Nijaz IBRULJ

STOLJEE
REARANIRANJA
Eseji identitetu, znanju i drutvu

Biblioteka Eidos
FILOZOFSKO DRUTVO THEORIA
Sarajevo 2005.

Izdava:
FILOZOFSKO DRUTVO THEORIA
Recenzenti:
Ljubomir Berberovi
Samir Arnautovi
Biblioteka:
Eidos
Odgovorni urednik:
Damir Mari

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalne i univerzitetske biblioteke
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
316.33:111]
IBRULJ, Nijaz
Stoljee rearaniranja: eseji identitetu,
znanju i drutvu / Nijaz Ibrulj. - Sarajevo;
Filozofsko drutvo Theoria, 2005. - 255 str. ; 20
cm - (Biblioteka Eidos)
Bibliografija: str. 248-255
ISBN 9958-9419-0-2
COBISS.BH-ID 14248966
Na osnovu Miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke broj
04-15-1837/05 od 23.05.2005. godine, knjiga "STOLJEE REA
RANIRANJA ", autora Nijaza Ibrulja, osloboena je plaanja poreza na
promet proizvoda.

Sadraj

Uvod
Esej 1
ta jeste a ta treba biti identitet?

7
17

Esej 2
Nanoznanost, nanotehnologija i rearaniranje identiteta . . . . 49
Esej 3
Podeavanje identiteta
(Istraivanja logici i semantici nepreciznog svijeta)
Esej 4
Holizam identiteta

93
125

Esej 5
Stoljee rearaniranja: nanoznanost i globalno drutvo . . . 151
Esej 6
Identitet i drutvena ontologija

179

Esej 7
Kognitivni aspekti obrazovanja
u humanistikim znanostima

193

Uvod

Zbirka eseja identitetu, znanju i drutvu sabranih pod nas

lovom "Stoljee rearaniranja" posveena je konceptualnim is
traivanjima logike drutvene triangulacije koju sainjavaju
identitet, znanje i drutvena ontologija. Eseji se bave interakci
jom identiteta i znanja u logikom, jezikom, znanstvenom, te
hnolokom, drutvenom, metafizikom, matematikom, ontolo
kom i literarnom podruju. Ovim pristupom se eli ukazati na
sloenost i mnogoznanost pojma identiteta, na razliite tipove
upotrebe znaka identiteta u filozofiji logike jezika i na holizam
identiteta u konstrukciji ontologije prvog lica i drutvene ontolo
gije. Stoljee u kojem se odvija "na znanju zasnovana" fizika
intervencija ovjeka u atomsku strukturu tvari, u socijalnu struk
turu drutva, u genetsku i mentalnu strukturu ivih bia, mogue
je imenovati stoljeem rearaniranja.
U esejima je uvedeno nekoliko temeljnih i novih konceptu
alnih sintagmi koje su po prirodi istraivanja postavljene u odnos
kognitivne sinonimije, kao to su: "drutvo zasnovano na zna
nju", "ambijent inteligentnog prostora", "programibilna supstan
cija", "informacijska tehnologija", "spekulativni kapital", "tran
snacionalna socijalizacija", "holizam identiteta", "rigidne sekvence identiteta", "usidreni identitet", "mekane sekvence iden7

titeta", "mobilni identitet", "identitet u akciji", "drutvena triangulacija", "drutvo voeno tolerancijom", "transnacionalni iden
titet", "stoljee rearaniranja". Ovim se interaktivnim koncep
tima pokuava oznaiti novi okvir za razumijevanje ontologije i
znanja prvog lica, svijeta institucija koji nastaje u prirodnim i
umjetnim jezicima i ontologije i znanja drugih uesnika interpersonalne komunikacije. Pri tome se doputa da znanje mijenja
identitet, da rearanira sekvence (komponente) identiteta i da
stimulira mentalne, fizike i socijalne reakcije koje pokreu ro
taciju / interpretaciju "subjektivno-objektivno" uvjeta adaptacije
socijalne svijesti na procese tranzicije, integracije, globalizacije
i transnacionalne socijalizacije. Misao koja pri tome treba izai
izvan postavljenog okvira jeste da tolerantne osobe i tolerantna
drutva mijenjaju / adaptiraju sebe i svoje reakcije na svakom
koraku; netoleratne osobe i netolerantna drutva imaju revolucije,
lomove i konflikte kao brutalnu ontologiju individualnih i "dru
tvenih" injenica na djelu.
Esej 1, "Sta jeste a ta treba biti identitet", bavi se istraiva
njem odnosa sloenog pojma identiteta i drutvene ontologije
pokuavajui da pronae zadovoljavajui odgovor na neka uzne
mirujua pitanja: ta jeste a ta treba biti identitet? Ko su i zato
protivnici identiteta u modernom transnacionalnom drutvu? Ko
je su glavne sugestije jedne jake teorije identiteta i jedne slabe
teorije identiteta? Ko ili ta stoji iza procesa globalizacije i krei
ranja ideje transnacionalnom identitetu, i zato? Kakvu ulogu
u svemu ima spekulativni internacionalni kapital a kakvu ulogu
ima kulturni kapital? ta je stvarni background nove drutvene
ontologije u Evropi? U eseju se argumentira ideju holizmu
identiteta prema kojoj identitet sadri krute i mekane sekvence
koje su paralelno integrirane i interaktivne reakcije (fizike, men
talne, verbalne, socijalne) nosilaca identiteta. Na toj "dihotomiji"
8

autor uvodi razliku izmeu dvije teorije identiteta: jake teorije

identiteta i slabe teoriju identiteta. Na prvoj je utemeljen izolirani
nacionalni identitet ili usidreni identitet. Na drugoj je utemeljen
mobilni identitet ili identitet u djelovanju. Analiza backgrounda
i politike ekonomije racionalnosti zastupnika ovih teorija po
kazuje da obje teorije sadre teze koje kompromitiraju njihovu
izvjesnost i sigurnost. Na drugoj strani je transnacionalni iden
titet, kao konsekventna opcija slabe teorije identiteta, utemeljen
na potrebi da se u svijetu nesmetano vri transfer internacional
nog kapitala i njegovo oploivanje. Pri tome se vri transfer
racionalnosti politike ekonomije, kulture i sigurnosti, to treba
da osigura transnacionalnu socijalizaciju. Esej je objavljen prvi
put u oktobru 2004. godine u filozofskom asopisu Dijalog
(3/2004) u Sarajevu.
Esej 2, "Nanoznanost, nanotehnologija i rearaniranje iden
titeta", ima u fokusu interaktivni odnos izmeu nanoznanosti i
nanotehnologije - suvremene multidisciplinarne znanosti na nanoskali zasnovane na paradigmi bioinenjeringa i na konzorciju
metodologija (bio-kemo-fiziko-elektro-kompju), i ontologije su
vremenog drutva, zasnovane na globalnoj primjeni informacij
ske tehnologije i na transnacionalnoj ulozi spekulativnog kapitala
koji na globalnoj skali rearanira lokalni, nacionalni, jednodi
menzionalni identitet i uvjetuje njegov opstanak prihvatanjem
transnacionalnih modela identifikacije i reprezentacije. Osnovni
uvid do kojeg se u eseju dolazi jeste da informacijske tehnologije,
izgraene u pametnim materijalima ili programibilnim supstan
cijama, zasnovane na ideji rearaniranja atomske strukture fizi
ke materije, globalno primijenjene na drutvo, mijenjaju karakter
njegovih institucija i rearaniraju njegovu socijalnu ontologiju i
politiku filozofiju stvarajui programibilni individualni iden
titet. Esej je proitan na meunarodnom simpoziju "Filozofija i
9

znanost" koji je odran u aprilu 2004. godine u Sarajevu, u

organizaciji Odjeljka za filozofiju Matice Hrvatske (Republika
Hrvatska) i Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a prvi put objavljen
u maju 2005. u Zborniku radova sa navedenog simpozija.
Esej 3, "Podeavanje identiteta", bavi se logikom i seman
tikom nepreciznog svijeta. Konfrontirana je dvovrijednosna i
fuzzy logika. Kao primjer je uzet Kafkin roman "Proces" u kojem
je dizajniran neprecizni kontekst sa rijeima koje su rigidni oznaitelji bez rigidnih znaenja to proizvodi neprecizni svijet lo
gikih i semantikih relacija. U predstavljanje problema uvedeni
su temeljni koncepti filozofije jezika Fregea, Wittgensteina, Tarskog, Searlea, Quinea i Davidsona. U tekstu je uvedeno razliko
vanje logike i semantike identifikacije identinosti identiteta.
Razlikuje se izmeu referencije i inferencije, odnosno reprezen
tacije i identifikacije kao temeljnih komponenti kroz koje se
realizira identinost identiteta u jezikom i logikom smislu. Ova
se razlika zasniva na djelovanju logike unifikacije i granulacije
predikata u strukturi misli i semantike unifikacije i granulacije
atributa u strukturi iskaza i njihovom odnosu prema ontologiji
konteksta. Kroz konfrontaciju logike i semantike unifikacije i
granulacije nalazi se da granice logike nisu granice jezika. Je
zika unifikacija ide iznad ili preko najvie postavljenog roda i
ispod najnie postavljene vrste. To omoguava van-logiku, ne
znanstvenu, konfesionalnu, umjetniku, pjesniku, profetsku i
svakodnevnu upotrebu jezika. Esej je prvi put objavljen u Za
grebu, u asopisu Prolegomena (1/2005) pod naslovom "Uskla
ivanje identiteta".
Esej 4, "Holizam identiteta", postavlja konstrukciju za jednu
teoriju holizmu identiteta nastalu na temelju Quineove teorije
holizmu znanja i Davidsonove ideje holizmu mentalnog.
Quineova holistika koncepcija znanja poiva na zavisnosti on10
/

tologije od jezika, odnosno na zavisnosti jezika od kulture, i

zavisnosti kulture od idioma identiteta i kvantifikacije koji nas
taju iz psihogenetskih i ontogenetskih izvora. U eseju se heuris
tiki iri rezoluciju Quineovog slogana: "Nema entiteta bez iden
titeta" i izvodi konsekventni slogan: "Kakav identitet takav en
titet". Time Quineova holistika interpretacija znanja, po kojoj
ontologija teorije zavisi od jezika, prebacuje svoje sidrite na
stranu idioma identifikacije identiteta od kojih zavise idiomi
kvantifikacije i ontoloki status objekata jedne teorije. Holizam
identiteta se ovdje argumentira kroz konekcionistiku karakterizaciju idioma identifikacije u formi identiteta supstancije (is
tovjetnosti), identiteta kvaliteta (slinosti) i identiteta kvantiteta
(jednakosti). Holizam identiteta je ideja koja dozvoljava da u
jednom teorijskom stereotipu, ili u jednom identifikacijskom po
druju funkcioniraju razliiti kriteriji identiteta ili razliiti nivoi
identifikacije koji na razliit nain odreuju ontoloki status ob
jekata teorije, omoguavaju kompoziciju hijerarhija ontolokih
openitosti, logikih openitosti i lingvistikih openitosti koje
se podeavaju od sekvence do sekvence i harmoniziraju seman
tika i strukturalna svojstva jedne teorije bez obzira na to koje
kulturne injenice ona uzimala kao ontoloke positume. Esej je
objavljen u decembru 2004. godine u asopisu Pismo (II/l, 2004)
u Sarajevu.
Esej 5, "Stoljee rearaniranja: nanoznanost i globalno dru
tvo", dovodi u vezu modernu znanost (nanoznanost) i moderno
drutvo (globalno drutvo) kroz odnos nanotehnologizacije i globalizacije kao najvanijih procesa jedne mree fenomena koji se
dotiu na podruju tehnikih i drutvenih znanosti. Autor karak
terizira 21. stoljee kao stoljee rearaniranja u kojem znanost
i filozofija funkcioniraju sa zajednike osnove koja je holistika
i pragmatika. Komparacijom novih tehnikih metoda u zna11

nostima o materijalima i novih procesa u drutvenoj ontologiji

autor stavlja u odnos dva pristupa i dvije skale identifikacije i
reprezentacije: nanoskalu na podruju zananosti materijalima
i globalnu skalu na podruju znanosti drutvenim odnosima.
Tehnike znanosti u formi nanoznanosti orijentirane su na stva
ranje nove infrastrukturne paradigme: "ambijenta inteligentnog
prostora" voenog idejom "svi-u-digitalnom-svijetu". Drutvene
znanosti, koje sudjeluju na planu integracije i globalizacije, ori
jentirane su na stvaranje nove transnacionalne i spekulativne
paradigme: "mobilnog hiper-prostora za internacionalno poslo
vanje" voene idejom "svi-u-demokratskom-svijetu". Obje vrste
znanosti proizvode istu vrstu nevidljive ontologije koja je dos
tupna samo virtualnoj identifikaciji i reprezentaciji zasnovanoj
na osmiljavanju, stvaranju i proizvodnji programibilne supstan
cije i programibilnog identiteta. One produciraju identinost /
uniformnost u funkcionalnom operiranju tehnikim sredstvima i
politikim principima. U sintagmi "drutvo zasnovano na zna
nju" termin "znanje" ima znaenje "znanje proizvodnje, znanje
upotrebe i znanje operiranja pametnim (programibilnim) materi
jalima i pametnim (programibilnim) identitetom". U "D&D svi
jetu" (digitalnom & demokratskom svijetu) svi ljudi moraju znati
upotrebljavati tehnoloki mikro-svijet i politiki makro-svijet ka
ko bi postigli isti cilj: kontrolu nad prirodom i drutvom. Nevid
ljivost ili iezavanje realnih stvari, realnih sredstava komuni
kacije i realnih drutvenih odnosa, jeste novo tehniko i ideo
loko sredstvo stvaranja "novog arobnog svijeta". Esej je ob
javljen u decembru 2004. g. u asopisu Pregled (3-4 /2004) u
Sarajevu.
Esej 6, "Identitet i drutvena ontologija", prua niz karakterizacija globalnih procesa unutar drutvene ontologije i njiho
vog ontolokog statusa, kao i fenomena koji su sa njima pove12

zani, kao to su identitet, znanje, informacijska tehnologija i

kapital. Inenjering znanja i inenjering identiteta karakterizira
se u eseju kao lukavstvo transnacionalnog i pragmatikog uma
koji fenomenologiju duha ita kao fenomenologiju profita, od
nosno kao kretanje kapitala do apsolutnog profita. Pri tome se
izolira pitanje odnosa lokalne kulture, lokalnog jezika, lokalnog
mentaliteta i lokalne / parohijalne ontologije i globalnih formi
kakve su globalna ekonomija, globalna politika i globalna kul
tura. Sugerira se razvijanje komparativne svijesti koja ne prihvata
unaprijed niti odbacuje modele koji ne pristaju njenim sadra
jima, nego ui iz iskustva i usporedbe kroz interkulturno i interpersonalno povezivanje sa drugima i kroz interpretaciju njihove
ontologije i znanja. Tek tu postoji mogunost racionalnog djelo
vanja jer postoji mogunost izbora. Esej je objavljen prvi put u
aprilu 2005. g. u asopisu Obrazovanje odraslih, (1/2005) u
Sarajevu.
Esej 7, "Kognitivni aspekti obrazovanja u humanistikim
znanostima", se bavi kognitivnim aspektima obrazovanja na po
druju humanistikih znanosti u uvjetima triju vrsta promjena:
ambijenta drutva, ambijenta znanosti i ambijenta obrazovanja,
koje su nastale globalnom primjenom informacijske tehnologije
na ovim podrujima. Danas se kognitivna istraivanja zasnivaju
na paradigmi funkcioniranja mozga kao sistema za koji se u
eksperimentalnim uvjetima, u klinikim istraivanjima i raunar
skim simulacijama, prave funkcionalni modeli percepcije, pa
nje, memorije, miljenja, zakljuivanja, donoenja odluka, rjea
vanja problema i uenja. Kognitivna znanost je interdisciplinarno
podruje na kojem surauju filozofija jezika i lingvistika, filo
zofija uma i kognitivna psihologija, neurobiologija i neuropsihologija, a vaan zadatak ima i raunarska znanost u traenju
zadovoljavajueg odgovora na pitanja: Kako funkcionira um?
13

ta uzrokuje mentalna stanja? Koji su mehanizmi mentalnih pro

cesa? Da li ih moe oponaati stroj? Istraivanje makroanatomije
i mikroanatomije mozga, a posebno istraivanje neurobiolokih
procesa u kognitivnim zonama, postalo je paradigma stvaranja
psiholokih i raunarskih modela uma (klasini model umjetne
inteligencije i konekcionistiki model umjetne inteligencije). Ra
cionalne strukture jezika i miljenja, koje su dominantne i u
zasnivanju mentalnih stanja i procesa, fundiraju kognitivne mo
dele koje znanost logike formulira stvarajui aksiomatizacije
miljenja i formalizacije jezika, deduktivne hijerarhije (metalogiki sistemi), konstruktivne-raunarske indukcije, kanonske
notacije, semantike granulacije i strukturalne komprese, gra
fike reprezentacije i identifikacije sadraja. U eseju se sugerira
potreba da se obrazovanje na podruju humanistikih znanosti
zasnuje dijelom na temeljima naturalizirane epistemologije i pri
mjene algoritama informacijske tehnologije (Computing with
Numbers), to e omoguiti stvaranje govornih, moralnih, eti
kih, estetikih, politikih, ekonomskih i drugih modela socijalne
ontologije u kojima e percepcija (Computing with Perception),
panja, memorija, mentalne i simbolike reprezentacije (Com
puting with Words), pomognute fuzzy funkcijama i fuzzy lo
gikom, dovesti do onoga to je racionalnost u djelovanju a to
autor zove "raunanje ponaanjem" (Computing with Behavi
our). Na taj nain je mogue izgraditi kognitivni most koji e
povezati ideju "drutva zasnovanog na znanju" i ideju "drutva
voenog tolerancijom". Esej je proitan na konferenciji odranoj
od 18. do 20.11.2004. godine na Bjelanici (Sarajevo) oraganizovanoj od strane Instituta za meunarodnu saradnju Njemakog
saveza visokih narodnih kola - Ured u Sarajevu i Bosanskog
kulturnog centra Sarajevo, a objavljenje u nevembru 2004. g u
asopisu Obrazovanje odraslih, (3/2004) u Sarajevu.
14

Eseji su nastali u 2003. i 2004. godini kao dio realizacije

mojih istraivanja holizma identiteta i socijalne triangulacije
(identitet - znanje - drutvena ontologija) tokom rada na is
traivakim projektima Znanstveno-raziskovalneg sredia Re
publike Slovenije, Koper. Istovremeno je rad na projektima u
Sarajevu, u sklopu meunarodnih i domaih aktivnosti koje je
organiziralo Filozofsko drutvo "Theoria ", bio poticajan za pro
miljanje nekih znaajnih pitanja koja se odnose na rearaniranje
ambijenta ivotnog svijeta modernog ovjeka.

15

ta jeste a ta treba biti identitet?

Stoljee u kojem ve ivimo, u mileniju koji je zapoeo pred

naim oima, moglo bi se s pravom imenovati kao "stoljee
rearaniranja". Rearanira se materija u znanstvenim pogonima,
drutvo u procesima drutvene ontologije, individualni identitet
u institucijama politikog ivota. Najznaajniji sociolozi dana
njice govore "pokuaju ljudi da" - u razmatranjima koja su
sadrana ili pomiljena u rijeima multikulturalizam i globalizacija - "odrede smisao nekih od najtemeljnijih i najdramatini
jih promjena koje treba da rekonfiguriraju ekonomske aranma
ne, dovedu u pitanje politike sisteme i preinae stvari vezane
za kulturne identitete" (Kivisto, 2002:1). Rearaniranje identite
ta, rearaniranje fizike supstancije i rearaniranje drutvene on
tologije ili drutvenog svijeta konstituira niz interaktivnih pro
cesa koji treba da dovedu do transnacionalnog identiteta i nje
gove transnacionalne socijalizacije.
Ono pitanje koje bi bilo mogue uzeti kao fokus heuristikih
a ne statistikih istraivanja, ono dakle pitanje kojem elim u
ovom tekstu dati centralno mjesto, ili ono koje moe postati
dilema u kojoj se sabiru sva periferna pitanja, glasi: "ta jeste a
ta treba biti identitet ?" Moda od odgovora na ovo pitanje zavisi

17

nova ideja ovjeka, ona koja bi mogla ukljuiti u sebe odlinost

za sve, jednakost za sve, pravednost, ekvilibrij identifikacije
identiteta, ili "toleranciju za sve" koja utemeljuje "drutvo vo
eno tolerancijom", ili e, u suprotnom, ostati na dostignutoj
karakterizaciji toga staje "homo informaticus" i statistiki pratiti
njegove drutvene permutacije. Jedna filozofija identiteta, bila
ona ak i politika filozofija sa zadatkom kojem govori John
R. Searle (1999), ne moe se zadovoljiti opisom stanja stvari ili
onoga kako u jednom vremenu drutvena ontologija "jeste", nego
uvijek mora biti problematizirana, unutar drutvene ontologije
skrivena, nevidljiva ontologija njenog vlastitog "treba". Rearaniranje drutvene ontologije uvijek zapoinje iz pravca prema
kojem se ide.
No u ovom kontekstu "rearanirati" neto ne znai "promi
jeniti neto u mislima", odnosno misliti iznova i dati novi opis
neega da bi se dalo "isto samo na drugi nain". Sada to znai
neto sasvim konkretno: fiziki promijeniti njegovu strukturu
mehanikim postupkom - u ta treba ubrojiti i nasilje, degrada
ciju, skrnavljenje, amputaciju, etniko ienje - i promijeniti
njegova svojstva. Negativni uinci dijalektike prosvjetiteljstva
(Adorno, 1969), povijest evropskog nihilizma kao povijest ev
ropske metafizike (Heidegger, 1971), nihilistiko prevladavanje
metafizike nihilizma (Nietzsche), dekonstrukcija znaka i "pisma
suverenosti" (Derrida, 1994: 154), projekat moderna i projekat
postmoderna, vrijeme shvaeno u mislima i misli realizirane, na
ovaj ili onaj nain, u vremenu, - sve to skupa ini krunu putanju
povijesti araniranja i rearaniranja zapadnog identiteta na kojoj
se konstruira i dekonstruira drutvena ontologija mijenjajui svo
je faze "od plemenskog bratstva do univerzalnog drugog" (Nel
son, 1949).
18

Suvremena znanost i suvremena tehnologija (nano-znanost

i nano-tehnologija) postupaju upravo tako. One smatraju da je
"dobijena borba oko supstancije" (Drexler, 2003), i stvaranje
nove vrste supstancije, koju je nagovijestio davne 1959. godine
fiziar Richard Feynman (1959) je ve u toku: proizvode se
programibilne supstancije, pametne materije, i genetski promi
jenjene supstancije u genetskom inenjeringu. Suvremena poli
tika filozofija, koja je zapravo filozofija pragmatizma koja se
izvodi pred naim oima ili, kako kae David Harvey, u "prostorno-vremenskoj kompresiji" (1989: 284) i koja samo provodi
projekat pragmatiziranja postmoderne politike geografije, sa topikama koje su unaprijed zadate ili projektirane u politikoj geo
grafiji svijeta kao "novi svjetski poredak", koristei se metodom
socio-politikih manipulacija ("building blocks"), rearanira in
dividualni identitet stvarajui programibilnu ljudsku supstanciju.
Integracijski i globalizacijski procesi rearaniraju politike
sisteme i dravne zajednice ukidajui lokalna, a esto i regio
nalna, stanja stvari i procese i stavljaju ih u globalne procese u
kojima postaju ovisni od globalnih ekonomskih odnosa, od glo
balnih kulturnih odnosa, od globalnih finansijskih odnosa i od
globalnih civilizacijskih standarda. Tranzicija iz jednog stanja u
drugo je, meutim, permanentni proces jer spekulativni interna
cionalni i anonimni kapital, koji stoji iza globalizacije, neumorno
vri "liberalizaciju": nestaju horizontalne ili plone dravne gra
nice u Evropi, mijenjaju se preko noi dravni ustavi, ini se sve
da kapital neometano nalazi sebi put. "Liberalan" je postao fi
ziki termin za prostor-vrijeme uvjete pod kojima se vri ono to
David Palumbo-Liu naziva "transnacionalnim transferom ljud
skih relacija"(1997: 3).
Na tom putu "rada" spekulativnog kapitala, sa svojim "ilu
zornim aparatom" i sa svojim "fetiizmom" (Harvey, 1989: 344)
19

isprijeilo se samo jo pitanje identitetu. Stanje lutanja na putu

od jeste ka treba vidljivo je u istovremenom postojanju straha
za identitet i uvjeravanja da e s njim sve "biti u redu" najednom
viem nivou, odnosno u jednoj zajednikoj organizaciji kakva je
naprimjer Evropska zajednica, ali koja nee biti "ni super-drava
ni federacija, nego'grupa naroda" (Tony Blair, 18. juni 2004:
Sky News). Tamo gdje su do juer bile granice prave se lokalni
univerziteti kao brana kulturnom utjecaju koji bi mogao odvesti
u svoj tabor nacionalne pripadnike druge drave. Istovremeno se
uurbano radi na stvaranju formule za transnacionalni identitet,
formiraju se transnacionalne institucije i multinacionalne kom
panije, formiraju se vojni i politiki savezi za odbranu i nesme
tani rad transnacionalnog kapitala i transnacionalnog identiteta.
Sa stanovita politike ekonomije nacionalne racionalnosti
mora filozofija, koja prema Richardu Rortyu utemeljuje kulturu,
ili je moda samo ogledalo kulture naroda koji je stvara, a koja
je u svakom sluaju oponirajua snaga sub-kulturi, i sama biti
napadnuta kao ona koja misli da postoji neka "zajednika os
nova" ili neki "stalni neutralni okvir" koji uokviruje cjelokupnu
kulturu unutar kojeg je nametnuto" poimanje filozofa kao uvara
racionalnosti" (Rorty, 1990: 307). Filozofiju treba isto tako rearanirati i pretvoriti u neto to stoji blie ivotu i njegovim
svrhama: u politiku filozofiju koja je blie njenom sofistikom
nego logikom biu, onu dnevnu intelektualnu intervenciju ("an
gaman") koja nee pruati utemeljenje kulturi nego folk-kulturi,
folk-psihologiji, pragmatikom modelu koji treba dominirati "ra
cionalnom ljudskom praksom". U liberalizaciji nacionalnog i
lokalnog ima odluujuu ulogu sub-kultura i kulturna industrija
(Adorno, 1969) koja se producira ak i onda kada se nacionalna
drava opire stvaranju komparativnog ambijenta i sve vie zatva
ra u sebe. Sub-kultura drugaije interpretira prostor i vrijeme,
20
*

ona mijenja reprezentaciju prostora ukidajui "nostalgiju za pros

torom" (Harvey, 1989:226) i ostavljajui kao smislene drutvene
kategorije samo vrijeme i novac.
Ono u emu je politika i fmansijska elita u Evropi, u svoj
stvu raznih dravnih koordinatora i revizora evropskih projekata,
pronala novu inspiraciju jeste sljedee: da li su jezik, religija i
kultura nove granice unutar "Evrope bez granica", unutarnje
granice koje ostaju nakon pada dravnih granica? Ako jesu, kako
ih se moe ukinuti? Da li je dovoljan neki regionalni dekret ili
ih treba podvrgnuti globalnoj konkurenciji? U toku je proces
formiranja birokratskog aparata Evropske zajednice, sa parla
mentom od preko 700 poslanika, sa brojnim komisijama i ti
movima, sa ustavom u kojeg treba biti ugraeno vie od onoga
to su izo-standardi pojedinih sektora drutvene ontologije, tamo
gdje prestaje stvaranje izomorfnih struktura i gdje zapoinje re
aliziranje politike volje.
U ovom tekstu elim izloiti nekoliko kljunih taaka za
razumijevanje situacije u kojoj se pitanje identitetu danas nala
zi, ne samo kao filozofsko nego kao socio-ekonomsko i kulturno
pitanje. U tu svrhu elim dati u ocrtu osnovni koncept "slabe
teorije identiteta" i "jake teorije identiteta", pitanja koja pokree
razumijevanje prostora i vremena i kulturnog kapitala u pro
cesima globalizacije i hibridizacije kojoj su podvrgnuti svi sek
tori drutvene ontologije. Pitanje transnacionalnog ili minimal
nog identiteta ide skupa sa raskrivanjem pragmatizma, transna
cionalnog spekulativnog kapitala i liberalizacije.

21

1. "Identine" teorije identiteta

Nakon to su irom svijeta uspostavljeni novi tipovi region
alnih integracija, prije svega monetarnih i ekonomskih, kako onih
u Aziji tako i onih u SAD, i nakon to je Evropska zajednica
proirila krug svojih lanica briui dravne granice, promijenila
se i struktura institucija. Sa granica ne odlaze samo carinici i
policajci nego i pogranini historiari, pogranini politiki geo
grafi i pogranini statistiari i sociolozi. Sve to je bilo insti
tucionalno orijentirano na razumijevanje fenomena vezanih za
odnose ljudi koji su ivjeli s jedne i druge strane granice gubi
svoj smisao i transformira se u neto drugo: politika geografija
koja se neumorno bavila rigidnim dokumentiranjem politikih
dogaaja na jednom podruju i njihovim posljedicama na sa
danjost i budunost okree se sada ka filozofiji geografije i
filozofiji identiteta.
Svi sektori drutvene ontologije, a naroito oni koji ine
temelje dravo-orijentiranih zajednica, kao to su ekonomija,
politika i kultura moraju se liiti rigidnih temelja koji spreavaju
"bru komunikaciju". Ono zbog ega je, naprimjer, evropski
univerzitet postao smetnja globalizacijskim procesima lei u i
njenici da je ova institucija zasnovana na obavezivanju onome
to je fundamentalno-univerzalno, onome znanju koje utemeljuje
cjelokupnu kulturu i na kojem se gradi graevina znanja, a to
samo nije nikada bilo osloboeno svoje metafizike nihilizma.
Nova paradigma obrazovanja je univerzalno koje nastaje u komu
nikaciji ili u komunikativnom djelovanju unutar kojeg se for
mulira univerzalnost ("princip univerzalnosti") kao produkt pro
cesa etikog diskursa (Habermas: 1995a: 64) i kao produkt pro
dora amerikog pragmatizma u Evropu. Stavie, postoje jasna i
snana upozorenja da je "interpersonalna komunikacija izvor
22

1. "Identine" teorije identiteta

Nakon to su irom svijeta uspostavljeni novi tipovi region
alnih integracija, prije svega monetarnih i ekonomskih, kako onih
u Aziji tako i onih u SAD, i nakon to je Evropska zajednica
proirila krug svojih lanica briui dravne granice, promijenila
se i struktura institucija. Sa granica ne odlaze samo carinici i
policajci nego i pogranini historiari, pogranini politiki geo
grafi i pogranini statistiari i sociolozi. Sve to je bilo insti
tucionalno orijentirano na razumijevanje fenomena vezanih za
odnose ljudi koji su ivjeli s jedne i druge strane granice gubi
svoj smisao i transformira se u neto drugo: politika geografija
koja se neumorno bavila rigidnim dokumentiranjem politikih
dogaaja na jednom podruju i njihovim posljedicama na sa
danjost i budunost okree se sada ka filozofiji geografije i
filozofiji identiteta.
Svi sektori drutvene ontologije, a naroito oni koji ine
temelje dravo-orijentiranih zajednica, kao to su ekonomija,
politika i kultura moraju se liiti rigidnih temelja koji spreavaju
"bru komunikaciju". Ono zbog ega je, naprimjer, evropski
univerzitet postao smetnja globalizacijskim procesima lei u i
njenici da je ova institucija zasnovana na obavezivanju onome
to je fundamentalno-univerzalno, onome znanju koje utemeljuje
cjelokupnu kulturu i na kojem se gradi graevina znanja, a to
samo nije nikada bilo osloboeno svoje metafizike nihilizma.
Nova paradigma obrazovanja je univerzalno koje nastaje u komu
nikaciji ili u komunikativnom djelovanju unutar kojeg se for
mulira univerzalnost ("princip univerzalnosti") kao produkt pro
cesa etikog diskursa (Habermas: 1995a: 64) i kao produkt pro
dora amerikog pragmatizma u Evropu. tavie, postoje jasna i
snana upozorenja da je "interpersonalna komunikacija izvor
22

pojma objektivne istine", ili otvoreni izvor koji se zapravo moe

konstituirati tek u interpersonal noj komunikaciji u kojoj uesnici
interperetiraju jedni druge (Davidson, 2001: 209).
Sa stanovita "interpretativne antropologije" koja posmatra
kulturu kao "sistem ogranienja koji u vrlo kompleksnim grani
cama i jako irokom rasponu poloaja ograniava beskonano
nestalan niz mogunosti" (Gellner, 1999:62), jasna je diferencija
unutar politike identiteta na "hegemonijski" i "emancipatorski".
Politika identiteta se diferencira u "dvije dijametralno suprotne
strane: onih koji insistiraju na ojaavanju njihovog dominantnog
identiteta i onih u potrazi za novim i dostojanstvenim identite
tom" (Oommen, 2002:10). Ako parafraziramo u drugim termi
nima Gellnerovu definiciju kulture i opiemo kulturu i politiku
kao interaktivne sisteme bifurkacija koji se harmoniziraju stolje
ima, onda je potrebno rei i da ovi sistemi araniraju i rearaniraju vitalnu bifurkaciju koja lei u konceptu identiteta. Ono
pak to omoguava ovu harmonizaciju, koja dugo traje i brzo
iezava, jeste stalno prisutna tendencija "koncentracije na jedan
identitet" (Oommen, 2002:11) ili tendencija svoenja na "glavni
identitet", bilo da se za tu ulogu odabere klasni, profesionalni,
nacionalni, rasni ili religijski identitet.
No da bismo dali zadovoljavajui opis bifurkacije koja pos
toji u samom fenomenu identiteta, one koja ga razdjeluje na
konceptualnu i doktrinarnu stranu - ako je ovdje mogue slijediti
W. V. O. Quinea - onda treba ostaviti po strani konceptualnu
stranu ove bifurkacije koja se iscrpljuje u diferencijacijama koje
navodi T. K. Oomman (2002) i pitati za neto sasvim drugo a
to se tie doktrinarne strane identiteta: to je pitanje identitetu
uope, ili pitanje koje dovodi identitet u pitanje. Na ovom mjestu
elim sugerisati jedan novi opis za ovaj tip diferencijacije u
23

pojmu identiteta u terminima "slabe teorije identiteta" i "jake

teorije identiteta".
Treba rei da ovdje nee biti data neka formalna definicija
identiteta, nego radije jedan skup karakterizacija. Stanovite sa
kojeg se te karakterizacije iznose jeste holizam identiteta koje
podrazumijeva sljedee: (1) daje identitet sloen pojam, odnosno
da se radi mnotvu razliitih sekvenci identiteta (individualne,
profesionalne, kulturne, etnike, rasne, politike, nacionalne,
ekonomske, drutvene, mitske, filozofske, religijske, povijesne,
lingvistike); (2) da su te sekvence interaktivne, odnosno da su
u meusobnom dubinskom i povrinskom odnosu; (3) da su se
kvence identiteta paralelno distribuirane u reakcijama nosilaca
identiteta (individue, grupe, narodi, nacije, etnije,...); (4) da su
neke sekvence identiteta rigidne a neke mekane, odnosno da su
neke vie sposobne za adaptaciju i promjenu a neke manje ili
nikako; (5) da je sekvenca identiteta uslovljena funkcionalna
reakcija nosioca identiteta (mentalna, verbalna, drutvena, fi
zika) koja nastaje u komunikaciji, koja se objanjava u inter
pretaciji sebe i drugog, i koja se mijenja u prostora i vremenu:
jedan kompletan prostorno-vremenski fenomen.
1.1. Jaka teorija identiteta: "usidreni identitet"
Na strani snaga koje su jo uvijek orijentirane na "priznatu
suverenost", nacionalnu iskljuivost i zatvaranje u vlastitu je
ziku, kulturnu i religijsku simboliku, snano djeluje zahtjev za
ouvanje identiteta, ouvanje jezika i kulture, nacionalnih resursa
i nacionalne geografije. Za ouvanje nacionalnih interesa i indi
vidualnih interesa potrebna je snana drava - to je model koji
je jo od Rousseaua imao svoj opis i utemeljenje u razgranienju
"prirodne slobode" i "graanske slobode", "prirodnog vlasni24

rva" i "graanskog vlasnitva", "individualne volje" i "ope vo

lje" koja se realizira u "drutvenom ugovoru" (Rousseau, 1986:20-21), u formi koja kao instrument ponajbolje ostvaruje vrhovni
cilj njenog postojanja: "samo-odranje" koje ovjek "duguje sa
mom sebi" (Rousseau, 1986:14). Nacionalno samo-odranje po
drazumijeva pruanje nacionalne zatite svim sektorima dru
tvene ekonomije na koje bi se mogao reducirati ili koncentrirati
identitet: nacionalna knjievnost, nacionalna povijest, nacionalna
ekonomija, nacionalna geografija, nacionalni jezik. Rigidne sekvence identiteta su zatiene izvana i iznutra, one imaju svoje
vanjske i unutarnje protivnike.
To to imenujem kao "jaka teorija identiteta" poiva na
rigidnim sekvencama identiteta kakve su jezik, nacionalna povi
jest, nacionalna kultura, nacionalna ekonomija, nacionalna geo
grafija. Jaku teoriju identiteta zastupaju skeptici globalnih pro
cesa (globofobi), tranzicije i integracije koju producira transna
cionalni kapital i koji promovira u isto vrijeme bogate graane
svijeta kao turiste koji obilaze svoj svijet i siromane lokalne
graane kao emigrante koji lutaju po svijetu kao "jednu realnu
novost u svijetu" (Bauman, 2001. U: Beilharz, 2001: 310), od
nosno kao dvije realne klase novog svjetskog poretka: jednu za
koju je rezervirana globalizacija i drugu za koju je dovoljno dobra
lokalizacija. "Glokalizacija" (glocalization) je izraz kojeg je so
ciologiji podario Zygmunt Bauman da bi njime izrazio "polari
zaciju mobilnosti" ili dva dijela svjetske populacije za koja vai
da" jedni naseljavaju svijet; drugi su vezani lancem za mjesto"
(Bauman, 2001.U: Beilharz, 2001:307).
Drugo, vanjsku stranu Hgidnosti identiteta u posljednjoj de
kadi dvadesetog stoljea konstruirale su hiper-etnike elite pri
tiskom na lokalnom razgranienju etnija, autonomiji koja ima
oznake aparthajda, zasebnim entitetima koji imaju atribucije dr25

avnosti, ako ne formalno onda po odluivanju sadraju i funk

cioniranju drutvenih sektora. Etnike elite su identificirale sebe
sa braniteljima etnikih interesa a kruna tih interesa ili primarni
interes je ouvanje identiteta. Krajni cilj hiperetnizacije jeste
nacionalna drava, suverena i nedjeljiva sa drugim etnijama.
Nastojanje dominantnih etnija da u multietnikom drutvu za
uzmu teritorij i pokriju ga rigidnim sekvencama identiteta jeste
stalna tendencija za stvaranjem nacionalne drave koja bi pro
ducirala aparaturu za njenu trajnu, unutarnju i vanjsku, zatitu.
Rigidne sekvence identiteta proizvode usidreni identitet koji
pokazuje svojstva ksenofobinosti i netolerancije, koje mogu do
vesti u sloenim povijesnim okolnostima do aparthajda i geno
cidnosti koja se zavrava projektima etnikog ienja teritorija
i na koncu u holokaustu. Rasne, etnofobine i religijske netrpe
ljivosti, povezane sa upotrebom drugog jezika i druge kulture na
istom prostoru, svjedoe rigidnosti nekih sekvenci identiteta
koje su povezane sa izoliranim nacionalnim injenicama i izoli
ranim nacionalnim interpretacijama injenica. Zapravo, moglo
bi se, terminima koje je uveo Walker Connor (1994), rei da je
tada na djelu "etnonacionalna veza" koja nastaje kada jedna
dominantna etnija eli na svaki nain, po cijenu i etnonacionalizma, formirati nacionalnu dravu na temelju kolektivne memo
rije i mitova izabranom narodu (nostalginih mitova).
Sa stanovita jake teorije identiteta protivnici ouvanja iden
titeta su multinacionalne, multikulturne, transnacionalne, transkulturne organizacije koje "rue ekonomsku, politiku i kulturnu
samostalnost" dravo-orijentiranih nacionalnih zajednica, svi po
litiki ili kulturni projekti mijeanja rasa, naroda i kultura u
kojima se transnacionalno ponaanje stimulira financijskim sred
stvima i uesnici oznaavaju kao kooperativni. Svaka institucio
nalizacija jednakosti u kulturno heterogenim i politiki pluralnim
26

drutvima nailazi na "manifestacije identiteta" ili "dogaanje

naroda", koje postaje dio kolektivne samosvijeti i etnika i na
cionalna referenca za budunost i za kolektivnu memoriju.
Upravo nacionalno opredijeljene politike u dravo-orijentiranim nacionalnim zajednicama koje se ele prikazati kao kon
zervatori nacionalnog identiteta, zagovaranjem nacionalnog
pragmatizma produciraju sub-kultum i folk-psihologiju, koje su
produkt relativizirane stratifikacije drutva, i slue negiranju kul
ture i univerzalnih moralnih vrijednosti. U tome se sastoji antinomija politike filozofije nacionalnog pragmatizma kao subfilozofije. To je centralna antinomija nacionalne politike uope:
da insistira na izoliranom, partikularnom i naeionalnom, elei
utemeljiti, odrati i reproducirati ono to je u njoj univerzalno.
Nacionalni pragmatizam doprinosi upravo obratnim procesima.
Ono to je znaajno primijetiti i to ovaj tekst eli snano
sugerisati jeste sljedee: jaka teorija identiteta sadri u tezu koja
je odbacuje i kompromitira. Ono to ona eli da argumentira
producira u njoj samoj i u njenoj verifikaciji pukotinu koja se
poveava. Isti je razlog koji je zakoio staru formu kapitalizma
u jednom mjestu i onemoguio njegovo obrtanje koje je dovelo
do recesija pred Drugi svjetski rat. Izolirani nacionalni identitet
koji postaje vrsta nacionalnog pragmatizima zbog karaktera sred
stava i ciljeva koje ima, onda kada se izolira i odvoji od svjetskih
kulturnih tokova, i onda kada misli daje izolacija nain njegovog
ouvanja, vrei unutarnju diferencijaciju na vie zaslune i ma
nje zaslune, vie vjerne i manje vjerne, vie tradicionalne i
manje tradicionalne, vie pripadne toj kulturi i manje pripadne,
zapoinje da producira sam na toj dihotomiji sub-kulturne pro
cese i folk-psihologiju. Teorija spasu identiteta njegovom izo
lacijom i izbjegavanjem komparativne komunikacije nije nikada
urodila plodom iako je stvorila tradicionalizam i usidreni iden
titet koji se teko adaptira na promjene.
27

1.2. Slaba teorija identiteta: "mobilni identitet"

Nakon to su procesi tranzicije pokazali da je vrijeme usi
drenog identiteta nepovratno prolo, odnosno da kategorija men
taliteta nije vie vezana iskljuivo za etniki identitet ili za izoli
rani nacionalni identitet kojeg skrivljuje prirodni jezik naroda i
geografija koju su zauzeli u nacionalnoj historiji, a to se ute
meljuje u nacionalnim institucijama, i nakon to je de-izolacija
i internacionalizacija ekonomskih i drutvenih relacija postala
conditio sine qua non postmodernog naina ivota, eurobirokracija i spekulativna ili nova elita totaliziranja zapoela je pripre
mati projekat konstrukcije mobilnog identiteta ili identiteta u
akciji, pragmatikog identiteta, koji treba biti socio-bioloka os
nova novog transnacionalnog identiteta.
Na drugoj strani, pristalice teorije "loncu za taljenje" (mel
ting-pot) formuliraju svoju globalizacijsku koncepciju identiteta
na sljedei nain: ivimo u vrijeme "kreolizacije" svijeta ili "hibridizacije" rasa i naroda koji se ne utapaju u svoju vlastitu
osnovu koja nije primarno ontogenetska i psihogenetska, nego u
zajedniku pragmatiku osnovu svakodnevnih svrha i iskustva
koje ih povezuje. Ve prije pedeset godina identitet se naao na
putu dvojnog odreivanja, s jedne strane politiki identitet, s
druge strane etniki i kulturni: "Afro-American", "Asian-Ameri
can", "Latino-American" stvarajui time vrstu "transkulturnog
sinkretizma ili hibridizacije" (Kivisto, 2002: 40). Ono to se
nakon iskustava u Istonoj Evropi desilo mogue je opisati meta
forom "prevodei ljudi" koju je upotrijebio Thomas Faist (1998:
239) tj. ljudi koji ive u dvije drave i dijele dva dravljanstva,
odlazei i vraajui se, prevodei idiome jednog kulturnog svijeta
u idiome drugog.
Ono to elim imenovati kao "slaba teorija identiteta" poiva
na mekim ("fuzzy") sekvencama identiteta, koje ne nastaju iz
28

izolirane i ne-komparativne historije nego iz sekvenci koje su

sposobne za mentalnu rotaciju, za gubitak objektivnosti i ue
stvovanje u solidaritetu unutar kojeg se postavlja pitanje ljud
skim pravima, slobodi, toleranciji, etici, komparativnoj ljudskoj
praksi koja iskustveno pokazuje kako drugi vide, kako drugi rade
i proizvode: komparativno iskustvo koje nema nikakve veze sa
pragmatizmom, radikalnim ili ne. Komparativno iskustvo dolazi
iz komparativnog dranja koje ima za osnovu vie konvergentnih
scenarija interkulturnosti.
Nova politika ekonomija racionaliteta producirala je neto
to je starom tipu kapitalizma, zasnovanog na vidljivom, kova
nom ili papirnom novcu, bilo neshvatljivo: odlazak iz vlastitih
ruku, oploivanje na drugom mjestu svijeta, u svojoj drugobitnosti, i vraanje natrag sa veim profitom u rukama. Sve je to
zapravo fenomenologija kapitala ili onaj novi imperijalistiki
itinerarij koji mobilni kapital ini mobilnim partnerom, speku
lativnim kapitalom koji zavisi od saveznika i koalicija i koji sada
formira nevidljivu ontologiju novca. Sada slabu teoriju identiteta
zastupaju vlasnici kapitala, dionica i multinacionalnih kompa
nija.
Sa stanovita "slabe teorije identiteta" protivnici konstrui
ranja jedne ideje transnacionalnog identiteta su nacionalne, monokulturne, etnike i lokalne organizacije koje zahtijevaju snanu
dravnu organizaciju koja titi nacionalnu ekonomiju, nacionalni
jezik, nacionalnu historiju, nacionalnu kulturu. Meutim, unutar
samih drava koje ulaze u integracijske procese na ovaj ili onaj
nain deavaju se istovremeno opreni procesi: globalizacija i
rasna segregacija. U Velikoj Britaniji je rasna segregacija naj
vidljivija u ovom trenutku u obrazovanju gdje su se ve formirale
rasne kole sa 95% djece azijskog porijekla, 95% djece afrikog
porijekla i kole sa 97% djece bijelih roditelja. kole su "otvo29

rene", drutvo je "otvoreno" i rasna segregacija nije dravna

politika, ali ti procesi se "naprosto deavaju" jer je prethodno
izvrena urbana etnika getoizacija.
Ono to ovdje moemo podvrgnuti ironijskoj analitinosti
jeste sadrano u pitanju: da li slaba teorija identiteta ima u sebi
tezu koja je ukida i kompromitira? Pitanje koje se ovdje dobro
uklapa jeste: ta su konsekvence bilo kojeg ina identiteta u
akciji, identiteta koji smanjuje kulturnu ili politiku distancu
prema drugom i drugaijem? Nije nam toliko nepoznat odgovor
na pitanje ta su konsekvence netolerancije, ksenofobije, ego
izma, izoliranosti, rigidnosti. One su poznate i djeci koja ih ui
u udbenicima nacionalne povijesti, uei ratovima, humani
tarnim katastrofama, mrnji i masovnim zloinima, genocidu,
holokaustu, etnikom ienju, nuklearnim eksplozijama. Pitanje
ta su konsekvence dobrog odnosa, ta su konsekvence toleran
cije, suivota, mijeanja rasa i kultura, tolerancije drugaije per
sonalnosti, jeste pitanje koje treba ozbiljno postaviti.
Ono u emu je mogue pronai kontradikciju koja uruava
argumentaciju slabe teorije identiteta jeste zahtjev koji je izbio
na povrinu prilikom donoenja ustava Evropske zajednice a
kojim se posegnulo za zatitom identiteta "na viem nivou or
ganizacije drava", koji je u direktnoj protivrjenosti sa forsira
njem transnacionalnog identiteta u kulturno pluralnim i politiki
pluralnim drutvima. Evropska birokratija je kod prvog pokuaja
konstitucije ustava ove organizacije (februar 2004!!!) koja sada
ukljuuje 25 drava postavila zahtjev da se u preambuli pojavi
karakterizacija da je Evropa "kranska zajednica" ili "zajednica
kranskih vrijednosti" ime je zapravo pokazala da je spekula
tivni kapital povezan sa simbolima od kojih su izgraene nove
(unutarnje) granice.
30

2. Transnacionalni identitet
Transnacionalni identitet je forma identiteta u akciji ili mo
bilnog partnerstva koja nastaje iz potreba liberalizacije prostora
i vremena, stvaranja jedne liberalne prostorno-vremenske komprese unutar koje e transnacionalni kapital biti zatien u mul
tinacionalnim i internacionalnim kompanijama koje stvaraju pro
fit i koje nemaju zapreke ni obaveze u lokalnom razumijevanju
prostora i vremena. Fragmentirani nacionalni ili etniki prostor
i usidrenost u jednom izoliranom vremenu, kulturnom ili indus
trijskom, mijenja se u ime komprimiranog prostorno-vremenskog
okruenja u kojem se realiziraju samo mobilne ili profitabilne
relacije i partnerstva. "Saradnja sa crnim avolom" je geslo koje
nastaje na identifikaciji vremena i novca, u modernoj i postmodernoj drutvenoj ontologiji u kojoj, kako tvrdi David Harvey
(1989: 227), "komanda nad vremenom i prostorom moe biti
promijenjena natrag u komandu nad novacem". Internacionalne
institucije i multinacionalne kompanije zajedno sainjavaju ono
to Zygmunt Bauman naziva "meu-dravnim institucijama"
(Bauman, 2001. U: Beilharz, 2001: 303 ).
Ostaje meutim jo uvijek problem sa onim to slaba teorija
identiteta ostavlja kao nedodirnuto: nakon ruenja granica i po
vlaenja cjelokupne "konceptualne opreme" dravo-usmjerenih
nacionalnih zajednica ostaju unutarnje etnike identifikacije i
reprezentacije, ostaju granice u jezicima, kulturi, religiji, obi
ajima. Transnacionalni identitet ne znai meutim za Evropsku
zajednicu ujedno i transkranski, odnosno znai upravo obratno:
transnacionalno kranstvo koje nastaje ujedinjenjem kranskih
zemalja i koje je tieno kranskim vojnim savezima. To znai
da "ne postoje" vie ni religijske granice unutar Evropske zajed31

nice, a da se tim aktom integracije u unutranjosti drava ostavlja

mogunost tolerancije ili netolerancije drugih religijskih skupina.
Na isti nain bi moglo biti "rijeeno" pitanje granica koje
postavlja jezik uzimanjem ili stavljanjem u preambulu tvrdnje
da je engleski jezik slubeni jezik Evrope. Konsekvence ovakvih
odluka, koje imaju veliku potporu u redovima eurobirokratije,
mogu biti bolnije za one koji toleriraju nego za one koji treba
da budu tolerirani (Walzer, 1997:91). Lako bi bilo misliti u tom
pravcu dalje i nadopuniti ovaj duh zakljukom, ije je razgo
liivanje moda samo pitanje vremena, da je Evropa ne samo
kranska i ne samo slubeno monolingvistina nego i da je
zajednica bijelaca ili zajednica vrijednosti jedne rase. Ono to se
u Evropi vidi golim okom, a to je kultura do sada drala u
kakvom-takvom stanju ravnotee, postaje dio svjesne evropske
politike pornografije koja pokazuje (birako) tijelo "takvo ka
kvo jeste", ne skrivajui nita i ne stidei se te "prirodnosti".
No ono to je u ovom trenutku vano poduzeti jeste prije
svega napustiti plonu optimistiku sliku i ui u reljef nove dru
tvene ontologije u kojem se jasno vide sve prirodne i vjetake
tvorevine i, to je jo vanije, na ijoj pozadini je mogue sagle
dati osnovne razloge pod kojima se pokree pitanje nunosti
formuliranja nekog transnacionalnog identiteta. Koji su to raz
lozi?
2.1. Nova drutvena ontologija i njena infrastruktura
Drutvena ontologija je ono to se mijenja pred naim oima:
ontologija "glinenih lonaca" (panta hosper kheramia hrei) kako
je to karakterizirao Platon u spisu Cratylos (440 C 5), onih dru
tvenih relacija koji nastaju i oblikuju se po volji ljudi koji djeluju
i onih koji se raspadaju i iezavaju isto tako po volji i zasluzi
32

ljudi koji djeluju. No drutvena ontologija ili drutvena realnost

je vektor snaga koji se formulira u prostoru i vremenu, s obzirom
na sredstva kojima raspolae i ciljeve koje postavljaju realne
drutvene grupe, bez obzira na to koliko je razdijeljena u svoje
sektore - ekonomski, pravni, socijalni, politiki, obrazovni,
zdravstveni, kulturni, proizvodni.
Svi drutveni modeli u kojima participira individualna osoba
konfiguriraju njegov drutveni identitet, njegov drutveni status
i njegov drutveni utjecaj kojeg moe imati na odvijanje i razvoj
stanja stvari i procesa u svakom od drutvenih modela. No dru
tvena ontologija jednog pojedinca spada ili pripada u jednu iru
i temeljniju ontologiju ili ujedan holistiki okvir konzistentnog
znanja i vjerovanja onome to jedna osoba prihvata kao inje
nicu ili kao stanje stvari. Drutveni modeli ili modeli drutvene
ontologije formuliraju pravila, vrijednosti ili dranje pojedinca
unutar granica modela i na taj nain izgrauju njegovu drutvenu
svijest. S druge strane, pojedinac ili grupa mijenja infrastrukturu
modela drutvene ontologije, kontrolirajui prostor i vrijeme mo
dela unutar kojeg funkcioniraju, odnosno kontrolirajui idiome
identifikacije i reprezentacije datog modela drutvene ontologije.
Nain na koji je "infrastruktura" drutvene ontologije po
stavljena moe se opisati kao rigidan ili kao liberalan, kao de
mokratski ili kao nedemokratski. Informacijska tehnologija glo
balno primijenjena na drutvo moe initi ovu infrastmktum
inteligentnom, moe ubrzavati promjene unutar modela, moe
rairiti rezoluciju do hipermodela koji se podudara sa hiper-prostorom tako da se sutra pone govoriti socijalnom osiguranju
za sve dravljane Evropske zajednice iz jedne kase i na jednom
mjestu, regulisanju pitanja vojne obaveze u sjeditu Nato-pakta
u Briselu, zavrnoj maturi u isto vrijeme sa istim programom

33

u cijeloj Evropi, potrazi za ljudskim pravima ili za humanitar

nom pomoi preko granica "matine" drave.
Globalizacija modela drutvene ontologije ide sa modernim
i postmodernim kompresioniranjem prostora i vremena, sa glo
balnom primjenom informacijske tehnologije u drutvu, sa rea
liziranjem ideje drutva zasnovanog na znanju, odnosno sa tehnifikacijom drutvenih modela. No pri tome treba voditi rauna
razlici u tipu identifikacije i reprezentacije koja stoji u pozadini
manifestacije identiteta, a koja je od sutinske vanosti za iden
titet. Ono to vrijedi za idiome identifikacije i reprezentacije u
prirodnim jezicima ne vrijedi vie za metode identifikacije i
reprezentacije u artificijelnim jezicima. Drutvena ontologija iz
graena u prirodnim jezicima razlikuje se od one konstruirane u
vjetakim jer su "institucionalne injenice ovisne od jezika"
(Searle, 1995: 65 ).
Ontologija prirodnih jezika i prirodne inteligencije i prirod
nog objanjenja svijeta, njegovih stanja stvari i procesa poiva
na idiomima identifikacije i reprezentacije koji su semantiki
zatvoreni u jednu ontologiju koju prepoznaju educirani korisnici
toga jezika i koju dobijaju kroz taj jezik. "Jezik stvari" i "jeziki
okvir" (Carnap, 1956: 206) je ovdje primaran i on ne moe
prikriti pojavljivanje ili iezavanje relacija koje se u njemu
odvijaju izmeu novca i novca ili robe i novca. Ontologija artificijelnih jezika i artificijelne inteligencije, koja izgrauje znan
stvenu a ne dogmatsku ili laiku teoriju svijetu, pretvara for
malnu semantiku u svoju ontologiju ostavljajui logike odnose
ili matrice izmeu simbolikih struktura kao "idiome" znanstve
ne teorije svijetu koja je konzistentan opis entiteta koji u teoriji
postoje jer je njihov simboliki identitet neprotivurjean.
Prvi uvjet koji omoguava govor transnacionalnom iden
titetu jeste transnacionalnost infrastrukture drutvene ontologije,
34

odnosno transnacionalnost informacijske tehnologije i globalne

komunikacije jeste zapravo preduvjet i infrastruktura globalizacijskih i integracijskih procesa. Elektronska dostupnost ili predrunost i virtualna egzistencija je uvjet funkcioniranja bilo ko
jeg sektora drutvene ontologije, radilo se komunikaciji bankar
skih sistema ili monetarnih fondova ili podnoenju molbe za
djeiji doplatak i socijalnu pomo. Tehnika pismenost ili teh
noloko obrazovanje je transnacionalni zahtjev, kao to se nakon
stoljea mitolokih objanjenja pojavio zahtjev za racionalnim
tumaenjem uzrok-posljedica relacije, ne samo sa Sokratom i
Platonom u staroj Grkoj, nego u svim razvijenim dijelovima
svijeta toga doba, u Kini sa Konfucijem i Lao Ceom, u Indiji sa
Sidartom Gotamom - Budom, u Persiji sa Zaratustrom.
Ono to je pak omoguilo ovakvu infrastrukturu jeste razvoj
formaliziranih sistema identifikacije i reprezentacije, manipu
lacija strukturalnim nivoima znanja i derivacija iz formalnih i
logikih kalkulacija koje ne sadre vie nita idiomatsko i na
cionalno nego su vlasnitvo svih ljudi na svijetu, svake kulture
koja je dospjela do proizvodnje ili upotrebe aksiomatizacije, aksiomatskog miljenja i stvaranja inteligentnih fizikih sistema.
Ti simboliki sistemi u elektronskim medijima i sredstvima omo
guili su transfer privatnosti iz lokalnog elektronskog okruenja
na globalni elektronski nivo i otvorili mogunost virtualne soci
jalizacije koja transcendira ili samo prikriva specifini identitet
i omoguava transnacionalnu socijalizaciju. Elektronska komu
nikacija nema okusa, mirisa, ni boje. Elektronska pisma nemaju
miris osobe koja ih alje. Virtualno sopstvo, kako navodi Ben
Agger," sastavlja sebe samog" kroz dnevnu elektronsku potu,
kroz surfanju po Internetu, kroz razgovor sa drugima u elektron
skoj sobi, kroz telefoniranje po mobilnom telefonu. "To postmoderno sopstvo je manje stabilno i centrirano nego sopstvo
35

prethodne modernosti dok je postojala jasna granica izmeu sopstva i svijeta" (Agger, 2004: 146).
Druga injenica koja doprinosi stvaranju uvjeta za formuli
ranje transnacionalnog identiteta jeste stvaranje transnacionalnih
ili internacionalnih organizacija u kojima participiraju integri
rane lanice, a koje propisuju uvjete kooperacije i uvjete unifi
kacije. Uestvovanjem u komunikaciji ili u lanstvu internacio
nalnih organizacija nacionalne ekonomske i kulturne institucije
udaljavaju se od kontrole lokalnih vlasti koje organiziraju na
cionalne drave i svoje djelovanje i svoje odluivanje usklauju
sa standardima koji vladaju u svijetu. Tu se radi transferu
kontrole sa nacionalnog na transnacionalni nivo jer se nacionalno
graanstvo sada transformira u globalno graanstvo i podvrgava
se meunarodnom pravu i standardima.
Trei uvjet je stvaranje snanih vojnih saveza kakav je
NATO. Transnacionalne vojne snage i vojni savezi vre transfer
nacionalne vojne sigurnosti i odbrane na transnacionalni nivo jer
se radi "globalnoj odbrani globalnih vrijednosti" (Segell, 2001.
U:Kennedy and Danks, 2001: 137). To podrazumijeva i pre
stanak potrebe nacionalnih drava za vlastitim vojnim snagama,
odnosno redefiniciju odnosa graanstvo - vojska koja, prema
Glenu Segellu (2001:137), poiva na "emotivnom pripadanju"
vojnih snaga nacionalnoj dravi. Po novom scenariju treba uvesti
novu relaciju: "graanstvo - drutvo - vojska" jer se na stupnju
globalizacije mijenja karakterizacija svih relata. Tu spada i ideja
da vojni profesionalizam treba da transcendira nacionalizam i da
jedino zajednica naroda ima legitimitet da upotrebljava naoru
ane snage za podrku globalnih vrijednosti (Segell, 2001:135)
Dakle, da rezimiramo: transnacionalna zajednica kakva je
Evropska zajednica poiva na transnacionalnom kapitalu koji
stoji u osnovi ovakvih integracija i nalazi se u multinacionalnim
36
:**

i internacionalnim korporacijama; politiku ekonomiju ovog racionaliteta pruaju internacionalne monetarne, ekonomske, prav
ne i drutvene organizacije, religijsku osnovu daje transnacion
alno kranstvo, socijalnu osnovu pruaju humanitarne organi
zacije, a fiziku zatitu prua NATO. Neopragmatizam i neoliberalizam je filozofija koja samo omoguava da se sve to real
izira pozivanjem na nove "univerzalne principe" koji vae samo
"unutar jednog modela" (princip intrinzine metafizike).
2.2. Kulturni kapital i identitet
Drutveni pragmatizam, politiki pragmatizam, pragmati
zam znanja i pragmatizam vjerovanja, odreuju zapravo ono to
se danas u projektima globalizacije oznaava kao "drutvo ute
meljeno na znanju". Prikazano u sektorima drutvene ontologije
to znai: ekonomija utemeljena na znanju, politika utemeljena
na znanju, i kultura utemeljena na znanju. Znanje ovdje ne znai
vie "filozofsko utemeljenje kulture" niti "filozofsko razumi
jevanje uzroka i principa". Nakon to je Rortyeva kritika (Rorty,
1984) transcendentalizma urodila plodom u projektu postmod
erne, sada se zapravo radi drutvu koje se temelji na pragma
tizmu razumijevanja i interpretacije fenomena ivota "unosom
neposrednih podataka iskustva", koji, s obzirom na trenutni ras
pored snaga podataka, ciljeva i moguih sredstava, daje na licu
mjesta model rasuivanja u kojeg se vie ne petljaju nikakve
transcendentalne kategorije. Pri tome ekonomija, politika i kul
tura postaju globalni strojevi za rearaniranje identiteta.
Time je proizveden relativizam i kontingencija neophodna
za argumentaciju tvrdnje da je istina fenomen koji se konstituira
u ivotnoj akciji, sredstvima koja su voena svrhama, i u modelu
koji ispunjava odreene uvjete vremena, prostora, politikih sna37

ga uesnika, racionalnog prihvatanja. Pri tome istinu, kako na

vodi Putnam, treba razlikovati od "racionalne prihvatljivosti"
(Putnam, 1981: ) i odbaciti stanovite Boijeg Oka, ak dovesti
u pitanje i staviti "moratorij na spekulativnu ontologiju i epistemologiju", na metodologiju i obine zakone logike (Putnam,
1992: 118). Ve je davne 1910. godine Williams James iskazao
da "istina neke ideje nije neko tromo svojstvo koje joj je inhe
rentno. Istina se deava nekoj ideji. Ona postaje istinita, istinitom
je ine dogaaji. Njena zbiljnost jeste u stvari jedan dogaaj,
jedan proces: naime proces njenog verificiranja same sebe, njena
veri-fikacija" (James, 1910: 219). U ovome bi se mogla naslutiti
dvojnost postmodernog i liili: Nita nije istinito dok ne postane
ili globalno prihvatljivo ili dok ne postane istinito pred naim
oima. Izraz "glocalization" kojeg upotrebljava Zygmunt Bau
mann (1998.U:Beilharz, 2001:298) ili "hibridizacija" i "deteritorijalizacija" kojoj govori Arjun Appadurai (1990. U: Lechner
and Boli, 2003:327) mogli bi se odnositi i na dvojnost istine i
verifikacije.
Politika ekonomija racionaliteta, kao dio politike filozofije
koja je sama sub-filozofija ili folk-filozofija, ne treba vie da
daje izvjetaj bitku i njegovim trpnostima, broju kategorija
koje ima duh, niti univerzalnim moralnim zakonima, ak niti
zakonima miljenja, nego retorikim modelima funkcioni
ranja odreenih tvrdnji koje se mogu upotrijebiti u razrjeavanju
odreene situacije u drutvu, koja ima smisla ako nekome donosi
profit, bilo da ga stvara industrijski kapital bilo kulturni kapital.
Ti modeli su pragmatike matrice kulture, pragmatike ma
trice adaptivnog ponaanja koje eli da postigne konsenzus uz
pomo principa univerzalnosti i neformalne argumentacije "u
etiko-egzistencijalnom diskursu" (Habermas, 1995b: 11). Prag
matizam rearanira identitet, on ga rekonstruira u drutvenom,
38

kulturnom i industrijskom darvinizmu. Da li je pragmatizam

uope filozofija ili sub-filozofija, filozofija modela, filozofija
racionalnosti u akciji ili neto drugo, to vie nije pitanje formal
nih definicija nego pitanje analize situacije. Pragmatizam se po
kazuje kao nuni uvjet svake kontingencije, kao nunost kontingencije i kao kontingencija nunosti, neto to je prema Davidu
Harveyu (1989:19) ve u projektu moderne bilo esencijalni uvjet
modernosti kao projekat kreativne destrukcije.
S druge strane, rasprava kulturnom kapitalu koji se kree
"unutar konteksta transnacionalnih transpozicija" (Palumbo-Liu,
1997:3) postaje sve kompliciranija ne samo zbog kretanja kul
turnih objekata preko granica i izmeu granica, nego stoga to
su sami kulturni objekti pokretne granice koje se svaki put iznova
re-kontekstualiziraju i re-konfiguriraju u socio-ekonomskom ok
ruenju. Industrija i kultura "projekta moderne" (Habermas)
skupa su inile politiku ekonomiju racionaliteta: industrija se
projektovano kultivirala i kultura se industrijalizirala unutar gra
nica projekta prosvjetiteljstva.
Ono to pokazuje meutim postmoderna jeste znaajno pomjeranje centra racionalizacije od industrijske ka sub-kulturnoj
proizvodnji ili ka stanju stvari u kojem, prema Robertu Weimannu, "poticaj za poveanje produktivnosti ne proistie pri
marno od usavravanja strojeva i od poveanog zahtjeva za in
dustrijskim proizvodom nego od tehnoloki razvijenog sistema
medija i sredstava koji pohranjuju i obrauju informaciju i stalno
uveavaju njenu upotrebu" i to koritenje kompjuterizirane in
formacije koja krui preko digitalnih aparata, koritenje podatka,
znakova, slika, i tekstova je danas glavno sredstvo poveanja
produktivnosti (Weimann, 1997. U: Palumbo-Liu and Gumbrecht, 1997: 224).
39

Nove (stare) granice koje su izronile nakon ukidanja drav

nih i monetarnih granica, one u kojima se odvija gigantomahija
oko identiteta: jezik, kultura, religija jesu sada pokretne granice,
kulturni identitet se javlja na "nosaima", moe se prezentirati
putem elektronskih sredstava, moe se raspakirati i zaboraviti pri
pakiranju u hotelskoj sobi, moe postati "kulturna jurnjava"
(Lyotard, 1997. U: Palumbo-Liu and Gumbrecht, 1997: 49) sa
koferom kulturnih "dobara" koje tvorac nosi po svijetu da bi
dobio ocjene i stekao reference. Sada se sve moe samo ne moe
identitet komandirati vremenom u kojem e njegovi nosai biti
zamijenjeni, u kojem e se pojaviti njegova tehniki savrenija
verzija. Identitet vie ne odluuje koliko e se navodnih znakova
staviti oko njega ili na kojim sve nosaima e se pojaviti njegova
prezentacija, u kojim kulturnim podskupovima e morati funk
cionirati ili participirati da bi postigao optimalnu brzinu svoje
internacionalne aktivnosti koja e ga moi tek tako i tek tada,
kao mobilni identiet u akciji odreenog broja okretaja, veri-ficirati.
"Jedini nain" da se razliite kulture i na njima utemeljen
identitet dovedu u odnos razumijevanja i interpretacije jeste da
se otvore za druge, za interkulturnu i komparativnu percepciju,
da postanu dostupne uz pomo informacijske tehnologije i da se
vrijednosti koje su same proizvele i koje konkuriraju za status
univerzalnog dovedu u komparativnu interpretaciju. To je zahtjev
kojeg registrirani znanstveni istraivai u dravnim pogonima,
sa bodovima koje moraju skupljati u svojoj optimistikoj bibli
ografiji, skupa sa eurobirokratima podravaju i postavljaju kao
jedini mogui dokaz da se gradi "drutvo zasnovano na znanju".
Drugi "jedini nain" da se identitet interpretira i rekonfigurira jeste da se otvori put globalne komunikacije i radi na irenju
sub-kulturnih fenomena, to je bri i za spekulativni kapital jed40

nostavniji postupak liberalizacije, uklanjanje prepreka pa i onih

koje su kulturne, u kojoj ne zavisi nita od interpretacije nego
od ponude-potranje koje se unaprijed kreiraju. Stvaranje "am
bijenta inteligentnog prostora" je zapravo novo iskustvo prostora
i vremena i nova paradigma sve-digitaliziranog-svijeta koji treba
da u jednom trenutku od dizajnirane infrastrukture postane ono
to dizajnira ovjekovo ponaanje. A to znai da, kako kae Ben
Agger (2004) vie puta na dan tehnika komponira ovjekovo
sopstvo ueem u jednoj novoj virtualnoj sociologiji.
Trei "jedini mogui nain" da se postigne razumijevanje
kultura i izbjegne sukob civilizacija jeste liberalizacija kapitala.
U zemljama sa nerazvijenom ekonomijom, posebno u azijskim
i afrikim zemljama gdje je vrlo nizak standard i gdje je ogromna
nezaposlenost, svejedno je gdje se kapital sada nalazi sve dok se
nalazi u tuim rukama. Pragmatizam kojeg pokazuju navodno
a-nacionalne elite "dovoenja kapitala u nau zemlju" putem
tajkunizacije ili kriminalizacije viih politikih i ekonomskih di
jelova zatvorenog sistema ne dovodi do stvaranja anonimnog i
spekulativnog kapitala, nego do ruenja sektora drutvene on
tologije, nestanka drutvenih slojeva i stvaranja drutava bez
stratifikacije. De-globalizacija kapitala znai da se drutvo mora
promijeniti, internacionalizirati i postati drutvo voeno toleran
cijom, ne zbog kapitala nego zbog ljudskog naina bivstvovanja.

Zakljuak
Nova drutvena ontologija koja nastaje pod djelovanjem tran
zicijskih procesa, procesa globalizacije na podruku ekonomije,
kulture, finansija, regionalnih integracija, geografskih i mone
tarnih, usko je povezana sa globalnom primjenom informacijskih
41

tehnologija na drutvo i utemeljena je na novoj funkcionalnoj

paradigmi: na egzaktnom i tehnikom znanju koje utemeljuje
drutvo, na znanju utemeljena ekonomija, na znanju utemeljena
kultura. U sreditu je znanje komunikacije odnosno znanje upo
trebe informacijske tehnologije u globalnoj komunikaciji ili glo
balnoj komparaciji.
U zajednicama koje su dravo-orijentirane, u nacionalnim
dravama, ili u multinacionalnim dravama ili u politikim dra
vama, koje insistiraju na nacionalnim ili etnikim ili etnonacionalnim institucijama, tradicionalizam za koji se one veu, izoli
rana nacionalna historija, umjetnost i knjievnost koja se razvija
u dubljem razumijevanju vlastitog menataliteta i izbjegavanju
komunikacije i komparacije sa drugim etnijama, nacijama, ili
rasama producira izolirane simbole, izolirane kulturne injenice
i kulturne istine koje formiraju krug sub-kulture koja ne poznaje
ili koja odbacuje komparativnu svijest, komunikaciju sa drugim
mentalitetom i stvara usidreni ili izolirani identitet koji smatra
da "ono univerzalno" nastaje u samorefleksiji, u uronjenosti u
vlastitu osnovu. Univerzalno koje nastaje na taj nain je samo
unutarnje, ispovijedno, konfesionalno, sluajno i na njemu se ne
moe dospjeti do univerzalnog koje nastaje u komunikaciji, u
moralnom i politikom, u vanjskom ivotu jednog naroda, jedne
etnije ili jedne kulture.
Nacionalni pragmatizam programski proizvodi "usidreni
identitet", on se temelji na istinama nastalim u vlastitom iskustvu
i po tome pripada u pragmatizam koji se deklarira kao a-kulturan
i a-fundamentalan. Relativizam, koji je ve od Williamsa Jamesa
(1910) povezan sa pragmatizmom i antifundamentalizam (Rorty), proizvodi u stvari sub-kulturu ili duhovne institucije i du
hovnu proizvodnju koja se mijenja sa vremenom, koja se adaptira
na promjene u iskustvu, ili koja samo preslikava iskustvo u kate42

gorije svijesti. Time programi nacionalnog interesa potkopavaju

sami sebe, nacionalni pragmatizam radi u interesu vlastite pro
pasti. Izolacija, usidrenost u vlastitu osnovu, nemobilnost iden
titeta, izbjegavanje komparativne identifikacije producira subsimbolizam u kulturi, prikriva ono to je u njoj univerzalno i
dovodi do onoga to je suprotno interesima razvoja naroda pod
uvjetima koji su prostorno i vremenski formulirani.
Ono to sam imenovao kao "mobilni identitet" ili "identitet
u akciji" nastaje u komunikaciji sa drugim: drugim narodima,
etnijama, nacijama, rasama, kulturama, civilizacijama, histori
jama i tradicijama svijeta. Identitet se ne moe zatititi izolacijom
prema drugima i u suvremenom svijetu je identiet u stalnoj opas
nosti "slabljenja". No to su istovremeno uvjeti pod kojima se
mora razvijati, to su opasnosti transsocijalizacije identiteta, jed
nog procesa u kojem se iskazuje inteligencija kao adaptivna
sposobnost. U odnosu na ove procese, na procese transfera iden
titeta i formuliranja transnacionalnog identiteta, postojanje ra
zliitih interesa dovodi do razlika u pristupu pitanju identiteta u
obliku slabe i jake teorije identiteta, koje same u sebi sadre
suprotne tendencije i teze koje ih kompromitiraju.
Relativizam kojeg unosi pragmatizam u drutveni ivot ne
znai ironijsku kontingenciju koja ima kao rezultat solidaritet
(Rorty), nego olakicu manipuliranja sopstvom koje se zrcali u
ekonomskom ogledalu, u ekonomskom statusu. Siromanima ili
ljudima bez kapitala i nezaposlenima relativizam nita ne donosi
osim mogunosti da ne gledaju kada e ustati ujutro dok su
nezaposleni. Raspravljati vrijednosti pragmatizma kao filo
zofije i forme drutvene ontologije i politike epistemologije
nema smisla sve dok se iz objanjenja pragmatizma iskljuuje
njegov spekulativni dio: kapital koji stoji iza procesa liberali
zacije. Pragmatizam je nain mentalnog funkcioniranja, skup

43

mentalnih reakcija koje stoje u analogiji: psiholokih reakcija,

lingvistikih reakcija, fizikih reakcija, drutvenih reakcija. U
takvoj formi ivota ili u takvoj jezikoj igri ove se reakcije ne
pokazuju ako ne donose neku korist, one se ne poduzimaju ako
ne rezultiraju odreenom svrhom, one se ne investiraju ako se
njima ne profitira.
Ne treba zaboraviti da Evropa poznaje stanja proizvedena
pragmatizacijom, stanje koje nastaje kada ideje poinju da funk
cioniraju i realiziraju se u sirovom ulnom iskustvu. Ideje fa
izma i komunizma, ideje inkvizicije, spaljivanja ljudi, ena i
knjiga, ideja etnikog ienja, genocid i holokaust jesu programi
nastali i realizirani u Evropi, neki ranije neki kasnije. Istovre
meno postoje jasni dokazi da je unato metafizici nihilizma koja
stoji u korijenu evropskog identiteta i njegove povijesti (Heideg
ger, 1971) Evropa uvijek imala revolucije i procese prosvjeenosti i humanizma koji su slamali i najsnanije finansijske, ide
oloke i vojne saveze koji nisu poivali na ideji humanizma.
Na kraju vratimo se pitanju "Sta jest a ta treba biti iden
titet?" i recimo da je golim okom vidljivo, u vremenu postmodernizma u kojem ivimo i u kojem se mijeaju a ne ukidaju ili
meusobno ponitavaju paradigme jednog internacionalnog
drutva koje ima svoje korijene jo u starim multinacionalnim
carstvima, i paradigme koje se formiraju u ovom trenutku unutar
problematinih i demokratskih "konsocijacija" (Walzer, 1997:
22-24), imigrantskih drutva i nacionalnih drava, da drutvena
ontologija sa mnotvenim identitetom zahtijeva drutva vodena
tolerancijom. Netolerantna etnonacionalna drutva ne mogu stvo
riti tolerantno internacionalno drutvo. Pri tome treba imati u
vidu injenicu da transnacionalna socijalizacija nije nacionalna
socijalizacija okrenuta sa glave na noge, nego interaktivna i re44

kurzivna drutvena reakcija u kojoj su tolerantni oni ljudi koji i

sami trebaju biti tolerirani.
Iz procesa koji su posvuda vidljivi golim okom jasno je da
identitet treba biti transnacionalna reakcija, nastala u transna
cionalnoj socijalizaciji koja se deava u komunikaciji kultura, u
otvaranju konceptualnih shema, u razumijevanju i prevoenju
idioma identiteta i kvantifikacije, na jezicima prirodnim i artificijelnim, u vjerovanjima koja se ne sueljavaju nego surauju na
stvaranju mobilnog identiteta, koji se moe definirati i sintag
mom Johna Searlea kao "racionalnost u akciji" (Searle, 2002).
Ono to je jo jasnije od toga jeste da spekulativni transnacionalni
kapital ne liberalizira sve to mu smeta iz razloga koji su gore
navedeni. Kapital mora sam sebe liberalizirati i postati dostupan
korisnicima koji nisu anonimni, nego realni sektori drutvene
ontologije svijeta.

BIBLIOGRAFIJA
1. Agger, Ben (2004): The Virtual Self. Oxford: Blackwell.
2. Bauman, Zygmunt (1998): "Globalization and the New Poor". In:
Beilharz, Peter (2001): The Bauman Reader. Oxford: Blackwell.
3.

Beilharz, Peter (2001):The Bauman Reader. Oxford: Blackwell.

4.

Carnap, Rudolf (1956): Meaning and Necessity. Chicago: The Uni

versity of Chicago Press.

5.

Connor, Walker (1994): Ethnonationalism: The Quest for Under

standing. Princeton, NJ: Princeton University Press.

6.

Davidson, Donald (2001): Subjective, Intersubjective, Objective.

Oxford: Clarendon Press.

45

7. Derrida, Jacques (1994): "Od omejene k obi ekonomiji". U: Jac

ques Derrida (1994):Izabrani spisi. Ljubljana: Studentska organi
zacija Univerze.
8. Drexler, Eric ( 2003): The Insight of Foresight Institute. Dostupno
na: http://www.foresight.org (Pristup: 15. maj 2004).
9. Faist, Thomas (1998): "Transnational Social Spaces Out of Inter
national Migration Evolution, Significance, and Future Prospects."
Archives Europ. Social., XXXIX (2): 213-45.
10. Feynman, Richard P. (1959): There's Plenty of Room at the Bot
tom. An Invitation to Enter a New Field of Physics. Dostupno na:
http://www.zyvex.com/nanotech/feynman.html (Pristup: 20. maj
2004).
11. Gellner, Ernest (1999): Antropologija in politika. Revolucije Svetem gaju. Ljubljana: Studia humanitatis.
12. Habermas, Jrgen (1995a): Moral Consciousness and Communicative Action. Cambridge, Massachusetts:The MIT Press.
13. Habermas, Jrgen (1995b): Justification and Application. Remarks
on Discourse Ethics. Cambridge, Massachusetts:The MIT Press.
14. Harvey, David (1989): The Condition of Postmodernity. Oxford:
Blackwell.
15. Heidegger, Martin (1971): Evropski nihilizem. Ljubljana: Cankarjeva zaloba.
16. James, Williams (1910): Pragmatism. New York: Longmans,
Green.
17. Kennedy, Paul and Danks, Catherine J. (2001): Globalization and
National Identities. Crisis or Opportunity? New York: Palgrave.
18. Kivisto, Peter (2002): Multiculturalism in a Global Society. Oxford: Blackwell.
19. Lechner, Frank J. and Boli, John (2003): The Globalization Reader.
Oxford: Blackwell.
20. Lyotard, Jean - Francois (1997): "Marie in Japan". In: PalumboLiu, David and Gumbrecht, Hans Urlich (1997): Streams of Cultural Capital. Stanford, California :Stanford University Press.
46

21. Oommen,T.K (2002): Pluralism, Equality and Identity. Oxford:

Oxford University Press.
22. Palumbo-Liu, David (1997): "Introduction:Unhabituated Habituses ". In: Palumbo-Liu, David and Gumbrecht, Hans Urlich (1997):
Streams of Cultural Capital. Stanford, California :Stanford University Press.
23. Pers, Carls Sanders (1984): Pragmatizam. Beograd: Grafos.
24. Putnam, Hilary (1981): Reason, Truth, and History. Cambridge:
Cambridge University Press.
25. Putnam, Hilary (1992): Realism with a Human Face. Cambridge:
Harvard University Press.
26. Rorty, Richard (1990): Filozofija i ogledalo prirode. Sarajevo: Veselin Maslea.
27. Rousseaou, Jean Jacques (1986): Political Writings. Wisconsin:
The University of Wisconsin Press.
28. Scheffler, Israel (1974): Four Pragmatists. A Critical Introduction
to Peirce, James, Mead, and Dewey. London and New York: Rotledge & Kegan Paul.
29. Searle, John R. (1995): The Construction of Social Reality. New
York:The Free Press.
30. Searle, John R. (1999): The Future of Philosophy. Dostupno na:
http://www.searle.@socrates.berkeley.edu (Pristup: 20. maj 2004).
31. Searle, John R. (2001): Rationality in Action.Cambridge, Massachusetts: The MIT Press.
32. Segell, Glen (2001): "Civil - Military Relations and Professional
Military Identities After the Nation - State". U: Kennedy, Paul and
Danks, Catherine J. (2001): Globalization and National Identities.
Crisis or Opportunity? New York: Palgrave.
33. Walzer, Michael (1997): On Toleration. New Haven and London:
Yale University Press.
34. Weimann, Robert (1997): "A political Economy of Postindustrial
Culture". In: Palumbo-Liu, David and Gumbrecht, Hans Urlich
(1997): Streams of Cultural Capital. Stanford, California :Stanford
University Press.
47

Nanoznanost, nanotehnologija
i rearaniranje identiteta

Znanost, bilo da se radi njenim tehnikim ili politikim

sektorima, voena je pitanjem "kako funkcionira" jedan sistem
ili "kakva je struktura" nekog sistema, a ne pitanjem "ta jest"
sistem kao takav. Pitanje "ta uzrokuje basocellularni epitheliom?" spada u znanost, i na njega moe odgovoriti dermoonkolog, dok pitanje ta je bit uzronog odnosa ili sta je uzroko
vanje kao takvo?" spada u filozofiju (Searle, 1999) i na njega
treba odgovoriti filozof, bez obzira na to kojim se redosljedom
u njegovim ulima pojavljuju izlazak i zalazak sunca.
Znanost, tehnika ili politika, usmjerena je na otkrivanje
novih kognitivnih tehnika tumaenja ponaanja, proizvodnje,
predvianja i kontrole fizikih i drutvenih sistema, kako onih
koji funkcioniraju na temelju operiranja simbolima prirodnih je
zika i kognitivnih procesa prirodne inteligencije, tako i onih koji
upotrebljavaju umjetne jezike i umjetnu inteligenciju. Pretvorba
svih analognih "formi ivota" (Wittgenstein, 1960) u infinitezi
malni ambijent inteligentnog prostora, koji se, kako to navodi
Richard Feynman (Feynman, 1959:7), kreira kao jedan unifici
rani "master-slave system" koji operira elektronski i koji sadri
49

kolekcije informacijske tehnologije, prenosi ovaj sistem funk

cioniranja i na odnose u drutvu.
Filozofija se pojavljuje ovdje jo samo kao pitanje etikih
konsekvenci znanosti i upotrebe informacijske tehnologije i robotike u novom dizajniranju drutva i pojedinca, kao retorika
nadopuna opeg obrazovanja ili kao medijator na prirodoznanstvenim simpozijima na kojima se ne govori formaliziranim
znanstvenim jezikom. No, pitanje je da li su uope, i koliko, da
se posluimo Wittgensteinovim jezikom, "jezike igre" udaljenje
od "tehnikih igara" i "socio-politikih igara" u metafizici stro
gog holizma i konekcionizma koja im stoji u osnovi. Kada se
tome dodaju i "biogenetike igre" koje ine paradigmu moderne
znanosti, onda se zaista moe s pravom, mislei bit tehnike na
tragu Heideggera (Heidegger, 1972), postaviti tvrdnja na koju
nas on navodi: u biti je ovjeka da proizvodi opasnost.
Namjera autora je da pokae povezanost "jezikih igara",
"tehnikih igara" i "socio-politikih igara" i zajedniki izvor tri
vrste informatikog kodiranja koje mijenjaju pojam supstancije:
genetiku informaciju kojom se programira iva materija, elek
tronsku informaciju kojom se programira neiva materija, i socio-politiku informaciju kojom se programira drutvena sup
stancija - individua. Na taj nain se eli pokazati zastoje moda
istinita tvrdnja da je "dobijena bitka oko supstancije" (Drexler:
2003: 1) time to su definirane ove tri interoperabilne programibilne supstancije modernog doba.
U tekstu e biti izloena osnovna ideja nanoznanosti, kao
vodeeg "futuristikog" znanstvenog projekta, kroz tri njene di
menzije: (1) rearaniranje atomske strukture materije; (2) stva
ranje pametne i programibilne supstancije koja ima sposobnost
samostvaranja; (3) pokretanje proizvodnje i primjena nano-alata
i nano-strojeva koji mogu sami sebe kopirati ili sami sebe proiz50

voditi po uzoru na nano-bio-organizme. Pri tome elim izloiti

interdisciplinarnu strategiju molekularne nanotehnologije, os
novnu heuristiku matricu nanotehnologije koja se nalazi u re
produkciji ive elije i metodima bioinenjeringa, i domete koje
je nanotehnologija ostvarila do ovog trenutka.
Karakterizacija tehnolokog znanja treba ovdje otvoriti karakterizaciju procesa globalizacije kao procesa rearaniranja sek
tora drutvene ontologije koji za svoju pretpostavku ima globalnu
primjenu informacijske tehnologije, kreiranje jednog ambijenta
inteligentnog prostora koji se sastoji od kolekcije informacijskih
tehnologija. Iza. procesa globalizacije stoji spekulativni, mobilni,
transnacionalni i anonimni kapital koji zahtijeva kreiranje pa
metne drutvene supstancije, ambijent inteligentnog prostora, li
beralno i otvoreno drutvo, otvoreni i mobilni personalitet. Time
e se pokazati kako se, kao konsekvenca rearaniranja materije
na nano skali i rearaniranja drutva na globalnoj skali, provodi
rearaniranje identiteta na transnacionalnoj ili transmigracijskoj
skali koju uspostavlja spekulativni kapital. Transnacionalni iden
titet postavlja standarde homologizacije i izo-standarde primje
nom socio-politikih blokova kao informatikih kodova (sociopolitiki "building blocks") kojima se programira individualni
identitet, liberaliziran, mobiliziran, osloboen rigidnih sekvenci
nacionalne kulture, nacionalne ekonomije, nacionalnog jezika i
prilagoen za transnacionalnu socijalizaciju.

1. Okret ka funkcionalnom opisu

Pitanje: "Kako funkcioniraju prirodni ivi fiziki sistemi i
umjetni fiziki sistemi koji koriste simbolike strukture?", pose
bno takvi sistemi kakvi su ljudi i strojevi (kompjuteri, automati,
51

roboti), postalo je ovisno od skale na kojoj se razrjeava, od

suavanja ili proirivanja rezolucije u kojoj se posmatra, od se
mantikih granulacija koje produciraju i od hijerarhija logikih
struktura na kojima poiva sintaksa njihovih jezika.
Pitanje tome kako funkcionira prirodni jezik, sa svojom
logikom strukturom i semantikim granulacijama, kako formira
i izgrauje drutvene institucije i znaenja jezikih injenica:
"istih i ekspozicionalnih performativa" (Austin, 1975:85),
"Sprachspiele" (Wittgenstein, 1960:293), ili" razliitih vrsta go
vornih radnji" (Searle, 1999:22), dovelo je danas do pitanja da
li i kako informacijske tehnologije, izgraene u pametnim ma
terijalima, u umjetnom jeziku i kanonskoj notaciji, i globalno
primjenjene na drutvo, mijenjaju karakter drutvenih institucija
i rearaniraju drutvenu ontologiju i politiku filozofiju stvara
njem novog tipa identifikacije i reprezentacije u sredstvima per
manentne tehnike promjene / progresa.
Filozofska zapitanost, a prije svega kognitivna triangulacija
iskazana u Kantovom (Kant, 1976:728) epistemolokom transcendentalizmu, doivjela je funkcionalistiki obrat na sljedei
nain: "Sta mogu znati?" transformirano je u "ta mogu pred
vidjeti? "(jer samo to mogu da pouzdano znam); "Sta bi trebalo
da inim? "pretvoreno je u "Sta mogu da kontroliram? "(jer samo
tako mogu da upravljam nekim injenjem), a "emu se smijem
nadati?" javlja se sada u obliku: "Kako da ispoljim svoje privatne
mentalne reakcije i pretvorim ih u racionalno prihvatljivu (javnu)
formu identifikacije i reprezentacije u ambijentu inteligentnog
prostora?"
Pitanje kontroli sistema i pitanje predvianju inteligent
nog ponaanja pokazuje se kao dovreno i relizirano promiljanje
tipovima manipulacije sa strukturalnim i semantikim rearaniranjem svijeta i jezika koje se dogaa u modernoj znanosti, a

52

koje je nabaeno dalekosenim Wittgensteinovim (1948/1960)

razmatranjem tipske unifikacije svijeta, ivota i jezika: u svakoj
"formi ivota" ili u svakoj "jezikoj igri" prirodno postoji i dje
luje analogna mrea reakcija: fizikih reakcija - mentalnih reak
cija - jezikih reakcija - drutvenih reakcija. Jedino se razumi
jevanjem i rekonstrukcijom te mree reakcija dolazi do otkri
vanja funkcionalnih, javnih znaenja rijei, do funkcionalnih de
finicija stvari, do razumijevanja funkcionalnog ponaanja osoba
i drutvenih institucija koje one izgrauju.
Wittgenstein je time otvorio put za holizam i pragmatizam,
za "empirijsku teoriju istine iz jednog sluaja" (Davidson, 1980:
74), kako u filozofiji i kognitivnoj znanosti, tako i u znanosti
openito. Uz to, ono to je ve ranije bilo realizirano kroz filo
zofiju kao "aktivnost na projanjavanju stavova pozitivnih zna
nosti" (Wittgenstein, 1922/1960:31) i kroz "logiku sintaksu kao
jezik znanosti" (Carnap, 1937: 13) dovelo je do novih ciljeva i
novog karaktera znanosti koji se daju opisati snopom korelativnih
pitanja:
1. Kako kontrolirati materijalni svijet ili fizika stanja i pro
cese / prostorno-vremenske reakcije?
2. Kako kontrolirati drutveni svijet ili jezika stanja i pro
cese / drutvene reakcije?
3. Kako kontrolirati individualni identitet ili mentalna stanja
i procese / mentalne reakcije ili ontologiju prvog lica?
Zapravo se radi jednom osnovnom pitanju: kako kontroli
rati neki sistem, neku "formu ivota" ili neku "jeziku igru", a
to znai kako otkriti nain njenoga funkcioniranja, kojim jezikom
opisati njegove funkcije, koju logiku - monotonu binarnu ili fuzzy
logiku - koristiti u tom opisu, kako stvoriti kompjutersku meta
foru ili simulaciju ljudskog uma i drutvenog djelovanja i kako
predvidjeti naine njihovog funkcioniranja u narednim vremen53

skim sekvencama. Kontrola reprezentacije ili kontrola upotrebe

simbola zapravo je kontrola inteligentne akcije, budui da "sim
boli lee u osnovi inteligentnog ponaanja i funkcioniranja" (Ne
well and Simon, 1981. U: Haugeland, 1988: 42).
Na ovom mjestu elim sugerirati sljedee: u sklopu razma
tranja odnosa filozofije i znanosti potrebno je istraiti ta suvre
mena znanost, kakva je nanoznanost, i na njoj zasnovana tehnolo
gija, kakva je molekularna nanotehnologija, kao specifino pos
tupanje sa materijalnim svijetom na nano skali ima zajedniko
sa suvremenom drutvenom ontologijom, sa politikom filozofi
jom kao postupanjem sa drutvenim institucijama i individualnim
identitetom na globalnoj skali. emu zapravo vodi minijaturiizacija materijalnog proizvoda u nanotehnologiji i globalizacija u
proizvodnji drutvenih injenica? ta je zajedniko ovim pro
cesima kada se rairi semnatika rezolucija ontologije koju za
jedno stvaraju?

2. Rearaniranje materijalnog svijeta na nano-skali

Danas se u znanstvenim krugovima koji se bave bilo idejom
molekularne nanotehnologije bilo njenim osnovnim pojmovima
najvaljuje da e sljedea velika stvar koja e se desiti u znanosti
biti jako, jako, jako, jako mala (Merkle, 1997). Drugim rijeima,
da je mogu pristup u jedan, golim okom nevidljivi materijalni
svijet, mali, mali, mali, "vrtoglavo mali svijet na dnu" (Feynman,
1959) koji prua neiscrpan prostor za novu izgradnju ili samo za
peroblikovanje strukture materije a time i promjenu njenih funk
cionalnih karakteristika. Da li doista na samom dnu, ili u atom
skoj strukturi materije, ima obilje prostora za nove strukture, za
njihovo saimanje ili proirivanje, ili za upisivanje informacije,
54

i da li takva jedna estica-na-dnu obogaena informacijom po

staje programibilna supstancija koja mijenja materijalnu kakvou
fizikog svijeta, a onda i kakvou drutva?
kakvom se svijetu-na-dnu radi? Kakva je znanost koja se
bavi tim svijetom? ta je cilj jedne takve znanosti? Kakve su
drutvene i politike konsekvence te znanosti i tehnologije koja
e se na njoj zasnovati? Kakve su konsekvence takve znanosti u
odnosu na individualni identitet? Kako je mogue i do kojeg
stupnja je mogue kontrolirati materijalni svijet, mijenjati nje
govu strukturu i upotrebljavati znanje tome u svrhe koje nisu
ili ne lee u prirodnom toku razvoja svijeta i ovjeanstva?
Ideja jednoj znanosti atomskoj strukturi fizikog svijeta
koja je u stanju na fiziki i mehaniki nain manipulirati nevid
ljivim i nedjeljivim esticama na nano-skali javila se na podruju
eksperimentalne fizike kao ideja koja ne protivurijei osnovnim
zakonima fizike i za iju je realizaciju potrebno samo omoguiti
novu tehnologiju. U jednoj zamisli iz 1959. godine, u znan
stvenom lanku Richarda Feynmana, dobitnika Nobelove na
grade iz fizike (1967) opisano je jedno potpuno novo podruje.
emu se radilo? U ve legendarnom tekstu "There's Plenty of
Room at the Bottom" Richard Feynman, kasnije ustanovitelj
nagrade za pronalaske na podruju nanotehnologije, kae:
"Ono emu elim da govorim jeste problem uprav
ljanja i nadziranja stvari na jednoj maloj skali. " (Feyn
man, 1959).
Feynmann nije imao u vidu minijaturizaciju stvari, niti mikrofilmovanje informacije, nego silaenje sve dublje i dublje sa
povrine u atomsku strukturu materije. Ideja da se u glavu iode
stavi ili upie ili utisne svih 24 toma Britanske enciklopedije ili
ak mogunost da se 24 miliona vanih knjiga koje su napisane
55

(do tada) pohrane ili zapisu na jednu biblioteku karticu nije

protivrjeila trodimenzionalnoj fizici materije niti temeljnim fi
zikim zakonima. Feynman je tu ideju obrazloio ovako:
"Glava iode je jedna esnaestina ina u presjeku. Ako
se ona uvea za 25,000 prenika onda je povrina glave
iode jednaka povrini svih stranica Britanske encik
lopedije. Prema tome, sve to je neophodno uiniti jeste
da se smanji povrina svega napisanog u toj encik
lopediji za 25,000 puta. Da li je to mogue? Mo re
zolucije oka je oko 1/120 jednog ina - to jeste tano
prenik jedne male take na nekoj od finih polutonskih
reprodukcija u Eciklopediji. Ona je, kada je poveate
za 25,000 puta, jo uvijek 80 angstrema u preniku 32 atoma u presjeku u obinom metalu. Drugim rije
ima, jedna od tih taaka jo uvijek bi u svojoj povrini
sadrala 1,000 atoma. Dakle, svaka taka bi lako mogla
biti podeena po veliini kako to zahtijeva fotograviranje, i onda vie nema pitanja da li ima dovoljno pros
tora u glavi iode da se spremi cijela Britanska encik
lopedija." (Feynman, 1959)
Nekih petnaest godina nakon to je Richard Feynman pro
itao svoj tekst nije se na tom podruju nita desilo. Danas svi
rade na podruju nanoznanosti i nanotehnologiji, skriveno i tajno,
ili javno u velikim informacijsko-tehnolokim korporacijama i
rom svijeta, ponajvie u SAD i Japanu. No nakon to je osam
desetih godina Eric Drexler stupio na ovo podruje i skupa sa
Chris Paterson osnovao u Palo Alto Foresight Institute krenulo
se sa razvijanjem i oblikovanjem ideje jedne znanosti na nanoskali, sa postavljanjem njenih osnovnih pojmova i primjenom
novih metoda. Cinilo se u poetku da sve lii na science fiction
ili na neki japansku tehniku pravljenja minijatura, no onda su se
56

iznenada zapoeli ulagati bilioni dolara u projekte nanoznanosti

i nanotehnologije. Koje su osnovne idej nanoznanosti?
Prvo, ovjek moe fizikim metodom kontrolirati pojedinaane atome.
Drugo, struktura materije moe se promijeniti fizikim rearaniranjem atoma, a ne samo sintetskim kemijskim reakcijama.
Tree, rearaniranjem atomske strukture i stvaranjem dru
gaijih atomskih veza i promjenom njihove udaljenosti mogu se
iz istih atoma dobiti druge materije, npr. fizikim rearaniranjem
ugljikove atomske strukture iz uglja se moe dobiti dijamant.
etvrto, ovjek moe manipulirati nevidljivim esticama
materije na nano skali tj. esticama ija je veliina bilioniti dio
metra i na toj skali ostvariti proizvodnju, a to znai stvarati
nanoalate i nanostrojevi ija e primjena u medicini dovesti do
upotrebe digestivnih i vaskularnih nanostrojeva koje e biti u
stanju atomsku strukturu bolesnog tkiva presloiti u zdravo tkivo.
Peto, ovjek moe proizvesti ono to priroda proizvodi, na
nostrojevi ili takve funkcionalne fizike sisteme koji za kratko
vrijeme proizvode ili kopiraju sami sebe, poput sposobnost reduplikacije koja je uroena biolokim sistemima.
esto, takva proizvodnja poiva na pametnim materijalima
ili na programibilnoj supstanciji koja u sebi ima upisanu elek
tronsku informaciju svome strukturalnom ponaanju u moleku
larnom bloku kojeg treba formirati skupa sa drugim atomima programiranim monadama.
Sedmo, proizvodnja zasnovana na nanoznanosti zamijenit
e potpuno druge vrste tehnologije, krupnu tehnologiju i mikrotehnologiju.
Osmo, etike konsekvence ove znanosti i drutveni utjecaj
ove tehnologije, konsekvence koje ima u primjeni na vojnom
podruju i u stvaranju novih vrsta naoruanja, sigurnosni aspekt
57

- sve su to bitni aspekti nanotehnologije koja svojom metodom

manipulacije atomima moe svijet potpuno unititi, ali koja isto
tako smatra da moe uiniti ovjeka besmrtnim, spasiti njegovu
okolinu od unitavanja i zagaivanja.
Razumijevanje molekularne nanotehnologije trai prethodno
razumijevanje molekularnog svijeta, a taj je svijet u ovom tre
nutku mogue razumijeti jedino kao virtualnu realnost, ono to
se moe simulirati na kompjuteru. Probuditi se jednog dana u
nanotehnolokom svijetu, to bi se moglo desiti, prema predvi
anjima Komisije Evropske zajednice, u 2010 godini (FP6) zna
ilo bi probuditi se u svijetu sa manje gravitacije, u svijetu nanokompjutera koji se ne vide golim okom a koji u nano-proizvodnji
upravljaju strojevima manjim nego to su oni.
Nanoznanost je, poput kognitivne znanosti ili kompjuterske
znanosti koja se danas intenzivno razvija, interdisciplinarno po
druje istraivanja koje svoje vodee ideje uzima "iz interdisci
plinarne strategije: biologija kao inspiracija ili paradigma, kemija
kao sistem gradnje ili strukturalno formuliranje po principu bu
ilding blocks, i fizika sa svojim mehanikim metodama manipuli
ranja sa malim stvarim" (Gross: 1999: 114). Molekule ivog
organizma i njihova reprodukcija su inspirisale nanoznanost koja
ih uzima kao prirodne fundamentalne gradbene blokove materije.
Broj atoma u jednoj molekuli (od dva do hiljade atoma), njihova
fizika svojstva, njihova kemijska svojstva, mogunost da ive
elije pohrane informaciju, da je obrade i transformiraju u funk
ciju, mogunost da se molekula formira i transformira po vlasti
tim kodnim mehanizmima, uinile su da se iva elija posmatra
kao savreni nano-bio-stroj.
Biotehnologija ili bioinenjering je sigurno veliki uzor na
notehnologije ili molekularne tehnologije. Molekularna nanotehnologija moe nauiti od biotehnologije koja sredstva pos58

jeduje iva elija u sebi da proizvede takve nanostrukture kakve

su npr. bjelanevine, kako da pohrani informaciju toj strukturi
i kako da je upotrijebi u nekoj kasnijoj vremenskoj sekvenci.
Biotehnoloki naini i metode kojima se proizvode jednostavne
ili male bjelanevine, koje sadre do 15 komponenti odgovornih
za razliite funkcije, ili kompleksne multi bjelanevine sa 20 do
30 komponenti, pokazuju pravac nanotehnologiji za proizvodnju
malih stvari. No ne samo da struktura bjelanevina sa 20 aminokiselina prua jasan dokaz operacija koje postoje na genetskom
materijalu i koje se mogu ponoviti, nego "ima mnogo drugih
strukturalnih komponenti elija koje mogu biti korisne za nanotehnologiju" (Edelstein, 1995. U:Lewis and Krummenacker,
1995:67).
Nanoznanost i molekularna nanotehnologija nastoji meha
nikim i fizikim metodom razbijanja prirodnih atomskih veza i
novog araniranja atoma u strukturu koja je drugaija od poetne
putem tzv. "kontrole pozicije na molekularnoj skali" (Merkle,
1997: 4), koristei se manipulacijom sa atomima kao sa bloko
vima koji se postavljaju i povezuju i molekulama kao sa kompleksnijim blokovima stvoriti molekularne proizvode od kojih
su najznaajniji molekularni strojevi koji mogu sami proizvoditi
svoje kopije. Nain da se ti blokovi ili individualni atomi postave
u novu strukturu jeste upotreba molekularnih samo-slagaa ili
samo-montaera koji spadaju zapravo u instalacije golim okom
nevidljive robotike.
Informatiko kodiranje atoma, programiranje materije, stva
ranje struktura koje se dekomponiraju na jednom mjestru i u
jednoj vremenskoj sekvenci, iznova komponiraju na drugom
mjestu i u drugoj vremenskoj sekvenci, jeste zapravo temeljni
nacrt nanoznanosti i nanotehnologije koji je zasnovan na me
hanikoj mobilnosti strukturalnih blokova.
59

Mobilna, programibilna supstancija, pametna ili elektron

skom informacijom ispunjena supstancija, jeste neto sa ime
filozofija nije do sada imala posla. Elektronskom informacijom
ispunjeni atomi neive materije, genetskom informacijom ispun
jeni atomi ive materije, i socio-politikom informacijom ispu
njeni atomi individualne supstancije, jesu nain proizvoenja
novog tipa programibilne supstancije na svim podrujima. Ra
zlika je samo u tome to se jedno postupanje odvija na nano-skali
a drago na globalnoj skali. No ono to se na neki nain ve
predvia kao realna konsekvenca programiranja supstancije na
svim podrujima jeste postizanje "glatkog kontinuiteta izmeu
ljudi i strojeva" (Soreff, 2001:2).
I temeljni principi koje nanoznanost unosi u nanotehnologiju
zaporavo su dio tehnologije ive supstancije koji joj omogua
vaju da bude samo-proizvodna. Kao to Michael Gross (1999:
11) navodi postoji razlika izmeu poetnih struktura i finalnih
struktura u koje se rearanira npr. struktura bjelanevina, no to
to omoguava da njena sekvenca moe biti proitana od strane
enzima, kopirana, pohranjena i ponovo upotrebljena na jednom
drugom mjestu, jeste fenomen poznat kao samo-organiziranje i
kao slaba interakcija koja omoguava rearaniranje molekula u
mikro ili makro molekule. iva elija, kao jedna molekularna
fabrika, ne treba instrukcije, skladita ni ininjere. ive elije
"imaju sve upisano u svoju strukturu" (Gross, 1999:11). Istovre
meno se u medicinskoj nanorobotici odvija izgradnja materijala
koji su biokompatibilni sa elijom, kao to su keramiki aluminij,
monokristalni safir i dijamant koji se ponaaju kao netoksine,
bioinertne materije od kojih se prave kotani transplatati u ljud
skom organizmu (Freitas, 2003:1-2).
Mogunost manipuliranja pojedinanim atomom i struktu
rom koju on gradi sa drugim atomima u molekuli nije mogua
60

bez nanoalata ili nanostrojeva koje su u stanju da programiranim

fizikim vibracijama u trodimenzionalnom prostoru putem samoslagaa dekomponiraju ili "rastresu" jednu molekularnu struk
turu i usmjere njene atome da se presloe po informacijskom
inputu koji im se prethodno upie sa detaljnom shemom sekvenci
i njihovih reduplikacija, sa detaljnom shemom reakcija i interak
cija u jednoj konekcionistikoj "tehnikoj igri" samosastavljanja
ili samoaraniranja.
Od toga pak treba razlikovati ideju samo-stvaranju ili
mogunostima proizvodnje takvih nanostrojeva koji brzo i efi
kasno, kao to to ini na primjer bakterija ili virus, proizvode
sami sebe, kopiraju sami sebe u novoj instancijaciji sa svim
sekvencama i strukturom koju ima original. Naravno, i to je ve
u bioininjeringu poznata stvar, sve do injenice stvaranja ljud
skog klona to se sada u ovom trenutku oglaava, a to se do
gaalo sigurno mnogo ranije. Na koji je nain to mogue?
"Iako je virus jedan samo-sastavljivi molekularni sis
tem, on nije i samo-reproduktivni molekularni sistem.
On ne posjeduje maineriju za stvaranje vie bjelane
vina. Za tu funkciju virus uzurpira maineriju sinteze
bjelanevina ciljnih elija da napravi virusne bjelane
vine. I znanstvenici isto tako uzurpiraju maineriju sin
teze bjelaevina elije da naprave bjelanevine koje
trebaju biti proizvedene ili prepravljene. Da bi se na
inila nova bjelanevina atom-po-atom biotehnolozi
uvode u elije genetsku informaciju kako bi programi
rali eliju da napravi nove bjelanevine. " (Pique, 1995.
In: Lewis and Krummenacker,1995:93).
Genetska informacija i njena upotreba, manipulacija genet
skim materijalom i kontrola toga materijala atom-po-atom ve
61

je dovela suvremenu biotehnoloku znanost do dekodiranja ive

supstancije koja zapravo u sebi sadri sve bazne informacije za
dekodiranje psiholokog i mentalnog individualiteta. Danas biotehnolozi, radei sa biolokim materijalima, bez problema stva
raju "biomimetike sisteme" (Drexler, 2000: 3), odnosno mo
lekularne objekte sline bjelanevinama.
Sada treba rei: bez jedne filozofije "otvorene prirode" (ili
itanja iz otvorene knjige prirode kojoj je govorio F. Bacon),
bez jedne filozofije "otvorenog drutva", i bez jedne filozofije
"otvorenog individualiteta" sve tri vrste kontrole (kontrola pri
rode, kontrola drutva, kontrola individualiteta) ne bi bile mogu
e. Otvorenost je put ka konstrukciji jednako koliko i put ka
dekonstruicji. A u kojem e se pravcu ona upotrijebiti ne bi
trebalo prepustiti volji ovjeka.

3. Nanotehnologija: proizvodnja nevidljivih stvari

Nanotehenologija ili molekularna tehnologija je u ovom tre
nutku projekat kojeg najbogatije i najrazvijenije zemlje Zapada
(SAD) i Istoka (Japan) razvijaju u svojim laboratorijima "naune
fantastike". I to je utrka u kojoj eli uestvovati Evropa sa svojim
RTD programima. Ono to se zadnjih dvadeset do trideset godina
pojavljivalo u futuristikim filmovima, u kulturnoj industriji, u
predvianjima i predskazanjima dobitnika Nobelove nagrade iz
fizike, biologije, kemije i inenjerskih znanosti, postalo je stvar
nost ili dostignuti stupanj manipulacije organskom i anorgan
skom substancijom.
kakvoj se tehnologiji radi? Moda je najbolje navesti
jedan primjer: nai raunari bili su takve veliine da su 1950
zaizimali cijelu sobu u kojoj su bili smjeteni, nedugo nakon toga
62

smo ih drali na stolu, danas su takve veliine da ih moemo

drati u depu, a sutra treba da budu nano-kompjuteri, nevidljivi
golim okom i nevidljivi obinim elektronskim mikroskopom. ta
je zapravo smisao stvaranja takve nevidljive i programibilne sup
stancije? Kakva se filozofija moe zasnovati na takvoj supstanciji
koja je ne-fenomenoloka i ne-hermeneutika po sebi?
Mogue je da e upravo takva nevidljiva ontologija biti
legitimni nasljednik metafizike subjektiviteta koja gura u pravcu
infinitezimalnog prosvjetiteljstva. Dananja tehnologija, koja je
utemeljena u antikoj tehnologiji, koja bi se mogla imenovati
kao teka ili krupna tehnologija i koja se protee od tehnologije
kresanja kremena od prije 30.000 godina do mikroipa sa elek
tronskim kolom utisnutim u evaporizirani kremen jo uvijek je
dio vidljive i teke tehnologije. Novi stil tehnologije je zapravo
proizvodnja stvari koje nisu vidljive golim okom. "Inenjeri nove
tehnologije gradit e obadvoje: nano strujna kola i nanostrojeve."
(Drexler,1986: 2).
Nanoznanost je teorijska primjenjena znanost i za razliku od
iste teorijske znanosti i iste eksperimentalne znanosti njeni
rezultati vode ka stvaranju nove tehnologije. Osnovna ideja mo
lekularne nanotehnologije je ova: Ako je svijet nainjen od atom
skih i molekularnih graevinskih blokova onda se moe vriti
mehanika rekompozicija njegovih dijelova. Ili, kako Eric Drexler kae:
"Produkti proizvodnje su nainjeni od atoma i njihova
svojstva zavise od toga kako su ovi atomi aranirani.
Na primjer ugljen se moe pretvoriti u dijamant rearaniranjem njegovih atoma ugljika. Isto tako silikonski
atomi dobijem iz pijeska mogu se rearanirati tako da
ine poluprovodne ipove" (Drexler, 1995. U: Lewis
and Krummenacker, 1995 :7).
63

Deifriranje DNK i RNK struktura i njihovih funkcija u

ivom organizmu, mogunost simulacije njihovih replikativnih
sposobnosti dovelo je do produkcije ivih organizama virtualnim,
umjetnim, artificijelnim putem, kloniranjem organizama i kon
trolom molekularne strukture tokova i supstitucije neurotransmitera sintetikim neurotransmiterima. Krajnji cilj ove metode
najbolje je vidljiv iz rijei Chada Mirkina, dobitnika Feynmanove
nagrade za 2002. godinu, koji kae: "Na cilj je da budemo
sposobni da kontroliramo esticu kemijskog jedinjenja, veliinu
estice, udaljenost izmeu estica, i jainu interakcija izmeu
estica u dobijenim nanostruktuiranim materijalima. Zato? Ako
moemo to da inimo, onda moemo u principu kontrolirati sva
vana svojstva dobijenih struktura" (Lewis, 2003:2).
U 2003. godini Eric Drexler je u jednom kratkom tekstu
"Inside the Foresight: The Next Stage" proglasio "pobjedu u
ratu ideja nad baznim konceptima razvijene nanotehnologije"
(Drexler, 2003: 1-2), odnosno da su ideje, koje su se 1981, kada
je Drexler prvi put upotrijebio termin nanotehnologija, smtarale
neupotrebivim i fantastinim (kao to to i danas tvrdi nobelovac
iz 1996. g. Richard Smalley), tano 45 godina nakon govora
Richarda Feynmana, postale radne pretpostavke jedne nove zna
nosti, a da je koncept molekularne nanotehnologije ili fizikog
prestrukturiranja materije atom po atom na nano skali, postao
glavni i primarni tehnoloki koncept budunosti. No zbog ega
je to tako? Bitka je dobijen - smatra Drexler - i
"treba da objavimo pobjedu zato to smo, u stvari,
pobijedili u borbama pitanjima supstancije; zato to
nam pobjedniki zanos pomae da pobijedimo u preo
stalim borbama pitanjima percepcije; i zato to moramo to uraditi da bi krenuli dalje. " (Drexler, 2003:1 -2)

64

Drexler pod izrazom "nanotehnologija" podrazumijeva mo

lekularnu proizvodnju koja ukljuuje sve precizniju kontrolu kre
tanja molekula, zauzimanja njihovih poloaja u molekularnom
proizvodu, stepena njihovih reaktivnosti i naina na koji se rearaniraju. Strukture koje tako dobiju, npr. grafitna vlakna ili
dijamantska vlakna, jae su 70 do 80 puta od aeroaluminija ili
od elika najbolje kakvoe. No ono to je u osnovi molekularne
nanotehnologije nije nikakvo arobnjatvo, nego stvaranje kom
pleksne i atomski precizne funkcionalne strukture.
"Osnova molekularne proizvodnje je
"mehanosinteza",
upotreba mehanike kontrole za voenje razmjetanju
molekula tako kako se grade kompleksni objekti" (Drex
ler, 1995. U:Lewis and Krummenacker, 1995:7).
Upotreba mehanikog postavljanja atoma na eljeno mjesto
unutar jedne strukture trebala bi se deavati uz pomo moleku
larnih strojeva ili assamblera koji e upotrebljavajui atome kao
graevinske blokove biti u stanju napraviti za vrlo kratko vrijeme
svoju kopiju, i kopija svoju kopiju, po uzoru na replikacije ivog
svijeta kao npr. kod bakterije kao savrene nano-bio-strojeve.
Nanoznanost je promijenila pojam supstancije, bez obzira da li
su rijei nanoznanstvenika i njihovih oponenata, kakav je npr.
nobelovac Richard Smalley, istinite glede dobijenih bitaka. Ter
min nanotehnologija najbolje je povezati sa prvim tekstom
nanotehnologiji kojeg je napisao Eric Drexler pod naslovom
"Protein design as a pathway to molecular manufacturing " i
koji je objavljen 1981. godine u Izvjetajima nacionalne akade
mije znanosti SAD kao prvi objavljeni lanak molekularnoj
nanotehnologiji. U tom lanku Eric Drexler je pokazao zapravo
ta je heuristika matrica nanotehnologije: bio-stroj, nano-bio65

organizam, kakav je bakterija ili struktura kakva je bjelanevina,

nagovjetavajui da je
" inenjerski problem da se bjelanevine oblikuju tako
da se sastave na unaprijed odreeni nain mnogo je
laki nego znastveni problem predvianja kako se pri
rodne bjelanevine sastavljaju. " (Drexler, 1981).
Time je Drexler u stvari "otkrio" da je ideje nanoznanosti
tee realizirati nego producirati ili objavljivati pobjede nad po
jedinim konceptima. U stvari, nanotehnologija je u ovom tekstu
postala jasan opis po kojem molekularni stroj ili molekularna
tehnologija nalazi i ivim sistemima uzorak, mogunost i razlog
svoga postojanja.
Pitanje realiziranja nanoznanosti u nanotehnologiji nije sa
mo pitanje uspjenog proizvoenja robota ili strojeva koje stva
raju strojeve, nego pitanje stvaranja mikro svijeta koji funk
cionira na nano skali. injenica da svaka iva elija posjeduje u
samoj sebi sve informacije koje su joj potrebne za njenu reduplikaciju, za njen rast, za njen razvoj i njeno odravanju u struk
turi ivog organizma pruila je putokaz nanotehnologiji i infor
macijskoj tehnologiji da razmiljaju uinku kojeg ima genetska
informacija u DNK i RNK u atomima ivog organizma. Unoe
njem elektronske informacije u atom neive prirode postalo je
mogue programirati supstanciju, unijeti u nju opcije samo-organiziranja i opcije slabe interakcije i podvrgnuti je onda mehanodinamikim vibracijama kako bi se presloila u eljenom
obliku. Moda e tek generacije u ovom stoljeu koje je pred
njima postati svjesne opasne i izazovne tvrdnje tome da smo
pobijedili u borbi oko supstancije.
U kojem smislu informacijska tehnologija mijenja karakter
drutvenih institucija? Ideja stvaranju inteligentnog prostora u
66

ijem se ambijentu mogu razliite drutvene zajednice (npr. za

jednica filozofa i istraivaa) transformirati u zajednicu korisnika
inteligentne tehnologije pretvara tu zajednicu, zbog vrste komu
nikacije, u virtualnu zajednicu u koju ne mogu biti primljeni
tehnoloki nekompetentni lanovi, ili elektronski beskunici, la
novi bez elektronske adrese. Kreiranje ambijenta inteligentnog
prostora pretvara pojedinca u korisnika terminala institucija sis
tema, budui su mu institucije elektronski dostupne i nema vie
potrebe za njegovo neposredno demokratsko formiranje i nad
ziranje rada tih institucija, ve samo za tehnoloko poboljanje
njihovog funkcioniranja.
Ve u pomenutom lanku Richarda Feynmana iz 1959 godi
ne postoji poglavalje pod naslovom "Information on a small
scale" u kojoj on ide korak dalje predlaui da se upisivanje
informacije vri kodiranim putem ili transformacijom prirodnog
zapisa informacije u logiku notaciju koja umjesto slova alfabeta
operira sa takama i crtama. To je znailo da se svako slovo
moe reprezentirati sa est ili sedam bajta informacije, odnosno
est ili sedam takica i crtica. I to je onda omoguavalo da se
umjesto pisanja na povrini glave iode informacija kodira u
elektronsku strukturu atoma u njenoj unutranjosti, u jedan kub
npr. 5 x 5 x 5 atomske strukture.
"Ta injenica - da ogromna koliina informacije moe
biti pohranjena u jedan veoma mali prostor ~ je, na
ravno, dobro poznata biolozima i otklanja misterij koji
je postojao prije nego to smo jasno razumijeli kako je
mogue to da u najmanjoj eliji mogu biti pohranjene
sve informacije za organizaciju jedne tako kompleksne
strukture kakvi smo sami. Sve te informacije - da li
imamo smee oi, ili da li mislimo uope, ili da u zarotku / embriju eljustna kost treba biti prvo razvijena
67

sa malim otvorom sa strane tako da kasnije moe kroz

nju da proe nerv - sve te informacije su sadrane u
veoma sitnom djeliu elije u obliku dugog lanca DNA
molekule u kojoj je otprilike 50 atoma upotrebljeno za
jedan bajt informacije toj eliji" (Feynmann, 1959).
Globalno primjenjena informacijska tehnologija sama inje
nicom svoga postojanja mijenja prije svega potrebe drutvenog
bia, ona ih zapravo producira, stvara, "ukida i podie na vei
nivo" svojom novom programskom opremom, koju prezentira
dutvu jo prije nego je ogroman dio tog drutva zagospodario
prethodnim stupnjem tehnolokih sredstava. Elitizam tehnolo
kog znanja postavlja sada uvjete da se drutvo zasnuje na teh
nolokom znanju, to je zapravo sadrano u programskim nacr
tima koji u svoje projekte stavljaju ideju "the knowledge-based
society". (FP6 EU).

4. Ambijent inteligentnog prostora

Vjerovatno je pretpostaviti da e informacijska tehnologija,
koja se dnevno razvija i modelira nove uvjete i nove potrebe,
postati ili je moda ve postala, globalna infrastruktura koja ide
ispred ekonomske i kulturne i politike globalizacije. Informa
cijska tehnologija je zapravo mostite ili vorite izmeu pogona
koji razmiljaju i proizvode na mikro i nano skali i tranzicijskih
sektora drutvene ontologije (ekonomija, trgovina, kultura, finansije, sigurnost, pravni i politiki sistemi) koji se upravljaju pro
cesima na globalnoj skali. Ona zapravo prirprema teren globalizacijskim procesima i omoguava ih. Njen stvarni zadatak je da
promijeni karakter drutvene ontologije, odnosno da promijeni
68

ambijent svojih sektora i transformira ga u inteligentni prostor

komunikacije u kojem se analogne reakcije odigravaju u jednoj
vremenskoj sekvenci sektora-mree kojoj izvorno (po interesu)
pripadaju i koja ih tako unificira. Drugo, informacijska tehnolo
gija omoguava paralelno distribuiranje reakcija i uestvovanje
jednog korisnika komunikacijske mree ili jednog vlasnika kapi
tala u vie paralelnih "tehnikih igara" ili internacionalnih pro
jekata ili u porodicama koje ine multinacionalne "igre kapitala".
Veliki projekat koji se u ovom trenutku izvodi u svijetu jeste
sljedei: okruivanje ovjeka inteligentnim prostorom, mreom
inteligentnih sredstva koja e inteligentno reagirati na ovjekovu
inteligenciju. To da sjedite na jednom filozofskom simpoziju sa
jednom ili vie magnetnih plastinih kartica u svom, npr. gornjem
lijevom depu, sa kljuem za daljinsko otvaranje automobila u
depu sa strane, a da moda u ruci nestrpljivo vrtite mobilni
telefon veliine kutije ibica, koji je uz to i fotoaparat, dok os
jeate laganu inervaciju od mikro elektrodioda vaeg peace-makera koji vam je na sreu u zadnjem asu ugraen, da posmatrate
prezentaciju u power-pointu na vaem lap-topu, da va digitalni
sat na ruci treba novu bateriju - sve to vas ini predrunim,
dostupnim bitkom za koje e se uskoro napraviti tehnoloki am
bijent koji e moi, gdje god da se tako "opremljeni" pojavite
inteligentno reagirati: isklopiti vam mobitel automatski kada ue
te u avion, poslati vam po emailu va rodni list da ga isprintate
na svom printeru itd.
ta zapravo sve podrazumijeva ideja inetligentnom pros
toru? Neki kosmiki inteligentni prostor? Ovdje se pod inteli
gentnim prostorom podrazumjeva drutvena sekvenca ili sve dru
tvene sekvence u kojima se realizira pojedinac, ili svaka jezika
igra ili svaka forma ivota koja treba upotrijebiti jedan ili vie
proizvoda inteligentne tehnologije. To je ujedno pravi smisao
69

nove ideje stvaranju drutva zasnovanog na znanju (the "know

ledge-based society") gdje "knowledge" znai znanje proiz
vodnji i upotrebi novih informacijskih tehnologija.
U luksemburkom "Izvjetaju Evropske komisije strate
kim orijentacijama i priroritetima za IST u FP6" anticipira se
da e u sljedeih deset godina nastati nova infrastrukturna para
digma: the "Ambient Intelligent Space" a pod tim se misli "jedna
kolekcija informacijskih tehnologija, aplikacija i usluga koja e
omoguiti neprekinutu interoperaciju u aplikacijama i uslugama
inteligentnog okruenja" (Report of the IST Advisory Group,
2002). No ta je stvarni sadraj ove paradigme inteligentnom
okruenju? kojem i kakvom se prostoru radi?
Vizija razvoju jednog ambijenta inteligentnog prostora
zasniva se na inteligentnom interaktivnom odnosu individualne
osobe i sredine / okruenja u kojem se ona kree, zapravo na
tehnolokoj adiciji specifinih fizikih i drutvenih okruenja:
od osobe, automobila, radnog prostora, stana, trgovine, pjeakog
prelaza... Scenarij razvoju takvog okruenja specificira svaki
tip "drutvene igre" kao potencijalnu "tehniku igru" ili mreu
reakcija koje se mogu izraziti, uiniti brim i jednostavnijim,
opremanjem i koritenjem tog prostora igre informacijskom te
hnologijom. Globalna primjena informacijske tehnologije ini
globalni prostor inteligentnim i time omoguava lake kretanje
individualne osobe kroz prostor koji je tehnoloki kodificiran i
unificiran, a time i jednostavniji, bri i laki protok njegove
imovine, novca i robe.
Potencijalni inteligentni prostor je trbuna ili grudna up
ljina, ona ili usna duplja, dep, automobil, stan, kancelarija,
ulica, trgovina, restoran, pozorite, djeiji vrti, ambulanta, grad
ski prevoz. Sve je to zapravo prostor kojeg treba ispuniti mo
dernim sredstvima komunikacije, modernom informacijskom te70

hnologijom. U narednih deset godina, prema luksemburkim

predvianjima, informacijska tehnologija e biti sveprisutna. ta
je zapravo promijenjeno u tretiranju reakcije unutar jednog okvi
ra (jedne jezike, tehnike, drutvene igre) od Wittgensteinovog
opisa analogne mree reakcija koje se serijski prenose na okolinu
i meusobno stimuliraju logikom "ako-onda" kao intearktivne
serijske sekvence jedne "forme ivota"?
Filozofija holizma i konekcionistiki pristup na podruju
kognitivnih znanosti, istraivanje neurobiolokog backgrounda
filozofije jezika i filozofije duha (Searle, 2002), razvoj konekcionistikih teorija unutar neurofilozofije (Churchland, 1988), i
razvoj kompjuterske znanosti kao simulacijskog kapaciteta mo
danih procesa (P. M. Churchland, 1989), proizvelo je drugaije
posmatranje individualnih stanja i procesa i cijelog networka sa
kojim stoje ta stanja i ti procesi u vezi. Namjesto poetne inter
pretacije jezike igre kao forme ivota u kojoj je interaktivna
analogna mrea reakcija, globalna primjena informacijske teh
nologije na drutvo daje novu viziju ili novi scenarij: unutar
jedne jezike igre mogue je instalirati jednu tehniku igru koja
e dovesti u vezu ili omoguiti paralelnost integracije i dis
tribucije svih drutvenih reakcija koje imaju istu funkcionalnu
matricu. Dakle, umjesto vizije analognoj mrei reakcija stvorena je vizija ambijentu inteligentnog prostora sa paralelnom
mreom reakcija.
Znanost je u stoljeu (ili: u stoljeima) prosvjetiteljstva do
ista, kako kae jedan lik nobelovca Gabriela Garcie Marquesa u
romanu Sto godina samoe, pobijedila razdaljinu ili prostornu
distancu, no u ovom stoljeu (ili moda: u stoljeima) rearaniranja znanost e promijeniti brzinu i gustou ljudskih reakcija
na okolinu i okoline na ljudske reakcije programiranjem tipova
inteligentnih reakcija.
71

5. Rearaniranje drutvene ontologije na globalnoj skali

Istovremeno sa zbivanjima u znanosti na nano-skali teku
drutveni procesi rearaniranja drutvene ontologije i globalizacija njenih sektora na globalnoj skali. Stare dravotvorne po
litike institucije i sistemi koji su se odreivali kategorijama
suverenosti, teritorijalnog integriteta, politike konstitucije, prav
nog ustroja, nacionalnog jezika, nacionalne ekonomije, nacio
nalne kulture, nacionalnog univerziteta, postaju sada otvoreni
sektori nove drutvene ontologije koji se moraju identificirati i
reprezentirati u globalnim politikim razmjerima. Jednom rije
ju: lanstvo drava u novim internacionalnim zajednicama trai
"novi model i novi standard identifikacije njihove dravnosti"
(McNeely, 2000. U: Lechner and Boli: 2000:200).
Novi identitet dravljana globalnog drutva u potpunosti je
ovisan od upotrebe novih kolekcija informacijske tehnologije, od
brzine uenja manipuliranja i upotrebe infrastrukture modernog
drutva, od mobilnog partnerstva i zajednikog uestvovanja u
internacionalnim projektima, od uestvovanja u multinacional
nim kompanijama, od uestvovanja u networku kompentencija,
i od sposobnosti funkcioniranja unutar jednog virtualnog svijeta
i virtualnog jezika kojim se korisnici virtualne mree koriste.
Sve to daje jedan set socio-politikih blokova kojima se rearanira individualni identitet i kojima se programira prvo inteli
gentni drutveni ambijent i drugo programibilna drutvena sup
stancija ili identitet modernog ovjeka. Istovremeno sa ovim
procesima nastaje i stvara se nova elita, nova tehnokratska internacionala iz koje se regrutiraju kadrovi globo-kratije, kakva je
npr. euro-birokratija.
Ne samo da stare dravo-orjentirane zajednice trae novi
model i novi standard svoje identifikacije i reprezentacije, i ne
72

samo da ga one nalaze u lanstvu u meunarodnim i globalno

ekstenzivnim institucijama, nego na isti nain i kroz istu ekstenziju prolazi i nova identifikacija i reprezentacija individual
nog identiteta.
Kao jedna od konsekvenci nove tehnologije koja neposredno
djeluje kroz informacijske tehnologije javlja se perspektiva rearaniranja drutva na globalnoj skali, tj. nastaje novi tip kontrole
drutva globalnom primjenom informacijske tehnologije u dru
tvu to proizvodi rearaniranje individualnog identiteta ovjeka
u pametni / tehnoloki identitet (na tehnolokom znanju zasno
vani identitet), a time novi tip kontrole individualnog identiteta:
elektronsku kontrolu, stvarnu egzistencijalnu ovisnost od virtu
alnih resursa, od spekultaivnog / transnacionalnog kapitala koji
stoji iza nove tehnologije i kojem su potrebne pametne, virtualne,
programibilne, "demokratske" institucije i "liberalno" drutvo
utemeljeno na (tehnolokom, informacijskom) znanju. Ideja
"drutvu utemeljenom na znanju", koja dominira danas u evrop
skim, amerikim i japanskim projektima koje financira globalni
kapital, jeste ideja drutvu utemeljenom na tehnolokom znanju
i globalnoj primjeni informacijske tehnologije u drutvu.
Kontroliranje drutvenih grupa i uspostavljanje "master-slave" sistema na globalnoj skali podrazumijeva rearaniranje individualnog identiteta, stvaranje novih drutvenih struktura sa
novim rasporedom individualnih kompetencija, planiranje socioreaktivnih akcija i njihovo usmjeravanje u pravcu stvaranja novog drutvenog produkta. Razvoj znanosti i tehnologije ne ostavlja nepromjenjenim ni materijalnu ni drutvenu supstanciju, a
pogotovo ne ostavlja nepromjenjenim individualni identitet i
drutvene institucije. Stoga nije dovoljno razmiljati jedino
karakterizaciji etikih konsekvenci moderne znanosti.
73

Svi scenarij globalizacije drutva, kako oni divergentni tako

i oni konvergentni, vezani su za promiljanje onog to je "srednji
termin" izmeu nanoznanosti i globalnog drutva: za promilja
nje mjesta i uloge koju ima informacijska tehnologija u kreiranju
drutvene ontologije. Globalna primjena informacijske tehnolo
gije je uvjet provoenja globalnih procesa, globalne ekonomije,
globalne kulture, globalnih civilizacijskih procesa.
Optimistiki scenarij globalizacije mogao bi se predstaviti
utopijskom idejom svjetskoj jedanakosti, svjetskom vaenju
otvorenih ansi i prilika, otvorenosti i dostupnosti izvora koji
svjedoe ekvilibriju identiteta.Ono to filozofija i religija ni
kada nisu mogle postii, bez obzira koliko su se brzo irile ideje
i uenja i bez obzira koliko so misionari i uenici daleko dopirali
sa svojim ekspedicijama, sada je mogue sa velikom brzinom
prenosa kilobajta informacije. Drugo, to je vanije, sukob civi
lizacija (Huntington) zbog novih granica kakve su jezik, religija
i kultura mogao bi se izbjei paralelnom unifikacijom svih ana
lognih formi ivota, odnosno irenjem rezolucije tehnike svijesti
preko granica izoliranog nacionalnog znanja.
Nanoznanost i nanotehnologija pripadaju 21 stoljeu i nared
nim koji e doi kao stoljea rearaniranja fizike tvari metodom
manipulacije sa pojedinanim atomima i stvaranjem novih struk
tura. Procesi koji su sada na mikro skali, proizvodnja malih stvari
i elektronskih kola na mikro skali pretvorit e se u proizvodnju
nano-taaka i nano-tuba na nano-skali. U isto vrijeme, procesima
na globalnoj skali mijenja se drutvena ontologija, rearanira se
struktura drutva i rearanira se identitet pojedinca, dravom
zatienog i privilegiranog nacionalnom topikom, i transformira
se u transnacionalni identitet u identitet graanina svijeta koji
nema specifinu topiku nego participira u internacionalnoj topici
kapitala, kulture, odluivanja, etike, estetike, prava i sigurnosti.
74

6. Konstrukcija identiteta u akciji

Jedno od pitanja koja su se otvorila na poetu ovog teksta
bilo je i "kako kontrolirati drutveni svijet?" Sada je potrebno
izvriti karakterizaciju nekih utjecaja koje ima suvremeni znan
stveni i tehnoloki razvoj na stvaranje nove drutvene ontologije
i politike filozofije u Evropi. Novi koncept znanosti je moan
instrument za novo postavljanje i rearanman koncepata stvar
nosti, jezika i uma koji je aktiviran novim socio-ekonomskim
razvojem utemeljenim na procesima integracije, regeionalizacije
i globalizacije. U pozadini svih evropskih programa za istrai
vanje i tehnoloki razvoj (RTD) lei intencija stvaranje jedne
mree okruenja, modeliranje i kontroliranje ponaanja unutar
tog okruenja uz pomo kolekcije algoritama koji ga trebaju
uiniti inteligentnim ambijentom.
elja je kreatora i financijera novog svijeta da unutar njega
ljudi mogu pronai vie tehnoloke volje ili svijesti: da postanu
svjesniji, da veim kapacitetom spozavaju, i da budu oduevljeni
znanou. U jednom dokumentu Evropske zajednice kae se:
"Zadatak je bolja integracija znanosti u drutvo i drutva u zna
nost" (Sixt Framework Programme for RTD). Fokus interesa u
evropskim istraivakim projektima usmjerenje na utjecaj kojeg
ima novi koncept znanosti - nanoznanost, i novi koncept tehnolo
gije - nanotehnologija na novu drutvenu ontologiju i novu vrstu
jezika. Na temelju nekih relevantnih tehnolokih i drutvenih
procesa otvara se i pitanje njihovim etikim konsekvencama i
novoj karakterizaciji identiteta u unificiranom drutvenom i
tehnolokom svijetu.
U zemljama tranzicije u kojima "modeli svjetskog drutva
oblikuju identitete nacionalnih drava, njihove strukture i ponaanja preko svjetskih kulturnih i asocijacijskih procesa" (Meyer,
75

Boli, Thomas, Ramirez: 1997. U:Lechner and Boli: 2000: 90)

drutvena ontologija, prije svega njene institucije, drastino mi
jenja oblik / svojstva, pri emu se mijenja sadraj svih drutvenih
pojmova koji karakteriziraju jednu drutvenu ontologiju.
Globalizacija je zapravo potpuno promijenila kruenje robe
i kapitala i nain stvaranja vika vrijednosti ili profita. Roba i
kapital su danas informacijske injenice, odnosno rad i sredstva
za rad su vlasnitvo onoga tko ima u svojim rukama informacij
sku tehnologiju, koje mijenja svake godine jer prethodno mijenja
potrebe potroakog drutva. Informacijska tehnologija globalno
primjenjena na drutvo izvrila je preraspodjelu radne snage u
svijetu:obrazovani i informacijsko-tehnoloki osposobljeni rad
nici postaju mobilni partneri u mrei kompetencija koje se prave
na jednom podruju interesa, oni putuju za tehnologijom koju
opsluuju; informacijsko i tehnoloki hendikepirani radnici e
kaju na robu koju mogu obraivati rukama i na inostrani kapital
koji se na tom mjestu manje ulae u radnu snagu nego na nekom
drugom dijelu svijeta. Proizvodnja pametne robe sa pametnim
tehnologijama pripada pametnim i obrazovanim radnicima; pro
izvodnja prljave robe sa prljavim tehnologijama pripada manje
obrazovanim rukama. Naravno, zemlje u kojima se golim rukama
doekuje taj kapital postaju zemlje prljave industrije, sa niskim
nadnicama za radnike, sa industrijskim otpadom i unitenim pro
storom koji im ostaje nakon to kapital dobije bolju ponudu sa
nekog drugog kraja svijeta.
Na globalnoj skali deava se jedna nova politika geografija
ili jedna nova geografija centra i periferije koja se dobro vidi
naroito na primjeru stvaranja megapolisa u kojima je koncen
trirana sva politika i monetarna mo, izmeu kojih se zapravo
i odvijajaju sve transakcije globalnog finansijkog trita. Takvi
su npr. New York, London, Tokyo, Paris, Frankfurt, Zurich,
76

Amsterdam, Los Angeles, Sidney, Hong Kong. Ekonomska globalizacija, za koju je informacijska tehnologija infrastrukturni
preduvjet, koordinirana je iz svjetskih centara novca i biznisa.
Kakve su konsekvence toga?
"Poslovni centri globalnih gradova i poslovni centri
prijestolnica primaju ogromne investicije u nekretnine
i telekomunikacije dok podruja grada sa niskim pri
manjima skapavaju od gladi za sredstvima. Visoko
obrazovani radnici zaposleni u vodeim sektorima vide
kako njihova primanja rastu do neuobiajeno visokih
nivoa dok nisko ili srednje osposobljeni radnici u ovim
istim sektorima gledaju svoj potop. Finansijske slube
prave superprofite dok industrijske slube jedva preiv
ljavaju. " (Sassen, 2000. U: Lechner and Boli, 2000:71)
Spekulativna metoda kretanja kapitala, negacije neposred
nog lokaliteta, stvaranje novih regionalizacija u novoj fenomenolokoj ljestvici, kroz negaciju prirodnog razuma, ili negaciju
prirodne religije, ili kroz negaciju prirodnog rada i negaciju pri
rodne proizvodnje - sve je to preneseno iz filozofije apsolutnog
ili globalnog duha na podruje iskustva, zapravo u formu ivota
koji mora postati mobilna mrea ostvarivanja partnerskih interesa
sa novim sredstvima koja su pridobijena u fenomenologiji speku
lativnog kapitala, odnosno u iskustvu kojeg je kapital stekao
svojim radom. Neproduktivnost neuloenog kapitala i finansijska, kulturna, tehnika, reproduktivna nesigurnost usidrenog
identiteta je zapravo prvi preduvjet i prvi rezultat mobilnog kapi
tala i mobilnog identiteta ili identiteta u akciji. Multinacionalni
kapital i transnacionalni identitet imaju neto to im je zajedniko
i to omoguava njihovo funkcioniranje: jednodimenzionalna ne-

77

sigurnost, neukorjenjenost, anonimnost i nevidljivost njihovog

izvora i porijekla.
Globalizacija ekonomije, globalizacija kulture, globalizacija
znanosti mogua je samo na "spekulativnom" radu ili kretanju
kapitala preko granica nacionalne ekonomije, preko granica na
cionalne kulture i preko granica nacionalnih znanstvenih pro
grama. Integriranje znanstvenih projekata i stvaranje mrea odlinosti na komplemetarnim projektima, komparativnim istrai
vanjima, korelativnim raunarskim programima, zajednike ak
tivnosti na znanstvenim podrujima, dislokacija znanstvenih i
istraivakih timova, koritenje opreme na terenu i brza promjena
lokacije, sve to podsjea na vojnu strategiju, na kretanje znanja
koje vie nije samo sebi cilj, nego na znanje koje ima mo i koje
tu mo upotrebljava tj. zauzima prostor po planu neke politike
geografije. Ko su partneri u tom kretanju?
Kulturni i znanstveni projekti formatiraju istraivaa sred
stvima koja mu se odobravaju dekretom nekog ministarstva ili
kompanije koja ulae u projekte, oni ga araniraju kao individu
alnu supstanciju gradei ga iz socio-politikih blokova kompentencija, referenci, mobilnog partnerstva koje je ostvario, infor
macijske tehnologije koju moe da upotrebljava, timskog sudje
lovanja u radu na ranijim projektima istog finansijera, ili istog
ministarstva, istraivakih ifri koje je pridobio i izo-standarda
koje je zadovoljio. To je postupak socio-politikog programiranja
ive supstancije u kojem uestvuje i znanost i politika, u ovom
trenutku, u razvijenim dijelovima svijeta. Homologizacija iden
titeta, koja stoji u osnovi globalizacije, rauna sa prethodnim
resetovanjem i reprogramiranjem individualne supstancije, nje
nim ienjem od lokalnih kulturnih, rigidnih nacionalnih i sta
tinih mentalnih sekvenci njegovog identiteta (nacionalna histo
rija, nacionalni jezik, nacionalna kultura).

78

Socio-politika informacija se unosi u pojedinca kao pro

gram po kojem on mora realizirati svoj individualitet da bi postao
lan jedne dobro ureene, unaprijed postavljene, strukture koju
sainjavaju razliiti sektori drutvene ontologije. Pitanje koje bi
se moglo postaviti mislei na tragu Richarda Feynmana jeste
sljedee: Zato ne bi mogli tih istih 24 toma Britanske enciklo
pedije pohraniti u glavu ili u memoriju svakog ovjeka, a ne
samo u glavu iode? Po emu su atomi ive elije, uprkos kemi
jskoj i elektro sklonosti koje posjeduju ive elije, manje prila
godljiv materijal za elektronsko kodiranje? Kako je u tom sluaju
potrebno upotrijebiti genetsku informaciju? Zato se to ini ne
moguim, ako je memo-kartica kompjutera nainjena po uzoru
na strukturu memorije kod ovjeka, u sektorima "short-term"
memorije i "long-term" memorije? Zato je, suprotno tome, mo
gue dekodirati mentalni kod i mentalne reakcije ispuniti sociopolitikim blokovima ili socio-fizikim podraajima? Mogue je
da e kognitivna psihologija, zajedno sa neurofilozofijom (Patri
cia Churchland) i neurobilokim utemeljenjem kognitivnih stanja
i procesa (John R. Searle) jednom pruiti zadovoljavajui odgo
vor na ovo pitanje.
Individualno studiranje na nacionalnim univerzitetima, indi
vidualno znanje i individualne kompentencije koje ne prolaze
provjeru istraivake zajednice suprotstavljene su studiranju na
inostranim univerzitetima, na svjetskim jezicima i na "izo" stan
dardima u obrazovanju. U procesu specijaliziran]a na odreenim
znanstvenim podrujima nije bilo mogue ostvariti individualnog
znalca kao mreu kompentencija jer se to dvoje iskljuivalo.
Filozof, kao sve-kompententni znalac ili znalac prvim uzrocima
i prvim principima svega, onako kako ga je Aristotel opisao u
ulozi onto-teo-logiara, onoga koji misaono sagledava trpnosti
bia i trpnosti bitka, moe po Habermasu biti jo samo medijator
79

na promocijama pozitivnih znanosti i nekako raditi u nekom

njihovom pred-pogonu. Stvaranje jedne konsultacijske mree odlinosti ili kompetencija jeste odgovor Evropske zajednice u 6.
FP EU za objedinjavanje svih kompententnih istraivaa najed
nom podruju, svih specijalista koji imaju projekte u realizaciji.
To je ujedno odgovor na ameriki plan kojim se trai da se na
planu nanoznanosti i nanotehnologije stvori jedan "otvoreni iz
vor" - konsultativnih mrea odlinosti.
Informacijske tehnologije globalno primjenjene na prirodne
i drutvene znanosti mijenjaju karakter znanja na tom podruju
dostupom do informacija i mogunostima manipulacije sa infor
macijama. Zapravo je globalna informacija injenicima neke
znanosti postala znanje koje uklazi u kompentenciju znanstveni
ka. Homologizacija koju na podruju znanosti vri informacijska
tehnologija je direktna posljedica premoi tehnike inteligencije
nad intelektualnim humanizmom u posljednjih 100 godina u ko
jima su se logika i matematika konfrontirale spekulativnoj hermeneutici.

7. Rearaniranje identiteta: transnacionalni identitet

Tree pitanje koje izvire iz obrata ka funkcionalnoj definiciji
jeste: "Kako kontrolirati individualni identitet?" Tekoa razu
mijevanja, tumaenja, predvianja i kontrole zatvorenog indi
vidualiteta, njegove moralne i semantike povijesti, njegovih
mentalnih i verbalnih reakcija, njegovog ponaanja i drutvenog
backgrounda, spada zapravo u mentalni kod individualnog koris
nika drutvene ontologije. Ideja jednoj "otvorenoj individual
nosti" kao izgraenoj drutvenoj linosti koja razmjenjuje sa
draje svoje svijesti i opisuje intencionalna stanja svojih akcija,
80

koja ulae svoj privatni kapital u multinacionalne kompanije i

otvara svoju duu psihoanalitikim i terapeutskim, vladinim ili
nevladinim, samo-angairanim i plaenim organizacijama "bez
granica", individualnost koja politiki ili kulturno negira istinu
kao lokalnu injenicu, ukida lokalno svojim internacionalnim
angairanjem i podie ga na vii nivo istinitosti - sve su to aspekti
ideje mobilnom partnerstvu u kojem tek personalnost dospijeva
do percepcije.
Potrebno je sada postaviti pitanje tome kako se rearaniranje materije i rearaniranje drutvene ontologije (novi nain
postojanja i novi karakter institucija proizveden globalnom pri
mjenom informacijske tehnologije u drutvu) odnosi prema iden
titetu modernog ovjeka koji e se vrlo brzo nai izmeu dvije
skale, nano-skale i globalne skale, ili unutar cik-cak-diferencije?
Ako je mogue prihvatiti ideju postojanju holizma identiteta,
odnosno jednom konekcionistikom opisu drutvenog funk
cioniranja identiteta u svim njegovim sekvencama, kako onim
rigidnim, kao to su nacionalni identitet, teritorijalni identitet,
lingvistiki identitet, kulturni identitet, tako i onim fuzzy, kakve
su meta-jezika sposobnost, moralna intencionalnost i meta-etika hijerarhija vrijednosti, transnacionalna i transkultuma komunikativnost, univerzalizacija vrijednosti, onda je potrebno procjeniti do koje je mjere holizam mentalnog (Davidson, 2001)
sposoban ii u rearanmanima koji mogu zahvatatiti personalni
identitet koji bi se trebao ustanoviti iznova kao programibilni
identitet koji ivi u programibilnoj jezikoj igri.
Ono to unutar holizma mentalnog stoji kao vrsta taka ili
kao permanentni uvjet karakterizacije personalnog identiteta nije
nita personalno: idiomi identiteta i reprezentacije, cjelokupna
analogna mrea reakcija ima svoj izvor i razlog nastanka u dru
tvenom djelovanju. Forme miljenja su drutvene forme koliko
81

su drutvene i forme reprezentacije sadraja tog miljenja. Infor

macijska tehnologija sama po sebi mijenja tipove reprezentacije
stanja stvari i procesa, tipove reprezentacije mentalnih stanja
stvari i procesa i tipove reprezentacije reprezentacije.
Informacijske tehnologije imaju svoje meta-informacijske
planove na kojima se programska i softverska kalkulacija nepre
kidno dinamizira, nadgrauje, osavremenjuje i pojavljuju kao
objekt-tehnika i meta-tehnika, premda kritika masa korisnika
nije jo ovladala ni prethodnim nivoom. No to pojavljivanje
prikriva injenicu da se tehnika nikada ne pojavljuje kao metatehnika nego uvijek i samo kao postav, kao objekt-tehnika koja
ne moe niti unutar sebe niti unutar-sebe-kao-drugog objasniti
ili rasvijetliti svoju upotrebu. Njeno znaenje je u njenoj upotrebi,
u jednoj "tehnikoj igri" ili u igri koja je kontrolirana i koja sama
kontrolira lee znaenja tehnikih objekata. Tehnika sredstva
se upotrebljavaju, ona ne objaavaju svoju upotrebu sama sobom,
uz njih ide "uputstvo za upotrebu". A uputstvima za upotrebu
uma govorio je jasno i razgovjetno Descartes u svojoj metodi za
pravilnu upotrebu uma i razuma.
Na koji nain onda inteligentna tehnologija rearanira indi
vidualni identitet? Idiomi identiteta i reprezentacije, koji djeluju
unutar prirodnog drutva i njegovih institucija izgraenih u me
diju prirodnih jezika, prestaju funkcionirati kada dospiju u medij
artificijelnih jezika, artificijelne inteligencije, virtualnih institu
cija. Unutar virtualnog svijeta inteligentna tehnika zasnovana na
matematskim procedurama i artificijelnim sistemima reprezen
tacije unificira idiome i reducira ih na programe operiranja koji
se znaju ili ne znaju upotrebljavati, i koje nije potrebno ili je ak
nemogue bez visokog tehnikog obrazovanja razumjeti.
Jedna "jezika igra" ili jedna "tehnika igra" postaje sada
"statusna igra" unutar koje se analogna mrea reakcija individu82

alnog identiteta reproducira kao ponovljiva ili kao jedan dru

tveni stereotip koji nastaje i nestaje po pravilima "jezike raspod
jele rada" (Putnam) ili po pravilima koja moderna tehnologija
namee svakodnevnom ivotu, ili pak po pravilima koja lokalnu,
nacionalnu, ili ak regionalnu ekonomiju odreuje globalna "igra
kapitala"

Zakljuak
Sve to je u ovom eseju reeno trebalo je tek da pokrene
razmiljanje mogunostima pruanja zadovoljavajueg odgo
vora na pitanje: da li moe nanoznanost i nanotehnologija, kao
futuristiki znanstveni pogon u kojem se rearanira materija na
nano skali, proizvodi programibilna supstancija i na tim prin
cipima provodi totalna kontrola, predvianje i manipulacija svi
jetom prirode, posluiti kao metafora za razumijevanje dru
tvenog pogona u kojem se rearanira individualni tradicionalni
identitet kreiranjem programibilnog identiteta koji nastaje dje
lovanjem mehanizama transnacionalnog kapitala i globalnom
primjenom informacijske tehnologije u drutvu.
Razvoj pozitivnih znanosti i tehnologije, njihova globalna
primjena na drutvo (the "knowledge-based society") ima svoje
etike, politike, drutvene, kulturne, civilizacijske, mentalne,
ekonomske, pravne, lingvistike, medicinske i druge konsekvence. Ne radi se samo nekom univerzalnom ili filozofskom poi
manju odnosa ovjekovog svijeta i njegove refleksije prema zna
nosti i tehnici kao nekog dijela toga svijeta, nego permanentnoj
promjeni ciljeva i metoda znanosti, karakteru znanosti i na njoj
zasnovane nove tehnologije. Danas se u razvijenim zemljama
vie ne razvija nijedno znanstveno podruje koje nee rezultirati
83

novom tehnologijom. Drugim rijeima, teorijske znanosti se mo

gu razvijati samo kao aplikativne, a ne kao iste teorijske zna
nosti, jednako kao to se ekperimentalne znanosti mogu razvijati
samo kao primjenjene eksperimentalne znanosti i ne kao iste
eksperimentalne znanosti. Krajnji produkt svake znanosti koju
financira transnacionalni kapital mora biti, ne bilo kakva nego
iskljuivo nova tehnologija.
Zbivanja na podruju istraivanja, kontrole i manipulacije
atomske strukture fizikog svijeta na nano skali i procesi tranz
icije, regionalizacije i globalizacije koji se odvijaju unutar dru
tvene ontologije na globalnoj skali povezana su preko sveprisutne
informacijske tehnologije koja za sada funkcionira na mikro ska
li. Krajnji cilj nanoznanosti i nanotehnologije je, po ugledu na
bioinmjering, proizvodnja nano-strojeva i pametnih materijala
ija se atomska struktura moe ispuniti elektronskim informacij
skim kodovima i presloiti mehaniki i fiziki u novu atomsku
strukturu sa potpuno drugim materijalnim svojstvima.
Krajnji cilj globalizacije ili rearaniranja drutvene ontolo
gije na globalnoj skali jeste rearaniranje individualnog iden
titeta, njegova semnatika i strukturalna transformaciju u tran
snacionalni identitet. Filozofija koja pomae te procese je postmoderna filozofija dekonstrukcije i pragmatizma, interaktivnog
falibilizma, nedokuivosti referencije, inkomenzurabilnosti.
Postmoderni humanistiki intelektualci su neropsiholozi, neurobiolozi, kognitivni analitiari, analitiari percepcije koji postaju
"itai identiteta" i dizajneri njegovih novih sekvenci.
Rigidnost realnih stvari, njihovih svojstava i njihovih re
lacija, te rigidnost monotone dvovrijednosne logike koja ini
racionalnu infrastrukturu znanstvenih i filozofskih opisa takvih
objekata nije dovoljno dobra osnova za procese rearaniranja i
dekonstrukcije: ona ne omoguava da fiziki svijet nestane u
84

nano-stvarima i da drutvene relacije ieznu u globalnim relaci

jama. Za novu nevidljivu ontologiju kako fizikih stvari tako i
drutvenih relacija potrebna je i nova stvarnost: virtualna, elek
tronska stvarnost, i nova logika: fuzzy logika, koja se temelji na
raunanju sa rijeima i raunanju sa percepcijom (Lotfy A. Zadeh). Korisnici ove nove racionalne infrastrukture zadovoljava
jueg opisa svijeta moraju postati ili ve biti dio holistikog
ambijenta inteligentnog prostora, tj. korisnici svake nove kolek
cije informacijske tehnologije. To je standard i zahtjev vremena
koje uspijeva programirati fioziku supstanciju, bioloku sup
stanciju, i drutvenu supstanciju.
Stoga znanost i tehniku nije dovoljno j e d n o m staviti u filo
zofsku refleksiju i rei da je j e d n o m za uvijek filozofija definirala
postav kao bit tehnike (Heidegger). N a n o z n a n o s t i nanotehnologija namjerava nainiti ovjeka u procesu nanotehnologije, us
pjeno zamjenjivati njegove vitalne dijelove artificijelnim, promjeniti njegovu sredinu, izmjeniti karakter njegovih drutvenih
odnosa i institucija, zamijeniti njegovu prirodnu komunikaciju
virtualnom. Jednom rijeju, rearanirati materijalnu, drutvenu i
mentalnu supstanciju ovjeka manipulirajui "socio-reaktivnim
molekulama" ili mreama reakcija unutar njegovog fizikog i
drutvenog svijeta. Kontroliranje drutvenih grupa i sistema na
globalnoj skali podrazumijeva rearaniranje individualnog iden
titeta na "nano-skali", stvaranje novih drutvenih struktura sa
novim rasporedom individualnih kompetencija, planiranje reak
tivnih akcija i njihovo usmjeravanje u pravcu stvaranja novog
drutvenog produkta. Razvoj znanosti i tehnologije ne ostavlja
nepromjenjenim ni materijalnu ni drutvenu supstanciju, a pogo
tovo ne ostavlja nepromjenjenim individualni identitet i dru
tvene institucije.
85

Analogna mrea reakcija kakvu je opisao Wittgenstein u

svakoj jezikoj igri, dizajnirana od fizikih reakcija, mentalnih
reakcija, jezikogramatikih reakcija, i drutvenih reakcija nije
vie dovoljno brza, nije vie dovoljno gusto isprepletena, i nije
vie dovoljno velika da pokrije globalne drutvene igre, globalne
ekonomske igre, globalne kulturne igre i forme transnacionalne
samosvijesti koja je potrebna za taj nain opstanka. Identitetu
koji nije usidren i koji je permanentno mobilan, koji e uskoro
ivjeti u interoperabilnom inteligentnom okruenju bez granica,
ali pod stalnim elektronskim nadzorom, potreban je konekcionistiki pristup, globalna konekcionistika virtualna mrea reak
cija u kojoj mora da uestvuje.
Ono to danas moderna znanost na mikro-skali i na nanoskali radi u svojim pogonima, a to finansiraju najrazvijenije
zemlje svijeta, u ta se programski ulau bilioni dolara, u emu
uestvuju interdisciplinarne znanosti i gdje se primjenjuje kon
zorciji metodologija, jeste vrlo opasno po prirodu i drutvo i u
isto vrijeme vrlo izazovno. Glasovi koji dopiru iz znanstvenih
pogona mijeaju se po snazi sa glasovima monoteistikih religija
koje, sve odreda, nude na jednoj strani pakao a na drugoj raj.
Znanost se danas javlja kao najozbiljnija institucija za unitenje
prirode i ovjeanstva i u isto vrijeme kao najozbiljnija institucija
za njihovo spasenje. Jer, kako kae J. Storrs Hali u IMM Report
Number 36 najvea opasnost razvoja nanotehnolokih sistema
lei u mogunosti da se tim sredstvima, kada se zadobiju, "tre
tiraju ljudi koji nisu direktno ukljueni u to nastojanje, ili samo
ovjeanstvo generalno" (Hali, 2003:2).
Forma ivota, kojoj je govorila analitika filozofija u dje
lima Wittgenstiena, Austina, i Strawsona kao jezika igra koja
sadri u sebi analognu mreu reakcija empirijskog Ja na fizika
stanja stvari i procese, mentalna stanja stvari i procese, i dru86

tvena stanja stvari i procese, transformirana je, na podlozi ho

listikih i pragmatikih utjecaja, u globalnu formu ivota i glo
balnu jeziku igru sa paralelno distribuiranim rekacijama, sa re
aktivnim subjektivitetom koji nastaje u transnacionalnom/rameworku, u mrei kompentencija, u interaktivnoj kulturnoj saradnji,
u multinacionalnim korporacijama, u hiper-prostoru interancionalnog biznisa.
Jednom rijeju: usidreni identitet, koji se odreuje rigidnim
sekvencama kakve su nacionalni jezik, nacionalna teritorija, na
cionalna historija, nacionalna kultura, nacionalna ekonomija nu
no se mora promijeniti u procesu rearaniranja drutvene on
tologije ili prestruktuiranja ili redukcije svojih rigidnih sekvenci
i ekstenzije svojih fuzzy sekvenci, u identite u akciji, u identitet
koji se formira u procesima mobilnog partnerstva, ovladavanja
informacijskom tehnologijom, uestvovanjem u virtualnoj real
nosti, uestvovanjem u globalnom drutvu bez granica.
Naravno, vizija ili scenarij ili samo iluzija radikalne pro
mjene mentalnih stanja i procesa koji su formirani na realnim
stanjima i procesima a ne na virtualnim stanjima i procesima
uvijek dolazi u pitanje kada se treba odrediti da li elitizam svjet
ske birokratije koja upravlja svim tim procesima koristei se
ekstenzijom spekulativnog kapitala predstavlja jednu sekvnecu
u razvoju drutvene ontologije ili reprezentira tendenciju razvoja
drutva u budunosti.
Filozofija mora i tu pervertiranu ulogu znanosti oznaiti kao
neprimjerenu ovjekovom nainu postojanja na Zemlji i zatraiti
put ka jednoj znanosti po mjeri ovjeka, znnanosti sa ljudskim
licem, ili put ka jednoj blagoj i ne-agresivnoj znanosti koja bi
bila kompatibilna ljudskoj filozofiji. Filozofija nije nikada bila
niti e to ikada moi biti stroga znanost ili znanost openito, jer
je njen predmet totalitet, jer su njene metode kritike, jer su njeni
87

ciljevi etiki. Ali ona mora svako vrijeme shvatiti u mislima, pa

i ono vrijeme koje trai od drutva da se zasnuje na znanju (na
tehnolokom znanju). Filozofija je zasnovana na kritikom ma
tanju uma koje mijenja percepciju svijeta i trai drugaiji opis
stanja stvari i procesa u njemu. Jedino se na taj nain moe
filozofija baviti i idejom dutva zasnovanog na znanju koje se
gradi u 21.stoljeu ili u "stoljeu rearaniranja".

BIBLIOGRAFIJA
1. Austin, J.L. (1962): How to do things with Words. Cambridge,
Maassachusetts, London: Harvard University Press.
2. Carnap, Rudolf (1937): The Logical Syntax of Language. New
York:Harcourt, Brace.
3.

Churchland, Patricia (1988): Neurophilosophy. Toward a Unified

Science of the Mind-Brain. Cambridge, Maassachusetts, London:
MIT Press.
4. Churchland, Paul M. (1989): The Neurocomputational Perspective.
Cambridge, Maassachusetts, London: MIT Press.
5.

Davidson, Donald (1980): Inquiries Into Truth and Interpretation.

Oxford:Clarendon Press.

6.

Denet, Daniel C. (1987): The Intentional Stance. Cambridge, Maas

sachusetts, London: MIT Press.
7. Drexler, Eric K. (1986): Engines of Creation. The Coming Era of
Nanotcchnology. WWW version reprinted and adapted by Russell
Whitaker.
8. Drexler, Eric K. (1981): "Protein design as a pathway to molecular
manufacturing". Proceedings of the National Academy of Sciences
USA. Dostupno na: http://www.foresight.org (Pristup: 10. maj,
2004).
88

9. Drexler, Eric . (2000): Building Molecular Machine Systems.

IMM Report Number 8. Dostupno na: http://www.imm.org/Reports/Rep8.html (Pristup: 10. maj, 2004).
10. Drexler, Eric . (1995): Introducing to Nanotechnology. In: Mar
kus Krumrnenacker and James Lewis: Prospects in Nanotechnol
ogy. Toward Molecular Manufacturing. John Wiley & Sons, 1995.
11. Drexler, Eric K. (2003): "Inside the Foresight: The Next Stage".
Dostupno na: http://www.foresight.org (Pristup: 10. maj, 2004).
12. Drexler, Eric K. (2003):Introducing to Nanotechnology. In: Markus
Krumrnenacker and James Lewis: Prospects in Nanotechnology.
Toward Molecular Manufacturing. John Wiley & Sons, 1995.
13. Drexler, Eric K(1991): Unbounding the Future: the Nanotechnol
ogy Revolution. New York. William Morrow and Company, Inc.
Dostupno na: http://www.foresight.org (Pristup: 10. maj, 2004).
14. Edelstein, Mark (1995): "Biotechnology as an Enabling Technol
ogy". In: Lewis, James and Krumrnenacker, Markus (ed.) (1995):
Prospects in Nanotechnology. Toward Molecular Manufacturing.
Proceedings of the First General Conference on Nanotechnology:
Development, Applications, and Opportunities. November 11-14,
1992, Palo Alto, California. John Wiley & Sons, Inc.
15. Eigler, Don (1999): "From the Bottom Up: Building Things with
Atoms." In: Timp, Gregory (ed.) (1999): Nanotechnology. Sprin
ger-Verlag. New York.
16. Europena Commision (2000): Sixt Framework Programme for
RTD. Dostupno na: http://www.cordis.org (Pristup: maj, 2004).
17. Feynman, Richard P.(1959): There's Plenty of Room at the Bottom.
An Invitation to Enter a New Field of Physics. Dostupno na: http ://www.zyvex.com/nanotech/feynman.html (Pristup: 10. maj, 2004).
18. Gross, Michael (1999):Travels to the Nanoworld. Miniature of
Machinery in Nature and Technology. New York and London:
Planum Trade.
19. Drexler, Eric K. (2000): Foresight Background 3, Rev. 1. Dialog,
Exploratory Engineering, Bioarchive. 1988-2000, The Foresight
Institute.

89

20. Freitas, Robert A (2003): Is Sapphire Biocompatible With Living

Cells? IMM Report Number 35: Nanomedicine. Dostupno na:
http://www.imm.org/Reports/Rep035.html (Pristup: 10. maj,
2004).
21. Hall, J. Storrs (2003): Disasters. IMM Report Number 36. Dos
tupno na: http://www.imm.org/Reports/Rep036.html (Pristup: 10.
maj, 2004).
22. Heidegger, Martin (1972): "Pitanje tehnici". U: M.Heidegger
(1972): Uvod u Heideggera. Centar za drutvene djelatnosti omladine RK SOH: Zagreb.
23. Haugeland, John (1988): Mind Designe. Cambridge, Massachusetts, London: MIT Press.
24. Hume, David (1983): Rasprava ljudskoj prirodi. Sarajevo: Veselin Maslea.
25. Kant, Immanuel (1976): Kritik der reinen Vernunft. Hamburg: Felix Meiner Verlag.
26. Lechner, Frank J. and Boli, John (ed.) (2000): The Globalization
Reader. Blackwell Publishing.
27. Lewis, James and Krummenacker, Markus (ed.) (1995): Prospects
in Nanotechnology. Toward Molecular Manufacturing. Proceedings of the First General Conference on Nanotechnology: Development, Applications, and Opportunities. November 11-14, 1992,
Palo Alto, California. John Wiley & Sons, Inc.
28. Lewis, Jim (2003): Recent Progress: Steps Toward Nanotechnology. IMM Report Number 34. Dostupno na: http://www.imm.org/Reports/Rep034.html (Pristup: 10. maj, 2004).
29. Merkle, Ralph C (1997): It's a small, small, smalll, small world.
Dostupno na: http://www.zyvex.com/nanotech/MITtecRvwSmlWrld/article.html (Pristup: 10. maj, 2004).
30. Meyer, Boli.Thomas, Ramirez: (1997): World Society and the Nation-State. U: Lechner and Boli: 2000: 90)
31. Newell, Allen and Simon, Herbert A.(1981): "Computer Science
as Empirical Inquiry: Symbols and Search ". In: Haugeland, John
90

(1988): Mind Designe. Cambridge, Massachusetts, London: MIT

Press.
32. Pique, Michael (1995): Modeling and Remodeling Molecules. In:
Lewis, James and Krummenacker, Markus (ed.) (1995): Prospects
in Nanotechnology. Toward Molecular Manufacturing. Proceedings of the First General Conference on Nanotechnology: Development, Applications, and Opportunities. November 11-14, 1992,
Palo Alto, California. John Wiley & Sons, Inc.
33. Regis, Ed (1995): Nano. The Emerging Science of Nanotechnology. Little, Brown and Company. New York.
34. Report of the 1ST Advisory Group (2002): Strategic orientations
and priority for IST in FP6. Dostupno na: http://www.cordis.org
(Pristup: maj, 2004).
35. Sassen, Saskia (2000): "Whose City Is It? Globalization and the
Formation of New Claims". In: Lechner, Frank J. and Boli, John
(ed.) (2000): The Globalization Reader. Blackwell Publishing.
36. Searle, John (1969/1999): Speech Acts. An Essay in the Philosophy
of Language. Cambridge University Press.
37. Searle, John (1999): The Feature of Philosophy. Dostupno na:
http://www.searle@sokrates.berkeley.edu (Pristup: 10. maj 2004).
38. Soreff, Jeffrey (2001): Recent Progress. IMM Report Number 24.
Dostupno na: http://www.imm.org/Reports/Rep024.html (Pristup:
10. maj, 2004).
39. Timp, Gregory (ed.) (1999): Nanotechnology. Springer-Verlag.
New York.
40. Wittgenstein, Ludwig (1948): Philosophische Untersuchungen. In:
L.Wittgenstein (1960): Schriften. Suhrkamp Verlag: Frankfurt am
Main.
41. Wittgenstein, Ludwig (1960): Trcatatus logico-philosophicus. In.
L. Wittgenstein: Schriften. Suhrkamp Verlag: Frankfurt am Main.

91

3 Podeavanje identiteta
(Istraivanja logici i semantici
nepreciznog svijeta)

Ko je to? Prijatelj? Dobar ovjek? Neko ko

uestvuje? Neko ko hoe da pomogne? Je li to
pojedinac? Jesu li svi? Ima li jo pomoi? Ima
li prigovora koji su zaboravljeni? Sigurno ih
ima. Logika je, dodue, nepokolebljiva, ali
ovjeku koji hoe da ivi ona ne odolijeva.
Gdje je sudija koga nikad nije vidio? Gdje je
visoki sud do koga nikad nije doao?
Ali na K.-ov grkljan poloie se ruke jednog
gospodina, dok mu drugi duboko u srce gurnu
no i dvaput ga okrenu.
Kafka, Franc: Proces

ta je istina, da je ovjek toliko trai, i ta je ovjek, da

toliko trai istinu?
Istina je pokretna meta u filozofiji i u znanosti, a u knji
evnosti i umjetnosti se moda kree najveom brzinom. Proble
matina je i razdaljina izmeu nas i istine: nekada nam je toliko
blizu da je naa ula ne mogu prepoznati, a nekada je toliko
daleko da je na um vidi tek u slikama koje sam pravi. Kako se
onda istina prilagoava ovjeku i kako se ovjek prilagoava
istini? Kakve veze ima identitet sa istinom?
93

Da li je to to oznaavamo imenicom "istina" i imenskim

predikatom "istinito" vizualni fenomen, ili mentalno odslikavanje vizualnih fenomena, ili samo jeziko svojstvo /predikat nekih
jezikih fenomena kakvi su npr. iskazi (1) "Snijeg je bijel", (2)
"Neenje su neoenjeni mukarci", (3), "Zlato je metal ute boje"
(4) "Temperatura je negdje izmeu petog i estog podioka", (5)
"Plaa se dijeli gotovo uvijek izmeu 1. i 8. u mjesecu",
(7) "Josef K." je ista osoba koja je oznaena slovom "K." u
Kafkinom romanu Proces", ili (8) "Pojam 'identini blizanaci'
oznaava osobe istog spola koje su genetski identine".
Pod kojim uvjetima su ovi iskazi istiniti? Postoji li neki
objektivni i na sve ove iskaze primjenjivi kriterij po kojem bismo
odluili njihovoj istinitosti ili lanosti? Kako se ono to je u
tim iskazima iskazano podeava prema onome to i kako jeste
izvan iskaza, i prema onome to i kako jeste u naim ulima i u
naem umu? Postoji li neki postupak ili neki proces koji sve
skupa - jezik, svijet i misao - stavlja u jedan odnos tako da
identitet koji se tvrdi u ovim iskazima postane identian "iden
titetima" ili "injenicama" ili "stanjima stvari" izvan iskaza, u
stvarnosti, i onim koji se formiraju u mentalnim stanjima stvari
i u mentalnim procesima u naem umu?
Postoji li, osim tog vanjskog podeavanja misli i izraza misli
prema injenicama, neka formula ili neki princip koji omoguava
unutarnje podeavanje lijeve i desne strane znaka identiteta ili
kopule, neto to omoguava da cjelokupna simbolika "stvar
nost" (jedan pojmovni sadraj) na lijevoj strani znaka identiteta
odgovara cjelokupnoj simbolikoj "stvarnosti" na desnoj strani
znaka identiteta, kao u iskazima (9) "x + y = z" i (10) "Sve
plavue imaju istu boju kose", i da sve bude podeeno u grani
cama navodnih znakova pod kojima stoji sadraj iskaza?

Ovim pitanjima nagovijestili smo mogunost razlikovanja

formuliranja identiteta u iskazima koji su zavisni od ontologije
i identiteta u iskazima koji su nezavisni od ontologije. Moemo
one koji su zavisni od ontologije nazvati ako elimo i nepre
ciznim iskazima, a ove koji ne zavise od ontologije preciznim
iskazima. To ne znai da smo tradicionalnu podjelu iskaza na
analitike (nezavisne od iskustva) i sintetike (zavisne od is
kustva) zamijenili novim terminima, nego da elimo na drugi
nain otvoriti pitanje: zbog ega pravila za logiki identitet vae
u "svim moguim svjetovima", a ne vae u svijetu fizikih ob
jekata, estica u polju sila, osoba i njihovog ponaanja, njihove
semantike i drutvene historije? Zato u toj stvarnosti objekti
stoje u drugaijim odnosima "identinosti" nego to je ova lo
gika i teorijska? I u kakvom su odnosu sva ta razliita "stanja
identiteta"?
U ovom tekstu elim govoriti prilagoavanju onome to
u interpretaciji (identifikaciji i re-identifikaciji) prihvatamo daje
istina u odnosu na kontekst ("oigledno", "logino" i "istinito")
kao podeavanju identiteta, modeliranju identiteta osoba,
objekata, injenica, konteksta, stvarnosti, sluajeva, stanja stvari.
Zapravo, logikoj i jezikoj konstrukciji identinosti identiteta
koja iz tog podeavanja treba da nastane.
Zato je nuno da se identitet podeava, prilagoava i mode
lira u percepciji fizikih objekata, u miljenju i u jeziku? Istina
je dnevni bitak ovisan od prostora, vremena i drutva, koji nastaje
i iezava, deava se i verificira se u govoru ljudi, u interpersonalnoj komunikaciji, u interpretaciji sebe i drugog. Samo tu i na
taj nain ona postaje objektivna (Davidson, 2001a). Logika, ko
jom se bave knjige i sistemi, postoji samo u tom dnevnom bitku
kojeg aranira jezik, u komunikaciji i interpretaciji koja ga rearanira, i samo se tu moe dohvatiti i izuavati.
95

Dvostruko prilagoavanje "istini"

Pitanje identinosti identiteta stoji otvoreno za promilja
nje jo od Aristotelovog razlikovanja sinonimije, homonimije i
paronimije (Aristotel, K. lal-15), odnosno od razlikovanja onoga
stoje istovjetno (auton), slino (homoion) i jednako (ison) (Aris
totel, M.1021a 10), a to se imenuje kao supstancijalni, kvalita
tivni i kvantitativni identitet. U koju od ovih vrsta identiteta spada
logiki identitet a u koju vrstu spada semantiki identitet? Mo
gue je da se u znanosti radi na prelaenju dvosmjernog puta na
kojem se podeava identitet od periferije do centra, od percepcije
do interpretacije, i od interpretacije percepcije ka stvarima, od
smisla ka znaenju (Frege, 1918/1962), na kojem tek treba da
nastane jedan odnos unutarnjeg i vanjskog koji se pod odreenim
mentalnim i prostorno-vremenskim uvjetima moe oznaiti ter
minom "istina".
Ovo vanjsko podeavanje identiteta elim imenovati kao
semantiko podeavanje znaenja / re-ferencije ili podeavanje
ekstenzije, a unutarnje podeavanje kao logiko podeavanje
smisla / in-ferencije ili podeavanje intenzije. Rijei "upuuju
na" ili "ukazuju na" objekte, rijei se "odnose na" objekte, rijei
"re-feriraju na" objekte (predmete, svojstva, relacije, dogaaje,
procese, osobe, ponaanja osoba, rijei, reenice, misli). Nain
na koji se rijei odnose na objekte razlikuje se od naina na koji
se iskazi odnose na objekte.
Rije / ime "Aristotel" odnosi se na antikog filozofa roe
nog u Stagiri, na grkog brodovlasnika, na raunarski antivirusni
program, na psa jedne popularne pjevaice sa MTV-ja, itd., dok
se skup rijei / predikativna veza "antiki filozof roen u Stagiri"
odnosi samo na Aristotela, antikog filozofa roenog u Stagiri.
ta je ovdje rigidni oznaitelj: vlastito ime ili predikativni dio
96

iskaza? Da bi imena bila rigidni oznaitelji u svim moguim

svjetovima, kako je tvrdio Kripke (1972), morala bi pripadati u
jednu rigidnu semantiku kompresu / kontekst u kojoj bi im
odgovarao uvijek jedan "predikativni semantiki nastavak" (ekstenzija) ili kompleksni semantiki simbol sa druge strane znaka
jednakosti. Treba, po mom miljenju, govoriti radije razliitom
nainu oznaavanja, nekada i istih objekata.
S druge strane, pojmovi obuhvaaju, ili su obuhvaeni, oni
ukljuuju u sebe jedni druge, ili su ukljueni jedni u drage, oni
in-feriraju i inter-feriraju, oni de-finiraju objekte (predmete i
pojmove) po logikim pravilima subsumcije i subordinacije. Po
jmovi se, u cjelini koju ini pojmovni sadraj, razlikuju od predikativnih dijelova po poloaju kojeg zauzimaju i po stupnju lo
gike openitosti koja im pripada. Nekada se pojmovi mogu
identificirati sa predikativnim dijelovima i mogu se konvertirati
sa njima, nekada to nije mogue.
Uz sve to ovdje elim jo neto anticipirati: do semantikog
podeavanja identinosti identiteta ili podeavanja referencije
dolazi se semantikom unifikacijom lingvistikih openitosti koje
pripadaju izrazima od kojih je nainjen iskaz i semantikom
granulacijom atributivnih veza jednog iskaza kojima se identifi
ciraju atributivna stanja - minimum i maksimum pripadanja atri
buta - koja pripadaju nekom objektu.
Suprotno tome, do logikog podeavanje identinosti iden
titeta ili podeavanja intenziteta logikih openitosti oko znaka
identiteta u jednom iskazu dolazi se logikom unifikacijom /
homologizacijom predikata ili inferencijom vrijednosti logikih
varijabli i logikom granulacijom. Ovdje smo sada rekli: inte
gracija i distribucija su dva postupka ili dva pravca ili dva naina
podeavanja identinosti identiteta koja djeluju u logikoj i je97

zikoj strukturi u funkciji ujednaavanja misli i iskaza prema

objektima na koje se odnose.
Sada treba rei vrlo odreeno: u temelju logike unifikacije
stoji logika / generika sinonimija pojmova stvari. Logika uni
fikacija je postupak homologizacije logikih openitosti unutar
cjeline jednog pojmovnog sadraja koji ini jednu misao. Lo
giku unifikaciju usmjerava najvii rod u kojeg spadaju svi stup
njevi logike openitosti od kojih se gradi jedan pojmovni sa
draj, bez obzira da li je razdijeljen na subjekt i predikativni dio
ili ne. Logika granulacija je primjena logikih diferencija unutar
logikog sadraja. Granulaciju usmjerava najnie postavljena vr
sta, odnosno skup razlika koje vode do posljednje vrste. Jedna
misao je prema tome jedna sekvenca logikog sadraja koja ima
jednu granicu u najviem rodu i drugu u najnioj vrsti, bile one
prisutne u toj sekvenci ili ne. Te granice odreuju maksimum i
minimum logike openitosti svake misli.
U temelju semantike unifikacije stoji analogija jezikih iz
raza. Semantika unifikacija je homologizacija lingvistikih
openitosti unutar jednog kompleksnog lingvistikog izraza koji
ini jedan iskaz, od singularnih imena do apstraktnih generalnih
termina. Semantiku unifikaciju usmjerava izraz koji u jednoj
ontolokoj relaciji prema objektu ukljuuje najvei broj analog
nih izraza. Semantika granulacija je primjena jezike diferencije
u atributivnim ogranienjima unutar opisa jednog objekta koji
ima konani broj termina. Jedan izraz jednog iskaza je jedna
sekvenca analognih izraza koji stoje u atributivnoj vezi ija je
gornja granica objekat na koji se iskaz odnosi a donja primitivni
(neinterpretirani) atributivni izraz koji se pripisuje svim takvim
objektima.
Onim to je do sada reeno napravili smo razliku izmeu
logike i semantike unifikacije i logike i semantike granu98

lacije, izmeu predikativnih i atributivnih veza, odnosno izmeu

struktura i procesa koji pripadaju jeziku i onih koji pripadaju
misli. Atributi su svojstva stvari, predikati su svojstva pojmova.
No njihova interaktivnost i zavisnost realizira se u kontekstu, u
granicama ontologije jednog konteksta / teorije i njegovog jezika
tj. u granicama idioma identiteta i kvantifikacije jednog jezika i
kulture (Quine), ili moda "moga svijeta" i "moga jezika" (Wit
tgenstein), ili do toga mora doi u granicama svakog jezika i
svakog miljenja iji su produkti artikulirani, tj. imaju smisao i
znaenje (Kripke)?
Pored mnotva drugih, postoji jedan "holistiki" Wittgensteinov princip koji je dominirao i jo dominira jednom vrstom
filozofije i znanosti, a koji se moe izloiti u induktivnom trip
tihu: [1] ono to se moe precizno / jasno misliti moe se i
precizno / jasno izrei; [2] ono emu se ne moe precizno /
jasno govoriti, tome se mora utati; [3] ono emu se ne moe
ni misliti ni govoriti, ono to je nemiljivo i neizrecivo, to se
samo pokazuje / zrcali u jeziku (Tractatus). Time je reeno da
se jezik i logika proteu u istim granicama, da jezik ne ide iznad
ili ispod logike niti logika iznad ili ispod jezika.
Ovim se, isto tako, direktno odbacuje mogunost neke ne
precizne ontologije i nekog nepreciznog jezika i nekog nepre
ciznog miljenja koje bi se moglo identificirati kao identino u
bilo kojoj relaciji, logikoj ili prostorno-vremenskoj. No kako bi
bila mogua van-logika, ne-znanstvena, mitoloka, religijska
upotreba jezika, kako bi bilo mogue ono to je Frege
(1879/1986: 51) imenovao Dichtung (pjesnitvo) i die Sprache
des Lebens (jezik ivota), ono to ima smisla (Sinn), ali nema
znaenja (Bedeutung)?
99

Josef K. u fuzzy svijetu

Pogledajmo jedan misaoni sadraj koji moe doi u nau
svijest vanjskom ulnom stimulacijom asocijativne memorije i
formulirati se u nekom iskazu kojeg moemo napraviti dok
sjedimo, naprimjer, u Cyber Caffeu "Free Speech" u Berkeleyu,
pijemo kafu, i posmatramo nekoga ko prolazi preko travnjaka
Campusa prema Moffitt - Doe biblioteci i ima na majici veliko
slovo "K". To moe izazvati jedan niz asocijacija (1) "Studentica
sa majicom Calvina Kleina", (2) "Majica sa znakom Calvin
Klein", (3) "Oznaka Calvin Klein", (4) "Calvin Klein" (5)
"Klein" (6) "K." (7) "Lik iz Kafkinog romana Proces" (8) "lan
bratstva Kappa iz International House u K/Campusu". Kako mu
je ve ime: Jusuf, Jasef, Josof, Josaf, Jesuf? Koliko u stvari ima
slova K. u Kafkinom romanu Proces? Koliko ljudi koji nose
majicu Calvin Klein, ili koliko ima osoba u bratstvu Kappa!
Koji argument zadovoljava ovu "funkciju": "objekt ima
oznaku K"? Kada, u stvari, poinjemo da mislimo osobi, kada
stvari, kada kompleksnom simbolu, kada jednostavnom
znaku koji se moe odnositi i na drugu osobu? Koje su sve
sekvence interpretacije ukljuene, mogue i doputene? Seman
tika granulacija izraza, koja je ovdje povezana sa fizikim po
draajem i semantikom historijom, stvara jednu semantiku
mreu relacija (semantiku kompresu) unutar koje djeluje atributivna veza koja se moe sputati do jednostavnog / primitivnog
(neinterpretiranog) simbola, i penjati do prve logike forme od
koje poinje vaiti predikativna veza.
Koji pojmovni sadraj moe nastati iz niza razliitih pred
stava izazvanih jednom ulnom, vanjskom, fizikom stimulaci
jom asocijative memorije? Kakve mentalne i kakve jezike reak
cije odgovaraju tom nepreciznom fizikom inputul 1 ta je tu
100

neprecizno: input ili output, podraaj ili interpretacija? Gdje se

vri interpretacija? U vizualnoj percepciji (na nekom mjestu retine), u mentalnoj slici (negdje u parietalnom dijelu mozga), ili
u semantikoj historiji znaka (negdje u semantikoj zoni me
morije, u amigdali, talamusu ili hipokampusu, koja bi bila pove
zana sa Brocinom / lingvistikom zonom u mozgu), ili u nekom
"iskustvu svijesti" koje ne bi bilo neurobioloki uslovljeno, kao
to je to npr. Bewutsein ili Selbstbewutsein kod Hegela u Feno
menologiji duha!
Jednom takvom shvatanju svijeta koji nastaje i nestaje, i
takvom shvatanju istine koja se kree, koja se udaljava i pri
bliava, i jednom shvatanju interpretacije u kojoj nastaje istina,
"istina" i "istina 'istini'" odgovara jedna savim druga logika,
fuzzy logika, i jedna sasvim druga semantika, semantika nepre
ciznog svijeta. Istraivanje semantike nepreciznog svijeta ili teo
rije modeliranja znaenja rijei potaknuto je od strane mate
matiara, raunarskih lingvista, raunarskih psihologa, od ljudi
koji pokuavaju da pronau semantiku i logiku svijeta kakav se
pokazuje: neprecizan, nesiguran, neizvjestan, neodreen i vari
jabilan, a ne kakav se zamilja. Ali to ne znai i neizrecivog
svijeta.
Spustimo se sada iz matematske i logike apstrakcije u svijet
ivota i literature i pokuajmo uspostaviti relacije koje, upravo
suprotno tvrdnji Rudolfa Carnapa (1956), padaju na pamet ov
jeku koji seta ulicom gdje niti jedan pokret nije unaprijed odre
en: ptice neprecizno lete, automobili se neprecizno kreu, osobe
se neprecizno prebacuju s noge na nogu, listovi s drvea u Willsonovoj aleji u Sarajevu neprecizno padaju po tlu, pogledi osoba
neprecizno prelaze prostor i objekte u njemu, pjeaci neprecizno
dolaze iz Mikloieve ulice i prelaze preko Tromostovja u Lju
bljani skupa sa automobilima. Zvui oko Ljubljanice supstitui101

raju se u svijesti sa zvucima koji dolazi sa Miljacke. Jedan vanj

ski podraaj stvara mreu povezanih predstava u kojoj postoji
minimalni i maksimalni asocijativni mentalni odgovor na dobi
jem podraaj. Jedan rigidni podraaj nikad ne proizvodi samo
jednu rigidnu i izoliranu predstavu u mentalnom odgovoru sub
jekta.
Na isti nain osoba koja je lik Kafkinog romana Proces,
Josef K. ivi u jednom potpuno nepreciznom svijetu, bez di-ferencije (proces polako prelazi u osudu), u svijetu u kojem su
pojmovi neprecizni, bez in-ferencije (nema logike veze pojmo
va), rijei su neodreene, bez re-ferencije (rigidni oznaitelji
nemaju rigidna znaenja), dogaaji su zamagljeni, mjesta su ne
definirana i neprilagoena zbivanju, likovi su neodreeni i ati
pini, drutvene relacije su neprecizne i maglovite. Reeno ter
minima moderne logike i semantike teorije Lotfy A. Zadeha
(1976) ova osoba ivi u fuzzy svijetu. Kontekst romana ne samo
da je pun lingvistikih varijabli ili semantikih openitosti, ve
je, reeno Quineovim jezikom, potpuno ontoloki relativiziran i
izgraen na temelju supstitutivne a ne objektno vezane interpre
tacije varijable (Quine, 1970).
Meutim, sam Josef K. je rigidan tip koji trai konvencion
alna znaenja, precizne situacije i precizne odnose, on zahtijeva
rigidnu ili monotonijsku logiku za svijet u kojem ivi (sa dvije
istinosne vrijednosti: istinito ili lano, tree ne postoji) i rigidni
moral kojeg sam posjeduje. Suprotno tome, njegov proces je
fuzzy proces u kojem nita nije precizirano, nita nije odreeno
i dato kao konstanta, cijeli kontekst je varijabla. Zakonici po
kojima se njemu sudi u njegovom procesu jesu dvije pornograf
ske sveske i jedan roman sa naslovom "Patnje koje je Greta
morala podnositi od svoga mua Hansa".
102

Josef K. je (tano) na 30. roendan "uhapen", mada ne i

priveden i zatvoren; njegov proces je krenuo, a ne mie s mjesta;
on ima advokata koji ga brani, ali koji ne izlazi iz kreveta;
njegova sasluavanja nisu radnim danom, nego nedeljom, i nisu
u sudnici, nego po potkrovljima baraka; sudovi na koje odlazi
su mrane stambene zgrade na periferiji; on je prvi prokurist
jedne velike banke, a istraitelj ga pita da li je soboslikar; njegovu
ozbiljnu i otru odbranu na prvom i jedinom sasluanju, na
nekom tavanu u nekom predgrau prekidaju pornografski zvui
(vrisak ene) iz spolnog odnosa izmeu nekog studenta i pralje;
njegovu dvovrjednosnu logiku poraava sveenik u katedrali,
svaku njegovu konkluziju preokree u suprotni silogizam.
Napravimo sada jedan konekcionistiki experiment i ozna
imo markirnim flomasterom u romanu Proces svako K. koje se
pojavljuje, zatim stavimo na jednu povrinu sve stranice romana
tako da budu vidljive kao jedan veliki jumbo plakat ili veliko
platno. Ono to se moe tada vidjeti jeste DIJAGRAM SLOVA
S JEDNOM TAKOM koji pokazuje cijelu knjigu kao jed
noznani ifrarnik iji se "proces" sastoji u pokretnoj formi, kao
pokretni kodirani besmisao koji se najednom zgusnuo.Tada moe
nastati potpuno druga slika od one koja se dobije listanjem stra
nica teksta s desna u lijevo: u semantikoj kompresi kojeg ini
kontekst romana vidi se da taj ukoeni, rigidni prokurista iz
banke kojeg reprezentira to jedno slovo (K) i jedna taka (.) jeste
zapravo razbacano i rasuto mjesto u dobro ureenom besmislu.
Tim eksperimentom kontekst se najednom pokazuje kao rigidan okvir, a osoba postaje fuzzy mjesto, neprecizna topika,
pokretna meta, rasuti objekt, taka koja se besmisleno vrti po
platnu, taka koja nigdje ne stoji u preslikavanju ili jednakosti
sama sa sobom. A to preslikavanje u samog sebe je bit relacije
koju zovemo "identinost" ili "jednakost skupova elemenata" sa
dvije strane znaka jednakosti! Ovdje je to objekt koji se ne moe
103

usporediti niti sa jednim drugim objektom u kontekstu, a ni sa

samim sobom.Tek se tako vidi koliko je fuzzy kontekst bio pred
stavljen sa vie konstanti nego sam "objekt K." u njemu. Samo
zahvaljujui toj taci, koja je postavljena pod donji krak slova
K., ovaj se objekt jo uvijek nekako dri za kontekst.

Josef K. u Tractatusu
Jedan drugi Austrijanac, Ludwig Wittgenstein, u Tractatusu
logico-philosophicus-u, ija je prva reenica "Svijet je sve stoje
sluaj" (1922/1960), je tvrdio da je sve u redu sa naim svako
dnevnim jezikom: koliko je precizan svijet, toliko je precizan
jezik koji odslikava stanja stvari, injenice, sluaj, stvarnost:
postojea stanja stvari i nepostojea stanja stvari, "p" i "ne p".
Takav svijet i takav jezik imaju istu logiku strukturu, ono to
omoguava jeziku da bude slika stvarnosti (die Wircklichkeit),
ali ne i slika svijeta (die Welt). Wittgenstein nije doputao lin
gvistike varijable niti njegovi termini "sluaj", "injenica", "sta
nje stvari" upuuje na ontoloki relativitet. Naprotiv. Granice
moga (rigidnog, bez ontolokih varijabli) svijeta, veli Wittgen
stein, jesu granice moga (rigidnog, bez logikih varijabli) jezika.
Svijet i jezik ne mogu biti u koliziji, jer logika ne moe biti
u koliziji sa svojom primjenom: ako je rigidan svijet (injenice,
stanja stvari, sluaj) onda je rigidan i jezik, rijei su rigidni
designatori bez obzira na to da li se radi postojeim ili nepo
stojeim stanjima stvari!! Svijet, zapravo, po Wittgensteinu, ne
moe biti neprecizan, nego samo neizreciv: ako nije sluaj ili
elementarni primjerak svijeta u elementarnom iskazu. Stvarnost
(die Wircklichkeit) je ono to je izrecivo, a u tom izrecivom se
zrcali neizrecivo: svijet (die Welt).
104

Kakva god bila mogua logika sluaja, ona je u slubi poz

itivnih znanosti koje stvaraju elementarne sliice svijeta. Nema
jedne slike svijeta, nema logike stratifikacije, postoje samo plone sliice koje prave elementarni iskazi pozitivnih znanosti.
Postoje samo rigidni opisi, pojedinane identifikacije identiteta
toga-i-toga, ovoga-i-ovoga koje se pojavljuje tako-i-tako ili ovako-i-ovako. Ovdje je odsutnost logike unifikacije ( homologizacije logikih intenziteta koje posjeduju apstraktni termini) pro
izvela rigidnu i konanu elementarnu semantiku granulaciju
(ekstenziju), jedan sluaj / primjerak jedne logike relacije, tj.
jednu simboliku ili formalnu logiku sliku jedne materijalne
logike relacije. Drugim rijeima: formalna simbolika relacija
(iskaz) je slika postojee ili nepostojee logike relacije (inje
nice, stanja stvari, stvarnost)! To je razlog zbog kojeg je Wittgen
stein opu stavnu formu tretirao dvostruko, kao konstantu i kao
varijablu (Tractatus).
U Kafkinom romanu Proces iskazi ne odslikavaju injenice
ili stanja stvari. Naprotiv, iskazi koji su bez negacije odnose se,
opisuju, referiraju na nepostojea stanja stvari. injenica je da
Josef K. nije kriv, injenica je da sud nije sud (S = ne S), injenica
je da proces nije proces ( = ne P), injenica je da objekt na
koji se termin odnosi nije taj objekt ili nije takav objekt. Uprkos
tome iskazi ne odslikavaju nepostojea stanja stvari, nego ih
uzimaju kao da su postojea stanja stvari. U logikom smislu
termina "stanje stvari", kojeg je odredio Wittgenstein u Tractatusu, ontologiju romana Proces u kojoj se kree Josef K. ine
samo nepostojea stanja stvari, dakle stanja stvari koja se izra
avaju kao "ne p". Ne postoji ni implikacija jer nepostojea stanja
stvari ne mogu implicirati nita drugo osim nepostojeih stanja
stvari.
105

No Josef . u svojoj logici pravi materijalne implikacije

iako su mu dostupna samo nepostojea stanja stvari. On zak
ljuuje: ako je uhapen, onda znai da je okrivljen, ako je ok
rivljen onda znai da je ili poinio neki zloin ili je nevin, ako
je poinio neki zloin, onda znai da treba biti osuen, ako je
nevin onda znai da treba biti osloboen. Tako funkcionira rigidna implikacija u monotonijskoj logici normalnog procesa:
kriv ili nevin, tree ne postoji. Logika konteksta Procesa je
izokrenuta: ako je neko formalno oznaen kao "uhapen" i nakon
toga kao "okrivljen", onda ne znai da je (konvencionalno) uhap
en i da je (konvencionalno) okrivljen! U fuzzy procesu on je
samo stavljen pod psiholoki pritisak: on je oznaen kao "uhap
en" i "okrivljen" i to je jedino postojee stanje stvari u tom
romanu koje postepeno prelazi u drugo postojee stanje stvari:
u osudu, bez hapenja, bez zatvaranja, bez sasluavan]a, bez
optunice, bez odbrane, bez albe.
Logika operira nepostojeim stanjima stvari kao injenicama
sa negativnim predznakom koje spadaju u mogunosti logike.
Nepostojea stanja stvari su odslikana u izrazima koji posjeduju
negaciju, kojima se porie neko postojee stanje stvari ili neka
afirmacija. Semantika nepostojeih stanja stvari meutim nije
kao semantika ili ortologija lanog govora: ona pokazuje nita
kao bie, upravo onako kako je to Platon u Sophystesu definirao.
Semantika nepostojeih stanja stvari je semantika koja ne poinje
lingvistikom varijablom koju treba granulirati ili odrediti joj
vrijednost izmeu minimuma i maksimuma, ona je zapravo se
mantika privida. Kroz tu semantiku prolazi Josef K. pokuavajui
da "podigne sistem" rigidne logike koji je u tome kontekstu
"pao", umjesto da se "udubi u svoj proces" i da ga "studira s
razumijevanjem" kako bi to vie odloio presudu.
106

Josef . u Wittgensteinovoj Sprachspiele

Josef K. poinje da gubi proces prije nego je on zapoeo,
tanije onda kada se njegovo ime, koje je u prvoj reenici dato
skraeno kao "Josef K.", odmah u treoj reenici dodatno re
ducira samo na "K.". Autor romana ne doputa ni najmanju
mogunost da se lik identificira sa kontekstom. Jer u samom
imenu "J-o-s-e-f" postoje samoglasnici (o, e) kao fonetske vari
jable ili kao fonetski otvoreni ili neprecizni glasovi. Samoglasnici
u njegovom imenu mogu se svakog asa pretvoriti u varijable i
dovesti u pitanje rigidnost njegovog imena, to Kafka ne eli.
On mu oduzima ak i tu mogunost da se njegovo ime drugaije
izgovara: npr. kao "Josaf", ili "Jisaf", ili "Jesof", ili "Jusuf" ili
"Jesuf". Kad se njegovo ime reducira na K. onda ni nominalno
nema vie anse da bude bilo ta drugo osim rigidni znak u
nepreciznom kontekstu. U prvoj reenici romana pisac ga ozna
ava sa "Josef K.", a odmah nakon toga, u treoj reenici, samo
sa "K." Nakon toga jo 1169 puta samo "K". Jedino na nekoliko
mjesta znak K. je odreen izrazima: "gospodin", "prokurist",
"Josef".
U knjizi Logische Untersuchungen Wittgenstein je mislio
da moe svijet i jezik u jednoj "jezikoj igri" dovesti do se
mantike unifikacije: jezik je svijet za sebe, svaka jezika reak
cija -jedna "jezika igra" - j e funkcija nekog znaenja kojeg
rijei imaju u svojoj upotrebi ili u svojoj "gramatici". Nauiti
gramatiku jedne rijei znai nauiti kako se ta rije (sve) upotre
bljava (Wittgenstein, 1948/1960). On je toliko bio obuzet znaen
jem rijei (gramatikom rijei, upotrebom rijei) da je tvrdio da
nas rijei posmatraju iz teksta! Ima li ta opasnije od toga da nas
slovo K. posmatra iz romana, rasuto na 1169 mjesta? Uzimajui
za svjedoka Wittgensteina iz Logische Untersuchungen to bi
107

moglo znaiti: 1169 znaenja znaka K.! To je dokaz protiv rigidnosti znaenja rigidnih oznaitelja.
Franc . je Josefa . potpuno reducirao na "K. u procesu":
sve njegove misli su 100 % zauzete njegovim procesom, on je
sav usmjeren na izvravanje procedure koja ne postoji nigdje
drugo osim u njegovom pamenju koje se odnosi na vrijeme prije
"hapenja", ali bi u normalnom svijetu trebala da postoji; on u
mislima i oekivanjima vidi svoj proces kao regularni, normalni,
u pravnoj dravi postupak koji ima svoj tok ili svoju proceduru
a zapravo sve poinje kada se on probudi u jednom Workshopu,
jednom neregularnom, nenormalnom, neproceduralnom, nefor
malnom procesu i suenju.
Umjesto svijeta u kojem se zna ta znai rije okrivljeni, ta
je istrani sudija, ta je sud, ta je suenje, ta je advokat, u
njegovom workshopu (u njegovom procesu) to sve postoji nomi
nalno, kao termini koji vie nemaju puno znaenje (ni osobe
nemaju puna imena!), koji se mogu upotrijebiti ovako ili onako,
zavisno od ponaanja optuenog. Njegov proces je u isto vrijeme
razvodnjena nominalistika i zgusnuta psiholoka radionica (psy
cho-word-shop), otvorena sintetika funkcija u kojoj ne postoje
funkcije pojedinanih termina. Smjenjuju se samo psiholoka
stanja iekivanja, fizike manipulacije njegovom asocijativnom
memorijom, navoenja na pogreno zakljuivanje i razoarenja
odsustvom realnih dogaaja.
U takvoj psihosemantikoj radionici nije uope vano da li
njega oznaavaju terminom "soboslikar" ili "prvi prokurista je
dne velike banke", nego kakvu psiholoku i fiziku reakciju kod
njega izaziva takvo oznaavanje. Cijela arhitektura konteksta je
nominalna (posluitelj, nii inovnik, istrani sudija, advokat), a
znaenja su fuzzy ili neprecizna jer je stvarnost na koju se odnose
drugaija, nije ordinarna. Isto tako, njegova memorija je reduci108

rana na "short-term" memoriju, na poznavanje lica i oblika koji

su prezentni u kontekstu. On u stvari nema ni jednog jedinog
sjeanja u cijelom romanu, ali uporno trai proceduru koja pri
pada "long-term" memoriji.
K. bi odlino funkcionirao u Booleovom svijetu koji se da
nainiti od funkcija brojeva 0 i l , gdje vai daje "0" = "lano",
a " 1 " = "istinito". On bi tada u svojoj proceduralnoj memoriji
stvarao rigidne opise situacija samo sa dva simbola: 01, 10, 00,
11, 101, 110, 011, 010, 11111, 010101, 011011, 110110, 001,
10000010, 11110111, 11010101, 11111010,
10101111,
01110001, 11000111, 11001101, ... jedan beskonani ureeni
svijet kombinacija punog i praznog, jedan beskonani niz sekvenci "da" i "ne" sa kojim se moe raunati i koje se mogu
dovesti u konvergenciju i divergenciju po razliitim principima
iako npr. ne postoji razlika u sadraju izmeu izraza 10101010
i 01010101. Uostalom, on sam sebe oznaava predikativnom
vezom rijei "prvi prokurista jedne velike banke".
S druge strane, kontekst njegovog civilnog procesa jeste
neregularan, neformalan, no svakog asa i na svakom mjestu u
njega mogu ui stvarni, uniformirani, rigidni uesnici realnog
procesa i realnog suenja. Kripke je mislio da su termini uvijek
rigidni oznaitelji u svakom moguem svijetu (Kripke, 1972).
Ali trebalo bi dodati: ako postoji rigidn'a ontologija, onda postoje
rigidna znaenja i onda su rijei rigidni oznaitelji. Na udan
nain se pokazuje sljedee: rigidni oznaitelji odnose se na ne
postojea stanja stvari i na neizreciva stanja stvari, ali ne i na
neprecizna stanja stvari.
Semantika ne moe ostati precizna i rigidna ako se mijenja
ontoloki status injenica na koje se rijei odnose ili na koje
referiraju. Kripke bi mogao tvrditi da se termin "sud" ili "is
traitelj" uvijek odnosi na neki objekt, kakav-takav, ak zami109

ljeni, nepostojei objekt, ali ne i na neto kao to je "sud koji

je razliit od (pravog) suda", "istraitelj koji nije (pravi) is
traitelj" ili "proces koji nije (pravi) proces". To bi onda vodilo
ka paradoksu rigidnih oznaitelja.
U prethodnom poglavlju sam napravio jedan eksperiment
koji nas je vodio ka kontekstu jednog Workshopm. Na taj nain,
mi smo uz pomo Wittgensteinovog pojma "jezike igre," fazificirali {fuzzyfication) lingvistiku konstantu K. i pretvorili je u
lingvistiku varijablu, to nije bio prvobitna namjera oca fuzzy
logike Lotfy Askera Zadeha. No, poto smo se ve nali u Workshopu onda moemo napraviti korak dalje i izvesti jo jednu
fazifikaciju na drugi nain: animiranu fazifikaciju! Ako bi isti
eksperiment ponovili sa slovom K. upotrijebivi ovaj put fluo
rescentni markirni flomaster, listajui Kafkin roman u mraku, na
nain kako to rade tvorci animiranih filmova, putajui da listovi,
smjeteni izmeu palca i kaiprsta, brzo padaju, nestao bi iz
percepcije rigidni kontekst i "slovo s jednom takom" (K.) bi
napravilo animaciju jedne pokretne mete u knjievnosti koja se
pribliuje i udaljava.

Josef K. u Searlovoj Chinese Room

Pitanje odnosa semantike i sintakse u prirodnim jezicima
(Davidson, 1970/2001) kao pitanje znaenja i smisla (Frege) i
kao pitanje semantike i strukturalne definicije istine (istinitog
iskaza) (Tarski, 1956) postavljeno je drugaije u sklopu kogni
tivne znanosti, artificijelne inteligencije i raunarske lingvistike.
U poznatom Gedankenexperimentu, kojeg je sainio John R.
Searle u tekstu Minds, Brains, and Programs (Searle,1980 In:
Haugeland, 1988) pod nazivom Chinese Room, Searle argumen110

tira protiv jake teorije artificijelne intelingencije koja smatra da

su raunari inteligentni fiziki sistemi koji ne samo da operiraju
simbolima i vre strukturalne procedure nego su u stanju da
razumiju znaenje ili semantiku simbolikih sklopova.
Searle pokazuje da takve procedure moe vriti i ovjek a
da pri tome ne razumije znaenje pisma, rijei, reenica, cijelog
konteksta kojeg oni ine. Kao primjer uzima Searlea, koji ne zna
niti slova kineskog pisma, zatvorenog u jednoj sobi u kojoj mu
je dat jedan niz kineskog teksta, jedan niz kineskog pisma za
jedno sa skupom pravila za korelaciju drugog niza sa prvim
(pravila su data u engleskom jeziku kojeg Searle zna i koja mu
omoguavaju da uspostavi korelaciju jednog skupa formalnih
simbola sa drugim skupom formalnih simbola), trei niz kineskih
simbola skupa sa instrukcijama na engleskom jeziku koje mu
omoguavaju da korelira elemente ovog treeg niza sa elemen
tima prva dva niza i ta pravila mu daju instrukciju kako da spoji
izvjesne kineske simbole sa izvjesnim vrstama oblika kao odgo
vor na odreenu vrstu oblika koja mu je data u treem nizu. Neka
se prvi niz elemenata imenuje kao "pismo", drugi niz kao "pria",
trei niz kao "pitanja", skup simbola koje on sklapa kao odgovor
na trei niz elemenata neka se imenuje kao "odgovori na pitanja",
i skup pravila koji su mu dati na engleskom jeziku neka se nazovu
"program".
Searle sada tvrdi da e on, postupajui po pravilima koja
razumije jer su u engleskom jeziku, kojeg zna, biti u stanju
sastaviti elemente uzete iz razliitih nizova kineskog teksta i
sastaviti priu na kineskom jeziku, ali je nee razumjeti. Svojim
spajanjem elemenata i njihovim koreliranjem on producira jedan
odgovor (output) iz onoga to mu je u sobi dato (input) manipuli
rajui neinterpretiranim simbolima. On se jednostavno ponaa
kao raunar koji izvrava raunarske operacije sa formalno spe111

cificiranim elementima. Dakle, zakljuuje Searle, funkcionirati

u jednom kontekstu ne znai razumjeti ga, kao to raunar i
program funkcioniraju, ali ne razumijevaju (Searel, 1980. U:
Haugeland, 1988:286).
, Zatvorimo sada Josefa K. ili samo K., umjesto Searlea, u
Searleovu Chinese Room. On ne zna semantiku svijeta u kojem
ivi, zapravo ne zna fuzzy semantiku, jer je njegova semantika
rigidna, semantika rigidnih oznaitelja, semantika svakog mogu
eg svijeta (Kripke), ali ne i semantika svake mogue stvarnosti.
Ali problem je jo vei to za razluku od Searlea u Chinese Room,
. ne dobija niti precizna proceduralna uputstva niti pravila za
povezivanje ili koreliranje elemenata dogaaja u kontekstu Pro
cesa. On zapravo nema nikakvih uputstava i od njega se trai
samo da se uivi u svoj poloaj ( da je kriv), a to je ono to on
upravo ne moe jer je stalno uvjeren u to da je nevin. Josef K.
je u svakom kontaktu otar, njegove tvrdnje su otre, njegovi
istupi su otri, njegova je logika, reeno terminima Lotfy A.
Zadeha, "crisp logic" (otra logika). On od poetka do kraja
romana funkcionira, ali nita ne razumije, njegovo funkcioniranje
ne prelazi postepeno u razumijevanje kao to njegov proces po
stepeno prelazi u osudu.
Sa stanovita semantike konteksta, njegov proces nema ni
smisla ni znaenja. Dogaaji u njegovom procesu su nepovezani
i ne slijede po bilo kojem pravilu. Njegov proces nema istinosne
vrijednosti, jer rijei nemaju rigidnog znaenja. Njegov bi se.
sluaj mogao eventualno reprezentirati funkcijom pripadnosti u
jedan fuzzy skup, no time njegov problem ne bi bio rijeen. To
znai da takav kontekst nema istinosne vrijednosti: "apsolutno
istinito" ili "apsolutno lano". Ono to nedostaje za znaenje
konteksta jeste identinost identiteta ili identinost rijei sa nji
hovim znaenjem. Proces je nominalistiki, znaenja termina
112

koji se upotrebljavaju nisu precizna, termini nisu kruti oznaitelji, veim dijelom ne postoji referencija (objekt, stanje stvari,
injenica). Josef K. manipulira terminima, simbolima: krivica,
optueni, ispitivanje, odbrana, advokat, sud, inovnik,...ali on ne
moe sastaviti rigidni kontekst, jer je poredak dogaaja nepreci
zan i jer su znaenja neprecizna, on ne moe da interpretira niti
da identificira svijet koji stoji iza tih termina. Drugim rijeima:
kontekst romana Proces dat je u formalnim implikacijama, ali
ne postoje materijalne implikacije, i rekurzivna definicija nije
mogua.
Zapravo semantika nepreciznog svijeta bila bi, reeno ter
minima Aristotela, homonimijska identifikacija identiteta koja je
osnova za homonimijsku predikaciju: stvari imaju zajedniko
ime ali im je razliit pojam sutine oznaen imenom. Ovaj "po
jam sutine oznaen imenom" (kata tynoma logos tes ousias) igra
veliku ulogu u odreivanju znaenja rijei i reenica u Aristotelo
voj logici i semantici: definicije nastale na homonimiji zasnovane
su na atributivnoj heterolokoj vezi a ne na predikativnoj homologizaciji i stoga su nejasne jer se zasnivaju na sluajnoj vezi
atributa sa podmetom. Definicije homonimnih stvari nisu isto
vjetne (auton) nego svojstvene (idion) (Aristotel, K. lal-15)
Josef K. nije u stanju da interpretira simbole koji ga u kon
tekstu okruuju jer su postavljeni samo kao formalni elementi
jednog konteksta, kao zajedniki termini bez vrstog znaenja ili
sutine koju oznaavaju, kao rijei koje nemaju referenciju ili ne
posjeduju ontologiju po konvenciji. Osim toga on nema ni pre
cizna uputstva kako da te formalne elemente upotrebljava. On
nema niti jednog jedinog uputstva na papiru. On ak nema niti
poziva za sud. Nema nikakve gomile dokumentacije njegovom
jednogodinjem procesu. Njega pozivaju na ispitivanje usmeno
preko telefona. Njegov proces zvanino ne postoji ali za njega
113

svako zna. On sve krivo interpretira jer to ini iz svojeg unutarn

jeg mentalnog sklopa, iz svoje unutarnje lingvistike sobe, iz
svojeg racionalnog kaveza, u kojem djeluje homunculus Josef K.
koji sve dri precizno, ureeno, proceduralno zapameno, ali
emu nita ne korespondira u svijetu ni semantiki ni struktu
ralno.

Identifikacija identinosti identiteta

Loginost jedne misli zavisi od tehnike unifikacije i granulacije pojmovnog sadraja koji ini misao, a znaenje jednog
iskaza zavisi od tehnike unifikacije i granulacije dijelova iskaza
/ izraza: receninost jedne reenice zavisi od semantike upotrebe
i strukturalnog rasporeda njenih dijelova. Sta kontrolira ovaj ras
pored? Raspored logikih formi kontrolira logika aparatura
kvantifikacije, identifikacije, generalizacije. Kako stoji sa se
mantikim rasporedom ? Kako se postie receninost reenica?
ta je to to vri "homologizaciju" jezikih oblika (unifikaciju
oznaitelja) koja je nuna za postizanje identinosti identiteta u
jeziku?
Analitika filozofija je otvorila program zahtjeva da rece
ninost reenica prirodnog jezika bude podvrgnuta loginosti
logike forme iskaza u tom jeziku. Zahtjev da logika bude grama
tika jezika, prvobitno postavljen od strane Fregea, a onda sve
srdno prihvaen i njegovan sve do snova kanonskoj notaciji,
mehanikom prevoenju idioma miljenja u idiome izraza (Da
vidson, 1970/2001), zapravo govori tome da je polje jezikog
polje kontingencije, a da je polje logikog polje nunosti. Obra
unati se sa kontingencijom znai prekinuti teror jezika nad mis
lima (Frege, 1964).
114

Pogledajmo te zahtjeve iz njihove biti. ta znai govoriti

loginosti jedne misli? Logika struktura jedne misli, prema Fregeu (1923/1960) zavisi od odnosa izmeu dijelova pojmovnog
sadraja (Gedankengefiige), od konektiva (logikih konstanti, lo
gikih operacija) koji stoje izmeu njih, od nivoa logike openi
tosti kojeg posjeduje jedan pojmovni sadraj, od kvantifikatora
koji se odnosi na predikativni dio kojeg ine pojmovne rijei
(Begriffsw"rte). Homologizacija predikata je osnovni zakon koji
u logici treba da dovede do loginosti misli ili do logike iden
tinosti identiteta: jednakomjernog rasporeda logike openitosti
dijelova pojmovnog sadraja koji stoje s lijeve i desne strane
znaka identinosti. To se postie samo tako to svi dijelovi jed
nog pojmovnog sadraja pripadaju istom rodu, od najvie po
stavljenog do najnie postavljenog, od najvieg roda do najnie
vrste (subordinacija). Samo tada postoji kognitivna sinonimija i
definicija i "supstancijalni identitet" (Ibrulj, 2004). Samo tada
stvari imaju zajedniko (a ne isto) ime i isti (a ne zajedniki)
pojam sutine oznaen imenom (Aristotel).
Moemo postaviti pitanje i jezinosti nekog prirodnog
jezika, recimo jezika Papuanaca. Koliko elementi i struktura nji
hove artikulirane komunikacije posjeduje apstraktnost jezika, a
koliko ih je mimetikog i onomatopejskog karaktera? Iz koje
relacije onda treba crpiti odgovore na takva pitanja, iz uporedbe
sa naim jezikom, iz uporedbe sa srodnim jezicima, ili iz is
traivanja upotrebe samog tog jezika, misli koje on izraava i
stvarnosti na koju se odnosi. Imamo dakle: Znaenje jedne re
enice, znaenje jednog sklopa reenica, reeninost jedne ree
nice i reeninost jednog sklopa reenica. I ne na koncu: jezinost
jednog jezika - od ega to sve zavisi?
Ne treba zaboraviti ni jo jednu Wittgensteinovu tvrdnju iz
Logische Untersuchungen: "Einen Satz verstehen, heit, eine
Sprache verstehen. Eine Sprache verstehen, heit, eine Technik
115

beherrschen" (Wittgenstein, 1948 /1960: 381). Za Wittgensteina

je to znailo: znati pravila upotrebe rijei i reenica u jednoj
jezikoj igri. Ali mi moemo to posmatrati i sa take onog lo
gikog u jezikoj igri i rei: tehnika koju treba savladati jeste
tehnika unifikacije i granulacije jezikih izraza i logikih formi.
Nije li to isto kao govoriti muzinosti jednog muzikog
djela, tome kako su njegovi dijelovi rasporeeni, dre li se na
okupu jednim zakonom nizanja tonova i da li kreiraju jednu
tonsku cjelinu, bila ona harmonina ili disharmonina? Nije li tu
u pitanju tonska unifikacija, simfonija koja ovdje zamjenjuje
sinonimiju? Nije li to isto kao govoriti likovnosti jednog crtea
ili slike, ili fotografinosti fotografije. Ali mi govorimo fotogeninosti osobe: neka osoba je fotogenina, mada nije lijepa.
Ovdje pravimo razliku izmeu sadraja fotografije, neke osobe
ili nekog predmeta, i same forme fotografije, njene strukture,
odnosa foto-elemenata. Osoba je fotogenina, fotografija je fotografina.
Neka umjetnika slika nije fotografina kao fotografija, ali
je sklop / cjelina komponenti boje, linije, povrine, perspektive,
praznine, objekata i njihovog rasporeda, sinteza koja joj daje
svojstvo izvanrednog umjetnikog djela koje npr. vjerno odslikava jedan prizor u realnosti mada ne pokazuje neto lijepo (npr.
Rembrandtova slika "as anatomije").
Do sada je bilo rijei loginosti iskaza, iako se isto tako
govori loginosti nekih radnji, nekih dogaaja, nekih postu
paka, nekog procesa. No, ta je prije svega logika iskaza? Ovdje
elim rei neto anarhino: logika iskaza ne tie se izraza iskaza,
nego misli koju on izraava, zapravo ona se nalazi u odnosu
izmeu dijelova pojmovnog sadraja i taj odnos je ono to omo
guava da jedna cjelina, sastavljena od veeg broja izraza, izra
ava jednu misao za koju kaemo da je logina ili nelogina
tvrdnja.
116
0

Misli isto tako imaju svoje dijelove. Da bi u logici jedna

misao bila logina ili nelogina ona uvijek mora biti sastavljena
od najmanje dva dijela: ako dijela i onda dijela. Misli u logici
su uvijek sloene od premise i zakljuka, antecedensa i konsekvensa. Uz to treba ponovo neto anticipirati: loginost logike
nekog iskaza obezbjeuje identinost dijelova od kojih je kom
ponirana misao koja se iskazom iskazuje. Pripadnost svih predi
kata jednog subjekta u isti rod, dakle: supstancijalna identinost
ili kognitivna sinonimija. Na ta se onda kod iskaza uope odnosi
predikat "istinit" (iskaz): na jeziki izraz ili na izraenu misao?
Moe li se to vlasnitvo nad predikatom istinito otkriti iz samog
iskaza, ili je potreban neki iskaz tom iskazu u kojem bi se reklo
njemu da li je istinit ili laan?

Rekurzivno podeavanje identiteta

Kognitivna sinonimija je rekurzivna logika funkcija sas
tavljena od onoga to je zajedniko i od onoga to je isto. Forma
je ono zajedniko, a sadraj je ono isto. Rije / izraz je ono
zajedniko, a pojam je ono isto. To je model logike i jezike
ekvivalencije, model ekvivalencije formalne i materijalne impli
kacije i model ekvivalencije svijeta i stvarnosti. Zbog toga se je
Davidson slijepo drao Tarskijeve Konvencije T, odnosno jed
noznanog obostranog bikondicionala pri pokuaju davanja for
malno zadovoljavajue i materijalno adekvatne teorije istine za
jedan prirodni jezik ili prirodne jezike uope, premda je Tarski
koristio iskljuivo za formalizirane jezike (jezik rauna klasa)
(Tarski, 1956)
117

Parafraza u logici meutim nije isto to i rekurzivna de

finicija: parafraza ponavlja sadraj ali ne i formu, ona jednu te
istu misao ili jednu te istu logiku iskaza transformira u drugi
izraz, kao npr. Tarskijev primjer inkluzije izraza (XI) i (XIII) i
negacije njihove inkluzije: "IxIXIII" i "NI xI, xIII" formuliran u
parafrazi ((ng n ( in n XI ) n xIII ) kojim se jedan logiki odnos
elemenata jeziki pojavljuje na dva razliita naina. Rekurzivna
definicija meutim ponavlja i sadraj i formu, samo to predikat
"je istinit iskaz" (Fregeovo "injenica da
", ili Wittgensteinov izraz "sluaj da
") stavlja u metajezik, u predikativni
dio, kao u primjeru: 'Iskaz "Snijeg je bijel" je istinit ako i samo
ako snijeg je bijel'.
Pogledajmo to sada sa stanovita razlike koju u ovom tekstu
elim uvesti izmeu logike unifikacije koja funkcionira u sa
draju (misli, pojmovnom sadraju) i semantike unifikacije koja
funkcionira u izrazu jedne misli, odnosno sa stanovita razlike
izmeu predikativne i atributivne veze preko koje se vri homologizacija sadraja i izraza sa dvije strane znaka jednakosti.
Ve je bilo nabaeno da se u logikom smislu identifikacija
identinost identiteta ili homologizacija misaonog sadraja zbiva
po predikativnoj / kognitivnoj sinonimiji kojom se podeava smi
sao / misao / pojmovni sadraj, a u semantikom smislu da se
identifikacija identinosti identiteta ili semantika unifikacija iz
raza vri po homonimnoj predikaciji /atribuciji kojom se pode
ava znaenje / referencija / oznaeno.
Sada elim ovaj odnos inferencije i referencije dopuniti slje
deom karakterizacijom: semantika unifikacija izraza ide preko
najvieg roda do kojeg stie logika unifikacija / homologizacija
predikata, a semantika granulacija ide ispod najnie vrste do
koje dostie logika granulacija. To znai: semantiki maksimum
i semantiki minimum ne podudaraju se sa logikim maksimu118

mom i logikim minimumom. To omoguava jeziku da funk

cionira u vanlogikim, iracionalnim, metafizikim, mitolokim,
pjesnikim, konfesionalnim i profetikim konstrukcijama.
Pokuajmo sada da proirimo Tarskijevu konvenciju tako
da pokae ovu dvojnost logikih i semantikih karakterizacija:
(1) 'Iskaz "Snijeg je oblik/vrsta padavine" je istinit ako i samo
ako snijeg je vrsta padavine', (2) 'Iskaz "Snijeg je bijel" je istinit
ako i samo ako snijeg je bijel'. U iskazu (1) "A=A" pod uvjetom
da je A=A, a u (2) "A=B" pod uvjetom da je A=B. U emu je
razlika? U (1) je veza supstancijama, subjekat je identian sa
mome sebi, u (2) subjekt je parcijalno ili kvalitativno identian
samo sa jednim svojim atributom. U (1) je veza generika i moe
se generiki granulirati: "Snijeg je oblik / vrsta padavine koja se
sastoji od mnotva sitnih kristala leda". U (2) nije mogua gene
rika granulacija jer se radi atributu (realnom svojstvu), a ne
predikatu (logikom svojstvu, misaonoj odredbi). Da li je na
isti nain podeen identitet ovih iskaza ili radi li se istom
stupnju identiteta u oba sluaja?
Unifikacija varijabli, kako logikih tako i jezikih, treba
osigurati unutarnju identinost identiteta (smisao), a to znai
supstancijalno preslikavanje skupa SVIJET {S} i skupa JEZIK
{J}. U rekurzivnom podeavanju identinosti identiteta kogni
tivna sinonimija i lingvistika sinonimija sudjeluju na povezi
vanju podeavanja inferencije (logikog identiteta, istovjetnosti,
identinosti pojmovnog sadraja, supstancijalnog identiteta) i po
deavanja referencije (jezikog identiteta, kvalitativnog i kvan
titativnog identiteta, jednakosti i slinosti, identinosti znaenja
rijei i oznaenih objekata, znaka i oznaenog). Jedino na taj
nain, slaganjem sila koje imaju ove dvije komponente, identi
fikacija i reprezentacija, mogue je podeavanje i prilagoavanje
"istini" na koju se cilja: identinosti (istovjetnosti, jednakosti i
slinosti) elemenata u ontolokoj strukturi bia.
119

Zakljuak
Centralna tema ovog rada mogla je biti razmatranje Carnapove tvrdnje: "Biti znai biti element sistema" (Carnap, 1956:
213) ili Quineove tvrdnje: "Biti znai biti vrijednost varijable"
(Quine,1980:15), ili VVittgensteinove tvrdnje: "Razumjeti jedan
iskaz znai razumjeti jedan jezik, ..." Ovo se meutim razma
tranje odmah izokrenulo u pitanje konstanti i varijabli, rigidnosti konstante i fuzzy svojstvima varijable. Da li se moe Quineov dijagram itati kao "Biti (entitet) znai biti fuzzy vrijednost
varijable?" Analitika filozofija se proslavila stavljanjem i ski
danjem navodnih znakova na trivijalnim iskazima "Tarzan voli
Jane" i "Jane voli Tarzana" (TvJ & JvT) traei u dungli relacija
i klasa relacija izmeu singularnih i generalnih termina (predi
kata) mjesto za istinosni predikat.
Meutim, u iskazu "Tarzan je kralj ivotinja", vlastito ime
je rigidni oznaitelj, dok je predikativni dio logika struktura
predikata razliite openitosti. Pojam "kralj ivotinja" granulira
se u podreene pojmove: "kralj kopnenih ivotinja", "kralj vo
denih ivotinja", "kralj dvononih ivotinja", "kralj etverononih ivotinja", "kralje reptila",...sve do posljednje vrste i podvrste
bia koja su obuhvaena pojmom ivotinja. U iskazu "Tarzan je
kralj dungle" pojam "kralj ivotinja" je implicitno sadran u
pojmu "kralj dungle", obuhvaen i unificiran u logikom pros
toru kao logika openitost odreenog ranga. Pogledajmo iskaz
"Snijeg je bijel": imenica "snijeg" je rigidni oznaitelj, dok predi
kativni dio nije mogue granulirati u istoj vrsti, odnosno morala
bi se pronai usporedba u drugoj vrsti: kao neki drugi bijeli objekt
("kao mlijeko").
Predikativni dio iskaza ili kontekst logike varijable je kompresa logikih openitosti koja se moe granulirati sputanjem
120

odozgo prema dolje, kako je davno Platon {Sophystes) tvrdio da

treba krenuti od najvie postavljenog roda i silaziti dijeljenjem
svakog oblika na dva oblika do posljednje vrste, koja se vie ne
moe dijeliti. Aristotel je tu posljednju vrstu imenovao kao eshaton eidos ili kao eshata ousia, a Porfirije kao eidikotaton eidos.
Kontekst ima razliite nivoe openitosti: logike, ontoloke
i semantike. Logika granulacija pojma"ivotinja" i semantika
granulacija lingvistike varijable "ivotinja" ne poklapaju se jer
unutar prvog djeluje predikativna homologizacija, ija se na
dlenost protee samo od najvieg roda do posljednje ili najnie
postavljene vrste, dok je unutar druge na djelu atributivna dife
rencija koja ide iznad najvieg roda i nie od posljednje vrste
ka granulaciji sluajnog svojstva (symbebekos).
Logika unifikacija varijabli, jedan postupak koji u monotonijskoj logici osigurava identitet i sinonimnu ili kognitivnu
pripadnost svih relata sa dvije strane znaka identiteta postupkom
generike homologizacije ili supstancijalne integracije predikata
(dovoljna za logiki pojam istine koji stoji na generikoj vezi
predikativnih dijelova sadraja), ima nasuprot sebe semantiku
garnulaciju varijabli, (tzv. Computing with Words) jedan postu
pak koji je naroito doao do izraaja u fuzzy logici koji slui
za podeavanje identiteta u nepreciznim situacijama ili kontek
stima i koji stoji na atributivnoj diferencijaciji ili distribuciji
znaenja dijelova izraza za sadraj, koja se kree izmeu mini
malne i maksimalne pripadnosti jednom subjektu.
Na kraju: Ko je ubio Josefa K.? Jedan? Neko? Svi? Isti
kontekst koji je ubio i K.-a? Kontekst koji je ubio "prvog prokuristu jedne velike banke"? Fuzzy logika nepreciznog svijeta?
Kontekst koji je ubio "soboslikara"? Njegova rigidna logika?
Njegove reakcije izazvane nepreciznim kontekstom Workshopa
u kojem se probudio na 30. roendan? Semantika nepostojeih
121

stanja stvari u kojoj se probudio traei za nju adekvatnu logiku?

Logika ili semantika ili nevidljiva ontologija? Vizualna ili in
telektualna kultura, vizualni ili intelektualni mentalitet, vizualna
ili intelektualna stanja stvari i procesi? Nepostojea stanja stvari,
nebie koje se pojavljuje kao "ono drugo" bia? Represivni kon
tekst fizikih stimulacija koje su mu pokrenule percepciju i stvo
rile psihonominalistiku mreu asocijacija?
Filozofija i umjetnost, znanost i religija moraju potraiti
odgovor na takva pitanja u ontologiji nepreciznog svijeta, koja
ima svoju logiku i semantiku kao to ih ima i ontologija pre
ciznog svijeta koji postoji samo u transcendentalno-matematskim
ili teorijskim konstrukcijama koje omoguava kruta logika i kruta
semantika.

BIBLIOGRAFIJA
1. Aristotelis Opera (1960): ed. Academia Regia Borussica. Volumen
Primum. Berolini. Ex Recensione Immanuelis Bekkeri. Editio Al
tera.
2. Carnap, Rudolf (1956): Meaning and Necessity. Chicago: The Uni
versity of Chicago Press.
3. Davidson, Donald (1970): Semantics for Natural Languages. In:
Davidson, D. (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation. Ox
ford: Oxford University Press.
4. Davidson, Donald (1977): Reality Without Reference. In: Davidson,
D. (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation. Oxford:Oxford
University Press.
5.

122

Davidson, Donald (1974): On the Very Idea of a Conceptual Sche

me. In: Davidson, D (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation.
Oxford: Oxford University Press.

6. Davidson, Donald (2001a): Subjective, Intersubjective, Objective.

Oxford: Clarendon Press.
7. Frege, Gottlob (1918): ber Sinn und Bedeutung. : G.Frege
(1962): Funktion, Begriff, Bedeutung. Gottingen: Vandenhoeck &
Ruprecht.
8. Frege, Gottlob (1923): Gedankenge fuge. In: G.Frege (1960): Lo
gische Untersuchungen. Gottingen: Vandenhoeck & Ruprecht.
9. Frege, Gottlob (1964): Begriffsschrift und andere Aufstze. Zweite
Auflage. Mit E. Husserls und H. Scholz Anmerkungen. Herausgegeben von Ignacio Angelelli. Georg Olms. Hildesheim.
10. Frege,Gottlob (1897): Logik. In: G. Frege (1986): Logic und Sprachphilosophie. Felix Meiner Verlag. Hamburg.
11. Ibrulj, Nijaz (1999): Filozofija logike. Sarajevo: Sarajevo-Publishing.
12. Ibrulj, Nijaz (2004): Holizam identiteta. Pismo, Sarajevo.
13. Kafka, Franc (1925/1985): Der Proce. Frankfurt/M: Fisher Taschenbuch Verlag.
14. Kripke, Saul (1972): Naming and Necessity. Oxford: Clarendon
Press.
15. Quine, Willard Van Orman (1960): Word and Object. Cambridge,
Massachusetts and London: MIT Press.
16. Quine, Willard Van Orman (1980): From a Logical Point of View.
Second Edition.Cambridge, Massachusetts and London: Harvard
University Press.
17. Quine, Willard Van Orman (1970): Philosophy of Logic. New
York: Prentice-Hall.
18. Quine, Willard Van Orman (1961): From a Logical Point of View.
New York: Harper.
19. Searle, John R. (1980): Minds, Brains, and Programs. In: Haugeland (1988): Mind Design. Cambridge, Massachusetts and London:
MIT Press.
20. Tarski, Alfred (1956): The Concept of Truth in Formalized Languages. In: Tarski, A. (1956): Logic, Semantics, Metamathematics.
Oxford Univ. Press, London.
123

21. Wittgenstein, Ludwig (1922): Tractatus logico-philosophicus. In:

Wittgenstein, L. (1960): SCHRIFTEN. Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag.
22. Wittgenstein, Ludwig (1948): Logische Untersuchungen. In: Wittgenstein, L.(1960): SCHRIFTEN. Frankfurt am Main: Suhrkamp
Verlag.
23. Zadeh, Lotfy A. (1976): Fuzzy Sets and their Application to Cognitive and Decision Processes. New York: Academic Press.

124

Holizam

identiteta

U Quineovoj (1980) verziji filozofskog objanjenja kako

svijet, jezik i miljenje funkcioniraju zajedno uspostavljen je
lanac zavisnosti: ontologija jedne teorije zavisi od jezika; jezik
teorije zavisi od konceptualne sheme korisnika jezika; koncep
tualna shema korisnika jezika zavisi od idioma identiteta i kvantifikacije; idiomi zavise od kulture u kojoj je usvojen prirodni
jezik; kultura je zavisna od psihogenetskih i ontogenetskih kori
jena (Quine, 1976) svakog pojedinca. Svaki dakle pojedinac ima
svoju konceptualnu shemu koja je potpuno upotrebljiva samo
unutar kulture koja dijeli istu ontologiju i isti jezik. Teorija na
jednom jeziku nije potpuno prevodiva u drugi jezik zbog razli
itosti idioma identiteta i kvantifikacije ("neodreenost prevo
enja"), a to znai i zbog razliite ontologije ili zbog razliitih
sklonosti jednog drutva i jedne kulture prema pripisivanju egzis
tencije objektima ("nedokuivost reference"). Pitanje dohvatanju "objektivne reference" kod Quinea, prema miljenju Petera
F.Strawsona, zapoinje eleboracijom teorije i jezika a zavrava
padom u mentalizam, u otkrivanje "psiholokih mehanizama"
koji ostaju u backgroundu (Strawson, 2000: 124).
125

Ovo je simplificirano izloena shema relativistikog i prag

matikog utemeljenja znanja - holizma znanja - koje se formira
iz perceptivnih i racionalnih blokova koji epistemoloki postav
ljaju odnos svijeta, miljenja, i jezika i ona je ovdje data u
generalnim potezima. Ako se ova shema parafrazira u terminima
u kojima se svijet, miljenje i jezik pojavljuju neposredno jedno
za drugo, onda lanac zavisnosti izgleda neto drugaije: ontoloki
status fizikih objekta zavisi od ostenzivne reakcije i singularnih
dijelova jezika; singularni dijelovi jezika zavise od idioma iden
tifikacije i kvantifikacije koji u jezik prodiru iz konceptualne
sheme; domet singularnih i egzistencijalni kvantifikatora zavisi
od pozicije ili nivoa na kojem se nalazi egzistencija fizikih
objekta u hijerarhiji kulturnih injenica ("od atoma do homerskih
bogova"), odnosno zavisi od toga ta se u jednoj kulturi uzima
kao fiziki a ta kao ne-fiziki objekat; tipovi kulturnih injenica
zavise od toga da li su njihovi korijeni dominantno ontogenetski
(kao dio perceptivne psihologije) ili su dominantno psihogenetski
(kao dio mentalne ontogeneze).
Paljivom itanju gornjih paragrafa nee promai injenica
da ono to iz generalne sheme nije parafrazirano u partikularnu
jeste izraz "idiomi identiteta". Do sada smo pratili uglavnom tok
objanjenja kojeg je ponudio ameriki filozof Willard Van Orman Quine. Njegova verzija holizma, za razliku recimo od one
Donalda Davidsona, koju je ponudio u tekstu Reality Without
Reference (Davidson, 1977. U: Davidson, 1984), reducirana je
na znanstvenu teoriju i na konceptualnu shemu. Teorija u Quineovom holizmu znanja ima, kao i kod Wittgensteina, unutranju
i vanjsku granicu: vanjska granica je iskustvo, unutarnja je odre
ena strukturom konceptualne sheme, onim to je logiko jezgro
teorije. Sudu iskustva ne podlijeu pojedinani iskazi jedne teo
rije, nego cijela teorija sve do njenog logikog sredita, jer je
126

-.**

teorija zapravo konceptualna hijerarhija nainjena od ontolokih

i lingvistikih hijerarhija koja se formira od ontolokih i ling
vistikih partikularija i univerzalija razliitog nivoa openitosti.
Teorija je zapravo "ekvilibrij" iskaza (Quine, 1980: 43) koji ima
relaciju sa iskustvom. Ovaj ekvilibrij koji postoji u teoriji mogu
e je zamisliti kao ekvilibrij identiteta sa razliitim tipovima
identifikacije identiteta. To je sugestivna misao ovog teksta.
Znanje je, u teoriji koju zastupa Quine, dvostruko zavisno:
od ontologije i od ideologije. Isto iskustvo, sa istom ontologijom,
u konceptualnoj shemi druge osobe ne mora biti jednako prosueno (Quine, 1980 :10). Teorija je zavisna od izbora ontologije
budui je "neija ontologija temeljna za njegovu konceptualnu
shemu kojom on interpretira sva iskustva" (Quine, 1980 :10), te
od toga ta su referencijske mogunosti jezika. Stoga Quine go
vori nedokuivosti referencije, neodreenosti prevoenja i
ontolokom relativitetu (Quine, 1960).
Holizam identiteta - ideja koju ovdje elim braniti - inicijalno je, kao i holizam znanja, u vezi sa Wittgensteinovom idejom
jezikoj igri ili ivotnoj formi" koja sadri u sebi mreu
analognih reakcijm mentalnih, fizikih, jezikih, drutvenih
(Wittgenstein, 1948. U: Wittgenstein, 1960). Razlika je u tome
to bi jedna razvijena teorija holizmu identiteta - kakvu ovdje
sugeriem - trebala posmatrati identitet kao mreu paralelno
distribuiranih reakcija identifikacije, fizikih reakcija, jezikih
reakcija, reakcija stimuliranih vanjskim podrajima, reakcija sti
muliranih drutvenim utjecajem, reakcija produciranih ontologi
jom prvog lica, reakcija stimuliranih ontologijom treeg lica,
reakcija produciranih drutvenom ontologijom openito i reak
cija produciranih sekvencama ili stereotipima logikog identiteta.
Takva interpretacija identiteta je bila blia Quineovom kasnijem
razmiljanju u knjizi Philosophy of Logic jer je procijenio da je
127

primjerenija supstitutivnoj interpretaciji identiteta (Quine, 1970:

47-60) nego objektnoj inteipretaciji identiteta, to Quine i izriito
izraava u knjizi From Stimulus to Science (1995: 91)
Na temelju Quineovog slogana "Nema entiteta bez iden
titeta" i na temelju tvrdnje da je entitet za jednu teoriju ono u
ta ona vjeruje da "jeste" i to postavlja kao egzistentno (positum), radilo se homerskim bogovima ili fizikim objektima,
te na temelju tvrdnje da je ta razlika samo razlika u stepenu
vjerovanja u njihovu egzistenciju, bilo bi mogue ponuditi kon
sekventni slogan: Koliko identiteta toliko egzistencije", odno
sno: Kakav identitet takav entitet ", navodei argumentaciju da
se ne radi samo diferenciranoj ontologiji ili ontolokoj hijerarhiji nego i diferenciranom pojmu identiteta i diferenciranoj
upotrebi znaka identiteta.
Ako se treba vie pribliiti samoj ideji koju zastupam, a to
uvijek moe otvoriti mogunost za nove derivacije, onda je treba
karakterizirati tako da postane jasno ta je razlikuje od drugih
ideja na istom podruju. Stoga je dobro rei direktno sljedee:
holizam identiteta je ideja razlikovanju interaktivnih stupnjeva
identifikacije identiteta i hijerarhija reprezentacije koje se prepliu ili paralelno distribuiraju u jednoj funkcionalistikoj de
finiciji ili u funkciji jednoznanosti koja ih povezuje u cjelinu.
Drugim rijeima, ako stoji Quineova tvrdnja da je ontoloka
diferencija stvar teorije i njenog stepena vjerovanja u egzistenciju
entiteta kojima se bavi, onda se moe isto tako tvrditi da je
identitet, koji se unutar teorije pripisuje ovim entitetima u pos
tupku nastajanja znanja njima, zavisan od toga da li se identitet
formira sa stanovita odnosa entiteta prema jednoj biti (supstancijalni identitet-istovjetnost), sa stanovita nekog kvaliteta kojeg
entiteti posjeduju nezavisno od biti koja im je razliita (kvalita
tivni identitet-slinost) ili sa stanovita kvantiteta nekog svojstva
128

koje im pripada (kvantitativni identitet-jednakost). Naravno, ovo

razlikovanje se u terminima ontologije moe izraziti kao razlik
ovanje stupnja ontoloke openitosti koji se entitetima pridaje ili
pripisuje u jednoj teoriji (u kojoj inae nema nieg singularnog),
i u isto vrijeme je zavisno od hijerarhije i kapaciteta logikih
formi koje se ispunjavaju elementarnim stavovima datim en
titetima, i od hijerarhije jezika kojima se vri reprezentacija postignutih identifikacija identiteta u navedenoj teoriji.
Moja je namjera da u ovom tekstu ocrtam neke konsekvence
Quineove teze zavisnosti ontologije od ideologije (Quine,
1980), odnosno zavisnosti entiteta od identiteta, ili od zavis
nosti ontologije od jezika. Ako je Quineova teza tana, onda
moemo proiriti rezoluciju ovog zakljuka i ustvrditi da ontolo
gija zavisi od tipa identifikacije identiteta ili od "kriterija iden
titeta za konceptualne sheme" (Davidson, 2001: 184) koji se u
jednoj teoriji konstruira. To znai da elimo govoriti tipovima
identiteta kojima se prilagoava izbor ontologije i od kojih zavisi
ontologija jeden teorije. Pri tome elim podsjetiti na razlikovanje
tipova identiteta kojima je ve Aristotel neto rekao kada je
razlikovao identino kao istorodno / istovjetno, kao istovrsno
/slino i kao istomjerno /jednako, odnosno: sinonimijsku istovjet
nost stvari, homonimijsku istovjetnost stvari i paronimijsku is
tovjetnost stvari. Ako dakle stoji Quineova tvrdnja: "Nema en
titeta bez identiteta" (Quine, 1969:27), onda bi mogla da stoji i
tvrdnja "Kakav identitet takav entitet".
ovoj zavisnosti Quine je govorio kao zavisnosti jezika
od konceptualne sheme odnosno od idioma identiteta i kvantifikacije, no pod tim je uglavnom, ili najveim dijelom, navodio
idiome kvantifikacije, odnosno varijabilnu kvantifikaciju koja
dominira nad cijelom naom ontologijom. Idiomi varijabilne kvan
tifikacije, kvantifikacijske rijei ili "varijable kvantifikacije",
129

prema Quineu (1980:12) stoje iznad cjelokupne nae ontologije:

izrazi "svaki", "neki" i "nijedan" jedini su nain naeg ulaska u
"ontoloko obavezivanje", odnosno u ontoloki izbor jedne teo
rije kojoj se obavezujemo od periferije do centra, ili, kako sada
elim rei, na svim nivoima identifikacije identiteta. Ovi idiomi
zapravo stoje u temelju tvrdnje Rudolfa Carnapa da "biti znai
biti element sistema"(1956: 207) (pri tome je Carnap mislio na
lingvistiki sistem ili lingvistiki framework), a onda stoje i u
sreditu Quineove tvrdnje: "Biti znai biti vrijednost varijable"
(1980: 15). No taj nain egzistencije objekata snano je kom
pliciran logikim konektivima unutar logikog kalkulusa odno
sno unutar rauna iskaza. Idiomi kvantifikacije pokazuju u ko
likom se obimu jedna injenica uzima kao objektivna ("objektno
vezana varijabla"), a ne i to kakva se vrsta egzistencije injenici
pripisuje. To je mogue uiniti, prema mojem miljenju, samo
idiomima identifikacije identiteta pomou kojih dvije stvari iden
tificiramo kao "istovjetne" zato to imaju jednu bit (spadaju u
jedan rod) i zajedniko ime, ili zato to se samo isto imenuju
zbog jednog svojstva koje dijele (ili u kojem uestvuju), ili zato
to se jednoj stvari ime izvodi iz imena druge stvari.
Idiomi identifikacije identiteta su ono na ta se ovdje eli
ukazati. Pri tome su vani razlozi zbog kojih se ovi idiomi,
periferni i centrini, harmoniziraju i grade ekvilibrij identiteta u
razliitim tipovima predikacije. Konkretno elim ukazati na slje
dee: vrsta identiteta ili tip identifikacije identiteta u direktnoj je
vezi sa vrstom egzistencije koju neki objekat ima prije nego to
mu se ona pripie ili izmjeni ili tek potvrdi unutar jedne teorije.
A to znai da usvajamo onaj tip realizma kojeg prema Johnu R.
Searlu (1998: 11) objekti imaju "by default". To ujedno znai
da trebamo jo jednom promisliti na novi nain Aristotelovo
miljenje da se identitet tie odnosa izmeu stvari () a ne
130

izmeu rijei. Time se naruava harmoninost relativizma kojeg

u odnos izmeu svijeta, jezika i miljenja unosi Quine i za po
etnu ontologiju uzima ona koja puta da neto jest prije nego
to mi kaemo svojom teorijom da jest tako-i-tako.

1. Upotreba znaka identiteta

Ludwig Wittgenstein je u svoja dva djela kojima je, snanije
nego Frege ili Russell, pokrenuo interesovanje za istraivanje
relacije svijet-jezik-miljenje sproveo zapravo razliitu upotrebu
znaka identiteta.
U Tractatusu je Wittgenstein (1922. U: Wittgenstein, 1960)
pokazao ta znai pokuati analizu ovog odnosa identificirajui
ga i reprezentirajui ga kao strukturalnu unifikaciju svijeta i
jezika specijalnom upotrebom znaka identiteta kao znaka ekvi
valencije dva skupa: skupa SVIJET i skupa JEZIK u formi
{ S } = { J } , u kojoj se radi pozicionalnom razvrstavanju
injenica koje ine ontologiju skupa S i injenica koje ine on
tologiju skupa J. Pri tome se njihov identitet postavlja kao rezul
tat matematskog kriterija izjednaavanja datog u metodi uzajam
nog obostranog preslikavanja koja je dospjela u filozofiju od
Georga Cantora preko Gottloba Fregea do Wittgensteina. Stoga
je u Tractatusu skup { J } slika skupa { S }.
U Logische Untersuchungen Wittgenstein (1948. U: Witt
genstein, 1960) mijenja smisao upotrebe znaka identiteta traei
semantiku unifikaciju svijeta i jezika u formi { S = J } koja je
analogna formi { J = S } i svakoj koja je derivirana iz ove forme,
gdje jedan skup ini jedna holistika jezika igra (j = s ) ili jedna
forma ivota ( s - j ) koja sadri mreu mentalnih, fizikih i
lingvistikih reakcija kao jedan skup injenica koje korespondi131

raju ili stoje u analogiji. Kriterij identiteta u ovoj teoriji dat je u

funkcionalnoj definiciji ili u upotrebi idioma identifikacije za
svaku jeziku igru posebno. Stoga nije mogue unaprijed znati
znaenje rijei u nekoj jezikoj igri kao to nije mogue unaprijed
odrediti njenu ontologiju: ona zavisi od vrste stimulacije, koja
moe biti fizika, mentalna, verbalna, socijalna. Ako u jednoj
jezikoj igri budu podeeni svi njeni elementi, onda je ona smisaona unifikacija svih reakcija. Ako rijei nemaju znaenja ili ako
ih ne mogu imati s obzirom na kriterij identifikacije koji dominira
jezikom igrom, onda nema ni objekata kojima se mogu pripisati.
Quineov meutim slogan "No entity without identity"
(1969: 27), ne moe se konvenirati ako se pod terminom entity
misli neto to ima egzistenciju u prostoru i vremenu. Konverzija
u tom sluaju ne vrijedi. To je upravo razlog zbog kojeg je
mogue prihvatiti njegovu tvrdnju ontolokom positumu: neto
to je fiziki objekat i neto to je Hermes (jedan od homerskih
bogova) jednako mogu biti objekat neke teorije, i razlikuju se
samo po stepenu egzistencije koja im se u toj teoriji pripisuje, a
ne koja im pripada po sebi. To znai da je identifikacija njihove
egzistencije, bila ona vanjska ili unutarnja s obzirom na holizam
mentalnog, bez obzira na stupnjeve stanja stvari i procesa i stup
njeve mentalnih stanja stvari i procesa, zavisna od konceptualne
sheme i da je njihova egzistencija unutar teorije zavisna dodatno
od jezika teorije kojim se vri reprezentacija postignute identifi
kacije. Pripisivanje znaenja rijeima stoji u direktnoj vezi sa
pripisivanjem egzistencije objektima koji se identificiraju.
Pokuajmo jo jednom ponoviti Quineov Gedankenexperi
ment sa zecom i identifikacijom identiteta "zeijih faza" (Quine,
1960:26-31), sada u drugom "tipu pripisivanja". Opis kretanja
zeca u jednom prostoru nainjen u prirodnom jeziku razlikuje se
od algoritma kretanja zeca koji je napisan u matematikom jez132

iku. Pri tome je vano da se u konceptualnoj shemi koja funk

cionira u prirodnom jeziku jedan objekat kao to je "zec" (lat.
Lepus) identificira sa" glodar koji spada u porodicu sisara za
koju je karakteristino da ima rascijepljenju gornju usnu, duge
zadnje noge, kratak rep i duge ui" ili, u djeijoj epistemologiji,
kao "slatka-uhata-brza-dlakava-topla-ivotinja" koja se "ne zove
vjeverica" nego se upravo oznaava imenom "zec". U matema
tikom opisu jednog fizikog stanja stvari ili kretanja zeca ne
identificira se objekat preko njegove definicije nego se vri opis
jednog njegovog prostorno-vremenskog svojstva bez navoenja
onoga ta jeste objekat ili ta jeste svojstvo kretanje zeca. Pita
se kako se jedan objekat ponaa u prostoru i vremenu s obzirom
na svojstvo koje se eli identificirati u razliitim vremenskim
sekvencama. ta u kulturi koja pokriva taj prostor i vrijeme gdje
se taj opis vri znai zeija apa - to nije bitno, kao to nije bitno
u koju vrstu ivotinja spada zec i da li je to ista vrsta u koju
spada vjeverica niti koje su specifine razlike. Jo manje je bitno
da je latinsko ime za vuka Lupus.
Na ovom mjestu moemo krenuti putem kojeg je postavio
Gottlob Frege (1918. U: Frege, 1962) u spisu ber Sinn und
Bedeutung pitajui se da li je identitet relacija koja se tvrdi
(nekom teorijom koja sadri jednoznani simboliki jezik) ili
koja postoji po sebi. Frege je to izrazio pitanjem da li je identitet
relacija izmeu znakova koji oznaavaju neke predmete ili je
relacija izmeu samih predmeta. Grafika razlika izmeu "a = a"
i "a = b" je bila dovoljna Fregeu da ustvrdi da se bez opasnosti
po istinu (istinosnu vrijednost iskaza) isti misaoni sadraj (ista
misao) moe dati na razliite naine u istom artificijelnom jeziku.
No pitanje koje bi moglo proistei ako bi se udaljili od Fregea
i prili blie u Quineovu blizinu jeste: ima li "a" u izrazu "a = a"
133

vie ili manje egzistencije ili isti ontoloki status nego to ima
"b" u izrazi "a = b" ?
Time nismo daleko od puta kojim je iao Strawson (1990:
17) kada je pitao ta je ontoloki primarno, "a" ili "b", i zakljuio
daje "a" primarno ako u sebi sadri "b". To je analitiko pitanje,
pitanje hijerarhiji jezika i kompleksnosti simbola koje je do
Strawsona dolo preko Carnapa. Moje se pitanje odnosi na dif
erenciranu ontologiju i diferenciranu identifikaciju identiteta. Da
li u jednoj istoj teoriji moe da postoji entitet sa razliitim on
tolokim statusom na razliitim nivoima teorije, pa dakle i hije
rarhija ontolokih openitosti, i da li to znai hijerarhiju egzis
tencije objekata ili hijerarhiju identifikacije egzistencije obje
kata? Drugo, ta to znai za samu teoriju, za idiome kvantiteta
i identifikacije? Moda je dobro na ovom mjestu podsjetiti na
Wittgensteinov misaoni napor i pitati: da li se tipom identiteta
(ili tipom pripisivanja znaenja, a onda i egzistencije) podeava
strukturalna ili semantika unifikacija ontologije i jezika?
Potrebno je meutim promisliti ono to slijedi iz takvog
odnosa prema ontolokim i epistemolokim pretpostavkama teo
rije. Quine smatra entitete kulturnim injenicama koje se razli
kuju samo po stupnju a ne po vrsti egzistencije: fiziki predmeti
i homerski bogovi su positumi (Quine, 1980: 44 ) koji ulaze u
teoriju na temelju vjerovanja ili na osnovu njihove egzistencije
koja im se pripisuje u jednom kulturnom frameworku. No, ako
je tako, onda bismo imali pravo dovesti nivo ili stupanj egzis
tencije u korelaciju sa nivoom ili stupnjem identifikacije i rei:
"Kakav entitet takav identitet". Ili: "Koliko identiteta toliko en
titeta". Da podsjetim na drugi nain da je tvrdnja koju ovdje
branim sljedea: ako se objekti miljenja razlikuju po stupnju
vjerovanja u njihovu egzistenciju, po stupnju njihovog pozicioniranja u jednom sistemu uvjerenja na kojem to pozicioniranje
134

poiva, onda se i mentalna koherencija znanja tim objektima

razlikuje po stupnju identifikacije identiteta odnosno po tipu
identiteta koji se epistemoloki formira.

2. Ontoloki status i status identifikacije

Quineovo razlikovanje ontologije i ideologije jedne znan
stvene teorije (Quine, 1980: 131) sastavni je dio teze da je svijet
zavisan od konceptualne sheme jezika kojeg ispunjava. Ontolo
gija je zavisna od kulture, odnosno ontoloke injenice su kul
turne injenice.Ono to se unutar jedne kulture uzima kao pos
tojee, bez obzira koliko egzistencije ima i koliko ovisi od ulne
stimulacije, funkcionira u jednoj teoriji ("teorija zasnovana na
jednoj kulturi") kao objekat kojem se konstruira teorija sas
tavljena od centra (logika) i periferije(iskustvo). Kultura kakva
je bila npr. antika imala je u svojoj ontologiji uraunate be
smrtne olimpske bogove (ajqavnatoi qeioi) i razna mitska bia
kao postojea, kao ono "to jeste" pokraj ljudi, stvari, ivotinja,
biljaka i nebeskih tijela.
Ali ono to stoji u odnosu prema svim ovim kulturnim in
jenicama kao znanstvena paradigma ili kao (u jedno vrijeme)
racionalno prihvatljiva ideologija znanosti jeste teorija koju daje
fizika kao znanost prirodi i koja govori samopostalosti ma
terije, za koju postoje atomi i elektroni, sile i polja sila, kretanje
i mirovanje, i za koju se bez kontradikcije ne moe govoriti
nematerijalnim biima kao prostorno-vremenskim fenomenima
u terminima kojima se opisuju stvari (jezik stvari). Na toj znan
stvenoj paradigmi, koju ljubitelji antike kulture mogu ali i ne
moraju usvojiti kao istinitu ili kao racionalno prihvatljivu, koju
dakle mogu prihvatiti ili odbaciti, utemeljeno je jedno uvjerenje
135

koje se imenuje ateistikim i koje se nalazi u svim monote

istikim kulturama jednako kao kulturna injenica za iju argu
mentaciju u jeziku stvari ima najvie racionalne evidencije, od
nosno iji idiomi identifikacije identiteta pruaju najvii stupanj
jednoznanosti.
Razliite kulture sa razliitim ontologijama ili dijele ili ne
dijele, prihvataju ili ne prihvataju jednu fiziku: onu do koje je
obrazovano ljudstvo dolo u jednom vremenu. Unutar jedne,
druge i tree ili etvrte kulture zna se tano ta je fiziki objekat
i ta su fizika svojstva, i ta je jezik stvari u kojem se eksplicira
ova ontologija, zna se ta su mentalni objekti i njihova svojstva,
ta je jezik u kojem se ova ontologija eksplicira, i zna se ta su
objekti vjerovanja i njihova svojstva i ta je jezik teorije u kojoj
se ta ontologija eksplicira. Ne moe se jednoznano teorija kao
skup "periferija/iskustvo-plus-centar/logika" primijeniti na sve
kulturne injenice iako se sva ontoloka stanja mogu proglasiti
kulturnim injenicama.
Unutar kulture kojom snano dominira monoteistiko vjero
vanje, iskazi koji sadre nadnaravnu ontologiju ne mogu se veri
ficirati ni pojedinano niti svi zajedno na osnovu iskustva perif
erije kojeg dijele fiziki materijalni objekti sa atomskom struk
turom i silom gravitacije. Oni se verificiraju u odnosu na iskustvo
vjerovanja cjelokupne vjerujue zajednice, u odnosu na holizam
mentalnog unutar kojeg se mentalna stanja vjerovanja i nadanja
pojavljuju u tipovima reprezentacije ili tipovima iskaza "vjeru
jem da
", "nadam se da ", a ono to identificiraju ta men
talna stanja kao realno ili kao postojee formira ontologiju vjero
vanja a ne fenomenologiju stvari. Pitanje tome da li su rijei
rigidni oznaitelji u svim "moguim svjetovima", kojeg je pok
renuo Saul Kripke (1972), moglo bi se pojaviti i u formi: da li
se identifikacija identiteta i kontradikcije, koja je u vezi sa iden136

tifikacijom istinitosti i lanosti iskaza, vri po istim rigidnim

logikim principima u svim "moguim konceptualnim shema
ma", fenomenolokim i ne-fenomenolokim, ili moda jedne
principe imamo za jednu ontologiju, a druge za drugu?
Ono to ja elim ovdje sugerisati jeste sljedee: primarne
ili partikulame, a ne globalne, ontologije razliitih teorija nisu
razliite zato to su razliite kulture koje ih produciraju nego
zato to je identifikacijski okvir teorije, a onda i ontoloki status
objekata, sloen bez obzira na kulturu koja ga proizvodi. Ideo
loki ili identifikacijski status objekata koji se u jednoj teoriji
pripisuje objektima zavisi od dominantnog tipa identiteta kojeg
teorija konstruira na jednom od svojih nivoa. Naprimjer, hipotetiki nivo teorije nije jednak njenom analitikom niti sinte
tikom ili konkluzivnom nivou. Idiomi identifikacije identiteta
jesu zavisni od kulture i od jezika ali je njihova funkcija univerzala za svaku kulturu: oni slue diskriminaciji ulnih i perceptivnih objekata, velikih i malih oblika, trenutnih i frekventnih
konfiguracija, kratkoronih i dugoronih-proceduralnih aktivno
sti, mentalnoj diskriminaciji klasa objekta, formaliziranim disk
riminacijama klasa klasa itd. Oni proimaju sve hijerarhije perceptivnog i mentalnog procesa identifikacije, poinjui na niim
nivoima i zavravajui na viim kognitivnim nivoima (Kosslyn,
1995).
No ne radi se unutar teorije samo jednom tipu identifikacije
ili jednom kriteriju identiteta nego paralelnom funkcioniranju
vie idioma identifikacije identiteta, paralelnom funkcioniranju
vie tipova mentalnih reakcija, stimulacijama vie tipova fi
zikih reakcija i paralelnom ueu vie tipova jezikih reakcija
ili idioma reprezentacije. No nae "generalno shvatanje svijeta"
je, kako kae Donald Davidson (2001a: 218-219), nastalo uglav
nom u komunikaciji i interpersonalnim reakcijama koje dijelimo.
137

Ako neko u jednom kulturnom svijetu pravi teoriju imovin

skom stanju anela, privatnom vlasnitvu kojeg oni posjeduju,
onda se mora rei da nekim objektima, koji nemaju realnu egzis
tenciju, pripisuje svojstva koja pripadaju realnim objektima, ma
da teorija imovinskom stanju anela moe biti npr. zanimljiva.
Naa globalna upotreba jezika koja je podvrgnuta" lingvistikoj
podjeli rada" je isto tako generalno korektna jer poiva na ste
reotipima jezikih reakcija (Putnam, 1975: 227)
Identifikacijsko podruje jedne teorije prua identifikacijski
status objekata teorije time to na tom podruju ili na tom nivou,
koji moe biti hipotetiki, ili analitiki, ili sintetiki, prua kriterij
identiteta koji odreuje osnovu za tretiranje identiteta kao pret
postavljenog / uvjetovanog identiteta, kategorikog / neuvjetovanog identiteta, analitikog / deduktivnog identiteta, sintetikog /
viestruko uvjetovanog identiteta itd. Identifikacijski status kojeg
objekat dobija najednom nivou teorije je kriterij identiteta kojeg
zadovoljava u funkciji jednoznanosti koja se na tom nivou for
mira i u kojoj uestvuju svi dijelovi pojmovnog sadraja koji se
semantiki i strukturalno podeavaju prema uvjetima istinosne
vrijednosti koju namee kriterij identiteta.
Unutar svake kulture postoje entiteti kojima se pripisuje
egzistencija kao prostorno-vremenska (fizika), kao pojmovna
(logika), kao mentalna (psiholoka), kao jezika (verbalna). U
odnosu na vrstu egzistencije ili nivo ontolokog konteksta koji
se pripisuje objektima formira se ili konstruira teorija u jeziku
koji joj pripada po kontekstu u koji spada. Dakle, ono to se
samo sugerira na ovom nivou jeste to da ne bi trebalo odnos
entiteta i identiteta unutar teorije posmatrati u shemi "jedna kul
tura -jedna ontologija" (jedan entitet jedan identitet), nego se
moe govoriti sloenom ontolokom kontekstu u kojeg spada
manje ili vie jedan objekat date teorije, u kojem moe manje ili

138

vie da objektivno funkcionira. Ontologija teorije ne moe biti

u koliziji sa logikim sreditem te teorije, tj. sa onim za to
postoji logiki instrumentarij utemeljenja i opravdanja. Jedna
kultura producira mnotvo ontologija i jezika koji im kontekstu
alno pripadaju. Postoji meutim razliit nivo identiteta koji se
moe formulirati ili postii sa takvom ontologijom i sa takvim
vokabularom. Identitet je cjelina, neto to jedna teorija treba
postii podeavanjem semantikih i strukturalnih sekvenci, koje,
ako su znanstvene, stoje unutar logikih stereotipa sastavljenih
iz sekvenci ako-onda. Kriterij identiteta je ono to Davidson
oznaava kao "kriterij prevoenja" za konceptualne sheme
(2001: 184), a to se moe karkterizirati kao kriterij podeavanja
strukturalnih i semantikih nivoa identifikacije.
Podsjetimo: Quine je uinio da je ontologija jedne teorije
ovisna od ideologije te teorije. Njegov slogan "No entity without
identity" moe da znai ovo:"Nema ontologije (jedne teorije) bez
ideologije (upravo te teorije)". Ovim se zapravo izraava da je
ontologija ovisna od jezika teorije u kojem se pojavljuje.To moe
da znai i ovo: "Nema ontologije bez ideologije". Ja sam meu
tim upravo kao protuteu uveo slogan: "Kakva ideologija takva
ontologija", odnosno "Kakav identitet takav entitet".
Pokuajmo sada da napravimo vlastiti Gedankenexperiment
koji bi bio od pomoi za argumentaciju ove tvrdnje. Moemo,
naprimjer, prihvatiti ontoloki kontekst KAPPA knjige Home
rove Odiseje kao dio zasebne teorije nastale unutar jedne kulture
i razlikovati ga od ontolokog konteksta LAMBDA knjige. Unutar
KAPPA knjige moemo smatrati kulturnom injenicom ili on
tolokim positumom "ljepokosu Kirku": Kt
(Odysseias, . 136) ili (Odysseias, K.
220), odnosno biljarku Kirku koja se bavi travama i spravlja
arobne napitke kojima ini da ovjek zaboravi svoju zemlju;
139

moemo prihvatiti i to da je u stanju udarcem palice pretvoriti

mornare u svinje. Ali iz tog konteksta i na raun takve ontologije
ne moemo u svojoj operativnoj konceptualnoj shemi dati Kirki
isti ontoloki status kojeg imaju npr. "ljepokosa diplomirana farmaceutkinja zaoposlena u apoteci 'Stari grad' u Sarajevu" i / in
"plavolasa diplomarana farmacevtkinja, ki dela 'Lekarni Mikloi' Ljubljani" (bez obzira na razliite jezike u kojima se
ove dvije ontologije, za razliku od one Homerove, pojavljuju),
iako se bave ljekovitim biljem, ali niti jedna od njih nije u stanju
initi uda arobnom palicom niti je u stanju spravljati arobne
napitke od kojih ovjek zaboravi svoju zemlju. Isto tako ne mo
emo identificirati znaenje rijei kojeg u KAPPA knjizi ima
izraz (Odysseias, K. 276) sa znaenjem rijei
"farmaceutkinja Zlata" ili "farmacevtkinja Mojca". Moemo in
iti ontoloke gradacije unutar KAPPA knjige i rei da je egzis
tencija svinja vieg ontolokog stupnja od egzistencije arobnice
i biljarice Kirke, ali ne moemo gradirati cijeli taj ontoloki
kontekst u odnosu na ontoloki kontekst LAMBDA knjige, gdje
Odisej silazi u podzemni svijet i susree mrtve due koje ekaju
da se napiju krvi rtvovanih ivotinja i da kau istinu, ili on
toloki status due proroka Tebanca Tiresije koji Odiseju govori
budunost (Odysseias, L. 100-135 ). I jedna i druga knjiga, i
KAPPA i LAMBDA, spadaju u nadreeni kontekst ODISEJE u
kojem paralelno postoje 24 ontoloka konteksta svaki sa svojom
ontologijom ali i sa razliitim stupnjevima identifikacije iden
titeta (govoreno mojim terminima) ili ideologijom (u Quineovim
terminima).

140

3. Identitet i njegove razlike

Vrsta identifikacije identiteta govori vrsti egzistencije en
titeta. Identitet je prije svega vrsta identifikacije, nain na koji
se dijelovi misaonog sadraja izjednaavaju po svojoj seman
tikoj funkciji uestvujui u formiranju jednog iskaza kao funk
cije jednoznanosti koja ima istinosnu vrijednost jer posjeduje u
sebi neki (logiki) zakon ili, kako to naziva Donald Davidson,
"kriterij identiteta za pojmovne sheme". U isto vrijeme identitet
je vrsta reprezentacije ove jednoznanosti ili ove funkcije koja
nema samo semantiku nego i strukturalnu kompetentnost ili
"ispunjenost" ("satisfaction") (Tarski, 1956: 189). Jedan jedno
stavan misaoni sadraj moe se reprezentirati kompleksnim sim
bolom, npr.dvostrukom negacijom, dok se jedan kompleksan sa
draj moe reprezentirati jednim prostim simbolom.
Pogledajmo sada ponovo na ono to je ponudio Aristotel u
diferenciranom pojmu identiteta izloenog u spisu Metafizika
(M.1021a 10). Ako elimo da identificiramo dvije stvari kao
identine ,onda je to mogue uiniti na tri naina
(1) dvije stvari su istovjetne / istorodne ( ) zato to
imaju jednu bit
(2) dvije stvari su istovjetne / sline ( ) zato to
imaju jedan kvalitet biti
(3) dvije stvari su istovjetne / jednake ( i) zato to
imaju jedan kvantitet biti
Pokuajmo sada povezati ova tri naina identifikacije iden
titeta sa razlikovanjem njihove jeziko-gramatike i logike re
alizacije kroz trostruku predikaciju zasnovanu na sinonimiji, homonimiji i paronimiji, kojima Aristotel govori u spisu Kate
gorije (Aristotel, K. 1al-lal5). U sluaju (1) ako stvari imaju
jednu bit, onda imaju (a) zajedniko ime ( XOLVOV) i (b)
141

istovjetan pojam biti oznaen imenom (

). Reeno na nain na koji je Aris
totel govorio, radi se su-imenovanim (sinonimnim, )
stvarima () ili sinonimnoj istovjetnosti koja je osnova si
nonimne predikacije i koja na nuan nain povezuje subjekat i
predikat. U tom kontekstu stvari treba nazvati zajednikim (a ne
istim) imenom jer im je rod jedan: tako moemo zajednikim
imenom "ivotinja" () oznaiti "ovjeka" () i
"bika" () jer im je rod koji im se u definiciji pripisuje kao
njihova bit jedan. Ako dakle elimo da kaemo po emu su
ovjek i bik jedno i isto, onda moemo rei po tome to su
ivotinja. To je udaljeni ili logiki pojam identiteta. Ako tu de
finiciju elimo dokazivati i navoditi zato se u definiciji ovjeka
i vola pojavljuje zajedniko ime ivotinja, onda emo navoditi
svojstva ivotinje koja pripadaju ovjeku i volu u istoj mjeri. U
ovom se pojmu istovjetnosti radi logikoj ili analitikoj is
tovjetnosti.
U sluaju (2) ako stvari imaju jedan kvalitet biti, onda imaju
(a) samo zajedniko ime (o ) i (b) razliit
pojam biti oznaen imenom (
). Reeno na nain na koji je Aristotel govorio
tome u Kategorijama radi se isto-imenovanim (homonimnim,
) stvarima () ili homonimnoj istovjetnosti (slinosti,
) koja je osnova homonimne predikacije ili sluajne
veze subjekta i predikata. Homonimna predikacija je sintetika,
dvosmislena, vieznana, jer ne slijedi iz iste definicije nego iz
sluajnog pripadanja dva ili vie predikata jednom subjektu.
Stvari moemo samo nazvati zajednikim imenom, ali one ne
maju istu definiciju jer ne spadaju u isti rod i nemaju istu bit.
Jedan pojedinani "ovjek" na ulici i "slika ovjeka" na grkoj
142

vazi mogu se oznaiti zajednikim imenom "ivotinja", ali je

definicija ili pojam "ovjek" razliita od definicije ili pojma
"naslikani ovjek".
U sluaju (3) ako stvari imaju jedan kvalitet biti ili jednaku
mjeru kvaliteta (vrsta kakvoe koju imaju stvari u relaciji,
), onda se ime jedne stvari izvodi iz imena druge, jedna
stvar dobija ime po imenu druge stvari: imenica "gramatiar"
izvedena je iz imenice "gramatika". Reeno na nain na koji je
Aristotel govorio tome u Kategorijama radi se paronimnim
stvarima () ili po-imenovanim (paronimnim, )
stvarima ili paronimnoj istovjetnosti (jednakosti kakvoe).
Sada se vratimo ponovo na ono to je postavio Frege u spisu
ber Sinn und Bedeutung. Razlika izmeu "a = a" i "a = b" nije
samo razlika u vrsti reprezentacije koja kae da je " b " znakovna
ekvivokacija ili homonim ili drugo ime za "a", ili da je " b "
drugaiji nain lingvistikog postojanja entiteta " a " kao to je
" 5 " drugi nain lingvistikog postojanja entiteta "2 + 3", nego
ta razlika ukazuje ili na razliitost ontolokog statusa entiteta
koji se dovode u relaciju identiteta ili ukazuje na razliitost tipova
identifikacije identiteta koji se pripisuje istom entitetu. Ona po
kazuje da oznaeni entitet ne doputa da ga se oznai samo
jednom vsrtom znakova ili da se na njega moe primijeniti samo
jedan kriterij pojmovne sheme, ili jedan kriterij prevoenja onaj unutar kojeg je jedan pojmovni sadraj identian samo sa
mome sebi (supstancijalni identitet) - nego da se on sam ili jedno
njegovo svojstvo koje ga u definiciji karakterizira i sa kojim se
moe u definiciji konvertirati moe oznaiti nizom znakova koji
se formiraju u jednoj funkciji jednoznanosti. Kognitivno konvertiranje ili kognitivna sinonimija je ono na emu je Frege
utemeljio mogunost svojega Begriffsschrifta.
143

Ovdje dakle nije u pitanju da li objekat ili entitet postoji ili

ne postoji nego na koji je sve nain mogue da postoji za nas
kao istovjetan u svim svojim fazama, u fizikom, u mentalnom
i jezikom sklopu kojeg mi formiramo. Ako je "b" zajedniko
ime za "a" i "b" ili ako su "a" i "b" dva razliita znaka za isti
entitet, onda je razlika u onome preko ega se entiteti identifici
raju kao identini. Ako su relacija "a = a" i relacija "b = b"
sadrane u relaciji "a = b", onda nita u znacima koji su tako
napisani ne doputa prelaz na relaciju "a = b", osim ako ne postoji
neto tree ime su oba znaka povezana kao njegova imena i to
im daje identinost. U Aristotelovoj silogistici nije mogue do
kazati da vrijedi kao istinita relacija "a = b" ako ne postoji neko
zajedniko ime/znak "c" za kojeg vrijedi: "a = c" i "b = c". Zbog
toga u Aristotela postoji razlika izmeu definicije: (a=a,
b=b, c=c) i dokaza: (a=b, b=c, dakle a=c).
Frege je uzimao ovu relaciju kao ekvivalenciju oznaka istog
sadraja: "a" i "b" su razliiti jeziki nain postojanja istog pred
meta, razliiti nain datosti istog pojmovnog sadraja kojeg re
prezentiraju ovi znaci. Za Fregea postoji isti identitet u izrazima:
"Venera = Venera", "Venera = die Morgenstern", "Venera = die
Abendstern", "die Morgenstern = die Abendstern" i svim drugim
kombinacijama koje slijede. No Frege je rijei i reenice pove
zivao ne samo sa stvarima i predmetima nego i sa pojmovima,
sa smislom rijei a ne samo sa njihovim znaenjem. Misao je za
Fregea smisao stava odnosno nain njene lingvistike datosti ili
strukture misli {Gedankengefuge) (Frege, 1966: 72). U sluaju
"a = a" radi se analitikom stavu i govori se logikom
identitetu ili jednakosti entiteta sa samim sobom (supstancijalni
identitet) koji vai bez obzira na vrstu entiteta, bili oni zamiljeni
ili stvarni, bila njihova egzistencija ovog ili onog stupnja, bili
oni entiteti ili poluentiteti. Ona vai ak i onda kada bi se cje
lokupna realnost reducirala na znak "a".
144

Razmotrimo sada samo sluaj "a = b". U tradicionalnom

smislu tu se radi sintetikom stavu. Pogledajmo sada, pokua
vajui da poveemo tradicionalno (Aristotelovo) i moderno (Fregeovo) tumaenja pojma identiteta u nekim mogunostima kon
struiranim samo kao Gedanekenexperiment ove vjebe. Koje su
sve mogue kombinacije ili sinteze ili samo odgovori na pitanje
ta se sve podrazumijeva pod ovom formom identiteta? Uzmimo
pri tome u raun i one misli koje su kontrafaktike i koje moemo
samo pomiljati bez neke realne mogunosti da dobiju potvrdu
u iskustvu.
a) Supstancijalni identitet (istovjetnost stvari)
(1) relacija izmeu entiteta: entiteta "a" i entiteta "b"
(2) relacija izmeu znakova /imena koji oznaavaju isti entitet,
izmeu znaka "a" i znaka "b"
(3) relacija izmeu egzistencije jednog entiteta u razliitim vre
menskim sekvencama
(4) relacija izmeu faza ili sekvenci jednog entiteta u prostoru
(5) relacija izmeu razliitih tipova ili nivoa identifikacije jednog
entiteta u procesu
(6) relacija izmeu razliitih nivoa identifikacije dva entiteta
(7) relacija izmeu razliitih dijelova jednog logikog sadraja:
subjekta "a" i predikativnog dijela "b"
b) Kvalitativni identitet (slinost stvari)
(8) relacija izmeu stupnjeva identifikacije nekog svojstva istog
entiteta, tj. razliitog nivoa logike openitosti koja se svojstvu
pripisuje i razliite hijerarhije kompleksnosti reprezentacije ko
jim se svojstvo predstavlja
(9) relacija izmeu dva stupnja logike openitosti pod koja
potpadaju entiteti
(10) relacija izmeu dva stupnja ontoloke openitosti kojeg ima
jedan entitet u teoriji
145

(11) relacija izmeu dva stupnja lingvistike openitosti koji se

apliciraju na jedan entitet
c) Kvantitativni identitet (jednakost kakvoe stvari)
(12) relacija izmeu razliitog stupnja kvantiteta istog svojstva
jednog entiteta (kvantitet "a" svojstva D entiteta i kvantitet "b"
svojstvo D entiteta
(13) relacija izmeu razliitih oznaka istog svojstva jednog en
titeta (oznaka ""a"" svojstva "a"entiteta i oznaka ""b"" svoj
stva "b" entiteta
Ovdje smo pustili mati na volju da bismo vizuelno pokazali
jedan broj mentalnih rotacija koje se kriju iza ideje holizmu
identiteta. Na svim nivoima ili u svakom izoliranom tipu iden
tifikacije identiteta oito je da su prisutni svi drugi tipovi, na
ovaj ili onaj nain. Zapravo, u svakoj pojedinanoj mogunosti
od (1) do (13) paralelno se prepliu ontoloki, logiki i seman
tiki tip identifikacije identiteta. U ovim diferencijalima iden
titeta jasno se pokazuje sloenost i isprepletenost tipova identi
fikacije identiteta. Time se eli rei: identitet nije rigidna ana
litika istovjetnost objekta sa samim sobom, niti je rigidna ili
nuna pripadnost predikata subjektu koji se pomilja kao ve
prisutan u pojmu subjekta. Postoji ak razlika i u pojmu nunosti
ili rigidnosti, ona koju je opisao Saul Kripke uvodei sintagmu
"apriori na temelju iskustva" (Kripke, 1972). Drugim rijeima,
put do rigidnih konkluzija u jednoj teoriji je teak, stupnjevit i
na njemu se uspostavlja mrea identifikacije identiteta u jeziku
i metajeziku, u prvim konsekvencama i u kasnijim derivacijama.
Identitet se osim toga, kao i kontradikcija, svaki put mora iznova
identificirati (Ibrulj, 1999: 212) i stoga je znanstvena teorija, kao
i svakodnevni govor, uvijek otvorena za degradaciju, rekonstruk
ciju i interpretaciju.
Idiomi identifikacije su istinosne funkcije, otvoreni iskazi
koji osim to zavise u svom ontolokom kapacitetu od vezanih
146

varijabli ili od idioma kvantifikacije koji funkcioniraju u nekom

jeziku, zavise i od sistema ili konstrukcije tipa identiteta koji se
na jednom teorijskom nivou uspostavlja a koji rasporedom lo
gikih matrica integrira i distribuira subjekte i predikativne di
jelove iskaza

Zakljuak
Strategija ovog teksta bila je unaprijed odreena idejom da
ne odreuje samo ideologija jedne teorije njenu ontologiju, nego
da razliiti tipovi identiteta koje ideologija teorije sadri u sebi
kao algoritamske blokove ili stupnjeve identifikacije dijelova
pojmovnog sadraja, i koje koristi kao elemente jedne funkcije
jednoznanosti koja preko reprezentacije dopire do objekata is
kustva, odreuju ontoloki status objekata teorije, vrstu entiteta
a time i kontekst i jezik teorije, odnosno sve to ulazi u sloen
pojam istinosne vrijednosti itave teorije.
Bilo je vie nego zavodljivo otvaranje mogunosti da se
dovede u vezu Aristotelov sloeni pojam identiteta ili triangulacija identiteta kao logiko-ontoloko-lingvistikog okvira unu
tar kojeg se na razliitim nivoima paralelno distribuiraju i inte
griraju subjekti i predikati pomou kriterija identifikacije koji
djeluju kroz homonimijsku istovjetnost, sinonimijsku istovjet
nost i paronimijsku istovjetnost. Pokazalo se da ovu diferenciju
koja prebiva u upotrebi znaka identiteta ili u nainima na koje
se kae isto treba koristiti samo u odreenom smjeru i opsegu,
odnosno vie kao ilustraciju mogunostima na koje se, kako
kae sam Aristotel, "kae isto" ( .) ili na koje se
sve naine relacija istovjetnosti moe promiljati kada se pro147

misija o sklopu jezik-svijet-miljenje koji se u jednoj relaciji

oprimjeruje ili podeava u semantikom i strukturalnom smislu.
Identitet je sloena relacija koja se pojavljuje na seman
tikom i na strukturalnom nivou, koja se tie logikih, ontolokih
i lingvistikih partikularija i univerzalija od kojih se formulira
laika, religijska, mitoloka ili znanstvena teorija objektima
koji se mogu nazvati kulturnim injenicama, kako to ini Quine,
ali za koje u svakoj kulturi postoji utvreni stereotip egzistencije
koju imaju i koja im se pripisuje. Taj stereotip zavisi od tipa
identifikacije koji se aranira unutar teorije koja se odabire za
vrstu objekata koja u njoj treba da se pojavi. Teorijska paradigma
ili stereotip identifikacije ne nastaje otkriem objekta kakva god
on imao svojstva, ali snano utie na to da li e se objekat
pokazati u svjetlu teorije kao fiziki, racionalan, kao iracionalan
ili kao fantastian.
U kontekstima u kojima se javlja vie objekata razliitog
identifikacijskog kriterija mogue je uspostaviti ontoloku disk
riminaciju odreivanjem ontolokog statusa pojedinih objekata
u odnosu na kulturni kontekst iz kojeg se pozicioniraju, u odnosu
na globalnu konceptualnu shemu ili globalnu sliku svijeta (Da
vidson) koju dijele uesnici jedne kulture unutar koje vlada lin
gvistika podjela rada ali isto tako i znanje tipovima ontolokog
statusa kojeg objekti imaju sami po sebi.
Ideja holizamu identiteta je ideja koja govori u prilog
razumijevanju jedne teorije kao skupa razliitih kriterija iden
titeta, jednih koji djeluju vertikalno, u sinonimijskom smjeru ili
u smjeru logikih odnosa pripadanja, obuhvatanja i priricanja,
kao relacija razliitih nivoa logikih openitosti; u horizontalnom
smjeru ili u smjeru reduplikacije imena sa devijantnim zavret
kom, kakav je paronimijski identitet, i u smjeru koji operira sa
istim imenima ili homonimijski tip istovjetnosti.
148

BIBLIOGRAFIJA
1. Aristotelis Organon I-II. (1948). bersetzt und erleutert von Eugen
Rolfes. Leipzig: Velix Meiner Verlag.
2. Aristotelis Metaphysica l-II (1978). In griechiesch-deutsch. In
bersetzung von Hermann Bonitz. Neu bearbeitete mit Einleitung
und Kommentar von Hoerst Seidel. Hamburg: Velix Meiner Verlag.
3. Carnap, Rudolf (1956): Meaning and Necessity. Chicago: The University of Chicago Press.
4. Davidson, Donald (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation.
Oxford:Oxford University Press.
5. Davidson, Donald (1977): Reality Without Reference. In: Davidson,
D (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation. Oxford:Oxford
University Press.
6. Davidson, Donald (1974): On the Very Idea of a Conceptual Scheme. In: Davidson, D (2001): Inquiries Into Truth and Interpretation.
Oxford: Oxford University Press.
7. Davidson, Donald (2001a): Subjective, Intersubjective, Objective.
Oxford: Clarendon Press.
8. Frege, Gottlob (1923): Gedankengefge. In: Patzig, Gnter ( 1966):
Gottlob Frege: Logische Untersuchungen. G"ttingen: Vandcnhoeck
& Ruprecht.
9. Frege, Gottlob (1918): ber Sinn und Bedeutung. In: G.Frege
(1962): Funktion, Begriff, Bedeutung. Gottingen:Vandenhoeck &
Ruprecht.
10. Homeri Odyssea. Edidit by Guilielmus Dindorf. Editio quinta corrector quam curvat C. Hentze. Pars I. ODYSSEAEI-XII. LIPSIAE
in aedibus B.G. TEUBNERI. MDCCCXCI.
11. Ibrulj, Nijaz (1999): Filozofija logike. Sarajevo: Sarajevo - Publishing.
12. Kosslyn, Stephen M. (1995): Image and Brain. Cambridge, Massachusetts, London: MIT Press.
149

13. Kripke, Saul (1972): Naming and Necessity. Oxford: Clarendon

Press.
14. Putnam, Hilary (1975): Philosophical Papers 2. London: Cambridge University Press.
15. Quine, Willard Van Orman (1960): Word and Object. Cambridge,
Massachusetts and London: MIT Press.
16. Quine, Willard Van Orman (1980): From a Logical Point of View.
Second Edition.Cambridge, Massachusetts and London: Harvard
University Press.
17. Quine, Willard Van Orman (1976): Die Wurzeln der Referenz.
Frankfurt / Mein:Suhrkamp. (Quine, The Roots of Reference. Open
Court Publishing Co., La Salle, Illinois)
18. Quine, Willard Van Orman (1970): Philosophy of Logic. New
York: Prentice-Hall.
19. Quine, Willard Van Orman (1995): From Stimulus to Science.
Cambridge, Massachusetts and LondomHarvard University Press.
20. Quine, Willard Van Orman (1969): Ontological Relativity and Others Essays. New York: Columbia University Press.
21. Searle, John R. (1998): Minad, Language and Society. Philosophy
in the Real World. New York: Basic Books.
22. Strawson, Peter Frederick (2000): Entity and Identity and Other
Essays. Oxford: Clarendon Press.
23. Strawson, Peter Frederick (1990): Individuals. An Essay in Descriptive Metaphysics. London and New York: Routledge.
24. Tarski, Alfred (1956): Logic, Semantics, mathematics. Oxford:Oxford University Press.
25. Wittgenstein, Ludwig (1960):SCHRIFTEN. Frankfurt am Main:
Suhrkamp Verlag.
26. Wittgenstein, Ludwig (1922): Tractatus logico-philosophicus.In:
Wittgenstein, L.(1960): SCHRIFTEN. Frankfurt am Mam: Suhrkamp Verlag.
27. Wittgenstein, Ludwig (1948): Logische Untersuchungen. In: Wittgenstein, L.(196): SCHRIFTEN. Frankfurt am Main: Suhrkamp
Verlag.
150

Stoljee rearaniranja:
nanoznanost i globalno drutvo

Konceptualno istraivanje procesa rearaniranja tvari na nanoskali i rearaniranja drutva na globalnoj skali, te zadovolja
vajui opis stvaranja programibilne supstancije i programibilnog
identiteta, jeste ciljni smisao ove komparativne studije feno
menima 21.stoljea. U ovom eseju elim dati kratku karakterizaciju centralnih fenomena drutvene ontologije i znanstvenog
pogona u stoljeu u kojem ivimo.
Prvo, elim da karakteriziram 21. stoljee kao "stoljee re
araniranja" ili kao stoljee ija se fenomenologija razlikuje ja
sno od fenomenologije stoljea prosvjetiteljstva. Prvo stoljee
rearaniranja u novom mileniju zapoinje sa globalnim rearaniranjem samih podruja znanosti, kulture i umjetnosti, to treba
da dovede do globalnog rearaniranja svih sektora drutvene
ontologije. "Stoljee rearairanja" ima u svojoj osnovi metafi
ziku pragmatizma, spekulativni i multinacionalni kapital te glo
balnu etiku pragmatizma: sloboda kao interaktivni profit i kao
profitabilni konekcionizam integriranih mrea internacionalnog
"kapitala koji radi".
151

5 Stoljee

rearaniranja:
nanoznanost i globalno drutvo

Konceptualno istraivanje procesa rearaniranja tvari na nanoskali i rearaniranja drutva na globalnoj skali, te zadovolja
vajui opis stvaranja programibilne supstancije i programibilnog
identiteta, jeste ciljni smisao ove komparativne studije feno
menima 21.stoljea. U ovom eseju elim dati kratku karakterizaciju centralnih fenomena drutvene ontologije i znanstvenog
pogona u stoljeu u kojem ivimo.
Prvo, elim da karakteriziram 21. stoljee kao "stoljee re
araniranja" ili kao stoljee ija se fenomenologija razlikuje ja
sno od fenomenologije stoljea prosvjetiteljstva. Prvo stoljee
rearaniranja u novom mileniju zapoinje sa globalnim rearaniranjem samih podruja znanosti, kulture i umjetnosti, to treba
da dovede do globalnog rearaniranja svih sektora drutvene
ontologije. "Stoljee rearairanja" ima u svojoj osnovi metafi
ziku pragmatizma, spekulativni i multinacionalni kapital te glo
balnu etiku pragmatizma: sloboda kao interaktivni profit i kao
profitabilni konekcionizam integriranih mrea internacionalnog
"kapitala koji radi".
151

Drugo, "stoljee rearaniranja"deklarira se u programima

njegovih konstruktora u Evropi, Americi i Japanu kao "stoljee
zasnovano na znanju" (the"know!edge-based century"). Pravo
znaenje te sintagme jeste "stoljee zasnovano na tehnolokom
znanju" a ne "stoljee zasnovano na humanistikom znanju".
Tree, znanost ovog "stoljea rearaniranja" je mapa puta
ka novoj vrsti tehnologije - posebno informacijske tehnologije
- zasnovane na novoj vrsti supstancije: pametnom (elektron
skom) materijalu ili programibilnoj supstanciji proizvedenoj rearaniranjem i kontrolom tvari atom-po-atom na nanoskali.
etvrto, drutvena ontologija koja se realizira u drutvenim
institucijama i koja je u realnom svijetu izgraena na idiomima
i upotrebi prirodnih jezika (Searle, 1995), stvarnih drava i gra
nica izmeu njih, sa realnim novcem, zamjenjuje se "realnim
modelima" koji se konstruiraju funkcioniranjem programibilne
tvari: tehnikim modelima artificijelnih jezika i terminalima pre
ko kojih dravljani elektronski komuniciraju sa institucijama
svojeg "demokratskog sistema".
Peto, filozofija pragmatizma i znanost ovog stoljea stvaraju
"modele istine" u granicama "racionalne prihvatljivosti" (Put
nam, 1981: x-xi), odnosno strukturalne rekonstrukcije i seman
tike granulacije koje u novim terminima daju zadovoljavajui
opis toga kako neto radi (kako radi jezik, kako radi um, kako
radi na kognitivni i mentalni svijet, kako radi fiziki svijet), a
ne ta jeste neki fenomen. Filozofija pragmatizma i moderna
znanost su aktivatori rearaniranja fizike supstancije, drutvene
supstacije i mentalne (individualne) supstancije.
Na navedenim karakterizacijama je zasnovana teza ovog
teksta: metodsko rearaniranje je zajedniki znanstveni i filozof
ski pristup fenomenima u 21. stoljeu, koje globalno upotrebljava
informacijsku tehnologiju kao sredstvo komunikacije koja slui
152

Drugo, "stoljee rearaniranja"deklarira se u programima

njegovih konstruktora u Evropi, Americi i Japanu kao "stoljee
zasnovano na znanju" (the"knowledge-based century"). Pravo
znaenje te sintagme jeste "stoljee zasnovano na tehnolokom
znanju" a ne "stoljee zasnovano na humanistikom znanju".
Tree, znanost ovog "stoljea rearaniranja" je mapa puta
ka novoj vrsti tehnologije - posebno informacijske tehnologije
- zasnovane na novoj vrsti supstancije: pametnom (elektron
skom) materijalu ili programibilnoj supstanciji proizvedenoj rearaniranjem i kontrolom tvari atom-po-atom na nanoskali.
etvrto, drutvena ontologija koja se realizira u drutvenim
institucijama i koja je u realnom svijetu izgraena na idiomima
i upotrebi prirodnih jezika (Searle, 1995), stvarnih drava i gra
nica izmeu njih, sa realnim novcem, zamjenjuje se "realnim
modelima" koji se konstruiraju funkcioniranjem programibilne
tvari: tehnikim modelima artificijelnih jezika i terminalima pre
ko kojih dravljani elektronski komuniciraju sa institucijama
svojeg "demokratskog sistema".
Peto, filozofija pragmatizma i znanost ovog stoljea stvaraju
"modele istine" u granicama "racionalne prihvatljivosti" (Put
nam, 1981: x-xi), odnosno strukturalne rekonstrukcije i seman
tike granulacije koje u novim terminima daju zadovoljavajui
opis toga kako neto radi (kako radi jezik, kako radi um, kako
radi na kognitivni i mentalni svijet, kako radi fiziki svijet), a
ne ta jeste neki fenomen. Filozofija pragmatizma i moderna
znanost su aktivatori rearaniranja fizike supstancije, drutvene
supstacije i mentalne (individualne) supstancije.
Na navedenim karakterizacijama je zasnovana teza ovog
teksta: metodsko rearaniranje je zajedniki znanstveni i filozof
ski pristup fenomenima u 21. stoljeu, koje globalno upotrebljava
informacijsku tehnologiju kao sredstvo komunikacije koja slui
152

kao instrument za dizajniranje novog koncepta supstancije na tri

podruja: na podruju programiranja bioloke supstancije putem
genetike informacije, na podruju programiranja fizike sup
stancije putem elektronske informacije, i na podruju programi
ranja individualnog identiteta ili individualne supstancije putem
socio-politike informacije.

1. Nanoznanost i nanotehnologija
Podruje nanoznanosti otvoreno je za istraivanja pitanjem
mogunostima nove tehnologije reprezentacije sadraja infor
macije: kako pohraniti masivnu informaciju ujedan mikro-prostor i kako nainiti jedno mikro-spremite za radnu informaciju?
Na poetku je nova znanost i nova tehnologija bila zaokupljena
radnom reprezentacijom: kako predstaviti ili reprezentirati stvari
na nano-skali i kako pohraniti informaciju u nano-prostoru. Neki
aspekti nove znanosti i nove tehnologije bili su toliko spekula
tivni da su to podruje neki znanstvenici (npr. nobelovac za fiziku
iz 1996.g. Richard Smalley) opisali sintagmom "znanstvena fan
tastika". No nanoznanost i nanotehnologija, ak i kada bi se
tretirale kao "science+fiction", to je bio sluaj do osamdesetih
godina, imaju znaajne konsekvence za kulturu (ne samo za
kulturnu industriju) i politiku jer je "kultura onaj kontekst unutar
kojeg ljudi daju znaenje svojim djelovanjima i iskustvima"
(Weldels, 2003. In: Weldels, 2003: 7).
Danas konstruktori Evropske zajednice kroz "esti okvirni
program Evropske zajednice" (6. FPEU) trae odgovor na pi
tanje: da li moe nanoznanost i nanotehnologija u Evropi postii
isti nivo razvoja kojeg imaju u Americi i Japanu. Ne samo to: u
153

kao instrument za dizajniranje novog koncepta supstancije na tri

podruja: na podruju programiranja bioloke supstancije putem
genetike informacije, na podruju programiranja fizike sup
stancije putem elektronske informacije, i na podruju programi
ranja individualnog identiteta ili individualne supstancije putem
socio-politike informacije.

1. Nanoznanost i nanotehnologija
Podruje nanoznanosti otvoreno je za istraivanja pitanjem
mogunostima nove tehnologije reprezentacije sadraja infor
macije: kako pohraniti masivnu informaciju ujedan mikro-prostor i kako nainiti jedno mikro-spremite za radnu informaciju?
Na poetku je nova znanost i nova tehnologija bila zaokupljena
radnom reprezentacijom: kako predstaviti ili reprezentirati stvari
na nano-skali i kako pohraniti informaciju u nano-prostoru. Neki
aspekti nove znanosti i nove tehnologije bili su toliko spekula
tivni da su to podruje neki znanstvenici (npr. nobelovac za fiziku
iz 1996.g. Richard Smalley) opisali sintagmom "znanstvena fan
tastika". No nanoznanost i nanotehnologija, ak i kada bi se
tretirale kao "science+fiction", to je bio sluaj do osamdesetih
godina, imaju znaajne konsekvence za kulturu (ne samo za
kulturnu industriju) i politiku jer je "kultura onaj kontekst unutar
kojeg ljudi daju znaenje svojim djelovanjima i iskustvima"
(Weldels, 2003. In: Weideis, 2003: 7).
Danas konstruktori Evropske zajednice kroz "esti okvirni
program Evropske zajednice" (6. FPEU) trae odgovor na pi
tanje: da li moe nanoznanost i nanotehnologija u Evropi postii
isti nivo razvoja kojeg imaju u Americi i Japanu. Ne samo to: u
153

ovom programu stoji zapisano da Evropa treba preuzeti liderstvo

na podruju nanoznanosti i nanotehnologije do 2010. godine.
1.1. Ideja svijetu u glavi pribadae
Inicijalna zamisao koja je pokrenula istraivanja na ovom
podruju nalazi se u govoru nobelovca na podruju fizike Richarda P. Feynmana kojeg je odrao 29.12.1959. na godinjem
susretu Amerikog drutva za fiziku na Institutu za tehnologiju
u Kaliforniji (Caltech) i u kojem je naznaio "problem manipuli
ranja i kontrole na maloj skali", postavljajui heuristiko pitanje:
"Zato ne bismo mogli upisati svih 24 toma Britanske enciklo
pedije u glavu pribadae?" (Feynman, 1959). Naslov ovog pre
davanja bio je "There is Plenty Room at the Bottom" a bavilo
se manipulacijom atomske strukture materijala i informacijama
koje moemo pohraniti u nevidljive (nano, atomske) dijelove
materijala. Na samom poetku razmiljanja i razumijevanja tih
mogunosti Richard P. Feynman je bio nadahnut biolokim is
traivanjima struktura DNK i RNK u organizaciji ive elije.
"Bioloki primjer upisivanja informacije na maloj skali nadahnuo
me je da razmiljam neemu to bi trebalo biti mogue... Jedan
bioloki sistem moe biti izvanredno mali. Mnoge elije su jako
male, ali su jako aktivne; one proizvode razliite supstancije; one
se kreu unaokolo; one vijugaju; i one ine sve vrste udesnih
stvari - sve to na jako maloj skali. Osim toga one pohranjuju
informaciju. Razmotrite mogunost da mi isto tako moemo na
praviti stvar jako malu koja ini ono to mi elimo - da moemo
proizvesti neki objekat koji manevrira na tom nivou!" (Feynman,
1959).
Kada je Eric Drexler osamdesetih godina zapoeo sa radom
na ovom podruju jo uvijek je bilo aktuelno pitanje da li su
154

nanoznanost i nanotehnologija neka vrsta znanstvene fantastike

ili realno i novo podruje fizike. U stvari, moglo bi se rei da je
"nanoznanost" jedan "krovni naslov" pod kojim je objedinjen
konzorcij metodologija i interdisciplinarnih istraivanja kao to
su fizika, kemija, biologija, kompjuterska znanost, medicina i
druge. Promiljajui tehnoloki napredak u budunosti, Drexler
je smatrao da je potrebno odgovoriti na tri pitanja: "ta je mo
gue, ta je ostvarivo, i ta je poeljno" (Drexler, 1986:14), ime
bi se ustanovile mogunosti i granice znanstvenog i inenjerskog
znanja.
Danas se radi kombinaciji nanotehnologije, biotehnologije,
informacijske tehnologije i kognitivne znanosti koja osigurava
novi pristup fenomenima. Taj je pristup imenovan "konvergentne
tehnologije", a prua sinergijsku kombinaciju sredstava i metoda.
"Izraz 'konvergentne tehnologije' oznaava sinergijsku kombi
naciju etiri glavna (NBIC, nano-bio-info-cogno) podruja zna
nosti i tehnologije od kojih svako sada napreduje rapidnom brzi
nom: (a) nanoznanost i nanotehnologija; (b) biotehnologija i biomedicina, ukljuujui genetski ininjering; (c) informacijska te
hnologija, ukljuujui napredovanje u kompjuterizaciji i komu
nikacijama; (d) kognitivna znanost, ukljuujui kognitivnu neuroznanost" (Bainbridge Roco).
1.2. Nanostrojevi: samosloivi replikatori atomskih struktura
Postoje jasni i brojni dokazi da nanoznanost "nije samo na
stupnju (konceptualnih) otkria" (Brus, 1999:257. U: Timp,
1999) ili da nije "neto poput znanstvene fantastike" (Regis,
1999: 17). Glavni dokaz je postojanje konzorcija metoda i ra
zliitih pristupa u tzv. building blocks operacijama. Kljuna stvar
je kontrola prirodnih procesa na nanometarskoj skali primjenom
155

dva glavna postupka: (1) tzv. "odozgo-prema-dolje" pristup koji

upotrebljava nano-litografiju kao metodu istraivanje i opisivanje
nanometarskih stmktura, (2) tzv. "odozdo-prema-gore" pristup
razvoju kemijskih metoda samoslaganja za stvaranje i istraiva
nje takvih struktura (kakve su poluprovodni nanokristali). Mnogi
elektronski materijali kao programibilne supstancije mogu biti
koriteni kao building blocks za nove materijale i sredstva (Brus,
1999: 257).
Nanoznanost je novi pristup u istraivanju prirode koji se
temelji na novim zahtjevima: na proizvodnji "pametnih materi
jala" ili na znanstvenom upravljanju i obradi inteligentnih ma
terijala zasnovanih na sintetiziranju veih kompleksa samosloivih struktura koje odreuju fizike, kemijske ili bioloke karak
teristike. Manipulacija sa atomskom strukturom fizike tvari tre
ba da osigura, po uzoru na bioloki nanostroj kakav je npr. bak
terija, proizvodnju fizikih sistema koji imaju mogunost atom
ske reduplikacije, ili sposobnost samoproizvodnje, odnosno spo
sobnost pravljenja svojih kopija. To znai: postupak samosla
ganja i samopreslaganja ili rearaniranja tvari nije suprotan fi
zikim zakonima {mogu je), sa upotrebom molekularnih orua
(nano-alata) bio bi ostvariv, a drutveno bi bio poeljan jer bi
do kraja sproveo zamisao globalnoj upotrebljivosti liberalnoprofitabilnih ideja (Drexler, 1991). Raunanje sa svojstvima ma
terijala i nove paradigme industrijske proizvodnje zahtijevaju
prelazak sa proizvodnje zasnovane na resursima ka proizvodnji
zasnovanoj na znanju, sa kvantitativnog na kvalitativno podruje.
Glavni cilj je razvijanje novih funkcionalnih i strukturalnih ma
terijala sa superiornim performansama i postupkom kontroliranja
njihove nanostrukture.
Nanostrojevi su zamiljen kao dio molekularne proizvodnje,
vidljive posebnom vrstom mikroskopa u grafitnim nano-tubama,
156

sa nano-ipovima (a ne sa mikro-ipovima), na koje nema utje

caja toplotna energija ili gravitacija, napravljeni od odreene
koliine atoma ispunjenih preciznim informacijskim kodom
njihovom ponaanju u prostoru i vremenu.
1.3. Sta jeste a ta treba biti supstancija ?
Ideja atomu koji se moe programirati i postati trodimenzionalno skladite informacija stoji u osnovi ideje nanoznanosti. To je ujedno sasvim novi opis supstancije, novi nain
njenog pojavljivanja u inteligentnom prostoru. Princip moderne
znanosti naen je sa njemakim kemiarem Friedrichom Whlerom (1800-1882) koji je dokazao da su molekule ivota nor
malne kemijske vrste u smislu da se mogu sintetizirati iz neivih
supstancija. Znanstvenici su tada nauili metodologiju pravljenja,
rastavljanja i rearaniranja vrstih kemijskih veza izmeu atoma
i pokuali da kreiraju neto slino trodimenzionalnoj funkcional
noj arhitekturi u eliji. Tako je biomolekularni ininjering pruio
"vaan princip u nanotehnologiji ivota"(Gross, 1999:12).
Koristei se djelovanjem principa samoorganizacije zasno
vanog na slaboj interakciji unutar molekularnih struktura znan
stvenici su nali klju za rearaniranje i kreiranje programibilne
supstancije. U stvari, slaba interakcija unutar molekularnih struk
tura na razliitim nivoima i princip samoorganizacije omoguava
glavne procese u nanotehnologiji: "konstrukciju relativno velikih
i kompleksnih molekularnih sistema od malih i jednostavnih
gradbenih blokova" (Gross, 1999:222). ta su konsekvence takve
znanstvene revolucije?
Prvo, na svakom koraku molekularnog dizajniranja kemij
skih, biolokih i fizikih svojstava oigledno je da samosloive
strukture sadre potencijal za kompleksnu funkciju. Drugo, po157

stalo je jasno da e u budunosti znanost materijalima trebati

samosloive i bioloki inspirisane makromolekule (Gross,
1999:222)." 'Nanotehnologija' ukljuuje: (1) procese na nanometarskoj skali, materijale, strukture, sredstva i sisteme, i uvodi
(2) litografiju na nanometarskoj skali, i (3) skladitenje na nanometarskoj skali, (4) gibanje na nanometarskoj skali, (5) pre
traivanje i karakterizaciju, i (6) manipulaciju na nanometarskoj
skali takvim objektima kakvi su atomi i molekule, i (7) pohra
njivanje informacije na nanometar skali" (MacDonald, 1999: 97.
U: Timp, 1999.). Nanometarska skala je skala koja izraava
strukturu fizike supstancije koja je 1000 puta manja od mikro
strukture. Posebno se u mikroelektronici, biomedicini, neuroana
tomiji i celularnoj anatomiji, i u znanstvenim metodama energotehnologija dolazi do dubljih nivoa strukture a to znai do nivoa
podruja sila na kojima su procesi sve bri i bri. U isto vrijeme
dolazi se do sve kompaktnijih i jednostavnijih kapaciteta koje
moemo kontrolirati i njima manipulirati. To znai da je mogue
prepoznavati nove funkcije i nova svojstva materijala, sredstava
i sistema, a da je nanotehnologija nova metoda kreiranja i pri
mjene takve vrste materijala zasnovanih ili na geometrijskoj ve
liini ili na osobenostima koje su svojstvene nanostrukturi ma
terijala.
Sa nanotehnologijom znanost je sposobna da stvori dublje
modele organskog i anorganskog svijeta ije strukture opisuje
jedna skala koja je 1000 puta manja od postojeih elemenata
mikrometarske skale zato to veliina od l n m (jednog nanometra) odgovara milionitom dijelu l m m (jednog mikrometra).
Nanomaterijali koji se temelje na struktuiranju nano-estica ve
su u svakodnevnoj upotrebi (premazi, tinte, kozmetika, polirne
paste, fluorescentne tvari, ljepila i zatitne obloge) a zasnivaju
sa na eksploataciji posebnih optikih, mehanikih i kemijskih
158

svojstava materijala. "Nova podruja istraivanja ukljuuju karbonske nano-tube napravljene od urolanih grafitnih listia koji
mogu biti koriteni kao elektronski odailjai u tankim ekranima
ili kao materijali koji skladite hidrogenske svjetlosti" (Kotthaus,
2003. U:Iglhaut and Spring, 2003:55). Ono po emu se za neki
materijal kae da je "pametan materijal" odreeno je njegovom
atomskom strukturom, odnosno mogunostima da se u njegov
atom upie informacija koja sadri opis njegovog ponaanja pre
ma drugim atomima u strukturi, njegov poloaj, jainu njegovih
veza, trajanje tih veza, upute za dekompoziciju, shemu samosloive reakcije, i dr. Stoga moemo govoriti programibilnoj
supstanciji. Drexler je npr. smatrao da smo dobili bitku oko
programiranja supstancije, i daje preostalo jo da se rijee pitanja
inenjeringa supstancije (Drexler, 2003)
1.3. Nova paradigma: ambijent inteligentnog prostora
Postoji vizija izraena u dokumentima Evropske zajednice
i u knjigama teoretiara integracije i globalizacije da e se u
narednih deset godina ustanoviti nova infrastrukturna paradigma:
"ambijent inteligentnog prostora". ta je znaenje ove sintagme
ili ta je smisao ove nove paradigme? Radi se kolekciji infra
strukturnih tehnologija, aplikacija i inteligentnih usluga. "Kon
cept inteligentnog ambijenta se upotrebljava tamo gdje je inteli
gencija proirena i nenametljiva u okolnom okruenju. Jedno
takvo okruenje je osjetljivo na prisustvo ivih stvorenja (osoba,
grupa osoba i moda ak ivotinja) u njemu, i potpomae njihove
aktivnosti. Ono 'pamti i predvia' u njihovom ponaanju" (IST
Advisory Group, Strategic orientations and priorities for IST in
FP6 ). Ideja o razvoju inteligentnog ambijenta koji obuhvata
mnotvo okruenja, sve raspoloive kapacitete fizikog i dru159

tvenog prostora (osobe, domove, privatne automobile, radna mje

sta, turistike destinacije, obrazovne ustanove...) objedinjuje
dvije dimenzije: nove tehnologije i nove drutveno-ekonomske
izazove.
Vizija izgradnje ambijenta inteligentnog prostora je zasno
vana na ideji tehnolokog holizma po kojoj mnotvo razliitih
fizikih i drutvenih okruenja paralelno funkcionira i
omoguava individuama da se nesmetano kreu, skupa sa svojim
vlasnitvom, kapitalom i robom, ili energijom, kroz sva ta
okruenja. "Ambijent inteligentnog prostora se moe posmatrati
kao integracija funkcija na lokalnom nivou kroz razliita
okruenja koja omoguava direktni i intuitivni dijalog korisnika
sa sredstvima i uslugama koje premouju kolekcije okruenja,
kao to cyberspace nivo omoguava znanje i sadraj organizacije
obrade" (IST Advisory Group, Strategic orientations and priori
ties for IST in FP6)
Dakle, razliiti scenariji inteligentnog prostora ili vizije in
teligentnog prostora posmatraju se iz perspektive drutvenih iza
zova koje informacijska tehnologija postavlja svojim postoja
njem i svojom primjenom individualnoj osobnosti. "Ljudski i
fiziki entiteti - ili njihovi cyber predstavnici - zajedno sa us
lugama ine ovaj novi prostor koji obuhvaa fiziki i virtualni
svijet, ambijent inteligentnog prostora. Ovaj prostor treba da
bude izgraen tako da moe usmjeravati komplicirane relacije
mnogih-prema-mnogim" (IST Advisory Group, Strategic orien
tations and priorities for IST in FP6). Plan "svi-u-digitalnornsvijetu" kao osnova za projekat "ambijent inteligentnog prostora"
poiva na vrlo jednostavnoj ideji: svi ljudi u svim okruenjim
(na ulici, u automobilu, u koli, u domovima, u kancelarijama)
treba da upotrebljavaju ista tehnika sredstva.
160

Ideje Erika Drexlera i vodeih istraivaa sa Foresight In

stitut (Palo Alto, CA), kao to su Ralph C. Merkle, Storrs J. Hall,
Jeffrey Soreff, Robert A. Freitas, Jim Lewis, Gayle Pergamit i
Chris Peterson stoje na heuristikom razumijevanju konceptual
nog svijeta koji ne protivurjei osnovnim zakonima fizike i koji
stoji na istraivanjima molekularnog svijeta, "proizvodnji mole
kularnih strojeva i molekularnih replikatora koji mogu sami sebe
kopirati" (Drexler, 1991: 68) i proizvoditi. Na tim idejama se
razvija i evropska ideja stvaranju ambijenta inteligentnog pros
tora. Molekularni nanostrojevi, kao to je jedan gastro-nanostroj
opremljen kamerom i kirurkim laserom u stanju je ve sada ui
u organizam i reparirati oteenja u abdominalnim uvjetima. Na
redni molekularni nanostroj e biti, prema Robertu A. Freitasu,
vaskularni nanostroj koja e moi izvriti reparaciju odreenih
vrsta elija.

2. Globalno drutvo:
globalna skala za rearaniranje identiteta
Prvo pitanje koje moemo postaviti u sklopu ovih istrai
vanja jeste: ta fenomeni globalizacije imaju zajedno sa novim
metodama manipulacije u fizici? Postoji prirodni jaz izmeu
metoda manipulacije sa prirodnim esticama u fizikoj znanosti
i manipulacija sa uesnicima u drutvenoj ontologiji. Istovre
meno pozitivna znanost ima mnogostruke konsekvence na dru
tveni ivot. Fizika znanost stvara takve proizvode sa kojima
ljudi mogu mijenjati svakodnevni ivot i normalne prirodne topike. Danas ljudi putuju kroz svemir i mogu, koristei satelite,
kontrolirati svaki korak na zemlji. Osim toga mogu unititi Zem161

Iju sa bilo kojim drutvenim ili individualnim ivotom. Kakve

onda konsekvence ima nanotehnologija na drutvo?
Pozitivne znanosti imaju implicitne i eksplicitne konsekven
ce na drutveni ivot. Etike konsekvence su gotovo uvijek im
plicitne konsekvence i one su uzrok redefmiranja ovjekovog
angairanja u znanosti. Nanoznanost i nanotehnologija, koja se
ve danas primjenjuje u medicini i elektronici, imaju namjeru
ostvariti ljudski san Paliu, junaku pria za djecu koji je, zbog
svoje veliine, u stanju initi uda, ali je ponajee u slubi zlih
ljudi. Nova tehnologija e biti u stanju zamijeniti sve njegove
dijelove, ili, kao to se kroz bioininjering ve odvija, zapoeti
masovnu genetsku proizvodnju, kloniranje i reduplikaciju. Ti
procesi nanotehnologizacije ili molekularne prozvodnje, proiz
vodnje molekularnih strojeva, imaju svoja brojna etika pitanja
u koja spada i pitanje identitetu osoba, kako fizikom tako i
mentalnom identitetu.
Na drugoj strani, globalizacijski procesi se esto razumi
jevaju kao izlazak iz nacionalnih arena ili kao procesi "stvaranja
i irenja mree meuzavisnosti izmeu drava, a time ugnjeivanje nacionalnih institucija unutar ireg, globanog okvira in
teresa i obaveza" (Smith and Hank, 2002. U: Smith and Hank,
2002: 7). Globalizacija je prije svega politiki projekat, a ne skup
trendova unutar sektora drutvene ontologije, koji se odnosi na
jedan promiljeni pokuaj da se "konstruira jedan slobodno-poduzetniki kapitalistiki trgovinski sistem na globalnom nivou"
(Gill, 2002. U: Aksu and Camilleri, 2002:77). Zapravo je glo
balizacija preuzela na sebe i pozitivne i negativne uinke ideolo
gije kapitalizma time to je sebe karakterizirala ideolokim odre
enjima neoliberalizma, privatnim vlasnitvom (privatizacijom)
i njegovom interaktivnom ulogom u transnacionalnom kapitalu.
"Pozitivni aspekt je izjednaavanje slobodne konkurencije i slo162

bodne razmjene (mobilnost globalnog kapitala) sa ekonomskom

sposobnou, dobrobiti i demokratijom, i mitom virtualno besk
onanom drutvenom progresu, koji se predstavlja u TV rekla
mama i drugim medijima, a i u izvjetajima Svjetske banke i
IMF... Negativni aspekt je nain na koji neoliberalne trine
snage esto kau da treba marginalizirat ne-trine alternative,
posebno one sa politike ljevice, tako da ne postoji alternativa
globalizaciji..." (Gill, 2002.U: Aksu and Camilleri, 2002: 83).
2.1. "Globalni strojevi": globalna ekonomija, globalna
kultura, globalna komunikacija
Lukavstvo rearanirajueg uma sastoji se u otkriu da je
manipulacija fizikom tvari i energijom sigurnija ako se primjen
juje na sve manje i manje djelie / estice (vie nego nevidljive
dijelove tvari), a da je manipulacija ljudskim drutvenim svije
tom uspjenija i uinkovitija na nivou sve veih i veih dijelova.
Znanost i politika ele da rearaniraju strukturu fizike tvari i da
rearaniraju strukturu drutvenog svijeta. Kakvu vrstu rearaniranja imamo u ove dvije vrste proizvodnje nevidljivosti i ie
zavanja realnih oblika i veliina?
Ako su stvari suvie male, ne moemo ih vidjeti jer gube
svoj oblik, boju i normalna fizika svojstva (Eigler, 1999. U:
Timp, 1999:425) i stoga nam treba posebna svjetlosna tehnika nanolitografija - da bismo vidjeli novu atomsku optiku (J. J.
McClelland & Mara Prentiss, 1999. U: Timp, 1999:421). Isto je
i ako stvari postaju sve vee i vee. No kako stoji stvar sa
drutvenim relacijama? Kakvu vrstu "svjetlosti" trebamo da
bismo mogli promatrati te relacije? Ako elimo da izvrimo
karakterizaciju objekata na nano-skali, onda je potrebno da na
vedemo sljedea opaanja: u prirodnim znanostima objekti ma163

nipulacije su sve manji i manji (nano veliine), procesi izmeu

njih su bri i bri, kontrola je sve preciznija i predvianja su sve
tanija. Na drugoj strani, u drutvenim znanostima ili na global
noj skali objekti (ili drutvene relacije) su vei i vei (globalne
veliine), procesi su sve bri i sofisticiraniji, kontrola je sve
uspjenija, i predvianja su tanija.
Glavni okvir za realiziranje globalnog drutva je nova para
digma: "na znanju zasnovano drutvo" (the "knowledge-based
society"). Ova sintagma ima dvije komponente: (1) na znanju
zasnovani digitalni svijet, i (2) na znanju zasnovani demokratski
svijet. Pitanje koje sada treba postaviti jeste: zato nam je potre
bno drutvo zasnovano na znanju, a ne npr. na pravdi, istini,
jednakosti, slobodi, bratstvu, dobru za svakog, toleranciji, huma
nosti? ta sadri nova karakterizacija pojma "znanje"? Odgovor
je sadran u mnogim dokumentim Evropske zajednice: znanje
koje proizvodi novu tehnologiju, a ne znanje koje proizvodi novu
filozofiju (novu vrstu metafizike, ili znanje koje donosi novu
ekstenziju mistike samosvijesti). Izmeu pozitivnih (tehnikih)
i drutvenih i humanistikih znanosti posreduje veliki svijet te
hnologije, i to prije svega informacijske tehnologije, koja svoju
budunost vidi u nanotehnologiji.
Globalni drutveni replikatori ili globalni drutveni strojevi
(ekonomija, kultura, politika) postaju mogui sa globalnom pri
mjenom informacijskih tehnologija na razliite sektore drutvene
ontologije i uz njihovo povezivanje u world wide web. Time je
omoguena nova drutvena metodologija, metodologija e-sociologije koja se sastoji u "Copy and Cut World" operacijama:
dekodiranjem informacija sa razlilitih lokalnih prostora i sa
razliitih znanstvenih podruja mogue je kreirati vlastitu mapu
ili vlastitu nano-memoriju, sudjelovati u mreama ili bazama
podataka i u stvaranju mree spoznavatelja na distancu. Lokalnu
164

informaciju, iz sasvim drugog realnog vremenskog i prostornog

svijeta, moemo "kopirati", "izrezati" i "prilijepiti" u svoje vla
stito okruenje (u svoju memoriju) i pokrenuti procese prepo
znavanja, kompariranja i dizajniranja jednog novog aranmana
svijeta. To se danas imenuje procesom uenja.
Globalna ekonomija, kao globalni drutveni replikator, jeste
na znanju zasnovana ekonomija (the "knowledge based econ
omy") i predstavlja prvi i najsnaniji globalni stroj koji rearanira
drutvene relacije u cijelom svijetu. Koristei globalni hiperprostor poslovanja u svijetu za fmansijske transakcije, ona pravi
monetarne integracije i regionalizacije koje odreuju vrijednost
novca u hiper-prostoru. Meunarodne fmansijske institucije kao
"Svjetska banka" i "Meunarodni mometarni fond" jesu globalni
ekonomski strojevi koji dre pod finansijskom kontrolom eko
nomije i finansije cijelih drava u svijetu
Globalna kultura (na znanju zasnovana kultura) postavlja
kulture u interaktivni odnos koji postaje omoguen globalnom
primjenom informacijske tehnologije na kulturu i stvaranjem me
unarodnih organizacija za podruje kulture. Otvaranje etnikih
studija po cijelom svijetu i njihova razmjena u meukulturnoj
komunikaciji i sama kulturna razmjena stvaraju uvjete za novu
kulturnu unifikaciju svijeta. Glavna karakteristika novog jednog
svijeta u mnogo modela ili mnogo verzija jednog svijeta jeste
internacionalna standardizacija sa "inter-lingvistikom standar
dizacijom kulture"( Hobsbawm, 1975. U: Lechner and Boli,
2000:55). Meunarodnu kulturnu razmjenu i prozvodnju ne pro
vode meunarodne kulturne organizacije (jer nemaju sredstava),
nego samo omoguavaju svojim postojanjem transnacionalni rad
kulturnog kapitala kojeg stavljaju u pokret meunarodne korpo
racije u kulturnoj industriji.
165

2.2. Nova drutvena paradigma: Mobilni i liberalni

hiper-prostor za internacionalno poslovanje
Suvremena geoekonomska i geopolitika uobrazilja koja
obezbjeuje ideoloki izraz materijalnih interesa odreenih elita
- ekonomske, tehnoloke, kulturne i politike - povezana je sa
promjenom struktura sektora drutvene ontologije koju pokree,
provodi i opravdava "duboko informacionalizirani kapitalizam"
(Toal, 2000. U: Kliot and Newman, 2000:150). Informacijska
tehnologija je otvorila i stvorila hiper-prostor za poslovanje i
omoguila funkcioniranje internacionalnog kapitala u transna
cionalnim uvjetima, u uvjetima u kojima lokalni prostor i njegovi
vladari bivaju zaobieni ili uniteni ako su njihove usluge skupe
i neprofitne, ako njihovi zakoni i njihovi parlamenti ili njihove
institucije nisu kompatibilne sa liberalno-profitabilnim idejama.
Liberalno je postalo profitabilno, a ono to je na tritu postalo
univerzalno i dostupno, postalo je i liberalno i profitabilno, ime
je koncept univerzalnog u obrazovanju, ekonomiji i kulturi po
stao kvantitativni fenomen razmjenjiv u hiper-prostoru. "U novoj
globalnoj elektronskoj ekonomiji upravitelji kapitala, banke, kor
poracije, isto kao i milioni individualnih ulagaa mogu prebaciti
ogromnu koliinu kapitala sa jedne strane svijeta na drugu jednim
klikom mia. Kada to ine mogu destabilizirati ono to moe
izgledati kao snane ekonomije - kao to se desilo u dogaajima
u Aziji" (Giddens, 2002:9).
Globalno primijenjena informacijska tehnologija treba da
stvori ambijent inteligentnog prostora koji ima svoju transnacio
nalnu dimenziju i koji povezuje novu industrijsku proizvodnju i
drutvene potrebe koje se formiraju na ovaj ili onaj nain. Infor
macijska tehnologija je infrastruktura globalizacije, ona je omo
guava i ini efektivnom. Globalizacija obeava vie nego to
166

su to inile pomorske ekspedicije koje su otkrivale "nove arobne

svjetove" i nova drutva. Politika i fmansijska geografija koja
se ovim procesima otkriva i postaje elektronski dostupna i prije
nego to je putovanje zapoelo, zapravo je moderno poslovanje
novcem ili finansijski ininjering tipa virtualnih elektronskih ek
spedicija u hiper-prostoru kojeg ispunjava internacionalno pos
lovanje. Po emu je taj tip ekspedicija izazovan? Zato se biznis
mora pojaviti u internacionalnom megaprostoru da bi mogao
ostvarivati svoju svrhu?
Otkrivanje novih kontinenata, proirivanje saznanja, upo
znavanje novih obiaja i novih ljudi, susret sa drugim kulturama
- sve to nisu razlozi zbog kojih se kapital odluuje boraviti na
drugim kontinentima. Kapital iza sebe ostavlja rtve koje jedno
drutvo treba da rjeava kroz svoje drutvene institucije. Pre
mjetanje jedne duhanske fabrike iz USA u Sloveniju, a sutra iz
Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, i prekosutra iz Bosne i Her
cegovine u Albaniju ostavlja za sobom besposlene radnike u
USA, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Inteligentni prostor po
mae kapitalu da lake, bre i sigurnije obavi svoje transakcije
elektronskim putem, a manje radnicima koji su ostali bez posla
da dou do novog. Mobilni kapital treba hiper-prostor zato to
stalno poveava koliinu "univerzalnog" jer liberalno i profita
bilno imaju stalno svoju progresiju. U jednoj taki, koja i nije
toliko vremenski udaljena od nae, mobilni kapital e se poklopiti
sa liberalnim i profitabilnim svojstvima pametnih materijala, programibilne supstancije i nanotehnologije kod molekularne proiz
vodnje.

167

3. Minimalni ili mobilni identitet?

Ovdje sada elim sugerirati da ove dvije skale kao to su
znanstvena nano-skala i drutvena globalna skala imaju direktan
i specifian utjecaj na holistiku mreu identiteta. One ine, u
razliitim kvantitativnim pravcima, da male fizike stvari postaju
sve manje i manje a da velike drutvene relacije postaju sve vee
i vee. I fizike stvari i drutvene relacije postaju dio jedne
nevidljive ontologije koja sadri tri programibilne supstancije.
One skupa kreiraju jedan virtualni svijet koji je svrhovit i razum
ljiv tehnikoj i tehnolokoj eliti i informacijskim birokratama.
No ove dvije skupine, na ove dvije skale, stvaraju novi svijet i
kontroliraju ga esticu po esticu, atom po atom, individuu po
individuu. Individualni identitet postaje dio novog virtualnog
elektronskog svijeta time to koristi kodove virtualnog identiteta:
virtualni novac, virtualne institucije, virtualne ekspedicije, virtu
alnu edukaciju.
Nove drutvene relacije u kojima svaki pojedinac danas mo
ra uestvovati jesu obrazovanje na distancu, demokratska par
ticipacija u institucijama na distancu, kupovina i prodaja na dis
tancu, ljubav na distancu, dijalog u "chat"-sobama, seksualni i
pornografski svijet na internetu. Cjelokupna ponuda i potranja
sa ulice se preselila na elektronsku mreu i pomijeala sa elitnim
intelektualnim i akademskim znanjem. Potrebno je stvoriti nove
kategorije za jednu www-sociologiju ili elektronsku sociologiju
(e-sociologija) koja e pruiti zadovoljavajui opis ovih novih
distanciniranih naina participacije, virtualne prisutnosti ili "od
sutne prisutnosti". I sve to u vrijeme kada je, kako kae Marquezov junak Melquiades "znanost pobijedila distancu".

168

3.1. Rearaniranje identiteta

U svakom razvijenom drutvu postoji zahtjev za redukcijom
i rearaniranjem rigidnih sekvenci identiteta. injenica je da se
identitet moe posmatrati holistiki kao interaktivni odnos svih
njegovih dimenzija (personalni identitet, nacionalni identitet,
kulturni identitet, socijalni identitet, politiki identitet, etiki
identitet,...) i svih njegovih sekvenci (rigidne sekvence identiteta,
fuzzy sekvence identiteta) bez obzira kojem se "kriteriju iden
titeta" (Noonan, 2003) radilo.
Pitanje je da li e transnacionalni kapital u jednom stoljeu
svoje enormne dinamike postii ono to najbolji predstavnici
ljudskog roda u umjetnosti, filozofiji, i politici nisu uspjeli postii
kroz sva prethodna stoljea: ukidanje rigidnih sekvenci identiteta
njegovim internacionalnim rearaniranjem. Postoji snano izra
ena intencija za koritenje nano-skale za unifikaciju tehnologije.Ta ideja je nastala unutar znanosti koja eli da kontrolira
tvar ili atomsku strukturu na nano-skali. U isto vrijeme postoji
jaka intencija za uvoenje globalne skale za rearaniranje dru
tvene ontologije. Takva ideja je nastala unutar multinacionalnih
sistema transnacionalnog kapitala (globalna ekonomija), koji eli
da kontrolira atomsku strukturu drutva na globalnoj skali, to
znai da svakog pojedinca u svijetu podvrgne globalnim pra
vilima profita.
Identitet (personalni, politiki, kulturni, moralni, ekonomski,
mnotveni) treba da bude rearaniran u minimalni identitet upo
trebom globalnih strojeva kakvi su globalna ekonomija, globalna
kultura, globalno obrazovanje i globalna sigurnost. Smisao je da
identitet treba biti rearaniran kako bi mogao funkcionirati jed
nako na bilo kojem mjestu u svijetu, i kako bi u bilo kojem
politikom okruenju mogao biti upotrebiv za prozvodnju tran
snacionalnog kapitala. Ali ta je minimalni identitet? Ekonomski
169

identitet trai minimizaciju svakog drugog identiteta. Novac mo

e sve i sve treba uiniti za novac.To je geslo moralnih i histo
rijskih rearanmana provedenih kroz ratove, etnika ienja i
humanitarne katastrofe. Minimalni identitet je identitet kod kojeg
je reducirano lokalno, tradicionalno, nacionalno, etniko, spe
cifino, lingvistiko, i razvijeno internacionalno, transnacional
no, globalno mentalno stanje, fizike reakcije i politika volja.
Visoko razvijena informacijska tehnologija je globalna in
frastruktura koja sadri kolekciju tehnologija i koja kreira uvjete
za ekonomsku, kulturnu i politiku globalizaciju. Sa njenom glo
balnom primjenom stvara se jedan inteligentni prostor i povezuju
individue, grupe i lanove razliitog drutvenog backgrounda
koji imaju neki zajedniki interes. injenica da drutvena on
tologija povezuje sve svoje sektore i institucije preko njihove
virtualne egzistencije ili preko njihovog prisustva na elektronskoj
mrei, mijenja sve vrste reakcija njenih uesnika. Drutvene re
lacije izmeu individua kao korisnika informacijske tehnologije
unutar jednog inteligentnog prostora sve su bre i bre, privatno
se mora uiniti javnim jer se drugaije ne moe ocijeniti, upotri
jebiti i kontrolirati.
Globalna primjena informacijske tehnologije je in preki
danja i zatvaranja realnih kontakata izmeu drutvenih institucija
i uesnika, i postupak otvaranja gradskih terminala za virtualni
kontakt na distancu. To mijenja institucije u ono to Anthony
Giddens naziva "ljuska institucija" jer "one se jo uvijek isto
nazivaju, ali je iznutra njihov osnovni karakter promijenjen" (Gi
ddens, 2000: 58). Znanost koja je pobijedila distancu koristi to
znanje za pravljenje distance. Sve to ostaje pojedincima jeste
da mogu izboljati svoja tehnika sredstva za bolju i bru komu
nikaciju sa odjeljenjima i ministarstvima vlada, a ne da poku
avaju izmijeniti vladu.
170

Spekulativni kapital kreira ambijent inteligentnog prostora i

transformira realni rad institucija u e-poslovanje i realne relacije
sa dravom u e-dostup ili elektronsko otvaranje jednog "mli
jenog puta administracije" koji e biti ili ve jeste instaliran u
velikom broju javnih terminala. Graani sa personalnim kom
pjuterima, oni koji nisu elektronski beskunici, mogu da se pove
zu sa terminalima institucija, ali ne i sa osobama u institucijama
koje rade. Oni ne mogu da ocjenjuju i kontroliraju rad institucija
sistema, a sve to mogu da uine jeste da izboljaju svoje vlastite
tehnike uvjete komunikacije. Takva vrsta virtualnog ivota koja
je formirana totalitarizmom informacijske tehnologije kreira i
odreuje personalni identitet vie nego religijske ili kulturne i
njenice. Globalizacija i neoliberalizacija su doista unitile realne
dravne granice, ali nove granice postaju vidljive golim okom u
formi razliitih jezika, razliitih kultura i razliitih religija. Te
granice se ne mogu odstraniti politikim radom, sporazumom ili
dekretom, nego jezikom tehnike i njenom upotrebom.
Kako globalni drutveni strojevi programiraju individualni
identitet? Postupak socio-tehnokratskog ininjeringa pojedinca
ili postupak programiranja individualne supstancije realizira se
stvaranjem globalnog kulturnog, ekonomskog i politikog okvira
zasnovanog na globalnoj upotrebi informacijske i komunikacij
ske tehnologije u kojem pojedinac postaje funkcionalno nepis
men ako u njemu ne sudjeluje i nesposoban da uestvuje u novoj
podjeli rada. Trite rada, robe, informacija i kapitala nije vie
lokalno i potpuno je zavisno od globalnog stanja rada, robe,
informacija i kapitala. Lokalni interes se procjenjuje sa stanovita
globalnog interesa, kako u ekonomiji i politici tako i u kulturi i
obrazovanju. Lokalne injenice se ne interpretiraju na lokalnom
nivou nego na globalnom nivou u hiper-prostoru globalne inter
pretacije. Pri tome gubi znaenje sve to je individualno, karak171

teristino, svojstveno, akcidentalno, samobitno, autohtono, dok

ono internacionalno postaje univerzalno. U emu se ovdje sastoji
paradoks? Ono to je univerzalno postaje jeftino i globalno dos
tupno ( ekonomski liberalno), a ono to je lokalno postaje skupo
i nedostupno. Tu smo ve na tragu prve filozofije (metafizike):
najdostupnije nam je ono to je od nas najudaljenije, a najnedostupnije je ono to nam je najblie: na jezik, naa kultura, naa
tradicija.

Zakljuak
Korektna filozofska analiza relacije izmeu nanoznanosti i
nanotehnologije i globalne sociologije sa globalnim relacijama
treba da pokae ta je osnova i u kojem pravcu je usmjeravana
nano-granulacija fizikog i globalna gigantizacija drutvenog
svijeta (D & D svijeta). Tehnike znanosti ele da kreiraju jednu
ideju istosti ili unificiranosti pod motom "svi-u-digitalnom-svijetu" u kojem svi ljudi treba da postanu korisnici istih elektron
skih sredstava i da posjeduju znanje operiranju tim sredstvima.
Drutvene znanosti ele da kreiraju ideju istosti ili unificiranosti
u smislu "svi-u-demokratskom- svijetu" u kojem svi ljudi treba
da ive u drutvu zasnovanom na demokratskim principima i da
imaju znanje upotrebi odnosno operiranju tim principima u
kreiranju institucija. Obje znanosti, tehnike i drutvene ele da
budu "zasnovane na znanju". Koja je to vrsta znanja, savreno
je jasno. Ontologija tehnikih znanosti na nano-skali i ontologija
drutvenih znanosti na globalnoj skali vodi razliitim pravcima
ka jednom rezultatu: nevidljivosti stvari i nevidljivosti drutvenih
odnosa. Ta se nevidljivost u jednom smislu moe okarakterizirati
kao novi misticizam. One ostavljaju individualnom agentu (zas172

rupniku identiteta!) samo jednu mogunost: da ukljui-iskljui

tehniko sredstvo i da glasa-ne glasa u nekoj tako-i-tako po
stavljenoj proceduri. Tzv. nano skala pokazuje kako je duboka i
granulirana kontrola i manipulacija sa esticama u jednom fi
zikom okruenju, kao to globalna skala pokazuje na koliku
koliinu individua se odnosi taj tip manipulacije.
Nanotehnologija je najsofisticiraniji nain informacijskog
kodiranja pojedinanog atoma, nain na koji se programira tvar
koja je samo-transformativna, koja se moe komponirati i dekomponirati u prostoru i vremenu to pokazuje mehaniku mo
bilnost blokova od kojih je nainjena struktura tvari. Takva mo
bilna, pametna, samostruktuirana, programibilna i elektronskom
informacijom ispunjena supstancija otvorila je novo poglavlje u
razumijevanju fizikog i duhovnog svijeta, filozofije supstancije
i drugih humanistikih znanosti. Atomi neive tvari ispunjavaju
se elektronskom informacijom koja sadri uputstva njenom
semantikom i strukturalnom ponaanju, atomi bioloke tvari
ispunjavaju se genetskom informacijom, i atomi drutvene sup
stancije (individualni ljudi) ispunjavaju je socio-politikom in
formacijom koja ih usmjerava i vodi njihovu aktivnost.
U isto vrijeme "na znanju zasnovana demokracija" treba da
stvori uvjete za realizaciju mobilnog identiteta, odnosno da eli
minira razliku izmeu maksimalnog (lokalnog) i minimalnog
(globalnog) identiteta. Kako? "Demokracija za novi milenij mora
omoguiti graanima da dou do pristupa i da provode odgo
vorno drutvene, ekonomske i politike procese koji presijecaju
i transformiraju njihove tradicionalne granice zajednice. Svaki
graanin drave trebat e da naui da postane isto tako i 'kosmopolitski graanin'; to jeste osoba sposobna da posreduje iz
meu nacionalnih tradicija i alternativnih formi ivota." (Held
and McGrew, 2002: 107). Dakle, "svi-u-digitalnom-svijetu" i
173

"svi-u-demokratskom-svijetu" jesu dva zahtjeva koja se realizi

raju u vremenu u kojem mi ivimo i oznaavaju procese koji se
ne mogu kontrolirati osim sa pozicije onoga ko ih producira,
odnosno sa pozicije spekulativnog internacionalnog kapitala koji
djeluje transnacionalno. Smisao mobilnog identiteta jeste u prostorno-vremenskom izjednaavanju pojedinca sa kapitalom, rada
pojedinca i rada kapitala.
Diskurs globalizaciji i diskurs nanoznanosti imaju svoje
zagovornike i svoje protivnike. Antiglobalizacionisti i zastupnici
rigidnog nacionalnog identiteta (historija + kultura) ele u krug
nacionalne drave zatvoriti sve aktivnosti koje se odnose na
pojedinca, od izdavanja rodnog lista do izdavanja umrlice. Optimisti globalnih procesa (ili bar diskursa globalizaciji) ele
kreirati pojedinca kao novu liberanu sfingu: iznutra tradicional
nog i lokalnog, izvana transnacionalnog i kosmopolitskog. To je
obrazac dvojnog, politikog (izvanjskog) i kulturnog (unutarn
jeg) identiteta koji se moe imenovati kao "identitet-sa-crticom"
(Afro-American, Asian-American, Latino-American). S druge
strane zagovornici nanoznanosti i nanotehnologije ele kontroli
rati fiziki i mentalni kod ivih bia, od kontrole celularnog
sistema do kontrole neurotransmitera i mentalnih reakcija na
fizike stimulacije. Protivnici ove kontrole odbacuju mogunost
ljudske intervencije u fiziku i mentalnu strukturu bez opasnosti
po svijet i ovjeanstvo. Jedino to je mogue zakljuiti, sagle
davajui procese na nano-skali i one na globalnoj skali, jeste: u
budunosti nema sigurnog mjesta ni za koga.

174

BIBLIOGRAFIJA
1. Aksu, Esref and Camilleri, Joseph A. (ed.) (2002): Democratizing
Global Governance. New York: Palgrave Macmillan.
2. Bainbridge, Roco. Converging Technologies for Improving Human
Performance.
Nanotechnology, Biotechnology, Information Technology and Cognitive Science. Dostupno na: http://www. nanotechnologie (Pristup: 25. mart 2004).
3. Drexler, K.Eric, Peterson, Cris, and Pergami, Gayle t (1991): Unbounding the Future: the Nanotechnology Revolution. New York.
William Morrow and Company, Inc. Produced for the web by
E-SPACES.
4. Drexler, K.Eric (1986): Engines of Creation. The Coming Era of
Nanotechnology. Dostupno na: http://www.foresight.org (Pristup:
25. mart 2004).
5. Drexler, Eric (2003): The Insight of Foresight Institue. Dostupno
na: http://www.foresight.org (Pristup: 25. mart 2004).
6. Eigler, Don: "From the Bottom Up: Building Things with Atoms. "
In: Timp, Gregory (ed.) (1999): Nanotechnology. Springer-Verlag.
New York. Pp. 425-437.
7. Feynman, Richard P.: There's Plenty of Room at the Bottom. An
Invitation to Enter a New Field of Physics. Dostupno na:
http://www.zyvex.com/nanotech/feynman.html (Pristup: 25. mart
2004).
8. Freitas, Robert A. Jr. Thee Vasculoid Personal Appliance. IMM
Report
Number
31:
Nanomedicine.
Dostupno
na:
http://www.imm.org/Reports/Rep031.html (Pristup: 25. mart
2004).
9. Giddens, Anthony (2002): Runaway World. How Globalisation is
Reshaping our Lives. London: Profile Books.
10. Gill, Stephen (2002): "The Political Economy of Globalization:
the Old and the New". In: Aksu, Esref and Camilleri, Joseph A.
175

(ed.) (2002): Democratizing Global Governance. New York: Palgrave Macmillan.

11. Gross, Michael (1999): Travels to the Nanoworld. Miniature of
Machinery in Nature and Technology. Planum Trade. New York
and London.
12. Held, David and McGrew (2002): Globalization / Anti-Globalization. Cambridge: Polity Press.
13. Iglhaut, Stefan and Spring, Thomas (ed.)(2003): Science + fiction:
between nanoworlds and global culture. Berlin: Jovis.
14. Kliot, Nurit and Newman, David (ed.)(2000): Geopolitics at the
End of the Twentieth Century. London: Frank Cass.
15. Kotthaus, Jo"rg P. (2003): " 'Top-Down Meets Bottom-Up'. From
Nanoscience to Nanotechnology". In: Iglhaut, Stefan and Spring,
Thomas (ed.)(2003): Science + fiction: between nanoworlds and
global culture. Berlin: Jovis.
16. MacDonald, N.C.: "Nanostructures in Motion:Micro-Instruments
for Moving Nanometer-Scale Objects." In: Gregory Timp (ed.)
(1999): Nanotechnology. Springer-Verlag.New York. Pp. 89-161.
17. Noonan, Harold W. (2003): Personal Identity. London and New
York: Routledge.
18. Putnam, Hilary (1981): Reason, Truth, and History. Cambridge:
Cambridge University Press.
19. Regis, Ed (1995): Nano. The Emerging Science of Nanotechnology. Little, Brown and Company. New York.
20. Searle, John R. (1995): The Construction of Social Reality. New
York: Free Press.
21. Smith, Jackie and Johnston, Hank (ed.) (2002): Globalization and
Resistance. Transnational Dimensions of Social Movements. New
York: Rowman & Littlefield Publishers, Inc.
22. Smith, Jackie and Johnston, Hank (ed.) (2002): "Globalization and
Resistance: Ah Introduction ". In: Smith, Jackie and Johnston, Hank
(ed.) (2002): Globalization and Resistance. Transnational Dimensions of Social Movements. New York: Rowman & Littlefield
Publishers, Inc.
176

23. Toal, Gerard(2000): "Borderless Worlds? Problematising Discourses of Deterritorialisation". In: Kliot, Nurit and Newman, David
(ed.) (2000): Geopolitics at the End of the Twentieth Century.
London: Frank Cass.
24. Timp, Gregory (ed.) (1999): Nanotechnology. Springer-Verlag.
New York.
25. Timp, G., Howard, R.E., and Mankiewich, P.M. (1999): "Nanoelectronics for Advanced Computation and Communication. " In:
Timp, Gregory (ed.) (1999): Nanotechnology. Springer-Verlag.
New York. Pp.7-89.
26. Weldels, Jutta (ed.)(2003): To Seek Out New Worlds. Exploring
Links between ScienceFiction and World Politics. New York: Palgrave Macmillan.
27. Weldels, Jutta (2003): "Popular Culture, Science Fiction and
World Politics. Exploring Intertextual Relations". In: Weldels,
Jutta (ed.) (2003): To Seek Out New Worlds. Exploring Links
between ScienceFiction and World Politics. New York: Palgrave
Macmillan.

177

6 Identitet i drutvena ontologija

Znanost je pobijedila distancu - kako kae Melquiades, je

dan lik kolumbijskog pisca Gabriela Garciae Marqueza (Nobelova nagrada za knjievnost, 1982) u romanu Sto godina samoe
(Cien anos de soledad, 1967) - no to ne znai da su u takvom
svijetu bez distance ukinute dihotomije, kako one logike i kon
ceptualne, tako i one sadrinske i doktrinarne. Ukidanje dihotomije izmeu analitikog i sintetikog (Quine, 1969) te izmeu
sadraja i konceptualne sheme (Davidson, 1984) jo ni izdaleka
ne znai ukidanje skepticizma ili mogunosti izbora. Racionalno
odluivanje je, naprotiv, mogue samo tamo gdje postoji procjep
ili jaz ili alternativa odluivanja i izbora (Searle, 2001). Sve dok
postoji miljenje, koje se po svojoj naravi opire prostomo-vremenskoj granulaciji, razlika je uvijek mogua i distanca je spre
mna da se pojavi u prostorno-vremenskoj kompresiji "brutalnih
/ fizikih" injenica iskustva.
Pitanje koje ovdje elim otvoriti za raspravu jeste sljedee:
ako je jezik dio lokalne kulture i ako je ontologija tog jezika
parohijalna, kako smatra W.V.O. Quine (1969), ako su, osim
toga, sadraji mentaliteta ili mentalna stanja i procesi u svojoj
intencionalnosti odreeni vidljivom ili nevidljivom ontologijom
179

jedne kulture koja stimulira vjerovanje, uvjerenje, sumnju, nadu,

elju, oekivanje, strah, pretpostavljanje i miljenje, da li je onda
mogue imati drugaije fizike, psiholoke, emotivne, kogni
tivne, drutvene i verbalne reakcije koje bi izlazile izvan shema
tizma koji odgovara lokalnom sadraju iz kojeg nastaju podra
aji? Da li je mogue da se lokalni sadraj, bez promjena i bez
rearaniranja, prelije u globalne forme? ta je uope mentalni
background globalnih drutvenih objekata kao to su monetarne
ili regionalne dravne zajednice, multinacionalne korporacije,
meunarodne organizacije? Da li je mogue da globalne forme
budu ispunjene lokalnim sadrajem? I jo jedno istraivako
pitanje, ono koje sputa cijelu stvar na polje koje je uvijek ne
posredno najmanje zainteresirano za sva ta pitanja, jeste: ta se
nas to sve tie?

Odgovornost za ontologiju
Postoji, prema Johnu R. Searleu stvarnost koja ima egzis
tenciju samo zato jer tako hoemo mi, ivi organizmi koji imaju
mozgove i neurobioloke procese, koji grade svijet simbolikih
oblika i operacija sa tim oblicima, koji konfrontiraju logiku
strukturu miljenja sa fizikim svojstvima prirodnih objekata,
prirodnih injenica i prirodnih procesa. Ta drutvena ontologija
sa drutvenim objektima, drutvenim injenicama i drutvenim
procesima jeste ono to smo u stanju da kreiramo, da planiramo,
da realiziramo i da kontroliramo. Potrebno je voditi rauna
temeljnoj dihotomiji koju nije mogue ukidati i nanovo usta
novljavati u nekoj novoj filozofiji koja bi dijelila um i tijelo ili
ih povezivala nekom metafizikom. To je dihotomija izmeu onih
svojstava realnosti koja su ovisna od subjekta koji ih opaa i
180

onih koja su neovisna od subjekta koji ih opaa. Naoj proizvod

nji pripada ono to John R. Searle u svom tekstu "Drutvena
ontologija" imenuje kao "epistemoloki objektivno" i "ontoloki
subjektivno" (Searle, 2004).
ta onda unutar drutvene ontologije pripada naoj interven
ciji, onoj koju manifestiramo tada kada gradimo institucije, do
nosimo zakone, vjenavamo ljude, izdajemo osobne karte, idemo
na nogometne utakmice, drimo predavanja? Odgovorni smo za
postojanje ili nepostojanje drutvenih objekata kao to je "Re
publika Bosna i Hercegovina", ili "Federacija Bosna i Herce
govina" ili samo "Bosna i Hercegovina". Odgovorni smo za
postojanje takvih drutvenih injenica kakve su "trolano pred
sjednitvo", "organizirani kriminal", "konvertibilne marke" ili
samo "KM", "kune", "lipe", "dinari", "dolari", "tolari"; injenice
kakve su privatno vlasnitvo, dioniarska drutva, brakovi, vjer
ski sklopljeni brakovi ili civilni brakovi, vjerske zajednice, hu
manitarne organizacije, fudbalski klubovi, npr. FK "eljezniar".
Odgovorni smo za postojanje takvih drutvenih procesa kao to
su demokratizacija drutva ili kriminalizacija drutva, priprema
i provoenje legalnih ili nelegalnih izbora, uspostavljanje pravne
ili kriminilizirane drava, parohijalizaciju drutva ili globalizaciju drutva.
Institucije drutva, kao drutvene objekte, dovodimo do pos
tojanja tako to ih konstituiramo svojim izborom i politikim
dogovorom, racionalnim ili iracionalnim, u jeziku kojeg upotre
bljavamo i sa logikom koju smo kroz jezik usvojili u drutvenoj
zajednici kojoj pripadamo. Idiomi identiteta i reprezentacije sa
kojima vrimo identifikaciju vrijednosti koje izabiramo dati su
u naoj kulturi kroz jezik. Oni su, skupa sa reakcijama koje
proizvode, ono to se imenuje mentalitetom jednog naroda ili
jedne kulture. Odgovorni smo za cijeli jedan svijet, jer on postoji
181

samo zbog nae volje, samo zbog naeg izbora da bude takav ili
drugaiji. To je ono to je prema Searleu "ontoloki subjektivno",
to se da promijeniti nabolje ili nagore, to se lahko unitava a
teko i mukotrpno gradi, a to je sadrano u znaenju termina
"pravna drava", "demokratski reim", "sigurna drava", "poludrava", "podijeljena drava", "kriminalizirana vlast", "nacion
alistika vlast".
No, zadovoljavajua karakterizacija drutvenih procesa, po
sebno takvih koji se odvijaju pred naim oima, htjeli mi to ili
ne, izabrali mi to ili ne, raskriva upravo to to se u njima is
postavlja kao oigledno: njihovo svojstvo "ontoloke objektiv
nosti", nain na koji se postojanje tih procesa predstavljaja kao
nuno, kao nezaustavljivo, kao postojanje "brutalnih injenica"
(Searle, 2002) poput kretanja nebeskih tijela ili planina i mora,
ili samo fizikih estica u polju sila. Ta "oigledna" ontoloka
objektivnost drutvenih procesa koji se odvijaju u postmodernoj
"prostorno-vremenskoj kompresiji" fenomena (Harvey, 1989:
284) treba da paralizira svaku analizu i da je uini nepotrebnom,
da ukine svaku potrebu za semantikom granulacijom drutvenih
varijabli ili za kognitivnom unifikacijom logike aktivnosti koja
se iza njih odigrava.
Ovdje mislim prije svega na procese tranzicije, integracije i
globalizacije koji rekonfiguriraju idiome identiteta i kvantifikacije dovodei u pitanje vrijednost lokalnih svojstava kulture i
mentaliteta koji vri njihovu produkciju (Alcoff and Mendieta,
2003). Sa percepcijom tih procesa moraju biti povezani dubinska
"stanja stvari" ili interesi koji stoje u pozadini i koji te procese
omoguavaju, koji ih produciraju i koji nestaju u oiglednosti tih
povrinskih percepcija. Radi se naravno internacionalnom kapi
talu koji te procese pokree i kontrolira, kao i informacijskoj
tehnologiji koja te procese omoguava svojom globalnom pri
mjenom u drutvu.
182

Lokalni sinkretizam i globalna hibridizacija

Pitanja koja je donijela globalizacija u modernom i postmodernom vremenu odnose se prije svega na funkcionalnu arhi
tekturu (politiku, ekonomsku, kulturnu) nacionalnih zajednica
koje su dravo-orijentirane, odnosno usmjerene na lokalni suve
renitet, autonomiju kao garanciju ouvanja identiteta na svim
nivoima. Pri tome se u analizama fenomena koji su povezani sa
globalizacijom javlja "jaka teorija identiteta", koju zastupaju pri
stalice snane nacionalne suverenosti u dravnoj formi, i "slaba
teorija identiteta", koju zastupaju vlasnici internacionalnog kapi
tala uloenog u multinacionalnim kompanijama (Ibrulj, 2004:
50).
Optimistiki scenarij globalizacije zapoinje konceptom li
beralizacije, multikulturnim vrijednostima suvremenog drutva
unutar kojeg je mogue, uz pomo standardizacije, informacijske
tehnologije i mobilnog partnerstva, ostvariti socijalni i pravni
ekvilibrij. Taj pragmatiki koncept neoliberalizma, meutim, pri
kriva interes kapitala da trasnformira i re-kreira po svojoj inter
esnoj mapi prohodnost za sve sektore drutvene ontologije, da
stavi u pogon globalne strojeve za izgradnju kraljevskog puta
kapitala do profita (ekonomiju, politiku, kulturu, obrazovanje,
sigurnost, vojne organizacije), odnosno da dizajnira jednu prostorno-vremensku kompresu hiper-prostora za internacionalni biz
nis unutar koje nema varijabli lokalnog mentaliteta, lokalnih ra
tova i lokalnih balvana, lokalnih dogaanja naroda i manifes
tacija radne sile.
S druge strane, pesimisti i skeptici (globofobi) karakterizi
raju fenomene nove globalizacije kao novi kolonijalizam i im
perijalizam kojeg realizira transnacionalni spekulativni kapital u
rukama kapitalskih meunarodnih organizacija (Harvey, 2003).
183

Mobilnost kapitala posmatraju kao oduzimanje sredstava za rad

i njegovo prebacivanje na druge kontinente i podruja sa manje
plaenom radnom snagom. Ta mobilnost kapitala i promijenjeni
karakter rada u sofisticirani i tehnoloki zahtjevni rad donosi
liberalizaciji lokalnog nezaposlenost i prouzrokuje ekonomske
migracije (Lechner and Boli, 2000/2003). Ekonomske migracije
u nacionalno zatvorenim sredinama zemalja-primalaca donose ili
getoizaciju doseljenika ili frustracije povezane sa kulturnim iden
titetom.
Pitanje je da li lokalni sadraj treba na jednom mjestu prihvatati globalne forme, ukidati i odbacivati one sadraje koji nisu
kompatibilni sa sadrajima koji ispunjavaju globalne forme dru
tvene ontologije ili rearanirati svoje sadraje prema internacion
alnim standardima. Ili je potrebno uiniti lokalni sadraj mobil
nim i komparativnim, dizajniranim u komunikaciji i interpersonalnom odnosu.
Ono to takvi drutveni procesi kakvi su integracije, tranz
icija ka integracijama i globalizacija, produciraju u velikim geo
grafskim regionima jeste sinkretizam kultura i hibridizacija na
roda. Multikulturalizam je stanje do kojeg dolazi iz drugih raz
loga nego to su civilizacijska elja naroda razliitih kultura koje
ivo sluajno na istom podruju. Velike migracije naroda, prije
svega ekonomske, a zatim one prouzroene lokalnim ili regio
nalnim ratovima izmeu etnonacionalnih grupa ili drava, dru
tvene i humanitarne katastrofe, jesu ei razlog ostvarivanja
kontakata izmeu razliitih jezika, kultura i mentaliteta. Kao to
pokazuje Peter Kivisto (2002) u svojim studijama sluajeva, na
roito u nekoliko velikih zemalja poput USA, Kanade te Velike
Britanije i Njemake, ovi su procesi doveli do mijeanja naroda
u fizikom i biolokom smislu, to je dovelo do hibridizacije
naroda premda se velikim dijelom ustanovljuje dvojni identitet,
zadrava se kulturni i izvorni a preuzima se novi politiki.
184

Istraivanje etnike dinamike suvremenih industrijskih na

cija koje su se najvie transformirale zbog postmodernih procesa
pokazuje USA kao tzv "lonac za taljenje", Kanadu i Australiju
kao etnike mozaike sa multikulturalizmom kojeg sponzorira
drava, promjene koje je doivjela Velika Britanija u postkolonijalnom svijetu, pa onda Njemaka i Francuska kao lanice
Evropske zajednice, sve to pokazuje da su stanja multikultu
ralizma nastajala vie iz negativnih drutvenih procesa nego izbo
rom i slobodnom voljom. Ali istovremeno stanje sinkretizma
kultura i hibridizacija naroda pokazuje mogunosti i pravac u
kojem e se razvijati dinamika suvremenih naroda.
Etnonacionalisti, koji su uglavnom usmjereni na konzervi
ranje dominantnog identiteta i na stvaranje nacionalne drave,
zastupaju jaku teoriju identiteta i negiraju znaaj multikulturnih
sadraja jer ih ne ele preuzimati verbalno, psihioloki niti in
stitucionalno. No vladavina etnonacionalne svijesti suava se sa
suavanjem prostora koji je mogue ispunjavati i tititi takvom
statikom u prostoru i vremenu koji se sve vie zbija u jednu
prostorno-vremensku jedinicu. Forsiranje izoliranog identiteta,
zatvorenog u svoje rigidne sekvence kojima se navodno titi i
konzervira, uva i brani nacionalno bie, odbijanje komunikacije
sa ljudskim biem izvana, u drugoj kulturi i drugoj narodnoj
zajednici, proizvodi ono to se ne eli u takvom scenariju: subkulturu i unutarnju diferencijaciju u kojoj postoje "nedovoljno
isti" i "savreno isti" pripadnici.

Inenjering identiteta i inenjering znanja

Vratimo se na ovom mjestu distinkciji koju je u filozofiju
uveo John R. Searle izmeu onoga to je epistemoloki objek
tivno i ontoloki subjektivno, odnosno izmeu svojstava realnosti
185

koja su zavisna od opaanja subjekta i onih koja su neovisna od

opaanja. U koju vrstu injenica spadaju one injenice koje kon
stituiraju identitet osoba, objekata, entiteta, dogaaja, prizora,
situacija? Ovdje elim staviti Searlovu distinkciju na kunju tvrd
njom da je identitet prostorno-vremenski fenomen. Identitet je
mogue samo holistiki karakterizirati, odnosno uzeti u obzir
"(1) da je identitet sloen pojam, odnosno da se radi mnotvu
razliitih sekvenci (individualna, profesionalna, kulturna, etni
ka, rasna, politika, nacionalna, ekonomska, drutvena, mitska,
filozofska, religijska, povijesna, lingvistika, znanstvena,..);
(2) da su te sekvence interaktivne, odnosno da su u meusobnom
dubinskom i povrinskom odnosu; (3) da su sekvence identiteta
paralelno distribuirane u reakcijama nosilaca identiteta (indivi
due, grupe, narodi, nacije, etnije,...); (4) da su neke sekvence
identiteta rigidne a neke mekane, odnosno da su neke vie spo
sobne za adaptaciju i promjenu a neke manje ili nikako; (5) da
je sekvenca identiteta uslovljena funkcionalna reakcija nosioca
identiteta (mentalna, verbalna, drutvena, fizika) koja nastaje u
komunikaciji, koja se objanjava u interpretaciji sebe i drugog,
i koja se mijenja u prostoru i vremenu: jedan kompletan pros
torno-vremenski fenomen" (Ibrulj, 2004:49).
Ovdje elim ponovo istai karakterizaciju pod brojem (5) i
pitati da li su sve nae reakcije "ontoloki subjektivne" drutvene
injenice, stvarnost koja postoji zato jer mi tako elimo, jer je
to pitanje slobodne volje i izbora? Da li su mentalna stanja uope
pitanje slobodne volje i da li su reakcije koje nastaju u komuni
kaciji kontrolirane voljne radnje? Da li smo u stanju rearanirati
rigidne sekvence svoga identiteta koje su vezane za jezik, za
kulturu i za ontologiju koja je dio tog jezika? Procesi kojima
ovdje govorim trae da se identitet rearanira, da se smanji utjecaj rigidnih sekvenci, nacionalnih institucija koje su na njima

186

zasnovane kako bi zakonima titile nacionalni identitet kroz na

cionalnu historiju, nacionalnu knjievnost, nacionalnu armiju i
nacionalni ustav. Liberalizacija trai rekonfiguraciju, meki te
ren, mekane sekvence identiteta koje su lake za prevoenje iz
jedne kulture u drugu, iz jednog jezika u drugi, iz jedne firme u
drugu, sa jednog mjesta u svijetu na drugi.
Adaptivna sposobnost i ontologija prvog lica su pod stalnim
identifikacijskim stresom: kako zadrati iznutra tradicionalno,
koje konzervira lokalni sadraj, i kako istovremeno sudjelovati
u mobilnom partnerstvu kapitala i rada, koje postoji samo jer
postoje globalne forme. Inenjering znanja i inenjering iden
titeta se preklapaju u pragmatikoj transformaciji univerziteta, u
prihvatanju dominantnog jezika i dominantnog identiteta i usk
laivanju nacionalnih obrazovnih programa sa internacionalnim.
Transnacionalni identitet treba da bude dizajniran sa dva snana
sredstva: internacionalnim univerzitetetskim programima i glo
balnom primjenom informacijske tehnologije na drutvene pro
cese. Za neto drugo transnacionalni kapital nije raspoloen.
Konceptualna istraivanja identiteta u modernom i postmodernom znaenju, provedena iz razliitih aspekata kao to su filo
zofski, kognitivni, psihoanalitiki, etniki, rasni, klasni, spolni,
nacionalni, transnacionalni, multikulturni, epistemski i brojni
drugi, motivirana su, za razliku od takvih istraivanja u prethod
nim stoljeima, vie onim procesima koji su za sopstvo ili Ja
vanjski, fiziki, drutveni, prostorno-vremenski i realni nego po
trebom da se pronae neko unutarnje sigurno i trajno mjesto iz
kojeg se moe interpretirati i reinterpretirati sve vanjsko. Ine
njering apsolutnog znanja, koji je ranije ukljuivao i znanost
logike i fenomenologiju svijesti i unifikaciju samosvijeti i njeno
logino kretanje kroz afirmaciju i negaciju, sve do apsolutnog
znanja kao apsolutnog identiteta, sada polazi od inenjeringa
187

identiteta kojem inenjering znanja (bioinenjering, socioinenjering) treba da bude sredstvo. Ovo preokretanje ili ova izokre
nuta dijalektika uspostavljanja identinosti identiteta ima za cilj
neto sasvim drugo nego to je apsolutno znanje: novu tehnolo
giju proizvodnje identiteta.
Inenjering znanja i inenjering politike moi stvaraju vie
interaktivnih nivoa manipulacije unutar kojih se identitet nalazi
pred pitanjem da li da ostane u tradicionalnom, odnosno u lokal
nom okviru i mijenja se samo izvana, ili pak da postane mobilan
i mijenja se u kretanju ka onim vrijednostima koje su i same
mobilne i spadaju u iri okvir. Pod tim uvjetima se rasni, klasni,
spolni, etniki, nacionalni i mnotveni identitet nalazi u pro
cjepima izmeu lokalnog i globalnog, izmeu nacionalne kulture
i multikulturalizma, izmeu nacionalne svijesti i transnacional
nog pragmatizma.

Zakljuak
I najmanji konceptualni ulazak u nametnutu oiglednost fe
nomena tranzicije, integracije i globalizacije pokazuje da im ne
pripada svojstvo ontoloke objektivnosti. Niti jedan sektor dru
tvene ontologije, skupa sa kulturnom industrijom i kulturnim
kapitalom, nije izgraen na polju fizikih sila i nunih fizikih
zakonitosti, niti je nainjen iz nunih i opih istina koje bi bile
neovisne od lokalnih formi i lokalne ontologije. Ne samo da
drutveni svijet nije stvoren djelovanjem vjenih i monih sila,
nego je vie od bilo kojeg drugog svijeta njegova ontologija
upitna, podlona promjeni i nestajanju. Ali bez neke subjektivne
ontologije ljudsko drutve ne moe opstati, odnosno pretvara se
u divljatvo i barbarstvo.
188

ovjek je odgovoran za svijet koji stvara i za onaj koji mu

je dat na koritenje. Odgovoran je za jezik, za ontologiju i za
znanje prvog lica, ali i za drutvenu ontologiju koju dijeli i u
kojoj se susree sa ontologijom i znanjem treeg lica (Davidson,
2001/2002). Bez svijeta kojeg dijeli i bez drugog u njemu ne
moe znati nita sebi, bez obzira koliko se udubljivao u svoju
tradiciju, u svoju unutarnju slobodu, u svoje sadraje i simbolike
forme kojima ih reprezentira. Identitet koji nastaje u izolaciji,
kulturnoj, jezikoj ili ontolokoj zatvorenosti, jeste identitet za
tvorenih oiju, unutarnja reakcija koja se ne ispoljava pred dru
gim i drugaijim kako bi se mogla usporediti, procijeniti i vred
novati.
Ne treba praviti dobre drumove samo zato da tui kapital
njima lake prolazi do jeftinijih ruku, ne treba drumove ni orati
da se njima nita ne bi kretalo. Ono sto je mogue uiniti u ovim
procesima jeste dnevno razvijanje osjeanja za ono to je uni
verzalno u ljudskoj prirodi i u svijetu u kojem ivimo mi ljudi,
organizmi za mozgovima i neurobiolokim procesima, koji svr
hovito rade na ouvanju ne samo svog nego svakog ivota, koji
izabiraju u drutvu one vrijednosti koje reproduciraju i obnavljaju
ivot, a ne one koji ga unitavaju i zatiru. Racionalni izbor ljud
skih vrijednosti i onih djelovanja koja obnavljaju ivot prirodnim
putem nije mogu bez komparativnog iskustva, bez refleksije
tom iskustvu, bez interpretacije sebe i drugoga u svijetu kojeg
dijelimo.
Razvijanje komparativne svijesti podrazumijeva toleranciju
i svijest konsekvencama tolerancije, kao miljenja i kao djelo
vanja, koje nisu odvojene od ina tolerancije. Tolerantno je to
lerirati drugome ono to ne toleriramo sebi, ali to ne znai da
stavovi ili inovi tolerancije nisu vrijednosni stavovi. Tolerancija
nije indiferentni odnos prema vrijednostima koje mi sami ne
189

zastupamo, ali zbog mira u kui doputamo drugima da ih zas

tupaju. (Ovdje treba pitati: da li je doista tolerantno tolerirati
drugome ono to ne toleriramo sebi ?)
ta se sve to nas tie? Republika Bosna i Hercegovina, koja
je jednom bila ve mogua kao zajednica naroda u kojoj je
djelovao sinkretizam kultura i hibridizacija naroda, u kojoj je
multikulturalizam i komparativna svijest pitanje dnevnog op
stanka, dnevne komunikacije i dnevne interpretacije sebe i dru
goga, prolazila je iste procese kao i sve druge evropske drave
koje su imale svoj unutarnji i vanjski ivot. Zapravo je termin
"konsocijacija", kojeg je upotrijebio Michael Walzer (1997: 22)
da bi njime opisao zajednicu koja je nastala u Bosni i Hercegovini
primjenjiv samo na drutva voena tolerancijom. Tolerancija je
komparativna svijest koja nije indiferentna prema drugom i dru
gaijem, nije samo ona koja se transformira u preuzimanju nego
i ona koja u drugom pokree transformaciju davanjem. Republika
Bosna i Hercegovina e sigurno ponovo biti mogua kada etnonacionalisti steknu komparativnu svijest i svijest vanosti kon
taktnih kulturnih zona i njihovoj stvarnoj konsocijaciji. Tada e
ljudi, koji e ponovo pokazivati da imaju mozgove, preuzeti
etiku i politiku odgovornost za drutvenu ontologiju koja ne
postoji bez ljudske volje i izbora. A izbor nije djelovanje koje
je potrebno mistificirati: znanje je bolje od neznanja, stvaranje
kulturnog svijeta je bolje od proizvodnje divljatva i barbarstva,
obrazovanje je bolje od neobrazovanja, visok standard ivota je
bolji od siromatva i zaostalosti, mir je bolji od rata, biti sit je
bolje nego biti gladan. Zato bi se te drutvene injenice misti
ficirale? Zato bi se u tim fenomenima traila neka dublja filo
zofska pitanja za koja navodno nema odgovora? Politika filo
zofija mora pruiti zadovoljavajue odgovore na takva pitanja.
Filozofija mora poeti da prua odgovore, a ne samo da velia
190

svoju sposobnost postavljanja pitanja. Ona to moe, isto kao i

znanost, samo kada shvati da nema vjenih odgovora i objek
tivnih istina, ve samo neprekidnog, i samo u jednom vremen
skom periodu uspjenog, podeavanja znaenja ili konceptualne
konstrukcije identinosti identiteta.

BIBLIOGRAFIJA
1. Aleoff, Linda Martin and Mendieta, Eduardo, ed. (2003): Identities.
Race, Class, Gender, and Nationality. Maiden, USA: Blackwell.
2.

Davidson, Donald (1984): Inquiries Into Truth and Interpretation.

Oxford: Clarendon Press.

3. Davidson, Donald (2001/2002): Subjective, Intersubjective, Objec

tive. Oxford:Clarendon Press.
4.

Harvey, David (1989): The Condition of Postmodernity.Oxford:

Blackwell.

5. Harvey, David (2003): The New Colonialism.

6. Ibrulj, Nijaz (2004): ta jeste a ta treba biti identitet? Sarajevo,
Dijalog, 2004, god. 10, br. 3, str. 45-67.
7. Kivisto, Peter (2002): Multicultularism in Global Society. Oxford:
Blackwell.
8. Lechner, Frank J. and Boli, John ed. (2000/2003): The Globaliza
tion Reader. Maiden, USA:Blackwell.
9.

Quine, Willard Van Orman (1961): From a Logical Point of View.

New York: Harper

10. Quine,Willard Van Orman (1969): Ontological Relativity and

Other Essays. New York: Columbia University Press.
11. Searle, John R. (2001): Rationality in Action. Cambridge, Massa
chusetts, London, England:MIT Press.
191

12. Searle, John R. (2004): The Social Ontology. Dostupno na:

http://www.searle@socrates.berkeley.edu (Pristup: 10. novembar
2004)
13. Walzer, Michael (1997): On Toleration. New Haven and London:
Yalle Univesrity Press.

192

7 Kognitivni aspekti obrazovanja

u humanistikim znanostima

Kognitivnu znanost je otkrila jedna interdisciplinar

na grupa sastavljena od filozofa koji su protestirali
zbog zadravanja bihejviorizma u psihologiji, za
jedno sa istomiljenicima meu kognitivnim psiho
lozima, lingvistima, antropolozima i raunarskim
znanstvenicima.
Vjerujem daje danas najaktivnije i najplodnije ope
podruje istraivanja u filozofiji openito kognitivno
podruje.
John R. Searle, The Future of Philosophy [2000]
Racionalnost je bioloki fenomen. Racionalnost u
djelovanju je svojstvo koje omoguava organizmima
s mozgovima, velikim i dovoljno kompleksnim, da
imaju svijest sebi, da koordiniraju njihove intencionalne sadraje tako da proizvode bolja djelo
vanja nego to bi proizvodili sluajnim ponaanjem,
instinktom, vanjskim utjecajem ili impulsivnim dje
lovanjem.
John R. Searle, Rationality in Action [2001]
Program izgradnje "drutva zasnovanog na znanju" (the
"knowledge-based society") realizira se u ovom trenutku u raz
vijenim evropskim dravama, u Americi i Japanu. Infrastrukturu
193

tog programiranog razvoja ini i osigurava globalno primijenjena

informacijska tehnologija i proizvodnja na nanoskali u pogonima
nanoznanosti i nanotehnologije. Ove tri programske komponente
(1. drutvo utemeljeno na znanju, 2. razvoj znanosti na nano
skali, 3. globalna primjena informacijske tehnologije) trebaju do
2010. godine rezultirati stvaranjem jednog ambijenta inteligent
nog prostora. Podruje humanistikih znanosti, i drutvenih zna
nosti openito, regulira se na novi nain stvaranjem mrea odlinosti (mree kompetentnih istraivaa), integriranih projekata
(integriranje korelativnih projekata) i programa zajednikih ak
tivnosti (Sixth Framework Programme, 2000) sa intencijom da
se informacijska tehnologija aplicira na ovo podruje u najveem
moguem opsegu. Ideja mobilnog partnerstva na ovom podruju
istraivanja treba da prui pretpostavke za stvaranje mobilnog,
transnacionalnog identiteta ili identiteta u djelovanju (racional
nost u djelovanju!).
Navedene injenice, koje se tiu promjene obrazovnog am
bijenta, drastino mijenjaju karakter i sadraj znanja i forme
obrazovanja na podruju humanistikih znanosti i imaju veliku
ulogu u transformiranju obrazovnih institucija, prije svega uni
verziteta, u Evropi a onda i u Bosni i Hercegovini. Govoriti 2004.
godine informirano znanstvenom ambijentu, a ne samo meta
fiziki i filozofski, ili pjesniki i politiki, prirodi ili sutini
ljudskog bia, njegovoj fizikoj i duhovnoj konstituciji, znai
uzeti u obzir nekoliko znaajnih okolnosti koje su nastale kao
rezultat novijeg znanstvenog razvoja i filozofskog (pragmati
kog, holistikog) promiljanja odnosa svijet -jezik - miljenje.
Prvo, znanost danas konstruira funkcionalne modele koji su
napravljeni / sklopljeni u eksperimentalnim istraivanjima pri
mjenom metoda konstruktivne indukcije: modele funkcioniranja
audiovizualne percepcije, modele memorije, modele panje, mo194

dele mentalnih reprezentacija, modele govornih djelovanja, mo

dele miljenja, modele uenja i kognitivne modele rjeavanja
problema i donoenja odluka. Znanstveni modeli i moduli po
kazuju ili konstruiraju zadovoljavajui opis toga kako vidimo i
opaamo svijet, kako pohranjujemo oblike, boje, likove, simbole,
dogaaje, operacije, rijei, reenice i zvukove u memoriju i kako
ih ponovo upotrebljavamo, kako funkcionira jezik, kako primalac
jezikog signala obrauje govornu i pisanu informaciju, kako
funkcionira miljenje, kako rjeavamo probleme, kako upotre
bljavamo ranija iskustva u rjeavanju novih situacija, kako se
mentalno i racionalno ponaa ljudsko bie u rizinim situacijama.
Raunarski znanstvenici, kognitivni psiholozi, lingvisti, neuro
lozi i filozofi slau se da je kognitivna znanost postala podruje
susreta istraivaa-specijalista i filozofa iji rad motivira gene
ralno pitanje: kako (how) funkcionira / djeluje / radi (work)
ljudski um (mind)? U isto vrijeme je filozofija uma, koja prua
okvir da se svi apekti ovog pitanja situiraju (U kakvom su odnosu
um i tijelo? Kako se odnose um i mozak? Kako mentalni procesi
uzrokuju fizike procese?), postala, umjesto filozofije jezika, ko
ja je to bila za 20. stoljee, "prva filozofija" 21. stoljea.
Drugo, makroanatomska arhitektura mozga (anatomija he
misfera, anatomija kore velikog mozga s renjevima, brazdama
i vijugama, anatomija hipokampusa, talamusa i amigdale, anato
mija limbikog sistema, bazalne ganglije i cerebeluma) i mikroanatomska arhitektura mozga (anatomija neuronske elije, vr
ste sinaptikih veza, djelovanje neurotransmitera, djelovanje receptora ) slue danas kao osnova istraivanja, polazite razumi
jevanja, i velika paradigma svih teorija uma, svih teorija men
talnim stanjima i mentalnim procesima, i svih modela mentalnih
stanja i procesa, bez obzira da li te teorije i modele stvaraju
filozofi jezika, kao npr. John R. Searle (1992), ili kognitivni
195

psiholozi, kao sto je John R. Anderson (1995), neuropsiholozi,

kao Richard . Cytowic(1996), raunarski neurobiolozi, kao to
je Paul Churcland (1989). Eksperimentalna saznanja i eksperi
mentalni modeli mozga postali su glavni pristup istraivanjima
kognitivnih procesa i mentalnih aktivnosti uope. Humanistiko
obrazovanje vie ne podrazumijeva samo metafiziki, filozofski,
socioloki, netehniki, ne-znanstveni, umjetniki, filozofsko-antropoloki, kulturni i politiki nain definiranja i karakteriziranja
prirode ljudskog roda kakav su dali David Hume, John Locke,
George Barkeley, Jan-Jacque Rousseau, Descartes, Leibniz,
Kant, Hegel i drugi koji su se bavili spoznajnom teorijom na
ovaj ili onaj nain. Istraivanja arhitekture mozga i razliitih
nivoa neuronske aktivnosti u posljednjem desetljeu, koje je oka
rakterizirano od nekih autora kao "desetljee mozga" (Barry,
1995:xiv), pokazala su da je primjena novih metoda istraivanja
aktivnosti mozga koja su poduzeta u neuroanatomiji upotrebom
novih tehnika snimanja mozga x-zracima i magnetnom rezonan
com, kao to su: EEG, ERP, MEG, CT, MRC, Xe rCBF, PET,
SPECT, fMRI i druge (Kosslyn, 1996:45), u neuropsihologiji,
kognitivnoj psihologiji i raunarskoj znanosti doprinijela boljem
razumijevanju pitanja prirodi ili sutini ljudskog bia u cjelini,
ali su u isto vrijeme otkrila velika podruja kojima se jo uvijek
samo nagaa.
Tree, potraga za otkrivanjem strukture i funkcija ljudskog
uma proirila se je s ljudi na sve fizike sisteme koji su djelo
mino intelignetni ili bi mogli biti inteligentni: na ivotinje (etologija, kognitivna etologija, raunarski etoloki modeli) i na stro
jeve (umjetna inteligencija, robotika, raunari). Otkrivanje zado
voljavajueg tipa algoritma, a to znai pravilnog i mehanikog
procesa operiranja simbolima i kontrole ove procedure (suvre
mena logika=algoritam + kontrola), na kojem poivaju prirodni
196

(ljudski) kognitivni procesi, nije mogue bez analize i konstruk

cije razliitih tipova jezika u kojima se algoritam izraava. Raz
voj umjetnih jezika, kanonske notacije, logike sintakse znanosti,
logike kao jezika znanosti, snano je utjecao na razvoj istrai
vanja umjetne inteligencije i logikog programiranja a onda i
njihove upotrebe u stvaranju modela ljudskog kognitivnog siste
ma. Aksiomatizacija miljenja na svim podrujima, konstrukcija
i primjena deduktivnih hijerarhija, razvoj konstruktivne indukcije
u logici i matematikih modela teorije vjerovatnoe, doveli su
do formalizacije cjelokupnog znanja i do prelaska na virtualne
sisteme deskripcije stanja stvari i procesa koji se raunarski kon
struiraju i apliciraju u tehnikim projektima.
etvrto, promjenom pojma uenja, koje se sada sastoji u
upoznavanju funkcioniranja znanstvenih modela predmeta i po
druja te u primjeni informacijske tehnologije u obradi podataka,
znaajno je promijenjen pojam obrazovanja. Obrazovanje nije
vie pasivno usvajanje sadraja nego razvijanje sposobnosti pridobijanja informacije i umijee manipuliranja informacijom, to
je promijenilo i karakter rada. Obrazovanje je kompletan prostorno-vremenski fenomen odnosno interaktivni proces koji
(1) transformira sadraj ili "znanje" (teorijsko ili formalno-logiko, praktiko ili proceduralno, umjetniko ili deskriptivno,
mitoloko ili narativno, religijsko ili afektivno) u kompleksne
simbolike strukture (reprezentacije, reprezentacije reprezenta
cija, slike, mentalne slike, mentalne reprezentacije, grafike re
prezentacije); (2) vri logike operacije s tim strukturama (konjunkciju, disjunkciju, negaciju, dvostruku negaciju, integraciju,
distribuciju, supstituciju, analizu, sintezu); (3) producira niz ana
lognih i / ili paralelno distribuiranih reakcija (fizikih, mentalnih,
socijalnih, verbalnih) formativnih za identitet (personalni, kolek
tivni, nacionalni, socijalni, kulturni, ekonomski, transnacionalni)
197

uesnika obrazovnog procesa i (4) upotrebljava, razvija i usavr

ava memorativni kapacitet subjekta obrazovanja koji je kon
struktivan za lingvistiku kompetenciju i kompetenciju racional
nog rasuivanja pri donoenju odluka i rjeavanju problema u
situacijama koje nastaju u svakodnevnom ivotu i onih eksperi
mentalnih, koje se programiraju u znanstvenim laboratorijima.
Peto, tzv. "razbijanje mentalnog koda", jednako kao i deifri
ranje DNK i RNK struktura kojima je razbijen fiziki kod koji
je ustanovila priroda ivih bia tokom bioloke evolucije organi
zama ima ozbiljne etike konsekvence. Imamo li pravo na to i
zato? Kako e se sprijeiti nasilno formatiranje uma i fiziko
proizvoenje mentalnih stanja i procesa skupa sa socijalnim reak
cijama (sociopolitiki ininjering)? Da li e postojati uope slo
bodna volja ili samo tehnike manipulacije voljom ljudi? Atomska
struktura materije i procesi unutar bioloke materije postali su u
suvremenoj znanosti paradigma i na podruju nanoznanosti i
nanotehnologije, koja ima u planu masovnu proizvodnju "pa
metne supstancije" i manipulaciju atomskom strukturom ma
terije. Eric Drexler (2003), Foresight Institute Palo Alto (Cali
fornia), jedan od pionira i najznaajnihih promicatelja nanozna
nosti i nanotehnologije, u svojoj izjavi iz 2003.g. kae da je
ljudski rod "dobio bitku oko supstancije", ime su ideje nobe
lovca Richarda P. Feynmana (1959) dovedene do naredne faze,
tj. do ininjeringa inteligentnog svijeta, koji je u stanju proizvesti
ovjek. Etiko pitanje, koje dolazi iz humanistikih disciplina,
jeste kakve su posljedice ininjeringa znanja i informatike kognifikacije materije u nanoznanosti i nanotehnologiji, ili kakve su
konsekvence manipulacije ivom materijom, njenom atomskom
strukturom, za mentalni svijet, drutvenu ontologiju i za huma
nistiko obrazovanje.
198

1. Humanizam, kognitivizam, naturalizam

Govoriti kognitivnim aspektima bilo koje aktivnosti, prak
tike ili teorijske, znai krenuti u predstavljanje sloenih i iroko
isprepletenih problema, teorija i metoda predmetu i podruju
koje je podvrgnuto interdisciplinarnom istraivanju. Govoriti
"kognitivnim aspektima obrazovanja na podruju humanistikih
znanosti" znai govoriti spoznajnim mehanizmima i funkci
jama, metodama, kriterijima spoznavanja i spoznajnoj vrijednosti
bavljenja ljudskom prirodom u najirem smislu. Prethodno je
potrebno razjasniti interaktivni odnos niza termina i sintagmi koji
su u ovoj prirodnoj mrei relacija jednog podruja ve zasnovani
i utemeljeni, i pri tome drati odreenja daleko od kognitivne
sinonimije izraza kao to su "spoznaja", "obrazovanje", "hu
manizam" - to je vrlo teko. Najire pitanje za temu koja stoji
u naslovu, bez sumnje, jeste: "ta je humanizam?" i iz njega
derivirano pitanje: Sta je humanistiko znanje i ta je human
istika znanost?" Ue pitanje je: "ta je kognitivizam?" i njegova
derivacija: ta je kognitivna znanost?", odnosno: "ta je spe
cifino za kognitivne procese, kognitivne funkcije i kognitivne
mehanizme na podruju humanistikih znanosti u odnosu na iste
te procese, aktivnosti i funkcije na podruju onih znanosti koje
nemaju u svojem sreditu istraivanja ljudsko bie, njegovu men
talnu i fiziku supstanciju?" Od odgovora na ova pitanja zavisi
karakterizacija obrazovanja na podruju humanistikih znanosti,
bez obzira na sva znaenja, filozofska, socioloka i psiholoka
koja termin obrazovanje" ima u razliitim kulturnopovijesnim
sekvencama razvoja ljudskog roda.

199

1. 1. "Humanizam "i humanistika znanost

Na tragu onoga stoje u svojim istraivanjima izloio Rich
ard Nelson-Jones (2004:3-4) humanizam je mogue odrediti karakterizacijom triju naina miljenja: prvo, humanizam je seku
larno gledite ili sistem miljenja koji se bavi vie ljudskim nego
boanskim ili nadnaravnim pitanjima; drugo, humanizam na
glaava primarnost razuma u pristupu i rjeavanju ljudskih pro
blema, a za ljudsku vrstu se uzima / pretpostavlja da posjeduje
odgovornost i racionalnost; tree, humanizam (u smislu huma
nosti) izraava ovjekoljublje, skrb za materijalno, kulturno i
socijalno blagostanje ljudskog roda. Nadalje, humanizam nije
samo u dubokoj vezi s jednim sistemom miljenja nego je pove
zan i s jednim sistemom osjeanja i izraavanja kompleksnih
afektivnih stanja koja stoje u vezi s vjerovanjem (mreom vjero
vanja). I nadalje, humanizam je mogue karakterizirati i kao
specifian sistem djelovanja. Proirujui donekle rezoluciju ovih
karakterizacija, moemo rei: kao sistem miljenja, kao sistem
osjeanja i kao sistem djelovanja humanizam odreuje ovjekov
razvoj, njegovo ponaanje (praktiko i teorijsko) i svrhu njego
vog bivstvovanja u prirodnom i drutvenom svijetu.
Mogue je, osim toga, poput pionira na podruju kognitivne
znanosti Herberta A. Simona (1985:41-42), raspodijeliti znan
stvena pitanja na (1) pitanja prirodi stvari - ono ime se bave
fiziari nuklearnih estica; (2) pitanja nastanku svijeta - ono
ime se bave programi istraivanju svemira; (3) pitanja
prirodi ivota - ono ime se bave bioloke znanosti; (4) pitanja
prirodi uma - ono ime se bave znanosti koje trae odgovor
na pitanja kako je mogue da ustrojstvo od kostiju i niza razliitih
vrsta biolokih struktura moe misliti, rjeavati probleme, go
voriti i tome slino. No ono to odlikuje pitanje (4) na podruju
humanistikih znanosti jeste da je to pitanje sinoptiko, to znai:
200

pitanje na koje se ne moe odgovoriti a da se ne uzmu u obzir

sva druga pitanja. Pitanje to jest neto, koje je oduvijek im
presioniralo filozofiju, zamijenjeno je pitanjem kako je neto
izgraeno i kako funkcionira, pitanjem koje impresionira zna
nost. Pitanja koja postavlja Herbert A. Simon imaju za podlogu
pitanje kako se empirijski konstituiraju procesi, stvari i stanja
stvari (bili oni mentalni, fiziki ili socijalni) bez apriornih logiko-matematikih ili istih formi koje im prethode. To karak
terizira i modernu znanost uope.
Humanistiko znanje je ono znanje koje je steeno, prene
seno i sauvano praksom ljudskog naina postojanja, praksom
ovjekovog odnosa prema prirodi, praksom upotrebe jezika,
praksom stvaranja drutva i institucija i naroito praksom racion
alne i moralne samorefleksije smislu i znaenju njegove prakse.
Zapravo je humanistiko znanje rekurzivna svijest, odnosno re
fleksivna svijest koja se prostorno i vremenski razvija, koja uspo
stavlja odnos prema vanjskim i unutarnjim fenomenima ljudskog
bia, a sama se temelji na procesima identifikacije i reprezen
tacije, na idiomima kvantifikacije i identifikacije identiteta i raz
like kroz koje se ta svjesna priroda realizira u svom razvoju i
svojim stupnjevima.
"Humanistika znanost" je skupni termin kojim se pokriva
jedan broj empirijskih i konceptualnih istraivanja ljudske pri
rode koja pretpostavljaju da je ta priroda djelotvorna, refleksivna,
afektivna, racionalna i moralna. Ta forma humanistike znanosti,
koja sadri hipoteze mentalnoj, drutvenoj, fizikoj i kulturnoj
svrhovitosti ljudskog roda i ciljevima koji su u protivnosti sa
ciklusima fizikog svijeta, omoguava joj da se u odabiru ak
sioma i izvoenju dokaza koristi ne samo induktivnim i deduktivnim, sintetikim i analitikim nego i metafizikim, psiholo
kim, mitolokim, literarnim i umjetnikim pristupom ljudskoj
201

sutini. Na ovom podruju ovjek obrazuje sebe razumijevanjem

svojih praktikih, umjetnikih i teorijskih ili konceptualnih spo
sobnosti i djelovanja.
Temeljna pretpostavka humanistikih znanosti jeste da je
ljudska priroda voena odlikovnim principom univerzalnosti, ko
ji ljudsko bie odvaja od drugih ivih bia. Prije svega je is
traivanje na podruju ljudskog miljenja pokazalo da je znanost
(episteme) mogue odrediti samo kao sistem na ijem poetku
ili u ijoj osnovi stoje openiti i nuno istiniti iskazi koji imaju
takvu strukturu i takav semantiki sadraj koji je logiki ute
meljen u homologematima uma kao logikim zakonima i prin
cipima miljenja (Platon, Theaiteos). Drugo, Aristotelov je do
prinos otkrivanja jedne logike i jezike arhitekture koja se sas
toji od kategorija koje poput kognitivne mree pokrivaju on
toloku strukturu supstancije i akcidencije. To je znailo da u
miljenju i jeziku postoje univerzalni principi i fiksirane strukture
koje se ne mogu naruavati a da se ne narui cjelokupni sistem
znanja. Jednako tako je otkrivanje postojanja moralnih principa
i njihovo funkcioniranje u praktinom djelovanju potvrdilo da je
i drutveni svijet ovjeka i institucija koje stvara i cijeli duhovni
svijet mogu zahvaljujui univerzalnosti koju ovjek posjeduje
u svojoj prirodi.
Ono to je ranije, za Platona i Aristotela, bilo otkrivanje
kategorija u miljenju i apofantikih struktura u jeziku danas je
otkrivanje algoritama ili korektnih misaonih procedura ili men
talnih operacija nad unutarnjim sadrajem, odnosno nad repre
zentacijom mentalnih stanja te stvaranje modela ponaanja i mo
dula ili razliitih tipova situacija u kojima se ponaanje mani
festira. To je postalo najznaajniji dio filozofskog i znanstvenog
nastojanja na otkrivanju i deifriranju mentalnog koda ljudskog
bia. Humanistika znanost tim nastojanjima omoguava pristup
202

do sadraja mentalnog svijeta i razvoj metoda kojima se taj

sadraj moe klasificirati i podvrgnuti teorijskom i eksperimen
talnom prouavanju.
1.2. "Kognitivizam"i kognitivna znanost
Latinska imenica "cognitio" ima vie znaenja (poznavanje,
upoznanje, spoznaja, poznanstvo, teorijsko ili osjetilno znanje;
predstava, misao, pojam em), jednako kao i latinski glagol
"co-gnosco" (poznati, spoznati, opaziti, doznati, uti, osjetiti,
razvidjeti) iz kojeg je nastala imenica. Zapravo termin "cognitio"
uestvuje u izgradnji jedne mree termina (zajedno s terminima
memorija, panja, sjeanje, zamiljanje, predstavljanje, odslikavanje, prepoznavanje, shvatanje) kojima se opisuju porijeklo i
sadraj ljudske svijesti, ivotinjske svijesti, ili sadraj hardwera.
Centralni termini raunarske znanosti koji su povezani s ovim
kontekstom jesu input, output, procesiranje, izvravanje, distri
bucija, derivacija, konfiguracija. Po tome se kognitivna znanost
razlikuje od logike jer logiku zanimaju produkti miljenja, lo
gike forme i tehnike manipulacije njima, a ne porijeklo sadraja
na kojeg se odnose. Intencionalno djelovanje mentalnih procesa
i stanja stoji u sreditu kognitivizma i funkcionalizma. Jedna
kratka definicija kognitivne znanosti ukazuje na tu specifiku:
"Kognitivna znanost je interdisciplinarni istraivaki skup (dis
ciplina) koji traga za opisom inteligentnog djelovanja, bilo da ga
ispoljavaju ivi organizmi (posebno odrasli ljudi) ili strojevi."
(The Cambridge Dictionary of Philosophy. Cambridge: Cam
bridge University Press, p. 128)
U filozofskoj literaturi i na podruju humanistikih znanosti
termin "cognitio" postao je poznat po upotrebi koju mu je dao
francuski filozof Rene Descartes u svom metodolokom sloganu
203

"cogito ergo sum" (mislim, dakle postojim) u metafizikom smi

slu utemeljenja ljudskog znanja koje metodski razlikuje izmeu
"res cogitans" (mislea stvar) i "res extensa" (protena stvar),
ime je u evropskoj filozofiji bio ustanovljen dualistiki pristup
u razumijevanju odnosa uma i tijela. Danas se ta podjela odrava
u tzv. klasinom kognitivizmu (u suprotnosti prema konekcionizmu) kao podjela unutar ljudske epistemologije (human epistemology) na ljudsku psihologiju i ljudski hardwer. Ljudska epistemologija je, prema Stephenu Stichu, koji je uveo termin, za
pravo normativna teorija koja respektira ogranienja i idiosinkraziju ljudske kognicije i koja je ozbiljan nain za pridobijanje
detaljne informacije prirodi i rigidnosti ogranienja ljudske
kognicije, odnosno koja treba da prui opis "realnih ljudskih
spoznavatelja" u drutvenom kontekstu. (Stich, 1993. U: Hookway and Peterson, 1993:14-15). Za isti odnos "ljudskog hardwera" i "ljudskog softwera" u novijoj raunarskoj znanosti postoji
izraz "androidna epistemologija", koji je uveo Clark Glymour
da bi njime oznaio psihologiju strojeva, odnosno raunarsku
psihologiju ili "posao oko istraivanja prostora moguih strojeva
i njihovih kapaciteta za znanje, vjerovanje, dranje, elje i djelo
vanje u skladu s njihovim mentalnim stanjima" (1995. U: Ford,
Glymour, and Hayes, 1995:xi)
Daniel C. Dennett vidi razliku izmeu kognitivizma i psi
hologije ponaanja (biheviorizma) kao ideologije i metodologije
nastale u pogonima eksperimentalne psihologije, u tome to bihevioristi ne uzimaju ozbiljno postojanje mentalnih stanja (kao
to su vjerovanja i elje) i ignoriraju ili ak pobijaju postojanje
mentalnih procesa (kao to su imaginacija i zakljuivanje). Bihevioristi se koncentriraju samo na vanjsko ponaanje koje se
moe javno promatrati i na vanjske (koji se mogu javno proma
trati) uvjete pod kojima se ponaanje manifestira. "Kognitivisti,
204

suprotno tome, uzimaju um ozbiljno i razvijaju teorije, modele

i objanjenja koja se, kao na realne stvari, odnose na ova unu
tarnja mentalna zbivanja"(Dennett, 1995. U: Roitblat and Meyer,
1995:111). Naprimjer, ako se upita bihevioristu sta je um, on e
odgovoriti: "Koji um?", a ako to pitate kognitivistu, on e rei:
"Um je mozak". Drugim rijeima, za kognitiviste je kognitivna
znanost doista znanost mozgu.
Kognitivizam ili mentalizam ili funkcionalizam je zapravo
filozofski i znanstveni pristup istraivanjima prirode ljudi i ivot
inja i strojeva, koji posmatra iva (i neiva) bia kao inteligentne
sisteme sa fizikim, neurobiolokim i mentalnim funkcijama, kao
primaoce, transformatore i proizvoae ulnih podataka i stimu
lacija (obraivae informacije) i kao operacijske pogone ije je
ponaanje regulirano analognim ili paralelnim algoritmima ak
cije i reakcije, inputa koji u sistem ulaze i outputa koji iz njega
izlaze, pri emu je funkcioniranje i arhitektura neurona mozga
velika znanstvena paradigma. Pojam "obrada informacije"(information processing) se esto upotrebljava kao sinonim za izraz
spoznaja (cognition), i najee stoji u vezi sa teorijama uenja
u obrazovnom procesu. "Obrada informacije naglaava nain na
koji ljudi misle i ue putem stjecanja, organizacije, pohranji
vanja, ponovnog pronalaenja i ocjenjivanja informacije, pojmo
va i vjetina zakljuivanja. Da bismo uili, potrebno je da bu
demo konstruktivni obraivai informacije vie nego pasivni pri
matelji znanja" (Ashman and Conway, 1993:33). Pritom je potre
bno imati u vidu razlikovanje komponenti obrade informacije na
dva nivoa ili dvije funkcije: funkcije obrade informacije koja
informaciju pretvara iz ulne stimulacije u upotrebljivu formu i
funkcije koju ima izvrna ili egzekutivna komponenta, koja ko
risti output obrade informacije da proizvede odgovarajui odgo
vor (Kendler, 1995:153).
205

Kada je u pitanju jedno podruje istraivanja koje je izloeno

zahvatima i uvidima razliitih prirodoznanstvenih disciplina i
razliitih metoda, onda je teko govoriti neemu to je bazno
ili utemelj avajue u tom podruju a to bi dijelile kao zajedniko
sve discipline. U sluaju kognitivne znanosti teko je govoriti
"osnovama kognitivne znanosti" jer zajednikih osnova nema, a
sam naziv "kognitivna znanost" bi mogao biti, kako to tvrdi
Zenon W. Pylyshyn (1989:xi) samo "krovni naslov"za jedan broj
razliitih znanosti kojima bi ipak zajedniko bilo sljedee: otkri
vanje mentalnog koda i "razbijanje cerebralnog koda" (Dennett,
1996), odnosno pokuaj da se razumije "rad uma". Ali da bi se
dao odgovor na pitanje kako funkcionira ili radi na um, treba
odgovoriti na pitanja kako funkcionira naa vizualna percepcija,
kako funkcioniraju nai receptori, kako se prenose ulne stimu
lacije od baznih neuronskih zavretaka u tkivu uz pomo neurotransmitera do viih kognitivnih zona, kako funkcioniraju sinapse
i receptori i kako komuniciraju celularne strukture (Martin Rodbell), kakva je anatomija panje, kratkorone i dugorone me
morije (talamusa, hipokampusa i amigdale) i jezikih zona u
lijevoj hemisferi mozga (Brocina zona, Wernickeova zona, Pla
num Temporale), i kako funkcionira na jezik.
ta su mentalna stanja, ta su mentalni procesi, kako se oni
klasificiraju i kako se reprezentiraju u sistemu mentalnih repre
zentacija, lingvistikih i kanonskih notacija - reprezentacija, i
kakav je njihov odnos prema konceptualnim identifikacijama,
teorijskim ili praktikim, raunarskim ili umjetnikim, te kako
se sve to skupa, mentalni svijet i realni svijet, odnosi prema
biolokoj matrici ili neurobiolokom backgroundu - to su pitanja
na koja eli odgovoriti kognitivna znanost na nain eksperimen
talnog prouavanja mentalnih stanja i procesa stvaranjem kog
nitivnih modela i modula u psihologiji, u neurobiologiji, u ra206

unarskoj znanosti, u filozofiji jezika i filozofiji uma. To po

druje istraivanja i interdisciplinarni pristup predmetima tog
podruja oznaava se zajednikim terminom kognitivna znanost.
Strategija kognitivne znanosti zasniva se na programiranju inte
gracija i distribucija mentalnih komponenti koje sainjavaju je
dan unutarnji program, koji se postavlja u specificirano okruenje
izvrenja jednog inteligentnog zadatka u odreenom kontekstu.
"Veina kognitivnih znanstvenika tretira um kao jedan sistem
koji se moe razloiti / dekomponirati u kolekciju vie ili manje
zasebnih podsistema. Na generalnom nivou ovo dekomponiranje
se reflektira u poddisciplinama unutar podruja, naprimjer, is
traivanje memorije, jezika, panje, vizualne percepcije, milje
nja i emocija" (Bower and Clapper, 1989. U: Posner, 1993:255).
ta znai zapravo govoriti kognitivnim aspektima nekog
ljudskog djelovanja prema prirodnom i drutvenom okruenju?
Mogue je govoriti kognitivnim funkcijama nekog ivog organizma jednako kao i digestivnim ili reproduktivnim funkci
jama, bilo da se radi ljudima ili ivotinjama. Kognitivnim
sposobnostima i kognitivnim ponaanjem ivotinja bavi se etologija. ovjekov organizam ima prirodnu sposobnost vrenja odre
enih funkcija koje odravaju njegov opstanak u okruenju i koje
determiniraju njegovo ponaanje. Jedna od tih funkcija je digestivna, jedna je kognitivna, jedna je reproduktivna, jedna je respi
ratorna itd. Kognitivne funkcije se realiziraju preko kognitivnih
mehanizama i centralno pitanje je koji sve kognitivni mehanizmi
spadaju u kognitivnu kompetenciju (Stein, 1996). Meutim, ono
to kognitivne funkcije izdvaja iz drugih funkcija jeste to da one
(1) spadaju u mentalne funkcije, (2) da prouzrokuju fizike ak
tivnosti, a to znai da kognitivne funkcije utjeu na ostale funk
cije ovjekovog organizma, nekada svjesno i usmjereno, nekada
207

nesvjesno. Naprimjer, kognitivne funkcije i kognitivni meha

nizmi utjeu na reproduktivne funkcije i na digestivne funkcije.
Kako kognitivne funkcije, koje se apliciraju putem kogni
tivnih mehanizama, utjeu na ovjekovo odravanje u okruenju,
na izmjenu energije / informacija i eksploataciju okruenja u
kojem ovjek svjesno djeluje razmjenjujui energiju i koristei
sredstva za preoblikovanje enregije u svrhu odranja svog op
stanka? Kognitivne funkcije ovjeku slue kao instrument ove
razmjene i transformacije energije u procesu u kojem on stjee
znanje tome kako da taj mentalni instrument koristi za proiz
vodnju materijalnih instrumenata s kojima je u stanju da provodi
fizike djelatnosti u izvrenju zadataka kao to su (1) orijentiranje
panje na injenice i uzroke procesa i stanja stvari u prostoru i
vremenu, (2) usmjeravanje aktivnosti na postizanje odreenih
namjera ili svrha, (3) transformiranje elja i namjera u izvedive
ciljeve, (4) ostvarivanje ciljeva korak po korak, (5) zapamivanje
cijelog procesa i njegovih sekvenci, (6) obnavljanje procesa u
sjeanju i njegovo ponavljanje u narednoj aktivnosti, (7) upotre
bljavanje verbalne i lingvistike sposobnosti da svoju aktivnost
predstavi ili reprezentira, (8) pohranjivanje u memoriju injenica,
stanja stvari i procesa, (9) dokumentiranje injenica, stanja stvari,
procesa i procedura, (10) interpretiranje dokumentiranih poda
taka itd.
Kognitivna znanost zahvata, dovodi u vezu i pokuava razli
itim metodama (konzorcij metoda) rasvijetliti relaciju koja pos
toji meu kompleksnim neurofiziolokim i celularnim procesima
u ljudskom mozgu i centralnom nervnom sistemu; kompleksnim
mentalnim procesima, njihovom strukturom i njihovom funk
cionalnom organizacijom; kompleksnim verbalnim i neverbal
nim, intencionalnim i neintencionalnim, svjesnim i nesvjesnim
ponaanjima subjekata; kompleksnim tipovima reprezentacije u
208

prirodnim jezicima i umjetnim jezicima; raunarskim simulacijama organizacije i funkcijama inteligentnih sistema te moguno
stima konstruiranja umjetnih inteligentnih sistema u robotici;
prirodom komunikacije zasnovane na navedenim istraivanjima
i nainima manipulacije, predvianja i produciranja, kontrole i
usmjeravanja ponaanja ljudskih inteligentnih sistema, ponaanja
ivotinja, i funkcioniranja paralelnih i distribuiranih sistema
umjetne inteligencije u robotici
1.3. Naturalizirano obrazovanje
Kljuno pitanje koje povezuje humanistiku znanost kao
vrstu obrazovanja i kognitivnu znanost jeste: na kojoj se vrsti
epistemologije temelje konceptualna i empirijska istraivanja
ljudske prirode, odnosno kako se interpretiraju racionalnost i
moralnost kao ovjekova mentalna stanja po svom porijeklu i po
svojoj primjeni i kakva stanja stvari i procese treba da producira
upravo tako odreena ljudska priroda? Nain na koji je filozofija
odgovarala na ova pitanja - introspektivnim uvidima u arhitek
turu uma - ostvaren je u spoznajnoj teoriji i spekulativnoj metafi
zici. Racionalizam i idealizam su, meutim, bili u istoj situaciji:
praznih ruku i zatvorenih oiju (poznata je Hegelova cinina
primjedba koju je dao Davidu Humu nazvavi ga "vojvodom
filozofije otvorenih oiju"). Zapravo jedini organon zasnivanja
bilo kakve teorije koja bi mogla pruiti odgovor bilo je kritiko
miljenje, kritiki i analitiki idiom koji je primjenjivan na uvide
koje su davala ljudska ula, razum i um. Na taj nain opremljena,
i karakterizirana kao utemeljavajua, filozofija se s Kantom tran
sformirala u epistemologiju. Da um istrauje samog sebe, da um
sam sebi odreuje granice i mogunosti pa onda i svemu drugom,
nije nimalo dovodilo u sumnju metafiziku subjektiviteta, koja je
209

upravo u tome nalazila smisao: subjekt postavlja prvo sam sebe,

svoj identitet, pa onda cijeli svijet.
Naturalistika epistemologija, meutim, polazi od prirode
samog objekta, od onoga sto je njegov ulni i materijalni sadraj,
od njegove percepcije, od kvaliteta ili kvantiteta stimulacije koju
on producira, od njegove reprezentacije u svijesti, od njegove
interpretacije u viim kognitivnim zonama, od njegove distribu
cije i integracije u ve prisutne, ranije formirane i memorirane
sekvence sadraja te od njegove transformacije i adaptacije u
procesima koji formiraju mentalna stanja. Um i jezik imaju ontogenetsko i psihogenetsko porijeklo (Quine, 1976) jer se formatiraju u prirodnom svijetu, u svijetu prirodnih vrsta i njihovih
prostorno-vremenskih svojstava, jer ih formatira ulna struktura
svijeta i semantika historija u koju ovjek ulazi roenjem.
U formuliranju ovog stanovita neosporno velike zasluge
pripadaju Johnu Deweyu. Znanost treba zapoeti posmatranjem
objekta i iskazima posmatranja a zavriti teorijom objektu
istraivanja. Znanost prirodnim biima, naroito ivim bii
ma, ne moe biti deduktivna. Isto tako je s istraivanjima logike
i jezika. John Dewey je postavio temelje tvrdei "da je logika
ustvari teorija iskustvenog naturalistikog predmeta" (Dewey,
1962: 147) navodei za tu tvrdnju bioloku i kulturnu matricu
kao one strukture koje unaprijed usmjeravaju svako istraivanje.
Upravo se "naturalistiki postulat" (Ibid.,81) zasniva na evolucionistiki karakteriziranom postulatu kontinuiteta razvoja sva
kog ivog organizma u kojem su bioloke i mentalne forme
povezane i za koje ivotni procesi predstavljaju jednu integraciju.
Dewey smatra da je "svaki pravi naturalist naveden samom lo
gikom svoga stanovita da vjeruje u kontinuitet razvitka, s neiz
bjenom posljedicom zajednikih faktora u odgovarajuim
obrascima logikih i biolokih oblika i postupaka" (Ibid., 94).
210

Kakav je naturalistiki pristup jeziku? "Jezik je napravljen od

fizikih stvari kao to su: zvui, biljei na hartiji, hram, statua,
ili razboj. Samo ove stvari ne operiraju ili funkcioniraju kao
obine fizike stvari kada su sredstva saopavanja. One operiraju
na osnovu svoje reprezentativne sposobnosti ili svog znaenja"
(Ibid., 99).
Prihvatanje naturalistike epistemologije u znanstvenim is
traivanjima promijenilo je najprije shvatanje psihologije i psi
hoanalize okreui istraivanja ljudskog uma k eksperimentalnoj
i klinikoj psihologiji, a onda u pravcu kognitivne psihologije.
Pitanja kakva je arhitektura ljudskog uma i kakva je funkcionalna
organizacija ljudskog mozga, naroito viih kognitivnih podruja
modane strukture, pokrenula su iznova i pitanje logikoj or
ganizaciji spoznaje, blokovima, viim i niim nivoima u
organizaciji. Koju ideju s epistemolokog stanovita dijele sve
znanosti koje se bave istraivanjem kognitivne strukture? Prvo:
ljudski organizam je kao i svaki drugi prirodni organizam jedan
fiziki sistem s vrlo odreenom strukturom i funkcionalnom or
ganizacijom. Drugo: mentalni procesi i mentalna stanja nisu iz
vanjski "unosi" neke duhovne strukture u fiziku strukturu, nego
su proizvod fizikih procesa unutar jednog cjelovitog fizikog
sistema. Tree: inteligentni prirodni sistem kakav je ovjek moe
biti, kada se dosljedno istrai i analizira, paradigma ili metafora
za objanjenje i konstrukciju drugih inteligentnih sistema koji
nisu prirodne strukture, nego nainjeni od umjetnih materijala.
etvrto: nain na koji se svi procesi (fiziki + mentalni) u jednom
inteligentnom prirodnom ili vjetakom sistemu mogu istraivati
jeste eksperimentalni, empirijski metod prirodnih znanosti. Peto:
jezik u kojem se moe dati zadovoljavajui opis strukture i funk
cioniranja inteligentnih sistema (prirodnih i umjetnih) jeste jezik
fizike, jezik koji poinje terminima opaanja i zavrava genera211

lizacijama. Najbolju ilustraciju svih ovih stupnjeva pristupa pri

rodnoj i umjetnoj inteligenciji nalazimo u hipotezi koju su razvili
sedamdesetih godina Allen Newell i Herbert A. Simon i imeno
vali je kao "hipotezu fizikom simbolikom sistemu". Ona
glasi: "jedan fiziki simboliki sistem ima nuna i dovoljna sred
stva za generalno inteligentno djelovanje" (Newell and Simon,
1976. In: Haugeland, 1988: 41).
Prema Willardu Van Ormanu Quineu, s Rudolfom Cama
pom je propao pokuaj epistemoloke redukcije mentalnih stanja
stvari i procesa na iskaze promatranja i na logiko-matematike
termine u koje se oni mogu prevesti. To je ujedno znailo kraj
iluzije nadmoi racionalne rekonstrukcije nad psihologijom i
izgonu psihologije iz filozofije i logike. Time, smatra Quine,
koncept epistemologije nije ukinut, nego je njen status transfor
miran. "Epistemologija, ili neto slino tome, jednostavno je
zauzela mjesto jednog poglavlja psihologije a time prirodne zna
nosti. Ona istrauje prirodni fenomen, tj. fiziki ljudski subjekt.
Taj ljudski subjekt je podvrgnut odreenom eksperimentalno
kontroliranom inputu - odreenim oblicima zraenja u pomi
jeanim frekvencijama, naprimjer - i u odreeno vrijeme subjekat oslobaa / predaje kao output jedan opis trodimenzionalnog
vanjskog svijeta i njegove historije" (Quine, 1969. U: Quine,
1969:82).
ta je zapravo znaio Quineov stav da epistemologija, koja
je sa Carnapom i Bekim krugom postala, zapravo, semantika,
treba da bude dio psihologije? Ova tvrdnja ima svoj smisao i za
logiku i za psihologiju. Epistemologija je u njenom novom okvi
ru, odnosno u psiholokom okviru, postala dio prirodne znanosti,
kao jedno poglavlje psihologije, ime je, zapravo, epistemologija
ula - preko psihologije - u prirodnu znanost i prirodna znanost
u epistemologiju. Rezultat je u sljedeem: time su prestale biti
212

u znanosti primarne transcendentalne logiko-matematike for

me ili iste forme (Kantov transcendentalni argument) koje pre
thode iskustvu, a svjesne forme su prestale biti apriorne u odnosu
na nesvjesne. S druge strane, Quine je doveo do novog poloaja
vanost eksperimentalne psihologije uvoenjem u filozofsku ma
pu pitanja raspravu prirodnim vrstama (Natural Kinds, 1969)
i induktivnom zakljuivanju. Zapravo je Quine smatrao da spo
znaju svijetu moemo imati zbog toga to je svijet izdijeljen
na prirodne vrste, a u isto vrijeme su nai psiholoki procesi
formirani tokom evolucije da budu osjetljivi na postojanje pri
rodnih vrsta jer one donose sa sobom i svojim postojanjem u
prostoru i vremenu izvjesne uzrone strukture. Te uzrone struk
ture svijeta koje prate egzistenciju prirodnih vrsta obezbjeuju
prirodnu osnovu za induktivno zakljuivanje.
Kognitivna znanost, ije je samo sredite kognitivna psiholo
gija, jeste interdisciplinarno podruje istraivanja, utemeljeno na
naturalistikoj epistemologiji, koje se u irem smislu moe odre
diti kao znanost mentalnom ivotu ili mentalnim fenome
nima, a u uem smislu kao znanost neurofiziolokom porijeklu,
funkcionalnoj organizaciji, intencionalnoj karakterizaciji i tipo
vima reprezentacije mentalnih procesa u verbalnom i neverbal
nom ponaanju humanih inteligentnih sistema, u ponaanju ivot
inja, kao i u konstrukciji i funkcioniranju umjetnih inteligentnih
sistema. Kognitivna istraivanja u humanistikim znanostima za
snivaju se na istraivanju kognitivnih procesa i stanja stvari koji
pripadaju ljudskoj biti, prirodnim jezicima kojim se ona realizira,
te na istraivanju umjetnih jezika, logikih struktura umjetne
inteligencije ili ivih i neivih fizikih sistema (ljudi i strojevi)
koji imaju memorativne kapacitete, koji transformiraju vanjske
stimulacije u slike ili lingvistike reprezentacije.
213

2. Kognitivna arhitektura i kognitivni procesi

Klasini kognitivizam dijeli arhitekturu uma na kognitivne
sfere i kognitivne aktivnosti, prema neurolokom kriteriju i neuropsiholokom kriteriju na nie kognitivne sfere i vie kognitivne
sfere, odnosno na nie kognitivne funkcije i aktivnosti (nes
vjesne) i na vie kognitivne aktivnosti i funkcije (svjesne). Treba
rei da je ova teorija u principu naslonjena na fizioloka, neurocelularna i neuroanatomska istraivanja, koja su prihvatile neuropsihologija i psihometrija, koje zastupaju teoriju razliitim
nivoima arhitekture mozga, razdijeljenih zona i asimetrinih he
misfera mozga, koje funkcioniraju na razliitim niovima: viim
i niim. Nii kognitivni nivoi i primarni kognitivni procesi su
percepcija, panja i memorija. Vii kognitivni nivoi i vii kog
nitivni procesi su miljenje, govor, zakljuivanje, uenje, razu
mijevanje, rjeavanje problema, donoenje odluka, simbolika
konstrukcija ili reprezentacija itd.
Drugaiji pogled na arhitekturu mozga donosi i drugaije
shvatanje i drugaiju karakterizaciju arhitekture uma i kogni
tivnih funkcija. Kognitivni psiholozi, psiholingvisti, neuropsiholozi i raunarski psiholozi koji smatraju da je mozak jedinstven
sistem funkcioniranja neuronskih procesa i mentalnih stanja me
usobno povezanih i uslovljenih odbacuju teoriju analognim
modanim procesima koji se dijele na vie i nie i koji neurobioloki podravaju nie i vie kognitivne procese (Churchland,
1988). Teorija koja je nastala na konekcionistikom pristupu
kognitivnim procesima razvila se na temelju istraivanja para
lelno distribuiranih neuronskih procesa u mozgu. Dakle, teorija
anatomskoj i funkcionalnoj organizaciji mozga u stalnoj je
povezanosti s teorijama kognitivnoj arhitekturi uma i kogni
tivnim procesima. No pitanje koje zasluuje najveu panju jeste
214

sljedee: Koja je funkcionalna arhitektura spoznaje ili ta sve

treba biti u stanju uiniti jedan fiziki simboliki sistem (bio on
ljudski ili strojni) u cijelom toku spoznajnog procesa?
Jedan kognitivni model mora biti sposoban da obavi stanovit
broj generalnih zadataka koji mu daju kompetenciju na svim
nivoima, od vizualnog preko semantikog do konkluzivnog. Ov
dje emo navesti skraenu listu tih zadataka koju navodi Arnold
Trehub u svojoj studiji "The Cognitive Brain". Jedan kognitivni
model treba biti sposoban da: (1) analizira / opie objekt kao
entitet koji daje stimulaciju; (2) predstavi relativnu lokaciju ob
jekta u trodimenzionalnom prostoru; (3) vidi objekt najmanje u
jednoj situaciji i da ga kasnije prepozna bez obzira na kasnije
promjene u veliini ili poziciji u prostoru; (4) trai i locira objekt
koji e biti nauen ako je prisutan u jednom kompleksnom pri
zoru; (5) rekonstruira priblian izgled objekta ili sliku nauenog
objekta ako je on odsutan; (6) konstruira i naui nove slike putem
kombinacije dijelova objekata i prizora kojih se prisjea iz reper
toara uenja ili memorije; (7) prepozna nauene obrasce uprkos
nekompletnim ili degradiranim inputima; (8) otkloni nejasnosti
/ dvosmislenosti u stimulaciji i da sekvencijalno prepozna na
ueni obrazac ako je model prezentiran u kompleksnom obliku;
(9) otkrije, naui i sjeti se prostornih odnosa izmeu objekata u
jednom prizoru; (10) ako je dat proizvoljni input obrasca, odgo
vori serijom indikatora prepoznavanja i njihovih povezanih slika
iz memorije; (11) naui supstancijalne sekvence vizualnog inputa
i da se kasnije sjeti bar dijelova sadraja slike izabrane sekvence
u korektnom vremenskom poretku; (12) naui i sjeti se imena
svakog nauenog entiteta; (13) uredi i stavi u odnos unutarnje
reprezentacije kao ekvivalente subjekta i predikata u iskaznoj
strukturi; (14) generira sekvence povezanih zakljuaka; (15) za
misli ili se drugaije prisjeti, ako je model prisutan imenom,
215

svoje reprezentacije objekta, entiteta, karakteristike ili veze za

koju ime stoji; (16) kontrolira svoje ponaanje u skladu s motivacijskim potrebama; (17) doda neke indikatore vrijednosti za
neki stvarni ili zamiljeni prizor ili epizodu; (18) isplanira, izvri
i naui sekvence svojeg vlastitog ponaanja koje vodi ka okru
enjima ili epizodama u kojima susree svoje motivacijske po
trebe (Trehub, 1991:16-17).
Na osnovu istraivanja komponenti kognitivnog modela mo
gue je proizvesti instrukcije kognitivne strategije u obrazovanju,
odnosno napraviti i konstruirati "edukacijski relevantne modele
komponenti miljenja" kao to su: strategije (proceduralno zna
nje), znanje ovim strategijama i znanje neijem vlastitom
procesu miljenja (metakognicija), znanje svijetu openito, motivacijska uvjerenja i kognitivni stil kao komponente koje stoje
u interakciji (Pressley and Woloshyn, 1995:3).
2. /. Neuroznanstveni modeli kognitivnih procesa
Suvremeni istraivai na podruju kognitivne znanosti, prije
svega John R. Anderson (1995) i njegova istraivaka grupa,
smatraju da je kognitivne sposobnosti potrebno posmatrati kao
kognitivni sistem koji ima centar i periferiju. Na periferiji kog
nitivnog sistema nalazi se jedna vrsta obrade informacija koja se
odvija automatski i koja je pod djelovanjem izvanjskih stimulatora i aktivatora, a tu spadaju percepcija (obrada vizualne infor
macije: shvatanje dubine i povrine, percepcija usmjerena na
objekt, prepoznavanje vizualnih oblika; obrada govorne infor
macije: prepoznavanje jezikih oblika, prepoznavanje fonetskih
oblika, prepoznavanje konteksta, prepoznavanje slova) i panja
(audiopanja, vizualna panja). U unutarnjost ili u centar kogni
tivnog sistema spadaju razliiti tipovi reprezentacije znanja: re216

prezentacije zasnovane na percepciji (mentalne rotacije objekata:

skeniranje vizualnih slika, prostorna reprezentacija, obrada men
talnih mapa; reprezentacija serijskog niza ili poretka: hijerarhij
ski zapisi informacija koje imaju serijski poredak, prosudbe serij
skog poretka) reprezentacije zasnovane na znaenju (reprezen
tacija stavova: reprezentacija stavne mree; konceptualne re
prezentacije: semantike mree, shemati, kategorije, pojmovi do
gaaja). U odnosu na ovakvu strukturu kognitivnog sistema stvo
reni su razliiti realni modeli koji rekonstruiraju kognitivni pro
ces od primarnog impulsa, preko njegove neuronske (kemijske
ili elektrine) tranformacije do kognitivnog produkta u nadle
nim zonama mozga.
Modeli kognitivne estetike. Sastavni dio istraivanja u kog
nitivnoj znanosti i posebno u kognitivnoj psihologiji jeste kog
nitivna estetika, odnosno onaj dio istraivanja koji se tie analize
vizualnog signala ili openito analize osjetilnih stimulacija preko
kojih se primarno zasniva kognitivni odnos sa prostorno-vremenskim objektima. Moemo u ovom kontekstu parafrazirati uvenu
Kantovu tvrdnju i rei: "kognitivna psihologija bez kognitivne
estetike je slijepa, kognitivna estetika bez kognitivne psihologije
je prazna". Jedan od najizazovnijih problema za anatomska, psi
holoka i bihevioristika istraivanja mozga jeste nain na koji
mozak prima, transformira i interpretira vanjske vizualne signale.
Kognitivna estetika treba da prui odgovor na pitanje: "koji su
neuronski mehanizmi kljuni za centralnu vizualnu funkciju"
(Mansfield, 1982. U:Ingle, Goodale and Mansfield, 1982:437).
Sama anatomska arhitektura mozga s asimetrijom hemisfera uslovljava asimetrinost prijema i obrade vizualnog signala. Kako
pokazuju istraivanja cerebralnih hemisfera koja su izvrili Helle
D. Brown i Stephen . Kosslyn, dvije hemisfere imaju fokus na
217

razliitim tipovima svojstava vizualnih stimulatora (objekata) ka

da formiraju objekt reprezentacije. Lijeva hemisfera se fokusira
na manje dijelove, s veom prostornom frekvencijom, ili na de
talje; suprotno tome, desna hemisfera je globalistika, fokusira
se na globalne forme, s niom prostornom frekvencijom. Lijeva,
dakle, obrauje lokalne forme objekata, desna globalne forme
(Brown and Kosslyn, 1995. U: Davidson and Hugdahl, 1995:78).
Meu najvanije modele procesa vizualne percepcije spadaju oni
modeli koje zajednikim naporom stvaraju vizualna neuropsihologija, koja analizira neuronske procese u receptorima vizual
nog signala, i raunarska neuropsihologija, koja te analize pove
zuje sa znanjem iz geometrije. Postoje mnogi generalni raunar
ski vizualni sistemi iji je cilj "da konstruiraju simboliki opis
trodimenzionalnog svijeta (jednu "interpretaciju") predstavlje
nog u nekoj slici ili sekvenci slike, ukljuujui imena objekata
koji su prisutni, njihove veliine i udaljenosti od onoga tko pro
matra, atribute njihovog kretanja, njihova funkcionalna i relaciona svojstva i slino"(Arbib and Hanson, 1990:37).
Modeli neurofiziologije. Neurofiziologija i neurobiologija,
a naroito celularna fiziologija, otvorili su mogunost i potrebu
istraivanja nervnog sistema, molekularnih procesa na neuronskom i celularnom nivou, pitanje prijema inputa, njegovog kemij
skog i elektrikog zapisa u memoriji subjekta uz pomo dviju
vrsta sinapsi, kemijskih i elektrinih. Ljudski je organizam neurobioloki transformator koji neprekidno vri sistematsku kon
verziju inputa u outpute na svim nivoima svojeg funkcioniranja,
od najniih do najviih kognitivnih nivoa, od percepcije do slo
enih kombinatornih analiza. Iz perspektive neurobiologije, ne
urofiziologije, neuropatologije i neuroanatomije postoji vie na
ina i metoda da se doe do zadovoljavajueg opisa fiziolokih
218

(molekularnih) procesa u mozgu u molekularnim i celularnim

terminima ovih znanosti, i to u okviru normalnog kao i pa
tolokog funkcioniranja mozga i cjelokupnog centralnog nervnog
sistema (CNS). Metodom farmakoloke manipulacije, odnosno
primjenom razliitih supstanci, nastoji se djelovati na promjenu
celularne aktivnosti; metodom anestezije odreenih zona mozga
nastoji se utvrditi funkcionalna i motorika aktivnost; metodom
mjerenja cirkulacije i metabolizma u mozgu utvruje se aktivnost
zona mozga pri obavljanju kognitivnih zadataka; metodom elek
trinih mikrostimulacija odreenih dijelova mozga definira se
motoriki odgovor; metodom elektroencefalografije odreuje se
neuronska aktivnost i njena potencija.
Ljudski organizam je ne samo razdijeljen na dvije strane
nego je potpuno asimetrian sistem. Osnov asimetrinosti funk
cija naeg tijela lei u cerebralnoj asimetrinosti ili cerebralnoj
lateralizaciji. Ne samo da je mozak razdijeljen na dvije asime
trine hemisfere nego je tako i sa perifernim nervnim sistemom,
koji se dijeli na dvije grane, lijevu i desnu, preko kojih asime
trino podrava funkcije unutarnjih organa, npr. vagus nejednako
podrava rad srca. Posljedica ove fizioloke razdijeljenosti i asi
metrinosti je asimetrinost funkcija naih organa i asimetrinost
percepcije, emocija, panje, uenja, pamenja, osjeanja, sve do
sociokulturnih utjecaja koje ima ovaj fenomen. Uprkos tome,
ljudski organizam funkcionira kao integralni i jedinstven sistem.
Kako se vri ova integracija i gdje se vri ova integracija u naem
mozgu, ta je omoguava i kakve su njene konsekvence i utjecaj
na na nau funkcionalnu i reprezentacijsku sposobnost jesu pi
tanja kojima se bavi i neurofilozofija, koja unosi ideju identitetu
mozga i uma (Brain=Mind) (Churchland, Patricia, 1988:9). Vei
broj filozofa u Americi danas zastupa stanovite koje je izvedeno
iz stanovita kognitivne neurobiologije. Po tom shvatanju men219

talni su fenomeni uzrokovani neurofiziolokim procesima u mo

zgu i predstavljaju svojstva mozga. To stanovite eksplicitno
zastupa John R. Searle i deklarira ga kao "bioloki naturalizam"
(1992:1).
Modeli neuropsihologije. Neuropsihologija je multidisciplinarno i dinamino podruje istraivanja koje je formirano u
novije vrijeme intenziviranjem suradnje i konvergencijom eti
riju istraivakih podruja: (1) neuroanatomije; (2) fiziologije;
(3) biokemije i (4) psihologije. To je podruje na kojem se po
kuava da se pitanjima kojima se bavi bihevioristika psiholo
gija prue odgovori u terminima znanosti mozgu ."Prinuena
od strane biologije ona pokuava da osigura strukturalne, funk
cionalne i psiholoke pojmove ponaanja koja su koherentna. Ali
ona se isto tako nada da e otkriti kako mi razumijevamo" (Cytowic, 1996: 2). Zapravo se, kako kae neuropsiholog Richard
. Cytowic, pod neuropsihologijom treba ponajprije podrazumi
jevati jedan metod, odnosno jedan nain pristupa problemu ili
jedan mogui nain konceptualizacije kognitivne psihologije i
nervnog tkiva. Istraivanje strukture, sadraja i reakcija nervnog
tkiva sastavljenog od razliitih tipova celularne organizacije, des
kriptivna analiza ovih procesa i njihova konceptualizacija kao
moguih uzroka mentalnih stanja (arhitekture uma) i ovih kao
moguih uzroka fizikih aktivnosti subjekta treba da dadne zado
voljavajuu interpretaciju odnosa "um "i "mozak". Prema Stephenu M. Kosslynu i Richardu A. Andersonu (1992:xxvi) suvre
mena neuropsihologija dijeli se na tri glavne grupe: (1) kliniku
neuropsihoologiju - koja je zainteresirana za dijagnosticiranje
oteenja mozga i naina njihovog saniranja; (2) kognitivnu neuropsihologiju - koja je zainteresirana za karakterizaciju mental
nih funkcija istraivanjem utjecaja oteenja mozga na pona220

sanje; (3) raunarsku neuropsihologiju - koja usvaja i povezuje

neuroanatomske, neuropsiholoke i raunarske perspektive da bi
pruila odgovor na pitanje kako mozak producira mentalna sta
nja.
Modeli kognitivne psihologije. Kognitivna psihologija je
sredite jednog konzorcija disciplina povezanih krovnim nazi
vom kognitivna znanost. "Cilj kognitivne psihologije je da razu
mije prirodu ljudske inteligencije i kako ona funkcionira" (An
derson, 1995:1), pa je prema tome njen zadatak otkrivanje i
davanje zadovoljavajueg opisa razliitih aspekata ljudske inteli
gencije. Anderson uporeuje zadatak kognitivnog psihologa sa
misliocem koji eli da zna kako asovnik radi. Razumijevanje
mehanizama koji omoguavaju rad ljudske inteligencije vode ka
stvaranju umjetnih modela inteligencije ili do pokuaja da se
konstruiraju razliiti programi koji oponaaju rad ljudske inteli
gencije, odnosno programi koji mogu da se prisjete injenice, da
rjeavaju probleme, da zakljuuju, da ue, da upotrebljavaju je
zik. Nadalje, kognitivna psihologija, koja se snano razvila iz
meu 1950. i 1970. godine, osigurava temelje uspjenih istrai
vanja gotovo svih drutvenih znanosti, jer je znanje tome kako
ljudi misle vano i za razumijevanje niza drutvenih procesa koji
zavise od miljenja individue i grupe: klinika psihologija is
trauje kako se dogaaju izvjesni poremeaji miljenja, socijalna
psihologija govori ponaanju ljudi prema drugim individuama
i drugim grupama, politika znanost istrauje modele diskursa i
uvjeravanja, ekonomija istrauje donoenje i realizaciju ekonom
skih odluka, sociologija istrauje zato su odreeni naini or
ganiziranja grupa efektivniji od drugih, lingvistika istrauje zato
prirodni jezici imaju izvjesna semantika i strukturalna svojstva
(Anderson,1995:3). Zapravo je podruju istraivanja razliitih
221

aspekata ljudske inteligencije koje se danas naziva kognitivnom

psihologijom trebalo vie od 30 godina da se formira i formulira
svoj predmet i metode, najprije da prui eksperimentalne dokaze
svojim mogunostima a onda i da teorijski izloi svoje rezul
tate. Od 1980. godine pa do danas sama kognitivna psihologija
se u sebi supstancijalno transformirala i specijalizirala, usmjerivi panju naroito na istraivanje neuronske osnove kogni
tivnih procesa, a unutar tog podruja (neuropsihologije) na nie
molekularne procese i na neuronsku aktivnost viih kognitivnih
procesa. Nain na koji kognitivni psiholozi pristupaju istraiva
njima mentalnih procesa, prije svega nekih aspekata memorije,
razlikuje se takoer kod kognitivnih psihologa koji se bave posmatranjem i opisivanjem ponaanja ili fizikih radnji za koje
pretpostavljaju da ih uzrokuju mentalne radnje, i kod neuropsihologa koji su skloniji matodama neurofiziologa.
2.2. Raunarski modeli kognitivnih procesa
Kompjuterski ili raunarski model kognitivne arhitekture i
kognitivnih procesa poiva na nekoliko ideja koje suvremena
tehnologija eli materijalizirati odnosno rekonstruirati u pamet
nim materijalima ili izgradnjom jednog inteligentnog ambijenta.
Prvo, mentalna stanja i mentalni procesi prirodnih fizikih siste
ma, kakvi su ljudi i ivotinje, mogu se strojem ili raunarski
rekonstruirati sredstvima umjetne inteligencije, primjenom
umjetnih jezika i logike sintakse. Drugo, mentalna stanja pri
rodnih inteligentnih sistema mogu se simulirati simbolikom re
prezentacijom, a mentalni procesi se mogu simulirati raunskim
tj. logikim operacijama na simbolima. Tree, mentalni sadraj
prirodnih sistema se moe organizirati kao sadraj jednog pro
grama koji se sastoji od podataka i informacija pohranjenih u
222

umjetnu memoriju raunara. etvrto, osnovne jedinice mentalnih

procesa kod prirodnog ivog organizma ine neuroni, neuronski
vorovi, neuronske mape i neuronsko tkivo. Umjetna inteligen
cija uzima kao obrazac ili paradigmu raunarskih jedinica i pro
cesa koji se izmeu njih programiraju upravo neuronsku struk
turu mozga. Analogija koja se pravi izmeu ljudskog bia kao
obraivaa informacije i vrlo sofisticiranog digitalnog raunara
moe se predstaviti na sljedei nain: oba upotrebljavaju mnogo
razliitih vrsta transformacija da obrade input i da proizvedu
output; oba imaju ugraene strategije rjeavanja problema koje
mogu biti upotrijebljene kada su prikladne za primjenu na nove
informacije; konano, oba mogu imati potekoe u obradi nove
informacije ako odgovarajui programi nisu jo pohranjeni i spre
mni da rade na informaciji (Woolfolk and McCune Nicolich,
1980:222).
Koncept koji je temeljan za razumijevanje raunarskih mo
dela kognitivnih procesa jeste koncept kognitivne arhitekture
uma. Arhitektura je "fiksirana struktura koja osigurava okvir
unutar kojeg kognitivni procesi u umu zauzimaju mjesto"(Newell, Rosenbloom and Laird, 1989. U: Posner, 1993:93). Unutar
raunarske znanosti, koja eli izgraditi zadovoljavajuu para
digmu ili strojevnu metaforu za razumijevanje prirodne ovje
kove inteligencije, koncept raunarske arhitekture je vezan za
hardversku struktura koja producira sistem funkcija koje se mogu
logiki programirati. "Pojam arhitekture za kognitivnu znanost
je odgovarajua generalizacija i apstrakcija pojma raunarske
arhitekture primijenjene na ljudsku spoznaju: fiksirani sistem
mehanizama koji podrava i proizvodi kognitivno ponaanje"
(Ibid., 94). Dragim rijeima, arhitektura raunara se pravi prema
arhitekturi mozga a raunarsko procesiranje podataka se pravi
prema neuronskom procesiranju signala u razliitim zonama mo223

zga. Arhitektura omoguava niz karakterizacija ponaanja siste

ma, racionalnog ili neracionalnog, svrsishodnog ili tautolokog.
Arhitektura jednog digitalnog raunara s jednim skupom kom
ponenti (procesor s povezanim registrima memorije, s mapom
podataka koja osigurava razliite operacije kao to je adicija,
intersekcija, prebacivanje itd., primarna memorija koja sadri
vie instrukcija za neki program, sekundarna memorija) opisuje
jedan mehaniki sistem koji se ponaa na odreeni nain i u
odreenim vremenskim sekvencama. Ponaanje ovog mehani
zma zavisi od programa i od podataka koji su pohranjeni u
memoriju. Na vrhu kognitivne arhitekture, koja se najprimjere
nije izlae u terminima kognitivnih funkcija, nalazi se osoba sa
sistemom znanja svijetu i sa simbolikim sistemom koji se
sastoji od reprezentacija i operacija koje obrauju informaciju.
Ono stoje za arhitekturu raunara nivo transfera registara (trans
portiranje bitnih vektora iz jedne funkcionalne jedinice u drugu)
to je za ljudsku kognitivnu arhitekturu nivo neuronskog protoka
koji se opisuje kao paralelne meusobno povezane mree veza
(konekcija) izmeu neurona.
Konvencionalni model umjetne inteligencije - je model
koji se zasniva na hijerarhijskoj ili serijskoj distribuciji obrade
informacija i konvencionalnoj semantiki transparentnoj obradi
simbola (Clark, Andy (1993: 3), odnosno zasniva se na tri kom
ponente: (1) na teorijskom modelu izraunavanja koji je dao Alan
Turing (1937) i koji se zove "Turingov stroj", (2) na materijalizaciji ovog intelektualnog modela koju je dao John von Neumann
dizajniranjem raunara (1950) i (3) na jeziku kojeg je oko 1960.g.
dao John McCarthy. Takvi su modeli zasnovani na semantikoj
interpretaciji i parafrazi objektno vezane varijable (Quine, 1970).
Teorijsku pozadinu ovog modela umjetne inteligencije dali su
224

Allen Newell i Herbert A. Simon artikulacijom koncepta fizikog

simbolikog sistema prema kojem "simboli stoje u korijenu in
teligentne akcije", a jedan fiziki simboliki sistem sastoji se od
skupa entiteta koji se zovu simboli, kompleksnijih simbolikih
oblika koji se zovu izrazi i zbirke procesa koje vre logike
operacije sa ovim izrazima da bi proizveli druge izraze. To je
"proces stvaranja, modifikacije, reprodukcije i destrukcije" koji
vri stroj (Newell and Simon, 1976. U: Haugeland, 1988:40).
Konekcionistiki model umjetne inteligencije ili "uspo
redna distribuirana obrada" (PDP-parallel distributed processing)
je model uenja koji se naslanja na cijeli niz neuronskih ute
meljenja mikroteorije kognicije, po kojem je cjelokupno znanje
dato u vezama (connections) koje postoje izmeu jedinica obrade
slinih neuronima, dok je samo uenje funkcija preoblikovanje
obrazaca tih veza. Globalna konfiguracija mozga, koja je sai
njena od 100 biliona neurona i vie od 100 triliona sinaptikih
veza, oponaa se u konekcionistikom modelu umjetnom neuronskom mreom (P. Churchland, 1995:4) i razlikuje se od klasinog
raunara koji vri serijsku obradu informacije. Osnovne su dvije
vrste uenja: asocijativno uenje (obrazac asociranja, ili uenje
kako jedan obrazac uenja aktivira drugi) i uenje otkrivanjem
pravilnosti (izdvajanjem nekog pravilnog obrasca). Pitanje Da
vida E. Rumelharta, jednog od najznaajnijih predstavnika konekcionizma na podruju kognitivnih znanosti, zbog ega je ba
raunar u stilu ljudskog mozga postao interesantan za kognitivnu
znanost, odnosno zato je raunarska metafora uma nainjena
na metafori mozga kao uma u konekcionistikom pristupu istra
ivanjima spoznaje, ima svoj odgovor u tome da su empirijska
istraivanja na podruju neurobiologije, neuroanatomije i rau
narske znanosti donijela nove metafore i nove uvide u prirodu
225

ljudskih mentalnih operacija. "Arhitektura koju sada otkrivamo

nije ona koja je zasnovana na Von Neumannovoj arhitekturi nae
sadanje generacije raunara, nego prije arhitektura zasnovana
na razmatranjima kako sami mozgovi mogu funkcionirati."(Rumelhart, 1989. U: Posner, 1993:133). Terrence J. Sejnowski i
Patricia Smith Churchland smatraju da je neophodan i ultimati
van zadatak "reduktivna integracija psihologijske i neurobioloke
znanosti" (Sejnowski and Churchland, 1989. U: Posner, 1993:
344) kako bi se dolo, na obje strane, do ispravnog razumijevanja
jedinstva mozga i uma, fizike / bioloke i mentalne organizacije
koja proizvodi svjesna i intelektualna bia. Tehnologija modeli
ranja realistikih raunarskih modela mozga unutar raunarske
neuroznanosti se u najveem broju sluajeva izvodi kao simulacija na digitalnom raunam. Simulacija neuronskih procesa s
velikim brojem paralelnih raunara s hiljadama procesora postie
brzinu obrade podataka, ali ne i njihovu sloenost na razliitim
nivoima organizacije. Neuroni su organizirani u lokalne neuronske vorove ili tokove, nizove, neuronske mape koje se povezuju
izmeu sebe i stvaraju koherentne funkcionalne jedinice koje
osiguravaju vie modane funkcije, kao to su percepcija i pa
nja. Tehnike istraivanja ovih neuronskih organizacija i njiho
vog funkcioniranja sastoje se u razliitim optikim mjerenjima
neuronske organizacije u kori velikog mozga uz pomo ionskosenzitivnih kontrasta i razliitih mjerenja cirkulacije i metabo
lizma mozga (PET, MEG, 2-DG, MRI). Plastino modeliranje
uenja i memorije je jedan od vrlo vanih zadataka raunarske
simulacije kognitivnih procesa. "Jedan od glavnih istraivakih
ciljeva raunarske neuroznanosti jeste da otkrije algoritme koje
koristi mozak" (Hanson i Olson, 1990. U:Hanson i Olson, 1990:
8). Jedan novi pristup, koji je uveo Mead, sastoji se u simuliranju
biolokih protoka upotrebom hardvera ije komponente direktno
226

oponaaju elektronske tokove u mozgu. Ovaj pristup je poznat

pod imenom koje mu je dao Mead kao "sintetika neurobiolo
gija" (Mead, 1989).
Temeljna razlika izmeu klasinog raunarskog modela uma
i konekcionistikog modela lei u odnosu prema semantikim i
strukturalnim svojstvima unutarnjih simbolikih reprezentacija.
Klasini model je objektno orijentiran i vezan semantikim svo
jstvima formalizacija, on pripisuje sadraj izrazima koji su unu
tarnji objekti raunara i cijeli niz strukturalnih relacija, a konekcionistiki pripisuje sadraj jedinicama ili agregatima jedinica
povezanim u jednu mreu i aktivira izmeu njih samo jednu
primitivnu relaciju, uzronu povezanost (Fodor i Polyshyn, 1988.
U:Beakley i Ludlow, 1994: 289).

3. Logika i kognitivni modeli

Proces identifikacije i reprezentacije, koji je za kognitivni
pristup prostorno-vremenskim entitetima sredinji, razvijao se od
identifikacije natprirodnih entiteta u semantici prirodnih jezika,
preko identifikacije prirodnih entiteta u jeziku simbola, koncep
tualnih entiteta ili ideja do apstraktnih simbolikih shemata. Sve
su to bili stupnjevi kognitivnog razvoja, razvoja lingvistike i
logike kompetencije u mediju prirodnih jezika. Razvoju umjetne
inteligencije prethodili su razvoj umjetnih jezika, kao to je bio
Fregeov (Begriffschrift), aksiomatizacija miljenja i redefinicija
osnova matematike kod Davida Hilberta (Axiomatisches Den
ken), Russellovo bavljenje iskaznim raunom i iskaznim funkci
jama (The Principles of Mathematics), Carnapova istraivanja
logike sintakse i deskriptivne sintakse jezika (The Logical Syn
tax of Language), pokuaji davanja semantike i strukturalne
227

definicije istinitog iskaza kod Alfreda Tarskog (The Concept of

Truth in Formalized Languages) i drugi. Mjesto koje logika ima
u suvremenim istraivanjima kognitivnih procesa trai da se od
govori na pitanje koliko je logika spoznajna, odnosno koliko su
intuitivna sposobnost pravilnog izvoenja zakljuaka i znanstve
na teorija zakljuivanja, definiranja i dokazivanja u funkciji pro
irivanja saznanja u ininjeringu znanja i uenja. Logika prirod
nih jezika ima drugu "sudbinu" od logike umjetnih jezika. Idiomi
identiteta i kvantifikacije koji su specifini za prirodne jezike,
kulture i ontologije teorija na tim jezicima i u tim kulturama
vezani su za objekte i za semantiku dimenziju svoje upotrebe.
Umjetni jezici, meutim, propisuju simbolima kojim operiraju
proceduralna, sekvencijalna, algoritamska "znaenja" na svakom
nivou kompleksnosti koja se formira, odnosno u svakom pojed
inanom postupku integracije i distribucije koju definira sama
arhitektura simbolikog sistema. Objektima se pripisuju znaenja
i isto tako relacijama izmeu objekata jednog simbolikog siste
ma, tako da ontologija tog sistema nije vie realna (Quine, David
son).
3.1. Logika
Pravilno zakljuivanje u situacijama koje trae svoje rjeenje
u svakodnevnom ivotu i ispravno zakljuivanje u znanstvenim
teorijama osnovni je cilj uenja i obrazovanja. Logika se kao
propedeutika uvijek stavljala na prvo mjesto obrazovnog procesa
(corpus studiorum ili u obrazovni program) od poetka formi
ranja univerziteta u Evropi (Padova, Oxford, Pariz), i izuavala
se unutar triviuma koji su inile logika, retorika i fizika. Do 12.
stoljea od logikih djela bila su poznata samo dva Aristotelova
spisa (Kategorije i De Interpretatione) i Porfirijev spis Isagoge,
228

koje je na latinski jezik preveo Boetije, i koji su bili obuhvaeni

imenom Logica vetus (stara logika), a od 12. stoljea se broj
Aristotelovih prevedenih logikih spisa poveao i skupa s ko
mentarima tih spisa sainjavao ono to se izuavalo kao Logica
nova (nova logika). Srednjevjekovna logika doktrina, poznata
pod imenom Logica terminorum, bavila se preciziranjem svoj
stava termina u upotrebi (Proprietates terminorum) i pri tome
izolirala nekoliko teorija supoziciji i signifikaciji, kao svoj
stvima koja imaju termini u logikoj upotrebi. Nova ili matemat
ska (simbolika) logika nastala je radom Gottloba Fregea na
Begriffschriftu (pojmovno pismo), otkrivanjem rauna iskaza i
rauna predikata i tretiranjem iskaza kao funkcije. U razvoju
matematske logike dali su vaan doprinos Bertrand Russell, Lud
wig Wittgenstein, Rudolf Carnap, Alfred Tarski, a u novije vri
jeme Willard Van Orman Quine. Taj put razvoja logike pokazuje
da se ova filozofska disciplina razvijala u tijesnoj vezi sa se
mantikim i strukturalnim svojstvima prirodnih jezika, a onda u
vezi s istraivanjima tih svojstava kod umjetnih jezika i umjetne
inteligencije i njihovom primjenom u raunarskim modelima
uma. Stoga je potrebno kod karakterizacije logike imati u vidu
njen razvoj, podruja na kojima se razvijala, objekte i metode
koje je uzimala kao svoje forme i svoje postupanje.
"Logika" je vieznaan termin kojim se karakterizira:
(1) intuitivna sposobnost pravilne upotrebe misaonih formi
poloenih u prirodnim jezicima i intuitivna sposobnost pode
avanja semantikih svojstava prirodnih jezika i misaonih sa
draja sa odgovarajuim logikim strukturama reenica, koje ima
ju karakter materijalnih implikacija nainjenih u objekt-jeziku;
(2) kalkulativna vjetina upotrebe formalnih svojstava ra
cionalnog jezika ljudskog miljenja, primjene operacija logikog
zbrajanja i multiplikacije, kojim se produciraju integracije i dis229

tribucije subjekata i predikata iskaza ili cijelih iskaza u dobro

ureene simbolike strukture koje se mogu transformirati u opise
ili simbole nekog drugog jezika vieg tipa openitosti ili prevesti
u iskaze koji imaju karakter formalnih implikacija u metajeziku;
(3) znanost koja se bavi istraivanjem, dakle: otkrivanjem,
formiranjem, transformiranjem i upotrebom idealnih misaonih
objekata [logikih formi] razliite kompleksnosti i razliitog ni
voa openitosti, materijalizirano reprezentiranih u razliitim ti
povima semantike karakterizacije i razliitim hijerarhijama
strukturalne karakterizacije. Pod "misaonim objektima razliite
kompleksnosti" podrazumijevam logike forme pojam, sud, zak
ljuak, definiciju, dokaz, kontekst, teoriju, teorijske modele. Pod
"razliitim nivoom openitosti" podrazumijevam opseg repre
zentacije / zastupanja koju jedna logika forma moe imati u
funkciji varijable unutar jedne teorije. Logika je znanost unutar
koje se istrauju objekti razliite kompleksnosti, pa je prema
tome logika znanost hijerarhiji karakterizacija onog logikog
("istinitog na temelju forme"). Unutar logike kao i unutar mate
matike vlada [1] hijerarhija kompleksnosti objekata koji se is
trauju, [2] hijerarhija jezika (notacija) kojima se ti objekti ka
rakteriziraju (opisuju) i [3] hijerarhija tehnika operiranja objek
tima koje se u tu svrhu primjenjuju.
(4) skup tehnika karakterizacije istinosne vrijednosti ra
zliitih tipova "onog logikog" ("istinitog na temelju forme"),
od kojih su neki tipovi primitivni ili bezuvjetno istiniti (nekondicionirani); neki tipovi se karakteriziraju kao jednostrano uvje
tno istiniti (kondicionirani), neki tipovi logikog su dvostruko ili
obostrano uvjetovani u svojoj istinitosti (bikondicionirani); neki
su viestruko uvjetovani (multikondicionirani, polivalentni). Ov
dje spadaju tehnike izvoenja zakljuaka, tehnike simbolikih
notacija logikih relacija, tehnike parafraziranja idioma svako230

dnevnog jezika u reducirane simbolike strukture kanonske no

tacije, tehnike kvantifikacije, tehnike supstitucije, tehnike satis
fakcije, tehnike semantike unifikacije varijabli, tehnike distri
bucije i integracije izraza u teorijske modele, u deduktivne siste
me, u programe i programske jezike, tehnike verifikacije istini
tosti iskaza.
(5) znanstveno sredstvo prirodnih i drutvenih znanosti ko
je predmetu svojeg interesa uspostavljaju mreu analitikih
hipoteza i iz njih deduciraju teorijske iskaze koje povezuju u
konzistentne teorijske cjeline primjenom standardnih i nestan
dardnih tehnika kvantifikacije, supstitucije i unifikacije; ili in
duktivnim procedurama dolaze do integracije karakterizacija pre
dmeta istraivanja koje pretvaraju u zakljuke; sredstvo i jezik
uz iju pomo pojedinane znanosti formaliziraju ili aksiomatiziraju svoja istraivanja i rezultate svojih istraivanja;
(6) artificijelni jezik logikog programiranja ili simbolike
konstrukcije procedura tehnikih sistema na temelju primjene
algoritma umjetne inteligencije, kontrole stupnjeva realizacije
zakljuivanja, ili na temelju ne-monotonijskih logikih operacija,
prije svega novog tipa negacije ( negacija-kao-izostanak).
(7) filozofska disciplina koja producira promjenjljivi kri
tiki i analitiki idiom ili metode interpretacije i reinterpretacije
epistemolokih i ontolokih pretpostavki teorije, odnosno koja
producira princip logikog kao idealnu matricu identifikacije i
reidentifikacije vaenja logikih principa u bilo kojoj proceduri
koja dovodi do bilo kojeg teorijskog modela ili smisaonog opisa
u filozofiji.
Ovdje sam naveo sedam tipova karakterizacije logike izd
vajajui aspekte onog logikog koji je njen predmet. Simplifici
rano reeno, logika se bavi karakterizacijom (1) misli ili mi
saonog sadraja izraenih u (2) iskazima koji su izneseni (iska231

zani ili izreeni) u formi u kojoj se tvrdi (3) postojanje ili ne

postojanje nekog stanja stvari ili injenice. Razliiti su i naini
na koje se logika bavi navedenim predmetima: ona otkriva va
ljane oblike misli (logike forme), karakterizira njihov tip ope
nitosti i, konano, postavlja pravila i zakone njihovih formacija
i transformacija u druge forme vieg ili nieg tipa openitosti.
3.2. Kognitivni modeli logike i jezika: rigidni i fuzzy modeli
Psihologijsko razumijevanje procesa miljenja razlikuje se
od onog koje prua formalno-logiki opis ispravnog zakljuiva
nja. Logike forme se interpretiraju kao mentalni modeli ili kao
pragmatike osnove miljenja. Razumijevanje nekog diskursa
vodi ka jednom modelu situacije koja lei u diskursu, to jeste do
jedne reprezentacije koja je srodna s rezultatom opaanja ili
zamiljanja te situacije. Smisao razvijanja mentalnih modela sas
toji se u potrebi da se razvije model deduktivnog miljenja. Os
novna ideja je "da zakljuivanje zavisi od konstrukcije modela
zasnovanog na premisama i generalnom znanju, formuliranju
konkluzije koja je istinita u tom modelu i koja ini eksplicitnim
neto to je samo implicitno u premisama, nakon ega slijedi
provjera valjanosti konkluzije traenjem alternativnih modela
premisa u kojima je ta konkluzija lana" (Johnson-Laird, 1995.
U: Mehler i Franck, 1995: 174).
Deduktivno zakljuivanje je jedan od najznaajnihih kog
nitivnih obrazaca ili kognitivnih modela i ne samo jedna od
metoda deduktivnih znanosti. Aristotelova silogistika je dala prve
jasne i precizne modele deduktivnog miljenja u znanstvenom
smislu. Aristotel je ve u Prvoj analitici shematizirao deduktivne
modele ili silogistike figure zakljuivanja i reducirao ih na polo
aj termina, a onda simbola, u trijadnom kvantificiranom odnosu.
232

Valjanost zakljuivanja svodi se na odnos opsega termina i nji

hovog obuhvaanja (srednji termin je obuhvaen gornjim termi
nom a sam obuhvata nii termin), kvantifikacijske vrijednosti
premisa (univerzalna, partikularna, singularna), i zakone kon
verzije u pojedinim figurama. Vodei matematiari 19. stoljea
zasnovali su ideju istog miljenja ili miljenja kao aktivnosti
stvaranja formalnog, konzistentnog i kompletnog sistema sas
tavljenog od iskaza, definicija i teorema dobijenih izvoenjem
derivacija i konsekvenci iz malog broja aksioma i uz pomo
mehanikih pravila zakljuivanja. U djelima Georga Cantora,
Richarda Dedekinda, Gottloba Fregea, Davida Hilberta i drugih
dati su poticaji i matrice logike analize matematike koju su dalje
razvili Ludwig Wittgenstein, Bertrand Russell, Alfred Tarski tra
gajui za novim osnovama i novim principima matematske zna
nosti, odnosno za novom metodom koja treba zadovoljiti uvjete
formiranja sigurnog i preciznog dokaznog sistema u svakoj zna
nosti koja se uzdigne do teorijskog prouavanja svojih objekata.
Kao kognitivni model, deduktivno zakljuivanje je ono zakljui
vanje kod kojeg konkluzije slijede s vie izvjesnosti.
Induktivno zakljuivanje je logiki postupak formiranja
zakljuka koji zadovoljava pravila induktivne metode. Kod sa
mog Francisa Bacona (Novum organon) induktivna metoda je
od samog poetka dobila dvije karakteristike na kojima se treba
zasnivati: posmatranje (opaanje) pojava i mehaniko klasifici
ranje (pravljenje tabela) prema pravilima forme. To su ostali
principi induktivnog postupanja sa simbolima sve do danas u
umjetnoj inteligenciji. Induktivno zakljuivanje je postupak koji
ide od pojedinanih i posebnih pojava ka opim, ili od opaanja
onoga to vrijedi za niz pojedinanih sluajeva do zakljuka da
to vrijedi i za sve sluajeve te vrste. Kognitivna vrijednost in
duktivne metode od najveeg je znaaja za eksperimentalne zna233

nosti, pa tako i za kognitivnu znanost. U kognitivnoj psihologiji

induktivno zakljuivanje se uzima kao model zakljuivanja ije
su konkluzije vjerovatne a ne izvjesne. Model induktivnog zak
ljuivanja u induktivnim situacijama koje se ne mogu formalizirati zasniva se na matematikoj analizi prirode vjerovatnoe i
naziva Bayesova teorema (Bayes's Theorem) i slui kao preskriptivni model ili kao normativni model (Anderson, 1995:326).
Ovdje u izloiti ukratko samo nekoliko modela zakljui
vanja koji su relevantni za istraivanja i primjenu umjetne inteli
gencije i koji se upotrebljavaju kao raunarski modeli inteligent
nog ponaanja. Razdijelit u ih na rigidne ili krute kognitivne
modele koji nastaju na logikim i jezikim formalizacijama koje
pruaju monotonijske logike, i fuzzy ili mekane / gipke kogni
tivne logike modele koji nastaju na temelju nemonotonijskih ili
vievrijednosnih logika, modalnih logika i logike vjerovatnoe.
3.2.1. Kognitivni modeli monotonijske logike
Raun (calculus) iskaza je poseban dio simbolike logike
ili logike analize matematike (aritmetike) koju su, zajedno s
logikom predikata, utemeljili Gottlob Frege, Bertrand Russell,
Ludwig Wittgenstein, Rudolf Carnap, Alfred Tarski i drugi. Ce
sto se upotrebljava naziv logika iskaznih konektiva (i, ili, ako,
onda, ne, ako i samo ako, dok, svaki, nijedan) i logika istinosnih
vrijednosti ("istinito", "lano"). Osnova ove vrste logike je in
dikativni ili asertivni iskaz, onaj kojim se neto tvrdi ili porie,
i koji moe imati samo jednu od dvije istinosne vrijednosti: biti
istinit (l) ili biti laan (L). Logika iskaza je centralni i glavni dio
suvremene simbolike logike, zapravo najznaajnija logika dis
ciplina koja je razvila tehnike valjanog formiranja dokaza i konzistentnog integriranja skupa iskaza. Iskaznu logiku interesiraju
prije svega sloeni iskazi, tj. takvi iskazi koji se sastoje od dva
234

ili vie jednostavnih ili sloenih iskaza povezanih konektivima

(svezama), kao npr. i, ili, ako, onda, ne, ako i samo ako. Ono
to iz toga slijedi jeste da u svakoj tako formiranoj vezi ili sklopu
dvaju ili vie iskaza istinosna vrijednost itavog sklopa ili itavog
sloenog iskaza zavisi od istinosne vrijednosti iskaza od kojih je
sastavljen taj sklop. Uz pomo shematskog prikaza ili simbolike
notacije, logika iskaza je u stanju da prevede pojedinane iskaze
i njihovu vezu u shemu i da shematizira u formi istinosnih tablica
ili matrica istinosnih vrijednosti te tako uspostavi formalnu teh
niku i proceduru za brzo ustanovljenje istinosne vrijednosti jedne
teorije.
Raun (calculus) predikata Logika predikata je logiki
postupak kojim se na osnovu primjene logikih pravila na logike
forme manjeg ili veeg nivoa logike openitosti vri (1) inte
gracija ili zdruivanje razliitih predikata ili predikativnih di
jelova koji pripadaju razliitim iskazima a imaju isti subjekat,
(2) zdruivanje razliitih subjekata koji pripadaju razliitim iska
zima a imaju isti predikat ili isti predikativni dio. Sta je smisao
ovih integracija i distribucija subjekata iskaza ili njihovih predi
kata i predikativnih dijelova? Smisao je (a) u simplifikaciji teorije
koja je izgraena od iskaza (ai) razliitog sadraja ali iste logike
forme, ili (a2) istog sadraja a razliite logike forme, ili
(a3) razliitih nivoa logike openitosti koje mogu imati sadraj
i forma iskaza u jednoj teoriji; (b) u ekonomisanju terminima i
ontologijom koju zauzima jedna teorija svojim "blokovima",
(c) u semantikoj unifikaciji varijabli (logikih openitosti) jedne
teorije i stvaranju jednoznanosti i time istinitosti - konzistentnosti - svih stavova i cjelokupne teorije. Prema tome, vrijednost
ovog postupka ili metode lei prije svega u njenom doprinosu
deduktivnom zakljuivanju, tj. u deduktivnim znanostima koje
mogu aksiomatizirati svoje podruje istraivanja, koje mogu upo235

trebljavati konstruirane, simbolike i finitne jezike, i koje se

istinom bave u znanstvenom smislu. To znai da postoje znanosti
koje iz prethodno konstruirane teorije istine, iz prethodno kon
struiranog vokabulara jednog finitnog jezika, iz prethodno po
stavljenih pravila dokazivanja dobijaju rezultate svojih istraiva
nja kao logike konsekvence unaprijed postavljenih tvrdnji i pro
cedura oko predmeta svojeg istraivanja.
3.2.2. Kognitivni modeli nemonotonijske logike
Modeli fleksibilnog, mekog, gipkog raunanja {Soft Com
puting) sainjavaju skup kognitivnih modela koji se zasniva na
fuzzy logici, fuzzy funkcijama fuzzy brojevima, koje je u znanost
uveo Lotfy A. Zadeh (University of California at Berkeley).
Fuzzy logika je logika kontinuiranih veliina koje stoje izmeu
klasinih Booleovih vrijednosti funkcija (0,1) i uzima u obzir
fuzzy brojeve izmeu 0 i 1 (0,1), (0,2), (0,3) ...(1,0), odnosno
ustanovljuje istinosne vrijednosti koje kao parcijalne lee izmeu
"potpuno istinitog" i "potpuno lanog". Lotfi A. Zadeh je uveo
fuzzy teoriju skupova oko 1960. godine kako bi brojne neprecizne
i aproksimativne situacije u fizikom svijetu dobile svoju logiku
konstrukciju i kognitivni model, naroito one situacije koje se
ne mogu definirati rigidnom monotonijskom logikom koja ima
samo dvije istinosne vrijednosti (istinito-lano). Fuzzy brojevi i
fuzzy funkcije slue da na matematski nain predstave i opiu
hijerahiju dijelova jednog konteksta i da matematski predstave
neku nepreciznu i nesigurnu informaciju, kao to su npr., odvi
janje saobraaja ili parkiranje automobila, kontrola hemijskih
procesa, a u tehnolokoj primjeni kao model upravljanja i kon
trole primjenjuje se u automobilskoj industriji i industriji auto
matskih strojeva.
236

Zakljuivanje zasnovano na sluaju (Case-Based Reason

ing) je "kognitivni model potpomognut istraivanjima ljudskog
zakljuivanja koje dokazuje zakljuivanje iz sluajeva u irokom
kontekstu zadatka" (Leake, 1996. U: Leake, 1996:4). Ovdje se
radi algoritmu zasnovanom na poznatom primjeru ili sluaju,
na nainu na koji je rijeen neki raniji problem, koji je pohranjen
u nau memoriju i koji se ponovo kao upotrebljiv i funkcionalan
uzima iz memorije (iz "biblioteke sluajeva" koju svako od nas
ima u memoriji) kada je potrebno rijeiti jednu novu situaciju.
Metoda je u principu analogijska: novi problem se rjeava i nova
situacija se interpretira primjenom analognih ranijih epizoda. Ov
dje emo navesti osnovne epizode ovog algoritma onako kako
ih u svojoj studiji navodi Leake (Ibid., 7-12). Zadaci koji spadaju
u dornen rasuivanja na temelju primjera razdijeljeni su u dvije
klase: interpretacija i rjeavanje problema. Interpretacija zasno
vana na sluaju trai da onaj tko zakljuuje formira sud novoj
situaciji ili da dadne klasifikaciju nove situacije vrei kom
paraciju sa sluajevima koji su ve klasificirani (velika uloga
ovog pristupa je u pravnim sistemima, posebno u Americi, zatim
u postavljanju dijagnoza u medicini). Cilj rjeavanja problema
zasnovanog na sluaju jeste da jedno ranije rjeenje primijeni za
rjeavanje nove situacije i "moe se posmatrati kao relacija iz
meu dvaju razliitih tipova slinosti". Jenet L. Kolodner (1996.
U: Leake, 1996:350), jedna od najznaajnijih istraivaa na tom
polju, naglasila je izbor i dostupnost mehanizma ili algoritma
preuzimanja/oivljavanja iz memorije ili iz "biblioteke sluaje
va" onog sluaja koji se odnosi na novu situaciju, stvaranje odgo
varajueg indeksa sluajeva kao i odgovarajueg vokabulara.
Analogijsko planiranje (Analogical Planning) je model ko
ji je proizveden u sklopu razvoja raunarskih teorija uenja i
fokusira se na pronalazak sigurnih veza algoritama uenja unutar
237

Zakljuivanje zasnovano na sluaju (Case-Based Reason

ing) je "kognitivni model potpomognut istraivanjima ljudskog
zakljuivanja koje dokazuje zakljuivanje iz sluajeva u irokom
kontekstu zadatka" (Leake, 1996. U: Leake, 1996:4). Ovdje se
radi algoritmu zasnovanom na poznatom primjeru ili sluaju,
na nainu na koji je rijeen neki raniji problem, koji je pohranjen
u nau memoriju i koji se ponovo kao upotrebljiv i funkcionalan
uzima iz memorije (iz "biblioteke sluajeva" koju svako od nas
ima u memoriji) kada je potrebno rijeiti jednu novu situaciju.
Metoda je u principu analogijska: novi problem se rjeava i nova
situacija se interpretira primjenom analognih ranijih epizoda. Ov
dje emo navesti osnovne epizode ovog algoritma onako kako
ih u svojoj studiji navodi Leake (Ibid., 7-12). Zadaci koji spadaju
u dornen rasuivanja na temelju primjera razdijeljeni su u dvije
klase: interpretacija i rjeavanje problema. Interpretacija zasno
vana na sluaju trai da onaj tko zakljuuje formira sud novoj
situaciji ili da dadne klasifikaciju nove situacije vrei kom
paraciju sa sluajevima koji su ve klasificirani (velika uloga
ovog pristupa je u pravnim sistemima, posebno u Americi, zatim
u postavljanju dijagnoza u medicini). Cilj rjeavanja problema
zasnovanog na sluaju jeste da jedno ranije rjeenje primijeni za
rjeavanje nove situacije i "moe se posmatrati kao relacija iz
meu dvaju razliitih tipova slinosti". Jenet L. Kolodner (1996.
U: Leake, 1996:350), jedna od najznaajnijih istraivaa na tom
polju, naglasila je izbor i dostupnost mehanizma ili algoritma
preuzimanja/oivljavanja iz memorije ili iz "biblioteke sluaje
va" onog sluaja koji se odnosi na novu situaciju, stvaranje odgo
varajueg indeksa sluajeva kao i odgovarajueg vokabulara.
Analogijsko planiranje (AnalogicalPlanning) je model ko
ji je proizveden u sklopu razvoja raunarskih teorija uenja i
fokusira se na pronalazak sigurnih veza algoritama uenja unutar
237

jednog tipinog problemskog prostora ili problemske mape, u

kojem se moe odrediti bazni ili poetni sluaj i ciljni ili zavrni
sluaj i dati odgovor na pitanje kako se jedna teorija moe nauiti
na temelju upotrebe jednog ili vie povezanih algoritama uenja.
Postupci se zasnivaju na analognom zakljuivanju i na proizvod
nji formalnog modela analogijskog planiranja i induktivnog ue
nja. "Kada je dat jedan novi problem (ciljni sluaj), onda jedan
analogijski planer izabire slian ranije rijeeni problem (bazni
sluaj), izraunava pokrivanje izmeu opisa baznog i ciljnog
problema i upotrebljava to pokrivanje da adaptira bazno rjeenje
na novo podruje"(Cook, 1994. U: Hanson, Drastal i Rivest,
1994: 65). Primjena raunarske teorije uenja na analogijsko
planiranje zasniva se na PACA teoriji uenja (probably approximatly correctly analogically) i sastoji se od tri osnovne kompo
nente ili tri koraka u formiranju analogijskog plana: izbor osnove
ili polaznog sluaja, ustanovljenje mape analogija, generiranje
zakljuaka. Jedan od poznatih modela inteligentnog ponaanja
na osnovu induktivnog zakljuivanja je ANAGRAM sistem in
duktivnog planiranja u podruju automatskog programiranja i
planiranja pravaca.
Rjeavanje problema (Problem Solving) je "prototip vie
mentalne aktivnosti" (Hunt, 1994. U: Sternberg, 1994:215) i jed
na je od znaajnih topika u ljudskoj psihologiji, premda su mnogi
rezultati dobijeni istraivanjem inteligentnog ponaanja ivot
inja, prije svega primata (poznati i temeljni primjer je Khlerovo
istraivanje ivotinjske inteligencije na sluaju impanze Sul
tana). Rjeavanje problema se moe posmatrati od rjeavanja
antikih sofizama i paralogizama sve do raunarskih konstruk
tivnih indukcija i modela. Rjeavanje problema je inteligentno
ponaanje to spada u proceduralno znanje, koje se razlikuje od
deklarativnog znanja (znanja injenicama i stvarima) i realizira
238

se unutar jednog zadatka koji se sastoji iz razliitih sekvenci i

operatora. Prema Johnu R. Andersonu (1995:237), osnovne kom
ponente ove kognitivne aktivnosti su: usmjerenost ponaanja na
cilj koji treba ostvariti, rastavljanje originalnog cilja na podciljeve i podzadatke, i primjena operatora koji mogu pomoi da
se cilj ostvari. Jedan od najpoznatijih modela pod imenom "Rjeavatelj opih problema" (General Problem Solver) dali su 1963.
Allen Newell i Herbert A. Simon.
Donoenje odluka {Decision Making) je kognitivni model
koji je nastao iz eksperimentalnih istraivanja situacija koje trae
rjeenje donoenjem niza ispravnih odluka, naroito na podru
jima koja ukljuuju industrijsku aplikaciju programa i kontrol
nih procedura. Prema Herbertu A. Simonu ("Decision Making
and Problem Solving" www2004) centralna uloga u preskriptivnom znanju donoenju odluka pripada teoriji "subjektovom
oekivanju koristi", koja je jedan sofisticirani matematiki model
izbora to stoji u osnovi suvremene ekonomije, teorijske statis
tike i istraivanja. Ta teorija "odreuje uvjete savreno racional
nog maksimiziranja koristi u svijetu nesigurnosti ili u svijetu u
kojem distribucija vjerovatnoe svih relevantnih varijabli moe
biti osigurana putem donosilaca odluka". Ono to treba na ovom
mjestu dodati jeste suradnja raunarske znanosti i neurobiolokih
istraivanja emocionalnih stanja u procesu donoenja odluka u
rizinim situacijama (Decision Making Under Risk). Multidisciplinarni pristup istraivanjima donoenja odluka u rizinim si
tuacijama treba da dadne model kakav je, npr., teorija afektivnog
balansa (Affective Balance Theory), koji pokazuje kako meu
sobno djeluju kognitivni i emocionalni procesi u rizinim situaci
jama, odnosno kako donoenje sudova i pravljenje izbora u neiz
vjesnim i stresnim situacijama utjee na neurofizioloke i neurofarmakoloke supstrate ponaanja, odnosno takvih fenomena ka239

kvi su autostimulacija hipotalamusa i drugih. Analiza objanjava

kako kognitivne strategije mogu proizvesti afektivne kontekste
za procjenu nerizinosti i rizinih alternativa (Grossberg and
Gutowski, 1988. U: Grossberg, 1992:519).
Logiko programiranje {Logical Programing) je kogni
tivni model koji je nastao na podruju istraivanja umjetne in
teligencije a njegova karakteristika je da koristi logiku kao jezik
umjetno izgraenog sistema. Sistemi logikog programiranja, ka
kav je npr. PROLOG razvijeni su iz primjene logike predikata,
tj. iz monotonijske logike s dvije istinosne vrijednosti (istinitolano), ali je u kasnijem razvoju za osnovu dobio ne-monotonijsku logiku. PROLOG se razvio zapravo iz dviju linija istrai
vanja: iz istraivanja automatizacije dokazivanja teorema i iz
obrade informacija koje prua prirodni jezik. Drugo, ovaj logiki
program upotrebljava drugaiju vrstu negacije (negacija-kao-izostanak) od one koja se upotrebljava u klasinoj matematskoj
logici. Logiko programiranje, kao kognitivni model inteligent
nog ponaanja, poiva na dvije formule koje je uveo Kowalski:
(1) algoritam = logika + kontrola; (2) logika = zakljuivanje +
kontrola (Gillies, 1996:85).
Grafiko zakljuivanje (Graphical Reasoning) je kogni
tivni model koji u formiranju zakljuaka vanjskom prostornom
okruenju koristi grafike prikaze i grafike oblike, skice, nacrte
i relacije izmeu shematskih grafikona i stvara vizualne premise
i vizualne konkluzije u formi shema i obrazaca. Grafiki modeli
su sinteza izmeu teorije vjerovatnoe i grafike teorije. Pojam
modularnosti je fundamentalan za ideju grafikom modelu jedan kompleksni sistem je izgraen kombinacijom jednostavni
jih dijelova. Teorija vjerovatnoe povezuje dijelove tako da je
sistem konzistentan, osiguravajui modele zakljuivanja. Gra
fika strana jednog grafikog modela obezbjeuje intuitivni na240

in zakljuivanja kojim ovjek moe dizajnirati jedan komplici

rani skup varijabli i strukturu podataka (Kevin Murphy, 1998).
Kod zadataka kao to su rjeavanje prostornih konfiguracija kor
iste se vanjske grafike reprezentacije, kao to su mape ili dija
grami, dijagramski sistemi zakljuivanja, ili oni geometrijski ob
lici koji operiraju na temelju mentalnih reprezentacija kao to su
"uvidi u mentalne slike". Osnovna pretpostavka je da su izvan
jske grafike reprezentacije, koje su napravljene tokom pros
tornih grafikih konstrukcija, nastale uz pomo funkcioniranja
radne memorije i mentalnog odslikavanja (Seven Bertel: "Cog
nitive Modeling for Assisted Graphical Design" www.2004).
Raunanje rijeima (Computing with Words) je raunarski
model semantike granulacije koji spada u metodu tzv. Soft Com
puting koju je uveo profesor Lotfy A. Zadeh. U jednom svom
saopenju Lotfy A. Zadeh, kao direktor Instituta BISC (Berkeley
Initiative in Soft Computing), pod naslovom: "Od raunanja bro
jevima do raunanja rijeima - od manipulacije dimenzijama do
manipulacije percepcijama" (www.2004) izloio je razliku izme
u raunanja brojevima i simbolima i raunanja rijeima. Rau
nanje rijeima "je metodologija u kojoj su objekti raunanja rijei
i propozicije uzete iz prirodnog jezika, kao npr., malo, dugo,
daleko, teko, ne ba slino, cijena goriva je niska i opada, Ber
keley je blizu San Franciska, nevjerovatno je da e doi do
znaajnog poveanja cijene benzina u bliskoj budunosti, itd.
Raunanje rijeima je inspirisano znaajnom sposobnou ljudi
da obavljaju irok spektar razliitih fizikih i mentalnih zadataka
bez bilo kakvih mjerenja i bilo kakvog raunanja". Svima su
poznate situacije ili zadaci koji su neprecizni i nejasni, npr. parki
ranje automobila, vonja u saobraajnoj guvi, igranje golfa,
voenje bicikla, razumijevanje govora i saimanje neke prie.
241

Raunanje percepcijom (Computing with Perception) je

kognitivni model koji spada u Soft Computing i koji je uveo
takoer Lotfy A. Zadeh, a zasnovan je na razlici izmeu percep
cije i preciznih mjerenja. Vizualna percepcija je falibilna na svim
razinama, odnosno postoje fundamentalna ogranienja procesa
vizualnih mjerenja na svakom stupnju neuronske obrade (to
Grossberg naziva "principom nesigurnosti") (Grossberg, 1992.
U:Grossberg, 1992: 4), zbog ega su racionalna odluivanja u
okruenju koja se zasnivaju na percepciji neprecizna, nesigurna
i parcijalno istinita. Velika i krucijalna sposobnost mozga je da
manipulira percepcijama kao to su percepcije razdaljina, veli
ina, irina, boja, brzina, vremena, pravaca, sila, brojeva. "Ma
nipulacija percepcijama igra kljunu ulogu u procesima ljudskog
shvatanja, odluivanja i izvravanja." Raunanje percepcijom,
kao tehniki postupak sa reprezentacijama percepcije, stoji u
tijesnoj vezi s raunanjem rijeima koje "kao metodologija obezbjeuje osnovu za raunarsku teoriju percepcije" ( Lotfy A. Za
deh, From Computing with Numbers to Computing with Words
- From Manipulation of Measurements to Manipulation of Per
ceptions). Raunanje utvrenim veliinama daje tzv. otru logiku
("crisp logic"), odnosno rigidne rezultate i modele, dok se rau
nanje rijeima i raunanje percepcijom zasniva na tzv. mekoj
logici ("fuzzy logic") odnosno na fazifikaciji (fuzzyfication) si
tuacija i stupnjevitoj granulaciji semantike reprezentacija koje se
odnose na percipirane objekte i prizore.
3.3. Vrijednost logike u kognitivnom procesu
Razliite teorije razvojne psihologije razliito karakterizi
raju razvojne stupnjeve i kognitivne nivoe favorizirajui odre
ene aspekte. Posebno je na podruju kognitivnog razvoja, za
242

ije istraivanje najvee zasluge ima Jean Piaget, ustanovljena

razlika izmeu kognitivno-strukturalnog pristupa i pristupa psi
hologije ponaanja (Jerome Bruner) koja favorizira pristup raz
voja kao uenja individue u interakciji s kulturnim i drutvenim
okruenjem. No prema teoriji etiri stupnja kognitivnog razvoja
koju je izloio u svojim djelima Jean Piaget, pored senzomotorikog, preoperacionalnog i operacionalnog nivoa u razvoju
djeteta, formalno- operacijski nivo je u razvoju djeteta posljednji
predadolescentni nivo. To govori injenici da se svjesna logika
aktivnost razvija s razvojem jezike kompetencije i da se poka
zuje u donoenju odluka i rjeavanju problema, u sociolingvistikoj i psiholingvistikoj aktivnosti. Logika je snano sredstvo
usmjeravanja, provjere i korekcije ljudske intuicije i praktikih
uvida u formiranju ispravnih sudova u toku rjeavanja problema
i donoenja odluka a isto tako u kritikom i znanstvenom for
muliranju teorijskog okvira od njegovog hipotetikog do konkluzivnog nivoa. Ona prua idealnu matricu organizacije, kate
gorizacije, aksiomatizacije i formalizacije sadraja, kako men
talnog tako i materijalnog. Logino ponaanje, za koje kaemo
da je racionalno djelovanje ili aktivnost koja se zasniva na nes
vjesnom / intuitivnom djelovanju ili na svjesnoj upotrebi naela
ispravnog (drutveno prihvatljivog) ponaanja i ispravnog
(epistemoloki opravdanog) miljenja, spada u kognitivnu kom
petenciju skupa s jezikom kompetencijom (Stein, 1996).
Svijet ideja po svom izvoru, meutim, nije samo izvor lo
ginog nego i neloginog, iracionalnog, apsurdnog, paradoksal
nog. Ideje koje nastaju u procesu spoznaje nisu nikada iste i
rafinirane, nego tu istou i rafiniranost postiu kroz idealnu
logiku matricu koju ine aksiomi, definicije, teoreme, derivaci
je, konsekvence, odnosno u procesu transformacije karaktera nji
hove izvjesnosti s nivoa hipotetikog do nivoa znanstvenog, do243

kaznog, konsekvencijskog. Ideje i teorije zasnovane na njima

nastaju i nestaju (u smislu Kuhnovih znanstvenih paradigmi),
logika ostaje. Obrazovanje na podruju logike, upotreba simbola,
tehnika njihove sinteze i analize, osigurava vrstu znanja koje je
strukturalno i proceduralno. Danas govorimo informacijskoj
tehnologiji globalno primijenjenoj na drutvo, drutvu zasnovanom na znanju, znanju koje je tehniko i temelji se na
umjetnoj inteligenciji. Umjetna inteligencija je fiziki sistem koji
operira simbolima i vri procedure konstruirane od algoritama,
od idealnih matrica logikog programiranja.
Stvaranje i upotreba logikih modela zakljuivanja i men
talnih modela u uenju i obrazovanju neophodno je orue mi
ljenja u procesu razumijevanja funkcionalnih sistema, njihove
reprezentacije i ponovnog prepoznavanja, njihove rekonfiguracije ili promjene njihove simbolike datosti bez opasnosti po
istinu, jedan postupak koji sainjava analitiku sposobnost ljud
skih bia. Stvoriti model fizikog atoma, stvoriti model logikog
atoma, i stvoriti model mentalnog atoma jesu procesi koji su iz
fizike preli u logiku i psihologiju. Raunarsko predstavljanje tih
modela i njihovog ponaanja pomae u obrazovnom procesu da
uesnici stvaraju vlastite mentalne modele i nove "apstraktne
koncepte reprezentacije" (Resnick i Johnson, 1988. U: oljan i
Kovaevi, 1991:311).

Zakljuak
Razmotrimo sada u ovom zakljuku neke tematske kompo
nente koje su u maniru uvoenja nabaene u prethodnim razma
tranjima i pokuajmo konstruirati vlastiti model obrazovanja na
244
i

podruju humanistikih znanosti pod uvjetima koje smo pre

thodno naveli.
Prvo, istraivanja ljudske prirode i ljudskih kognitivnih spo
sobnosti na podruju humanistikih istraivanja moraju stvarati
vlastite modele koji e objediniti u sebi interaktivne, pararelno
povezane situacije, stvarajui jednu "kognitivnu igru" i "kon
stelacije kognitivnih igara" koje e sadrati module govornog
djelovanja, module moralnog djelovanja, module estetikog i
etikog djelovanja, module etikog djelovanja, module politi
kog djelovanja, module drutvenog djelovanja itd. Ti modeli
skupa s modulima moraju postati radni modeli u obrazovnom
procesu, radni paketi, radionice, projekti koji e prakticirati di
namiku dogaaja i dinamiku odluivanja koja se moe ponoviti,
zapamtiti, nauiti, prisjetiti, ponovo upotrijebiti, analizirati, rearanirati i dati na daigi nain.
Drugo, globalni prodor informacijske tehnologije na podru
je humanistikih znanosti, skupa sa svakodnevnim i nevjerovatno sofisticiranim razvojem raunarske tehnologije koja omo
guava konstrukciju odnosa, komparaciju vrijednosti aktivnosti,
plastinu grafiku simulaciju, trait e ekplicitno i implicitno
tehnoloko opismenjavanje, dnevno dopunjavanje tehnoloke ili
funkcionalne pismenosti i navikavanje na virtualnu egzistenciju
pojmova, sudova, zakljuaka, i cjelokupnog kognitivnog modela,
navikavanje na kognitivni ininjering i interpretaciju.
Tree, prodor informacijske tehnologije u humanistike zna
nosti nee ugroziti princip univerzalnosti na kojem humanistike
znanosti zasnivaju istraivanje ljudske prirode. Ona e pomoi
da se ono univerzalno u ljudskoj prirodi bre dovede u komuni
kaciju i da postane interkulturna injenica koja moe posluiti
kao ideja stvaranja drutva voenog tolerancijom.
245

Timovi kognitivnih psihologa na odsjecima za psihologiju,

timovi znanstvenika na neurolokim klinikama i katedrama, ti
movi znanstvenika na odsjecima za raunarsku znanost, i usam
ljeni pojedinci u logikim istraivanjima i istraivanjima filo
zofije jezika, bave se danas istraivanjem mentalnih stanja i pro
cesa koji konstituiraju ljudski um. Suvremeni teorijski i ekperimentalni rezultati postignuti neurokognitivnim pristupom ne ba
ve se vie filozofskim debatama (Churchland, Fodor) niti ogra
nienjima kognitivne psihologije nego opisuju direktnu pove
zanost izmeu jedne date kognitivne funkcije ijedne date fizike
organizacije ljudskog mozga (Galaburda, 1990), izbjegavajui
pritom i pitanja morfogeneze odreenih zona mozga i rezultate
tzv. "mentalnog darvinizma". Ta saznanja mogu biti i sigurno
ve jesu dobrim dijelom zloupotrijebljena za manipulaciju po
jedincima i drutvom u cjelini. Filozofija ima priliku i pravo da
otvori razgovor etikim konsekvencama razbijanja mentalnog
koda.
Humanistiko obrazovanje se, kao iskustvena i teorijska ak
tivnost na polju stvaranja i eksploatacije specifine vrste znanja
po sadraju i po formi - humanistikog znanja i humanistike
znanosti - kao kognitivni proces treba temeljiti na (1) modelima
spoznavanja ljudske prirode (biti), njenog refleksivnog, afek
tivnog, kognitivnog i moralnog razvoja, te drutvenih i kulturnih
injenica koje determiniraju taj razvoj; (2) modelima reprezentiranja mentalnih, fizikih i lingvistikih stanja stvari i procesa
u semantikim i strukturalnim sekvencama koje imaju smisao i
znaenje; (3) modelima memoriziranja. I zapamivanja vrijed
nosti varijabli koje proizvode vremenske, psiholoke i formalnologike satisfakcije / ispunjenja u ponovljenjim mentalnim, fi
zikim ili lingvistikim djelovanjima; (4) modelima informira
nja, komuniciranja i razmjene sadraja obrazovanja i djelovanja;
246

(5) modelima dokumentiranja injenica i procedura; (6) mode

lima ponovnog prepoznavanja fizikih i mentalnih stanja stvari
i procesa u lingvistikim reprezentacijama; (7) modelima diza
jniranja svijeta institucija koji ovjek stvara i procesa koji su
vidljivi u drutvenoj ontologiji i postojanju institucija te (8) mo
delima interpretacije drutvenih procesa i stanja stvari kako jesu
na toj prirodi zasnovani i kako bi trebali biti zasnovani u kri
tikom odnosu spram stanja stvari i procesa koji tu ljudsku bit
iskorjenjuju, transformiraju, destruiraju.
Uenje kognitivnih modela i algoritama po kojima funk
cionira aktivnost audio i vizualne percepcije, modela situacija i
konteksta u kojima se odvija funkcioniranje "short-term" memo
rije i "long-term" memorije, modela obrade verbalne informacije
u govornim radnjama, modela identifikacije i reprezentacije, je
ste zapravo uenje situacije i konteksta u kojem se odvija iva
aktivnost ljudske interakcije. Istina, do koje je toliko stalo ljud
skom rodu, ne nalazi se kao gotova stvar niti u subjektivnoj
introspekciji niti u objektivnom vanjskom promatranju, nego se
konstituira u interpersonalnom i interaktivnom odnosu uesnika
komunikacije koji interpretiraju jedan drugog (Davidson, 2003).
Obrazovanje u humanistikim znanostima mora pruiti tipove
identifikacije, tipove reprezentacije, modele interpretacije, mo
dele situacija i modele konteksta unutar kojih se treba vriti
semantika granulacija injenica i procesa, modula i potprocesa
koji formatiraju jednu kognitivnu situaciju, a istovremeno pruiti
mogunost stvaranja kontekstualnih i situacijskih kompresa u
kojima e se prostorno-vremenski fenomeni moi generalizirati.
istraivanja na podruju kognitivne znanosti, a posebno do
prinos kognitivne psihologije i raunarske znanosti jasno su po
kazala da je ovjekova biologija, zapravo, racionalna dinamika
od nivoa percepcije ("computing with perception"), preko panje
247

i memorije, sve do mentalne i simbolike reprezentacije ("com

puting with words"). Pomognuta logikom situacije, tj. fuzzy funk
cijama i fuzzy logikom (Lotfy A. Zadeh), ona se moe dovesti
do onoga to je racionalnost u akciji a to se moe imenovati
kao "raunanje s ponaanjem" ("computing with behaviour").
Na taj nain moe univerzalnost, koju posjeduju ljudska bia u
racionalnim strukturama miljenja, jezika i (moralnog) ponaa
nja, postati stvarni predmet uenja i obrazovanja i dobijati svoje
znaenje u upotrebi, a ne samo u knjigama i teorijama human
istikih pisaca i filozofa. Stvaranje, interpretiranje i upotreba
kognitivnih modela, socijalnih modela, kulturnih modela, go
vornih modela, modela argumentiranja, modela odluivanja, mo
dela rjeavanja problema, modela planiranja, modela komunici
ranja, politikih modela vlasti i upravljanja drutvom ima odlu
ujui znaaj za razumijevanja identiteta ovjeka. Traenje odgo
vora na pitanje: "ta jeste a ta treba biti identitet ?" ili "ta
dugujemo jedni drugima?" zahtijeva obrazovanje i upotrebu su
vremenih sredstava i naina uenja. To je jedini put kojim se
moe doi od ideje drutva zasnovanog na znanju ("the knowl
edge-based society") do razumijevanja i realizacije ideje drutva
voenog tolerancijom ("the tolerance-governed society").

BIBLIOGRAFIJA
1. Anderson, John R. (1995): Cognitive Psychology and its Implica
tions. Fourth Edition. New York: W. H. Freeman and Company.
2. Anderson, Barry F. (1975): Cognitive Psychology. The Study of
Knowing, Lerning, and Thinking. New York, San Francisco, Lon
don: Academic Press.
248

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.
11.

12.

Arbib, Michael A. and Hanson, Allen R. (1990): Vision, Brain,

and Cooperative Computation. Cambridge, Massachusetts, Lon
don, England: MIT Press.
Ashman, Adrian F. and Conway, Robert N.F. (1993): Using Cog
nitive Methods in the Classroom. London and New York: Routledge.
Beakley, Brian and Ludlow, Peter (ed.) (1994): The Philosophy of
Mind: Classical Problems / Contemporary Issues. Cambridge, Mas
sachusetts, London, England: MIT Press.
Bower, Gordon H. and Clapper, John P. (1989): "Experimental
Methods in Cognitive Science". In: Posner, Michael I. (ed.)(1993):
Foundations of Cognitive Science. Cambridge, Massachusetts,
London, England: MIT Press.
Brown, Helle D. and Kosslyn, Stephen M. (1995): "Hemispheric
Differences in Visual Object Processing: Structural Versus Alloca
tion Theories". In: Davidson, Richard J. And Hugdahl, Kenneth
(ed.)(1995): Brain Assymetry. Cambridge, Massachusetts, London,
England: MIT Press.
Brown, Malcolm W. (1990): "Why Does the Cortex Have a Hip
pocampus?" In: Gabriel, Michael and Moore, John (1990): Learn
ing and Computational Neuroscience: Foundations of Adaptive
Networks. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT
Press.
Churchland, Patricia Smith (1988): Neurophilosophy. Toward a
Unified Science of the Mind-Brain. Cambridge, Massachusetts,
London, England: MIT Press.
Churchland, Paul M. (1995): The Engine of Reason, the Seat of
the Soul. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
Clark, Andy (1993): Microcognition. Philosophy, Cognitive Sci
ence, and Parallel Distributed Processing. Cambridge, Massachu
setts, London, England: MIT Press.
Cook, Diane J. (1994): "Defining the Limits of Analogical Plan
ning". In: Hanson, Stephen Jose, Drastal, George ., and Rivest,
Ronald L. (ed.) (1994): Computational Learning Theory and Natu249

ral Learning Systems. Volume I: Constraints and Prospects. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
13. Cytowic, Richard E. (1996).The Neurological Side of Neuropsychology. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
14. Dennett, Daniel C. (1995): "Do Animals Have Beliefs?" In: Roitblat, Herbert L. and Meyer, Jean-Arcady (1995): Comparative Approaches to Cognitive Science. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
15. Davidson, Richard J. and Hugdahl, Kenneth (ed.)(1995): Brain
Assymetry. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT
Press.
16. Davidson, Donald (2003): Subjective, Intersubjective, Objective.
Oxford:Clarendon Press.
17. Dewey, John (1962): Logika. Teorija istraivanja. Beograd: Nolit.
18. Drexler, Eric K. (2003): "Inside the Foresight: The Next Stage".
Dostupno na: http://www.foresight.org (Pristup: maj, 2004).
19. Europena Commision (2000): Sixt Framework Programme for
RTD. Dostupno na: http://www.cordis.org (Pristup: maj, 2004).
20. Feynman, Richard P.(1959): "There's Plenty of Room at the Bottom ". An Invitation to Enter a New Field of Physics. Dostupno na:
http://www.zyvex.com/nanotech/feynman.html (Pristup:
maj,
2004).
21. Fodor, Jerry A. and Polyshyn, Zenon W. (1988): "Connectionism
and Cognitive Architecture. A Critical Analysis". In: Beakley,
Brian and Ludlow, Peter (ed.) (1994): The Philosophy of Mind:
Classical Problems / Contemporary Issues. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
22. Ford, Kenneth, Glymour, Clark and Hayes, Patrick (ed.) (1995):
Android Epistemology. Menlo Park, California/ Cambridge, Massachusetts / London, England: AAAI Press / MIT Press.
23. Gabriel, Michael and Moore, John (1990): Learning and Computational Neuroscience: Foundations of Adaptive Networks. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
250

24. Gillies, Donald (1996): Artificial Intelligence and Scientific Me

thod. Oxford University Press.
25. Gordon, Barry (1995): Memory. Remembering and Forgetting in
Everyday Life. New York: Mastermedia Limited.
26. Grossberg, Stephen (ed.) (1992): "Cortical Dynamics ofThree-Dimensional Form, Color, and Brightness Perception, I: Monocular
Theory". In: Grossberg, Stephen (ed.) (1992): Neural Networks and
Natural Intelligence. Cambridge, Massachusetts, London, England:
MIT Press.
27. Grossberg, Stephen and Gutowski, William (1988): "Neural Dy
namics of Decision Making Under Risk. Affective Balance and
Cognitive-Emotional Interactions". In:Grossberg, Stephen (ed.)
(1992): Neural Networks and Natural Intelligence. Cambridge, Ma
ssachusetts, London, England: MIT Press.
28. Hanson, Stephen Jose, Drastal, George ., and Rivest, Ronald L.
(ed.) (1994): Computational Learning Theory and Natural Learning
Systems. Volume I: Constraints and Prospects. Cambridge, Mas
sachusetts, London, England: MIT Press.
29. Hanson, Stephen Jose and Olson, Carl R. (ed.) 1990): Connectionist
Modeling and Brain Function. The Developing Interface. Cam
bridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
30. Hanson, Stephen Jose and Olson, Carl R. (1990): "Introduction:
Connectionism and Neuroscience". In: Hanson, Stephen Jose and
Olson, Carl R. (ed.) 1990): Connectionist Modeling and Brain
Function. The Developing Interface. Cambridge, Massachusetts,
London, England: MIT Press.
31. Haugeland, John (ed.) (1988): Mind Designe. Philosophy, Psychol
ogy, and Artificial Intelligence. Cambridge, Massachusetts, Lon
don, England: MIT Press.
32. Hubert, David (1918): "Axiomatisches Denken". In: Hubert
(1935): Gesammelte Abhandlungen. Dritter Band. Berlin: Verlag
von Julius Springer.
251

33. Hookway, Christopher and Peterson, Donald (ed.)(1993): Philosophy and Cognitive Science. Cambridge: Cambridge University
Press.
34. Hunt, Earl (1994): "Problem Solving". In: Sternberg, Robert J. (ed.)
(1994): Thinking and Problem Solving. Handbook of Perception
and Cognition. Second Edition.New York, London: Academic
Press.
35. Ingle, David J., Goodale, Melvyn A. And Mansfield, Richard J.W.
(ed.) (1982): Analysis of Visual Behavior. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
36. Johnson-Laird, Philip N. (1995): "Mental models and probabilistic
thinking". In: Mehler, Jacques and Franck, Susana (ed.) (1995):
Cognition on Cognition. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
37. Kendler, Tracy S. (1995): Levels of Cognitive Development. Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates, Publishers.
38. Kolodner, Jenet L. (1996): "Making the Implicit Explicit. Clarifying
the Principles of Case-based Reasoning". ImLeake, David B. (ed.)
(1996): Case-Based Reasoning. Expiriences, Lessons, & Future
Directions.Menlo Park, California/ Cambridge, Massachusetts /
London, England: AAAI Press / MIT Press.
39. Kosslyn, Stephen M. (1996): Image and Brain. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
40. Kosslyn, Stephen M. and Andersen, Richard A. (ed.) (1992): Frontiers in Cognitive Neuroscience. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
41. Leake, David B. (1996): "CBR in Context: The Present and Future". In: Leake, David B. (ed.) (1996): Case-Based Reasoning.
Expiriences, Lessons, & Future Directions.Menlo Park, California/
Cambridge, Massachusetts / London, England: AAAI Press / MIT
Press.
42. Mansfield, Richard J. W. (1982): Introduction. In: Ingle, David J.,
Goodale, Melvyn A. And Mansfield, Richard J.W. (ed.) (1982):
252

43.

44.
45.

46.

47.
48.

49.
50.
51.
52.

53.

Analysis of Visual Behavior. Cambridge, Massachusetts, London,

England: MIT Press.
Mehler, Jacques and Franck, Susana (ed.) (1995): Cognition on
Cognition. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT
Press.
Nelson-Jones, Richard (2004): Cognitive Humanistic Therapy.
London: SAGA Publications.
Newell, Allen and Simon, Herbert A. (1976): "Computer Science
as Empirical inquiry: Symbols and Search ". In: Haugeland, John
(ed.) (1988): Mind Designe. Philosophy, Psychology, and Artificial
Intelligence. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT
Press.
Newell, Allen, Rosenbloom, Paul S., and Laird, John E. (1989):
"Symbolic Architectures for Cognition"... In: Posner, Michael I.
(ed.)(1993): Foundations of Cognitive Science. Cambridge, Mas
sachusetts, London, England: MIT Press.
Posner, Michael I. (ed.)(1993): Foundations of Cognitive Science.
Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
Pressley, Michael, Woloshyn, Vera and Associates (1995): Cogni
tive Strategy Instruction that Really Improves Childern's Academic
Performance.. Second Edition. Cambridge, Massachutetts: Brookline Books.
Pylyshyn, W. Zenon (1989): Computation and Cognition. Cam
bridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
Quine, Willard Van Orman (1974): The Roots of Reference. Open
Court Publishing. Co., La Salle, Illinois.
Quine, Willard Van Orman (1969): Ontological Relativity and
Other Essays. New York: Columbia University Press.
Quine, Willard Van Orman (1969): "Epistemology Naturalized".
In: Ontological Relativity and Other Essays. New York: Columbia
University Press.
Resnick, B. Lauren and Johnson, Ann (1988): "Inteligentni strojevi
za inteligentne ljude. Kognitivna teorija i budunost uenja pomou
kompjutera". U: oljan, Nikola i Kovaevi, Melita (ed.) (1991):
253

Kognitivna znanost: novi razvoji u psihologiji i edukaciji. Zagreb:

kolske novine.
54. Roitblat, Herbert L. and Meyer, Jean-Arcady (1995): Comparative
Approaches to Cognitive Science. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
55. Rumelhart, Davida .(1989): "The Architecture of Mind: A Connectionist Approach". In: Posner, Michael I. (ed.)(1993): Founda
tions of Cognitive Science. Cambridge, Massachusetts, London,
England: MIT Press.
56. Simon, Herbert A. (1985): "Primjena kognitivnih znanosti u rje
avanju ljudskih problema". U: oljan, Nikola i Kovaevi, Melita
(ed.) (1991): Kognitivna znanost: novi razvoji u psihologiji i edu
kaciji. Zagreb: kolske novine. Str.41-53.
57. Searle, John R. (2001): Rationality in Action. Cambridge, Massa
chusetts, London, England: MIT Press.
58. Searle, John R. (1992): The Rediscovery of the Mind. Cambridge,
Massachusetts, London, England: MIT Press.
59. Sejnowski, Terrence J. and Churchland, Patricia Smith (1989):
"Brain and Cognition". In: Posner, Michael I. (ed.)(1993): Foun
dations of Cognitive Science. Cambridge, Massachusetts, London,
England: MIT Press.
60. Stein, Edward (1996): Without Good Reason. The Rationality De
bate in Philosophy and Cognitive Science. Oxford: Clarendon
Press.
61. Sternberg, Robert J. (ed.) (1994): Thinking and Problem Solving.
Handbook of Perception and Cognition. Second Edition.New York,
London: Academic Press.
62. Stich, Stephen (1993): "Naturalizing Epistemology: Quine, Simon
and the Prospects for Pragmatism ". In: Hookway, Christopher and
Peterson, Donald (ed.)(1993): Philosophy and Cognitive Science.
Cambridge: Cambridge University Press.
63. oljan, Nikola i Kovaevi, Melita (ed.) (1991): Kognitivna zna
nost: novi razvoji u psihologiji i edukaciji. Zagreb: kolske novine.
254

64. Trehub, Arnold (1991):The Cognitive Brain. Cambridge, Massachusetts, London, England: MIT Press.
65. Woolfolk, Anita E. and McCune-Nicolich, Lorraine (1980): Educational Psychology for Teachers. New Jersey: Prentice-Hall, Engle
wood Cliffs.
66. Zadeh, Lotfy A. (1987): From Computing with Numbers to Computing with Words - From Manipulation of Measurements to Manipulation of Perceptions, www.2004.

255

Nijaz Ibrulj
STOLJEE REARANIRANJA
I izdanje
2005.
Biblioteka
Eidos
Izdava
Filozofsko drutvo "Theoria"
Sarajevo
Za izdavaa
Damir Mari
Recenzenti
Ljubomir Berberovi
Samir Arnautovi
Lektor
mr. Safet Keo
Korektor
Autor
tampa
DES, Sarajevo
Za tampariju
Demal Bai
Tira
500