Dhring: Die Erforschung des Sachverhalts
im Prozess. Beweiserhebung und Beweiswrdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964., str.
178 sl.
14. Postoje naravno razliite mogunosti da se vri prisila, ali da se sprijei uzgredni
prikaz injenice da je prisile bilo. Tako naprimjer vremenskim i prostornim odvaja
njem situacije u kojoj se prisila vri i situacije u kojoj dolazi do iskaza; drogama; biofizikim kontrolama iskaza itd. Opet neto drugo jesu metode kojima se postie da ne
tko prije svojeg iskaza postane drugom linou. To znai da se prestrukturiranje oe
kivanja, dakle uenje, u postupku zamjenjuje uenjem prije postupka.
15. Up. o ovoj temi esej Role Distance. U: Erving Goffman: Encounters, cit. djelo,
str. 83 sl. i osim toga Rose Laub Coser: Role Distance. Sociological Ambivalence and
Transitional Status Systems, The American Journal of Sociology sv. 72 (1966.), str.
173-187. Goffmann ilustrira potrebu da se rasteretimo od pune teine svoje uloge na
primjeru momka koji se vozi na vrtuljku ali je zapravo ve prekoraio dob u kojoj se to
ini; zatim na ponaanju i argonu lijenika i sestara u najodgovornijim situacijama.
Treba uostalom razlikovati distancu koju netko u izvoenju uloge sam izraava ekspre
sivno inkongruentnim ponaanjem od rastereenja koje netko trai kasnije, u drugai
jim situacijama u kojima se aljivo ili sarkastino, kolegijalno ili struno moe izraziti
o svojoj ulozi a da pritom ne podlijee njenoj disciplini. O ovom up. Peter M. Blau: The
Dynamics of Bureaucracy, Chicago 1955., str. 88 sl. i isti: Orientation Toward Clients
in a Public Welfare Agency, Administrative Science Quarterly sv. 5 (I960.), str. 341-361.

95

stava, na primjer ale, pretjeravanja, leernosti16. Ne smiju bagate

lizirati ni svoje vlastite poslove. Tipino je da organizatori postupka
ak otro reagiraju na svaki pokuaj ekspresivnog distanciranja od
uloge jer protivurjei ekspresivnom stilu situacije i njihove uloge u
njoj, i jer im se stoga ini nedolinim.
Ovaj problematini odnos izmeu prikaza i rastereenja ukazuje
na imanentna protivurjeja, i treba razjasniti njegov smisao. Dosad
smo se sasvim openito bavili problematikom prikaza i rasteree
nja prikaza i pokuali je zorno prikazati na primjeru postupka. Sa
da moramo tonije razmotriti kako postupak postaje povod prikazi
ma.

16. Up. o ovom Deutsche Richterzeitung sv. 44 (1955.), str. 403 priznanje nekog su
ca da je, razmjenjujui bonmote s optuenim, napustio svoju ulogu i pritom dobio lek
ciju za ivot.

96

6.

Doputeni sukobi

Jedna je od najoiglednijih crta sudskih postupaka da se u njima

postupa kontradiktorno, da je dakle doputeno da jedan radi protiv
drugog. Da je institucionalizacija sukoba mogua i da ima svojih
prednosti, dobro je poznato1. Manje je jasno u emu se ti uspjesi u
pojedinom zasnivaju2. Ovo pitanje moi emo naroito plodno ras
praviti na primjeru sudskog postupka, jer ovdje se sukobi moraju
prikazati u elementarnom ponaanju lice u lice.
I sam povijesni razvoj od neposredno motivirane samoobrane do
borbe za pravo putem suda pokazuju o emu se radi. Danas znamo
da mogu biti sasvim stabilni i socijalni poreci bez centralnih uloga
odluivanja. Nikad se ne izrode u rat sviju protiv sviju, koji je Hob
bes smatrao prirodnim stanjem3, budui da je odve teko voditi
1. O institucionalizaciji konflikata govori na primjer Ralf Dahrendorf na raznim
mjestima; up. na pr. Soziale Klassen und Klassenkonflikt in der Industriegesel
lschaft, Stuttgart 1957, s. 70 ff., ili: Sozialstruktur des Betriebs Betriebssoziologie,
Wiesbaden 1959, s. 64 ff. (nadovezujui se na Theodor Geiger: Klassengesellschaft im
Schmelztiegel, KlnHagen 1949, s. 182 ff., koji je smatrao da zapaa institucionaliza
ciju klasne suprotnosti) i Bernhard Klp: Theorie der Drohung, Kln 1965, s. 100 ff. Is
ta misao kod Talcott Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951, s. 282.
2. Zanimljivi prilozi o tome jesu: E. Paul Torrance: Function of Expressed Disagree
ment in Small Group Processes, Social Forces 35 (1957). Ponovo tampano u: Albert
H. Rubenstein/Chadwich J. Haberstroh (ur.): Some Theories of Organization, Home
wood 111. 1960, s. 250-258, i George A. Theodorson: The Function of Hostility in Small
Groups. The Journal of Social Psychology 56 (1962), s. 57-66. Usp. dalje (nadovezujui
se na Simmela) Lewis A. Coser: The Functions of Social Conflict, Glencoe 111. 1956, na
pose s. 121 ff.; Robert C. North/Howard E. Koch, Jr./Dina A. Zinnes: The Integrative
Functions of Conflict, The Journal of Conflict Resolution 4 (1960), s. 355-374; Ralf Dah
rendorf: Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, Mn
chen 1961, napose s. 197 ff.; J. M. G. Thurlings: The Dynamic Function of Conflict. So
ciologa Neerlandica 2 (1965), s. 142-160; Johan Galtung: Institutionalized Conflict Re
solution. A Theoretical Paradigm, Journal of Peace Research 1965, s. 348-397; a o etnologijskom materijalu pregled kod Robert LeVine (ur.): The Anthropology of Conflict,
The Journal of Conflict Resolution 5 (1961), s. 3-108. Osim toga postoje u anglosakson
skoj literaturi angairani zastupnici pogleda da konflikti po sebi nisu nita loe, to
vie da su u odreenim granicama ak i konstruktivni i dobri. Vidjeti umjesto ostalih
Henry C. Metcalf/Lyndall Urwick (ur.): Dynamic Administration. The Collected Papers
of Mary Parker Follett, LondonSouthampton 1941, s. 30 ff.; Carl J. Friedrich: The
New Image of the Common Man, 2. izd., Boston 1950, s. 151 ff.
3. Vidjeti Thomas Hobbes: Leviathan, glava 13, citirano prema izd. Everyman's Lib
rary, LondonNew York 1953, s. 63 ff.

97

rat sviju protiv sviju. U svim se borbama moraju stvoriti fronte, pa

bilo to samo preglednosti radi; treba dakle doprinijeti stvaranju so
cijalnih poredaka, i to ne tek u meteu nego ve ranije. Sukob pret
postavlja postojanje drutvene strukture. Nuno i sama po sebi na
mee se korelacija drutvene strukture i oblika sukoba; pitanje je
samo: na kojem nivou kompleksnosti?
Drutva u kojima vlada naelo samoobrane ne mogu prekoraiti
prag vrlo male kompleksnosti4. Vii stupnjevi razvoja mogu se po
stii samo sve veom centralizacijom odluka o primjeni fizike pri
sile. Drutva koja streme prema tom cilju prisiljena su istovremeno
da drugaije strukturiraju svoje sukobe i da ih pretvore u sukobe i
ji su predmet odluke koje treba donijeti. Nerjeive sukobe treba za
mijeniti rjeivima.
To treba uiniti u prvom redu zbog toga to sukobi po sebi naginju generalizaciji, proirenju na sva svojstva, poloaje, odnose i
sredstva protivnika5. U istoj mjeri u kojoj se raa svijest o neslaga
nju i uzajamnom ometanju, proiruju se i sukobi na sve vei broj te
ma, u isti mah protivnici uvlae u konflikt sve vei broj onih dru
tvenih odnosa koji bi se po sebi mogli nalaziti u uzajamnom skladu.
Sve to protivnik jest, ima ili radi, ini se u svakom sluaju nevri
jedno; onaj tko je njegov prijatelj ne moe biti i moj prijatelj. Ova
tendencija poopenja stvara nepotrebne sukobe i postaje sve nesnosnijom to se drutvo vie funkcionalno diferencira, jer u tak
vom drutvu istovremeno rastu lakoa raanja sukoba i osjetljivost
prema sukobima. Zato tu tendenciju treba zaustaviti i pomou pri
kladnih institucija, u onoj mjeri u kojoj je to mogue, uputiti sup
rotnim smjerom specificiranja sukoba. Upravo se to i deava kad se
sukobi kanaliziraju u smjeru odluka.
Kao svako lomljenje prirodnih tendencija, i ovo je teak poth\?at,
koji moe uspjeti samo u donekle kompleksnim socijalnim sistemi
ma. Treba naime povezati inkompatibilne mehanizme. Na jednoj
strani treba protivnicima oduzeti neke vrste oruja i prenijeti njiho
vu prepirku na verbalnu razinu. Pritom treba u isti mah apstrakci
jom izvesti pravila koja e oboma protivnicima sluiti kao orijenta
cija. Uvjetom koordinacije ponaanja postaju sve vie i vie ne sa
mo komplementarno tvorena oekivanja (kao na primjer: ako ti po
vue svoj ma i ja u povui svoj) ve i zajedniki priznata pravila.
No ni to samo jo ne dostaje. Na drugoj strani mora ipak biti ou
vana ozbiljnost sukoba. Oblik se ne smije skameniti u toj mjeri da
postane ceremonija koju se izvodi poput kakvog turnira dok se
4. O mehanizmima upravljanja konfliktima u tim drutvima up. napose: Max Gluckman: Custom and Conflict in Africa, Oxford 1955, ili isti Politics, Law, and Ritual in
Tribal Society, Oxford 1965, s. 81 ff.
5. Up. o ovom Theodore M. Newcomb: An Approach to the Study of Communicative
Acts, Psychological Review 60 (1953), s. 393-404; dalje takoer i Thurlings, loc. cit., s.
154 f.; Galtung, loc. cit. s. 349.

98

stvarni sukobi rjeavaju ili ne rjeavaju na drugi nain6. Ovaj dvos

truki uvjet sukobi moraju biti obuhvaeni i ogranieni ispunja
onaj oblik sukoba koji reguliraju uloge.
Mogue je sukobe institucionalizirati samo ukoliko se privreme
no uspije suspendirati i odrati mo. Mo e se moi razviti s izvjes
nim zakanjenjem (pretpostavka tome je da sistem ima vreme
na). Prvo treba stvoriti, i zatim sve do kraja ostaviti otvorenom si
tuaciju koja je dovoljno ambivalentna da sprijei neposrednu kon
frontaciju protivnika u njihovoj ulozi protivnika; i da napose sprije
i da pojedini ini uesnika toliko drastino umanje uzajamnu kom
pleksnost da jedino jo ostaje prostora za oajnike poteze. To se
moe postii na razne naine, naprimjer (1) unakrsnim lojalnosti
ma, koje ine nejasnim tko bi mogao postati uzajamnim protivni
kom a tko saveznikom; (2) pravilima igre, u smislu uvjeta ponaa
nja, koja iskljuuju ili propisuju odreene mjere; (3) institucionali
zacijom pravila odluivanja, naprimjer institucionalizacijom naela
da veina odluuje; ili (4) institucionalizacijom odluivanja koja us
mjerava dio aktivnosti na druge osobe (a ne na protivnika) i tako
stvara potrebu za obzirom na raznolike uloge. Dok se jednostavna
drutva oslanjaju u prvom redu na princip (1), dotle za postupke
dolaze u obzir strategije od (2) do (4), a za sudske postupke (2) i (4).
Tu je bitna prednost da je garantirano da e biti doneseno neko rje
enje.
Svi sudski postupci zasnivaju se prema tome na diferencijaciji
uloga, koja osigurava da ne odluuju sami protivnici. Tako nastaju
u isti mah neobino povoljni uvjeti uzajamne kontrole, naime: mali
pregledni sistemi, zajednika, ograniena tematika i funkcionalna
diferencijacija poloaja uesnika u odnosu na tu tematiku7. U slije
deem poglavlju bavit emo se pojedinostima ove diferencijacije
uloga. Prije toga moramo neto tonije razmotriti oblike ponaanja
koje ta diferencijacija omoguuje. Podjela nadlenosti jo ne kae
mnogo o tome kako funkcionira regulacija sukoba. To nam postaje
jasno tek kad pripazimo na to koje se ponaanje odsada preporua
uesnicima.
Protivnici priznaju jedan drugog u ulozi stranke time to se ka
ko bi postigli uspjeh pokoravaju odreenim pravilima ponaanja
i ukljuuju u sistem postupka koji se razvija. To je mogue jer time
jo nita nije odlueno. Svaka stranka priznaje onoj drugoj mogu
nost da se prema njoj odnosi kao protivnik, a da to nema nikakvog
utjecaja na ishod sukoba. U tom je smislu naelo jednakosti strana
ka bitno naelo postupka. Na sudu se ova promjena strukture odvi
ja tako da se sukob interesa sistira i da se o njemu nadalje rasprav
lja kao da je samo nesuglasnost u odnosu na injenice i pravna pita6. Up. Galtung, op. cit., str. 356, 363 sl. o izomorfiji i relevanciji u odnosu izmeu in
stitucionaliziranog konflikta i realnog konflikta koji mu je osnova.
7. Daljnji preduslov, priblino jednaka kvalifikacija, moe biti ispunjen samo ukoli
ko uestvuju advokati.

99

nja8. Jer pred istinom svi su jednaki. U takvoj atmosferi odricanja

od prakse u kojoj jedna izjava ne moe pomai samu stvar niti izmi
jeniti samu istinu, ali moe naravno utjecati na ansu da se pobije
di, mogu stranke koncedirati jedna drugoj uloge koje su neutralne
u odnosu na anse i u kojima se mogu prikazati i ponaati kao pro
tivnici. Svako ponaanje implicira tako protivnika koji je priznat
kao protivnik i koji ima pravo da bude protivnik. Svi ini prepirke
lijevaju se u kalupe, koji tvore onakvu predodbu o protivniku kak
va odgovara slici koju on ima sam o sebi i koju potvruje svojim inima9. Tako se postupak integrira u sistem i tako se odrava njegov
tok10.
Naravno, prepirka o pravu, isto tako kao i prepirka o istini istov
remeno je prepirka o prepirci. To znai: protivniku se osporava pra
vo da se prepire. U tim uvjetima prepiranje u isti mah diskreditira
samoprikaze, ima onaj problematini uinak poopenja i u kraj
njem sluaju postie ne samo fiziko ve i moralno ubojstvo. Ug
roavanje psihikog i socijalnog identiteta radikalizira prepirku i
oslobaa nas naposljetku od toga da uvaavamo pravila. U instituci
onaliziranom sukobu nema naprotiv prepirke o pravu na prepirku i
zato nema ni prepirke o umjesnosti kontroverznih samoprikaza. Na
taj se nain neutraliziraju oni najkobniji uinci koje prepirka vri u
odnosu na samoprikaze; spreava se da iz ugroenih ili unitenih
maski izbijaju stalno novi i sve emocionalniji plamenovi prepirke; i
postie se kontrola nad socijalnom situacijom. Uesnici ne mogu vi
e prikazati svoje pravo istom tvrdnjom i snagom kojom su ustra
jali u svojim oekivanjima; moraju to pravo moralizirati, a to znai:
povezati s projekcijom mogunosti daljnjeg drutvenog ivota.
8. Up. o ovom Vilhelm Aubert: The Hidden Society, Totowa N. J., 1965., str. 86 si. na
roito str. 98 si.
,
9. Stariji procesni zakoni sadre vie izriitih propisa iji je cilj da ne tite samo do
stojanstvo suda ve i dostojanstvo protivnika, po kojima su zabranjena sramoenja,
uvrede itd. i po kojima niemands weder mndlich noch schriftlich zu stumpfieren
(sei) (Reichskammergerichtsordnung iz 1555 I 23 par. 2, citirano prema L. Levinu: Ric
hterliche Prozessleitung und Sitzungspolizei in Theorie und Praxis, Berlin 1913., str.
247). (nikoga se ni usmeno ni pisanim putem ne smije vrijeati/praviti budalom
ur.)
10. Slino postie uostalom i drutveni takt. Takt je spremnost da se kooperira u samoprikazima, i to tako da se ta kooperacija razlikuje od konkretnih tema socijalnog sa
obraaja. I takt omoguuje kontroverznu konverzaciju tako to uesnici zajedno s pri
kazom svojih mnijenja prikazuju i potivanje drugih miljenja, izraavaju dakle da dru
gog ne diskreditira injenica to prihvaa drugaije mnijenje. Klasinoliberalni pojam
javnog mnijenja pretpostavlja institucionalizaciju takta u ovom smislu i sigurno nije
sluaj da se taj pojam oblikovao u vremenu u kojem se vjerovalo da je u odreenim
drutvenim krugovima mogue osloniti se na takt. Teorija javnog mnijenja zbog toga
je uvijek imala problematian (pa ak i ideoloki) odnos prema istini.
Ova razmiljanja osvjetljuju istovremeno unutarnju dosljednost i granice staro-liberalne teorije drave. Oba stupa javno mnijenje i pravno regulirani postupci poiva
la su na paralelno graenim premisama u odnosu na institucionalizaciju konflikata i is
tovremeno na neizravnom odnosu prema istini. To dolazi do izraaja i u prenoenju po
stulata takta na pravnu proceduru u onome to Anglo-Saksonci nazivaju fair trial i u
onome to mi izvodimo iz ljudskog prava na zatitu dostojanstva ovjeka.

100

Cijena ovog uspjeha jest iskrivljen odnos prema istini i pravu. Up

ravo je to posredovanje istine i prava centralna toka postupka11.
U svakom se sluaju po mogunosti spreava egzistencijalni anga
man. Treba imati u vidu i druge mogunosti i treba i njih obuhva
titi prikazom. Moe se tvrditi i iskazivati neto odreeno, ali treba u
isti mah ekspresivnim stilom ponaanja izraziti da ni prikaz druga
ijih stavova nee biti sramotan. U postupku se ne moe adekvatno
izraziti da netko sebe shvaa bezuvjetno u svojoj istini i u svojem
pravu, jer takav prikaz ne bi bio u skladu s doputenim sukobom i
jer se o njemu ne moe raspravljati. Doputeni su samo samoprikazi u granicama uloga. Moe se to smatrati nezadovoljavajuim. Ve
zujui ovako uesnike za uloge i za ceremonijal koji ih simbolizira,
postupak na drugoj strani titi ovjeka od nesree odve uske line
identifikacije s istinom i pravom.
S njegovim ja postupa se dakle oprezno i oprezno ga se pripre
ma na rezultat koji je jo neizvjestan. Ostavlja mu se mogunost da
se distancira od istine i prava i da preivi. To naravno ne znai da se
na taj nain moe postii suglasnost s nepovoljnim odlukama. U li
teraturi se povremeno postulira da efektivne grupe povezuju rela
tivno velike neusklaenosti na poetku procesa odluivanja s rela
tivno velikom spremnou da se prihvati rezultat, dakle da se obra
di sukob, a da se ne ugrozi legitimitet odluivanja12. Ali time nije re
eno da se prihvaanje moe postii time to se doputaju mogu
nosti da se izrazi disens. Osnova za ovakovo prihvaanje skriva se
poput zagonetke iza pojma efektivne grupe.
Nije namjera ove studije da razrijei ovu ifru za oito vrlo kom
pleksne skupove. Ova studija bavi se samo jednim aspektom pro
blema, uspostavljanjem reguliranih postupaka. Moramo dakle baci
ti pogled natrag, na funkcioniranje samog postupka, i pritom vie
nego dosad pripaziti na dinamiku sistema.

11. Razmiljati o ovom posredovanju kao o sredstvu za postizanje nekog cilja, ka

ko to ini klasina teorija postupka, znai promaiti problem.
12. Tako na pr. Torrance, cit. djelo. Pravnika verzija ove hipoteze iz drutvenih zna
nosti sadrana je u tvrdnji da je kontradiktorna rasprava jo uvijek najbolje sredstvo
kako bi se pronala istina. Zbog kritike up. Jerome Frank: Courts on Trial. Myth and
Reality in American Justice, Princeton N. J. 1949., str. 80 sl. ili u njemakom pravu rnz
miljanja koja su bila povodom da se u Zakon o graanskom postupku umctne lan
138. stav I. (Wahrheitspflichtdunost istine).

101

7.

Granice sposobnosti uenja

Smisao slubenog sudskog postupka, kojem se moraju podrediti re

ija i ponaanje uesnika, sastoji se u prikazu razvoja pronalaenja
rjeenja na osnovama pravnih normi. Pritom je za sve postupke ko
ji su namijenjeni primjeni dravne moi odluivanja bitna jasna
podjela na one koji odluuju i na one kojima je odluka namijenje
na. Jedni donose odluku, drugi je moraju uvaiti kao premisu svo
jeg ponaanja. Obje glavne uloge kojima mogu biti pridodane
sporedne uloge zapisniara, tajnika, policajaca, advokata, savjetni
ka moraju u skladu sa svojim razliitim poloajima u postupku
postii razliite uinke u prikazivanju i snose prema tome na razli
it nain odgovornost za nesmetani tok postupka. Da bi postupak
tekao uspjeno, moraju se uinci jednih i drugih komplementarno
upotpunjavati, dakle mora doi do uzajamnog prihvaanja implici
ranih uloga. To pretpostavlja, a i pospjeuje, da se zajednike per
spektive smisla, zajednike pozadine, informacije koje se ne dovode
u sumnju, uvruju u sistem pretpostavki i simbola koje nije mo
gue dovesti u pitanje a da ne doe do tekih poremeenja postup
ka, to je za uesnike povezano s rizicima1. Pa ipak se tako oni koji
ma su odluke namijenjene angairaju samo u odnosu na neizvjesni
ishod postupka i u nadi da e na njega moi utjecati. Ne bismo tre
bali pretpostaviti da bi stoga za njih svaki rezultat mogao postati
uvjerljivim.
Prikaz i sprovoenje takvog postupka mora se naime platiti veli
kim optereenjima, koja zbog toga to se njih ne moe obuhvatiti
prikazom ne postaju manjima nego naprotiv veima. Ova opteree
nja ne proizlaze toliko iz nejednake podjele utjecaja koliko iz inje
nice da se u sluaju postupka ta asimetrija ne moe dostatno psiho
loki kompenzirati2.
1. Za ovo su instruktivni eksperimenti o kojima izvjetava Harold Garfinkel: Studi
es of the Routine Grounds of Everyday Activities, Social Problems sv. 11 (1964.), str.
225-250. One osvjetljuju ovakve premise konsensusa u svakodnevnom ponaanju i time
takoer objanjavaju koje je pretpostavke potrebno ispuniti prije nego to e se ne
znanci moi sjediniti u nekom postupku.
2. Hijerarhiko-nejednake razdiobe utjecaja dananja sociologija smatra socijalnim
strukturama koje su naelno nestabilne ali se mogu stabilizirati. Naroito zanimljivu
diskusiju ovog problema predstavljaju Chester I. Barnard: Functions and Pathology
of Status Systems in Formal Organizations. In: William F. Whyte (ur.): Industry and

102

Jedan od izvora napetosti lei u razliitom stupnju personalizaci

je prikaza na jednoj odnosno na drugoj strani. Linost onog tko od
luuje mora biti izuzeta iz prikaza, jer odluka mora imati izgled za
kljuka, koji se izvodi iz normi i injenica. S druge strane, linost
onog kome je odluka namijenjena mora biti ukljuena u prikaz po
stupka, jer odluka treba da postane premisom njegovog ponaanja
i da postigne svoj cilj ba time to e kao takva biti prihvaena. Ova
nejednakost oteava komunikaciju i esto postaje problemom ues
nika: naii emo na suce i inovnike u upravi koji se ba zbog ovog
osjeaju prisiljeni da povremeno napuste svoju ulogu i, ako je to po
trebno, kau koju rije na razini: ovjek ovjeku. I naii emo na
drugoj strani na uesnike koji izbjegavaju optereenje i alju pred
stavnika. Koji, dakle, ulogu angairanog nazonog cijepaju u dvos
truku ulogu neangairanog nazonog i angairanog odsutnog.
S ovim je u vezi da su nestabilne i one situacije prema kojima se
jedni odnose rutinski, a za druge znae izuzetni doivljaj3. Onom
tko eli iznijeti neku vanu stvar daju osjeaj da ga drugi nisu zapa
zili, nisu sasluali, a zatim ga ipak neoekivano prikovali. Rutinsko,
bezlino ophoenje sa sluajem bitni je sastavni dio postupka i
njegovog prikaza, jer se odluka ima prikazati kao zakljuak izveden
iz fakata i normi. To odreuje nain na koji je treba pripremiti i na
koji na nju treba pripremiti uesnike4. Zbog toga mogu biti relevan
tne samo one informacije koje su predviene u programu odluiva
nja. S odlukom se mora postupati kao s neim to je ve fiksirano,
ali jo nije poznato. Ne moe se stoga onima kojima je odluka na
mijenjena dati ulogu onih koji treba da legitimiraju odluku. Prema
njima se postupa kao prema pukim nosiocima informacija ili ak iz
vorima greaka, a ne kao prema osobama, drugim ja, originarnim
izvorima smisla i prava. Jasno je da se to moe odvijati u skladu s
potovanjem ljudskog dostojanstva i da se tako obino i odvija. No
tako su iskljuene samo najgrublje uvrede, ali nisu i finiji oblici mu
enja i napose nije iskljueno ono realno promaivanje linosti, ko
je je predvieno stilom situacije i koje pogaa toliko duboko da ni
je mogue na njega odgovoriti, pa ak ga ni uvijek svjesno registri
rati.
Society, New YorkLondon 1946, s. 46-83; Peter M. Blau: Exchange and Power in Soci
al Life, New YorkLondonSydney 1964; Gerhard E. Lenski: Power and Privilege. A
Theory of Social Stratification, New York 1966. Prednost je ovako postavljenog pitanja
to se ukazuje na problem kompenzacije i omoguuje da se iz ove perspektive uporedc
raznolike institucije.
3. Tako npr. Edward E. Jones/John W. Thibaut: Interaction Goals as Bases of Infe
rence in Interpersonal Perception. In: Renato Tagiuri/Luigi Petrullo (ur.): Person Per
ception and Interpersonal Behavior, Stanford Cal. 1958, s. 151-178 (157). Up. i Niklas
Luhmann: Lob der Routine, Verwaltungsarchiv 55 (1964), s. 1-33 (30).
4. Napose u krivinom postupku moe ljudski, prijazni stil, koji potie povjerljivu
komunikaciju, donijeti gorka razoaranja ukoliko zatim isti sudac kruto, tvrdo i nepris
tupano proglasi i obrazloi presudu i pritom upotrebi dobivene informacije u sklopu
koji je emocionalno sasvim drugaije obojen.

103

Institucije u ovakvim uslovima ne sadre osnova za oekivanje da

bi se ukljuivanjem u postupak moglo postii da oni kojima je odlu
ka namijenjena nju prihvate ili se s njom iz uviavnosti pomire5.
Psiholoka istraivanja takoer ne mogu poduprijeti takvo oekiva
nje6. Mogue je dodue da uesnik u toliko zamrenoj situaciji oda
bere psihiki mogue rjeenje, da se identificira s ishodom i u slu
benom rjeenju potrai takorei svoj alibi. To se moe uiniti naro
ito tada kada je mogue nai prikladni prikaz dogaaja i kada
uesnika njegove druge socijalne uloge u odnosu na suprugu, pri
jatelje, kolege, susjede podupiru u tom dranju i ne predbacuju
mu kao neshvatljivu izdaju da je odluku prihvatio7. No najee
blinji odvie vole ono staro ja poraenoga, a da bi ovaj mogao
odjednom pred njih izai s novim shvaanjima o pravu i nepravu;
pa tako postoji opasnost da ne izgubi samo svoj proces ve i svoje
prijatelje.
Prihvaanje nije nipoto jedino mogue rjeenje psihikog pro
blema. Njegov funkcionalni ekvivalent vjerojatno je unutranje ukruivanje i poopenje sukoba u odnosu na sve uesnike i sve sline
situacije. Prema tome, neemo poricati da postupak moe donijeti
spoznaju onima koji su u zabludi i uiniti pomirljivima one koji in5. Drugaiji pokuaj obrazloenja: treba dati uesnicima povoljnu ansu da dobro
prou krei pravo, kako bi ih se potaklo da priznaju pravila igre i njene rezultate (tako
Murray Edelman: The Symbolic Uses of Politics, Urbana 111. 1964., str. 44 si.) oslanja se
odvie na anglo-saksonski smisao za sport, konkurenciju i razmjenu dobara i ne moe
se zbog toga uopavati. Cak ni u fiskalnom i saobraajnom pravu nema stavova koje
pretpostavlja ova koncepcija.
6. Gordon W. Allport: The Psychology of Participation, The Psychological Review
sv. 53 (1945.), str. 117-132, razlikovanjem izmeu activity i ego-involved participati
on ublaava precjenjivanje socijalne aktivnosti na koje se moe povremeno naii u
Americi. Meutim time je postignuto jedva vie od skeptike formulacije naeg proble
ma.
7. O znaenju meuljudskog kontakta i relevantnosti drugih za sposobnost linosti
da ui i da se mijenja vidjeti i Paul F. Secord/Carl W. Backman: Personality Theory
and the Problem of Stability and Change in Individual Behavior. An Interpersonal Ap
proach, Psychological Review 68 (1961), s. 21-32; Social Psychology', New York-San
Francisco-Toronto-London 1964, s. 583 ff., i Carl W. Backman/Paul F. Secord/Jerry R.
Peirce: Resistance to Change in the Self-concept as a Function of Consensus Among
Significant Others, Sociometry 26 (1963), S. 102-111. Za na cilj neplodan je meutim
itav niz empirijskih istraivanja o tome kako se kao posljedica ponaanja u ulozi mije
njaju miljenja, budui da ta istraivanja imaju na umu sasvim drugaiju situaciju. Vi
djeti na pr. Irving L. Janis/Bert T. King: The Influence of Role Playing on Opinion
Change, The Journal of Abnormal and Social Psychology 49 (1954), s. 211-218; Bert T.
King/Irving L. Janis: Comparison of the Effectiveness of Improvised Versus Nonim
provised Role-Playing in Producing Opinion Change, Human Relations 9 (1956), s.
177-186; Seymour Lieberman: The Effects of Changes in Roles on the Attitudes of Role
Occupants, Human Relations 9 (1956), s. 385-402; Frances M. Culbertson: Modificati
on of an Emotionally Held Attitude Through Role Playing, The Journal of Abnormal
and Social Psychology SA (1957), s. 230-233; Chadwick F. Alger: United Nations Partici
pation as a Learning Experience, Public Opinion Quarterly 21 (1963), s. 411-426; Theo
dore R. Sarbin/Vernon L. Allen: Role Enactment, Audience Feedback, and Attitude
Change, Sociometry 27 (1964), s. 183-193 (veoma je zanimljiv rezultat posljednje studi
je, da nosioci uloga koji su naili na protivljenje vie naginju tome da promijene milje-

104

zistiraju na svojim pravima. No ni poputanje ni spoznaja nisu

odista ideja vodilja, pa ak ni latentna funkcija sistema postupka8.
Naravno, do novog strukturiranja oekivanja, do efekta uenja
dolazi ovako ili onako. Nakon postupka ne mogu se gajiti ista oeki
vanja koja se gajilo prije njega. Jedino je pitanje da li postupak us
mjerava taj efekt i da li on u skladu s pravom postaje dio samoshvaanja uesnika ili nastaje iz doivljaja razoaranja tek poto
je pala odluka. U ovom zadnjem sluaju proces uenja postaje nepredvidiv. Razoarani uesnik svoja e iskustva, svoje stavove i ci
ljeve iznova organizirati i ukrutiti se u disidentskoj ulozi9. Poku
at e da odsada konzekventno nastupa kao uvrijeen, porobljen,
neshvaen, prevaren ili ak kao bolesnik. Svoja e oekivanja strukturirati iznova tako da ona mogu objasniti njegovo razoaranje i
u isti mah ostati u skladu s onim oekivanjima koja su razoarana,
koja pravo nije potvrdilo. Na primjer: potrait e i pronai krivca
suca, vlastitog advokata, svjedoka koji je dao lani iskaz10. Njegova
ranija oekivanja init e mu se i sada ispravna, ali neprovediva. A
njegova e budunost biti optereena hipotekom stalne frustracije,
koja se moe samo postepeno umanjiti.
Ne treba nas dakle uditi da je u javnosti proirena negativna ste
reotipna slika pravnika i suca11. Ona predstavlja relativno nekodnje u pravcu svoje uloge nego oni koji su naili na odobravanje). Ova istraivanja pola
ze od pretpostavke da se uloga nalazi u suprotnosti s ranijim vlastitim miljenjem i da
ovom ne doputa da se izrazi. Ona bi dakle bila zanimljiva kad bismo se na pr. zapitali
da li miljenje porotnika o pravosuu postaje bolje kad sudjeluju u njegovom radu. U
sluajevima koji nas ovdje zanimaju radi se naprotiv o ulogama koje pruaju mogu
nosti da se dade izraza vlastitom miljenju.
8. Katkad se tvrdi da u pravnim postupcima jednostavnih rodovskih drutava pre
vladava ideja poravnanja. ini se da njima nije cilj sam po sebi da provode pravo, ve
da izglade smetnje i sporove u odreenoj formi. Up. na pr. Richard Thurnwald: Die
menschliche Gesellschaft in ihren ethno-soziologischen Grundlagen, Bd. v, Berlin-Leipzig 1934, s. 145 ff.; Paul Bohannan: Justice and Judgement Among the Tiv, London 1957.
Uz to kritiki A. L. Epstein: Judicial Techniques and the Judicial Process. A Study in Af
rican Customary Law, Manchester 1954; T. Olawale Elias: The Nature of African Custo
mary Law, Manchester 1956, s. 212 ff.; Max Gluckman: Politics, Law and Ritual in Tri
bal Societies, Oxford 1965, s. 183 ff.
9. O takvom samo-fiksiranju na devijantno ponaanje kao konzistentnu ulogu up.
Michael Schwartz/Gordon F. N. Fearn/Sheldon Stryker: A Note on Self Conception
and the Emotionally Disturbed Role, Sociometry 29 (1966), s. 300-305.
10. Iz mnogih izvora, na pr. iz etnolokih istraivanja vjere u vjetice ili iz socijalno-psiholokih istraivanja o stereotipu krivca na kojeg se sve svaljuje, zna se da perso
nalna objanjenja razoaranja ove vrsti pruaju znatne prednosti, budui da su linosti
vrlo prikladne da im se plauzibilno pripiu radnje. Up. umjesto ostalih Neil J. Smelser:
Theory of Collective Behavior, New York 1963, posebno s. 109 ff., 222 si. s daljnjom lite
raturom. Kako to upravo pokazuje primjer pravnog postupka kojim se ovdje bavimo,
oni doputaju visoku mjeru konzistencije starih i novih oekivanja.
11. Na dubok nain ne zadovoljava, ak je i opasno u naem pravnom sistemu to u
naem narodu postoji elementarna distanca, pa ak i otuenost prema pravu, koja sc
udruuje s njegovom otuenou prema povijesti, nedostatkom jednostavnog i sigur
nog i zato i neagresivnog osjeaja za dravu i naciju i sa stranim nedostatkom osnov
nih zajednikih uvjerenja i predodbi o vrijednostima odgovara jedan sudac (naime
Hermann Weinkauff prilikom svojeg oprotajnog govora kao predsjednika Saveznog

105

ljiv ventil. Postupci ne stvaraju samo trajne spoznaje nego i trajna

razoaranja. Njihova funkcija nije u tome da onemogue razoara
nja, ve u tome da neizbjena razoaranja saliju u konani oblik pri
vatnog resantimana koji se iri na difuzan nain i ne moe postati
institucijom.
U normalnom se sluaju ne moe oekivati da bi se pravnim po
stupkom moglo postii uenje usmjereno prema odreenom cilju i
slobodno od razoaranja. Po svemu to mi danas znamo o procesu
uenja i napose o promjeni miljenja i stavova, morao bi socijalni
sistem koji bi imao taj uinak biti sasvim drugaije strukturiran12.
Ne bi smio biti programiran invarijantnim propisima, morao bi biti
- unutar izvjesnih granica u mogunosti da se udalji od prizna
tih vrijednosti, da tolerira prekraje ili se odrekne sankcije. Ne bi
smio frontalno napadati miljenja koja su se ve formirala, nego bi
morao dopustiti da se postupa indirektno, da se mogu prvo izgradi
ti zamjene, zauzeti pozicije s novim oekivanjima, prije nego to e
se postepeno zabaciti stare. Morao bi biti u stanju da nagrauje us
pjehe u uenju i prilagoen postepenom napredovanju. Morao bi
napokon biti kadar da se pozabavi individualnim potrebama i po
tekoama u uenju i da se ovima prilagodi. Sve ovo ne moe se oe
kivati od sistema koji je u prvom redu specijaliziran na primjenu
prava u smislu provoenja jednog programa13. I takav sistem otva
ra dodue neke mogunosti uenja, prije svega ukoliko se uesnici
ma ne ini da tee potpuno nerazumljivo i sluajno, ve im prua
suda: usp. Deutsche Richterzeitung 38 (1960), s. 135). Stoga je na adekvatan nain konzervativno i ono to on preporuuje: zaustavljanje bujice zakona, povratak prirodnom
pravu, podizanje suevog statusa.
12. Osnovno o ovom: Talcott Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951. Odonda
se do u nepreglednost gomila literatura o terapeutskim zajednicama. Ona se epipiriki bavi zatvorima, bolnicama i ustanovama za lijeenje ovisnih, od kojih se bar u so
ciolokoj analizi oekuje da e pomoi svojim klijentima u moralnoj karijeri njiho
vog sopstva. Vidjeti kao tipine primjere ove koncepcije: Maxwell Jones: The Therapeu
tic Community, New York 1953; Robert N. Rapoport/Rhona Rapoport/I. Rosow: Com
munity as Doctor, London 1960; Oscar Grusky: Role Conflict in Organization. A Study
of Prison Camp Officials, Administrative Science Quarterly 3 (1959), s. 452-472; Donald
R. Cressey (ur.): The Prison. Studies in Institutional Organization and Change, New
York 1961; i isti: Prison Organizations. In: James G. March: Handbook of Organizati
ons, Chicago 1965, s. 1023-1070; William R. Rosengren: Communication, Organization,
and Conduct in the 'Therapeutic Milieu, Administrative Science Quarterly 9 (1964), s.
70-90; Earl Rubington: Organizational Strains and Key Roles, Administrative Science
Quarterly9 (1965), s. 350-369. Up. i Dieter Claessens: Familie und Wertsystem. Eine Stu
die zur zweiten, soziokulturellen Geburt des Menschen, Berlin 1962, posebno s. 141
sl. o paradoksnoj, elastinoj transmisiji vrijednosti na podmladak i o posebnoj pri
kladnosti familije da obavi ovaj zadatak.
13. Ovu ocjenu donosi i Harry C. Bredemeier: Law as an Integrative Mechanism.
In: William M. Evan (ur.): Law and Sociology. Exploratory Essays, New York 1962, s.
76-90 (85 ff.). usp. takoer Aubert, cit. s. 18 prim. 11. Suprotni stav kod Talcott Parsons:
The Law and Social Control. In: Evan, loc. cit., s. 56-72, njem. prev. u: Ernst E. Hirsch/Manfred Rehbinder (Hrsg.) Studien und Materialien zur Rechtssoziologie, Kln
Opladen 1967, s. 121-134, koji se posebno oslanja na ulogu advokata, prilino je nerea
listian.

106

mogunost da doivljuju i prate kauzalitet vlastitih radnji, naprimjer uvjerljivost vlastitih argumenata14. Ali ve je ovaj uvjet teko is
puniti kod kompliciranijih pravnih problema. A uostalom nuna intolerancija prava u odnosu na prekraje i na strukturno odluivanje
oblika ili/ili, koja uvjetuje kvotu razoaranja od 50%, prijei da se u
samom postupku i neovisno od doivljaja razoaranja postigne ne
ki bitni efekt uenja. Primjena prava i uenja prava dvije su razlii
te i raznorodne funkcije. Jedan sistem ne moe biti specijaliziran
na obje, a da pritom ne bude tete i po jednu i po drugu.
Ovim razmiljanjima nismo meutim ve i negirali da postupak
moe ispuniti funkciju legitimiranja, ve samo zabaciti pretjerano
nerealistina oekivanja i uostalom pokazati u kojem smjeru treba
traiti odgovor. Openito postupak jo dodue ne prua dovoljno
motiva da bi se poraene adresate rjeenja moglo privoljeti da pri
znaju rjeenje ili ak promijene same sebe. Ali postupak ih privoljuje na ovo jedno: na neplaeni ceremonijalni rad.
Sudjelovanje u postupku potie uesnike da ukljue u svoj prikaz
(i utoliko i potvrde) dekorativni okvir i ozbiljnost dogaanja, podje
lu uloga i nadlenost za odluivanje, premise rjeenja koje se trai,
pa ak i itavo pravo ukoliko nije predmet spora15. Nije dovoljno da
predstavnici moi jednostavno sveano objavljuju svoje odluke i
naela na kojima one poivaju. Upravo je sudjelovanje onih koji e
moda izvui krai kraj naroito dragocjeno kako bi se norme po
tvrdile i fiksirale u svojem svojstvu vaeih, lino-obaveznih premi
sa ponaanja16.
Budui da se radi o tome da oni kojima je rjeenje namijenjeno
potvrdno sudjeluju u postupku, dobiva naroiti znaaj pitanje koji
14. Ovu varijablu ispituju Julian B. Rotter/Shepard Liverant/Douglas P. Crowne:
The Growth and Extinction of Expectancies in Chance Controlled and Skilled Tasks,
The Journal of Psychology 52 (1961), s. 161-177. usp. i Melvin Seeman: Alienation,
Membership, and Political Knowledge. A Comparative Study, The Public Opinion Qu
arterly 30 (1966), s. 353-367; William A. Watts: Relative Persistance of Opinion Change
Induced by Active Compared to Passive Participation, Journal of Personality and So
cial Psychology 5 (1967), s. 4-15.
Vjerojatno ovdje lee i mogunosti da se empiriki ispita proces uenja u pravnom
postupku i njegov efekt legitimacije.
15. Da krenje prava prua povod za njegovu ceremonijalnu obnovu naglasio je ve
Emile Durkheim: De la division du travail social, 7. izd. Paris 1960, s. 35 ff. (takoer
usp. isti: Les rgles de la mthode sociologique, 8. izd. Paris 1927. s. 80 ff.), i vidio u to
me vanu pozitivnu funkciju devijacija. Up. o ovom i George H. Mead: The Psychology
of Punitive Justice, The American Journal of Sociology 23 (1918), s. 557-602, i, sa sup
rotnom ocjenom, Floyd H. Allport: Institutional Behavior. Essays Toward a Re-inter
preting of Contemporary Social Organization, Chapel Hill 1933, s. 106 ff. Ova se misao
moe prenijeti i na proceduru openito. Tekua sanktifikacija prava moe uslijediti i u
postupcima koji slue samo uklanjanju neizvjesnosti i ne pretpostavljaju nikakva pret
hodna krenja prava.
16. Na ovome je vjerojatno poivala starija ideja reprezentacije, koja potie iz sred
njeg vijeka. Reprezentacija je tu svean prikaz socijalnog poretka in corpore et mem
bris. Up. o tome Jrgen Habermas: Strukturwandel der ffentlichkeit. Untersuchau
gen zu einer Kategorie der brgerlichen Gesellschaft, Neuwied 1962, s. 17 ff

107

je opseg razgovora u postupku. Sud koji zahtijeva od uesnika da

prue neke informacije koje mu jo nedostaju, i zatim iznenada od
luuje u skladu sa svojim stavom, ne koristi ansu za legitimiranje
koju postupak prua. to vie predmetom rasprave ne postaju sa
mo otvorena injenina pitanja ve i pravni problemi, to su vei iz
gledi da e se tematski ograniiti predmet spora, ili da e se bar da
ti rastaviti u teka specijalna pitanja i na taj nain rasteretiti odlu
ku.17
U toku takve rasprave stranke su prisiljene da specificiraju svoje
nezadovoljstvo i da razrade malobrojna sporna pitanja, i to pomo
u pravnog poretka i njegove retorike, koja kao takva postaje dio
prikaza. Budui da su jednom dospjeli u lijevak postupka, moraju
se stranke kretati u smjeru prema rjeenju. Stranke se mogu nadati
da bi ono moglo biti za njih povoljno samo ukoliko uvaavaju grani
ce mogueg, koje postaju sve ue i ue. Da bi stvorile toke u kojima
je mogue postii suglasnost, moraju ograniiti svoju slobodu,
odabrati odreene sumnje, zaotriti argumente i na taj nain dati
svojoj poziciji tako specijalan karakter da se za nju vie nitko nee
odista zanimati, osim onih koji se time po svojoj profesiji moraju
baviti i o tome odluivati. Sada se vie ne radi o skandaloznom
krenju prava i sloboda graanina, o birokratskom aktu nasilja,
protiv kojeg se mora obraniti itava zajednica, kako se u prvi as i
nilo tuitelju, njegovim prijateljima, a moda i tampi, ve samo jo
o kompliciranom pitanju iz zakona o nacionalizaciji, o kojem su
razni sudovi donijeli suprotne presude, dok vrhovni sud o njemu
jo nije odluivao. Prema tome, funkcija je postupka da se nezado
voljstvo specificira i usitnjuje, a protest apsorbira.18 Motor koji po
kree postupak jest neizvjesnost o tome kako e postupak zavriti.
17. Dananja njemaka sudska praksa u pravilu se iz razumljivih praktinih razloga
ne uputa u opirnu raspravu pravnih pitanja. Neke potekoe takovog pravnog razgo
vora pred sudom proizlaze vjerojatno i iz tog da nema jednakosti koja se pri takvom
razgovoru pretpostavlja. Jer, dok stranke moraju fiksirati svoju poziciju, sud mora ui
niti upravo suprotno: ostaviti svoju poziciju neosvijetljenom i samo staviti na diskusiju
potencijalno relevantna miljenja. Tako stranke mogu svoje pravne nazore precizirati
samo na sreu, a ne u odnosu na stavove suda. Kritika ove prakse: Adolf Arndt: Das
Rechtsgehr, Neue Juristische Wochenschrift 12 (1959), s. 6-8, i isti, Die Verfassun
gsbeschwerde wegen Verletzung des rechtlichen Gehrs, Neue Juristiche Wochen
schrift 12 (1959), s. 1297-1301, naila je na skeptian odjek. O stanju diskusije up. Hans
Dahs: Das rechtliche Gehr im Strafproze, MnchenBerlin 1965., s. 24 ff.
18. U openitijem smislu nailazi danas tema apsorpcije protesta u socijalnom po
retku na sve vei interes. Up. na pr. Clark Kerr/John T. Dunlop/Frederick K. Harbison/Charles E. Myers: Industrialism and Industrial Man. The Problem of Labor and
Mamagement in Economic Growth, Cambridge Mass. 1960, posebno s. 194 ff.; Amitai
Etzioni: A Comparative Analysis of Complex Organizations. On Power, Involvement,
and Their Correlates, New York 1961, s. 246 ff.: Myron Weiner: The Politics of Scarcity.
Public Pressure and Political Response in India, Chicago 1962, s. 4 ff.; Neil J. Smelser:
Theory of Collective Behavior, New York 1963, posebno s. 231 ff.; Ruth Leeds: The Ab
sorption of Protest. A Working Paper. In: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/May
nard W. Shelly II (ur.): New Perspectives in Organization Research, New York-London-Sydney 1964, s. 115-135.

108

Ova je neizvjesnost pokretaka snaga i pravi faktor legitimiranja

postupka.19 Nju dakle treba njegovati i odrati na ivotu u toku po
stupka svom panjom i svim raspoloivim sredstvima ceremonijala
na primjer tako to se naglaeno prikazuje sudaka nezavisnost i
objektivnost, izbjegava svako obeanje da e postupak zavriti na
odreen nain, i to se taje odluke koje su ve donesene. U engles
kom postupku postoji ak i pravilo da sudac nastupa u raspravi pot
puno nepripremljen i da mu sve pojedinosti treba usmeno saopiti.
Napetost treba odrati sve do izricanja presude. Sudac koji to pra
vilo prekri moe postati predmetom izuzea. Neizvjesnost se nai
me koristi kao motiv koji onog kom je odluka namijenjena navodi
na neplaeni ceremonijalni rad. Poto je taj rad obavio, vratit e se
u poloaj onog tko je potvrdio norme u njihovom vaenju i slube
nike u njihovom poloaju, a sebi oduzeo mogunost da svoje intere
se uini ope prihvatljivima i stvori vee drutvene ili politike save
ze za podupiranje svojih ciljeva.20 Sam je sebe izolirao.21 Sada jedva
da jo ima smisla, a svakako nema vie ansi, buniti se protiv rjee
nja. Ne postoji ak ni mogunost da se javno trpi zbog moralne ne
pravde. Rjeenje se prihvaa kao obavezno i unutarnja spremnost
nema u tome nikakvog znaaja. Opseg u kojem se sudstvo kao tak
vo institucionalno priznaje to je oduvijek bilo poznato ali i
uinci postignuti tek samim postupkom stvaraju jednoznano
strukturiranu situaciju, koja pojedincu ne daje vie nikakve anse. I
upravo ova jednoznanost olakava prihvaanje, upravo to to je
razoruan omoguuje pobijeenom pojedincu da preuzme rjeenje
kao premisu vlastitog ponaanja.22 Onaj tko iz ovih razloga mora iz
mijeniti svoja oekivanja i svoje dranje, prilagodit e se situaciji
od koje se sam moe distancirati; nije potrebno, niti se od njega ne
oekuje, da prihvati nove vrijednosti i osnovne interese i da naui
19. Jerome Frank: Courts on Trial. Myth and Reality in American Justice, Princeton
N. J. 1949. osobito je naglasio i do u pustolovinu izkarikirao chanciness sudskih po
stupaka. Pritom nije dovoljno uzeo u obzir pozitivnu funkciju. Pozitivnu funkciju da se
rjeenje konflikta ne moe predvidjeti naglaava Galtung, cit. djelo, str. 370. Up. nada
lje Vilhelm Aubert: The Structure of Legal Thinking. In: Legal Essays, Festskrift til
Frede Castberg, Kopenhagen 1963. s. 41-63 (43 ff.).
20. Upravo ova mogunost: pridobiti prisutne gledaoce za vlastito pravno stanovi
te i tako utjecati na suce ali i na protivnike, to je naprotiv bitni aspekt javnih pravnih
postupaka u jednostavnijim drutvima.
21. Ne smije se dakle izolaciju kroz ceremonijal pripisati iskljuivo strahu sudaca od
neposrednog dodira s uesnicima tako Paul Reiwald: Die Gesellschaft und ihre Ver
brecher, Zrich 1948, str. 80 sl. Ona je zajedniko djelo svih uesnika.
22. Nadovezujui se na Leon Festinger: A Theory of Cognitive Dissonance, Evanston
I11. - white Plains N. Y. 1957, nap. s. 84 ff., moe se kazati da u ovim situacijama tipi
no nastaje mali kognitivni nesklad. Ne mogu slijediti Festingerovu hipotezu da su up
ravo zbog toga i anse internalizacije manje negoli ondje gdje je kognitivni nesklad ve
i i gdje su jai pritisci na interno izjednaavanje napetosti. Jer visok se kognitivni nesklad moe zaista izravnati i na druge naine, a ne samo internalizacijom nametnutih
zahtjeva; naprimjer, prihvaanjem gledanja na svijet koje frustrira.

109

nove oblike obrade doivljaja.23 Najvanije jest da teme sukoba, jo

prije nego to bi izazvale primjenu fizike prisile, zadobiju oblik u
kojem ih se vie ne moe generalizirati i politizirati. Oblik politike
koji odgovara ovom poretku primjene prava pretpostavlja kako
emo jo vidjeti24 usitnjavanje konflikata, da bi iz toga mogao iz
dii politiku kao autonomni sistem pripreme odluka.
Kad se naao u ovoj izoliranoj poziciji, pobijeeni jo dodue mo
e ustrajati u svojem oekivanju, ali to skupo plaa. Tada stupaju u
akciju socijalni procesi koji ne pokuavaju vie da ga poue i izmije
ne, ve ga stabiliziraju u ulozi odstupanja. Stabilizacija u ulozi od
stupanja povezana je na gotovo neizbjeiv nain s gubitkom statu
sa. Pobijeeni postaje udak, kverulant, iju temu-ljubimicu znamo
i po mogunosti izbjegavamo. Mora svoju publiku odabirati oprez
no i usko, ne moe sa svakim govoriti o svom procesu. Karakterizi
ra ga se tako da njegova oekivanja gube svaki znaaj, napose u od
nosu na nain na koji drugi treba da shvaaju same sebe. Takvo ukruivanje u odstupanju kao alternativa za sankciju nailo je na iz
vjesnu panju u novijoj nauci. Motrilo se na primjeru prostitutki,
homoseksualaca, narkomana, duevnih bolesnika, politikih ekstre
mista, mucavaca, zatvorenika.25 Moe se pretpostaviti, ali nije jo
empiriki istraeno, da se i one koji su izgubili parnicu a odbijaju
nareeno im uenje, fiksira u takovom negativnom identitetu i na
taj nain simboliki otupljuje.
Legitimiranje postupkom ne dovodi dakle neminovno do realne
suglasnosti, zajednikog sklada u nazorima o pravu i nepravu, a niti
do onog to Parsons tajnovito naziva articulation of power with
real commitments.26 Legitimiranje se uope ne moe shvatiti kao
internalizaciju neke institucije, lino prihvaanje onih uvjerenja
koja su se drutveno oblikovala.27 Naprotiv, radi se u biti o procesu
23. Tako Howard S. Becker: Personal Change in Adult Life, Sociometry 27 (1964),
s. 40-53, razlikuje situational adjustment i commitment i naglaava da socijalni pore
dak moe openito postii prilagoavanje situaciji a da ne mora dubinski prestrukturirati linosti. Slino Irving Rosow: Forms and Functions of Adult Socialization, Soci
al Forces 44 (1965), S. 35-45.
24. Up. nie dio III., glava 3.
25. Neka djela o ovom: John I. Kitsuse: Societal Reaction to Deviant Behavior. Pro
blems of Theory and Method, Social Problems 9 (1962), s. 247-256; Thomas J. Scheff:
Being Mentally 111. A Sociological Theory, Chicago 1966; Erving Goff man: Stigma. ber
Techniken der Bewltigung beschdigter Identitt, Frankfurt 1967; Edwin M. Lemert:
Human Deviance, Social Problems, and Social Control, Englewood Cliffs N. Y. 1967,
nap. s. 40 ff.
26. Up. Talcott Parsons: Some Reflections on the Place of Force in Social Process.
In: Harry Eckstein (ur.): Internal War. Problems and Approaches, New York 1964, s.
33-70 (57). Starije, djelomino revidirane formulacije Parsonsovog pojma legitimnosti
vidi u Talcott Parsons: Authorty, Legitimation, and Political Action. In: Carl J. Fried
rich (izd.) Authority (Nomos I), Cambridge Mass. 1958, s. 197-221, i, na kraju, isti: The
Political Aspect of Social Structure and Process. In: David Easton (izd.): Varieties of
Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966, s. 71-112, nap. s. 82. f.
27. Nadovezujui se na Durkheima Parsons naprotiv psihikim procesima ove vrste
pripisuje odluno znaenje za stabilnost socijalnih institucija i ne razmilja o funkcio-

110

novog strukturiranja pravnih oekivanja, dakle uenja u socijalnom

sistemu, koje moe biti u velikoj mjeri neovisno o tome da li onaj
tko mora promijeniti svoja oekivanja na to pristaje ili ne. ini se
da se time utire put odnosa pojedinca i drutvenog poretka, koji po
iva na veem odvajanju sistema i pokazuje vei potencijal za kom
pleksnost: na taj nain28 drutveni poredak moe postati u velikoj
mjeri neovisan o individualnim linostima i njihovoj svojevrsnosti
u svojstvu sistem motivacije i upravo zbog toga dozvoliti izrazitu
individualizaciju linosti.
Sasvim openito, bilo bi pogreno kad bi se izazivanje odreenih
psihikih procesa prihvaanja smatralo socijalnom funkcijom me
hanizama kojima se rjeavaju sporovi. Tu se vie radi o tome da se
drutvo imunizira u odnosu na te procese. Nejasnoa pojma pri
hvaanje, koji veina ljudi dovodi u vezu s nekom ugodnom
vrstom unutranjeg zadovoljstva, sakriva ovaj problem.29 Naravno,
kad mu se ono dostavlja adresat prihvaa rjeenje, koje ne
moe ni promijeniti ni ignorirati. Nikakav postupak nije potreban
da bi se to postiglo. Problem ne lei u tome kako to postii, ve u to
me kako zatititi socijalni sistem od posljedica odreenog psihi
kog rjeenja koje je adresat odabrao da bi tu injenicu probavio.
Ovaj izbor ne smije naii na socijalni odjek, resantimani koje mobi
lizira adresat ne smiju to smo ve kazali postati institucijom. I
to je razlog zbog kojeg treba postupkom potaknuti pojedinca da do
brovoljno individualizira i izolira svoju poziciju.
Sva sistemska obiljeja postupka koja smo dosad teoretski prika
zali moraju se udruiti kako bi se postigao ovaj rezultat: postupak
se specifinim organizacijsko- i procesno-pravnim normama i dru
tveno institucionaliziranom podjelom uloga mora izdvojiti u poseb
ni sistem radnji; mora uz svu vezanost uz pravne norme postii iz
vjesnu autonomiju kako bi se individualizirao svojom vlastitom po
vijeu; mora biti dovoljno kompleksan, kako bi izrazio sukobe i os
tavio neko vrijeme njihovo rjeenje u neizvjesnosti. Samo se tako
mogu kod uesnika mobilizirati motivi da sudjeluju u igranju uloga
ije je svojstvo da veu i suavaju mogunosti. Tako se uesnike po
tie da se u svom ponaanju svjesno ili nesvjesno odriu alternati
va, da i oni sudjeluju u dogaanju kojim se reducira kompleksnost i
da konano prenesu rjeenje u nove situacije daljnjeg ivota, aktivinalnim ekvivalentima. Up. o ovom i kritike primjedbe Einhard Schrader: Handlung
und Wertsystem. Zum Begriff der Instituionalisierung in Talcott Parsons' soziologischem System, Soziale Welt 17 (1966), s. 111-135 (122 f.).
28. Sline indiferencije mogu se na drugi nain postii lanstvom u organizacijama.
Up. o ovom poblie Niklas Luhmann: Funktionen und Folgen formaler Organisation,
Berlin 1964, posebno s. 39 ff.
29. Za ovo su vrlo karakteristina razmiljanja Johana Galtunga: Institutionalized
Coonflict Resolution, Journal of Peace Research 1965., str. 348-397, napose str. 354.
Galtung naglaava da se kao efekt mehanizma za rjeavanje konflikta nc moe oekiva
ti puno prihvaanje, da se spremnost na prihvaanje moe ojaati institucionalizacijom
mehanizma a ostavlja neobjanjenim pojam prihvaanja.

111

rajui psihike mehanizme prilagoavanja, dok drutvo moe biti u

velikoj mjeri ravnoduno prema pitanju koji e od tih mehanizama
odabrati.

8.

Prikaz za neuesnike

U premise teorije simbola, koju su razvili Durkheim, Mead, a u sli

nom smislu i Freud, ubrajaju se i neke psiholoke pretpostavke, a
napose ona da simboli veu osjeaje i da se pomou njih norme mo
gu internalizirati i uiniti zakonom vlastitog ja zamjenjujui ta
ko vanjsku, drutvenu prisilu unutarnjom. Zacijelo je time otkrive
na znaajna mogunost socijalne integracije.1 Na drugoj se strani
ipak sumnja u to u kojoj se mjeri drutva koja su veoma izdiferencirana, koja se zasnivaju na specificiranim i zamjenjivim ulogama,
mogu posluiti onim mehanizmima koji osjeajno veu konkretne
linosti. Naa je analiza bar dovela u sumnju da bi ovakvi mehaniz
mi internalizacije mogli uspjeno djelovati na mei izmeu birokra
cije, koja odluuje, i publike. Birokracija i publika odvie su udalje
ne jedna od druge. To ne znai da ovdje nema mjesta ili da bi se
moglo izostaviti procese u kojima se tvore simboli i prikazi; ali oni
ispunjuju drugu funkciju, funkciju tolike tematske i socijalne izola
cije pojedinca koji ne pristaje, da njegov protest ostaje bez posljedi
ca. ini se da se legitimiranje postupkom ne sastoji u tome da se
adresat interno vee, ve da ga se izolira kao potencijalni izvor pro
blema i uini drutvo neovisnim o njegovom pristajanju ili odbija
nju. Upravo ta ravnodunost u odnosu na individualne strukture
motivacije i prihvaanja ili odbijanja po pojedincima izraava se
pojmom vaenja vrijednosti i normi. Postupci slue sigurnoj rea
lizaciji tog vaenja u drutvenom ivotu.
To se meutim ne moe postii samo odvojenim tretmanom poje
dinih uesnika postupka. Njihov izbor, koji se vri ograniavanjem
ovlatenja da netko bude stranka u pojedinom postupku, obrazlae
se granicama opravdanog interesa na postupku. Taj je izbor osim
toga uvjet djelotvorne, u ulogama strukturirane interakcije: ne mo
e se bilo tko pridruiti i zahtijevati rije. Naelo ogranienog pri
stupa ima osim toga i latentnu funkciju mehanizma izolacije pojedi
nih interesenata. Nema pristup postupku svatko tko se zanima za
probleme koji su njegov predmet, ili tko se osjea tangiran mogu
om odlukom; onaj kome se u postupku dodjeljuje aktivna govorna
1. Nadovezujui se na Durkheima i Freuda Parsons u svojoj teoriji institucionaliza
cije socijalnih vrijednosti i normi prije svega posie za ovom idejom psihike internali
zacije. Dobar uvod u ovo daje Schrader, cit. djelo.
113

uloga treba naprotiv prvo da dokae vrlo specijalni, pravno fiksira

ni interes. Na taj se nain sukob politiki neutralizira2 i spreava se
da specijalni problemi putem mehanizama poopavanja (zauzima
nje stava, identifikacija, razmjena uzajamne podrke, osvetoljubi
vost i sl.) postanu toke kristalizacije opih sukoba i fronti koje bi
podijelile stanovnike u vee grupe.3
To meutim ne znai da je stav neuesnika naprosto beznaajan
za legitimiranje postupkom. Upravo je suprotno istina. Legitimira
nje je institucionalizacija priznavanja da su rjeenja obvezatna. In
stitucionalizacija znai da se predmnijeva da postoji suglasnost u
odnosu na odreena oekivanja ponaanja i da se ta suglasnost mo
e koristiti kao osnova vlastitih radnji. To je mogue samo ako sug
lasnost ili odista postoji u velikoj mjeri, ili se moe bar fingirati, jer
nema znakova disensa.4 Kako bi se takvo predmnijevanje (iji je
predmet suglasnost u odnosu na obvezatnost slubenih rjeenja)
moglo stabilizirati, treba dopustiti i nesauesnicima da sudjeluju u
postupku. Oni se dodue ne priputaju u ulogama onih kojima se
daje rije, ali postupak kao drama namijenjen je i njima. I oni treba
da steknu uvjerenje da se sve odvijalo na poten nain, da se ozbilj
no, ispravno i mukotrpno trailo istinu i pravdu, i da bi i oni, kad bi
bilo potrebno, pomou ovih institucija dobili svoje pravo. Ukoliko
je taj stav faktiki rasprostranjen, ili ukoliko se na osnovu komuni
kacione situacije moe pretpostaviti da je rasprostanjen, ne moe
raunati na podrku drugih onaj tko bi se htio pobuniti protiv oba
veznog rjeenja. Njegova e se pobuna pripisati njemu samom i ne
e se smatrati da su zakazale institucije. Pobuna e se initi obli
kom tvrdoglavosti, rogoborenja, neuviavnosti ili bar udnog, prak
tiki nerazumnog ivotnog stava. U uvjetima ovakve interpretacije
2. Ovom funkcijom ograniene sposobnosti da se bude strankom u sudskom postup
ku bavi se i David Easton up. A Systems Analysis of Political Life, New York-London-Sydney, 1965., str. 264 sl.
3. Priznajemo da to ne uspijeva uvijek. Tako naprimjer ne uspijeva u sluajevima u
kojima velika udruenja vode politiki vane procese naelnog karaktera. Ona u pravi
lu teko prihvaaju sudsku odluku i posiu za politikom akcijom. Znaajno je da se le
gitimnost pravosua problematizira ba u ovim sluajevima, u kojima pravosue ne
moe ispuniti svoju latentnu funkciju politike neutralizacije. Primjer za ovo jest pre
suda Saveznog suda za radne sporove (Bundesarbeitsgericht) od 31. okt. 1958. (SAE
1959., str. 41 sl.) u sporu zbog trajka metalaca u pokrajni Schleswig-Hollstein i diskusi
ja koja se na tu presudu nadovezala, naprimjer kritika politike opcije kod Wolfganga Abendrotha: Innergewerkschaftliche Willensbildung. Urabstimmung und Kam
pfmassnahme', Arbeit und Recht sv. 7 (1959.), str. 261-268 (nap. 263).
4. Jedno od istraivanja koje je otkrilo veliku mjeru prividnog konsensusa u moral
no institucionaliziranim oekivanjima ponaanja jest Richard L. Schanck: A Study of
a Community and Its Groups and Institutions Conceived as Behavior of Individuals,
Psychological Monographs, sv. 43, br. 2, Princeton N.J.-Albany N.Y. 1932. Na istu pro
blematiku nailazi Helmut Schelsky: Soziologie der Sexualitt. ber die Beziehung
zwischen Geschlecht, Moral und Gesellschaft, Hamburg 1955., str. 51 sl. u svojoj analizi
Kinsey-Reporta.
114

problematini se sluaj ne moe poopiti, ve e ostati vezan za po

jedinca.5
Kako bi se postupak otvorio za ovakvo nesauesniko sudjelova
nje publike u njemu, bitno je da postupak bude javan. Treba da nesauesnici mogu doivjeti tok postupka. Pritom je vana pristupa
nost, a ne toliko i aktualna prisutnost, istinsko odlaenje i proma
tranje postupka. Odluno je da postoji mogunost za to. Ta mogu
nost jaa povjerenje ili bar spreava da nastane ono nepovjerenje
koje se stvara oko svakog pokuaja da se neto zataji. Funkcija pro
cesnog naela javnosti lei u tome da se stvori simbol, da se postu
pak oblikuje kao drama, koja simbolizira ispravnu i pravednu odlu
ku. Za ovo nije potrebno da postupku stalno prisustvuje manje ili
vie velik dio stanovnitva. Dostatna je opa i neodreena spoznaja
da se takvi postupci stalno odvijaju i da se ukoliko postoji potre
ba svatko moe o njima informirati.
Ionako se ne moe oekivati da bi prisutna publika mogla efektiv
no kontrolirati postupak odluivanja ili poveati njegovu racional
nost. Javnost postupka pridonosi naprotiv tome da se oni dijelovi
procesa odluivanja koje se ne moe prikazati iskljuuju iz vidljivog
akcionog podruja i da se o njima odluuje ili unaprijed ili uzgred.
Komponenta ovog nevidljivog dijela postupka napose su odluke o
prikazu procesa odluivanja. Javni postupak sadri u najpovoljni
jem sluaju fragmente procesa stvaranja odluke. Ali i to je dovoljno
da bi ispunio svoju simboliko-ekspresivnu funkciju, a ta je funkci
ja bitna kako bi se donoenje odluke legitimiralo. Prema tome nije
valjan argument protiv naela javnosti to to su sudske dvorane
prazne ili to ih puni samo e za senzacijama.
Time se postavlja pitanje da li je u sudskom postupku dovoljno
vidjeti sistem integracije koji se tvori prvenstveno na razini uloga
pa da se shvati ova simboliko-ekspresivna funkcija. U odnosu na
javnost sudskog postupka i odsutnost ima svoj smisao ukoliko po
stoji mogunost prisustvovanja. Izvjetaji u tampi, na radiju i tele
viziji mogu prenijeti utisak da se sprovodi pravo u odreenim obli
cima i neovisno o linim interesima i raspoloenjima uesnika. Bu
dui da taj utisak mogu prenijeti masovni mediji, funkcija gledanja
postaje neovisna o nunosti da se bude fiziki prisutan, i stabilizira
se tako u odnosu na individualne motive i obaveze koje pojedinac
ima u svojim ostalim ulogama. Postaje neosjetljiva u odnosu na pi
tanje da li netko ima vremena i volje da primi i obradi informacije,
tko je on i kad e to uiniti u lokalnom vlaku, pri doruku, u pau
zi, za vrijeme gledanja televizije prije programa koji ga odista zani
ma, ili iz mrmljanja branog druga koji upravo ita novine. Masov5. Onaj tko zauzme stanovite pojedinca naginjat e tome da ve tu razdiobu ansi
smatra nepravdom. Vidjeti na pr. ustajanje protiv that universal institution-worship
through which Sacco and Vanzetti were put to death kod Floyda H. Allporta: Instituti
onal Behavior, Essays Toward a Re-interpretating of Contemporary Social Organizati
on, Chapel Hill 1933., str. 106 sl. (napose str. 129).

115

ni mediji oslobaaju nas od prisile da konkretno sinhroniziramo

gledanje s ulogama u postupku primjer za to kako u diferencira
nim drutvenim porecima treba nai vie poopene oblike usklai
vanja situacija, vremenskih rasporeda, dunosti to nam ih nameu
uloge, i interesa. Osim toga ti oblici garantiraju tehniki, a prema
tome i uvjerljivo i potpuno, nunu pasivnost gledanja. Tek tampa
omoguuje la publicit facile sans runions tumultueuses i da
javnost tako bude stalna dravna ustanova, kako se ve Guizot po
hvalno izrazio.6
Prednosti ove vrste moraju se, naravno, omoguiti nekim odrica
njima. Sistem koji na svojim rubovima obuhvaa anonimne, odsut
ne gledaoce ne moe se vie integrirati zajednikom igrom uloga,
ve samo zajednikom identifikacijom s malobrojnim apstraktnim
simbolima, koji ne daju mnogo sigurnosti u odnosu na konkretne
stavove i spremnost drugih ljudi da stupe u akciju. Tako nas nee
zauditi da se prua otpor onoj looj tendenciji prema publicity7
ne ine to samo pravnici ve i sociolozi.8 Gledano u cijelosti, po
novijim empirikim istraivanjima9 ini se da diskusija u literaturi
pretjerava u slikanju stvarnih suprotnosti. Odbojnost nastaje u
prvom redu u odnosu na nevidljivu prisutnost mase, u koju se ne
moe unijeti red pomou uloga, ije se motive zbog toga ne moe
prozrijeti, pa je se ne moe ni kontrolirati ni u tren oka smiriti. Ali
onaj tko se gnjavi zbog niskih pobuda znatielje i zabave, da se na
slauje nad tuom sudbinom, trebao bi spoznati da ovi motivi ne
slue samo vlastitoj svrsi, nego da se u isti mah na njima putem
simbolikog identificiranja zasniva sudjelovanje u dravnim poslo
vima i da su stoga ti motivi ukljueni u proces legitimiranja drav
nih odluka. Masovni mediji zacijelo kako im se to esto predba
cuje pruaju selektivnu, djelominu sliku onog to se pred sudom
dogaa, i onom koji to doivljava njihovim posredstvom ne omogu
uju objektivni sud o pojedinom sluaju. A to je opa, neizbjena
sudbina svakog sudoivljavanja u visoko diferenciranim civilizacija
ma. Ne moe se pretpostaviti da graanin racionalno i ispravno su6. Historie des origines du gouvernement reprsentatif en Europe, sv. 1., Bruxelles
1851., str. 80.
7. Tako Eberhard Schmidt: ffentlichkeit oder Publicity, u: Festschrift fr Walter
Schmidt, Berlin 1959., str. 338-353 (nap. str. 338). Opirnije isti: Justiz und Publizistik,
Tbingen 1968. Up. i Paul Bockeimann: ffentlichkeit und Strafrechtspflege, Neue
Juristische Wochenschrift sv. 13 (I960.), str. 217-221 u namjeri da udalji sudsku javnost
od politike; Dieter Brggemann: Die rechtsprechende Gewalt. Wegmarken des Rec
htsstaates in Deutschland. Eine Einfhrung, Berlin 1962., str. 185 sl.
8. Vidjeti Jrgen Habermas: Strukturwandel der ffentlichkeit, Neuwied 1962., str.
227 sl.
9. Vidjeti Wolfram Zitscher: Die Beziehungen zwischen der Presse und dem deut
schen Strafrichter, Kiel 1968.; Manfred Rhl: Die Zeitungsredaktion als organisiertes
soziales System, Gtersloh 1969., str. 81-83.

di u bilo kojoj od svojih uloga. Ali o tom se ni ne radi, ve o tom da

se simboliki prenese uvjerenje kako se pravo izvrava.10
Gledano u cijelosti, djelovanje masovnih medija moe prema to
me posluiti da sudski postupak javno odjekne. Ve se upozorava
sudove da ozbiljno shvate tu mogunost djelovanja i da se sistem
skim radom pobrinu o svom djelovanju na javnost.11 No ak ni vje
ti referent za tampu nekog suda ne bi mogao iskljuiti da se ovo
prenoenje djelovanja nee sukobiti s odreenim institucionalnim
uvjetima sudskog postupka. Taj sukob ukazuje istovremeno na to
da razne funkcije sudskog postupka imanentno protivurjee jedna
drugoj i da ga treba rijeiti ili u korist sudova, ili u korist masovnih
medija. Vano je pritom da se konflikt ne proiri u podruje ideolo
gije, nego da se precizno razrade one djelomine funkcije od kojih
se moe oekivati da e uzajamno interferirti. U prvom su redu
stvarala potekoe ova tri unakrtavanja funkcija, koje treba razli
kovati jedno od drugog:
Masovni mediji mogu ometati samu sudsku scenu svojim fizi
kim prisustvom.12 Do tog dolazi kada postavljanje i rad njihovih
tehnikih aparata postane toliko opsean da kao posebna drama
poinje ometati postupak ili fiziki ili simboliki zbog svojih diskrepantnih stilskih momenata. Kad fotoreporteri trkaraju ili ue
da bi napravili snimak iz pravog ugla, kad aparati zaponu zujati i
kuckati, reflektori ili blicevi osvjetljavaju osobe u akciji, kad se doaptavaju instrukcije kako treba da se snima, prave i ispravljaju
greke itd., to moe odvratiti panju od glavnih dogaaja ili ak do
vesti u pitanje njihov primat. Mjera ometanja ovisi naravno o scen
skim oekivanjima. Tamo gdje se sudska scena igra toliko tradicio
nalno kao u Engleskoj, postaje ve i samo fotografiranje sakrileg i
zbog toga se zabranjuje.
Drugi su problem aktualni izvjetaji iz postupka u toku, koji anti
cipiraju rezultat. Da to ugroava nezavisnost suca, smatra se napo
se u Velikoj Britaniji, gdje veliki znaaj ima sudska porota i gdje i
sudac treba da na raspravu doe nepripremljen; tu se svaka pripre
ma sumnjii kao izvor pristranosti.13 Budui da se ova nezavisnost
10. Drugaije treba ocijeniti ako se sami neposredni uesnici postupka osjeaju iritiranima fragmentarnim i zbog toga krivim prenoenjem njihovog prikaza na pr., pre
nesena je samo kulminaciona toka sa suzama. Ovim se bavi Werner Sarstedt: Run
dfunkaufnahmen im Gerichtssaal, Juristische Rundschau sv. 1956., str. 121-127.
11. Tako Horst Bhrke: Pldoyer fr die ffentlichkeitsarbeit der Justiz, Deutsche
Richterzeitung sv. 44 (1966.), str. 5-9. Up. i Rudolf Wassermann: Justiz und Public Re
lations, Deutsche Richterzeitung sv. 41 (1963.), str. 294-298.
12. Up. o ovom od strane sudaca Heinrich Jagusch: Rundfunk- und Fernsehbertragungen von Gerichtsverhandlungen, Deutsche Richterzeitung sv. 38 (1960), str. 85.
Ovoj se opasnosti suprotstavlja u prvom redu novi lan 169 stav 2 njem. Zakona o us
trojstvu sudova (GVG), koji iskljuuje da se u cilju publikacije rasprava snima tonski ili
filmski.
13. Up. o ovom Jarold P. Romberg: Der Richter Ihrer Majestt. Portrt der englischen Justiz, StuttgartBerlinKlnMainz 1965., str. 226 si. s ispravnom primjedbom
da se u ovim sluajevima eli mada je rije o contempt of court zatitili optue117

institucionalno titi, moramo se pitati da li je to jedini problem (ili

se moda radi samo o polazitu juristike konstrukcije rjeavanja
problema). Smisao i funkcija postupka ne ovise samo o izdvajanju
uloge suca, ve i o izdvajanju svih ostalih uloga u postupku, kako
smo ve opirno razloili.14 Dok je postupak u toku ne smiju se stva
rati drutvene predrasude koje bi drutveno diskreditirale bilo ko
jeg uesnika u postupku i izazvale dojam da pred sudom nastupa na
neslobodan, unaprijed odreen nain. Mora biti ouvana neizvjes
nost o ishodu postupka i ona mora vidljivo motivirati akcije uloga u
postupku. Samo tako moe nastati efekt onog samoprikaza, onog
prihvaanja impliciranih uloga, one dobrovoljne specifikacije tema,
na kojima poiva funkcija postupka da legitimira. Kad bi se ishod
mogao oigledno unaprijed predvidjeti, postupak bi se ukrutio u ce
remoniju koja se odvija samo zbog same forme.
Od ovog treba razlikovati kao tree: problem kritike sudskog po
stupka i sudskih rjeenja u tampi. tampa, koja konkurira s dru
gim izvorima informacije i bori se kako bi se i njoj poklonila pa
nja, zahtijeva da se stvari prikau na zaotren nain. Sudski postu
pak, koji treba da raskomada, usitni i izolira probleme, zahtijeva da
se kritika obuzda. Tako se moe izvesti zakljuak da je objektivna
kritika doputena, a neobjektivnu da treba sprijeiti. Samo, ovaj za
kljuak nam jo ne doputa da povuemo granicu. I vjerojatno ne
bi bilo dovoljno da se iskljui ona kritika koja pogaa osobno,15 jer
je nejasno koja vrsta kritike pogaa osobno. Da bismo u ovo unijeli
vie svjetla, moramo u slijedeem poglavlju raspraviti koji su smi
sao i granica imuniziranja suca u odnosu na kritiku.

nog i stranke a ne sud. Up. uostalom ve Et. Dumonta: De l'organisation judiciaire et

de la codification. Extraits de divers ouvrages de Jrmie Bentham, Paris 1828., str.
194. Novija stanovita zastupaju napr. Wolf Middendorff: Der Strafrichter. Auch ein
Beitrag zur Strafrechtsreform, Freiburg 1963., str. 34 sl.; Ulrich Fitzner: Unzulssige
Presseberichte von der Hauptverhandlung, Deutsche Richterzeitungsv. 44 (1966.), str.
301-302; E. Schmidt, cit. djelo (1968.), str. 48 sl.
14. Up. dio II., glavu 1.
15. To je tendencija Brgemannovih (cit. djelo) razmiljanja.

9.

Programska struktura i odgovornost

Sudjelovanjem u ceremonijalu postupka i u aktualnoj potvrdi pre

misa i nadlenosti odluivanja, uesnicima se kako smo vidjeli
postepeno oduzima mogunost da kritiziraju, a ostale se usmjerava
u odreene kanale. Takvo obuzdavanje kritike uesnika mogue je
meutim samo pod uslovom da stoji u skladu s oblicima u kojima
se rjeenje inae moe kritizirati, prije svega, dakle, s oblicima od
govornosti u hijerarhinoj gradnji organizacije odluivanja i u jav
nosti. Kad bi, naime, hijerarhina i javna kritika bile mogue bez
svakih granica, uesnici bi uvijek nali nove povode da u svakom
pogledu odre budnim svoje nezadovoljstvo, da ga potpiruju i upli
u u daljnji tok odluivanja. Institucija pravovaljanosti definitivno
zatvara tu mogunost.
No ovom se informacijom sociolozi ne mogu zadovoljiti. Formal
ni zahvati ovakve vrste ne mogu se neogranieno socijalno opterei
vati. Zakazali bi kad bi se na njima nakupilo vie socijalnog pritis
ka. Pravovaljanost obvezatnih rjeenja ne moe sama apsorbirati
svo nezadovoljstvo; pravovaljanost mora biti pripremljena procesi
ma, kojima se kritika privatna, hijerarhina i javna u isti mah
predvia, specificira i iskljuuje.
Ne mogu se razne odgovornosti zaotriti i koordinirati izolirano i
bez obzira na strukturalni i programski kontekst odluivanja1. Prije
svega moraju biti usklaene granice izmeu doputene kritike i
programske strukture, dakle kontrolni i programski uslovi. Rjee
nja koja se donose u nekom postupku moraju biti tako programira
na da se kritika i odgovornost dadu specificirati; na neki drugi na
in ne bi se postupkom mogla postii realna, vremenska i socijalna
izolacija problema.
1. Sasvim openito je jedan od osnovnih rezultata novije teorije organizacije i teori
je odluivanja spoznaja da postoji uzajamna ovisnost izmeu organizacijske i program
ske strukture na jednoj i racionalnosti odluivanja na drugoj strani. Vidjeti na pr. Ja
mes G. March/Herbert A. Simon: Organizations, New YorkLondon 1958; Horst Albach: Zur Theorie der Unternehmensorganisation, Zeitschrift fr handelswissenschaftliche Forschung sv. 11 (1959.) str. 238-259; Rolf Kramer: Information und Koni
munikation. Betriebswirtschaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation
der Unternehmung, Berlin 1965.

119

Openito postoje dva osnovna tipa programa kojima se mogu od

rediti rjeenja: finalni i kondicionalni programi2. Finalni programi
nadovezuju se na poeljne uinke i nastoje polazei odatle i uvaujui sve uvjete pronai prikladna sredstva; racionaliziraju se
privrednom kalkulacijom3. U kondicionalnim programima imaju
naprotiv premise odluivanja oblik uzroka, informacija koje su kad
re da kadgod su ispunjene izazovu odreena rjeenja. Tu se
dakle radi o programima oblika: ako-onda i takvi se programi ra
cionaliziraju prije svega pravnim pojmovnim obradama. Dok su fi
nalni programi usmjereni prema budunosti, kondicionalni progra
mi obrauju prola injenina stanja. Povezivanje i unakrtavanje
ili i sama uporedna upotreba ovih dvaju programskih tipova omo
guuju stoga koordinaciju prolosti i budunosti.
Razlikovanje ovih dvaju tipova programa od fundamentalnog je
znaaja za modernu, veliko-birokratsku dravnu organizaciju4. Me
u ostalim o njima ovise polazne toke i dalekosenost moguih
kriterija odluivanja5. I jedan i drugi programski tip otvaraju mo
gunosti kritike i logike i empirijske kontrole u onoj mjeri u kojoj
su detaljirano i operacionalno razraeni. U oba sluaja vai da ne
odreenost premisa oteava, a odreenost olakava kritiku. Neovis
no o tome, kondicionalno programiranje sili kritiku da se kree
mnogo uim stazama.
Finalne programe uvijek se moe napasti kad kasnije ne nastupe
eljene posljedice (kad se, dakle, odabralo neprikladna sredstva), ili
ukoliko su pronaeni drugi putevi s drugaijom raspodjelom tere
ta, a napose nove ekonomske metode. Kritika ovdje polazi od po
sljedica. Naroito u naoj kulturi znanja, koja se diferencirala u raz
ne znanstvene struke, tipino je da se ma koja kombinacija po
sljedica bila odabrana pojavljuje mnogostrani prijekor koji nitko
pojedini vie ne moe koordinirati. Onaj tko odluuje ne moe se
praktiki odrei svog vrednovanja. Zbog toga ostaju suspektni on
sam i njegov postupak, koji ga je doveo do odreene odluke. Uprave
koje rade na osnovu kondicionalnih programa, napose, na primjer,
one plansko-privrednog stila, stoga moraju u cijelosti i u svim poje
dinostima biti podvrgnute intenzivnoj politikoj kontroli. Bilo bi
2. Tona razmiljanja o ovom razlikovanju i o njegovoj povezanosti s problemom
odgovornosti nalaze se kod Torstein Eckhoff/Knut Dahl Jacobsen: Rationality and
Responsibility in Administrative and Judicial Decision-making, Kopenhagen 1960. Po
kuaj sistemsko-teoretskog utemeljenja ovih dvaju programskih tipova sadran je i u
Niklas Luhmann: Lob der Routine, Verwaltungsarchiv sv. 55 (1964.), str. 1-33.
3. O ovom opirno Niklas Luhmann: Zweckbegriff und Systemrationalitt. ber die
Funktion von Zwecken in sozialen Systemen, Tbingen 1968.
4. To se ne moe na adekvatan nain diskutirati unutar ove studije. to se tie dru
gih primjena i razlikovanja tipova up. Niklas Luhmann: ffentlich-rechtliche Entsch
digungrechtspolitisch betrachtet, Berlin 1965., str. 29 si.; isti: Recht und Automation in
der ffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin
1966., str. 35 si.; isti: Positives Recht und Ideologie, Archiv fr Rechts- und Sozialphi
losophie sv. 53 (1967.), str. 531-571 (nap. 557 sl.).
5. Tako i Eckhoff/Jacobsen, cit. djelo, str. 32 sl.

120

drugaije kad bi postojale mogunosti da se naprosto kalkuliraju

optimalna rjeenja. To je meutim bar u javnoj upravi, koju ru
kovode kompleksne vrijednosti praktiki nemogue.
Sve je ovo drugaije u naelu, a velikim dijelom i u praksi, kad se
radi o kondicionalnim programima. Ovdje se programirano onda
bira po mjeri odreenog ako. Odgovornost za posljedice ne snosi
onaj tko odluuje, ve onaj tko je donio program (i time moda htio
postii odreene ciljeve). Ovdje se odgovornost moe u velikoj mje
ri prebaciti na viu razinu. U sluaju kondicionalno programiranog
odluivanja treba samo pruiti dokaze da je odreeno injenino
stanje faktiki dano i da je ono onaj signal koji ima po programu
izazvati rjeenje. Da bi se ovo donijelo, dostatno je pravniko stru
no znanje, koje po potrebi crpi informacije od svjedoka i vjetaka,
ali samo snosi odgovornost za rjeenje6. Na taj se nain rjeenje
moe faktiki imunizirati u odnosu na mnoge mogunosti kritike7,
prije svega (1) u odnosu na kritiku osobe, (2) u odnosu na kritiku
postupka8, (3) u odnosu na kritiku strune (nepravnike) kompeten
cije i prije svega (4) u odnosu na kritiku posljedica (za razliku od
isto pravnih konzekvenci). Ovo se ograniavanje kritike plaa time
da se pootrava svijest o pogrekama i osjetljivost na pogreke u
onom podruju u kojem jo postoji mogunost kritike: svako odstu
panje od ispravnosti koje se uope moe utvrditi greka je, a greke
su pogubne9. Dihotomski izbruen stil prikaza pravnih obrazloe
nja, u kojem se o pojmovima i injenicama utvruje da su takvi i ni
kako drugaiji, odgovara upravo ovoj funkciji da se reducira pro
stor kritike rjeenja i ogranii na malobrojne izvore pogreaka koje
je mogue kontrolirati. To razlikuje ova obrazloenja od razmilja
nja u dimenzijama vjerojatnosti i ansi, pokretnih skala, ocjena ko6. Tradicionalni centralni poloaj pravnika u javnoj upravi kontinentalne Evrope je,
prema tome, simptom oekivanja da e ova uprava odluivati na kondicionalno progra
miran nain. Tome nasuprot, zahtjevi personalne politike da se snanije regrutira
struna inteligencija simptom su prodiranja finalnih programa.
7. Vidi neke napomene o standardizaciji kao obrani pred grekama kod Richard M.
Cyert/James G. March: A Behavioral Theory of the Firm, Englewood Cliffs N. J. 1963, s.
105. Nadalje, za ovaj problem vrlo zanimljivo: Isabel E. P. Menzies: A Case-Study in
the Functioning of Social Systems as a Defense against Anxiety. A Report on a Study of
the Nursing Service of a General Hospital, Human Relations 13 (1960), s. 95-121.
8. Ovdje je potrebno jedno objanjenje. I ovdje, naravno, postoji kritika postupka
posebne vrste u vidu kritike povrede posebnih normi postupka. Ali ova kritika nema
sama po sebi vanosti za odluku. Njom se u odreenim uvjetima moe postii ponavlja
nje postupka, ali ne i donoenje drugaije odluke u samoj stvari. Ovakva dioba stvar
nih i proceduralnih pitanja postoji na podruju finalnog programiranja samo ondje
gdje se mogu primijeniti kalkuli optimiranja i gdje se apsolutna ispravnost odluke mo
e utvrditi neovisno o postupku u kojem je donesena.
9. O ovom i o ipak moguim mjerama zatite up. poblie Niklas Luhmann: Funktio
nen und Folgen Organisation, Berlin 1964, s. 256 ff., i isti: Recht und Automation in der
ffentlichen Verwaltung, loc. cit., s. 75 ff.

121

risnosti, odnosa vrijednosti i vremenski uvjetovanih oportunosti,

koja imaju svoje mjesto u finalnim programima10.
Ova razmiljanja pokazuju da se apsorpcija kritike, koja vodi legi
timiranju rjeenja u oima njihovih adresata, postie kondicionalnim programiranjem rada donosioca rjeenja i adekvatnom argu
mentacijom. Oba aspekta procesa odluivanja slue na komplemen
tarni nain smanjenju mogunosti izbora, redukciji kompleksnosti.
Zbog toga moemo pretpostaviti da se legitimiranje postupkom
moe institucionalizirati samo na osnovi kondicionalnog programi
ranja odluivanja. Tako zacijelo nije sluajno to je legitimacija
prava pomou postupka postala akutnom u istom povijesnom tre
nutku na prelasku iz 18. u 19. vijek kad se pravo prestalo zasni
vati prirodno-pravno i teoloki, kad je korak po korak postalo pozi
tivno i zadobilo oblik sistema kondicionalnih programa odluiva
nja. Dananja teleoloka teorija prava ne slui obrazloenju vlasti
tih, ve interpretaciji tuih rjeenja (napose onih koja je donio za
konodavac).
Na drugi se nain do ovog istog rezultata moe doi analizom na
ela sudake nepristranosti. Ovo se naelo esto spominje kad se
radi o tome da se legitimira krajnja suverenost sudakog pravorije
ka, tako kao da sama nepristranost garantira istinitost. Naelo me
utim ne izraava nita vie od negativne jednakosti svih specifi
nih interesa u odnosu na njihove anse da utjeu na suca u njego
vom programu, i tako nikada ne moe biti osnov odreenom pravo
rijeku, jer on mora naposljetku uvijek dati prednost odreenim
interesima. Treba pretpostaviti da iza ideologije o sudakoj nepris
tranosti stoje latentni socijalni mehanizmi, koji djeluju tako da se
ovom naelu ipak vjeruje.
Na jednoj strani ovo naelo, naravno, slui tome da se odri istin
ska neizvjesnost o ishodu postupka funkcija koja mora ostati la
tentna, jer su po slubenom prikazu sve odluke u pravu ve unapri
jed odreene, pa prema tome uope ne moe biti neizvjesnosti. Na
elo sudake nepristranosti de facto objema strankama daje povje
renje da sudac nije, jo prije nego to je postupak zapoeo, stupio u
specifine odnose ovisnosti, i na tom povjerenju u otvorenost situa
cije poiva kako smo gore pokazali motiv stranaka da se anga
iraju u postupku. Utoliko je naelo nepristranosti osnovni uvjet da
se uesnici sami umijeaju u simobliko zbivanje koje legitimira
rjeenje. To je jedna funkcija, i ona se tie samog procesa.
Na drugoj strani naelo nepristranosti u odnosu na programsku
strukturu i odgovornost za sudako rjeenje ispunja komplemen
tarnu funkciju. I ona mora ostati latentna. Nepristranost ovdje dje
luje u svojstvu odjeljivanja uloga, koje korespondira s pokrivaju
i i prekrivajui ga ogranienjem kritike i odgovornosti koje smo
10. Do istog rezultata dolazi Vilhelm Aubert u svojim gore (dio I., glava 1., napome
na 11) citiranim nastojanjima da uporedi pravniko i znanstveno miljenje.

122

gore skicirali. Osloboenje od odreenih socijalnih (rodbinskih, po

litikih, religioznih, interesnih, strunih) vezanosti znai, naime, u
isti mah da se unutar ovih odnosa niti ne mora snositi odgovornost
za rjeenja, niti se ova mogu kritizirati. Rjeenje moe biti politiki
neoportuno, dati nepoeljni poticaj inflacije, ukrutiti frontove u
klasnoj borbi, ometati irenje jedine istinske religije ili najnovijih
spoznaja o zdravom nainu ivota u industrijskim centrima jedi
ni je izlaz u takovom sluaju da se izmijene zakoni. Jer samo je nji
ma sudac podloan. Prema tome iza naela sudske nepristranosti
stoji potreba da se razgranii odgovornost, iskljue alternative, eli
minira kritika i na taj nain podupre ona redukcija kompleksnosti
u procesu donoenja rjeenja u ijem su nastanku sudjelovali na
svoju sreu ili nesreu i drugi uesnici postupka.
Ukoliko je sudac odve aktivan, to ugroava prikaz njegove ne
pristranosti11. Arndtov zahtjev da u postupku treba povesti istinsku
raspravu o pravu, jest gledan iz ovog aspekta problematian. U
krajnjoj liniji, problem je svaka istraivaka djelatnost suca. Prije
svega, ovdje se jo jednom pokazuje koliko je mudro to se pravo
ograniava na kondicionalne programe. Sudac od kojeg bi se zahti
jevalo da postigne odreene ciljeve u drutvenoj zbilji ne bi mogao
djelovati nepristrano ili bar ostaviti utisak nepristranosti, jer bi
unutar instrumentarija njegovog nastojanja da postigne cilj stran
ke gotovo neizbjeivo imale nejednak znaaj. Sudac koji bi snosio
punu odgovornost za posljedice svoje odluke ne bi mogao biti ne
pristran sudac. Izuzee suca od one kritike koja polazi od posljedica
njegove odluke s ovog je gledita bitni moment sudskog postupka.

11. Mudre napomene o tome kod Torsteina Eckhoffa: Impartiality, Separation of

Powers and Judicial Independence, Scandinavian Studies in Law sv. 9 (1965.), str.
11-48, napose str. 14, 40 si. i 45 si.
123

III. POLITIKI IZBORI I

ZAKONODAVSTVO

Dosad smo motrili postupak primjene prava, proceduru programi

ranog odluivanja. Ona je i historijski i socioloki iskonska injeni
ca, jer regulira elementarne radnje jednog lica u odnosu na drugo.
Moe postojati i sama za sebe, dakle ak i tada kada nema zakono
davstva i programira se u tom sluaju sama. Zajedno s primjenom
prava, odluuje se u tom sluaju i o tome to vai kao pravo; u ob
razlaganju odluka stvaraju se i formuliraju, na nain da ih se moe
prenositi, i sami razlozi, a da se pritom ne pokazuje da odluke sadr
e i programiranje, niti se za ovo ne preuzima odgovornost. Poj
movi kojima se kategoriziraju informacije i pravila po kojima se od
luuje ve se raaju u ontificiranom obliku, s njima se postupa kao
s injenicama, kao da nisu stvoreni ve samo otkriveni i protumae
ni. Tako se sudski proces odluivanja rastereuje od kompleksnosti
kojoj ne bi bio dorastao. Budui da je njegova vlastita kompleks
nost prilino mala, sudskom su postupku neophodne relativno kon
kretne i invarijantne strukture obrade informacija, vrsto konturirane misaone figure i pravni instituti kao to su vlasnitvo, oinska
vlast, zastupnitvo ili kanjivi pokuaj, upravni akt, trust ili condictio, koje nije lako pobrkati i koji uprkos svojoj openitosti i elasti
nosti ipak povezuju asocijacije i oznake smisla dovoljno bliske ivo
tu da bi ih se moglo brzo primijeniti. U svemu tomu sudski proces
odluivanja sakriva pred samim sobom vlastitu uzronost; a to mu
lako uspijeva zbog toga to masa pravnih misli zadobiva svoj oblik
tek u velikom broju pravnih postupaka, tako da je doprinos pojedi
nanog postupka odista minimalan1.
Ne stoji dakle nipoto da bi se logiki redoslijed morao i vremen
ski ostvariti, da bi programi odluivanja morali biti prvo izraeni
kako bi tek zatim bili primijenjeni. Jednostavnija drutva znaju na
protiv samo za jednu razinu odluivanja i posjeduju zbog toga ontiki fiksirano prirodno pravo. Razlikovanje primjene pravnih
propisa od njihovog donoenja, diferencijacija tih dvaju podruja
1. Naroito ovdje nastaju iznenaujue paralele u odnosu na gore (str. 62, opaska
18) citiranu psiholoku sistemsku teoriju, koja takoer postulira vezu izmeu komplek
snosti sistema i kompleksnosti njegove okoline, postojanja alternativa, konkretnosti
odnosno apstraktnosti pravila sistema za openje s okolinom, i napokon mogunosti
da se spozna i organizira vlastita, su-djelujua kauzalnost.

127

kroz razliite norme, razliite uloge, razliite procedure pretpostav

lja visoko razvijenu pravnu kulturu i van toga i ve veoma komplek
sno, diferencirano drutvo. Ali ak i tada postoje, kako to danas po
injemo spoznavati, imanentne granice onog podruja koje se moe
izdvojiti iz procesa pravnog odluivanja i osamostaliti kao zakono
davstvo2.
Zadatak slijedeih poglavlja bit e da shvatimo funkciju takve di
ferencijacije na programirane odluke i odluke koje programiraju,
da osvijetlimo neke od njenih uvjeta i problema i da prije svega
spoznamo od kojeg su znaenja pravno regulirane procedure za in
stitucionalizaciju i legitimaciju ove razlike. Posveujui se toj zada
i moramo napustiti dosadanji mikrosocioloki nain promatranja
i moramo osim malih sistema interakcije od jednog lica k drugom
(von Angesicht zu Angesicht) uzeti u obzir i opsenije socijalne sis
teme, jer samo oni mogu snositi rizik donoenja pravnih propisa ili
ak rizik pozitiviranja itavog prava. Pritom emo kao teoretski ok
vir zadrati socioloku sistemsku teoriju, ali emo morati uzeti u
obzir odnos prema raznim sistemima. Neemo je dakle primijeniti
samo na pojedinane proceduralne sisteme ve uz to i na politiki
sistem i na drutvo u cijelosti.

2. Up. na pr. Lon Husson: Les transformations de la responsabilit. Etude sur la

pense juridique. Paris 1947., napose str. 12 sl., ili Josef Esser: Grundsatz und Norm in
der richterlichen Fortbildung des Privatrechts, Tbingen 1956.

128

1.
Pozitiviranje prava1

Pozitivno pravo su one pravne norme koje su stavljene na snagu od

lukom i koje se prema tome mogu odlukom staviti i van snage2.
Pravnici nisu rijeili problem da li se, i u kojoj se mjeri, pravo moe
predati u nadlenost procesa odluivanja. Njima, koji su od pamti
vijeka naueni i usmjereni na to da odluuju o sporovima i da pri
tom utvruju to je pravo, oito zadaje muke misao da i samo pra
vo moraju stvoriti odlukom. Groze se pri pomisli kakav bi ponor
proizvoljnosti mogao nastati kada bi sve pravo vailo samo na os
novi odluka. A ipak nepristran pogled pokazuje na nain na koji
faktiki funkcioniraju moderni politiki sistemi, da je najkasnije u
19. vijeku stvaranje prava postalo predmetom ustaljenog rada u po
gonu organiziranog odluivanja i da je zahvatilo sva pravna podru
ja, raunajui tu i ustavno pravo. Ne moe vie biti ni govora o to
me da bi izmjene prava bile pojedinani zahvati ili izuzetne regula
cije zasnovane na posebno utemeljenom suverenom pravu, dakle o
netipinim pojavama u ivotu drave, kako se to smatralo sve do u
18. vijek; ni govora o tome da bi samo najnia stepenica boanski
postavljene hijerarhije pravnih normi bila na taj nain kao lex positiva preputena ljudskoj odluci, koja se pritom mora pridravati vi
eg prava. Kolikogod su ove dvije misaone figure olakale uvoenje
1. Uz ovaj odsjek up. i Niklas Luhmann, Gesellschaftliche und politische Bedingun
gen des Rechtsstaates. U: Studien ber Recht und Verwaltung, KlnBerlinBonnMnchen 1967., str. 81-102, i isti: Positives Recht und Ideologie, Archiv fr Rechts
und Sozialphilosophie 53 (1967.). str. 531-571.
2. Da ne bi bilo nesporazuma, ovu definiciju treba itati paljivo. Ona ne sadri ogra
nienje na odreene vrste odluka na primjer u tom smislu da bi se pravni propisi
mogli donositi samo aktima zakonodavstva. I sudske su odluke, naprimjer, odluke u
ovom smislu, ukoliko razvijaju normativno djelovanje (tako i Theodor Geiger: Vorstu
dien zu einer Soziologie des Rechts, BerlinNeuwied 1964, str. 182 sl. o judikatornoj
opciji za obiajno pravilo). Zatim, nita nije reeno o motivima odluivanja. Meutim,
takvi su motivi potrebni i podlijeu drutvenoj kontroli. Pozitivno pravo nipoto se ne
smije smatrati proizvoljnim. Donoenje pravnih propisa, kao svako odluivanje, ovisi
naprotiv na pr. o vrijednosnim premisama odluivanja o kojima se pretpostavlja da su
drutveno odreene. Osobitost pozitivnog prava sastoji se samo u tome da se i ove pre
mise donoenja pravnih propisa smatraju vaeim pravom samo ondje gdje je i o nji
ma bilo odlueno. Pozitivizacija prava znai dakle da sva drutvena vrednovanja, nor
me i oekivanja moraju proi kroz filtar procesa odluivanja prije nego steknu pravno
vaenje.

129

pozitivizacije prava u okcidentalno razmiljanje o pravu one nisu

adekvatna teorija dananje stvarnosti.
Isto, uostalom, vai i za postulat apsolutne moi kneeva, koja ni
je vezana za zakone. Sve do u Novi vijek bila je apsolutna mo og
raniena na mogunost da oduzima i prisiljava, da konfiscira i rekrutira, i bila je gotovo nemona ukoliko se radilo o usmjerenim pro
mjenama drutvene realnosti. Drutvene strukture bile su odve
jednostavne, obrasci ponaanja bez alternative vezani, a potencijal
komunikacije instanca za odluivanje u odnosu na input i output
odve malen, da bi se pozitivno pravo moglo koristiti kao prilagod
ljiv instrument za drutvene promjene3. Neogranienost apsolut
nog vladara nije dakle jo ni izdaleka znaila da bi on bio mogao
stvarati pravo4. Veu je mogunost i hrabrost da sagleda stvarnost
pokazao pravni pozitivizam kasnog 19. vijeka. Ali njegova izreka da
pravo vai na osnovu voljnog akta dravnih organa bila je isto tako
naivna kao i njegov pojam volje. Zamijenimo li meutim pojam vo
lje pojmom sistema5, dolazimo do teoretskog okvira kojim se na
nov nain moe izraziti problem pozitivnosti prava.
Socijalni sistem, a napose sveobuhvatni socijalni sistem drutva,
konstituiraju pravo tako to oekivanjima ponaanja daju obavezu
jui karakter i to njihovu simbolino-smisaonu samointerpretaciju
koriste kao strukturu ponaanja. Funkcija takve strukture sastoji
se u redukciji kompleksnosti po sebi moguih varijanata individual
nog ponaanja. Ta funkcija zahtijeva da se pravo ne moe izmijeniti
u procesima koje strukturira, ve da ga se mora pretpostaviti kao
invarijantno jer bi inae svako uporite moglo biti razoreno, a sva
ka premisa oborena. Ova nepristupanost i neizmjenjivost od toliko
su centralnog znaenja da u prvi as ine smisao prava. Predvidjeti
uz neophodnu invarijantnost prava u isti mah i njegovu varijabilnost, mora se isprva initi oitom protivurjenou. I to je odista
toliko teko da je nedopustiva i sama pomisao na to. Postulirati
promjenljivo pravo ini se isto tako besmislenim kao htjeti graditi s
tekuim kamenjem. Takvo neto ne postoji.6
Dok, meutim, takva invarijantnost fungira kao kriterij prava,
mogu mu se podvri samo relativno malobrojna oekivanja ponaa3. Up. o ovom izmeu ostalih J. H. Driberg: The African Conception of Law, Jour
nal of Comparative Legislation and International Law, 3. Series 16 (1934.), str.
230-245; Joseph Schacht: The Origins of Muhammadan Jurisprudence, Oxford 1950.;
Fred W. Riggs: Thailand. The Modernization of a Bureaucratic Society, Honolulu 1966.,
napose str. 85 si., 132 si.
4. I odista su se nosioci takve moi uvijek morali pozivati na religioznu, manje ili vi
e tradicionalnu legitimaciju, ba kao to se danas ne moe drugaije nego da se bude
demokrat. Zbog toga su bili naelno ogranieni svi pokuaji da se i u pravnom podru
ju uspostavi autonomija politike vlasti (pregled o tome daje Samuel N. Eisenstadt:
The Political System of Empires, New YorkLondon 1963., str. 137 si.).
5. Up. uz ovo nie str. 138, opaska 5.
6. Up. na pr. R. Lingat: Evolutions of the Conception of Law in Burma and Siam,
The Journal of the Siam Society 38 (1950.), str. 9-31.

130

nja; jer, mora se raditi o oekivanjima o kojima se s razlogom moe

tvrditi da su ve oduvijek vaila i da e uvijek vaiti. To je i dovoljno
u relativno statikim drutvima. Takvim konkretno i kruto struktu
riranim drutvima prilino stalna okolina prirodnih, psihikih i so
cijalnih procesa prua ansu da preive. Njima su dovoljne apokrif
ne promjene prava, koje je mogue izvesti radom na pojmovima,
krivotvorenjem ili ponovnim otkrivanjem starog prava7. Poraste li
u toku civilizacijskog razvoja kompleksnost i varijabilnost prirod
nih, psihikih i socijalnih uslova ivota a to je proces iji je domi
nantni uzrok sve vea kompleksnost samog drutva i njegova prava
kruta struktura prava postaje sve neadekvatnijom. Raste potreba
da se ta tehniki tako efektivna pravna kvaliteta dodijeli i onim oe
kivanjima koja su oigledno nova i koja e po potrebi trebati izmije
niti. Prvo u skromnoj, a zatim u sve veoj mjeri mora se u drutvu
omoguiti i institucionalizirati varijabilnost struktura. Time se mi
jenja smisao prava: prisiljava ga se da varijabilnost vie ne iskljuu
je nego da je obuhvati. Ideja prirodnog prava povlai se iz normativnog podruja u sferu vrijednosti i ondje se ideoloki uvruje
kao simptom za injenicu da najvie vrijednosti jo nisu mogle sli
jediti strukturne promjene normi i uloga.
Punim pozitiviranjem prava dostie se nova i kompleksnija razi
na funkcioniranja drutva8, koja je bogatija alternativama, koja sli
jedi svoje vlastite uvjete stabilnosti i koju se, uprkos svom kontinui
tetu normi i misaonih figura, u pojedinostima ne moe uporediti sa
starim pravom. Novo se stanje moe, a to nipoto nije sluaj, shva
titi pomou onih istih sistemskih kategorija koje su nam posluile
da okarakteriziramo postupak kao sistem.
U porastu su stvarna i vremenska kompleksnost prava, broj oe
kivanja podvrgnutih pravu i mogunost i tempo njihovih izmjena.
Naravno da postoje praktine granice ove kompleksnosti, koje ovi
se o tome to procesi odluivanja mogu obuhvatiti i reducirati. Me
utim, u naelu je zamisliva ma kakva kompleksnost i varijabilnost
prava. Pravo treba da bude doraslo svakom moguem svijetu. Kao
drutvena struktura ne treba da ograniuje svijet koji bi drutvo
moglo posjedovati ili, ako to ini, onda samo na osnovi odluke
koju je mogue revidirati. Gdje god nastaju novi problemi, da li
zbog toga to su se sredstva za konzerviranje ribljih konzervi poka7. Up. kao primjer Solonovu reformu, a o tome Erik Wolf: Griechisches Rechtsden
ken. Sv. 1, Frankfurt 1950., str. 189 si. to se Srednjeg vijeka tie, poznati je prikaz Fritz
Kern: Recht und Verfassung im Mittelalter. Neudruck, Tbingen 1952., str. 38 sl.
8. Up. uz ovo tumaenje drutvenog razvoja kao nastajanje vee poopene sposob
nosti adaptacije (greater generalized adaptive capacity) kod Talcotta Parsonsa: Societi
es. Evolutionary and Comparative Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 110 i
njegov pojam evolutionary universals, isti: Evolutionary Universals in Society,
American Sociological Review 29 (1964.), str. 339-357, pomou kojih se moe tumaiti i
pozitiviranje prava. Sam bi Parsons dodue neto drugaije prosudio razvojne tenden
cije prava.

Ul

zala tetnima ili to je potrebno stabilizirati konjukture, mora po

stojati mogunost da se stvori prikladno pravo.
Ovako visoka kompleksnost moe se postii samo ispravno
smjetenim odricanjima. Neki sastojci smisla prava, koji su nekad
bili s njim povezani (i koji e u prirodnom doivljaju prava zacijelo
jo dugo ostati s njim povezani) moraju biti naputeni. To se, na
jednoj strani, postie, diferencijacijom prava. Otrije negoli ikad ra
nije odvaja se pravo od ostalih socijalnih mehanizama, napose od
onih koji jame istinitost smisla, i od opeg drutvenog morala.
Pravo gubi sposobnost da bude istinito ve i zbog toga to u novovjekom miljenju postaje specifinost istine da je ona intersubjektivno neminovna izvjesnost, da se tu dakle predodbe prenose u
sasvim odreenom modusu. Pravo sada vie ne moe biti ni istinito
ni neistinito, ve jedino moe vaiti9. Od 18. vijeka naovamo postaje
sve jasnije i to da treba razlikovati pravo i moral. Ovu se razliku ob
razlagalo, a i danas se ona preteno obrazlae time to se ukazuje
na posebni mehanizam pravnih sankcija; no u njoj se odrazuje i po
sebni pravni modus odluivanja; naime da oekivanja moraju proi
kroz filter procesa odluivanja i da moraju biti legalizirana kako bi
zadobila pravno vaenje.
Razlog ovakve diferencijacije je potreba prava da se funkcionalno
specificira i funkcionalno rastereti. Pravo moe postii onu visoku
kompleksnost samo ako se rastereti od brojnih sporednih funkcija,
na primjer one da bude temelj religije ili da regulira individualna
osjeanja, i da se usmjeri na svoju specifinu funkciju fiksiranja
struktura oekivanja, koje su vremenski, stvarno i socijalno genera
lizirane. im se to zbilo, postaje naime vidljivo da je i sa promjenlji
vim pravom mogue postii strukturu ponaanja koja je na ovaj na
in vremenski stalna, neovisna o situacijama i osigurana konsensom. Dio funkcije takve strukture sastoji se u tome da se nju ne mo
e dovesti u pitanje ili ak izmijeniti u onim procesima koje ona
strukturira; ali ne i to da bi ona bila apsolutno konstantna ili na
prosto sakrosanktna. Ne smeta uope ukoliko se u drugo vrijeme,
na drugom mjestu i u drugoj proceduri stavlja na snagu ili mijenja
ono to ovdje i sada fungira kao premisa. Jedino mora uvijek posto
jati mogunost da se utvrdi to vai; i mora se izbjei da se procese
odluivanja preoptereti kompleksnou na jednom mjestu. Za ovo
su dovoljne organizacijske diferencijacije.
Ovo odbacivanje difuznog stapanja s drugim normama, drugim
mehanizmima, drugim funkcijama omoguuje i jedno daljnje, naj
vanije odbacivanje: odbacivanje invarijantnosti. Pozitivno se pra
vo vie ne moe smatrati invarijantnim i mora stoga nekako zamije9.
Koliko je ovo razgranienje neophodno, pokazuje i pogled na veliki broj novovjekih istina koje su opovrgnute. Nikakvo pravo ne moe sebi dopustiti da se na isti nain
izvrgne znanstvenom opovrgavanju kao to to moraju initi znanstvene teorije kako bi
ispunile svoju funkciju.

132

niti one garancije koje su poivale u invarijantnosti i u socijalnom

poloaju starog prava. Ovaj je problem usko povezan s problemom
kompleksnosti; jer sigurnost je u biti povjerenje u kompleksnost
koja je ve reducirana. Predodbe koje znae invarijantnost i pre
ma tome obeavaju sigurnost napose ona da su pravne norme ne
to bivstvujue, da su istinite i da vae zbog toga to su zasnovane u
prolosti, kao nalog nekog pokojnika ili zbog prastarog porijekla
stavljaju ovjeka pred ve reduciranu kompleksnost i shvaaju nje
gov odnos prema svijetu pod tim aspektom. Tako se poredak pri
hvaa kao da je uvijek ve dan, kao karakter svijeta.10 Neprijatno
mnotvo drugih mogunosti ve je eliminirano a da ovjek nije to
me nita doprinio. Istina nijee kvalitetu bia drugih mogunosti, a
ni prolost ne poznaje nikakvog prostora za igru dispozicija. Oba
pojma simboliziraju ve reduciranu kompleksnost. Slino vai i za
specifino zapadnjaku predodbu prirode i time i za tumaenje
prava kao prirodnog prava.11 Takve se predodbe ne mogu naprosto
napustiti, treba spoznati njihovu funkciju i zamijeniti ih.
Kada neko drutvo pozitivira svoje pravo, tada ono u ovom pod
ruju naputa pretpostavku reducirane kompleksnosti i mora odsa
da svojim politikim sistemom samo izvriti redukciju komplek10. up. Lingat: Evolution of the Conception of Law in Burma and Siam, The Jour
nal of the Siam Society 38 (1950.) str. 9-31 o hinduistikoj interpretaciji.
11. Karakteristino je za pojam prirode da se nijee su-djelujua kauzalnost siste
ma, koji sebe smatra suprotstavljenim prirodi. Priroda je ono to je niklo iz sebe sa
mog, imanentno istinito. Da se svijet shvaa kao prirodu, to je dakle simptomatino za
relativno jednostavno organizirane psihike i socijalne sisteme, koji jo nisu stekli pu
nu svijest o vlastitoj kauzalnosti i koji ovu prema tome jo ne mogu koristiti kao nae
lo koje bi korigiralo njihove odnose prema okolini. Na drugoj strani karakterizira za
padnjaki pojam prirode da se prirodu, analogno tehnici, smatra kauzalno strukturira
nom mada isprva jo nipoto u mehanikom ili funkcionalistikom smislu novojeke
kauzalne teorije (up. o ovom Martin Heidegger: Von Wesen und Begriff der OYLIE.
Aristoteles Physik B 1, Mailand-Varese 1960.). Time su bili postavljeni temelji za integ
raciju prirode i tehnike koju je bilo mogue izvriti poto su novovjeke prirodne znanosti dostigle onaj stupanj apstrakcije koji je omoguio dalekosenu supstituciju uzro
ka. U vrenju te integracije uvruje se vlast ovjeka nad prirodom u kompleksnim
sistemima, tako da on napokon postaje svjestan svoje su-djelujue kauzalnosti i da mo
e, zadravi ime, napustiti pojam prirode (up. na pr. Werner Heisenberg: Das Natur
bild der heutigen Physik, Hamburg 1956., str. 12).
Razmislimo li o tome, vidimo da jezgro ideje prirodnog prava nije toliko lealo u hi
jerarhijski vioj vrijednosti prirodnog prava, koliko u tome to se projiciralo uzroke
prava u izvan drutvenu sferu. Ovo razdvajanje kozmikog prirodnog poretka i historij
skog drutva, koje nije poznato jednostavnijim drutvima (vidjeti umjesto ostalih
Francisco Elias de Tejada: Bemerkungen ber die Grudlagen des Banturechtes, Ar
chiv fr Rechts- und Sozialphilosophie 46 (I960.), str. 503-535, napose str. 532) ve je
omoguilo da se jedno drugom suprotstave prirodno i postavljeno pravo, a tek je se
kundarno ta razlika protumaena hijerarhijski. Ali i prirodno je pravo crpilo svoju mje
rodavnost iz svoje ontike, bezalternativne faktinosti. Time se na drugaiji nain
postavlja i problem: kako napustiti i kompenzirati prirodno pravo? I u pozitivnom je
pravu mogue uspostaviti pravne norme vie vrijednosti (mada ne i apsolutno nepromjenljive), naprimjer diferencijacijom ustavnog i obinog zakonskog prava. Meutim, pi
tanje je kako da se kompenziraju one sigurnosti koje je prirodno pravo prualo pretpostavljajui bezalternativnu eksternu prouzroenost.

133

snosti. Samo preuzima odgovornost za svoje strukture. Mora izai

pred mnogostruke mogunosti ovjekovog ponaanja i odluiti to
treba da vai. Sigurnosti koje se smatralo vanjskima, utemeljenima
u okolini, treba zamijeniti internim sigurnostima, imanentnima sis
temu. Sa svojom se strukturom mora drutvo upustiti u velike rizi
ke, mora tolerirati nesigurnosti i dopustiti disens i sve to mora vlas
titim radom opet umanjiti. Umjesto da kategoriki odbija protivurjeja i konflikte, ono ih mora prihvatiti i regulirati kao konflikte iz
meu raznih vrijednosti, programa i uloga i kao o takvima o njima
odluiti. Starom Nomosu svijeta mora oteti njegovu problematiku i
nanovo formulirati probleme kao probleme o kojima se mora i mo
e odluiti, dakle premjestiti probleme iz okoline u unutranjost,
kako bi se mogle mobilizirati alternative i pronai rjeenja koja se
dadu valjano integrirati.
Sve to namee zamisao da se gubitak prirodnog prava izjednai
proceduralnim pravom. I prema tome zacijelo nije sluaj da se no
vo povjerenje u pravno regulirane procedure poinje pojavljivati u
onom istom razdoblju u kojem se rui prirodno pravo u svom po
sljednjem pojavnom obliku umnog prava, tako kao da treba pomo
u procesnih garancija ponovo uspraviti oronulo povjerenje u pra
vo. Klasina teorija procedure, koja se orijentira na istini, nikla je
iz ove situacije. Ona je sebe smatrala takorei drugoplasiranim rje
enjem: budui da pravednost i istina ne proizlaze neposredno iz
prirode stvari, treba izumjeti puteve kojima emo im se pribliiti
kolikogod je to mogue. I ako nije mogue sloiti se unaprijed o od
reenim rjeenjima problema, tada se treba sloiti o procedurama
kroz koje e se privesti odlukama problemi kad god se budu pojavi
li.
Meutim, ta je zamisao previe jednostavna a da bi mogla biti i
dalje uvjerljiva. Pojedinana institucija poput pravno regulirane
procedure jedva da moe zadovoljiti ovako visoka oekivanja. Dru
tveni rizik pozitiviranja prava toliko je velik da ga nije mogue uklo
niti odreenim nainima procedure ili pojedinanim procedural
nim normama koje bi mu se suprotstavljale. Moramo pokuati doi
do realistinije slike o tome koje znaenje ima procedura za pozitiviranje prava.
Kao prvo, ne moe se pretpostaviti da bi se u kompleksnom, sna
no diferenciranom drutvu kao to je dananje moglo jednim jedi
nim nasljednikom zamijeniti starije institucije i mehanizme. Pa ni
ne moe biti zadaa jedino proceduralnih pravila da osiguraju sta
bilnost pozitiviranih pravnih poredaka, koji se oslanjaju na odluke.
U velikoj se mjeri to naime zbiva kroz vanredno visoku materijalnu
kompleksnost prava samu, koja se istie kao najvanije, sistemski
imanentno osiguranje prava.
U pozitiviranom pravnom poretku moe dodue itavo pravo biti
izmijenjeno kroz oduke, ali ne odjednom. Svaki zahvat pojedina
nom odlukom nailazi na uske granice zbog velikog broja i meusob134

ne ovisnosti pravnih normi u funkciji. Postoji samo mali broj raz

umnih alternativa i svaka se samovolja osveuje vlastitim posljedi
cama12. Kad treba promijeniti vee komplekse pravnih normi, za
htjevi u odnosu na proces odluivanja poveavaju se toliko da ih je
jedva jo mogue svladati i moramo se odvaiti da krenemo u tamu
ako ipak elimo provesti reformu. Praktiki se nigdje ne pokazuje
mogunost novog racionalnog oblikovanja ab ovo. Staro pravo do
due vie ne uiva privilegij u tom smislu da bi mu se davala pred
nost jedino zbog njegove dobi ili da bi ak iskljuivalo novine. Ali to
ni izdaleka ne znai da bismo se mogli odrei povijesti u njenoj fun
kciji da apsorbira kompleksnost13. Na mjesto one privilegirane tra
dicije stupa povijest odluka donesenih unutar sistema, koju se ne
moe izbrisati jednim potezom pera niti u cijelosti zamijeniti. Kao
to smo ve vidjeli na primjeru pojedinanog postupka, kompleksni
sistemi veu sami sebe gradei svoju vlastitu povijest.
Ovime ne iskljuujemo da je u suprotstavljanju prirodnog prava i
procedure neto bilo ispravno shvaeno; i da u pozitivnom pravu,
koje se u potpunosti oslanja na odluke, procedure dobivaju poseb
no znaenje. No pitanje njihove funkcije i granica njihove djelotvor
nosti sada se postavlja otrije. Procedure odluivanja stiu u pozitiviranom pravu nove anse da obrade viu i neodreeniju kompleks
nost i da umanje ovisnost sistema o povijesti njegovih vlastitih od
luka. Ovu ansu mogu koristiti samo ako su strukturirane na adek
vatni nain i postiu adekvatne uine. Prije nego to budemo mogli
tonije prouiti koji postulati otuda proizlaze u odnosu na procedu
re politikih izbora i zakonodavstva, to prethode procesu primjene
prava, morat emo stvoriti jasniju sliku o tome kojim je posebnim
problemima i optereenjima izloeno djelovanje zbog ovako visoke,
neprogramirane kompleksnosti.

12. Time, naravno, nisu iskljuene korjenite promjene prava kao posljedica, naprimjer, politikih prevrata. Uope, nijedno pravo svijeta ne moe samo garantirati svoj op
stanak i iskljuiti druge mogunosti razvoja. Ali na dananjem stupnju tehnike odlui
vanja uske su granice povuene odlukama kojima se racionalno, planski i sigurno za
hvaa u pravo, dakle pozitivnost prava tehniki koristi kako bi se postigli odreeni ci
ljevi. Vrlo je karakteristino da nacional-socijalisti nisu njemakom pravu dali novu
boju prvenstveno mijenjajui zakone, ve sluei se drastinim sredstvima personalne
politike. Samo se vanpravnim utjecajem na praksu sudakog odluivanja moglo poslii
da je itavo pravo u kratkom roku bilo prekrojeno po mjeri novog nazora. Up. o ovo
me Bernd Rthers: Die unbegrenzte Auslegung. Zum Wandel der Privatrechtsordnung
im Nationalsozialismus, Tbingen 1968.
13. O tome daje ovdje granica prosvjeivanja koje na socioloki nain raclonulizlru,
vidjeti Niklas Luhmann: Soziologische Aufklrung, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123
(118 si.).

135

2.

Demokratizacija politike

Jo uvijek se ni izdaleka ne razmilja dovoljno o uinku koji pozitivizacija prava, dakle mogunost da se variraju sve premise odlui
vanja koje slue kao program, mora imati na politiki sistem nekog
drutva. Kompleksnost ne samo prava nego i samog politikog sis
tema raste time na nain koji zahtijeva nove oblike stabilizacije, ili
se nee moi odrati. Alternative postaju vidljive i o njima se moe
odluiti u mjeri koja bi bila nezamisliva i nepodnoljiva u starijim
drutvima. Ali to u isto vrijeme znai da se politika podrka vie ne
moe pretpostaviti, ve mora biti dana. Invarijantno legitimirane
institucije kao kruna i oltar nisu u sebi samima dovoljno komplek
sne i mobilne da bi na uvjerljiv nain moglo posegnuti za novim
mogunostima i srediti ih; zakazuju u svom svojstvu jamaca legi
timne moi1. Zamjenjuje ih se tako to politika podrka postaje
stalnim problemom koji treba rijeiti organizacijom i tekuim ra
dom. Mobilizacija premisa odluivanja i mobilizacija uvjeta politi
ke podrke meusobno se uslovljavaju i stvaraju zajedniki onu
strukturalnu neodreenost politikog sistema koja je tipina i nu
na za sisteme visoke vlastite kompleksnosti. anse za varijacije, ko
je otvara pravo, nisu invarijantno i automatski, na primjer kroz is
tine, povezane s uvjetima fluktuacije politike podrke; svako od
ovih podruja ima svoju vlastitu dinamiku i mora, da bi se moglo
koordinirati, biti dovoljno otvoreno i neodreeno. Neizvjesnosti ko
je iz toga proizlaze nisu naprosto fatalne pojave koje prate politiki
ivot; one nastaju iz struktura da bi osigurale prilagoavanje siste
ma na njegovu okolinu koja je takoer visoko kompleksna i brzo se
mijenja.
Zbog ovako visoke sistemske kompleksnosti mora kao sistemski
model biti naputena stara predodba hijerarhijskog vrenja suve
rene vlasti na ijoj se osnovi isprva politiki sistem izdiferencirao iz
drutva i osamostalio; nju se reducira na tehniko-organizacionu
funkciju u upravi. Karakteristino je naime za hijerarhiju da ona ut
jee u neki vrh i da je taj vrh ujedinjuje. Ako hijerarhijski model
slui kao struktura sistema, to znai da vrh simbolizira cjelinu. On
je prikaz legitimnosti. Tako se cjelina prikazuje u jednoj ulozi, dak1.
O ovome vanredno Fred W. Riggs: Thailand. The Modernization of a Bureaucratic
Policy, Honolulu 1966., str. 91 si.

136

le na opasnoj konkretnoj razini i moe biti u toj ulozi napadana. To

nije pogibeljno dok god nisu zamislive druge alternative do li da se
ovoj ulozi dade nova postava. No ako rastu kompleksnost, a time i
mogunosti varijacije, i unutarnji rizici politikog sistema na opisa
ni nain, moraju se potraiti i pronai apstraktnije forme simboliziranja sistema. Identitet sistema zasniva se ako ne na vrijednostima
i ideologijama, a ono na normama. Otrije se jedna od druge raz
dvajaju operacionalna razina tehnike odluivanja i simbolika razi
na konstitucije smisla, i stabiliziraju se svaka za sebe (mada ne u
neovisnosti jedna od druge). Pitanje kako premostiti ovu razliku
postaje stalnim problemom koji moe biti rijeen u obliku procedu
re, to znai prikazom procesa odluivanja kao tehnike operacije i
kao simbola cjeline2. Zamisao pravno regulirane procedure ne za
mjenjuje samo, ako se ovo rjeenje odabere, prirodno pravo, ve i
hijerarhiju kao statiku primarnu strukturu politikog sistema3.
Ovaj novi povijesni poloaj politikog sistema tako visoke kom
pleksnosti protumaile su teorije demokratskog ustavnog poretka,
nastale u 18. i 19. vijeku, na nedostatan, pa ak i pogrean nain. Is
prva su se one oslonile na tradiranu teoriju dravnih oblika, to je
razumljivo, i smatrale su tako postulirane odnosno ve provedene
novine promjenom oblika drave, prelaskom vlasti na narod. Tako
je u sredite interesa dravne teorije dospjelo pitanje kako narod
moe vriti vlast kao veina, kroz predstavnike, ili vou koji je s
njim identian i koje su opasnosti s time povezane. Ovisno o to
me da li se na uvjete i opasnosti efektivne vladavine naroda kao
glavni problem gledalo na ovaj ili onaj nain, naii emo na vie de
mokratske ili vie liberalne varijante, ije razlike ovdje ne moemo
u pojedinostima razglabati4. Zajedniki promauju pravi problem
zbog toga to vlast ili mo smatraju prenosivom konstantom dok
problem zapravo lei u snanom porastu kompleksnosti moi koja
zbog svog opsega zahtijeva nove oblike organizacije i nov nain po
naanja. Klasine teorije demokracije ispunile su vanu prenosnu
funkciju. To objanjava zbog ega su se orijentirale na tradicional
noj teoriji oblika drave i zato su smatrale najvanijim pitanje pro
mjenljivog posjeda moi. No njih je u njihovoj historijskoj misiji
vrijeme preteklo i one su na svom kraju. Politika stvarnost ijem
2. Drugo, funkcionalno ekvivalentno rjeenje ovog poblema bilo bi da neka partija
koja uspjeno odrava svoj monopol na vlast stalno koordinira ideologiju i praksu od
luivanja. Zbog nekih drugih aspekata usporedbe obaju rjeenja vidjeti Niklas Luhmann: Positives Recht und Ideologie, Archiv fur Rcchts-und Sozialphilosophie 53
(1967.), str. 531-571.
3. U novijoj teoriji politikih sistema ova se promjena izraava pomou kibernetski
inspiriranih modela krunog toka. Vidjeti kao najopseniji prikaz David Easton: A Sys
tem Analysis of Political Life, New York-London-Sydney 1965.
4. Zbog vanrednog kritikog razmatranja nekih premisa ovih klasinih teorija vidje
ti Robert A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago 1956. Up. i Elias Berg: De
mocracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political Theori
es, Kopenhagen 1956.

137

su stvaranju pripomogle ne moe se adekvatno shvatiti iz njihove

perspektive.
Tako se i postupci politikog izbora i zakonodavstva mogu nazi
vati oblicima nastajanja i provoenja volje naroda i na taj nain
legitimirati, ali time jo nije dobivena nikakva spoznaja. Predodba
volje koja potjee iz podruja pojedinane radnje i ne moe je se
prenijeti na sisteme veoma visoke kompleksnosti a da je se ne pre
definira5. Osnovni je problem kako politiki obraditi tako visoku
kompleksnost i kako zaotriti njen smisao do toke o kojoj se moe
odluivati, a da se ona ipak odri kao stalni momenat strukture6.
Procedure stvaranja i provoenja volje naroda treba analizirati
kao doprinos rjeenju ovog pitanja.
Da bi se politika kompleksnost odrala i bila obraena u opisa
nom smislu, moraju biti ispunjeni odreeni preduvjeti koje moe
mo opisati opim sistemsko-teoretskim pojmovima. Specifini poli
tiki procesi moraju se izdiferencirati u djelomini sistem posebne
vrste kao to ga naprimjer poznajemo u obliku partijske politike.
Ovi procesi moraju zapoeti u odnosu na neki relativno apstraktni
problem, koji potie na stvaranje alternativa, i moraju u sebi fun
kcionalno diferencirati i specificirati. Politike procedure doprino
se zadovoljenju svih ovih zahtjeva. Njihova se funkcija da odre i
reduciraju neprogramiranu politiku kompleksnost pokazuje, uz
memo li u obzir i kontekst njihovih sistema, kao skup razliitih ui
naka, koje objedinjuje i integrira jedinstvo neke institucije kao to
su politiki izbori ili parlamentarno zakonodavstvo. Institucije koje
garantiraju takvu multifunkcionalnu strukturu dospijevaju zbog to
ga u sredite politikog sistema, koji mora ouvati visoku komplek
snost. Gledano sa stanovita njihove specifine funkcije jedva da ih
je mogue zamijeniti, naprimjer nekim drugim modusom rekrutacije ili drugaijom podjelom kompetencija. Njihovo uklanjanje zahti
jevalo bi novu stabilizaciju itavog sistema. U tom su smislu one
dio ustavnog poretka.

5. Pokuamo li nai takvu novu definiciju, tada se kao bit volje pokazuje davanje
prednosti internoj nasuprot eksternoj informaciji, to pretpostavlja diferenciranje sis
tema, apstrakciju temelja njegovih odluka i internu diferencijaciju njegovih procesa.
Up. o ovom Karl W. Deutsch: The Nerves of Government. Models of Political Commu
nication and Control, New York-London 1963, napose str. 105 si. Ovo novo tumaenje
vodi, dakle, kategorijama pomou kojih emo u nastavku interpretirati politike proce
dure, ali se ono vie ne odnosi na narod ve tu kao nosilac volje dolazi u obzir samo
jo politiki sistem.
6. Odgovarajui sistem demokracije skicirao sam u Niklas Luhmann: Komplexitt
und Demokratie. Politische Vierteljahresschrift (referenca nepotpuna u izvorniku
prim, u r.).

138

3.

Politiki izbori1

Sudei po vanjskom toku kod politikih izbora radi se o procesu

rekrutacije za javne slube, u prvom redu za mjesta u parlamentu.
Ovaj se proces odvija u odreenim uvjetima koji su po prirodi stva
ri nuni. Zahtijeva naprimjer da se registriraju birai, da se raiste
i objave kandidature, da se odredi dan izbora, da se glasa, da se gla
sovi sabiru i broje, da se utvrdi rezultat i obavijeste oni koji su izab
rani. Drugi modaliteti kao to su ogranienja u odnosu na birae i
kandidate, strukturiranje alternativa (problem lista), javnost ili
tajnost glasanja ili odreenje sistema prebrojavanja ne proizlaze
neposredno iz same zadae rekrutacije, ve, ini se, slue u prvom
redu koordinaciji s ostalim potrebama sistema. Oigledno se radi o
pravno reguliranoj proceduri u smislu naih opih razmatranja o
proceduralnoj teoriji (dio I, glava 3). Posebne uloge kao ona biraa,
kandidata, predsjednika izborne komisije i njenih lanova stvaraju
se na opoj razini, suzuju pravnim propisima u mogunostima svog
ponaanja i stavljaju popunjenjem od sluaja do sluaja konkretno
u pokret. Bitni motivi komunikativnog sudjelovanja i angamana
lee u neizvjesnosti rezultata izbora2. Tipian je osim toga nagon k
odluci i krajnje umjetna neutralizacija brojnih aspekata procedure
kroz odluku: nadlenost povezana sa slubenim mjestom koje treba
popuniti ili se jednoznano u cijelosti prenosi ili ne prenosi na
odabranog kandidata neovisno o tome koliki je kvantitativno nje
gov uspjeh odnosno neuspjeh bio, koliko se on trudio i koliko su ut
jecajni njegovi mentori3. A ni glasa nema mogunosti da pojaa
djelovanje svog glasa posebnim nastojanjima ili ponavljanjem
dakle, putovima koji su u drugim podrujima politike aktivnosti
1. vidjeti o istoj temi pod aspektom ustavne garancije prava glasa Niklas Luhmann:
Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politishen Soziologie, Berlin 1965, str. 136
si.

2. Gdje nema ove neizvjesnosti, tu se ne moe govoriti o izborima u strogom smis

lu rijei, a nipoto ni o proceduri u smislu nae teorije, jer je za ovu bitno da situacija
odluivanja ostane otvorena.
3. O ovom vrlo bitnom principu jednoznanosti, koji se rijetko osobito naglaava,
up. Talcott Parsons, The Political Aspect of Social Structure and Process. U: David
Easton (izdava): Varieties of Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 71-112
(84).

139

potpuno otvoreni. Zato je sve to ba tako a ne drugaije? I to je u

tome uvjet legitimacije kroz proceduru?
Odgovor na ova pitanja moe se pojednostaviti tako da se postuliraju vrijednosti, naprimjer u tvrdnji da su demokratski samo oni
izbori koji odgovaraju odreenim naelima i da jedino demokratski
izbori mogu legitimirati politiku vlast., Na ovoj misaonoj razini
mogu se slubene izjave koordinirati tako da nastane lijepa jednoglasnost. Meutim, ni klasine teorije demokracije sa svojim odvie
jednostavnim premisama gotovo da ne doputaju neki drugi oblik
odgovora, mada se u ovom mogu suprotstaviti razne vrijednosti.
Oigledno je ono to nas ne zadovoljava u ovim odgovorima. Oni
nam ne omoguuju ni uvid u druge, funkcionalno ekvivalentne mo
gunosti, ni usporeivanje sistema, i naginju zbog toga preodijevanju razlika u kategoriki oblik antitetikog suprotstavljanja vrijed
nosti. Pojam legitimnosti, na kojem orijentiramo naa istraivanja i
koji je slobodan od vrednovanja, ne doputa ovakva rjeenja. No za
uzvrat nam socioloka teorija sistema prua nova analitika sred
stva.
U distanciranoj, irokoj perspektivi sistemske teorije moe se
ve, kao neto osobito, zapaziti da rekrutacija uope postaje proble
mom i predmetom posebnih procedura. Jednostavna drutva udje
ljuju politike uloge i prava odluivanja, ukoliko ih uope kao takve
predviaju, uglavnom po askriptivnim kriterijima, dakle nadovezujui se na utvren nain na ve postojee druge uloge4. Tako je auto
matski osigurano da politiko-administrativne funkcije preuzimaju
najstariji, poglavice odreene plemenske linije, prvoroenci odre
ene obitelji, zemljoposjednici, vlasnici zgrada, cehovski majstori
ili ma tko god. Ovakvo ujedinjavanje uloga odaje vrlo niski stupanj
diferencijacije politikog sistema. On postie svoju stabilnost'upra
vo svojim smjetajem u drutvu, naime putem oslanjanja na druge
drutvene uloge onih koji donose rjeenja i povezivanja s tim uloga
ma. Vlast tu poiva na podrci kroz druge uloge samih vladara u akcionim sklopovima statusnog, religioznog, ekonomskog, vojnog ili
obiteljskog karaktera. A vice versa socijalnu kontrolu vlasti odreu
ju obziri na ove druge uloge samih vladara. Vladar se politiki mo
bilizira tako to mu ekonomski, vojni, religiozni i srodstveni obziri
odreuju granice. No zato je o priznanju koje mu daju njegovi potinjeni neovisan u onoj mjeri u kojoj se oslanja na vlastiti kon
tekst uloga. Nisu potrebne nikakve procedure koje bi mu osigurale
ovu podrku5.
4. Posebno znaenje ovog naina rekrutiranja u odnosu na koheziju socijalnih siste
ma protumaio je Siegfried F. Nadel: The Theory of Social Structure, London 1957.,
str. 77 sl.
5. Procedura odreenja nasljednika u jednostavnim drutvima, koja ne poznaju
vrstu designaciju, slui vie prevladavanju momentalne, sluajno nastale nesigur
nosti zbog nestanka dosadanjeg vladara, nego sistematskom osiguranju politikog

140

Drutveni razvoj tee uglavnom od askriptivne k onoj rekrutaciji

koja se orijentira na sposobnostima i rezultatima, na paralelno sve
jaoj diferencijaciji specifino politikog subsistema6. U onoj mjeri
u kojoj labavi invarijantni sklop uloga vezanih za jedno lice, gubi
drutvo sigurnost koja se na njemu zasnivala. Zauzvrat stie mobil
nost, naime alternative u podjeli uloga, ali mora na nov nain stabi
lizirati sklop uloga. Sklop uloga vezan za odreeno lice da li je ne
ki politiar, ministar ili slubenik u isti mah bogata, povezan s ne
kom crkvom, oenjen, lan neke korporacije ili ratni veteran po
staje individualno-sluajnom konstelacijom, na koju se moe utje
cati ali koja vie ne moe pruiti oslonac7. Podrka i socijalna kon
trola ne mogu se vie vriti posredstvom drugih vlastitih uloga, ve
samo posredstvom suprotstavljenih, komplementarnih uloga dru
gih. Bitna se prednost toga sastoji u tome to sklop uloga u kojem
postoje elementi podrke i kontrole vie ne mora poivati na difuznoj vezi razliitih podruja, ve se moe funkcionalno specificirati.
U isto vrijeme raste potencijal da se u drutvenom poretku izraze
konflikti pomou suprotstavljenih uloga, koji moraju nai modus
vivendi za podrku i kontrolu. Tek u ovim uslovima ima smisla poli
tikom vladaru suprotstaviti specifine uloge politike publike kao,
na primjer, ulogu biraa.
Tek ako smo stekli uvid u ove sklopove koji su zasnovani u sis
temskim strukturama, spoznat emo kolikom snagom u socijalnom
sistemu drutva u meusobnoj ovisnosti jedno o drugom variraju
dostiiva kompleksnost, predoive alternative, mobilnost odnosa
meu ulogama, individualizacija pojedinevog poloaja, sposobnost
sistema uloga da se funkcionalno specificiraju, strukturalno uvjeto
vane nesigurnosti i napokon potencijal da se konflikti prikau i na
miran nain rijee. U drutvu koje se u ovom smislu razvija prema
vioj kompleksnosti, dinamike procedure rekrutacije zamjenjuju
stare, statike povezanosti uloga.
Iz ovog proizlazi to se njima mora postii, a mi to moemo prou
iti na primjeru izborne procedure: moraju biti kadre da se odvoje
konsensa. To pokazuje i samo tajenje smrtnog sluaja na koje ee nailazimo. Uosta
lom, ove procedure beziznimno funkcioniraju loe, nisu adekvatna rjeenja problema.
Zbog primjera vidjeti Aidan W. Southall: Alur Society. A Study in Processes and Types
of Domination, Cambridge England o.J. (1953), s 85 ff., 358 ff.; I. Schapera: Government
and Politics in Tribal Societies, London 1956, s 50 ff., 58, 104 f., 209; Fred W. Riggs: Tha
iland. The Modernization of a Bureacratic Polity, Honolulu 1966, s. 42 ff.; Jack Goody
(Izd): Succession to High Office, Cambridge, Engleska, 1966.
6. Specijalno za politiko administrativne uloge kae to i David Easton: Political
Anthropology. In: Bernard J. Siegel (izd.): Biennia! Review of Anthropology 1959.
Stanford Cal., 1959, s. 210-262 (244 f.); Marion J. Levy Jr.: Modernization and the Struc
ture of Societies. A Setting for International Affairs, Princeton 1966, sv. 11, s. 440 ff.;
Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship. Studies of our Changing Social Or
der, New YorkLondonSydney 1964, s. 115 f.
7. Up. o ovom kao kontrast Meyer Fortes: The Structure of Unilineal Descent Gro
ups, American Anthropologist 55 (1953.), str. 17-41 (36); Nadel: The Theory of Social
Structure, London 1957., str. 63 si.

141

od drugih sklopova ulog i da se funkcionalno specificiraju; da pre

ma mjerilima potrebne kompleksnosti stvore neizvjesnost i alterna
tive; i moraju sadravati regulativ podrke i kontrole, koji omogu
uje da se o ovim problemima odluuje. Ovo su uvjeti koje prema
naoj opoj teoretskoj koncepciji mora ispuniti sistemski tip pro
cedure. I odista je mogue pokazati da je procedura politikih iz
bora institucionalizirana u skladu s ovim funkcionalnim zahtjevi
ma8.
Odvajanje uloga i diferencijaciju izborne procedure a time, na
vanoj sistemskoj granici, i politikog sistema osiguravaju prije sve
ga tri naela po kojima se danas organiziraju politiki izbori, naime
1. opom pristupanou ulozi biraa za itavo stanovnitvo (uz izu
zetak funkcionalno zasnovanih ogranienja koja se tiu malodob
nih osoba, osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost ili zloina
ca), 2. jednakou teine glasa i 3. tajnim glasanjem. Temelj svih
ovih naela lei u apstrakciji i individualizaciji uloge biraa u poli
tikom sistemu, dakle njeno odvajanje od drugih drutvenih uloga i
obaveza9. Ova temeljna ideja jednakosti nije dakle ni izraz nekog re
alnog stanja u prirodi (svi ljudi jesu jednaki) ni neke vrijednosti
koju bi trebalo ostvariti (prema svim ljudima treba se jednako od
nositi), ve je ona naelo indiferencije i specifikacije razloga: mogu
e je i treba ignorirati sve razlike osim onih koje je mogue razlo
no opravdati u sklopu neke specifine funkcije10. Pristup politikoj
djelatnosti u ulozi biraa i njeni uinci tako postaju neovisni o dru
gim drutvenim ulogama. Ne moramo u drugim drutvenim sklopo
vima obrazlagati zato smo se kao birai opredijelili na odreen na
in, jer uivamo zatitu naela tajnosti11. Kontekst politike odluke
8. Da i u modernim demokracijama s politikim izborima na lokalnoj razini* treba
raunati s malim sistemima starijeg tipa, koji na linoj osnovi kombiniraju uloge, po
kazuje James D. Barber: The Lawmakers. Recruitment and Adaption to Legislative Li
fe, New HavenLondon 1965, str. 116 si. Zbog line povezanosti koja stapa razne uloge
ovi sistemi teko rjeavaju zadau kako putem izborne borbe izvriti rekrutaciju za za
konodavno tijelo. Njihovi poslanici dospijevaju u parlament na temelju nepolitikih ve
za izmeu uloga i pokazuju se ondje kao reluctants. Up. i Luhmann: Grundrechte als
Institution, Berlin 1965, str. 159, op. 51.
9. Ovo tumaenje naela slobodnih politikih izbora nai e italac i kod Stein Rokkan: Mass Suffrage, Secret Voting and Political Participation, Europisches Archiv
fr Soziologie 2 (1961), s 132-152. The Comparative Study of Political Participation.
Notes Toward a Perspective on Current Research, u: Austin Ranney (ur.): Essays on
the Behavioral Study of Politics, Urbana III. 1962, S. 47-90 (6 ff.).
10. O ovom tumaenju naela jednakosti poblie Luhmann: Grundrechte als Institu
tion, str. 162 sl.
11. To to zatita glasake tajne u prvo vrijeme, a i danas jo u zemljama u razvoju,
ne funkcionira u ovom smislu, pokazuje da i ova institucija pretpostavlja odreeni stu
panj drutvenog razvoja i sposobnost da se njome koristimo. Gdje toga nema, kao na
primjer u agrarnoj Prusiji 19. vijeka (ondje su izbori za pokrajinski parlament bili do
1919. javni), ili u Junoj Americi 20. vijeka, tamo se veleposjed sa tolikom sigurnou
moe osloniti na konzervativne glasove svojih nadniara da se zalae za proirenje gla
sakog prava. Ovaj primjer pokazuje uostalom i to da ona tri naela mogu samo zajed
niki funkcionirati; nedostatak jednog korumpira ostala dva.

142

tako postie izvjesnu autonomiju i indiferenciju u odnosu na druga

drutvena podruja.
To ne znai da se politika izolira u sebi samoj, niti uspostavljanje
nove, samovoljne moi odluivanja, nego samo neku donekle neza
visnu varijabilnost politike u odnosu na druga drutvena podruja.
Promjene u jednom podruju ne obavezuju tako same po sebi dru
go podruje; dogaanja u privredi, u nauci, u obiteljskom ivotu ne
maju tako eo ipso politike posljedice12; oni e moda jedino stvori
ti probleme ili motive u politici, o kojima se moe odluiti u skladu
s njenim vlastitim kriterijima. Komunikacija se dakle ne prekida,
naprotiv, nju treba intenzivirati. Uporedo s neovisnou politike
raste i njena ovisnost o drutvu fenomen koji se u diskusijama o
odvojenosti drave i drutva samo rijetko razumijelo jer raste
broj onih alternativa o kojima treba odluiti vrei utjecaj.
Zbog toga je druga bitna funkcija izborne procedure da formulira
alternative i da ouva njihovu otvorenost. Institucionalizirati izbore
kao proceduru ima smisla u onoj mjeri u kojoj je mogue presaditi
suprotnosti u tu sferu i u njoj rijeiti konflikte. Samo je tako mogu
e stvaranjem sistema doi do izvora novih motiva i generalizirati
ih, dok nekonfliktni, jedinstveni izbori ovise o tome da se ve
unaprijed osigura motivacija za sudjelovanje u vjernikoj ceremo
niji. Da bi se ova otvorenost suprotnih alternativa odrala sve do is
hoda nekih izbora, kandidati moraju predstaviti biraima razliite
premise buduih odluka bilo da kao individualna lica pokazuju
birau svoj vlastiti profil, bilo da se identificiraju s razliitim pro
gramima, bilo da pripadaju raznim organizacijama koje se meu
sobno razlikuju. Napokon, dio je ovog modela da svaka izborna po
bjeda ima samo temporarno znaenje i da se izbori periodino po
navljaju, tako da pobijeeni ne moraju pokapati svoje nade ve ih
samo odgoditi. Kao protivnici oni ostaju prisutni.
Stvoriti i ouvati neodluenu kompleksnost punu protuslovnosti
krajnje je teka socijalna zadaa, jer u normalnom sluaju kako so
cijalni tako i politiki sistemi naginju tome da smjesta razgrade sve
nesigurnosti, i ne vide dugorone prednosti visoke kompleksnosti.
Stoga ne treba njegovati iluziju da bi se taj problem mogao rijeiti
jednostavno tako da se dozvoli vei broj partija i lista koje konkuri
raju jedna s drugom. Upravo konkurencija oko istog naime pri12. Tako empirikom istraivanju izbora nije, naprimjer, uspjelo pronai izrazite ko
relacije ak ni izmeu privrednih dogaaja i politikog ponaanja biraa, mada bi se
moglo oekivati da e, naprimjer, u razdobljima ekonomskih kriza porasti politika ak
tivnost i interes biraa. Up. o tome Robert E. Lane -.Political Life. Why People Get Invol
ved in Politics, Glencoe 111. 1959., str. 329 si. Na drugoj strani postoje, naravno, pojedi
nani dokazi za injenicu da ekonomska nesigurnost pospjeuje tendencije politike
radikalizacije, bar u obliku latentne spremnosti. Vidjeti na pr. Martin Trow: Small
Businessmen. Political Tolerance and Support for McCarthy,772e American Journal of
Sociology 64 (1958.), str. 270-281;
Maurice Zeitlin: Economic Insecurity and the Political Attitudes of Cuban Wor
kers, American Sociological Review 31 (1966.), str. 35-51.

143

stupa odreenim nadlenostima odluivanja vodi izjednaavanju

a ne diferencijaciji strategija i programskih ponuda. Zbog toga e
mo i u viepartijskim sistemima esto naii na pojavu da izborni
mehanizam uope ne apsorbira konflikte i da ishod izbora nema go
tovo nikakvih posljedica, budui da se ne mogu diferencirati ni oso
be, ni programi, ni partije. Tu dodue uspijeva proceduri da stvori
neizvjesnost, no ta neizvjesnost ostaje ba tako povrna kao i u slu
aju umjetno organizirane dramatike nekog sportskog dogaaja.
Na najmanje jednoj razini tada je bezuspjena diferencijacija poli
tikog sistema, naime zbog mijeanja politike i razonode.
Svaki pokuaj da se iskljuivo izbornim mehanizmom garantira
kompleksnost politikog sistema i da se o njoj odluuje u izborima,
vodi u neizbjenu dilemu:
Na jednoj strani treba sprijeiti da se jednostavno na politiki i
vot protegnu kompaktne konfliktne fronte koje dominiraju itavim
drutvom. Ukoliko katolici i protestanti, crnci i bijelci, radnici i ka
pitalisti stoje jedni nasuprot drugima ve u svim ulogama13, tada se
njihovom konfliktu nee moi dati jo i politiki izraz. To bi odvie
zaotrilo konflikt kojim se moe politiki manipulirati, i toliko ukrutilo drutvene suprotnosti da bi opasnost graanskog rata posta
la akutna. Zbog toga su na drutveno mnogostruk nain isprekida
ne konfliktne fronte, uvjet nekodljive politizacije drutvenih kon
flikata. Samo ako je drutvo ve dovoljno kompleksno moe i nje
gov politiki sistem postii vlastitu kompleksnost.
Na drugoj su strani upravo pod ovim uslovom konfliktne dru
tvene teme toliko mnogobrojne, a uvjeti politike podrke fluktui
raju toliko snano, da konstelacije interesa u izborima vie nije mo
gue izraziti. U tipinim sluajevima, a ne samo sluajno, treba ra
unati s time da suprotni interesi podravaju istog kandidata, a isti
interes suprotne kandidate. Interesi koji odista motiviraju birae
ne mogu se vie zaotriti u jednu ili u mali broj programskih alter
nativa, ve ih partije amalgamiraju u internim procesima selekcije i
otupljivanja i iznose pred biraa jedino jo u obliku idealnog, do
padljivog programa. Dakle, procedura politikih izbora nije gotovo
uope prikladna da u njoj sam narod rijei bitne drutvene suko
be.14 Ali prikladna je da ove sukobe unese u politiki sistem umjesto
da ih iz njega iznosi. Treba je dakle shvatiti kao prvu stepenicu stepenastog procesa apsorpcije konflikata.
13. Ovo stanje esto se naziva izrazom koji potjee iz nizozemske sociologije: Versulung drutva. Up. Georg Geismann .Politische Struktur und Regierungssystem in den
Niederlanden, Frankfurt/Main-Bonn 1964., str. 85 si. a na temeljima J. F. Kruijt: Verzuiling, Zaandijk 1959. Zbog samog problema vidjeti i Seymour M. Lip set .Soziologie der
Demokratie, njem. prijevod, Neuwied-Berlin 1962., str. 18 si., 77 si. Slinu injenicu opi
suje i pojam isolative political culture, vidjeti Gabriel Almond/Sidney Verba:The Ci
vic Culture. Political Attitudes and Democracy in Fie Nations, Princeton N. J. 1963.
14. To je uostalom jedan od razloga zbog kojeg ne moe biti vladavine veine, nego
samo vladavine manjina, kako je to dobro formulirao Robert A. Dahl:.4 Preface to De
mocratic Theory, Chicago 1956., str. 132.

144

Samo tamo, naime, gdje izborna pobjeda donosi politiku mo i

gdje se ona gubi zbog izbornog poraza, moraju se partije uhvatiti u
kotac s otvorenim drutvenim konfliktima ije je rjeavanje neop
hodno. Partije moraju ako ne u samim izborima, a ono nakon njih,
potraiti puteve da izmire divergentne zahtjeve, da ih zadovolje jed
ne za drugima, dadu im neki drugi oblik ili ih izvedu u polje politi
ki irelevantnog bilo kroz partijsko-interne procese selekcije i
kompenzacije, bilo koalicijskim pregovorima s drugim strankama.
Bitni pogonski faktor, bez kojeg se ova obrada konflikata ne da za
misliti, jest ponovo neizvjesnost stvorena u izbornoj proceduri (ma
da se sama obrada naravno ne odvija u proceduri). Njen je naime
najvii cilj i krajnji kriterij15 da ouva i povea neizvjesni broj bira
kih glasova. Ovaj cilj fungir poput priruno-operacionalne formule
kao zamjena za punu politiku kompleksnost koju se ne moe ne
posredno obuhvatiti i obraditi. U ovoj sekundarnoj, izvedenoj vari
janti mogue je taktiki-racionalno obraditi i pretoiti u odluke po
litike probleme uprkos njihovoj visokoj kompleksnosti. Izborna
procedura ne regulira ovu obradu, ali institucionalizira njene cilje
ve, ukljuujui ovdje i neke sporedne uslove16. Iz ove analize mogao
bi se izvesti zahtjev da se u velikoj mjeri ima omoguiti publicitet i
pristup partijsko-internim konfliktima i procesima odluivanja.
Poloaj politikih izbora van onog pravog menaderstva interesa
ukazuje na internu diferencijaciju politikog sistema koji se stvara i
kroz izbore. Poto smo razmotrili diferencijaciju i vlastitu komplek
snost izborne procedure dolazimo sada do treeg obiljeja njene
strukture: da se snano diferencirani i visokokompleksni sistemi
moraju i interno diferencirati i opskrbiti se specifinim institucija
ma za specifine funkcije kao to su rekrutacija i podrka. Kroz in
stituciju politikih izbora procesi rekrutacije i pruanja ili nepruanja politike podrke na jednoj i prikazivanje interesa i postavlja
nje zahtjeva na drugoj strani dijele se jedni od drugih ureaj koji
u velikoj mjeri pridonosi stvaranju autonomne legitimne moi u po
litikom sistemu17. Ovo odvajanje politikih izbora od neposrednog
ostvarenja interesa apsorbira konflikte zbog toga to se izborima is
prva dodjeljuju samo mjesta i nadlenosti, a ne i zadovoljenja po
treba.
15. Najpoznatiju izradu ovog naela odluivanja dao je Anthony Dawns:An Econo
mic Theory of Democracy, New York 1957.
16. Treba uzeti u obzir da je za ovo potrebno obrnuti normalno vaee vrijednosti,
budui da suprotno opem drutvenom vrednovanju partije ne trae birake glasove
zbog odreenog programa ve odabiru programe da bi pobijedile u izborima. Ovakva
perverzija opeg morala pretpostavlja sa svoje strane visoku razinu diferencijacije poli
tikog sistema na razini normi i uloga, jer inae politika ne bi mogla podnijeti lo glas
koji uiva zbog ovog odstupanja.
17. Mogunosti da se ova misao razradi pokazale su se u prvom redu u primjeni mo
dela input/output na politike sisteme. O diobi na supports i demands kao na raz
ne input functions up. napose David Easton: A Systems Analysis of Political U f e ,
New YorkLondonSydney 1965., str. 37 sl. i sada takoer Gabriel Almond: A Developmental Approach to Political System, World Politics 17 (1965.), str. 183-214.

145

Politiki izbori nisu prikladni niti da se u njima izraze konkretni

interesi niti da se u njima rijee konkretni konflikti. Komunikativni
akt, koji je u njima doputen, ograniava se na davanje glasa za jed
nog kandidata ili jednu listu, dakle na to da se su-prouzroi odree
na postava (u odnosu na neku ulogu) i izrazi politika podrka u vi
soko generaliziranoj formi. Motivi za ovu odluku mogu naravno potjecati iz interesne sfere. Komunikacija izmeu interesne sfere i po
litike podrke nije dakle nipoto prekinuta. Nju se ak stimulira,
ali ona prolazi kroz itav niz filtara i tako se ostvaruje samo vrlo ap
straktna komunikacija i oni koji su izabrani nisu vie vezani za spe
cifine interese18. Neka bude naglaeno: ne samo da ovi nisu impe
rativnim mandatom pravno vezani, to bi pretpostavljalo korpora
tivnu organizaciju birakog tijela19, nego se ak ni konstitutivni in
teresi ne mogu spoznati. U istoj mjeri postaje neizvjesna kalkulaci
ja ansi da netko bude ponovo izabran. Tako se politiare prisiljava
na slobodu odluke. Neodreenost situacije u kojoj on odluuje
strukturalno nastaje u izbornoj proceduri kako bi se ouvala kom
pleksnost politikog sistema, i zatim je drugi odnosi uloga i komu
nikacijski kanali moraju umanjiti. Ona onog tko je izabran upuuje
da odrava kontakte s predstavnicima vanih interesa s mnogo gla
sova, da se obazire na simptome po kojima se moe naslutiti vo
lja biraa kao to su naknadni ili lokalni izbori, tampa, ankete. Sve
su to pomona sredstva orijentacije koja dodue daju strukturu ali
ne ukidaju teinu odluke ve je samo toliko umanjuju da postaje
podnosiva. U ovim uvjetima nije mogue ili je bar veoma oteano
da se konkretno razmjenjuju podrka interesima i politika podr
ka u izborima20.
Ovo strukturalno odvajanje podrke i zahtjeva rasporeivanjem
na razne uloge i puteve komunikacije spreava dakle da natane
vrsta veza izmeu radnji podrke i radnji zadovoljavanja, koja bi
imobilizirala i jedne i druge, a snanom generalizacijom razmjen18. O ovom funnel of Causality up. Angus Campbell/Philip E. Converse/Warren E.
Miller/Donald E. Stokes: The American Voter, New York 1960, str. 24 si. i tumaenje
generalizacije politike podrke Talcotta Parsonsa: Voting and the Equilibrium of
the American Political System. U: Eugene Burdick/Arthur J. Brodbeck (izd.): Ameri
can Voting Behavior, Glencoe 111. 1959., str. 80-120.
19. Christoph Mller: Das imperative und das freie Mandat. berlagungen zur Lehre
von der Reprsentation des Volkes, Laiden 1966. uvjerljivo je pokazao da je ak i u
ovom sluaju imperativni mandat problematian jer ga se ne moe uskladiti s neop
hodnom generalizacijom politike podrke.
20. To se vidi na primjer i po tome to interesne organizacije nisu u stanju svoje za
htjeve efektivno sankcionirati birakim ponaanjem. When pressure group spokes
men threaten reprisal at the polls, as one unwisely does now and then, they are usually
pointing an unloaded gun at the legislator, zapaa V. O. Key Jr.: Public Opinion and
American Democracy, New York 1961, s. 522. Uz istu temu vidi i Lester W. Milbrath:
Lobbyng as a Communication Process, Public Opinion Quarterly 24 (1960), s 32-53.
Usp. i isti: The Washington Lobbyist, Chicago 1963. te, dalje, Raymond A. Bauer/Ithiel
de Sola pool/Lewis Anthony Dexter: American business and Public Policy. The Politics
of Foreign Trade, New York 1963, s. 433. ff.

146

skog odnosa i globalno pruanom podrkom u zamjen za zadovo

ljenje sve u svemu pridonosi stvaranju relativno autonomnog pod
ruja odluivanja21. Iz perspektive publike ova diferencijacija uloga
stvara dojam da su se udvostruili kontaktni spojevi s politikom.
Pojedincu stoje na raspolaganju dva puta:
Na jednom, onom birakom, garantira mu se minimalni utjecaj
na politiku, ali se taj utjecaj ne moe izgraditi niti se mogu dovoljno
unaprijediti pojedinevi specifini interesi. Na drugom, putu linih
kontakata i intervencija, pisama italaca ili drugih publikacija, peti
cija, interesnih saveza, demonstracija itd. moe prikazati svoje inte
rese i pojaano ih unaprijediti ako rtvuje vrijeme i sredstva, ali
mora odluku prepustiti drugima. I jedno i drugo su mogunosti
vrenja utjecaja koje se razlikuju od uloge onog kome je odluka
upuena. Ovo ralanjenje oigledno se razlikuje od starog, hijerar
hijskog, jedinstvenog odnosa izmeu vlasti i podanika koji je bio
funkcionalno difuzan. U emu se sastoji napredak i to je dobiveno
u odnosu na legitimnost dravnog odluivanja?
Mogue je razlikovati tri stadija u obradi ovog problema: prirodnopravne teorije drave, pred kojima se jo nalazio onaj nediferen
ciran odnos izmeu vlasti i podanika i stoga jo i nediferencirano
tematsko jedinstvo, mogle su sebi predoiti istinske pravne zakone
samo na temelju pristanka svih pogoenih22 (pa su zbog toga bili
prisiljeni da fingiraju pristanak onih koji nisu pristali)23. Nasuprot
tome je realistinije oekivanje, koje danas dominira u demokrat
skoj politici, da se razmjenjuju potvrda i utjecaj, ali se upravo zbog
toga to oekivanje moe empiriki opovri. Ve smo pri razmatra
nju pojedinanog postupka primjene prava posumnjali u to koliko
je opravdana ova nada u participaciju. A ovdje je ta sumnja jo opravdanija. Teza ne vidi ono bitno: kompleksnost posredovanja iz
meu koncediranog utjecaja i odluke koju treba prihvatiti. To je po
sredovanje toliko zaobilazno i neshvatljivo da se vezu ne moe us
postaviti emocionalnim putem niti racionalno kalkulirati. Zato bi
razuman ovjek podvrgao svoj automobil tehnikom pregledu, od
rekao se plana da gradi kuu, dao se cijepiti ili plaao porez zbog to
ga to ponekad smije upisati kriie u biraki listi?
21. Drugo je poglavlje da se u ovako konstituiranim politikim kontekstima odluivanja sklapaju vrlo vrste pogodbe kako bi se reducirala jo preostala kompleksnost;
napose u sluajevima u kojima izbori ne pribavljaju dovoljnu politiku podrku. No
ovakve poslove treba promatrati u njihovom odnosu prema izbornom mehanizmu.
Fleksibilnost politikog sistema moe se ouvati samo ako izborni mehanizam garanti
ra politiku podrku koja je u normalnim sluajevima dovoljna, a ne da treba za svaku
odluku traiti pristanak armije, crkve, krupne industrije itd.
22. Umjesto drugih vidi Immanuel Kant: Metaphysik der Sitten. T.: Metaphysisch
Anfangsgrnde der Rechtslehre, 46 (cit. po izdanju Philosophische Bibliothek, Leip
zig 1870, s. 152 ff.).
23. Labsurdit de la consquence, komentira Guizot: Histoire des origines du gon
vernement reprsentatif en Europe, Bd. I, Brssel 1851, s. 80, na pas toujours fait
abandonner le principe, mais elle l'a toujours fait violer.

147

Legitimnost vie ne moemo smatrati pravnim odnosom koji po

iva na pristanku, pa ni predmetom pojedineve kalkulacije onog
to mu koristi. A ono bitno ne bi zahvatilo ak ni ono shvaanje ko
je bi smatralo najznaajnijim individualni osjeaj vrijednosti ili li
no internalizirana drutvena uvjerenja24. Psihiki mehanizmi ove
vrste postaju nepouzdani kad drutveni poredak stekne visoku
kompleksnost i varijabilnost. Socioloka teorija legitimacije kroz
politike izbore smatrat e, jo mnogo vie nego to je to inilo dosadanje empiriko istraivanje izbora, odlunim faktorom sistem
ske strukture i legitimaciju pripisati socijalnom sistemu a ne indivi
dualnoj obradi doivljaja25.
Upadno obiljeje ovog poretka politikog ponaanja, koje se kon
stituira i kroz izbornu proceduru, jest snana diferencijacija uloga,
a najvaniji uinak ove diferencijacije jest psihika posredovanost
odluke biraa26. Tako se stvara situacija koja neutralizira utjecaj
drutvenih struktura na politiki sistem ili ga bar lomi na male dije
love. Time nije iskljueno da e se, motivirajui odluke mnogobroj
nih pojedinanih biraa, u politiki sistem vratiti ona iskustva koja
su pojedinci stekli u politikom sistemu ili u drugim ulogama; ali,
zbog velikog broja uloga koje mu donose politiki relevantna iskus
tva, svaki je pojedinac vie nego determiniran i stoga ipak slobodan
da bira. Ostavljeno mu je da odlui da li e birati kao katolik ili kao
rudar, da li e izraziti svoju srdbu zbog neke odluke onih koji se
nalaze na vlasti i da li e pritom vie reagirati na vanjskopolitiku
bruku ili na neuspjehe ekonomske politike, da li e svojim politi
kim preferencijama nastaviti obiteljsku tradiciju ili e ustati protiv
nje, da li ga se doimlje odreena izborna propaganda ili e provesti
u djelo poziciju koju je stekao u kavanskim razgovorima. Svatko
ima vie razloga nego mogunosti da odluuje i tako postaje neiz
bjean proces filtriranja. U njemu se nalazi udio biraa u redukciji
politike kompleksnosti. U odnosu na politiki sistem u ovoj vie-od-determiniranosti lei i doza sluajnosti.
Isto je toliko vano da se ova redukcija vri u okviru neke speci
fine uloge, koja gotovo da nema posljedica u ostalim podrujima
24. Uz to usp. gore str. 109 ff.
25; Dananja obilna socijalno-psiholoka istraivanja birakog ponaanja uzela su,
naravno, u obzir socijalne strukture kao to su razlike u socijalnom statusu, odgoju,
profesiji, rasi, privrednom poloaju, ali ih nisu razmotrila kao sistemske strukture. Nji
hova je perspektiva odreena pitanjem koji faktori determiniraju jednostavno struktu
riranu (i zato za istraivanje pogodnu) individualnu odluku, a njihov je praktiki cilj
predvidjeti odluke biraa. Vidjeti jo uvijek najbolji prikaz: Robert E. Lane: Political
Life. Why People Get Involved in Politics, Glencoe 111. 1959. i noviji pregled s daljnjom
literaturom: Nils Diederich: Empirische Wahlforschung. Konzeptionen und Methoden
im internationalen Vergleich, Koln 1965.
26. Ovaj fenomen potvruju uostalom upravo i istraivanja koja sam spomenuo u
gornjoj napomeni, mada je njihov glavni interes upravljen sasvim suprotno na otkriva
nje socijalnih ovisnosti.

148

ivota27. To to gotovo nema posljedica pretpostavka je ovome: viso

koj kompleksnosti i nepreglednosti situacija u kojima se odluuje
akcije uesnika svode se u okvire jedne uloge umjesto da se samo
integriraju pomou apstraktnih vrijednosti i simbolikih identifika
cija s procedurom. Stoga ne moramo odgovarati za ono to smo
uinili kao birai. Radnje biraa ne doputaju nikakve zakljuke o
tome tko je taj bira inae da li je dobar otac i suprug, verzirani
poslovni ovjek, obzirni susjed, zabavni gost. Budui da je to tako,
izborni akt ne moe postati predmetom ozbiljnog konflikta u dru
gim sklopovima uloga. I u tom je smislu preputen na volju poje
dincu28. No to vie moe postati predmetom utjecaja koji se ima
nentno vre u samom politikom ivotu.
Tako periodiki postavljeni izbori postaju procedurom u kojoj se
politiki sistem moe orijentirati na svojoj vlastitoj povijesti. Moe
nauiti da reagira na sama sebe i na svoje uinke u drutvu. Upravo
e superkompleksna, neprozirna situacija izbora potai biraa da
svoju potrebu za strukturama zadovolji povijeu (a ne na primjer
planiranjem), dakle da se da bi reducirao kompleksnost poslu
i povijeu koja je stvorena u samom sistemu. Budui da ne zna
kako e djelovati oni koji ima da budu izabrani, bira reagira na
djelovanje onih koji su bili ranije izabrani. Izbori tako postaju me
hanizmom kroz koji politiki sistem sam sebe sankcionira i politiko-administrativno odluivanje u prolosti ili potvruje ili odbacu
je.
Budui da prolost ne determinira budunost, na ponaanje bira
a moe se uprkos ovome vriti utjecaj. Sluajnost odluke biraa
moe se reducirati i aktivnou politiara, koji u svojim pokuajima
27. Utvrujui ovo, koncepcija koju ovdje iznosim bitno se razlikuje od poznatog
shvaanja na prominentan nain zastupao ga je Tocqueville po kojem se u moder
noj dravi jedno drugom neposredno suprotstavljaju pojedinac kao konkretni indivi
duum i centralizirana dravna mo. Gledamo li na strukturu uloga, tada upravo to nije
tono. Naprotiv, pred nama je novi nain posredovanja: posredovanje kroz veliki broj
vlastitih uloga kao to su bira, poreski obveznik, italac tampe, tuitelj itd. po
kojima pripadamo politikom sistemu u skladu s mjerilima sistemske i proceduralne
diferencijacije tog sistema. Ne mobilizira politiki sistem konkretna individualnost,
ve upravo neto suprotno: to da se pojedinevo djelovanje moe podijeliti na vrlo raz
liite uloge, a da su pritom kriteriji konzistencije vrlo blagi. Stoga individualne linosti
nemaju jednu funkciju kao naelo konzistencije svog djelovanja (to je sluaj u obitelji),
ve samo individualno razliite mehanizme obrade doivljaja koji na mnogostruk na
in lome djelovanje drugih drutvenih sistema na politiki sistem.
28. Up. o ovom Erwin K. Scheuch: Die Sichtbarkeit politischer Einstellungen im al
ltglichen Verhalten. U: Erwin K. Scheuch/Rudolf Wildenmann (izd.): Zur Soziologie
der Wahl, Sonderheft 9 der Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie,
Kln-Opladen 1965., str. 169-214. Sam Scheuch smatra da je tamo gdje je konsens nesi
guran opa strategija ponaanja nai neku vrst modusa vivendi u prividnom konsensu;
i da je ta pojava, a ne funkcionalno osamostaljenje politikog sistema, uzrok injenici
da je u svakodnevnom ivotu teko prepoznati politike stavove. Ali kako bi bilo mogu
e ignorirati ili tolerirati politike stavove da se politiki sistem nije izdiferencirao?
Prividni konsens omoguava modus vivendi samo ukoliko ga se ne mora podvri ozbiljnom ispitu.

149

da vre utjecaj povezuju kritiku i obeanja, povijesnu orijentaciju i

planove. Sluajnost u ovom smislu, sluajnost na koju se moe vri
ti utjecaj i koja mora biti reducirana, vjerojatno je momenat struk
ture od velikog znaenja za ouvanje visoke kompleksnosti i auto
nomije politikog sistema. Jasno je da se tako moraju prihvatiti ri
zici koji nisu manji od onih to proizlaze iz pozitivizacije prava29.
Ovi su rizici u biti opasnost da e nestati kompleksnosti, opasnost
vraanja oblicima obrade doivljaja i ponaanja, doivljaja koji
drastino pojednostavljuju, i vraanja kategoriki-ekskluzivnim kla
sifikacijama, a naposljetku i otvorenoj borbi. Ti se rizici mogu uma
njiti ukoliko se kompleksnost raspodijeli na itav sistem. A ovo se
postie tako da se situacije odluivanja diferenciraju po ulogama,
da ih se strukturira kroz raznolike ciljeve, raznolike premise i otvo
rene mogunosti, i da ih se povee tako to daljnji opstanak sistema
ostaje uvjetom odluivanja za sve. Uvidimo li da je uloga biraa u
proceduri politikih izbora dio ovako diferencirane strukture, po
stat e oevidno da ona ne moe biti jedini izvor legitimnosti. Novo
strukturiranje oekivanja, a to je na pojam legitimnosti, ne moe
nastati jedino na osnovu toga to netko tko je razoaran sudjeluje u
sistemu kao bira. Pa ipak procedura izbora stvara izvjesne pret
postavke i doprinose procesu samolegitimacije politikog sistema
koji istraujemo. Usprkos svim nesigurnostima koje proizlaze iz da
nanjeg stupnja empirikih istraivanja, takve doprinose moemo
pretpostaviti u ova dva pogleda:
Politiki izbori pruaju priliku da se izrazi nezadovoljstvo a da
struktura ne bude ugroena, dakle za ekspresivno djelovanje koje
rastereuje. Utoliko je ona mehanizam za apsorpciju protesta, sli
no kao to i sudski postupci suispunjuju ovu funkciju30. Da bi pona
anje biraa u odnosu na njega samog ispunilo svoju ekspresivnu
funkciju, nije potrebno da odista na poloaj dolazi i vri utjecaj na
odluivanje onaj koga se biralo iz protesta. Ve i samo abreagiranje
moe zadovoljiti biraa, a uostalom i sam broj glasova ima snagu iz
raza koji se u politikom sistemu uzima u obzir kao simptom iz
mijenjene volje biraa.31
Osim ove funkcije da se balansiraju razoaranja, izborna proce
dura svojim pojedinim funkcijama diobe i izolacije stvara neku vrst
29. Up. o ovom Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963., str.
180 si., a o strukturalnim preduvjetima politikih crazes i napose o zemljama u raz
voju Samuel P. Huntington: Political Development and Political Decay, World Poli
tics 17 (1965.), str. 386-430.
30. up. gore str. 108 ff.
31. Dobar primjer za to jest koliko se osjetljivo reagira na uspjehe nenacionalnih
partija u Saveznoj Republici Njemakoj. Uostalom, kad netko glasa za partije koje ne
maju anse, na pr. za radikalne partije, to ne mora biti samo ekspresivno, ve moe biti
i potpuno racionalno saopenje upueno politikom sistemu, na primjer u smislu upo
zorenja da ne stvara dovoljno alternativa. Upravo u onim sluajevima u kojima moe
mo biti sigurni da partija za koju glasamo nee doi na vlast, bit e nam lako ovako gla
sati. Up. o ovoj temi i Robert E. Lane: Political Life, Glencoe, 111. 1959, str. 309.

150

negativnog povjerenja: svatko moe raunati da su drugi birai u is

tom poloaju kao i on sam, mada moda, kako bi stvorili svoju od
luku, koriste druga sredstva orijentacije i druge psihike mehaniz
me. U svakom ih sluaju neka druga njihova uloga ne dovodi u po
voljniji poloaj. Sam izborni mehanizam ne prenosi socijalne nejed
nakosti na politiki sistem32. On, naravno, ne stvara demokraciju u
tom smislu da bi svi imali isti udio u vlasti, ali on naelu jednakosti
osigurava prominentno mjesto na bazi procesa politike regrutaci
je. Zbog toga sve nejednakosti ulaze sekundarno u sistem, nisu uko
rijenjene u strukturalnoj isprepletenosti s drutvom, ve se zasniva
ju na procesima informiranja i odluivanja koje je mogue kontroli
rati i izmijeniti.
Sistem koji se regrutira na ovaj nain moe primijeniti naelo
jednakosti u objektivnim procedurama odluivanja donoenja i pri
mjene zakona, to jest zahtijevati da se sve nejednakosti obrazloe.
Moe odluiti ohne Ansehen der Person ne obazirui se na oso
bu , to znai ne obazirui se na line odnose ili na vlastite druge
uloge onog tko odluuje; ravnajui se po univerzalnim kriterijima,
odabranima u skladu sa specifinom funkcijom33. Izbori, naravno,
ne mogu osigurati da e se to i efektivno tako odviti. Osim pretpos
tavki koje okolina sistema mora ispuniti da izbori ne bi postali far
som, procedure za izradu programa odluivanja moraju u politi
kom sistemu iskoristiti one mogunosti koje prua procedura poli
tikih izbora. Jer sam oblik u kojem se regrutira organ koji odluu
je nije jo garancija da legitimnost samih njegovih odluka nee
donijeti razoaranja.
Funkcija procedure politikih izbora (za razliku od drugih oblika
regrutacije) ne poklapa se dakle sasvim sa smjerom na kojem lei
slubena oznaka cilja: odabrati najbolje predstavnike naroda na po
litike poloaje. Na kritikom mjestu doprinose izbori diferencijaci
ji politikog sistema. Omoguuju politikom sistemu visoku kom
pleksnost i strukturalnu neodreenost a sasvim napose izvjesnu nepredvidivost odluka, koja potie na sistemsko-interne konstrukcije
i na eliminaciju alternativa. Tako se politiki sistem moe lake pri
lagoditi potrebama drutva koje su mnogobrojne i koje se brzo mi32. injenica da po statusu vii, bolje odgojeni, imuniji drutveni slojevi, koji stanu
ju u gradovima, bez izuzetka izlaze na izbore u veem broju, vjerojatno nije bitniji fak
tor orijentacije u politici i, uostalom, ne ometa stvaranje onog negativnog povjerenja:
jer, napokon, svatko tko nema povjerenja moe ipak izai na izbore.
33. Uostalom, vai i obrnuta relacija, a gledano historijski bila je vjerojatno ak i
djelotvornija: samo tada kada politiki sistem moe garantirati objektivno odluivanje
u skladu s univerzalno primjenjivanim kriterijima, mogu se krugovi koji vladaju dru
tvom odrei toga da njihovi predstavnici zaposjcdnu najvanije pozicije, mogu proces
regrutacije prepustiti izborima odnosno birokratsko-strunoj selekciji lica i vriti utje
caj jedino iz suprotstavljenih pozicija. U tom je smislu pojmovni i tehniki razvoj okcidentalnog prava bio bitni preduvjet moderne demokracije. Teko je odgovoriti na pila
nje da li time raste ili opada utjecaj koji se vri iz nepolitikih pozicija. Promjena se
sastoji u tome da se on sada vri kroz komunikaciju, da ga se dakle mora eksplicirali
dok je ranije proizlazio sam od sebe iz stanja svijesti onih koji odluuju,

151

jenjaju. Izbori osim toga prisiljavaju pojedinca da i on sam elimini

ra velik broj moguih motiva za odluivanje (ili da ih u drugim ulo
gama specificira kao svoj puki interes) i tako rastereuje politiki
sistem od direktnih obaveza u odnosu na druge drutvene uloge.
Na kraju izbori slue i apsorpciji protesta. Posljedica je neobino
visoka operativna autonomija politikog sistema. Time to se prire
uju izbori jedva da se moe garantirati da e odluke politikog sis
tema biti uvijek prihvaene, ali politiki sistem koji je proizaao iz
izbora moe sadravati toliko alternativa da moe u svojim selektiv
nim procedurama odluivanja legitimirati sam sebe.

4.

Zakonodavstvo

Ve je praktiki iskusni mlai Mill znao da parlamentarna proce

dura nije prikladna za izradu zakona.1 A Carl Schmitt je pokuao
pokazati da su s javnim diskusijama u kojima se trai istina iz ove
institucije nestali duh i supstanca.2 Nijedna od procedura koje
ovdje obraujemo nije pretrpjela tako otre kritike kao parlamen
tarno zakonodavstvo. Promatrai ove procedure slau se openito o
tome da se odluke ne donose odista u parlamentu, ve da nastaju u
dogovorima meu politiki relevantnim snagama van formalne pro
cedure. Procedura dakle nije istinski proces odluivanja. Ali da li je
to prigovor proceduri?
ini se da je kritika parlamentarizma krenula od krivih oekiva
nja, koja izjednauju proces odluivanja i proceduru. Kako emo u
slijedeem dijelu, obraujui upravni postupak, pokazati jo toni
je, ovo je izjednaavanje ionako pogreno. Ve smo vidjeli da proce
duru ne smijemo smatrati ritualom, utvrenim nizom odreenih
koraka. Moderna teorija odluivanja potpuno iskljuuje da identifi
ciramo proceduru s procesom odluivanja.
Inae bi procedura morala naliiti kompjuterskom programu ko
ji regulira redoslijed koraka odluivanja vrstim odnosom uvjeto
vanja. Ali to bi znailo da se ukida razlika izmeu materijalnog i
procesualnog prava. ak ni procesno pravo sudova ne regulira se
lektivni proces stvaranja i eliminiranja drugih mogunosti ni istin
sko donoenje odluke, ve u najbolju ruku prikaz donoenja odlu
ke.3 Tek kad razrijeimo ovaj spoj i pojmovno odijelimo selektivni
proces obrade informacija od socijalnog sistema procedure, moi
1. Usp. John St. Mill: Representative Government, ch. V (citirano po izdanju Every
man's Library, LondonNew York 1953, s. 235 ff.). Meutim, ta tema ne prestaje time
to se duhovi uzbuuju. Tako, kao primjer iz mlae generacije, Walter Euchner: Zur
Lage des Parlamentarismus, i Hans Joachim Blanck/Joachim Hirsch: Zum Verhl
tnis von Verwaltung und Gesetzgebungsproze, oba u: Gert Schfer/Carl Nedelmann:
Der CDU-Staat. Studien zur Verfassungswirklichkeit der Bundesrepublik, Mnchen
1967, S. 63-79 und 80-99.
2. Usp. Carl Schmitt: Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus,
3. Aufl., Berlin 1961.
3. Jasnu svijest o ovome treba stei napose onda ako se razmilja o automatizaciji
procesa primjene prava. Vidi o tome i Niklas Luhmann: Recht und Automation in der
ffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin
1965., str. 49 sl.

153

emo se precizno zapitati to je funkcija procedure, i istraiti koliko

proceduralni sistemi utjeu na proces odluivanja.
Da bismo stekli jasnu sliku moramo osim toga razlikovati razlii
te sistemske referencije: zakonodavna procedura nije identina s
organom koji odluuje, s na odreeno vrijeme izabranim parlamen
tom. Ona isto tako nije pojedinana sjednica, a jo manje kompleks
normi (ustav, zakoni, poslovnici) koji reguliraju proceduru. Proce
dura je, naprotiv, adekvatno naem opem modelu, posebni sistem
ponaanja koji se bavi odreenim pojedinanim zbivanjem u zako
nodavstvu i slijedi cilj da se izradi i stavi na snagu odreeni zakon.
Procesualno pravo regulira mnoge procedure, organ koji odluuje
obrauje mnoge procedure pa se tako ak i u jednoj jedinoj sjednici
ponajee obrauje vie procedura jedna za drugom. U takvim ok
virnim sistemima moe se zbog toga vrlo jasno promatrati raznoli
kost procedura koje jedna za drugom zaokupe panju. Tada se mije
nja ui sistem na koji se ponaanje odnosi, mijenja se tema, novi
akti dolaze na stolove, druge osobe postaju prominentni govornici
ili dobivaju znaaj u pozadini, iznova se formiraju protivnici i pri
stae, druga prolost postaje relevantna i retorika se mora obratiti
drugoj publici. Svaka je zakonodavna procedura sistem za sebe.
Razlika izmeu cjelokupnog sistema koji neprestano djeluje i po
jedinanih proceduralnih sistema vana je pretpostavka za regulaci
ju konflikta. Na ovaj se nain moe osigurati da sveobuhvatna ori
jentacija stalno prati svijest i da odranje cjelokupnog sistema bu
de vanije od naina na koji e se okonati neko razraunavanje.
Ova orijentacija na okvirnom sistemu postaje praktiki realna prije
svega u formalnom pravilu za odluivanje u zakonodavnoj procedu
ri: naelo veine. Zato moramo kao prvo osvijetliti funkciju ovog
naela.
Klasina politologija rado prikazuje naelo veine kao rjeenje
od nude i obrazlae ga time da se za jednoglasno odluivanje naa
lost ne moe osigurati potreban konsens.4 Karakterizacije kao ova,
koja polazi od nedostinih ideala, ne objanjava ba naroito pravi
smisao ovog naela i strukturalne uslove pod kojima moe djelova
ti. Pozitivna funkcija naela veine lei u transformaciji politike
moi. Kad se naelo veine institucionaliziralo kao pravilo odluiva
nja, morala se sva politika mo, prije nego to e njene odluke mo
i legitimno djelovati, podvri naelu konstantne sume moi.5 Time
je unaprijed odreeno da se u sistemu ne moe promijeniti koliina
moi, ve samo njena raspodjela (ovdje: da se ne moe promijeniti
4. Vidjeti umjesto drugih Robert A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago
1956.; Elias Berg: Democracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political Theories, Kopenhagen 1965.
5. Klasina je politologija implicitno smatrala ovo naelo bitnim obiljejem moi
uope, a ne jednim modelom koji ovisi o mnogobrojnim pretpostavkama. Up. Niklas
Luhmann: Klassische Theorie der Macht. Kritik ihrer Prmissen, Zeitschrift fr Poli
tik (u tisku). Ve samo iz ovog razloga nije mogla na adekvatni nain razumjeti naelo
veine.

154

broj glasova, ve samo njihova raspodjela od jednih izbora do dru

gih, od jedne zakonodavne procedure do druge).6 Ovo pravilo omo
guava umjetno pojednostavljenje kalkulacije moi koja u veoma
kompleksnim prilikama (naroito onima u kojima postoje mnogob
rojni izvori moi) postaje bitnom osnovom racionalnog djelovanja.
Ovakvom sistemskom strukturom konflikt zadobiva stalnost. Svaki
gubitak moi (gubitak glasova) znai eo ipso da je protivnikova mo
adekvatno ojaala, i vice versa. Osim toga su relacije moi jednoz
nano kvantificirane i stoga pregledne. Rezultat kontroverzne ras
prave moemo predvidjeti i unaprijed ukalkulirati. Gotovo uope
nema neizvjesnosti o ishodu borbe i to omoguuje racionalno po
putanje u pripremnim pregovorima napose poputanje onih
predstavnika koji se mogu opravdati pred onima koje predstavlja
ju. Pomo u kalkulaciji, do koje se na ovaj nain dolazi, odnosi se
dodue samo na odnos snaga kao takav i na promjene tog odnosa,
koje nastaju kao posljedica odreenih dogaaja, ali ne i na objek
tivnu tematiku pojedine odluke. Zato ta pomo ne pridonosi mnogo
racionalizaciji procesa odluivanja, pa prema tome ni pojedinoj za
konodavnoj proceduri.
O sistemsko-strukturalnim premisama takvog vezivanja moi na
konstantnu sumu ne znamo ni teoretski ni empiriki gotovo nita.
Sigurno je dodue da ono ne slijedi po sebi iz biti moi nego da ga
treba tek umjetno stvoriti. Osnovu za to prua procedura politikih
izbora. Samo zbog toga to se izbori odnose na regrutaciju vrsto
definiranog broja mjesta (a ne broja koji bi ovisio o politikom a
ru, intenzitetu nastojanja ili nepolitikim sredstvima), mogue je
politiku mo podvri naelu veine. Samo zbog toga to je u svom
uinku davanje glasa na izborima stavljeno pod jednoznani uvjet
jednog ili/ili ili kandidat dolazi na poloaj ili ne dolazi moe se
politika borba za mo formalizirati glasanjem. Ali preostaje jo pi
tanje u kojim uvjetima ova transformacija zahvaa realnu politiku
mo ili je na nov nain oblikuje, i koliko reprezentativne mogu pre
ma tome biti one parlamentarne procedure koje su tako racionalizi
rane da zavravaju glasanjem. Istraivanje o tome kako se izdiferencirao mehanizam politikih izbora ini nas skeptinima bar u
odnosu na klasinu ideju reprezentacije. Stvarnost je, ini se, us
mjerena na stvaranje modela za proceduralne sisteme, koji ne mo
e biti izgraen sasvim izomorfno u odnosu na drutvene konflikte
koje treba da rijei, koji stvara u odnosu na stvarne drutvene sna
ge disparatnu, isto politiku mo, i koji pomou nje blokira nepos6. Zbog mogunosti analize sistema koji odluuju pomou ove premise teorijom iga
ra usp. L.S. Shapley/Martin Shubik: A Method for Evaluating the Distribution of Po
wer in a Committee System, The American Political Science Review 48 (1954), s.
783-794; William H. Riker: A Test of the Adequacy of the Power Index, Behavioral Sci
ence 4 (1959), s. 120-131; isti: The Theory of Political Coalitions, New Havcn-London
1962. Mnogo kompleksniju sliku prua James D. Barber: Power in Committees. An I Ex
periment in the Governmental Process, Chicago 1966.

155

redni prilaz kompetencijama za odluivanje. U usporedbi sa sud

skim postupkom ovdje se dakle moe utvrditi manja izomorfija i vi
a kompleksnost a vjerojatno jedno postoji zbog drugoga.
Umjetna i disparatna naela konstantne sume i veine podnolji
va su samo zbog toga to se u zakonodavnom postupku mora svla
dati vrlo visoka kompleksnost u ijoj redukciji brojevi glasova pred
stavljaju neophodni oslonac, ali nipoto nisu dogaaj koji bi jedini
odluivao pri odreenju smisla. Realnu emo sliku stei tek kad bu
demo poblie osvijetlili zakonodavnu proceduru kao socijalni sis
tem. Gledamo li je u vremenskom presjeku, takva procedura tee
prema vrstim pravilima i tako u izvjesnoj tipinosti. Ali samo iz to
ga ne moe se jo zakljuiti gdje i kada, da li unutar ili izvan proce
dure, nastaju vane predodluke7. Procedura zapoinje (ponajvie u
nadlenom ministarstvu) izradom slubenog nacrta. Zatim kabinet
donosi rjeenje. Nacrt se dostavlja parlamentu i prolazi tamo kroz
niz plenarnih i odborskih sjednica koji je u grubim crtama unapri
jed odreen, ali moe ipak varirati u pojedinostima. U tim sjednica
ma (ili van njih) raspravlja se o nacrtu sve dok nije pronaen do
voljni konsens da bi bio donijet zakon u nekoj odreenoj verziji; ili
se nacrt povlai i pokapa i zastarijeva na kraju izborne periode par
lamenta, a da nitko ne mora na se preuzeti odgovornost za negativ
ni rezultat.
Budui da zakonodavne procedure nisu programirane (ili su u
krajnjem sluaju programirane samo politikim zakljucima ili
obeanjima koji formalno ne obavezuju), situacija o kojoj se odlu
uje tu je neobino kompleksna. Utoliko je vanije da se stvori sis
tem koji transformira ovu neodreenu kompleksnost u odreenu
kompleksnost vidljivih alternativa i tako nakraju omogui odluku.
Za pogon takve procedure i kao osnova za izbor komunikacija koje
e sudjelovati potrebna su zbog toga znanja najrazliitije vrste, ko
ja slue cilju da se istrae mogunosti kretanja stvari i granice pro
cedure kao sistema. Tu je mjesto poznavanju nunih postaja i roko
va formalnog toka odluivanja, potrebnih kompetencija i osim toga
tekuoj informaciji o otvorenim pitanjima, iji se broj u toku proce
dure smanjuje, ali se moe i poveati, dakle informaciji o aktual
nom stanju procedure. Zatim je potrebna sposobnost da se prosudi
poloaj procedure u vremenu, vremensku povezanost s drugim do
gaajima, njenu hitnost i korelaciju ovih podataka s interesima da
se stvar ubrza ili otegne. Vano je znati kome je potrebno koliko
vremena da bi pripremio (koje) alternative; a za ovo treba znati pro
cijeniti koji se nivo openito zahtijeva i kako su rasporeene neiz
vjesnosti i sredstva da se ove prevladaju. Treba uzeti u obzir doga7. Opiran izvjetaj o jednoj takvoj proceduri sadri Ott Stammer i drugi: Verfahren
und Gesetzgebung. Die Einflussnahme der Verbnde auf die Gestaltung des Personalvertretungsgesetzes. Kln-Opladen 1965. Up. takoer Roman Schnur: Strategie und
Taktik bei Verwaltungsreformen, Baden-Baden 1966.; i kao najbolju ameriku studiju
jednog sluaja Stephen K. Bailey: Congress Makes a Law, New York 1950.

156

daje van procedure ukoliko se mogu dotai s procedurom. To nije

sluaj samo tada kada ih se moe tematizirati u proceduri, nego i
tada ako mogu stvoriti ili unititi anse za konsens, ispreprijeiti se
alternativama ili ih pretvoriti u neto o emu je neugodno, pa ak i
nemogue govoriti, na latentan nain povezati razne temelje, ili iz
moriti, preopteretiti, ojaati u prestiu ili uiniti strpljivima protiv
nike odnosno pristae stvari ili jedne njene varijante. Kako to ve i
ovi primjeri pokazuju, potrebno je pritom na integrirajui nain
razmiljati o vremenskim, stvarnim i drutvenim aspektima budui
da mogunosti varijacije u pojedinim od ovih dimenzija ovise jedna
o drugoj; budui da naprimjer konsens koji je mogue postii ovisi
o varijanti predmetne teme i o vremenu komunikacije i zato tema i
vrijeme ne mogu biti odabrani ni neovisno jedno o drugome, ni ne
ovisno o pitanju koliki je potencijal politike podrke koju pruaju.
Informacije ove i druge vrste postaju nosivim temeljem i korisni
ma tek u odnosu na individualnu proceduru i njenu povijest. Prvo
se proceduralni sistemi moraju uope konstituirati pomou unapri
jed odreenih pravnih propisa koje je mogue nauiti na opoj razi
ni i zatim ih pretpostaviti. To je nuna, mada ne i dovoljna pretpos
tavka da bi zapoeo i odvio se taktiki sklop ovako visoke komplek
snosti. Inae ne bi bilo (ili bi bilo, ali samo za daleko jednostavnije
konstelacije) mogue procijeniti granice moguega. Pojednostavlje
no govorei, treba znati kako se ovakva procedura zapoinje, na ko
ga se treba sa ime obratiti, tko moe namjestiti koje skretnice i s
kojim mogunostima toka treba u normalnom sluaju raunati, da
bi ponaanje svih uesnika bilo toliko predvidljivo da moe zapoe
ti igra obzira i protuobzira, sekundarnih namjera i preventivnih od
ricanja, vremenskih planova i mogunosti povlaenja koje su tu ve
takoer ugraene; igra koja je sama po sebi vrlo zamrena. Tek
unutar vidljivih granica sistema, koje iskljuuju proizvoljno pona
anje, mogue je kultivirati smisao koji je tako bogat relacijama.
Ova se razmiljanja nadovezuju na opu teoriju procedure koju
smo skicirali u treoj glavi prvog dijela; i pokazuju u svakom slua
ju ovo: da u ovom smislu moe postojati procedura i za neprogramirano odluivanje. I kod zakonodavne procedure mogu se dokaza
ti slijedea obiljeja: da je pravnim propisima i organizacijama
stvorena mogunost procedure, da se procedure individualiziraju
kao posebni sistemi ogranienog trajanja koji streme prema obavezujuoj odluci; vlastita kompleksnost tih sistema i izgradnja vlasti
te povijesti sistema kako bi se ova kompleknost reducirala. Ali ovi
me nisu dovoljno obuhvaene osobitosti zakonodavne procedure u
odnosu na ostale vrste procedure. Ove osobitosti proizlaze tek iz
specifinih problema koje u politikom sistemu treba rijeiti ne
programiranim odlukama koje programiraju.
Ove probleme ne moemo adekvatno obiljeiti starim formulama
o ciljevima dobrog zakonodavstva na primjer stvaranje praved-

nih, ispravnih zakona, koji e sve uvjeriti o svojim svojstvima,

unapreenje opeg dobra ili to vee sree to veeg broja ljudi. Tu
se, naprotiv, radi o problemima ije se rjeavanje zato mora povje
riti zakonodavnoj proceduri, jer pretpostavlja da se raspolae vrlo
visokom kompleksnou i stoga moe biti donijeto samo u neprogramiranom odluivanju. To je sluaj s problemima integracije koji
proizlaze iz diferencirane strukture politikog sistema, i to 1. kod
ponovnog povezivanja interesnih zahtjeva i politike podrke, 2.
kod integracije linog ili grupnog imida, koji je osnova za regru
taciju, i materijalne prakse odluivanja i 3. kod koordinacije politi
ke i uprave. U prvom se sluaju radi o ukidanju diferencijacije po
ulogama, u drugom o ukidanju diferencijacije premisa odluivanja,
a u treem o ukidanju diferencijacije sastavnih sistema politikog
sistema.
U glavi o politikim izborima vidjeli smo da podjela uloga na ulo
ge politike podrke i uloge prikaza interesa i zahtjeva predstavlja
uvjet za visoku autonomiju i visoku kompleksnost politikog siste
ma. Jedino zahvaljujui ovoj diferencijaciji uloga politikom siste
mu stoji na raspolaganju dovoljan broj alternativa za odluivanje,
koje nisu povezane neposrednim oblicima razmjene. Ovaj slobodni
prostor odluivanja moe se sa svoje strane zatim koristiti da bi se
pronale odluke koje interese zadovoljavaju na taj nain da je mo
gue ouvati, pa ak i poveati politiku podrku. ansa da se pro
nau takva rjeenja i da se tako u krupnijim razmjerima, i duljoj
perspektivi praksu odluivanja legitimira konsensom, u normal
nom je sluaju to vea to je vei broj alternativa koje stoje na ras
polaganju i to je manji broj onih specifinih odluka koje su unapri
jed ugovorene s odreenim interesnim grupama. Poznato je da se
takve obaveze esto ugovaraju, ponajprije ondje gdje sam mehani
zam izbora nije stvorio dovoljno politikog kredita. Ali ak i tu stu
paju u funkciju dvije djelotvorne prepreke koje, ako je potrebno,
obnavljaju autonomiju odluivanja, naime 1. mnotvo konkurirajuih partija koje moraju zajedniki djelovati kod odluivanja, pa se
ne mogu vrsto obavezati kako e odluiti, ve samo obeati da e
se zalagati za odreene interese8 i 2. preutno prihvaen uslov kri
ze koji znai da takve obaveze nee vaiti ukoliko doe do bitnih
promjena politikih prilika, do vanjskopolitikih, ekonomskih, fi
nancijskih ili drugih kriza.
Osim toga, politiari moraju respektirati svoj lini ili partijski
imid, onaj prikaz linog i organizacionog sklopa premisa odlui
vanja na ijem su temelju vjerojatno bili izabrani9. Ovaj se prikaz
8. Naprotiv, tamo gdje vlada jedna partija s jasnom veinom, tu ona uiva dovoljno
politikog kredita da izbjegne one obaveze koje joj za uzvrat ne bi donijele adekvatno
iroku politiku podrku.
9. Razlog tome to se u novije vrijeme vie ne govori o karakteru ve o imidu ne
kog politiara ili neke partije lei u injenici da je lake manipulirati predodbama ne
go samom stvari. U izvjesnoj neovisnosti o odslikanom predmetu moe se imid varira-

158

sve u svemu mora dovesti u sklad s vidljivim aspektima prakse od

luivanja ukoliko pojedina linost ili partija eli i nadalje fungirati
kao simbol premisa odluivanja. Politiki su imidi sredstva koja
pojednostavljuju, koja ine razumljivom vezu izmeu izbora i prak
se odluivanja (u, ali ne samo u, zakonodavstvu) i prema tome je
ponaanje pri odluivanju na poloaju jedno od najvanijih sredsta
va prikaza imida. Pa i integracija prikaza imida i programiranja
uprave moe se ostvariti samo u proceduri koja ostavlja otvoreni
ma dovoljno alternativa i koja ne predvia iskluivo programirano
odluivanje, jer bi se inae odluku smatralo bezlinom posljedicom
programa i ne bi je se uraunalo imidu. Spajanje linih, partijskih
i materijalno-programskih premisa odluivanja uspijeva u tipinim
sluajevima u tolikoj mjeri da empirikim istraivanjima u motivacionoj strukturi birakog tijela nije uspjelo statistiki ponovo razlu
iti ove faktore.10
Napokon, im doe do stvaranja subsistema, postavljaju se zada
ci integracije i na razini sistema. U modernim politikim sistemima
naii emo uvijek na primarnu funkcionalnu diferencijaciju izmeu
politike i uprave sa manje ili vie izraenom strukturalnom podje
lom odgovarajuih subsistema11. Politika se bavi stvaranjem moi
koja uiva politiku podrku, regrutacijom i isprobavanjem vodeih
linosti, njegom legitimirajuih simbola i ideologija, izradom tema
i programa o kojima je mogue postii konsens, stvaranjem i ispititi ili odrati konstantnim po vlastitim zakonima. Tako je imid prikladan da bude put
nik izmeu dva svijeta koja variraju neovisno jedan od drugog uvjet politike regru
tacije i podrke na jednoj i prakse odluivanja na drugoj strani, iju razumnost odre
uju njeni vlastiti zakoni. Sigurno nije sluaj da se upravo snano diferencirani socijal
ni sistemi, koji moraju u isto vrijeme institucionalizirati visoku razinu kako meusob
ne ovisnosti tako i neovisnosti svojih dijelova, slue takvim mehanizmima posredova
nja.
O teoriji imida openito up. Hans Peter Dreitzel: Selbstbild und Gesellschaftsbild:
Wissenssoziologische berlegungen zum Image-Begriff, Europisches Archiv fr Sozi
ologie 3 (1962), s. 181-228. U vezi s imidom politikih partija vidi npr. V. O. Key Jr..
Public Opinin and American Democracy, New York 1961, s. 433 ff., ili Marek Sobolewski: The Voters Political Opinions and Elections: Some Problems of Political Repre
sentation. In: Festschrift fr Gerhard Leibholz, Tbingen 1966, s. 345-366 (339 ff.). Pri
lozi o osobnom imidu pojedinanih politiara nalaze se u: Lo Hamon/Albert Mabileau (ur.): La personnalisation du pouvoir. Entretien de Dijon 1964, Paris 1964. Usp. i Phi
lipp E. Converse/Georges Dupeux: De Gaulle and Eisenhower: The Public Image of
the Victorious General. In: Angus Campbell i dr: Elections and the Political Order,
New York-London-Sydney 1966. s 292-345.
10. O jo otvorenom stanju u nauci up. Robert Lane: Political Life, Glencoe IH. 1959.,
str. 24 si. V. O. Key, Jr.: Public Opinin and American Democracy, New York 1961., str.
247 si., 467 si.
11. Klasici ove razlike jesu Woodrow Wilson: The Study of Administration, Politi
cal Science Quarterly 2 (1887), s. 197-222; Albert Schffle: ber den wissenschaftlichen
Begriff der Politik, Zeitschrift fr die gesamte Staats Wissenschaft 53 (1897), s. 579-600;
Frank J. Goodnow: Politics and Administration. A Study in Government, New York
-London 1900. M. G. Smith: On Segmentary Lineage Systems, The Journal of the Roy
al Anthropological Institute of Great Britain and Ireland 86 (1956). s. 38-80, promatra
ovu razliku sve do u najjednostavnijim ljudskim drutvima, gdje ona doduSe dobiva

159

vanjem konsensa u odnosu na odreene projekte. Uprava (u naji

rem smislu koji ukljuuje i parlamente i sudove) ispunjava nadle
nost za donoenje obavezujuih odluka i bavi se izradom i provoe
njem ispravnih odluka. Ona mora pretpostaviti djelovanje politike
ba kao to i ova pretpostavlja funkcionirajuu upravu koja realizi
ra ono to je politiki mogue. Politika je kompleksniji i nestabilniji
sistem i upravo je zbog toga pozvana da vodi manje kompleksnu i
vie strukturiranu upravnu birokraciju12. Ukoliko u svom radu ele
ostati usmjerena na svoje posebne funkcije, moraju se oba podru
ja diferencirati ne samo personalno i po ulogama, nego u sve veoj
mjeri i po normama, vrijednostima i kriterijima racionalnosti13.
U takvom e poretku veza izmeu politike i uprave postati uskim
grlom organizacije, prijevod komunikacije iz jednog podruja u
drugo kritinim problemom, u ijem se rjeenju iskazuje valjanost
politikog sistema u cjelini14. U ovom je zadatku od koristi procedu
ra koja moe udovoljiti zahtjevima obaju podruja na koju se
moe vriti politiki utjecaj na temelju razmiljanja koja za sebe ne
mogu postulirati ni obaveznost ni legitimnost, a koja su na drugoj
strani ipak u stanju da produciraju formalno obavezujue odluke.
Ovim zahtjevima moe udovoljiti zakonodavna procedura kao pro
cedura koja je specijalno odreena da generalizira i legalizira poli
tike motive. Slobodni prostor odluivanja, koji je za ovo potreban,
ne bi bilo mogue stvoriti kad se ne bi pozitiviralo pravo odnosno
kad ne bi bilo zakonodavstva.
Sve ove integrativne funkcije zahtijevaju da se operira u uvjetima
vrlo visoke i neodreene kompleksnosti. Da bi se uprkos tome u od
reenom roku donijele odluke, mora zakonodavna procedura obli
kovati ili bar tolerirati strukture koje pojednostavljuju i koje slue
tome da se neodreenost i nepreglednost relacijama odve bogate
situacije odluivanja reduciraju u toj mjeri da se omogue komple
mentarna oekivanja i razumna orijentacija uesnika. Modeli ne
prestane diskusije ili nezavisne konkurencije pojedinanih pred
stavnika naroda odrazuju kompleksnost situacije ali ne pokazuju
kako bi mogla biti prevladana15. To omoguuju brojni pomoni me
hanizmi koji su nuni za funkcioniranje ali su, gledamo li na njih sa
elementarni oblik situacione podjele na pripremu i izvedbu odluke. Vidi i isti: Gover
nment in Zazzau 1800-1950, London-New York-Toronto I960., str. 15 si.
12. Uporno se udei, Thomas Ellwein (Einfhrung in die Regierungs- und Verwal
tungslehre, Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz 1966., str. 213), pita kako je u okviru cjelokupnog sistema dugorono mogue da po sistemskim uvjetima nestabilni dio sistema
vodi stabilni dio. Odgovor moe glasiti samo ovako: vodstvo mora biti ondje gdje po
stoji vei broj alternativa, gdje dakle moe biti svladana via kompleksnost.
13. Up. o ovom gore, str. 37, nap. 16 o posebnom moralu partijske politike.
14. O ovome opirno Niklas Luhmann, Politische Planung. Jahrbuch fr Sozial
wissenschaft 17 (1966.) str. 276-296.
15. Ovo su tipini modeli pred-sociolokog prosvjeivanja stoga to se oni obaziru
samo na kompleksnost, ali ne i na potrebu da se ona reducira na neki odreeni smisao.
Tek socioloko prosvjeivanje pokuava ispuniti tu prazninu i mora se upravo zato os-

160

stanovita slubenih ciljeva institucije, nebitnog ili ak divergen

tnog karaktera. Razmotrit emo ove primjere: dioba na konkurenci
ju i kooperaciju; informalna personalizacija radnih odnosa; osla
njanje na prikaze; prijem pojednostavljujuih informacija iz okoli
ne; minimirajue strategije birokracije; mijenjanje javnih i nejavnih situacija; i znaenje egzekutive i odbora.
Zaponimo s idealom da se dokraja izdiskutiraju miljenja koja
konkuriraju jedno s drugim; opazit emo da ovaj strukturni princip
ostavlja otvorenim da li su miljenja suprotstavljena jedno drugom
ili se nalaze u meusobnom skladu16. Tu se ne diferencira konku
rencija i kooperacija. Argumentira se protiv onih koji dolaze u obzir
kao oni koji bi mogli dati svoj pristanak. Ovakav sistem ponaanja
prikladan je samo za vrlo jednostavne sisteme i osim toga pretpos
tavlja da se istina oituje i kao kriterij odluke sreuje miljenja.
im sistemi i teme odluivanja postanu bogatiji u svom smislu i u
svojim odnosima, takav poredak bi postao odve nepregledan.
Uesnicima bi bilo odve teko u uvijek novim varijacijama poveza
ti predmetnu temu i drutveni odnos. Situacije se moraju pred-strukturirati diferencijacijom drutvenih odnosa, razlikovanjem
vjerojatnosti da e doi do disensa ili konsensa, do protivnitva ili
kooperacije17. A zatim u stabilizaciju ove razlike ulaze sekundarni
motivi, dok istina, budui da ionako ne govori jasno, gubi svoj
status cilja i problema: o onima koji su nam bliski ili su politiki
prijatelji predmnijevamo uvijek da s nama simpatiziraju i njima
emo lake popustiti ukoliko postoje razlike; neprijatelja uvijek
smatramo neprijateljem i protuslovit emo mu ak ako su stvarne
razlike nebitne ili bi ih trebalo tek stvoriti. Tako iz skuptinskih ras
prava same po sebi niu partije. Osim ovih grubih struktura, koje
su fiksirane u manje ili vie formaliziranim i obavezujuim fronta
ma, stvaraju se u parlamentima, ali i na njihovoj periferiji, informalni sistemi kontakata, dobri lini odnosi, odnosi povjerenja i ne
povjerenja, razlike u ugledu i privlanosti pojedinih linosti vie
specifine ili vie ope vrste, koje moe opaziti samo upueni pro
matra18. Ovakve male strukture olakavaju snalaenje, olakavaju
vrtati i na latentne funkcije i mehanizme, protivurjeja i divergentno ponaanje. Up.
Niklas Luhmann: Soziologische Aufklrung, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123.
16. To je kao to smo gore, str. 59 si. pokazali, ope obiljeje proceduralnih sistema.
17. Slina razmiljanja o diferencijaciji konkurencije i razmjene pri sve veoj kom
pleksnosti nalaze se kod Peter M. Blau/W. Richard Scott: Formal Organizations: A
Comparative Approach, San Francisco 1962, s. 217 f.
18. I o ovome nas je dobro informirala ponajprije amerika nauka, no njena se opa
anja naravno upravo u ovom pitanju ne mogu jednostavno poopiti jer su tu od znaa
ja i kulturno-specifine posebnosti Up. na pr. Garland C. Routt: Interpersonal Rela
tionships and the Legislative Process, The Annals of the American Academy of Politi
cal and Social Science 195 (1938), s. 129-136; James A. Robinson: Decision-Making in
the House Rules Committee, Administrative Science Quarterly 3 (1958), s. 73-86 (81 f.).
Samuel C. Patterson: Patterns of Interpersonal Relations in a State Legislative Gro
up. The Wisconsin Assembly, Public Opinion Quarterly 23 (1959), s. 101-118; Heinz Eulau; Bases of Authority in Legislative Bodies. A Comparative Analysis, Administrati-

161

i odstupanje od puta ideala; one novodolome pokazuju klimu i gra

nice umjesnog ponaanja, preutno slue kao pomo pri stvaranju
konsensa; jednom rijeju socijalnim strukturama reduciraju vrlo
visoko optereenje odluivanja na format u ijim granicama pojedi
nac moe spoznati to moe, a to ne moe rei, i kako e drugi rea
girati19. Mada ih se moe modificirati, ove strukture su utvrene
ve prije pojedine procedure i pomau ovoj da brzo nae svoje gra
nice.
Kao ve i sudski postupci20 tako i zakonodavni postupci ovise o
mogunosti da se u naroitoj mjeri orijentiramo na prikazima onih
koji sudjeluju u postupku i da se na njihove prikaze oslonimo i to
ne toliko u tom smislu da bi ti prikazi bili ispravni, ve da onaj
tko ih je dao pri njima i ostaje. Zbog toga postoji u parlamentima
neformalno pravilo ponaanja po kojem prikazi moraju biti stalni i
obavezivati vie nego to je to normalno u svakodnevnom ivotu.21
Ovo oekivanje poprima oblik moralnog postulata koji se smatra
uvjetom linog potenja i linog utjecaja i koji se na taj nain san
kcionira; to se vidi uostalom i po tome to se prikazi uglavnom mo
raju uzdii na razinu saopenja vlastitih mnijenja, u iju ispravnost
govornik vjeruje. Slubena koncepcija po kojoj je zakonodavni po
stupak diskusija mnijenj nije dodue pouzdani put koji bi vodio
do istine, ali ima latentnu funkciju da sili na prikazivanje, koje
olakava redukciju kompleksnosti.
Daljnje je sredstvo redukcije osloniti se na ve obraene, zgusnu
te informacije koje dolaze izvana, bilo iz uprave, bilo iz lokalnih
partijskih istana, bilo iz interesnih udruenja, bilo iz znanosti, bilo
od sluajnih poznanika ili iz tampe. U neku ruku tipina za modeve Science Quarterly 1 (1962), s. 309-321; John C. Wahlke/Heinz Eulau/William Buchanan/LeRoy C. Ferguson: The Legislative System. Explorations in Legislative Behavior,
iNew York-London 1962, posebno s. 135 ff.; Alan Fiellin: The Functions of Informal
Groups in Legislative Institutions, Journal of Politics 24 (1962), s. 72-91. Ponovo tam
pano u: Robert L. Peabody/Nelson W. Polsby (izd.): New Perspectives on the House of
Representatives, Chicago 1963, s. 59-78; James S. Barber: The Lawmakers. Recruitment
and Adaption to Legislative Life, New Haven-London 1965; o odnosu parlamenta i bi
rokracije Aaron Wildavsky: The Politics of the Budgetary Process, Boston-Toronto
1964; o dvopartijskom sistemu jednog sindikata Seymour M. Lipset/Martin A. Trow/James S. Coleman: Union Democracy, Garden City N. Y. o. J. (Copyright 1956), s 282 ff.
19. Moda je ta tendencija da se kao pomo u orijentaciji stvore protiv-strukturne
line drutvene relacije opa i tipina crta kompleksnih sistema sa slobodnom konku
rencijom. Taj je fenomen zapaen i u trinim sistemima koji se pribliuju modelu slo
bodne konkurencije. Usp. Cyril S. Belshaw: Traditional Exchange and Modern Mar
kets, Englewood Cliff's N. J. 1965, s. 56 ff., 67 f., 78 ff. O aparatima osobne vladavine u
politici u kojoj takoer napreduje industrijalizacija usp.: Guenther Roth: Personal Rulership, Patromonialism, and Empire-Building in the New States, World Politics 20
(1968), s. 194-206 (197 ff.).
20. Up. o ovome gore str. 90 si.
21.1 o ovome poznajem iskljuivo istraivanja koja se odnose na zakonodavne skup
tine u Sjedinjenim Dravama, up. J. C. Wahlke i dr., loc. cit., s. 144, 146 i drugdje; J. D.
Barber, loc. cit. s. 160.

162

ran ivot uope22 ova je ovisnost o tuim kognitivnim procesima ov

dje naroito izraena budui da je potreba za informacijama toliko
kompleksna da nije mogue obuhvatiti ak ni svo javno znanje od
tematskog znaaja; i usto naroito neugodna budui da je zakono
davcu nametnuta odgovornost za potpunu obradu osnova odluke.
Povjerenje u izvore neophodno je, ali nije institucionalizirano.
Nitko ne trai da se uini neto to ovjek ne moe uiniti, ali svat
ko e zakonodavcu predbaciti to je u pojedinom sluaju povjero
vao krivom izvoru mada je ispravno znanje bilo lako pristupano. I
ovdje se u preispitivanju ustaljuju odreeni nivoi oekivanja i odre
ene mogunosti da se prigovori prebace na drugog i da se tako do
e do rastereenja.
S ovim su srodne, ali ipak zahtijevaju da ih posebno zabiljeimo,
odreene birokratske strategije kojima se minimalizira rizik zako
nodavnog postupka. Najjednostavnije je naravno uope ga ne zapo
eti. Primjer za ovo je suzdrljivost mnogih ministarstava u noveliranju zakona koje je potrebno reformirati tko da zna to e parla
ment uiniti s nekom bezazlenom, malom, precizno omeenom no
velom, ukoliko se tom prilikom oglase stare i nove elje23. Sli
nom cilju slui i rano eliminiranje alternativa u stadiju prvih pri
prema nekog zakonskog nacrta. Povezivanje nekoliko zakonskih na
crta u paket nova je i perspektivna strategija da se ogranii varijabilnost nacrta. Nju jo snano pojaava i injenica da planska
uprava vidi sve vie meusobnih ovisnosti i da ne moe izolirano
obraivati pojedine zakone. Naposljetku je polaenje od statusa
quo omiljelo a esto i neophodno sredstvo pojednostavljenja koje
se prije svega pokazalo pouzdanim u svakogodinjim prijedlozima
dravnog budeta24.
Sasvim drugaije ali funkcionalno ekvivalentno djeluje promjena
javnih i nejavnih postaja procedure, dakle promjena kruga sluaa.
Ovaj ritam olakava koritenje nedoputenih motiva sa ciljem da se
pojednostavi situacija odluivanja i omoguuje da se odijele posti
zanje i prikazivanje konsensa. Tako postaje mogue koristiti se, jed
nim za drugim, divergirajuim stilovima redukcije, u tajnim sjedni
cama rukovati pritiscima i ponudama za razmjenu, koje nije mogu
e pokazati pred javnou i suprotno, pokazati vie razuma i susret
ljivosti nego to je to spojivo s partijskom slubenom linijom ili s
njenom ulogom partije u opoziciji. Na taj nain mogu integrirajui
22. Up. Robert E. Lane: The Dclin of Politics and Ideology in a Konwledgeable
ociety, American Sociological Review 31 (1966), s. 649-662.
23. Takve bojazni poznate su autoru iz prakse njemakih ministarstava. O ameri
kim iskustvima s bumeranzima u zakonodavnom procesu up. Bertram M. Gross: The
Legislative Struggle. A Study in Social Combat, New York-Toronto-London 1953. s. 176
f.
24. O ovome upravo s gledita pretjerane kompleksnosti vrlo instruktivno Aron Wildavsky/Arthur Hammond: Comprehensive Versus Incrmental Budgeting in the De
partment of Agriculture, Administrative Science Quarterly 10 (1965), s. 321-346.

163

simboli ostati netaknuti u javnosti, mada sami ne bi bili dovoljni da

unesu red u proces odluivanja25.
Napokon je ovdje i uzrok fenomenu pomicanja faktine djelat
nosti odluivanja u odnosu na slubenu shemu, o kojemu se najvie
diskutira. Manja tijela s fiksiranim ulogama, posjedom informacija
koji je vidljivo raspodijeljen, suzbijenom konkurencijom26 i mogu
nosti da se o stvari govori direktno i ukratko, a da se pritom ne tre
ba pribojavati zloupotrebe komunikacije, imajui vei potencijal da
prorade kompleksna injenina stanja nego velike skuptine. Zbog
toga se na zakonima nuno radi u resorskim konferencijama, u ka
binetu, u parlamentarnim odborima. Tu je potrebno da se proradi
paragraf za paragrafom i iskljui alternativa za alternativom kako
bi plenum mogao zavrno prihvatiti ili odbaciti nacrt. Predmet te
odluke dodue je kompleksna cjelina ali i zaokruena cjelina koja
se moe jo jedino posljednjim binarnim odlukama prihvatiti ili od
baciti.
Javna plenarna zasjedanja parlamenta i sada ispunjaju bitnu fun
kciju mada su se prave odluke iz njih iselile. No njihova funkcija ne
sastoji se u tome da pronau istinu ve da pomou argumenata i
razloga za odluivanje, s kojima se identificiraju kontroverzne poli
tike pozicije, prikau politiku borbu27. To je, slino obrazloenju
sudske odluke, nuna postaja procedure. Zamislimo li je onako ka
ko e izgledati u budunosti, strukturirali smo itavu proceduru: ne
treba dodue javno pred protivnikom prikazati i izloiti kritici vlas
tite motive i potajne saveznike, ali treba prikazivati svoje razloge, i
iz toga postaje vidljivo da je broj pozicija koje se mogu zastupati og
ranien28. Dodue, ne moe se oekivati da bi parlament oivio poli
tiku ukoliko politika ne oivljava parlament.
Treba upamtiti kao facit ovih zgusnutih objanjenja, koj bi u po
jedinostima zacijelo trebalo dopuniti i ispraviti, da se visoka kom
pleksnost zakonodavnog postupka moe umanjiti samo pomou vi
e ili manje devijantnih struktura i mehanizama. Treba li iz toga iz25.1 politolozi, mada sa manje smionim argumentima, naglaavaju neophodnost da
na ravnopravni nain uporedo rade odbori i plenumi tako napose Heinz Rausch:
Parlamentsreform. Tendenzen und Richtungen, Zeitschrift fr Politik 14 (1967), s.
259-289.
26. Uz ovo posebno Edward Gross: Social Integration and the Control of Competiti
on, The American Journal of Sociology 67 (1961), s. 270-277; Jane S. Mouton/Robert R.
Blake: The Influence of Competitively Vested Interests on Judgment, The Journal of
Conflict Resolution 6 (1962), s 149-153.
27. Angairani predstavnik ovog shvaanja jest Wilhelm Hennis: Rechtfertigung
und Kritik der Bundestagsarbeit, Die neue Gesellschaft 14 (1967.) str. 101-111. Vidjeti i
Thomas Ellwein/Axel Grlitz: Parlament und Verwaltung. I. Teil: Gesetzgebung und
politische Kontrolle, Stuttgart-Berlin-Kln-Mainz 1967., napose str. 237 si.
28. Ova prisila da se dade prikaz ne djeluje uostalom nipoto nuno racionaliziraju
i, ak niti ne u smislu ouvanja kompleksnosti sistema. Preventivna je naime tehnika
u ovoj situaciji da se izjednaimo s protivnikom tako da on ne moe ciljati a da ne po
godi sebe sama.

164

vui zakljuak da je zakonodavni postupak socioloki pogreno or

ganiziran?
To bi bilo preuranjeno, budui da i slubeni prikaz procedure ima
svoj smisao. Diskrepancija koja se ovdje pokazuje vraa nas proble
mu legitimacije kroz proceduru. Upitajmo preciznije: Kako proce
dura koja trai rjeenja u situacijama odluivanja koje su toliko ot
vorene moe iznova strukturirati oekivanja pogoenih? Na dana
njem stupnju empirikih istraivanja moemo i kod ovog pitanja
samo pretpostavljati to bi mogao biti ispravni odgovor.
Ali sa sigurnou se moe oekivati ovo: da je stupanj informaci
je, a time i proraenosti oekivanja publike u poslovima zakono
davstva, krajnje nizak. ak i u onim pitanjima u kojima su jako tan
girani vlastiti interesi, na pr. u poreznom pravu, pravu osiguranja i
staranja, stambenom pravu, donekle adekvatno znanje moe se
pretpostaviti samo kod onih koji se po svojoj profesionalnoj ulozi
bave materijom. Ponuda informacija toliko je arolika i mnogostra
na da postaje gotovo nevjerojatno da e pojedinac stii pozabaviti
se upravo zakonima. Tko uope ita slubene listove? Onaj tko pola
zi od klasinih predodbi o javnom mnijenju i zakonodavstvu alit
e zbog toga. Neznanje i apatija su meutim najvaniji preduvjeti
da bi se uglavnom neprimjetno mogle izmijeniti zakonske odredbe.
Omoguujui varijabilnost prava oni su funkcionalni u odnosu na
sistem. Tko eli stvoriti politiku frontu za odreenu promjenu pra
va ili protiv nje, taj e se u sasvim rijetkim sluajevima moi osloni
ti na postojee zanimanje ili na spremnost da se prihvati komunika
cija, ve e morati uloit rad i organizacijska sredstva kako bi pre
vladao visoki stupanj ravnodunosti. On mora vladati pravilima i
tehnikama kreacije politikih tema, i tako dolaze u obzir samo vrlo
aktivni uesnici politikog sistema, koji su u njemu ve socijalizira
ni29. Ova nezainteresiranost nije naravno intendirana posljedica za
konodavnog postupka naprimjer posljedica injenice da se naj
vaniji dogaaji u procesu odluivanja odvijaju iza zatvorenih vratiju. Naprotiv, i jedno i drugo, i procedura i nezainteresiranost izraz
su zajednikog osnovnog uvjeta koji upravlja situacijama u kojima
se odluuje, naime spoja visoke kompleksnosti i visoke potrebe za
specifikacijom. U ovim uslovima nalaze se u skladu oblik zakono
davnog postupka i opa nezainteresiranost i stabiliziraju se meu
sobno.
Pa ipak ova nezainteresiranost ne doputa bilo kakvo oblikovanje
zakonodavnog postupka, naprimjer potpuno birokratski-interno ili
znanstveno-plansko, i zbog toga dolazi do razilaenja izmeu slu
benog prikaza i faktinog naina rada. U visokoj varijabilnost i ne
razumljivoj kompleksnosti politikog sistema lee osebujni rizici
29. Vrlo je vjerojatno da ostali nee izazvati nikakve uinke ili samo takve uinke ko
je nisu htjeli postii. Za neupuene, kao naprimjer studente, teko je politiki pokrenu
ti odreenu temu, naprimjer reformu sveuilita. Ako pojaaju svoja nastojanja, nulu
se nova tema, ali njoj je tada ime studentski nemiri.

165

koji se u drutvu ispoljavaju i formuliraju kao problem sigurnos

ti30 Pritom nije problem znalaka ve neznalaka reakcija. Politi
ki sistem koji se iroko otvorio planskom i realistikom zastupanju
interesa moe u velikom opsegu apsorbirati valjano informirane ut
jecaje sa specifinim ciljevima, bilo da ih prihvaa bilo da ih politi
ki izolira. Problem su naprotiv neznalake reakcije budui da se
zbog neodreenog stanja motiva mogu na gotovo bilo koji nain
spajati i generalizirati i trae nepredvidive ciljeve. Tako moe doi
do nenadanih a ipak jedinstvenih izljeva opasnost koja raste u
onoj mjeri u kojoj se poveava drutveni mobilitet komunikacije i
kontakata i sposobnost da sebi predstavimo alternative.
Zbog jake diferencijacije drutva i adekvatne individualizacije li
nosti ne moe se vie raunati s time da bi se ovoj opasnosti moglo
suprotstaviti izgradnjom psihiki homogene motivacione strukture,
naprimjer primarno emocionalno-pozitivne vrste, ili racionalnom
kalkulacijom dobitka, koju je mogue primijeniti u praksi. Na dru
goj strani u ovim su civilizatorskim uvjetima odreena osnovna
shvaanja sastavni dio ivota i u njima treba na jedan ili drugi na
in ustrajati da bi se ouvao dosegnuti nivo ivljenja. Zato je po
trebno paualno, strahom neoptereeno prihvaanje visoke kom
pleksnosti i promjenljivosti prilika, a to prihvaanje, koje nazivamo
u politikom podruju legitimnou, moe se olakati generalizira
nim povjerenjem u sistem31.
O empirikim uvjetima i konkretnim elementima predstave ovog
povjerenja ne znamo mnogo. Ipak se moe pretpostaviti da kako uz
roci tako i sadraji povjerenja u sistem mogu varirati neto dru
go jedva da bi se moglo stilizirati u naznaenim uvjetima i da su
zbog toga u izgradnji takvog povjerenja potrebni procesi stvaranja
smisla koji operiraju dovoljno apstraktno i mogu tako upotrebiti
vrlo raznolike psihike i socijalne mehanizme. Drugim rijeima,
stvaranje povjerenja ovisi o smisaonom posredovanju koje isprva
samo veoma formalno vee djelovanje i ostavlja otvorenim gotovo
sve mogunosti. Kolikogod da je potrebno, nastojanje da se stvori
povjerenje u odreene osobe, rukovodee grupe, partije ili materi
jalne programe ne udovoljava ovim zahtjevima. Ovo nastojanje mo
ra poprimiti oblik u kojem istovremeno stvara i povjerenje u sis
tem. Ovoj svrsi slue procedure, napose procedura zakonodavstva,
u kojima se odluka pripisuje i onima koji za nju glasaju i sistemu i
tako moe stvarati povjerenje na dvije razine32.
30. Treba uzeti u obzir da se politiki uvjetovana nesigurnost ne mora neminovno iz
raziti u politikom sistemu, ve se moe neutralizirati u nastojanju oko ekonomske si
gurnosti ili u familiji; ali dade se zamisliti i suprotno. Izvor i tematizacija problema
mogu se premjestiti jer se tu radi o konstelaciji motiva vrlo neodreene kompleksnos
ti.
31. O ovome poblie Niklas Luhmann: Vertrauen. Ein Mechanismus der Reduktion
sozialer Komplexitt, Stuttgart 1968., str. 44 sl.
32. Na neto slino misli, ini se, Duverger kad u primjedbi u jednoj diskusiji razli
kuje deux circuits de cofiance u politikim sistemima. Vidjeti Lo Hamon/Albert

166

Drugaije nego u procedurama primjene prava, u kojima se odlu

uje o pojedinanim sluajevima, gotovo da nije mogue provesti
zakonodavni postupak ako u njemu neposredno, u obliku uloga
uestvuju svi pogoeni. Tako ne dolazi u obzir da ih se vee omogu
ujui im da u djelovanju konformnom s ulogom prikau same se
be. Ali postoji mogunost da pojedinac na smislom posredovani na
in sudjeluje u odreenim aspektima dogaanja koje vodi k odluci
bilo to naprosto u obliku zanimanja za politiku dramu, ili kroz
identifikaciju s pojedinim akterima ili partijama, ili sa stanovita
odreenih selektivnih perspektiva kao naprimjer kretanja kursa di
onica ili nacionalnog prestia33. Drugaije nego preuzimanje uloga
operira mehanizam simbolike identifikacije iz distance i ne obave
zujui neposredno na neke radnje. Zbog toga ne sadri u sebi efek
tivnu drutvenu kontrolu konzistencije ponaanja. (Ukoliko je ova
potrebna, nju se mora posebno politiki i policijski organizirati.)
Distanca meutim nije neizbjeno zlo, kako je to smatrala teorija
reprezentacije; ona je u isto vrijeme, zbog toga to brie detalje i
raznolikost praktikih posljedica pojedinih dogaaja i tako publici
olakava redukciju kompleksnosti, uvjet funkcioniranja simbolike
identifikacije i stvaranja povjerenja34. Na taj se nain u onom to je
relativno neodreeno mogu povezati heterogene diferencijacije, na
ime na strani politike diferencijacija stvaranja i prikaza, a na strani
publike diferencijacija raznih interesa i mehanizama stvaranja mni
jenja.
I za onog tko sam sebe fiksira na neobavezujuu ulogu gledaoca,
u kompleksnom, nepreglednom polju mogunosti bitno je da koris
ti vremensku dimenziju. Politiki zanimljive informacije nemaju,
ukoliko dolaze iz aktualnih postupaka, statiki, ve dinamiki pa
Mabileau (izdavai): La personnalisation du pouvoir. Entretien de Dijon 1964, Paris
1964., str. 442 si.
33. Teorije koje se zasnivaju na mogunostima simbolike identifikacije vrlo su raz
noliko obojene. Up. na jednoj strani Smendovu teoriju integracije (Rudolf Smend: Ver
fassung und Verfassungsrecht, 1928. Ponovo objavljeno u: isti: Staatsrechtliche Abhan
dlungen und andere Aufstze, Berlin 1955., str. 119-267, tamo napose str. 148 si. o fun
kcionalnoj integraciji koja je neovisna o zadovoljstvu zbog toga to se dolo do odree
nih materijalno ispravnih rjeenja; isti: Integrationslehre. Handwrterbuch der Sozial
wissenschaften Sv. 5, StuttgartTbingenGttingen 1956., str. 299-302) i na drugoj
strani vie psiholoki fundirani zaeci amerike teorije simbola, koji manje spekuliraju
o duhu a vie o emocijama naprimjer Harold D. Lasswell: Psychopathology and Poli
tics, New York 1933, ili Murray Edelman. The Symbolic Uses of Politics, Urbana III.
1964. U ovim se teorijama ne uzima dovoljno u ozbir mogunost da se sistem doivlja
va indirektno, netematski, poput horizonta, koju emo posebno naglasiti u naim slije
deim istraivanjima.
34. Slina su razmiljanja dovela do teze da je izvjesna drutvena distanca uvjet da
bi nastao drutveni presti a tako i rukovodee uloge sa viim statusom. Vidjeti napose
Heinz Kluth: Sozialprestige und sozialer Status, Stuttgart 1957. u vezi s Lewis Leopold:
Prestige, London 1913. Gtz Briefs: Betriebsfhrung und Betriebs/eben in der Indus
trie, Stuttgart 1934, s 61 ff., ili Fred E. Fiedler: The Leader's Psychological Distance
and Group Effectiveness. In Dorwin Cartwright/Alvin Zander (izd.): Group Dynamics,
2. Aufl., Evanston III.-London 1960, s. 586-606.
!<>/

ak i dramatini karakter. Za razliku od hijerarhije koja samu sebe

potvruje, ne prikazuju se, ne citiraju se, ne slave se niti se u svijest
utiskuju samo malobrojni, uvijek isti simboli. Gledaoca se uvlai u
pripovijetke. Stie poziv da se sudoivi dramatiko zbivanje pro
mjenljivih sadraja, meu kojima pojedinac moe sam da odabere
toke u kojima se kristaliziraju njegovo zanimanje, njegove simpa
tije i antipatije. inei to, on meutim kroz povijest svog doivljava
nja, slino kao da je preuzeo kakvu ulogu, gubi svoju izvornu slobo
du, u nekoj vrsti procesa uenja i socijalizacije reducira se komplek
snost moguih stavova i njegove se alternative ograniavaju na ma
li broj varijanti koje je mogue politiki upraviti.
Ba kao i u postupcima uprave i sudova i ovdje dugorono sudoivljavanje ovisi o tome da se prihvate pravila toka koja konstituira
ju smisao i zanimanje. U zanimanju se istovremeno ouvalo prihva
anje, a da nije postalo predmetom odluke. U obinom se ivotu
panju navodi na one teme kojima se sistem bavi. Moemo odabrati
kojoj emo od tih tema selektivno obratiti nau panju. Moemo
odabrati i svoj stav prema njoj. U smislu koji je na taj nain uhva
en i osporen, impliciran je, ali nije simboliziran to jest prikazan
kao cjelina, sistem. Jedino je sama procedura simbol. Politiki sis
tem postaje sastavni dio tema, projekata, zahtjeva i predmeta spora
iskljuivo kao premisa koja konstituira smisao pojedinanih proce
dura ali ne postaje sam temom, budui da se procedura njime ne
bavi. Udomaujemo se u politikom sistemu pratei njegove povijesti a to su uz skandale prije svega povijesti odluivanja. Ukoliko
procedura nije kadra da na ovaj nain ukljui pojedinca a primje
re za to nai emo u nekim zemljama u razvoju tada on vie nee
moi uspostaviti odnose u sistemu ve samo jo svoj odnos prema
sistemu, bilo da je to apatija, bilo pobuna. Tako nastaje opasnost
da politiki sistem postane predmetom jedne odluke umjesto da os
tane horizont odluivanja. A upravo ovu opasnost trebalo bi, kako
smo pokazali35, ukloniti novo zasnivanje politikih sistema u proce
duri (a ne vie u hijerarhijskom naelu).
Sve to ima znaajne posljedice za pitanje konsensa. Vidjeli smo
openito, a ovdje je potvreno, da se legitimnost ne moe izjednai
ti s faktinim konsensom. Konsens je dobro kojeg nema u izobilju i
koje zato treba generalizirati. Vanjski je izraz te injenice da je od
luka povjerena veini. Samo naelo veine meutim ne legitimira
ve je rjeenje od nude. Klasine su teorije demokracije to vidjele i
smatrale da je to njihov osnovni problem. Pokuale su pojedinca ili
manjinu tititi od veine pomou subjektivnih prava ili kautelama
procedure (i tako kompenzirati nepostojei konsens); ili su tvrdile
da se zahvaljujui procedurama u kojima se stvara volja u demok
racijama naposljetku ipak izraava opi konsens pa bilo to samo
35. up. gore str. 137 sl.

168

simptomatiki, u obliku zastupnitva ili nasluivanja. Naa analiza

procedure doputa nam da preciziramo ove stavove:
Na jednoj strani procedure pomau da se u granicama moguega
povea aktualni konsens, da se dakle iscrpi to krto dobro. Ovaj ui
nak napose ne valja podcijeniti u odnosu na zakonodavnu procedu
ru i njenu visoku, mada tematski slabo strukturiranu kompleks
nost. Vanije je meutim da proceduralna forma u kojoj se trai
konsens ostalih implicira i odreuje: svaki je glas vaan. Konsens
svakog pojedinca (u izborima: biraa; u zakonodavnom postupku:
poslanika) principijelno je relevantan ne dodue u tom smislu da
bi svi faktiki morali dati pristanak na jednu odluku, ali zato u tom
smislu da nijedno miljenje ne moe biti a priori proglaeno irele
vantnim, naprimjer na osnovi religije, priroenog statusa, klase, ra
se, pripadnosti nekoj organizaciji ili ekonomskog cenzusa onog tko
to miljenje zastupa. Prema tome se u svojem prejudicirajuem dje
lovanju na proceduru neutraliziraju ostale drutvene strukture36.
Jedino to sigurno nije dovoljan razlog za graanina da se osjeti
priznatim i da zbog toga prizna sistem. Ali se na taj nain postie da
se pitanje konsensa mora u svakom pojedinom postupku iznova po
staviti i rjeavati. Strukturalno nevezane, anse za konsens odrava
ju se po mogunosti u varijabilnom stanju da ne malaksa zanima
nje pojedinaca. Mora postojati mogunost da sve razlike i sve ne
jednakosti budu prikazane i obrazloene kao rezultat jednog po
stupka. Pred postupkom svi su jednaki. U ovome je i pravi razlog
zbog kojeg strukture koje niu u zakonodavnoj proceduri i olaka
vaju odluivanje, ne mogu biti priznate ve moraju ostati devijantno ponaanje: kad bi ih se priznalo, nestalo bi one razlike koju in
stitucija postupka upravo treba da ouva razlike izmeu jednake
relevantnosti sviju za konsens, koja se odrava uprkos promjenama
teme, i faktiki-politiki postignutog konsensa u pojedinom sluaju.
Politika i njene procedure poprimaju iz ovih razloga egalitarnu i
segmentiranu strukturu (ona se dijeli u jednake jedinice) u suprot
nosti s naelom hijerarhije i funkcionalne diferencijacije koja vlada
procedurom u pravosuu i upravi37. U ovim okolnostima nije udno
da se u politici naelo jednakosti proglaava legitimirajuom vrijed36. Jo jednom naglaavamo da je ovo neobian poredak, prepun pretpostavki. Nor
malno je da socijalni sistemi istovremeno koriste drutvene strukture kako bi diferen
cirale znaaj drugih ljudi u odnosu na konsens (to pokazuje da se sam sistem izdifcrencirao u maloj mjeri). To znai: mnijenja se ne mogu samo brojiti ve treba ocijeniti
i njihovu teinu, a pritom treba uzeti u obzir tko je netko inae (u svojim drugim uloga
ma). Zbog jednog od mnogih primjera up. Felix M. Keesing/Marie M. Keesing: Elite
Communication in Samoa: A Study of Leadership, Stanford Cal. London 1956. napo
se str. 98 sl. Sluaj paralelan politikoj diferencijaciji koja se vri kvantifikacijom po
stoji u socijalnom sistemu nauke, gdje se konsens dodue vae ovisno o reputaciji, ali
isto tako neovisno o tome koje je druge uloge preuzeo onaj tko daje svoje odobrenje.
37. M. G. Smith: On Segmentary Lineage Systems, The Journal of the Royal An
thropological Institute of Great Britain and Ireland 86 (1956.) u svojim razmatranjima,
koja su bila zapaena i u politikoj sociologiji i u sociologiji prava, u segmentirajui
strukturiranoj pripremi odluke odnosno u hijerarhiki strukturiranoj provedbi sagle-

l69

nou. No jednakost nije vrijednost koja bi se dala ostvariti, ve prin

cip strukture, koji pokuava u isti mah postii dvije stvari: odvaja
nje uloga u odnosu na okolinu i visoku otvorenost i varijabilnost
ansi za konsens u samom sistemu.
Da li tako organizirana procedura zakonodavstva moe pruiti
to obeaje i da li je odista kadra generalizirati konsens i zadobiti
povjerenje promatrake publike, to ovisi o mnogobrojnim daljnjim
okolnostima koje treba pretpostaviti. Naprimjer, drutvo mora biti
u stanju da prihvati odvajanje uloga i autonomiju svog politikog
sistema i mora i samo biti strukturalno spremno za to. Ono to je
za ivot neophodno, to mora biti u svim sluajevima zadovoljeno,
tako da svatko moe ekati, a vrijednosti i interesi moraju biti toli
ko snano diferencirani da se u politici moe organizirati oportunis
tiko ispunjavanje elja koje moe brzo mijenjati svoje ciljeve. Sa
mo se tada naime moe ispuniti realnou naelo jednakosti u an
sama. Drugim rijeima u drutvu mora postojati mogunost da se
politika stabilnost zasnuje upravo na varijabilnosti prava i zadovo
ljenja interesa38. Osim toga mora drutvo dosei visoku razinu fun
kcionalne sistemske diferencijacije i specifikacije djelovanja, jer sa
mo tada je mogue odlukama precizirati promjene tako da to budu
tono omeena zbivanja supstitucije, izjednaiti sporedne posljedi
ce i tako novini dati oblik u kojem ne stvara gubitke; difuzno struk
turirani sistemi moraju se naprotiv tradicionalno orijentirati budu
i da ne mogu izolirati promjene i da tako svaka novina ima nesagledive posljedice39.
Ovaj i ostali preduvjeti zahtijevaju zasebno istraivanje. Procedu
re openito, pa tako i zakonodavstvo, nikad same nisu dostatne da
proizvedu legitimnost odluivanja u smislu stalnog mijenjanja
strukture oekivanja. One su meutim oblik u kojem politiki sis
tem doprinosi vlastitoj legitimaciji. Svojim institucionalnim i prav
nim temeljima simboliziraju identinost naina odluivanja i kontidava osnovni zakon politikih sistema i istrauje taj princip diferencijacije sve do u
najjednostavnija drutva. Up. o ovom i David Easton: Political Anthropology. In:
Bernard J. Siegel (izd.): Biennial Review of Anthropology 1959, Stanford Cal. 1959. S.
210-262.
Tek u modernim politikim sistemima postaje mogue ovo podvajanje izvesti strukturalno-trajno i diferencirati odgovarajue procedure. Up. o ovom i Talcott Parsons:
The Political Aspect of Social Structure and Process. In: David Easton (izd.): Varieti
es of Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966, S. 71-112 (84 ff.), koji istie da se da
nas sposobnost politikog sistema da donosi odluke ne moe vie izvoditi iz neke hije
rarhije, ve ona nie iz egalitarno segmentiranih struktura koje tek imaju zadau da sa
svoje strane utemelje hijerarhiju poloaja i nadlenosti.
38. Odgovarajuu teoriju demokratskog procesa odluivanja formulira Charles E.
Lindblom: The Intelligence of Democracy. Decision Making Through Mutual Adjus
tment, New York-London 1965.
39. Nekoliko napomena u ovom smjeru nalaze se kod Bert F. Hoselitz: Main Con
cepts in the Analysis of the Social Implications of Technical Change. In: Bert F. Hoselitz/Wilbert E. Moore: Industrialization and Society (UNESCO-Mouton) 1963, s. 11-31
(12).

170

nuitet slinih iskustava, a to je neophodna pretpostavka svakog ue

nja. Iz iskustva moe publika tako nauiti da se u cjelini osjea si
gurno uprkos naelnoj varijabilnosti svog prava i da stvori povjere
nje prema sistemu. Procedure su nuni, ali same ne ve i dovoljni
ureaj kojim se legitimiraju odluke. Zbog toga treba ponajprije
znati kako funkcioniraju i to mogu postii prije nego to bi se mog
lo istraiti koji daljnji uvjeti moraju biti ispunjeni.
Tok razmiljanja ove glave, koji je ve postao nepregledan, moe
se sada ovako saeti: budui da s pravom postupa kao s neim to je
varijabilno, zakonodavna procedura mora svladati izvanredno viso
ku kompleksnost. Kako bi se sprijeili regresivni razvoji politikog
sistema, potrebno je tu kompleksnost institucionalno osigurati,
stalno odravati, a ipak od sluaja do sluaja od nje oblikovati odre
ene zakonske odluke. Ovom slui opisana dvostruka struktura,
unakrsno podupiranje s jedne strane slubene verzije procedure, po
kojoj je ona skuptina koja se savjetuje i odluuje veinom glasova,
i s druge strane faktinog naina rada, koji je proet stvaranjem
grupa, informalnim odnosima i pomacima u kompetenciji. U odno
su na publiku tako se ispunja dvostruka funkcija. Na jednoj se stra
ni simbolizira visoka varijabilnost i sposobnost odluivanja i tako
motivira ako ne pozitivni, a ono bar ravnoduni stav prema visokoj
kompleksnosti. Na drugoj se strani pokuava u svakoj pojedinanoj
proceduri pronai dovoljni stvarni konsens i tako stvoriti temelj po
litikog djelovanja. Ukoliko ove procedure naiu na dovoljnu po
drku u ostalim drutvenim strukturama i u ostalim podsistemima
problem kojim smo se ovdje mogli pozabaviti samo u zaecima
tada se moe postii da ih oni koje pogaa varijacija prava dijelom i
u pojedinanom sluaju odobravaju, ali openito da ih prihvaaju
kao neki faktini dogaaj i svoja oekivanja adekvatno preudese, a
da pritom u ostalim njihovim ulogama ne nastanu krupnije kompli
kacije ili diskrepance.

IV. PROCESI ODLUIVANJA

U UPRAVI

Postupci odluivanja, a napose procesi odluivanja velikih birokrat

skih upravnih organizacija drave i privrede u posljednjih dvadeset
godina sve vie zaokupljaju panju nauke. U svim disciplinama koje
tu sudjeluju, kako u empirikim naukama tako i u strukama koje se
zanimaju za racionalne i normativno ispravne odluke, ovo je zani
manje vrlo brzo razorilo staru vjeru u iskljuivo ispravne odluke
koje se mogu razmiljanjem izvesti iz prilino jednostavnih premi
sa. Do ovog rezultata nije dovela samo kritika podobnosti premisa-vrijednosti da budu istinite, ve isto toliko i uvid u nepredoivu
kompleksnost problema koje treba rijeiti odlukama. Vrijeme i ka
pacitet pojedinog ovjeka da racionalno razmilja nisu ni izdaleka
dovoljni da ispune potrebe velikih sistema za odlukama. Njegov po
tencijal da racionalno obradi informacije moe se poveati samo
kooperacijom.
Time za proces odluivanja postaju relevantni organizacija i regu
lacija postupka. A to ne samo u opem smislu, da ih treba pretpos
taviti kako bi uope dolo do sreene kooperacije, ve pored toga i
u smislu specifinom za organizacije odluivanja, da racionalnost
koju je mogue postii u procesu odluivanja ovisi o izboru forme
organizacije i procedure. Samo ukoliko i samo u onoj mjeri u kojoj
odluke postiu optimalnu racionalnost ili se mogu kontrolirati jed
noznanim kriterijima ispravnosti (a to zahtijeva u najmanju ruku
da je za vrijeme procesa odluivanja mogue odrati konstantnom
relevantnu okolinu, to znai da ovaj proces ne smije odve dugo
trajati), principijelno je svejedno ili je samo problem ekonomije
organizacije i procedure na koji se nain donose odluke. Tipino
je meutim za realne situacije odluivanja u upravi da tu postoji vi
e upotrebljivih rjeenja odnosno vie rjeenja koje je mogue za
stupati. A time sam proces selekcije odmah dobiva objektivnu tei
nu. O njemu e tada ovisiti koje e od ovih dopustivih rjeenja biti
odabrano. Tada e biti odluno koje su informacije prve bile na ras
polaganju i na kojem mjestu, kako je problem bio definiran, kako
je situacija bila na poetku strukturirana i u kojem su smjeru bila
upravljena razmiljanja i daljnja istraivanja, koji su trokovi i
okolnosti bili povezani s pojedinim moguim koracima u razmilja
nju i istraivanju, koje su mogunosti bile odmah na poetku elimi175

nirane na osnovu jo nedostatnih informacija i gdje se i kako fiksi

ralo otvorene toke i alternative o kojima e se zatim ozbiljno
diskutirati, a moda i odgovorno odluiti na najviem mjestu1. U
podruju realistine aktivnosti odluivanja treba dakle organizaciju
i vrste procedure zasnovati i ocjenjivati ne samo sa gledita ekono
mije rashoda, ve je njihov krajnji kriterij racionalnost odluivanja
koje oni omoguuju, a to znai: koliki je broj mogunosti koji se da
de obuhvatiti i usporediti u nekom ogranienom vremenu.
Takva teorija organizacije koja se orijentira na procesu odluiva
nja postoji zasada dodue ak i u samoj nauci samo kao postavljen i
izraen problem2; a nepoznata je u praksi javne uprave3. U vidokru
gu onih instanca koje se bave zakonodavstvom na podruju uprav
nog postupka ne nalaze se ni organizaciono-teoretska ni socijalno-psiholoka ni socioloka istraivanja procesa odluivanja. Uzorni
nacrt zakona o upravnom postupku (1963.)4 orijentira se pravno-imanentno po postojeim propisima i pravnim miljenjima, prazni
nama, protivurjejima, potrebama da se propisi dopune, prilagode i
prije svega pojednolie5 ak se i o automatizaciji procesa odluiva
nja, koji ipak zahtijeva tonu analizu svih pojedinih koraka koji su
za odluku potrebni, odluuje jedino u okviru prorauna trokova,
1. Ova veza predmetne i vremenske strukture tipino je obiljeje modernih teorija
odluke. To vai kako za vie empiriki orijentirane pokuaje da se naknadno konstrui
raju faktini tokovi odluivanja vidjeti umjesto ostalih R. M. Cyert/James G. March:
A Behavioral Theory o f t h e Firm, Englewood Cliffs N. J. 1963. tako i za statiku anali
zu sekvenca odluivanja koje raunaju s tim da prethodne odluke imaju znaaj infor
macije za odluke koje slijede. Vidjeti napr. pregled kod: Ward Edwards: Dynamic D
cision Theory and Probabilistic Information Processing, Human Factors 4 (1962.) str.
5973, ili Grard Gfgen: Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen
zur Logik und konomische Bedeutung des rationalen Handelns, Tbingen 1963., str.
214 sl., 303 si. Treba uostalom napomenuti da se pojmom programa u teoriji automati
zacije ne misli samo na objektivni kriterij odluke ili misaoni poredak znakova, ve i re
gulaciju niza koraka odluivanja koji se po onima orijentira. Vidjeti napr. Herbert A.
Simon: Perspektiven der Automation fr Entscheider, njem. prijevod, Quickborn 1966.,
str. 74.
2. Vidjeti pregled kod: Julian Feldmann/Herschel E. Kanter: Organizational Dcisi
on Making. U: James G. March (izd.): Handbook of Organization, Chicago 1965., str.
614-649. Kratka skica i u: Niklas Luhmann: Theorie der Verwaltungs-wissenschaft. Bes
tandsaufnahme und Entwurf, Kln-Berlin 1966., str. 47 sl.
3. Ali tomu nasuprot postoje potpuno promiljene regulacije poslovnog toka u tipi
nim poslovima koji se esto ponavljaju. Vidjeti napr. Pius Bischofberger: Durchsetzung
und Fortbildung betriebswirtschaftlicher Erkenntnisse in der ffentlichen Verwal
tung. Ein Beitrag zur Verwaltungslehre, Zrich-St. Gallen 1964., napose str. 90 sl. i
Hans H. Schulze: Geschftsgang bei Behrden. Dergestellt an ausgewhlten Beispielen
der kommunalen Verwaltung, Kln-Berlin-Bonn-Mnchen bez oznake godine.
4. objavljen u Grote-Verlag, 2. izd., KlnBerlin 1968.
5. Tako i Bericht der Sachverstndigenkommission fr die Vereinfachung der Ver
waltung beim Bundesministerium des Innern, Bonn I960., str. 55 si. I naelna razmi
ljanja Carla H. Ulea: Verwaltungsreform als Verfassungsvollzug. U: Recht im Wan
del. Festschrift zum hundertfnfzigjhrigen Bestehen des Carl Heymanns-Verlages,
Kln-Berlin-Bonn-Mnchen 1965., str. 53-89, vraaju se jedino naelnijim pravnim mi
ljenjima.

176

praktiki s gledita utede personala, i pritom se sadraje odluka

tretira kao konstantno date podatke6.
Lako je predvidjeti da se nee moi ostati na ovome. Da brinije
razmislimo o postupcima u odluivanju, na to nas ne e prisiliti sa
mo sve jaa automatizacija upravnih procesa. Struna diferencijaci
ja mnogobrojnih pojedinanih doprinosa, jaka rasutost relevantnih
informacija i vanjskih kontakata zahtijevaju takoer da se tok pro
cesa odluivanja regulira po sadrajima, vremenskoj strukturi i in
stancama koje treba da uestvuju tako, da se obuhvati to vei broj
informacija i da se odvagne to vei broj alternativa a da se odluke
ipak stvore to je mogue bre i da se ne preopterete ni pojedini no
sioci informacija ni vorita komunikacione mree. Da bi se to po
stiglo treba zasnovati upravu kao sistem procesa odluivanja sa ci
ljem da se relevantne informacije aktiviraju samo ondje i samo tada
gdje i kada ispunjavaju neku selektivnu funkciju. A ovo opet pret
postavlja da se odnos pojedinih djelominih odluka dovede u red u
smislu uzajamnog pojaanja selekcije, tako da se jedna instanca
moe koristiti selekcionim uincima druge kao svojom premisom.
Zbog kompleksnosti ovog problema racionalno planiranje uprav
nih procesa odluivanja postavlja zahtjeve kojima danas nisu jo
dorasle ni teorija ni praksa. Zbog toga je tipian i zasada neizbjean
izlaz da se ad hoc fiksiraju redoslijed koraka odluivanja i koordi
nacije pojedinanih doprinosa, dakle procedura, i da se postupci u
pojedinom sluaju koordiniraju jedino nekim opim naelima
naprimjer naelom da moraju sudjelovati sve instance iji je krug
nadlenosti dotaknut7. Jasno je da iz ovog proizlaze krupni nedosta
ci. Prije svega odluku o tome kojim putem treba da neka stvar kre
ne, izobliit e u pojedinanom sluaju resorno-specifini motivi i
strategije moi. Budui da odgovornost za odluku implicira izbor
procedure kojom e stvar potei, ona postaje pitanjem moi. U inte
resu onih koji imaju neko pravo, kontroli nepodlone motive i pre
ferencije birokracije danas se nastoji suzbiti prije svega izgradnjom
pravne zatite. Ali se na taj nain stie samo do fiksiranja malobroj
nih naela i osnovnih uvjeta8. U biti radi se o problemu interne raci
onalizacije upravnog procesa odluivanja. Standardizacija procedu
ra, koja e obuhvatiti i sam proces odluivanja, vrlo e vjerojatno
biti racionalna tek na vrlo visokom stupnju specijalizacije, koji
6. O ovome poblie Niklas Luhmann: Recht und Automation in der ffentlichen Ver
waltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin 1966., str. 116 sl.
Ipak se sada zahtijeva da se s ovog stanovita revidiraju propisi. Up. Malte von Berg:
Automationsgerechte Rechts und Verwaltungsvorschriften, Kln-Berlin 1968.
7. Vidjeti o ovome Franz Mayer: Geschftsgang. U: Fritz Morstein Marx (izd.): Ver
waltung. Eine einfhrende Darstellung, Berlin 1965., str. 298-314 (305 sl.).
8. Up. napr. Car H. Ule. Rechtmssigkeit. U: Morstein Marx (izd.): Verwaltung,
Berlin 1965., str. 245-263 (251 sl.) ili, na osnovu uporedbe raznih pravnih poredaka,
Franz Becker: Das allgemeine Werwaltungsverfahren in Teorie und Gesetzgebung,
StuttgartBruxelles I960., str. 40 sl.

177

omoguava esto ponavljanje istoga. Ona istovremeno otvara mo

gunost da se procesi odluivanja automatiziraju.
Koliko jest i ostaje utopijskom zamisao potpuno racionalizirane
optimalne organizacije odluivanja u podruju politikog sistema,
ba toliko ona ipak pokazuje smjer postulata koje moraju zadovolji
ti upravni postupci odluivanja. to je via kompleksnost sistema,
koju treba umanjiti u internim procesima, to neizbjenija postaje
vlastita zakonitost imanentna sistemu, koja zahtijeva da je se po
tuje u organizacionim oblicima i vrstama procedure. Tako postaje
sve tee, i optereenje je za dostignutu racionalnost, ako se od up
ravnog postupka oekuje da ispuni i legitimacijsku funkciju. Redos
lijed koraka odluivanja, kako ga nastoji uspostaviti moderno orga
nizacijsko-teoretsko istraivanje odluivanja s gledita racionalne
obrade problema i visokih ansi da se doe do upotrebljivih rezul
tata, jedva da e moi zadobiti oblik koji bi istovremeno donio opti
malni propagandni efekt i graaninu pribavio osjeaj da je sudjelo
vao u vlastitom predmetu. Upravo sa gledita publike odvajaju se
tada eficijentnost na jednoj i zadovoljavajui uinak odnosno legi
timnost odluke na drugoj strani.
Pogledamo li tonije, pokazat e se uvjeti upravnog odluivanja
toliko raznovrsnima da je sama po sebi nedopustiva jedinstvena oc
jena ili ak institucionalizacija jedinstvenog tipa procedure. Sasvim
u krupnim crtama moemo razlikovati vie vrsta situacija odluiva
nja po tome kako su programirane, i o tome je ovisno da li e se i u
kojoj e se mjeri u upravi moi nai oslonci za legitimirajue proce
dure.
U vrlo irokom razmjeru upravne su odluke programirane datim
ciljevima i ogranienjima u izboru sredstava. U takvim se sluajevi
ma oekuje da e oni koji upriliuju postupke odluivanja u visokoj
mjeri razviti aktivnost usmjerenu na postizanje cilja. Treba da'se
identificiraju sa ciljem postupka ili da bar prikau takvu identifika
ciju. To ih obavezuje na postupak u kojem nije mogue ouvati uti
sak da je odluivanje nadpartijsko9.Oni ne mogu u isto vrijeme zau
zeti stav suca koji je neutralan u odnosu na ciljeve a ovo je bitno
za legitimirajue procedure. Oni se zalau za svoje ciljeve i one koje
e odluka pogoditi razliito ocjenjuju u odnosu na to da li dolaze na
scenu kao sredstva ili kao prepreke u postizanju cilja.
U finalno usmjerenim procesima odluivanja moe se stoga u
najpovoljnijem sluaju pokuati stvaranjem sistema kontakata10
ili uglavno prihvatljivim aranmanom sredstava i kompenzacija po
stii to vie konkretnog konsensa i kooperacije meu onima koji
su pogoeni odlukom11- Ovo nastojanje nije dodue neproblemati9. Up. gore str. 124 sl.
10. Up. gore dio II, glava 3.
11. Ovu funkciju stvaranja konzensa naglaava naroito amerika literatura o javnoj
upravi. Up. na pr. Reinhard Bendix: Higher Civil Servants in American Society. A Study
of the Social Origins, the Careers, and the Power-position of Higher Federal Adminis-

178

no, budui da znatno ograniava mogunosti uprave da odluuje, si

li da se u tok odluivanja ukljue brojne informacije i sporedni ci
ljevi i optereuje racionalnost odluke. Novija istraivanja u zemlja
ma u razvoju12 i u odnosu na tipine uslune pogone (kole, bolnice,
terapeutski usmjerene zatvore, zavode za lijeenje ovisnih itd.) u
kojima je uspjeh uvjetovan kooperacijom usluenih13 jasno su poka
zala da se moraju debirokratizirati one organizacije kojima se natovaruje suodgovornost za stavove njihove publike. Ovo je moda ne
ophodno u odreenim drutvenim uvjetima i kod odreenih zadata
ka. To napose vai tada kada istinski politiki procesi ne pribavljaju
upravi dovoljnu politiku podrku pa je ona prisiljena da sama is
punjava politike funkcije i da od sluaja do sluaja stvara publiku
koja je spremna da s njom kooperira. Ali tako se gube prednosti
funkcionalne diferencijacije politike i uprave. Openito mora da je
sposobnija ona birokratska uprava koja je opremljena potrebnim
financijskim sredstvima i strunou i koja je uglavnom neovisna o
konsensu pogoenih jer se njen nain rada moe konzekventno i
funkcijski-specifino usmjeriti na obradu odreenih programa od
luivanja. Njena racionalnost i djelotvornost postaje tada nosivim
stupom (politike) legitimacije upravnog sistema kao cjeline. Ona
omoguuje da se bira izmeu vie alternativa i da se u upravi nae
mjesta za vie finalnih programa nego to je to sluaj tamo gdje tre
ba konkretno i razmjenom osigurati kooperaciju onih koji su pogo
eni odlukom. Ona via kompleksnost i sloboda izbora u upravi ne
stala bi kad bi se na upravu prebacila suodgovornost za blagonaklo
no prihvaanje njenih odluka sa strane publike. Upravu se moe
rasteretiti od politike samoopskrbe konsensom u onoj mjeri u ko
joj politika ispunjava svoju funkciju.
Sasvim druga situacija, mnogo slinija onoj sudskoj, nastaje on
dje gdje je upravna odluka programirana kondicionalno. Ovdje je
uprava duna da u odreenom smislu odlui, ukoliko su ispunjeni
uvjeti koje program specificira. Ti uvjeti mogu biti sasvim interne
trators, Boulder Cal. 1949, s. 95 ff.; Philip Selznick: TVA and the Grass Roots, Berkeley-Los Angeles 1949; Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson: Pub
lic Administration, New York 1950, posebno pogl. 19, 21 i 22.
12. Vidjeti napose Elihu Katz/Shmuel N. Eisenstadt: Some Sociological Observati
ons on the Response of Israeli Organizations to New Immigrants, Administrative Sci
ence Quarterly 5 (1960), s. 113133. Up. takoer Elihu Katz/Brenda Danet: Petitions
aned Appeals: A Study of Official-Client Relations, American Sociological Review 31
(1966), s. 811822. Nadalje Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship: Studies
of our Changing Social Order, New YorkLondonSydney 1964, s. 263 ff.
13. Iz jedva jo pregledne organizacijsko-socioloke literature o uslunim pogonima
(Dienstleistungsbetriebe) up. kao tipini primjer: Oscar Grusky: Role Conflict in Orga
nization. A Study of Prison Camp Offcials, Administrative Science Quarterly 3 (1959),
s. 452472; William R. Rosengren: Communication, Organization, and Conduct in the
'Therapeutic Milieu, Administrative Science Quarterly 9 (1964), s. 7090; Earl Rubin
gton: Organizational Strains and Key Roles, Administrative Science Quarterly 9
(1965), s. 350369, te naelne formulacije kod Talcott Parsons: Structure and Process
in Modern Sociaty, Glencoe III. 1960, s. 71 ff.

179

prirode, na primjer pravila budeta, obrauna ili raunovodstva.

No mogu se odnositi i na informacije iz okoline upravnog sistema
ukoliko su programom odluivanja zadobili neku vrstu aktivirajue
funkcije. Tako su na primjer dravna davanja uglavnom programi
rana kondicionalno: uvijek kad je ispunjeno neko poblie opisano
injenino stanje, postavljen zahtjev i dokazani uvjeti, tad mora biti
doneseno odgovarajue rjeenje o dodjeli. U tom su sadrane odre
ene osnove za postupak koji legitimira: onaj tko odluuje ne snosi
odgovornost za postizanje odreenih ciljeva niti mora zastupati ne
ki angaman u budunosti. On jedino ispituje da li su ispunjeni
unaprijed programirani uvjeti za odreenu odluku. Zahvaljujui
ovom rastereenju od odgovornosti on se moe ponaati objektivno
i neutralno.
Pa ipak, postoji jedna bitna razlika u odnosu na sudski postu
pak. Situacija pred sudom strukturirana je tako da u svakom slua
ju predstoji jedno razoaranje, bilo da jedna od stranaka izgubi
spor, bilo da obje popuste i poravnaju se. U ovim uvjetima isplati se
uskladiti postupak sa zadacima da se obrade razoaranja i da se
ui. Kondicionalno programirani procesi odluivanja u upravi teku
naprotiv uglavnom bez razoaranja: postavi se zahtjev za penziju i
dobiva se penzija. Ne moe se openito predvidjeti koji e postupci
voditi odbijanju i razoaranju. U ovoj situaciji ne bi imalo smisla
zapoimati sve postupke kondicionalno programiranog odluivanja
fikcijom disensa. Uglavnom e biti dovoljno ukoliko se za sluaj
razoaranja predvidi sudski ili sudskom slini postupak, dakle uko
liko se mehanizmi legitimacije ukljuuju tek ondje gdje je problem
razoaranja postao akutan.
To pojaava nasluivanje da u politikom sistemu koji je diferen
cirao i specificirao svoje podsisteme i funkcije eksekutivnoj upcavi
ne mogu istovremeno biti zadane funkcije legitimacije, pribavljanja
konsensa i svladavanja razoaranja, jer bi to opteretilo njene proce
se odluivanja sporednim funkcijama i otealo njenu racionalnost.
Nakraju emo ovo stanovite uvrstiti ispitivanjem onih pravnih in
stituta uprave kojima se ponajprije moe pripisati funkcija legitimi
ranja, naime naela usmene rasprave, prava stranke da bude saslu
ana i naela po kojem rjeenja uprave moraju biti obrazloena.
Usmena rasprava, propisana mnogobrojnim zakonima o uprav
nom postupku14 pa je za formalni upravni postupak15 predvia i
Uzorni nacrt Upravnog zakona u lanovima 53. i 54., neoportuna je
14. Vidjeti na pr. pregled inozemnih regulacija u: Carl Hermann Ule (izd.): Verwaltungsverfahrensgesetze des Auslandes, Berlin 1967.; up. stvarno kazalo, natuknica
mndliche Verhandlung.
15. Up. cit. djelo, str. 33 sl. i 211 si. U obrazloenju se naelo usmenosti oslanja jedi
no na pravilo da se stranke moraju sveobuhvatno sasluati kao da se to ne bi moglo
uraditi pisanim putem odnosno odvojeno za pojedine uesnike. Oito je ova predodba
preuzeta iz sudskog postupka a da se nije ispitalo da li ju je mogue uskladiti s interno-upravnim problemima koordinacije. Up. Bericht der Sachverstndigenkommission
fr die Vereinfachung der Verwaltung beim Bundesministerium des Innern, Bonn

180

za veinu upravnih procesa odluivanja ve zbog toga to zahtijeva

mnogo odvie vremena. To ne vai toliko u pogledu duine trajanja
pojedinanog postupka, jer njega se moe ak i ubrzati usmenom
raspravom svih uesnika. Optereenje lei u uvjetu prisutnosti, koja
sa sobom neizbjeno nosi visoku ratu neaktivnosti, i u vremenskoj
sinhronizaciji ponaanja uesnika. Dok se pisane izjave mogu uskladititi i prema tome uklopiti u individualno razliito vremensko
planiranje, usmene rasprave zahtijevaju zajedniko roite, koje ne
moe biti povoljno za rad svih uesnika. Ovo optereenje djeluje
snano tamo gdje se uesnici od postupka do postupka mijenjaju i
stoga nije mogue kao naprimjer u zakonodavnim tijelima ras
praviti vei broj razliitih postupaka u jednom sastanku.
Optereenje je to vee to je vei broj uesnika. Usmena rasprava
pretpostavlja institucionalnu koncentraciju svih uina odluke na
jednom mjestu. To odgovara klasinoj slici uprave koja je predvia
la jednostavnu hijerarhiku gradnju, a na horizontalnoj razini vei
broj upravnih nadletava koja rade jedno pored drugog i koja su u
normalnom slijedu poslova neovisna jedno o drugom. Ova pretpos
tavka postaje nestvarnom u onoj mjeri u kojoj se razvija hijerarhika i funkcionalna diferencijacija procesa odluivanja tako da se on
grana u djelomine odluke raznih instanci. Ustraje li se jo uvijek u
naelu usmene rasprave, ono se mora izroditi u davanje izjava u za
pisnike, koje sastavljaju instance koje same uope nisu ovlatene
da donesu odluku16. Tako raste opasnost da usmena izjava nee
imati nikakvog djelovanja i da e zapisnici biti sastavljani u nepreg
lednoj koliini, u kojima kasnije uesnici postupka nee nai onaj
mali broj podataka koji bi im trebali. Onaj tko doista odluuje, nai
me mrea komunikacija, ne moe doi na usmenu raspravu17. I
amerika se iskustva suprotstavljaju mada ih se u pojedinostima
ne moe uporeivati primjeni usmenih rasprava slinih sudski
ma u upravnom postupku18.
1960., str. 214 sl. Skeptiki se izraava Jakob Kratzer: Zum Musterentwurf eines Verwaltungsverfahrensgesetzes, Bayerische Verwaltungsbltter sv. 10 (1964.), str. 273-277
(nap. str. 276).
16. O potekoama koje su u amerikom upravnom pravu proizale iz pravila He
who decides must hear i praktiki dovele do naputanja tog pravila up. Robert A. Riegert.Das amerikanische Administrative Law. Eine Darstellung fr deutsche Juristen,
Berlin 1967., str. 74 si. Pregled pravnih formi za zajedniko djelovanje u njemakoj up
ravi, koji postavlja srodna pitanja: Eberhard Klingler: Rat und Beratung in der deut
schen ffentlichen Verwaltung, disertacija, Wrzburg 1965.
17. Slini problemi nastaju uostalom i u upravnim sporovima. Ondje odreeno, tu
eno nadletvo uvijek mora zastupati dravu, mada ono moda uope nije odredilo
odluku u njenom spornom dijelu. Sudac, koji iz spisa doznaje upravno-interni histori
jat odluke, nerijetko e imati osjeaj da vodi raspravu protiv odsutnih, naroito ukoli
ko vidi da je procesni zastupnik koji stoji pred njim, ili nadletvo koje zastupa, zauzelo
drugaiji stav u pripremama odluke. U ovakovim sluajevima to je autor u vie na
vrata doivio mogu biti postignuti sporazumi o kojima se, uprkos usmenoj raspra
vi, ne moe usmeno raspravljati.
18. Up. Peter Wolf: Administrative Law. The Informal Process, Berkeley-Los Angeles
1963. Vidi i Elmar Breuckmann: Grundzuge des Federal Administrative Procedure Act,

181

Naravno da informativni odnosi izmeu uprave i publike ne smi

ju biti odve jako podsjeeni. Pravo pogoenoga da ga se saslua u
upravnom postupku19 potcrtalo bi ovu potrebu za informacijom i i
nilo je nezavisnom od volje i miljenja uprave. Na drugoj strani
praksa ne bez razumljivog razloga oklijeva da bez zadrke koncedira takvo pravo20. Uprava ionako nikada ne moe postii potpunu
informiranost; ona mora uvijek odluivati u uvjetima djelomine
neizvjesnosti i to ne samo zbog toga to vei broj informacija ne
stoji na raspolaganju, ve i zbog toga to bi napori oko njihovog pri
bavljanja ili oko raiavanja pitanja da li ih se moe pribaviti21 bi
li odve rastroni. Mjera u kojoj je racionalno pribavljati informaci
je postala bi tako predmetom vlastitog rauna. U njega ne bi bilo
ukljueni samo kriteriji relevantnosti za programe ve i pitanja ut
roka vremena, radne snage, novca itd. Granice opravdanog pribav
ljanja informacija mogu biti odreene samo upravno-internim kal
kulacijama.
Trenutano je to, naravno, ista teorija, budui da ne postoje mo
deli odluivanja u praktikim upravnim situacijama po kojima bi se
pribavljanje informacija moglo kalkulirati po utroku i rezultatu.
Dokgod uprava ne moe jednoznano dokazati da je racionalno od
rei se daljnjih informacija, moda ima smisla suprotstavljati joj
pravo da se bude sasluan uz izuzetak onih sluajeva u kojima bi to
sasvim jasno prelazilo granicu ekonominosti.
Posljednje uporite za navodno legitimirajuu funkciju upravnog
postupka prua nam se u obavezi da se upravni akti koji su uslijediDiss. Mainz 1962. s. 40 ff., i Riegert, loc. cit., s. 110 ff., koji dodue formalnom postupku
uprkos njegovoj neuestalosti pripisuje bitno znaenje kao potenciji koja ostaje u poza
dini.
19. Vidjeti Hans-Gnther Knig: Der Grundsatz des rechtlichen Gehrs im verwal
tungsbehrdlichen Verfahren, Deutsches Verwaltungsblatt 74( 1959), s. 189-196; Franz
Becker: Das Recht auf Gehr im deutschen und franzsischen Verwaltungsrecht. In:
Studien ber Recht und Verwaltung, Kln-Berlin-Bonn-Mnchen 1967. str. 24-44 s dalj
njom literaturom.
20. Up. oslabljen propis (Sollvorschrift), prepun izuzetaka, koji predlae lan 21.
Uzornog nacrta zakona o upravnom postupku (cit. djelo, str. 21, 123 si.). Kritiki o to
me Carl H. Ule/Franz Becker: Verwaltungsverfahren im Rechtsstaat, Kln-Berlin 1964,
s. 40 f., i Carl H. Ule in: Recht im Wandel loc. cit., s. 65 f.
21.1 u ekonomiji se ve neko vrijeme nastoji nai modele odluivanja koji ne polaze
od potpune informiranosti, ve njoj suprotstavljaju trokove nabave informacija. Vi
djeti na pr. John T. Lanzetta/Vera T. Kanareff: Information Cost, Amount of Pavoff,
and Level of Aspiration as Dterminants in Dcision Making, Behavioral Science 1
(1962), s. 459473, ili G. Gfgen, cit. djelo, napose str. 207 si. o neophodnosti stop-pravila koja zaustavljaju potragu za informacijama u optimalnoj toki. I pravna znanost
morat e se sprijateljiti s novom idejom. Vrhovni upravni sud pokrajine Baden-Wrtemberg koncedira ve u svojoj presudi od 9. okt. 1963. up. Die ffentliche Verwal
tung sv. 17 (1964.), str. 103 si. da uprava moe iz dva razloga ekonominosti odustati
od toga da ispita sve pravne osnove za neki zahtjev, ukoliko ima jedan razlog da za
htjev odbije. Politikoj je filozofiji ova neophodnost da se preskoe informacije koje
nemamo ionako poznata. Up. Hermann Lbbe: Zur Theorie der Entscheidung. U:
Colloquium philosophicum. Studien Joachim Ritter zum 60. Geburtstag, Basel-Stut
tgart 1965, str. 118-140.

182

li obrazloe pismenim putem. Tu obavezu danas u naelu svi prizna

ju22. Moglo bi se pomisliti da oba obrazloenja slue cilju legitimira
nja odluke konsensom: iriti razumijevanje za stav uprave i uvjeriti
one koji su odlukom pogoeni da je ona ispravna. Obrazloenje ne
sumnjivo moe imati taj efekt u pojedinanom sluaju; ali ne smat
ra se odista sredstvom za taj cilj niti ga se na taj nain kroji. Uprava
bi morala odabrati sasvim drugaiji jezik kad bi htjela lino uvjeriti
pogoene, morala bi im ponuditi na primjer neku kompenzaciju,
pokazati im kako da ugrade odluku u svoju ivotnu situaciju, a za
sve to morala bi u pripremanju odluke pribaviti i obraditi gomilu
dodatnih informacija. To se ne moe uraditi i ne radi se ak ni u
sudskim postupcima. Ve i sama injenica da se obrazloenje rjee
nja pie potpuno jednako za pobjednika kao i za pobijeenoga u ne
kom sporu, pokazuje da se ono ne moe specijalizirati za postizanje
konsensa23. Uvjerljivost rjeenja u ovim je uvjetima u najboljem
sluaju sekundarni cilj, koji e u konfliktu s drugim ciljevima naprimjer utedom vremena i ubrzanjem postupka ili pravnikom egzaktnou i neprikosnovenou prikaza uvijek biti zapostavljen.
Obrazloenje ima drugu funkciju: da uspostavi vezu s kasnijom
kontrolom koju vre upravni sudovi. Obrazloenje utvruje liniju
argumentacije koju e uprava zastupati ukoliko doe do upravnog
spora, i tako stranci prua osnovu da odlui hoe li ii u spor ili
ne24. Zato u praksi pravnici i piu obrazloenja za pravnike, za pret
postavljeno nadletvo ili za sud. U nastojanju da dadu ispravno i
neprikosnoveno obrazloenje, oni piu toliko uvijeno da primalac
esto ne moe sam razumjeti rjeenje, ve mu je pri odgonetanju
potrebna pomo strunjaka. Obaveza i praksa obrazlaganja u upra
vi ne moe prema tome posluiti kao dokaz za tvrdnju da upravni
postupak mora u znatnoj mjeri ispuniti legitimirajuu funkciju.
Ova nas razmiljanja navode na prijedlog da upravu i upravni po
stupak treba u velikoj mjeri rasteretiti od funkcija legitimiranja, a
22. Up. regulaciju koju predvia lan 30. Uzornog nacrta (cit. djelo); i o tome Ule/Becker, cit. djelo, str. 44 si. i Ule, cit. djelo (1965.) str. 69 si.
23. Povremeno se u upravnoj praksi moe zapaziti ovo: odluka kojom je netko odbi
jen ili mu je nametnut neki teret ne samo da se obrazlae nego i dodatno objanjava,
bilo usmeno bilo napisom referenta, kako bi se do maksimuma povealo razumijeva
nje za nju. Oigledna je problematika ove prakse. Ona onog tko objanjenje daje goto
vo automatski sili da se distancira od svoje odluke i da kao reklamno sredstvo upotrebi
svoj lini stil, svoju spremnost da u budunosti izae ususret pogoenome ili slino, a
krivnju za odluku da podmetne drugima, naprimjer zakonu, centralnom nadletvu,
ministarstvu financija ili sl. Pokuaji da se na ovaj nain stvori konsens oslanjaju se u
tipinim sluajevima na uske, partikularne i nebirokratske odnose na rubovima uprave
i nisu prema tome ba prikladne za legitimaciju prava.
24. No ovaj je argument odigrao veliku ulogu kad se radilo o tome da se obrazloi
obaveza obrazlaganja. Iz obrazloenja odluke Saveznog ustavnog suda od 16. jan. 1957.
BVerfGE sv. 6., str. 32 si. (nap. str. 44) dospio je u obrazloenje Miljenja komisije
strunjaka pri Ministarstvu unutarnjih poslova cit. djelo. str. 207 sl. a odanle u ob
razloenje Uzornog nacrta zakona u upravnom postupku cit. djelo str. 145 i ini se
da ga u prvom redu praktiari smatraju ispravnim. Dodue, ova ideja stavlja u sumnji
vo svjetlo inae nesporan obiaj da se u procesu naknadno dadu nova obrazloenja.

183

rad uprave specifino po funkcijama koncentrirati na izradu konzislentnih odluka i redukciju po mogunosti najvie kompleksnosti25.
To odgovara otrom odvajanju na jednoj strani politike i uprave
dvaju razliitih djelominih sistema politikog poretka a na dru
goj strani uprave i upravnog sudstva. Na jednoj strani demokratiza
cija politike, ime ona postaje sistemom koji legitimnoj moi osigu
rava politiku podrku, na drugoj strani sveobuhvatno izgraeno
sudstvo za sporove javnog prava to su institucionalna dostignua
koja su dodue svojim proceduralnim stilom ograniena u svojem
potencijalu u odnosu na kompleksnost, ali mogu osigurati visoku
legitimnost dravne djelatnosti odluivanja jer ire simboliki po
sredovani konsens oko politikog sistema i njegove aktuelne vlade
na jednoj, i jer ekspresivno izoliraju proteste na drugoj strani. Iz
meu ovih institucija i noen njima naao bi svoje mjesto visoko
kompleksni racionalni sistem za izradu konzistentnih odluka, koji
ne bi morao ponijeti jo i teret da se sam brine za legitimnost, poli
tiku podrku i spremnost pogoenih da kooperiraju.
U svim ovim okolnostima uprava svoje postupke ne bi smjela
smatrati institucijom koja treba da rastereti upravno sudstvo, niti
bi se upravu smjelo opteretiti ovom sporednom funkcijom. Ova
normalna regulacija ne mora iskljuiti da se potrai drugaije rjee
nje i da se pripremi posebni tip postupka za odreene vrste procesa
odluivanja: za one u kojima nije potrebna funkcionalno diferenci
rana kooperacija u traenju rjeenja i u kojima je na drugoj strani
vrlo vano da se postigne konzens pogoenih ili bar fiksiranje nji
hovih pozicija i njihova ekspresivna izolacija. Drugim rijeima, i u
upravi se moe u prikladnim sluajevima predvidjeti procedura s
funkcijom legitimiranja. Moda bi bilo mogue rezervirati za ovu
svrhu kategoriju formalnog postupka (frmliches Verfahren), ko
ja je po svom smislu i svojoj funkciji - bar u njemakom pravu
jo veoma nejasna26. Tada meutim ova vrsta postupka ne bi mogla
preuzeti funkciju posljednjeg sredstva za pogoene to je ona
unutar nepotpune pravne zatite u Sjedinjenim Amerikim Drava25. Do drugaijeg e stava doi onaj tko motri upravni postupak primarno iz aspekta
funkcije zatite prava. U tom sluaju, naime, istovjetnost funkcija navodi na pomisao
da upravni postupak i upravni spor treba da uzajamno rastereuju jedan drugi. A to se
rastereenje moe koncedirati samo ukoliko postoji izvjesna slinost obaju postupaka.
Vidjeti na pr. Carl H. Ule: Verwaltungsverfahren und Verwaltungsgerichtsbarkeit,
Deutsches Verwaltungsblatt sv. 72 (1957.), str. 597-603, ili Becker, cit. djelo, napose str.
37 sl. Tome nasuprot napose Karl A. Bettermann: Das Verwaltungsverfahren, Verf
fentlichungen der Vereiningun der Deutschen Staatsrechtslehrer sv. 17 (1949.), str.
118-182 (nap. 168 si.). Ovaj primjer istovremeno pokazuje kakve sve praktine posljedi
ce moe imati izbor odreenog funkcionalnog problema kao fokusa teorije postupka.
26. Formalni postupak je posebna vrsta postupka u Uzornom nacrtu zakona o up
ravnom postupku (1963.), lan 49. sl. ali iz priloenog obrazloenja (cit. djelo str. 207
sl.) ne moe se razabrati u emu je posebni smisao ove vrste postupka u odnosu na dru
ge vrste i po kojim su funkcionalnim kriterijima odabrane odredbe koje su za nju va
ne. ini se da je odbor koji je izradio nacrt poao od toga da takvi formalni postupci
ve postoje i da zato i moraju postojati.

184

ma niti bi mogla posluiti kao uzor istinskog upravnog postupka,

koji samo iz praktikih razloga ne moe doi svagdje do izraaja. A
u svojoj ogranienosti na netipine procese odluivanja, u kojima je
mogunost razoaranja naroito velika, ona nipoto ne bi pruala
djelotvornu garanciju pravno-dravne upravne prakse, ve bi je
trebalo smatrati marginalnom pojavom i izuzetkom.
Dodue, birokratske uprave su povijesno u procesu diferencijaci
je proizale iz sudstva. Napose je jo uvijek izrazito iva ova tradici
ja u amerikom podruju i ona tamo daje ton rezervama prema is
toj birokraciji u upravi i u pravosuu mnogo vie negoli bojazan od
neobjektivno-politikih utjecaja. I ondje je, ba kao i u Njemakoj,
sudski postupak posluio kao model upravnog spora. Pritom je u
Sjedinjenim Amerikim Dravama bila vanija zatita pred birokra
cijom, a u Njemakoj zatita pred politikom. Meutim, u odnosu na
ova polazita situacija se od temelja promijenila zbog toga to se
poveala kompleksnost uprave i njena potreba za racionalizacijom,
zbog toga to se politika demokratizirala i to je napose u Savez
noj Republici Njemakoj potpuno izgraeno upravno sudstvo.
Organizacijsko usko grlo nalazi se sada u djelotvornosti uprave. Ka
ko bi se ovaj pritisak smanjio, treba racionalizirati upravne odluke.
Racionalizacija znai uvijek: usmjeravanje po specifinim funkcija
ma. Funkcionalno specifina orijentacija zahtijeva meutim, raste
reenje od drugih funkcija, prije svega rastereenje od funkcije pri
bavljanja konsensa i legitimacije odluivanja. Samo ukoliko politiko-administrativni sistem drave u cjelini u dovoljnoj mjeri razvije
funkcionalnu diferencijaciju, moe on dostii onu unutarnju kom
pleksnost koja se mora oekivati u civiliziranom drutvu i koja nosi
njegovu legitimnost.

V. ZAKLJUCI I PROIRENJA

Temu: legitimacija kroz proceduru moe se istraivati pojmovnim i

metodskim sredstvima novije socijalne psihologije. Ovo bi moralo
jasno proizai iz naih dosadanjih razmiljanja, ma kako provizor
na ona bila. Prema tome, naa e se istraivanja uvrstiti u struku
pravna sociologija. Uprkos tome ona su samo malo dola u kontakt
s razmiljanjima publiciranima pod tim strunim nazivom. To nije
sluajno. Ukoliko se iz obzira prema dosegu empirikih metoda ne
ograniuju na pitanja profesionalnih stavova, karijera i naina od
luivanja pravnika1, ova su razmiljanja ostala usko povezana s pro
blemima koje je formulirala pravna nauka2 takorei pokuaj da
se problemi pravne nauke rjee ne-pravnikim metodama. No u me
uvremenu je razvoj teorije u socijalnim znanostima toliko uznap
redovao da je mogue graditi mostove. Mogue je shvatiti pravo
kao strukturu socijalnih sistema i koristiti sistemsko-teoretski in
strumentarij ope sociologije da bi se oplodila pravno-socioloka is
traivanja. To se moe pokazati na primjeru procedure sluaju u
kojem primjena sistemske teorije izgleda u prvi as nevjerojat
nom. Pored pojma sistema dananja socioloka diskusija prua i
mnogobrojne daljnje mogunosti da je se povee s naom temom.
Ovdje na kraju emo neke od njih odabrati i ukratko skicirati. Na
taj emo nain istovremeno moi pokazati da legitimacija kroz pro
ceduru ima centralno znaenje za moderna industrijska drutva.
Razlikovanje ekspresivnih i instrumentalnih varijabli, spoznaja da
1. Ovu tendenciju koja je dominantna u Sjedinjenim Amerikim Dravama poinju i
ondje aliti. Up. Jerome H. Skolnick: The Sociology of Law in America. Overview and
Trends, Law and Society (Supplement to Social Problems 1965), s. 4-39; Jack P. Gibbs:
The Sociology of Law and Normative Phenomena. American Sociological Review31
(1966), s. 315-325. Vidi isti: Norms. The Problem of Definition and Classification, The
American Journal of Sociology 70 (1965), s. 586-594.
2. O tome itaoca moe uvjeriti pogled u blibliografiju sociologije prava koju je sas
tavio Paul Trappe u: Theodor Geiger: Vorstudien zu einer Soziologie des Rechts. Mit ei
ner Einleitung und internationalen Bibliographie zur Rechtssoziologie, NeuwiedBer
lin 1964, S. 421 ff. Trappe dodue misli da je bar kod Geigera otkrio zaetke istinski soci
oloke sociologije (cit. djelo str. 13). To je u odnosu na njegov svjesni metodski empiri
zam moda i tono. Ali i Geiger pitanja na koja nastoji nai odgovor preuzima iz
pravno-filozofske i pravno-teoretske diskusije, a ne iz socioloke teorije svog vremena.
On sam ak smatra da je prilino nevano da li se moj rad smatra prilogom opoj teo
riji prava ili pravnoj sociologiji (cit. djelo, str. 39).

189

strukture treba osigurati pred razoaranjima, teorija funkcionalne

diferencijacije i problemi koji iz ove proizlaze, te odreena uporita
za stav da se socijalni i personalni sistemi sve vie odvajaju jedni
od drugih posluit e nam kao nit vodilja.

1.

Instrumentalna i ekspresivna
varijabla

Jedna od najupadnijih karakteristika novije socioloke teorije jest

jasno nepovjerenje u odnosu na pojam cilja. Naravno, ne porie se
da ima ciljeva, ali kategoriji cilja oduzima se status osnovnog po
jma koji je posjedovala u okviru starije nauke o radnji. Orijentacija
po cilju mora se danas smatrati jednom od varijabli. Socijalni siste
mi mogu svoj smisao i svoj odnos prema okolini manje ili vie op
seno usredotoiti na specifine ciljeve, ali moraju uvijek ispuniti i
funkcije koje se ne moe osigurati postizanjem cilja1. Jedan od obli
ka koji je poprimila ova spoznaja jest razlikovanje instrumentalnih
i ekspresivnih varijabla. Pomou tog razlikovanja moe se protuma
iti zato se smisao radnji ni u procedurama ne moe potpuno
obuhvatiti formulom o ciljevima.
Ciljem procedure openito se ne smatra legitimacija ve zatita
prava ili donoenje obaveznih, ispravnih odluka2. Ovaj cilj treba po
stii i kontrolirati motrei uspjeh. Po mogunosti definira ga se
operacionalno. Legitimacija odluke ne bi mogla u istom smislu po
stati ciljem procedure. Niti, naime, nije jasno da li i u kojoj je mjeri
mogue postii legitimaciju pojedinanom procedurom neovisno o
socijalnom kontekstu, koji nosi spremnost da se odluka prihvati,
niti je mogue odrediti specifina djelovanja po kojima bi se mogao
kontrolirati taj uspjeh. Ne radi se o operacionalnom cilju, ve o fun
kciji koja mora biti ispunjena u toku procedure ukoliko se na dulji
rok eli izbjei znatne politike smetnje u drutvu. Nju se meutim
ne moe formulirati kao program koji bi rukovodio izborom speci
finih sredstava.
Tome odgovara na nalaz: da se funkcija legitimacije ne ispunja
izborom sredstava prikladnih da se postigne neki predoeni, udalje
ni cilj, ve kroz esto latentne aspekte socijalnog ponaanja, kroz
simbolino-ekspresivne radnje koje uesnike ukljuuju dodjeljujui
im implicirane uloge, a neuesnike saopavajui im dramatinim
1. O ovom poblie Niklas Luhmann: Zweckbegriff und Systemrationalitt, Tbingen
1968.
2. Ako ovdje govorimo o cilju procedure, a zatim o instrumentalnim varijablama ili
potrebama u odnosu na ovaj cilj, nalazimo se na drugoj formalnoj razini smisla nego
kad se pitamo koji se programski tip primjenjuje u proceduri. Teza o instrumentalnom
usmjerenju procedure ne protivurjei dakle tezi koju smo gore raspravili: da se, naime,
kao premise odluivanja u proceduri ne koriste finalni, ve kondicionalni programi.

191

prikazima smisao procedure. Tako aktivno ili posredstvom sim

bola i jedni i drugi sudjeluju u procesu redukcije. Oigledno ov
dje sadanjosti dogaanja pripada vlastito pravo, koje se ne moe
adekvatno razumjeti kao stvaranje odreene budunosti.
Ovo nas razmiljanje dovodi u blizinu pojmovne razlike instru
mentalnih i ekspresivnih varijabla, koje je prvo bilo pronaeno u
teoriji grupa, ali danas van nje zadobiva sve vee znaenje u opoj
teoriji socijalnog sistema3. Instrumentalna varijabla su izvedene
potrebe koje svoj smisao crpe iz ispunjenja udaljenih ciljeva i mogu
se u odnosu na ove varirati; ekspresivne (ili konzumatorne) su po
trebe koje se zadovoljavaju radnjama neposredno, tako da promje
na radnji pretpostavlja promjenu potreba. Namee nam se da ko
ristimo ovo razlikovanje kako bismo interpretirali odnos donoe
nja odluke i legitimacije u proceduri i istovremeno uvrstili ovaj oso
biti problem u sklop ope teorije socijalnog sistema. Jer oigledno
je pronalaenje ispravne odluke pretpostavljalo instrumentalnu
kalkulaciju4, dok simboliko uplitanje procedura moe postii samo
ekspresivnim radnjama.
No prije toga treba preraditi razlikovanje instrumentalnih i ek
spresivnih varijabla i zatiti ga od jednog vrlo rasprostranjenog ne
sporazuma. Istraivanje malih skupina dalo je ovom razlikovanju
sasvim odreeno znaenje sluei se paralelno razlikovanjem izme
u postizanja cilja i i ouvanja postojeeg stanja5 i tendirajui tako
3. Up. kao ishodite Robert F. Bales: Interaction Process Analysis. A Method for the
Study of Small Groups, Cambridge/Mass. 1951; Za daljnja kretanja u teoriji grupa iz
meu ostaloga Robert F. Bales: Task Status and Likeability as i Function of Talking
and Listening in Decision Making Groups. In: Leonard D. White (izd.): The State of
the Social Sciences, Chicago 1956, s 148-161; Philip E. Slater: Role Differentiation in
Small Groups, American Sociological Review 20 (1955), s. 300-310; Philip M. Marcus;
Expressive and Instrumental Groups, Toward a Theory of Group Structure, The
American Journal of Sociology 66 (1960), s. 53-59; John W. Thibaut/Harold H. Kelley:
The Social Psychology of Groups, New York 1959, s. 278 ff.; Barry E. Collins/Harold
Guetzkow: A Social Psychology of Group Processes for Decision-Making, New York-London-Sydney 1964, s. 214 ff.; Peter J. Burke: The Development of Task and Socio-Emotional Role Differentiation, Sociometry 30 (1967), s. 379-392. Kao proirenja na
podruju sociologije organizacije usp., meu ostalima, Amitai Etzioni: A Comparative
Analysis of Complex Organizations, On Power, Involvement, and Their Correlates, New
York 1961, posebno s. 91 f. i passim; isti: Dual Leadership in Complex Organization,
American Sociological Review 30 (1965), s 688-698; za politiku sociologiju vidi Ulf Himmelstrand: Social Pressures, Attitudes, and Democratic Processes, Stockholm 1960; a
za ukljuivanje u opu teoriju sistema djelovanja odnosno socijalnog sistema Talcott
Parsons/Robert F. Bales/Edward A. Shils: Working Papers in the Theory of Actions,
Glencoe 111. 1953; Talcott Parsons/Robert F. Bales: Family, Socialization, and Interacti
on Process, Glencoe 111. 1955, i nadalje za razlikovanje instrumentalnih i konzumatorskih potreba i njegovo koritenje pri definiciji sistemskih problema Talcott Parsons;
General Theory in Sociology. In: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cot
trell, Jr. (izd.): Sociology Today, New York 1959, s. 3-38
4. Ovo kao osnovnu misao sudake racionalnosti istie John Ladd: The Place of
Practical Reason in Judicial Decision, in: Carl J. Friedrich (izd.): Rational Decision
(Nomos VII), New York 1964, s. 126-144.
5. Napose poslije Kenneth D. Benne/Paul Sheats: Funcional Roles of Group Mem
bers, The Journal of Social Issues A (1948), s. 41-49. O primjeni u sociologiji organizaci-

192

kongruenciji ovih dvaju razlikovanja. Tako je nastao utisak da za

razliku od postizanja cilja ekspresivna funkcija slui ouvanju po
stojeeg stanja, da su problemi ouvanja prema tome primarno
problemi socio-emocionalne motivacije lanova, dok je postizanje
cilja irelevantno za ouvanje postojeeg stanja. To, naravno, nije
tono. Obje funkcije, instrumentalna kao i ekspresivna, slue rjea
vanju problema sistema i u tom smislu i ouvanju sistema. Razlika
zapravo proistie iz jednog vremenskog problema6. Kompleksnost
socijalnih sistema moe se poveati samo tako da se zadovoljenje
nekih potreba odloi i usmjeri na zaobilazni put. Ciljevi slue tome
da se stvori motivacija za ove zaobilazne puteve i da se opravdaju
sadanja odricanja i napori usmjereni na vremenski udaljene uin
ke. Takvim vremenskim udaljavanjem uzroka i uinka stvaraju se
mogunosti funkcionalne specifikacije i apstraktno usmjerene vari
jacije djelovanja. Djelovanje i ispunjenje elje nisu vie tako kom
paktno povezani jedno s drugim da ne bi jedno moglo opstojati bez
drugoga. Naprotiv, mogu biti postavljeni odreeni daljinski ciljevi i
zatim iz veeg broja alternativno prikladnih sredstava odabrana
ona najbolja, sredstva koja su otpala zamijenjena drugima i katka
da i sami ciljevi modificirani s obzirom na trokove sredstava7. Tak
vi procesi supstitucije temeljem su svake racionalizacije djelovanja.
No nije mogue odloiti u ovom smislu sve potrebe i izvri ih ra
unici u kojoj dolazi do supstitucija. U onoj mjeri u kojoj se sistemi
poinju orijentirati po vremenski udaljenim uinima, dakle u odno
su na ciljeve, instrumentalno, problematinom postaje sadanjost.
Kao posljedica proizlaze aktualni problemi, ije se rjeavanje ne
moe takoer odloiti u prvom redu problemi privremenog ou
vanja sistema, tekue motivacije, osjeaja pouzdanja i stvaranja po
vjerenja8. Umjesto da se neposredno zadovoljavaju potrebe, valja
stremiti onim udaljenim ciljevima i istovremeno im dati u sadanji
ci vrsti smisao. Treba stvoriti aktualnu izvjesnost o tome da se is
plate napori, odricanja i strpljenje i da e trenutana oteenja biti
je up. i Alvin W. Gouldner: Organizational Analysis. In. Merton i dr., loc. cit., s.
400-428; Amitai Etzioni: Two Approaches to Organizational Analysis. A Critque and a
Suggestion, Administrative Sceince Quarterly (1960), s. 257-278.
6. Tako u naelu i Talcott Parsons vidjeti na pr. The Point of View of the Author.
In: Max Black (izd.): The Social Theories of Talcott Parsons, Englewood Cliffs N. J
1961, s. 311-363 (324). Tome nasuprot, razlikovanje izmeu racionalnosti u odnosu na
ciljeve i racionalnosti u odnosu na vrijednosti kod Maxa Webera: Wirtschaft und Gesel
lschaft. Studienausgabe, Kln-Berlin 1964., str. 17 si. bilo je orijentirano objektivno a
ne vremenski: racionalno u odnosu na ciljeve znai odreenje i obrazloenje iz neeg
drugog, racionalno u odnosu na vrijednosti znai odreenje i obrazloenje iz sebe sa
mog.
7.1 David Apter smatra ovu relativnu varijabilnost oznakom instrumentalnih vrijednosti, za razliku od konzumatorskih. Up. David E. Apter: The Political Kingdom in
Uganda, A Study in Bureaucratic Nationalism, Princeton N. J. 1961, s. 85, i isti: The Po
litics of Modernization, Chicago-London 1965, s. 83 ff.
8. Up. o ovom poblie Niklas Luhmann: Vertrauen. Ein Mechanismus der Reduktion
sozialer Komplexitt, Stuttgart 1968. s. 7 ff.

193

nadoknaena buduim dobrostanjem. Na mjesto jednostavnog za

dovoljenja potreba moe dakle stupiti samo ova dvostruka funkci
ja: veza izmeu istrumentalnog i ekspresivnog usmjerenja, ije za
jedniko djelovanje mora biti osigurano.
Moemo dakle poi od toga da obje ove funkcije moraju biti za
jedno ispunjene u svim kompleksnim socijalnim sistemima, i to
ukoliko kompleksnost raste u sve veoj diskrepanciji i pod sve o
trijom prisilom na uspjeh. Prema tome postaje kritinim proble
mom kako ih kombinirati. Ako ovim pitanjem sondiramo funkcije
procedure, postaje jasnim to je pretpostavljala klasina, staro-liberalna koncepcija procedure: podudaranje instrumentalnih i ekspre
sivnih funkcija procedure. Javne pravne procedure imale bi u jedin
stvenom odnosu cilja i sredstva posluiti ispravnom utvrenju pra
va i istovremeno rasprostranjenju ispravnih pravnih uvjerenja. U
tome se nije nalazilo nikakva protivurjeja, jer se vjerovalo u zajed
niki posjed razuma i u uvjerljivost jasnih argumenata. Karakteris
tino je i za dananje predodbe o proceduri da postupak smatraju
sredstvom za postizanje nekog cilja, da upuuju dakle na neku jo
nerealnu budunost i da ne vide njegovu funkciju u upravo aktual
noj situaciji, u ekspresivnoj radnji i aktualnom samoprikazu9. Pre
vedeno u socioloki pojmovni jezik, ova teza implicira potpunu har
moniju instrumentalnih i ekspresivnih funkcija i u tom obliku ne
moe izdrati provjeru.
Naprotiv, rezultat je opsenih istraivanja malih skupina da in
strumentalne i ekspresivne potrebe jedne skupine u normalnom
sluaju postavljaju razliite zahtjeve na ponaanje pojedinaca, koji
se u tipinim sluajevima ne mogu zadovoljiti istim djelovanjem. U
ovim uvjetima moe postati neophodno da se na funkcionalnu dife
rencijaciju odgovori strukturalnom diferencijacijom ukoliko s po
veanom kompleksnou sistema poraste diskrepancija 10. To znai
da e se specifino po fukcijama odijeliti djelovanja i da e ih se do
dijeliti razliitim osobama ili ulogama ili akcionim programima. Uz
ovu strukturalnu diferencijaciju mogue su i druge forme odvaja
nja, tako na pr. rasprenje konflikta u uzastopnosti razliitih shva9. Tako na pr. Brian Barry: Political Argument, London 1965., str. 97. sl. interpretira
ideju procedural fairness kao sredstvo za svrhu pravednosti a ne kao zasebnu vrijednost, koja se realizira u toku procedure same.
10. U istraivanju malih skupina o ovoj se diferencijaciji raspravljalo naroito na
razini stvaranja uloga. Raspravljalo se dakle o diferencijaciji uloga, napose rukovode
ih. Tako je stvorena tzv. teorija dvostrukog rukovoenja (Doppelfiihrungsrolle). Ona
tvrdi da ak i u malim skupinama postoje uporedo instrumentalni i ekspresivni voe i
da samo u izuzetnim sluajevima mogu veliki ljudi istovremeno ispuniti obje funkci
je. Vidjeti osim literature navedene gore u napomeni 3. na pr. Edgar F. Borgarta/Arthur Couch /Robert F. Bales: Some Findings Relevant to the Great Man Theory of Lea
dership, American Sociological Review 19 (1954), s. 755-759.
Problem se naravno time ne rjeava, ve je naao mjesto u odnosu izmeu ovih dva
ju voa, gdje je katkada lake rijeiti ga.

194

anja situacije i razliitih stilova ponaanja11. Tu nastaju problemi

prelaska iz jednog shvaanja situacije u drugo i potreba za minimal
nom mjerom konzistencije. Ova sili da se ni u ekspresivnoj fazi ne
izgubi sasvim iz vida svrha, i obratno, i tako ograniava mogunosti
funkcionalne specifikacije ponaanja.
Sve u svemu ne moe se rei da bi bilo nemogue smjestiti i kom
binirati ove dvije funkcije u jednoj kompleksnoj instituciji, naprimjer instituciji procedure. Skicirana teorija doputa prognozu da e
pritom nastati potekoe. Drugim rijeima, da kombinacija ekspre
sivnog i instrumentalnog ponaanja predstavlja neto neobino, iz
ega nastaju napetosti i problemi, konflikti i optereenja za ponaa
nje. No normalno je za sve kompleksne sisteme da moraju ispuniti
diskrepantne funckije, i to ne iskljuuje njihovu opstojnost12. ak
bi naprotiv trebalo pitati, ne uspijeva li upravo sistemima koji kom
biniraju diskrepantne funkcije pribliiti problem rjeenju kroz sva
kodnevno ponaanje tako to institucionaliziraju tu napetost13 i oe
kivanja ponaanja koja se na nju odnose. Upravo to je, ini se, ka
rakteristino za najvanije vrste postupka u politikom sistemu.
Oni su mjesto na kojem se dodiruju dva razliita vremenska hori
zonta odnosno instrumentalna i ekspresivna orijentacija u politi
kom sistemu.
Procedura politikih izbora, naprimjer, prema svom slubenom
smislu slui cilju da se odreena mjesta politikog sistema u legis
lativi i ekzekutivi popune osobama. Meutim, ovaj cilj ne doputa
niti in abstracto niti obzirom na sve konkretne okolnosti ciljno-racionalni izbor najprikladnijeg sredstva14. Tako politiki izbori laten
tno zadobivaju funkciju ekspresivnog djelovanja: izraavaju u odno
su na osobe ili programe politiku podrku ili njeno odbijanje. Ovu
dvostruku funkcionalnost olakavaju odreeni institucionalni pred
uvjeti, prije svega nedostatak jednoznane kontrole uspjeha i tajno
glasanje, koje rastereuje pojedinca od javnog i racionalnog obraz
loenja svoje birake odluke, ali mu ostavlja mogunost da unutar i
izvan izbora izrazi svoje politike nazore15.
11. Ovo rjeenje bira naprimjer humani sudac koji prvo pokuava, kolikogod mu
je mogue, urazumiti uesnike procesa ili ih bar dovesti u poloaj u kojem ne doek
odluku sasvim nespremni.
12. U organizacijskoj sociologiji to se danas openito priznaje. Vidi razliite teoret
ske koncepcije koje konvergiraju prema ovoj naelnoj spoznaji: Peter M. Blau/W. Ric
hard Scott: Formal Organizations. A Comparative Approach, San Francisco 1962; Ni
klas Luhmann: Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin 1964; Robert L.
Kahn/Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/Diedrick J. Snoek: Organizational Stress.
Studies in Role Conflict and Ambiguity, New YorkLondonSydney 1964.
13. Vidjeti pojam stabilizirane napetosti kod Arnold Gehlen: Urmensch und Spt
kultur. Philosophische Ergebnisse und Aussagen, Bonn 1956, s 88 ff.
14. Vidjeti o ovom kritiku analizu sa stanovita ekonomske ciljne racionalnosti kod
Anthony Downs: An Economic Theory of Democracy, New York 1957.
15. I ovdje uostalom treba napustiti premisu klasine teorije procedure, koja se te
meljila na odve harmoninom spoju instrumentalnih i ekspresivnih funkcija, naime
koncepciju potpuno informiranog, racionalnog biraa koji racionalno slijedei svoje in
terese omoguuje ostvarenje opeg dobra i poznaje ovu vezu.

195

Zakonodavne procedure su jedan drugi sluaj institucionalnog

povezivanja instrumentalnih i ekspresivnih funkcija. Ovdje se dono
se ope odluke koje dijelom obavezuju neposredno graane a dije
lom samo programiraju birokraciju. Za pogoene tu ne moe doi u
obzir neposredno sudjelovanje u proceduri u obliku neke uloge, ve
samo sudoivljavanje u obliku simbolike identifikacije. Njom up
ravlja ekspresivni, dramatini i javni prikaz tema, projekata, pote
koa i rezultata, i nju se pojaava na razliite naine, naprimjer in
doktrinacijom neke ideologije kao premise smisaonog djelovanja
uope ili stilizacijskim pretvaranjem procedure u borbu. Istovreme
no moraju u kontaktu s upravom biti struno razraeni programi i
pritom treba uzeti u obzir njihovu konzistenciju s drugim progra
mima, njihovu pravnu zasnovanost, ekonominost i izvedivost. Ovo
instrumentalno usmjerenje moe protivurjeiti onom ekspresiv
nom, budui da mogunost variranja programa odluivanja nipoto
ne korelira automatski s uvjetima politike podrke. Koordinacija
obiju varijabli je i djelo politike16. Pritom se instrumentalne i ek
spresivne potrebe ne kombiniraju na razini uloga, ve apstraktnije:
vrijednostima i programima17.
Naposljetku ovom proceduralnom tipu s dvostrukom funkcijom
pripadaju i sudski postupci18. Kao sve procedure, i oni, i to u kon
tekstu manje ili vie fiksiranih programa odluivanja, tee prema
odluci. Istovremeno ispunjaju, kako je to bilo opirno prikazano, i
ekspresivne funkcije. Kombinaciju ovih funkcija olakava u prvom
redu statuska uloga suca, koji dominira postupkom, vlada aktual
nom interpretacijom situacije, daje ton i koji je zbog toga relativno
slobodan u tome da, ovisno o okolnostima, prelazi s ekspresivne na
instrumentalnu interpretaciju situacije. Drugi ga moraju u tom sli
jediti19.
Prema tome, postoji itav niz procedura u kojima se, djelomino
institucionalno a djelomino ponaanjem, nastoji s manje ili vie
uspjeha kombinirati instrumentalne i ekspresivne funkcije, racio
nalno traenje odluke i aktualno zadovoljavanje osjeaja. Daljnja
oznaka ovih procedura je njihov relativno mali potencijal za kom16. Slino Seymour M. Lipset: Soziologie der Demokratie, nejm. prijevod. Neuwi
ed-Berlin 1962, str. 70 si. Up. i paralelno razlikovanje eficijencije i legitimiteta kod
Thomasa Ellweina: Einfhrung in die Regierungs und Verwaltungslehre, StuttgartBerlinKlnMainz 1966., str. 171.
17. Up. o ovom napose Himmelstranda, eit. djelo.
18. udno je i neopravdano to Rudolf Smend: Staatsrechtliche Abhandlungen und
andere Aufstze, Berlin 1955., str, 208, pravosuu izriito osporava integrirajuu fun
kciju.
19. Posebna napetost takvih postupaka proizlazi iz injenice da sudac moe izgubiti
kontrolu nad situacijom i stilom ponaanja, odnosno da mu ona moe biti oduzeta po
sebnom spretnou drugih uesnika. Status samo pomae, ali ne garantira da e pro
blemi biti rijeeni. Sucu e, prema tome, dodue biti dovoljno ako posjeduje skromnu
spretnost u ponaanju i tako sprijei da se scena oboji odve ekspresivno. Ali mora se
povui na svoju formalnu ulogu u odnosu na vjetije advokate ili u odnosu na svjedoke
i stranke, koji su na sucu otkrili ljudski osjeaj i koji bi taj osjeaj htjeli pojaati.

196

pleksnost. Mogu obraditi samo mali broj alternativa kad uz svoju

funkciju odluivanja istovremeno moraju biti prikazi i ouvati sim
bole. Prije nego to e postati predmetom takvog postupka, sve
kompleksnije konstelacije problema moraju biti obraene i pojed
nostavljene. To je posljedica ovog viefunkcionalnog sustava po
stupka, u kojem se dvije funkcije meusobno ometaju. Zbog toga
ovaj tip odluivanja nije mogao biti i ostati jedini tip kad je kom
pleksnost politikog sistema tako naglo porasla kao u ovih posljed
njih sto godina. Procese odluivanja u upravi mora se rasteretiti od
brige za zadovoljenje osjeaja i legitimacije i instrumentalno ih or
ganizirati.
Odnos izmeu procedure i legitimnosti odluke obuhvatili bismo
samo povrno tako moemo rezimirati naa razmatranja kad
bismo ga tumaili samo kao odnos sredstva i cilja ili uzroka i po
sljedice u smislu odvojenih dogaaja u objektivnom redoslijedu
vremenskih toaka. Ali ni model stalnog prestrukturiranja oekiva
nja iz teorije uenja ne smije biti postavljen tako povrno. Ne moe
se dovoljno razumjeti odnos sistema i vremena, dakle ni odnos pro
cedure i vremena, ako se pretpostavi objektivni pojam vremena u
kojem su nanizane i izjednaene sve vremenske toke. Treba uvijek
poi od aktualnog doivljaja vremena, budui da je samo u sada
njici vrijeme stvarno u smislu dvostrukog horizonta odreenog
(prolog) i neodreenog (budueg).
Djelovanje procedure ne iscrpljuje se prema tome u tome da se
procesima selekcije odredi neizvjesna sudbina; ona prije svega
omoguuje da se podnese neizvjesnost budunosti. Procedure do
prinose tome da se nasuprot neizvjesnoj sudbini i naroito nasup
rot preoptereenju, koje proistie iz nepregledne kompleksnosti
mogunosti varijabilnog prava, stvori aktualna sigurnosti omogui
ponaanje u sadanjici koje se dade prikazati, koje je ekspresivno,
ispunjeno smislom i obvezujue20. Tako pogoeni moe u stalno ak
tualnoj sadanjici na nain ispunjen smislom doivljavati i djelova
ti, mada se kree prema neizvjesnoj budunosti. Odluka ga ne poga
a kao iznenaenje koje ne bi bio mogao oekivati, kao srea ili ne
srea koju zbunjeno oekuje i na koju se ne moe pripremiti, ve
kao rezultat procesa odluivanja u kojem se priprema na odluku sudoivljujui i suraujui. to je vea kompleksnost buduih mogu
nosti, to bi nepodnoljivija bila takva iznenaenja, to bi nas vie ug
rozila oekivanja nepredvidivih dogaaja koji su ljudsko djelo i ne
kreu se vie stazama koje bi se moglo religiozno interpretirati. U
tom smislu procedure su egzistencijalni komplement pozitivizaciji
prava. Umanjuju i otupljuju momenat iznenaenja, koji je povezan
s odlukom.
20. Na osnovi sline koncepcije vremena tumai i George H. Mead problem sigur
nosti. Njega se moe rijeiti samo u aktualnoj sadanjici. Up.: The Philosophy of Act,
Chicago 1938, str. 175.

197

2.

Strukture i razoaranja

Problem kako usitniti razoarana oekivanja moe se u sociologiji

obraditi i u okviru teorije strukture. Tek kad se to uini, postaje vi
dljivo puno znaenje tog problema1.
U ovom okviru ne moemo izraditi, pa ak ni skicirati teoriju so
cijalnog sistema koja bi bila tome primjerena. Moemo istai samo
jedan, za nas bitni misaoni slijed. Polazimo od toga da svi socijalni
sistemi stiu svoj identitet i svoju relativnu autonomiju u odnosu
na okolinu odvajanjem struktura i procesa2. Funkcija ovog odvaja
nja jest da se uspostavi dvostruka selektivnost. Strukturama u
sluaju postupka primjene prava, dakle pravnim normama una
prijed se odabire ue podruje mogunosti, unutar kojeg se zatim
mogu smisleno-selektivno orijentirati procesi odluivanja. Struktu
re reduciraju krajnju kompleksnost svijeta na veoma sueno i po
jednostavljeno podruje oekivanja koja se pretpostavljaju kao pre
mise odluivanja i ne preispituju u normalnim sluajevima3. Ona
dakle uvijek poivaju na varkama, naime na varci o stvarnoj kom
pleksnosti svijeta4 i napose o stvarnom potencijalu ovjekovog dje
lovanja, i stoga ih se mora pripremiti na razoaranja. Nemogue je
1. Juristike procesne teorije ne postavljaju kao problem odnosno bar ne kao na
elni socijalni problem obradu razoaranja i njihovo, po mogunosti glatko ukljui
vanje u kontinuirani tok aktualnog doivljavanja. One polaze od toga da pravo ve po
stoji i da razoaranje optereuje onog tko je imao pogrena oekivanja. On ih mora i
pregorjeti. Pritom se pretpostavlja da je mogue pojedinca socijalno izolirati u njego
voj krivici da je neto pogreno oekivao. Da je to potrebno i na koji je nain to mogu
e to su socioloki problemi, koji se mogu postaviti samo ako se strukture openito i
pravne norme napose smatraju problematinom selekcijom.
2. O vezi izmeu ove misli i ope teorije socijalnog sistema up. i Niklas Luhmann:
Soziologie als Theorie sozialer Systeme, Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozial
psychologie sv. 19 (1967.), str. 615-644 (nap. str. 623 sl.).
3. Razlikujui se od uobiajenog pojma strukture, koji se definira ontiki, jednim
svojstvom, naime postojanou, ovaj je pojam strukture definiran funkcionalno, jed
nim uinom, naime selektivnou. Slian pojam strukture izradio je za podruje psiho
logije Wendell R. Garner: Uncertainty and Structure as Psychological Concepts, New
York-London 1962.
4. Vidi o ovom pasau kojom Kenneth Burke, A Grammar of Motives, reprint, Cleveland-New York 1962, s. 59, zapoinje glavu o Scope and Reduction
Men seek for vocabularies that will be faithful reflections of reality. To this end,
they must develop vocabularies that are selections of reality. And any selection of reali
ty must, in certain circumstances, function as a deflection of reality.

198

djelotvorno iskljuiti razoaranja, ali je ipak mogue stabilizirati

oekivanja tako da odolijevaju razoaranjima5, ukoliko je sigurno
da e oekivanja uprkos ovome dalje vaiti i ukoliko se onom koji
neto oekuje prue pravila kako e se ponaati bude li razoaran.
Strukture pa tako i pozitivno pravo prema tome nisu nipoto
projekti smisla proizvoljno upereni u neizvjesnost; moe ih se stabi
lizirati i institucionalizirati samo ako su sazidani na djelotvornim,
socijalno utemeljenim pravilima o tome kako svladati razoaranja.
Regulacija razoaranja postaje jo vanijom ako je porasla kom
pleksnost sistema i njihovog shvaanja okoline, ako se dakle pove
ao broj alternativa koje se zapaaju u okolini ili aktiviraju u siste
mu. Tada naime istovremeno raste efekt razoaranja, koji je pove
zan sa svakim fiksiranjem smisla, broj onih ne koje implicira sva
ko da. Mehanizmi koji reguliraju i otupljuju razoaranja i tako
neizravno stabiliziraju strukture moraju tada postati primjereno
djelotvorniji, a to prije svega znai: moraju se diferencirati po speci
finim funkcijama.
Sasvim grubo gledano postoje dvije funkcionalno ekvivalentne
strategije za ophoenje s razoaranjima: odraivanje razoaranja
na stazama koje ne tete strukturi ili preorijentacija oekivanja,
modifikacija strukture. Mada su funkcionalno ekvivalentne, ove
dvije strategije poivaju na suprotnim stavovima koje se ne moe
kombinirati bez daljnjega6. Za nastojanja da se prebole razoaranja
karakteristino je da se sigurnost trai u situaciji koja je postala ot
vorena i neodreena. Odmah se dakle nastoji reducirati kompleks
nost. Kod traenja nove orijentacije (uenja) radi se naprotiv bar
isprva o traenju alternativa, dakle porastu kompleksnosti, to je
mogue samo na tlu neke sigurne situacije. Pa ipak, u sistemima ko
ji su dovoljno kompleksni i diferencirani ova dva mehanizma mogu
biti koritena jedan uz drugi ali samo ako se uspije dovoljno od
vojiti situacije i uloge za jedno odnosno za drugo ponaanje.
Da bi se razoaranja odradila potreban je velik broj simbola i
procesa obrade doivljaja koji dijelom kombinirano, a dijelom al
ternativno djeluju tako da razoaranje ne potresa strukturu. To
su prije svega: regulacija uraunavanja razoaranja u tom smislu
5. Up. o ovom mnogo diskutiram eksperiment Lloyd G. Humphreys: The Acquisiti
on and Extinction of Verbal Expectations in a Situation Analogous to Conditioning,
Journal of Experimental Psychology 25 (1939), s. 294-301. Njegov je rezultat da su nesi
gurna oekivanja, koja raunaju s razoaranjem, stabilnija od sigurnih oekivanja, ko
ja se slamaju u prvom razoaranju. Pregled istraivanja koja su se na ovo nadovezala:
Ralph M. Stogdill: Individual Behavior and Group Achievement, New York 1959, s. 59
ff.
6. Up. Niklas Luhmann: Normen in soziologischer Perspektive. Soziale Welt 20
(1969), u tampi. Na psihologijskoj ravni pitanje postavlja Cyril Sofer: The Organizati
on From Within: A Comparative Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Approach, Chicago 1962 (prvo izdanje London 1961), napose s. 145 ff., zbog mogu
nosti da se kombiniraju objanjenja za razoaranja i spremnost na promjene. I to zaci
jelo zahtijeva visoku kompleksnost i relativno svjesno samoupravljanje psihikog siste
ma i svladavanja straha.

da krivica zbog diskrepancije ne pada na onog koji je neto oeki

vao, nego na onog koji je djelovao; zatim plauzibilna objanjenja
ponaanja koje je razoaralo bilo povezivanjem s nadzemaljskim
snagama, kojima je opsjednut onaj tko je djelovao, bilo moralno
zlim namjerama, kvazinauno utvrenim socijalnim ili psihikim
faktorima kao to su pripadnost nekoj klasi ili rasi, osjeaj manje
vrijednosti, potiskivanje nagona ili defenziva iz straha; nadalje, mo
gunosti da se izrazi ustrajnost u oekivanju uprkos razoaranju,
ponajprije osude, ogorenja, sankcije; nakraju mogunosti da se abreagiraju osjeaji nesigurnosti, koji izviru iz latentnog ugroavanja
strukture: Treba smjeti pretjerati u ogorenju i sankciji da se u tom
ne bi nalo samo potvrdu ugroenog oekivanja ve i obnovu ugro
ene strukture.
Svi ovi mehanizmi stoje na raspolaganju kako bi se stabilizirala
slubena struktura socijalnog sistema i pomau da se prebrodi po
naanje suprotno strukturi koje razoarava. Njih se koristi kako
protiv onog tko kri pravo, tako i protiv onoga za koga se pokae da
nije bio u pravu. Ali treba misliti i na razoaranje onih koji gube u
borbi za pravo. Oni su oekivali normativno, pokazali su dakle od
lunost da ne ue, a sad ipak moraju uiti. Njihova razoarana oe
kivanja ne nalaze vie drutvenog oslonca ni ohrabrenja. Pobijee
ni moraju svladati svoje razoaranje takorei privatnim asortima
nom strategija nejednaka razdioba ansi koja pokuava osigurati
dominaciju sistemske strukture ali ne prua ba mnogo pomoi u
uenju. Oni istinski procesi uenja prava odvijaju se na sasvim dru
gom mjestu.
Simboli i procesi koji slue stiavanju razoaranja ograniuju varijabilnost strukture koju se brani. Njihovo je odreenje da neke
osnove oekivanja zatite od problematizacije, ak od bilo kakovih
pitanja, i zato nisu prikladne da razoaranoga potaknu na pcocese
uenja i tako modificiraju strukturu. Nijedno od povijesno pozna
tih drutava nije uspjelo da ovaj problem strukturalnog uenja od
voji od prevladavanja razoaranja i rijei ga kroz varijaciju kao po
sebnu vrstu stabilizacije; sva su se, manje ili vie iskljuivo, oslonila
na mehanizme abreagiranja.razoaranja i uila u najboljem sluaju
samo latentno. Da bi se institucionalizirali strukturalno uenje i
preorijentacija oekivanja, potrebno je bar dvoje: organizacija pro
cesa uenja koji su slobodni od razoaranja, pa prema tome i od os
jeaja (i slue strukturalnoj adaptaciji sistema, a ne samo predaji
znanja na nove generacije) i organizacija preorijentacije oekivanja,
koje ne diskreditira ranija oekivanja. Oba uvjeta normaliziranog i
rastereenog uenja mogu se ostvariti samo izvan podruja onih
procesa u kojima se obrauju razoaranja7. U ovoj mjeri u kojoj je
7. Sasvim novi i primjereno nesigurni su teoretski pokuaji da se pojam uenja pri
mijeni na socijalne sisteme i da se zapita pod kojim pretpostavkama su socijalni siste
mi (za razliku od psihikih) sposobni da ue. Up. i Karl W. Deutsch: The Nerves of Go
vernment. Models of Political Communication and Control, New YorkLondon 1963

200

mogue faktiki prestrukturirati oekivanja putem uenja slobod

nog od razoaranja, umanjuje se socijalni pritisak koji lei na situa
cijama razoaranja.
Pretpostavke strukturalne varijacije stvorene su na razini politi
kog sistema tek potpunom pozitivizacijom prava i preobrazbom za
konodavnog postupka u normalni politiki rad, koji tee nepresta
no i koji je proceduralno reguliran, u 19. vijeku8. Politiki sistem
moe se tako uei prikljuiti drutvu kao svojoj blioj okolini. Isto
dobno su se formalno organizirali najvaniji podsistemi drutva i
ustrojili se takoer tako da se mogu preprogramirati. Postali su
dakle sposobni da ue. ini se da ovo bitno dostignue, koje je u do
sad nepoznatoj mjeri pojaalo strukturirajua djelovanja prava, u
vrlo velikoj mjeri poiva na diferencijaciji postupka zakonodavstva
i primjene prava.
Rezultati naih razmiljanja o problemu legitimacije kroz proce
duru podupiru ovu hipotezu svakako u njenim bitnim aspektima.
Postupke primjene prava ne odreuje aspekt mogunosti uenja.
Pruajui strankama spora mogunosti da na legitiman ali kanalizi
ran nain ispolje agresivnost, i izolirajui pobijeenoga tako da nje
govo razoaranje nema nikakovih posljedica, ovi postupci slue po
najprije odvoenju i usitnjavanju razoaranja. To vai za oekiva
nje pogoenih, ali i za sudaku dogradnju prava koju danas prav
nici tako visoko cijene. Zacijelo ima sluajeva gdje je sudako pravo
dovelo do socioloki umjesnih promjena strukture, koje su se u
praksi nametale9. No openito ne stoje u procesu primjene prava na
raspolaganju ni sredstva pomou kojih bi se mogle ispitati alterna
tive, vjerojatnosti i lanane povezanost posljedica10 ni slobode po
trebne za konstrukciju principijelnih alternativa i novih poeta
ka". Politiki gledano sudska je dogradnja prava rjeenje iz nude
s. 94 ff.; Vincent Cangelosi/William R. Dill: Organizational Learning. Observations Toward a Theory. Administrative Science Quarterlv 10 (1965), s. 175-203.
8. Up. o tome i Niklas Luhmann: Gesellschaftliche und politische Bedingungen des
Rechtsstaates. In: Studien ber Recht und Verwaltung, Kln-Berlin-Bonn-Mnchen
1967, s. 81-102.
9. To naprimjer vai za izmjenu kriterija u nekim podrujima odgovornosti za tetu.
Sigurnost je kao kriterij zamijenila linu krivicu razvoj koji se u biti moe socioloki
pripisati sve veoj nesigurnosti u socijalnoj definiciji opasnosti. O razvoju prava vidje
ti: Josef Esser: Grundlage und Entwicklung der Gefhrdungshaftung, Mnchen-Berlin
1941. Bitne spoznaje o tome zahvaljujem neobjavljenom rukopisu dra Horsta Reinickea.
10. To naravno jasnije spoznaju oni autori koji ili nisu pravnici ili su se u velikoj
mjeri oslobodili pravnikog naina gledanja na stvari. Vidjeti na pr. Torstein Eckhoff/Knut Dahl Jacobsen: Rationality and Responsibility in Administrative and Judicial
Decision-Making, Kopenhagen 1960; ili Geoffrey Vickers: The Art ofJudgment. A Study
of Policy Making, London 1965, s. 91.
11. Neke pravno-politike konstrukcije, koje se suprotstavljaju sudakom pravu,
mogle bi posluiti da ovo postane jasnije. Vidjeti Franz Becker/Niklas Luhmann: Ver
waltungsfehler und Vertrauensschul/.. Mglichkeiten gesetzlicher Regelung der Riicknehmbarkeit von Verwaltungsakten, Berlin 1963; Niklas Luhmann: ffentlich-rec
htliche Entschdigung rechtspolitisch betrachtet, Berlin 1965.

201

koje se iz razliitih razloga uvijek iznova pokazuje kao neophodno

naprimjer zato to postoji potreba za mirovanjem nakon kom
pleksnih kodifikacija ili zato to su pravi politiki procesi odluiva
nja preoptereeni ili loe funkcioniraju i utoliko ispunjava kompenzatorske funkcije.
Vanije od ovih jedno je drugo rastereenje procesa odluivanja,
kako politikih, tako i onih u kojima se primjenjuje pravo. U po
stupcima primjene prava u velikoj se mjeri filtriraju i politiki neut
raliziraju u pojedinanim sluajevima razoaranja i protesti. Potpu
ni je izuzetak kad pojedinani sluaj postane politikumom; tada on
mora posjedovati simptomatino znaenje za neto openitije. Zaci
jelo nije nikom zabranjeno birati neku drugu stranku ili na drugi
nain politiki abreagirati svoje nezadovoljstvo nad nekim pravo
monim upravnim aktom ili izgubljenim procesom. Da bi postavio
djelotvorne zahtjeve i vrio utjecaj, mora on meutim udahnuti
svje zrak, pa ak i uope nastupiti kao da je netko drugi. Politiki
djelotvorni komunikacijski kanali odnose se na postupke koji djelu
ju na centar i koji su prema tome usmjereni na interese koje je mo
gue generalizirati. Osim toga oni moraju ispuniti obje pretpostav
ke za strukturalno prilagoavanje koje smo gore naveli: treba da
omogue neoptereeno, od razoaranja slobodno ispitivanje alter
nativa i ne smiju diskreditirati vaenje vaeih programa odluiva
nja. Zbog toga ih se ne moe kao neku vrstu pravnog lijeka nepos
redno nadovezati na onaj postupak koji regulira razoaranja poje
dinog sluaja.
Ako na ovaj nain u nae razmatranje ukljuimo pitanja svlada
vanja razoaranja i uenja, lomi se isto normno-imanentno (pravno-nauno odnosno egzegetiko) promatranje prava. To ima znaaj
ne posljedice za odreivanje odnosa izmeu prava i legitimnosti i
otvara nove perspektive za ovo pitanje, koje je nakon prOpasti pri
rodnog prava izgledalo nerjeivo. Shvaanje koje danas prevladava
razdvaja vaenje prava i legitimnost ponorom izmeu onog to jest
i onog to treba da bude (Sein und Sollen). Legitimnost je tu samo
faktika vjera u ispravnost i vrijednost odreenih normi, ali nije
imanentna kvaliteta same norme, bez koje ona ne moe vaiti. Pri
tom je nejasno zato je istom treba da bude ova vjera uope po
trebna. Legitimnost prava prikazuje se kao poeljni, praktiki va
ni, ali izvanjski sastojak12. Socioloka analiza naprotiv moe ispitati
i funkciju pojma treba da bude (Sollen) i u njemu prepoznati if
ru za vrlo kompleksne socijalne mehanizme, koji stabiliziraju oeki
vanja ponaanja tako da ona mogu odoljeti razoaranjima, i na taj
nain garantiraju strukture. Predodba o treba da bude slui kao
kratica za sve procese koji omoguuju da se ustraje u oekivanjima
ponaanja, ak i tada kad ona ostanu neispunjena u pojedinanom
12. O dananjem stanju diskusije vidjeti Hans Welzel: An den Grenzen des Rechts.
Die frage nach der Rechtsgeltung. Kln-Opladen 1966.

202

sluaju. Ona omoguuje da kratkom formulom doe do socijalnog

sporazumijevanja s ovom namjerom. Vaenje norme dovodi se na
razinu jednog ili/ili, jer je potrebno odluiti da li e se u sluaju raz
oaranja ustrajati u oekivanju ponaanja ili ne. Oekivanje dobiva
normativnu kvalitetu ako se (njegovo postojanje, dopunio prevodi
lac) kontrafaktiki tvrdi, inae e se s njim postupati kao sa isto
kognitivnim predvianjem budueg dogaanja, spremnog na ue
nje13. Dihotomija onog to jest i onog to treba da bude zasniva se
na ovoj situaciji u kojoj se odluuje o pojedinanom razoaranju, a
ne na nedokuivim, apsolutnim naelima po kojima je sagraen svi
jet.
Ovo razmatranje osvjetljava neizbjenu dvosmislenost problema
normativnog vaenja, koja se ne moe razrijeiti ve samo prozrijeti u njenoj funkciji: svako normiranje oekivanja ponaanja pret
postavlja socijalne procese obrade razoaranja i uenja, ali ove nije
mogue reflektirati u normiranom smislu. Oni se pretpostavljaju
budui da se u normativno-sigurnom, kontrafaktikom oekivanju
moe ustrajati samo ukoliko je budunost strukturirana tako da se
moe razjasniti tko moe zadrati svoja oekivanja, a tko ih mora
promijeniti; i ukoliko se moe postii konsens oko ove regulacije.
Vaenje prava ovisi o funkcioniranju tih procesa koji legitimiraju. U
vaeem smislu pravnih normi ova se ovisnost meutim ne moe
uvrstiti meu uvjete vaenja, jer bi ona razorila strukturu ili/ili,
koja je neophodna osnova odluivanja. Neko oekivanje ne moe
vaiti u onoj mjeri u kojoj uspijeva u njenom smislu obraditi razo
aranja i ostvariti procese uenja, budui da ovi procesi pretpostav
ljaju da je odlueno koja norma vai. Normirajui zahtjev da se ne
to oekuje jest i ostaje ovisan o legitimirajuim procesima, ali mo
ra sebe smatrati neovisnim o njima. Na horizontu doivljaja onog
tko oekuje zbog toga se ne pojavljuju procesi koji faktiki legitimi
raju. Onaj tko oekuje poziva se umjesto toga na vie norme ili
apsolutne vrijednosti, na koje bi zapravo svatko morao dati svoj
pristanak, i vjeruje da njegovo oekivanje samo odanle crpi svoje
legitimno vaenje. Meutim, u ovom obrazloenju kako bi se
moglo rei oslanjajui se na jednu Durkheimovu formulaciju14 ne
dolazi do izraaja realnost morala, ve jedino nain na koji mora
list sebi predoava moral.

13. O ovom razlikovanju Johan Galtung: Expectations and Interactions processes.

Inquiry sv. 2 (1959.), str. 213-234.
14. Up. Emile Durkheim: De la division du travail social, 2. izd., Paris 1902., str. 7.

203

3.

Funkcionalna diferencijacija

To to kompleksni politiki sistemi mogu i moraju osnovni pro

blem strukture i razoaranja obraditi u raznorodnim procedurama,
jedan je sluaj funkcionalne diferencijacije. Samo se specificira
njem na odreene, ue funkcije moe postii da se ponaanje raste
reti od viestranog, protivurjenog koritenja (na primjer: prebolje
ti razoaranja i uiti) i da se tako povea jedno od njegovih specifi
nih djelovanja.
Ova se razmiljanja mogu nadovezati na teoriju funkcionalne di
ferencijacije socijalnih sistema koja se poslije Spencera, Simmela i
Durkheima snano rasprostranila u sociologiji1. Svako se poveanje
kompleksnosti nekog sistema kroz stvaranje podsistema moe op
enito smatrati diferencijacijom. A o funkcionalnoj se diferencijaci
ji radi ondje gdje podsistemi nisu poredani jedan pored drugog kao
jednake jedinice, ve se odnose na specifine funkcije i povezani su
jedan s drugim. Oigledne su prednosti funkcionalne diferencijacije
u pogledu poveanja djelotvornosti. Oduvijek se opaalo da te pred
nosti treba platiti odreenim potekoama i problemima, ali se to
na razliite naine tumailo: na primjer kao neophodnost koordina
cije kod svake diobe rada; kao uzajamno ovisno povienje stupnja
diferencijacije i integracije, diferencijacije i autonomije podsistema
ili specificiranja i generalizacije; ili kao neizbjenu diskrepanciju
strukture i funkcije koja raste tamo gdje se poveava diferencijaci
ja. U novije je vrijeme sve vie znakova da se uinci koji bi kompen
zirali diferencijaciju ne trae vie toliko u kontrastirajuim naeli
ma koliko u najraznorodnijim funkcionalno-specifinim mehaniz
mima poveanja djelotvornosti2.
1. Vidjeti kao klasini prikaz: Herbert Spencer: The Principles of Sociology, 2 sv. (cit.
po izdanju sv.: I London 1885, sv. II London 1893), i: The Study of Sociology, London
1874: Georg Simmel: ber sociale Differenzierung, Leipzig 1890; Emile Drkheim: De la
division du travail social, Paris 1893. Kao noviji prikaz vidi posebno Talcott Parsons:
Introduction to Part Two. In: Talcotf Parsons/Edward Shils/Kaspar D. Naegele
/Jesse R. Pitts (ur.): Theories of Society, Glencoe 111. 1961, sv. 1, s. 239-264.
2. Vidjeti naprimjer teoriju koda upravljanja kod Talcott Parsons: Die jngsten En
twicklungen in der strukturell-funktionalen Theorie, Klner Zeitschrift fr Soziologie
und Sozialpsychologie 16 (1964), s. 30-49, ili pojam performance kod Fred W. Riggs:
Administrative Development. An Elusive Concept. In: John D. Montgomery/William
J. Siffin (izd.): Approaches to Development. Politics, Administration and Change, New

204

Ako nae analize razliitih procedura uvrstimo u ovo teoretsko

podruje, postaje temom njihova diferencijacija sama. Time pada
novo svjetlo kako na sistemski karakter i opu strukturu procedure
uope, tako i na smisao i povezanost pojedinih vrsta procedure.
Smisao sistemskog karaktera sistema, njihove relativne autonomije
u obradi informacija, njihove vlastite kompleksnosti i razliite tipi
zacije raznih oblika procedure sastoji se u tome da se politiki sis
tem oplodi prednostima funkcionalne diferencijacije.
Nae se istraivanje odnosilo na etiri vrste procedure: na politi
ke izbore, zakonodavstvo, procese odluivanja u upravi i sudski po
stupak. Ove se procedure primarno razlikuju po koliini komplek
snosti koju preuzimaju i razrauju, a u drugoj liniji po svojim teh
nikama redukcije, po svom outputu i po svojoj poziciji u odnosu na
problem legitimiteta.
Politiki izbori i zakonodavstvo su procedure vrlo visoke kom
pleksnosti i s adekvatno niskim stupnjem racionalnosti. One prua
ju u prvom redu mogunost da se teme politiki generaliziraju, da
se pronau istomiljenici i da se probleme uprkos odluci tretira
kao nezakljuene. U tom su smislu labilne. Upravo stoga zahtijeva
ju samo slab angaman neprofesionalnih uesnika i tako olakava
ju preorijentaciju. Da bi reducirale svoju visoku kompleksnost, ko
riste manje ili vie dalekoseno odvajanje prikazane procedure od
faktikog procesa odluivanja i slue se u velikoj mjeri devijantnim
motivima i tehnikama odluivanja.
Postupak upravne odluke i sudski postupak po svim su ovim as
pektima graeni upravo na suprotnim naelima. Njihova je kom
pleksnost umanjena i odreena programiranjem premisa odluiva
nja. Zbog toga se ovdje u veoj mjeri, mada takoer nikad potpuno,
poklapaju donoenje odluke i prikaz odluivanja; a pogoenima se
omoguuje da u ulogama uestvuju u itavom postupku, to ih vodi
k specifikaciji i izolaciji njihovih interesa. To se postie u sudskom
postupku, dok u upravnom postupku stupa u pozadinu kad se ovo
liava legitimirajue funkcije i sasvim se koncentrira na donoenje
odluke.
Ako ih sagledamo sve zajedno i kao diferenciranje, postiu ove
procedure raspodjelu kompleksnosti politikog sistema na razne
mehanizme redukcije. Politiki sistem nekog drutva moe ouvati
vlastitu visoku kompleksnost, i time i sposobnost da odluuje o ne
preglednom mnotvu drutvenih problema koji brzo fluktuiraju, sa
mo ukoliko raspodijeli teret selekcije koji je s ovim povezan. Jedna
instanca, pa ak i jedna hijerarhija sama mogla bi primiti samo re
lativno malo informacija, mogla bi apsorbirati samo malo protivurjeja i konflikata i odluivala bi vrlo primitivno. Jedna procedura
znaila bi nijednu proccduru, budui da njeno izdvajanje u sistem
York-London-Sydney-Toronto 1966, s. 225-255. Usp. dalje Niklas Luhmann: Reflexive
Mechanismen, Soziale Welt 17 (1966), s. 1-23.

205

ne bi imalo nikakovog smisla. Kompleksni sistemi moraju instituci

onalizirati zajedniku igru raznorodnih mehanizama, koji operiraju
u razliitim uslovima, podlijeu razliitim mjerilima racionalnosti i
slue se razliitim motivima. No, istovremeno, oni se uzajamno uv
jetuju i na taj nain integriraju. Potencijal za kompleksnost moe
rasti u onoj mjeri u kojoj se odustaje od sadrajno-homogenih ori
jentacija, u kojoj se razvijaju divergencije i u kojoj sistem koordini
raju samo jo veoma apstraktne funkcijske premise kao na primjer
ona uzajamnog priznavanja rezultata pojedinanih procesa. U tako
vom poretku imat e smisla i postat e na kraju i nuno da se procesi-dijelovi konstituiraju u obliku procedura. Jer time je postignuto
ono to je potrebno: diferencijacija relativno autonomnih kontek
sta odluka, koji po raznorodnim gleditima grade i reduciraju svoju
kompleksnost.
Motrimo li raspodjelu kompleksnosti na razne, funkcionalno spe
cificirane procedure spoznat emo vremenski i stvarni poredak, ko
ji kako jedan tako i drugi slue integraciji cijelog sistema.
Vremenski politiki izbori prethode zakonodavstvu, a ovo uprav
noj odluci, dok zakonodavstvo ili upravna odluka prethode sud
skom postupku. Drugim rijeima, prvo mora visoka i neodreena
politika kompleksnost sistema biti salivena u kalupe slubenog li
ca ili vaeeg programa; tek tada moe zapoeti rad na ispravnoj
odluci o pojedinanom sluaju. Odluke u pojedinanim sluajevima
mogu se opet, mada ne moraju, dojaviti tekuoj politici i postaju ta
ko poticaj em za politike procedure. U ovom vremenskom poretku
nisu razne procedure koordinirane poput komplementarnih sred
stava u odnosu na neki zajedniki cilj, ve samo u tom smislu to
output jedne dolazi u obzir kao input druge. Diferencijacija cjelo
kupnog sistema izraava se u ovom vremenskom redoslijedu u to
me to se odluka jedne procedure u drugoj tretira kao puka injeni
ca, preuzima se dakle paualno i niti se jo jedanput razrauje niti
se kontrolira3; a integracija se odvija tako da dolazi do ovog preuzi
manja rezultata i procedure ne teku nepovezano jedna pored druge.
Stvarno je razdioba kompleksnosti ureena time to se odvija na
dvije razine generalizacije: openito razlikovanjem tipova procedu
re i u tom okviru zapoinjanjem pojedinanih procedura odreenog
tipa. Odreenje tipa odvija se institucionalizacijom mogunosti da
se procedura zapone i odreenjem obiljeja koja vae openito.
Ovo jo ne sadri odluku o tome koliko e se procedura istog tipa
odvijati uporedo ili zaredom, ni o tome koja e im biti konkretna te
matika. Vremenski i stvarni opseg primjene ostaje dakle otvore3. Ukoliko po iznimci ipak doe do takovih kontrola na primjer u obliku sudske
kontrole zakonodavstva ili politike kritike pravosua oigledno se javlja ova proble
matika: mora se umjetno ograniiti kriterije kontrole kako ne bi dolo do prelaenja
odgovornosti. U suprotnom bi se sluaju slomila funkcionalna diferencijacija procedu
ra, a sistem bi se pojednostavnio.

206

nim. On se konkretizira tek u drugoj rundi odluivanja od sluaja

do sluaja.
Adekvatno ovome treba sagledati diferencijaciju i integraciju na
dvije razliite razine: generalno se razlikovanje i meusobno pri
znavanje tipova procedure kao sastojaka politikog sistema institu
cionalizira u apstrahiranju od odnosa interesa, koji u pojedina
nom sluaju odreuje poetak i provedbu procedure; konkretna ko
ordinacija opisanim preuzimanjem outputa kao inputa deava se
naprotiv od sluaja do sluaja. Ovim odvajanjem raznih razina dife
rencijacije i integracije stvara se donekle sloboda izbora i time i og
raniena mobilnost u povezivanju procedura; zakonodavna proce
dura ovisi dodue o proceduri politikih izbora, ali ne tako da bi ve
u izborima bilo odlueno tko glasa za koje zakone; naprotiv, o tome
se odluuje tek u pojedinom zakonodavnom postupku, i tek tu se
odluuje da li e izbori uope postati praktiki relevantni, odnosno
da li e izabrani poslanici biti osueni na bezutjecajnu opoziciju. Is
to tako pojedinana procedura za donoenje nekog zakona nije na
invarijantni nain povezana s odreenim upravnim i sudskim po
stupcima, to bi u krajnjoj liniji znailo da bi se razni postupci pre
topili u jedan; naprotiv, tek u pojedinanim sluajevima upravno
nadletvo ili sud odluuje koji e se zakon primijeniti. Redoslijed u
kojem zakonodavac pokuava jednom procedurom za drugom za
dovoljiti potrebe drutva, ne mora stoga uope biti koordiniran s
redoslijedom u kojem sudovi odluuju o tubama. Isto naposljetku
vai i za povezivanje politikih izbora s praksom odluivanja u siste
mu. Bira odluuje o tome da li e i koje e odluke zakonodavca,
upravnih vlasti ili sudova sankcionirati putem izbora. Dodue, pro
cedure su meusobno povezane opom tipikom oblika, ali samo u
obliku ope eme, koja ne prijei, ve omoguava varijaciju kon
kretnog povezivanja. Smisao odvajanja raznih razina generalizacije
sastoji se upravo u tome da se openito osiguraju povezanosti, ali
da se realizacija prebaci na pojedinani sluaj, ija se konkretna
konstelacija vie ne moe predvidjeti. Zahvaljujui ovakvim struk
turalno ugraenim slobodama moe kompleksnost sistema prerasti
granice smislenih akcionih sklopova koji se mogu predvidjeti.
Funkcionalna diferencijacija omoguuje sistemu da jedan pored
drugog ustroji razne procese koje je nemogue objediniti u jednom
kontekstu ponaanja. Tako sistem ne uiva samo prednosti koje le
e u specijalizaciji sposobnosti, ve moe dopustiti da se uporedo
zbivaju i protivurjene stvari, moe istovremeno operirati pod sup
rotnim premisama i na taj nain poveati broj svojih akcionih mo
gunosti, t. j. svoju kompleksnost. Ve smo upoznali prednosti koje
se mogu stei diferencijacijom procedura na primjeru odvajanja
procesa uenja od procesa obrade razoaranja. Daljnji je primjer
da se slijedi narodne poslanike koje se izabralo. Kad ne bi bilo dife
rencijacije procedura, potinjeni ne bi mogli redovito mijenjati no
sioce moi. Demokracija ovisi o diferencijama. Isto vai i za poziti207

vizaciju prava, koja ovisi o tome da se sa izmjenljivim normama

moe postupati kao da su sasvim vrste. U snano diferenciranim,
vrlo kompleksnim politikim sistemima i legitimacija nastaje na
ovaj protivurjean nain. Ona poiva na jednoj strani na mehaniz
mu distanciranja od dogaaja programiranja s difuznim, simboli
ki posredovanim ukljuivanjem onih koji to sudoivljuju u zajedni
cu; na drugoj se strani ona postie u sudskoj proceduri u kojoj se
program izvodi akcionim ukljuivanjem, preuzimanjem uloga i izo
lacijom pojedinaca. Bezupitna sigurnost, kojom se u visoko razvije
nim drutvima prihvaaju obavezne odluke politikog sistema i
efektivno prestrukturiraju oekivanja, poiva, ini se, u velikoj mje
ri na tome da oba mehanizma mogu funkcionirati uporedo i uprkos
svojoj suprotnosti povezano jedan s drugim.

4.

Razdvajanje socijalnih i personalnih

sistema

Od funkcionalne diferencijacije socijalnih (ili i drugih) sistema tre

ba razlikovati razdvajanja sistema koja postaju nuna zbog konsti
tucije relativno autonomnih sistema koji povlae granice ali nisu vi
e ukljueni ni integrirani u nekom viem sistemu. Njih jedino jo
ujedinjuje zajedniki horizont svijeta. Moderna sistemska teorija
prua nam mogunost da prvo analitiki odvojimo socijalne i perso
nalne (to znai: kroz individualnu linost integrirane) akcione siste
me, i da se tak kasnije zapitamo da li se, i kroz koje se strukture i
procese, ovo odvajanje provodi u odreenim drutvima1.
Odvajanje socijalnih i personalnih sistema ne moe se naravno
odvijati realno-konkretno u tom smislu da bi se jedanput radilo o
socijalnom, a drugi put o personalnom sistemu. Ono ne znai ni izo
laciju u smislu negacije meusobnog utjecaja. Misli se tek na to da
u smislu koji pridajemo nekoj radnji ima aspekata koji se mogu pripisati ili nekom socijalnom ili nekom personalnom sistemu, ali ne i
jednom i drugom istovremeno; a budui da je to tako, da treba na
adekvatni nain diferencirati reakcije. Kad na primjer neka ena
kupuje u mesnici kobasicu, tad elementi smisla njene radnje pripa
daju u socijalni sistem njene familije koju opskrbljuje, i u socijalni
sistem duana u irem okviru privrednog sistema drutva, koje je
na primjer institucionaliziralo da nema pogaanja oko cijena. Stil
njenog nastupa, mjera njene kritike robe, izbor rijei i koliine, i
napose svako odstupajue i ometajue ponaanje bit e naprotiv
1. Kao u sociologiji, tako je sistemska teorija naravno sporna i u psihologiji. Nipoto
ne bi svi psiholozi bili spremni da definiraju podruje svojeg istraivanja kroz teoriju
personalno integriranih akcionih sistema. Kao primjer za ovo shvaanje up. na pr. P.
G. Herbst: Situation Dynamics and the Theory of Behavior Systems, Behavioral Sci
ence2 (1957), s. 13-29; Merton Gill: The Present State of Psychoanalytic Theory, The
Journal of Abnormal and Social Psychology 58 (1959), s. 1-8; 0. J. Harvey/David E.
Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems and Personality Organization, New
York-London 1961; nadalje, prije svega, one sociologe i socijalne psihologe koji na taj
nain pokuavaju shvatiti odnos linosti prema njenoj socijalnoj okolini, na pr. James
S. Plant: Personality and the Cultural Pattern, New York-London 1937; Talcott Par
sons: An Approach to Psychological Theory in Terms of the Theory of Action. In: Sig
mund Koch (izd.): Psychology. A Study of a Science, sv. Ill, New York-Toronto-London
1959, s. 612-711; Social Structure and Personality, New York-London 1964; Chris Argyris: The Integration of the Individual and the Organization. In: Chris Argyris i dr.: So
cial Science Approaches to Business Behavior, Homewood 111. 1962, s. 57-98.

209

uraunati njenoj individualnoj linosti. Za sve koji sudjeluju u tak

voj sceni vano je da mogu na ispravan nain sistemima pripisati
doivljeni smisao, jer e inae zapasti u pogrena oekivanja i nera
zumljive reakcije. Pokuat e na primjer dati line motive nekom
socijalno fiksiranom ponaanju ili e mu postaviti prigovore line
prirode2.
Nunost takvih odvajanja sistema i zahtjevi koji se adekvatno s
njima postavljaju na ponaanje rastu uporedo s rastom komplek
snosti drutva. Socijalna diferencijacija vodi, to je openito prizna
to, individualizaciji linosti. Djelovanje pojedinca podlijee zahtje
vima mnogih sistema koji se stalno izmjenjuju, i pojedinac ga tako i
doivljava. Stoga on neki bar donekle konzistentni i praktiki pro
vediv niz akcija moe stvoriti jo samo kao linost. Njemu je potre
ban neki princip integracije izvan socijalnih sistema. A sistemi obr
nuto moraju sada osigurati predvidive, sa strukturama usuglaene
radnje veoma razliitih pojedinaca. Oni se dakle u velikoj mjeri mo
raju osamostaliti u odnosu na individualne konstelacije motiva.
Stoga izmeu socijalnih i personalnih sistema moraju biti ubaeni
generalizirajui koji s jedne strane neutraliziraju line motivacije, a
s druge koe socijalnu determinaciju toliko da pojedincu ostaje do
voljno manevarskog prostora kako bi razvio svoju linu liniju pona
anja3.
Sociologiji je teko palo da shvati ovu situaciju iz razloga koje ov
dje ne moemo navesti u pojedinostima4. Pojmovni instrumentarij
za njenu analizu pripremljen je sistemskom teorijom i, u ogranie
nom opsegu, pojmom uloge. Nepristrano empiriko istraivanje
prije ostalih je na pojedinanim mjestima nasuprot dominantnoj
predrasudi uinilo vidljivim smisao takvih razdvajajuih funkcija5.
Meutim, mnogim drugim podrujima istraivanja jo uvijek vlada
nediferencirana predodba da treba pozdraviti kad se pojedinac
slobodno ukljuuje u socijalnu cjelinu i dijeli uvjerenje drugih; ali
da to naalost esto nije sluaj.
2. Up. o ovom napomene o uoljivosti granica sistema, str. 43 (u njem. originalu).
3. Polazei od ove osnovne misli moe se prije svega shvatiti fenomen sve vee orga
niziranosti svih socijalnih sistema. Vidjeti: Niklas Luhmann: Funktionen und Folgen
formaler Organisation, Berlin 1964.
4. Jedna je od prepreka bio nain na koji je odvajanje socijalnih i personalnih siste
ma problematizirano kao otuenje kao da bi ponovno stapanje u jedno bilo poelj
no. Ovaj je stav nikao iz nesposobnosti da se uvidi kako protivurjeja imaju smisla i da
ih se moe stabilizirati. Promaaj je isto tako tendencija, koja potie iz 18. i 19. stoljea,
da se odnos socijalnih i personalnih sistema odredi kao suprotnost prisile i slobode.
5. Moda je najdalje doprlo istraivanje izbora svojom spoznajom da i apatija moe
imati pozitivne funkcije tako na pr. Bernard R. Berelson/Paul F. Lazarsfeld/William
N. McPhee: Voting. A Study of Opinion Formation in a Presidential Campaign, Chicago
1954, s. 314 ff., specijalno s gledita prihvaanje odluke. I u sociologiji organizacije ras
te zanimanje za nezainteresiranost, sve do spoznaje o pozitivnim funkcijama ravnodu
nosti. Vidjeti na pr. Elliott Jaques: The Changing Culture of a Factory, London 1951, s.
302 ff., o adaptive segregation; Robert Dubin: Industrial Workers World. A Study
of the 'Central Life Interest of Industrial Workers, Social Problems 3 (1956), s.

210

Definiramo li legitimitet na uobiajeni nain kroz irenje uvjere

nja da dravne odluke vae ili da su ispravne, zapadamo u opasnost
da cementiramo ovu predrasudu u korist konformiteta. U najma
nju je ruku teko u tom sluaju posumnjati u tu predrasudu. Ali u
tome upravo jest pitanje ne znai li visoki konformitet miljenja da
je kompleksnost sistema malena, da ima malo alternativa i da su ri
zici opstanka odgovarajue veliki. Mora se posumnjati u to da bi vi
soko kompleksni politiki sistem, koji se na tipian nain pojavljuje
u modernim industrijskim drutvima, mogao jo uvijek crpiti svoju
stabilnost iz fundusa vrstih, ope rasprostranjenih pravnih uvjere
nja koja pretpostavljaju da je kod svih jednako stanje motiva. Ne
zahvaljuje li on postojanost svog opstanka upravo heterogenosti i
fluktuaciji individualnih mnijenja? I odista, postoje argumenti za
tvrdnju da je prebacivanje s jedne osnovice na drugu ve jako uz
napredovalo. Ako je tako, onda je veoma vano spoznati one struk
ture i procese koji transformiraju varijabilnost u stabilitet.
Tko takvu transformaciju smatra iskljuenom budui da se nita
sigurno ne moe graditi na pijesku, taj je sebi zagradio mogunost
da na primjeren nain obradi temu legitimacije kroz proceduru. Da
se postojanje i nepostojanje iskljuuju, da iz neega to nije ne mo
e postati neto to jest, niti iz neega nesigurnoga neto sigurno,
da je istina ispravna predstava onoga to jest i da je zato obavezna
takve su premise miljenja pozadina klasine teorije procedure,
uobiajenog pojma legitimiteta i ideala konformnosti. Krenemo li
od njih, moi emo u najpovoljnijem sluaju opravdati procedure
kao sredstvo za pronalaenje istine, ali samo istina sama legitimira,
jer jedino ona vrsto stoji i jedino ona moe sve uvjeriti.
Ali u zbilji institucije koje ve djeluju impliciraju sasvim drugai
je razmiljanje. Moderno je drutvo doseglo stupanj kompleksnosti
na kojem je postalo mogue ono to je ranije bilo nemogue i mora
stoga biti i predmetom miljenja. Ukoliko je politiki sistem dovolj
no kompleksno organiziran, moe on dakle svojim procedurama
proizvesti i reducirati dovoljno alternativa i pobrinuti se za to da
njegove odluke budu mahom prihvaene kao obavezne; time moe
efektivno prestrukturirati socijalna oekivanja i u tom smislu legiti
mirati sama sebe6. Za ovo nisu nipoto potrebni ni opi konsens ni
puna subordinacija, a ponajmanje totalna politizacija drutva. Na
ovu ideju dolazi onaj tko zadri klasine premise i primijeni ih na
stvarnost koja im je ve odavno izmakla. Ako istina ostaje politi
kim ciljem, a konformnost dokazuje istinu, onda je veoma dosljed131-142; Chris Argyris: Personality and Organization. The Conflict between System and
the Individual, New York 1957, osobito s. 89 ff.; David L. Sills: The Volunteers. Means
and Ends in a Rational Organization, Glencoe III. 1957, s. 18 ff.; Robert Presthus: The
Organizational Society. An Analysis and a Theory, New York 1962, s. 205 ff.
6. O nepredoivosti takve autojustification u okviru klasinog miljenja i o tada
neizbjenim garancijama prirodnog prava up. Luis Legaz y Lacambra: Legalidad y le
gitimidad, Revista de Estudios Polticos sv. 101. (1958 ), str. 5-21, na kojeg jo jednom
upuujemo.

211

no da se demokratski ideali preobrazuju u totalitarne. Slijedimo li

drugaije premise, moemo zamisliti i politike sisteme kojima nije
potrebna puna vlast nad njihovom okolinom da bi se legitimirali.7
Konstituiraju se izdvajanjem iz drutvene okoline, koju pretpostav
ljaju u odve visokoj kompleksnosti ije pojedinosti ne mogu ni pla
nirati ni kontrolirati. Povisujui vlastitu kompleksnost prilagouju
se toj kompleksnosti. Redukcijom vlastite kompleksnosti mogu (za
razliku od drutvene kompleksnosti) upravljati pomou kombinaci
je raznih procedura, kojom pokuavaju u funkcionalnoj diferencija
ciji istovremeno postii kako politiku adaptaciju sistema na njego
vu okolinu tako i administrativnu i pravosudnu adaptaciju okoline
na sistem. Koristei vlastite mogunosti odluivanja stie takav sis
tem istovremeno visoke anse da izmijeni oekivanja svoje okoline.
Ukoliko mu to efektivno uspije, legitimira se kroz proceduru.

7. O ovom i Niklas Luhmann: Soziologie des politischen Systems, Klner Zeit

schrift fr Soziologie und Sozialpsychologie sv. 20. (1968.), str. 705-733.

PREDMETNI INDEKS

alternative, politike 143, 173

ambivalentnost konfliktnih situaci
ja 99
apatija, politika 165, 210 bilj. 5
apsorbiranje konflikata 144 i d.
protesta 108 i d., 150
neizvjesnosti 55, 57, 92 i d., 160 i
d.
autonomija 55, 57, 74 i d., 152
birokracija 36 i d.
boji sud 68
ceremonijal, sudjelovanje pogoe
nih 107
injenice i norme 75 i d.
demokracija 136 i d., 207 i d.
diferencijacija 161
v. diferencijacija uloga, izdvajanje
funkcionalna 194, 204 i d.
politikog sistema 205 i d.
v. politika i upravljanje
diferencijacija okoline 75
diferencijacija uloga, ekspresivna/instrumentalna 195
u politikom sistemu 141, 147,
158
u proceduri 99, 102 i d.
diskusija 34, 160
disonanca, kognitivna 109, bilj, 22
distanca uloga 95 i d.
distanca, socijalna 167
divergentne strukture u zakonodav
noj proceduri 161, 169
dokazni postupak 68
donoenje/primjena prava 127, 128,
201

v. zakonodavstvo
drama, politika kao 167 i d.

due process 36
dvostruka selektivnost 198
ekspresivna/instrumentalna
varijabla 191 i d.
formalni upravni postupak 184 i d.
generaliziranje 47, 58, 75 i d.
konflikata 75, 98, 100
gledalac 115, 167 i d.
graanski spor 65 i d.
granica optereenja 80, 119
granice sistema, prepoznatljivost 55
hijerarhijska struktura prava 129 i
d.
politikog sistema 136 i d., 147,
169 i d 205
procedure 102 i d.
identifikacija, simbolika 149, 167
identitet 84 i d.
image politiara 158
impersonalno/personalno
ponaanje 85 i d., 95 i d., 103
individuum
v. linost
informacija 162 i d.
institucionaliziranje priznavanja od
luka 114
v. generaliziranje, internaliziranje
sukoba 97 i d., 100
instrumentalno/ekspresivna vari
jabla 223 i d.
internaliziranje 48, 109 i d., 113, 148
intersubjektivna prenosivost 40
v. istina
istina 34, 35, 100, 100 bilj. 10, 132,
211 i d.

213

istraivanje izbora, empiriko 148,

210 bilj! 5
izbori, politiki 33, 139 i d., 195, 205,
206
izdvajanje (Ausdifferenzierung) poli
tikog sistema 140 i d.
prava 132
procedure 38, 67 i d., 118, 169
v. odvajanje uloga
izomorfija mehanizma razrjeava
nja sukoba 98 i d., 155
izuzee zbog nepotivanja neizvje
snosti 109
javno mnijenje 100 bilj. 10, le5
javnost sudskog postupka 115
zakonodavne procedure 163 i d.
jednakost stranaka 99 i d.
teine glasa 142, 151, 169 i d.
kompleksnost 53, 57, 58, 60, 130 i d.
kodicionalni programi 120 i d., 179 i
d.
konflikt 58, 97 i d., 143
v. apsorbiranje, ambivalentnost,
generaliziranje, institucionaliziranje, izomorfija, reguliranje, speci
ficiranje
konformnost 211 i d.
v. konsensus, internaliziranje, so
cijalizacija
konkurencija 33, 34, 143 i d.
v. kontradiktorno pregovaranje,
sukob
konsensus 43 i d., 57, 168 i d., 211
v. prihvaanje
konstantnost sume moi 154
kontradiktorno raspravljanje 58 i d.,
97 i d.
kontrola, uzajamna 99
konzistencija prikaza 90 i d.
odluka 49
korupcija 71
kritika
v. kritika presuda
kritika presuda, javna 118
krivini spor 65 i d.
legalnost 44 i d.
legitimnost 43 i d., 202 i d.
v. prihvaanje
liberalizam, koncepcija procedure
31,38,134,194

214

masovni mediji 115 i d.

medijska javnost postupka (publi
city) 115
mjerodavnost (odgovornost) 177
mnoina politikih partija 158
mo 41, 130, 137 i d., 145
moral/pravo 68, bilj. 3, 132
moraliziranje prava 100
nacrti zakona 163
nauk o formama drave 137 i d.
neformalni kontakti 161 i d.
neizvjesnost ishoda procedure 52,
57, 60,92 i d 108 i d., 118, 139, 145
neodreenost, strukturalna 136, 151
neovisnost, sudaka 109, 117
nepristranost, sudaka 108, 122
neupitnost legitimnog vaenja 44,
48, 208
nezadovoljstvo, specifikacija 108
norme i injenice 76
obeanja, politika 146, 158
objanjenje razoaranja 200
obrada razoaranja 105, 150, 198 i d.,
202

obrazloenje upravnih akata 182 i d.

obrazovanje partija 161
ocjena dokaza, slobodna 69 i d.
oevidnost injenica 72
odgovornost, rastereenje 119, 149,
180
odluka, prinuda na 38
odluke, obavezne 45 i d.
v. prikazivanje, uspostavljanje,
konzistencija
odvajanje uloga 58, 68 i d.,122 i d.,
141, v. izdvajanje
opost politikog izbora 142
organizacija 175 i d.
osobni odnosi 161 i d.
parlament 33 i d., 154
v. zakonodavni postupak
partijska politika 138
v. mnoina
personalno/impersonalno ponaa
nje 85 i d., 95 i d., 103
planiranje procesa odluivanja 176 i
d.
plenarne sjednice, parlamentarne
164
podrka, politika 136, 145, 179

pojam zakona 34
politiki prijatelji 161
politiki sistem
v. izdvajanje, demokracija, dife
rencijacija, hijerarhijska struktu
ra, politika i upravljanje
politiko neutraliziranje kroz sudski
postupak 110, 114, 202
politika
v. alternative, apatija, image,
partijska politika, rekrutiranje, te
me, podupiranje, izbori
i uprava 159, 1%9, 184
postavljanje cilja procedure 33, 101
bilj. 11, 157 i d., 191 i d.
povijest kao redukcija 133, 135, 149 i
d.
v. povijest procedure
povijest procedure 52, 55, 92 i d.,
135, 157, 168
povjerenje 57, 79, 114 i d., 134, 151,
162, 166, 193 i d.
pozitivnost prava 46, 70, 129 i d., 201,
207-208
poznatost injenica na sudu 72
pravda, negativni stereotipi 105 i d.
pravna drava 36, 83 bilj. 1
pravna i injenina pitanja 76
pravni mir 35
pravno sasluanje 86, bilj. 10, 182
pravo kao struktura 130 i d.
pravo samoobrane 97 i d.
pravo/moral 68, bilj. 3, 132
pravovaljanost 119
predstavnitvo 103
premise odluke 46 i d.
prenosivost, intersubjektivna 39 i d.
v. istina
prepoznatljivost sistema 54 i d., 209
i d.
prestrukturiranje oekivanja
v. uenje
preuzimanje uloga 83 i d.
pribavljanje informacija, trokovi
182
prihvaanje 46,47, 101, 104, 111, 197
prihvaanje odgovornosti 91
prikazivanje 55, 90 i d., 101
v. identitet, samoprikazivanje
kao vjerodostojno 72
odluka 72, 205
konzistentnost p. 90 i d.

javno p. procedure 113 i d.

uraunavanje p. 55
princip veine 38, 154, 168
prinuda, centralizacija 98
priroda 34 bilj. 6, 133 bilj. 11
prirodno pravo 34 bilj. 6, 131, 133
priznavanje
v. prihvaanje
procedura
v. sudski postupak, zakonodavna
procedura, hijerarhijska struktu
ra, sporost, upravni postupak, iz
bori, postavljanje cilja
/proces odluivanja 153 i d., 175
i d.
v. uspostavljanje
procedura poravnanja, arhaina 52,
105, bilj. 8, 109, bilj. 20
proces/sistem 53, 198
procesi/procedure odluivanja 153 i
d 175 i d.
v. uspostavljanje
procesni rizik 60, bilj. 20
v. neizvjesnost
procesno pravo 50, 54, 75, 153, 157
programiranje
v. postavljanje prava, zakonodav
stvo
promjena norme 57
v. zakonodavstvo, sudska dograd
nja prava
promjena prava 134
v. pozitivnost, sudska dogradnja
prava
publika
v. stanje informiranosti, javnost
racionalizacija uprave 185
v. planiranje
rad odbora u zakonodavnoj proce
duri 163 i d.
radikalizacija sukoba 100
v. generalizacija konflikata
ravnodunost, politika 165
razgovor u postupku 108
reguliranje konflikata 60, 97 i d.
rekrutiranje, politiko 141
reprezentacija 33
ressentimenti 106
ritual 51 i d.
rizik
v. neizvjesnost, procesni rizik

215

sadanjost, problematiziranje 193,

197
v. sigurnost
samoobvezivanje (samoograniavanje) 92 i d., 108, 162 i d.
samoprikazivanje 72,90 i d., 100 i d.
samorazumljivost
v. neupitnost
sankcije 106, 200
sasluanje
v. pravno sasluanje
savjet (vijee) 86
selektivno odnoenje 52 i d.
selektivnost, dvostruka 198
sigurnost 133, 166, 197
simptomi volje biraa 146, 150
sinhronizacija ponaanja 56, 181
sistem
v. politiki sistem, socijalni sistem
/proces 53, 198
sistem linosti/socijalni sistem 49,
110 i d 149, 166, 209 i d.
sistemi kontakata 78 i d., 178 i d.
, neformalni u zakonodavnoj
proceduri 161 id.
sistemska teorija 7 i d., 51, 53, bilj. 8
sloboda iskaza 94 i d.
socijalizacija 46, bilj. 14, 106
v. internalizacija
socijalna kontrola 140 i d.
socijalni sistem 51 i d.
/linost 49, 111, 149 bilj. 27, 166,
209 id.
sociologija prava 32, 189
specifikacija nezadovoljstva 108
prava 132
konflikata 98
sporost postupka 75
stabiliziranje odstupanja 105, 110
stanje informiranosti publike 165
status quo 163
stereptipi, negativni 105
stranaka sposobnost 113 i d.
struktura 54, 198
v. struktura ili-ili, hijerarhijska
struktura, pravo kao struktura,
struktura linosti
i razoaranje 198
struktura ili-ili 46, 121, 139, 155 i d.,
203
struktura linosti 47, 85, 210
v. uenje

216

stvaranje i prikazivanje odluka 115

subjekt, ovjek kao 40, 103
sudac 70 i d., 86, 94, 196
v. diferencijacija uloga, hijerarhij
ska struktura procedure, neovis
nost, znanje, izuzee
sudjelovanje kao mehanizam moti
vacije 83 i d., 103 i d., 107 i d., 147 i
d.

sudska dogradnja prava 201

sudski postupak 35 i d., 63 i d., 127,
196, 205
sukob (spor, Streit)
v. konflikt, radikaliziranje
suradnja usluenih 179
i sukob 59 i d., 161
svijet 53
svrha
v. postavljanje cilja
svrni (finalni) program 120, 178
tampa
v. masovni mediji
tajnost glasanja 142
takt 100, bilj. 10
taktika 72 i d 79, 92, 156 i d.
teme, politike 168
teorija integracija (Smend) 167, bilj.
33
teorija odluivanja 175 i d.
teorija procedure, opa 31, 51
tipovi programa 120
tradicija
v. povijest
trebanje 202
v. vaenje
uenje 43 102 i d., 105, 199, 202
uloga 57 ; d., 83
upravni postupak 175, 205
upravni spor 65, 184
uraunavanje/pripisivanje 52 i d., 55
razoaranja 199 i d.
usluni pogoni (drutvene djelatnos
ti) 179
usmena rasprava u upravnoj proce
duri 180 i d.
uvjerenja 43, 46 i d., 210
v. konsensus, internaliziranje, so
cijalizacija

vaenje 113, 132

v. neupitnost, trebanje
Versaulung 144, bilj. 13
vjerodostojnost 69 i d., 72
voenje, neformalno u zakonodav
noj proceduri 161
volja puka 33, 138
vrijeme 193, 197
za obradu informacija 75, 99
zakon o upravnom postupku (nacrt)
176, 180

zakonodavna procedura 33 i d., 153 i

d 169, 196, 205, 206 i d.
v. odstupajue strukture, rad od
bora, neformalni kontakti, jav
nost, plenarne sjednice
zakonodavstvo 70, 153 i d.
v. pozitivnost
zastupanje interesa 145 i d.
zatita prava 35, 177, 191
znanje, privatno suevo 71