Odisejev oiljak

Osvrt na istoimeno poglavlje djela ''Mimeza'' Ericha Auerbacha''

Zanimljiv fabularni presjek, gdje se u vidu digresije, kao karakteristinog sredstva

retardacije u Homerovoj poeziji, jedna fabula zamjeni drugom, zanimljiv je indikator
karakteristine afektne suzdranosti i potrebe za urednim jezino-loginim tekstom i
semantikom preciznou. Njegovi likovi u ''Ilijadi'' i ''Odiseji'' tako ne proputaju svojim
govorom pruati nam uvid u svoj osobni svijet, pa makar to bilo u afektu, kroz dijaloge ili
monologe, ime postaje oito kako Homerov senzibilitet ne doputa nejasna osjetilna
oblikovanja pojava. Erich Auerbach, njemaki filolog, knjievni teoretiar i kritiar nam tako,
kroz prvo poglavlje svojeg monumentalnog djela ''Mimeza'', koje svakako spada meu
njemaka fundamentalna djela s podruja humanistikih disciplina, a s kojim autor na
inovativan nain spaja stilsku povijest s drutvenom povijeu kroz milenije zapadne kulture,
navodi niz zanimljivih primjera kojima nastoji opisati nam tu karakteristiku. Tako djelo
zapoinje kratkim sinopsisom 19. Poglavlja Homerove ''Odiseje'' u kojemu se protagonist,
mudri junak Trojanskog rata Odisej nakon 41 dana putovanja, napokon nalazi u svojoj kui i
preruen u prosjaka, starca, biva ugoen u milosti svoje supruge Penelope i bive dadilje
Eurikleje. Nakon to mu starica napipa oiljak i prepozna doljaka, isputa mu nogu koju je u
znak dobrodolice i naklonosti prala, u vodu te nakon 40-ak stihova samog tog prizora, gdje
su likovi jasno opisani unutar preglednog prostora i jasnih misli i unutarnjih stanja, fabula se
naglo prekida i kree 70-ak stihova digresije u kojoj nam Homer upoznaje sa Odisejevom
povijeu i nastankom njegova oiljka. Ta digresija, iako naelno vezana za prolost, ni po
emu se u djelu ne istie od prethodnih stihova. Sve je u prezentu, prepuna bogatih i idilinih
motiva i prizora, ni po emu manje relevantna od bilokoje druge fabule u djelu. Kljuan
trenutak krajnje disonance, tako je zamjenjena idilinom digresijom, ime ini svojevrsni
kontrapunkt, u kojemu vodeu dionicu ona sada u potpunosti preuzima. Iz toga prirodno
proizlazi tako pitanje razloga tog neobinog suprotstavljanja te kontrarnosti na relaciji
tragiko epsko. Predstavljaju li ti temporalni skokovi ''unaprijed'' ili ''unazad'' pomou
umetaka ''suprotnost grevitim nastojanjima za dostizanjem cilja'' kako se pita sam Auerbach,
ili je to u maniri ''tek nepominog postojanja i djelovanja stvari u skladu s njihovom
prirodom'' u smislu naturalnijeg doaravanja same dotine grae kako pretpostavlja Schiller ?
Auerbach smatra malo vjerojatnim Homerovo rukovoenje estetskim razmatranjima ili
osjeajima te uzrok zapravo trai u potrebi iluminiranja svakog detalja tj. Smatra kako Homer
''poznaje samo prednji plan, samo jednakomjerno osvijetljenu, ravnomjerno objektivnu
sadanjost'' (Auerbach, ''Odisejev oiljak'', Mimeza). Nasuprot tom poprilino jasnom i iz
dananjeg aspekta jednostavnog kompozicijskog sredstva, Auerbach suprotstavlja
pripovijetku o obraanju Boga Abrahamu i Izakovoj rtvi iz 22. Poglavlja Knjige postanka
koja poinje sa jedinostavnim dijalogom izmeu Boga i Abrahama koja se u sutini svodi na
proste, nezavisne uskline reenice, bez ikakvih naznaka mjesta radnje, vremena, otkud je
Bog doao, kako, niti motivacije subjekata. Upravo u tim turim reenicama, kao kratkim
uvodom, nakon kojeg pripovijest izvire znaenjski ''viak'' koji se onda generira prema
transcedenciji tj. Bojoj volji koja je, kako sugerira tekst, neupitna. Abraham nekamo kree

''rano ujutro'', putuje, ne gleda niti lijevo niti desno, tek treeg dana podie glavu i shvaa da
je negdje, je li to cilj, to je uope taj cilj, o tome ne saznajemo gotovo nita. Trei glavni lik,
Izak, jedini dobiva apoziciju u vidu zapovijedi ''Povedi Izaka, svog jedinog sina kojeg voli''
to i dalje de facto ne govori nita o samom liku ve jedino o relaciji Abraham Izak sa
oitim ciljem isticanja teine Abrahamove kunje i Boje svjesti o istoj. Oito je da ta
redukcija pridjevaka likovima, mjestu i okolnostima, ovdje slui u maniri stvaranja i
odravanja stanja trajne tjeskobe kroz ''oduzimanje nae slobodne volje, usmjeravanje i
koncentraciju naih unutarnjih silnica (Schiller kae: ''nae djelatnosti'') samo u jednu
stranu''. Dok kod homera dijalozi esto slue i u deskriptivne svrhe pa nam tako esto likovi
odaju podosta informacija o sebi, svojoj prolosti, habitusu i sl. U biblijskoj pripovijesti, koja
je takoer epska, stvar je dijametralno suprotna. Iz navedenog jasna je distinkcija u
motivacijskom naboju homerskih i biblijskih likova: dok prvi zahtjevaju vrst, jasan, moralno
nabijen i jasno izraziv argument za konflikt koji se kasnije razrijeava u otvorenoj borbi,
krvlju i smru, kod potonjih ljubomora, zavist i motivi slinog emotivnog spektra,
stratificirani su u razne dinamike intenzitete, spojene sa transcedentalnim apsolutom, te kroz
tako zatrovanu svakodnevnicu uzvienog i svakodnevnog stapaju se u neraskidivu cijelinu i
kalup motivskog potencijala i moralno etikog modaliteta na relaciji ovijek bog. Dijalog
Abrahama i Izaka oito je tek prekid mune utnje koji nimalo nema katartinu svrhu,
naprotiv, ve samo odatno pojaava dojam imanentne tragine sudbine Izaka i Abrahamovu
dvojbu. Auerbach kroz ovakav presjek ova dva stila tako stvara ishodite za dvije tipologije- s
jedne strane oblikotvorni opisni stil, neprekinute povezanosti i slobodnog izraza sa
ogranienim povijesno razvojnim u ljudskoj problematici i s druge strane naglaavanje
pozadinskog, sugestivnog, neizgovorenog, duboko problematinog i mistinog.

Josip Lukovi