1

Miroslav Krlea

Aretej
ili
Legenda o svetoj Ancili,
Rajskoj Ptici
Fantazija u pet slika
LICA:
ARETEJ, arhijatar na palatinskom dvoru
LIVIJA ANCILA, njegova ena
KRISIP, nadzornik Aretejevih robova
KAJO ANICIJE SEVER, ef palatinske policije
AURELIJE, jedan od Anicijevih zapovjednika
RAOUL SIGURD MORGENS, Slava evropske medicine
KLARA ANITA, udovica Morgensova sina Pavla
APATRID A
APATRID B } dva evropska politika emigranta
PRVI UVAR
DRUGI UVAR } groba svete Ancile
MAGISTAR
MAGISTRA } u farmaciji koja nosi Aretejevo ime
ALFONSO, sluga
BARUN VAN DER BLOOTEN
IERONE
CRKVENJAK
MAITRE D'HOTEL
BUTLER } u hotelu "XX Century"
OVJEK U FRAKU
PRVI KARABINIJER
DRUGI KARABINIJER
DOKTOR, u slubi prve pomoi
Anicijevi legionari, djeak, Aretejev rob, turisti, ministranti, karabinijeri,
prolaznici, ieronov sin, dva bolniara, glasovi kolportera.
Prva slika u peristilu Aretejona. Druga u atriju Aretejeva stana. Trea pred
bazilikom svete Ancile, Rajske Ptice. etvrta u apoteci. Peta u hotelu XX
Century".
Prva trea i etvrta slika jednog septembarskog jutra 1938, peta istoga
dana u sutonu. Druga slika u devetom deceniju treeg stoljea nase ere.
PRVA SLIKA
U PERISTILU ARETEJONA
Aretejon, ruevine Aretejeve vile u Castelcaprinu. Mramor ohrastao

2
brljanom, lovorikom, oleandrima i ruama. Fragmenti korintskih stupova
ocrtavaju tloris peristila. Na terasi koja nadvisuje peristil, u visini od pet
do est stepenica, desno, provincijalna farmacija. Iznad apotekarskih
izloga zasjenjenih naranastoutom tendom, pod papinskim grhom, u
polukrunoj nii hista Aretejeva. U kulisi polulijevo fasada romanske
bazilike Santa Ancella Uccello del Paradiso. Na konzolama, asimetrino, u
visini portala poludesno srebrni sarkofag svetice s osvijetljenim trupom
pod staklom. Pred bazilikom limuzine i kabrioleti; na stijenama i oglasnim
kopljima reklame: michelinske sablasti, Dunlop-pneumatici, Shell,
Standard Oil, Aquila. Dinamiki plakati za automobilske trke. Nekoliko
dekorativno stiliziranih oglasa s antikim maskama i likovima. Teatarski
festival u starohelenskom amfiteatru Castelcaprina: Ifigenija na Tauridi,
Kralj Edip. Sunano septembarsko jutro, godine 1938. Cvrkut ptica,
odzvuk kose pod brusom, glas kamenotesarskog dlijeta u daljini. U centru
peristila dva uvara ureduju Grob svete Ancile. Jedan kosi travu, drugi
obrezuje boskete rascvalih rua. U Grob svete Ancile silazi se strmim
stepenicama kao u katakombe. Zvono sa bazilike umire s polaganim
dizanjem zavjese. Vedro nebo, bijeli oblaci, ubor fontane. Dva turista,
dva evropska politika emigranta, dva oajnika, dva apatrida, Apatrid
doktor A i Apatrid doktor B, prelistavaju odlomke ieronskog teksta pod
fragmentom jedne korintske kolone.
APATRID A (prosjed, kratkovidan, brie svoje naoari) Aretejon,
aristokratska rimska vila atipinih razmjera, bogatstvom arhitektonskih
dimenzija, sveanom pompom korintske kolonade govori o patricijskom
ugledu svoga vlasnika Areteja, slavnog imena rimske medicine, koji je tu,
na dvoru Klaudije Pauline, tree supruge imperatora Ilirika, ivio na
prijelazu iz treeg u etvrto stoljee poslije Krista. Aretaios, Araeteus,
Archiiatrus Sancti Palatini, Grk iz Male Azije, medicorum romanorum
princeps", nestao je u okviru politike zavjere protiv Postuma Ilirika, a
njegova ena Livija Ancila spaljena je na lomai, kad uprkos smrtnoj
opasnosti nije htjela da se odrekne svog kranskog uvjerenja. Na obali
smaragdnozelenog mora, u ovom jedinstvenom pejzau bazilika Santa
Ancella Uccello del Paradiso sagraena je kada su braa benediktinci u XI
stoljeu pod Monte Caprinom, na ovome istom mjestu gdje danas ubor
fontane razgovara s pticama, pronali netaknuto tijelo Svetice, koju je
papa Andronik, obasjavi je nimbom Presvetog Martirija, uzvisio na
najvie dostojanstvo dato smrtnicima. Balzamirano tijelo Svetice uva se
u srebrnom sarkofagu iznad desnog portala katedrale.
APATRID B (isto tako prosjed i kratkovidan) Panorama za engleske
usidjelice ili za naivne katedre. Kae li neto stvarno o naem kolegi, o
sretnom suprugu svetice.
APATRID A (parafrazirajui odlomke ieronskog teksta) Pa govori kako je
pionir mnogobrojnih medicinskih hipoteza", da je pisao o ljekovitosti
pejzaa", da je lijeio melankoliju veselim slikama, da spada meu
izumitelje kromoterapije, i tako dalje, i tako dalje, to... Njegov aj uivali
su Divi Filius i Pontifex Maximus, a i danas na Castel Gandolfu blagoslivlju
ovaj Aretejev aj kao najveu blagodat"... Papinska apoteka u
Castelcaprinu dii se Aretejevim imenom ve vie od dvjesta godina"...

3
Bio je strah i trepet svojih protivnika"... Pisao je o psihoanalizi, o
trepanaciji lubanje, o zvijezdama, o anatomiji"... Crkveni oci V i VI
stoljea smatraju ga jedinim autoritetom u postgalenskoj medicini"... U
nii, iznad apotekarskog izloga, tamo mu je portret!
APATRID B (promatrajui Aretejevu bistu) Cezari i trovai, svi bulje u nas
podjednako glupo i slijepo. Svijet zlikovaca, dosadan kao kakav policijski
album! Eskulap i Higija, ponieni i povrijeeni bogovi, u apotekarskom
izlogu, kao reklama za pojas od najbanalnije hernije! Predstava za promet
stranaca. Cezaromanske kolone ovog peristila, ova glupa gliptoteka, sve
to nije mogao biti nikakav privatni stan dvorskog frizera, pa zvao se on
patetino ne znam kakvim epitetom. Kako je ve mogao stanovati takav
kavalir, sve ako je i bdio kao kozmetiar nad ljubavnim pustolovinama
dvorskih gospoa? Jedina briga tih dama bila je pomada za teint od
rinocerosova sjemena ili svjei topli oblozi od krvavih djeakih monjica.
Koliko li je samo serija takvih bezimenih karijerista trovalo, i tko bi mogao
danas da utvrdi tko je od te palatinske gospode trova, a tko rtva, tko
svetac, a tko ubojica? Gdje je tu istina?
APATRID A: Ni nas nee nitko razlikovati od naih ubojica, kad se budemo
jednoga dana s njima nali na nebeskoj cocktail party kao ravnopravni
partneri... Zapravo odvratna istina...
APATRID B: Na kraju obrauna, dakle, to?
APATRID A: Pekmez od suza i od krvi! To... Trupla, kosti, a na truplima
nova trupla i nove kosti!
APATRID B (sarkastino) A na kategoriki imperativ, a zvjezdano nebo
nad nama, a moralni zakon u nama, a ono to Francuzi zovu cas de
conscience"?
APATRID A: "sluaj kolere" ili "sluaj savjesti" dva sluaja jedne te iste
bolesti. Kakva savjest, koja savjest?
APATRID B: Ne mislim na savjest iz perspektive provincijalnih kapelana...
Na onu malenu, na prvi pogled neznatnu malignu infekciju mislim, koja
raste do smrtonosne gangrene, do agonije itave jedne civilizacije...
APATRID A: Ovakav jedan palatinski arhijatar, taj da je patio od
neurastenije savjesti? Ni sveci ni lomae nisu nikakav medicinski dokaz za
tu specifinu vrstu migrene...
APATRID B: Da ih nije zaboljela glava, ne bi avo bio odnio sve te peristile
i sve te hramove. Santa Ancella Uccello del Paradiso sopra Minerva! Tko
bi mogao imati toliko fantazije da zamisli kako je s tim lomaama zapravo
bilo?
APATRID A: Jedino to o njima znamo, to je vaa Turistika panorama"!
Pojma nemamo kako im je blio kad su ih palili na lomaama, kao ni oni
sjutra to nee pojma imati o nama kako nas pale na lomaama danas.
Same optike varke!
APATRID B: Zar je ovo rosnato jutro optika varka? I to kako ove iste
ljudske ruke ubiru rue, kako kose travu na grobovima, kako piu stihove,
ti fantomi od ljudskih ruku, sve to da je samo optika varka? Sve je to bilo
isto tako sunano kao jutros, sa tihom kretnjom vrtlarove ruke. Otkad
ivim, divim se savrenstvu ljudske ruke.
APATRID A: Da je ljudska ruka savrenstvo od remek-djela, kome se

4
zaista ne bi moglo nita dodati ni oduzeti", na tu temu napisao sam,
davno je tome, patetinu poemu, ali sam je spalio...
APATRID B: armantne besmislene lai vezanog poetskog govora. Kao
savrenstvo ljudske ruke ili kao ove rue na grobu svete Ancile. (Spram
uvara koji obrezuje boskete) Je l te, prijatelju, smijem li ubrati jednu od
ovih vaih armantnih i besmislenih poetskih rua?
PRVI UVAR: Kako da ne, izvolite, gospodine, ima ih koliko vas je volja...
Nigdje ne cvjetaju tako bogato kao na grobu nae Patrone...
APATRID B (ubrao je ruu, bacivi uvaru u korpu s ruama nekoliko
metalnih lira) Veoma ste ljubezni, hvala vam!
PRVI UVAR: Hvala vama, gospodine! Naa draga Svetica ugledala je
svjetlost u onom kuerku vie apoteke, i svi mi u Castelcaprinu smatramo
je tako rei simpatinom svojom starom tetkom, koja nam je namrla malu
rentu.
DRUGI UVAR: Ve u djetinjstvu razumjela je govor ptica. Orlovi su slijetali
na njen dlan kao i lastavice, i ona je s njima razgovarala kao i mi sada s
vama, gospodine! I danas joj se itav svijet zavjetuje za zatitu od ptijih
bolesti. Nai fratri snabdijevaju sve hotele njenim zavjetnim kokokama
ve godinama. Dobar posao, svaka ast. (Prekinuo je, da bi u ugodnom
razgovoru zapalio lulu.)
APATRID A (nudi vrtlarima cigarete iz svoje doze) Izvolite, molim, sluite
se! (Zapalili su cigarete. Apatrid A dodaje Prvom uvaru jo nekoliko
cigareta) Izvolite!
PRVI UVAR (spremajui cigarete u dep svoga prsluka) Hvala vam,
gospodine! ujete li kako pjevaju? Nigdje na svijetu razgovor ptica nije
tako prijateljski razgovijetan. Promatrao sam neko jutro, u svitanje, kopca
kako razgovara s grlicom, ba upravo tu, na grobu Svetice. Priao sam to
naem patru gvardijanu. To si izmislio, kae pater gvardijan meni, ali je,
kae pater, dobro lagati u interesu svetake slave! To je dui korisno, kao
da si izmolio tri Zdrave Marije.
APATRID B: Pa dobro, zar ova vaa potovana svetica ima dva groba? Gdje
je zapravo njen pravi grob? Ovdje ili u katedrali?
DRUGI UVAR: Ba ovdje, na istome mjestu gdje vi sada stojite.
APATRID A: Zar ona ne spava u katedrali, u srebrnom sarkofagu?
PRVI UVAR: Spava, dakako, i u katedrali spava, i ovdje, u svojoj zemlji,
zato da ne? I sveti Antun je propovijedao ribama u Padovi i sluio Svetu
Misu u Firenci istodobno, na Braanevo jedne godine. Braa svetog
Benedikta prenijela su svetu Ancilu u katedralu, ali njen grob bio je tu i tu
ona poiva u svom grobu od mramora.
DRUGI UVAR: Tu su je spalili pred apotekom i bacili psima. Ali su je ptice
uzdigle u nebo. Od oblaka ptijih jata potamnjelo je nebo od Vezuva sve
do Etne. Ptice su je prenijele na oblake, kad njenim krvnicima nije bilo
vie ni traga ni glasa, a na kraju otkrila su je naa pobona braa na svoju
veliku sreu, jer Svetica titi srne i fazane, i ne samo srne i fazane nego i
nevine ljude u smrtnoj opasnosti.
APATRID B (miriui ruu dodaje ju Apatridu A) Eto rue svete Ancile, koja
je odleprala meu bogove kao lastavica, a zvala se Livija, i spalili su je
na lomai, ali se pretvorila u rajsku pticu i sada spava u srebrnom

5
sarkofagu kao da je iva...
APATRID A (upija miris rue vraajui je Apartidu B) Gnjilo, slatko kao
perverzna pomisao na perverznu smrt. Zapravo perverzna narkoza...
APATRID B (uzeo je ruu, utonuvi u njen miris) Mirie vie na udnu,
armantnu enu, koja nije znala ta hoe, a uvijek je htjela ono to se ne
smije htjeti, pa ipak, uprkos svemu, ta njena koketerija - sa posljednjim
stvarima odigrala je, ini se, kobnu ulogu...
APATRID A: Ovaj ovjek koji sada kosi travu na grobu Svetice, on nije
vjerovao u bogove juer upravo kao to ne vjeruje u svetu Ancilu ni
danas, a nije iskljueno da nije bio jedan od njenih krvnika...
APATRID B: U ivotu ovoga ovjeka izmijenilo se za ovo nekoliko tisua
godina samo to, da danas pui lulu. Potpuno indiferentan spram svega to
se oko ovog Aretejona zbivalo, bio je trajno duhom odsutan. Da li je od
Ciceronova jezika postao jastui za igle na toaletnom stolu jedne
nimfomanke, to je ovome magaretu bilo potpuno svejedno. Koliko li se ve
oajnika proetalo kraj ovog kosca na stratite, a on je i dalje podmuklo
strigao uima i kosio svoju glupu travu.
APATRID A: I danas prolaze pokraj njega ljudi kao psi bez marke, solidni
kandidati smrti, a ovom grobaru potpuno je svejedno da li pokapa
mesarske doge ili one koje ti psi razdiru.
APATRID B: Kao da i mi nismo isto tako indiferentni spram tih kostiju pod
svojim stopalom? I sam Plutarh, da nije nadahnuo jednog pjesnika, to je
imao da nam kae? Hrpa chroniques scandaleuses" i politikih pamfleta
ad hoc. Svi su ti skribenti dosadni kao Cezar ili kao Horacije.
APATRID A: A nai pjesnici, zar nisu dosadni? Oni tada nisu imali smionosti
da progovore! Vjerovali su da i mjeseina moe da otruje ovjeka.
APATRID B: Njih nije trovala mjeseina, nego politika!
APATRID A: Nije to bila samo politika, u banalnom smislu! To je bila panika
pred sigurnom smru. (Scenom iz daljine prospe se urlik mase. Negdje je
otvoren megafon radioaparata.)
APATRID A: Football?
APATRID B: Glas menaerije koja traje. Sto tisua manijaka, pederasta,
onanista, ubojica i palikua urla od zanosa dok velike make razdiru ivo
ljudsko meso!
APATRID A (ironino) A zvjezdano nebo nad nama, a moralni zakon u
nama?
APATRID B: Znali su kao i mi to je pristojno, a to nije, to je spojivo s
boljim ukusom, a to nije...
APATRID A: To je upravo ono to ne moemo da znamo: do kog su ih
stepena morile moralne glavobolje? (Urlanje mase u megafonu traje.
Nervozna footballska guva raste u masovno ludilo politikoga mitinga.)
APATRID A (otire maramicom znoj sa ela) Po emu se ova barbarska
masa danas razlikuje od one u cirkusu juer? Jugo. Depresija. Bit e kie...
APATRID B: I njima je juni vjetar donosio kiu uz riku lavova. Znojili su se
krvavo, itave besane noi. Napisali su nepreglednu meteoroloku
literaturu o kobnoj ulozi vjetrova.
APATRID A (prisluskujui urliku mase) Opet su zadavili jednog boga na

6
Palatinu, a plebs demolira stanove i baca na ulicu novoroenad za hranu
psima. U tom deliriju ostati iv, anse su zaista minimalne. Meu
zvijerima koje nas sile da i sami budemo zvijeri, da bismo mogli ostati siti,
tu je koeficijent svega to je ljudski dostojno ovjeka sveden na minimum!
APATRID B: Nije se kanibalski ritam stvari zaustavio sam od sebe. Netko je
morao da otpone ometati taj kriminalni ritam. Jednog, drugog, treeg ili
petog od njih niorala je zaboljeti glava od svega toga. Pod konac treega
stoIjea migrene ove vrste bilo je ve prilino.
APATRID A: Jo u vrijeme perifrastine konjugacije, sjedim u klupi, vani
cvjetaju kestenovi, cvrkuu lastavice, a ja se dosatujem: ta ovaj gnjavi
tim glupim Cezarom? Neque enim conferendum esse Gallicum cum
Germanorum agro sa gerundivom kao participom praesentis passivi, a
gerundiv, razlikujmo dobro, nije pasivan adjektiv, nego neka vrsta
aktivnog supstantiva u obliku deklinacije infinitiva praesentis: tempus
committendi proelii... A svi ti Taciti i Cezari gnjave svojim smrtnim
osudama ili kasarnama i bezobraznim frazama kako je "ovjek ovjeku
svetinja", a u meni se javlja, od svega toga odvojeno i podjednako
ustrajno, jedna te ista misao: kako su se ti ljudi u bijelim togama viadali
na toaleti? Bilo je to prilino sloena stvar razmatati one tkanine u
beskrajnim naborima i uope: da li su se i oni dosaivali zbog nepravilnih
grkih glagola?
APATRID B: Gerasko, gerasomai, egerasa, gegeraka, didasko, edidaksa,
dedidaha, to su inhoativni glagoli sa prezentskom reduplikacijom, a da se
tu pred nama pojavi jedan od njih, koji nije satkan od vae perifrastine
konjugacije, ta bismo mogli da se porazgovorimo s njim? Sve to znamo
o njima, to su dosadni citati iz dosadnih pisaca...
APATRID A: Ni o sebi samima ne znamo mnogo vie, a i naa literatura ie
dosadna kao guma za vakanje. Godinama sam matao o tim trepetljivim
sienkama, kako su tu meu nama, ive, tajanstvene, ne odvaja nas od
njih nego tanka koprena fikcije, a sve to znamo, te su nam sjenke
namrle. to su bile njihove tjelesne tajne i brige, o tome nam ute njihove
knjige kao i ovi glupi gluhonijemi spomenici. Ovaj Aretej, na primjer,
vrhovni arbitar palatinskog zdravlja?
APATRID B: Dosaivali su se u trajnoj panici. Sa sviju strana vreba ovjeka
smrt dvadeset etiri sata na dan! Nita naroito novo!
APATRID A: Odakle su doputovali, to nisu znali, a mi danas o njima znamo
da su doputovali k nama, da budu vaa Turistika panorama" ili Reklama
za hernije", a to je svakako vie od nieg, pa ipak, kako su 'im kucala srca,
kako su se stidjeli sebe i svojih lai? Treba li izgovoriti Da" ili Ne", i to
kako treba to izgovoriti, i to su znali veoma jasno. U svoj grob sveta Ancila
nije mogla otputovati bez biblijskog patosa!
APATRID B: U onom paklu sveopeg moralnog kretinizma, molim vas,
manje biblijskog patosa!
APATRID A: Patos ili ne, ali svatko je od njih svijestan da li je ono to
govori istina ili nije, a to je ono o emu nam njihova historija perverzno
uti. Ovaj Aretej, na primjer! Kako je ovakav grki arlatan uope mogao
igrati ulogu najveeg medicinskog Arbitra na Dvoru? Nije se pravila

7
palatinska karijera bez ispita lojalnosti...
APATRID B: A vi zaista mislite da su mogle da ih uznemiruju moralistike
preokupacije?
APATRID A: Zato da ne pretpostavimo da jesu?
APATRID B: Pretpostaviti se moe, dakako, ali je sasvim iskljueno da bi se
njihov nonkonformizam mogao usporediti s naim desperaterskim
gaenjem. I kad bi se takav jedan ovjek pojavio tu, danas, meu nama,
izgubio bi se kao pas na transatlantiku!
APATRID A: Nasuprot! Takav jedan fantom mogao bi nam rei mnogo toga
o emu mi ni pojma nemamo. On bi o nama, o naoj bijedi progovorio
moda mnogo tanije, nego to mi sami umijemo da je sagledamo.
Dananja Evropa iz njegove perspektive, to bi bila dijagnoza za sve nae
bolesti mnogo pouzdanija od svih glupih, megalomanskih ditiramba o
Dvadesetom Stoljeu...
APATRID B: Da ita Labriolu, da slua Chopina? Ne mogu ga zamisliti kako
telefonira, ili kako ita novine u kavani. Kako bi se ovakav moralni idiot
mogao snai pred naom muzikom?
APATRID A: Nije bitno za nas da telefoniramo, nego to da iz nas telefonira
jo uvijek gorila! Upravo to kanibalsko u nama takvom arhijatru ne bi ni
po emu bilo daleko ni strano.
APATRID B: E, sad da jo razumije i Erazma i da slua Debussyja? Kaem
vam: seoski kudrov na koncertu, na transatlantiku.
APATRID A: Afinitet sa Debussyjem bio bi mu potpuno suvian. Pas
razumije oko naih pantalona samo ono to je u nama pasje! Pas e
progutati hartiju s Platonovim tekstom, ako je u njoj bila slanina. Takvo
lice iz treeg stoljea ne bi se zainteresovalo ni Handelom ni Ravelom,
nego svime to je u nama njihovo"...
APATRID B: A to je u nama njihovo"?
APATRID A: U nama je njihovo" to je u nama jo uvijek antropoidno!
Prema tome: jedan antropoid, koji bi se pojavio meu nama, nanjuio bi
odmah, morao bi da nanjui sve to je psee u naem pasjem ivotu: krv
blinjega, smrtnu opasnost u kojoj ivi evropska pamet, okrutnu patnju
bez samilosti, morsku neman iz Loch Nessa, Altamiru u umjetnosti,
kromanjare i neandertalce u politici, diluvijalno blato... Imao bi u emu da
se snade...
APATRID B: Igru ispod pupka u niim spratovima svijesti, to da! To bi on
mogao da razumije! Ali kvante, infinitezimale, nuklearnu problematiku,
tehniku?
APATRID A: Da, on bi bio moda zbunjen naim tehnikim kulisama, to da!
Liftovi, motori ili komfor, ali to su samo kulise. Krvnika sjekira kao
kategoriki imperativ, juer i danas?
APATRID B: Mislite li da bi ovjek iz treeg stoljea mogao da nam oita
moralnu prodiku? A kako bismo ga mogli uti kad nismo spiritisti?
APATRID A: Trebalo bi imati samo unu fantazije, barem toliko koliko smo
je imali u vrijeme akuzativa s infinitivom, ili kao oni fantasti, koji su Liviju
Ancilu balzamirali u srebrnom sarkofagu kao sveticu. Pitamo se kako se
pojavila Aretejeva ena u onom treentistikom sarkofagu? Ljudi su imali
dovoljno fantazije da je zamisle ivu, i ona se tu pojaviia, zaista, i eno je,

8
spava tamo ve tisuu godina, a hiljade i hiljade Evropljana posjeuju je
dnevno. Trebalo bi je samo probuditi...
APATRID B: Nisam znao, da je sazivanje duhova va hobby!
APATRID A: Vi igrate bridge i volite Gustava Mahlera! Ja volim Handela i
mrzim karte. To je stvar ukusa! ta je u toj mojoj igri spiritistiko? Ako se
danas od faraonske penice peku brioi, zato da se pred nama ne pojavi
sjenka koja se jo nije ugasila u naoj svijesti? Pa vidite da se o ovjeku
pie i u turistikoj literaturi?
APATRID B: Nemojte se nervirati, molim vas, ja se s vama slaem. I
Hipokrat je ve dvije i po tisue godina mrtav, a tko bi od nas mogao da
stupi pred njegovo lice iste savjesti? A Hipokrata nema, on je fantom.
APATRID A: Ako mi danas jo uvijek miriemo rue na grobu svete Ancile,
ako njoj u ast zvone zvona i odbijaju satovi, zato da se i njenom
suprugu ne oda posmrtna poast? Imam dobru ideju! Nama moe da
pomogne ptica svete Ancile. (Lista po vodiu) ekajte, evo, Svetica
spasava svoga supruga od vjenog prokletstva kao plamena ptica, Ancilu
su spalili, Aretej je nestao, Areteja je jedan pastir prepoznao u sumraku
gdje tri za plamenom pticom. Avis mirae pulchritudinis... da, da vidimo
to je s tom legendom o Ancilinoj ptici? Pa da, eto, molim vas: Aretej,
arhijatar palatinski, nestao je jednoga dana, a o tome zna se samo toliko
da su ga primijetili na kraju grada kako bezglavo juri za divnom
plamenom pticom takve vrhunaravne ljepote, te nema nieg zemaljskog
ime bi se ona mogla usporediti, pa kad je ovjek uje gdje pjeva, tisuu
godina priinja mu se kao da je minulo u jednom trenu...
APATRID B: To je kao naa relativno duhovita formula, da je sve
relativno" na ovome svijetu...
APATRID A: Oni su vjerovali u viemanje relativno duhovite arolije! Oni su
razumno bili uvjereni da ovjek moe nestati iz svog vlastitog vremena
iv, a i mi danas, vjerujui u budunost, vjerujemo da moemo prevladati
svoje vrijeme - pro futuro... Ne tako nauno, ali ne mnogo manje
"relativno", i oni su vjerovali u svoje fantastine ptice... (ita iz
ieronskog teksta) Avis mirae pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis
est quod illius voci possit comparari, avis pulcherrima ante oculos eius,
eto, vidite, najdivnija od sviju ptica pred oima Aretejevim as je leprala,
a as uzlijetala, te mu se inilo da moe da je dotakne rukom, a onda ga
je zavela izvan grada slatkom melodijom svojom i on je potrao za njom,
pa kad ga je ve zavela, zato da ga ne dovede i ovamo k nama, u
Castelcaprino?
APATRID B: I to upravo danas na roendan Bogorodice, godine 1938, kada
se Evropa sprema da legne u svoj grob iz koga je nee uskrisiti vie ni svi
bogovi od Olimpa do Gangesa.
APATRID A: Kad je Dante mogao da proputuje paklom i da o tome napie
itavu jednu komediju, zato da se ne spustimo na trenutak u grob jedne
svetice? Treba imati samo mrvu smione uobrazilje, to je sve. (Spram
Prvog uvara groba svete Ancile) Je l te, prijatelju, treba li neto platiti za
posjetu svetici u njenom grobu?
PRVI UVAR: Platiti ne treba nita, gospodine, ali ako imate srca za
prosjake, Svetica bit e vam zahvalna. (Oba apatrida, A i B, sputaju se u

9
grob svete Ancile.)
APATRID B: To je mrana i antipatina jama, taj grob svete Ancile! Kakva
je to magla?
APATRID A: To je danteovska neprozirna magla, koja obavija sve stvari i
pojave svojim vidovitim velom. .
Oscura e profonda era e nebulosa,
tanto che, per ficcar lo viso a fondo,
io non vi discernea alcuna cosa.
Or discendiam qua giu nel cieco mondo"
comincio il poeta tutto smorto:
io saro primo, e tu sarai secondo."
(Gasi se svjetlost. Zavjesa)
DRUGA SLIKA
U ATRIJU ARETEJEVA STANA
U punome kontrastu sa sunanim septembarskim jutrom scena je utonula
u neprozirnu maglu. Korintske kolone peristila povezuju se sa skalinatom
atrija i tamo, gdje u prvoj slici stoji papinska apoteka, vidi se Aretejev atrij
u svjetlosti brasera, uljenica i kandila. Kroz kronje borova i pinija u
neprozirnoj noi ocrtavaju se uz Minervin Hram na terasi monumentalne
zidine carske rezidencije, u odsjaju buktinja iz peristila. U peristilu
konjanici, konji, zveket orme i oruja. Aretejev dom opkoljen je vojskom, a
itav atrij razvaljen je i razmetan grubo. Goli enski leevi, kosturi
impanza i malih afrikih opica, jedan punjeni gorila, krokodili, mumije,
stakla s anatomskim preparatima, rukopisi, mnogo hartije u konvolutima
po stolovima i na podu. itava biblioteka. U pozadini, u sjaju brasera,
velika freska koja prikazuje Otmicu Arinoe, prevjeena je zavjesom.
Proplamsaji ognja u dimu od hartije. Dva legionara bacaju u plamen
itave svenjeve rukopisa. Apatridi A i B dolaze iz lijeve kulise, stupajui
kroz maglu nevidljivi kao sjenke.
APATRID A: Doite, doite, mi smo nevidljivi!
APATRID B: Ta vaa magla sve je antipatinija!
APATRID A: To je onaj clairobseur, to se javlja "na pola naeg ivotnoga
puta", to je strava mranih perspektiva "od kojih emernija ni samrt
mnogo nrje... To su clair-voyantne zavjese, koje se diu pred naim oima.
APATRID B: Tu je dolo do neke gadne guve, zveket maeva, trupla...
Prohujao je pogani vihor, pale se knjige...
APATRID A: Stigao je Gospodin iz Rima, u pratnji svojih konjanika.
Iznenadna posjeta kod starog trovaa! Neto nije u redu! Kad se pale
knjige, onda po pravilu pucaju i ljudske kosti! Areteja boli glava!
APATRID B: Ne boli njega glava zbog knjiga i rukopisa... Neto je drugo u
pitanju. Po svoj prilici politika.
APATRID A: Ako je istina da je izumio kromoterapiju, ako je anatom ija
slava jo i danas interesuje turiste, onda nije samo arlatan... A ako nije

10
arlatan, onda mu je morala dosaditi palatinska politika. Dosadilo mu je
da iz bijelih djeakih bubrega cijedi ljubavni eliksir za dvorske dame.
Glumio je itavog ivota trovaa, a sada vie nee da truje. I pamet mu je
zatajila. Kriva politika, dakako! S tom e svojom politikom otputovati
ravno u pakao... (Apatridi A i B gaze preko leeva.)
APATRID B: Tu lei itava gomila leeva... Ovaj kao da neto oklijeva!
Neto oito nee...
APATRID A: To je ono to ne znamo. Javila se glavobolja na kraju dana.
Dalje se ne moe. Doputovali su. Sve misli postaju otrovne kao nokti
ovjeka na samrti. U takvim situacijama ljudi zvrndaju kao muhe pred
olujom. (Kajo Anicije Sever sav u zlatu i grimizu, u zveeem metalu od
srebrnih hoplitskih potkoljenica i oklopa. elava sibaritska pojava s
monoklom. Elegantan kavalerist koji svojoj pojavi posveuje najveu
njegu. Svoju bogatu periku sa blistavom kacigom skinuo je u nervozi i
tako mu lubanja komino blista u kontrastu sa herojskim ornatom. Grub,
sarkastian, nestaan kao da se radi o nevinoj igri, na momente djeaki
iskren, sa prizvukom nehinjene topline. On se gosti smokvama i groem,
on guta datulje iz meda, jednu za drugom, oblizujui prste, i usred ove
krvi i umorstava, poslije bogate veere od koje se jo vide na trpezi
dvijetri prasee glave, on ispija jednu au za drugom. Legionar baca u
plamen nove konvolute rukopisa.)
ARETEJ (vezan o stolicu, sa krvavim povojem, nervozno) Naredi tom idiotu
da prestane! Spalit e mi sve rukopise!
KAJO: Sve je to ovisno o tvojoj volji! Molim! Zato nema snage da
pogleda istini u oi? (Mahnuo je rukom legionaru da prestane paliti.)
ARETEJ: Kakva istina? Sve je bestidna i glupa la!
KAJO: Svaka la, koja se moe dokazati po vjerodostojnim svjedocima, pa
bila ona ne znam kako glupa", pretvara se u istinu! Da je luda od tvoje
ene podravala intimne veze s ovom moralnom protuhom, to se moe
dokazati i, prema tome, to nije nikakva glupa" la! To je poznato itavom
Rimu!
ARETEJ: Zaklao si mi najboljeg uenika, glupane! ovjek je bio genijalna
nada rimske medicine!
KAJO: ovjek je jedan od autoriteta nazarenske bande, a tamo tvoja
mnogopotovana supruga njeguje evaneosku ljubav u najbanalnijoj
pseoj guvi...
ARETEJ: Ubio si ovjeka, ije e ime svijetliti, kad za tebe i za sve tvoje
uope nitko nee imati ni pojma da ste postojali!
KAJO: to e biti s nama kad nas ne bude, neka te za to ne boli glava!
"Ubio si ovjeka", kao da govori na koturnima! A taj tvoj ovjek", zar on
nije prvi ubio moga ovjeka"? Da, ovaj moj ovjek" krepao je potpuno
nevin, a nije bio nikakav Antistes podmukle bande i nije uivao u klanju
ljudskog mesa kao ova tvoja nada" tvoje glupe medicine, odvratni parip
hebrejski!
ARETEJ: Pitam se ta e ti juridike formalnosti? Skrati komediju! Zadavi
Klaudiju Paulinu, to je tvoja stvar! Dosadilo mi je ovo nadmudrivanje.
KAJO: A tko sumnja da stvar nee biti svrena po planu? Klaudija Paulina
ima da umre jo veeras, i to bez skandala", prvo, a to, da bi Klaudija

11
Paulina umrla naravnom smru" bez skandala, to je izvedivo samo tako
da sklopi oi pod tvojom blagom rukom! Ako je tako, to tu ima da se
filozofira? Budem li je ja pretvorio u mumiju, ona nee, logino, umrijeti
po palatinskom protokolu i za taj zloin" morat e netko odgovarati, a taj
netko neu biti, dakako, ja nego ti.
ARETEJ: U redu, skini mi glavu i ponesi je u Rim kao dokaz da sam ja ubio
caricu!
KAJO: A, ne, ne, to bi bilo i suvie naivno! U to ne bi nitko vjerovao! Ti se
mora pojaviti pred tribunalom! Ovo podlo umorstvo" treba da utvrdi
sud, i to normalnim porcesom, voenim sa svom potrebnom akribijom! Sa
detaljnim ispitivanjem ivota i predivota takvog jednog zlikovca kao to
si ti, kome je ena nazarenka i bludnica! Ti secira ive ljude, tebi se moe
dokazati da si potrovao itavu galeriju aristokrata, da si zloupotrebio
povjerenje dvorskih krugova i, na kraju, da si liio ivota Ilirikovu suprugu!
A sve je u tvojoj ruci. Bude li jo veeras otpremio Klaudiju Paulinu
bogovima, postaje po najvioj palatinskoj zapovijedi patricij, pozvan na
carsku svadbu od Udovca, Sina Bojeg, kod Boje trpeze, a bude li me
prisilio da Klaudiju Paulinu ubijem ja, bit ces osuen na smrt kao ubojica
carice. to tu ima da se misli? (Poslije stanke) Livijo, Areteju, tako vam
sviju svetinja nae mladosti, ta mi ivimo u paklu, osvrjestite se, molim
vas, sve to nije ala, neka vam se smiluju bogovi!
LIVIJA (mirno i sabrano) Bogovi ne poznaju samilosti, Kajo! Bogovi su kao
psi: ree jedan na drugog pod mesarskim panjem! Bogovi su priglupi i
zlobni, rugajui se jedni drugima da su rogonje, a na Olimpu nema ni
jednoga koji to nije! Bogovima je stalo do logike upravo toliko koliko i tebi.
Bogovi strepe pred pogledom ovjeka, da ne bi otkrio do kog su stepena
neobrazovani u svojoj provincijalnoj nepismenoj zaputenosti!
KAJO (odbijajui Livijine invektive, svijestan, da se ta replika tie iskljuivo
njega lino) U bogove, danas, vie ne vjeruje nitko! Ali, dakako, sada stiu
neke starije dokone dame, te nemaju drugih briga nego da itave dane
vode razgovore o bogovima, i to sa mladim hebrejskim bivolima. Nije vam
dovoljno da itav olimpijski teatar silazi sa pozornice, ne, ne, sad vi
nastupate s novom predstavom! Dosadni ste kao jesenske muhe! (Tjera
rukom muhu) Sedam hiljada puta ste dosadniji od Endimiona i od Selene.
to su vam skrivili Endimion i Selena? Bit emo mnogo mudriji kad budete
unitili mjeseinu. to vam toliko smeta mjeseina? Vi se bunite protivu
kanibalizma? A sami svojoj djeci servirate ljudsku krv za doruak!
LIVIJA: Kakva ljudska krv? Kaem ti da se ne poziva na svoje bogove, jer
je to ispod svakog ljudskog dostojanstva.
KAJO: A to je to, to tvoje ljudsko dostojanstvo"?
LIVIJA: Ti si preglup da bi mogao to da razumije.
KAJO: Dostojanstvo" - supruge jednog trovaa! Kakva majmunska gluma!
ARETEJ: U tome i jeste stvar da mi je dosadilo glumiti! To je jedini moj
argumenat! Svi ste mi dosadili...
KAJO: Glumimo, dakle jesmo, a zato glumimo, to ti pitaj svoju medicinu!
To nije naa stvar! Naa je da glumimo... Glumei sumnjati u smisao
vlastite glume, tako glume samo slabi glumci!

12
ARETEJ: Predugo traje ova gluma! Da se pojavim na elu povorke koju
sam predveo Plutonu za raun palatinske milosti, uznemirili bi se i sami
bogovi.
LIVIJA: Bogovi uivaju u ljudskom mesu. Svjee peeno bogovima je
najmilija peenka!
KAJO: To dvosmisleno poigravanje fiktivnim dostojanstvom", to postaje
modom! Plebs, meutim, pod vaim dostojanstvom" ne zamilja ni
muziku ni poeziju, nego: to je tvoje, to je i moje. To je ta vrsta duhovitosti
u niim spratovima rimske gomile. Tih barbara ima iz dana u dan sve vie:
provrvjeli su na sve strane kao mravi. Izmeu ovih mojih bradonja
najmanje polovina gosti se svakog jutra ljudskom krvlju u slavu vaeg
hebrejskog bastarda koji dolazi da ostvari plebejski red u Rimu. U ime
ega? U ime tog vaeg glupog dostojanstva ovjeka"!
LIVIJA: Ti bunca! Provaliti pod tui krov, paliti oi jednom djetetu da bi
oklevetalo svoju patronu, da je s njime spavala, pobiti nekoliko nevinih
glupana, vladati se senilno kao Jupiter, zveketati zlatnim grivnama, kititi
se vlasuljom, vezati svoga prijatelja kao krvavo pseto, prijetiti mu
ucjenom, da mu je ena bludnica, a znati da sve to nije istina, to si ti,
takvi su tvoji bogovi i vae boanske metode!
ARETEJ: Livija govori gluposti! Sve to nema nikakve veze s mojim
motivima! Ono to ja radim ne zanima nikoga, ono to ja mislim, to ne
ita nitko, i nita nemam do ovih svojih rukopisa, a ti ih pali kao pravi
troglodit! Da zato otrujem jednu enu, da bih mogao dalje glodati svoje
pasje kosti, dosadilo mi je. Klaudija Paulina oekuje me kao jedinu nadu u
ovoj ludnici, neu vie da budem palatinska hijena!
KAJO: I u ludnici treba da vlada neka logika! Priznat e da ipak nije
pretjerano ukusno da jedan imperator ivi sa svojom sestrom u braku, i to
jo s udovicom koja je ubila svog vlastitog supruga!
ARETEJ: Pa zar je Klaudija odgovorna to je obudovjela? Nije ona samu
sebe stvorila udovicom!
KAJO: Kako da nije? Zaarala je svog carskog brata i otrovala svog mua!
LIVIJA: Zato lae kad zna da to nije istina?
KAJO: Kako bi se inae moglo lagati, nego da se svijesno ne govori istina?
Kako je Klaudija postala udovicom, to je Areteju intimnije poznato nego
meni! Smrt njenog pokojnog supruga mogla bi na kraju da postane u
optunom materijalu jednim Aretejevim umorstvom vie! (Stanka) Nije mi
drago, ali treba da budem iskren! ovjee! Livijine veze s tom hebrejskom
bandom nisu samo platonske naravi! Ovaj je ovjek govorio istinu, uli
smo njegove vlastite rijei!
ARETEJ: Skuvao si od njega krvavu orbu! (Pokazujui Lucijevo truplo) Moj
Lucije nije priznao nita!
KAJO: Priznali su svi i svi e priznavati sve, i to je na kraju to tako vano
da se neto prizna, kad je priznanje formalnost u koju nitko ne vjeruje!
Livijine sklonosti za ovu luckastu maniju bile su ve predmetom policijskih
zapisnika i sve je to predano zaboravu! Slabost jednog velikog arhijatra
spram ene koja ne zna to hoe, ali hoe uvijek sve ono to se ne smije
htjeti....
ARETEJ: Ne sjeam se vie ime sam ja to tada tako krvavo platio!

13
KAJO: Kako se ne sjea? Pratili smo Valeriju Agripinu na Siciliju! Nesretan
sluaj: utopila se naom intervencijom! (Stanka) Rea u ti neto grubo:
ubijao sam, trovao sam, davio sam, bravo, molim, znao sam to radim,
ubijam, trujem, davim, znam to radim, ali da glumim nevinost, to mi se
gadi! Tako je bilo i tako jeste, to da se kinurimo svojim djevianstvom"
kao stare vestalinke?
LIVIJA: Ti zna da lae, a ipak lae! Ti nisi ovjek!
KAJO: Ti nisi ovjek!" Ti nisi ovjek!" A zato ja ne bih, molim te, bio
ovjek"? Tko je tu ovjek" meu nama? Zar ova hebrejska strvina
ovdje?
LIVIJA: Glumi glupana, kao da ne zna o emu je rijec.
KAJO: Ne volim, eno, papige! Ovim svojim nazarenskim arolijama
zaglupljujete svjetinu i zaraujete dobre pare! Nismo ni mi tako glupi kako
vi mislite! Kod ove Aretejeve genijalne nade rimske medicine", evo,
molim: taj je krao od Makedonije do Egipta! Vae tralalikanje o ovjenosti
bit e da nije tako neunosno! (Prosuo je iz jedne torbe hrpu zlata, dragog
kamenja i biserja) Govoriti u ime ovjeka", propovijedati kako da se
popravi svemir, to je bezobrazno! Vae mi je prenemaganje odvratno! Te
ste martiri, te patite po buturnicama, te vas bacaju tigrovima, a zato?
Zato jer imate monopol na ljubav za ovjeanstvo"! Vama je jasnc da
treba biti ovjek", a nama, dakako nije! Vi ste polubogovi, vi znate da
ovjek" ima neko naroito poslanstvo na zemlji, da bude Sin Boji", a
autentian Sin Boji na Palatinu za vas je pogano pseto! Lavovi su jedini
lijek za vau kugu! Luda eno, zar ne vidi da je u pitanju glava?
LIVIJA: U ovjeku ima neto to je vanije od glave.
KAJO: to?
LIVIJA: To, o emu ti pojma nema!
KAJO: A ta e ti taj tvoj ovjek", ako si ga prikratila za glavu?
LIVIJA: Misli li da sam zaista tako naivna te ne bih mogla pojmiti da se
radi o glavi? Svi vi u svojoj ste majmunskoj mudrosti dotjerali tako daleko
da ne umijete vie ni plakati. Da se poklonite pred bolom ovjeka, ni to
vie ne umijete. Od kamena ste, slijepi i gluhi kao svi vai idiotski kipovi!
uvaj se psa na lancu, to vam je jedini ideal, kao pravim psima na lancu,
a jedino pravilo vae etike: blatna rimska kloaka... (Klonula je na koljena
pred mrtvim tijelom Lucijevim i stavila mu pod glavu skupocjenu tkaninu
prevjesenu preko jedne stolice. Uzela je srebrnu posudu i pere mrtvaca.
Ritual smrti.)
KAJO (sarkastino) ena Samarianka, kojoj srce krvari za nadom rimske
medicine", svoga gospodina supruga je zaboravila, premda njegova krv
nije ni po emu manje slatka od ovog crknutog majmuna! (Udari Lucijevo
truplo nogom.)
LIVIJA: Magare grubo, taj djeak mogao bi mi biti sin.
KAJO: Pa da, Sin Boji u krilu Majke Svoje kao simbol ljubavi... to se vi
rugate naim bogovima da su pederasti i pijandure? Sto puta je bolje biti
pederast nego ovakav zlikovac koji kolje ljude radi medicine"...
LIVIJA: A ti jo nijednog ovjeka nisi liio ivota? Ti nisi stigao k nama kao
poklisar smrti?
KAJO: Nisam, eno, kunem ti se, nego sam razuman ovjek koji vas oboje

14
prijateljski moli da bi Aretej u naem interesu svrio s tom nesretnom
jalovom udovicom, koju ni dva supruga nisu mogla nauiti to je ljubav!
Areteju, zar nisi dao svoju asnu rije da ta dosadna narikaa nee
preivjeti prvo groe? A eto, pada lie i mi ve pijemo prvo vino! Jesi li
dao svoju rije Iliriku da e ga uiniti udovcem!
ARETEJ: Dao sam, istina je, ali nas je on dobro gladijatorski udesio.
KAJO: A to je drugo mogao da uradi s ludom? ovjee! Ti si svoju kuu
pretrpao leevima, a to je poznato svim rimskim vrapcima! Bilo je
potrebno da ti se dokae da lae kad tvrdi da ne ree ive ljude! Ti nisi
normalan, pola Rima urla protiv tebe zbog tvojih vivisekcija!
ARETEJ: Pa to su trupla, glupane!
KAJO: Trupla dakako, ali trupla, koja si ti uinio leevima od zdravih
dievojaka! Tko je prolio prvu krv? Ova nada rimske medicine", taj tvoj
bandit veoma je dobro znao o emu se radi! (Stanka. Kajo se nervozno
proetao do klepsidre na stolu i tumba je. Protjee vrijeme, nestaju
dragocjeni trenuci jalovo. Proetao se do stola, promatra trenutakdva ribe
u staklenoj lopti, a onda se vraa do Areteja.)
KAJO (sentimentalno) Treba da se vratim u Rim s vijeu da Klaudija
Paulina nije vie iva! Protjee voda, mi nemamo vie vremena. Radi se
isto tako i o mojoj glavi! Molim, citiram boanskog Ilirika, rije po rije!
Rekao je Car: prenesi Areteju moju carsku poruku. Pozdravljam ga ista
srca i u prijateljstvu. Pozivam ga sa Livijom da mi budu gosti kod
svadbenog stola. A ne budu li bogovi Areteju skloni (pazite dobro, to su
carske rijei), ne budu li bogovi Areteju skloni, pozdravi ga i pokloni mu
ovu malenkost... Eto, molim, tako vam je poruio Sin Boji! (Bacio je pred
Liviju jedan srebrni kostur. Livija podie taj simbol smrti uz sveano
izgovorenu smrtnu osudu imperatorsku i poigravajui se zveketom
metalnog kostura od srebrnih lania, zaustavila se nad posudom sa
ribama i bacila kostur u prozirnu zdjelu.)
LIVIJA (poslije stanke) Suvie jeftina igraka za ovu ljubaznu poruku. Strah
i trepet za male ribe, ali samo za tren! Pao je kostur i poremetio riblju
etnju oko smrti, a odmah zatim kao da se nije desilo savreno nita. Ribe
su, ako se pravo uzme, zapravo nerazmjerno mudrije od nas...
KAJO (temperamentno) Nikad vie od ovog trenutka nisam bio uvjeren, da
su svemu krive te tvoje proklete hebrejske ribe! Nemam vie volje za
nadmudrivanje! Aurelije, ulovite onog majmuna i svrite s njim! Pali dalje
ove hartije! (Graja u peristilu. Legionari hvataju djeaka, a iz brasera i
ognjita liznuo je plamen rukopisa.)
KAJO (bijesno) Nemam ja vremena za te vae trikove! Pa valjda ne misli
da me obrati na tu svoju nazarensku magiju? Aurelije, ulovite ono malo
jare, svrite s njim kao to sam rekao! Dakle, molim: da ili ne? Areteju, zar
e pasti tako duboko, da ovo dijete luta svijetom kao Edip? A zato?
Zbog ovih glupih Livijinih riba? (Legionari raspiruju vatru i are ognjila a
djeaka su, koji treperi kao kuni u stravi, poloili pred oganj kao mrtav
predmet.)
APATRID B: To je ta historijska sveta vatra koja lijei sve!
APATRID A: Nikad se jo knjige nisu palile bez ljudske peenke! O,
gospode, jeseni etrnaeste na poetku rata, mi smo kao mladi kirurzi

15
razdirali ljudsko meso, mi smo formalno gazili preko saga od ljudskih oiju
i odrezanih ruku. A ipak, i onda se radilo o jednom te istom pitanju: da ili
ne?
APATRID B: Bilo je i takvih, koji nisu htjeli da budu mesarski psi. Nestali su
kao Himere u vakuumu!
APATRID A: A ja sam zaradio svoju prvu kolajnu za ratne zasluge.
ARETEJ: Dobro je, u redu, stanite! Pristajem, Anicije! 2edan sam, razvei
me, primam Ilirikovu poruku, nikakve Livijine ribe nisu krive ni za to!
KAJO (uzbueno) O, hvala Minervi, koja te je prosvijetlila! (Nervozno je
pokleknuo do Areteja, rijeivi ga spona udarcem noa. Aretej prua
vezane ruke, a kako Kajo klei pred njim, ljubi mu obje ruke iskreno. Aretej
se protee, ide do stola, natae iz vra vino, ispija jednu, drugu i treu
au. Masira zglobove na rukama i na koljenima, batrga nogama, sav se
bio ukoio. Kajo promatra ga jo uvijek na koljenima. Livija je iznenadena
ovim obratom.)
KAJO (djeaki naivno, pljesnuvi o dlanove tare ruke od radosti) Hvala ti,
gospode Jupitre nad svim vojskama Sina Bojeg! Pustite ovu benu!
(Djeaka su pustili i on je sunuo preko scene u mrak, uz grub kikot
krvnika.)
ARETEJ: Ne umijem drugo, nego da ti ponovim: dosadila mi je igra s
bolesnim majmunima. Svejedno kada, gdje i kako, na kraju igre ipak,
ugrist e te neminovno. (Obilazi svoje anatomske preparate, podie tu i
tamo po koji uniteni predmet, prelistavajui razmetane hartije. Htio bi da
sredi tu gomilu stvari, a zatim naputa jalov napor.) Pisati traktate za
idiote, kakva nevina obmana. Nedostojna majmunska igra.
KAJO: A ja uivam da sluim majmune?
ARETEJ: Kako je s tobom, ne znam, meni je dosadilo. Nije bilo potrebno da
izvede ovu pelivansku glupost, da pobije potpuno nevine ljude kao
pacove, da mi razvali kuu i uniti sve to se zove moj ivot!
KAJO: A to sam mogao? Donio sam ti diskretnu poruku, a ti, da te nisam
vezao, bio bi me sasjekao. Ne zna ni sam kako si pobjesnio.
ARETEJ (nad Lucijevim truplom, tiho) Nita nije bio kriv ovaj ovjek! Jedina
slabost bila mu je dosadna lirska proza. Time je dosaivao sebi i svima
nama ustrajno.
KAJO (razdraeno) Ne ita se na tim njihovim sastancima lirska proza,
nego se tamo gospoda dogovaraju o obaranju palatinske vlasti. Odakle
njima maevi? On nas je odbio s praga golim maem i bio bi od nas
stvorio anatomske preparate istoga trenutka kad smo se pojavili. Bilo mu
je jasno o emu se radi. Bez rijei ubio mi je prvoga ovjeka. To je bolesna
bagra, koja ivi u incestu, izvoli, pitaj svoju enu... (Aretej bez kapi krvi u
obrazima. On je ranjen, prokrvarila mu je rana, on brie svoju krv prstima,
posre, on hoe da prevlada svoju slabost snagom volje, pije vino i tako
se vraa na ovaj svijet razuma i logike.)
ARETEJ: Ne zanimaju me tvoje intrige, potpuno su bespredmetne. Bile
istina ili la, meni je svejedno. Iz moje perspektive, te Livijine veze
nemam to da alim. Da prijeemo na stvar!
LIVIJA (s podignutim rukama, sudbonosno) I ti e zaista da uprlja ruke
Klaudijinom krvlju?

16
ARETEJ (rezignirano) Livijo, molim te...
LIVIJA (povienim tonom, hladno) Htjela sam da kaem, ako ti sada
zaista...
ARETEJ (prekine je nervozno) to, ako?
LIVIJA (poslije oklijevanja) Bude li ubio Klaudiju Paulinu, ne bih vie mogla
da ti pogledam u oi, to sam htjela da kaem. Ili, ili.
ARETEJ (spram Kaja) Tako je, eto, izmeu nas od prvoga dana: uzvienoj
spram svega to sam ikada mislio ili osjeao, nikad nisam umio ovoj eni
da kaem pravu rije! Ne znam zato me ta ena smatra mizerijom? Da
nisi prisutan, uputio bih joj jedno pitanje. (Nakon kobne stanke)
Doputovali smo do takvih predjela alosti i sramote, da se i to moe
izgovoriti: kada toliko pati od ,.samilosti za sve ljude", zar joj nije nikada
palo na pamet, da bih i ja bio dostojan njenog saaljenja? (Livija uti.
Stanka.)
ARETEJ: Od prvoga dana kako smo se sreli, takva je. Izgovorit u to
mislim, nemam razloga da tajim! Mislim da je sve ono, to si govorio o
njenim tjelesnim vezama s ovim nazarenskim barbarima, istina!
LIVIJA (sarkastino) Znai, treba me predati i spaliti? To je duhovita logika,
zaista dostojna ovakvih patricija kao to ste vas dvojica. Aretej se tako
oslobaa svoje ene, a ti, Kajo, svoje ljubovce! estitam!
KAJO (u afektu) Glupa si, Livijo, kao bijesna maka! Klaudija e u svakom
sluaju veeras biti na odru, uje li, htjeli mi to ili ne... i, kao to sam ve
tisuu puta rekao, budem li Caricu morao poslati Haronu ja lino, onda e
Aretej to umorstvo platiti svojom glavom! A tu se radi i o tvojoj glavi,
mudra gospoo! Ostalo sve je dim!
LIVIJA: Ponavljam: spremna sam da s Aretejem veeras umrem, ali vie
neu da laem ni sebi ni drugima...
KAJO: A kome treba da lae? Zato da lae? Ovaj tvoj Antistes, taj ti vie
nee soliti pameti! (Pokazuje nogom Lucijev le.)
ARETEJ (uzbueno) Dosauje mi svojom umiljenom uzvienou, Livijo!
Nikada me nisi mogla slijediti u mojim mislima. Nije meni stalo do tvoje
evaneoske narkoze! Meni je dosadilo kusati tue blato iz uiju, kuhati
majmunsko sjeme ili prisustvovati oboavanju umorstava na Kapitolu ili u
Jeruzalemu. Svejedno. Mene boli glava od pitanja koja tebe savreno nita
ne zanimaju, a sve to sam uradio, a to je jedino to me ini onim to
jesam, unitio mi je ovaj gorila veeras. Gdje sam, to mi je preostalo, to
sam? Sto ti bunca tu o nekoj ljubavi za ovjeka"? Tko lae? Zar nisam
itavog svog ivota prao luake od njihova blata, obrezivao mrtvacima
nokte, a zato? Iz mrnje? Ima pravo Kajo: va nazarenski Olimp mnogo je
perverzniji od jupiterskog marazma. Danas je ve i umiruim bogovima
dosadilo biti moralnom policijom, a vi se tek spremate na svoju policijsku
ulogu. ta ti zanovijeta, na temelju kakve logike? piandovati u Liburniji,
po Iliriji, pod Vezuvom, sluati ptice u sutonu, itati glupe hebrejske
legende i zgraati se nad poslom od koga planduje, a zapravo Kajo je
govorio istinu: ljubakati sa famulusima svoga mua, to da... (Odmahnuo je
bijesno rukom) teta za svaku rije...
LIVIJA (s indignacijom) Ja sam, dakle, ta, koja je od poetka trajnom
smetnjom tvojih inspiracija? To je duhovito! Ako te je netko doveo do

17
toga, da danas ne zna to hoe, da si izgubio sebe, da ne umije vie ni
misliti ni htjeti. dragi moj, molim, izvoli, zapitaj svoju gospoicu
faraonesu... (Velikom gestom Livija je razotkrila zavjesu nad freskom, koja
dominira scenom, i lukijernarom osvijetlila maginu sliku. Dva Anubisa
otimaju Arinoe. Jedan je skinuo s nje skrletnozlatan peplon, a drugi je
pruio za njom svoje pasje ruke. Dva crna, zagonetna boanstva s pasjom
glavom u bijeloj brokatnoj dalmatici djeluju sablasno. Arinoe se otima, na
njenoj ruci lepra velika, fantastina smaragdnofosforna, plamena ptica,
sudbonosni misterij saznanja smrti i vjenosti. Arinoe je lik
esnaestogodinje djevojke, filigrane, blijede, votane, irealne.)
LIVIJA (djetinjastim tonom luckaste djevice) Evo otjelotvorenja
genijalnosti! To nije nimfomanka iji mu obrezuje mrtvacima nokte", dok
ona planduje na Siciliji, ljubakajui s njegovim famulusima...
ARETEJ: Stidi se, Livijo!
LIVIJA: ega da se stidim? Jer ne vjerujem u tajnu Arinoine ptice? Jer
nisam tako senilna da se obmanjujem kako e nas ova mala nepismena
Ciganka prenijeti u nepoznate daleke svjetove, gdje nee biti mene, u
prvom redu, dakako, mene, a zatim Palatina, Ilirika, zatim tebe, Kajo
Anicije, uope svih nas, koji ne umijemo kleati pred Arinoe, i gdje e svi
ljudi biti mudri kao helenski anatomi? Preglupo, a za svu tu nau mizeriju
sad sam na kraju odgovorna ja?
ARETEJ: Livijo, molim te...
LIVIJA: Neu da utim. Glupo je, ali je istina: ti si povjerovao da ti je ova
mala vjetica poslednja ansa tvoje sree...
KAJO: Nije Aretej tako glup da misli, da ovjek moe biti sretan...
LIVIJA: Da, on nije tako glup, a ipak je jo mnogo gluplji! On je povjerovao
da je Arinoe doputovala k nama sa Gangesa, da je doivjela Semiramidu, i
Sardanapala, i Kserksa, i Aleksandra i egipatske faraone i da je dolebdjela
nama sa jedne zvijezde prije tri tisue godina... On nije tako glup, da, ali
je ipak o tome pisao traktate...
ARETEJ: Livijo!
LIVIJA: Zar mi nisi govorio da je ta ena spoznala zakon pijeska u
klepsidrama i po pustinjama? I da nije jednoga dana tajanstveno nestala,
vas dvoje bili biste omastili ruke mojom krvlju. Meutim, toj maloj maki
vie je bilo stalo do tvog srebra i tvojih smaragda nego do tvoje
anatomije, i tako nas je pokrala i ostavila nam svoju mumiju iza ove glupe
slike. Ova smijena vjeverica, to je tvoj udes, a iza toga se ne krije nita
vie nego staraka obmana o tajni mladog enskog tijela. Ako elite,
gospodo patriciji, da znate istinu, to je istina! Samo to, i to je sve...
ARETEJ: Pada ispod svog nivoa, Livijo! A to se ove djevojke tie, njeno
poznavanje medicine, astronomije i geometrije bilo je genijalno. Govori o
stvarima, o kojima nema pojma. (Livija uti.) Zato uti? Propovijeda
fanatinu istinoljubivost, a sada nee priznati: bila si prisutna kad je
svojim anatomskim znanjem zapanjila itavu rimsku medicinsku elitu.
LIVIJA (sarkastino) Svaka sudopera u mojoj kuhinji zna toliko anatomije.
Nije njena tajna bila u anatomiji, nego u tome, to je umjela da se ulizuje
starim jarcima. Klanjala se bludnicima prozirnim laskavim frazama, a pred
njenim majmunskim grimasama rastapali ste se kao balavci. Ostao si

18
nasamareni rogonja, a sad te izjeda tuga za svjeim mesom, i zato ti je
dosadilo trovati. ta e ti palatinska karijera, kad vie nema one male
bludnice, koja je umjela zveketati grivnama. Za moje plandovanje na
Siciliji to se vie ne rentira... Zapravo poetak konca, a ne neka moralna
kriza. to se mene tie, nisam imala nikakvih iluzija da me jednog dana
nee predati krvniku!
ARETEJ (grubo) Stidi se, ti nisi svijesna svojih rijei! Da prijeemo na
stvar, Kajo! Da se utvrde tehnike okblnosti! Tko e potpisati palatinski
dokumenat o smrti imperatorice? Potrebna su nam dva ugledna,
vjerodostojna svjedoka. Po mogunosti jedan od njih da je hipokratik!
KAJO: Imam ih itavu legiju! Hipokratika, jurista, filozofa, senatora,
pjesnika, sve sami ugledni, vjerodostojni svjedoci...
ARETEJ: Jo jedan detalj: u auli kod Klaudije nema, osim njenih robova,
nikoga, to su iberijske eprtlje. Dvorska je straa pod starim Druzom,
njemu ne treba vjerovati. Za svaki sluaj, to?
KAJO: Na zrak zubljom stiem. Sva su vrata'pod mojim nadzorom. Snop
slame u plamenu na terasi: u redu, gotovo! Za sluaj potrebe, znak
trubom! Sve je ostalo spremno! Ne brini! Sretno! Nije ovo tvoja prva ni
poslednja ansa, stari moj! Dovienja! Svaki nam je trenutak dragocjen!
(Aretej je nestao. Livija je poletjela za Aretejem, a onda se vratila i
slomila. Tiina.)
KAJO: Aurelije!
AURELIJE (iz magle) Sluam, gospodaru!
KAJO: Izbaci ove leeve, uredi atrij, sve na svoje mjesto, kao to je bilo!
AURELIJE: Na slubu, gospodaru! (Aurelije sa grupom legionara svrava
stvar veoma brzo. Vratili su sve na svoje mjesto: leeve, stakla,
anatomske preparate, preostale konvolute rukopisa i kosture.)
AURELIJE (pokazujui na Lucijev le) ta da radimo s ovim?
KAJO: Bacite ga psima ili ne, bolje, ribama! Spremite se! Kad nam Antonije
zapali signal, pokret! Onog malog prestraenog zeca pustite da tri.
AURELIJE: Kojega?
KAJO: Pa onog balavca to ste ga vezali da mu palite oi..
AURELIJE: Otegnuo je papke.
KAJO: Kako?
AURELIJE: alili se malo s njim, a zei izdahnuo.
KAJO: Ajde, majmuni jedni, ba ste duhoviti! (Ostao je na sceni sa Livijom.
Toi vino, ispija. Jede grode, jede breskve. Ogladnio je. Uzeo je praseu
glavu i gloe je. Zadovoljan je. Livija uti u depresiji. Stanka.)
KAJO: Dobro, Livijo, zato plae? Sve je krenulo dobro. Bogovi su nam
skloni.
LIVIJA: Ne plaem! Nemam zato... Na kraju sam, a ni to ne znam to je.
Magla. Bezndno sve. Bijedni smo kao psi.
KAJO (vadi iz svoje torbe blistav dijadem i stavlja ga na glavu Livije) to
ima da tuguje? Poklonio ti je Imperator ovaj dijadem i zamolio me, da ti
poruim, da ga ne zaboravi kad bude pratila carsku nevjestu u
svadbenoi povorci.
LIVIJA: Da me jednoga dana bacite psima, a ovaj dijadem da poklonite
drugoj. (Uzela je srebrno ogledalo, promatrajui se sa skupocjenim

19
nakitom na glavi. Popravlja frizuru uz intimno eljanje. Prevladava
kozmetiki momenat. Ru, puder, tatina, armantna koketerija, flirt) Bio
si surov kao ilirska bakanda! emu ti je bila potrebna ona komedija s
Lucijem? Vjeruje li zaista, da su moje veze s tim mladiem bile intimne?
KAJO: Nita nemam da vjerujem kad pouzdano znam. Ne samo s njim,
nego sa njima svima... To su tvoja nazarenska braa"... Sve se to odvija u
okviru vae svete obitelji". Ti zna da te pratim kao sjenka.
LIVIJA: Glupost.
KAJO: Eterija mi je priala sve.
LIVIJA: Tko? Moja mala Eterija?
KAJO: Da, da, tvoja mala Eterija! Ti misli da mi na Palatinu hremo? Tvoj
izlet u Liburniju poznat mi je u detalje... Skie se sa svima, a mene
prezire.
LIVIJA: Ti nisi moj tip, Kajo Anicije! Ti dahe kao mokar seoski kudrov sa
crvenim jezikom. Ti si gruba volujska cokula!
KAJO: Livija Ancila, molim te, budi mudra! Ti veoma dobro zna to ti meni
znai! Ja sam moda seoski kudrov, dobro, ali sve to znam, od tebe sam
nauio. Meni je potrebna tvoja pamet. O, kako si mudra, a opet kako si
glupa, Livijo! Sutra, kad se vratim u Rim, postajem imperatorski
namjesnik Judeje, Babilona i Egipta. Odjedrit emo sve troje. Ja, i ti, i
Aretej. Aleksandrija, Kapadocija, Judeja, Afrika, sve do Hadramauta...
Aretej imat e leeva koliko ga je volja. Neka pie svoje glupe filipike,
ivjet e pod mojom zatitom, bit e slobodan, nee trebati nikoga da
truje, ako mu se nee... Bit emo sretni... (Htio bi da joj pristupi intimno,
ali se ona diskretno izvine u melankolinom monologu.)
LIVIJA: alim Areteja. Tko je on, ne znam, jer to je istina to je rekao:
nedostaju nam svi preduslovi da bismo ga mogli slijediti... Ali on jeste
netko"... Ja sam kao Elektra: ja znam i ne znam istinu. A Fedru nikad
nisam mogla da razumijem, zato voli, a zato nee da voli onoga
djeaka? Sve je na kraju incest. Zato se Edip toliko uzrujava to je
oplodio vlastitu majku? Svi smo mi braa i sestre, i prema tome svi ivimo
u incestu. Ja ne znam tko je Aretej, a opet nije istina da ne znam, a ono,
to je kod njega glavno, to je pamet, a upravo tu njegovu pamet
zamaglila je ona egipatska vjeverica. Htjela je da me otruje, onda su htjeli
da pobjegnu, a zatim nas je na kraju pokrala i nestala...
KAJO: Bio sam jedamput kod vas u Rimu u gostima s njom. Imao sam
osjeaj da je sva od oblane koprene. Tu je i nije tu, a moe da nestane
svakog trenutka. Sva prozirna, krhka, od udnog nekog indijskog stakla...
Takva je bila i u krevetu: zapravo sasvim slaba ljubovca...
LIVIJA: Stvorila je od Areteja krpu. U njenim zmijskim rukama taj je oviek
postao naivan kao kuni. Od njenog nestanka on nije vie zdrav ovjek!
KAJO: Neto mi je priao o nekoj njenoj ptici, ali nisam razumio nita.
Govorio mi je da tko uje cvrkut te ptice, da bi takav ovjek mogao nestati
sa ovoga svijeta, jer ta ptica da je vrijeme, a vrijeme da leti mnogo bre
od lastavice, i tko uje tu pticu, taj moe u jednom trenutku da proivi
hiljadu, dvije, tri, vie hiljada godina... Mislio sam, govori gluposti... (Livija
je ustala i ispod freske, koja prikazuje Arinoinu Otmciu, iz jedne tajne
udubine u zidu, izvadila je Arinoinu pticu. Mehanizam te ptice djeluje tako,

20
da ptica etka i kljuca po mramoru stola, izmeu zdjela i vreva i
Anicijeve kacige. Ptica putuje po mramornom stolu uz pratnju Livijinih
rijei.)
LIVIJA: Jednog predveerja, u pratnji nekog helenskog oneiromantika,
dojedrila je iz Aleksandrije. Aretej je znao da je to arlatan, i tako je na
poetku bio veoma nepovjerljiv, ali eto, ipak, na kraju je nasjeo. Pojavila
se mala", koju da je navodno zaarao tajanstveni cvrkut ove ptice i kao
da je doputovala iz daljine od nekoliko tisua godina... Zbunjeni pred tom
zagonetkom, doli su u Aleksandriji do zakljuka da bi Aretej jedini znao
rijeiti ovaj misterij. Kako prije toga te ene nikad nitko nije vidio, a kako
je vladala nepoznatim jezicima, to je jedino to se o njoj moglo utvrditi (a
to su smislili mudri aleksandrijski arlatani), da je morala da ivi veoma
davno, ne zna se ni kada, ni gdje... Brbljala je kao papiga o svemu i mogla
je da izazove uenje, a priala je neke uklete basne, mora se priznati, na
armantan nain i trajno se udila da pred njom ne kleimo kao pred
autentinom boicom. Tako stoji s Aretejem. Mislim da se neto
poremetilo u njegovoj pameti. Ti si govorio pred ovjekom o meni kao
razbojnik. Zato si bio tako surov? (Za Livijinih rijei Arinoina ptica kree
se po mramoru i kljucka, a onda klone i stane.)
KAJO: Ti zna da volim Areteja jo iz onih dana kad smo ratovali na Isteru.
On je i sam sklon tvojim hebrejskim ludorijama... Mislim da je bilo
potrebno da mu razbijem svaku iluziju o tvom nazarenstvu. Ti nisi luda
kao Arinoe, ali nisi mnogo manje luda... Aretej jo uvijek pati od tvog
arma, on ne moze da ti se otme, on pod tvojom sugestijom trabunja
razne gluposti. Svakog trenutka mogli ste da otputujete do Harona.
LIVIJA: Nisam ja Areteju zagonetna. Arinoe je njegova tajna. On jo uvrjek
vjeruje, da e mu se jednog dana ipak javiti... (Glas trube, a istodobno na
zidinama carske rezidencije kod slavoluka planuo je snop slame.)
KAJO: Aretej me treba. Dovienja! Budi mudra, molim te, Livijo, sutra smo
u Rimu, a poslije svatovske komedije eka nas brod s punim jedrima:
Egipat, Babilon, sloboda! Dovienja! Bogovi su nam skloni, imperator Ilirik
postao je udovac. (Kajo je nestao. Glasovi komande, zveket oruja, topot
konja u peristilu cubi se u magli. Livija uzima Arinoinu pticu i vraa je na
tajno mjesto pod fresku. Onda pljesne. Ulazi Krisip.)
LIVIJA: Krisipe, uj! Veite Eteriju Agripinu i izbiujte je do prve nesvijesti!
Samo dobro, da potee krv! Jesi li me razumio? Kad se bude osvijestila,
zapitaj je ima li mi neto priznati? Bude li odbila da govori, a ti je biuj do
druge nesvijesti, da dobro potee krv, dok ne progovori. Bude li izjavila da
ima neto da mi prizna, neka doe! Pazi, Krisipe, da joj ne ozlijedi ni
ramena ni lea! Graena je kao boginja! Tuci je po debelom mesu i to
plosnato, da odmah prsne! Treba je slomiti. Eterija je kukavica ona e
progovoriti odmah.
KRISIP: Razumijem, ali ne znam to da radim! Neu moi izvriti tvoje
zapovijedi.
I.IVIJA: Kako?
KRISIP: Eterija ne ivi vie...
LIVIJA: Kako, ne ivi vie?
KRISIP: Ne ivi tako da je mrtva. Nali su je mrtvu pod borovima.

21
LIVIJA: Ne razumijem. A tko sprema veeru?
KRISIP: Nema veere. Gospoda konjanici izjeli su i popili sve, i kad biste
izvoljeli da bacite pogled da vidite, nali biste, da ne biste nali nita.
Nestalo je svega: i suhog mesa i slanine, i dva badnja meda, i sve to se
moglo izjesti, devet mjeina vina su rasparali, svu silu jaria i praia
poklali, tri velika toka galskog sira u blato bacili, i tako.
LIVIJA: Zato nisi doletio da nam to javi?
KRISIP: Kome da javim? Kad su vezali gospodara i ubili Lucija, govorila su
gospoda konjanici da je gospodar proskribiran, da e vas sasjei oboje jo
veeras, a poelo je da su silovali malu Selenu, a onda se sve razbjealo, i
dok se ne vrate, ne znam nita...
LIVIJA: Koju malu Selenu?
KRISIP: etrnaestogodinju Selenu, Dijaninu kerku.
LIVIJA: Nije nikakva tragedija, prije ili kasnije to eka svaku enu. Nego si
ti obino magare, Krisipe, i tebe treba valjano iskrvariti! Mene nitko nije
vezao i mene nije nitko proskribirao i meni nije nitko prijetio! Da si bio
priseban, mogao si sve to sprijeiti! To je tvoja krivnja, idiote traki! Svi vi
Traani, svi ste vi idioti i cijela vam zemlja ne vrijedi jedne dobre italske
orbe! S vaim kiselim groem i runim enama i antipatinom burom
to dane i dane nee da se smiri! Eterija je zaklana, malu Selenu su
silovali, svi su pobjegli, tele su pojeli, mjeine rasparali, gospodara skoro
ubili, ali da se sjeti da pomogne, da javi, da krene, da uini neto iz
vlastite inicijative, da obavijesti Anicija, Kaja Anicija, koji nije drumski
razbojnik, nego gospodin, patricijda iavi meni, svojoj gospodarici, ne,
ne... (upa mu kovricu kose do krvi i obara ga na koljena, i u naletu
bijesa dohvatila je sa stola korba i hoe da ga biuje. Ulazi Aretej, Krisip
naputa scenu kao pseto. Na kraju svojih snaga, Aretej se vue kao
sjenka. Gruba scena sa Krisipom ni po emu nije zaokupila njegove
panje. Klonuo je na stolieu i obuhvatio glavu dlanovima. Zguren bulji u
pod, bez misli. Stanka.)
LIVIJA (jo uvijek razdraenim tonom) A tebe uope ne zanima to se
dogodilo? (Aretej duhom odsutan, uti.) Konjanici tvoga gospodina
prijatelja orobili su te kao proskribiranu niticu. Pokrali i poklali, odnijeli i
popili, silovali i odjahali...
ARETEJ: Da, i sada sto?
LIVIJA: Da pod tvojim krovom barbari siluju djevojke, da ubijaju i kolju
koga stignu, da popiju i poderu sve to se moe, a da si ti spram toga
uzvien, kao da se nije dogodilo nita, ne, ne, to neto nije u redu, izjeli su
ti itav tvoj galski sir i tri su ti toka tvog galskog sira bacili u blato.
ARETEJ: Pa dobro, Livijo, ima pravo, to je pravna sigurnost pod znakom
pitanja, to je skandal to su izjeli moj galski sir... Ali skandal je isto tako i
to, da u ovome trenu obaraju Klaudijine kipove u Hramu. Klaudija nije vie
bozica, za nekoliko trenutaka bit e ne pretjerano ukusno balzamirana
mumija. Spram toga, moj galski sir, mislim, ili sir uope kao takav, naime,
mislim, sir po sebi, nije ba takva senzacija!
LIVIJA: Balzamiraju Klaudiju"... Ne balzamiraju je neki trei, nepoznati,
oni, nego ti, Aretej, ti je balzamira lino... I dok balzamira Klaudiju, icije
ti siluje djevice po kui i gosti se tvojim sirom i tvojim vinom...

22
ARETEJ: U redu, ja lino balzamiram Klaudiju! Molim. Ne oni, ni mi, ni ti,
nego iskljuivo ja sam! Ti je u svakome sluaju ne balzamira. Tvoje su
ruke iste, ti zna sta je ovjenost, samilost, ljubav, ti bdije nad
djevianstvom i nad integritetom moga galskog sira. U redu. A ta e ti
ovo staklo u frizuri? Ti se, ini se, raduje neemu? Ti slavi neto?
Izgleda kao Erinija!
LIVIJA: Erinija, u Ilirikovim svatovima! Da! Tvojom zaslugom! Poklon od
Sina Bojeg! Poklonio mi Sin Boji ovo blago da se tako pojavim u
svadbenoj povorci s tvoje desne strane... I da nema tvoje hipokratovske
ingenioznosti, ovo remek-djelo ne bi veeras blistalo na mojoj glavi. I to je
neka vrsta najvieg priznanja! ast, slava i vjeiti trijumf Areteju, slavi
palatinske medicine.
ARETEJ: Tko ti je to dao?
LIVIJA: Vitez, koji je izjeo tvoj sir. Carski namjesnik Egipta, Sirije i Babilona.
Pozvao nas je da odjedrimo s njim u Aleksandriju, u Etiopiju, u Afriku, u
Indiju... Bit e, veli, slobodan i moi e da ubija koliko te volja. Stavlja
ti na raspoloenje dnevno neogranien broj svjeih leeva.
ARETEJ: Livijo, stvari su ozbiljne. Zato se tako evaneoski ljubazno ruga
jednom nesretnom ovjeku?
LIVIJA: A zato ti tako evaneoski uzvieno balzamira jednu nesretnu
enu? Ne odustajem od onog to sam ovdje, malo prije, izjavila: ne
ostajem vie pod ovim krovom. Odlazim s Ancijem. Zato si ponovo svoje
ruke omastio krvlju?
ARETEJ: Da nas ne ispeku ive na ranju. Ni zbog ega drugog. Zbog tvoje
i svoje koe. Da mogu pristojno umrijeti!
LIVIJA: A kad si ve ponovo ubio, kakva je to logika ubiti sebe? Potpuno
besmisleno.
ARETEJ: Uvijek sam govorio u prazno. Pomisao na smrt, to mi je jedina
narkoa!
LIVIJA: Ne vjerujem ti. Da "ona tamo" nije nestala, da te nije pokrala, ti bi
me bio otrovao ili predao krvniku.
ARETEJ: Ja ne znam kakvi su tvoji novi bogovi o kojima fantazira, ali da u
tebi nema niega ljudskog, to mi je jasno od prvog dana.
LIVIJA: Zato? Zato, jer neu da me preda krvnicima?
ARETEJ: Ti si poludjela.
LIVIJA: Tako, sad sam jo i luda, jer ti ne vjerujem ni jedne rijei, jer znam
da si sjenka bez volje i bez karaktera?
ARETEJ: Zar nisi izjavila veeras, tu pred Kajom, da e umrijeti zajedno
sa mnom?
LIVIJA: Jesam, izjavila sam. Pod pretpostavkom, da nee ponovo uprljati
svoje ruke ljudskom krvlju. Da s ubojicom legnem u grob, ta mi je
pomisao strana. Ti bi me trajno smetao s onu stranu groba.
ARETEJ: Znai: ono to si izjavila da ne ostaje pod ovim krovom, to se
sada pretvara u svadbeni put u Egipat?
LIVIJA: Da, ali ni ti ne treba da ostane. Tu se nee vie oprati od
sramote.
ARETEJ: Ti putuje s Kajom u Egipat? Zar Egipat nije isto tako krvarina za
Klaudiniju glavu? Zar Kajo nije krvav kao i ja?

23
LIVIJA: Kajo je glup kao velika riba. On jede male ribe, a zapravo pojma
nema o emu se radi. Kajo je surov, ali nije zao, a ti si sagnjio, potpuno!
Kajo ne zna to se smije a to ne, a ti to veoma dobro zna i zato si kriv!
Kajo je konjanik, on je lakovjeran kao nevini djeak, on nije podmukla
hijena, on se ne tovi strvinama svojih vlastitih lai. Ja putujem s Kajom, a
ti, ako eli da doe sa nama, molim, ja ovdje ne ostajem.
ARETEJ: Ti rafinirano, perverzno lae.
LIVIJA: Zato bih lagala? U Kapadociji postoji itav niz mogunosti da se
oisti od ovih poganih lai, da zaboravi, da se posveti anatomiji,
astronomiji, kromoterapiji, da otkrije neku novu iluziju o dalekim
svjetovima, svoju dragu Arinoe! Meni su te gluposti suvine! Ja sam ve
davno otputovala iz ovog svijeta, ja sam mirna, a ti si taj koji trai
odgovor na tisue pitanja, ti si taj koji trai tajnu utjehe u Arinoinoj ptici!
ARETEJ: Pusti me, da sklopim oi! Ostavi me, molim te! Molim te, Livijo,
ostavi me! Idi, putuj, budi sretna, ne mogu vie... (Ostaje sam. Gasi neke
lukijemare i kandila. Zuri u nita. Pristupa braseru, i bacajui na ar suho
lie i korijenje iz jedne urne, nestaje u oblaku utog dima. Stanka. uje
se Aretejev glas gdje progovara iz tmine)
ARETEJEV GLAS (iz tmine) Bijeli konj Ilirikov bit e promaknut na ast
senatora i izabran za prvog konzula. Stajat e pognute glave, sklopljenih
oiju, osjeajui da je i to opasno: muriti od stida. Smrtonosno je stidjeti
se pognute glave, lsto tako kao to je smrtonosno promatrati stvari
otvorenih oiju. Kad se jedan bijeli konj Imperatorov uzdie na ast
senatora, ovjek treba da se raduje lskreno i na nain tako uzbuen da se
vidi kako plae od ganua, da se vid! kako pjeva, kako vie, kako udara o
dlanove, kako cjeliva kopita i skutove plata konjskog, jer taj konj jeste
boanstvo, a to je historijski momenat, kada je svemir zadobio svoju punu
svrhu zato, jer je jedan konj postao senator.
APATRID A: Kakav je to glas? Tko to govori? ta on to radi?
APATRID B: To je njegov unutranji glas. On se narkotizira i truje. To, to on
baca na brasero, to je tajanstveno egipatsko korijenje, opojnost ovog
dima uiva se dubokim udisanjem. On sada zaziva prekogrobne duhove,
on se stavlja u dodir s mrtvom Arinoe, njemu to govori mrtva Arinoe, on
eka glas njene ptice. (Aretej baca sve vie tropskog lia u brasero. Iz
brasera pui se gusti dim fosforne boje i obavija itav atrij.)
ARETEJEV GLAS: Jo ni jedno truplo nije proglaeno boanstvom, a da
itav Kapitol nije ostao obasut konjskom balegom do koljena. Ru
cezarske kobile, sijui svoje miriljive jabuke i trubei trijemom udaraju o
mramor Foruma, a britke otrice konjanikih maeva blijete na suncu.
Znati, da su sve buktinje i tamjani, rijei i ditirambi, bubnjevi i svirale
samo dim i psee umiljavanje repom, to je sramota ovih dana, za koju
nemaju pjesnici ni dara ni kime da nam predoe, do koga smo se
stepena raovjeili. I gdje je tu izlaz? Anatomija, medicina, filozofija,
zvijezde, dolaze gorile i pale knjige na lomai. Poezija, vjera u ljepotu,
vjera u legendu o ptici, koja nas moe prenijeti u daleke, nepoznate
zemlje, gdje su ljudi sretni i mudri, gdje su svladali surovu divljinu naravi,
gdje su spoznali to znai ovjenost, gdje potjuju mir i mrze oruje, gdje
traje onaj trenutak za koji se vrijedilo roditi i za koji bi ovjek poelio da

24
potraje u vjenost. (Dok to Aretejev glas govori u utora dirau koji obavija
atrij kao koprena, ptica u ruci Arinoinoj poinje blistati smaragdno-zeleno,
intenzivno plameno. uje se pjesma Arinoine ptice. Zapalila se fosforna
svjetlost nad glavom Aretejevom i nestaje u zavjesi atrija, vani u magli,
Aretej je odgrnuo zavjesu, fasciniran tim fosfornim plamenom izmeu
grana borova i empresa, a svjetlost pjeva i skae sa grane na granu.
Aretej podie Lucijev ma, to su ga tu legionari zaboravili, i nestane u
mraku).
APATRID B: Javila mu se ptica, nestao je u dimu.
APATRID A: Neemo se jo ni vratiti iz Ancilinog groba, a on e ve biti
pred apotekom.
(Zavjesa)
TREA SLIKA
PRED BAZILIKOM SVETE ANCILE
Oba apatrida, A i B, vratila su se iz groba svete Ancile u sunano
septembarsko jutro prve slike. uvari kose travu i obrezuju boskete.
Zubori fontana, pjevaju ptice, a od bazilike odjekuje sordinantna zvonjava.
Od farmacije i bazilike sa terase silazi stepenicama grupa turista, ne
snalazei se emu da obrati prvenstveno panju: statuama na peristilu ili
korintskoj kolonadi Aretejona. Svoje stado okuplja cierone. Prati ga
njegov sin, djeak, s velikom torbom punom knjiga i sa srebrnom ribom
na ici.
APATRID B: Evo nas na jednoj drugoj spiritistikoj seansi koja se zove
Castelcaprino, a naeg Areteja nema...
APATRID A: On luta za glasom svoje ptice. Pod njim bue slapovi krvi,
poara i patnje od dvije tisue godina. Zvekee oruje, teku rijeke
mravaca ljudskih cestama historije, a on luta za glasom svoje ptice...
APATRID B: Promatrati se u ogledalu historije i smatrati odraz svojih
vlastitih misli historijskim poniranjem u prolost, sve su to naivne
hipoteze, zapravo!
APATRID A: Aretej dolazi, on sad obilazi Castelcaprino, on trai
imperatorske terase, Minervin Hram, arkade carskog dvora, on se udi
ulicama i crkvama, on tek to se nije pojavio...
APATRID B: Za vas je, zapravo, teta! U vama je propao jedan talentovani
romansijer.
APATRID A: Zato propao? Vi pojma nemate da sam ja objavio jednu
knjigu eseja: Evropa iz godine trihiljadetristatridesetitree.
APATRID B: Poslije roenja Kristova?
APATRID A: Ne, ne, poslije smrti ove nae bijedne Evrope, godine 1914...
APATRID B: I to? Pijesak? Sahara?
APATRID A: Pa da vidite i nije. Trepanacije lubanja, freske, vie Altamira...
(Grupa turista okupila se oko ierona, koji odbijajui dimove i
razmiIjajui o svojim sitnim brigama, duhom odsutan, glumi rutinirano.)
IERONE: Stojimo, gospoe i gospodo, u peristilu Aretejona,
monumentalnog letnjikovca Kneza rimske medicine" Areteja. Po sveanoj

25
pompi korintske kolonade, po galeriji kipova pred nama, kao to su
redom: Apollo, Salutaris, Dea Febris Sancta Magna, Aesculapius, Minerva
Medica, Hvgieia, Hippocrates, Galenos, Soranos, i tako dalje, i tako dalje,
vidi se da je bogatstvo Aretejevo moralo biti nabobsko. Ovaj Macrobius,
na primjer, bog je dobrog apetita, zatinik svih izjelica rimskih, i nitko u
Vjeitom Gradu nije pokusao toliko pasulja kao ovaj boanski Mravko, u
iju ast i slavu sve latinske zemlje svijeta kuhaju pasulj. Talas pasuljskog
vjetra obavio je Vjeiti Grad, kad bi se poetkom juna slavio dan ovoga
Zderonje, na veliku radost robova i sankilota, koji su se danima gostili
masnom pasuljorbom, to se ostavljala na postolju boanskog
spomenika. Poslije masne pasuljorbe sa lombardijskom slaninom,
Aretejev aj za probavu bio je najpopularniji aj cezarskog Rima, tako da
ni po emu ne iznenauje to ga je imperator Ilirik uzvisio na dostojanstvo
najvieg medicinskog autoriteta itavog svijeta. Tu slavu Aretejevu
potvrdili su i Sveti Oci Pape, posvetivi ovu malu farmaciju njegovom
besmrtnom imenu, ve poetkom osamnaestog stoljea. Aretaios, Grk iz
Kapadocije, ostao je u historiji medicine znamenit kao hipokratovac, kome
je kliniki nalaz bio vaniji od medicinskog rituala. U borbi s raznim
religioznim i teurgijskim hipotezama, Aretaios se kompromitovao,
osumnjien da secira leeve, to se tada, po pozitivnim zakonima,
smatralo zloinom. Kod Areteja javljaju se prvi elementi laike
psihoanalize, i to u periodu kada se jo vjerovalo u ljekovitost ljudskog
mesa, kao to nam to svjedoi Horacije u svojim besmrtnim Epodama.
Kao to se po razmjeru ovih ruevina vidi, taj je ovjek ivio ivotom
grand seigneura. U sklopu same carske rezidencije, lini lijenik
palatinskog dvora ovdje je provodio svoje ljeto, sve dok nije nestao u
okviru historijski poznate dvorske zavjere protiv Ilirika, pod konac treega
stoljea poslije Krista, kad su pobune sa progonima krana ukazivale na
konanu agoniju carstva. Kad je ubijena esnaestogodinja supruga Ilirika
Klaudija, ena Aretejeva Ancila iva je spaljena na lomai, a njeno truplo,
koje su braa benediktinci otkrili netaknuto na ovom istom mjestu,
prenijeto je koncem devetog stoljea u ovaj velianstveni spomenik rane
romantike, koji se dii imenom divne Svetice, po itavom svijetu slavljene
poetske zatitnice ptica. (Gospode i gospoda sa leicama, durbinima i
knjigama i geografskim kartama, kljocajui aparatima, provjeravaju
ieronove rijei, i itava se druba kree pratei ieronsku temu
stepenicama spram bazilike.)
APATRID B (primijetio je medu turistima Klaru Anitu i tako se odvojio od
svoga partnera na trenutak) Pardon, doktore, oprostite na sekundu!
(Pristupio je Klari diskretno, dodirnuvi joj podlakticu.)
KLARA ANITA (koju igra ista glumica kao i Liviju Ancilu, srdano
iznenadena zastaje, odvojivi se od starog Morgensa, koji je produio sa
turistikom grupom) O, doktore, dobro jutro, milo mi je, fantastino
iznenaenje, zaista, pa zar ste vi ovdje u Castelcaprinu?
APATRID B (srdano ljubei ruke Klarine) Drago mi je da vas vidim, Klara,
tko bi se tome bio nadao, kako ste, kako stari gospodin?
KLARA ANITA: Stigli smo sino u XX Century". Ostajemo zasada ovdje, to
nam je zasada piedaterre... Poslije onog tourbillona, one imbecilne afere...

26
Nita nam se ne javljate, sasvim ste nas zaboravili, a to je s vama, dragi
doktore?
APATRID B: Habilitirao sam na katedri u Hondurasu! Sa mnom je sve u
najboljem redu. Hvala vam mnogo, Klara! Naao sam se s jednim svojim
prijateljem, i on je izgubio svoju katedru, vi ga znate, nada evropske
medicine"... Tvrdoglavi glupan, nee da die prednju nogu! Ne razumijem,
neto ste spomenuli neku imbecilnu aferu, nekakav tourbillon?
KLARA ANITA (iznenadena) Vi nita ne znate, pa da, sve je to diskretno,
tako rei iza kulisa... Jedva smo izvukli ivu glavu...
APATRID B: Da su se pojavile neke komplikacije, o tome se govorilo, a ja
lutam ve prilino dugo bez krova, svi mi imamo svoje vlastite brige.
Odleao sam jedanaest mjeseci...
KLARA ANITA: Molim vas, u zatvoru, a gdje?
APATRID B: Denuncirao me je jedan moj studenat da sam ex cathedra
izvrgao ruglu tezu naeg rektora, da se hipertrofija ljudskog mozga razvija
na tetu drugih organa. Toliko je trajala istraga. A ta je sa Morgensom?
KLARA ANITA: Stari se rijeio i katedre i klinike i fakulteta i instituta, nego
se sad, u posljednjem trenutku, stvar zaplela zbog jednog biltena koji je
trebalo signirati na elu konzilija, stvar neugodna, vie od toga, moda,
fatalna, u svakom sluaju imbecilna! Trae od Staroga da svojim
autoritetom kamuflira iedno umorstvo... Tko bi znao, svi mi ivimo pod
znakom pitanja. Zasad ostaiemo u Castelcaprinu, mislili smo na Taorminu,
pozvani smo u London, potraite nas u svakom sluaju, dragi doktore, u
XX Century", bit e nam drago, Stari e se obradovati kad vas vidi, vi
znate da ste vi njegova velika simpatija... (Zaputila se spram turistike
grupe kod bazilike miriui Ruu svete Ancile, koju joj je poklonio Apatrid
B.)
APATRID B (vraa se spram Apatrida A) Oprostite, molim vas, nisam
mogao da se ne javim!
APATRID A: Ta mi je dama poznata, ali se ne mogu sjetiti, ne vidim dobro
na tu daljinu.
APATRID B: To je snaha Raoula Sigurda Morgensa, Klara Anita, udovica
njegova sina Pavla, i Stari je ovdje s njom. Odsjeli su u XX Century".
APATRID A: Sigurd Morgens u Castelcaprinu, sjajno! Sluao sam jedan
njegov kurs iz neurologije kod Galena. Nepregledna masa detalja i
matematike. Genijalna pedanterija. Od Charcota i Bichata, jasne
perspektive...
APATRID B: Stigli su sino, eno ih gdje ulaze u baziliku. Spremaju se u
Taorminu, Stari je predao demisiju, ima neke neprilike.
APATRID A: Sjeam se, bilo je nekih komplikacija oko izbora rektora...
APATRID B: Ne, ne radi se o rektoratu. Ima neka druga stvar. Trae od
njega da pokrije svojim potpisom jedno politiko umorstvo! Otputovali su
u posljednjem trenutku. Uostalom, oni nas mole da im se javimo, bit e im
drago.
APATRID A: Interesantna ena! Kad su ono ustrijelili njenog mua?
APATRID B: Paul Morgens suen je na smrt godine 1917, po ratnom
tribunalu, i pomilovan na doivotnu robiju, a onda ga je oslobodila
revolucija. Nisu ga ustrijelili.

27
APATRID A: Kako ga nisu ustrijelili? On je kao vojni doktor odbio vojniku
poslunost 1917, suen na smrt, pomilovan, a dvije godine kasnije
ustrijelili su ga na ulici. Negdje oko 1922. Smrtna osuda izreena u ime
Cezara izvrena je etiri godine post mortem Imperatoris... Kao to bi
rekao Shakespeare: U ono davno, gadno, gluho doba, Cezar ga je ubio iz
groba...
APATRID B: Tolike su postrijeljali, da se ovjek ne snalazi na ovom groblju.
Uope: teko je znati tko je koga ubio? Oni koji su ubijali juer, tih vie
nema, upravo kao ni onih koje su pobili, a oni koji ubijaju danas, tih nee
biti sutra, a oni koji e strijeljati ili vjeati sutra, ti nee imati pojma kako
su ubijali i palili na lomaama nas, danas, i uope teko je znati tko je
koga ubio i zato, a tko je iv a tko mrtav? Mi se ovdje gubimo u prianju,
a va je ovjek evo stigao. Eno ga.
APATRID A: Incipit commoedia... (Na sceni, dolazei preko terase, pojavio
se Aretej.)
APATRID B (pratei pogledom Areteja) Doputovao je ovjek poslije hiljadu
sedam stotina godina iz kriminalnog kaosa, uspio je da se spasi u
civilizaciju sapuna, prezervativa, logaritama, Einsteina, klavira, kolonjske
vode, elektrike, motora, saksofona i kobasica od ljudske krvi! Bravo! udi
se ovoj galeriji kipova koju su zbrdazdola montirali za turistiku sezonu.
APATRID A: Trai svoj izgubljeni trag, kao da sanja, ne snalazi se...
Nervozan je kao pas.
APATRID B: udi se Klaudiji Paulini na onoj koloni. On je poslao preko Lete
jednu esnaestogodinju frigidnu djevicu, a ovo je neka matrona u
klimakteriju, impozantna muzara. A gdje je Minervin Hram, kakva je ovo
tvrdava? A ovaj grob svete Ancile? Sve to nije njegov Aretejon.
APATRID A: Postaje histerian. Onaj bradonja nad apotekom, to da je
njegov portret? Toj figuri je iaeno desno rame, to nije on, sve su furije
demonski poremetile itav svemir u njegovoj glavi, kao da ga je netko
opio meskalinom. (Aretejevo kretanje postaje sve uznemirenije, sve
nervoznije. Penje se mramornim stepenicama spram bazilike, krui preko
terase na trgu ispod kolone, zastaje pred apotekom, promatra helenske
bogove u izlogu, zabezeknut je reklamama, automobilima, antikim
maskama jestivala, peristilom i kipovima oko fontane. Krvav, sa krvavim
povojem na glavi, sa Lucijevim maem u ruci, ponovo je sjurio niza
stepenice, zaustavivi se kod uvara groba svete Ancile, koji mu ne
posveuju nikakve panje. Onaj kosi, a ovaj obrezuje rue. Negdje daleko
valcer iz Traviate. Turisti sa ieronom nestali su u kated.rali. Kosac otire
znoj sa ela dlanom, pije vodu iz glinena vra i brusi kosu. Ugledao je
maskirana ovjeka kako ga promatra.)
PRVI UVAR (groba svete Ancile) A vi, gospodine, spadate u onu trupu,
koja tu igra u amfiteatru? Koga glumite? Potena ovjeka ili ubojicu?
ARETEJ: A koga glumite vi?
PRVI UVAR: Mi nismo glumci, gospodine! Vidite to glumimo: prosjake na
groblju. Ovo je groblje, gospodine! Tu su svi ve davno pomrli. To je grob
jednog rimskog medikusa, koji je prije dvijetri hiljade godina ispirao carske
stranjice onim svojim aromatskim ajem. Tamo mu je i reljef na apoteci i
pie mu ime. Zaklali su ga. I njega i njegovu enu. Bio je slavan ovjek. Mi

28
njegujemo cvijee na grobu njegove ene.
ARETEJ: Nikad vas nisam vidio. Pojma nemam ni tko ste ni odakle ste. iji
ste vi robovi?
DRUGI UVAR: Mi sluimo, gospodine, istina, ali se ne damo vrijeati!
Nismo mi niiji robovi! ini se da ovaj tip voli da zamee kavgu. A gdje su
vam to udesili vau lubanju? Taj se je tip negdje dobro nakresao. Koga vi
traite? Ako traite apoteku, tamo vam je, a nas potedite, molim vas,
svojom duhovitou.
PRVI UVAR: Ne vrijedi vam ta apoteka ni prebite pare! To doe vie kao
neka vrsta drogerije! A za vas bi bilo bolje da pojedete jednu kiselu orbu,
nego da se tu skitate.
DRUGI UVAR: Uskipjet e vam voda u glavi! Kakav tip! Kakve sve
bezobrazne eljadi nema na ovome svijetu. Je l te, iji ste vi robovi?"
Koja drskost! Trebalo je bolje naravnati tu njegovu glavurdu! Je l te, dragi
vi: iji ste vi robovi?" A gdje ste vi koze pasli? Komedijant, buffone,
harlekin! (Aretej je odmahnuo rukom i popeo se stepenicama spram
katedrale. Grupa turista okuplja se pred sarkofagom svete Ancile desno
od porte)
IERONE: Ovo velebno arhitektonsko remek-djelo, moje gospoe i
gospodo, predstavlja unikum jedne romanske katedrale na osnovi
Minervinog Hrama, a genijalna inspiracija graditelja dola je do punog
izraaja ba u tome, to su elementi Romanike i kasne Antike povezani u
jednu jedinstvenu cjelinu. itava pokoljenja arhitekata dive se ovoj
katedrali, o kojoj je uveni historik Morosini objavio detaljnu studiju, sa
heliogravirama i tlocrtom katedrale, u etiri boje, svega 250 lira, etiri
priloga i trideset i dvije autotipije sarkofaga u detaljima. (Od djeaka, koji
ga prati, uzima torbu i dijeli knjige interesentima) Potri kui i reci mami
da je signora Marija priredila za nju tikvice i smokve, i neka preda ovog
brancina teti Silviji, pouri, sine, kupi usput hljeb, daj mami ovih trista
pedeset lira, zbogom, vrati se brzo! (Nastavljajui svoj tekst rutinerski)
Stojimo pred sarkofagom svete Ancile, nesretne supruge Areteja, arhijatra
svetoga Palatina, iju smo rezidenciju malo prije prikazali u detaljima.
Sveta Ancila spada meu one armantne Svetice, iji se poetski sjaj kroz
vjekove nije ugasio. Motivom pjesnikih inspiracija od ranog Srednjeg
vijeka, legenda svete Ancile opjevana je po jednom slavnom katalonskom
treentistikom trubaduru, koji je na svome izletu u pakao susreo supruga
svete Ancile Areteja u Intermundiju, u drutvu ingenioznih pogana kao to
su bili Hipokrat, Platon, Homer, Aristotel, Horacije, Fidija, Periklo i tako
dalje. Suprug svete Ancile, Aretej, ostao je poteen kao poganin od
vjeitog ognja ne samo zato, jer bi spadao u red onih odabranih duhova
kome zahvalno ovjeanstvo iz koljena u koljeno s pravom pali svjetiljke
na grobovima, nego prvenstveno zato, jer je njegova Sveta Supruga
izmolila od Gospodina milost za svoga mua, koga su pogani isto tako
okrutno liili ivota kao i nju. U katedrali, u lijevoj lai, pokazao sam vam
veliku kompoziciju od Bolognese Fioraventija: sveta Ancila odgovara
krvnicima: Ecce Ancilla Domini, fiat voiuntas tua, a evo ovdje, pred nama,
na svijetu jedinstveno rezbarsko remek-djelo, srebrni sarkofag sa
netaknutim relikvijama Svetice. Bolognese Fioraventi prikazao nam je

29
svetu Ancilu obasjanu purpurnim orankadmijskim odrazom lomae kako
stoji pred razbaruenom barbarskom ruljom i patetino skandira
sudbonosnu svoju ispovijest, to je majstor u stilu vremena prikazao u
obliku vrhunaravne serpentine, koja vijuga iz usta muenice, kao
telegrafska traka. Ovaj isti motiv, analiziran detaljno u monografiji
profesora Morosinija, dvjesta pedeset lira, gospodo i gospoe, molim,
izvolite, hvala (prodaje i inkasira), obradio je na sarkofagu kao bareljefnu
parafrazu Giarnbattista Paduano, uzevi za svoj glavni graverski motiv tu
metafiziku traku Svetiine ispovijesti, koja vijuga kroz svih osam
kvadrata njegovih bareljefa, prikazujui ivotni put Svetice, spaljene po
Posthumusu Illyricusu, Imperatoru, koji je vladao pod konac treega
stoljea poslije roenja Kristova, kao to sam vam ve bio spomenuo.
Sarkofag je reproduciran u etiri varijante u monografiji Francesca
Morosinija, a duentistiko savrenstvo plitkih reljefa nikad vie nije
doseglo isti nivo. Martirij Svetice i Njen razgovor sa pticama, sveta braa
benediktinci u burnoj tamnoj noi otkrivaju Sveto Tijelo, Sveti Otac Papa
Andronicus Timoteus della Gloria Olivae uzdie je na dostojanstvo
besmrtnosti i na kraju Svetica spasava svoga supruga, poganina Areteja,
od vjeitog prokletstva, u obliku plamene ptice, koja ga uzdie u nebo, ne
u nebo, jer to nije mogla, nego u Intermundij, opjevan i po Danteu, kao
to vam je to poznato, gdje nekrteni pravednici uivaju sve blagodati
Neba, a da nisu ni na Nebu ni u Paklu, nego u nekoj vrsti Niemandslanda,
niije zemlje, gdje uvijek ima dosta nebeske muzike, da ovjek ne izdahne
od dosade... (Aretej, na repu turistike grupe, slua iz prikrajka to
ierone govori. Vidljivo uzbuen, on je ve u nekoliko mahova
uznastojao da mu upadne u rije, ali nikako nije mogao da se ubaci u
bujicu ieronove rjeitosti.)
ARETEJ: Kakav kretenski intermundij, sve su to same glupe lai!
(Aretejeve rijei pale su kao kamen fortissima, s namjerom nesumnjivog
razdora. Sada su ga tek primijetili. Oito: polupijana, suluda, deranirana
linost, s maem u ruci, krvava. Bit e neka kostimirana luda...)
IERONE (na temelju negativnog iskustva, reagira na tu upadicu
spontano) Glupe lai, dakako, razumije se, ja ve najmanje
dvadesettridesethiljaditi put govorim na tu istu temu, a uvijek se javlja od
vremena na vrijeme po neki mudrac, kome je jasno da su to lai...
Dopustite mi, gospoe i gospodo, da se kao glupan i neznalica poklonim
nepoznatom geniju, za koga jedan Dante Alighieri nije nikakav autoritet,
bravo, bravissimo! (Smijeh u auditoriju)
IERONE (prelazi rutinirano preko upadice) Legenda svete Ancile
sauvana nam je u medijevalnim fragmentima, koji su u okviru pojedinih
bareljefnih polja citirani u originalu u latinskom tekstu. O fantastinom
nestanku Areteja zna se samo toliko, da su ga u predveerje tragedije
primijetili na kraju grada kako juri za plamenom pticom, a tu, moje
gospoe i gospodo, vidi se, kako je ta plamena ptica stilizovana kao dua
svete Ancile, koja e ga kao poganina u poslednjem trenutku ipak privesti
obraenju! Avis mirae pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis est quod
illius voci possit comparari", ptica takve dekorativne vrhunaravne ljepote,
te nema nieg zemaljskog ime bismo je mogli usporediti, javila se

30
Areteju, Princepsu medicorum romanorum, qui audiit aviculam mille
annis et videbantur ei quasi duae horae"...
ARETEJ: Pa rekao sam ve, to su same gluposti to vi ovdje brbljate! Nita
od toga nije istina! Ja nisam mrtav, sve ove vae hebrejske legende su
smiljenje, kakav intermundij, sve je to bestidno!
IERONE (vidi da netko zamee kavgu i nastoji kako bi stvar aplanirao
po liniji najmanjeg otpora) U redu, gospodine, imate pravo, sve sam to ja
izmislio, dakako, itava naa nauka je sublimna glupost, bravo,
bravissimo! Ali ako vam se ne svia to govorim, a vi izvolite, budite
ljubezni i nemojte me smetati u poslu! Ja sam zakonom zatieno lice i
sve to ja ovdje govorim nauno je provjerena istina, molim vas, ako ne
vjerujete, a vi izvolite, provjerite, ja citiram po literaturi, ja ne laem, ja
poteno zaraujem svoj hljeb, za svoju porodicu, djeca trae knjige,
cipele, enu mi bole zubi, punica mi je u klimakteriju, treba ivjeti, molim
vas, da me ne ometate u mome poslu, izvolite se odstraniti! (Rutinerski
nastavlja svoj komentar) Gore, na pokrovu kovega, vi vidite poganina
Areteja gdje klei pred pticom, pred najdivnijom od sviju ptica, pred
duom svete Ancile, koja mu se javila kao plamen, as je leprala, a as
uzlijetala, as nadlijetala peristil, uvijek pred njegovim oima, tako, te mu
se inilo, da moe da je dotakne rukom, a as ga je zavodila izvan grada
slatkom svojom melodijom. Vi vidite Areteja gdje klei pred svojom
enom, koja tu spava svoj nebeski san, a dva kerubina dre pod njenom
glavom zlatni jastuk kao uzglavlje, dodirujui svojim arahnoidnim
prozirnim prstima divnu glavu Svetice bisernom koprenom, koju je bazilici
svete Ancile poklonila sama Izabela Aragonska, kad joj je jedan bijeli
golub donio posljednje pismo njenog ljubavnika palog u bitki sa
Selducima negdje u Svetoj Zemlji...
ARETEJ (nervozno se progurao kroz guvu, a turisti se uklanjaju krvavom
ovjeku, koji kri svoj put golim maem) alim, ali nikako ne mogu
dopustiti da ovdje brbljate gluposti! Molim vas, ja sam Aretej, za koga
tvrdite da se nalazi u tom vaem glupom intermundiju i ja sam taj isti
Aretej, za koga tvrdite da klei pred ovom lutkom, a ova lutka ovdje nije
moja ena Livija, i dopustit ete, da valjda ipak poznajem svoju enu.
Moja ena Livija nije mrtva, govorio sam s njom tren prije toga pod svojim
krovom u atriju!
IERONE: Sjajno, vaa ena nije mrtva, bravo, dakako, da jeste, vi biste
bili udovac! To je duhovito, ali za nas nije vano, da li ste vi udovac, svi
smo mi oenjeni, svi mi imamo ene, ali ovu gospodu ne interesuju naa
brana stanja, zar ne? Ne budete li se smjesta odstranili, trait u zatitu
vlasti. Pa ipak je neutivo ometati ozbiljan posao! Ja od toga ivim, meni
nije do ale. (U ljude ulazi nervoza. Tih porast glasova pretvara se u
negodovanje auditorija.)
ARETEJ: Vi govorite o mojoj eni, a ne ja o vaoj! Vi tvrdite, da ovdje na
odru lei moja mrtva ena i da ja tu pred njom kleim, a to je glupost!
Zato neete da kaete za svoju enu da tu lei mrtva? Ako vam je
graanski poziv da laete, a vi laite na raun svoje vlastite ene, to je
vaa privatna stvar i ovih koji vam vjeruju, a ja vam ne doputam da
laete infamne gluposti o meni i o mojoj eni, jer je to moje pravo, jeste li

31
me razumjeli?
GLAS IZ PUBLIKE: Pa dobro, gospodine, razumijete li to vam se govori!
Odstranite se ve jednom, zar ne vidite da smetate?
GLASOVI (negodovanja u porastu) Pijan je, nije pijan, lud je, pobjegao je iz
bolnice, pozovite policiju, ambulantna kola, skandal, bezobrazluk, pa ipak
to ne ide, ovo je sveto mjesto, postoje valjda neki propisi, ovjek stvarno
sabotira. ekajte, ekajte, stanite, nije to tako neinteresantno. Neka
ovjek kae to misli! (Neki naputaju guvu. Dva uvara groba svete
Ancile zainteresovala su se isto tako tim skandalom i pribliila se
stepenicama, koje vode do bazilike.)
PRVI UVAR (groba svete Ancile) To je jedan pijani glumac od one drube,
koja radi u amfiteatru. Oni tamo probaju svoje komedije, svi su maskirani!
Potukao se negdje, razbili su mu glavu, on ne zna to govori, on trai
apoteku, on misli, da ste vi apoteka, treba ga odvesti u bolnicu! (Stigao je
nervozan i ustar mali brat treoredac u habitu i u sandalama. Prate ga
dva ministranta u crvenim suknjama i bijelim roketama.)
CRKVENJAK (sopran hermafrodita, senilnog ose) Dobar dan, dobri ljudi,
laudetur Iesus Christus, ta se dogodilo, dobri ljudi, sve e biti u redu,
gospodine, vi imate pravo, gospodine, ali vas molim, odstranite se, ovo je
Sveto Mjesto i bilo bi nam veoma neugodno kad biste nas prisilili, da se
posluimo zakonskim prednostima, da moramo zamoliti intervenciju
vlasti! Zbog utivosti, molim vas, ne smetajte ovjeka na ovome mjestu!
(Paralelno s time malom ministrantu) Skoi po karabinijere, tu su kod
apoteke! (Svi su u zabuni: nije jasno radi li se o ludilu ili o pijanstvu.)
ARETEJ (jo uvijek kao da sanja. Odbacio je svoj ma, a goli elik
otkotrljao se niz mramorne stepenice kobno. S objema rukama na
krvavom povezu) Ne razumijem nita. Tko su ovi ljudi, gdje sam to? Pa tu,
sada, tu je Livija bila u atriju. Govorili smo, o emu smo govorili, ah, da,
silovali su malu Selenu, bio je tu Kajo Anicije, odjahali su u maglu, nema
ih, Arinoe, njena ptica... (Htio bi da se snae, ali ne uspijeva. To je iznad
njegove snage. Skupio se na otvorenom portalu katedrale i tu vie u
praznu crkvu) Livijo! Seleno, Krisipe, gdje ste? (Nestao je na trenutak u
katedrali, a zatim se vratio na stepenice pred portalom. Njegov glas
odjekuje iz prazne crkve. Slomio se. Klonuo je. Otvorila mu se rana, krvari,
dodiruje prstima ranu, promatra svoje krvave prste, djeluje kao pacijent.
Poeo je sumnjati u svoj razum i u svoje pamenje, trai se u prostoru i
vremenu, a to djeluje boleivo i samilosno. Oito je da se radi o
abnormalnom ovjeku. Apatridi A i B promatraju scenu pred katedralom iz
perivoja kod fontane. Kad je Aretej uletio u baziliku i kad njegov glas
odjekuje tragino bolno pod svodovima katedrale, Apatridi A i B,
fascinirani razvojem dogadaja, uspinju se polagano stepenicama.)
APATRID A: Eto, to je taj trenutak, koji mi lebdi pred oima jo iz davnih
dana: randevu Rima i Evrope danas. ta ima da kae Rim Evropi, a ta
ona Rimu?
APATRID B: Potpuno promaeni susret, rekao sam vam da e se ovjek
izgubiti kao malo pseto na transatlantiku!
APATRID A: Nije se jo probudio od narkoze. Izgledalo mu je, kao da je to
dobar san, kad je uo glas Arinoine ptice, i da ga nikad nee dosanjati, ali

32
poslije one krvi i one groze, sada ovdje, na drugoj obali, on se jo ne
snalazi u bunilu ovoga naeg sna... (Dotrao je karabinijer u pratnji
dvojice prometnika u bijelome dresu s ministrantima. Stiu jo dva
karabinijera. Graja oko Areteja, koji jo uvijek lei na stepenicama i zvjera
oko sebe vansebno.)
IERONE (spram karabinijera) Gospodine marale, gospodine
caposquadra, molim vas, luda neka pijana, glumac iz onog antikog
ansambla u amfiteatru, prijeti orujem, ugroava linu sigurnost moju i
moje klijentele, intervenirajte, molim, po zakonu!
KARABINIJER (Areteju, koji ga zbunjeno promatra) Ustanite, ne izazivajte
skandala, vau legitimaciju molim!
JEDAN GLAS: ovjeka treba otpremiti u bolnicu, ranjen je, iskrvarit e.
(Aretej ne odgovara.)
KARABINIJER: Legitimirajte se, neemo ovdje igrati nikakve komedije, zar
me niste uli, gospodine?
CRKVENJAK: Ja sam brat Antonio, sluim ovdje Svevinjem ve trideset i
pet godina, gospodine, ja vas molim da kaete svoju adresu, da bismo vas
otpremili vaoj kui, vama treba pomoi, vi ste se nali u nevolji...
ARETEJ (skoio je, dohvatio svoj ma. Iz njega progovara bijes pravednika)
A tko ste vi da me pratite mojoj kui? Ja stojim ovdje na svojoj vlastitoj
zemlji, ovo je moja kua, meni je Posthumus Illyricus priznao rang
patricija, ja sam Aretej, arhijatar svetoga Palatina, ovo je moj posjed
Aretejon pod Minervinim Hramom, i tko me takne, skinut u mu glavu!
(Scena je ispala donkihotski, ali opasno. Kad je zamahnuo svojim
blistavim maem, jedan ga je karabinijer udario gumenom zmijom po ruci
tako da mu je ma odzveketao niz stepenice. Svi su se karabinijeri oborili
na Areteja grubo.)
KARABINIJER: Ruke uvis, u ime zakona! (Guva. Nemir gomile. Jedan se
dio svjetine razletio od panike.)
GLASOVI: Pa to je neka luda, pacijent, taj e jo izazvati krvoprolie,
telefonirajte, treba ga strpati u luaku koulju, to nije glumac, to nije
teatarski rekvizit, prava otra sablja, amok, taj e nas sve poklati.
ARETEJ (otima se grubom postupku uvara zakona) Pustite me, ta hoete
od mene, rekao sam vam tko sam, ja sam Aretej, arhijatar Imperatora
Illirika, Livija Ancila je moja ena, ona nije umrla, mi tu stanujemo, ovaj tu
govori gluposti, Anicije, Anicije, vidi to rade sa mnom nekakvi barbari, u
pomo, Anicije!
APATRID A (pristupio je karabinijerima) Gospodo, molim, molim samo na
momenat, dopustite mi, da interveniram kao doktor medicine, molim vas,
pustite ovog ovjeka, on je oito pacijent i, prema tome, potpuno nevin!
KARABINIJERI (zbunjeni intervencijom medicinskog autoriteta) Kako
mislite?
APATRID A (pristupa Areteju i prua mu ruku) Mi smo kolege, doktori
medicine, dragi prijatelju, ja interveniram ad evitanda mala maiora, da
me razumijete, svi mi vjerujemo Hipokratu: Ofelein he me blaptein... Ne
varam li se, imao sam ast da dobro razaberem vae ime: Aretaios,
archiiatrus Sancti Palatini, na dvoru Imperatora Ilirika oko godine 283?
ARETEJ: Kako 283? Mi smo u godini 1033.

33
APATRID A (u mislima) Smrt Ilirika, 283. poslije Kristova roenja, to jest
plus 750 od osnutka Rima, daje 1033. od osnutka Rima i mi smo, prema
tome, u 1033. od osnutka Rima, to jest u 2688. godini od osnutka Rima.
Ilirik je umro 283, a mi smo u 1938. nae ere:..
ARETEJ: Ne razumijem ni rijei! Imperator Ilirik nije umro, njegov
namjesnik Judeje i Egipta Kajo Anicije Sever donio mi je od Imperatora
vane poruke i ja ga upravo traim, da krenemo u Rim. Stvar je hitna. Nas
oekuju na Palatinu, Ilirik nas je pozvao na svadbu, ja treba da krenem, a
mene je netko uspavao, opio, oarao, ne znam...
APATRID A: U redu, i u Rim emo krenuti, samo kad nam stignu galije. Ja
sam se, naime, jedno vrijeme bavio i historijom medicine, i ako ste skloni
da vam neto kaem, to e vas zanimati, mi vas svi poznamo. Mi smo od
vas mnogo nauili... Vae teorije o ljekovitosti slika, vae lijeenje
melankolije, vae analitiko ispitivanje neurastenije starijih dama, to su
sve datumi nae medicine. Nama je neobino drago to nas je posluila
srea da se upoznamo s vama, i to upravo u sjeni vaeg Aretejona! (Prua
ruku Areteju.)
ARETEJ (jo se uvijek ne snalazi. On je rezervisan spram ovog utivog
gospodina. Dodiruje svoje elo bolnom gestom, kulja mu krv kroz povoj)
Ne razumijem, ne snalazim se, gdje smo? Oarao me nekakav demon,
tako udno pijan nisam bio jo nikada.
APATRID A: Vi ste se dobrano ozlijedili, pukla vam je koa od tupog
predmeta.
ARETEJ: Mlatnuo me jedan pijani barbarin. Sva mi je kosa natopljena
krvlju! (Dodiruje prstima tjeme i potiljak kao da e se onesvijestiti.)
APATRID A: Bilo bi bolje da ste isprali ranu, mi po Hipokratu ispiremo rane.
ARETEJ: Ima takvih situacija, kada ovjek nema vremena za Hipokrata!
Oprostite, kamo sam ja to zalutao?
APATRID A: U Evropu...
ARETEJ: Evropa je rodila pod platanom na Kreti Zeusovo kopile. Koliko ja
znam, gromovnik ju je silovao na svoj poznati prepotentni nain.
APATRID A: O, koliko li je prepotentnih bogova silovalo Evropu od Zeusa
do danas! itav va olimpijski ansambl bio bi spram te bande nevini
operetni zbor iz provincije.
ARETEJ: Evropa, prema tome, nije ljubovca boga nad bogovima?
APATRID A: Naalost, ne. Evropa ivotari u 1938. godini svoje historije
zaista kao mizerija, saaljenja dostojna!
ARETEJ: Ako imate historiju, pa bila ona ne znam kako bijedna, pnda
imate i bogove. Kako vi stojite sa svojim bogovima?
APATRID A: Mi imamo samo jednog boga, on je Sin Boji!
ARETEJ: Mislim, kako vi stojite sa svojim Sinovima Bojim, iji konji postaju
konzuli, sa Cezarima, mislim?
APATRID A: Ima ih mnogo, naime cezara i cezaromana
ARETEJ: Da li vai cezaromani kraljuju kao kraljevi i ubijaju li slobodno?
APATRID A: Kraljuju i ubijaju.
ARETEJ: U redu. Da li vi kao hipokratici morate ubijati u njihovo ime?
APATRID A: Kako to mislite? Mi prisiemo Hipokratu, ali se nitko ne dri

34
njegove prisege!
ARETEJ: To je kao i kod barbara. Znai: vai kraljevi kraljuju, ratuju i
ubijaju i nareuju, da se ubija u njihovo ime?
APATRID A: Ratuju, dakako, i ubijaju...
ARETEJ: A vi sada, u ovome trenutku, ratujete li?
APATRID A: Mi sada mirujemo, ali taj na mir upravo ovih dana lei na
samrti.
ARETEJ: Kakav je to mir?
APATRID A: To je evropskj mir, izmeu jednog i drugog rata. Nekoliko
malih ratova urla u paniji, u Aziji i u Africi, ali oni laju daleko kao psi u
noi... Poslije trista evropskih ratova sad se upravo spremamo na novi rat,
a taj e poklati sve nae narode.
ARETEJ: Kakvi su to narodi?
APATRID A: Pa to je itava jedna legija od naroda: Germani, Gali, Kelti,
Iberijci, Skiti, Hiperborejci, Sarmati, Iliri, Makedonci, Traani, Panonci,
Dalmate, Heleni, Hebreji, Anglikanci?
ARETEJ: I svi oni govore svojim barbarskim jezicima i tuju svoje idole?
APATRID A: Da, piu knjige na svojim jezicima, klanjaju se svojim idolima i
ubijaju se do istrage ve vjekovima.
ARETEJ: Pa to je onda gore nego farizejska sinagoga u Jeruzalemu. To nije
inteligentno.
APATRID A: Ne, to nije inteligentno, i nitko inteligentan vie ne vjeruje u te
gluposti! Sagradili smo Mirovni Hram i u tome Hramu palimo vjenu vatru,
ali Rat nam je jedini Ideal.
ARETEJ: uvate li vi u tome Mirovnome Harmu svoje medicinske rukopise?
Tako su uradili i nai u Rimu, a kad je planuo Hram Mira, izgorjeli su nam
svi nai medicinski rukopisi. Odonda je zavladao Rimom medicinski
kretinizam. A to je s Rimom?
APATRID A: Rim je prijestolnica Nazarenca.
ARETEJ (u mislima iza stanke) Dakle, ipak? Zeusa je pobijedio Nazarenac?
I ova bazilika Minervina je Nazareneva? I ovaj moj Aretejon razruio je
Nazarenac? I sve to oko nas sruio je on? A po kakvom pravu?
APATRID A: Po pravu maa.
ARETEJ: Tako? A ovjek ovjeku to je?
APATRID A: Vuk.
ARETEJ: A ona Senekina, da je ovjek ovjeku svetinja, to je s njom?
APATRID A: Retorika. .
ARETEJ: Pa dobro, Nazarenci vjeruju da to nije retorika. Po emu je onda
pobijedio taj va Nazarenac?
APATRID A: Po ovoj gospodi, koja svakoj logici uprkos poriu naune
spoznaje.
ARETEJ: To je zanimljivo... Stvar dakle, to se logike tie, stoji na istome
mjestu? A vi lijeite po kome principu?
APATRID A: Treba ivjeti prirodno.
ARETEJ: A to je ivot?
APATRID A: Nita mu vie nije nalik nego san, ivot je dakle san...
ARETEJ: Ako je ivot san, zato ste onda razorili Aretejon, kad se sve to
ve davno prije vas znalo, ako je istina da ste stariji dvije hiljade godina?

35
Molim vas, jeste li ubili ovjeka?
APATRID A (poslije stanke) Po svojoj slobodnoj volji ne.
ARETEJ: Ni onda kad vam je zapovjedio Sin Boji?
APATRID A: Sve su to delikatna pitanja.
CRKVENJAK: Nisu to nikakva delikatna pitanja, gospodine, nego
blasfemije. To je obina, ateistika, vulgarna provokacija! Sin Boji nije
nikada nikome naredio da ubije ovjeka! Vi vrijeate Zapovijedi Boje! Ta
su pitanja kristalno jasna! Danas slavimo dan roenja Majke Kristove,
Beatae Mariae Virginis, koja je ista svjetlost svitanja, svjetlost koja nije
sunce samo, ali ide ispred sunca, jer dok jo mi lutamo u mraku
praskozorja, ona gleda sunce s onu stranu naeg duhovnog horizonta.
Sveta Crkva slavi ovaj dan ve od vremena Pape Honorija, koji se je toga
dana molio djevici u Santa Maria Maggiore. Benedicta et venerabilises,
Mater Salvatoris, Virgo Dei Genitrix, quem totus non capit orbis in tua se
clausit viscera factus homo.
ARETEJ: O ijoj utrobi govori ovaj prosjak?
APATRID A: O Nazarencu i o njegovoj majci.
ARETEJ: A koga predstavlja ova plebejska mizerija?
APATRID A: To je jedan od augura u ovome Hramu.
ARETEJ: Nikad nisam mogao da razumijem zato auguri tako strasno vole
luk i grainu? Bilo bi bolje da se okupate, nego da se nezvani upleete u
tue razgovore, kad vas nitko nije nita pitao!
CRKVENJAK: Kako me niste pitali? Vidim da ste laik ex partibus infidelium,
a ovo Sveto Mjesto nije za masonsku propagandu! Nismo mi lutorani, ni
ateisti, ni izmatici, ni Hebreji, ni heretici, nego dobri ljudi, koji se mole
Gospodinu Bogu i ne lupetaju budalatine.
ARETEJ: Ve vam se Aristofan narugao da kradete zavjetne jarie i
smokve! U glavi vam buka kiselo vino, smrdite kao lasice, tornjaj se,
stara benetino!
CRKVENJAK: Prave li drske i neutive lude, Boe mi prosti, treba ga to
prije u koulju.
APATRID B: Smirite se, asni oe, sve e se objasniti.
IERONE: Pa dokle emo mi prisustvovati ovom vaem suvinom
razgovoru, gospodo? Nismo se mi sastali na razgovore s pijandurama,
nego da vrimo svoj graanski poziv! Gospoda nisu doputovala da gube
dane, nego da vide Aretejon i carske vrtove i baziliku svete Ancile, promet
stranaca je na nacionalni interes, mi odtoga ivimo, to je pitanje nae
egzistencije!
CRKVENJAK: Tako je, bravo, izvolite, gospodine marale, da uredujete u
smislu zakona!
MORGENS (koji je promatrao itav razvoj dogaaja s najveim interesom,
spram karabinijera, ierona i crkvenjaka) Oprostite, gospodo, i ja sam
profesor medicine! Mislim da bi bilo najoportunije,da otpratimo ovog
naeg nesretnog prijatelja prijeko u farmaciju, a vas, gospodine, molim da
tefelonirate, da nam poalju kola pred apoteku! Skandal raste, a glavno je
da sve proe mirno i u redu, to je u interesu pacijenta i javnog reda...
CRKVENJAK: Veoma mudra misao, gospodine profesore! Bravo! Eto,
gospodin profesor dao je dobru ideju, i ja mislim da je to veoma pametno,

36
da se Sveto Mjesto oslobodi od skandala, i zato, gospoe i gospodo,
molim vas, budite ljubezni... (Duboki poklon Morgensu crkvenjaka i
predstavnika vlasti, koji su po njegovoj sugestiji razumjeli, da je razlaz
najbolja metoda. Karabinijeri razdvajaju gomilu uz pomo crkvenjaka i
ministranata i tako se ispred bazilike i Aretejona stvara mali kordon.)
KARABINIJERI: Razlaz, gospoe i gospodo, molimo, stvar je u rukama
medicine!
CRKVENJAK: Izvolite, molim, slijedite uvare reda.
IERONE (nervozno galami na terasi pred bazilikom) Bravo, u redu,
koosalno, gospoe i gospodo, meni nije do cirkusa, to nisu cirkuske
predstave, da se prekinu zbog jednog ludog klauna! Izvolite platiti kao to
smo se dogororili, jedna luda nije nikakav vis maior, vi meni dugujete
ugovorenu sumu, u mi je netko pronevjerio jednu knjigu, pardon, jo
jednu, Francesco Moroiini, 250 lira, gospodo, molim, halo, molim, jo 150
lira, tako, molim, dalje, ivala, gospoo, dalje, dalje, hvala, bravissimo, to
mi se jo nije nikada desilo, da ovakav jedan pijani analfabet ukrade
ovjeku itavo prijepodne, a radim re vie od dvadeset i pet godina!
APATRID B: Ekselencijo, dopustite mi da vam predstavim svoga prijatelja,
oktor medicine i profesor sanskrta i helenist, suradnik Europe Medicale",
utor Magije u medicini", iskreni poklonik vaega genija! (Morgens i Klara
rukuju se s Apatridom A.)
MORGENS: Drago mi je, kolega, poznata mi je vaa Magija", ne varam li
se imam ast da vas ubrajam u svoje sluae? (Klara Anita i Apatridi A i B
uzeli su Areteja samaritanski pod ruku i sputaju se s njim stepenicama
spram fontane u peristilu.)
MORGENS (spram Apatrida A) Va dijalog s ovim prijateljem naim
klasian je primjer Pinelove metode. Nijedan Charcot ne bi umio bolje da
izvede to! to mislite, kolega, o emu se radi? Interesantan sluaj.
APATRID A: Tvrdi da je archiiatrus Sancti Palatini. Znai: studirao je
medicinu, po svoj prilici... Trebalo bi ga pitati nekim redom... (Spram
Areteja, koji stupa ispred njega u pratnji Klare Anite i Apatrida B) Molim
vas, kolega, vi niste samo arhijatar, vi i pouavate medicinu?
ARETEJ: Da, imao sam svoju kolu, ali sada radim samo sa famulusima.
APATRID A: A ipak, vi itate na kursovima?
ARETEJ: Ne itamo nikoga, ako ve itamo, itamo sebe. Koga da itamo?
Aleksandrijce? Sve sami dosadni i bezidejni kompilatori, manje od toga:
mehaniki prepisivai, ali kao analfabeti nijedan od njih nema pojma to
prepisuje...
MORGENS: Poznajete li Apolloniosa Biblasa?
ARETEJ: Po Biblasu uio je ve moj pokojni otac! Generacija moga djeda
znala je Biblasa napamet. Ja sam polagao ispite kod Menodora, a tome
ima vie od trideset godina, iz Herofila, i iz Apolofana i Nikandra...
MORGENS: Dobro, kolega, radite li vi danas po Perigenesu ili po
Heraklidesu?
ARETEJ: Perigenes je, naalost, u velikoj modi, ali samo kod neznalica! To
je epigon od koga ovjek ne moe nauiti mnogo! itava je njegova nauka
zbrkana i djetinjasta. On kao da sanja!
MORGENS: Nauka uope sanja, ako se pravo uzme, i to nije tako glupa

37
misao. Nauka veoma esto spava mrtvim i bezidejnim snom. Ona hre na
katedrama i od te njene grmljavine odjekuju sve aule svijeta. Bilo bi
dobro, da se oslobodimo vulgarne svjetine i da se sklonimo u farmaciju,
jer o suptilnim stvarima govoriti pred plebsom, viemanje je neukusno.
MORGENS (glumi konverzaciju, kao da je stvar normalna) U redu, svi ovi
herofilejci sa Perigenesom su sami epigoni, tano, vrlo dobro, zaista,
epigoni, a imenima izmeu Hadrijana i Marka Aurelija ne pridajete
naravno nikakve vanosti?
ARETEJ (klonuvi pod alejom medicinskih bogova) Ne znam koga vi
mislite, herofilejce Rimljane ili aleksandrijce?
MORGENS: Aleksandrijce, naravno.
ARETEJ: Pa rekao sam vam ve da radim po svome vlastitom sistemu! Ne
bih bio dostojan svoga vlastitog imena, da sam kompilator. Ne znam da li
vam je poznato, Rim je medicinska kloaka.
MORGENS: Razumijem, tu se radi o katedrama, iz te perspektive svi su
fakulteti kloake... Oprostite, nisam sasvim dobro uo, da li ste vi Aretaios
iz Kapadocije ili Araeteus Carthagensis?
ARETEJ: Nikakve veze nemam s onim iz Kapadocije, ve se moj djed rodio
u Rimu. (Apatridi A i B pridigli su Areteja i polagano se uspinju
stepenicama do farmacije. Trg pred farmacijom na terasi je prazan, jer
karabinijeri dre kordon pred bazilikom. Stigla je itava jedna eta
karabinijera.)
MORGENS: Nisu svi herofilejci bez interesa. I Apollonios Mvsagethes je
herofilejac, ali je originalan po svojim antipleromatikim receptima.
ARETEJ: Po njegovim receptima propisuju danas glupe lijekove svi rimski
arlatani. Kad netko ne zna to bi propisao, daje Mvsagethesovo ulje.
Ispiranje crijeva njegovim smrdljivim afrikim uljem jedino je pravilo. Ja
ispirem svojim vlastitim ajemi od planinskog cvijea, a to sam nauio od
pela.
APATRID B: Mysagethesov ricinus ni danas nije najvee medicinsko zlo, a
svojim ajem proslavili ste se sve do naih dana. Sveti otac papa potuje
ga ve punih pet stotina godina.
ARETEJ: Kakav je to ovjek koji ivi petsto godina?
APATRID B: Namjesnik Jupitrov, Pontifex Maximus! On je prozvao ovu
apoteku vaim imenom u slavu vaeg planinskog aja. Puna drobina i
dubok san, san bez savjesti i bez misli, san, u jednu rije, koji se podudara
s pojmom site gluposti, to je jo uvijek jedini medicinski ideal na svijetu...
(Ulaze u apoteku.)
ETVRTA SLIKA
U APOTECI
Prostor apoteke podudara se sa dimenzijama Aretejevog atrija. Preko
fragmenata freske (s jednom pasjom glavom i ohrisima lijevog Anuhisa,
koji kao da lebdi nad bijelim oblakom krea), u bogatom baroknom okviru
konjanika bitka napolitanske kole. Stijena u pozadini perforirana je
vratima. Vrata desno od freske, zavjeena barunom, vode u laboratorij, a
vrata lijevo otvorena su na bogato zelenilo suncem obasjane pergole sa
zrelim groem. Ovaj clairobscur u punom je kontrastu sa sunanom

38
rasvjetom koja prodire kroz izloge i staklena vrata lijevo. Stara hrastovina
apoteke, barokna majolika, crnobijele etvorine mramornog poda. Pred
engleskim satom, koji odbija sveano kao da e se vrijeme svakog
trenutka zaustaviti, barokna fotelja. Na drvenom stalku od mramorne
imitacije, pozlaeno antiko poprsje od gipsa: bradata, bujna linost sa
grkim natpisom: Aretaios. Barokni globus. Na stijeni nekoliko reklama
protivu glavobolje: presjeci ljudskog mozga, i jedan stakleni anatomski
model mukarca sa spletom ivcanog sistema, kao reklama koja se moe
osvijetliti. Za pultom armantna magistra farmacije. Mijea lijekove i vae
praak na bijeloj vagi od celuloida. Ulazi grupa s Aretejem. Morgens, Klara
Anita, dva apatrida i dva karabinijera.
APATRIDI A i B: Dobar dan, gospoo, oprostite to smetamo, molili bismo
za malu intervenciju. Jeste li sami, je li tu negdje va principal?
MAGISTRA: Da, molim, ef je u svome laboratoriju, treba li da ga zovnem,
to izvolite?
APATRIDI A i B i KARABINIJERI: Molili bismo, gospoo.
MAGISTRA (na zavjesi) Gospodine magistre, molimo, treba vas policija.
GLAS MAGISTRA (kroz zavjesu) Tko me treba?
MAGISTRA: Policija, gospodine magistre, molim, izvolite.
GLAS MAGISTRA (kroz zavjesu) A to ele?
MAGISTRA: Ne znam, trebaju vas, mole vas da doete. (Kroz zavjesu
proviruje magistrova glava. Gojazna pojava oniskog debeljka, sa
servijetom preko prsluka. Vidi se da su ga omeli kod doruka. Banalno
sivo lice provincijskog apotekara.)
MAGISTAR (iznenaen) Dobar dan, gospodo, o emu se radi, stojim vam
na usluzi.
APATRID B: Molili bismo za jednu malu intervenciju.
MAGISTAR (otvara vrata od apoteke, promatrajui strku na drugoj strani
trga) A to se dogodilo, prometni incident, opet neko umorstvo?
APATRID A: Ovaj se na prijatelj malo ozlijedio, trebalo bi mu pruiti prvu
pomoc.
KARABINIJER: Telefonirali smo po kola.
MAGISTAR (sa grimasom uenja) U redu, ast, izvolite, ali ipak, dopustit
ete, ovo je apoteka, zar ne, a ambulanta je na drugoj strani trga. Prijeko
kod spomenika, zar ne?
APATRIDI A i B: Tamo je dolo do strke, ovjek krvari, treba mu pomoi!
MAGISTAR: Pa da, ali tamo vam je veoma bogato, upravo luksuzno
ureena traumatina stanica za potovanu gospodu turiste! Zalim, mi
smo vie drogerija, parfemi, kolonjska voda, plinske maske, turizam,
promet stranaca, male intervencije kod migrene, i tako. Na Aretejev aj,
kao specijalitet kue, to je marka svjetske kvalitete.
APATRID B: Da, to nam je poznato, ali je sretan sluaj htio, da se pod
vaim krovom nalazi medicinska savjest, ne samo Evrope, nego i itavog
svijeta", njegova ekselencija dvorski savjetnik Raoul Sigurd Morgens i on
sam lino intervenira...
MAGISTAR: O, molim, milo mi je, ne znam emu da zahvalim tu ast, ali
opet, mi nismo ambulanta! Moje ime je Spallanzani. (Rukuje se pasivno s
Morgensom i ostalima.)

39
APATRID A: Spallanzani? Jeste li vi moda potomak biologa Spallanzanija?
Spallanzani, koga citiraju Voltaire i Schopenhauer? Spallanzani, koji je
davno prije ruskih pokusa s psima, ve negdje oko 1770, sjekao glave
puevima, da bi dokazao kako gubitak glave jo uvijek ne znai smrt?
MAGISTAR: Ne, ne, nikad nisam uo za toga gospodina! Moj pokojni otac
bio je pekar ovdje u Castelcaprinu i mrzio je pueve i abe i kornjae.
Supa od pueva nije smjela na na stol, a to je jedino to sam naslijedio
od svoga oca: uroenu idiosinkraziju spram pueva! A ni za gospodina
dvorskog savjetnika nisam nikada uo, oprostite mi.
APATRID B: Raoul Sigurd Morgens! Profesorova djela su prevedena na sve
svjetske jezike. Talijanski prijevod njegove monografije o antikoj medicini
pojavio se ve 1897! Te iste godine profesor je promoviran na poasnog
doktora rimskog univerziteta! Dvaput Nobel...
MAGISTAR: ast mi je, magistar Pedro Spallanzani. Ali mi nismo bolnica,
mi smo drogerija!
MAGISTRA: London News" objavio je nedavno sliku gospodina profesora,
zar se ne sjeate? Otkrivena je mramorna statua gospodina profesora u
velikoj auli Columbiauniverziteta.
MAGISTAR: Ah, da, da. Tamo je bio i lanak o sinu gospodina profesora,
koga da je netko ustrijelio... Politika? Mi se, naelno, ne bavimo politikom.
MORGENS: Bez obzira na politiku, zar ne, ne moemo ovjeka ostaviti da
iskrvari! Gospoda su doktori, molimo vas alkohola, bandae, posue...
MAGISTAR: U redu, ast, ali mi nismo ambulanta!
MORGENS (povienim tonom) Skinite ve tu svoju servijetu, molim vas,
nemamo vremena, ovjek e iskrvariti! (Spram svoje pratnje) Dobro je
rekao stari Konfucije: mudrog apotekara i bijelo magare teko je otkriti u
itavom Kitaju! (Spram Areteja) Izvolite, dragi kolega, molim vas,
priklonite glavu, opustite je, jo, jo, tako, sasvim, sad je dobro.
KLARA ANITA i APATRIDI A i B (skidaju povez Areteju, koji se pasivno
predao svojim samaritancima. Izmjena misli u kvartetu sa
pregledavanjem rane) Nije nita ozbiljno, rasparala se koa, podljev krvi,
nije supkutano, obina kontuzija, temperature nema, lijezde normalne,
glava se slobodno mie, u redu. (Magistra i Alfonso ustrali su se izmeu
laboratorija i apoteke. Pojavile su se zdjele s vodom, vrevi, bandae,
alkohol, stvar tee normalnim tokom. Doktori previjaju i ispiru ranu i tako
su prolijevanjem vode i alkohola izazvali nered, jer je poteklo prilino
mnogo krvi, to osjetno nervira magistra, ali je nemoan.)
MORGENS (skinuvi naoari, nad ranom. Sluaj mu je zagonetan. Njemu
se priinja, da e ovaj pacijent biti ipak doktor medicine. Masira Areteju
zatiljak) Boli?
ARETEJ: Tako, ne pretjerano...
MORGENS: Nije supkutano, za dva dana sve e biti u redu. Imali ste dobru
ansu, tvrda vam je lubanja, svaka druga bila bi prepukla kao kokosova
ljuska.
ARETEJ: Kad ljudi nemaju drugih briga, nego da jedni drugima razbijaju
kalote...
MORGENS: Vidite, ljudska ruka je savrenstvo u medicini! Nita medicini
ne slui tako pouzdano kao ljudska ruka. Ona osjea vie nego sve to je o

40
tome izgovoreno. Ja trajno inzistiram, da bi o ljudskoj ruci u medicini
ponovo trebalo drati kursove! Nemogue je zamisliti neto to bi bilo
savrenije od ljudske ruke"
ARETEJ: Nemogue je zamisliti neto, to bi sa uzvienom svrhom bilo
podudarnije od ljudske ruke. Ovom remek-djelu ne moe se nita dodati ni
oduzeti." Tako glasi, navodno, Galenov tekst. Ovaj Galenov citat objasnio
sam kao apokrifnu parafrazu originala, a originalni tekst ja sam u jednoj
od svojih antigalenskih filipika analizirao. U originalnom tekstu bio je
jedan a ipak", a taj a ipak" arlatani su kasnije brisali, jer taj a ipak"
sadrava u sebi neke disteleoloke eventualije...
MORGENS (iznenaeno) Nije mi jasno to hoete da kaete. Odakle vama
originalni Galenov tekst?
ARETEJ: Logino. Galen je znao da radi na temelju ruke majmunske, jer se
ne moe pretpostaviti, da bi on bio tako naivan, pak da misli, da
vrhunaravna via sila stvara majmune po svom modelu.
MORGENS: Nije mi sasvim jasno. Tko je analizirao taj Galenov tekst?
ARETEJ: Zato vam je to tako udno?
MORGENS: Na temelju ega vi poriete galenski citat kao neoriginalan?
Kako ste doli da interpolirate onaj a ipak"?
ARETEJ: Vlastitom analizom. Moja antigalenska teza uzima se kao grub
napad na autoritet Galenov. Ja sam svima rimskim papigama dokazao da
je galenska formula zaustavila rimsku medicinu u njenom normalnom
razvoju. Gdje bismo mi danas bili da Galena nije bilo. Galen je ista
retorika statika. Ono to se zove generalna patologija, to su prije Galena
ve davno ocrtali empirici, i da se polo putem empirije, ne bi sve one
bezbrojne galenske teorije bile omele normalan razvoj pameti. Medicina
nije filozofija, medicina je pamet.
MORGENS: To je zanimljivo. I ja sam napisao jednu studiju o Galenu i tamo
sam doao do slinih zakljuaka. Vi niste itali mog Galena?
ARETEJ: I vi ste pisali o Galenu? To je zanimljivo! Ja sam protivu literature,
iskljuivo za empiriju. Galena danas prepisuju diletanti i pjesnici bez dara.
To se moe dokazati na masi tekstova. Kad ja u svojim predavanjima
tvrdim da Platon pojma nema o medicini, prosipa se oko mene zviduk
svih varalica i konjokradica koje se danas bave medicinskim poslom u
Rimu. A ja ostajem kod toga, da Platon o medicini pojma nema. Slezena
kod ptice Platonu je zagonetka kao i Aristotelu, a ja ispitujem ljudsku
slezenu, samo, eto, ovjek moe da dobije po glavi kad se bavi
ispitivanjem slezene kod ovjeka. (Kako mu ispira ranu alkoholom, Aretej
stenje) Je li to vino?
MORGENS: Da, to je neka specijalna vrsta vinskog destilata.
ARETEJ: Ja ispirem rane prekuhanom alfijom, a nikad vinom. Rane ispiru
vinom svi asklepijadesomani, epigoni one stare ispiuture, koju je ve
Plinije ismijao, da je izlijeio samoga sebe kad se nakresao, tako da je
krepao...
MORGENS (vraa se na temu) Mene interesuju vae antigalenske teorije.
ini se da do Galena ne drite mnogo.
ARETEJ: Ve prema tome. Ne moe se kod Galena sve negirati. U
prilikama kakve vladaju danas u Rimu nema ovjeka koji bi se mogao

41
odrati bez arlatanerije. I Galen je bio mizerija kao i svi mi. I Galen je
strepio pred smrtnom osudom kao svi mi. ta je mogao? Rezao je
majmune. I samo onaj koji je toliko smion, te na djelu dokazuje da nije
kukavica, smio bi o nama govoriti negativno. Svi mi imamo ogromnu
masu ideja, samo se moramo baviti drugim stvarima.
APATRID B: Kakvim stvarima?
ARETEJ: Sramotama. Uostalom, to se vas ne tie. Spremam jednu studiju
o anatomiji Galenovoj. Trideset sam majmuna razrezao po Galenu, i to se
vidi jasno? Nita se od te galenske zbrke ne podudara s ovjekom. Sve je
to fikcija.
APATRID B: Znai, vi secirate ljudsko tijelo?
ARETEJ (htio je da odgovori, ali se svladao) Ne. To jest, kako da kaem, u
smislu pozitivnih zakona, dakako, da ne seciram. Vi znate kako je teko
doi do ljudskog tijela! Galenova osteologija, mikologija, neurologija i
angiologrja, sve je to majmunsko. Da je samo jedan jedini put imao pod
rukom ljudsko tijelo, morao bi bio da uvidi kako je u zabludi. Diokles,
Herofil i Hipokrat secirali su ljude ve prije hiljadu godiria. Po Galenu
priroda zna to radi, a ne ovjek! A ja pak mislim, da je priroda slrjepa i da
ne zna to radi. Jer kada bi priroda znala to radi, zato bi ovjek bio
okruen gorilama i barbarima. Ja sam disteleolog i zato sam proskribiran.
MORGENS: Sve je to zanimljivo, interesovali bi me vai radovi, gdje ste ih
objavili, bili bismo vam veoma zahvalni da riam stavite na dispoziciju
separate.
ARETEJ: Od moga posla nije preostalo nita. Sve su mi moje rukopise
spalili ove noi.
MORGENS: Tako, molim vas, a tko? (Aretej, u mislima, kao da e da
odgovori, a onda je s dubokim uzdahom uutao. Ve za posljednjih fraza
Aretejevih zvoni telejon. Nervozno. Glasno.)
MAGISTRA (skoila je do telefona) Halo, molim, kako? (Razgovor traje
dugo. Spustila je slualicu i pristupila Morgensu) Oprostite, ekscelencijo,
XX Century", vano, zove vas Rim, ambasada.
MORGENS: Pa rekao sam da prekinu svaku vezu!
MAGISTRA: Ne znam, XX Century" javlja, da Rim urgira razgovor. Jedva
su vas otkrili, evo, molim, Rim, Rim inzistira...
MORGENS (nervozno) Klara, dijete, molim vas, sve to sam imao da
objasnim, objasnio sam, nemam vie nita da dodam.
MAGISTRA (zaputila se do zavjese) Alfonso, Alfonso, gdje si, doi da
opere pod!
KLARA ANITA (na telefonu) Da, Rim, ujem, na telefonu doktor Klara Anita
Morgens! Ne, ne! Klara Anita, udovica njegova sina Paula Morgensa! O,
boe, doktora Paula Morgensa, udovica sina njegove ekselencije doktora
Paula Morgensa! Da, da, onog Paula Morgensa, koga su ustrijelili... Da!
Snaha njegove ekselencije. Jeste. Dobar dan, ekselencija dvorski savjetnik
moli vas da ga ispriate. Da. Sprijecen je, ne osjea se dobro. Kako? Ne
bih vam znala odgovoriti. Obavijestit u ekselenciju, kako elite, ne
znam! Izvolite se javiti na XX Century", molim! (Spustila je nervozno
slusalicu i pristupila Morgensu diskretno) Javlja barun Gelderode, da
primite nekog savjetnika van der Blootena. Stigao je u Castelcaprino, javit

42
e se u hotelu.
MORGENS: Dosadni su kao muhe! Zar nemate nikakvih mogunosti da
odstranite ove muhe, signor, Spallanzani?
MAGISTAR: Naalost, nemamo. Gdje ima koza, tu ima i muha. Kako da sa
Castelcaprina nestanu koze, kad nam je kozji sir jedino vrelo prihoda na
ovom golom kamenu?
ALFONSO (degenerik, sluga u farmaciji, dogegao je i zamuckuje. Pojavio
se na poziv magistre i ureuje farmaciju. Uklanja krvave tampone,
bandae, zdjele s vodom, pere krvavi pod) Ljudska krv je slatka ambrozija
za muhe. Muhe nee nestati dok bude ljudske krvi. Sve je tu opet krvavo.
Juer krv, danas krv, uvijek samo krv... Zato ljudi tako jeftino prolijevaju
svoju krv? Jedna limunada stoji tri lire, a ljudske krvi moe popiti badava
koliko te volja. Fontana ljudske krvi pljuti na sve strane. (Ispire krvave
mrlje s Aretejeve toge.)
MAGISTAR: Jezik za zube, Alfonso, nije te nitko nita pitao!
ALFONSO: A to, signor Spallanzani? Zar farmacija juer nije bila krvava?
Ranili mladia tu pred izlogom, pa ga onako krvavog vezali i s njime u
smrt. A to e s ovim inostrancem? I njega e u smrt... Jesmo li feleri u
ratu? Na Soi bio sam ranarnik i svako vee vukli smo pune taljige
odsjeenih ruku i nogu. Zar je Bog ovjeka stvorio da bude hrana psima?
MAGISTAR: Gubi se, glupane! ta tu fantazira? Skuhaj ti nama jednu
dobru kavu, lijeno magare!
ALFONSO: Sad je sve to fantazija, dakako, veoma ste duhoviti, signor
Spallanzani, ali nita manje nije istina to to ja govorim zato, jer me vi
vrijeate!
MAGISTAR (gura Alfonsa s njegovom kantom i krvavim krpama) Ajde,
ajde, gubi se! (Da bi smanjio impresiju) aavko, nije sasvim sabran, ratni
invalid, perforirali su mu lubanju...
MORGENS (poslije Klarinog saopenja da ga zove rimska ambasada,
uznemirio se vidljivo. Zaustavio se pred engleskim satom. Stanka. Vrijeme
odmie tiktak. Morgensom je zavladalo oito neraspoloenje. Usporeduje
svoj depni sat sa kazaljkama velikog sata) Ne znam, gdje su ovi tako
dugo s bolnikim kolima? Pa ipak, ima ve vie od pola sata...
MAGISTAR: Jasna stvar! Mi u Castelcaprinu imamo samo jedna
ambulantna kola, a ta se, naalost, upotrebljavaju i u policijske svrhe.
Odvezla su se gospoda jutros rano u San Girolamo in Monte, to je
etrdeset kilometara od Castelcaprina.
MORGENS: Ne razumijem, mogli su se ve vratiti...
MAGISTAR: Dakako, ali gospoda od policije odvezla su svoja dvatri klijenta
na izvide" oko San Girolama in Monte. Pitanje je kad e se vratiti.
KARABINIJER: Vi fantazirate kao i onaj va degenero! Nitko vas nije nita
pitao. Vama nisu jo perforirali lubanju, pa ipak niste od njega nita
inteligentniji!
MAGISTAR: Kako me nije nitko nita pitao? Pitao me gospodin profesor,
poasni rimski doktor, objanjavam kako stvari stoje, bez ikakve zle
namjere, oprostite, nisam mislio nita, prosto samo tako, mislio sam,
naime, da, oprostite, nita nisam mislio...
ARETEJ (ustao je fasciniran svime to je uo. Alfonsovom lamentacijom,

43
tonom s kojim razgovara karabinijer s magistrom, a naroito telefonskim
razgovorom. Pristupio je telefonu i podigao telefonsku koljku, imitirajui
Klaru Anitu. Prislukuje, a ne uje nita. Spram Morgensa) Vas je zvao Rim
na ovu crnu koljku?
MORGENS (pali cigaretu, mrzovoljno) Da, zvao me Rim!
APATRID B (da prekine ovaj razgovor) Bilo bi ingeniozno, dragi magistre,
kad biste nam servirali malo dobrog konjaka!
MAGISTRA (usluno) Rekla sam ve Alfonsu, gospodine doktore, stii e
svakog trenutka.
ARETEJ (inzistira na svome pitanju) A tko vas je zvao iz Rima? Palatin?
MORGENS (rezervirano) Ne!
ARETEJ: Kvestura?
MORGENS: Ne!
ARETEJ: A to ele od vas? Da otrujete nekoga?
MORGENS (iznenaeno) Kako vam je pala na pamet ta bizarna misao?
ARETEJ: Jednostavno. Mene Rim zove uvijek samo onda, kada treba da
nekoga poaljem u podzemlje. (Igra se koljkom kao misterioznim
predmetom. Stavlja je na njeno mjesto, a onda je opet podie.)
APATRID A (spram Apatrida B) Da pomognemo ovom naem Don
Quijoteu! Nisam ga nikada mogao da zamislim kako telefonira...
APATRID B: To to antropoidi telefoniraju, to ga nee zbuniti. Trebalo bi mu
objasniti tehniku Cezarovih telefona, to je sve! Ostalo mu je, ini se, ve
prilino jasno.
ARETEJ (sa koljkom u ruci) Ovaj glas putuje kroz zidove preko planina i
voda, kao pota?
APATRID B: Glas putuje icama, sve su zemlje i ceste povezane tim
iama.
ARETEJ (ispitujui icu) Da li bih i ja mogao poslati svoj glas ovom icom?
APATRID B: Kako da ne.
ARETEJ: U Rim, na primjer?
APATRID B: U Rim ili u Aleksandriju, sve do Tule i do Hadramauta.
ARETEJ: Dobro! A da li biste mogli poruiti u Rim da se pronae Kajo
Anicije Sever, da mu javim, da je imperatorica Klaudija Paulina
balzamirana, da sam izvrio palatinsku zapovijed i da ga ekam. (Stanka.
Tiina. U mranim asocijacijama) Da mu poruim da je nitkov, da me je
prevario, da su mi njegovi razbojnici razvalili kuu i poklali masu svijeta!
Ako je istina, da ste vi hiljadu sedam stotina godina daleko od nas, onda
taj nitkov od Anicija jo uvijek kolje oko sebe kao bijesni vepar. I tu je ubio
juer jednog mladia pred apotekom.
APATRID B i KLARA: Gdje je ubio, koga je ubio?
ARETEJ: Pa onaj epileptik, onaj rob, koji je vukao pune taljige odsjeenih
ljudskih ruku, zar nam nije rekao da su juer ubili ovdje jednog mladia? A
i mene bi bili ubili vai legionari, da me niste spasili! (Spram Klare Anite) I
vaeg su mua ubili...
MAGISTRA (ula je i servira konjak redom) Molim, izvolite.
MORGENS (da prekine Areteja) Izvolite, to je staro grko vino! U zdravlje
vae!
ARETEJ: Da nije otrov?

44
MORGENS: Kakav otrov? Vidite da ga pijemo svi. To je prepeeno grko
vino!
ARETEJ (ispija konjak) Gorko, pogano, nije slabo, ne mirie po dimu! Sva
naa vina vonjaju po snirdljivim mjeinama kozjim nad ognjitem. Ovo je
zapravo dobro vino!
MAGISTRA: Izvolite, molim!
ARETEJ (sa drugom aom konjaka) Ona prokleta ica, to je mudra stvar!
Vi pitate, a onaj odgovara. A ako vas netko pita, da li i vi odgovarate?
APATRID B: Razumije se.
ARETEJ: Kad bi vama sada iz Palatina naredili da me otrujete, biste li vi to
uli?
MORGENS: uli bismo, dakako, ali ne bismo izvrili. Mi smo hipokratici!
ARETEJ: I ja sam hipokratik! Znam ja veoma dobro kako je to! Hipokrat je
jedno, a vlastita glava drugo! Molim vas jo jenu au.
APATRID A (spram Morgensa) Opit emo ga...
MORGENS: Nemamo to riskirati. Na svojoj klinici ja ve godinama
ek;perimentiram alkoholom. A kod vas, kolega, i vi lijeite vinom?
ARETEJ: Ve prema tome. arlatani svi lijee vinom, sve i uvijek! Tesalos z
Trallesa, na primjer, ta smrdljiva pijandura, ta intelektualna protuha,
proilavila se po svojoj Himni Vinu, kao o panaceji, i Temison iz Laodiceje
kretao ie trajno u oblacima vina, sa svojom bandom ubojica i trovaa...
MORGENS: To je onaj Temison, koga Juvenal apostrofira kao ubojicu: "Quot
Themison aegros autumno occiderit uno"...
ARETEJ: Eto, vidite, njega ni Juvenal nije uspio raskrinkati, glupost je
vjena! (Sa aom konjaka u ruci, zaustavio se pred baroknim globusom)
A ova lopta, to je?
APATRID A: To je naa zemlja. Ova naa zemlja na kojoj ivimo.
ARETEJ: Zemlja kao lopta? Zanimljivo. To je stara Demokritova hipoteza.
Time nam dosauje i Lukrecije. Kad se poete uputaju u astronomiju,
uvijek ispada pomalo naivno. Jo sam na poetku svoga egrtovanja
napisao kako Lukrecije o svetoj bolesti, o melankoliji, o svima vrstama
depresija i manija luieta kao kakav primitivan traki seljak. Onda sam
izvukao svoje prve batine. Zemlja kao lopta, to je pametna misao, ljudi su
spram toga komarci. A ta je p suncem? Zar je sunce isto tako lopta?
Zemlja leti pod suncem, a onda e se, dakako, i sama strovaliti jednoga
dana u podzemlje, a sunce e ostati da svijetli, jer je ono jedino i vjeno.
APATRID A: Pa nije ni sunce "jedino ni vjeno"! Da li znate koliko zrnja ima
u jednoj vrei ita?
ARETEJ: To ne bi bilo teko izraunati.
APATRID A: Da, ali ako je svako zrno u jednoj vrei hiljadu hiljada sunaca i
kad biste imali da izraunate stotine hiljada hiljada vrea ita i jo hiIjadu
hiljada puta toliko, toliko ima sunaca.
ARETEJ: Vi ste izbrojili va sunca? A ivotinje? A ribe? A biljke? A sve
bolesti?
APATRID A: Ribe, ptice i biljke jesmo, bolesti zbrajamo. Na tome se radi.
ARETEJ: I svakoj ste otkrili lijek?
APATRIDI A i B: Na putu smo...
ARETEJ: I sve ste to rasvijetlili?

45
MORGENS: Mnogo toga smo rasvijetlili...
ARETEJ (u mislima) Vi, dakle, znate koliko ima sunaca i koliko bolesti? A
to je. s onim mladiem, koga su ubili juer ovdje pred apotekom?
APATRID B: To je politika.
ARETEJ: Da! ovjek je politika ivotinja. A to je politika?
APATRID B: To je borba protiv ivotinje u ovjeku... Borba protiv tiranide...
ARETEJ: Pa da, rekli ste mi pred Minervom, da vai tirani ubijaju slobodno
kao ivotinje. A i sina staroga gospodina isto su tako ubili? Zato?
MORGENS: Pa rekli smo vam, politika!
ARETEJ: Kakva je to politika: dati se ubiti od ivotinje?
APATRIDI A i B: Nije htio ubijati.
ARETEJ: Ubiti ili dati se ubiti?" To se zove danas politika? (Zaronivi u
svoje mrano pamenje) Ah, da! (Stanka. Obrat) A to je ovo? (Zaustavio
se pred reklamom lijeka protiv glavoholje, koja prikazuje ljudski mozak u
prerezu.)
KLARA ANITA: Vidite, ljudski mozak u anatomskom prerezu.
ARETEJ: Sve ste zvijezde pobrojali i ljudski mozak razrezali, i nitko vas ne
smeta u tom poslu? Ne prijete vam lomaama, ne bacaju vas lavovima?
MORGENS: Zato da nas bacaju lavovima kad se bavimo naunim poslom.
ARETEJ: A kod vas nauka, to to znai?
MORGENS: Nauka je popis svih istina.
ARETEJ: I politikih istina? Naime, ono to vi danas tako zovete? Naime,
da li vaa nauka danas slobodno registruje sva tiranska, to jest politika"
umorstva? (Telefon impetuozno zvoni.)
MAGISTRA (na telefonu) Molim, molim. Sluam. (Spram Klare Anite) XX
Century" javlja da Rim trai ekscelenciju.
MORGENS: Pa mogli ste rei da smo ve otili.
MAGISTRA: Oprostite, ali nitko mi nije nita rekao.
MORGENS: U redu. Ako se javi Rim, javite da nas nema, da ne znate kamo
smo otili. (Telefon zvoni. Nametljivo, glasno.)
MAGISTRA (na telefonu, zbunjena) Molim, molim, Rim, Rim, ambasada,
da, molim! Ne, ne, odmah! (S oitim respektom) Knez molj lino
ekscelenciju.
MORGENS: Zamolio sam vas, draga gospoice, da kaete da nas nema.
MAGISTRA: Nisam mogla, ekscelencijo!
MORGENS (na aparatu pasivno) Molim, doktor Morgens, da, izvolite! Da,
ujem, ne, nisam imao pojma, kako, ne razumijem. Ako je doktor Kurt
Lyhne uhapen, to se desilo savreno nezavisno od mog puta. To je
sasvim iskljueno. Rad u mom institutu odvija se pod mojom linom
kontrolom, razumije se, to su trikovi! Ne, svaku takvu pretpostavku
odbijam najenerginije. Kako? To je ispod mog dostojanstva da uope
govorim o tome. Ja sam ovdje potpuno privatno. Ne, nemam nikakve veze
s tim sluajem. On nije emigrant. On je otputovao s najnormalnijom
putnicom. Tako? Za toga ovjeka ne mogu biti odgovoran! Doktor Kurt
Lyhne, to je drugi sluaj. to? Pa to je neinteligentna pretpostavka. Doktor
Kurt Lyhne je moj najbolji suradnik, on uiva meunarodni ugled. On je
nada evropske medicine, da, da, ingeniozna nada evropske medicine. To

46
je sasvim providna impostura. Tako je, da. Ne, ne mislim dolaziti u Rim,
eventualno na povratku. Da, XX Century" u Castelcaprinu. Ne ostajem
ovdje, spremam se za Taorminu. Dobro je, javit u vam svoju adresu.
Nisam sam, tu sam s udovicom svoga sina Paula. Nemam vie nita da
kaem. (Vratio se zabrinut i sjeo u fotelju. Klara mu se pribliila. Morgens
odbijajui nervozno dimove) ivimo u menaeriji, ovjek je postao
predmet, Kurt je lien slobode, kao konspirator, preglupo.
KLARA: Poslije Pavlove smrti nema stvari na ovome svijetu, koja bi me
mogla iznenaditi. Ja alim samo to, da vi nikako neete da razumijete, da
je sve oko nas bez perspektive.
MORGENS: Kad bismo posumnjali u sve to znamo, to bi bilo slaboumno
samoubojstvo.
KLARA: Ta vidite da prelaze svaku granicu. Trebalo je odbiti svaku takvu
pretpostavku.
MORGENS: Pa uli ste
ta sam mu odgovorio. Ne mogu uzeti revolver, dijete! (Aretej,
promatrajui anatomski model ovjeka, naulio je ui oko ovog razgovora.
On je fasciniran anatomskim modelom, a zapravo vie prati to se zbiva s
Morgensom tako da razgovor sa Apatridom B simulira. Apatrid B je zapalio
svjetiljku i staklena figura anatomskog modela zasjala je maginom
svjetlou. Figura kao reklama za sedative prikazuje nervni sistem ovjeka
sa crvenoutomodro obojenim ivcima.)
ARETEJ: Kakva je to hladna svjetlost?
APATRID B: Od munja. To je svjetlost od gromova.
ARETEJ: Odakle stie ta munja tako tiho?
APATRID B: icom.
ARETEJ: Munja putuje icom isto tako kao i ljudski glas?
APATRID B: Da, itava zemlja je sapeta icama kao lopta mreom.
Gromovi nam svijetle i prenose glasove.
ARETEJ: To je ono o emu je Arhimed sanjao: vi ste podigli zemlju. Onaj,
koji je otkrio da munjom osvijetli ljudsku utrobu, pametniji je od Zeusa.
Pobijediti glupu prirodu, to je mudro. Ja ostajem kod svoje teze: priroda ne
zna to radi.
MORGENS: To je u vezi s vaom antigalenskom, disteleolokom teorijom?
ARETEJ: Ne, to nije u vezi sa Galenom, nego uope. Kad bi priroda znala
to radi, onda onaj tamo iz Rima ne bi mogao tako grubo prijetiti ovjeku
laima i umorstvom.
MORGENS (nervozno) Kako vi znate to su mi javili iz Rima? To su sve
fikcije!
ARETEJ: Znam, jer sam otkrio tajnu ljudske gluposti. Glupost je svemirska
sila, ona je jedina koja postoji pod zvijezdama, ona ih pokree, i zato
priroda nema i ne moe imati nikakva plana. Jer kad bi ta glupost bila
nastala po planu, onda nita ne bi bilo sluajno, a ako na ovome svijetu
nita nije sluajno, onda sve stoji u uzronoj vezi, a ako sve djeluje po
uzronoj vezi, onda bi priroda, kad bi bila mudra i kad bi znala to radi,
bila mudra i onda ne bi radila ono to radi, jer bi bila mudra, i onda Sin
Boji Ilirik iz Rima ne bi vladao po svojoj palatinskoj logici, koja je

47
nesumnjivo glupa i krvava.
MORGENS: Pred mnotvom otvorenih pitanja nitko ozbiljan vie ne
pretpostavlja, da priroda djeluje po planu i da uope i postoji neki plan.
ARETEJ: I vi to smijete da kaete glasno?
MORGENS: Da, a zato da ne?
ARETEJ: I ne bojite se onoga svoga palatinskog boga iz ice, da vam ne
skine glavu? Ne bojite se da vam ne spale knjige?
MORGENS: Netko tko tako ne misli ne misli nauno, bez obzira to o tome
misle bogovi ili krvnici.
ARETEJ: Sve to od vas ujem mudro je i jasno. Od naih bogova nikada
mi mjedan nije rekao nijedne rijei, koja bi vrijedila samo skrupulu vae
pameti. Ako ste vi zaista na bogove nalik, a tuju vas kao bogove, kad
vam diu kipove po akademijama i kada tamo nauavate stvari zbog kojih
smo mi gubili glave, onda vas molim, gledajte da se ne naete u situaciji
kao to je ova moja, ovdje i sada. (Od krvi, od konjaka, od mnotva
uzbudenja Aretej je stao da se kree scenom kao pantera. Zastajkujui na
tren pred globusom, pred staklenim anatomskim modelom, pred
prerezom mozga, pred zlatnim poprsjem, pred bistama Hipokrata i
Platona, Aristotela, Galena, Eskulapa i Higije, on krui sa svojim glasnim
mislima, izgovarajui ih bez obzira na prisutne.)
ARETEJ: San ili java, ja ili ti, mi ili vi, tko smo mi, a tko ste vi,. jer, ako su
ovo Hipokrat i Eskulap zaista, i ako ova apoteka nosi moje ime, i ako je
ovaj lik u ovom zlatnom sjaju neto to bi trebalo da bude zaista moj lik, a
ta naduvena nakaza nema nikakve veze sa mnom, jer ja sam ja, a nisam
ovo glupo, bradato tele, a ipak mi nitko od vas ne vjeruje da sam ja to to
doista jesam, naime ja, i smatrate me pijanom ludom, i na kraju kako bih
mogao da dokaem to je istina, kada se po logici Kaja Anicija Severa
svaka, pak i najgluplja la moe dokazati da je istina?
MORGENS: Pa dobro, objasnite nam ve jedamput tko je taj Anicije?
ARETEJ: To je gospodin iz Rima! On moe dokazati svaku la, njegovoj
logici pokoravaju se sve ropske njuke, a tih ima nerazmjerno vie nego
nas! Ubili su vam sina, i onog mladia ubili su tu juer, a nekoliko
trenutaka prije toga ubili su Lucija na ovom istom mjestu, i on je bio
nada jedne medicine", kao to e vam pobiti sve vae medicinske
nade"... A ovaj glupi Eskulap jo uvijek prkosi ljudskoj pameti, bijedan lik
za komediju i nita vie, a eno ga, gdje patetino stoluje bogovima ravan,
a meni nitko ne vjeruje, da sam palatinski arhijatar i da ono nije moja
mrtva ena u sarkofagu! (Udar zvona sa bazilike svete Ancile. Bas
najteeg zvona otvara kanonadu tako da ova grmljavina odjekuje pod
svodovima male apoteke stravino.)
ARETEJ (zabezeknuto) Kakve su to tepsije, kakva je to barbarska
halabuka, zaustavite tu galamu, tu se rui kavalkada svih furija i svih
demona itavog podzemlja, to je ludnica.
APATRID A: To zvoni vaa ena, sveta Ancila, koju su spalili na lomai.
ARETEJ: A to ovi bakrai govore, to oni hoe da kau, to to oni urlaju?
APATRID B: To vaa ena, sveta Ancila, zove na uzbunu!
ARETEJ: Moja ena, Ancila Livija, na uzbunu, a protivu koga?
APATRIDI A i B: Protivu Zeusova sina na Palatinu, protiv itavog Olimpa,

48
protivu vae anatomije i svega to je na svijetu logino i mudro.
ARETEJ: Znao sam da su se one nazarenske furije urotile protiv zdrave
ljudske pameti, govorio sam ja to Liviji... A to me promatrate kao ludu? Vi
niislite da njukam i da maem repom, da traim samilost, samo da me
pustite da poletim kao pseto niz ulicu, da se spasim iz ove magle, iz ove
gluposti? Neka ve prestanu udarati ovim gvozdenim zdjelama! Govorio
sam Liviji godinama, da su novoroeni bogovi mnogo opasniji od starih
umornih pederasta. (Zaustavio se fasciniran. Zapelo mu je oko o
kavalkadu napolitanske kole na stijeni) ta prikazuje ova slika?
APATRID B: Konjaniku bitku!
ARETEJ: Kod Farsala? Svaka bitka zapravo je samoubojstvo jedne te iste
vojske! Antonije je jedini general koji je to spoznao i tako je kod Farsala
zaspao, mjesto da pobijedi! (Promatrajui staru aavu sliku, primijetio je
na stijeni fragmente Arinoine freske i to ga je uznemirilo. Vratio se pod
krov svog vlastitog atrija, naao se na svojoj zemlji. Povienim glasom,
koji ne podnosi nikakav otpor) Skinite tu sliku!
MAGISTAR (uzbueno) Sad eemo jo i slike skidati po volji ovog manijaka?
Pa dobro, gospodo, to se ova luda nametnula vama, to je vaa stvar, po
emu imam da trpim da mi se od apoteke stvara ludnica?
ARETEJ (imperativno) Skinite tu sliku, kad vam kaem, valjda mogu pod
svojim krovom raditi to hou! (Skoio je na stolicu i u jednom zaletu
zbacio sliku tdko da su se raspali truli okviri.)
MAGISTAR: Pa ovaj je potpuno poludio. Alfonso, gospodo, gospodine
caposquadra, zovite asistenticu, molim vas, tko e to meni platiti?
APATRID B: Pa vidite da ekamo kola.
MAGISTAR (sakupljajui odlomke slomljenog okvira) ekamo kola, ekamo
kola, dok stignu kola, ovaj e mi razvaliti itavu kuu! To je od vas veoma
duhovito da ekamo kola, ali zbog jednog vaeg hira vi ste od moje
apoteke stvorili ludnicu, mi smo drogerija, gospodine profesore,
ekscelencijo, gospodine marale, mi nismo ludnica, molim vas!
APATRID A: Svakog trenutka stiu kola, smirite se!
MAGISTAR: Ja sam na gubitku itavog svog inkasa, nama sezona ne traje
itavu godinu, trebalo je tu ludu strpati u zatvor, ve bi se tamo bio
otrijeznio, ja nisam slava evropske medicine", mi nemamo vremena da
budemo enerozni, mi nismo milijarderi, za nas je jedan centesimo - jedan
centesimo! (Dok prepirka traje, Aretej perkutira stijenu. Pod njegovim
prstima ocrtava se lik Arinoe u fluorescentnim obrisima. U punoj jasnoi
privienja, u zlatnom peplonu, u kontrastu sa crnim egipatskim
pasoglavcima, pojavila se Arinoe u itavome svom armu. Kucajui po
stijeni Aretej je otkrio jedno uplje mjesto. Skoio je i uzeo bat iz muara s
apotekarskog stola i stao njime da obija cigle, jednu pak drugu. Vadi
polomljene cigle rukom, jednu, drugu, treu, sve bjesomunije, kao
jazavar, kad opsjednut njuhom ruje zemlju u slutnji neposrednog
plijena.)
MAGISTAR (zapomae) Sruit e nam se kua, vi ste ludi, gospodine
inspektore, Alfonso, pa zar ne vidite ta ova luda stvara, telefonirajte,
javite, zatraite asistenciju, to je katastrofa! (Bacio se na Areteja, ali ga je
ovaj odgurnuo s demonskom snagom.)

49
ARETEJ (uvukao se glavom u rupu na stijeni i tamo neto pipa, u mraku,
rukama. Izvukao je mumijiciranu ljudsku ruku. To je bacio. Jedan prsni ko,
jednu lubanju, jo nekoliko rebara, jednu kimu sa kukovima, jednu nogu,
jednu kutiju. U toj kutiji bili su njegovi rukopisi. Otvara kutiju) To su moji
rukopisi. Prah, pepeo, blato, nita! (Ponovo se bacio na traenje glavom u
rupu. Baca iza sebe prnje, kosti i jo jednu ruku, kao pseto kad grebe.
Stanka. Izvadio je Arinoinu pticu. Die pticu, stavlja je na dlanove, hoe
da je oivi svojim dahom, ali ptica je mrtva.)
ARETEJ: Ptica je mrtva. I Arinoina ptica je mrtva... Povjerovao sam da
ovjek moe da pobjegne iz svoga vremena ako uje njen glas. uo sam
je, a ona je mrtva, Klaudiju sam otrovao, Liviju su ubili, mislio sam da
preplivam i preplivao sam i sad sam tu na drugoj obali... (Dok to Aretej
govori, zvuk sirene. Stie ekipa za prvu pomo. Na trgu pred bazilikom
graja i agor mase. Sirene, klaksoni. Ulazi doktor sa dva bolniara.)
APATRID A (prikazuje doktoru staroga gospodina) Raoul Sigurd Morgens.
(Doktor u slubi prve pomoi, rukuje se servilno sa starim gospodinom i
sa ostalima.)
APATRID B: Svi smo mi doktori medicine.
DOKTOR: Doktor Venturi, milo mi je, neobino sam sretan, gospodo
kolege, ekscelencijo, dopustite mi da vam izjavim, da smatram ovaj na
susret historijskom ansom, da smo imali sree da vas pozdravimo u
naoj sredini. Tko bi se tome bio mogao nadati u Castelcaprinu?
ARETEJ: Od prvog trenutka znao sam da ete me predati krvnicima.
MORGENS: To su nai prijatelji! (Spram doktora) Mislim, kolega, da je vaa
intervencija suvina. Sluaj je veoma interesantan i jedino to moete, da
nas odvezete u hotel. ovjek e ostati na mojoj brizi! Preuzimam punu
garanciju, izvolite tako javiti u bolnicu! (Ljudi u bijelom pasivno se
podreuju.)
PETA SLIKA
U HOTELU XX CENTURY"
Preko itave scene, u visini drugog sprata, fasada velike neorenesansne
zgrade hotela XX Century". Poar tramontane na terasama i u kronjama
pinija i horova. Tende na balkonima viih spratova u arkim hojama.
etvorosobni apartman Sigurda Morgensa otvoren je na terasu. U salonu
desno Aretej na podu, sa epidijaskopom, projicira razne slike u ivim
hojama. Iz radija andante Pete Beethovenove simfonije. Uz tihe odzvuke
kampanila, u akustici blagoga septembarskog sumraka, iz daljine.
GLASOVI KOLPORTERA: Posebno izdanje, Velika pobjeda kod Madrida,
Bitka kod Guadalajare! Prodor u glavne pozicije katalonskog fronta, Veliki
manevri mediteranske flote, Djelomina mobilizacija. (Apatrid A, na terasi,
mislima odsutan, s pogledom na dalekoj puini. Stanka. Andante Pete.
Cvrci. Sobe Morgensovog apartmana osvijetljene abaurima.)
APATRID B (ulazi preko srednjeg salona, tiho, na prstima. Osvrui se
oprezno na salon s Aretejem, predaje Apatridu A snop veernjih novina)
Morituri te salutant", mobilizacija! to javlja London?
APATRID A: Consiglio dei Quattri, Lady Wansitart objavila je jedan sonet o

50
Golubu i o maslinovoj granici. Svjetski mir sprema se da bukne u
fantastinim razmjerima, sve dok se ne ispuni proroanstvo svetog
Malahija: posljednji papa spaljen po Antikristu. Trube i bubnjevi
apokaliptikog pogreba: marcia funebre!
APATRID B: Pred Castelcaprinom usidrila se itava flota bojnih grdosija.
Pue se kao vulkani.
APATRID A: Nerazmjerno mnogo manje sam indiferentan spram jedne
kutije sardina, nego spram itave bojne flote.
APATRID B: Mobilizacija godita 1916, 17, 18! Kako li sam 1916. naivno
zaviao novoroenim bebama u kolicima, a eto, Evropa dere svoje
vlastite bebe kao divlja prasica sezonski...
APATRID A: Sve do nae civilizacije nema nijedne koja nije bila kanibalska.
APATRID B: To je veoma utjeno u ovome trenutku, priznajem.
APATRID A: Evropa umire, a da se zapravo jo nije ni rodila. Koja je
civilizacija tako brzo nestala kao evropska? Nema joj ni pedeset godina.
Minervin Hram stajao je tu u Castelcaprinu vie od dvije hiljade godina, a
onda je tek stigla sveta Ancila da ga srui. A propos: to radi na dragi i
potovani udovac svete Ancile?
APATRID B: Stigao je sada ravno do treeg razreda gimnazije. Igra se
svojom laternom magikom. Svira Chopina, na Schonberga reagira
alergino, romantina priroda. Oaran je New Yorkom upravo tako kao i
mikroskopom. Rubensove ene simpatinije su mu od helenskih boginja.
APATRID A: Pojavio se meu nama, a sad ne znamo ta emo s njim?
APATRID B: Neka stvari teku svojim normalnim tokom, ne treba ga dirati.
APATRID A: On bi morao poeti reagirati logino. Nemogue je da se pred
njim ne bi digle zavjese. itavo poslijepodne ispitivao me je kako je to
ubijen Morgensov sin i zato svi mi lutamo svijetom bez krova.
APATRID B (promatrajui diskretno Areteja to radi u salonu) Zasad je jo
uvijek u povienom raspoloenju. Ponavlja Petu ad infinitum. To je sad
njegov faustovski trenutak:
Solch ein Gewimmel mcht' ich sehn,
Auf freiem Grund mit freiem Volke stehn.
Zum Augenblicke drft' ich sagen:
Verweile doch, du bist so schn...
APATRID A: Kad ovjek ne bi tako trajno gubio pamenje, uvijek bi znao
sto treba da radi. Ako ni po emu, a ono po sjeanju na batine. Kao pas.
Historijsko pamenje, meutim, jeste dim.
APATRID B (ustao je bacivi pogled sa terase u park) Eno ih, dolaze! Stari
sa svojom gospoom snahom. Simpatina ena, nema u sebi nieg od
patosa jedne udovice martira. Nesretna ena. ini se da joj je sueno da
ivi u sjeni golgotskih motiva. Hoe li ikad netko progovoriti o perverznim
patnjama naih dana? to je sa gospodinom iz Rima? I on je odsjeo u
naem hotelu.
APATRID A: etao je itavo poslijepodne s Morgensom uz Lungomare, a
Klaru sam naao gdje eka Staroga u kavani pred bazilikom. Bila je
nervozna...
APATRID B: Trebalo je ostati dosljedan. Svi ovi diplomatski razgovori

51
osveuju se prije ili kasnije.
APATRID A: Jeste, ali su te stvari esto tako zamrene. ovjek je
doputovao iz Rima, a da pobjegnu pred njim u Taorminu, ne bi imalo
smisla. Svejedno je, na kraju, da li se o jednoj sranoj krizi jednog
politikog trupla vode pregovori u Castelcaprinu ili na Siciliji.
APATRID B: udi me da su Starog pustili da otputuje u inostranstvo. To je
perverzno i enerozno u isti mah.
APATRID A: U tome i jeste trik: pustili su ga da bi time smanjili
vjerodostojnost antae.
APATRID B: Kako?
APATRID A: Jednostavno: oni trae da Stari potpie taj dokumenat o smrti
ovjeka, koga su likvidirali, tako da se dan potpisa podudara sa danom
njegova odlaska u Castelcaprino. Time smanjuju svaku sumnju da potpis
nije dat od slobodne volje.
APATRID B: Pa da, ali time riskiraju demanti iz inostranstva.
APATRID A: Nasuprot, koeficijent demantija ovim je trikom sveden na
niticu.
APATRID B: Smijeno, potpis antidatiran, a iznuen u Castelcaprinu dva
mjeseca poslije umorstva, juridiki kretinizam.
APATRID A: Da, ali Cezar nam je napisao nekoliko stotina stranica o isto
tako kretenskom sistemu talaca, i ako niste zaboravili, tamo sve vrvi od
perifrastinih konjugacija. Starome su pohapsili itav institut i prijete mu
difamantnim procesom velikog stila.
APATRID B: Smijeno, tko jo vjeruje u te procese?
APATRID A: To je istina, ali je isto tako istina i to, da od njih pucaju kosti
svima nama, od Areteja pa sve do Morgensa. Barun je bacio svoje karte:
da potpie ili da, se vrati...
APATRID B: Nije lud da se vrati...
APATRID A: Ne bude li se vratio, uhapsit e ga na temelju iskaza njegovih
vlastitih suradnika...
APATRID B: A pravo azila?
APATRID A: to je vama, ovjee? Za pse bez marke nema azila.
APATRID B (sa kaiprstom na usni) Chopin! Nokturno u cmolu. Patos
posmrtne poasti za pse bez azila. Smea no, kao venozna krv, tako
mrana no. I njemu Chopin neto govori. udni su magneti chopinske
tajne, da joj prislukuju i mrtvaci po grobovima.
APATRID A: Sto posto politiki tendenciozna muzika: muzika svih
desperatera kroz vjekove, bez prava na azil. (Morgens i Klara Anita ulaze
kroz srednji salon. Rukuju se s apatridima tiho i melankolino, da ne bi
zbunili Areteja. Nijema igra, stanka.)
APATRID B: C-mol nokturno!
MORGENS (spram Klare, kao da je moli za dozvolu) Zapalit u jednu
cigaretu, smijem? (Pali nervozno, upijajui dimove.)
APATRID A (sa uenjem) Koja je to?
KLARA (rezignirano) Ne znam, trideseta, etrdeseta, pedeseta...
MORGENS: Klara, srce, molim vas, zar ne? Zivimo u spiljama, sve je to
tako svejedno, molim vas, poruite da neto popijemo, konjaka, crne
kave, groa, to zapovijedate, gospodo?

52
APATRIDI A i B: Molimo...
KLARA (na telefonu) Molim vas, imamo goste, da, imamo goste, molim
kave, voa, groa, leda, da, i konjaka, ne, whisky - ne, konjak, da, molim,
samo brzo! (Tiina, Chopin, depresija, stanka.)
APATRID A (uz Chopina) Kad sluam Chopina, jasno mi je, da nitko jo nije
umio otkriti onu istinitu rije koja bi zasvijetlila na pogrebu svega to smo
mislili da je u nama ljudsko. Ova je nona muzika ista kantilena smrti.
MORGENS: Nisam znao, doktore, da vam je lirika slaba strana... to ima
novo? to govori London?
APATRID B: London? London svira Rosamundevalcer... Pariz reklamira
ovogodinje Badnje vee u Betlehemu... Nous passerons nos vacances de
Noel a Palestine... La Terre Sainte... optimizam i vedrina, svijetle
perspektive, bordelski klaviri, Straussovi valceri... (Butler servira voe,
konjak i kavu. Apalrid A je poao po Areteja i dovodi ga ispod ruke na
terasu. Servirajui konjak i voe Areteju)
APATRID A: Je l te, molim vas, interesovalo bi me, da li vam ova naa
muzika govori o smrti?
ARETEJ (u sandalama, bosonog, zaogrnut crnom kunom kabanicom) Ne
znam, stee mi dijafragmu, to je tamna muzika, ubori kao potok u tmini,
a opet je melem, ne znam. Ranjena ptica, slomljenih krila, tuga za
daljinama, tako, alost to ne moemo da ivimo ovjeka dostojno, a ipak,
ona ipak govori o tome, da se moe ivjeti ljudski, ne znam kako bih da
naem pravu rije: stidim se svojih sramota... (Stanka. Cvrci. Svi su
spustili pokunjeno glave.)
ARETEJ: Ako je netko bogovima ravan, onda je to ova muzika. (Stanka.
Klara je ustala bez rijei i zuri u daljinu. Tihe suze.)
ARETEJ: Plae harfa u noi i vi plaete. Nije mi jasno to se to sa svima
vama zbiva? Zato plaete, Klara? Prostor i vrijeme pretvorili ste u snage
ovjeku sklone, vode, vatru, gromove, ivotinje, sve ste podredili svojoj
volji i svatko razuman trebalo bi da poklekne pred punim smislom vae
svijesti i da vam na koljenima prizna da ste giganti, a vi tugujete kao da
vam je netko umro.
MORGENS: Jo uvijek svijetom vlada Eter, Sin Noi i Tmine, sine moj! Sve
je jo uvijek orfejska pjesma prokletstava, a jedina svjetlost meu nama
samo je iluzija, da e na kraju ovog nokturna ipak svanuti...
ARETEJ: Sve nae inspiracije raale su se nou. Sve to je uzvieno i
mudro, raalo se potajno, u sjeni krvnike sjekire. Pamet se kretala pod
krinkom. A ovi vai meridijani kojima ste obujmili zemlju kao loptu, to su
podnevni lukovi puni svjetlosti. Nitko od vas nema razloga da plae.
APATRID B: Vi ste pisali o melankoliji, a mi ne bolujemo od fiksnih ideja, ali
je ipak tako da od nas nitko nema razloga da se raduje.
ARETEJ: Zato da ne? Osvijetlili ste ovjeka, kreete se brzinom munje,
letite kao ptice, vae slike, vaa muzika, vaa medicina, spram toga su
bogovi zaista samilosti dostojna bijeda, zato vi ne biste imali razloga da
se radujete?
MORGENS: I moj sin je pisao knjige o sunanim meridijanima, a onda su
ga ubili kao psa.
ARETEJ: Sad je pamet pobijedila, svaka vaa knjiga impozantnija je od

53
svih faraonskih grobnica... (Kucanje. Ulazi maitre d'hotel, veoma utivo, a
ipak nametljivo i drsko. On vlada savrenom tehnikom dvosmislenih
aluzija s prizvukom neprikrivene prijetnje.)
MAlTRE D'HOTEL: Oprostite, molim, ekscelencijo, to. smetam, ali po
dunosti, koju imam ast vriti u ovako otmjenoj kui kao to je XX
Century", neobino mi je ao to sam se naao u prilici da kucam na vaa
vrata nezvan, da budem neka vrsta nametljiva posrednika, savreno,
dakako, nezavisno od svoje line volje.
MORGENS (odbojno, pasivno. Njegov ton ostaje do kraja rezerviran) Da,
molim, o emu se radi?
MAITRE: Oprostite, ekscelencijo, mojoj tremi, ja sam zaista zbunjen, ne
nalazim pravu rije, a to je posvema prirodno, na kraju, ako se uzme da
se obian smrtnik naao pred Likom, koji je tako rei spomenik meu
nama, ali meni bi bilo mnogo jednostavnije kad bih mogao izmijeniti s
vama neke misli u etiri oka, jer, najposlije, stvar je diskretna, a i
delikatna, te ne znam mogu li pred gospodom da budem sasvim otvoren i
iskren, a osim toga, da, i tako dalje, i tako dalje, molim vas hiljadu puta za
oprotenje...
MORGENS (nervozno) Da, o emu se radi?
MAITRE: Imao bih na vas jednu molbu, ekscelencijo, a istodobno i jednu
poruku, pak mislim, kad biste bili tako ljubezni da mi poklonite
trenutakdva, sarno jednu jedinu sekundu, u etiri oka...
MORGENS: Ovo su sve moji prijatelji, kao da smo sami, ne dajte se
smeta", ja sam, kako vidite, u drutvu, gospoda su moji dragi gosti, ja
nemam vremena...
MAITRE: Gospodine profesore, meni je zaista neprijatno, ali ja ve kao
neka vrsta vratara ovdje u naem XX Century" nisam mogao odbiti
njegovoj ekscelenciji, gospodinu barunu da vam ne prenesem njegovu
poruku, po njegovoj zaista, moram da kaem, neuobiajeno imperativnoj
elji...
MORGENS (vidljivo iznenaen) Tako, zar barun nije otputovao?
MAITRE: Ne, njegova ekscelencija je odgodila svoj odlazak. Njegova
ekscelencija zamolila me je, s akcentom, da vam i lno predam ovo
njegovo pismo, i ja nisam barunu mogao da odbijem tu uslugu, pak vas
molim, da me razumijete, izvolite, molim. (Predaje Morgensu pismo.)
MORGENS (uzima pismo i bacivi jedan pogled na rukopis baca ga na stol,
ne otvorivi ga) Hvala vam, dobro, molim!
MAITRE: Da, razumijem. Molim vas, ekscelencijo, meni je ta dunost
naroito neprijatna, razumije se, ali ne mogu da ne naglasim, da njegova
ekscelencija inzistira, kaem, inzistira, da se ni u kom sluaju ne vratim
bez odgovora. Pretpostavljam da je pismo veoma vano, jer mislim da
barun ne bi bio riskirao da me uputi k vama s naroitim aplombom bez
nekih specijalnih i vanih razloga...
MORGENS (nervozno) Rekao sam, hvala, veoma ljubezno od vas, u redu,
predali ste mi pismo, ta elite jo?
MAITRE: Da, molim, ali mislim da se ne bih mogao vratiti bez odgovora.
MORGENS: Pa rekao sam vam hvala, zar ne? Moete krenuti, dobili ste
odgovor, zar ne, hvala, mislim da nema nikakva razloga, da gubite svoje

54
dragocjeno vrijeme.
MAITRE: Meni je, zaista, ne umijem da se izrazim, meni je sve to, ako
smijem da kaem, odiozno da uznemirujem naeg tako otmjenog i dragog
gosta, kao to ste vi, ekscelencijo, ali ja bih vas ipak molio da mi
dopustite, da progovorim s vama u etiri oka, u jednoj nadasve vanoj
stvari, u obostranom interesu, samo jednu jedinu sekundu...
MORGENS (povienim tonom) Kako u obostranom interesu? Rekao sam
vam da sam u drutvu svojih prijatelja, a osim toga nita me ne interesuje
vaa poruka, razumijete li me?
MAITRE: Razumijem, ao mi je, ali, naalost, treba da vas liim nekih
iluzija, ekscelencijo! Ovo to imam da vam poruim, ne tie se samo vas,
nego isto tako i ove dame, a ako ba elite da znate, i ove gospode "vaih
prijatelja" - podjednako... Vie bih volio da umrem, nego to sam se naao
u ovoj nezavidnoj ulozi... krim time profesionalnu tajnu, ali pred pojavom
kao to ste vi, profesore, ne mogu da ne budem enerozan... Va je
apartman blokiran!
MORGENS: Kako blokiran, ne razumijem!
MAITRE: Politikom policijom, ekscelencijo!
MORGENS: Vi hoete da kaete da se mi nalazimo pod policijskom
kontrolom? Nisam znao da je va XX Century" neka vrsta hapsane...
MAITRE: Mi smo jo uvijek u internacionalno renominaroj kui,
ekscelencijo, i sve je ovisno, dakako, od nae slobodne volje. Policija je
blokirala sprat, ali fakultativno, razumije se...
MORGENS: Kakve su to zagonetne aluzije?
MAITRE: To nisu aluzije, to su injenice! Gospoda od policije mogu da se
pojave svakog trenutka...
MORGENS: Da, i to bih mogao da poduzmem u ovom konkretnom
sluaju?
MAITRE: Da primite gospodina baruna, ekscelencijo. U obostranom
interesu, naime, mislim, u interesu naeg hotela i ove gospode, a naroito
ove dame...
MORGENS: Kad ve razgovaram s policijom, izvolite uzeti ad notam:
nemam nita vie da kaem gospodinu barunu, i to je sve!
MAITRE: Razumijem. Ali mi je dunost da vas upozorim, kako mi je po
svome pozivu, koji vrim ovdje kao maitre d'hotel, prije svega
prvenstveno vano da vodim rauna o interesu same kue. Ja ne smijem
dopustiti da doe do kompromitantnog skandala, jer se radi o ugledu
naeg hotela! Mi nismo Hotel garni", oprostite, nego XX Century",
etablisman, koji meu svoje goste ubraja i krunisane glave. U ovome
trenutku pod ovim krovom stanuje nekoliko prineva i jedan infant, ako
smijem primijetiti.
MORGENS: Kakve to veze ima s bordelom? To, da smo blokirani policijom,
to je preventivna mjera, nadam se, zbog vaih krunisanih glava...
MAITRE: Hvala, ali to je preventivna mjera zbog ove gospode ovdje! Ova
dva vaa gospodina prijatelja" su lica, koja meunarodna policija vodi u
svojoj evidenciji kao opasne subverzivne agitatore... Ni jedan ni drugi
nemaju ni passeporta ni dravljanstva. A za ovu damu, za ovu vau
sekretaricu", nae vlasti nisu mogle utvrditi, da je udovica vaeg sina i,

55
prema tome...
MORGENS: Prema tome, to?
MAITRE: Prema tome, po obiajima, kakvi vladaju u naoj civilizovanoj
zemlji, ova dama ne moe da spava s vama u slobodnom branom
odnosu, jer je vi niste deklarirali kao voju konkubinu, a to vrijea javni
moral, to je jedno, a osim toga, ovoj pijanoj maskiranoj ludi mjesto je u
bolnici ili u zatvoru, a ne ovdje u hotelu.
MORGENS: Gospoda su gentlemani, profesori univerziteta, doktori
medicine i filozofije, njihova imena svijetle, razumijete li, svijetle kao
svjetionici i nitko nee znati ni za jednog od ovih vaih infanata i prineva,
kad e se o ovoj gospodi jo uvijek pisati knjige, razumijete li me? A ovaj
gospodin je pacijent bolnice svete Ancile i ja sam, to se tie njega, u
bolnici sve uredio, a ostalo je najistiji sublimirani bezobrazluk. Ne znam
da li dovoljno jasno pratite moju misao? Jeste li me razumjeli? Moralni i
intelektualni kretinizam! A sad me potedite, da vas ne moram izbaciti
napolje!
MAITRE: Oprostite, bila mi je dunost da vam skrenem panju na sve te
okolnosti, ekscelencijo, oprostite, alim, skidam sa sebe svaku
odgovornost, a to se dame tie...
MORGENS (s nijemim gestom, mar.)
MAITRE D'HOTEL (nestao je s izgovaranjem najbanalnijih fraza, u dimu
utrirane utivosti i poklona. Stanka.)
MORGENS (glumei hladnokrvno uzvienost) uli ste ovog jadnika to
fantazira? Kakvi su to ljudi, kojima mogu da padnu na pamet ovakvi
trikovi? Od toga do kriminala odvaja nas samo nijansa.
APATRID A: Nisu to trikovi, dragi profesore, to je logika otrih noeva.
ARETEJ (zbunjeno) ta hoe ovi ljudi od vas? Ako hoe vae glave, skinite
vi njihove.
APATRID B: A zato vi niste skinuli glave svojim krvnicima?
ARETEJ: Kod nas nije vladala pamet, nego umorstvo! Kod nas nitko nije
sumnjao u Ilirika da nije Bog, a vi ste oborili sve bogove. (Grmljavina
topova odjekuje od hotelske fasade sa daleke morske puine. Uz tihu
vibraciju stakla itava fasada hotela XX Century." obasjana je snopom
bijele svjetlosti reflektora sa ratnih brodova pred Castelcaprinom na
otvorenome moru. Prelijevanje magnezijske rasvjete iraje sa grmljavinom
topova nekoliko trenutaka.)
ARETEJ (u dodiru sa arolijom rasvjete, reagira spontanim trzajem,
osjetivi se obasjan avolskom maglom. U sjeni naslonjaa, na koljenima)
to je to?
MORGENS: To su nai bogovi, za koje vi mislite.da smo ih oborili.
ARETEJ: Gromovnici? Zar mogu da vas pobiju svojim munjama?
MORGENS: Mogu. Svakog trenutka. To su veliki brodovi: Arhimed,
Aristotel, Platon, Julije Cezar, Marko Aurelije, Leonardo da Vini, Dante,
Immanuel Kant, Galilej.
ARETEJ: I te nas nemani promatraju svojim demonskim oima?
APATRID B: Dakako, kao to mi promatramo mrave kada vrludaju pod
naim nogama u sjaju svjetiljke.
ARETEJ: Rekli ste mi poslije podne, da se ti monstrumi dime na tri do etiri

56
sata dobrog vjetra u krmu. Kako mogu da vas gaaju na tu daljinu?
APATRID B: Svojim katapultima oni mogu da bace na nas lave i ognja vie
nego trideset i tri Vezuva u jednom trenutku.
ARETEJ: Znai: oni mogu stvoriti od vas Pompeje, ako im se prohtije?
APATRID B: Pompeji su nevina djeja igra spram toga to ove grdosije
mogu.
ARETEJ: Kakve su to arolije?
APATRID A: Cezarovi ratovi, kohorte, legije, zveket oruja, u jednu rije.
(Telefon. Dugo, nervozno.)
MORGENS: Klara, dijete, ako je van der Blooten, objasnite mu da sam
definitivno odredio svoj stav i da je svaka rije u toj stvari suvina!
KLARA (na telefonu, odbojno) Da, to sam ja, dobar vee, molim... (Stanka.
Tiina. uje se odjekivanje hasharitona u koljci, osjea se kako taj glas
vitla Klarom sve vie. Zbunjena neutivim tonom telefonskog glasa,
spram Morgensa, spustivi slualicu) Barun moli da ga primite, jer u
protivnom sluaju on e intervenirati policijski brahijalno!
MORGENS (ustaje energino, uzima telefonsku koljku) To su fraze, on
nema na to pravo, to su gluposti. (Na telefonu) Da, ja sam, molim, poruio
sam vam da imam prijateljsku posjetu, nisam slobodan, alim... (Stanka.
U telefonu odjekuje povieni ton. Autoritativne staccatoreenice.)
MORGENS: Ne, ne, pa to je smijeno! Da, rekao sam, to je smijeno!
Ostajem kod svoje negativne formule: ne i ne! Kao to sam vam ve bio
objasnio: izvolite, molim vas, da, doslovno tako, decidirano, ne i ne! Vi ne
treba da budete drugo nego vjeran tuma mojih rijei. Samo to! Molim!
Da! U tome sluaju uvaite, da u zatraiti imedijatnu zatitu vlasti! Ako
ima da doe do skandala, molim, neka doe do skandala! (Iz slualice
odjekuje sarkastino cerekanje. Taj smijeh postaje drskom prijetnjom, tako
da je Morgens pod teretom toga smijeha spustio ruku sa slualicom.)
GLAS IZ TELEFONSKE KOLJKE: Halo, halo, ujete li me?
MORGENS (ponovo sa slusalicom na uhu) Da, molim. (Iz slualice odjekuju
tvrdi glasovi. Jedan kao drugi. Ton vojnikog skandiranja.)
MORGENS (upada u tu bujicu povisenim glasom) Ja ostajem kod svoga!
Da! Ako je tako, da vi mislite da moete sve, molim, ne mogu drugo nego
da protestiram, to je grubo kriminalno nasilje! (Zatvorio je telefon, spram
Klare u rezignaciji) Ne znam to da radim? Da ga primim ili ne, vodi nas u
protivnom sluaju sve na kvesturu.
KLARA (uznemireno) Ne biste ga trebali primiti.
MORGENS: A to da radim, zar ne vidite da smo predmeti u njihovim
rukama?
KLARA: Ne biste trebali popustiti, svi ovi razgovori nemaju nikakva rezona,
izgovoreno je sve to je imalo da se kae...
MORGENS: A to elite, da pucam?
KLARA: Ne znam. Ili, ili.
MORGENS: Da vas uhapsi kao konkubinu, da vas odvede sve na kvesturu,
vi znate da mrzim svaki fanatizam!
KLARA: Nije rije o fanatizmu, nego o logici.
MORGENS: Logika, to je to logika? Logika danas jeste to, da je Platon
gvozdena grdosija, to je danas logika. Molim vas, Klara, javite, neka ga

57
doprate gore!.
KLARA (na telefonu) Izvolite gospodina baruna dopratiti u salon.
Ekscelencija e ga primiti...
MORGENS (vratio se spram grupe na terasi. Areteju) I vama se ini
nelogino da se ova udovita die imenima Horacija i Arhimeda?
Aristotel od 52.000 tona, sa topovima od 45 centimetara kalibra?
APATRID B: U tome lei upravo naunoegzaktna formula itave nae
slabounrne civilizacije, da je sve manje logina. Kad ubojice udovice
svojih rtava hapse kao bludnice, a ljude koji nee da ubijaju vjeaju kao
zloince, to je sinteza jednog vremena, koje samo sebe apostrofira kao
herojsko"!
MORGENS (spram Areteja) O, moj drue u Hipokratu, u kakvu ste to
mranu spilju zalutali? (Ulazi harun van der Blooten u pratnji ovjeka u
fraku. Ovaj je uveo haruna u srednji salon i rutiniranom gestom upalio
veliki venecijanski svijenjak. Tu su se zaustavili.)
OVJEK U FRAKU (produivi do halkona, spram Morgensa) Gospodin
barun eka!
MORGENS (izlazi van der Blootenu u sustret) Izvolite! (Upuuje ih u salon
desno. U salonu desno ovjek u fraku zapalio je svijenjak, a zatim izlazi.
Morgens ulazi u desni salon i zatvara staklena vrata od balkona. Morgens i
barun stoje u sobi iza zatvorenih vrata, govore i gestikuliraju, ali se ne
uje ni rijei. Klara Anita s apatridima i sa Aretejem povukla se kroz
srednji salon u lijevu sobu, koja je isto tako otvorena na terasu. Stanka.
Aretej promatra svoje partnere, ohuzet njihovim brigama. Klara se
zaprepateno uetala sa glavom u dlanovima, a onda klonula bez rijei u
naslonja. Apatridi A i B odbijajui nervozno dimove bacaju poglede na
Klaru i ute. Duga stanka.)
ARETEJ: ta se to zbiva sa svima vama? Je li to onaj ovjek koji je jutros
govorio u apoteci iz Rima?
KLARA: To vi ne moete razumjeti! To je takav apsurd da ga vi ne moete
pojmiti.
ARETEJ: Pa dobro, da li je to ovjek iz Rima?
APATRID B: Da, to je ovjek iz Rima.
ARETEJ: Ako je to ovjek iz Rima, onda ga treba ubiti! Ako on prijeti vaem
ocu, da mu pomognemo.
KLARA: Vi tu ne moete nita, shvaate li? To je flagrantno krenje svih
ljudskih prava, vi ne znate ta je to, sjednite, molim vas, smirite se, molim
vas kao boga! Mi moemo sve to samo pokvariti! (Klonula je u suzama)
ARETEJ (na koljenima pred Klarom) Zato plaete, ne razumijem, zato
plaete, molim vas, a vas dvojica, zar ne vidite da se neto zbiva?
APATRID B (sarkastino) Kako da ne vidimo? Nita drugo i ne radimo nego
gledamo kako se to sve glupo zbiva...
ARETEJ: Pa dobro, a ne mislite li nita poduzeti?
APATRID A: A to ste vi poduzeli kad su vam donijeli od Cezara skupocjeni
poklon?
ARETEJ: Kostur od srebra?
APATRID B: Tako nekako, otprilike, da.
ARETEJ: Znai: veeras treba da se balzamira jedno truplo? Gospodin iz

58
Rima donio je kao poklisar smrti poruku u ime Sina Zeusovog?
APATRID A: Da ili ne! O toj niti visimo svi mi.
ARETEJ (djetinjasto) Eh, da imamo sad Arinoinu pticu, dobro bi nam
dola....
APATRID A (sarkastino) Da nas prenese za tri hiljade godina daleko?
Bojim se da bismo i tamo naili na nekog gospodina iz Rima....
ARETEJ (prislukujui glasovima iz salona. Do njega dopiru pojedini
odlomci reenica) Kad se pojavio taj gospodin, priinilo mi se da ga
poznajem! Pa da, jasno, to je on! To je Kajo Anicije, namjesnik Babilona i
Egipta!
KLARA: Ali, molim vas, to je barun van der Blooten, diplomatski envoye
special u rangu ministra.
ARETEJ: Diplomatski glasnik smrti, ja sam ga prepoznao, to je ef Ilirikove
palatinske policije! (Hoe da poleti prijeko u salon, ali su mu Apatridi A i B
preprijeili put.)
APATRIDI A i B: Molim vas, ekajte, to nije vaa stvar, smirite se. (U
desnom salonu, kroz staklena vrata sa terase vidi se da gestikulacija
obaju partnera postaje sve napetija. Baruna van der Blootena igra isti
glumac kao i Kaja Anicija Severa. Monokl, obrijana lubanja, vitka pojava
kavalerijskog oficira, salopno zaogrnuta tamnim havelokom. Morgens je
otvorio vrata od salona desno i vidljivo nervoznim ali odlunim gestama
nastoji da ekskomplimentira svoga posjetioca kroz srednju sobu, kojoj
vrata otvorena na terasu. Dijalog tee na otvorenim vratima desnog
salona i srednje sobe.)
MORGENS: Ovdje su vrata, ne elim vie gubiti nerve, sve su to perfidne i
glupe lai.
BARUN: Svaka la, koja se moe dokazati kao juridika istina, pretvara se
u juridiku istinu!
MORGENS: Ja nisam imbecilan, sa mnom ne trebate govoriti kao sa
slaboumnikom! To je kriminal, a nije jus.
BARUN: Stvari stoje kako stoje, nezavisno od nae subjektivne volje! Ako
neete, neete, a vi to izvolite izjaviti na mjerodavnome mjestu! Bilo bi
oportuno da se vratite, jer u protivnom sluaju postupit u kao to sam
ve rekao: brutalno. Bez obzira na skandale, brahijalno!
MORGENS: Ubili su mi sina, pa neka ubiju i mene, to im poruite!
BARUN: Rekao sam vam da je va doktor Kurt Lyhne uhapen i da imam
ovdje kopiju njegovih zapisnika, priznao je sve.
MORGENS: ta je ve mogao priznati? Pa valjda neemo ubijati nevine
ljude kao taoce? To nisu radili ni barbari!
BARUN: Kako da ne, samo to su i radili... Osim toga, upozoravam vas:
uhapena su i oba vaa suradnika, doktori Burning i Flamming! Klasian
sluaj: Intelligence Service! to se pravnog supstrata tie, optuni
materijal nije tako neznatan, te ne bi trebalo uvaiti iskljuivo kriminalne
elemente, koji se kanjavaju smru po svim kaznenim zakonima itavog
civilizovanog svijeta!
MORGENS: To je flagrantno krenje meunarodnog prava! Zatrait u azil!
BARUN: Kad je rije o kriminalu, nema azila

59
MORGENS: Ucjena najcininije vrste!
BARUN: To nije antaa, nego optuni materijal o drogama, o pokuajima
trovanja, o vivisekcijama na vaem institutu.
MORGENS: Vivisekcija, smijeno...
BARUN: Vivisekcije, da, ali ne mieva ili pasa, nego nevinih djevojaka,
dvije nesretne majke trae vau glavu.
MORGENS: To je smijeno.
BARUN: To je smijeno, dakako, ali svi suuesnici umorstava priznaju
svoje perverzne zloine punim potpisom.
MORGENS: Neu vie da govorim s vama, odstranite se, tamo su vrata!
Jo u veeras dati izjavu tampi i zatraiti zatitu vlasti! Izjavit u pred
itavim svijetom da se od mene trai da svojim potpisom odobrim jedno
umorstvo.
BARUN: Za vas je prekasno! Na temelju iskaza vaih suradnika, a naroito
Roericka i Burninga, upravo vi lino vrili ste te vivisekcije na ivim
djevojkama, a priloena je i dokumentacija fotografiranih izmasakriranih
enskih leeva. Preporuujem vam da se vratite, jer je to jedino to
moete uiniti u vlastitom interesu.
MORGENS: Da se vratim u smrt?
BARUN: U kakvu smrt? Od vas se ne trai da umrete.
MORGENS: Od mene se trai da od moje ruke umre netko drugi...
BARUN: Tua smrt jo je uvijek manje zlo od nae vlastite, a onaj drugi
ve je odavno mrtav! Od vas se ne trai nita drugo nego jedna neznatna
formalnost, da tu smrt konstatujete sa etvoricom asnih predstavnika
medicine.
MORGENS: Ponavljam vam, nemojte traiti od mene stvari nezavisne od
moje volje! To je stvar principa.
BARUN: Nikada jo nisam uo, da je tekst jednog medicinskog
svjedoanstva o neijoj prirodnoj smrti stvar nespojiva s medicinskim
principima!
MORGENS: Ne radi se o prirodnoj smrti!
BARUN: Ne mogu da slijedim senilnu metodu vaeg miljenja! Zato vi
tako tvrdoglavo sumnjate u prirodnost ove smrti? To su insinuacije, vi
vrijeate nau suverenu Vlast!
MORGENS: Ta idite, molim vas, radi se o kamuflai jednog umorstva!
Takvu perfidiju prekriti dostojanstvom svoga potpisa znai pretvoriti se u
moralni kadaver, a od mene ne moe nitko traiti da poinim moralno
samoubojstvo!
BARUN: Onda se izvolite vratiti i izjavite to sami. Mene ni u kom sluaju
ne bi bili uputili k vama da ste ve bili zauzeli stav jasne negacije! Vi ste
uprkos svemu ipak ostavili otvorena vrata da se doepate inostranstva!
MORGENS: Glupa la! Nisam demisionirao iz inostranstva, masakrirali ste
nevine ljude!
BARUN: Bacite jedan najpovrniji pogled na sadraj ovih priznanja! (Hoe
da izvadi iz svoje torbe nekoliko konvoluta spisa.)
MORGENS (odbija ga s gaenjem) Sve je to pisano ljudskom krvlju, to mi
se gadi, odvratni ste, gubite se da ne pozvonim posluzi!
BARUN: To ti se gadi, stara jarino, zar ne? O, to je zaista draesno, kad se

60
ovakav senilni bludnik zgraa nad nemoralom". Mislite li vi da ste zaista
okrueni idiotima? Vaa idiosinkrazija spram pravnih dokaza prozirna je
gluma jednog prevejanog kriminalca!
MORGENS (uzbueno) Kad ve neete da me oslobodite svoje prisutnosti,
dopustite mi da napustim ovu prostoriju!
BARUN: Napustit u vas kad mene bude volja, ne znam da li vam je to
dovoljno jasno? ini se da se jo uvijek ne snalazite? Stari glupane, zar jo
uvijek ne pojmi da te mogu liiti slobode, vlast te je proskribirala kao
ubojicu.
MORGENS: Mene, kao ubojicu? Nikakva sila na ovome svijetu ne moe
meni nita, ne znam da li ste dovoljno inteligentni da me umijete pratiti u
ovoj mojoj misli? Moje Djelo stoji pred itavim svijetom trajnije od svake
policije! Razumijete li to vam kaem? ta ekate? Idite, nosite se! (Poao
je da ode.)
BARUN: Vae Djelo pred itavim svijetom"? Pred svijetom moralnih
kretena kakvi ste i sami, pred takvim svijetom, da! Ali pred svijetom koji
zna to hoe, pred svijetom koji je svijestan svoga smionog poziva, pred
takvim svijetom vae Djelo" jeste i ostat e karikatura ljudske misli!
Izvolite, imajte toliko moralne snage i bacite pogled na ovo to pod svojim
vlastitim potpisima govore vasi najintimniji suradnici.
MORGENS: Kaem vam, napolje! (Kod ovih rijei pojavila se na lijevim
vratima salona Klara, s oitom namjerom da intervenira.)
BARUN: Zar te nije stid, stara matoidna svinjo? Zivi u blatu
promiskuiteta, a ova vaa Vestalinka, koja uva martirsku" uspomenu
svoga mrtvog supruga, ta se pred itavim svijetom ne stidi najbanalnijeg
incesta! Ta se dama kod vaih orgija mijea u pasjem klupku sa svim
vampirima u vaem bordelu, to ste ga prozvali Forumom Egzaktne
Nauke"! Pogledaj, lopove, sva ta prljava svjedoanstva iz tvoje
mrtvanice, gdje e i tebe jednoga dana pokazivati u formalinu kao
udovite, koje je ve davno trebalo spaliti! (Kada se glasna prepirka
izmeu baruna i Morgensa prenijela U srednji salon apartmana, pa kada
su scenom stale da odjekuju kobne rijei, Aretej se tiho oduljao preko
terase do ulaznih vrata srednjeg salona. On se tu, na terasi, kao zvjerka
pripio u sjeni jednog naslonjaa, i tako vreba, spreman na skok. Pod
dojmom grubih rijei, on se od vremena na vrijeme trza, kao da e se
oboriti na baruna, ali se svladava. Kod posljednjih grubih verbalnih injurija
Aretej je sunuo na baruna kao ris.)
ARETEJ: to si se zablenuo kao da me prvi put vidi, divlje magare, govori!
Obmanuo si Liviju da putujete u Libanon, Egipat, a onda si je spalio! Zato
si ubio moju enu?
BARUN: ta hoe ovaj ovjek?
ARETEJ: To je Kajo Anicije, koji je spalio moju enu i pobio mi sve ljude! ta
me gleda, kao da se ne poznajemo? Vitlam te ve itavu dugu no, da ti
otkrijem trag! Ti me ne prepoznaje, ti nisi Kajo, ti nisi spalio Liviju? A
zato su ovi ljudi sagradili mauzolej nad njenim grobom, lopove, zato joj
danas zvone zvona, ako nije bila spaljena po tvojim barbarima?
MORGENS: ujte me...
ARETEJ: Taj ovjek prijetio je meni vivisekcijom kao i vama, pustite me, ja

61
ga poznam! (Barunu) ta hoe od ovoga ovjeka, da ga slomi, da ubije
nekoga za raun tvoga krvavog palatinskog psa? (Morgensu) Ne vjerujte
ovom nitkovu ni jedne jedine rijei. On je ubio Lucija, mog najboljeg
famulusa, a sve to laje da su vai famulusi pod prisegom izjavili da
reete ive ljude, time je ve i meni prijetio, to su stari trikovi ovih
krvnika! Ako je istina da ova no traje ve vie od dvije hiljade godina,
onda ovi zlikovci prijete smru itavim pokoljenjima! Govori, zato si ubio
moju enu Liviju Ancilu?
MORGENS (hoe da urazumi Areteja) Ovoga ovjeka poznajem lino,
stanite, to nije ovjek sa Palatina!
ARETEJ: Ovo je Kajo Anicije koji mi je ubio enu! Raskrvario nas je kao pse,
probo mi je Luciju pred oima, spalio je sve moje rukopise, taj e pobiti i
vas, i sve vae prijatelje, zaklat e vas kao to su vam zaklali sina, i onog
miadia juer u apoteci, pozvonite, pozovite robove, ljude, sluge, sve
stanare ovog vaeg Dvadesetog stoljea", da dou, da ga veu, to je
zlikovac!
BARUN (s prezirom) Nikada u ivotu nisam sreo ove lude, kakva je to
komedija?
MORGENS: ovjeka sam naao na ulici, fenomen memorije i znanja,
interesantan kliniki sluaj.
BARUN: Ne interesuju mene vai kliniki sluajevi", to je u stilu vae
klinike", stara beno! Vi s tako bizarnim klinikim sluajem" mijenjate
rnisli o dravnim tajnama! I to je interesantan sluaj, i ne treba da vas
iznenadi bude li postao policijski! (Sa puine odjekuje grmljavina topova.)
ARETEJ (Morgensu oajno) A to razgovarate s ovom huljom? ujete li to
su njihovi gromovi, on e spaliti itav ovaj grad, on e spaliti sve gradove
svijeta, on e razoriti itavu vau civilizaciju, kao to je razorio Aretejon,
taj lopov trai od vas da nekoga ubijemo i da to prikrijemo togom
hipokratovskog svjedoanstva! Glupa miolovka za ovakve naivne trovae
kakav sam bio ja godinama... Imala je Livija Ancila pravo da smo moralni
idioti! Pitam te, poslednji put, ivotinjo, zato si ubio Liviju kad ti se
predala na milost i nemilost? (Uz grmljavinu topova iz daljine, Aretej je
neoekivano elastinim skokom dohvatio sa stola blistav no,
pribliavajui se barunu sagnut u pasu, sav pripijen uza zemlju kao
zvjerka, koja je itavu svoju panju uperila na siguran plijen.)
BARUN (sarkastino) Ovaj va kliniki sluaj" vlada se, vidim po svemu, u
stilu vaih egzaktno naunih direktiva. Vi njegujete, ini se, u principu
studij s metodom otrih noeva! Sjajno! Objasnite ovoj ludi neka ne
izaziva skandala! (Barunove rijei prati mukla tutnjava topova iz daljine, a
preko blijede fasade hotela XX Century" prelijeva se zloslutna svjetlost
reflektora.)
ARETEJ: Razorio si Aretejon, nitkove, sve si moje ljude poklao i pobio,
Liviju si spalio, nee vie piti ljudsku krv, nee odatle iv, ivotinjo!
(Aretej se bacio na baruna, ali ga je barun rutiniranim udarcem u vilicu
oborio tako da je Aretej odletio u kut sobe, udarivi itavom svojom
teinom o jednu vitrinu. Zvek stakla uz daleku grmljavinu. Aretej se odbio
kao pantin od gume, odbacivi se ponovnim skokom na baruna sa tako
neoekivanom snagom, da je ovaj posrnuo i pao, ali se isto tako elastino

62
ponovo osovio i Areteja ponovo odbio nogom. Novi skok i nekoliko muklih
udaraca tupim predmetom. Trenutak tiine. Aretej je oborio baruna, barun
se ne mie. Stanka. Aretej die barunovo tijelo kao predmet objema
rukama i tresne njime o vitrinu. uje se kako mrtvo tijelo pada kroz staklo,
padajui u nedoglednu dubljinu i probijajui itave nizove staklenih
prostora, kao da fijue kartea koja lomi grane, uz daleku grmljavinu
topova. Uz odjekivanje reskoga zvuka razbitog stakla, koje se kotrlja u
nepovrat, sve blia grmljavina, udar vjetra u granju borova pinija.
Iznenadna oluja uz zviduk vihora koji razbija stakla na otvorenim
prozorima hotela XX Century". Daleka topovska grmljavina gubi se na
puini, prekid svjetlosti, potpuna tmina. Ugasila se svjetlost na svim
prozorima hotela u potpunoj tmini. Vakuum. Morgens, Klara Anita i oba
Apatrida, A i B, ostali su zabezeknuti razvojem dogaaja i kao obuzeti
stravom. Klara i Apatridi A i B pratili su ovaj dvoboj sa terase, pasivno
promatrajui ovu horhu na ivot i smrt, koja je huknula neoekivano i s
takvom brzinom, da je svako upletanje izgledalo prosto tehniki
nemogue. Skokovi, udarci i ponovni naleti te borbe, dekorativan zveket
staklovine, koja zvoni kao itava fontana kristala, a naroito snaga s
kojom je Aretej podigao korpulentno barunovo tijelo i bacio ga u plutonsko
podzemlje kao lutku od slame, odjekivanje muklih prostora kroz koje se to
truplo rui kao kroz stoljea, sve to djeluje na ove neurastenine oajnike
gigantski. Morgens i njegova pratnja zastali su pred tim objavljenjem
nadljudske snage sapetog daha uz zviduk kobnog vihora kao pred
udesom. Trenutak svemirskog vakuuma u razumu i u asocijacijama.
Stanka. U trenutku prekida svjetlosti Morgens gubi svijest i klone u
naslonja. Srana kriza u mraku kratkog spoja. Stanka. Strka u tmini.)
KLARA ANITA (pridie Morgensa) Zapalite svijeu, doktore, tamo prijeko u
mojoj sobi ima svijenjak, molim vas, dragi doktore, brzo, prijeko u mojoj
sobi na stolu u necessaireu su injekcije, molim vas, brzo. (Dok Apatrid B
pali igice, jednu za drugom, osvijetljujui apartman na trenutak, Apatrid
A je potrao, spotakao se, pao, tri u drugu sobu, tamo je zapalio svijeu,
vraa se na necessaireom. Stanka. Klara Anita, uz pomo Apatrida B,
oslobodila je staroga gospodina okovratnika i kravate, uspravila ga u
naslonjau, ubrizgala mu injekciju i sada mu sva tri doktora prislukuju
puls u punoj tiini.)
KLARA ANITA (sa dubokim uzdahom) Dobro je, prolo je... (U oekivanju
da se Morgens vrati svijesti, stanka, koja nije vie ispunjena
neizvjesnou. Zviduk vjetra s munjama, gromovi.)
MORGENS (vraajui se u svijest, die ruku kao da je ranjen) Kakva je to
magla?
APATRID A: Prekid struje. Castelcaprinski vodovi su preoptereeni za ovaj
kapacitet, svako vee stavlja se u pogon novi agregat. Ve se godinama
spremaju da pojaaju vodove, nemaju sredstava, dribling lokalnih vlasti.
MORGENS (uz zvuk razbitog stakla) A ovaj vjetar?
APATRID B: To je vjetar s mora, profesore! Barometar od jutra pada
osjetljivo, to vjetar s mora razbija prozore na hotelskim koridorima.
MORGENS (kao da se budi) Vjetar s mora? Ah, da, istina, a to je s
barunom?

63
KLARA ANITA: Barun je telefonirao da putuje, barun je otputbvao.
MORGENS: I taj je ovjek jedna bijeda. I njemu su ruke vezane, a on nema
svoje slobodne volje. itavo poslijepodne kukao mi je da je u takvoj
materijalnoj kondiciji, da mora da se bavi poslovima koji se protive
njegovom ukusu i boljem uvjerenju. Karijera. Sve je jo uvijek oko nas
magla, kao da smo u podzemlju. I ovdje je sve zastrto koprenom. A gdje je
na arhijatar?
APATRID A: I on je otputovao, profesore! Rasplinuo se kao rije koja je
izgovorena, a onda se gasi u polutmini svijesti! Nestao je kao nae misli
nad njegovim grobom. Nestao je sa svojom pticom, sa svojom Livijom i sa
svojim brigama... Ostavio nam je jedan citat iz Seneke, da je ovjek
ovjeku svetinja, a to nije mnogo vie od nita.
KLARA: To je mnogo vie od nita, doktore, i to je zapravo sve to je
ovjeku sueno da spozna pod ovim zvijezdama.
APATRID B: Da ovjek treba da bude ovjeku ovjek, to je prosto i veoma
jednostavno i logino, i nitko razuman nije sklon u to sumnjati. Meutim,
takav sistem miljenja ima svoju perverznu logiku, a ona nas dovodi do
toga, da mnogi ljudi danas lutaju svijetom kao perverzni kandidati smrti. I
to je veoma jednostavno i logino.
APATRID A: A onda e ih jednoga dana balzamirati, pretvoriti ih u
metafizike lutke, izloiti u srebrnom sarkofagu i dalje ubijati u njihovo i
nae ime. Postat e sveci, zvonit e im zvona, u njihovu slavu izricat e se
smrtne osude, klanjat e im se pokoljenja kao pozlaenim kipovima, plovit
e kao oklopnjae i iz ubojnih drijela rigati vatru uz grmljavinu gromova,
kleat e pred njima stoljea kao pred negacijom pameti i morala i svega
to su ikada htjeli i mislili, to su propovijedali i vjerovali. To i tako. To su
perspektive ovog ukletog fetiizma, koji prodire sve ljudsko kao
Saturno...
KLARA: Taj fetiizam, mili moj, nije tako vaan kao to vi mislite, a ni te
negacije nisu tako sudbonosne.
APATRID B: A to je onda vano, Klara, oprostite, ako se krvave glave
muenika kotrljaju ponovo kao lavine smrti?
KLARA: Sve su to prolazne obmane. to se zbiva s mrtvim tijelom ovjeka
poslije njegove smrti, da li postaje drveni svetac na oltaru kome zvone
zvona, to za ive ljude nije vano! Za nas je vano to to se zbiva danas i
ovdje s nama 1 nieu nama, i prema tome ne preostaje nam nego da se
pokoravamo svome vlastitom ukusu i da razlikujemo to je spojivo s
boljim obiajima, a to nije. To znati jednostavno je kao i disati, dok je
ovjek iv on die, a sve ostalo su rijei...
APATRID A: Legende i iluzije kao to je bila Aretejeva ptica, ptica takve
ljepote, da se niim na zemlji ne bi mogla usporediti, Avis mirae
pulchritudinis et decoris, nihil in terrenis est quod illius voci possit
comparari, Avis pulcherrima ante oculos eius...
APATRID B: Turistika panorama za engleske usidjelice i naivne klerike iz
barbarskih provincija"... Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u
nama, to krijete sve papige itavog svijeta, a onda dolaze filozofi i
objanjavaju glupanima da je ovaj svijet savreni izum kao kiobran, jer
ga nitko jo nije uspio da popravi ve vjekovima, a onda dolaze Anicijevi

64
baruni, i iz tog ukletog paklenog kruga nema uspona.... (U tome trenutku
sinula je puna svjetlost iz svih svjetala, i na itavoj fasadi hotela XX
Century" zapalili su' se svi prozori, sve terase i svi balkoni. Poslije prekida
kratkog spoja blagodat pune rasvjete rasula se po itavoj sceni i obasjala
ljudsko raspoloenje povienim osjeajem svijesti i samosvijesti.)
GLASOVI SVIH PRISUTNIH: A, a, a, evo svjetlosti, sjajno.
MORGENS (kao da se vratio na ovaj svijet) Evo svjetlosti! I tu svjetlost
poklonila nam je ljudska ruka. Ne sjeam se tko to je od starih hipokratika
rekao da ne zna, da li je ovjek najmudrija ivotinja zato jer ima ruke ili
ima ruke jer je najmudrija. U svakom sluaju ljudska ruka je savrenstvo
od remek-djela, kome se ne bi moglo nita ni dodati ni oduzeti.
APATRID B: Da, ali ima tamo jedna Aretejeva emendacija ovoga galenskog
apokrifa. Ima tamo jedan a ipak"!... A ipak je ovo remek-djelo ruka
majmuna."
(Zavjesa)