Filozofski fakultet u Sarajevu

RIJEI KAO PHARMAKON:

Romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj
knjievnoj teoriji

NINA ALIHODI

Sarajevo, 2014.

Rijei kao pharmakon

Rijei kao pharmakon

Doc. dr. Nina Alihodi

RIJEI KAO PHARMAKON: Romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj knjievnoj teoriji
Urednik:
Prof. dr. Salih Foo
Recenzenti:
Akademik Milivoj Solar
Akademik Tvrtko Kulenovi
Izdanje:
Prvo
Izdava:
Filozofski fakultet u Sarajevu
Sarajevo, 2014. godine
Elektronsko izdanje
------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.0
ALIHODI, Nina
Rijei kao pharmakon : romaneskno propitivanje
identiteta u postkolonijalnoj knjievnoj teoriji
[Elektronski izvor] / Nina Alihodi. - Izvorni
nauni doprinos. - Sarajevo : Filozofski fakultet,
2014. - 340 str.
Nain dostupa (URL):
http://www.ff-eizdavastvo.ba/Knjige.aspx. - Nasl.
sa nasl. ekrana. - Izvor opisan dana 13. 05. 2014.
- Biografija: str. 340. - Bibliografija: str.321-335
ISBN 978-9958-625-49-7
COBISS.BH-ID 21244422
-------------------------------------------------

Rijei kao pharmakon

Saetak
a. Rijei bez doma. Romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj
knjievnoj teoriji
Ue podruje istraivanja unutar knjige je analiza romana zamiljena

kao doprinos

promiljanja prakse itanja pri kojoj je pozornost usmjerena na propitivanje romaneskne

artikulacije identiteta. Zamisao analize je da ukae na jednu od moguih strategija itanja, koja
se nadaje jednom vrstom potrage, u onoj mjeri u kojoj se roman kao anr, ne svodi na
raspravu o prekoraenju, nego je i sam prekoraenje, kako jezika tako i odnosa to se jezikom i
u jeziku postavljaju.
Teorijska podloga istraivanju bazirana je na pristupu postkolonijalnoj knjievnoj teoriji kao
irokom interdisciplinarnom polju, u kojem se oslikavaju posljedice kolonijalizma u naem
razumijevanju povijesti, politike, kulture i knjievnosti. Analiza je usmjerena na pozorno
itanje teksta ali i na prepoznavanje, samo osnovnih aspekata uticaja Derridine dekonstrukcije,
Foucaltove teorije diskurza i Lacanove reinterpretacije psihoanalize.
Praktina primjenjivost i relevantnost spoznaje upozoravajue su i zamiljene samo kao jedna
od moguih strategija pribliavanja knjievnim tekstovima, jer se svaka zacrtana putanja
metodologije odaje kao namjerno posezanje za poloajem u kojem smo hipotetiki, rtve
najpodmuklijeg lukavstva moi, gdje naa itanja vrlo teko klize u neprekidnom procesu
redefiniranja rubnog i sredinjeg.

Rijei kao pharmakon

b. Novelistic questioning of identity in postcolonial literature theory

The central sphere of the work is the analysis of a novels as another contribution to the
pondering upon the practice of reading in which the attention is directed towards questioning of
the novelistic articulation of identity. The very idea of this analysis is to point to one of the
possible strategies of reading, which is anticipated by a kind of search which does not exceed
the bounds within which the novel as a genre is not reduced to a mere discussion on
transgression but it itself is rather a transgression, both of a language and the relations that exist
withing the language or are set by it.
Theoretic grounds of the work are based on the approach to the postcolonial literary theory as
being a very wide interdisciplinary field, in which the consequences of colonialism in our
understanding of history, politics, culture and literature are questioned. The analysis is directed
to a very careful reading of a text as well as to recognizing of basic aspects of the impact
construed by Derrida's deconstruction, Foucault's discourse theory and Lacan's reinterpretation
of psychoanalysis.
Practical application and relevance of this perception are warning and thus devised only as one
of possible strategies of drawing closer to literary texts, since any imposed methodology
discloses itself as a deliberate reaching for a position in which we are hypothetically victims of
the meanest cunning of power, where our reading slide with difficulty withing a constant
process of redefinition.
5

Rijei kao pharmakon

Predgovor

Knjiga Rijei kao pharmakon: romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj knjievnoj

teoriji je proizala iz doktorske disertacije pod nazivnom Romaneskno propitivanje identiteta u
postkolonijalnoj knjievnoj teoriji, odbranjenoj na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu 2008.
godine pred Komisijom: akademik Tvrtko Kulenovi, akademik Milivoj Solar i prof. dr. sc. Gordana
Slabinac.
Zapravo Rijei kao pharmakon je skup onih poglavlja iz doktorske disertacije koji se odnose na
suvremene teorijske pristupe posveene propitivanju romana kroz razliite drutveno-historijske uvjete,
koji su doveli do toga da taj knjievni anr postane neka vrsta civilizacijskog simptoma utjelovljujui
osnovne preokupacije razliitih epoha i stilskih formacija.
Sukladno suvremenom knjievno-teorijskom pristupu, u knjizi su ponuena odreena teorijska rjeenja,
nekada u vidu naznaka, a ponekad i neto opirnije kada su ti teorijski postulati neposredno znaajni za
razumijevanje postkolonijalnog pristupa u prouavanju romaneskne forme ili aktualnih pitanja o
poloaju suvremenog ovjeka.
Ujedno, u knjizi je

akcentirana kompleksna meuovisnost postmodernistikih romansijerskih

postupaka uz prepoznavanje elemenata poststrukturalistike misli, i dekonstrukcije kao jedne od

mogunosti u samom pisanju ali i u nainu itanja romana kao osebujne knjievne vrste kojom se
dovodimo u zonu propitivanja svih tradicionalno utemeljenih ubjeenja. Uoena problematika je u vezi

Rijei kao pharmakon

prilino burnog razdoblja postmoderne gdje je postkolonijalna knjievnost akcentirala znaaj, ali i mo
najpopularnijeg i najutjecajnijeg knjievnog anra u 19., 20. i 21. stoljeu.
Jedna od razlika izmeu tradicionalne teorije knjievnosti i suvremene knjievne teorije je u tome to
temeljne, konstitutivne granice izmeu znanosti i knjievnosti bivaju ukinute. Cjelokupan pojmovni
ureaj discipline biva suoen s tzv. krizom temelja u cilju demonstriranja razlika kao slinosti
presvuenih distancom. Ishod navedenog pomjeranja u znanosti o knjievnosti zabiljeen je kao tzv.
prelaenje granice u smislu da niti jedan pristup u ophoenju s knjievnim tekstovima ne moe se
primjenjivati kao temeljan niti kao univerzalan, ve je svaki od njih podvrgnut naelima
samopreispitivanja. U skladu s tim, u knjizi su ponuene interpretacije kanonskih knjievnih ostvarenja
i to u presjecitu mnotva posve razliitih, a time i konkurentnih strategija itanja nastalih iz posve
oprenih perspektiva.
Osnovni cilj je razotkriti ugnjetavalaku prirodu svih ideologijskih tvorevina, pa tako i najvanije
knjievne forme suvremenog doba, odnosno, namjera je pokrenuti diskusiju o romanu kao diskursu
svjesnog strategija moi. Naposlijetku, vano je podvui snaan poriv suvremene znanosti o
knjievnosti prema uoavanju onih kulturnih praksi koje oblikuju pojedince u svrhu manipulacije
marginaliziranim grupama. Shodno tome, uoen je iznimno borben pristup prema tradicionalnim
teorijskim postavkama u prouavanju knjievnih djela, kako bi se pronaao put u interpretaciji u skladu
s promjenama u smislu buenja senzibiliteta itatelja prema glasu Drugog.
elim napomenuti da mi se uinio prikladnim odabir za naslov knjige u smislu da je irem itateljstvu
kao i onima koji se bave znanou o knjievnosti, ponuen interdisciplinarni dijalog koji upuuje na
razumijevanje teorijske problematike istovremeno ukazujui na mehanizme funkcioniranja kulture. Na

Rijei kao pharmakon

tragu dekonstruktivistikog pristupa, gdje je zadaa knjievne kritike uspostavljena kao otklon od
konformistikog dogmatizma, termin pharmakon u svojoj znaenjskoj produenosti potrauje posve
neodluiva znaenjska smjetanja. U tom smislu Rijei kao pharmakon funkcioniraju kao moan
koncept gdje se, uz pomo diskretne ekonomije diseminacije otvaraju pukotine u hijerarhijskoj
zapadnjakoj metafizici prisutnosti.

Rijei kao pharmakon

Sadraj

1. Uvod...................................................................................................................................................10
2. Postkolonijalna teorija kao rubna disciplina-iitavanje prominentnih tekstova...............................21
2.1. Derridina dekonstrukcija.......................................................................................21
2.2. Foucaltova teorija diskursa...................................................................................65
2.3. Lacanova reinterpretacija psihoanalize...............................................................105
3. Razumijevanje kategorija: orijentalizam/balkanizam u smislu bliskosti presvuene
distancom........................................................................................................................................147
3.1. Postkolonijalna teorija-orijentalizam kao antisencijalistika istraivalaka oblast.......147
3.2. Izmiljanje balkana/retorika balkanizacije.....................................................................165
3.3. Balkansko iskustvo nekoga izmeu-tradicionalno neteoretizirano prije
prouavanja...................................................................................................................182
4. Propitivanje modela: svi su postkolonijalni sluajevi kontekstualizirani.....................................208
4.1. Iz Afrike ili sa Zapada neto novo: Foe (John M. Coetzee)...........................................208
4.2. Historiografska metafikacija-ahrijarov prsten (Devad Karahasan)............................280
4.3. Borgesovi izmiljaji/Izmiljaji: zapadanjaki kanon Prie iz Tisuu i jedne noi.........298
4.4. Kontrapunktualni pristup analizi romanesknog propitivanja identiteta.........................309
Kljune rijei...........................................................................................................................................320
Bibliografija............................................................................................................................................321
Recenzija-akademik Milivoj Solar..........................................................................................................336
Recenzija-akademik Tvrtko Kulenovi..................................................................................................338
Biografija................................................................................................................................................340

Rijei kao pharmakon

1. Uvod
Literatura se pokazuje kao jedna ogromna labaratorija za misaone eksperimente u kojima su
mogunosti variranja narativnog identiteta stavljene na probu (...) Da narativnost takoe ima
svoje zbunjujue sluajeve o tome nas u izobilju moe pouiti (...) suvremeni roman. Na prvi
pogled ti sluajevi se daju opisati kao fikcija gubljenja identiteta. (...) kako misaoni
eksperimenti, podstaknuti od strane fikcije sa svim etikim implikacijama (...) mogu da
doprinesu samoispitivanju u stvarnom ivotu? (Ricoeur 2004: 155 156; 166)
U predgovoru izdanju Kritika postkolonijalnog uma na srpskom jeziku, Gayatri Chakravorty
Spivak napisala je: Kako e ovo danas prevaliti put do evropskog zamiljanja Balkana?

Rijei koje prethode nameu promiljanje u smislu stvaralakog koritenja modela

postkolonijalne

teorije

prema

trajnom

uporitu

imaginarnog,

toksinog

kodiranja

dvosmislenog statusa Balkana kao konfliktne raskrsnice kontinenata, civilizacija i kultura.

10

Rijei kao pharmakon

Edward W. Said, jedan od eminentnih amerikih knjievnih kritiara, palestinskog podrijekla ,

svojim je djelom Orijentalizam utemeljio osnovne obrise postkolonijalne teorije koja se bavi
knjievnou i kulturom bivih kolonijalnih zemalja.

Postkolonijalna teorija nije jedinstvena u svojoj metodologiji, s obzirom na naglaenu bitnost

razumijevanja raznolikosti iskustva. U tom smislu, postkolonijalnoj teoriji, treba prilaziti kao
irokom interdisciplinarnom polju, u kojem se istrauju posljedice kolonijalizma u naem
razumijevanju povijesti, politike, kulture i knjievnosti. Shvativi je kao rubnu disciplinu, u
njoj se, na djelu prepoznaju gotovo sve suvremene teorije od interdisciplinarnog znaaja. Zbog
toga se i zamisao rekreirane analiza usmjerava na prepoznavanje isitanih tekstova od strane
postkolonijalne teorije. Analizirat u uticaj Jacques Derridine dekonstrukcije, Michel
Foucaultove teorije diskurza i Jacques Lacanove reinterpretacije psihoanalize.

Postkolonijalna teorija je i dalje, prije svega, usmjerena na paljivo itanje tekstova, meu
kojima, knjievni zauzimaju vano mjesto. Zamiljena analiza, moe biti shvaena kao jedno u
nizu praksi itanja, pri emu se pozornost usmjerava na propitivanje romaneskne reartikulacije
identiteta, koji je diskurzivno proizveden.

11

Rijei kao pharmakon

U tom smislu, Orijent se za orijentalizam, kao i Balkan za balkanizam, prepoznaju kao

tekstualne konstrukcije u kojima uoavamo neto poput bolesti Don Quixotea, gdje ne
cirkuliraju istine, nego reprezentacije.

Meutim, kako je orijentalizam/ Orijentalizam zamiljen kao eksplicitno antiesencijalistika

istraivalaka oblast ili kao borbena knjiga a ne teorijska maina, u vrednovanju Saidova
doprinosa postkolonijalnoj teoriji, profiliraju se debate prema uvidima u vlastite teme.
Sukladno tome, nailazimo na iskustvo koje zahtijeva interveniranje, prema rijeima Spivak, da
su svi postkolonijalni sluajevi kontekstualizirani. To znai, da nam je namjerena zadaa prema
kojoj emo to osjeanje (dis)locirati. Dakle, elimo se suoiti s dezorijentacijom, kao susretom
s ivim i stvarnim, a ne s itanjem orijentalizma kao neke vrste normiranog znanja.

Sukladno predhodno spomenutom, stvaralakom modelu, pozornost elim usmjeriti prema

verificiranoj preradbi istraivanja balkanistikog diskurza, u smislu naslova uvodnog poglavlja
knjige Marije Todorove Imaginarni Balkan; Balkanizam i Orijentalizam: razliite kategorije?,
odnosno, naslova zbornike radova Balkan kao metafora: izmeu globalizacije i fragmentacije.

12

Rijei kao pharmakon

Odnosno, metodologija analize se temelji na manje uobiajenom pristupu, kojim se zajednika

budunost posveena Saidovu tragu, profilira kroz pokuaj razumijevanja kategorija
orijentalizma i balkanizma u svjetlu bliskosti presvuene distancom.

U nastavku, nazire se skrivena ambicija promijenjene itateljske prakse prouavanja najvanije

knjievne forme modernog doba. Prikaz se temeljiti na pretpostavci da je dolo vrijeme u
kojem se roman suoio s procesima vlastite produkcije moi.

Kontrapunktualni se pristup kanonskim autorima i djelima, oitava u pozadini neprestanog

istraivanja struktura znanja i moi, u suvremenoj metafikcionalnoj prozi. U tom smislu
metafikcionalna funkcija proze koju pokuavam opisati kao neku vrstu hibrida / mjesta izmeu,
podrazumijeva otpornu svijest alternativnog diskurza koji je svjestan strategije moi.

To znai, da elim privilegirati suvremeni knjievni diskurs, zahvaljujui njegovoj

samorefleksivnosti / autoreferencijalnosti, to bih potkrijepila rijeima Charlesa Taylora da
globaliziranje bez kozmopolitskog miljenja, bez naela samosvjesnosti, vodi ka dominaciji.
Status suvremene metafikcionalne proze projiciran je, postmodernim stavom, u smislu

13

Rijei kao pharmakon

poricanja fiksiranosti tumaenja i nadmoi bilo kojega kanona, to se prepoznaje u praksi

isitavanja jedine razaberive istine fikcije.

U postmodernoj romanesknoj tekstualnosti prepoznatljiva je aktualizacija obnove romana kao

primarno europskog anra i to kroz prikaz estetske vrijednosti malih romansijerskih tradicija.
Tako da se sutinska dimenzija njihovog narativnog koncepta ralizira kroz redefiniranje odnosa
rubnog i centralnog, i to sukladno sveukupnoj knjievnoj situaciji na prijelazu milenija.

Implicitna pretpostavka temelji se na promiljanju o izazovima koje je postkolonijalna teorija

postavila prema kanonu komparativistike kao galeriji transcedentalnih vrijednosti. Dakle, uoena je
procjena nepravednog odnosa prema vrijednim ostvarenjima manjih europskih knjievnosti, kao i

nametanje europske perspektive izvaneuropskim kulturama i tradicijama.

Propitivanje odnosa orijentalizam / balkanizam, implicitno dovodi u pitanje i mogunost

komunikacije razliitih kulturnih univerzuma, to prepoznajemo kao preduvjet nunog
proirivanja kanona komparativistike.

14

Rijei kao pharmakon

Prilikom nezahvalnog procesa odabira za analizu knjievnih ostvarenja koja se temelje na

iskustvu prelaenja granice, koje je nerazdvojivo povezano s osjeajem intelektualca / pisca
kao prognanika ili marginalca u dvostrukom egzilu, usudila sam se odabir prilagoditi prema
stanovitom samoprepoznavanju procesom u kojem pisac poziva tzv. pravog korisnika teorije
kako bi nastao krepki/a itatelj/ica. John M. Coetzee, Jorge Luis Borges i Devad Karahasan
su pisci ija djela prizivaju itanje romana kao protudiskurzivne prakse, odnosno, kao ishodite
suprostavljenih paradigmi, pri emu, svako, sukladno svojoj intelektualnoj slobodi, neprestano
preoblikuje preivjele parametre moi i znanja.

Slijedei upute Gayatri Chakravorty Spivak koja kae: Isto tako ne mislimo da biramo
teorijski model a onda ga primjenjujemo na primarni materijal. Mislim da je i sama
proizvodnja teorije jedna praksa i da materija koja se prouava uestvuje u njenoj proizvodnji,
pravo itanje navedenog proznog opusa upuuje na uvid u raznolike mogunosti preslojavanja
tradicionalnih anrovskih konvencija.

15

Rijei kao pharmakon

Interesiranje za spomenute autore lei i u pretpostavci da su svojim tekstovima sugestivno

artikulirali suvremeno iskustvo nae egzistencije, koja se razvija u procesima konstrukcije /
dekonstrukcije prelaenja granice.

U romanima, Foe (John M. Coetzee), ahrijarov prsten (Devad Karahasan) i Jorge Luis
Borgesovim izmiljajima, prepoznajemo autentino svjedoanstvo suvremenog kulturnog
nestabilnog identiteta. Hibridan identitet, koji se stvara/rastvara u procesu globalne
komunikacije, postkolonijalna teorija, opisala je pojmom prevoenja. Naravno, nije rije o
pukom prevoenju, ve o fenomenu promijenjene paradigme kulture, koja nije vie
jednostrano, iako vieznano, shvaena kao tekst, ve kao prevoenje, tj. proces permanentne
transformacije, u kojem vie nema mjesta za takozvane, iste, esencijalne identitete.

Kroz takvo promiljanje moemo uoiti nastajanje nove dimenzije shvaanja romanesknog
propitivanja identiteta kao konstrukcije. Zamisao analize je jedna od strategija itanja koje jest
neka vrsta potrage, ali u onoj mjeri u kojoj se roman ne svodi na raspravu o prekoraenju, nego
je i sam prekoraenje, kako jezika tako i odnosa to se jezikom i u jeziku postavljaju. Svojim
revolucionarnim nainom naracije, suvremeni roman pretvara pojam mosta u simbol stvarnosti

16

Rijei kao pharmakon

knjievnosti i ovjeka. Bitno je naglasiti, da metafora mosta, za Todorovu, ima centralni

znaaj. Ona kae: Most izmeu Istoka i Zapada otkriva balkansko iskustvo neeg izmeu.

Zakljuujemo da je plodotvorna dimenzija Saidova djela navela niz kritiara da je iroko

uporabljaju, odnosno zlouporabljaju kao interpretativni model za Balkan. Nerijetko,
balkanizam

biva simplificirano izjednaen

kao diskurzivna kategorija

jednaka sa

orijentalizmom.

Stoga, kao krajnja zamisao prakticirane kritike svijesti, jeste da se u osvrtu nazire uticaj
Saidova pristupa, ali u smislu otvorenog pokuaja da teoretiziramo ono to je, tradicionalno
bilo neteoritizirano polje prouavanja.

Naglaena je visoka ravan isprepletenosti momenta potrage kao dvostrukog prolaza od sebe
ka drugima i drugih ka sebi. Vjene putnike, promatramo kroz nastojanje da uspostave istinsku
komunikaciju s one strane svih strana i same rijei. Iako, ini se, ostaje kao najvanije
Proces samog prolaenja, jer im stignemo na jednu stranu, nada kao da bjei na prvu.

17

Rijei kao pharmakon

Svjedoci smo stvarnosti romana, u momentu kada se cijelo tkanje pomalo para u procesu
odolijevanja iskazivanju moi. Time se otvara mogunost posebne percepcije kritike
ontologije nas samih, odnosno imenujemo se u itatelja kakvog je Nietzche elio smiono,
znatieljno udovite, neto gipko, lukavo, oprezno, roenog Pustolova i otkrivaa.

Putanja narativne metodologije u raanju udovinog itatelja proistie kroz rekreiranja

kritikog miljenja, gdje su staze iscrtane posezanjem za hipotetikim poloajem, u kojem
postajemo svjedoci najpodmuklijeg lukavstva moi, koje se pod znakom univerzalnosti
namee kao zakon.
Svako je postmodernistiko pisanje svojevrstan dijalog sa tradicijom, meutim, prepoznajemo
ga i kao dijalog koji biva osvijeten upisivanjem /

transponiranjem tradicionalnih

humanistikih vrijednosti neodrivih u suvremenom svijetu na prijelazu milenija.

U skladu sa sveukupnom problematikom cilj je ponuditi nove dokaze o produktivnoj
raznolikosti nove teorijske smjernice (postkolonijalna knjievna teorija) koja uspostavlja
izvjesno redefiniranje pojma romana kao anra.

18

Rijei kao pharmakon

Upravo zbog reinskripcije jednog nomadskog identiteta kao figuracija postmoderne

subjektivnosti razliitih sudbina i perspektiva, zadatak kritike svijesti nije izdvojiti knjievnost
bilo koje manjine, nego, promiljati roman kao anr kroz njegovu istraivaku djelatnost, i to u
smislu romanesknog problematiziranja pisanja kao procesa, odnosno, kao naina na koji
subjekat u pisanju dovodi sebe do postojanja.
Gledajui na taj nain podsjeam na rijei Danila Kia u kojima pisac prepoznaje uinkovitost
literature, kao jednog od puteva prema zasijecanju leda u ljudskoj svijesti. Stoga, moemo
osjetiti zrake optimizma u smislu da prie o nama jo uvijek nisu prepoznate u konanici
umjetnike izrabljenosti. Sukladno tome, zadaa nove kulturne paradigme je itati tekstove
protiv njih samih gdje emo jezik razuma destabilizirati tako to e se, uz pomo
protuslovlja i iskliznua, u tekst uuljati znaenja potaknuta naom voljom za stalnim
revolucioniranjem sebe a time i svijeta oko sebe.
Prema tome, s postavkama postkolonijalne knjievne teorije, polemike o temeljnim
odrednicama umjetnosti Rijei bivaju vraene na rub trenutka kada rije jo nije roena, kada
artikuliranje vie nije krik, ali jo ni diskurz (Jacques Derrida). Derrida, takoer, postavlja
Pitanje: Hoemo li morati naprosto zautjeti ili nestati? Nipoto! (Derrida 2007: 254)

19

Rijei kao pharmakon

Kroz

pripovijedno

omogueno

komadanje

subjekta

(Vladimir

Biti)

rijeima

umnogostruujemo mogunosti jezika ne ostavljajui trag kao knjigu ili djelo ve kao energiju
(Jacques Derrida) koja jedina ostvaruje umjetnost ivota.
Razotkrivajui, uz pomo Derridaove dekonstrukcije, Lacanova fiktivnog ja i Foucaltove
drutveno povijesne analize znanja kao instrumenta moi, konstituitivna / struktuirajua
mjesta nastanka romana i znanstvene analize knjievnih teorijskih pravaca, pribliavamo se
moguim granicama. Zapaamo da se zadatak nove kulturne paradigme, kao dug prema
rtvama i njihovim patnjama oslikava kroz sintagmu doba svjedoenja (Vladimir Biti), gdje
ulazimo u prostor literature kojom prepoznajemo granice mogunosti r / Rijei kroz otpor
(Michel Foucault) u kojem Iskustvo valja izvesti reproducirajui ga u tekstovima. Sukladno
tome, pria o romanesknom propitivanju identiteta koja poiva na postavkama postkolonijalne
knjievne teorije ocrtava se, u naem itateljskom iskustvu, kroz uinak spoznajnog lijeka uz
pomo kojeg prepoznajemo Rijei kao pharmakon; kao i kroz Istine o prolim laima.

20

Rijei kao pharmakon

2. Postkolonijalna

teorija

kao

rubna

disciplina

iitavanje prominentnih tekstova

2.1. Derridina dekonstrukcija

Jacques Derrida (1930-2004)

Suvremeni francuski filozof, teoretiar i kritiar iji je rad i danas neizmjerno inovativan i koji
neumorno preinauje / preobiljeava pojedine opeprihvaene kljune pojmove, ini da itanje
njegovih tekstova, za veinu nas, iziskuje potekoe u razumijevanju. Raznovrsnost glede
tematskih propitivanja kod Derride je impozantna s tim to je poeljno, prije svega, obratiti
pozornost na mjesta u kojima se razvija njegova kritika strukturalizma i fenomenologije.
Odnosno, zanimljiv je uticaj njegovih postavki na knjievnu teoriju i kritiku, to se posebice
afirmira u poznatoj dekonstrukciji.

Naime, veina pitanja upuena su na razliita odredita gdje pod zajednikom imeniteljem
prepoznajemo osnovne polemike, odnosno prigovore upuene zapadnoj kulturi. Derrida je

21

Rijei kao pharmakon

povodom spomenute teme najveu zamjerku usmjerio prema strukturalizmu, smatrajui da se

uvrijeenoj oznaiteljskoj praksi mora uputiti opozicija ili antiteza, ili pak razrada dotadanjih
hipoteza, to bi zapravo, znailo da se Derrida smjeta unutar poststrukturalistike alternative.
Meutim, kako je povod razgovoru filozof iju osnovnu strategiju zovemo bjenom, teko e
nam se posreiti i govoriti o njegovim postavkama ispravno ukoliko ne slijedimo stanovitu
razigrano (ne)obvezujuu dimenziju igre.

Temeljna mjesta polemike kada je o Derridau rije odnose se na pitanja u vezi: naravi jezika,
znanja, vjerojatnosti istine, odreivanja bivstva, i verificiranje filozofijskog kao znanstvenog
diskursa. Derrida, iako nikada nije ograniavao rad svojih misli, time ni svojih tekstova, i
priloenih postavki, usprkos tome sveopem lutanju, pronalazi smjerana odredita u
posebnoj vrsti disciplina. Rije je o dijalogu s novim protresajuim provokacijama kojima
utemeljuje novi pristup poznatim koncepcijama koje bez njegovih dekonstruktivistikih
pomjeranja, ini se, teko da bi korespondirala u postmoderno i poststrukturalistiko obojenoj
filozofskoj i kritikoj misli.

22

Rijei kao pharmakon

Njegova tumaenja tekstova filozofske i knjievne tradicije, bila su najuticajnija u disciplinama

poput: filozofije, knjievne kritke i teorije, kulturalnih studija, sociologije, antropologije,
historije, sve do feministike kritike. Derridaov poduhvat je mjestimice razvijan kao
operativan, odnosno u stalnom je procesu nastajanja. Pri tome mislim na stanovite
nesistematinosti ili na neoekivane zaokrete u kritikoj perspektivi u vezi filozofske, estetike
i knjievno teorijske domene. Neskrivena je bila Derridaova konverzacija s svojim
neistomiljenicima kroz koju je javno isticao namjeru da se esto eli u svojem radu predstaviti
zbunjujuim u neizdiferenciranim ili otvorenim postavkama.

Permanentno je akcentirao da dekonstrukcija nije jednostavan postupak, i da je u pitanju akt

specificiranog naina ili iskustva itanja. U tom smislu, inicirao je

svijest o specifinoj

dimenziji u kojoj se kreemo izvan svake sistematizirane uporabe, gdje je svaki izvjestan
rezultat diskreditiran u svrhu dragocjena odlaganja.

Nadasve plodotvorna strategija urodila je nizom nedogmatiziranih itanja koja se ulanavaju

kroz razmjenu tzv. tekstualnih energija i kao konanu konsekvenciju podrazumijevamo
diskreditiranje strukturalistikog uma. Meutim, spomenuta strategija razgovora s tekstova

23

Rijei kao pharmakon

ne smije, prvenstveno biti doivljena kroz iskustvo razarajueg odnosa prema tradicionalno
uvrijeenim kategorijama. Prije svega, rije je o dekonstruktivistikoj metodologiji, koju
Derrida shvaa kao proces kojim sugerira razgradnju utvrenih hijerarhija u poretcima. Kad
njegovo strategijsko pomjeranje impliciram u podruje knjievnog istraivanja i tumaenja
tekstova, uviam da je rije o analizi kojoj je svojstveno stanovito iskliznue

u smislu

invazije drugog u jedno - i isto.

Otvoreno - kritizirajue itanje uvijek se, prema Derridau, upisuje u / i onim poretkom koji je
uvjetovan inovativnim i posve kompleksnim strategijama. Stoga je, takorekui, neovladivost
jedna od znaajki kojima sugeriramo potekoe s kojima se susreu krepkiji korisnici teorije
u nadi da e uspjeti smisleno (!) usustaviti pojmove koje Derrida upotrebljava u svom pristupu
u razumijevanju knjievnosti i drugih spomenutih disciplina. Ukoliko se kompetentno
prepustimo njegovim pretpostavkama uit emo kako ovladati temeljnim nainima postojanja u
procesu permanentne uznemirenosti samog ivljenja i saznavanja.

Bez dvojbe, kompleksna zadaa u kojoj nas pojam zdravog razuma na stanovit nain
uzrujava, jer smo potaknuti razmiljati istraivaki u poticajnom iskustvu miljenja o

24

Rijei kao pharmakon

miljenju, pri kojem, na koncu nailazimo na zadovljstvo. Podruje o kojem govorim iznimno
je kompleksno, ali i zavodljivo u svojoj otvorenosti i kao takvo drimo ga temeljnom
karakteristikom specifinom za Derridaovu filozofsku misao s konca dvadesetog stoljea, koja
je imala snane implikacije u raznovrsnim temama o kojima je on pisao.

S druge strane, kada je o recentnim kritikama rije, susreemo izniman broj interpretacija
Derridaovih postavki u kojima smo prilino zbunjeni jer su najee posve oprene ili
nedovoljno precizne u shvaanjima njegovih kljunih termina. Prisjetivi se rijei Michel
Foucaulta prema kojem svoju umnost zasnivamo na onome to je stoljeima smatrano
ludilom u nezavidnoj smo poziciji, nedvojbeno sumnjiavi i obeshrabreni prema svemu to
smo drali za nae i kreemo se prema onom to smatramo za drugo i strano. Uz pomo
Derridaovih postavki uviamo mogunost suvisle konverzacije s kritikim pozicijama
suvremene filozofijske kritike tradicionalne zapadnjake filozofije. Zdravorazumsko poimanje
zbilje i ivotnog iskustva p(r)omaknuto je u stajalitu da govorimo o proizvedenim
konstrukcijama kao posljedicama oznaavanja to potvruje i misao Derride da:
izvantekstualnost ne postoji!.

25

Rijei kao pharmakon

Njegovo stajalite, ponovno pronalazi svoje usreditenje u opeprihvaenim postavkama

postmodernog miljenja koje prezentiramo kao kritiku zapadnjake tradicije prosvjetiteljstva i
inicijalnu naznaku potrebe da se dijalog konstituira u smislu autoreferencijalnog propitivanja
kao zadatka namjerena za svaku znanstvenu disciplinu.

Prema tome, dekonstrukcija je shvaena kao metoda itanja tekstova i u vezi s znaajnim
imenima poput Derride, treba spomenuti Paul de Mana i John Hills Millera, koji su okupljeni
na Yale University, svojim uenjima i pristupu u analizi tekstova koja su se temeljila na
preciznom ispitivanju, a sukladno tradiciji miljenja koju su podravali, od dekonstrukcije
uinili strategiju koja je ire poznata i pod imeniteljem Jelska kola.

Novim nainima itanja kojima propituju opa naela zastranjenja (logika, etika i politika)
spomenuti teoretiari su uspavanu tradicijsku interpretaciju zarazili europskim virusom i
na taj nain izvrili znaajan pomak u kritikoteorijskom prouavanju knjievnosti, to se
primjetno razlikovalo od naravi istraivanja koja povezujemo s razlikama u koncepcijama
miljenja koja su znakovitije prisutna u Europi i onih u Americi. U vezi s tim, potrebno je
podsjetiti na krtiko opredjeljnje pod nazivom Nova kritika prihvaenim u suvremeno

26

Rijei kao pharmakon

knjievnoteorijskoj praksi kako bi se usustavio kritiki senzibilitet u kojem je primjetno

duboko analitiko razlaganje teksta u svakoj pojedinosti; preciznije opisani pristup tekstovima
oznaen je sintagmom pomno itanje. Zanimljivo je primijetiti da se u sluajevima
spomenutog kritikog osvrta ukazivalo na niz opeprihvaenih termina i pojmova koji su
frekventno prisutni i u dekonstrukcijskom pristupu tekstu. Naime, znaajan je utjicaj
novokritikog senzibiliteta na suoavanje s tzv. hrapavim slojevima teksta, pri emu se
dekonstruktivistiko itanje razlikuje od onog primjerenog Novoj kritici u tome to za potonju
kritiku misao tekst predstavlja sukus znaenja. Posve suprotno, u dekonstrukciji se radi o
stalnom odgaanju znaenja, o udaljavanju onih pojmova koji tvore sustav koji je, zapravo
iskrivljen u smislu utvrenih pojmovnih sustava koji nastaju i opstoje na principu
hijerarhizacije. Prema tome, revolucionarna znaajka dekonstrukcije je

pomjeranje datih

sustava, i to ne u smislu opozicije kao konanog rjeenja, ve, sukladno ope prihvaenom
postmodernistikom relativizmu - svijet, drutvene sustave, ljudski identitet i, konano samu
stvarnost, razumijevamo kao konstrukcije u stalnom procesu nastajanja.

Svojim pristupom novog naina itanja kroz nezaustavljivu produktivnost prouzroili su

zamuivanje jasno potcrtanih, etabliranih istina i otvorili su prostor za prolaz drugaije i

27

Rijei kao pharmakon

kulturoloki pluralistino obojeno interpretacijsko prakticiranje tumaenja knjievnih tekstova.

Tek u konanim konsekvencijama svoje primjenjivosti, jer je opepoznato da se u
dekonstrukciji inzistiralo na intezivnom antipsihologizmu ali jo vie na antikontekstualizmu
sukladno Derridinoj tvrdnji da nema iznvantekstualnosti (sveopi tekst), dekonstrukcija,
prvobitno smjetena je u domeni filozofijskog diskurza. Na koncu, dekonstrukcija ulazi u
oblast knjievne teorije, da bi odredite traila u raznovrsnim disciplinama gdje je navedeno
strategijsko propitivanje rabljeno u gotovo svim aktualnim promiljanima u vezi, rei u
pomodnih tema. Artikulacija spomenute metodologije primjenjenim se nala, pored
akademskih i umjetnikih sfera, ak i u oblastima poput kulinarstva, mode i slino.

Meutim, sukladno uozbiljenju teme o kojoj je rije, treba skrenuti panju da je Derridaov
odnos prema zadanoj problematici imao neto vie izvanjski karakter destabilizacija, doim
je, za izdvojen primjer ukazala se nakana Paul de Mana koji je inzistirao na potenciji samo
odreenih vrsta tekstova. To su primjeri u kojima pronalazimo stanovitu unutarnju zrelost,
koji su samim tim ve u mogunosti dovesti sebe u pitanje misliti sami sebe. ini se
potrebnim spomenuti, da upravo ta vrsta tekstova ita sama sebe ime se nadaju kao fokusne
toke analize. Tim povodom poseban je i status itatelja koji se produktivno konstituira kroz

28

Rijei kao pharmakon

sugestiju potrage, ne za takozvanom ispravnom strategijom, ve se praksa itanja udaljava od

namjere pripitomljavanja u svrhu stanovite destabilizacije znaenja koju artikuliramo kroz
ispisljivost uoenu kao glavnu potenciju takvih primjera unutar knjievnosti ali i izvan nje.
To je moment u kojem prepoznajemo nae itanje kao unaprijeeno s stajalita suvremene
knjievne teorije u ijim se okvirima jasno razaznaje impozantan uticaj Derride i njegova
uenja o dekonstruktivistikim naelima.

Zadaa koju Derrida ispunjava konstituirana je u domeni one filozofijske odgovornosti koju
pratimo kroz rad zapaenih filozofa s konca dvadesetog stoljea, naprimjer: Jacques Lacan,
Francois Lyotard, Michel Foucault, Jean Baudrillard, Louis Althusser, Roland Barthes i ini
drugi, pri emu biljeim ozbiljnu potekou da stabiliziramo njihove postavke pod jedan
zajedniki imenitelj. Sukladno tome i poststrukturalizam kao stanovita zajednika smjernica
oituje se u svojim osnovnim postavkama kao teko prihvatljivo zajedniko mjesto
okupljanja. Iako dosta otvoren poststrukturalizam kao glavno usmjerenje, ipak se ini
diferencijalnim i zgusnutim terminom za beskrajno raznolike zahtjeve u istraivanjima koja
podrazumijevamo

za

svakog

od

navedenih

mislilaca,

ponaosob.

Samo

ukoliko

poststrukturalizam, potom dekonstrukciju i ire postmodernizam, shvatimo kao stanovito

29

Rijei kao pharmakon

ruenje kojim otvaramo prostor za nadolazee i budue gdje razgradnjom istovremeno

impliciramo novu konstrukciju, nee predstavljati prenapregnuto pot / (u)pisivanje tako
razliitih autorskih poetika.

Derridaovo interveniranje o vrijednosti logosa sugerira da se o tome promilja iz drugaije

perspektive koja je do sada bila sankcionirana i gdje je pod primjetnim filozofijskim udarom
uozbiljena zadaa sveprisutnog reispisivanja unutar zadanih ogranienja. Zapravo, bila bi to
strategija kojom podrazumijevamo itanje na pragu dekonstruktivistikog ulaska u tekst.
Znailo bi to da se preispitivanje uvrijeenih postavki u tradicionalnim filozofijskim i
knjievnim tekstovima, za primjere, provodi iznutra, odnosno da se prihvaene postavke
reispisuju uz pomo pojmova iz samih disciplina koje se sad pregibaju same nad sobom.

U veini svojih kritikih osvrta Derrida je insistirao na dimenziji u kojoj se preispitivanja

ispisuju procesualno i uvijek u dosluhu s onim mehanizmima miljenja kojim konstituiramo
pojmovnu strukturu.

Dekonstrukcija uporno otkriva da se misao koju raa retorika koja sopstvene tekstualne
mehanizme predstavlja kao filozofsko pravo na istinu na kraju uvek nae u orsokaku. Krenuti
30

Rijei kao pharmakon

u potragu za ovim mehanizmima znai sagledati mogunost ukidanja represije koju filozofija
odvajkada vri nad pismom. Iz ovoga bi nastalo, po Derridaovim rijeima, pismo unutar kojeg
je filozofija upisana kao mesto u okviru jednog sistema kojim ne upravlja. Ali, ova mogunost
se moe sagledati samo u trenutku, u procesu suoavanja s tekstovima koji kao i sam projekat
dekonstrukcije ostaju neraskidivo povezani sa zapadnom filozofijom. Kroz Derridaove
tekstove provlai se tema utopijske udnje za slobodnom igrom teksta koja bi konano
opovrgla ustolienu mudrost jezika. (...) Derrida tvrdi da dekonstrukcija mora delovati
iznutra , to jest nastojati da dekonstrukcijske tekstove razori pojmovima preuzetim iz same
filozofije. (Norris 1990: 71 72)

Zahvaljujui tome, biljeim i Derridaovo permanentno inzistiranje da u povodu svojih glavnih i

u recepciji naglaavanih pojmova onemogui jednolinijsko svoenje znaenja u okvirima
konanih i jasnih primjena. Odnosno, ini se kao da plete paukovu mreu oko pojmovnog
zatvaranjaa to itanje njegovih termina pretvara u beskonano odlaganje. Igra s znaenjima
podrazumijeva u njegovom sluaju slobodno odlaganje u kontekstu dopunjujuih znaenja sve
do trenutka kad termin postaje podloan opeprihvaenoj upotrebi. Ako prihvatimo termin,

31

Rijei kao pharmakon

uhvaeni smo u klopku razraene sheme hijerarhizirajueg eksplanatorskog sustava gdje u sferi
krotke metodologije bivamo udaljeni od Derridaovih uznemirujuih koncepcija.

Dekonstrukcija je strategija itanja kojom oslobaamo prostor kroz invenciju otpora prema
Michel Foucaltu, svemu to zaustavlja znaenja pred nemilosrdnim i hirovitim rasipanjem
razliitih odreenja. U tako zamiljenom prostoru mnogo toga je legitimizirano. Dozvoljeno za
revalorizaciju u procesima konstrukcija gdje je nuan doticaj s miljenjem u smislu uvijek
veeg od jednog.

Tako je itanje sugerirano Derridaovim tragom uspostavljeno kroz mnotvo suprotnosti

kretanja kroz interpretativne igre ije je ishodite naznaeno kroz kritiku strukturalizma. Potom
razaznajemo obrise poststrukturalizma kao kritike zapadnoeuropskog miljenja oko take
napredovanja miljenja u kronolokom slijedu od strukturalizma do koncepcija, koje su nastale
pod uticajem Derridaovog miljenja razlike. Shodno tome spomenute koncepcije
promatramo kroz artikulizaciju postojeeg rascjepa kao preduvjeta za kritike koncepcije
usmjerene

prema

usustavljenim,

metafizikim

uokviravanja.

32

posredovanjima

unutar

dogmatskih

Rijei kao pharmakon

Prema njegovim postavkama, a u pozadini de Saussureovih shvaanja jezika unutar

strukturalistikog pristupa, Derrida je istraivao svijet ispitujui jezik kao strukturu koju treba
paljivo odmjeriti i to prema mogunostima koje sam jezik uvjetuje. S tim u vezi, Ferninad de
Saussure je na stanovit nain svojim postavkama u domeni lingvistikih istraivanja uvjetovao
kritiko prevrednovanje svojstva jezika. Tako, to e Derrida preuzeti naznaene postavke kroz
negativnu ocjenu e da bi, istovremeno naznaio i vrijednosti u istraivanju de Saussurea, tako
to je jasno podcrtao tvrdnju da je jezik sustav razlika, gdje se znaenja uspostavljaju u
odnosima tj. u razlici prema drugim pojmovima.

Time se de Sausarreova koncepcija pokazala kao potentno polazite za dekonstruktivistinko

itanje okarakterizirano kao anti metafiziko. Derrida pokazuje, ili bolje reeno,
deklerativno proglaava spornim sva ona mjesta koja djeluju u pravcu uplitanja uloge
lingvistike kao discipline unutar sveobuhvatnog projekta zapadne metafizike u vezi s
problematikom znaenja i prisustva.

Posve precizno Cristopher Norris akcentira kljune take Derridaova napada kojim je svako
konvencionalno razumijevanje ovjeka i njegove sudbine smjestio u domeni mentalnih

33

Rijei kao pharmakon

konstrukcija u smislu u kojem je moguno rastvoriti sve logike premise. Derridaova kritika
najjasnije je upuena prema ulogu lingvistike koja je podravala strukturalistiku metodologiju
i to u odnosu na postavke Ferninanda de Saussurea koje Derrida nalazi kao netone ili pak
prenapregnute ambicije u kojima je zamjetan nesklad kao opeprisutna kategorija cjelokupna
miljenja koje karakterizira tradiciju zapadne filozofijske prakse. Derridaova neumorna kritika
odnosila se na privilegiranje de Sausarreova stajalita o pretpostavljenosti govornog s obzirom
na pisani jezik. To je bio povod da Derrida izgradi temelje za svoje znaajno uenje ije je
konano uporite bilo da ogoli itavu jednu monu strukturu koja je upravljala teorijskim
razmatranjima usmjerenim prema pojmu jezika, prije svega. U naelu, Derrida je, prema
Christpher Norrisu inicirao novo miljenje i kraj metafizike, nastojei da pokae:

1. Da Sosirova lingvistika sistematski umanjuje ulogu pisma;

2. da je ova strategija usmerena protiv potisnutih, ali vidljivih protivrenosti;

3. da praenje tih protivrenosti vodi s onu stranu jezika, ka gramatologiji ili nauci o pismu i
tekstualnosti uopte (Norris 1990: 47)

34

Rijei kao pharmakon

Destabilizirajua razornost gotovo svih usvojenih pravila, u procesima reispisivanja i sama se

usmjerila prema samokritizirajuem propitivanju postavki na koje se naslanja. Tako se Derrida,
u zrelijim fazama svog istraivanja usmjerio prema pomalo ekstremnoj koncepciji, u kojoj
pored njegovih upisivanja, pronalazimo Foucaulta i Lacana, kada diskutiraju o pojmu
udovinog. Kao i veina ostalih pretpostavki i polemike oko ovog pojma bile su usmjerene ka
slinom cilju u krajnoj konsekvenciji kao kritki osvrt na tradicionalno poimanje, sada intelekta
u uvrijeenom smislu.

Unato gotovo deklerativnom zahtjevu za destabiliziranjem znaenja stvarnosti, jezika,

subjekta, potom i znaenja u svom fundamentalnom shvaanju, naprijed zamiljena rasprava u
radu spomenutih autora pokazala se iracionalnom u cijelosti i time onemoguila daljnju
afirmativnu recepciju, ime bi razrada pojma prouzroila vjerojatno jo znaajnih pomjeranja u
shvaanjima. Iako, fascinirajui pokuaj, zatvorio se u tamnicu nemoguih prolaza u kojem
pokuavamo slijediti logiku koja premauje sve granice razuma.

Meutim, sukladno miljenju kojim propitujemo razliite uticaje iz podruja interdisciplinarnih

prelamanja, ini mi se bitno iz priloene koncepcije izdvojiti Derridaovu ideju o bezimenom,

35

Rijei kao pharmakon

to e kasnije moda biti poticaj za sintagmu bezimena udovita kojoj je naklonjena, moda,
danas najprisutnija teoretiarka kad je o Derridi rije, u smislu kritkog propitivanja
postkolonijalnog uma. Znaajan je doprinos Gayatri Chakravorty Spivak na upisivanje
Derridinih postavki u okviru postkolonijalne knjievne teorije. Sretan primjer estetike
udovinog itamo jo u Derridaovoj Gramatologiji gdje autor navodi kako bezimeno
svjetluca kroz pukotinu koju, ini se znakovito otvara dekonstrukcija pomjerajui nas iz
trenutnog zatoenitva u dobu znaka. (Derrida prema Gibson; Biti 2002: 66)

U pozadini grkozapadnjakog logosa i povijesti bitka bezimeno predstavlja mogunost,

iako nejasno ocrtanu ali pritom obeavajuu da postoji ve uoen prag za upisivanje
drugaijeg i stranog. udovino se nadaje kao nova dimenzija estetike ali i kao koncept koji
potkopava antropocentrizam, to prema Derridau predstavlja naznaku za jedan od bitnih
aspekata novog smjera u razmiljanjima. Andrew Gibson naglaava Derridaovo vjerovanje da:
obvezni smo razmiljati u suprotnosti s truizmima za koje smo vjerovali za koje i dalje ne
moemo ne vjerovati da ine sam eter nae misli i jezika (Derrida 1978., 95). udovinost
nastaje upravo iz ovakve dvojnosti. Naini naeg razmiljanja i dalje proizilaze iz teolokog
razdoblja, a oblikuju ih esencijalizam i njegova metafizika iako su njegovi temelji odavno

36

Rijei kao pharmakon

nagrizeni. Oblik udovinog je naznaka nespretnog paradoksa, neloginosti, ak i apsurdnosti,

nezaobilaznog i nerjeivog proturjeja (kao to je i istovremeno postojanje dvaju tumaa
interpretacije). Prema Derridau, udovino je figura naeg boravka na pragu. (Gibson prema
Biti 2002: 68)

Dekonstrukcija je, poput svog utemeljitelja i sama neto kao bjena strategija kojom se
nalae odmicanje prema iznimnim mjestima unutar kojih se svako uporite oslanja na
opeprihvaeni, postmoderni skepticizam. Iako, esto protumaen kao povran i gotovo
pomodan, ipak se postmoderni skepticizam moe iitati i u smislu kontradiktornih znaenja
ija namjera je uzurpirati postojanost i red onih kategorija u ime kojih se doputa manipulacija
i to na temelju postojeih binarnih opozicija koje tvore hijerarhizirajui sustav. Takvo
usustavljeno razmiljanje je okosnica Derridaovih kritizirajuih polemika i to u smislu da eli
jasno naznaiti nedopustvo zlouporabljivanje interpretacije nekih, prema njemu spornih
pojmova, podlonih za, prije svega stigmatiziranje pojedinaca s rubova nae kulture.
Dekonstruktivisktiko itanje upravo u ispravnom svjetlu ogoljava sporne i nedopustive
procese koji su u nedovoljno akcentiranim zamuenim pojmovima pronali pogodno tlo za

37

Rijei kao pharmakon

zlosretne implikacije koje se prakticiraju na globalnom planu, esto, kako je govorio Foucault
pod krinkom nepristranosti.

Kako bi izmakli ovom zlosretnom uinku navodnih humanistikih vizura svijeta, podsjetit u
na glavne pojmove u vezi iskoene dekonstruktivistike perspektive koja ostavlja za sobom
trag / otisak jednog impozantnog miljenja s granice. Sukladno spomenutoj praksi uviamo
implikacije u preispitanom statusu knjievnosti i odnosa ove discipline u smislu znanosti ali i
umjetnike prakse oblikovanja moguih svijetova u konverzaciji sa statusom prema
postojeoj koncepciji znanja na poetku dvadesetprvog stoljea.

Derrida je impozantan mislilac koji je uistinu potresao konformistiki dogmatizam u posve

razliitim sferama svakodnevnog ivota kao i akademskih preispitivanja, prvenstveno.
Meutim, njegova nakana nije bila precizno odredljiva ve se prije udomaila u suvremenoj
filozofijskoj vizuri kao naelna mogunost raz(o)dlaganja znaenja. U narednim segmentima
ove rasprave ukazat e se znakovitost najznaajnijih pojmova o kojima je Derrida raspravljao,
to se potvruje kao znaajno i time to prevoditelji/ice njegovih kljunih termina teko, jo i
danas, mogu sporazumijeti se oko najsretnijie odabranih znaenja.

38

Rijei kao pharmakon

Budui da ovaj tekst smjetam u veu cjelinu iji je cilj obrazloiti i pokazati odnos koji
knjievnost, posebice roman kao umjetnika forma zauzimaju u odnosu na autoritativno
postavljene pojmove, nametnula se potreba obrazloiti odnos Derridaove dekonstrukcije prema
stanovitim kategorijama. Prije svega, znaajno je naglasiti da se problem knjievnosti na
poseban nain artikulirao u vezi sa spomenutom problematikom u posljednjih nekoliko
desetljea. Primjetan je snaan uticaj akademske zajednice u kojoj je i danas, veoma iva
rasprava je u povodu kulturalnih studija unutar kojih se upisuju implikacije razliitih
disciplina. Meutim, primjetan interdisciplinarni dijalog pronalazi jedno konstantno uporite a
to bi bilo problematiziranje o, rei u to pojednostavljeno, (ne)mogunoj nedunosti pisanja i
itanja. Stoga, osnovna je teevina dekonstrukcijskih reartikulacija bila namjerena prema tzv.
ogoljavanju institualizaciji spomenutih praksi. To bi, zapravo, znailo da ne postoji pisanje
niti itanje knjievnosti kao bezazlena kategorija izvan institucionalizacije u proizvodnji
znaenja, svejedno mislimo li na ishodita ili uporita tekstova. Samim tim i preferiranje
tekstova s znatnim autoreferencijskim impulsom, nisu se pokazala opravdanim jer je zapaeno
da ak i u takvoj vrsti knjienih ostvarenja postoji znatna obiljeenost ili upletenost u
institucijski okoli. S tim u vezi, znaajan je doprinos koji je Derrida ostvario kroz svoj rad u
kojem jasno razaznajemo glavnu tezu sveukupnog filozofijskog angairanja koje knjievni
39

Rijei kao pharmakon

teoretiari/ke ukljuuju u svoja razmatranja u smislu odravanja tkanja razlika to drimo

tzv. produljenom izvedbom teksta. To bi praktino osiguravalo stalno nadotkivanje
znaenjskog okvira koje bi tekstovima s zamjetnim potencijalo osiguravalo

neprestane

argumentacijske nabore, prijegibe i prijevoje i tako produavalo znaenjsko oslobaanje

teksta. Meuitm, da to nije jednostavno provodljivo u praksi pisanja i itanja, sugeriraju nam
razliiti kritki osvrti na simplificirano impliciranje Derridinih dekonstruktivistikih
prelamanja tekstova.

Naime, primjeeno je od strane suvremene kritike da niti jedno, time ni dekonstruktivistiko

misaono prakticiranje, ne omoguava izravan pristup tekstu, da je ve uvijek prisutna
upletenost povijesnih, psihologijskih ili drutvenih pretpostavki koje na koncu postaju
sastavnice znaenja pojedinih tekstova. Spomenuta oneiavanja tekstova su prije svega pod
udarom dekonstrukcijskog itanja iako uviamo stanovitu proturjenost ili paradoksalnost, jer
se zapravo i tako inovativna strategije promitentno izlae kao nehotice potvrujua
logocentrina osobenost miljenja. Precizno reeno u kritkom diskurzu, znailo bi da
govorimo o dogmatinosti dekonstrukcijskog antidogmatizma. esto je citirana misao
Umberta Eca u kojoj on ironino progovara o dekonstrukciji koja kao posljedicu prakse itanja

40

Rijei kao pharmakon

iziskuje stajalite da mi danas drimo za tekst sve ono to se u njega uita. Stoga je
nemogue na jednostavan nain upisati pozitivna argumentacijska stajalita u vezi s
dekonstrukcijom jer se, uistinu, ini problematinim podvesti ih pod jednu stranu sveukupne
drutvene istine, nakanu koju Derrida nikada otvoreno nije priznao ali se, barem u recepciji
njegova rada moe prepoznati kao nedovoljno kritiki usmjereno obraanje prema njegovim
zaslugama.

Pokuat u se pozvati na transparentnu artikulaciju temeljnih postavki dekonstrukcije, odnosno

uticaja koji je ve desetljeima izuzetno prisutan u knjievno kritiko teorijskoj praksi u
propitivanju statusa knjievnosti: Knjievno je polje s njegovim granicama, dakle, u svakom
trenutku privremeni rezultat sraza dvaju naela njegove hijerarhizacije: jednog autonomnog
koje titi neovisnost o susjednim poljima (religiji, ekonomiji, politici) i jednog heteromnog
koje se priklanja uvozu njihovih naela. (Biti 2000: 214)

Rije je o tome da ak i oni suvremeni pristupi u tumaenju uinaka knjievnih djela, poput
tradicionalne mjere za kakvou vrijednosti pojedinih ostvarenja, uspostavljaju hijerariju
verificirane vrijednosti prema kriterijima koji proistjeu s pretpostavkama o ovjerljivosti

41

Rijei kao pharmakon

zbiljskog okolia itateljse zajednice.

To znai da se o ovjerljivnosti znaaja vrijednosti

knjievnosti kako u smislu literarnosti, potom estetinosti, uspostavlja znaajan odnos prema
recipijentskoj tvorbi i razumijevanju.

Naroito znaajnim, za temu ovoga rada u cijelosti, ini se podvui ona stajalita unutar kojih
je zamjetan koncept kojim se propituju konane konsekvencije sudova iji incijativni moment
proistjee od tzv. univerzalnog subjekta. Osnovna kritika otrica usmjerena je, dakle, na
jednolinijska svoenja razliitosti pod pojmove identinosti ili, pak univerzalnosti i sveopeg
poopavanja. Dosadanji pokuaji uspjenog upozoravanja, naroito su pospjeeni uticajima
francuskih filozofa s kraja dvadesetog stoljea. Iz tog razloga kao podlogu za romaneskno
propitivanje identiteta s osvrtom na postkolonijalno teoretiziranje koristila sam motrita kojima
se i umjetnost prikazuje kao jedan od identiteta kojim se uvruje institucije u tzv. svim
drutvenim prostorima. Rastvaranje estetike vrijednosti koja se vie posve jasno ne oituje
nekom vrstom stalnog ve samo privremenog identiteta koji se, jednostavno na oigled
spomenutih teorijskih pristupa, rastvara u polju ideologijskih upisivanja. Rije je, naravno o
vrlo argumentiranim postavkama u kojima se oituju granice znanosti o knjievnosti kada se
susretnemo s kontekstima u kojima se kulture susreu i to u kontekstu visoko asimetrinih

42

Rijei kao pharmakon

odnosa moi. Na tom mjestu

prouavanje knjievnosti postupno biva iskrivljeno od

aseptinog analitiko znanstvenog pristupa, rekonstruirajui se prema novijim postavkama

teorijskih pobuda koje ve po inerciji, danas, ukljuuju u spoznajno naelo interakciju s
tuim pogledima. Tako se prema rijeima Vladimira Bitija zatjeu politizacija estetike
vrijednosti i estetizacija politike vrijednosti, onih tekstova za koje je uoeno da ak i pored
jasnih autoreferencijskih pregibanja provode svoju igru u stanovitoj zakrivljenosti (curvature)
ideologijskog prostora zakrivljenosti stvorenoj nametanjem jedne vrijednosti drugoj, jednog
oznaavanja drugome, jedne forme drugoj. (Biti 2000: 556)

Ozbiljne posljedice prouzroilo je objanjenje da je zbiljsko konstruirano recipijentskom

svijeu, odnosno da je tvorevina nastala kao posljedica sfecifine prakse rada oznaitelja, mo
jezika a time i tekstova njime proizvedenih, bez obzira na autorefleksivne incijative, pokazala
se jasno manipulacijskom. to znai da se oznaeno neprimjetno podmee za referent kao
univerzalnu injenicu. Daleko od transparentne artikulacije pokuat u objasniti Derridaov
temeljni pojam koji se dri

za osnovno polazite od kojeg Derrida z / (r)aspile svoju

zakuastu mreu neologizama koje nastaju spajanjem ve poznatih rijei da bi naznaio novu i
ne tako jasnu uporabu znaenja u kontekstu drugaijeg kritikog senzibiliteta.

43

Rijei kao pharmakon

Differance je, ukratko, neodluna rije koja je posluila Derridau da istakne razliitost, da
afirmira odlaganje u smislu imperativnog zahtjeva p(r)omicanja znaenja. Jednostavno reeno,
neodluiva znaenja postojea saznanja prenapregnuto odlau na tragu tradicionalnog /
uvrijeenog naina miljenja u odgaajuu svjeinu inovativnosti, pri emu uvjete i naine
svog postojanja izlau na milost i nemilost procesualnog itanja, odnosno istraivanja i, na
koncu, pisanja.

Derrida, kao to je to ve poznato dri da differance nije pojam, niti ime, i da izlistavanje
razliitih tumaenja spornog mjesta njegova istraivanja moemo pratiti samo kroz stalna
premjetanja nikad okonanog uokviravanja.

Sukladno tome, pojam jezika je kao to sam navela popraen brojnim transformacijama u
suvremenoj kritikoj praksi nakon strukturalizma i zahtijeva razgovor samo u smuslu da ga je
moguno objasniti kao sustav bez pozitivnih termina, odnosno kao sustav razlika, gdje znak
biva odredljiv samo u razlici prema drugim znakovima. Time znaenja bivaju gotovo
beskonano odgoena i to ne da se njihova mogunost zaustavlja u tzv. istoj razlici, ve u
tragu pojma ili navedene razlike.

44

Rijei kao pharmakon

Pri tome uoavam da diferancija u svojoj viestrukoj potentnosti vri niz znaajnih implikacija
kako u filozofijskoj praksi tako i u istraivanju naravi same literature; znailo bi to da (la
differance; razlika; razluka) predstavlja, paradoksalno stanovitu potvrdu a to je da se pitanja
primjerena knjievnosti odbacuju kao suvie filozofijska, i obratno, to ini da se problematika
u vezi s jezikom veoma uspjeno prenese i u ontoloka propitivanja. Naime, navedeni izraz se,
uistinu, pokazao kljunim u promiljanju o artikulaciji identiteta, tj. logosu prisustva gdje onto
- ; teo -; falo - ; i logocentrino miljenje privilegira jedan lan, prikazan kao prvotan, sredinji,
temeljni ili, jednostavno ist. Derridaova namjera je pokazati da zaraza ili obilaenje oko
jednolinijskih itanja treba izazvati u prvome niz privremenih, tvorbenih, pa ak i trajnih
pomjeranja.

Openito uzevi poststrukturalizam, a s tim u vezi i Derridaova dekonstrukcija, time i njezina

naela i pojmovi, su prakse
knjievnih, u kojima je, dakle,

proete interpretacijom tekstova, napominjem, ne samo

svaki tekst preplavljen diseminacijom intertekstualnog

preocesa. To bi jasno ukazivalo na stajalite u kojem je istina nita vie od stilskih uinaka
diskurzivne artikulacije, pri tome zadaa poststrukturalistikih mislilaca, prema osobnim
afinitetima vodi ponekad u razliitim, ak i proturjenim pravcima. Meutim, mogla bih

45

Rijei kao pharmakon

podvui ono stajalite oko kojega su gotovo svi suglasni, s tim to je Derrida naroito istrajno
razvio svoju koncepciju u kojoj je elio pokazati, putem pozicije dekonstrukcionista, da niti
jedan iskaz nije u mogunosti jasno izrei ono to je namjeravao i da je, kao takav vjeno
proet metafizikom, usprkos nauma da se prikae kao ne metafiziki. Pri tome, rezimiram niz
razliitih naela u poststrukturalistikom pozicijama, tako to podravam tvrdnju da je
poststrukturalistiki stil stalnog samoironinog komentara i autodistance, nain konstantnog
podrivanja onoga to bi trebalo doslovce rei (iek 2002: 210).

Pri timu uoavam da dekonstrukcijom Derrida pokuava pokazati da metafiziki koncept

sredinjeg u smislu totalizirajueg koncepta u kojem su kognitivna naela povezana s
poimanjem logosa i Boga, kao sveznajueg i beskrajnog su u opoziciji s poimanjem konanosti
ljudskih mogunosti glede znanja. To su pitanja ili problemi, na koncu koji karakteriziraju
svako propitivanje metafizikih sredinjih toaka kroz ili putem jezika. Dekonstrukcijom
dozvoljeno je kritiziranje pozicija pri kojima postajemo svjesni loginih temelja nae kulturalne
hijerarhije, odnosno, propitujemo sredita naih vrijednosnih sustava. Nerijetko, ini mi se da
se naela na kojima poiva dekonstruktivistiko analiziranje, ine gotovo nerealnim, jer u
fokusu svojih konanih referencija uvijek postavljaju pojam diskurzivnosti. U tom smislu

46

Rijei kao pharmakon

uoavam inheretnu kontradiktornost, ve u samoj intervenciji koju Derrida poduzima s

pojmom diference. Potencijal dekonstrukcije dovodi u pitanje sva prerana zatvaranja ili
apsolute, kako bi odloili postavljene granice i dospijeli u polje savrene samorefleksije.
Konano popularno decentriranje nije proces u kojem konano naputamo metafiziku
tradiciju filozofijske misli, ve radije govorimo i mislimo kako na ispravan nain razotkriti i
razloiti praksu represije u kojoj neto izgleda i funkcionira kao sredinje.

Zbog naprijed navedenog treba ukazati na vrijednost pojma differance (uvjetno reeno) kao
bitnu implikaciju u propitivanju dekonstruktivistikog odmaka od pojma identiteta i jastva
utemeljenog u sustavu vrijednosnih hijerarhija. Tu je uvijek, ve pretpostavljamo koncept koji
se zasniva na mukom, bijelom, europskom, heteroseksualnom i slinim binarnim entitetima
kojim je uspostavljen sustav binarnih opozicija. Da bi potkrijepio svoje uenje o razlici,
Derrida je predthodno dekonstruirao pojam subjekta kao jezikom uvjetovanog, istine kao
uvjetovane razliitim diskurzivnim praksama, kako bi podvukao pojam subjektivnosti kao
odreujue i one koja uvjetuje nae kognitivne procese kroz razlikovanje i odlaganje. Jezik,
ponovit u, stvara znaenja kroz razliku i odlaganje i kao takav jedino omoguava da ne postoji
inheretna veza izmeu rijei i objekata, jer bi u suprotnom, razliiti jezici bili nemogue

47

Rijei kao pharmakon

pojmljivi. Proizvoljnost sustava oznaavanja omoguava da su pojmovi prihvatljivi samo zato

jer su razliiti jedni od drugih: pas je pojmljivo samo zato jer nije maka.

U tom smislu koncept kojim je Derrida oznaio praksu u kojoj mu utljiva grafika
intervencija omoguava da preko jedne nijeme oznake, preko preutno priznatog
spomenika promilja o onome a razlike, koje ostaje tajnovito i utljivo, rekao bi Derrida
poput groba tiho.

Navest u Derridaove rijei povodom predavanja o jednom slovu koje je odrao u

Francuskom filozofskom drutvu 1968. godine.

Primjetit e se, iz istih razloga, da se grafika razlika sama udubljuje u no, nikada ne tvori
puninu jednog utilnog termina nego izvlai jedan nevidljiv odnos, povlai ga iz jedne
nepojavljive relacije izmeu dva uvida (spectacle). Nema sumnje. Ali da se, s te take gledita,
razlika obiljeena u razlici izmeu onog e i onog a uskrauje pogledu i uvenju, to sugerira,
sreom moda, da se ovdje valja prepustiti obraanju na jedan poredak koji ne pripada vie
osjetilnosti. Ali ne i u veoj ,mjeri razumnosti, jednoj idealnosti koja nije sluajno udruena s
objektivnou onog theorein ili razumijevanja; valja se ovdje obratiti jednom poredku, dakle,
48

Rijei kao pharmakon

koji se opire suprotnosti, utemeljujuoj za filozofiju, izmeu osjetilnog i razumskog. Poredak

koji se opire toj suprotnosti, i opire joj se jer je nosi, priopuje se u jednom gibanju razlike (s
jednim a) izmeu dvije razlike ili izmeu dva slova, razlike koja ne pripada niti glasu niti
pismu u tekuem smislu te rijei i koja se dri, kao stran prostor koji e nas ovdje udruiti (...)
izmeu zborenja i pisanja, s one strane takoer spokojne udomaenosti koja nas povezuje s
jednim i s drugim, kad to nas uvruje u iluziji da oni tvore dva. (prema izlaganju Derrida
1968)

Tom prigodom je istaknuo i ono to razumijemo kao osnovnu nakanu gramatologije da je

uspostavi nasuprot lingvistici i fonologiji, ili da sama dvije discipline u jednu posebno, a opet
slino orijentiranu istraivaku praksu kao raspravljanje o slovima, abecedi, slogovima,
itanju i pisanju kako bi ocrtao put od knjige prema pismu. Derrida je, prema njegovim
rijeima naumio savladati sve tehnike i epistemoloke zapreke, sve teoloke i metafizike
spone kako bi dao dokaze o svojem osloboenju u svijetu. Smjerajui ui u nadasve rizino
podruje u kojem tako zamiljena znanstvena disciplina nikada nee biti u mogunosti odrediti
jedinstvenost svojih misli i svog predmeta, to jest da nikada nee moi da napie govor o svojoj
metodi niti da opie granice svoga podruja. I to s osnovnih razloga; to je jedinstvo svega

49

Rijei kao pharmakon

onoga to je danas mogue vidjeti pomou najrazliitijih pojmova znanosti i pisma u naelu
manje neprimjetno, ali uvijek odreeno povijesno metafizikim razdobljem od kojega
moemo nazrijeti samo zatvaranje.

(...) stanovit pojam znaka (...) i stanovit pojam odnosa rijei i pisma. Odnos vrlo odreen
usprkos njegovoj privilegiji, njegovoj neumitnosti i otvorenosti podruja koje je ustanovio
tokom nekoliko milenija, naroito na Zapadu, kako bi tu danas mogao prouzrokovati svoju
propast i sam ukazati na svoje granice. (Derrida 1976: 12)

Derridaova kritika otrica izrazito jasno je usmjerena prema metafizikim pretpostavkama

logocentrizma i fonocentrizma, pri emu je istaknuo ideju strukturalistikog podcrtavanja
sredita hijerarhijske ljestvice vrijednosti, ili openito, tako zamiljene strukture sustava u
kojem se bitno ocrtavaju obrisi metafizikog miljenja. Derrida je filozof bjene strategije i
kao takav svoja stajalita upisuje na rubove filozofijske tradicije koja nije potpuno izvanjska,
ve ujedinjuje proturjenost, gotovo oksimoronski opisano kao unutarnja izvanjskost ili
izvanjska unutarnjost, e da bi naznaio da transcedentalnost oznaenog biva miljama udaljena
od bilo kakvog relacionistikog pristupa, koji je on sugerirao.

50

Rijei kao pharmakon

Postojanje kao ista prisutnost, za Derridau, predstavljalo je izazov kojem je suprostavio svoj
doivljaj svijeta kao velike i neobjanjive zagonetke koja je vie no i jedan govor ili
razumsko zakljuivanje. Derrida je, zakljuujem, pisao itajui veliku knjigu svijeta, da bi
ponovno podvukao relacionizam u svojim mislima, on citira Karla Jaspersa, - Svijet je rukopis
nekog drugog, nepristupaan sveopem itanju, koji jedino egzistencija moe odgonetnuti
(Derrida 1976: 25)

Derridaovi pojmovi, izmeu kojih izdvajam za primjer: pisanje, trag, razliku, diseminaciju,
oznaeni su da bi pokazao proces razliit od svake, pa i kratkotrajne fiksacije znaenja,
odnosno, da bi ukazao na naine kojima svaki tekst dovodi sebe u pitanje ili da se uspostavlja
kroz ili pod brisanjem. U tom smislu razraena koncepcija nalazi za primjer Freudovo uenje
o psihi kao pisaem stroju s ugraenim, potencijalno razarajuim elementom. U vezi toga,
opisat emo Derridaovo vienje Freudove tvrdnje u narednom dijelu rasprave.

Meutim, na ovom mjestu pokazuje se neophodnim prikazati na koji nain Derrida privilegira
pojam pisma i pisanja u osvrtu na cjelokupnu tradiciju metafizikog promiljanja unutar koje
je, prema Derridau, pojam pisma u cijelosti obezvrijeen. Njegov dekonstruktivistiki princip

51

Rijei kao pharmakon

polazi od znakovita naslova poglavlja unutar knjige Gramatologija gdje, da bi ukazao na kraj
knjige i poetak pisma, biljei: Ideja knjige ideja je jednog konanog ili beskonanog
totaliteta, oznaitelja: ovaj totalitet moe biti samo ono to jest, totalitet, stvoren oznaenim
koje mu prethodi, nadzire njegov upis u njegove znakove, u emu je neovisan u svojem
idealitetu. Ideja knjige koja upuuje svagda na prirodni totalitet potpuno je strana ideji pisma.
Ona je enciklopedijsko okrilje teologije i logocentrizma protiv rasprsnua pisma, protiv
njegove aforistike snage (...) protiv razlike openito. (Derrida 1976: 27)

U nastavku, Derrida citira Hegela: (...) hijeroglifsko je itanje samo za sebe gluho itanje i
nijemo pisanje. (...) ali kod slovnog pisma je samo jedan osnov, i to u ispravnom odnosu da se
vidljivi jezik odnosi prema zvukovnom samo kao znak; inteligencija se oituje neposredno i
neuvjetovano s pomou govorenja; Derrida, potom nastavlja svojim komentarom: Ono to
izdaje samo pismo, u njegovom ne fonetskom momentu jest ivot. (...) Prekidajui dah,
sterilizirajui duhovno stvaralatvo u ponavljanju slova, komentaru ili egzegezi, zatvoren u
uskou, namijenjen manjini, on je naelo smrti i razlike u postojanju bitka. On je u odnosu na
rije ono to je Kina u odnosu na Evropu. (Derrida 1976: 37)

52

Rijei kao pharmakon

Navedena Derridaova stajalita prouzroila su niz interpretacija u kojima se jednolinijsko

itanje zaustavljalo na dijagnosticiranju zadaa dekonstrukcijskog pregibanja u posve
jednoobraznom i, ak tovie, pogrenom tumaenju da se radi o posve uopenom
relacionostikom pristupu u kojem se logocentrizam treba zamijeniti grafocentrizmom.
Naravno, da je u tim sluajevima rije o stanovitoj vulgarizaciji tako kompleksnih i time
vrijednih postavki koje same u sebi nipoto ne ocrtavaju jasnou, ali je dre kao vrijednim
doprinosom u potkopavanju hijerarhijskih poredaka u smislu nezaustavljivog pomicanja,
razlike i odgode znaenja.

Derrida podrava svoje tvrdnje navodei da We think only in signs, da bi otvorio prostor za igru
pod im podrazumijeva da odsustvo transcedentalne oznake kao uvjeta za neogranienost igre,
odnosno uzima proces igre kao polazite u kojem je moguno izazvati, kako kae potres unutar
ontoteologije i metafizike prisustva. Da bi implicirao sutinsko brisanje i na decidan nain
raskinuo s sveopom logikom identiteta, Derrida, nimalo sluajno slui se metaforom pisanja
kroz metafore traga, staze, krenja puta i slino, da bi referirao na pisaljku kojom bez
mogunosti trajnog upisivanja mastilom, tragovi bivaju duboko urezani u neku matricu.
Naravno, u ovome prepoznajem reference na Freudov tekst pod naslovom Biljeke o arobnoj

53

Rijei kao pharmakon

ploi, koje je Derrida uvrstio u svoje promiljanje pod naslovom poglavlja Freud i scena
pisanja u knjizi Pisanje i razlika. Prema uvidima u recentnu kritiku govorim o najznaajnijoj
Derridaovoj knjizi s poetka njegovoga rada, gdje su, zapravo, naznaena sva najvanija
pitanja kojima e se posvetiti u daljnjem radu.

Da bi se pribliili navedenom tekstu, neophodno je podsjetiti na pojam traga koji je u vezi s

narednom raspravom krucijalan i utemeljujui za razumijevanje afirmativnog odnosa Derride
prema Freudu i psihoanalizi, openito. Napomenut u da je Derrida uputio veoma jasnu
negativnu kritiku Lacanu i to u vezi s njegovom tvrdnjom U Seminaru XI da govori upravo
ono to eli rei, potom da pismo dolazi uvijek do svog odredita u povodu itanja Poeva
Ukradena pisma, ime se, jasno, upisuje u poziciju Gospodara i time, naravno, proturjeno
moe smjestiti u drutvo poststrukturalistikog naina miljenja.

Derrida, uzimajui u obzir pojam traga, eli pokazati kako je svaki tekst istkan od tragova
drugih tekstova, kako je trag ono to je neizbrisivo ostalo kao trajni dokaz neke ranije
obrade. Time se na posve radikalizirajui nain dovodi u pitanje i status knjievnosti s
obzirom na njezinu referencijalnost u polju jezikih mogunosti uokviravanja kompleksnog

54

Rijei kao pharmakon

svijeta iskustva, u kojem prema Derridi pojam izvanjskosti biva potpuno prebrisan konceptom
u kojem nema nita izvan teksta i jezika. Meutim, Derrida se naao na udaru neprijateljskog
kritiziranja spomenute koncepcije, tako da se nastojao obraniti stajalitima u kojima se ne
zatvara u sterilizirajuu koncepciju sveopeg teksta, doslovce, ve ukazuje da postoji
stanovita izvanjskost jezika ali potcrtava da je njezina narav u tome kompliciranija i teko
odgonetljiva u svojim sutinama jer je preoptereena metafizikim implikacijama.

Derrida pokazuje u kojoj mjeri ga fascinira uenje Sigmunda Freuda, gdje osjea za neophodno
povui paralelu izmeu scene pisanja i scene svijeta i historije. Potom, Derridu privlai i
Freudovo uenje u Tumaenju snova gdje ita kako snovi slijede prvobitne otiske, ranija
prokrenja nervne teksture. Poznato je kako je Freud tumaio snove opisujui dva sloja ili
vida sna kao manifestni i latentni tekst sna u kojem svaki ovjek koji sanja prevodi svoje
snove iz manifestnog u latentni sadraj koristei se vlastitom, drugima nepoznatom,
gramatikom. Manifestni sadraj shvaen je kao preobrazba latentnog sadraja i to kao nadasve
tekog, gotovo nemogueg materijala za uspjeno prevoenje. to nadalje korespondira i sa
Derridinism shvaanjem traga kao neeg to, zapravo nije prisustvo, ve privid jednog
prisustva, koje se pomjera, premjeta, samo sebe odailje, zapravo se i ne dogaa u pravom

55

Rijei kao pharmakon

smislu rijei. Takvo radikalizirajue pomjeranje granica izmeu privida i stvarnosti dovodi, na
koncu, do teze da Naa prisutnost u nama samima, kao i naa prisutnost u odnosu na drugog
uvijek ve ostaju fantazmatine. Ako komunikacija postoji, onda je njen model pisanje.
(Kapidi Osmanagi prema Lei 2006: 315)

Derrida, poput drugih francuskih mislilaca s kraja dvadesetog stoljea dovodi u pitanje
utemeljujuu knjigu lingvistike kao znanosti, piui o skrivenoj i nikada objavljenoj knijizi
Ferninanda de Saussurea Anagrami, gdje upozorava da e se, ukoliko, otkrijemo da u Kursu
ope lingvistike neizbrisivim tragom, zapravo itamo neki drugi skriveni ali prisutni tekst,
desiti jedno potpuno novo suoavanje s zadacima i postavkama suvremene lingvistike. Navest
u Derridino ulaenje u dekonstruktivistiko poimanje tekstualniog labirinta kao procesa
praenja tragova. John Hillis Miller kao i sam Derrida ine uz Paula de Mana i Geoffrey
Hartmana utemeljitelje dekonstrukcije, stoga navodim na koji nain spomenuti proces itanja
biva vrlo precizno objanjen od strane dekonstruktivistikih autoriteta (!):

Dekonstrukcija kao nain tumaenja funkcionira pomnim i smotrenim ulaskom u (...) proces
praenja tragova onog elementa koji je u prouenom sistemu nelogian, nit u odreenom tekstu

56

Rijei kao pharmakon

koja e ga potpuno razmrsiti, ili kamen kojim e sruiti cijelu zgradu. Dekonstrukcija pak prije
rui tlo na kojem ta zgrada stoji i to tako to pokazuje da je ve i sam tekst, znajui ili ne
znajui unitio to tlo. Dekonstrukcija nije ogoljavanje strukture teksta, ve prikazivanje toga da
je on ve sam sebe unitio. (Abrams prema Kramari 1998: 187)

Derrida je bio posve odluan u svojoj strategiji kojom je istraivao poimanje jezika kao sustava
razlika u kojem nema pozitivnih termina i gdje se niti jedan znak ne moe razumijeti ukoliko se
ne postavi u odnos prema drugom znaku sustava. Derridine intervencija u postmodernistikoj
debati o vrijednosti logosa u prosviteljstvu, sukladno se naprijed spomenutoj tvrdnji dalje
razvija kao sugestija ili pak poziv, da se ponovno promisli o jeziku i njegovim ogranienjima.

Shodno tome je i opis koji esto napominje Derrida otkada je o znaku rije, ocrtavajui ga
kroz njegovu iterabilnost kojom eli istai da je sutinsko svojstvo ponovljivosti / obnovljivosti
od znaaja kada elimo ukazati da je znaenje neovisno od nakana koje je na primjer autor
nekog teksta namjerio. Da, kako je sluaj - veinom tumaimo tekstove onih autora koji nisu
vie ovdje, govorimo o smrti primaoca i smrti poiljaoca. Derrida U Marginama filozofije

57

Rijei kao pharmakon

kae: Scriptura koja ne bi bila strukturalno itljiva iterabilana s onu stranu smrti primaoca,
ne bi bila ni scriptura. (Kapidi Osmanagi prema Lei 2006: 316)

Pri tome zapaam da svaki tekst, time i svaka poruka otvorena je za razliita znaenjska
prezaposjedanja, gotovo, neovisna o itljivosti vezane za svoj kontekst. Prihvatanje duboko
antiesencijalistike pozicije u koju smjetamo propitivanja identiteta, uz pomo Derridaovih
tvrdnji otvara nam se prostor ope meupovezanosti, meuovisnosti i teksture oznaavajuih
mrea koje sainjavaju procese spoznaje u smisli percepcije i Uma, ali postavljaju nas i u jedan
posve odgovoran status - nas kao drutvenih bia.

Drugim rijeima, suprotnosti unutar opozicijskih postavki hijerarhizirajuih sustava, sada se

pokazuju kao stanovita razliitost ovisna o svojoj relacionistikoj drugosti koja je pak, uvijek
ve istost. To jedno ili istovjetnost, prema Derridau ini razliitost mogunom tako to
potencira odnose koji ine razliku punoznanom. Naznaeno Isto se pokazuje samo kao
drugaije objanjeno poimanje identiteta i razlike koji se sada objedinjuju u isto a ne kao
pojmovi koji, ponovno iako nesmjerano zatvaraju se u ili na metafizikoj osnovici. Tako da se
pitanja koja bivaju pokrenuta poimanjem differance nalau kao poetne pozicije u

58

Rijei kao pharmakon

nemetafizikom, to jest kritkom uvidu, u na nain spoznaje kroz ponovno reosmiljavanje

razlike koja je, iako na stanovit nain uvijek prisutna u tradiciji zapadnjake filozofijske misli,
ipak uspjeno potiskivana u metafizikim sutinama i tako se pokazala zadovoljavajuom
kategorijom u ksenofobinim okvirima zapadnjake kulture. U vezi s tim treba naglasit
Derridino objanjenje u kojem pojam traga biva opisan kao uzurpacija gdje je trag
otvorenost prvotne izvanjskosti uope, zagonetni odnos ivog i drugog, izvanjskog i
unutarnjeg: razmjetaj (akcentirala N. A). (Derrida 1976: 94)

Konano, Derrida dosta precizno objanjava kako Freudovu misao implicira unutar svog
promiljanja u vezi koncepta traga preko tzv. mnezinog traga, to ima za posljedicu jedan
od najvanijih zasnova Derridaova tumaenja knjievnosti unutar kojih se pisanje
uspostavlja kao kapitalan pojam u drugaijem pristupu knjievnim tekstovima. U smislu
zakljuka, Derrida dri da je neophodno promisliti o probraaju literarnog u literarno to znai
da je zadaa psihoanalize knjievnosti ocrtavanje izvornosti knjievnog oznaitelja, a ne
analiza neknjievnih oznaenih, to je predstavljalo uobiajenu praksu.

59

Rijei kao pharmakon

U naem psihikom aparatu ostaje trag (Spur) percepcija koji moemo nazvati mnezinim
tragom (Errinerungsspur). Funkciju koja se odnosi na taj mnezini trag nazivamo
pamenjem. (...) Kada bi postojala samo percepcija, ista propusnost bez facilitacije,
facilitacija ne bi ni bila. Bili bismo zapisani, ali nita ne bi bilo pohranjeno, nikakvo se pismo
ne bi dogodilo, zadralo, ponovilo kao itljivost. No ista percepcija ne postoji: zapisani smo
jedino dok piemo, onom instancijom u nama koja uvijek ve bdije nad percepcijom, bilo ona
unutarnja ili vanjska. Subjekt pisanja ne postoji ako pod tim shvaamo neku suverenu
pievu samou. Subjekt pisanja sustav je odnosa meu slojevima: arobne ploe, psihe,
drutva, svijeta. Unutar te scene nije mogue pronai punktualnu jednostavnost klasina
subjekta. (Derrida 2007: 230; 234)

U recentnom pojmovniku pod naslovom Enciklopedia of Postmodernism objanjen je Derridin

termin arche writing, koji moemo prevesti kao arhi skriptura kojom oznaavam Derridin
pokuaj da opie konstituitivnu negaciju koja, zapravo, ini moguim same procese
oznaavanja, odnosno omoguava originalno lingvistiko razmicanje.

60

Rijei kao pharmakon

Jednostavno reeno, Derrida govori o shvaanju o usmenoj i pismenoj komunikaciji i podvlai

da je od sutinskog znaaja da je pisanje komunikacija sa odsutnim. Meutim, on dri da je
odsutnost kategorija srodna svakom vidu komunikacije, i da se uvijek radi da se openje
realizira s odgodom i u odsutnosti. Arhi skriptura je termin / izraz kojim Derrida jasno
preispituje pojam identiteta u cijelosti, tako da ovaj termin biva od kapitalnog znaaja u irem
dekonstruktivnistikom projektu, i to u smislu implikacija na stanovitu politiku identiteta i
svih pripadajuih tvrdnji. Premda, na prvi pogled ini se paradoksalnim, ali ako se prisjetimo
da je Derridin rad u cijelosti posveen problematiziranju reference, to je naroito aktualno s
obzirom na autoreferencijalnu narav knjievnosti s konca dvadesetog i poetka dvadeset prvog
stoljea; iako postoje znaajni primjeri i u dalekoj povijesti knjievnog romanesknog izraza u
smislu metafikcije, jasno je da se u ideji arhi skripture, koja je samoreferencijalna /
samopredstavljujua / samoidentificirajua, pronalazi, za nas naroito vano zapaanje. U ideji
pisanja kao komunikacije koja nastoji da pokae da, poput opisane arhi skripture, ne postoji
nikakakav stvarni historijski predloak. U tom smislu moe se prepoznati i osnovni predmet
gramatologije kao mogue discipline u kojoj zadaa je analizirati pisanje s obzirom na ideju
arhi skripture.

61

Rijei kao pharmakon

Derrida nagovjetava da se unutar usmenog govora naziru tragovi i svojstva pisma, tako da se,
ovdje pojam pisma prevrednuje u smislu da se ne ponitava razlika izmeu govora i pisanja,
ve da, u smislu arhi skripture obuhvaaju oba sustava, i profiliraju u svojevrsno
opredjeljenje koja polazi od kritike fonocentrizma i iri se u opu kritiku logocentrizma, budui
da otkriva elju logosa da kroz instancu prisustva dominira iterabilnim instancama jezika,
onim koji se naelno opiru prisustvu.

Posve je jasno da cilj dekonstruktivistikog pristupa je otkrivati nalne nemogunosti ili

neitljivosti teksta kako bi se zadaa kritike udaljila od konformistikog dogmatizma i
oslobodila puteve za jedan posve inovativan pristup tekstovima. Sukladno ovoj tematici,
Derrida bira posve zanimljiv termin za koji dri da se upravo zbog svoje permanentne
ambivalentnosti namee kao pravilan izbor u razgovoru o problemima koji se tiu stanovitog,
poeljnog otpora teksta. Njegova konana namjera jeste da sve dogmatizirane prakse itanja,
pisanja, na koncu, i postojanja dri otvorenim, ako nita drugo, a ono u ambivalentnosti koju
moemo povezati s invencijom prije nego enciklopedijskim znanjem.

62

Rijei kao pharmakon

Znaajna je Derridaova uporaba termina pharmakon gdje on izdvaja da se njegova znaenja

mogu veoma uspjeno mijenjati sukladno razliitim kontekstima i tekstualnim motivacijama.
Za primjer, doslovna prijevoda ove grke rijei, moe se nai potpuno suprotna ili, bolje
reeno, ambivalentna znaenja; tako je pharmakon lijek, magini / udesni napitak koji moe
lijeiti ali moe i da teti. Derrida je naroito fasciniran time to jedna jedina rije ili u
proirenom smislu koncept moe potraivati posve neodluiva znaenja i time uspjeno
sugerirati itavu paletu razliitih i pravovrijednih implikacija. Taj moni koncept uz pomo
diskretne ekonomije diseminacije ini uda u hijerarhijskoj zapadnjakoj metafizici prisutnosti
pomjerajui bitne / krucijalne karakteristike zapadnjake filozofijske misli, openito.

Tekoe koje se pronalaze u dodiru s pokuajima sputanja termina je mnogostruka, on,

uistinu u dodir dovodi neto poput bliskosti presvuene distancom, u pitanju su pojmovi posve
opreni, a opet u dodiru; ivot / (i) smrt gibaju se u trajnoj neodluivosti kao kapitalna
vrijednost naih ivota. Do krajnjih mogunosti, Derrida e iscrpiti ovaj termin kada ga,
gotovo, izjednai s pisanjem i time akcentira ambivalentnost samog pisanja kao pharmakon
memorije / sjeanja i kao pharmakon zaboravnosti. Terminom pharmakon; Derrida
jednostavno lomi sve dotada sigurne i nepremostive opreke, proteui njihova znaenja u

63

Rijei kao pharmakon

neodluivost, nesigurnost, nestabilnost pa ak i iracionalnost, kako bi etablirao sigurne

distinkcije samo kao poetne toke jednog iroko vienog procesa samodefiniranja
primjerenog svim ljudskim praksama. Pismo u smislu suplementa ili dodatka izjednaeno je,
dakle sa pharmakonom, ono je umjetni dodatak koji lijei ili truje.

Na kraju, moe se uoiti pokuaj da u niz navedenih primjera u ovom radu izbjegne
poistovjeivanje dekonstrukcije s stanovitom pragmatinom koncepcijom istine, odnosno, da
kad je to bilo mogue, ukae na ona stajalita ili pak doslovne navode u kojima se
dekonstrukcija opisuje poput stanovite vrste trajnog procesa unutar kojeg teorijske strategije
naelno kritiziraju ili nanovo procjenjuju epistemoligijski autoritativne pozicije.

Poseban obrat prema poziciji u kojoj sukladno Derridaovoj dekonstrukciji moe se razmiljati o
knjievnosti zabiljeio je i Jonatha Culler u knjizi u cijelosti posveenoj Dekonstukcij(a)i.

Ralanjujui retorike strategije uaritene u suplement u u Rousseaua, pharmakon u u

Platona i parergon u u Kanta, Derrida filozofiju doista ini nekom vrstom arhiknjievnosti,
ruei onu hijerarhiju koja knjievnost dri neozbiljnom marginom ozbiljnoga pojmovnog
diskurza. (Culler 1991: 126)
64

Rijei kao pharmakon

2.2 Foucaltova teorija diskursa

Michel Foucault (1926 1984)

Tako shvaena dijagnoza ne utvruje stanje naeg identiteta igrom distinkcija. Ona utvruje
da smo mi razlika, da je na um razlika diskursa, naa istorija razlika vremena, nae je razlika
maski. Da razlika, daleko od toga da bude zaboravljeno i prekriveno poreklo, jeste ova rasutost
koja jesmo i koju inimo. (Foucault 1998: 142)

Dajte mi svoje tijelo a ja u vam dati svoje znaenje, uinit u vas imenom i rijeju u svom
diskurzu. (Michel de Certeau prema Biti 2000: 525)

Michel Foucault bio je jedan od najuticajnijih mislilaca postmodernog doba, iji se rad
najee prepoznavao u okvirima strukturalizma. Meutim, za njega je znaajno, da kao i
veina markantnih mislilaca filozofijske postmoderne misli, nije prihvaao stigmatizacije u
smislu jasnih klasifikacija. Istovremeno s radikalizirajuim odbijanjem da se njegov rad

65

Rijei kao pharmakon

artikulizira pod imenitelje, teko da bi pristao svoja istraivanja stabilizirati i pod

oslobaajuu koncepciju poststrukturalizma. Premda istraivai njegova intelektualna
angairanja dovode u vezu koncepcije poststrukturalizma, drei da je to metodologijski okvir
primjeren za njegovo reartikularizirajue poimanje recentnih problema.

Foucault se bavio problemima ijom je razradom znaajano uticao na psihijatriju, medicinu,

lingvistiku i knjievnu kritiku kao i na drutvene znanosti, posebice historiju. Njegova
provokativna stajalita oznaila su zapaena pomjeranja istraivake djelatnosti unutar
razliitih akademskih disciplina. Foucaultov projekt drim ambicioznim, hrabrim i
kompleksnim, kao i pogodnim za razliite pravce glede recepcije, moda i stoga jer se tako
uticajan opus, na koncu, nikada nije niti zavrio. Preuranjena smrt kao posljedica AIDSa, samo
je donijela prijelomni trenutak za daljnji ivot linosti u njezinom kultnom statusu.

Filozofska misao Michel Foucaulta uznemirava suvremenu zapadnu civilizaciju, prevodei

njegovo autorstvo u transdiskurzivnosti preko rubova. Lucidan, gotovo skandalozan zahvat u
opepoznate fenomene, na primjer poput ludila, seksualnosti, zatvora, azila i, na koncu,
sveproimajue Moi, priskrbilo mu je epitet povijesniara ideja. Za njegov je opus uvrijeeno

66

Rijei kao pharmakon

kazati da je simptom prekida i promjena. Sa stajalita recentnih kritika govorimo o radu koji
proizvodi mutacije u drutvenoj funkciji znanja i to posebice u postmodernoj filozofijskoj misli
gdje se Foucault smjeta u okruju simptomatinih poimanja ovjeka kad za sebe kae: Ne
pitajte me tko sam i ne recite mi da ostanem isti: (to je moral linih podataka, i on vai za nae
isprave. Ali neka nam ostavi slobodu kada je re o pisanju). (Foucault 1998: 22)

Promiljajui o relativnosti ljudske spoznaje njegova kritika usmjerena je na ideju ovjeka

kojeg on vidi kao gospodara prirode i znanja to e uticati na opu upitanost o ideji evolucije i
analize povijesnog vienja ovjeka. Zacijelo, temeljna je problematika Foucaltove misli
smjetena u samu sr one vrste filozofijskog propitivanja koje je sazrelo u toj mjeri to se kroz
jasne obrise prepoznaje kao rasprava o nesvjesnom u znanosti. Njegova zamisao je bila da
osvijetli (!) mjesta u kojima treba da vidimo to je to i zato je u ljudskoj naravi gotovo
demonska potreba za (spo)znanjem, odgajanjem i discipliniranjem svega oko sebe.

Gilles Deleuze je povodom Foucaultova rada, preciznije njegove knjige Arheologija znanja
istaknuo : pisati znai boriti se, odupirati se; pisati znai nastajati; pisati znai crtati karte ja
sam kartograf. (Deleuze 1989: 49)

67

Rijei kao pharmakon

Prema svojoj zamisli, Foucault je elio ostvariti projekt u smislu to map ili odrediti / iscrtati
karte novog znaenja imperativa spoznati samog sebe. Njegova poetna pozicija bila je
p(r)okazati ideju ludila koju je Razum ili zapadni um potisnuo, prisilno zadravajui problem u
statusu tabu teme na nepriznatom rubu nerazumljivosti. Samim tim svako promiljanje dovodi
sebe u pitanje ili biva iskljueno iz sebe samog, projektirano usmjereno u potisnuta / tamna
utoita. Povodom istraivanja o ideji ludila u vie faza, a posebice u knjizi Istorija ludila u
doba klasicizma, Foucault je nastojao osloboditi pojam stigmatizacije razliitih diskurza
izdiferenciranih u ambicioznim projektima utamnienja kroz prikaze medicinskih, pravnih i
policijskih promatranja. Sukladno tome, ponovo podvlaim kako njegova kritika biva upuena
na gotovo sva opeprihvaena mjesta naih uvrijeenih miljenja. Prema poznatom naelu
postmodernog kriticizma kojim biva obuhvaen totalitet u svojim rascjepima, treba se
podsjetiti glasovite izreke Paul Fayerabenda anything goes. S tim u vezi, Foucault svoja
istraivanja inicira kroz radikalizirajue prevazilaenje jedinstva, cjelovitosi ili koherentnosti
svih paradigmatskih konciznosti. Premda je na poetku reeno da se njegov rad moe najprije
uokviriti unutar strukturalistikog traganja za nekom vrstom univerzalnog ili invarijantnog
koda, korisno e biti promisliti u suprotnosti s naprijed navedenim.

68

Rijei kao pharmakon

Naime, kada se razmilja o Foucaultovom konstruiranja episteme kao naizgled razliitog

podruja ili vrste znanja koje se pojavljuje u povijesnim presjecima, zapaa se da su u pitanju
realizacije jednog te istog ili, preciznije, nesvjesnog; arheolokog obrasca znanja.

Semantika kljunih pojmova u Foucaultovom radu ukazuje da je njihova promjena i

funkcioniranje esto shvaeno prilino nejasnim i neodreenim, ili pak od strane recentne
kritike, gotovo, i spornim. Za primjer, treba pokuati obrazloiti shvaanje pojmova poput
episteme

i diskurza. Epistema je pojam kojim je Foucault elio objasniti neto poput

strukturalno nesvjesnog spoznajnog prostora ijom je upotrebom sugerirao da je zapaeno

postojanje stanovite regularnosti u razvoju razliitih oblika znanja indiciranih i kroz mreu
strukturalnih zakona ili kao zbroj znanja nekog doba, kao opi stil istraivanja. Meutim,
znaajan je broj kritiara uputio na shvaanje Foucaultovih postavki kao suvie
totalizirajuih implikacija, da bi se na koncu i sam Foucault shodno svojim zanimanjem za
diskontinuitete udaljio od uporabe ovog pojma kao neproblematizirajue uporabljivog, jer mu
se inilo, u kasnijim fazama istraivanja, da je pojam episteme suvie ist, konceptualno
aseptian.

69

Rijei kao pharmakon

Takoer, kada se govori o shvaanju i omasovljenoj upotrebi pojma diskursa, nailazimo u

recepciji na stanovite zamjerke ili, preciznije, na duboko analitika propiptivanja ovoga pojma
od strane knjievnih teoretiara i kritiara koji su primjenu pojma diskursa pokuavali
prilagoditi knjievnim kontekstima. U prilog tome treba izdvojiti kritiko usmjerenje koje
sugerira Manfred Frank:

Diskurz se izvodi iz latinskog discursus. Pripadni glagol discurrere znai trati tamo
amo (...) Discours je razgovor ili govor stanovite (neodreene) protenosti koji u svom
odvijanju i spontanom razvoju nije ve unaprijed zakoen suvie rigidnom intencijom. (...)
dakle, postupak analitike diskurza izvanjski je stoga to eli ostaviti niz (serie) pojedinanih
dogaaja, uzajamno nesvodljivih, (...), izvan svakog totalizirajueg opeg pojma. Foucault,
usredotoen na spaavanje pojedinanih fenomena od njihova reduciranja na sluajeve koda,
pokuava smjestiti svoj temeljni pojam le discours negdje u sredinu izmeu struktrure i
dogaaja. (Frank 1994: 229 240)

Meutim, s obzirom na problematino strukturalistiko smjetanje djela ovog mislioca, korisno

je podsjetiti da se njegovo istraivanje naravi znanja od 16. stoljea pa sve do suvremenog

70

Rijei kao pharmakon

doba, usprkos nakane uokviravanja, ipak smjeta u prizore radikalnih diskontinuiteta. Foucault
je objasnio dramatine rezove koje je zapazio u historijskom presjeku od tradicionalne ka
klasinoj epistemi i od klasine prema modernoj epistemi.

Njegovo je tumaenje spomenutih epistema odvojeno razlikom beskonane distance, to je

istraivanje smjestilo na rubove strukturalistikog poimanja prema poststrukturalistikom
akcentiranju iroko prihvaene razlike sada u svom pojaanom i Foucaultu primjerenom
znaenju.

Nasuprot univerzalne integracije, od koje inicira svoj rad, Foucaultova e se misao otvoriti
temeljnim odrednicama poststrukturalistikih postavki. Prema tome, moe se zapaziti, da se uz
prihvaenu koncepciju postmoderne i poststrukturalistike orijentacije, Foucault upisuje meu
vodee filozofe razvojne linije francuskog miljenja razlike.

Catherine Belsey povodom ocrtavanja osnovnih obrisa poststrukturalizma u vidu filozofijske

misli i kraih ali zanimljivih portreta odgovarajuih mislilaca, izmeu kojih susreemo i
portret profesora istorije misaonih sistema na College de France, akcentira da
poststrukturalizam nije sustav iako bi u krajnjoj konsekvenciji mogao postati. to znai da
71

Rijei kao pharmakon

kljuni termin, prema rijeima koje itamo u Poststrukturalizmu, je razlika za koju Foucault
dri da je :otpor neizbjeni pratilac moi razlika bez koje mo nema znaenje.

Slino tome, Nirman Moranjak Bambura je, Iitavajui Foucaulta, naznaila da unutar
markantnog polja poststrukturalistike misli ije su stranice Lacan Derrida Foucault,
ukoliko se usudimo poopavati, globalno je vidljiv efekt dekonstrukcijskog miljenja.

Zadrimo li se jo na recentnim kritkama i tumaenjima, zanimljive su rijei Vladimira Bitija

prema kojem je, trajan i uticajan opus o kojem govorimo, zapravo, vrlo jasna i smjerana kritika
humanizma. Kritika istraivanja navedenog filozofa rastumaena su kao doprinos precrtavanja
tipino postmodernog doivljaja svijeta okrenutog propitivanju uvjeta na temelju kojih su
konstruirane postavke humanistikih vizura. Vladimir Biti dri da se Foucault priklonio
antihumanistikom dobu i da je to iniciralo njegovo otklanjanje kontinuiteta jer su u to
vrijeme razliito naglaavana logocentrina i eurocentrina totalizacija. Humanizam se za
mnoge postmoderne mislioce otkriva kao svojevrsna ideologija, iskonstruirani (svjeto)nazor
gdje se verificiranje vrijednosti nadzire iz obzora logocentrinog statusa cjelovitog i
autonomnog sredita prirode, civilizacije, kulture i umjetnosti. Nasluujemo da je u sreditu

72

Rijei kao pharmakon

pitanje i kritiki osvrt prema istome, sukladan postmodernistikom propitivanju identiteta i

statusa subjekta.

Tako se i Foucault odluio upisati na neobvezujue rubove postmoderne misli, gdje svako
humanistiko posredovanja znanja biva ras-cjepljeno u konanosti i to u smislu paradigmatskih
okonanja. Istih onih koja, istovremeno pomou cjelovitosti izraza sugeriraju da se radi o
jasnoj retorici, to rezultira stavom, da su reprezentacije razliitih vidova realnosti prikazane
kao jezikom uvjetovane.

Zanimljivo je naznaiti iz kojih razloga radije pristajemo drati se pojma subjekt, a ne prihvatiti
jednostavno pojam identiteta koji se ne ukazuje kao primjeren u razgovoru o diskurzima koje
kao incijative na pragu pomjeranja naih vizura pronalazimo upravo u Foucaltovom
vizionarskom duhu. Njegovo se pisanje otvara za diskusiju o konstataciji onih otisaka
kojima uobliavamo diskurzivne formacije poput orijentalizma i balkanizma. Meutim, jedan
od prominentnih sljedbenika Foucaultova istraivanja, Edward Said rekao je, povodom svoje
knjige Orijentalizam, kako ovom misliocu mnogo duguje, ali, da kada je u pitanju autorska
koncepcija ili, precizno, pitanje autora i autorstva, koje ostavlja jasan trag razlika u recepciji

73

Rijei kao pharmakon

njegova istraivanja, ipak vie vjeruje u presudne otiske pojedinanih pisca koje ostavljaju na
inae anonimne kolektivne korpuse tekstova koji, zapravo, tvore diskurzne formacije.

Na ovom mjestu treba podsjetiti na kritiko stajalite Vladimira Bitija, koji tvrdi da govorimo o
filozofu koji je dosljedan i samokritian, odnosno, da je naputajui projekt arheologije
postao svjestan problema koji je u daljnjem istraivanju nastojao razrijeiti genealogijom
potonja se liava prethodnih rascjepa i pragova meu epistemama u prilog objedinjavanju
sveproimnog polja moi (Biti 2000b: 85).

Ako slijedimo Foucaultov samokritiki zaokret, uistinu uviamo kompleksnim, zapravo,

nemoguim unutar kontrastivnog naela periodizacije pronai mjesta za one mislioce koji su
poput zapaanja Danila Kia povodom Gustava Flauberta prva sijeda vlas u kosi klasika ili
kako nerijetko itamo oni koji su prerano doli. Rije je o onim autorima koji anticipiraju,
ali i premauju okvire diskurzivnih pravila svoga vremena.

Koristei se ponovno obrazloenjem Catherine Belsey, u preciziranju termina subjekta ona

kae: subjekat moe biti precizniji od identiteta; kao gramatiki termin; on stavlja
naglasak na jezik (...) ukljuujui znaenja po kojima naa kultura od nas oekuje da ivimo
74

Rijei kao pharmakon

(...) on dozvoljava diskontinuitete i kontradikcije. Ja mogu prihvatiti itav niz subjekt pozicija
i one nee biti meusobno konzistente. Identitet implicira istost: to sama rije i znai.
Subjekti se mogu razlikovati ak i sami od sebe. (Belsey 2003: 53)

U svojoj, prema kritici, epohalnoj studiji Rijei i stvari Foucault analizira spomenute razlike
izmeu epistema unutar velikih / znaajnih razdoblja europske povijesti, primjerice:
renesansu (do 1660. godine) opisuje odreenom kroz poimanje slinosti; klasicizam (do 1775.
godine) kao epistemologijski poredak oznaen prikazivanjem / predoavanjem ili moemo
kazati, klasiki identitet razlike; potom on navodi, modernizam shvaenog kao povijesnu
dijalektiku.

Sredinji dio Foucaultova istraivanja je propitivanje fenomena ije se osvjetljavanje ostvaruje

u prostoru teorijskih rasprava usmjerenih na ocrtavanje difuzne moi. Specifinost njegova
pristupa fenomenima koje napominjem, kao i propitivanje temeljnih pojmova suvremene
knjievne, a potom i, kulturalne teorije, ukazali su se u svojoj potentnosti u velikom broju
posve razliitih rediskripcija. Stoga, nastojati se drati gotovih interpretacijskih shema na
primjeru lektira u kojima je njegovo djelo tema, odaje se zavodljivim u svojoj kompleksnosti i

75

Rijei kao pharmakon

proturjejima. Svaka okvirna interpretacija, unutar sebe uspostavlja neprestano mjesta u kojima
se istovremeno i precrtava. Zasigurno, da je to valjan primjer iitavanja Foucaltove
metode, njegove, uvjetno reeno, liberalno humanistike koncepcije, za koju drimo da je,
protudiskurz ili neortodoksni diskurz.

Posebice, njegova kontraverzna linost i donekle skandalozne postavke stvorile su, kao to je
reeno, kultnu osobu ije se, samo za izdvojen primjer, razumijevanje problematine naravi
odreenja normalnosti meu mladim ljudima s oduevljenjem prihvaalo.

Afirmacija njegove misli pronalazi mjesta u svim raspravama u kojima se preferira strategija
otvaranja / vidljivosti / iskazivosti kao kritita Moi koja kao vid kapilarne kontrole
sistematizirano disciplinira drutva i pokuaje emancipacijskih diskurza. Foucaltova misao je
oslobaajua, revolucionarna, dok je sve vei broj kritiara povezuju sa sveopom
preobrazbom koja se deavala uznemirujuih ezdesetih godina.

Miko uvakovi, u kratkom pojmovniku naslovljenom Postmoderna, posebice izdvaja 1968.

godinu, poznatu kao vrijeme razliitih intelektualnih pobuna / incijativa, pri emu zapaa da bi

76

Rijei kao pharmakon

se moglo dijagnosticirati svojevrstan fantazmatski kraj, inicijalni udar, (...) koji je pokrenuo
lavinu ... . (uvakovi 1995: 147)

U knjizi Istorija ludila u doba klasicizma, Foucault analizira niz preobraaja unutar razliitih
vienja kroz koje je fenomen ludila prolazio tijekom historije. Zabiljeio je da je recepcija
spomenutog fenomena u potpunosti uvjetovana strogo moralnim opaanjem ludila u doba
klasicizma, ali ono to dri neprijepornim i simptomatinim je jasno ocrtana granica izmeu
smisla i bez smisla; uma i bez uma.

Nimalo beznaajnim ini se podsjetiti na zapaanja Sigmunda Freuda koje Foucault navodi,
usprkos kritikog odnosa prema psihologiji i takvoj vrsti lijeenja, ali u ime pravednosti prema
ocu psihoanalize, istaknuo je kako je Freud ispravno priao fenomenu ludila pomjerajui ga
na razinu jezika. Prema pozitivizmu, tvrdi Foucault, fenomen je sveden na muk, dok je
Freudova metodologija otvorila mogunosti razgovora s bezumljem.

S druge strane, savremeni ovjek biljei zahvalnost Foucaultu kao znaajan doprinos, nadamo
se, u evoluciji nae svijesti kojom proiavamo uspavanu savjest kroz posve novo vienje
historije i fenomena znaajnih za daljnja, primijenjena istraivanja. Nasuprot zatoenosti meu
77

Rijei kao pharmakon

opozicijama prema kojima odreujemo normativno / normalizirajue i opreno tome,

abnormalno, Foucault poput vrijednog arheologa iskopava na povrinu slojevitost
zatomljenih podsvjesnih ustroja misli. Znanost, prema njemu postaje normalna onda kad se
znanstvenici usuglase u identificiranju problema ija se stabilizacija provodi sve do
paradigmatskog miljenja.

Arheologija je metoda pomou koje Foucault, ambicijom precizna analitiara pokuava

ostvariti rekonstrukciju uvjeta mogunosti ili epistemologijskih pretpostavki (Biti 2000: 15).

U uvodnom poglavlju knjige Arheologija znanja, Foucault referira na prethodne knjige

(Istorija ludila; Roenje klinike; Rijei i stvari) kako bi nam pribliio poduhvat ije naznake su
u prijanjem istraivanju ostale tek u obrisima, nezavreno utvrene. U prilog tome, treba
navesti rijei u kojima pokuava artikulirati svoj projekt:

Poduhvat u okviru kojeg se nastoji proceniti stepen mutacija koje se uopte dogaaju u
podruju istorije; poduhvat u okviru kojeg su dovedene u pitanje metode, granice i teme
svojstvene istoriji ideja; poduhvat u okviru kojeg nastojimo da se reimo poslednjih

78

Rijei kao pharmakon

antropolokih zavisnosti; poduhvat u okviru kojeg nastojimo da pokaemo kako su se ove

zavisnosti mogle obrazovati. (Foucault 1998: 20)

Metoda za koju se opredjeljuje, simplificirano iitana, ne ini se kao argumentacija koja se

zaustavlja u spekulativnosti i nedoreenosti, niti iziskuje potekoe u interpretaciji, odnosno u
svojoj namjerenoj primjeni. Meutim, kako uvijek postoji kamen spoticanja, a posebice kada
se radi o francuskim filozofima s kraja dvadesetog stoljea, postavke izgledaju mnogo
jednostavnije u opoj upotrebi, ali ako se smjelo upustimo u dijalog s recentnom literaturom
razumijevamo da se jednostavna / plona obrazloenja, najblae reeno, dre zloupotrebom.
to znai, da razmiljamo, upravo onako kako je Foucault sugerirao : (...) itati, ma koliko da
je to teko. Ponukani smo tragati za uvijek nazonim problematinim procjepima i
presezanjima.

Povodom arheologije kao metode, gdje je naziv preuzet iz verificirane znanstvene discipline,
podrazumijevamo onu vrstu znanja uzetu s praga historiografije, sve ono preutano ili
razbrbljano to treba iskopati ispod povrine diskurzivnih formacija ono to omoguava
iskazivanje (prema izlaganju Nirman Mornjak Bambura). Meutim, pratimo, u

79

Rijei kao pharmakon

Foucaultovoj daljnjoj razradi poimanja spomenute metodologije, stanoviti odmak kojem se on

priklanja. Time podrazumijevamo da smo naizgled upueni na traganje za poetkom, e da bi
nas upozorio, da implikacija metode znai, zapravo, posve neto drugo od simplificirano
shvaenog iskopavanja. Da je u pitanju opa tema jednog opisa koji propituje ono ne
reeno u ravni njegove egzistencije, u ravni iskazne funkcije koja se u njemu vri, diskurzivne
tvorevine kojoj ono pripada, opteg arhivskog sistema s kojim je u vezi! Arheologija opisuje
diskurse kao specifikovane prakse u elementu arhiva (Foucault 1998: 143).

Kako bi ispravno trebali shvatiti to je Foucault podrazumijevao pod pojmom arhiva kao
iznesene mogunosti u kojoj se uimo ili odgajamo i iz koje, takorekui izlazimo u prostor
postavljen rezom koji nas odvaja od onoga to ne moemo iskazati to prevazilazi nau
diskurzivnu praksu?

Arhiv se nadaje kao sveukupni sustav formacija ali i transformacija iskaza ili kao sistem
diskurzivnosti, gdje se, zapravo, oslobaamo vremenskog kontinuiteta gdje se rasipa na
vremenski identitet; kida se nit transcedentalne teleologije.

80

Rijei kao pharmakon

Premda Vladimir Biti arhiv definira kao: formacijsko pravilo diskurza, krovni niz njihovih
nizova koji podlijee jednako egzaktnom opisu kao i sami nizovi, naznait u obrise
proturjeja koja se lome oko shvaanja ovog pojma. Radije nego da ga identificiramo u
pravolinijskom tumaenju, ukazat emo na spomenuti pojam kao vrstu privilegiranog prostora
ili mjesto reza / prekida, takorekui, mutacije u smislu r a z m a k a, gdje se otvara
mogunost da provali drugi i izvanjskost.

Predlaem da se svi ti sistemi iskaza (delom dogaaja, a delom stvari) nazovu arhivom. Pod
tim izrazom ne podrazumevamo sumu svih tekstova koje neka kultura uva kao dokument
svoje vlastite prolosti, ili kao svedoanstva svog odranog identiteta. Ne podrazumevam ni
ustanove koje omoguavaju da se u datom drutvu zabelee i sauvaju diskursi koje valja
zadrati u pamenju i odrati uvek raspoloivim. Ovde je pre re o onome to ini da se tolike
stvari, reene od tolikih ljudi tokom tolikih milenija, nisu pojavile samo prema zakonima
miljenja ili samo prema igri sluajnih okolnosti, i da one nisu prosto naznaka, u ravni
verbalnih perfomansi, onoga to je moglo da se dogodi u poretku duha ili poretku stvari, ve da
su se te reene stvari pojavile zahvaljujui celoj jednoj igri odnosa svojstvenih diskurzivnoj
ravni, i da one, umesto da predstavljaju prikljuene likove, pomalo sluajno nakalemljene na

81

Rijei kao pharmakon

neme procese, nastaju prema specifinim pravilnostima, to jest, ukratko, da ukoliko ima
reenih stvari, njihov neposredni razlog ne treba traiti u stvarima koje su tu reene, niti u
ljudima koji su ih rekli, nego u sistemu diskurzivnosti i njegovim iskaznim mogunostima i
nemogunostima. (...) Arhiv je neopisiv u svom totalitetu i nezaobilazan u svojoj aktuelnosti.
(...) Opis arhiva razvija svoje mogunosti (...) a tamo gde je antropoloka misao propitivala
bivstvovanje oveka ili njegovu subjektivnost, on omoguava da provali drugi i izvanjskost.
(Foucault 1998: 140 142)

Opirnost navedenog citata opravdana je njegovom znaajnou u prilogu ega stoji da mnogi
opisi koji su dati uporedo, ak i u stanovitoj proturjenost, i pomau naoj artikulaciji poimanja
arhiva sukladno Foucaltovoj namjeri. Pratei fluktuaciju rijei poput: nego; nisu; umjesto da
i slino, zapaamo da nam se formulacija pojma nadaje u svojoj punoznanosti i mnogostrukoj
egzistenciji.

Svojstveno daljnjoj analizi Foucaultove terminologije, ponovno, nailazimo na razliite

nedoumice, sada u vezi s tumaenjem iskazne analize. Na samom polazitu legitimiranja

82

Rijei kao pharmakon

sintagme itamo raznolika raz granienja povodom prijevoda pojma, to e nas voditi od
precizna definiranja prema ukljuenju praksi u kojima se problematizira tona definicija.

Prema tome, iskaz je pojam koji je u paru s pojmom iskazivanja uvode (...) francuski lingvisti
i semiotiari u slijedu kritike sosirovske odn. strukturalne paradigme te u nastojanju da pronau
odgovarajuu nadreeninu cjelinu. (...) jer iskazivanje svog bjeno procesnog i trenutno
situacijskog karaktera ne moe doi do rijei neposredno. (...) Prelazak se iz iskazivanja u iskaz
razumijeva kao sputavanje dinamike i otvorenosti... (Biti 2000: 228)

Povodom objanjenja iskazne analize Foucault precizno objanjava da govorimo o tonim

konstatacijama to, nadalje znai podvoenje u okvire pozitiviteta. Ponovno, vieznanu u
formulaciju pokuati simplificirati, u saetu formu akcentirane i ustrajne kontradiktornosti u
Foucaultovom pisanju, i ekcentrinom odbijanju svakom pokoravanju. Foucault, drei da
stie znanje o sebi kao o sretnom pozitivisti kae: ako rabljenim terminom oznaavamo
kompleksni poduhvat na koji se odluio, na nama je da zamijetimo samoironiju kao opu
karekteristiku njegova odnosa prema sebi. Takoer, on nam sugerira da se ve na pragu
uputanja u polje pretpostavki trebamo ograditi od upuivanja na cogito. tovie, on nam

83

Rijei kao pharmakon

ocrtava putanju u analizi, neovisno od poretka, kroz etiri termina: itanje trag
odgonetanje pamenje; dok bi konani cilj analize bio da se proli diskurz otme svojoj
inerciji - da pronae neto od svoje ivosti.

Foucault je razradio arheoloki pristup u smislu, ne da interpretira znanja neke epohe, prije bih
kazala da, opie ili rastvori diskurz koji je uoblien u i stanovitom epohom. U nastavku emo
posluiti se Foucaultovim stajalitem u saetoj formi kako bi izbjegli nedoreenosti svega to je
on drao kao iskaznu analizu:

Analiza iskaza i diskurzivnih tvorevina (...) hoe da odredi naelo prema kome su mogli da se
pojave sami znaenjski skupovi koji su bili iskazani. Ona nastoji da uhvati zakon retkosti. (...)
On poiva na naelu da nikad nije sve reeno. (...) Treba, dakle, traiti naelo proreivanja ili
bar ne ispunjavanja polja moguih formulacija koje jezik otvara. Diskurzivna tvorevina se
pojavljuje kao naelo razdeobe u preplitanju diskursa i naelo praznine u polju jezika. (...) Ne
radi se o tome da nateramo nemost koja ih okruuje da progovori, niti da pronaemo sve to u
njima i kraj njih uti ili je bilo uutkano. (...) To nije bogato i teko klijanje, nego raspored
manjkavosti, praznina, odsutnosti, granica, preseka. (...) Nema teksta ispod. (...) Ovaj

84

Rijei kao pharmakon

zadatak pretpostavlja da polje iskaza ne bude opisano kao prevod. (podcrtala N.

A.)(Foucault 1998: 128 132)

U knjizi Nadzirati i kanjavati : nastanak zatvora, prema Foucaultovim rijeima, cilj rada je da
prikae povijest oblika kanjavanja koji su se izmijenili u ime manje okrutnosti vie
ljudskosti i za cilj odabrali pomjeranje uporita od fizike patnje usmjerene na kanjavanje
tijela, prema ublaavanju strogosti kaznenih mjera koje su, sada, namjerene prema djelovanju
na srce, na misli, na volju, na sklonost. Znakovito je, prema njegovom istraivanju,
svojevrstan od / po mak od tijela koje se kroti prema dui ijim se predstavama
manipulira.

Bez sumje, njegova namjera je ostvarena, Foucault jeste prikazao povijest zatvorske institucije,
meutim,

znaajnost

njegova

istraivanja

vidimo

implikacijama

na

suvremenu

historiografiju. Naime, zamjetan je njegov uticaj u radovima mnogih povjesniara koji nastoje
predstaviti, gotovo bajkovitost legitimiranih drutvenih odnosa i institucija. Pod krinkom
humanosti, odnosno, na oito nevidljiv nain discipliniranje se provodi upotrebom tzv.
znanstvenog kanjavanja. Nevidljivo nadziranje je osnovna strategija koja se temelji na

85

Rijei kao pharmakon

zloupotrebi ideje europskog prosvjetiteljstva. Sprega Znanja i Moi duboko e ocrtati

cjelokupno Foucalutovo istraivanje, to e se, na koncu, promitentno pokazati kao kljuna
sintagma njegova opusa.

U vidu stanovite autokritike refleksije on se pita o porijeklu elje da pie o povijesti zatvora i
naina kanjavanja. To govori, da se ne radi o istom anahronizmu jer vitalnost postavki koje
je iznio u recentnom naslovu, danas korespondira u primjeni unutar referenci razliitih praksi
istraivanja. Time podrazumijevamo znaajna promaknua u recepciji onoga to je zadaa
povjesniara; dakle, pisanje historije prolosti podrazumijeva, sada, pisanje historije
sdadanjosti.

Potom, Foucault zapaa da se moderna drutva mogu opisati kao disciplinirana, a s tim u
vezi je i osnovna ideja da to su drutva tehniki promiljenija to su uinkovitija u politikoj
tehnologiji tijela. Meutim, kako akcentira, discipliniranje se ne moe poistovjetiti s jednom
institucijom, bez obzira to su neke navedene institucije, policija za primjer, u izravnom
nadzoru dravnog aparata; Foucaultova je teza da se mo ne uspostavlja piramidalno ve je
izraenija i istrajnija u vidu mree, kao sveobuhvatna - anonimna mo. On smatra da se radi o

86

Rijei kao pharmakon

rasporeenom manevriranju gdje se svi segmenti mehanizma uljebljuju jedni u druge.

Znailo je to, prema Deleuzeu: kao tijelo i dua; dok pojedinci prelaze preko njih ili se
zadravaju (porodica, kola, kasarna, fabrika, po potrebi zatvor). Odreena vlast je imanentna
svom polju bez transcedentne unifikacije, njena linija je kontaminirana, bez globalne
centralizacije, njeni segmenti se dodiruju, bez razgovetne totalizacije: u pitanju je serijalni
prostor. (Foucault prema Deleuze 1989: 33)

Nadalje, kod Foucaulta postoji teza o znaajnoj korespondenciji

izmeu, na izgled razliitih praksi, za primjer navodi prakse:
lijeenja, kanjavanja, obrazovanja i obuavanja. Opisujui
arhitektonska oblija zatvorskih ustanova, Foucault uvia da se,
zapravo radi, o svojevrsnoj, promiljeno izvedenoj koncepciji
raspoznatljive kao reimska svjetlost. Da bi, u nastavku
definicijom panopticona, ukazao na zamjetnu uinkovitost
vizualna rasporeda prilikom organiziranja svjetlosne sredine.
Zatvorenici u svojim elijama, u svakom trenutku, bivaju vieni
a da sami ne vide; - takva apstraktna formula kojom je

87

Nacrt panoptikog
modela - Jeremy Bentham
(1748-1832)

Rijei kao pharmakon

precizirano reimsko osvjetljavanje, se nametnula u svojoj realiziranoj metaforinosti. elim

rei da se problem moe postaviti uopavajui, odnosno, da se takav arhitekturalni prikaz
sustava prikae primjenjivim u posve razliitim disciplinama nego to su prostorne
iskazivosti. Za daljnji u prikaz problematike skrenuti u posve razliiti pravac, a to je istraivanje retorike fikcije. Meutim, za detaljniji prikaz naznaene teme koja jeste i cilj mog
istraivanja ostavit u prostor u zakljunoj rijei, nakon objanjenja onih pojmova za koje
drim da su usustavili knjievno teorijsku recepciju Foucaultove filozofijske misli.

Knjiga Rijei i stvari s podnaslovom arheologija humanistikih znanosti, u interpretaciji

veine prouavatelja ica knjievnosti dokaz je Foucaultova rada u kojem se ocrtavaju obrisi
strukturalistike filozofije. Kada govorim o hipotezi o vezi ieznua ovjeka moderne
civilizacije zamjetan je uticaj rada Claude Levi Straussa, etnologa i strukturalnog
antropologa na Foucaultovu viziju modernog ovjeka. Levi Strauss, prema svom
opredjeljenju, stavlja u istu ravan sve kulture, a prema subjektivnom osjeaju u smislu
verifikacije, europsku kulturu dri najmanje vrijednom. Premda, Foucault i Levi Strauss se
razlikuju u mnogim postavkama, ono to korespondira u njihovim postavkama je uznemirenje
svijesti i savjesti u vezi Znanja moderne, posebice. europske civilizacije, to je s otkriem

88

Rijei kao pharmakon

orijentalizma, potom i balkanizma, kao konanim konsekvencijama, skrenulo pozornost na

razliite posljedice vienja kulture koju drimo naom.

Navest u izrazito deskriptivno tumaenje osnova strukturalizma kao knjievnoteorijskog

miljenja u tzv. novom kljuu. Hanifa Kapidi Osmanagi, u saetoj formi navodi presjek
u kojem moemo prepoznati i tragove Foucaultova rada.

Sukladno ieznuu ovjeka, koga je narcisoidnost onemoguila da pojmi znaenja izuma

koji su mu bili na dohvat (Kopernik mu je pokazao da zemlja nije sredite univerzuma, Darwin
da je ovjek samo epizoda u biolokom vremenu, Freud, koji ga je decentrirao, da on nije
subjektsvog ivota kakvim je sebe zamiljao), ieznue koje uz otkria strukturalne
antropologije u svim njezinim segmentima, koja vraaju ovjeka skromnom mjestu to mu
moe pripasti, profilira se, dakle, i perspektiva smrti ovjeka kao bioloke vrste. Te se dvije
smrti ukazuju tako u istom pomaku na horizontu ljudske misli.

Istoriar Michel Foucault je bio protiv (...) odreenog pojma istorije. (...) zahtjev za ukidanjem
kontinuiteta svakako je bio paralelan sa decentriranjem subjekta. (...) Vizija ovjeka

89

Rijei kao pharmakon

kontinuiteta sada se izmjeta iz istorije, de istoricizira. (Kapidi Osmanagi prema

Lei 2006: 220)

Druga vrsta tumaenja Foucaultove vizije ovjeka tie se pitanja identitifikacije i identiteta iju
ispravnu recepciju pronalazims u znaajnom eseju Stuarta Halla naslovljenom Kome treba
identitet? . Hall obrazlae tumaenje pojma identitet u koncepciji koja nije esencijalistika ve
strategijska / pozicijska, stoga mu za primjer slui Foucaultova koncepcija uz Derridaovu,
Lacanovu i onu Judith Butler. Sturt Hall istie da se priklanja Foucaultovu miljenju, i to u
onim segmentima koje prepoznaje kao evoluciju njegova istraivanja, gdje se i sam Foucault
udaljava od koncepcije naputanja subjekta u podruje u kojem propituje u smislu
rekonceptualizacije / ponovnog / izmjetenog promiljanja s ruba paradigme. Hall, potom
navodi presudan moment pomaka u Foucaultovu radu - od arheologijske prema genealogijskoj
metodologiji.

Nadalje, pokuat u objasniti, u kraim crtama, koji su osnovne namjere genealogije i

genealogijske rekonstrukcije u podruju teoretizacije subjekta, a potom, i identiteta. Zanimljivo
je kako Hall dri da se Foucault nikada ne bi ogrijeio o svoje specifine nazore i uinio neto

90

Rijei kao pharmakon

tako vulgarno poput uporabe termina identiteta u njegovoj pomodnoj i aktualnoj recepciji.
Meutim, istini za volju, govoriti o Foucaultovom radu, a ne spomenuti aktualnu politiku
identiteta inilo bi se napraviti propust na utrb mnogih suvremenih implikacija njegova
filozofijskog propitivanja. On se pribliio problematici identiteta u raspravi o subjektu i u vezi s
tim, u zadatku genealogije

prepoznajemo vidljive tragove globalnog dekonstrukcijskog

miljenja kao primjenjive metode upuivanja na razliita presijecanja / precrtavanja niza

diskurzivnih praksi.

Za temeljnu zadau genealogije

namereno je sljedee: Umjesto usvajanja drugog, valja

razotkriti drugost usvajanja (Biti 2000: 153).

O strategiji genealogijske metodologije moemo, poput Gianni Vattima, razmiljati o

otkrivanju naina upletenosti, dakle onoga to i kako prakticiramo, a da toga nismo ni
svjesni. Ve samom injenicom da se istina shvaa kao proizvedena i da se razumijeva kao
mo znanstvenog diskurza, u Foucaultovu radu, artikulira se jasan postmoderni i
poststrukturalistiki stav o problemu smjetanja subjekta. Konano, njegovo stajalite
biljeim u narednom navodu:

91

Rijei kao pharmakon

Moderna kultura moe misliti ovjeka zato to misli o konanom poev od samog ovjeka
(Foucault 1971: 359).

Nadalje, Foucault se pita: Mogu li tvrditi da sam ja taj ivot koji osjeam u sebi? (...) Ja mogu
tvrditi da sam to sve i da to nisam; cogito ne vodi afirmaciji bia, nego se otvara nizom pitanja
(...): to treba da budem, ja koji mislim i koji sam svoja misao, da bih bio ono to ne mislim, da
moja misao bude ono to ja nisam? ta je , dakle, to bie koje svjetluca u pukotini cogita, ali
koji nije suvereno dato ni u sebi ni po sebi? (...)

Nemiljeno (ma kakvo mu dali ime) ne prebiva u ovjeku kao zgrena priroda ili istorija to
poiva u slojevima; ono postoji u odnosu na ovjeka, na Drugogo, brata blizanca, koji nije
roen ni od njega ni u njemu, nego pored i istovremeno u identinoj novosti, u neopozivom
dualitetu. (...) kao sjenka ovjekova koja stupa u domen znanja, kao slijepa mrlja od koje
poinje saznanje.

ovjek je skoranje otkrie, kome arheologija nae misli lako utvruje datum. A moda i
bliski kraj. (Foucault 1971: 365 367; 424)

92

Rijei kao pharmakon

Foucaultov rad osobito je uticajan za prouavatelje knjievnosti, posebice knjievnog anra

romana i to s naglaskom onih romanesknih ostvarenja koja su znaajna lektira kada je u pitanju
promiljanje o problematici identiteta. Prema njegovim rijeima povodom predgovora u knjizi
Rijei i stvari, Foucault se poziva na iskustvo itatelja onih tekstova koji su mu posluili kao
inspiracija za daljnja istraivanja u oblasti koja nije zamjetno prisutna u njegovom dotadanjem
radu. U navedenoj knjizi, on upotrebljava termin heterotopija / e u vezi glasovita i za njega
znaajna teksta, odnosno prie, Jorge Luis Borgesa gdje, pisac navodi izvjesnu kinesku
eciklopediju neoubiajene klasifikacije ivotinja.

Terminom

heterotopija,

Foucault

sugerira

pripovijedni

prostor

karakteristian

za

postmodernistiku prozu, pri emu polazite argumentacije smjeta na uprizorenje poviene

samorefleksivnosti navedene pripovijedne prakse. Opepoznato je, da u suvremenom
knjievnoteorijskom diskurzu naine pisanja takve vrste fikcionalnih ostvarenja nazivamo
metafikcijama ili, ukoliko je fokus usmjeren na propitivanja Prolosti, onda, znamo da je rije o
historiografskoj metafikciji. U spomenutim praksama, zamjetnim s konca dvedesetog stoljea,
teme subjekta i historije predstavljale su incijative za propitivanje humanistike tradicije i time
se promakle u pomodnost gotovo svih skoranjih intelektualnih incijativa. U sreditu

93

Rijei kao pharmakon

zanimanja kritikoteorijskih -

sukladno tome i fikcionalnih ostvarenja, neposredno se

prepoznaje problematizacija opeprihvaene predstave o subjektivnosti, s ciljem u kojem bi

postmoderni i postkolonijalni kritiari ukazali na niz neusaglaenih pruturjenosti, koje na
koncu dre, i najveim doprinosom u danas ve uobiajenom kontekstu politike i etike naravi
pripovijedanja. U spomenutoj pripovijednoj praksi dominantna je tema problematizacije
spoznajno prikazivakog odnosa jezika prema stvarnosti koja se razvija do hipoteze da je
stvarnost uinak umjesto polazite re prezentacije.

U svakom sluaju rije je o problematizivanom upisivanju stvarnosti i subjektivnosti unutar

romanesknog (samo)propitivanja kroz povijest svog anra.

Linda Hutcheon u knjigama

Poetics of Postmodernism (Poetika postmodernizma) i Politics of Postmodernism, govori o

temama koje su u sri interesiranja metafikcionalnih i historiografsko metafikcionalnih
ostvarenja. Teoretiarka zapaa da je znakovita korespondencija izmeu posmatranja i
itanja izmeu pogleda i toke gledita, to drimo ispravnim. Takoer, Hutcheon dri da je
to ruenje stabilne toke gledita primjetno i u ostvarenjima moderne knjievnosti, da bi u
postmodernistikom pripovijedanju ostvarilo svoju kulminaciju. Zanimljivim mi se ukazala
njezina podvuena sintagma itani subjekt, shvaen kao subjekat proizveden itanjem. Ovo

94

Rijei kao pharmakon

je izravno iniciralo moje promiljanje u smislu romanesknog propitivanja identiteta s osvrtom

na pitanja historije i subjekta, a potom i sudbine literature openito, iako se rasprava o
potonjem problemu bez ambicioznih namjera moe sagledati u kontekstu postkolonijalne
teorije i kritike kao propitivanje odnosa rubnog i srednjeg u kontekstu komparativistike kao
discipline uope. Ono to elim naglasiti je da pozivanje na rad izvjesnih mislilaca, i to onih, za
koje pojednostavljeno kaemo da su postmoderni filozofi, s isprikom za niveliranje njihovih
vrhunskih ostvarenja u pomacima , odnosno uznemirenju, uspavane svijesti i savjesti, je
pokuaj afirmiranja njihovih pretpostavki kao primjenjivih za prouavateljice / e zagonetnog
ali beskrajno zavodljivog i lijepog svijeta knjievnosti.

Na koji nain je Michel Foucault pronaao inspiraciju u svijetu knjievnosti velikog Borgesa
svjedoi naredni citat: Heterotopije uznemiruju sigurno zbog toga to tajno miniraju jezik, jer
spreavaju da se imenuje ovo ili ono, jer razbijaju zajednike imenice ili ih isprepliu, jer
unaprijed razbijaju sintaksu, i to ne samo onu koja konstruie reenicu nego i onu koja manje
ispoljava i koja dri zajedno (jedne uz druge ili jedne prema drugim) rijei i stvari. (...)
heteroptopije (...) sue govor, zaustavljaju rijei, osporavaju od samog korijena svaku
mogunost gramatike. (Foucault 1972: 61 62)

95

Rijei kao pharmakon

Podsticaj koji Foucault pronalazi u Borgesovoj poetici, moemo povezati s tim da se za

Borgesa dri da je jedan od otaca postmodernizma, dakle poetike u kojoj je amblematsko
raspoznavanje na udaru blistavih fragmentacija kao Moguih poredaka izvan geometrijskih
koncepcija - jezika (i) postmoderne arhitekture pripovijednih svijetova.

ini se vanim objasniti koje je polazite Foucaultova promiljanja o i u knjievnosti o

aktualnoj filozofijskoj problematici. Implikacije njegovih istraivanja postale su gotovo
nezaobilaznim u suvremenoj knjievnoj teoriji. Poet u od injenice da se njegova kritika u
cjelosti odnosni na niz segmenata ve dobro nam poznatih u tekuoj kritici zapadne kulture.
Potom, znaajno je da je za njega ovjek obina brazda u naem znanju, to se ini
prihvatljivim stajalitem potkrijepljenim uz znaajnu argumentaciju raznorodnih istraivanja u
prominentnim disciplinama. Intrigantno je Foucaultovo promiljanje u analogijama kad su u
pitanju fenomen ludila i koncepcija Drugosti. U tom smislu, Historija ludila korespondira s
historijom Drugog, da bi se sukladno tome, Foucaultu, naa kultura uinila utljivom (!) ali u
smislu nepokretnog tla kojem mu je namjera vratiti uznemirenost i rascjpe. S Foucaltom
emo, ponovno, na neto drugaiji nain razmisliti to je to unutarnje, a to je strano koje
treba ga odstraniti.

96

Rijei kao pharmakon

Uoavajui opasnost da si je namjerio teko provodivu zadau, Foucault e poi u potragu za

argumentacijskim predlocima koje pronalazi u jednoj vrsti neuhvatljiva i neukrotiva diskurza
protudiskurza. Odatle njegovo privilegiranje odreene knjievne vrste i to posebice
poetolokog opredjeljenja moguno opisanog kao neprestano pregibanje nad uvjetima vlastite
diskurzivne prakse.

To nas vodi do ostvarenja kontinuiranog autoreferencijskog pisanja, koje za Foucaulta i niz

istomiljenika, poinje s primjerom Don Quixotea kao prvog modernog djela. Povodom
Cervantesova romana, Foucault biljei:

prvo moderno djelo jer u njemu susreemo beskrajnu igru okrutnog razuma identinosti i
razlika u znacima i slinostima: jer u njemu jezik raskida svoju staru vezu sa stvarima da bi
uao u onu suvremenu usamljenost, iz koje se vie nee vratiti, u svoje strmo bie, koje je
postalo literatura; jer njegova slinost ulazi u tu fazu koja za nju znai bezumlje i imaginaciju.
(...) Stoga i pjesnik i ludak, na vanjskoj ivici nae kulture i sasvim blizu njezinih sutinskih
presjeka, zauzimaju poloaj na granici marginalnu poziciju i duboko arhainu siluetu

97

Rijei kao pharmakon

gdje

njihove rijei bez prestanka pronalaze snagu neobinog i izvornog osporavanja.

(Foucault 1971: 113 115)

Don Quijote ita svijet da bi dokazao knjige - (Michael Foucault)

Meutim, u zamrenom prostoru razliitih intervencija koje Foucaultov rad zauzima u polju
razumijevanja knjievnosti pojavljuju se oprena stajalita u kojima kritiarke / i osporavaju
pravolinijsku primjenjivost njegovih ideja u teorijskokritkoj praksi.

O diskurzu u teorijskom polju recepcije zacrtane su razliite smjernice od Levi Straussova

poimanja, potom onog od strane, primjerice: Rolanda Barthesa, Emilea Benvenistea, Gerarda
Genettea i ostalih, da bi Foucault usmjerio svoje poimanje koje se pokazalo prihvatljivim za
razumijevanje trijade subjekt - diskurz mo. Navedeni pojmovi ine polazite za analizu u
kojoj rekonstruiram Foucaultovu tezu da je mo najdjelotvornija kad se pod krinkom prerui u
naizgled bezazlene oblike.

Vladimir Biti u tekstu naslovljenom Preobrazbe suvremene teorije pripovijedanja (Biti 2002: 5
44), istie da interes za umjetniku prozu zamjenjuje interesiranje za pripovijedanje kao

98

Rijei kao pharmakon

naelo organizacije ovjekova ukupnog jezikog odnosa prema svijetu. Takoer, bitno za
istai je da teoretiar u uvodnoj rijei naznauje naine prilikom kojih se Roman naao u
sreditu teorijskog zanimanja i kako je, zapravo, postao anr kojim se propituju kvalitete
sveukupnog proznog kvaliteta. Meutim, ako se pomjeramo iz tradicionalno zadate nam
perspektive, unutar suvremenih procesa desakralizacije romana, uoit emo karakteristine
preobrazbe u smislu recepcije romana kroz propitivanje njegovih anrovskih temelja.

Znaajan i znakovit naslov podpoglavlja Tko koga ita? , takoer, iz pera Vladimira Bitija,
sugerira znaenjsku produenost pitanja kojim se dovode u svezu razliite odrednice u
tumaenju romana kao anra.

(...) nali smo se ujedno u sreditu nove, poststrukturalistike ili dekonstrukcijske faze u
razvitku suvremene teorije pripovijedanja, koja se temelji na pretpostavci da je identitet mogu
jedino i po cijenu

drugosti to je hoe iskljuiti. Time se otvara beskonaan lanac

premjetanja: znaenje ne moe biti objektivno jer je proizvod subjektivnog gledita; to

gledite ne moe biti, opet, subjektivno jer je proizvod socijalizacije (...) Iz toga slijedi da je
nezamislivo posvemanje povjerenje itatelja u svoja uvjerenja kao to je nezamisliva

99

Rijei kao pharmakon

pripovijedna praksa bez tragova svijesti o konkurentnim praksama. Budui da se homogenost

nije uspjela potvrditi ni na drutvenoj ni na individualnoj razini, i tekst i itatelj razvlauju se
svojih tradicionalnih autoriteta. (Ray prema Biti 1992: 23 24)

Nadalje Biti navodi raznolika stajalita, izmeu kojih izdvajam zanimljivu produenu izvedbu
teksta koja se u krajnjom odreditu utiskuje u krv i meso itateljske svijesti. U produetku
pratim kako su sva itanja politika i da samo iz ptiije perspektive tekst nikad ne dospijeva
na svoje odredite. Zacijelo, sugerirano nam je da umjetniko prozno djelo implicira jednu
vrstu spoznaje ija narav je karakteristina samim tim to se itateljska aktivnost dri kao
(pod)crtana nepovratno izgubljenom autonomijom svih oblika znaenjskih praksi. To govori
da upisivati se u redove onih itatelja / ica koji na promijenjen nain konzumiraju prvu monu
hegemonijsku knjievnu formu, doznauje iskustvo razliitih / opozicijski smjetenih
ekscentrinih

identifikacija

koje

korespondiraju

upravo

poststrukturalistikih

dekonstrukcijskim postavkama. Dakle, itatelji postaju nosioci spoznajne preobrazbe u

navedenom smislu:

100

Rijei kao pharmakon

Tako roman oblikuje individuu uei je sistematsko teorijskoj istini da je svekoliko

promatranje svijeta mogue jedino kao promatranje u svijetu i u konanici kao promatranje
promatraa. (...) Svijet se u skladu s tim, bilo da je konaan, prihvaa kao neto to je par
excellence nepromotrivo (Luhman prema Biti 2000b: 156)

Ieznue transcedentalnog subjekta u suglasnosti je s smru subjekta znanja to je ve

opepoznato miljenje na tragu eseja Rolanda Barthesa o smrti autora i u vezi je konanog
uporita ali i ishodita teksta. Na koncu, u suglasju je i s pretposatavkama o sudbini cjelukopne
knjievne vrste o kojoj je ovdje rije. Teza o naelnoj nepromotrivosti svijeta uticala je na sud
o romanu u njegovoj tzv. autopoiezi gdje se spomenuto stajalite dosljedno razgranava na
mnogim tokama uporita za poimanje romana kao anrovski, gotovo, neutemeljive ,
nepredoive forme.

Kada je rije o psihobiografskom oznaenom, onda se se potonja problematika odnosi na

suvremeno promiljanje o Autoru to je, opet, u vezi s propitivanjem pojmova poput identiteta,
subjekta ili jastva. Prema miljenju Jonathana Cullera okosnica je kritikog diskurza, pitanje:
je li jastvo neto dano ili neto proizvedeno?.

101

Rijei kao pharmakon

Takoer, Foucaultov rad zauzima znaajno mjesto u redefiniranju i specificiranju pojma

subjekta koji nestaje, i to sve u korespondenciji s razdobljem u kojem su vrijednosti
univerzalizma promiljene na intrigantan, ponekad ak i neprihvatljiv nain. Za primjer u
spomenuti filozofijsku misao Francoisa Lyotarda koja se ini incijalnom za iroki spektar
problematizacija osnovnih pitanja postmoderne upuenim na teme ovjeka i subjektivnosti,
znanja i znanosti, suodnosa znanja i moi.

U svrhu konanog suda o uticaju Michel Foucaulta na nae razumijevanje knjievnosti na

pragu dvadeset prvog stoljea, izdvajam da je njegova analiza diskurza moi, moda
pokazala se najrespektabilijom jer su njezine implikacije nedvojbeno rasute po polju
knjievnog istraivanja gdje se, osobito, moe izdvojiti, Foucaultovo stajalite o mikrofizici
moi koja se kapilarno iri. U tom sluaju, knjievnost se nalazi u nezavidnoj poziciji
utamnienoj u polju diskurza. Zatvorena unutar tamnice diskurza ona se nadaje kao nositelj,
u krajnojoj konsekvenciji i kao proizvoditelj diksurza moi. Meutim, ne treba zanemariti
Foucaultovo opredjeljenje u kojem tamo gdje postoji mo, postoji i otpor, jer bi se Mo
pokazala neodrivom u svojoj represivnosti ukoliko bi se oznaena strategija zaustavila na
vlasnitvu a ne, kako to i jeste, u strategijskoj poziciji proizvodnje diskurza. To nadalje znai

102

Rijei kao pharmakon

da i prethodno spomenutu problematiku osvjetljava u neto jasnijoj poziciji gdje je i subjekcija

shvaena kao vrsta moi koja ovisi o procesu potinjavanja.

Svjedoci smo sudbine romana u razdoblju tzv. leksikografskog romana, za koji je

karakteristino da je u formi malih pria a niti jednoj samorazumljivoj velikoj, to znai da je
priu zamjenio voajerski oblik subjektivizacije (Biti 1992: 41).

Nesumnjivo romaneskni voajerizam, teoretiar dovodi u svezu s poznatim nam ovjekovim

voajerizmom ispoljenim kroz elju da vidi i zna. Prilikom otvaranja stranica neke knjige ili
kako je netko zgodno rekao kartonskih korica kue kojom tumaramo najee nou u potrazi
smo za Znanjem o sebi i onome oko nas. Iako smo poput Kantove tune golubice koja moda
plae nad trajnom preprekom to joj otpor zraka suprostavlja njezinim slobodnim usponom u
nebo. No, kako dalje itamo: golubica ne zna da bi u praznome pala poput kamena
(Milanja 1999: 172).

Najzad, posljednju rije preputam Foucaultovom sudu primjerenom tematskom polju u koje
sam ga eljela tijekom ovog kratkog osvrta na njegova istraivanja, smjestiti:

103

Rijei kao pharmakon

Jezik je trebalo ili uiniti providnim za oblike saznanja ili ga uroniti u sadraj nesvjesnog. (...)
Najzad, posljednja kompezacija za nivelisanje jezika, najznaajnija i najmanje oekivana, to je
pojava literature. Literature kao takve, jer od Dantea ili Homera, na Zapadu je postojao jedan
oblik jezika koji mi danas nazivamo literaturom. (...) ona stoga mora da se uvijek vraa sama
sebi, kao da njen govor nema drugog sadraja osim stalnog iskazivanja svog vlastitog oblika:
literatura se obraa sebi kao spisateljska subjektivnost ili nastoji da u samom pokretu iz koga se
raa obuhvati sutinu itave literature. Tako svi njeni konci konvergiraju prema istom kraju
jedinstvenom, trenutnom, a ipak potpuno univerzalnom prema prostom inu pisanja. U
trenutku kad jezik kao rije postaje predmet saznanja, on se ispoljava u sasvim suprotnom
modalitetu: tiho i oprezno stavlja rijei na papir, gdje nema ni zvuka ni sagovornika, gdje rije
iskazuje sama sebe i sama blista u sjaju vlastitog bia. (Foucault 1971: 343 344)

104

Rijei kao pharmakon

2.3. Lacanova reinterpretacija psihoanalize

Jacques Lacan (1901 1981)

Ne vidimo sebe onakvima kakvi jesmo, a jo manje kad prilazimo jedni drugima pod
filozofskim maskama. (Jacques Lacan)

TO? Niste itali Lacana? Kako moete govoriti o lirici, a da se ne osvrnete na zrcalnu tvorbu
subjekta koji govori? ( Culler 2001: 24)

Na tragu osnovnih pretpostavki postkolonijalne kritike lako je uoiti da je jedna od znaajki

takve metode itanja

stanovita uznemirenost. Ona nastaje kao posljedica beskonanih

ulanavanja kritikih stavova unutar kojih se uveavaju kritizirajue koncepcije kao doprinos
novih itanja. Namjera je kritiara ispisati otkrivanje zanemarenih mjesta ili koncepcija u
cillju promicanja zaboravljenih / preuenih interpretacija.

Jedan od takvih projekata revizije nazvane kao povratak jeste namjera kontraverzna
francuskog psihoanalitiara Jacquesa Lacana (1901-1981). Njegova interpretacija tradicionalne

105

Rijei kao pharmakon

psihoanalitike kritike je uenje u kojem je registriran snaan uticaj Freuda, meu ostalima, i to
u smislu ponovnog, stvaralakog itanja upletanja psihoanalize u interpretaciji umjetnikog
stvaralatva. Lacanova namjera je prepoznata kroz inoviranje postojee tradicije, pri kojoj je
izazov upuen upravo onim nastavljaima Freudova uenja, gdje Lacan opaa stanovit stupanj
degradacije u poimanju kljunih elemenata psihoanalize. Dobro je ve poznata njegova kritika
ego psihologije, pri emu Lacan revalorizira uenja u smislu da se u teorijskim radovima koji
su na tragu prakse ego psihologa krije, zapravo, najvea opasnost za krivo tumaenje uope,
ali i za mogunost da se psihoanalizi, u konanici, dodijeli status znanstvene verifikacije.

Najveu prepreku, vidio je u institucionalizaciji psihoanalitikog uenja to je u cijelosti

suprotno njegovoj zamisli da znanje psihoanalitiara podrazumijeva kvalitetu enciklopedijske
sveobuhvatnosti. Precizno reeno, time je elio inicirati isitavanja koja se ne trebaju usustaviti
jer (pre)poznavanje razliitih disciplina (knjievnosti, lingvistike, matematike, povijesti)
svakako bi ilo u prilog neovladivosti kao idealno zamiljene pozicije otpora u smislu
nedovrivih mogunosti.

106

Rijei kao pharmakon

U ime povjerenja koje je iskazao u bekog lijenika, Lacan je tragom svojih sumnji Freudove
postavke uvukao u dijalektiki proces ivljenja osuenog na zahtijevnu zadau itanja bez
stanke dovrenog. Lucidno je Freuda ponovno izveo na scenu da bi ponovio Sfinginu igru
za sve one koji su pourili - pomisliti da mogu deifrirati zagonetku koja im je namijenjena.

Podsjetit u na zadau koja nam je namjerena jo od vremena kad je na Apolonovu hramu u

Delfima upisano Spoznaj samog sebe sve do danas kad smo u povijesti miljenja prolazili
trnovite puteve u slijepom uvjerenju da nas u nekim dalekim zakucima priziva glas dubokih
uvida mudrosti Minervine sove. Cilj kratkog ogleda u povodu Lacana je odagnati svaku
sumnju da smo tuinci u vlastitoj dui i da se naa kriza generalizira u planetarnim razmjerama.
Od uvida da se prosvljetiteljstvo doslovce pretvorilo u koncept koji je u krajnjoj konsekvenciji
srozao se u mit, time smo osjetili mogui svijet progonstva kako od samih sebe tako i u u
nama samima.

Razliite filozofijske perspektive 20. stoljea imaju ipak slian imenitelj pod kojim se upisuju.
Sve ocrtavaju puteve kojima smo odvueni, prognani i potlaeni. Jednostavno, razbujavaju
nelagodu i nezadovoljstvo, te se prikljuuju p(r)omiljanju svega onog to je bilo iza nas s

107

Rijei kao pharmakon

pometnjom horizonata koji se kreu. Cvrkut vrabaca uzet je kao metafora za duh vremena i
za nain kako se miljenje pojavljuje unutar zadanih okvira domiljenog scenarija gdje
postmoderna misao i knjievna teorija intervenira u izazovnom projektu divljeg procijepa u
kojem se povjerenje provjerava u nepomirljivim razmiricama.

Razrjeenje Pitanja nije moguno u jednoznanom i iskljuivom odgovoru to podrazumijeva

da ukljuivanje raznolikih postavki u tumaenje knjievnih tekstova biva opravdano
raznorjejem doba u kojem ivimo gdje umjesto konanog otvaranja tajne zagovornici smo
tajne otvaranja.

S tim u vezi, treba prihvatit poziciju izmeu kad govorim o Lacanu kako bih se djelu pribliili s
razliitih, a opet slinih perspektiva. Govorit u iscrtavajui obrise strukturalne psihoanalize
gdje se Lacan u dosluhu s Ferdinandom de Saussureom i Romanom Jacobsonom upisao u
promiljanje o strukturi jezika kao i o skretanju pozornosti na prepoznatu analogiju izmeu
rada sna i lingvistikih figura. Freud je definirao rad sna koji prolazi od latentnog do
manifestiranog i to preko dva procesa. Poznati su Freudovi termini kondezacije i pomjeranja

108

Rijei kao pharmakon

koje je Lacan u dijalogu s lingvistikim postavkama izjednaio s figurama metafore i

metonimije.

Naime, Lacan je reispisujui uvrijeeni koncept znaka od strane tradicionalne lingvistike unio
promjenu u smislu okreta postojee kombinacije i to u korist dominacije oznaitelja nad
oznaenim, to je prouzroilo vrtoglave konsekvence u razliitim smjerovima. Najopenitije,
uinak u preokretu znaenjskih praksi, pored toga to sugerira injenicu da identifikacija
oznaenog ovisi o ljudskim procjenama i da su lingvistiki kritiari zanemarili problem
reference, dalekosene gotovo tektonske poremeaje ova Lacanova tvrdnja prouzroila je i u
esencijalnom (!) prouavanju knjievnih tekstova. Lacan je jedan od rijetkih psihoanalitiara
koji je prevaziao okvire svog matinog uenja i prikazao se kao mislilac u egzilu okuavajui
svoje pretpostavke implicirajui ih u vlastitom poigravanju s ulogom knjievnog kritiara.
Njegov zapaeni seminar o Ukradenom pismu Edgara Poea je briljantan primjer uspjeno
izvedene uloge detektiva/analitiara koji ne traga za znaenjem s lopatom ve s Olovkom u
ruci. U namjeri da se ne umanji znaaj analize, a zbog nemogunosti da se na ovom mjestu
elaborira to je sve Lacan tom prigodom podcrtao, izdvojit u u vidu saetka poantu koju je
podvukla Elizabeth Wright u tekstu Strukturalna psihoanaliza: Psiha kao tekst, gdje stoji:

109

Rijei kao pharmakon

Gledanje, jedan pogled, ovdje su otvoreni prividnoj interpretaciji: pismo je upravo ono to nije
vidljivo (jednim) ili vidljivo drugaije (drugim). (Wright 1998: 14)

Lacan je svojim itanjem Rene Descartesa postao karizmatian za razliita istraivanja.

Njegovom najaktualnijem zapaanju: Mislim tamo gdje nisam, dakle postojim tamo gdje ne
mislim moe se dodati i sljedea reenica: nikad ne gleda u mene s mjesta s kojeg ja vidim
tebe (prema Elizabeth Wright) koja se odaje kao hipnotiki privlana jer upravo sugerira to
nam je sve skriveno tono pred oima gdje

zasigurno, tvrdi Lacan, ne postoji isto

gledanje.

Sljedei znaajan doprinos shvaanju Lacanovih postavki moe se pratiti kroz neto drugaiji
pristup koji je prepoznat u itanju Manfreda Franka. U ovom kontekstu bitno je bilo uoiti
raznolike, zakuaste semantike aspekte tumaenja onih mjesta gdje se Lacan upisuje u
suvremeno tumaenje knjievnosti.

U svijetlu prigovora postojeim tumaenjima Manfred Frank kae: Govoriti o hermeneutici

Jacquesa Lacana, (...) mora izgledati sumnjivo ve u polazitu. (...) Potom je pobjedniki pohod
takozvanog strukturalizma poljuljao jednu spoznajnoteorijsku osnovnu prepostavku za koju se
110

Rijei kao pharmakon

vjerovalo da hermeneutika ovisi o njoj, a o kojoj e se ovdje jo govoriti. Misli se na predodbu

po kojoj svijest u naelu ima pristup do smisla svojih ivotnih oitovanja, ak i da su ona
najprije iskrivljena i da ih moramo kako je to rekao Marleau-Ponty iznova osvajati
arheolokim radom rekonstrukcije. (...) Lacan kae: mjesto to ga zauzimam kao subjekt
oznaitelja /nije/ ... koncetrino s mjestom to ga zaposjedam kao subjekt oznaenoga. (...)
Mogli bismo rei da je govoree sebstvo uvedeno u simboliki poredak odijeljeno od sebe
niim manjim do cijelim svijetom (Frank 1994: 163-165)

Svojevrsno odmatanje unatrag u kojem se biljei prisustvo razumijevanja istinski velikih

umjetnikih djela je sluaj premjetanja sebe u drugog osobito povezano s ulaskom u sebe.
Temeljna postavka postkolonijalne teorije i kritike je ocrtavanje pojma identiteta, to u vezi s
Lacanovim uenjem premjeta nae arite interesiranja od lingvistike preko psihoanalize do
knjievne teorije. To znai ako je osnovni uvjet znaka njegov identitet, iako se pretpostavlja
da to znai njegovu razliitost spram drugih znakova, pri tome je i razumijevanje nas samih
promaknuto u razumijevanje najudaljenijeg drugog.

111

Rijei kao pharmakon

Filozofska hermeneutika kao ope uenje o razumijevanju i izlaganju tekstova i ovjekova

djelovanja prepoznaje se u kratkom spoju jer je razumijevanje ontoloko odreenje ovjeka.
To bi znailo da se sposobnost ovjeka da tumai smisao govora i teksta odigrava u jeziku gdje
mu znaenja neprestano izmiu, ponovno, u nepredvidivosti itanja bez kraja.

Prema

rijeima Vladimira Bitija: Ono to vide plaaju onim to ne vide. (Biti 2000: 177)

Upoznati samog sebe, moe se uvjetno odnositi i na prostor koji je otvoren za itanje u
procesu tumaenja kad, i ako je, tekst otvoren za dijalog, za umijeanost Drugosti. Tekst, ako
je, semantiki potentan za viestruke znaenjske realizacije - da pri tome ne postoji autoritet
kojim bi se itanje pribliilo nekom poznatom ili zadanom smislu, otvara se mogui svijet djela
i nas samih.

Instanca u kojoj se verificira tumaenje (to je preinaeno u kljuno hermeneutiko pitanje) ne

nalazi se u samom tekstu, niti u intenciji autora ve u polju iskustva prolaenja kroz iskustvo
itanja gdje itatelj koji pokuava zgrabiti znaenje teksta, ne moe a da se ne zatekne
zgrabljen njim samim ... Dok itatelj tako vjeruje da dri i shvaa priu, pria ustvari dri i
shvaa itatelja. (Felman prema Biti 1989: 253)

112

Rijei kao pharmakon

Lacan je jasno isticao, ako se previdi mogunost nesporazuma, stanovitoj kopmetenciji:

literarnoj, lingvistikoj ili semantikoj za primjer, prepustitli bismo posljednju rije i tako
dokinuli

drugost i diferenciju u korist istosti i identiteta; heteroglosija nasuprot

homoglosiji.

Poznato je koje su krajnje konsekvencije tradicije kojoj je posveena suvremena

fenomenologija, metafizika, etika, to su pitanja u sreditu interesiranja suvremenih filozofa.
Stara pitanja osvijetljena su u novom kontekstu gdje se propituju mjesta u kojima je
zapadnjaka metafizika pokoravala sve ono to je D/drugo.

Ogledi i rasprave koji su sakupljeni i nisu izravno potpisani(!) Lacanovim imenom

neprocjenjivo su vrijedan prilog u obzoru suvremenog misaonog interesa. Neosporna je
injenica da se u njegovom uenju nazire znaajan uticaj strukturaliste Claude LeviStraussea.
Pretpostavimo da je Lacan pozitivnim prosudio stajalite koje je obrazloio LeviStrauss: Od
svih drutvenih fenomena, ini se da je danas jedino jezik pogodan za uistinu znanstveno
prouavanje, koje objanjava nain kako se oblikovao i predvia izvjesne modalitete njegove
daljnje evolucije. Ovi rezultati bili bi postignuti zahvaljujui fonologiji koliko je ona umjela,

113

Rijei kao pharmakon

iznad svjesnih i historijskih, uvijek povrinskih manifestacija jezika dostii objektivne realitete.
Oni poivaju na sustavima odnoaja koji sami su proizvod nesvjesne djelatnosti duha. Odatle
problem: moe li se poduzeti jedna takva redukcija za druge tipove drutvenih fenomena. (...)
bismo li mogli dopustiti da su razni oblici drutvenog ivota supstancijalno iste prirode: sustavi
ponaanja od kojih je svaki jedna projekcija, na planu svjesnog i podrutvenjenog miljenja,
univerzalnih zakona koji upravljaju nesvjesnom djelatnou duha? Jasno je da ne moemo
rijeiti sva ta pitanja. Zadovoljit emo se, da oznaimo neke orijentire.... (Levi-Strauss 1977:
68)

Kad smo ve jednom prepoznali strukturu jezika u nesvjesnom, koju mu onda vrstu subjekta
moemo zamisliti? (Lacan 1966: 276)

Prije svega, kroz uoljive nijanse, pojavljuje se pitanje subjekta, rekli bismo najzagonetnije
polazite svih naih pretpostavki. Ako, prije svega, moramo sukladno Lacanovoj misli odustati
o promiljanja o ovjeku u smislu svjesnog subjekta (pri tome o tome mislimo i piemo!),
govorit moemo o znakovitom probraaju subjekta u koncepciji gdje se iz tradicionalne
episteme, a to se odnosi i na misao moderne, postmoderni subjekt tumai konstitucijskim

114

Rijei kao pharmakon

pravilom raspadajueg kako bi se uzurpirala zapadnoeuropska tradicije silovite vladavine

jedinstvenog, cjelovitog uma. Doslovce, ponovljeno na vie mjesta bauk kartezijanskog
cogita krui naim opaanjima, a sukladno jeziko filozofijskoj destrukciji subjektivizma,
naa rasprava predmnijeva subjekta u koncepciji iskljuenja. Zahtjevan zadatak pretpostavlja
svako poigravanje s kritikim osvrtima koji bi pretendirali na verificiranje. Moda je jedino
moguno dotaknuti povrinske slojeve razliitih elaboracija preformulirajui ih unutar
imperativa koji za nas predstavlja znaaj Lacanova psihoanalitika istraivanja kojim inicira
proizvodnju novih tumaenja. Znailo bi to uvjetno osloboditi se tradicionalnih tumaenja;
podvui u ime Descartesa izvjesnost u kojoj subjekt saznanja zna da to zna i u usporedbi s
tim krenuti u posredovanje onih mjesta / toaka gdje, i kako, prema Lacanu nastaje prekid
izmeu istine i znanja, koji je u vjenom stanju nastajanja.

Dakle, ako smo odustali od kartezijanizma, od tenje prema jasnoi, razgovjetnosti i

racionalnog sagledavanja stvarnosti i nas samih; ako mi nekuda vodimo subjekt, vodimo ga
deifriranju koje ve prema nesvjesnom pretpostavlja jednu vrstu logike. (Lacan 1983: 272)

115

Rijei kao pharmakon

Odgovor Slavoja ieka na naprijed spomenutu postavku je u obliku kratkog saetka u kojem
obrazlae: Tradicionalna psihoanaliza jo se oslanjala na supstancijalno poimanje nesvjesnog
kao ne reflektivnog

mranog kontinenta, nedokuive decentrirane supstancije

subjektova bia koje se ima marljivo prozirati, reflektirati, posredovati s pomou

interpretacije.

Problem danas nije, dakle, u tome da su subjekti raspreniji nego to su bili prije, u navodnim
dobrim starim danima samoidentinog ega: injenica je da veliko Drugo vie ne postoji prije
implicira da simbolika fikcija koja donosi perfomativni status na jednoj razini moga identiteta,
odreujui koji e od mojih inova oitovati simboliku djelotvornost, nije vie u cijelosti
operativna. (iek 2006: 306, 292)

Pristup onome to on naziva naim predmetom je sugeriran kroz polazak u onome to

opisuje kao (is)korak od Freuda koji : u svom uenju, obrazlae kao kopernikanski korak.
Je li dovoljno da se jedna povlastica ukloni, ovom prigodom ona koja stavlja Zemlju u
sredite? (...) Zar ne verujemo da heliocentrizam nije manje primamljiv za slavljenje centra no
to je vienje Zemlje kao centra, (...) Zbog Darvina ljudi ne veruju manje da su najvredniji

116

Rijei kao pharmakon

meu stvorenjima, jer upravo je to ono u ta ih on ubeuje (...) Ako nam je istorija raanja
Nauke jo dosta vrua da bismo znali da se na toj granici tada neto kretalo, to moda znai da
psihoanaliza daje znak da predstavlja novi potres koji e tu izbiti. (...) Realna kriza u kojoj se
uobrazilja rastvara (podvukla N.A.). (Lacan 1983: 273-274)

U naprijed navedenim rijeima, za sva daljnja promiljanja pojavljuje se kartezijanski pojam

subjekta kao referentna toka u strukturalistikom, a potom i poststrukturalistiukom
razumijevanju jezika u smislu temeljnog pojma koji je fokusu interesiranja znanosti o
knjievnosti to ima za posljedicu dalekosene promjene u shvaanju uinaka knjievnih
tekstova.

Zaraenost subjekta drugim dobiva s strukturalizmom i poststrukturalizmom novi izvor :

jezik. (Biti 2000: 524)

to znai kad kaemo da kljuno pitanje postrukturalizma uva tajnu svog oznaenog u
konanici? Suoen s perspektivom poststrukturalistike teorije jezik je osloboen u stanje
radikalne drugosti gdje se propituju svi pokuaji zlostavljajuih identifikacija. Takvo
odreenje jezika postalo je legitimizacijska instanca posebne vrste knjievnog diskurza koji se
117

Rijei kao pharmakon

ispisuje na temelju poststrukturalistike perspektive gdje jezik govori sam sebe.

Autoreferencijska knjievnost koja neumorno opstaje na rubu iscrpljenosti uspijeva, u
subverzivnoj poziciji koja joj je namijenjena, opstati nastanjujui se u procijepima meu
epistemama. Meutim, kako je uope moguno traiti izlaz iz tamnice ili labirinta jezika, kad
se zahtjev za permanentnom dezidentifikacijom ograniava u uvijek ve uticajnom uenju
poststrukturaliskike teorije koja, na sreu ipak, biva svjesna (!) i skree pozornost na vlastitu
ogranienost upravo na onom mjestu kad se rekreira strategija dekonstrukcijske kritike.

Znaajan doprinos tumaenju Lacanovih postavki itamo u djelu Slavoja ieka koji je pored
ostalog, samo u naslovu novijeg ogleda, moda odgovorio na kompleksno pitanje koje je Lacan
postavio i u ijem obzoru pokreem raspravu, kad se poigrao s sintagmom kakljivi subjekt.
iek e smjestit svoje stajalite o kljunom pitanju kroz koje pratimo opravdanost
vieznanog uticaja Lacanove postavke na irok spektar promiljanja u kojem se susreu i
mimoilaze raznorodne discipline.

to ako psihoanaliza ini vidljivim neto to moderna filozofija subjektitviteta izvrava a da to

i ne zna, svoju gestu utemeljenja, koju filozofija mora porei kako bi zauzela svoje mjesto u

118

Rijei kao pharmakon

akademskom znanju? to ako psihoanaliza ini vidljivim ekstimno jezgro modernog

subjektiviteta, njegovo krajnje unutarnje jezgro koje filozofija nije spremna preuzeti, koje
pokuava drati na udaljenosti. Ili, da to kaemo na moderniji nain, to ako psihoanaliza ini
vidljivim konstituitivno ludilo moderne filozofije. (iek prema Matijaevi 2006: 148)

Pitanja naravi subjekta i konstrukcije identiteta, uistinu zauzimaju sredinje mjesto u

suvremenoj knjievnoj teoriji ali i praksi. I to u smislu da pripovijest ima temeljnu znaajku u
prikazu identiteta, to se, potom, upisuje kao poveano zanimanje za onu vrstu pripovjedake
prakse koja nastaje upravo iz saznanja da je konano osmiljavanje preputeno balansirajuim
identitetima koji se, ponovno nadaju, kao polazita.

Subjekt koji biva smjeten u neku vrstu meuprostora uistinu biva sredinjim poloajem
balansirajueg unutar potrage istovremenih iskljuenja i ukljuenja u pojedine sustave. Za
Lacana pojam sredinjeg odnosi se na novu vrstu identiteta decentriranog subjekta, gdje ja
sam ono to nisam ili ja sam beznoga lutka neprestano gurkana i podbadana koja je napokon
povratila svoju ravnoteu osiguranu balansirajuom osi (Wright 1998: 24)

119

Rijei kao pharmakon

Lacan kad govori o subjektu koristi se primjerom Moebiusove vrpce ime sugerira interakciju
izmeu Imaginarnog i Simbolikog i njihovim pomacima u odnosu na Realno kao naelu
poretka s onu stranu svih naela stvarnosti. Spajanjem krajeva trake tako to smo ih izvrnuli
u oblik osmice tvori Moebiusovu vrpcu ime je sugestivno stvarnost izobliena, izvrnuta u
prostoru u kojem se ne raspoznaje to je unutarnje a to vanjsko, gdje je kraj a gdje poetak.
Da bi se stvorio svet tako slian a tako razliit od onoga koji opaamo, prvo ga moramo videti
drugim oima, iz druge perspektive. (...) Podstaknuvi vrtoglavicu koja nas vodi ivici bezdana
jer svaka ideja dovedena do kraja jeste misao smrti ponovo nas ruka majstora zadrava i
otkriva nam harmoniju sveta koji nas okruuje. (prema izlaganju Tvrtka Kulenovia)

Prema ogledu koji je naslovljen Nauka i istina (Jacques Lacan) itamo kako je Lacan ustrajno
se zalagao da nam priblii kako i zato je njegovo temeljno stajalite da je subjekt, naprosto u
voru razlike i da svaka referenca je suvina jer on s njom raskida. Svi pokuaji kojima se
iskuava spomenuti pojam, za njega, su primarno neuspjeli ili jednostavno, istinska lutanja u
svojim zabludama. Sve inicijative logiko pozitivizma u razrjeenju pojmova o kojima je rije,
naprimjer: subjekt, istina ili znanje su omeene sljedeim Lacanovim tvrdnjama: nijedan

120

Rijei kao pharmakon

jezik ne bi bio u stanju da kae istinu o istinitom, poto se istina utemeljuje onim to ona
govori i poto ona nema drugog naina da to uini. (Lacan prema Savi 1988: 409)

U tom smislu treba pojasnit, na primjeru Lacanovih interdisciplinarnih druenja, i navode u

vezi s Moebiusovom vrpcom.

(...) posledica jednog pokuaja da se sastavi (spoji, zaije) subjekt nauke, a poslednja
Gedelova (Godel) teorema pokazuje da ona u tome ne uspeva, to znai da dotini subjekt
ostaje korelat nauke, ali antinomijski korelat, poto se ispostavlja da se nauka definie
bezizlaznou nastojanja da ga spoji (zaije). Neka se tu vidi neizostavan peat strukturalizma.
On u svaku humanistiku nauku koju osvoji uvodi jedan veoma specijalan modus subjekta,
onaj za koga mi jedino nalazimo topoloko obeleje, recimo, generativni znak Mebijusove
trake, koji mi nazivamo unutranjom scenom. Subjekt je, ako se tako moe rei, u iskljuenju
koje je unutranje u odnosu na njegov objekt. ( Savi 1988: 404)

Naredni odjeljak bit e u smislu obrazloenja citata odnosit e se na zrcalnu tvorbu subjekta i
na koji nain se pretpostavljena teorija upisuje u nae tumaenje knjievnosti. Time se
itateljsko iskustvo snano uvlai zebnja pri emu se proces suosjeanja revidira u proces
121

Rijei kao pharmakon

identifikacije ime bivamo upzoreni na momente samoupoznavanja

/ samospoznavanja.

Shodno tome, susrete s primamljivim / zavodljivim svijetom literature doivljavamo kroz

uozbiljenje uinka koji

mogui svijetovi proizvode. Meutim, neophodno je podvui

temeljnu razliku izmeu koncepcija u kojima je subjekt, kao to je naprijed naznaeno, u

opasnosti raznorodnih ideologijsko kritikih koncepata gdje preuzima uloge koje mu se
nude.

S druge strane, moe se vidjeti da je decentrirani subjekt, jo prema tezi Michel Foucaulta (da
gdje postoji mo postoji i otpor), zapravo sposoban nadilaziti namijenjene mu uloge i upisati
individualnu mo osmiljavanja. Jer ako se kreemo u polju diferencijalnog iskustva gdje je
nekazivo temelj svega i poetino temelj mogunosti govorenja onda e subjekt biti teko
podvrgnuti konvencijama, normama i kodovima (bilo koje vrste). Time emo ga ostaviti u
trajno neodluivom poloaju, upravo onako, kako iek sugerira oblikujui (!) ga u
kakljivog izmeu moi i otpora, vjeito zaigranog koji ide as vamo as tamo; as gore
as dole; kao da balansira na onoj nemoguoj Moebiusovoj vrpci gdje devet mrava ili mrav
u devet faza postaju ista apstrakcija ipak time ne gubei sutinu svog lika, svoju mravlju bit.

122

Rijei kao pharmakon

Iako individualno ne moe biti usustavljeno Znanjem, istinski subjekt kakav se pojaljuje za
Lacana izmie jezikom razumijevanju, ali ipak pod tim ne podrazumijeva onosrtanost
komunikacije to sam ve ranije istaknula u povodu takvih otklona. Osnovna Lacanova
zamjerka upuena je u teorijski neosporivo iscrpljivanje prostora to neprijeporno vodi
jednosmislenosti i pravilnim odgonetanjem koje se prepoznaje u opsesivnom traganju za
rjeenjem.

Na koncu, pomalo podrugljivo, Freuda emo zvati velikim rjeavateljem prave prie
psihoanalize, dok smo, pratei Shoshanu Felman, Lacana smjestili s onu stranu Edipa. Da bi
mu osigurali mjesto vjenog prognanika, ui emo u njegovu obranu kako to ini Manfred
Frank: Sada razumijemo zato Lacan grubo osuuje svijest kao oruje kojim se slui
nepotena strategija refleksivnog samoutemeljenja. Jedina homogena funkcija to je on
priznaje svijesti sastoji se u imaginarnom hvatanju sebstva njegovim zrcalnim odbljeskom te
u njoj inheretnoj funkciji krivog prepoznavanja. Je li dakle pogrean zakljuak ubi cogito, ibi
sum?. (Frank 1994: 173)

123

Rijei kao pharmakon

Okretanje od tradicije gdje je prema Lacanu filozofija diskurz gospodara psihoanaliza na

temelju Lacanova filozofijsko lingvistikog tumaenja jezika kao puta u konstituirajuem
procesu tvorbe subjektiviteta ukazuje u nesigurnim naznakama na granicu preko koje se lako
moe skliznuti u rigidnu nepromjenjivost unato poricanju. Valja dobro promisliti i o kraju
izlaganja u povodu svojih Seminara gdje Lacan kae, pratimo kroz prijevod transkripcije, da
Dalje, ovdje, neemo ii! Ovaj, nazovimo prigovor ili ako ga shvatimo kao neeljeni
pogovor svih svojih izlaganja, omoguava Manfredu Franku da povue paralelu izmeu
Lacana i Hans Georg Gadamera. U tom smislu zanimljivo je navesti sljedee: Obojica vide
kako iz intuicionistike, kao i iza scijentistike geste, proviruju obrambeni i/ili prijenosni
mehanizmi u slubi refleksije, koji nastoje rastvoriti diskurz Drugoga u sumpornoj kiselini
imaginarnih identifikacija sebstva i objekata. (...) ukratko: da dijalog postane vratima kroz
koja nadire neprepoznavanje, tj. izokrenuti poredak refleksije iju metafizinu batinu troi i
hermeneutiki diskurz. (Frank 1994: 174-176)

Uoljivost radikalnog rascjepa kroz kritiku metafizike koncepcije samoidentinog subjekta

samosvijesti, progoni ja iz vlastite kue; ja nema ulogu matrice, niti je realnost shodno
tome nita vie od oznaiteljske prakse ili igre gdje se realizira samo u odnosu s Drugim.

124

Rijei kao pharmakon

Preko jezika se konstituira na identitet, a jezik je ovdje shvaen kao sustav oznaitelja ija
temeljna karakteristika je da je sustav diferencijalan, da je temeljna toka ona u
(meu)odnosima oznaitelja koji je prema tome primaran. Znak kao nositelj izvijesnosti
podlijee provjeri unutar samog jezika gdje verifikaciju moemo racionalizirati do izvjesnih
granica, jer ponovno iitavati znai itati uvijek ve neitano. Ova razmatranja, ma
koliko mesta zauzimala kod filozofa, udaljavaju nas od take u kojoj nam se postavlja pitanje o
prirodi jezika. I mi neemo moi da pratimo to pitanje sve dok se ne oslobodimo iluzije da
oznaitelj odgovara funkciji predstavljanja oznaenog, bolje reeno: da oznaitelj treba da
odgovara za svoje postojanje u ime ma kojeg znaenja. (Lacan 1983: 154-155)

Namee nam se, dakle, ideja o neprekidnom klizanju oznaenog pod oznaitelj (...) Ali
dovoljno je sluati poeziju, to je bez sumje, inio F. De Sosir, (aluzija na de Saussureove
Anagrame napomena N. A.) da bi se u njoj ula polifonija i da bi se vesela beseda ukazala
du nekoliko notnih partitura. (Lacan 183: 161)

Kako god pokuavali izotriti razliite kvalitete korekcijskih itanja Lacanovih tumaa, mora
se priznati, da se uistinu ne radi ni o kakvom usustavljenom znanju ve prije o srei ili

125

Rijei kao pharmakon

sudbini hoe li stanovito putovanje krenuti koji se ne moe metodiki iznuditi, nego se
mogue jedinstvo moe osjetiti ije se vrhunjenje nalazi u / ili jeste Zagonetka.

Meutim, s obzirom na naprijed iskazanu sloenost sveopeg upetljavanja u Arijadnino klupko

tumaa, treba rekonstruirat samo jednostavne obrise onih dijelova Lacanova uenja koji idu u
prilog zadanoj temi. Na koji nain interveniramo uz pomo suvremene psihoanalize u
razgovorima o postmodernistikoj pripovijedakoj praksi? Bez pogleda unatrag, prema tradiciji
proznog Pisma, jer bi mi opsegom skretanje pozornosti na slinu temu u prolosti iziskivalo
uistinu mnogo prostora.

Da bi doli do elementarnog nacrta, za nas bitnih, psihoanalitikih postulata, treba navesti

Lacanove rijei kojima se na kritki nain obraa filozofijskom diskurzu koji e za njega,
uvijek znaiti stanovit totalizirajui svjetonazor koji je u suprotnosti s zadaom psihoanalize
koju joj je namjerio. Da bi objasnio psihoanalitiku intervenciju, iscrtava neto poput
filozofijske deluzije, to se navodi u sljedeem opaanju: Filozofski cogito ostaje, meutim, u
sreditu onog privida koji ini da je moderni ovek uprkos sumnjama o sebi tako siguran da je

126

Rijei kao pharmakon

to on sam, pa ak i uprkos nepoverenju koje je od davnina stekao pred zamkama samoljublja.

(Lacan 1983: 176)

Koje je, dakle, to drugo za koje sam vie vezan no za sebe, poto me, i u trenutku mog
najdubljeg prihvatanja sopstvenog identiteta, zapravo ono pokree. (...) Ako sam rekao da je
nesvesno beseda Drugog sa velikim D, to je zato da bih naznaio onostranost u kojoj se
priznanje elje vezuje sa eljom za priznavanjem. Drugim reima, to drugo je Drugo koje ak i
moja la navodi kao jamca istine u kojoj opstoji. Time se opaa da dimenzija istine izranja sa
pojavom jezika.( Lacan 1983: 183184)

Kada se poe dalje i pokua ispitati koje je ishodino pitanje koje analitiar upuuje u smislu
povratka Freudu koje je pod znakom ponovnog razumijevanja to je Otac?; kako dolazimo
do Imena- Oca preko Freudova mrtvog oca?.

Paradoksalan psihoanalitiki postulat iscrtava Lacan u sljedeim navodima: Radi se jo o

tome koje smrti, one koje ivot nosi ili one koje ivot nosi . (Lacan288)

127

Rijei kao pharmakon

Saeti njegove postavke u vezi s oinskom funkcijom, bilo bi pod znakom simplifikacije
raznolikih pristupa. Teza je sljedea: da samo onaj otac koji je funkcija, koji je, dakle, djelatan
i nakon svoje smrti, jeste Otac u vidu patrijarhalnog simbolikog autoriteta. Otac se vraa
kroz ime Oca kao simbolika zabrana ( Ime/ne od Oca igra rijei: Le Nom du Pere /
Non du Pere). Lacan dri da je to od kljunog znaaja za proces subjektivizacije. Uvijek
prijevremeno roenje je moment gdje novoroene napreduje u subjekt uvijek u vidu borbe
koja uspostavlja poetno ropstvo, tonije reeno jeste borba istog prestia, a ulog, radi se o
ivotu, dobro je podeen da odjekuje novoj opasnosti rodne preranosti roenja (Lacan 1983:
288).

Kljuna uloga u Edipovom kompleksu i u domeni ovjekova psihikog iskustva pripada

treem lanu koji preoblikuje dijadni odnos majke i djetea u trijadnu strukturu. Kada govorimo
o ulasku u simboliko, podrazumijevamo i suodnos na ostale sustave koje Lacan imenuje kao
Imaginarno, Simboliko i Realno (trijada I S R ).

U najkraem, spomenuti su psihiki registri Imaginarno i Simboliko, na stanovit nain

obiljeeni kao temeljna Lacanova postavka, to je preraslo u opeprihvaenu teoriju subjekta.

128

Rijei kao pharmakon

Meutim, bilo bi zanimljivo spomenuti ve na poetku od kojega znaaja je problem bitan kad
govorimo o propitivanju identiteta. U prilog tome, treba se podsjetiti zakljuka Slavoja ieka.
Najprije, iek spominje Lacanovu teoriju imena i prezimena: ime oznaava idealno Ja, toku
imaginarne identifikacije, dok prezime dolazi od oca ono oznaava, kao Ime Oca, toku
simbolike identifikacije, instancu uz pomo koje promatramo i prosuujemo sebe. (...) u
imaginarnoj identifikaciji oponaamo drugoga na razini slinosti identificiramo se sa slikom
drugog ukoliko mu nalikujemo, dok se u simbolikoj identifikaciji identificiramo s drugim
upravo tamo gdje je on neponovljiv, tamo gdje nestaju slinosti. (iek 2002: 152-153)
injenice koje se ne smiju previdjeti u prilog ovoj temi jeste da je simboliko redovito u sprezi
s identifikacijom prema ocu tj. da simboliko postulira: jezik, zakon, imenovanje stvari i svijeta
oko nas i, na koncu, uvjetuje nae znanje o istom.

Temeljna injenica koju Lacan otkriva jeste da je ja imaginarna funkcija, a u povodu toga
navodim kako je analitiar stadij zrcala ili zrcalnu fazu opisao kao prekratnicu. Naime,
dijete je fascinirano zrcalnom slikom, jer promatrajui se u zrcalu dijete kao oznaitelj vidi
puninu u oznaenom vlastita odraza i identitet koji nema zebnju poststrukturalistikog rascjepa.
Na koji nain se dijete preputa u cijelosti slici opisano je u sljedeim navodima:

129

Rijei kao pharmakon

(...) niz gestova u kojima ono iskuava, kao u igri, odnos pokreta koje slika preuzima i
njegove odraene okoline, kao i odnos ove virtualne sloenosti sa realnou koju dete udvaja,
recimo, u vlastitom telu, i osobama, tj. predmetima, koji se nalaze pored njega. Znamo ... da se
ovo moe zbiti ve sa est meseci starosti, a ponavljanje toga dogaaja nas je navodilo da
razmiljamo o uzbudljivom prizoru dojeneta pred ogledalom, dojeneta koje jo ne hoda, pa i
ne stoji, ali koje vrsto stisnuto uz oveka ili kakvu ogradu, ... sa velikom radou savlauje
smetnju tog oslonca, kako bi svoje dranje podesilo vie ili manje nagnutom i vratilo, da bi ga
ustalilo, trenutni vid slike. (Lacan 1983: 5-6).

Na ovom mjestu, nalazimo da je neosporno podvui o kakvoj se nekoordiniranosti radi. Naime,

prema medicinskim istraivanjima dijete u spomenutoj fazi, uistinu, nema osjeaj jedinstva jer
njegov nervni sustav nije dovren pri roenju. Time njegov odnos prema tijelu prolazi kroz
iskustvo nekoordiniranosti, time i fragmentarnosti ili rascjepljenosti, a slika koju dobija preko
zrcala je neka vrsta pomagala koja mu inicira preobraaj kroz poistovjeivanje.

Od izuzetnog znaaja je akcentirati proces preobraaja koji se zbiva u subjektu u trenutku kad
usvaja sliku koja e ga pratiti ostatak ivota i to u smislu da se vie nikada nee ujediniti .

130

Rijei kao pharmakon

Razlog lei u tome to je uspostavljanje odnosa sa samim sobom posredovano stranom

slikom gdje je u pitanju, zapravo, alijenacija. Esencijalna struktura ljudske konstitucije jeste,
prema Lacanu, odnos prema drugome. Snaan osjeaj tjeskobe je kao posljedica procesa kada
iz prividno neokrnjena identiteta nastaje iskustvo rascjepljenosti i u tom smislu nastaje
problem s prvim suoenjem s poimanjem razliitosti. Zanimljivo je pri tome spomenuti kako
Lacan podvlai da se prvo suoenje s iskustvom spolne razliitosti istovremeno dogaa s
otkriem jezika.

Mehanizmi krivog razumijevanja ili pogrenog

sa(zna)vanja su u kontekstu uzaludnog

stremljenja na mogunost ispravne identifikacije jer slika djeteta u zrcalu jeste i nije ono samo.
Tako to u odrazu nalazi cjelinu koju istinski, zapravo, ne doivljava. Ta potraga za
cjelovitou, to bi za Lacana u krajnjim konsekvencijama bila izgradnja ega - kao fiktivnog
osjeaja o vlastitoj cjelovitosti, progonit e nas tijekom itavog ivota.

Svijet punoe pred edipalne faze, vremenom prelazi u simboliki poredak gdje dijete biva
prognan u praznom svijetu jezika kao prostora vjeitog procesa razlike i odsutnosti. U
Seminaru XI, Lacan ilustrira pojam otuenja kroz primjer izbora koje nudi, a koji, za posljedicu

131

Rijei kao pharmakon

imamo u spoznaji da je svaka sloboda ili pravo na izbor unaprijed dano kroz nemogunost
niti jedno niti drugo (novac ili ivot sloboda ili smrt).

Vi izaberite slobodu, pa dobro! To je sloboda da umrete. udna stvar, pod uvjetima u kojima
vam se kae sloboda ili smrt!, sam dokaz slobode, koji moete imati, jeste da izaberete smrt,
jer time ete dokazati da imate slobodu izbora. (Lacan 1986: 227-228)

Ilustrirajmo to onim to nas zanima, biem subjekta, onog subjekta koji je tu pod smislom.
Izabrali smo bie, subjekt nestaje, izmie nam, zapada u nemisao izabiremo smisao, a smisao
opstaje samo krnjen za taj dio nesmisla, koji je, pravo reeno, ono to u ostvarenju subjekta
tvori nesvjesno. Drugim rijeima, u samoj je naravi takvog smisla, kakav se pojavljuje u polju
Drugog, da u velikom dijelu svog polja bude zasjenjen nestankom bia, koji je indiciran samo
funkcijom oznaitelja. (...)

Otuenje ima za posljedicu to da interpretacija nema svoj zadnji resor u tome da nam prua
znaenje puta kojim vodi ono psihiko, koje je pred nama. Taj domaaj je samo preludij.
Interpretacija ne cilja toliko na smisao, koliko na to da svede oznaitelje u njihov nesmisao, da
bi mo mogli iznai odrednice cjelokupnog ponaanja subjekta. (Lacan 1986: 226)
132

Rijei kao pharmakon

Bie

Nesmisao
o

Smisao

(subje

(Drugi

kkt)

Otuenje

Uvoenje naprijed navedene problematike od izuzetnog znaaja je za oznaiteljsku logiku gdje

je u Lacana zapaena uloga falusa i kompleks kastracije. S tim u vezi, u raspravu uvodi i
pojam manjka koji je je kroz strukturu u simbolikom obiljeen kao nedostatak koji se upisuje
kroz majku ali i na temelju ulaska u jezik. Zauvijek bivamo odsjeeni ili razdvojeni od
stvarnog koje je izvan poretka Simbolikog.

Zato sam ono to ti (veliki Drugi) kae da jesam? (Lacan)

Zapravo, nakon edipovske drame u kojoj otac zabranjuje incestni kontakt sa majkom, s
realnim, s neo(Stvar)ljivim uitkom to pretvara u Zabranu ili Zakon oca, nikada neemo moi
dosei zadovoljenje punine neemo moi zacijeliti / ispuniti pukotinu nagriene cjelovitosti
koja e zauvijek ostati u imaginarnom. ivjet emo potrgani demonskom naravi progonjenih
progonitelja u potrazi za identitetom iju cjelovitost vie nikada neemo moi dosei.
133

Rijei kao pharmakon

Na ovom mjestu treba se prisjetiti znakovitih rijei Susan Suleiman, to itam preko
indirektnog citata: Tko se to ne boji identiteta i kako oni koji ga se ne boje mogu uvjeriti one
koji ga se boje da prestanu sanjati o ubojstvu? (...) to oni koji ga se ne boje ine kad san o
ubojstvu postane zbiljom ubijanja? (Suleiman prema Biti 2000: 194)

Od poetka, jasno je da

se Lacanova razmiljanja okreu od esencijalistikog shvaanja

subjekta i da se relevantnim dri proces subjektivizacije koji je uvjetovan jezikim inom. U

tom smislu prepoznajemo njegov doprinos (post)strukturalistikoj filozofiji i implikacijama u
polju knjievne teorije, gdje se raskida s uvrijeenim miljenjem da je jezik posrednik izmeu
nas i stvarnosti. Te, da su istina i znaenje samostalni entiteti koji opstoje i koje moemo
pripitomiti (u) jezik(u)om. Iako, bivamo upozoreni da smo izrasli iz jezika, naa itanja se ne
smiju zadrati samo u tom okviru.

Navodei to je tim povodom istaknula Shosana Felman, bit e nam prepoznatljivo koliko je
nesretna svaka vrsta generalizacije u povodu ovako kompleksnog uenja. Felman kae: ako je
nesvjesno, prema Lacanu, struktuirano kao jezik, iako

134

s druge strane, jezik moe

Rijei kao pharmakon

promaiti referent, ne znai li to da jezik postavlja pitanje vlastite granice, da jezik (poput
ene) nije sve. Ali i samo nije sve je jezini in, upravo in neuspjeha... (Felman 1993: 73)

Konano, Lacanova koncepcija jezika se nastavlja u tumaenju ja kao mjesta (ne)slobode.

Uznemirujua je i upuuje nas na koncept rastrganog / rascjepljenog subjekta gdje se ne moe
ustaliti niti jedno mjesto simbolikog zamrzavanja. Da bi opovrgao mogunost fiksiranosti u
bilo kojoj konstelaciji, Lacan daje primjer u kojima, prije svega pravi otklon od onog mjesta
koje opisuje kao primjer proivanja tj. proiveni bod (point du capition), gdje se kruenje /
lebdenje oznaitelja prekida u odreditu oznaitelja. Taj se elemntarni pojam koji je esencijalan
za ljudsko iskustvo, na koncu, preinauje u operativni mehanizam sklon promjenama. Pri
tome, naglasit u da se pojam (O)oca opisuje kao najsnaniji, konkretni element proivanja.
U prilog toga, je i realizacija oinske metafore kroz znakovito izricanje zabrane rijeju: Ne to se preinauje u simboliku kastraciju.

Opa psihoanalitika postavka je u smislu da kastrativni subjektivizirajui uinak oinske

metafore Ime Oca sugerira oznaitelja falikog objekta za kojim udimo, a zapravo ga

135

Rijei kao pharmakon

nikad nismo bili u mogunosti posjedovati. Tonije, ne moemo ga se niti odricati, doim,
prisutnost u naznaci njegove pri/(od)sutnosti jami nam mjesto logine moi.

Prema Lacanovim rijeima falus je povlateni oznaitelj one oznake gdje se logos spaja s
dolaskom udnje. Moe se ovdje prihvatiti objanjenje Barbare Johnson da je naglasak na
spaja se, ime subjekt oznaitelja prepoznajemo u ovisnosti s poimanjem onostranog
predstavljanja. Paradoksalnost ili vieznana kompleksnost zamuuje nam pogled, to je
konano i bio Lacanov cilj. Proizvesti takvu vrtoglavicu nespojivosti da bi njegove
pretpostavke izveli u poticajne inove narednih dramatizacija. Ali koliko smo upleteni u
njihov diskurz toliko nam se ini da to vie (se) raspliemo to (se) vie zapliemo. Zvui
kao djeija igra to i nije daleko od istine, jer to smo dalje sa svojim predmetom to smo
vie na mjestu diletantskog poetka. Vjerujem da mnogo bolje zapaanje itamo kroz rijei
Barbare Johnson: Postavlja se pitanje simetrije kao problema transreferencijalne strukture
itanja ili interpretacija je in razvezivanja vora u strukturi, ponavljanjem ina vezivanja.
Rije analizirati ustvari etimoloki znai razvezivati. (Biti 1992: 251)

136

Rijei kao pharmakon

O kakvom itanju bi, zapravo, trebalo biti rijei?. Pitanje je prkosno u svojoj vanosti ali ipak,
treba pokuati dotaknuti ishodini horizont koji luta ostajui tako izvan odredita. Vrijedi
pokuati i uzeti za pravo ustvrditi da se pria uvijek vraa kroz vrtoglavi zaokret kako bi ono
to itamo (pro)italo nas.

Lacan hipnotizira maioniarskim trikom gdje paradira igrom intelekta, iako, kod njega ne
poznajemo istu misao, jer je itamo kao iznimno zahtjevnu stvaralaku djelatnost Umijea. U
ovom svijetu zrcaljenih zrcala sve se pomalo p(r)omie, tako za Lacana nema kraja igre,
kako veli: Ono to ja nazivljem lingvisterijom iziskuje potporu psihoanalize. Dodao bih da
nema lingvistike doli lingvisterije. (Lacan prema Felman 1993: 61)

Pratei kritike u povodu Lacanove psihoanalize moe se zapaziti da je njegova namjera da

rastoi mogunost povjerena viestruko uspjela. Samo nekolicina uistinu iskusnih itaa
uhvatila se u izravan susret s najproblematinijim mjestom njegova uenja. Naravno, niti jedna
strategija nije nala svoju toku vrhunjenja ako se nije zaustavila, to drugo rei, nego u utnji.
Konano odredite znaenja udnje ili opis pojmova Realnog i Stvari, ostaju da lebde u
prostorima raliitih interpretacija. Na koncu, Lacan je postigo svoju namjeru koja je ostvarena

137

Rijei kao pharmakon

kroz liavanje (nas) povrh udobnosti prihvaenih paradigmi da neprestano o s l u k u j e m

o ono to se (Ne)uje, to se (Ne)vidi; o emu se (Ne)govori.

Jasno je, sve dok se neto ne (za)okrene (ono simboliko poretka koji imenuje) progonit e
nas demonska narav potrage koja se uvijek okrene u svoju suprotnost. Bila je dakle, rije da
se znanje o Stvari kao manjku zamijeni manjkom znanja o Stvari. (Biti 2000: 559)

Konano se pribliavamo znakovitosti raznolikih segmenata Lacanovih implikacija u preinaci

novijeg itanja neitkih modernistikih i postmodernistikih tekstova koji doputaju one
stupnjeve interpretacije koje je Lacan naznaio u ranije navedenom citatu a u povodu
smjetanja interpretacije u svojoj konanici.

Barbara Johnson u glasovitom eseju Okvir referencije: Poe, Lacan, Derrida povodom
Lacanova itanja knjievnosti kae: Nae prouavanje itanja Uskraenog pisma dovelo nas
je tako do one toke na kojoj rije pismo (slovo, letter, prev.) vie nema nikakvu doslovnost
(literality, prev.). Ali to je pismo koje nema doslovnosti ? (Johnson prema Biti 1992: 247)

138

Rijei kao pharmakon

Lacan u itanju knjievnih tekstova preispisuje tradicionalno psihoanalitiko tumaenje

umjetnikog stvaralatva. Za razliku od analize temeljene na prouavanju psihe autora, itatelja
ili prouavanju karaktera, Lacanov pristup pomalja se kao doprinos dekonstruktivistikoj kritici
koja u kombinaciji s psihoanalitikim strukturalnim pristupom biva temeljena na radu teksta
kao psihe.

U znaajnom tekstu Elizabeth Wright Psychoanalytic Criticism moe se zapaziti da

teoretiarka, od svega navedenog, znaajno istie Lacanovo razumijevanje Ukradenog pisma i
to kroz uistinu koncizno zadravanje na temi koja je od bitnog znaaja za tumaenje
umjetnikih ostvarenja. Ona istie kako je znakovita dijalektika oka i pogleda u naem
poimanju umjetnosti, pogotovu ako joj prilazimo s oita razbuktale rasprave o kritici pojma
umjetnosti kroz pojam mimesisa.

S druge strane, izdvajanje ovog dijela iz postojeih kritikih osvrta ima opravdanje kako bi se
naznailo u kojoj je mjeri ova problematika znaajna za odabir teme koja u cijelosti inicira
osmovnu atmosferu ovog rada. Kao ilustraciju teoretiarka podsjea na dobro znanu anegdotu
o suparnitvu dvojice grkih slikara, Zeuksida i Parasija. To je valjan primjer iz davne prolosti

139

Rijei kao pharmakon

u kojem prepoznajemo da pitanja u ijem obzoru se danas kreemo su ahistorijske kvalitete i

odreujua su za tumaenje umjetnosti od kada se o njoj govori kroz kritiku perspektivu.
Elizabeth Wright akcentira da je za nju veoma bitno skrenuti pozornost na mehanizme kojima
iskuavamo pogled u procesima kroenja. O mamcu pogleda, Wright kae: Paresije je
trijumfovao ne samo zato to je uinio isto kao i Zeuksid proizveo mimesis ve zato jer je
oni trik odveo jo dalje, svojim okom zavodei Zeuksidov pogled. (...) On nije samo
egzibicionista; on poziva gledaoca da podijele, ne unutarnju harmoniju, ve elju i nedostatak,
ne da se natjeu u elji ( u tome tko ima direktniji pristup takvoj harmoniji), ve da zajedniki
izdre odricanje od fantazije.. (Wright 1998)

Zanimljivo je ukazati pozornost koju je Lacan posve namjerno posvetio iniciranju problematike
oko pojma subjekta, a u vezi geometrijskih zakona perspektive u povijesti slikarstva. On smatra
da nije sluajno to se u razdoblju, kako kae: kartezijanske meditacije o istoi subjekta,
razvija dimenzija optike koju nazivamo geometrijskom. Navodei primjer reprodukcije slike iz
1553. Godine Hansa Holbeina, podsjea nas da je od izuzetnog znaaja ukazati na
problematiku geometrijskog zakona perspektive, kako bi podvukli analogiju izmeu
kartezijanskog subjekta, kojeg sada prepoznajemo kao produkt jedne vrste oita ili vienja ali

140

Rijei kao pharmakon

kojeg u tradicionalnom poimanju nismo svjesni. Meutim, navodei primjer spomenute

reprodukcije prilikom svojih izlaganja, Lacan je ukazao kako nas ova slika uznemirava jer u
namjeri njezina tvorca je da ogoli pogled kako bi ga prikazao u njegovoj pulsitivnoj, jasnoj i
otvorenoj funkciji. Naime, na slici Ambasadora Lacan izotrava nae ulo u smislu da
obratimo pozornost na neobian predmet koji lebdi u sredini slike izmeu dvije linosti. On
ukazuje kako smo u poloaju pri kojem nam predmet izmie i sugerira nam da se prilikom
izlaska iz prostorije osvrnemo, sad iz drugog ugla kako bi obuhvatili ono to se zapravo
ocrtava iza nejasna oblika. Citirat u njegova precizna odreenja:

(...) mrtvaka glava (...) Sve nam to Holbein pokazuje usred razdoblja kad se crta predmet i
kad se trai geometrijska optika, i predouje nam neto, koje je nita drugo nego poniteni
subjekt. (...) Ova je slika ono to i svaka druga, zamka za pogled. Na bilo kojoj slici, dok traite
pogled, vidjet ete da on u svakoj toki nestaje. (...) Ako se ne istakne dijalektika elje, ne
shvaa se zato bi tui pogled dezorganizirao polje percepcije. To je zato, to subjekt u pitanju
nije subjekt refleksivne svijesti, ve subjekt elje. (...) subjekt i realno treba smjestiti s jedne i s
druge strane shize, u otporu fantazma. Realno je, na neki nain, iskustvo otpora (Lacan 1986:
97-98)

141

Rijei kao pharmakon

Prilikom praenja putova strategije pomicanja koje pismo prati gdje je njegovo itanje
zakomplicirano do neitljivosti Lacan, prema Wright, ini revolucionaran okret. Nae
iskustvo prolaska kroz tekst razotkriva potenciju teksta u snazi dijalektike igre, to, na koncu,
iziskuje da tekst doivimo kao kontradiktoran samom sebi. Nije neophodno podcrtati da upravo
na tim mjestima osjeamo zadovoljstvo itanja jer upletanje u tekst podrazumijeva onaj
komunikacioni (su)odnos pri kojem: itaoci piu inom itanja, a pisci pokazuju da itaju
tijekom pisanja. (Wright 1998.)

S namjerom da jo jednom ilustrira navedene procese, teoretiarka dri da razlika izmeu

itatelja / pisca / kritiara biljei svoj kolaps, u procesu kada se pria hvata za itatelja tj.
gdje scena itanja postaje pria o zarobljavanju psihe. Dakle, itatelj zapoinje putovanje kao
analitiar da bi preokretom koji sugerira psihonalitika kritika, neoekivano, zavrio kao
analizirani. Stoga, se pismo realizira kao metafora prie ili pripovijedanja, gdje nismo u
mogunosti do kraja proitati priu u cijelosti; pria nas, jednostavno uvijek porazi. U prilog
ovome trebamo se prisjetiti da Lacan nije jednosmisleno izrekao da je nesvjesno struktuirano
kao jezik; kako je kod njega svaki moment izkaza u viestrukom kodu, tako moemo jedino,

142

Rijei kao pharmakon

razmiljati da hipnotiki potentnom pojmu, zasigurno, nije identitet smjestio u pukoj analogiji
s lingvistikim biljegom.

Nama ostaje da pomiemo granice prepoznatih prepreka u dijalogu s vremenom gdje su nas,
opet, prepoznali kroz postedipski identitet. Mislim da je na ovom mjestu zanimljivo navesti
rijei poznatog lacanovca:

Treba stoga odbaciti naraciju o procesu koji vodi od patrijarhalnoga postedipovskog poretka
do postmodernih (ili onih drugih moderniteta) viestrukih kontigentnih identiteta: ta naracija
ponitava nove oblike dominacije to ih stvara samo opadanje Edipa; iz tog su razloga oni
koji i dalje lociraju neprijatelja u Edipu prisiljeni inzistirati na tome da postmoderna ostaje
nedovreni projekt, da edipovska patrijarhija nastavlja voditi svoj podzemni ivot te nas prijei
da ozbiljimo puni potencijal postmoderne samooblikujue individualnosti. (...) opasnost: ona
ne poiva u ostacima prolosti, nego u opscenoj potrebi za dominacijom i potinjavanju koju su
zaeli upravo novi post edipovski oblici subjektiviteta. (...) kao to veli Lacan, subjekt
psihoanalize nije drugi do subjekt moderne znanosti. (iek 2006: 322)

143

Rijei kao pharmakon

Prepoznajemo da pitanje koje je ovdje ve naznaeno u povodu Lacanova odnosa prema

ukljuivanju znanosti u podlozi na psihoanalitikoj praksi je, zapravo, odreeno njegovim
stajalitem o subjektu psihoanalize, upravo onako kako je istaknuo iek. Lacan se tako
potvruje kao mislilac koji je, na koncu, manje okupiran intelektualnom igrom i to u korist
praktine primjenjivosti njegovih stavova.

Jasno se moe raspoznati zaokupljenost mitom ne kao pravom priom psihoanalize jer u
praksi ne postoji prava pria, na isti nain kako smo pobornici sumje u teorijsko znanje ili kako
smo svjesni da ne postoji primjereno itanje. Koliko je Lacan dosljedan u tome da podcrta da
neshvatljivo ostane neshvatljivim njegova tumaenja uvijek zaustavlja u paradoksalnosti,
nekoj vrsti prkosnog otpora. Ova pogreka postoji u svakom obliku znanja ukoliko je samo
znanje kristalizacija simbolike djelatnosti, to je zaboravlja im je jednom uspostavljeno.
Tako ve u svakom uspostavljenom znanju postoji dimenzija greke koja se sastoji u
zaboravljanju stvaralake funkcije istine u njezinom raajuem obliku (podcrtala N.A.).
(Lacan prema Biti 1992: 309)

144

Rijei kao pharmakon

Lacanova koncepcija, za nas, ako se u prii o psihoanalizi smjetamo kroz poziciju

itatelja/ica, vrijedan je doprinos u iskustvu koje prolazimo u suvremenom tumaenju
knjievnih tekstova, to podrazumijeva neprestani interdisciplinarni dijalog. Pokuavi
dosegnuti vieznanost koncepcija koje su redovito paradoksalne, otkrivamo da se, zapravo, u
toj kvaliteti odaje primjenjivost uenja na koje se naslanjamo. Ako se eli pokuati, na koncu
ovog ogleda, rezimirati koji je to trag ili nit kojim se kree ovaj tekst, nuno je krenuti od
putokaza koji je usmjeren od otkria nesvjesnog, koji je potom promaknut u prepoznavanju
da, kad govorimo o nesvjesnom, drimo da je diskurz, i to takav da je u odnosu na jastvo
razvlaujui ili eks centrian. Problem se moe prevesti i u neto jednostavniji zakljuak:
znailo bi to da mi kao subjekti primamo poruku u obliku pre(okreta); sjetimo se mehanizma
zrcalne slike. Budui da govorimo o diskurzu koji ne moemo osvojiti ali koji, ipak,
osjeamo ili billjeimo kroz vlastita iskustva kad kreemo s onu stranu, nama poruka dolazi s
drugu stranu nas samih, kao zaboravljena, kao preuena.

Zakljuujem, Lacanova psihoanalitika pria je u smislu preuzimanja ili prepoznavanja nas

samih, ako smo dovoljno smjeli upustiti se u avanturu esencijalne dramatizacije svih naih
uvjerenja. Zasigurno, bit e to iskustvo koje moe izgledati obeavajue, ali samo onda ako

145

Rijei kao pharmakon

shvatimo da znaenje Prie koja djeluje u navedenoj disciplini od njezinih poetaka, pronalazi
svoje mjesto danas kao i mnogo prije. To jeste Pria o svima nama, ali njezino znaenje jo
uvijek trai svoj put na temelju otvorenosti i samorazaranja.

Bronislaw Malinovski je znaajan mislilac kad je rije o uenju o mitu u okviru stanovitih
usustavljenih postavki. Njegova teorija je u domeni funkcionalistike postavke, izmeu ostalog,
a time je u povodu tumaenja mita pronaao rjeenje. Na osnovu terenskih istraivanja, on
je tvrdio: ako vas zanima to mit zapravo znai, pitajte onoga tko mitu izravno vjeruje. Ako
vas zanima to mit zapravo jest, pogledajte kako on zapravo ivi. (...) naprosto poite tamo
gdje je mit doista iv i ivite s njim. (Malinowski prema Solar 1998: 105)
Dakle, ako vladavina uma poinje vaiti kroz posredovanje; ako je zapoela mitskim
rjeenjem zagonetke nalik Edipu velikom pogaau i oceubojici iako nam se prikazuje
kako smo roeni od iste majke kao i On i kako je paradoksalno da smo njegovi potomci ali i
njegovi suparnici, onda nam se namjeruje prilino nejasan put. Pria kae da ga istovremeno
moramo ubiti ali moramo ga slijediti i vjerovati mu. Kao to je pokazano mit o Edipu, pratei
Lacana, n i j e ovdje rije o posjedovanju prie ve predstavlja priu o pripovijednom

146

Rijei kao pharmakon

razvlatenju prie od same sebe, priu upravo o priznanju prie o neprepoznavanju same sebe.
(Felman prema Biti 1992: 305)
Ne elimo li, tek tako, Priu uzeti na znanje fascinirat e nas tajanstveni svijet u kojem kad
pria jednom krene nita je vie ne moe zaustaviti. Jednostavno je, tekst je uitak!

3. Razumijevanje kategorija: orijentalizam / balkanizam

u smislu bliskosti presvuene distancom
3.1.

Postkolonijalna

teorija

orijentalizam

kao

antiesencijalistika

istraivalaka oblast
(...) doktrine naturalizma i prosveenog, instrumentalizovanog uma bile su otro napadnute sa
raznih strana (...) Optuuju ih da su nas odvojili od sopstvene prirode, da su ubili svaku
spontanost i izraz, da su nas odveli u dominirajui, eksploatatorski odnos prema prirodi u nama
i oko nas, da su onemoguili svako zajednitvo, stvorili mrtav svet bez boja, sveli moralnost na
jednodimenzionalni interes, osujetili radikalnu i kreativnu slobodu, i jo mnogo drogog. Svaki

147

Rijei kao pharmakon

od tih napada odreuju polazite neku alternativnu doktrinu, sa ciljem da omogui barem u
izvesnoj meri afirmaciju vrednosti, doktrinu koja se odnosi bilo na dobrotu prirode bilo na
uzvienu prirodu naih politikih moi, ili i jedno i drugo.

To je jedna od vanih tema romantine pobune protiv prosvetiteljskog humanizma, (...) potreba
da se obnovi dodir sa prirodom u nama i oko nas, od koje nas je odvojio hladni analitiki um.
Ovo je trebalo da se desi korienjem naih kreativnih i izraajnih mogunosti. Probuena je
nova poetika snaga, snaga imaginacije, koju vidimo u umetnosti. Ona otkriva svet, ali
istovremeno pomae da se on dovri. (...) ivot preobraen matom moe se afirmisati kako
nikad nije mogao voen hladnom mrtvom rukom instrumentalizovanog razuma. (...) Ta vrsta
kreativnosti zahteva pojaanu panju za (...) moje emocije i oseanja ak i ako (...) ovo treba da
me odvede izvan mene samog ....

(Charles Taylor)

U sreditu interesa postkolonijalne teorije je dugoroni interes iji je cilj kritika, prije svega,
knjievnih tekstova, u smislu pretpostavljene ambicije ka proirenju tradicionalnog
komparativistikog kanona na koncu dvadesetog i poetku dvadesetprvog stoljea. U itavoj
148

Rijei kao pharmakon

prii postkolonijalna teorija prepoznata je kao raznorodan teorijski korpus unutar kojeg na
djelu prepoznajemo uistinu iroku lepezu posve razliitih disciplinarnih polja gdje se
metodologijski propituju temelji samih disciplina u smislu stvaranja jedne nove spoznajne /
kognitivne kartografije najraznovrsnijih ljudskih znanja.

S pozornou usmjerenom ka pionirskom djelu postkolonijalne teorije Edvarda W. Saida i

njegovih knjiga Orijentalizam i Kultura i imperijalizam, pokuat u ukazati na nove
perspektive koje nam se otvaraju u propitivanju globalno ljudskog kulturnog identiteta, s
naglaskom na isticanje Knjievnosti, posebice romana kao estetskog projekta imaginarnog
zemljopisa. Nadalje, nastojat u na to jednostavniji nain ograniiti magloviti semantiki
konsenzus u povodu diskurzivnih praksi koje konstruiraju svoga Drugog, i to kroz razgovor ili
bolje reeno, kratki prikaz o terminima kao to su orijentalizam, balkanizam i, na koncu,
mogui okcidentalizam.

Akademsko institucijska karijera pojma znanosti o knjievnosti, iako se razvijala od

poetka dvadestog stoljea, kao relativno mlada disciplina u svojoj kratkoj povijesti biljeila je
niz znaajnih promjena i to u smislu raskida, prije svega s devetnaestostoljetnom

149

Rijei kao pharmakon

knjievnopovijesnom paradigmom, da bi se sredinom prolog stoljea organizirala u

takozvanom suvremenom smislu rijei u novokritko i formalistiko analiziranje teksta, sve do
konca stoljea, gdje se uspostavljaju stanovite granice znanosti o knjievnosti unutar
antropologijskog obrata koji, upravo biva nainom kontekstualizacije knjievnosti u
proirenim poljima razliitim od modela prouavanja knjievnosti zasnovanim na autorima,
nacijama, periodima i knjievnim rodovima. Promjene koje biljeimo u poimanju zadae
znanosti o knjievnosti najee se zaustavljaju u zakuastim strukovnim raspravama o
pojmovima kao to su diskurzi, kultura / Kultura, ideologija, da bi se tragom postkolonijalne
kritike u akademski diskurz proirile ili specijalizirale rasprave povodom pojmova rase, roda i
spola. Prema zapaanjima Vladimira Bitija knjievnost je poslije strukturalizma uistinu
postala neto drugo. Meutim, u nizu najrazliitijih teorijskih perspektiva prepoznajemo neto
poput zajednikog interesa, a to bi bila izraena samosvijest pojedinih teorijskih kola u
kojima primarno biva naglaen strah od hermetikog zatvaranja u disciplinarne granice.
Stoga unutar znanstvenog polja gdje se knjievna djela analiziraju pod rendgenskim
pogledom, na koncu dvadesetog stoljea zapaamo bitan uticaj posve razliith disliplina koje
pomiu granice znanstveno istraivakog rada knjievnih teoretiara / ki. Znatan uticaj
antroplogije, etnologije, filozofije, sociologije, kulturologije, historiografije, povijesti ideja
150

Rijei kao pharmakon

(Vladimir Biti) upozorava nas da se pojaana pozornost u oprenim interpretacijama, usprkos

disciplinskim specifinostima, ipak zaustavlja na mjestu gdje smo u prilici kazati da su sve
analitike prakse usmjerene na prikazivanje strategija unutar kojih se prerauju iskustva
drugosti. U svojim tradicionalnim nacrtima, svaka disciplina ponaosob, biljei, takoer, znatna
pomjeranja koja su uozbiljena upravo uticajem posve novog radikalizirajue drugaijeg
poimanja neesencijalistikog shvaanja knjievnosti i kulture u cijelosti.

Dakle, mnoge znanstvene discipline preuzele su reviziju svojih pretpostavki sukladno

teorijskim usmjerenjima postkolonijalne kritike koja je svojom otvorenou omoguila
strategiju antiimperijalnog otpora i to u smislu doslovne zemljopisne dekolonizacije, ali, za nas
jo vanije, kulturne dekolonizacije, iji prvi korak u sukcesivnom osvajanju predstavlja
ponovno to jest, reispisivanje kanoniziranog kolonijalnog diskurza kroz novu strategiju itanja
u smislu ispisljivosti. Ovim povodom u, samo u kratkim crtama, podvui znakovitost velikog
broja rasprava unutar razliitih akademsko institucionaliziranih projekata koji se pozivaju na
individualno i kolektivno povijesno pamenje gdje se kroz prizmu razliitih lokaliteta
dekonstruiraju uporita na tragu univerzalizama gdje se doticanje kultura ispisuje prema
kriterijima mogue prevodivosti kao proimanja. Naime, rije je o preferiranju strategijske

151

Rijei kao pharmakon

putanje u kojoj dodir razliitih svijetova podrazumijeva uzajamnu prevodivost ali, i osobito, u
smislu susreta na treem mjestu. Temeljno pitanje postkolonijalne kritike, s tim u vezi i ovog
teksta, odnosilo bi se upravo na postavljanje teorijske rasprave unutar koje je znaajna dilema u
vezi s pojmom kanona i to njegove normativne pretpostavke, kojom, u krajnjim
konsekvencijama, propitujemo zakuaste odnose izmeu ideologije i poetike. Jasno je da su
knjievni tekstovi kroz povijest knjievnosti nositelji univerzalno valjane istine ljudske
egzistencije (Vladimir Biti), i da su se kao takvi smjestili u iroki kontekst svjetskog obzora
kulturalnih i meukulturalnih konstalacija. Meuitm, postkolonijalna teorija otvorila je sva
bitna pitanja u vezi sa strategijskim i kulturnopolitikim procesom globaliziranja unutar ije
perspektive, prije svega zapaam nemogunost u primjerenom sintetiziranju u smislu
sveobuhvatnog opisivanja posve razliitih, partikularnih kulturnih horizonata.

Postkolonijalna teorija ukljuuje u raspravu razgovor o razliitim iskustvima ime dokida

koncept linearnosti u diskurzu uticajne zapadne europske misli u razliitim poljima, na primjer
filozofije, lingvistike, povijesti i slino, tako da se cjelokupno redefiniranje smjeta u razgovor
na mjestu ili u jeziku koje nije ili koji nije niti njihov niti na. To znai da se markantni prostor
koji opisuje postkolonijalna teorija izmjeta u simbolikom i fenomenologijskom smislu i time

152

Rijei kao pharmakon

implicira ta pitanja potekla iz jednog polja, prije svega ogranienog na propitivanje statusa
komparativistike, njezina kanona i posljedica takvih rasprava na samu praksu pisanja
knjievnih tekstova, a posebice romana, uistinu, moda po prvi put u povijesti ljudske misli
status knjievnosti izvodi na pozornicu najuticajnijih disciplina.

Inzistiranje na ocrtavanju zemljopisnih i povijesnih mapa epistemologijskog nasilja redefinira

sva mjesta povijesnog privilegiranja mjesta i subjekata znanja koja su dugo preivljavala u
ivotima mnogih nepovlatenih koji su iskusili bolne ideologijske podjele.

Postkolonijalna teorija polazi od tradicije sociologije, antropologije i etnologije da bi se u u

interdisciplinarnom dijalogu udruila i s lingvistikom, psihoanalizom, teorijom povijesti,
teorijom arhitekture itd., sve u cilju jednog posve novog i prieljkivanog etikog itanja
stvarnosti. Posve je jasno da bavei se knjievnou i pitanjima njezine tradicije kroz
propitivanje kanona komparativistike ulazimo u podruja koja su, prije svega podrazumijavala
usporeivanje razliitih kultura i njihovih vrijednosti, u vremenu raspada modernistikih
metanaracija ili Velikih pria unutar povijesnih granica zabiljeenih ljudskih misli, gdje se,
izmeu ostalog, pozivamo i na siguran prostor posmodernistikih pluraliteta i na taj nain

153

Rijei kao pharmakon

opisujemo agresivnost i ortodoksiju gotovo svih rigidnih ideologija. Upisivanje je otpora

eurocentrinoj zasljepljenosti razliito od strategijskog suprostavljanja, jer za nas je kljuna
ideja o razumijevanju drugosti, o povezivosti izmeu razliitih kultura i kulturolokih
ostvarenja glede promicanja odreenih naina itanja. U skladu sa naprijed obrazloenim,
treba navesti kratko objanjenje pojma hegemonije kao nenasilnog naina vladanja
potinjenima (kroz) ope usmjerenje infiltracijom navika, uvjerenja, naina miljenja i
djelovanja, morala, to se odrava u duhovnoj sferi ope kulture u razliitim institucijama
(...) U takve institucije spada naravno i knjievnost sa cjelokupnim svojim servisnim
pogonom, U njoj se hegemonijski uinci postiu prije svega ustanovljavanjem kanona te
promicanjem odreenih naina itanja i primjene (Biti 2000: 170)

Postkolonijalna teorija, prije svega pozornost usmjerava na takozvani kolonijalni diskurz

shvaen kao sustav iskaza unutar kojega se nameu znanja i vrijednosti, to u krajnjoj
konsekvenciji podrazumijeva proizvodnju istine o koloniziranim i kolonizatorima. U tom
smislu istraivanja razliitih teorija od interdisciplinarnog znaaja usmjerila su pozornost na
knjievne reprezentacije kao estetske tvorevine od znakovitog znaaja unutar kojih se jasno

154

Rijei kao pharmakon

ocrtavaju imperijalni stavovi sloenih kulturnih iskustava kroz povijest knjievnosti. Takvo
stajalite je i temeljna teza unutar znaajne knjige Edwarda Saida Kultura i imperijalizam:

Ne kaem da je roman (ili kultura u irem smislu) prouzrokovao imperijalizam, ve da su

imperijalizam i roman, kao kulturni artefakt drutva, nezamislivi jedan bez drugog. Od svih
velikih knjievnih formi, roman je najmlai; vreme njegovog nastanka moe se tano utvrditi;
jasno je da je njegova pojava najvie vezana za Zapad, a normativni sklop drutvenog autoriteta
u romanu ima najvru strukturu; imperijalizam i roman osnaili su jedan drugog, tako da je
po mom miljenju, gotovo nemogue tumaiti roman a da se na neki nain ne pozabavimo
imperijalizmom, i obrnuto. (...) Roman je jedna inkorporativna, kvazi enciklopedina
kulturna forma. U njemu postoji strogo regulisan mehanizam zapleta, kao i itav sistem
drutvenih odnosa koji zavise od postojeih institucija buroaskog drutva, njegove vlastii
moi. (...) Romani se stoga zavravaju smru junaka, odnosno junakinje (...) koji se zbog svoje
neobuzdane snage nikako ne uklapaju u dati poredak; ili mirenjem glavnog junaka s stabilnim
poretkom (najee u obliku venanja ili potvrenog identiteta) (...). (Said 2002: 150 151)

155

Rijei kao pharmakon

Povodom znaajnosti Saidove sugestije da se o drugima razmilja suosjeajno i

kontrapunktno, roman kao kulturna forma preuzima na sebe zadau da se preoblikuje
sukladno novim moralnim i drutvenim vrijednostima, tako da se ono to se do sada inilo
izvijesnim, uplete u kompleksno iskustvo u kojem su predmet rasprave sva promiljanja o
anru romana koja su upisana u samu formu pripovijesti i koja su utemeljila roman, posebice
europski roman, kakvog ga poznajemo danas. Said osobito istie da su u pitanju mnogo vie
od sluajnih ukrtanja sklopa narativnog autorstva koji konstruie roman, i sloene ideoloke
konfiguracije koja stoji u temelju tenje ka imperijalizmu.

Upravo u ovom smislu poiva i takozvano spasenje romana koji je izborio svoju
autonomnost, kao i cjelokupna knjievnost koja je autonomiju stekla koncem 18. stoljea,
roman je, kroz svoju povijest, ako njezin poetak smjetamo u 18. stoljee, ponudio mogunost
izobrazbe itateljima, u smislu vrijednosnih orijentacija a ne znanje kao pouke za djelovanje.
Iako, sukladno ouzbiljenju u tumaenju knjievnog anra koji stoljeima odolijeva
pripitomljavanju u svojoj poetskoj naravi, obvezni smo podvui jasnu razliku izmeu
uivateljskog promatranja poniklog s realistikim romanom i sudakog promatranja
poniklog na samoreferencijalnom romanu. Paradigmatske primjere takvog pripovijednog

156

Rijei kao pharmakon

oblikovanja nalazimo u tekstovima pod terminolokom odrednicom metafikcija unutar kojih

romaneskna forma postaje sadrajem svoje forme pri emu se misaona pregibanja itatelja
dovode do krajnjih konstelacija kada se istie liminalnost gotovo svih graninih podjela
nastalih u smislu binarnih opozicija koje stoje u temelju ljudske misli. Kada se granica izmeu
fikcije i stvarnosti nae pod postmodernim i poststrukturalistikim udarom, romaneskni svijet
se nadaje kao stvarniji od stvarnog utoliko to itatelj moe u njemu iskusiti identifikacijsku
pokretljivost koja mu je u suenom svakodnevno opstanku uskraena (Vladimir Biti)

Upravo naznaena teorijska poleminost ocrtava najsvjetlije stranice povijesti ovog anra ija
najvrednija karakteristika je u mogunosti preiscrtavanja granica, takozvani crossing gdje se
granice prokazuju kao propustljive i to naroito kada o njima razmiljamo kao o graninim
fenomenima danim kao oznaiteljima najrazliitijih procesa strukturalizacije.

Odavno je poznato da medij romana vie nije stvarnost nego naini na koji nastaju mogui
svijetovi unutar romaneskne forme, to znai da su temom postali uvjeti i naini konstrukcije
kroz dekonstruktivnu rekonstrukciju, a da bi se skrenula pozornost na beskonani reproduktivni
crossing. Vladimir Biti objanjava da je prema njegovu miljenju roman dijete

157

Rijei kao pharmakon

polikonteksturalnog svijeta gdje se objelodanjuje zakon po kojem sistemi to ga tvore,

upravo zahvaljujui skretanju pozornosti na vlastitu ogranienost, navode promatrae na
vienje neega to bi inae ostalo nevidljivim u tom obliku: naime svijeta koji se izvana
premjestio unutra pa sad iz te uokvirenosti vlastitim djelom trai novo prekoraivanje prema
nevidljivom vani. Iako, jo od ranije svjesni smo djelatne snage romanesknog mogueg svijeta
kroz potenciju razliitih propitivanja, specifinost postkolonijalne knjievnosti je u naelu koje
biva generirano kroz prizivanje na preispitivanje naina upletenosti Do koga dopire taj
izazov? (podcrtala N. A.). ( vidi Biti 1994: 9 28)

Zadatak postkolonijalne kritike je uvesti u teorijsku raspravu razliita iskustva kao odgovore na
uticajne diskurze kao to su povijest, filozofija, lingvistika, i tim razliitim / rasprenim
iskustvima oblikovati novu teorijsku sliku koja se prije svega razlikuje od metodologijskog
koncepta binarnosti, koji je postao iz perspektive postkolonijalne teorije, nosivi princip
nejednakosti. Iz pozicije postkolonijanog / e kritiara / ke nosiva pitanja diskriminatorske
prakse na univerzalnoj razini, prouzroila su niz znakovitih i znaajnih pomjeranja u stalnom i
zahtjevnom procesu re/definiranja. Neke od zanimljivih, inventivnih koncepcija mogu se
pronai kod mislilaca, koji su, prema svojoj intelektualnoj vokaciji udaljeni od postkolonijanog

158

Rijei kao pharmakon

teorijskog arita, a ipak njihove postavke mogu biti primjenjive u raspravi o prijelomu
predodbi o prosvjetiteljskim oblicima vladanja svijetom koji se na koncu prokazuje kao
jedan od glavnih instrumenata eurocentrike sredinje perspektive. Znaajno povodom naprijed
reenog bilo bi spomenuti da se, kada je rije o, nazovimo to - nekoj novoj knjievnosti
ako mislim na postkolonijalnu knjievnost; rasprava ni u kojem sluaju ne ograniava samo na
postkolonijalne tekstove, ve da u svrhu analize usmjerimo zapaanja na knjievne tekstove
kroz povijest knjievnosti unutar kojih se na stanovit nain oprostoravaju iskustva koja su
nametnuta i proirena u obzor legitimiranja najuspjenijih ideologijskih projekata. Na ovom
mjestu veoma je uputno navesti znaajno promiljanje Antoinea Compagnona unutar njegove
knjige znakovita naslova Demon teorije:

(...) mimezis se tradicionalno vezuje za realizam, a realizam za roman, a roman za

individualizam, a individualizam za buroaziju, a buroazija za kapitalizam: kritika mimezisa je
dakle in fine kritka kapitalistikog poretka. Od renesanse do kraja XIX veka, realizam se sve
vie i vie poistoveivao s s idealom referencijalne preciznosti knjievnosti Zapada, (...) kao
svojstveni joj cilj: predstavljanja stvarnosti (...) Kriza mimezisa, kao i kriza autora,
predstavljaju krizu knjievnog humanizma (...)

159

Rijei kao pharmakon

Odbijanje da se zainteresujemo za odnose knjievnosti i stvarnosti, ili da ih smatramo

konvencijom, u neku ruku znai prihvatanje ideolokog gledita (...) Fuko u knjizi Rei i stvari,
napada tako metaforu prozirnosti koja se provlai kroz itavu istoriju realizma (...) itav
Derridin opus i sam se moe razumeti kao razgradnja idealistikog koncepta mimezisa, ili kao
kritika mita o jeziku kao prisustvu (...)

Kako to tvrdi sosirovska lingvistika (...) postavlja se sljedei problem: ne vie Kako
knjievnost kopira stvarno?, ve

Kako nas ubeuje da kopira stvarno? Kakvim

mehanizmima? (podcrtala N. A.). (Compagnon 2001: 129 130; 133)

U nastavku rasprave Compagnon iznosi jednu zanimljivu konstelaciju, naime da se u dananjoj

novoj knjievnosti naziru pokuaji de se odnosi izmeu knjievnosti i svijeta uzmu
fleksibilnije, ni mimetiko ni antimimetiko razmatranje. Poricanje referencijalne sposobnosti
knjievnosti ima za svoje utemeljenje u suvremenoj lingvistici, potom u strukturalistikoj i
poststrukturalistikoj teoriji gdje je raspra o tiraniji jezika i despotizmu svakog koda,
vidljivo - ope mjesto. Meutim, mimesis nakon francuske teorije doivljava rehabilitaciju od
dosadanjeg izjednaavanja, od strane Teorije, sa konsezusom i ideologijom ak i

160

Rijei kao pharmakon

faizmom. Ovaj znaajan pojam za knjievnost dovodimo u svezu s izvanknjievnim

vrijednostima upravo zbog njegove kognitivne, a time podrazumijevamo, ope i zajednike
vrijednosti.

Na ovom mjestu nazire se znaajno pitanje i polemika u raspravi o suodnosu ideologije i

poetike, to najprije podrazumijeva da se navedeni odnos eksplicira kroz diskusiju u teorijskom
okviru suvremene knjievne, a potom i kulturne teorije. Bez obzira na takozvani objektivni
diskurz o knjievnosti, uviamo kako je karakteristika knjievnosti njezina heterogena i
dvostruka

egzistencija, postala predmetom izuavanja suvremenog promiljanja, gdje je

ustanovljen objekt kao predmet znanosti o knjievnosti ije legitimiranje obvezni smo
provlaiti kroz svojevrstan meu/prostor sainjen od praznina, rupa i neodreenosti
(Compagnon). Postavljamo knjievnost kao potencijalno moguan iskaz u kojem je otvorena
mogunost za izigravanje ideologijskog scenarija usprkos postojanju itavog niza presjecita
drugih diskurzivnih praksi koja proimaju knjievna ostvarenja razliitim institucionaliziranim
oblicima.

161

Rijei kao pharmakon

Sukladno tome postkolonijalna teorija, na tragu ili u dosluhu s poststrukturalizmom i, na

koncu, postmodernizmom jasno p(r)okazuje da je svaka Istina institucionalizirana i ovisna o
drutveno diskurzivnom poretku. Takva promjena u vienju svakako zahtijeva i, zapravo,
biljei radikalno drugaije shvaanje knjievnosti, gdje se sukladno naelu autonomije jo
uvijek govori o imanentnim zakonima koji upravljaju razvojem ili strukturiranjem narativnog
diskurza.

Tim smjerom promiljanja sumiram obimnu teorijsku raspravu koju pokreu postavke kojima
se oblikuje postkolonijalna teorija u svojoj namjeri da analizira kolonijalni diskurz kako bi
ponitila njegovu rigidnu ideologiju, odnosno kako bi priu ispriala drugaije kao niz
praksi itanja u kojima se propituju idologijski obrasci logike europocentrinog modela,
gdje slijedei spomenutu logiku postajemo svjedoci kako smo i sami rtve izobliujue
ideologizirane stvarnosti.

U postkolonijalnoj teoriji se kao interdisciplinarnom polju zainje dijalog s, prije svega za nas
bitnim, mjestima susreta s Foucaltovom teorijom diskurza, Lacanovom reinterpretacijom
psihoanalize, kao i Derridaovom dekonstrukcijom, sve do razliitih i posve uozbiljenih

162

Rijei kao pharmakon

rasprava koje, na koncu ne moraju eksplicitno pozivati se na zadate pojmove kao bi uli u
postkolonijalni diskurz. Zapravo, akademska institucija unutar suvremene polemike o drami
identiteta nastoji, prije svega ne nametnuti jedan normativan hijerarhijski slijed kako bi u
dosluhu s intervencijama postkolonijalizma respektirala mnotvo moguih misaonih obrazaca.
Iako u ovoj konstataciji u smislu ocrtavanja naravi suvremene akademsko institucionalne
scene, moramo biti na oprezu jer nakon prouavanja kolonijalnosti i postkolonijalnosti
izvlaimo pouku da se ideologijske manipulacije najee obavljaju bezazlenom
zaobilaznicom. Meutim, ini se da je kljuni problem univerzalnosti od velikog znaaja,
posebice za aktualnu raspravu o najtjenjoj suradnji akademske institucije i vladajue
ideologije.

Nakon vremena u kojem smo kao itaoci postali svjesni osjetljivih pitanja vezanih za kulturne i
ideoloke aspekte knjievnih djela, kao zadaa postkolonijalnog propitivanja kanona
komparativistike namee se prihvatanje drugaijeg i do sada neuobiajenog pomjeranja
perspektiva, unutar kojih bismo pod pritiskom politike multikulturalnosti pokuali revidirati
tradicionalni europocentrini kanon u zamjenu za kriterijum reprezentatiranja razliitih kultura
kroz njihova umjetnika djela. S tim u vezi, moe se govoriti o moguem proirenju kanona

163

Rijei kao pharmakon

komparativistike u redefiniranju kljunih pojmova sredinjeg i rubnog ime e se ostvariti

temelji za kanon koji bi reprezentatirao razliite kulture i time zasnovao drugaije vrijednosne
kriterijume u kojima se odreenje multikulturalnosti ne bi prevodilo u doslovnom i
pojednostavljenom smislu postmoderne krajnosti u interpretaciji susreta kultura koje na koncu
zavravaju u unikulturalizmu.

U tom pojanjenju koje se teko moe reducirati u svojoj opasnosti od zastranjenja u razliite
ponovno hegemonijske projekte, pojam multikulturnog kanona jeste zahtijevna zadaa koju
intelektualno odgovoran studij komparativistike preuzima na sebe kako bi asimilirao niz
plodnih dijaloga s drugima u cilju pretpostavke da je razumijevanje Drugog uvijek i
samorazumijevanje. Nema sumnje da granica koje ukazuju na opasnost u moguem
propitivanju biva sve drastinije naglaene kako saznajemo da je knjievnost relevantna,
odnosno da je njezina uloga kapitalna u procesima konstituiranja identiteta. To e rei, prema
Compagnonu, da je nasilna i zastraujua, manihejska logika binarizma, koja je srodna
strunjacima knjievnosti opasna alternativa, koja nas nesumnjivo vodi u zastranjenja u
dijalektici pojmova izmeu kojih naziremo ples na ici kada se moramo odluiti za:
sadraj ili formu, deskripciju ili naraciju, predstavu ili znaenje, i niz drugih opozicija u

164

Rijei kao pharmakon

hijerarhijskom sustavu

koji pronalazimo u teorijskom eklekticizmu kroz povijest ove

discipline. Compagnone, zanimljivo rezimira: (...) navodi nas (...) da juriamo glavom kroz
zid i protiv vetrenjaa. A knjievnost je zapravo mesto susreta, spajanja suprotnosti. (...)
Dakle, ja nisam istupio u korist jedne teorije meu mnogim, niti u korist zdravog razuma, ve u
korist kritike svih teorija, ukljuujui tu i teoriju zdravog razuma.

Jedino knjievno

naravouenje jeste zbunjenost. (podcrtala N. A.) (Compagnon 2001: 174; 340)

3.2. Izmiljanje balkana / retorika balkanizacije

Jedan od puteva kojima nas vodi postkolonijalna knjievna teorija je zasigurno proces proet
propitivanjem identiteta kroz izbor razliitih umreenih diskurza gdje se knjievni diskurz
potvruje kroz raznolikost zapleta unutar kojih identitarno utemeljenje poiva u knjievnoj
obradi viestruko prisutne metafore raskrija. Nirma Moranjak Bambura je shvaala da se
kritiki diskurz sve ee konstiruirao na bazi ove figure i da je raskrije: idealan prostor
multikulturalnosti i pluriidentiteta, da se identiteti s raskrija povezuju kao SUSRETI kultura
i civilizacija. U nastavku raprave naslovljene Ideologija i poetika: interdiskurzivna analiza
165

Rijei kao pharmakon

kulturolokih strategija i taktika, teoretiarka napominje da se u zrcalu raskrija vidimo i tamo

gdje nismo, konstatirajui da: U krajnjoj konsekvenci, ivimo (na raskrsnici) u potpunoj
fikciji, investirajui na svjetsko trite simbolikog kapitala svoju povijesnom kontigencijom
steenu primjerenost suvremenom doivljavanju svijeta, pa ipak se udimo (..) kada nas se
shvaa kao retorike figure. (Moranjak Bambura)

Zanimljivo je da je spomenuta teoretiarka postavila jedno uznemirujue pitanje u povodu

ogleda pod naslovom Politike i epistemologijske implikacije postkolonijalne teorije, gdje
objanjava na koji nain je uznemiruju suvremene debate o orijentalizmu, okcidentalizmu, sve
u kontekstu propitivanja diskurza o Balkanu i njemu srodnog pojma balkanizma, povodom
kojeg je za svog kratkog i plodotvornog knjievnoznanstvenog rada pokuavala otvoriti vrata
pojmovima razliitih vrijednosnih univerzuma knjievnosti Bosne i Hercegovine (projekt
Meunarodnog foruma Bosna unutar kojeg je nastala studija o kojoj je rije), koji su je tijekom
njezina ivota fascinirali, ali koliko smo je poznavali, i pozivali na uozbiljenje odgovornosti u
povodu savjesti koji su mnogi prije nje uspjeno uutkivali. U smislu pokuaja da nasluti
veoma kompliciran naum unutar kojeg bi bilo mogue artikulirati formaciju subjektiviteta
sukladno postkolonijalizmu, MoranjakBambura postavlja pitanja u vezi s okvirom

166

Rijei kao pharmakon

mogunog diskurza gdje bi se stanovita subalterna pozicija mogla uspjeno i valjano

propitivati.

U nastavku, vratit u se jo razmiljanjima Antoinea Compagnonea koji, prilikom promiljanja

o knjievnosti u svom njezinom totalitetu, iako neafirmativan pokuaj za suvremenu paradigmu
malih pria,

ali

kao poetak za daljnju raspravu posluit u se uvijek prihvatljivom

koncepcijom u razgovoru kroz formu pitanja. Tako, Compagnon provlai cjelokupnu povijest
teorijsko-znanstvenog prouavanja knjievnosti kroz nekolicinu znakovitih pretpostavki u
smislu: to je knjievnost ?; tko govori?; o emu?; - da bi u cilju svoje studije ukazao na
argumentacijsku nit vodilju koju poronalazimo u postkolonijalnoj teoriji, a to je, slino
navedenom pitanju Vladimira Bitija do koga dopire izazov, za Compagnonea, znailo
Kome? treba knjievnost ili zato fikcija?.

Iskustvo itanja, kao i svako ljudsko iskustvo, neizbeno je dvolino, dvosmisleno, rastrgnuto:
izmeu razumevanja i ljubavi, izmeu filologije i alegorije, izmeu slobode i stege, izmeu
panje o drugom i brige o sebi. Ovaj poloaj negde izmeu odbojan je za prave teoretiare
knjievnosti.

167

Rijei kao pharmakon

Jedno strano pitanje pomalja se na obzorju: moe li stvarno itanje biti predmet teorijskog
izuavanja (Compagnon 2001: 211; 194)

Sukladno postavljenom zakuastom pitanju koje vrvi znaenjima ali i znaajem u svojoj
tekuoj aktualnosti, da bi kao takvo moglo posluiti teorijskim korpusom koji ulazi u
postkolonijalnu teoriju i kritku. Pokuaji dekodiranja zadatog predmeta teorijskog
izuavanja, upravo se moraju temeljiti, na uzbudljivom prostoru, odnosno, meuprostoru, gdje
se dosadanja usmjerenost na metafiziku, prisutnost, identitet i centar osporava, ali ne nedajboe! u smislu izvrtanja hermetike rukavice nego odredbenim / odabranim kutom
teorijske refleksije (Vladimir Biti)

Povodom jedne usputne primjedbe u svom Pojmovniku Vladimir Biti navodi znaajnu misao
Michel Foucaulta, kako je na stanovit nain plodno svojim opisom navesti ono to jest da se
oituje kao neto to ne moe biti takvo kao to jest.

Koliko god pohvalna bila apologija razliitih interpretacija (na primjer, prema Umbertu Ecu i
njegovoj radikalnoj tezi da se na svako umjetniko djelo moe primijeniti neogranien broj
moguih itanja), ipak se namee osnovana sumnja u obzoru postkolonijalne kritike, a to je: je
168

Rijei kao pharmakon

li dovoljno biti sudionikom neke tuosti ili drugosti da bi se legitimiranje interpretacije

pokazalo zadovoljvajui vrijednosnim?

Za takozvanu postkolonijalnu situaciju koja karakterizira ozraje suvremene kulture i svijeta u

kojem danas ivimo primjereno razmiljane lei u reartukuliranju univerzalnih vrijednosti u
smislu afirmiranja razliitosti kroz razumijevanje multikulturalnosti u specifinom polju onog
izmeu kao kritikog osvjetljavanja sa svih strana gdje se ocrtava kontraverzan pojam
hibridnosti. Sukladno tome dekonstrukcija europocentrinog modela u humanistikim
znanostima iziskuje analitiku inscenaciju unutar koje pod snanim rendgenskim zracima
pratimo transformiranje pojmova identiteta i D / drugosti.

Primjetan uticaj na postkolonijalne teoretiare/ke i kritiare/ke dolazi od postavki u vezi s

nestalnom prirodom subjekta koji traga za svojim identitetima (osobnim, nacionalnim, rasnim,
spolnim) ije utemeljenje pronalazim, kao to sam ve obrazloila, unutar poststrukturalizma i
dekonstrukcije, dakle polja istraivanja unutar kojih je zapoeta drama kontroverzne pozicije
subjekta. Jasno je da klju za razumijevanje ciljeva postkolonijalne teorije lei u onim
intelektualnim procesima unutar kojih je otvorena kritika svijest o procesima diferencijacija

169

Rijei kao pharmakon

kojima oblikujemo nau samosvijest i to, prije svega, u razgovoru o problemu identiteta
shvaenog kroz kritiko analiziranje transcedentalnog pojma sopstva kako bi naznaili
otvorenost kao bitan momenat u konstrukciji. Na djelu se prepoznaju strategije gdje se sa
sigurnou ne moe, niti eli propagirati legitimnost niti jednog postupka u cilju prepoznavanja
sustavnog ponovnog itanja svijeta oko nas i u nama. Sukladno postkolonijalnoj praksi
promiljanja teoretiziranje, prema zgodnoj primjedbi Jonathana Cullera, esto skrene u
teroriziranje, i s tim u vezi postajemo svjedoci odnosa prema teoriji koji je kontroverzan.
Istovremeno slijedimo tragove teorijskog promiljanja, da bi se okrenuli protiv hegemonije i
determinizma i tako napustili svaku mogunost preskriptivne legitimizacije stanovitih
postupaka.

Za Edvarda W. Saida primjeeno je da je teoretiar koji je mrzio teoriju jer je volio ljude;
takva kritika pozicija znai zadau razvijanja vlastitog autoriteta gdje se propituju sve
ortodoksije i njihovi uinci. Drugim rijeima, Said je zagovarao sekularnu kritiku, gdje se
okree od podraavanja teorijskih autoriteta u korist jednog svjetovnog itanja koje polazi
od analize knjiga i vrijednosti sadranih u itanju, stvaranju i prijenosu tekstova, to se, prema

170

Rijei kao pharmakon

Saidu, materijalizira u svakodnevnom ivotu gdje su tekst, kritiar i javno itateljstvo

povezani dijalektikim odnosom.

U tom smislu Said je pokrenuo uistinu znaajan interes za propitivanja odnosa izmeu
interpretativnih podruja koji su, tradicionalno bili u opreci. Mislim, na odnos gdje se
knjievnom djelu pristupa s oprenih pozicija, odnosno, kao razlika izmeu teorijskog i
antiteorijskog pristupa, gdje se izvanjski pristup u cijelosti razlikuje od unutarnjeg bliskog
pristupa; to u krajnjoj konsekvenciji postaje sveproimajui problem ili kritiko polazite za
one koji ele ukazati na osnovne nedosljednosti postkolonijalne teorije. Antoine Compagnon,
povodom Saidove postkolonijane reorijentacije historije u mnogo angairanijem smjeru,
navodi svoj kritiki osvrt: Kako teorija i istorija ostaju suprotstavljene u svesti ljudi, ova nova
istorijska prouavanja esto su smatrana antiteorijskim, ili ak antiknjievnim, ali sve to im se
s pravom moe zameriti, kao i tolikim drugim spoljanjim pristupima knjievnosti, je da ne
uspevaju da se poveu s unutranjom analizom, tako da prave knjievne istorije nema ni
traga. (Compagnon 2001: 286)

171

Rijei kao pharmakon

Osnovna nakana Saidove kritike bila je usmjerena prema kriterijima zapadnjake estetike koja
je otvoreno zasnovana na procjenjivanju, odnosno vrednovanju gdje je jasno ukazana naklonost
prema takozvanim univerzalnim tekstovima koji su pri tome dobili status kanona ili, kako
objanjava Compagnon, klasika kada su veliki pisci i njihova ostvarenja postali nosiocima
nacionalne svijesti. Isti mislilac anticipira tradiciju klasiko centrizma da bi srazmjerno
suvremenoj senzibilnosti podvukao znaaj svoje teze da, premda govori o klasicima u smislu
modela koji su namijenjeni za paternalistiki autoritet koji treba podraavati, ipak pronalazi
neku vrstu subverzivnog mjesta u cijeloj prii. On tvrdi da je pisac klasik za svojeg itatelja
uvijek iv, pun energije i kreposti i da se, prema njegovom miljenju, razvoj kritike teorije
umjetnosti (dodajem, po strani i postmodernizma -

teorije kulture), sukladno kritikoj koncepciji

koji je stvorio konceptualne teorijske modele koji su pripitomili sve

ortodoksije - u smislu da su uspjena sredstva artikulacije ujedno prihvatljivije i, na koncu,

stvarnij. Kritiko razumijevanje prema kojem se niko ne raa kao klasik, klasik se postaje (to
za sobom povlai i da se klasik nuno ne ostaje).

Slino tome, postkolonijalna istraivanja usmjerena su prema hipotezi da je nedovoljno i

gotovo nemogue uspostaviti odreenu racionalnost estetskog hijerarhizovanja i da ogranienja

172

Rijei kao pharmakon

o kojima je rije nisu suvremena kretanja s kojima knjievnost ne moe odrati korak, ve
da su prije u pitanju ogranienja mogunosti kojima se autoritarnost teorijskog bezinteresnog
stajalita dovodi u pitanje. Promovirajui granini sindrom (Miko uvakovi) teorije,
kulture i umjetnosti - umjetnost shvaamo kao funkciju kulture.

Meutim, prije nego to pokuam ocrtati osnovne obrise postkolonijalne teorije i naznaiti
razvidan uticaj jednog od najvanijih kritiara knjievnosti i kulture Edvarda W. Saida (1935
2003) na spomenuto knjievnoteorijsko polje, osjeam potrebu navesti rijei Umberta Eca,
prema kojima, ini se, moemo oblikovati u svijesti itav repertoar vanih pitanja koja su
pokrenula postkolonijalna istraivanja.

Ako se potraga za nekom drugaijom istinom raa iz nepoverenja u suvremeno znanje, onda
je, mora biti, posredi neka starodnevna mudrost: istina je neto uz ta boravimo od iskonskog
vremena, osim ako smo je zaboravili. Ako smo je zaboravili, neko mora da ju je sauvao za
nas, a mi vie nismo kadri da razumemo njegove rei. Ovo znanje, dakle, mora biti egzotino.
(...)

173

Rijei kao pharmakon

Klasini racionalizam poistoveivao je varvare s onima koji ne umeju ni da jasno izgovaraju

rei (barbaros ima takvu etimologiju, varvarin je mucavac). No sada upravo tobonje mucanje
tuina postaje sveti jezik, pun obeanja i preutanih otkria. Ako je za grki racionalizam
istinito bilo objanjivo, sada je istinito samo ono neobjanjivo. (Eco 2001: 44)

Postkolonijalna teorija i kritika praksa su zasnovani s ciljem da se otvori prostor glasovima i

subjektivitetima prethodno marginaliziranih ili, takozvanih, uutkanih pri emu se u
postkolonijalnom razmatranju naroda i drava koji su bili kolonizirani od strane zapadnih
imperijalnih sila, posebna pozornost usmjerava i na jezik u kontekstu kritike lingvistike.
Disciplina, koja nastaje kao rezultat podsticaja i promjena koje su prouzroili
poststrukturalizam i postmodernizam, je u dosluhu i sa razmatranjima iji se tragovi naziru i u
postkolonijalnoj teoriji, i to u smislu da jezik nije samo odraz: naprotiv, on formira na
identitet, naa shvaanja, nas same zato jezik nas govori (Marina Katni - Bakari).

U tom smislu unutar postkolonijalnog diskurza jedno od znaajnijih pitanja usmjerava nas na
propitivanje jezika kao sredstva manipulacije koji je u pravilu u posjedu dominantnih, time
smo obvezni uozbiljiti istraivanja u kojima postajemo svjesni (ne)mogunosti da o drugima

174

Rijei kao pharmakon

govorimo ili da ih, uope, moemo razumijeti. To je, uistinu, vaan projekt koji je zacrtala
postkolonijalna teorija, i koji se, premda izuavamo knjievnost, prije ostalog, sretno smjeta u
razgovor da postoji jedan globalni doseg duha (Terry Eagleton). Naime, pored objanjenih
uticaja koji su imale postrukturalistike implikacije u smislu problematike koja je u sutini
vezana za lingvistike korijene, unutar postkolonijalne teorije, pronalazimo i posebno
naglaenu problematizaciju pojmova kulture i historije, a potom i zamjetni dijalog s poetikom
postmodernizma u kojoj se moe izdvojiti sklonost prema naroito jasnoj fragmentaciji,
fascinaciji igrom, opsesivnom nastojanju ka razobliavanju utemeljujuih argumentacija. Sve
spomenute kontroverze u nastojanju da se na jednostavan nain priblii problematika
postkolonijalizma vode do zakljuka, da se jedino u smislu naglaenog decentraliziranja svih
moguih oblika imperijalizma, na osnovu kojih je Zapad bio u prilici izgraditi zaseban
identitet, postkolonijalna teorija konstruirala oko jasnog kritikog stajalita upuenog zapadnoj
epistemologiji kako bi osnaila marginalizirane kulture u drugaije forme znanja. S tim u vezi,
problemi koji se tiu ustroja znanstvene reprezentacije, na stanovit nain prouzroili su
renesansu u vrednovanju imaginativnog stvaralatva i uinaka koje, knjievnost prije svega,
ima u naim ivotima.

175

Rijei kao pharmakon

Posve jedinstveno upisivanje u terminoloki knjievnokritiki diskurz, ini Terry Eagleton

kad u povodu zajednitva priziva potenciju jednog na izgled beznaajnog termina koji se
afirmira u svojoj beziznimnoj pozitivnosti. Naime, rije je o rekreiranju mate kao
sposobnosti u kojoj razvijamo sklonosti prema razumijevanju drugog. Znailo bi prema
Eagletonu da

mata ne predstavlja nikakvo stajalite: ona ivi jedino u svom titravom

ljudskom suosjeanju za druge.

U knjizi Ideja kulture, Terry Eagleton objanjava to za njega povezuje imaginaciju i

kolonijalizam. Sukladno stajalitima postkolonijalnog teoretiara i Eagleton podrazumijava
usku povezanost izmeu imaginacije i Zapada kao mjesta univerzalnog ivota gdje je bolna
injenica da smo gotovo nesposobni zamisliti oblike ivota koji su temeljno razliiti od naih.
Potom, Eagleton, zanimljivo analizira samo poimanje fenomena razumijevanja, uope. On dri
da razumijevanje nije oblik uivljavanja kako zgodno veli: neu razumijeti kemijsku formulu
budem li se u nju uivio; rije je o podjarmljivanju svih romantinih predrasuda u vezi s
empatikim pogrekama u smislu mogue sposobnosti da zamislimo drugaije fenomene ili,
preciznije, kulture koje su posve drugaije od nae. Veza koja se jasno ocrtava u dijalogiziranju
s Foucaultom, Eagletona, takoer afirmira kao teoretiara knjievnosti koji se usmjerio na

176

Rijei kao pharmakon

kontraverzna stajalita u vezi s umjetnou kao forme prikladne u procesu sticanja saznanja.
On kae kako niti jedan umjetniki oblik nije uspjeniji u iitavanju sloenosti srca od
umjetnike kulture i njezinoj stalnoj brizi za zamahe srca, to u svojoj naizgled bezazlenoj
nevinosti nose podmuklost prisile. Prema navodu Foucaultove sugestije, Eagleton, takoer,
tvrdi: Vladajue sile ne poseu za prisilom ako mogu osigurati suglasnost; (....) Poput svih
najdjelotvornijih oblika moi, visoka kultura sebe predstavlja kao oblik moralnog uvjeravanja.
Ona je, meu ostalim, nain na koji vladajui poredak sebi oblikuje identitet u kamenu, tekstu i
zvuku, a njegova je namjera zastraiti i nadahnuti. (...) Kultura kao estetika i kultura kao
antropologija sada nisu samo dio akademske rasprave nego je u igri i stanovita geopolitika
osovina. Ona predstavlja, ustvari, razliku izmeu Zapada i onih drugih. (Eagleton 2002: 64;
70 ; 82)

Takoer, Eagleton kao i mnogi krepkiji korisnici / e teorije (Gayatri Chakravorty Spivak)
podvlae da je jedna od karakteristika postmodernog naina miljenja i strategijsko lociranje
ne izvan teorije ve da tradicionalni pojmovi postaju objektom viestrukih propitivanja. S tim
u vezi, teoretiar naglaava kroz zanimljivu i provokativnu primjedbu da ako ne znate tko ste,
postmodernizam je tu da vam porui da se ne brinete; zanimljiva opaska koja sadri snanu

177

Rijei kao pharmakon

ironijsku dimenziju jer e Eagleton u raspravi proirivati pojam postmodernizma sve do

granica pucanja, gdje, uvia da se tradicionalno ime za propitivanje pomjera prema
potpunoj

suprotnosti

zamiljenih

postmodernih

ciljeva,

stvarajui

revolucionarni

nacionalizam. Gotovu istovjetnu tvrdnju pronalazimo u postavci da kada postmodernizam, u

svom teorijskom vidu dospije u postkolonijalni svijet, nastaje mogunost da bude asimiliran
u vidu pukog konzumerizma i na taj nain prouzroi, to je nerijetko i sluaj, fundamentalizam
koji je posljednja stvar koju bi beskonano otvoreni postmodernizam mogao poduprijeti
(Eagleton).

U nastavku, Eagleton objanjava, da postmodernistika borba za identitet izrodila je

postkolonijalizam kao brigu za drutva Treeg svijeta koja su antikolonijalistiku borbu
imala u svojoj povijesti, nalazei pri tome mjesta pohvale za probuenu senzibilnost prema
manjinskim skupinama.

Meutim, Eagleton e pokuati ukazati na razvidno pogrene postavke koje pronalazi u

aktivnosti postkolonijalnih teoretiara, Edwarda Saida za primjer, gdje se zamislio na njegovoj
pretpostavci o hibridnosti svih kultura, o njihovoj meusobnoj prepletenosti, odnosno, jasnom

178

Rijei kao pharmakon

Saidovom stajalitu da ne postoje monolitne i iste kulture. Takoer, Eagleton zamjera Saidu
da je najvee breme namijenio umjetnosti i mati koje su prikazane kao mjesta civilizacijskih
vrijednosti, pokazujui da je umjetnost u svojoj krhkosti i istananosti, rijetko kadra podnijeti,
budui da se tekom mukom probija iz nae unutranjosti, a treba posluiti kao zamjena za
Boga ili sreu ili politiku ispravnost (Eagleton).

On dakle jasno problematizira tekou zadatka postkolonijalizma koji se udobno smjestio na

pleima kulture i umjetnosti kako bi se oslobodio tekog bremena odgovornosti, stoga itamo
da: Kultura u estetskom smislu, meutim, nipoto nije podesna za uvrivanje granica
politikog jedinstva. Uvijek nas je blago nasmijavala ideja da bi se ovjeanstvo moglo spasiti
itanjem Shakespearea(Eagleton 2002: 87)

Iako je unutar svoje ironijske potentnosti navedena konstatcija upozoravajua, u smislu

skliskosti terena, ako se usudimo potencirati zakuasta mjesta i postavke postkolonijalne
teorije, ipak, mogue je izvesti zakljuak u vezi s knjievnou i njezinom moi porobljavanja
ili potinjavanja. Meutim, ne smijemo izgubiti iz vida misao koja je u nastajanju, u jednom
upozoravajuem smislu razliitom od preuranjenih a time i pojednostavljenih uzglobljavanja

179

Rijei kao pharmakon

u aktualnu, gotovo pomodnu raspravu o knjievnosti i njezinoj novo (pre)poznatoj etiko politikoj odgovornosti.

Prema rijeima Umberta Eca, svjedoci smo vremena kada roman kao anr moe nestati ali
pria e ostati kroz svoju bioloku funkciju. Ovo vrijeme je doba u ijem sreditu su rasprave
koje u krajnjim konsekvencijama pokreu niz premjetanja u shvaanju svijeta oko i u nama,
gdje nam iskustvo itanja postaje iskustvo odgovornosti, a iskustvo pravilnog razumijevanja, u
ovoj postmodernoj i postkolonijalnoj teorijskoideologijskokritkoj praksi, obeava
dimenziju zavodljive igre, rizine, neodluive i bogate u svojim mogunostima.

Iz svega reenog proizilazi jedna opa slika stanja u suvremenom prouavanju knjievnosti
koje se nakon postkolonijalne teorije ne moe vie ograniiti na tradicionalne pojmove teorije
knjievnosti, pa ak ni knjievne teorije. U znatnoj mjeri u knjievnoanalitiki diskurz
uvrteni su znaajni pojmovi iz disciplina koje se fokusiraju na prikaz i pojanjenje pitanja
ideologije, politike, etike i svega to nosi potenciju afirmacije intelektualnog angairanja u
propitivanju drutvene i ideologijske proizvodnje znaenja.

180

Rijei kao pharmakon

S tim u vezi, aktivnosti kritikih osvrta se ne zaustavlja u konstativu, to jest od naroitog

znaaja postaje, ne ono o emu tekstovi govore, ve to su njihovi uinci (perfomativ). Znailo
bi to da nismo u potpunosti suglasni s Eagletonovom konstatacijom da itanjem neemo
promijeniti svijet, ve prije, smjestit emo se u jedan ne posve odluujui poloaj, gdje poput
pisaca metafikcije, pod znakom pozornosti kreemo se kroz tekstove i pratimo ona mjesta koja
upozoravaju - da su skliski rubovi gdje se naa etika odgovornost moe provjeriti u
samosvjesnom ili autorefleksivnom pregibanju nad konstrukciju vlastite zatoenosti fikcijom ili
u fikciji. Usprkos svim autoritativnim objanjenima, ne postoji jasno praktino objanjenje u
smislu znakovita naslova Zato fikcija?.

Bitna komponenta N / nae prie je da nam proza ureuje N / na svijet i daje nam mimetike
i mitske strukture za iskustvo, da se i M / mi, poput eherzade odravamo u ivotu kroz svijet
aktivne narativne funkcije voeni iskonskom znatieljom, koja se uvijek kree izmeu uma i
tijela, visi nad dijegetikim rubom i remeti granicu unutranjosti i spoljanosti, injenice i
fikcije, subjekata i objekata.

181

Rijei kao pharmakon

U narednom dijelu, pokuat u prikazati one radove koji su u cjelini tematizirali ulogu
imaginativnog stvaralatva u ljudskom ivotu. Za poetak treba se osvrnuti na pojam kulture; prema rijeima Terrya Eagletona: latinski korijen rijei kultura jeste colere, to moe znaiti
bilo to u rasponu od uzgajanja i stanovanja do oboavanja i njegovanja. Znaenje
stanovanja razvilo se od latinske rijei colonus

i dovelo do modernog pojma

kolonijalizma, pa su tako i naslovi poput Kulture/a i kolonijalizma opet na neki nain

tautoloki (Eagleton 2002: 8).

3.3. Balkansko iskustvo neega izmeu tradicionalno neteoretizirano polje

prouavanja
U nastavku bit e rijei o knjigama Edwarda W. Saida Orijentalizam

Kultura i

imperijalizam; potom o knjizi Marije Todorove Imaginarni Balkan i Vesne Goldsworthy

Izmiljanje Ruritanije : Imperijalizam mate. Meutim, u cilju preciznosti toka analize treba
navesti tezu Charlesa Taylora kao koncepciju konstruktivnog horizonta u razgovoru.

182

Rijei kao pharmakon

(...) tokom itavog modernog doba, uporedo s gubljenjem osjeaja da smo deo kosmikog
poretka kojim upravljaju Ideje, i uporedo s nestankom teoloke perspektive kao prihvaene
osnove u tkanju ivota, pojaava se oseanje da je na zadatak da afirmiemo ivot ili
pronaemo izvor unutarnjih vrednosti. Ova afirmacija zavisi sada od ljudskog priznavanja. (...)
Naoko nauni status zapravo je iluzija. (...) Ali to predstavlja nastavak suvremene projekcije, u
tom smislu da se na ovaj ili onaj nain shvata da odgovrnost za preobraaj pada na nas.
Zapanjujui razvoj naih poetikih sposobnosti, posebno se tie kreativne imaginacije (...).
(Taylor 2000: 311 312)

Edward W. Said, bio je sekularni, opozicioni intelektualac, koji je kao zagovornik ljudskih
prava propitivao zapadne modele hegemonijskog znanja koji su sukladno suvremenim
raspravama poststrukturalistike teorije subjekta, prije svega, intelektualno putovanje kroz
razliite discipline. Rasprave su dobrim dijelom intezivirane s obzirom na teorije i kritike
postavke o Subjekta kao to su Lacanova, Foucaultova, Derridaova, Ricoeurova i drugi
poststrukturalistikih mislilaca. Sukladno postmodernoj misli koja podrazumijeva naroito
isticanje razlika, pluraliteta i raznolikosti iskustava i kultura, otvoren je prostor za jedno
drugaije razumijevanje ovjeka, njegova identiteta, to u krajnjoj konstalaciji predstavlja jasno

183

Rijei kao pharmakon

stajalite kojim je Foucault u obzoru svega naprijed spomenutog, tvrdio da se nalazimo u

vremenu u kojem smo svjedoci kraja ovjeka i kraja humanizma. Konano znailo je to da se
i linearna koncepcija povijesti nala pod snanim filozofskim udarom postmodernih misli.

Prvi, pionirski korak u jasnoj kritici moi Zapada i hegemonijskog diskurza, bila je knjiga
Orijentalizam (Edvarda W. Saida), koja se danas uzima kao temeljno polazite za afirmaciju
ali i kritiku postkolonijalne teorije. Sukladno promijenjoj koncepciji identiteta koja je
naznaena dekonstrukcijom postmodernog subjekta, orijentacija ovjeka ne moe se vie
konkretizirati u kontinuitetu, kako vremena tako i prostora. Said je prouzroio znaajnu
reviziju knjievnosti i njezine povijesti tako to je u zadau prouavateljicama/ma usmjerio
pozornost na propitivanje imperijalnog i kolonijalnog smjetanja knjievnih tekstova.
Znailo je to da dopunjavajui Saidove sugestije, u cilju kritikog osvrta ali i teorijskog
analiziranja, moramo probuditi senzibilitet za emancipaciju hibridnog subjekta kojem je prema
Saidu namijenjeno komplicirano i zahtjevno breme postkolonijalnog otpora. Kada je rije o
neprestanom pomjeranju u definiciji pojma identiteta, treba navesti zapaanje koje, ini se, na
koncizan i uspjean nain svodi nesvodivost pojma identitet u razumljivi okvir koji nam,

184

Rijei kao pharmakon

zapravo, predstavlja polazite u cjelokupnoj raspravi o postkolonijalizmu i njemu srodnih

termina.

O emu, dakle, govorimo kada se neprestano pouzdajemo u arobnu mo rijei identitet?

Taj pojam je pojnajprije izdanak njemake spekulativne filozofije od Kanta, Fichtea,

Schellinga do Hegela. U razliitim znaenjima on upuuje na istovjetnost subjekta i refleksije o
subjektu. Identinost neke stvari potvrena je njezinim razlikovanjem od druge stvari.
Identitet je potvrivanje istosti nijekanjem drugosti u istome. Nema identiteta bez razlike i
obratno. (Pai 2005: 111)

Razvidno je, da je na tu filozofijsku problematiku uputila poststrukturalistika teorija, koja je

prouzroila dalekosene promjene u formi i sadraju postmoderne i postkolonijalne
knjievnosti. Osnovni problem koji je vezan za roman, koji drimo, jo uvijek uspkos
ortodoksijama strukturalizma, kao knjievnu formu unutar koje se projiciraju univerzalni
aspekti ljudskog postojanja, je naznaen kroz krizu prikazivanja. Knjievnost se i nadalje
respektira kroz njezinu mogunost da unato sukcesivnosti jezika, u mislima ujedini razliite
svjetove, ali kada je rije o prirodi postkolonijalnog diskurza, postajemo svjesni da moramo
185

Rijei kao pharmakon

intezivirati samosvijest knjievnog diskurza kroz naznaku da je ne samo multiperspektivno

vieglasje glavni problem tog prikazivanja, ve prije neiskazivost i nepredovivost problem,
naravno, koji se vie uope ni ne moe rijeiti unutar paradigme tog prikazivanja.

Pritom mislim na rasprave o neiskazivosti i nepredstavljivosti nasilja i osjeaja patnje, na

neprikazivost lomova identiteta u procesu migracije i egzila. (...) Pritom pojaana mo
imaginarnog, koja se vie ne rastvara u prikazivanjima, pojaava prostornu paradigmu
kartografiranja.

To se ne tie samo imaginarnih mjesta sjeanja migranata, ve upravo

bezmjesnosti globalne vladavine. (...) To nije realno mjesto. Mo u najistijem obliku,

bestjelesna, nevidljiva. Ne moemo je vidjeti, ali nas vrsto dri, ne moemo joj izmai. Na
mjesto prikazivanja kojem je oduzeta vizualna osnova stupa geografija nevidljivoga. (Doris
Bachman Medick)

S tim u vezi, za razumijevanje suvremenog statusa i naravi knjievnosti znaajno je uoiti vezu
koja postaje postkolonijalno obiljeje sloenih iskustava razliitih aspekata knjievnih
tekstova kroz njezinu povijest u cjelini. Postkolonijalna teorija, na Saidovim postavkama,
omoguila je interpretacije koje moraju potivati znaajan suodnos izmeu prostora, moi i

186

Rijei kao pharmakon

spoznaje. U tom relacionalistikom prostoru preklopivosti kljuni je pojam granice - kao

propusnog prostora za razliita postkolonijalna redefiniranja ogranienih mjesta. Poput
svih suvremenih preinaka ortodoksija i apsolutizacija, a da bi se otvorio prostor za takozvanu
teritorijalnu imaginaciju gdje se u doslovnom ali, prije u metaforikom smislu, prepoznaju
stanovite zaraenosti / hibridnosti onih mjesta na kojima se diskurzi isprepliu, koncepcija
postkolonijalnih teoretiarki / a mora potivati koncepciju izmjetanja ili dislociranosti.

Treba obratiti panju na navode u kojima Said upozorava da je u predoavanju orijentalizma

kao specifinog paradigmatskog znanja zapadnjakog diskurza, od izuzetnog znaaja analiza
osobnih stilova unutar sveproimajue forme izraza. Znaajno je to u funkciji odredbe statusa
knjievnosti kao sredstva / svrhe u uspostavi novog postkolonijalnog senzibiliteta koji je u
dosluhu s osloboditeljskim snaga postmoderne umjetnosti koja se po samorazumijevanju
smatra prikladnom za otvaranje puteva prema malim priama, fluidnim i nesvodljivim na
vrste i Velike koncepcije, kakav je klasini orijentalizam koji pripada kolonijalnoj kulturi
Zapada.

187

Rijei kao pharmakon

Legitimitet znanja kakvo je orijentalizam poivao je tokom XIX veka ne na autoritetu religije,
to je bio sluaj pre prosvetiteljstva, nego na onome to moemo nazvati restaurativnim
citiranjem prethodnih autoriteta. (...) ueni orijentalistiki stav bio je stav naunika koji je
istraio niz tekstualnih fragmenata, koje je kasnije ureivao i prireivao kao to bi restaurator
postavio stare crtee jedan kraj drugog stvarajui kumulativnu sliku onoga to oni implicitno
predstavljaju. (...) ukratko, kao oblik rastueg znanja, orijentalizam je, kako bi se nahranio,
veinom pribegavao citiranju (...) Tako su na prilino striktan nain orijentalisti posle Sasija i
Lejna nanovo pisali Sasija i Lejna; (...) Iz ovog sloenog novog pisanja sistematski su
iskljuivane aktuelnosti modernog Orijenta (...)

U sistemu znanja o Orijentu, orijent je manje mesto nego topos, niz referenci, skup
karakteristika, ije je poreklo, reklo bi se, u citatu, ili u fragmentu teksta, ili citatu iz neijeg
dela o Orijentu, ili u deliu prethodne imaginacije, ili u amalgamu svega ovog. Direktna
opaanja ili podrobni opisi Orijenta su fikcije koje su prezentirali tekstovi o Orijentu. (...) kao
to sam rekao ranije, narativnoj svesti dato je da igra veoma veliku ulogu. Videemo da e, uz
svu svoju ekscentrinu individualnost, ova narativna svest zavriti shvatajui, kao Buvar i
Pekie, da je hodoae oblik prepisivanja. (...)

188

Rijei kao pharmakon

Glavni znaaj koji Nerval i Flober imaju za prouavanje orijentalistikog duha (...) lei u tome
to su oni stvorili dela povezana sa onim vidom orijentalizma o kojem smo dosad raspravljali, i
zavisna od njega, a u isti mah ipak samosvojna i samostalna. (...) neprestano su razraivali svoj
orijentalistiki materijal i na razliite naine ga ukljuivali u posebne strukture svojih estetikih
projekata. (...) njihov Orijent bio je manje racionalno shvaen, usvojen, redukovan, ili
kodifikovan, a vie ivljen, eksploatisan estetiki i imaginacijski kao prostrano mesto, prepuno
mogunosti. (...) narativna svest je neprestani energini glas, koji se kree kroz lavirinte
orijentalne egzistencije naoruan (...) dvema arapskim reima, tayeb, to je re za pristanak, i
mafisch, koji znai odbijanje. (Said 2000: 239 246)

Ovako opsean citat ini se vanim kako bi se ukazalo na reviziju njegovih stavova koje je,
uvaavajui kritike optube da je suvie homogenizirao predstave o kolonijalnoj svijesti,
primjenio i razradio u knjizi Kultura i imperijalizam.

Vano je spomenuti da je osnovni Saidov cilj bio rekonstruirati konstrukcije koje su stekle
autoritet normalnosti i gotovo status prirodne istine u intelektualnim pogrekama koje su
se stoljeima zatvarale u precizne i zatvorene ideologijske i imperijalistike stereotipizacije.

189

Rijei kao pharmakon

Meutim, cilj njegova zamiljena projekta nije bio, kako je jasno naglasio u formi otpora koji
se zaustavio u neproduktivnoj antitezi, pa prema tome niti u pomjeranju od orijentalizma ka
okcidentalizmu, ve prije svega u zavodljivoj degradaciji ortodoksija i znanja koja su u vezi s
njima, kako bi se omoguio jedan otvoren

- izravno bahtinovski dijalog i polifonija

vieglasje ili dvojako gledite u kojem i zahvaljujui kojem postajemo svjesni da u igri
stvaralakog ina, znanstvenog ili umjetnikog uvijek nazoan spoj injenica i fikcije. S tim
u vezi, Said predlae, umjesto antiteze, koja bi u sluaju orijentalizma znaila okcidentalizam,
da se pokua naznaiti pojam diskurza koji e biti stimulativno polazite za intelektualno
prakticiranje koje e uvijek voditi rauna o samosvjesnom pregibanju u smislu da je svako
pisanje prikazivanje otvarajui time beskonane mogunosti itanja u njegovoj ispisljivosti.

Uistinu, okcidentalizam prema zamisli Hasana Hanafia, teko da moe izboriti status
znanstvenog primicanja rubnom, i time osigurati, u osnovi, promjenu moi gdje istraivani
predmet unutar orijentalizma, postaje istraiteljskim subjektom unutar okcidentalizma.
Zamiljen kao istraivako protupolje koje bi se moglo razvijati na Istoku, kako bi istraivali
Zapad iz perspektive nezapadnog svijeta. Zapad i njemu srodan pojam sredita u tom sluaju
prestao bi zauzimati povlateno mjesto sredita univerzuma, gdje pregnua ljudske svijesti

190

Rijei kao pharmakon

shvaena su kao dostupna iskljuivo u europskoj poziciji posmatranja, gdje se pogled usmjeren
prema periferiji na razliite naine asimilira u znanosti, umjetnosti i kulturi, tvorei udovine
drugosti.

Prema rijeima Hasana Hanafia, okcidentalizam eli ponovo uspostaviti ravnoteu svjetske
historiografije protiv one povijesne nepravde u povijesti civilizacija. Radikalnost Hanafieva
stava nije bila u dosluhu s Saidovom koncepcijom, iako, osobno smatram da pitanje koje
postavlja Hanafi ini se primjerenim. Stoga pitanje glasi: kakva je budunost evropske svijesti
i budunosti svjetske svijesti? Ako je evropska svijest prispjela svome kraju, koja kulturna
svijest e slijediti u pravcu svjetske svijesti? (Hasan Hanafi)

Saidova istraivanja imala su za cilj pokazati kako prikazivanje zbilje s koje god strane
nikada ne moe biti ideologijski neutralna djelatnost, time je izvrio znatan uticaj u posve
razliitim disciplinarnim poljima istraivanja, naroito je uticajnim pokazalo se njegovo
analiziranje SUSRETA imperijalizma i knjievnosti. Probleme koje je Said naglaavao
proistekli su, kao to je ve naznaeno u ovom tekstu, od konstrukcija znanja hegemonijskog
liberalno humanistikog velikog Projekta prosvjetiteljstva u kojem su ideali Razuma i

191

Rijei kao pharmakon

Napretka skrivali imperijalne konstrukcije. Izmiljanja D / drugog uspjeno se upisivalo u

stvaranju epistemologijskih i ontologijskih distinkcija izmeu: Istoka i Zapada - superiornog i
inferiornog, to se razvijalo u mogunost kontroliranja, pa ak i proizvodnje drugosti u odnosu
na sebstvo. U psihoanalitikoj prii koja svoje mjesto uspjeno pronalazi u interdisciplinarnom
dijalogu s drutvenim znanostima, orijentalizam ak biva tumaen u vezi nesvjesnog kao
europski kolektivni san o Orijentu. Orijentalizam, povezuju i s pretjeranim osjeajem
superiornosti, ksenofobije i rasne predrasude to korespondira uspjeno s fenomenom
narcizma koji je jedna od uporinih toaka psihoanalize. Time se uspostavljaju granice na
kojima orijentalizam crpi svoju snagu, granice izmeu nas i njih, gdje se logikom binarnih
opozicija dolazi do Lacanove postavke u kojoj svijet rijei kreira svijet stvari i to u smislu da
logika binarnih opozicija nije nita doli mehanizam za proizvoenje pozicije drugog, a samim
time i vlastite. Jacques Lacan, koji prema vokaciji svojih analitikih sklonosti pripada
kognitivnim teoretiarima, jer zauzima poziciju izmeu Freudove intrapsihike koncepcije i
lingvistikog strukturalizma, smatra da je osnovna faza u razvoju linosti faza zrcala u
kojoj dijete ui prepoznavati se uzimajui u obzir poglede drugih. Terapeutski pristup koji se
naslanja na Lacanove postavke podrazumijevao bi da se skrene pozornost na simptome koji
predstavljaju znakove ishodinih procesa u kojima esto dolazi konstatacija, koje su
192

Rijei kao pharmakon

pruozroene pogrenim prepoznavanjem, koji su produkti fantazije kojima se realnost

iskrivljuje. Ukljuenje u dodir ili SUSRET bila bi terapeutska orijentacija koju Lacan
predlae, to korespondira s postavkama postkolonijalnog pogleda gdje se u dosluhu s
psihoanalitikim istraivanjima moe postaviti kljuno pitanje: ta je to to stvara i podraava
identitet odreenog ideolokog polja, kakvo je, izmeu ostalih, i orijentalizam?

(...) pojanjavaju da je bezbroj plutajuih oznaitelja, koji oznaavaju proto ideoloke

elemente, struktuirano u jedno jedinstveno polje zahvaljujui intervenciji proivnog boda
(Lacan ga naziva point de capiton), koji ih proiva, odnosno zaustavlja njihova kretanja i
fiksira njihovo znaenje.

Orijentalizam, potom i okcidentalizam i, na koncu balkanizam su vizije koje su upozorenja

nasluena Saidovim konceptom kritike orijentalizma

to zahtijeva distanciranja prema

uvenom upozorenju Paula Ricoeura o postojanju predrazumijevanja razumijevanja.

Povodom posvemanje prisutnosti Saidova pristupa ovdje treba obratiti panju na

razumijevanja pojma balkanizam koji je nastao na Saidovom tragu, ali koji njegovu

193

Rijei kao pharmakon

perspektivu ini razliitom u smislu znanstvenog pojanjenja slinosti i razlika u poimanju

problematike u teorijskom uokviravanju pitanja u vezi s Balkanom ili Jugoistonom Europom.

Umjesto, da se ovdje prikau stajalita recentnih studija posveenih navedenoj problematici,

mislim da se treba vratit jo jednom razbatinjenom intelektualcu koji je politiku identiteta
obogatio raspravom o politici prevoenja. Edward W. Said, koji je zbog krucijalnih propusta u
povijesti cjelokupnog kuturnog oblikovanja, zahtijevao da se svi tekstovi, naroito, oni koji su
pokrenuli zamisao komparativistike svjetske knjievnosti sagledaju, propitaju na nov i
dinamian nain u praksi kontrapunkntog itanja kao prepoznavanja svega to je u igri. U
vezi s tim podnaslov Imperijalizam mate (Vesna Goldsworthy) je korespondencija nastavljaa
Saidova puta kroz razliita zemljopisna smjetanja koja prekorauju autoritativne historijske ali
i geografijske granice. Sva ostvarenja koja nastaju na tragu Orijentalizma, shvatili bi smo kao
lekcije o granici, gdje se naa saznanja i spoznaje propituju u najrazliitijim poljima i
disciplinama.

Kontrapunktualna metodologija koju predlae Said neophodna je za itanja dekonstrukcijske

strategije pri emu se pokazuje da je u analiziranju romana s kolonijalnim aspektima, prisutan,

194

Rijei kao pharmakon

gotovo neprimjetan podtekst kojim pisci podupiru stavove u prilog imperijalizma. Tragom
Derridaove dekonstrukcije, kontrapunktno itanje, podrazumijeva ralambu romana u
njegovoj generikoj odrednici, u prilog ega navodimo sljedee Saidovo zapaanje:

(...) roman nije naprosto proizvod usamljenog genija (...) on se ne sme smatrati pukom
manifestacijom bezuslovne kreativnosti (...) pokazuju da roman uopte, a pripovest naroito,
zauzima mesto regulativa u zapadnoevropskim drutvima. (...) Kljuni aspekt onoga to sam
nazvao romanesknim osnaivanjem autoriteta nije tako jednostavno vezan za funkcionisanje
drutvene moi i uprave; on se ve u samoj pripovesti pokazuje kao normativan i suveren,
odnosno kao samopotvrujui. To zvui paradoksalno samo ako zaboravimo da kostituisanje
jedne pripovedne teme, kako god bilo neprirodno ili neobino, jo uvek predstavlja drutveni
in par exellence, koji kao takav u sebi i u svojoj pozadini sadri autoritet drutva i istorije.
Najprije imamo autoritet autora nekoga ko ispisuje drutvene procese na prihvaen,
instituicionalizovan nain, pridravajui se konvencija, potujui obrasce, i tome slino. Zatim
imamo autoritet pripovedaa iji diskurs uvruje pripovest u prepoznatljivim, ivotnim
okolnostima. Na kraju, imamo autoritet zajednice iji je predstavnik najee porodica, ali
takoe i nacija, neki poseban lokalitet ili konkretni istorijski trenutak. Svi ovi nivoi delovali su

195

Rijei kao pharmakon

najsnanije i najoiglednije upravo tokom ranog devetnaestog veka, kada se roman na do tada
nevien nain otvorio prema istoriji. (...) prisvajanje istorije, istorizacija prolosti i
narativizacija drutva - tri stavke koje su romanu podarile snagu podrazumevaju takoe i
nagomilavanje i raslojavanje drutvenog prostora koji slui ciljevima tog istog drutva. (Said
2002: 155; 161 162)

Metodologijom koja poiva na dekonstruktivistikom nainu itanja, Saidova strategija otpora

nije u suprotstavljanju ve u promiljenom i etiki odgovornom pristupanju tekstovima koji
naizgled, bezazleni, potpomau vladanje svijetom uz pomo akademski prihvatljivih
diskurza. Unato spoznaje o romanu kroz proturjenost sintagme roman kao projekat
slobode, u subverzivnim ostvarenjima ove knjievne vrste lei izuzetan potencijal u otporu
hegemonijskom stigmatiziranju subalternih glasova u ostvarenjima postkolonijalnih pisaca
znaajnih autora dananjice, kreatora protudiskurzivnih praksi koje postaju ishodite
proturjenih ili posve suprotstavljenih paradigmi.

Potreba za otporom temeljni je stav postkolonijalne teorije kroz postkolonijalnu knjievnost

ije posebno lice, ali i nalije ocrtava razvidno autoritativna analiza Frantza Fanona. Adopt

196

Rijei kao pharmakon

phase ili faza usvajanja je, primjerena za opis knjievnog stvaranja unutar kojega je zamjetan
proces u kojem pisci nastoje asimilirati europsku knjievnu formu, s pretpostavkama da ona
ima univerzalnu vrijednost, o emu je najvie svjedoio, upravo Edvard Said. Potom, rije je o
drugoj fazi u redoslijedu dogaanja na knjievno umjetnikom polju, gdje pisci prolaze kroz
takozvanu Adapt phase gdje romanesknu formu koju su u prethodnoj fazi usvojili, nastoje
prilagoditi vlastitoj tradiciji i to samo na nivou sadraja, dok se u posljednjoj Adept phase ve
govori kao o majstorskoj fazi za koju je karakteristino da se kolonijalni pisac osamostalio
postavi majstorom svoje forme. Na koncu, znaaj ovih tvrdnji je deklarirano stajalite svih
postkolonijalnih kritika - inzistirati na kulturalnoj interakciji, na afirmaciji

ravnopravnih

razliitosti. Kao znaajno pitanje postavlja se odnos dvije kategorije orijentalizma i

balkanizma, gdje o razliitostima u slinosti govorim zapravo o onoj snazi postkolonijalne
teorije i kritike koja, moda, vie nego to je to Said i mogao pretpostaviti pronalazi svoje
mjesto u raznolikim diskurzima kojima propitujemo sve parametre moi na razliitim stranama
Svijeta. Razlika/differance, liminalnost svih Prijelaza su iskustva koja e posluiti pojmovnoj
orijentaciji kad je rije o balkanizmu kroz znakovitu sintagmu sadranu u naslovu knjige
Marije Todorove Imaginarni Balkan / imaginarni Balkan.

197

Rijei kao pharmakon

Saeta formulacija koja oevidno obznanjuje da se povodom Balkana govori o fenomenologiji

drugosti kroz razvidnu stigmatizaciju Balkana unutar procesa jasne stereotipizacije, kojom se
zainje matrica odnosa Gospodara i Roba, gdje se proizvodi znanje o Balkanu. Na alost svih
nas, koji smo osjetili jezivu stvarnost balkanske nedavne ratne prolosti, ovo fenomenologijsko
polje korespondira s vanjskopolitikim stavovima.

Prezrivi pogled na Balkan otkrivajue je naravi usmjerene prema viestrukim projekcijama,

unutar kojih se civilizacijska misija u raznolikim aspektima ostvaruje kako bi ovladavanje
drugim, kroz konstrukciju identiteta drugosti, proizvela vlastito legitimizacijsko uporite.
Takvo sredite, koje u dosluhu s narcizmom stvara udovine drugosti. Unutar suvremene
postmoderne filozofijske misli, jasno je da je razgovor o razlikama nuan - i to , osobito kad
mislimo o fenomenu globalizacije, gdje se paradoksalno govori, o stanovitom univerzalizmu,
za koji smatram da je kljuan termin poput zamiljenog filtera kroz koji nuno trebaju proi
sve diskusije posveene problemima u vezi s potlaenou, diskriminacijom, i na koncu
porobljavanju Drugog preko imperijalizma mate.

198

Rijei kao pharmakon

Na temelju dosadanjeg iskustva u itanju tekstova koji su posveeni temi Balkana kroz
smjetanje poimanja ovog (nazovimo ga pojmom, radije nego da govorimo o njegovom
stvarnom postojanju) recentnog prostora u smislu metafore. S tim u vezi, treba obratiti panju
na znakoviti naslov zbirke radova posveene ovoj temi: Balkan kao metafora: izmeu
globalizacije i fragmentacije.

Treba pojasniti u kojem smislu ovaj fenomen nastanka diskurza balkanizma ima posve jasne
implikacije na naa stajalita u vezi s interpretacijom i analizom knjievnih djela. U tom
kontekstu treba navesti zanimljiv ogled Vladimira Bitija gdje teoretiar na posve delikatan
nain povlai slinosti u dodiru - teorije jezika kao orua moi s nastojanjem da se jezik
vrati translingvalnom stanju glazbe (Nietzche), brujanja (le bruissement, Barthes) romorenja
(le murmure, Foucault), talasanja ( le moutonnement, Foucault)

postavki u vezi s

balkanizmom. (Biti 1994: 142)

U radu naslovljenom Intertekstualnost spram kontekstualnosti, rije je upravo o diskurzivno

nediskurzivnom prostoru kulture, gdje Biti navodi stav Julie Kristeve o pojmu
intertekstualnosti kao neminovne nunosti svakog teksta da stupi u dijalog s mnotvom drugih

199

Rijei kao pharmakon

tekstova. U tom smislu reprodukcija beskonane intertekstualnosti dovodi do erozije svih

metafizikih pojmova u teorijsko knjievnom diskurzu, na primjer pojmovi autora
(Foucault, Barthes), djela (Barthes), komentara (Foucault) i teksta (Barthes) (V. Biti), ime se
konano ishodite intertekstualnog itanja nadaje konstituitivno neizvrivom zadaom.

S druge strane, ironizacija, demonizacija, satanizacija intertekstualnosti, proizala iz elje

za legitimiranjem vlastitih postupaka od strane kontekstualista, neodoljivo podsjea na crnu
slutnju da toboe europski internacionalizam (intertekstualizam) posluje istom projektivnom
ideologijom kao toboe balkanski nacionalizam (kontekstualizam). Dakle, radi se o slinim
postupcima ocrnjavanja

drugog u cilju proizvodnje strukturalne matrice vlastite

konstituitivne pojmovnosti koja toboe prouzrokuje idealnu putanju u pristupu analizi

konkretnih tekstova. U ovoj saetoj formulaciji je na posve prizemljen nain razotkrivena
tradicionalna epistemologija i njezini nasljednici. Radikalno kritiko stajalite glasi: U igri
je naime uvijek i neto vie, tj. pitanje tko e ostvariti vlasnitvo nad stvarnosti i pravo na
njezinu distribuciju. (Biti 1994: 148)

200

Rijei kao pharmakon

Balkanizam, poput orijentalizma ima promjenjivo znaenje, u smislu da se nekada odnosi na

saznanje i diskurz o Balkanu, a drugi put na kritike rasprave u povodu objanjenja i, na koncu,
razgranienja kategorije balkanizma prema orijentalizmu, gdje se zapravo ove dvije kategorije
meusobno osvjetljavaju.

Pratei postavke Kathryn E. Fleming u tekstu naslovljenom Orijentalizam, Balkan i balkanska

istoriografija, prisjeam se, jo jednom, uticaja psihoanalize na postkolonijalna propitivanja.
Naime, teoretiarka, navodi kako je Sigmund Freud sistematino opisao prostor o kojem
govorimo kroz dijagnosticiranje paranoje malih razlika, po emu se diskurz o Balkanu istie
izmeu orijentalizma i okcidentalizma, po svojoj liminalnosti koji otvara - u zamiljenoj ili
stvarnoj provokaciji - prostor za upisivanja. To jest ono izmiljanje Balkana koje uspjeno
prepoznaju diskurzi koji parazitirajui na balkanskim kontraverzama proizvode manifestacije
pravih istina o Balkanu i njegovoj epistemologiji.

Suprotno od Saidove koncepcije koja u krajnjim konsekvencijama sugerira miroljubivu

koegzistenciju, priroda balkanizma je mnogo blia koncepciji u kojoj e se potencirati
razlike i paradoksi.

201

Rijei kao pharmakon

Moda upravo zbog toga, Marija Todorova navodi kako je ovaj pojam postao sinonim za:
usitnjavanje, stvaranje malih meusobno zaraenih entiteta, deestetizaciju, dehumanizaciju i
na koncu, Balkan je klju za unitenje civilizacije / bure baruta. Znaajna rasprava koju
potencira Todorova u knjizi Imaginarni Balkan, provokacija je par excellance koju pronalazim
u sljedeim navodima:

Zbog ega je usprkos tolikom bogatstvu pojmova, rei i zvukova, pridev balkanski otrgnut
od svoje ontoloke osnove i ponovo stvoren kao apstraktan demon? Zbog ega je pretvoren u
jeziki korov? (...) bauk Balkana koji iz njega ne izbiva nije linost ve ime (...) za nekog
poput Derride nikada ne moe doi do podudaranja rei i stvari (...) Sa tog stanovita,
predvidivo je da e se (...) Balkan odvojiti od svog prvobitnog oznaenog i svih kasnijih
oznaenih sa kojima ulazi u vezu. (...) on je polako ve poeo da pridobija socijalno i kulturno
znaenje koje je proirilo njegovo oznaeno preko njegovog neposrednog i konkretnog
znaenja. (Todorova 1999: 45 46; 77)

Umjesto da ovu injenicu objasni jednostavno prezirom koji europski hegemonijski diskurz
zauzima u klasinoj produkciji svog legitimnog/sredinjeg poeljnog identiteta naspram

202

Rijei kao pharmakon

drugosti koju dri za izvanjsku, neslutei da je ona unutarnja drugost kojoj ne moe
izmaknuti, Todorova navodi tekstove u kojima se sredinje ne poima kao prostorna
kategorija ve kao sredinja zona simbola, vrijednosti i uvjerenja koji vladaju drutvom.
Todorova jasno istie da je balkanizam diskurz o imputiranoj dvosmislenosti, dok je
orijentalizam diskurz o imputiranoj opoziciji. Nadalje, teoretiarka podsjea kako se
smatralo da je most najprikladnija metafora za ovo podruje koje se uvijek prikazivalo kao
mjesto krianja / raskrija, kao spoj Istoka i Zapada egzotino drugo u tijelu Zapadne
Europe. Taj meu poloaj i njegov granini karakter, prouzroilo je da se Balkan poima kao
etapa razvoja, nikada u cijelosti kolonijalan polukolonijalan; kvazi kolonijalan;
polurazvijen, poluciviliziran i, na koncu poluorijentalan (Todorova).

Upravo ovo kratko podsjeanje na niz rasprava koje nastaju u posljednjem desetljeu u cilju da
doprinesu preoblikovanju diskurzivno konstruirane slike o Balkanu i da znanstveno kritikom
analizom podsjete, da smo obvezni promisliti o dosadanjoj narativnoj kolonizaciji Balkana,
to nije, naalost, samo bezazleni ekces, neutralan propust ljudske ludosti, ve priziva / sluti
udovina civilizacijska pomjeranja kakvih smo bili svjedoci stravinih godina proteklog
stoljea. Razgovor o potonjoj temi treba usmjeriti na dosadanja iskustva u povodu

203

Rijei kao pharmakon

ispisivanja balkanizma, tako to je mogue, recimo dobiti neku pragmatinu korist iz

paradoksalno relacionistikog tretmana pojma. Afirmativno shvatanje ili pomjeranje pojma
bilo bi u smjeru saznanja, da uistinu postoji mogunost da se progovori kreativnou
graninog miljenja.

Meutim, prije nego se usmjerim na kratak prikaz kreativnih ostvarenja pisaca u

egzilu/neudomaenih (homeless at home), treba parafrazirati rijei Marije Todorove. Ona
tvrdi da se za razliku od klasinog orijentalistikog diskurza koji pribjegava enskim
metaforama, u sluaju balkanistikog diskurza istie iskljuivo mukost, primitivnost, grubost
i okrutnost. Razvidna potekoa pojavljuje se onog trenutka kada razmislimo na koji nain bi
formalno premostili spomenute razlike, a da bi se iznalo metodologijsko opravdanje da se
unutar postkolonijalnih studija koje, postoje za Afriku, Indiju, Latinsku Ameriku, disciplinarno
polje prema vokaciji svojih rasprava usmjeri (po prirodi stvari) prema potinjenom Balkanu i
time, zataka svoju intelektualnu savjest pri emu bi vjerovatno razjasnili i zato je Balkan
iskljuen iz postkolonijalnih studija. Naime, balkanistiki diskurz nije bitno uticao na
intelektualne tradicije koje su institucionalizovane, prije svega prisutnost se zaustavljala na
pisanju putopisne knjiievnosti i politike esejistike, stoga problem znanstvenog prouavanja

204

Rijei kao pharmakon

Balkana i balkanistikog diskurza zasluuje iscrpno istraivanje uz napomenu da je

balkanizam u velikoj mjeri evoluirao neovisno od orijentalizma - u izvjesnim vidovima,
nasuprot ili usprkos njemu ( Marija Todorova).

Ako je ispitivanje postkolonijalizma do sada bilo usmjereno na Trei svijet, onda je

znanstveno analitiko propitivanje balkanistikog diskurza i to s obzirom na njegov
mijenjajui epistemologijski identitet, praksa kojom se odreuje Prvi i Trei svijet i gdje
se promicanje dosadanjeg tjeskobnog iskljuivanja nadaje kao zahtjevan i drutveno
odgovoran projekat.

Na koncu, bitno je podstaknuti knjievno teorijski razgovor u kojem se iscrtavaju prikazi

identiteta u kontekstu suvremene knjievne prakse, gdje se, prema mom miljenju, temeljnim
pokazuje narav autobiografskih oblikovanja tekstualnih identiteta, gdje se ivot pojanjava
pisanjem, a pisanje projicira na ivot. Ukazajui time na zavodljivost autobiografskog
diskurza, nakon dekonstrukcijske i postfoucaultovske teorije, knjievno-umjetnika
ostvarenja se u dosluhu s kljunim postavkama postkolonijalne teorije, a usprkos
tradicionalnoj, konzervativnoj ideologiji anra, romanesknim propitivanjem identiteta, sada

205

Rijei kao pharmakon

upisuju u svojevrsnu literarnu subkulturu ime se upitnim postavlja anr romana kroz prividan
projekt slobode.

Sukladno tome hipostaziraju se kritika usmjerenja u tumaenju romana prema otkrivanju

odnosa knjievnosti i ideologije, kako bi se o(t)itala potraga za vlastitim identitetom kroz
iznalaenje konceptualno prihvatljivog diskurza u kojem je: Ja (bez)mene (!).

Nova knjievnost predstavlja tekstove u kojima su mogui svijetovi preplavili zbilju,

svjedoei tako o stvarnosti gdje umjetnost vie ne imitira zbilju, nego zbilja imitira
umjetnost, gdje se mijenja ontologijska koncepcija ovjeka, kulture i cijele humane
povijesti, kako bi se knjievnost upisala u kreiranje novih metamorfoza. Roman se
oslobaa obaveza prema kanoniziranim modusima miljenja u tekstovima o preobrazbama,
paradoksalnim koncepcijama ljudskog sastava koji se odnosi na identitet i individualnost. U
krajnjoj liniji, zadatak koji je postavljen pred potonju umjetniku formu ali i pred knjievnoznanstveni rad je odgovornost prema drugome, prema drugome u sebi. Kroz tematizaciju
radikalno ontologijskog konstruktivizma gdje se ontoludizam igra(e) granicom izmeu
fikcije i zbilj (...) proiruje u P / prii o etikim pitanjima mjeanja fikcije i zbilje u svrhu

206

Rijei kao pharmakon

kritike postojee svjetotvornosti koja biva (raz)otkrivena kroz neautentinost svih poredaka
knjievnih djela, ideologije, drutva (Orai Toli 2005: 220)

to se dogaa kad zbilja otplovi u imaginarno, a imaginarno postaje zbiljsko? (...) Kakve su
politike i etike posljedice simulacija i manipulacija zbiljom? (Orai Toli 2005: 222)

Odgovori su zastraujui!

207

Rijei kao pharmakon

4. Propitivanje modela : Svi su postkolonijalni sluajevi

kontekstualizirani
4.1. Iz Afrike ili sa Zapada neto novo : Foe (John M. Coetzee)
OVJEK KOJI SE RAA PADA U
SAN KAO TO SE PADA U MORE

(Tvrtko Kulenovi)

J. M. Coetzee // FOE // Na tim izletima odijevam crnu haljinu i kapicu koju sam pronala
gore u kovegu s incijalima M. J. na poklopcu (tko je M. J. ?). To me ruho ini starijom nego
to ustvari jesam; prikazujem se kao etrdesetogodinja udovica u tekim prilikama. (Foe 85)

(...) ali ne , otok je nestao, od njega su me razdvajale tisue milja vodene pustoi. (Foe 124)

208

Rijei kao pharmakon

You are not alone, said the sign; and also, No matter how far you sail, no matter where you
hide, you will be searched out. ( J. M. Coetzee)

Osnovna teza od koje polazim u zamiljenoj analizi romana Foe (John M. Coetzee) prolazi
kroz promiljanje prakse itanja pri kojoj e pozornost biti usmjerena na propitivanje
romaneskne artikulacije identiteta, koji je diskurzivno proizveden. Kroz takvo promiljanje
moemo uoiti nastajanje nove dimenzije shvaanja romanesknog propitivanja identiteta kao
konstrukcije. Zamisao je analize jedna od strategija itanja koja jeste neka vrsta potrage, ali u
onoj mjeri u kojoj se roman kao anr, ne svodi na raspravu o prekoraenju, nego je i sam
prekoraenje, kako jezika tako i odnosa to se jezikom i u jeziku postavljaju.

U romanu Foe Coetzee ponovno otvara dva engleska teksta kojima je Daniel Defoe u ranom
18. stoljeu pokuavao da konstituira marginalnost: Robinson Crusoe (1719) i Roxana (1724).
Kod Coetzeea je Robinson preimenovan u Crusoa, to inicira nekog ko krstari u potrazi za
slobodom i pustolovinama. Takoer, junakinja romana je Sussan Barton, preko ijeg lika
Coetzee preuzima i priu o Roxani jer Roxana se zove Susan i ima prolost picare.

Na pragu - korak prema tekstu

209

Rijei kao pharmakon

Krenuvi od naslova uoava se da se Coetzee poigrava jer je u pitanju inscenirana

viesmislenost, koju pisac istovremeno projicira u promiljanje o realnoj knjizi realnog
autora (Spivak, 243). U preuzimanju stvarnog prezimena svog prethodnika (na engleskom
jeziku foe znai neprijatelj) pisac vraanjem pravog imena skree pozornost na inzistiranje
Defoa na promijeni prezimena kojim se odmaknuo od nedovoljno uvaenog patronima i
promaknuo ga u De(Foe) pod kojim je i uao u svjetsku knjievnost.

Prvi dio prie Coetzee povjerava Susan Barton, koja je, u kontekstu preispisivanja / itanja
Robinsona Crusoea, novi lik kojem postmoderni i postkolonijalni pisac preputa naraciju.
Uvoenjem enskog glasa koji e u toku teksta tragati za ocem svoje prie Coetzee
konstituira lik koji autoru (Foe-u) eli predstaviti svoj doivljaj svijeta i prenijeti mu svoja
iskustva ivota na Robinsonovom otoku. Susan (Lik) zamilja Foa (Autora) koji zamilja
Brodolomnicu (Priu).

Pisac otvara roman u iskazanom signalu govora u 1. licu pod znacima navodnika. Meutim,
iako znamo da je taj prvi dio pria o otkrivanju uspomena enskog lika naslovljenih kao
Brodolomnica, pitanje ostaje u ozraju neizvjesnosti u kojoj kao itateljice/i ne moemo jasno

210

Rijei kao pharmakon

razabrati iji je to iskaz. Tek nakon dubljeg silaska u roman uviamo da je Susan Barton koja
je krenula u Brazil u potragu za svojom izgubljenom keri.

Dakle, Coetzee preko enskog glasa uvodi u priu likove iz realne knjige realnog autora tj.
preimenuje Crusoea u Crusoa, dok Petku ostavlja izvorno ime, premda, njegovu sudbinu
margine proiruje u opisu posebne i nedokazive margine1. U ovom se smislu Coetzze upisuje
u postkolonijalni romaneskni diskurz kao pisac koji inzistira na ...refraktivnoj barijeri pred
apsolutno drugim koju nasluujemo u tami. Autohtoni informator isezava u tom sklonitu.
(Spivak, 238). Otvori usta, naredio mu je, otvorivi vlastita. Petko je otvorio usta.
Pogledajte, rekao je Cruso. Pogledala sam ali u mraku nisam vidjela nita ... La, la, ,la,
izgovorio je Cruso, davi Petku znak da ponovi. A, a, a, javio sa Petko, govorei iz grkljana.
Nema jezik, ... Previe je mrano, rekla sam ...i zato ne govori. Odrezali su mu jezik.
(Foe 25)

211

Rijei kao pharmakon

Ovdje se jasno moe obratiti pozornost na detalj u vezi odlomka iz domene psihoanalitikog
itanja gdje se moe pretpostaviti da nalazimo zaetke Coetzeeova razumijevanja Lacanova
tumaenja Frudovih postavki. Naime, Lacan pominje usta kao ono neto to je u strogom
smislu neimenljivo, kao zadnju stranu grla, sloen oblik koji se ne moe locirati, (...) to je
ponor enskog organa iz kojeg ishodi svaki ivot, taj jaz ustima koji sve guta, a nita manje i
slika smrti u kojoj sve zavrava. (Butler 2001: 88)

Na ovom mjestu bit e mogue samo naznaiti teorijski zaplet u koji se ovaj tekst upetljava i to
tako to emo iznjeti tvrdnju da se ovdje, zapravo, govori, prije svega o tome to i kako nastaju
prihvatljivi identiteti, i s druge strane oni identiteti koje smjetamo u zonu nenastanjivosti
(odbaena bia).

U analizi koja slijedi knjiga ukazuje na vie otvorenih arita i da je polje rada neravno i
izbrazdano. Sasvim je izvjesno da Coetzeeov tekst treba pokuati opisati kao narativni prostor
u kojem se upisuju razliita kroenja teksta. S tim to, metodologija analize podrazumijeva
doprinos ove knjige kao borbene knjige a ne teorijske maine. Mislim, da je najvea
vrijednost ovog teksta u istraivanju osjeaja (dis)lociranosti, u smislu stvaralakog potencijala

212

Rijei kao pharmakon

pisca, tako i u kreativnoj upotrebi osnovnih obrisa norminiranog znanja itateljice/a. Sukladno
miljenju Gayatri Chakravorty Spivak, koja je u predgovoru prijevoda knjige Kritika
postkolonijalnog uma sugerirala da su svi postkolonijalni sluajevi kontekstualizirani, to
inicira itanja u profiliranje debate prema uvidima u vlastite teme. U tom smislu, Orijent se za
orijentalizam, kao i Balkan za balkanizam, prepoznaju kao tekstualne konstrukcije u kojima se
uoava neto poput bolesti Don Quijotea, gdje ne cirkuliraju istine, nego reprezentacije.
Polazei od pitanja sredinjeg i rubnog, kao osnova za razmiljanje unutar postkolonijalnog
propitivanja identiteta, treba spomenuti praksu prenosivosti kolonijalnih koncepata na
projekciju unutranjeg drugog (politika samoocrnjavanja).

Potonja misao ima pravilan put ka uvidu u nedovoljno naglaeno promiljanje nekih od
autorica/a koji se prijevremeno oslobaaju bremena egzistencijalizma i filozofije cogita.

Konvencionalna putanja teorijski prilagoenog promiljanja, iako, najkraa staza izmeu dva
obiljeena izlaza, vodi nas u razgovor o ovome tekstu u kojem pisac, reklo bi se, ostraeno
propituje metafikcionalno ispisivanje teorijskih postavki unutar fiktivnog svijeta.

213

Rijei kao pharmakon

Potom, ovaj intervencionistiki tekst (fikcija i ne-fikcija) treba smjestiti u osnovne teme braka i
seksualnosti u okviru problema reprezentacije afektivne vrednosti materinstva nasuprot
ambicija posesivnog enskog individualizma... sa stanovita feministkinje (Susan ne pristaje
na predstavljanje enske dileme od strane Foea kao od oca roene) koja pokuava da spasi
materinstvo od evropskog patrijarhalnog kodiranja, ali i domoroca od kolonijalnog
pogleda.

... da sam samo nekakva posuda pripravna u sebe primiti svaku priu koja mi se natura,
zasigurno biste me otjerali, zasigurno biste pomislili: To nije ena, to je kua rijei, uplja,
nestvarna. (Foe 117)

Propali su mi svi napori da Petku pribliim govor, ili govor Petku, ... on se izraava samo
glazbom i plesom, koji su govoru ono to su vriskovi i krici rijeima. (Foe 127)

U smislu promiljanja o kategoriji majinstva u romanu razabiru se preuzete teme iz

spomenutog romana Roxana, gdje Daniel Defoe prati lutanja enskog lika koji produktivno
trguje svojim tijelom omoguivi sebi drutveni status (brak) ali i ekonomsku neovisnost. U
slijedu ovog promiljanja Spivak navodi i dio u kojem govori o Marxovoj zainteresiranosti za
214

Rijei kao pharmakon

roman Robinson Crusoe, da bi naglasila da Coetzeeov fokus nije usmjeren na priu o kapitalu
jer u tekstu stoji : Nije bilo upravo onoga to sam se najvie nadala nai. Cruso nije vodio
dnevnik... ali nisam otkrila nikakve zareze, nikakve ureze pomou kojih bi mogla otkriti da je
brojao godine svojeg izgnanstva ili mjeseeve mjene (Foe 19).

Coetzee je reispisao Crusoea u Crusoa koji, iako je bio proizvod trgovakog kapitalizma, nije
bio zainteresiran da bude i njegov initelj. Dakle, pisac nije usmjeren na priu o kapitalu, ve u
preispitivanje, naglasit u sa izuzetnom hermeneautikom senzibilnou pitanja usmjerena na
rod i imperiju.

U knjizi Kultura i imperijalizam, Edward W. Said u odnosu na Orijentalizam, proiruje

razgovor o postkolonijalnom diskurzu, gdje svoja razmiljanja temelji na neto blioj vezi
izmeu

knjievnosti

imperijalnih

stavova.

tom

smislu,

jednolinijska

kritika

europocentrizma prerasta u vieslojna istraivanja kulturolokih stereotipa i njihovih uticaja na

roman, prije svega shvaen kao kulturna forma. U svrhu toga pie, kako nije neobino kako je
prototip realistikog romana Robinson Crusoe, koji govori o Europljaninu koji kultivira,
stvarajui posjed na dalekon neeurposkom otoku. Prema tome, roman prepoznajemo kao

215

Rijei kao pharmakon

kulturnu formu, kao proizvod historije ali i kao diskurz pomou kojega imperije vode svoje
bitke. Sve nam to ukazuje da roman, shvaen kao tekst, itamo kao mjesto gdje se proizvodi
legitimna historija (!).

Taj stav Zapada prema Istoku Said je protumaio kao lacanovsku opsesiju drugim, u ijoj slici
se eli vidjeti obrnuta slika sebe. ... Orijent se u zapadnjakom duhu javlja kao neka vrsta
surogatne ili ak podzemne sopstvenosti... kao sebi suprotstavljenu sliku, ideju, osobnost,
iskustvo (...) To znai da Istok postaje neka vrsta projekcije onih aspekata vlastite osobnosti
koje Zapadnjaci nee sebi da priznaju... u isto vrijeme Istok se shvaa i kao fascinantni svijet
egzotinog, mistinog i zavodljivog... odbija i privlai u isto vrijeme (Lei 2002: 105-106)

Samo, kako moemo ivjeti ako ne vjerujemo da znamo tko smo, i tko smo bili? (Foe 117)

Teoretiarka Linda Hutcheon je u knjizi Poetika postmodernizma, svoja razmiljanja pokuala

koncipirati tako to je upisala neto poput zajednikog imenitelja za mnoge tekstove unutar
kojih, mnogi postmoderni i postkolonijalni pisci na veoma lucidan nain identificiraju neku
vrstu romanesknog lukavstva koje vjeto prikriva toke na kojima se upisije Mo. Unutar te
diskusije u daljnjem u tekstu podvui mjesta na kojima se kriaju teorijska upisivanja, a sa
216

Rijei kao pharmakon

stajalita suvremene proze, u vezi s proirenjem problematskog polja teorije metafikcije unutar
kategorije historiografske metafikcije. Svakako, to ne znai da je roman prouzroio
imperijalizam, ve da je sukladno sintagmi imperijalizam mate, upisao u svoju znaenjsku
strukturu i elemente koji obuhvaaju niz referenci na postojee institucije tj. njihov autoritet i
njihovu mo.

Kao kvazienciklopedijski kulturni oblik u roman se upisuju mjesta koja

profiliraju uea u imperijalistikom poretku.

Tzv. ne odustajanje od kolonije, je

eksplicitno za engleski roman 18., naroito, 19. stoljea.; meutim, takav momenat u povijesti
ovog anra, radije opisujemo kao pristanak na suradnju.

Naprijed spomenuto, preferirano kontrapunktualno itanje, upravo je, sugestija postkolonijalne

knjievne teorije. Praksa takvoga itanja nadaje se kao, istovremeno, praenje upisivanja
dominantnog diskurza romanesknog potivanja kanona Zapadne tradicije, dok s druge strane,
pratimo ukljuivanje oblika aktivnog otpora.

U praenju pomaka u suodnosu otpora i moi, i naina kako se navedeno reflektira u tumaenju
knjievnosti, treba podvui stajalite Michela Foucaulta u knjizi Znanje i mo izraeno na
sljedei nain:

217

Rijei kao pharmakon

(...) tamo gdje postoji mo postoji i otpor, te da taj otpor ipak, ili bolje reeno samim tim, nikad
nije u izvanjskom poloaju spram odnosa moi. (...) Otpori ne proizilaze iz nekih heterogenih
naela no ipak nisu mamac ili nuno iznevjereno obeanje. Oni su drugi lan u odnosima moi;
u njih su upisani kao nesvodiva sueljena strana. I oni su dakle rasporeeni na nepravilan
nain: toke, vorovi, arita otpora rasuti su u prostoru i vremenu s vie ili manje gustoe,
uobliavajui katkad grupe i pojedince na konaan nain, raspaljujui neke toke tijela, neke
ivotne trenutke, neke tipove ponaanja. (Foucault 1994: 67)

Ova tema otvara jedno od moguih isitavanja knjige J. M. Coetzee-a, i to u smislu pravilno
shvaenog naina na koji otpor moe biti upisan unutar jednog teksta fikcije, tj.historiografske
metafikcije. To bi bila forma u kojoj se, i kojom se, transformira dominantni diskurz u svoju
korist, tj. u smislu interveniranju unutar samog procesa narativnog modela pripovijedanja
specificiranog za postmoderne tekstove. Unutar spisateljske prakse postkolonijalnog pisca
kakav je Cotzee, variranje, a nikako radikalizacija teme, ispostavlja moment koji se moe
oznaiti sintagmom to write back, gdje se anulira Marxova tvrdnja ( da oni ne mogu sami
sebe predstavljati i da moraju biti predstavljeni) u korist nastajanja diskurza kojim pokreemo
pisanje(!) tzv. uutkane ili nijeme grupe. Naravno, da ne zaboravljamo prisustvo diskurza

218

Rijei kao pharmakon

dominantnih, samim tim to za polazite ovoga problema uzimamo odnose, u kojima

prepoznajemo viestruku vanost svih znaajnijih stavova u promiljanju naravi jezika i moi.

Ipak, ako se ne moete rijeiti vaih dvojbi, rei u vam neto to e vas utjeiti. Suoimo se
sa naim najveim strahom, a to je da nas je iz nekog drugog svijeta (kojeg smo sad zaboravili)
u ovaj, prizvao neki, nama nepoznat arobnjak; onako kao to vi tvrdite da sam ja isarao vau
ki i njezinu druicu (to nisam). Ipak, moram upitati, jesmo li time izgubili nau slobodu?
Jeste li vi izgubili imalo vlasti nad vlastitim ivotom? Postajemo li iz neke nunosti lutke u
prii nama nepoznatog svretka, prema kojem koraamo poput osuenih robijaa? I vi i ja
znamo, svaki na svoj nain, koliko je pisanje besciljan posao; arobnjatvo mu je u velikoj
mjeri nalik. (Foe 121)

Najgornji, poutjeli list pod mojim se palcem lomi u savren polumjeseast oblik. (Foe 139)

Ardenerov dijagram:

MEN
Women
219
*Y no mans land

Rijei kao pharmakon

U predstavljenoj shemi moe se prepoznati specifinost tzv. Panoptike kontrole to je

opisivao Foucault. Kad se takva teza prevede u polje koje nas zanima, a to je knjievnost, uvia
se da se stigmatizacija provodi u cilju, uutkivanja, da bi se presijecanjem pristupa jeziku,
pripitomilo ono to je, zapravo, uvijek ve pripitomljeno.

Povodom ovoga stajalita, Vadimira Bitija u knjizi Pripitomljavanje drugog: mehanizam

domae teorije, kae: Kako se Foucaltova koncepcija razvijala, subjekti su se u njoj pretvorili
u puke kotaie mehanizma diskurzivne moi koji se preko njih irio i oploivao. Pretvarajui
sve ljudske istine, pa i one najmanje, u delegirane proizvode centra totalne moi, Foucault se
pokazao zatoenikom velikog prosvjetiteljskog mita o mogunosti oblikovanja ljudskih dua
(Biti 1989: 241)

Govori o promiljanju enskog kao nepredstavljive odsutnosti koja nastaje mukim poricanjem
i kao takvo je nepriznato i djelomice iskljueno, a istovremeno je i otvorena mogunost kritike
perspektive i podrivanja tako predstavljene sheme u koncepciji hegemonistikog.

Biti je jako zgodno primijetio: ... tko je kriv za proirenu reprodukciju gluposti i moe li se
ona ikako sprijeiti?. Bitijevo pitanje vodi do J. L. Borgesa, koji kae, da mrzi oeve i
220

Rijei kao pharmakon

ogledala jer reproduciraju svijet. Zanimljivo, jer se na ovom mjestu ulazi u sljedee poglavlje
itanja proze viestruke sloenosti.

Dakle, u drugom i treem dijelu romana u kojima pisac pokree svoje junake sa pustog otoka
(za vrijeme putovanja Robinson Cruso doivljava smrt na moru) i zatiemo se u ozraju
otuenosti, prijetee hladnoe gradskog okruenja (London). U povodu ovog premijetanja
Homi Bhabhae kae: Engleska klima oivljuje i sjeanja na njezina demoskoga dvojnika:
mranu i praznu Afriku; ... Te se imaginativne geografije koje presvouju zemlje i carstva
mijenjaju; te zamiljene nacije koje su igrale na jednoglasnim granicama nacije pjevaju
razliitim glasovima. Budui da sam poeo s rasprenou ljudi diljem zemalja, elim zavriti
njihovim okupljanjem u gradu. Povratak raseljenog; postkolonijalnog. ...upravo u grad stiu
doseljenici, manjine, raseljenici da bi promijenili povijest nacije. Ako sam sugerirao da narod
izranja iz konanosti nacije oznaujui liminalnost kulturalnog identiteta, stvarajui dvosjekli
diskurz drutvenih teritorija i temporalnosti, onda je na Zapadu, a sve vie i drugdje, grad onaj
koji osigurava prostor u kojem se odigravaju novonastale identifikacije i novi drutveni pokreti.
Upravo se tu, u nae doba, najzbiljskije doivljava zamrenost ivota. (prema Biti 2002: 190)

221

Rijei kao pharmakon

U pozadini citiranih rijei nazire se razlog Coetzeeova premijetanja likova sa otoka koje se u
irim topografskim okvirima prepoznaje kao mjesto za propitivanje graninih ivotnih
iskustava, ak neku vrstu, svakako, zemljopisnog egzila, ali to je mnogo vanije, i egzila
(premda poiva na motivu putovanja) kao puta prema unutarnjoj, duhovnoj dimenziji, pri emu
traimo spas od sebe prema drugima, ali i spas od drugih prema sebi. Ova okrenutost enskog
lika tj. Susan prema drugome (prema svojoj keri, Foe-u, Petku, Robinsonu) u potpunosti
dokida logiku Robinsonova svijeta tipine muke kapitalistike logike. Istovremeno,
preispisujui (u odnosu na Roxanu) svoj odnos prema majinstvu gdje joj se prolost vraa kao
utvara prekoraenih vrijednosti, tako to se potraga majke za keri, kao bumerang preispisuje,
u potragu keri za majkom.

Djevojka i ja idemo umom. (...) Znam da e rei da nikad nisi srela tog Daniela Foea. Ali,
upitaj se; kojim su putem do tebe stigle novosti da ti je prava majka izvjesna Susan Barton koja
ivi u toj i toj kui, (...)

Moje ime je Susan Barton, proape ona.

222

Rijei kao pharmakon

To je slab dokaz. U ovom e kraljevstvu, ako ima volje traiti, pronai bezbroj Susan
Barton. Ponavljam; ono to zna o svom podrijetlu ula si kao prie, a te prie imaju jedan
jedini izvor.

Pa, onda tko je moja prava majka? pita.

Rodio te otac. Nema majku. Bol koju uti bol je ne - imanja, a ne gubitka. Ono to se nada
pronai u meni, ustvari nikad nisi ni imala. Je li djevojka otila zauvijek? Jesam li je
otjerala, prognala, napokon izgubila u umi? (Foe 82-84)

Prosuujui da je ovo tema koja je jedna od sredinjih toaka teksta, sasvim je izvjesno da se
susreemo istovremeno sa tri razliita filtra kroz koja ova pria curi u stvarnost romana. Ovdje
se, naime, proimaju problemi u vezi: pitanja majinstva, pitanja ene kao spisateljice i pitanje
autobiografije. Zanimljivo je da se golema kompleksnost problematike smjeta u nedoumice u
kojima tek naziremo o ijem ivotu je rije, tako nam se jedno od razrijeenja nudi
pretpostavka da je u pitanju potraga za identitetom koja je obremenjena uvrijeenim
hipotezama da je svako autobiografsko pisanje, na neki nain, postupak simbolinog ubijanja.
Potom, prve naznake ove ozbiljne tematike pisac locira na/u mjestu potpuno suprostavljeno
223

Rijei kao pharmakon

pojmu Sredita. Koristi simboliki znaajno prisustvo ovog toposa kako bi prizvao ekvivalente
za: misteriozno, opasno, nepoznato, uzbuujue, nesigurno kakvim se odaje i ivot sam.
Meutim, Susan spominje i misli poput ovih: ovjeje je srce mrana uma - to je jedna od
izreka koje sam ula u Brazilu. (...) Brazil je stotinama milja daleko i napuen je
ljudoderima, rekao je. A to se jedrenjaka tie, vidjet emo ih sasvim dobro ak iako
ostanemo u svojem domu. (Foe 14-16)

Ono to je prijetee u promiljanju o ovoj temi jeste, takoer, preutkivana pretpostavka

psihoanalize o upitnom konceptu idealnog roditeljstva. O mogunostima reaktiviranja onoga o
emu desetljeima unutar psihoanalitikog itanja mita o Edipu, psihoanaliza potiskuje pitanja
u smislu odbijanja vlastitog djeteta, one sudbine koja je progonila Edipa kojeg su roditelji
osudili na smrt. U kontekstu naeg vremena, naprimjer, u ii interesiranja nadasve mone
medijske kue CNN je, upravo srodan projekt naslovljen Bosnian children, gdje se
analiziraju traumatina iskustva odbaene djece, roene nakon stravinog zloina silovanja.

224

Rijei kao pharmakon

Meutim, Coetzee nije nuno isitao autobiografiju na temelju opisa podvojenog osjeaja
majinstva, iako mu ova tema pomae da joj pridrui slinu priu u kojoj tekst moemo itati
u susjedstvu prie o poduhvatu udahnjivanja due neljudskom Drugom.

Pisac eli pokazati da politika imperijalizma u smislu sintagme orjeivanja svijeta tj. sprege
izmeu diskurzivnosti i postojanja odreuje, time, tako krucijalan pojam kao to je osobni
identitet. Otuda, traganje ovog teksta za vieznanim slojevima otkrivanjem epistemikog
nasilja koje vri imperijalizam u ijem projektu, kroz povijest, itamo kako je apsolutno
Drugo uvijek ve rastoeno u neko pripitomljeno Drugo koje uvruje imperijalistiko jastvo
Povodom ove tvrdnje Spivak nas poziva da pozorno razmotrimo dvostruku vrijednost jedne
ka drugom usmerene etike politike, paralelnom zapletu majka- kerka (...) ta udnovata,
svojeglava sekvenca mogla bi se objasniti na vie naina. Moemo ga (Coetzeea) pohvaliti
to se uzdrava da izgovori kompletan tekst o materinstvu... zameriti to eni ne doputa
slobodan pristup ni autorstvu ni materinstvu... Ja u radije sauvati knjigu, njeno sredite
nazvati znakom aporije ... u mom itanju ta zamiljanja moda ne oznaavaju nita drugo do...
Foov problem pisanja prie (Spivak 2003: 250)

225

Rijei kao pharmakon

Uoljiva je namjera pisca da postavi pitanje o mogunosti koja bi eni ostvarila prisustvo u
prii historije, i hipoteze o tome kako bi se poredak ostvario na temelju vrijednosti koje One
definiraju. U nekom smislu, moe se postaviti hipoteza da bi u tom sluaju knjievnost bila
knjievnost koloniziranih. To i jeste jedna od misli koje Coetzee pretpostavlja unutar svoga
teksta piui:

Da su samo bili Cruso I Petko..., promrmljat ete za sebe. Sve je to bolje bez ene. Ipak,
gdje biste bili bez ene? (...) Biste li mogli sami stvoriti Crusoa, Petka i otok...? Mislim da ne.
Snani ste u mnogo emu, ali stvaralatvo vam nije jaa strana. (Foe 67)

Dakle, u okviru zadravanja ili odbacivanja prie majka ker, Spivak uvia da Robinson
Crusoe kao to ga itamo pod potpisom Daniela Defoa je predstavljen kao kontrainjenian u
smislu: Defoov Robinzon Kruzo koji raa Foa ne postoji (Spivak 2003: 250)

A sad pred vama iznosim svoje najmranije tajne. Vi ste poput onih zloglasnih raspusnika
protiv kojih se naoruava svaka ena, ali pred kim su sve bespomone; (...) Pria za koju elim
da se sazna, je pria o otoku. (...) Ona poinje s mojim izlaskom na obalu, a zavrava
Crusovoom smru i mojim i Petkovim, punim nove nade povratkom u Englesku. Unutar te
226

Rijei kao pharmakon

vee prie utkane su manje, (...) kao i Petkova pria, koja zapravo i nije pria ve zagonetka ili
praznina u pripovijedanju (zamiljam je kao rupicu za gumb, briljivo opivenu, ali praznu, u
oekivanju gumba) (...) Sad, pak, predlaete da otok smanjite na samo epizodu u povijesti ene
u potrazi za izgubljenom keri. To takoer odbijam. (Foe 109 110)

Meutim, u borbi lika sa autorom, Foe ne pristaje na Susanine sugestije, odbija njezinu priu,
sugerirajui da ostrvo ne moe biti pria za sebe i okviru razmiljanja pokuava implicirati
svoju tekstualnu strategiju, tako to Susan pripovijeda krae prie, dopustivi joj da pokua
samostalno konstituirati znaenja. Meutim, da bi mogla konstituirati svoju priu Susan traga
za nainom na koji e se ostvariti uvoenje druge prie ili bolje reeno na koji e omoguiti
priu Drugog / drugog, to joj je prijeko potrebno da bi njezin projekt uspio. Naime sredite
prie (stvarnog) Robinsona Crusoea i fiktivno projektirane Brodolomnice je pria o otoku. U
prvoj, okvirni narativ je kapitalizam i kolonija, a drugoj bit e pria (tj. trebala biti) pria o
majci i keri. Prema miljenu Gayatri Chakvavoty Spivak, oba narativa ne mogu zauzimati
kontinuirani narativni prostor a da u priu, napokon, Coetzee ne uvede stvarnu marginu. Neto
ili nekog, poput sablasti koji od prve stranice progoni tekst koji bi postao mogu, jedino u

227

Rijei kao pharmakon

sluaju da se dokine binarna pozicija, kako bi se iscrtao meuprostor, kojim bi se granica

pokazala propusnom.

Coetzeeova pria je imaginiranje svijeta gdje su kako kae tijela znakovi za sebe. Kako su u
igri osakaena, dezintegrirana i nejedinstvena tijela, ulazimo u pripovijedani svijet u kojem i
koji se konstituira na premisama o dokidanju izvjesnog, konstituiranog identiteta. U vremenu
kojega smo svjedoci, uistinu, veza izmeu identiteta i tijela je, kako znamo, u sreditu
diskurzivne eksplozije.

Znaajan uticaj, na ovog pisca, zasigurno, potjee od zanimanja za filozofska promiljanja u

vezi s antiesencijalistikom kritikom samouspostavljenog subjekta. Ispisujui sredinje teme
postkartezijanske metafizike, Stuart Hall u esto citiranom eseju, Kome treba identitet, rezimira
pojam identiteta u mrei suodnosa. Naravno, na tragu postlacanovske, postfoucaltovske i
postderridaovske kritike u vezi s pojmom, Hall, kao i veina mislilaca uzima identitet kao
definitivno neesencijalistiki. Meutim, iako, opis zvui kao oslobaajui, jo e dugo mnoge
kole i teorijski pravci, naprosto, brusiti svoju otricu (penknife) na ovome pojmu. Kazati,
sukladno ovome, da su razliite posebnosti na djelu, nee ii u pravcu precizne analize koja bi

228

Rijei kao pharmakon

pretendirala nekom znaajnom doprinosu u upotrebi istoga pojma. Takoer, kritizirati uporabu
istoga u onoj ekskluzivnosti znailo bi misliti u onim mogunostima koje prevazilaze zahtjeve
ovoga teksta. Meutim, ostati slijep pred posebnou dragocjenog doprinosa proze o kojoj je
rije, sukladno temi koju pred pisca postavlja problematika identiteta, znailo bi, uistinu,
previdjeti ivui sloj ovog tekst, moda, e neki rei- samo tkivo teksta koji je pred nama.
Uporedo s ovim, eljela bih kako kae Spivak, sauvati tekst i pri tome izraziti sumnju u
posljednju rije teksta kojom bi se ukrotio.

Je li Coetzee osjetio trenutak u kojem treba poi dalje od identiteta i pokuati smjestiti temu
u neku drugu koncepciju, ostavljeno je naravno, kao jo jedna od mnogih mogunosti itanja,
ovih danas i onih koja dolaze? Takvim otputanjem pojma i teksta, iz opsesivnog stanja
kroenja ocrtavamo

polje buduih mnogostrukih oznaavanja. Istovremeno nas, kao

itateljice/e uvodi u primamljivi, nikad dosegljivi status pozicijski provreljivog i statusom

ispitljivog poziciranja sebe kao i teksta. U tom smislu, nedvojbeno se aktualiziraju uinci koje
knjievnost proizvodi sukladno postavljenoj temi rada, mislei pri tome kako dolazimo do
poziciranja unutar aktualne problematike, a itajui knjievnost. Jo jednom, treba podsjetiti na
Coetzeeove rijei u kojima putovanja mogu biti isto tako uzbudljiva, usprkos tome to

229

Rijei kao pharmakon

putovanje nema nikakv prostorni ekvivalent egzotinog. Meutim, to se deava kad putovanje
itanja, ako je u pitanju istinska umjetnost, postane propusna granica za daleko uzbudljivije
prostore oko, ali i, u nama samima. To je uistinu zadaa svakog vrijednog umjetnikog djela,
kakvo je ovo, kad se pri itanju oslobaamo egzistencijalne zadatosti i plovimo morima u
kojem se otvaraju sva osjetila. na neki nain jezik je nalik srcu, nije li tako? Jedino, ne
umiremo kad no zasijee jezik. Do te mjere moemo tvrditi da jezik pripada svijetu igre, dok
srce pripada onom pravom i istinskom svijetu: (Foe 79)

Mada je privilegija svake vrste umjetnosti, posebice, upuena jednom od osjetila, ali kako ove
prie imaju fascinirajuu snagu, tako se unutar primamljivog Literatureland-a otvaraju misaoni
prozori koji pokreu cijelu duu. Nije nimalo sluajno to sirota Susan preklinje Foea da je
oslobodi od Petkovih sposobnost od toga da joj se slutnja podvue pod kou; (...) ovo je
vie nego to mogu podnijeti! Ovo je gore od otoka. (Foe 131).

Ona ne moe prozrijeti njegove sposobnosti jer kako kae: Je li se negdje u najdubljim
zakucima tih crnih zjenica skrivala iskra poruge? Ja je nisam primijetila. Ipak, da je bila tamo,
ne bi li to bila afrika iskra, neprimjerena mojem engleskom oku? (Foe 130)

230

Rijei kao pharmakon

Naprijed, u radu, jo u obratiti pozornost na naine kojima se Petko izraava i kojima

ostvaruje uspjenu komunikaciju sa onima koji osjeaju kojim se sve nainima, strategijama
pripovijedanja Coetzee koristi kako bi izazvao prelijevanje teksta preko rubova Rijei.

U ovom trenutku, treba se vratiti jo preciznijem definiranju pojma identiteta kako bi se istaklo
ono to Stuart Hall dri za polaznu toku konstituiranja identiteta. Prag naeg razmiljanja
locira u susretljivost s Drugim, prema onomu to nedostaje; odsutno je, ili ono to zovemo
konstitutivnom izvanjkou. Kako ve dobro znamo, identitet subjekta nije datost nego
konstituirajui proces prolaenja s jedne strane na drugu, s druge u prvu;

shvaamo

problematizirano podruje kroz bliskost presvuenu distancom, kao dvije stranice lista, dvije
strane medalje. Esencijalistiko stajalite ili popularno reeno, slijedei Lacana, pojam
beavnog i u vezi s tim pojam proivenog boda u smislu, priivajuih efekata znaenja.

Kasnije psihoanalitike teorije oblikovanja identiteta raspravljaju o tome koji je najbolji nain
promiljanja o mehanizmima identifikacije. Jacques Lacan u svom prikazu onoga to naziva
stadijem zrcala zaetke identiteta smjeta trenutak kada se malo dijete identificira sa svojim
odrazom u zrcalu opaajui sebe kao cjelinu, kao ono to on ili ona eli biti. Jastvo se

231

Rijei kao pharmakon

ustanovljuje onim to je reflektirano od zrcala, majke i drugih u meuljudskim odnosima

uope. Identitet je proizvod niza djelominih identifikacija, nikad dovren. (Culler 2001: 134)

Za nas se, svakako, smjetanje teorijskih pristupa pojmu identiteta ini prijeko potrebnim, s
tim to elim podcrtati nain na koji pisac unutar fikcionalnog kozmosa oblikuje pitanja
identiteta koja se, opet, nadaju kao oblikovna sila samih pitanja. Sve to moemo pratiti kroz
poznatu reenicu Umberta Eca u kojoj podvlai valjanost svakog pitanja glede ocrtavanja
teologije koja legitimira postavljeno pitanje, kao takvo.

Sad se ve moe ukazati na daleko poznata stajalita koja pisci metafikcije zauzimaju unutar
praktinog propitivanja teorijskih problema koji povlae za sobom. Prije svega, razliku izmeu,
govorei prema utiscima itanja teorije recepcije, o stupnjevima identifikacije pri itateljskoj
konzumaciji teksta. Likovi Don Quijota i Emme Bovary, samo su paradigmatske evokacije
tema koje su zaokupljale teoretiare i pisce jo prije kojega destljea. Sad nam se ini da smo
ih prerasli, a ipak im se vraamo; naravno, s potkrijepljenom argumentacijom. Mislim da je
doista suvino, na ovom mjestu upozoravati na itavu razradu teorije metafikcije i implikacije
potonjeg u literarnim ostvarenjima. Meutim, postoji dobar razlog u kojem Gayatri

232

Rijei kao pharmakon

Chakravorty Spivak, elei podvui opasnost pojednostavljivanja interpretacije Foe-a, kae:

... teorija vodi praksi. Ba volim metafikciju, ali ... za kakvu vrstu patafikcije konkretnog
iskustva moramo da sauvamo svoj ig odobrenja? (Spivak 263)

Uinci koji tvore dvije razliite strategije pripovijedanja: simplificiranog mimetinog modela i
strategije samosvjesnog propitivanja vlastite zatoenosti u artificijelnosti tvorevine, su lekcije
koje smo morali savladati u koliko bi eljeli shvatitu, doslovice svu, teinu rascjepa u nama i
oko nas (u tekstu i oko teksta) u sljedeem pitanju: Reprezentirali diskurz identitete koji ve
postoje ili ih proizvodi?

Slijedei Foucaulta, koji nas je odavno pozvao da mislimo pitanja koja i nisu tako nova, ipak,
aktuelna su i danas: Zar prirodno ne moe zapravo biti proizvedeno diskurzima strunjaka,
praksama povezanim s diskurzima znanja koji tvrde da ga opisuju?. (Culler 2001: 115)

U tom smislu pojam diskurza postaje i tema kritike unutar koje problematizira formalnu
artikulaciju romana, pratei stav Linde Hutcheon u pitanjima koja konstituiraju propitivanje
prolog unutar historiografske metafikcije. Autorica navodi Foucaulta koji smatra da diskurz
se nadaje kao smetnja, kamen spoticanja, taka otpora i poetna taka za suprotnu
233

Rijei kao pharmakon

strategiju. Zamiljenu mogunost suprotstavljanja vidi u nainu na koji strategija

pripovijedanja glede prakse pisaca historiografske metafikcije, dovodi u pitanje promiljanje o
diskurzu kao o nestabilnom mjestu zdruivanja moi i znanja, koje je opet uvjetovano od
pozicije onoga tko govori tj. od pozicije koja je ponovno legitimirana institucionalizacijom
konteksta u koji je tom prilikom govornik (ona ili on) smjeten . Unutar sveope
demistifikacije i dekonstrukcije

totalizirajuih sustava (Lyotardeve velike prie ili

metapripovijesti), ini se dominirajua polemika istie ulogu jezika i njegove sposobnosti da

predstavi subjektivitet, isto kao i istinu - (prolu, historijsku, ali

i da,

recimo, ulovi

stvarnost).

Unutar iste knjige (Poetika postmodernizma), citirane su rijei Terrya Eagletonu u vezi s
interdisciplinarnim zbrajanjem problema unutar istog nazivnika: Svi oblici diskursa,
znakovnih sistema i oznaavajuih praksi od filma i televizije do fikcije i jezika prirodnih
nauka proizvode odreene uinke, uobliavaju nae svesno i nesvesno, pa su tesno povezani
sa odravanjem ili transformisanjem postojeih sistema moi. ( prema Hutcheon 1996: 306)

234

Rijei kao pharmakon

Pema esto citiranim hipotezama prepoznaje se da je roman, uistinu, kako kau, opasno
arite. Prije svega, iskazuje se kao reakcija na drutvenu represiju, ali to je za nau temu
vanije, opasnost je u tome to on (roman) svojom mnogostrukom naravi, ini ponekad i
autorizaciju same moi. Postmoderna historiografska metafikcija premjeta takav proces iz
jednolinijskog u viestruko osporavanje. Roman Foe je potvrda za verificirano teorijsko
smjetanje unutar diskurza, a o diskurzu, gdje recepcijom navedene knjige uoavamo moment
imaginativnog transkodiranja anra. U prilog tome, L. Hutcheon istie rijei Susan Sulemain
koja opisuje ove romane kao romans a hypothese prije, nego da su romans a these.

Roman svojom protejskom formom, izazovno je podruje, proturjeno i otvorenih mogunosti,

za neprestanim problematiziranjima kako forme tako i sadraja, koji su, kao to znamo u
proimajuoj bliskosti. Bez obzira na posebnosti razliitih romansijerskih tradicija, kao
permanentna ambicija romana namee se potraga za to prihvatljivijom strategijom pri emu bi
pisci uspjeli doarati (ili to neposrednije iskazati) nov poloaj ovjeka i njegove slike svijeta.
Pri tome znaajan doprinos u podruju teorijskog smjetanja prethodnih stavova pronalazimo
unutar pravilno shvaene, ali i dobro uoene metafikcionalne strategije djela iz davne prolosti.
Time e, od naroitog znaaja biti obveza naglasiti transhistorijski karakter metafikcije.

235

Rijei kao pharmakon

Sjeajui se rijei Umberta Eca koji je smatrao da naa perciptivna izvjea funkcioniraju tako
to se oslanjamo na priu, kao itateljice/i, poput Susan iz Foe, pronalazimo, da je roman
mjesto gdje se kontinuirano upisuje subjektivnost kroz mudrost neizvjesnosti, kroz
nemogunost istih vizija. Djelovanje takve imaginarne poetike

otvorilo je polje ovog

istaivanja u ozraje sveope potrebe za uzajamnou, potrebe za drugim/Drugim.

Paradoksalno, uvia se da je ovo stajalite samo jo jedno polazite ili vor u tkanju, ime
status primjenjenih itanja klizi na granicama binarne opozicije: itanje putovanja / putovanje
itanja, dakle, pozicija nadotkivanja, nikako identifikacijskog objektiviranja.

The reader is always presented with embeded strata which contradict the presupositions of the
strata immediately above or below. The fictional content of the story is continually reflected by
its formal existence as text, and existence of the text within a world viewed in terms of
textuality. Brian McHale has suggested that contradictions are essentially ontological (posing
questions about nature and existence of reality) and are therefore characteristically postmodernist. He sees as modernist those epistemological contradictions which question how we
can know a raelity whose existence is finally not in doubt. (itatelj je uvijek suoen sa vrstim
slojem koji je u kontradikciji sa slojem koji je neposredno ispod ili iza njega. Fikcionalani se

236

Rijei kao pharmakon

sadraj prie reflektira neprekidno u njegovom formalnom postojanju kao literarnog teksta, a
samo se postojanje tog tekst reflektira u svijetu tekstualnosti uope. Brian McHale smatra da
je takva kontradiktornost sutinski ontoloka (postavljaju se pitanja o prirodi i egzistenciji
realnosti) i zbog toga su tipino postmodernistika. Kao modernistike vidi proturjenosti koje
su epistemoloke, a postavljaju pitanje kako moemo upoznati realnost ije postojanje konano
nije dovedeno u sumnju. prijevod N.A.) ( prema Waugh 51)

Postmoderni subjekt (subjekt postmoderne), ako gleda u sebe u traganju za pravom

izvjesnou, ne nalazi sigurnost kartezijanskog cogita, nego pulsiranje prustovskog srca,
medijskih storija, mitologija koje evidentira psihoanaliza. (arevi)

Razgovor ove vrste

neuhvatljive provokacije zbilje iluzije, odnosno, imaginativne

zbiljotvorbe, oslikavanja subjektiviteta, moe jedino egzistirati u bitnom osciliranju pri emu
se opoziva svaka izvjesnost.

Susan kao lik koji traga za autorom svoje prie potvruje, zapravo osnovne uinke
simplificiranog mimetikog modela pripovijedanja, tako to istie neprekoraivu udnju
ovjeka za priom. S tom pretpostavkom postmoderni roman, na stanovit nain, obnavlja
237

Rijei kao pharmakon

pripovijedanje slino koncepciji romana realizma, naravno, sa svim uticajima poetike

postmodernizma u smislu ironije itanja ili mnogo ire. Ona je samo ime koje dajemo
udnji o kojoj govorite, o udnji da se bude slobodan. Brine nas udnja, ne ime. (Foe 133)

Smatrala sam ga sporim. Ipak, zar ne bi moglo biti tono da se, svih ovih mjeseci, trudio
pomaknuti stijenu, tako teku da nijedan iv ovjek ne moe pomaknuti; da sve one stranice ...
ve jedna te ista pria, jedna inaica za drugom, svaki put mrtvoroena da je pria o otoku
jednako mrtva u mojoj kao i njegovoj ruci? (Foe 135)

... itav emo ivot provesti posrui, teturajui i traei sve uzalud. To su rijei bez doma,
skitnice, poput planeta i tu je kraj. Ipak (...) Mi nismo obvezatni Petka pretvoriti u filozofa.
(...) U njemu e neki glas uvijek izgovarati svoje sumje, rijeima ili bezimenim zvukovima,
napjevima ili glasovima. (Foe 133)

Derrida je na mnogo naina upozoravao na razliita kretanja u filozofiji, pri emu se nastoji
dosegnuti, misliti jezik izvorno, no, podvlai da se opasnost uvijek krije u jo jednom
upisivanju metafizike teorije jezika. Filozof i ne ini nita drugo nego pokuava da vrati
jezik u jednom izgubljenu i nikad posve izgubljenu blizinu bitku, da skloni njegov
238

Rijei kao pharmakon

zasljepljujui i krljuasti veo time to bi mu ponovo udahnuo ivot, pomogao da ponovo pusti
svoje prastaro korijenje. Ne udi onda da su mu prirodni saveznici u tom poslu pjesnici i
knjievnici koji su u dosluhu sa bitkom, ali na prvom mjestu moda ipak slikari koji su nauili
sluati nijemi nagovor stvari i uzvraati im bez glasa, neiscrpnom gestualnom elokvencijom,
onim najdragocjenijim to su im one mogle podariti. U jednoj biljeki iz Marleau-Pontyjeve
zaostavtine stoji da je potrebno produbiti gledite Souriana o filozofiji kao najvioj
umjetnosti. (Vlaisavljevi 2003: 142)

... vidjela sam da po njoj crta neto to mi se inilo kao lie i cvjetovi. Kad sam mu prila,
vidjela sam da su listovi ustvari oi, otvorene oi, svaka na ljudskoj nozi; redovi i redovi oiju
na stopalima hodajue oi. (Foe 131)

Brod, rekla sam i pokazala mu neka pie. Ispisao je: b-d-b-d-b-d, pisao je, bez prestanka
(Foe 130) ; (...) do kraja je ispisao papir pred sobom poput kakva djeteta nevinog pisanju, ali
na papiru je neto pisalo nekakav zapis, bezbrojni redovi slova o, vrsto nabijeni jedan uz
drugog. Lakat je naslonio na drugi list, takoer, do kraja ispisan bio je jednak prvome. (...)
Na neki nain on pie (Foe 136) ...to je ovaj brod? Ali ovo nije mjesto rijei. Svaki slog,

239

Rijei kao pharmakon

izlazei iz usta, uhvaen je napunjen vodom i raspren. Ovo je mesto gdje su tijela znakovi za
sebe. Ovo je Petkov dom (Foe 140)

Tematiziranjem pojma tijela i njegove diskurzivne naravi, treba podsjetiti na stajalita Julie
Kristeve, gdje ona dri da je materijalnost jezika izvedena iz materijalnosti djetetovih tjelesnih
odnosa o kojima s izuzetnom pozornosti govori Lacan, i to se smjeta u kljune toke
njegovih tvrdnji. Naime, u Lacanovom diskurzu zamjetan je neizdeferenciran status Realnog,
koji e neto preciznije pokuati objasniti Kristeva. Teoretiarka anlizira zamislivost Lacanova
pojma kako bi ukazala na to fantazamsko mjesto gdje jezik postaje neto poput
beskonanog premetanja onog uivanja (juissance) koje je fantazmaski poistoveeno s
tijelom majke i koje je, prema tome izvan simbolikog. Dakle, Kristeva pretpostavlja poetski
nain oznaavanja (semiotiko) koji djelomice konvergira majinom tijelu koje je, po svemu
sudei, nepodlono tematizaciji. Uistinu, komplicirano je odgovoriti zato je Otac, a ne majka
sredinje pitanje psihoanalitikog propitivanja pojma subjekta.

240

Rijei kao pharmakon

Ukoliko je jezik pokrenut gubitkom koji ne moe da ali, i ukoliko ponavlja taj gubitak koji
odbija da prizna, moemo smatrati da se ta dvosmislenost nalazi u jezgru jezike iterabilnosti
kao kakav melanholini kutak znaenja. (Butler 2001: 98)

Tajna - ako jeste, onda je dobro uvana tj. strateki postavljena u tekst daleko od svoje jasne
spoznatljivosti, zatvorena i odbija sauestvovanje. Odaje se samo naznakom; to naravno nije
dovoljno da bismo neto potvrdili, ali u tome i jeste ar igre sa ovom vrstom tekstova. Drugim
rijeima, ako se i usudimo otvoriti pranjavi koveg i u njemu pronai knjigu iji se listovi
mrve jer se zaborav sruio na njih, stranice de Saussureovih Anagrama tek bi navodile
sugovornike ovoga romana na mjesta raspoznavanja. Odnosno, bilo bi to samo jo jedno
polazite u vjenoj poziciji nadotkivanja.

Jean Baudrillard, u knjizi Simbolika razmjena i smrt, upozorava na knjigu koju je briljivo
zaboravila i preutjela cjelokupna lingvistika, jer je takav postupak mogao jedini legitimno
utemeljiti konceptualno oruje

lingvistike znanosti. Baudrillard, navodi kako je de

Saussure, odrekavi se revolucionarne intuicije, preao na izgraivanje strukturalnog

monopola, namjerno zaboravljajui uoena subverzivna mjesta vlastite discipline. Povodom

241

Rijei kao pharmakon

ovih naznaka citirat u Baudrillarda: Isti autor, ... prethodno je u svojim Sveskama anagrama
izloio antagonistiku formu jezika lienog izraza, izvan svih zakona, aksioma i svrhovitosti
koje mu namjenjuje lingvistika formu jedne simbolike operacije jezika; dakle, ne
strukturalne operacije predstavljanja putem znakova, ve naprotiv, dekonstrukcije znaka i
predstavljanja. (Baudrillard 1991: 213)

Unutar istraivanja u vezi s ovom problematikom, uvia se da Baudrillard akcentira da sm de

Saussure nije do kraja razvio koncepciju u kojoj bi pokazao na koji je nain poetsko pobuna
protiv jezika i protiv svojih vlastitih zakona. Unato, svojim pretpostavkama, ne moemo
razviti niti jednu jasnu koncepciju u kojoj bi izali iz zatoenosti tradicionalno prihvaenih
premisa u vezi s jezikom. Naime, veliki broj pokuaja, je svakako dokaz tome, osobito mogu
istaknuti poststrukturalistiku perspektivu unutar koje iitavamo neto poput, rijei Susan u
romanu Foe, kad ona strahuje od mogunosti da e Petko svojim pisanje zagaditi, ionako ve
uprljane papire. Baudrillard bi rekao da ta rasipna manipulacija, diskurzivna potronja u
kojoj nikad ne lebdi avet oskudice, dovodi do dijagnoze u kojoj uviamo da je zagaenje
znakovima nita manje opasno nego svima nam uoljivo sveope zagaenje okolia u kojem
bivamo. Nije sluajno, Coetzee se koristio toponim Brazila kao mjesta na kojima se deponiraju

242

Rijei kao pharmakon

sutinski problemi nae civilizacije, tj. problem njezinih otpadaka koji je zapravo, problem
njene smrti: umiranja pod sopstvenim ostacima.

(tko je M. J. ?) (Foe 85)

(...) s gledita slike on je dijelom zida, dok se s gledita zida pridruuje slici (Biti 2000: 38)

Postoji uokviravanje ali ne postoji okvir Derrida (citat prema: Biti 2000: 342)

Radikalizacija najprije ide u tom smjeru da se neprimjetna (...) preoblika neijeg imena, kao
veliki interes knjievnog diskurza, protumai kao razvlaujue rasprivanje autorskog
subjekta (...) (podvukla N.A.) (...) Vlastito se ime kao najkonvencionalniji (najarbitrarniji)
jeziki znak poinje oneiavati znaenjem (Biti 2000: 7)

Razmiljati o svemu naprijed navedemo vodi u asimetriju u kojoj zapaam da: pisac gleda
sebe i opaa pisanje ali pri tome itamo u njegovom tekstu da: ovo nije mjesto rijei.
Uistinu, pojmove nemogueg i asimetrinog treba smjestiti u iskustvo itanja koje nastaje u
susretu razgovora s ovom knjigom. Cilj mi je pokazati niz neprestanih metamorfoza kroz koje
prolaze razliita iskustva susreta, neto poput Ardenerova dijagrama gdje se krugovi samo
243

Rijei kao pharmakon

djelomice poklapaju. Coetzee je doista onemoguio sintezu u tumaenju njegove knjige, ak,
iako bi smo ne pravei sintezu sjeckali svaki dio i lijepili po jednu etiketu; jednostavno ovu
knjigu je nemogue smjestiti nigdje drugo do na granicu. Smjetanje na rizino mjesto (kako
se granica opisuje) je shvaeno kao dramsko mjesto par excellance jer je mjesto napetosti i
zato je izrazito plodna (Karahasan 109). Prema Coetzzeu mjesto uspjenog susreta je Petkov
dom, shvaam ga i kao o(t)djelotvorenje udovinih susreta s drugou ali i kao scenu
pozitivnog prepoznavanja praktino-svakodnevnog razumijevanja, odnosno, jednu vrstu
zatvorenog kozmosa opipljive bliskosti.

itam, dalje u knjizi: koa mu je napeta preko kostiju, usne su mu se povukle; izbrisanost,
smrtnost, (samo)ispranjenost, stoje u ime iscrpljivanja svega kazanog ili u ime elje da se
kae, da se ne dovri kazano. Prisjetimo se jo jednom teksta: Nemojte klonuti (...) Ako ste
posijali to sjeme (...); unato to se ... korijeni nigdje ne korijene jer se kriaju i preklapaju;
unato forsiranju pelcera; ponovnog zasijavanja; Coetzee svjedoi da je i to za sada dovoljan
napredak; Ako ste posijali sjeme (...). Samo ustrajno; Petko bi nas mogao iznenaditi (...)
Pisanje u nama ne raste poput kupusa (...) Vi sami znate da se to umijee stjee dugotrajnom
vjebom. (Foe 131)

244

Rijei kao pharmakon

Beskrajno produciranje neiskazivog i drugog odaje pisca o kojem je rije, kao autora koji svom
materijalu istovremeno pripada, ali i distancira ga od djela. Tako da se upisuje na mjesto, na
prag teksta izmeu zbilje i teksta; na stanovit nain progoni svoj vlastiti tekst poput uljeza;
sablasti liminalnog autora. Njegova namjera, kao postmodernog pisca, bila bi raskinuti kod,
izlomiti jezik, odnosno,

ispisati poziciju u kojem bi jedan poseban diskurz opisivao

fragmentarnu subjektivnost iji fluidni izraz nema vrsto sredite i prema vokaciji trebao bi biti
blii tijelu i emocijama. U takvoj poziciji, ne bi smio prei u tzv. puni diskurz komadajui
jezik, ve, izuzetnom tananou otrice samo zasjecati jezik raskidajui kod napredujui
kroz njega anagramski. Sukladno modelu disperzije i rezolucije pojma, na artikulaciji onoga
to struji ispod diskurza i u/opisuje odsustvo koje, paradoksalno, opsjeda tekst u cjelini. To bi
bilo pisanje Promjenjivih pisanje kao / kao pisanje; koje simulira jed(i)no mogue pisanje
koje ispada iz teksta; upisuje se ali i proiruje na rubove uhvaeno je napunjeno vodom i
raspreno. Kako stoji u tekstu prema potonjem citatu, ovaj prostor u maniri Foe-a je mjesto
zavodljivosti gdje se poput Alisinog ogledala ne pristaje na refleksiju ve sve postaje mamac
i varka.

245

Rijei kao pharmakon

Reeno je da je jedno od obiljeja romana o kojem je rije i prisustvo autobiografskih signala.

I to, sukladno postupcima poststrukturalistikog stajalita o nemogunosti neposrednog
samopredstavljanja u tekstu. Problematinost je mimetikog statusa autobiografije u tijesnoj
vezi s zadatom / okvirnom temom u romanu Foe. U vezi s tim, mogu rei da je ovdje ivotopis
preveden u pojam autofikcije, unutar kojeg ja piem svoj ivot, postaje ja ivim svoje
pisanje.

Na kunom uglu, iznad glava, na zid je pribijena ploica. Daniel Defoe, pisac to su rijei,
bijele na modrom, ali je presitno da bi se moglo proitati. (Foe 138)

Svakako da postoji evidentna vieznanost u romanu, kad Coetzee jednog od svojih junaka
potpie ispod odredi mu poziciju koju natkriva historijski Daniel Defoe. Meutim, naelo
reference toliko je namjerno iskrivljeno da ga pisac pie ne specifian nain, implicirajui
fikcionalan karakter realnog pisca a time i postojanja njegove realne knjige.
Fikcionalizacijom vlastitog imena historijskog autora Daniel Defoe jeste nain da se skrene
pozornost odnosima pisma prie i pisma historije prema moguoj istini. To bi moglo
znaiti, da pisac propituje instituciju koja predstavlja narativnu, retoriku i spoznajnu

246

Rijei kao pharmakon

referencu sadranu u zakuastom pisanju vlastitog imena Defoe-a, pod ijim imenom (imenom
mrtvog oca) ulazimo u knjigu. Prestaje li time Defoe postojati kao knjievni klasik ili se
njegov autoritet premjeta na neku drugu poziciju? Coetzee ne moe bez traga, realnog
autora, istini za volju tek tako prognati u gluhu sobu historije. Bez sumje u Eliotove
rijei, pisac u pitanje dovodi kanon komparativistike, sruivi jaz na klasiko centrizam, a u
svrhu propitivanja, jo jednom odnosa, rubnog i sredinjeg.

Zar nas ne moete primiti u svoj dom? Zato me drite po strani? (...) Penjem se stubitem
(kua je visoka, visoka i zrana, s bezbrojnim stubitima) i kucam na vrata. (...) Soba je
oskudno namjetena istini za volju, to i nije soba, ve dio tavana gdje ste se povukli kako bi
ste imali mira. (...) Na podu lei debeli sloj praine. (Foe 48-49) Sobu je osvjetljavao jedan
jedini prozor kroz kojeg je prodiralo popodnevno sunce. (...) Sjeam se kako je neki pisac
razmiljao o tome kako se nakon smrti moemo nai ne meu aneoskim zborovima, ve na
nekom prilino obinom mjestu, recimo u kupelji nekog vrueg popodneva, (...) u tom e nam
se trenutku to uiniti poput obine nedljelje na selu tek kasnije shvatit emo da smo u
vjenosti. Tog pisca nisam itao. (Foe 103)

247

Rijei kao pharmakon

U pokuajima da Susan omogui Petku da govori vlastitim glasom, Coetzee je otvorio jo jedan
problem sugerirajui da ga uvede u priu na drugaiji nain; da ga navede na drugaiji nain
iskazivanja da pie (sebe!). To je znaajan problem postmodernih i postkolonijalnih pisaca.
Da bi nekom omoguili njegov glas, moramo mu utisnuti pismo, svoj medij. Pred Petkovom
priom osjeamo potovanje prema njegovoj boli, boli koja utiskuje utnju u govor i govor,
ponovno, u utnju.

Petko ispisuje o za koje Foe dri da je poetak, iako moemo pretpostaviti, da je ,zapravo,
kraj (omega), i / ili da je to glas koji se moe proizvesti bez jezika i tako ga moe usvojiti i u
pismu kao glas tiine. Kako moe pisati kad ne zna govoriti? Slova su zrcala rijei (...)
Pisanje nije osueno da bude sjena govoru. (...) Pozorno pratite sebe dok piete, i primjetit ete
da se ponekad rijei na papiru stvaraju de novo kako su obiavali govoriti Rimljani, iz najveih
dubina tiine u naoj unutranjosti. (Foe 128)

Moglo bismo ponoviti rijei Deleuze-a: mrtvi prave anagrame u ivome u povodu njegovih
zapaanja odnosa pafizike prema zadatku velikog Zaokreta prevazilaenja metafizike
povratak s onu ili ovu stranu.

248

Rijei kao pharmakon

Shodno ovome, potrebno se prisjetiti i Lacanove tvrdnje da se nalazimo pred zidom jezika i
da vrijedi iznai naine odgovora jeki drugog kao mjesta s kojeg se pred subjekta postavlja
pitanje njegovog postojanja. Pitamo se : zato mrtvi; zato smrt?. Lacan odgovara Morate
itati Edipa na Kolonu - vidjet ete da je posljednja rije ovjeka prema tom diskurzu koji ne
poznaje (njegovu nesvjesnom) - smrt. (Felman prema Biti 1992: 287)

U nastavku, Shoshana Felman objanjava kako Edipov kompleks obuhvaa dvije imaginarne
vizije smrti : Oevu (imaginarno ubojstvo) i zauzvrat subjektovu vlastitu smrt (imaginarna
kastracija).

Posljednja rije odnosa prema Drugom (njegovo nesvjesno) ili drugom jeste smrt
simbolizirati znai o(d!)tjelotvoriti smrt u jeziku da bi se preivjelo. (akcentirala N.A.)

itamo Lacanove rijei prema zapaanjima Felman: Prvi simbol u kojem prepoznajemo
ovjenost u njezinim vidljivim tragovima jest grob, i posrednitvo smrti moemo prepoznati u
svakom odnosu kroz koji se ovjek raa u ivot svoje povijesti.

249

Rijei kao pharmakon

Ostaje jo uvijek nedoreeno iz kojega razloga Shoshana Felman upuuje na s onu stranu
Edipa?. Citiram posljednje rijei znakovita prizora Sofoklove drame: ( Edip: Da, kad me
vie nema, sad sam ovjek ja); itamo ovo kao upozorenje (!) krajnje decentriranosti od
vlastitog ega, od vlastite slike. Ve je nadaleko poznato kako se Freudove i Lacanove
pretpostavke mogu itatelju uiniti ili jednostavnim ili, pak, to je ee, veoma kompliciranim
i stoga nikada dovoljno jasno utemeljenim, da bi se sa sigurnou uputali u psihoanalitiko
smjetanje nekog knjievnog teksta. Stoga je mnogo lake i sigurnije kretati se se iscrtanim
staza koje nam se uine prihvatljive. Stoga podvlaim neke sekvence iz itanja navedenih
autora preko rijei Shoshane Felman. Edip je arhetip psihoanalitikog mita stoga to
predstavlja priu o pripovijednom razvlatenju prie od same sebe, priu upravo o priznanju
prie o neprepoznavanju same sebe. (...) Psihoanaliza jedino moe biti dar govora podaren u
izgnanstvu na Kolonu. (Felman prema Biti 1992: 304)

Ovdje treba spomenuti zapaanja naprijed navedene autorice u knjizi Skandal tijela u govoru,
povodom akcentiranja cjelokupne problematike o kojoj govori, a to je najjednostavnije
reeno, tvrdnja da su odnos izmeu tjelesnog i jezikog; tijela spram jezika u neraskidivoj

250

Rijei kao pharmakon

vezi. Citirat emo nadasve znakovitu Lacanovu tvrdnju prema navedenoj autorici: Tijelo, nie
iz govora kao takvog (Lacan).

Potom, treba navesti zanimljivu opservaciju u povodu vieznane primjedbe upuene

tumaenju biti tragedije u sluajevima kakvi su Edip i Hamlet, gdje se govorni in potvruje
kao izvorite tragedije; u svakom sluaju traginim se inom par excellence ne nadaje
ubojstvo ve izvedba rijei. Tragedija proizilazi iz ina zaklinjanja prisege Hamleta da e
se sjeati, a u Edipovom sluaju, tragedija postaje uinkovita tek govornim inom
prokletstvom. (Felman 1993: 82). Da bi se mogla obrazloiti potreba za navedenim tvrdnjama,
nakratko, treba skrenut pozornost na jo jednu konstataciju, gdje stoji da, ako teorija izvedbe
tijela u govoru pripada, kao to znamo, perfomativu, prema citiranoj autorici, onda bi teorija
njegova skandala pripadala psihoanalizi. Stoga to, skandal se sastoji u injenici da in ne
moe znati to ini, da in (govorni) rui istodobno svijest i spoznaju (jezik). Nesvjesno je
otkrie ne samo radikalna raskida ili raskola izmeu ina i spoznaje, izmeu konstativa i
perfomativa, ve takoer (...) u njihovoj neodredljivosti i njihovu neprestanu preklapanju.
Lacan odreuje nesvjesno kako znanje koje ovjeku ne doputa da zna kako zna. (Felman
1993: 83).

251

Rijei kao pharmakon

Treba kazati jo nekoliko rijei u prilog ovoj argumentaciji; kada Lacan kae: Nemam
svjetonazor, Coetzee, kao da stavlja Sussan u isti poloaj: U potpalublju sam, (...) Komadi
svijee visi na uetu oko mog vrata. Drim ga pred sobom, poput amajlije, iako ne baca
nikakvo svjetlo. (Foe 139). Potom prema Felman, itamo rijei Rolanda Barthesa u povodu
odreenog govora znanosti, gdje je spoznaja iskaz. Za razliku od: Iskazivanje pak, izlaui
mjesto i energiju subjekta (...) smjera samoj stvarnosti jezika; priznaje ono da je jezik golemo
ozraje implikacija, uinaka, odjeka, obrata i vraanja. (...) pisanje ini od znanja sveanost. (
Felman 1993: 89)

Zavrit u s krajnjom tokom razloga u propitivanju tananih mjesta diferencijacije u shvaanju

pojmova kao to su suosjeanje i identifikacija u odnosu na poloaj itateljeva subjekta pri
ulasku u fikciju. Gdje se on/a smjetaju, upravo na / u onaj poloaj koji sam dodijelila nam na
poetku ove rasprave; to je trajno neodluiv poloaj izmeu moi i otpora na pragu stalnih
premjetanja. S jedne je strane proces identificiranja s motritima zastupljenim u tekstu, a s
druge, otvorena mogunost aktivnog otpora, tj. premjetanje statusa itatelja iz pasivna
recipijenta u aktivna producenta.

252

Rijei kao pharmakon

Upravo spomenuti, ali i brojni drugi pristupi, ukazali su, jo jednom, na poimanje vanosti
iskustva razgovora s knjievnim tekstovima (u procesima romanesknog propitivanja identiteta)
koji nastaju kao posljedica, stanovite osvijetenosti uozbiljenja uinaka samog procesa itanja.
Ono se sada nadaje kao iskustvo rizika, neodluivosti, ali to je, najbitnije, kao mogunost
(otvorenih) ansi ili anse otvorenih mogunosti.

Vratit u se Piscu u dvostrukom egzilu potkrijepljeno Lacanovim sindromom, takoer,

dvostrukog progonstva (Freud se poistovjetio s Edipom rjeiteljem; pobjednikom; a
Lacan s Edipom - prognanikom); neto vie govoriti o stvarnom egzilu obojice (Coetzee-a
i Lacana) mislim da bi na ovom mjestu bilo od manjeg znaaja.

Nadalje, vezovi, ije tragove Susan prepoznaje na Petkovu tijelu su vezovi racionalnoati,
izmeu ostalog, kojim smo p - /odreeni (ili smo bili) otuiti se, izgubiti sluh; bezglavo (!)
pratiti Odiseja, a pod tim mislimo na sve Odiseje filozofije, koji su nas u Ime naela stvarnosti
osudili na apsurdno lutanje za ciljem za obeanim kopnom na koje nikada neemo stii.

Pribliujui svijeu, itam prve rijei visokog, zavojitog rukopisa : Dragi gospodine Foe, na
posljetku nisam mogla veslati dalje. (Foe 139)
253

Rijei kao pharmakon

Nakon Odisejeve lukave varke, smiljene da bi odolio oaravajuim glasovima svijeta

prepunog znaenja, ostali smo vezani uz jarbol uma iz straha da ne bi preli na stranu
sirenama. Pamtimo, kako Odisejevo lukavstvo nije uutkalo sirene , nego je ovjek izgubio
sluh. Kako bi se moglo pristupiti mjestu na kojem se sudbina ovjeanstva spojila s poretkom
Uma i je li mogue, raza tkati

mjesta, barem najtvrdoglavijih vorita. Simbolika

feminizacija , poziva nas na stranu Penelope, doma, ljubavi, pokornosti (?); poziva nas u Noni
posao (!) mrak uma no, gdje emo iskusiti novi susret sa Svijetom. Novo poetiko
oslukivanje Svijeta u post(a)ojanju; - ima nekog postajanja - enom, postajanja djetetom;
koji ne lie na enu ni na dijete; - Naravno, dijete, ena, crnac i (koristim priliku s obzirom na
poziciju gdje ovaj tekst nastaje citirati ieka - ... Sarajlije.

Svi smo mi ivi, i stvarni, i svi smo na istom svijetu.

Ispustili ste Petka Petko ui

pisati upitao je Foe (Foe 136)

Naravno, svi oni kojih se tie ovaj problem pozvani su na preispitivanje njihova naina
upletenosti, tako da je ovaj roman moda i pria O onima do kojih, ipak, dopire taj izazov.

254

Rijei kao pharmakon

U prethodnoj reenici, namjera mi je bila istaknuti slovo O u smislu, na koji nain,

neumorna autoreferencijska knjievnost unutar osvjetenja medijske uvjetovanosti u kojoj se
kree, ipak, priznaje ili upuuje na svijest o tome da zamiljena bezgraninost propitivanja
mora na jednom mjestu legitimirati ogranienosti.

Davi Lodge u knjizi Naini modernog pisanja: metafora, metonimija i tipologija moderne
knjievnosti, zavrava svoja razmatranja citirajui John Bartha, njegov esej Knjievnost
iscrpljenja, navodei ve dobro poznat stav Bartha o Borgesu kao paradigmatskoj autorskoj
poetici, ili, ako elimo - poetici postmodernizma, u kojoj, pisci paradoksalno pretvaraju
konanost naeg vremena u grau i sredstvo svog djela. Meutim kad bi postmodernizam bio
tako revolucionaran, onda bi unitio sam sebe, unitavajui normu u svojoj pozadini. Zapravo,
pratimo na koji nain se postmodernistiki tekst ispisuje pred naim oima. To mi govori da,
ako ne naziremo pravila koja su predmeti kritike, onda ti tekstovi jednostavno e poput nekih
subverzivnih ostvarenja ostati mrtvo slovo, ekajui nekoga ko pati od neiscrpne besanice u
vjenom stanju bdijenja.

255

Rijei kao pharmakon

Moemo se sjetiti eherzade i potom, prihvatljivo uspostavljenog sindroma od kojeg, rekli

bismo, pate pisci u sutinskoj borbi sa prolaznou upisujui se u retoriku svih moguih
pokuaja. U svakom sluaju, eherzada zna da mora uspavati neprijatelja iju sjenu naziremo
i slutimo, na koncu, njegovoj udljivosti se linije prie i prilagoavaju. Da nije tako, da nije
Susan istrgnula Petku kredu iz ruku, taj bi pisao bez prestanka. Da? O emu?. Kako tvrdi
David Lodge, nema nam alternative toj o igri, osim ako ne kanimo itati (!) knjievna
djela u nijemoj tiini. eherzada e ipak, na trenutak utihnuti i uivati u samoi, povremeno
stati i ukljuiti prve sudionike u rafiniraniju igru u prve poteze iz puke parafraze u
interpretaciju. Jer, kako kae Lodge : Razred sjedi i bulji u semantiki zaudnu rije. O. O
emu? ... jer gotovo sve oni, unato akademskoj naobrazbi, duboko duboko u sebi jo uvijek
dre tu o-stvar zamorno rafiniranom igrom. Dalje, Lodge nastavlja, Ovo vrijedi jednako za
metonimijski i metaforski tekst (Lodge 1988: 139)

Povodom naprijed spomenute aluzije na eherzadu, u jednom zanimljivom tekstu dalje itam:
U tropskim noima otkinuti ledenicu sa prozorskog svoda. Da, ledenicu, zato ne?! U
romanu Foe, Susan stoji pred zagonetkom prihvatljivih i nemoguih pria, povodom toga

256

Rijei kao pharmakon

ovako stoji u tekstu: O takvim potragama ne postoje prie. One nisu dio ivota. (...)
Grijeite . (Foe 72)

Pogledajte znak po kojem moemo prepoznati svoju pravu majku, kae ona, naginje se i
stavlja svoj dlan pored mojega. Gledajte, kae, Imamo jednake ruke. Jednake ruke i
jednake oi. (Foe 71)

Ponovno, u se vratiti knjizi Davida Lodgea, kako bih jo jednom smjestila sve male
labirinte u koje se zapetljavam itajui ovaj roman.

Lodge opisuje postmodernistiku

knjievnost kao, nadasve, kompliciranu, ne toliko zbog svoje stanovite nerazumljivosti, koliko
zbog nesigurnosti. Iako, svi pokuaji pisanja pria, unutar pripovijedanja ispisuju i stanovite
komentare u pravcu teorije pripovijedake proze, implicirajui neto poput komentara.
Meutim,naprijed, sam ve spomenula koliko, zapravo ti komentari ne mogu pomoi u
raspetljavanju niti koje oblikuju ovu labirintsku strukturu ili ako i pomau, onda je nadaju
samo kao jo jedno od neraspetljivih vorita. Naravno, nakana pisca je i bila u tom smjeru,
tako da bogato koristei razliite strategije pripovijedanja ispisuju, upravo one naine koje je
Lodge pokuao prevesti u zajednike imenitelje raznolikog iskustva itanja postmodernistikih

257

Rijei kao pharmakon

pisaca. Postupci poput: prekinutog slijeda, kratkog spoja, prekomjernosti, sluajnosti,

permutacije i protuslovlja su naini kako bi se u romanu do krajnjih konzekvencija
problematizirala interpretacija; kako bi se sve uinilo kontrainjeninim. Autor, jednostavno ne
eli odijeliti meusobno razliite razine pripovijedanja; raznorodna iskustva; itateljici/u ne
doputajui da se prepusti samo jednom tijeku pripovijedanja. Sve je krajne, bolje bi bilo rei
iskrivljeno, negoli nepovezano, neuhvatljivo. Ovako zamiljena koncepcija uistinu je teko
isitljiva, jer autor na principu kratkog spoja saima razliite razine: autobiografsku,
izmiljajnu, fantastinu.

No, usprkos tome: Ipak, budui da govorimo o raanju djece, nije li doao as da mi ispriate
istinu o vaem djetetu, o keri koju ste izgubili u Bahiji?. (Foe 135)

(Prije nego uem u sljedeu temu, eljela bih skrenuti pozornost na praksu pri kojoj neke
citate navodim vie puta, to drim jo jednim prikazom ogromne snage ovog teksta, i to u
njegovoj ispisljivosti)

Elanie Showalter u tekstu Feministika kriritika u daljini obrazlae hipoteze Nancy Chodorow
u radu pod naslovom Reprodukcija materinstva : Psihologija i sociologija spola, drei ih kao
258

Rijei kao pharmakon

najrespektivnije u feministikoj psihoanalizi glede razmatranja prededipalne faze u procesu

psihoseksualne diferencijacije. Povodom ovakvog feministikog revidiranja Freuda u pravcu
skretanja pozornosti na razliku u odnosu roda i moi, navest u citat u kojem se rezimira ova
tema na sljedei nain: ...proces kroz koji dijete poinje percipirati sebe kao zasebno bie i
razvijati granice svoje linosti i svoga tijela. Poto se diferencijacija odvija u odnosu na majku
(primarnog staratelja), stavovi prema majci javljaju se u najranijoj diferencijaciji linosti;
majka, koja je ena, postaje i ostaje za djecu oba spola Drugo, ili objekt. Dijete razvija
osnovu spolnog identiteta tokom diferencijacije, ali proces nije isti kod djeaka i djevojica.
Djeak mora nauiti svoj spolni identitet negativno, kao onaj koji nije ensko, i ta se razlika
stalno potvruje. Nasuprot tome, osnova spolnog identiteta djevojice je pozitivna i izgraena
na istosti, kontinuitetu i identifikaciji s majkom. Tekoe koje ene imaju s enskim
identitetom nastaju poslije edipalne faze, u kojoj muka mo i kulturna hegemonija daju
spolnim razlikama transformiranu vrijednost. ( Lei 2002: 303)

Dakle, znaaj ove revizije pomie pravce promiljanja unutar uvrijeenih psihoanalitikih
spekulacija, u pravcu prosudbe Coetzee-a, pisca koji na tragu konfiguracije odnosa majka
ker, zauzima kritku poziciju prosudbe naravi enske kreativnosti, pa i samog njezina izvora.

259

Rijei kao pharmakon

Jednom prilikom itamo kako je Roman najbolji primjer na koji ene poinju kreirati same
sebe kao drutvene subjekte unutar anra koji je tradicionalno graanska forma. U nekim
sluajevima, kontinuitet te tradicije, znaajne i nadasve impresivne, okarakteriziran je kao
diskurz histerinih. Ako ne zalazimo dalje u dijagnosticiranje to bi to moglo znaiti i koje su
konsekvence takvih stajalita, podvui u samo spekulacije na Lacanovom tragu, unutar kojih
propitujemo tu vrstu pomjerenosti jer, svakako znamo da je njegov stav o dis lociranosti
enskog upisano u metafori jezike uskraenosti. to se dalje proiruje na kompleks
kastracije ili se, zapravo time i podrazumijeva, da bi se opisala uskraenost ene i enskog u
polju knjievnosti. to, zapravo, smatram pod tim upisivanjem enskog u tekst; Znamo da je
ena pisac ili romanopisac koji unutar mukog svijeta gradi enski svijet, istovremeno
upisujui, dakle, dva diskurza. Zbog toga je znaajan hermafrodit kao emotivno najsnaniji
amblem protuslovlja i otpora binarnom sustavu. Postoji glas histerika, koji je muki jezik ene
(mora se govoriti muki u falocentrinom svijetu), jezik koji govori o enskom iskustvu.
(Lei 2002: 313)

260

Rijei kao pharmakon

Doista, Susanino osjeanje otuenosti, izgnanstva iz svoje vlastite Prie, je neka vrsta
svjedoenja u (ime) ene umjetnice i njezina inferiorna poloaja osuenog na utnju u
tamnici dominantnog falocentrinog modela zapleta.

Susan, neu vam odrezati jezik ni ita drugo. Petka ostavite ovdje. Proeite. Nadiite se
zraka. Razgledajte. Ja sam, naalost, zatoen. Budite moj uhoda. Vratite se i ispriajte mi
kakav je svijet. (Foe 134)

Nekolicinu puta sam spomenula problem u vezi jezikog pitanja u opoj prii o
dekolonizaciji. Meutim, problem koji se na ovom mjestu kristalizira, neto je vie okrenut
pitanjima slobodnog pristupa bogatstvu jezikog izraaja, usprkos njegovoj nedovoljnosti.
Naime, nije se u feministikoj kritici previe inzistiralo na propitivanju naravi jezika koliko na
ukazivanju kontekstualizacije u irokoj primjeni prihvatanja falusa kao oznaitelja centralnog
znaaja, krucijalnog poloaja u jeziku, a time i privilegirane pozicije jednog diskurza nad
drugim. to bi znailo da hipotetiko odsijecanje jezika, u naprijed navedenom citatu, nastaje
kao posljedica svijesti da enama nije presijeen put ka jeziku, ve da su njihove prie
cenzurirane u smislu osuenosti na represivni jezik, daleko od svijeta u kojem se slua,

261

Rijei kao pharmakon

potinjava, pati koji je, drugim rijeima, subverzivan. Dalje, itamo kako je pisac zamislio taj
enski prostor kao prostor na kojem se upisuje dvoglasni diskurs, kao vrsta palimsesta u
kojem ne razaznajemo jasne granice; Izvire spora struja, bez daha, neprekidana. Tee
njegovim tijelom, tee po meni; (...) oplakuje hridi i alove otoka, tee (...) Meka i hladna,
mrana i beskrajna udara mi o kapke, o kou mog lica. (Foe 141)

Potom, u tekstu itamo kako ova struja tee sjeverno i juno prema krajevima svijeta; to
drugo nam dolazi u svijest nego povlaenje svih polova u neku vrstu sinteze gdje se
istovremeno oblikuju polovi na kartama binarnih opozicija; gdje se razmilja ili retrospektivno
priziva - u istom - kroz majke i oeve, gdje se vlastito porijeklo ne da uutkati ili zaboraviti.
Ovdje nalazim poneto i o vezivnoj sili enske kulture ili o dinamici / psihodinamici naina na
koji ene odravaju prijateljstvo. Njezina sklonost dijalogu, udruivanje, ak i udruivanju u
osveti za (!), je osobina koja je proima itavim njezinim biem registrira i duh i tijelo.

Ne udi pri tome, da se teme Tijela i Drugosti integriraju, naravno na najvidljivijoj razlici
izmeu mukaraca i ena; u tom smislu: autor teksta je otac, stvoritelj, ije je pero
instrument generativne moi; Vrisnula sam i otrala da mu ga otmem (!) Samo,

262

Rijei kao pharmakon

mukarac za stolom nije bio Foe . Bio je to Petko, u Foeovom ogrtau, s Foeovom perikom na
glavi, (...) U ruci koja se nadvijala nad Foeovim papirima drao je pero s kapljom crne tinte
(podvukla N.A.) to je blistala na vrhu. (Foe 135)

Premda je, preko jasnih signala u tekstu Foe pisati metaforiki znailo raati tekst u svim
analogijama prema poroajnim mukama, ponovno se namee pitanje, ako enski tekstovi
proizilaze iz razliitosti / suprotnosti s jasnim koncepcijama mukog diskurza, znai li to da se
suoavamo s jo jednim nemoguim paradoksom.

Povod, za sljedei sloj isitavanja je u namjeri pisca da od Petka nee uiniti filozofa, da e na
svojstven nain dezintelektualizirati pisanje spojiti knjigu s tijelom i uitkom.

U ivotu pisca, esto sam se, vjerujte mi gubio u labirintima dvojbi. (...) to se ee vraam
znaku (a to mi je znak vlastite sljepoe i nesposobnosti), sigurniji sam da sam zalutao; (...)
Jeste li razmiljali (i s tim u zavriti) da ste u svojim lutanjima, i ne znajui to, za sobom
ostavili neki takav znak; ili ako ste odluili vjerovati da ne vladate vlastitim ivotom, da je
znak ostavljen u vae ime, i da je on znak sljepoe o kojoj sam govorio; i da u nedostatku
boljeg nauma, vaa potraga za izlazom iz labirinta a njime ste oarani kao i zatoeni u njemu
263

Rijei kao pharmakon

moe zapoeti upravo na toj toki, te se na nju vratiti onoliko puta koliko bude potrebno, sve
dok ne shvatite da ste se spasili? (Foe 122).

Na ovom mjestu teko da se moe lako krenuti dalje od itanja redaka i upustiti se u ponovno
ispisivanje teksta, premda, ipak, ovaj pasus je ostavljen nedovrenog / otvorenog kraja i tom
putanjom kreem se prema koncu ove rasprave. Na koncu, preostaje mi pitanje kako je
mogue, kompleksnost svijeta raznolikog iskustva udomaiti u Petkovu domu?

Bez obzira to ponekad ostavljamo dojam kao da smo mrtvi ne mogu se zaustaviti, ne mogu
nastaviti, ali moram nastaviti, nastavit u itam rijei Coetzzeova velikog Uitelja Samuela
Becketta. Iskreno govorei, meni se inilo da roman Foe mogu isitavati u dijalogu s esto
citiranim pasusem Beckettove proze. to nimalo ne udi, jer je Coetzeea u njegovom
knjievnom radu fascinirala Beckettova proza koja jedinstveno podrhtava na buri (mogla bih
napisati i Buri vezujui se preko Coetzeea na Shakespearea, jer unutar romana, isitavamo
reminicsenciju na autorovu lektiru) filozofskih preokupacija i opsesija.

Unato tome, to Petka neemo prevesti u filozofa, skrenut u pozornost na pitanje pojma tijela
tj. kako bi navedena tema mogla imati znaaja za ovaj roman. U tom smislu, Dubravka Orai
264

Rijei kao pharmakon

Toli obrazlae: Problem identiteta danas nigdje nije tako oit kao na podruju tijela, bilo kao
teme u knjievnosti ili kao predmet medijskih i biolokih manipulacija. Poruke tijela toliko su
snane da se stjee dojam kako se tisuljee pred naim oima zorno prelama na tijelu i
tjelesnim problemima (...) identitet je u modernoj kulturi bio neprobojan i tvrd poput vruih
granica ograenih bodljikavom icom. Prelaenje tih granica nosilo je u sebi smrtnu opasnost
ili uope nije bilo mogue. Identitet je u postmoderni postao sjenovit i prohodan poput mekih
granica na kojima ne treba ni osobna iskaznica identiteta. Ipak koliko god bile nevidljive,
granice identiteta nisu beskrajne. One su poput vlastite koe ne mogu se mijenjati bez rizika.
(OraiToli 2005: 78)

Ova, i slina promiljanja o Tijelu prilagoavaju se injenici da govorim o subjektivitetima

koji u stanju neprestanog preispitivanju ne mogu zauzeti poziciju stabilnosti, pa ak i potpune
prisutnosti. Jedino ako se u svojoj fluidnosti, nestalnosti, promjenjivosti, ne daju, usprkos,
zaustaviti na statusu svoje prezencije, potivajui konceptualne varijacije i pre ispisujui se u
izvor svake neizvjesnosti, kako je Slavoj iek rekao: /kakljivi subjekt

265

Rijei kao pharmakon

Meutim, kod Coetzeea, zapaa se jo jedan sloj u povodu teme Tijela. On pie: Plivam
prema tamnim hridima otoka, (...) Tamna masa olupine (...) rupa kroz koju u ui jo je crnja
(...) u potpalublju sam (...) ve poinem tonuti, malo po malo... (Foe 140)

Pitanje koje skoro da se samo namee je: koji bi mogao biti razlog da Coetzee zavrava na
preputanju povjerenja arheologiji nad hermeneutikom; postoji li neto putem ega bi se
tjelesnost stvari mogla misliti izvan jezika a da se ne zatiemo uvueni u kretanje
primodijalne simbolizacije. Jasno je da se izvorno iskustvo ne promilja odozgo,
nametnutim metafizikim razlikovanjima.; (...) Nije li nedovoljno promiljeno, pa i naivno
oekivati od fundamentalne ontologije da za racionalnost i kulturu prui uporite u ulnosti i
mesu? (...) Stvarna gravitaciona sila vue od svijesti prema dole, (...) inei nevidljivo tkivo
jedinstvenim praelementom ije je lice fenomenologija najprije otkrila u fenomenu
meutjelesnosti. (...) najbolje obiljeeno figurom hijazme (...) S one strne klasinih podjela,
povueno u dubinu tree dimenzije (...) Meso se, poput jezika, ne moe intencionalno razloiti,
ono se ne moe raskriti poev od subjekta ... to e rei da se ne obznanjuje u aspektima i
osjenenjima. Najvie dokle se moe dospjeti s pozicije filozofije subjektivnosti da se zauzme
ishodite u vlastitom ivom tijelu ... kao proirenom cogitu i da se ... misli puka tjelesnost ...

266

Rijei kao pharmakon

kao neiva i raspoloiva da bi bila ... konstituirana zahvaljujui jednom netjesnom sreditu, ii
svijesti. (Vlaisavljevi 2003: 147)

Ovo je mjesto gdje su tijela znakovi za sebe. Ovo je Petkov dom. (Foe 140)

Nemirna i duboko uznemirujua misao koja se jedva moe pokuati dodirnuti, usredotoila je
njezino ispisivanje na tragu naslova pod koji ulazimo u ovaj aroban svijet Umjetnosti i
Umjetnika. itamo Derridu onako kako rijei itaju nas: Pitam se, dakle: ko, najzad, moe
biti moj neprijatelj?, i sada: Koga bih, najzad, mogao da priznam kao svog neprijatelja?.
Odgovor: Oigledno samo onoga ko moe da me dovede u pitanje. A ko moe zaista da me
dovede u pitanje? Samo ja sam. Odnosno, moj brat. To je to. Drugo je moj brat. Drugo se
pokazuje kao moj brat, a brat se pokazuje kao moj neprijatelj. (...) Adam i Eva su imali dva
sina, Kaina i Avelja. Tako poinje istorija oveanstva. Tako se pojavljuje otac svih stvari. To
je dijalektika napetost koja istoriju sveta dri u pokretu, a istorija sveta jo uvek nije dola do
kraja. (Derrida 2001: 251)

to se Petka tie, ipak moram pitati: kako ga se moe nauiti pisati ako u njemu u njegovom
srcu (...) samo vrtlog osjeaja i nagona.
267

Rijei kao pharmakon

... mogue je da neki od nas nisu napisani, ve jednostavno jesu ili, (prvenstveno misli na
Petka) da ih je ispisao neki drugi, mraniji autor... Nitko nije tako ogoljen dane bi mogao
pisati: (Foe 128)

Obiavamo vjerovati da je na svijet Bog stvorio izrekavi Rije; zar nije vjerojatnije da ju je
napisao, da je tu Rije pisao toliko dugo da jo nismo stigli do njezina kraja? Zar nije mogue
da Bog neprekidno ispisuje svijet, svijet i sve to je u njemu? (Foe 128)

Bivajui na tragu Derridaove dekonstrukcije koja se usredotoila na demistificiranje gotovo

svih sustava miljenja; ako se njegove pretpostavke dovedu do krajnjih zakljuaka,
sporazumijevanje - interakcija postaje upitna u svakom pogledu. Je li uope mogue izii iz
tamnice ili nam valja osluhivati jeku koja u svojoj punini biva teko raspoznatljiva. Derrida u
knjizi Politike prijateljstva upozorava: ... dvostruki eho odjekuje (...)odzvanjaju dvije
apostrofe, ona koja se pripisuje Aristotelu, mudracu na umoru, i ona koju uzvikuje Nie u
ime ivog ludaka. (...) Dvostruki eho , bez sumnje, i mudrac i ludak, ali jo i drugi jezik a
od kojeg bez sumnje oekuje da bude sasluan: Proklet je onaj ko uopte nema prijatelja, jer

268

Rijei kao pharmakon

e njegov neprijatelj sedeti u sudu kako bi sudio. Proklet je onaj ko uopte nema neprijatelja,
jer ja u biti, ja, njegov neprijatelj na dan poslednjeg suda. (Derrida 2001: 255)

Na koncu, Derrida ustraje u svojoj mranoj igri, ne usliivi nikoga zadovoljstvom pre
vod(lj)ivosti; neemo dakle prevoditi ni za jedne niti za druge - neka drhte (oni koji hoe uti
i oni koji vole da ostanu gluhi). Nema prijevoda - jer pamtimo rijei T. Eagletona da je jezik
zrak koji udiemo ( ... because language is the very air I breathe, I can never have a pure,
unblemished meaning or experience at all.)

U svakoj prii ima tiine, neto ostaje skriveno, neke rijei neizreene u to vjerujem. Sve
dok ne izgovorimo neizreeno, nismo doprli do samog srca prie. (Foe 126)

Rekao sam, srca prie, ... zapravo, trebao sam rei oko, oko prie. ... Nama preputa zadau
silaska u oko. Inae bismo, poput njega, samo plovili po povrini, doplovili, nimalo mudriji, na
obalu i nastavili s naim uobiajenim ivotima, spavajui bez snova, poput djece. ... A moda i
usta... Nama preostaje otvoriti Petkova usta i uti to se u njima skriva: moda tiina, moda
grmljavina kakvu u sebi skriva koljka prislonjena na uho. (Foe 127)

269

Rijei kao pharmakon

... odvratio je Foe. Za mene pouka te prie glasi da uvijek dolazi as kad moramo svesti svoje
raune sa svijetom, a potom zauvijek, spokojno, zautjeti. (Foe 112)

Zakljuno sa naprijed navedenim citatima udaljavam se od itanja teksta, kako bih rezimirali
iskustvo u kojem smo upoznavali, uistinu, fascinirajuu knjigu koja je pored svoje
zavodljivosti u imaginiraniranju svijeta, istovremeno snaan ironiki naboj pieve knjievno
kritike svijesti. Ovom tvrdnjom uoavam da je tekst sugestivno dekonstruirao poimanje
tradicionalnih koncepcija anra, drei pri tome da se i teorijske odrednice autoreferencijske
knjievnosti pojavljuju, sada osvijetljene sa neto drugaijeg stajalita. Dakle, jasno je da je
prostor promijena ili Promjenjivih razgranava tek u pozadini istih onih sustava koji, zapravo,
ne rade u njiihovu korist ali ih neprijeporno uvjetuju, preimenuju u miljenja s granice. Na
koncu, sam Derrida nam to poruuje metafizika e se uvijek vratiti kao dvojnost koja se ne
moe odvojiti od pojedinanosti. Pri tome ne udi to je Derrida umanjio vanost
dekonstrukcije da bi se izmjestio na boravak znakovite postmodernistike estetike
udovinog. Upisani podno zapadnjakog logosa likovi s kojima smo itali ovaj roman
zatoenici su svako na svoj nain. Susan zatoena podno svoje upisane spolnosti, Foe ispod
klase i Petko rasno uvjetovan. Andrew Gibson u tekstu naslovljenom Pripovijedanje i

270

Rijei kao pharmakon

udovinost, iz razliitih uglova pokuava doarati vienja tako neobino zamiljenog termina
koji bi stajao kao jedan od odreenja postmodernistike estetike. Teoretiar navodi rijei:
Derridaa, Foucaulta, Nitzchea, Deleuzea i drugih; upravo one mislioce koji su nam u ovom
radu posluili kao referentne toke u promiljanju kompleksnih problematika. Stoga se, upravo
na kraju rada, elim podsjetiti nekih znakovitih navoda, e da bi kontradiktornosti u njihovim
promiljanjima onemoguile svako itanje tele dirigirano teorijskim postavkama. Zadatak
mi je, prema rijeima urednika ovog zbornika zaustaviti znaenja koja se gramatikaliziraju u
manipulabilne estice (Biti 2002: 61)

Treba izdvojiti, samo ukratko, neke temeljne prosudbe o ovom fantomskom mjestu
terminologije. Naprimjer, Foucault govori o udovinom kao : oblikom izdaje drutvenih
normi (...); kao ne misao tj. sve to se nalazi izvan ovjekove predodbe o sebi u bilo kojem
stadiju spoznaje; uroeni neprijatelj loginosti i linearnosti; enja za egzotinim, iskrivljenim,
samoprotuslovnim; udovino je Drugo shvaeno u paru koji se smatra jedinstvenim
oblikom. (prema Biti 2002: 63-64) Potom Gibson referira na Gramatologiju gdje Derrida
smatra: Bezimeno svjetluca kroz pukotinu koju otvara dekonstrukcija u naem trenutnom
zatoenitvu, zatoenitvu doba znaka. ( Biti 2002: 67)

271

Rijei kao pharmakon

Zanimljivo je da Deleuze i Guattari smatraju da historija romana kao anra od Don Quijotea
do danas, bitno je odreena likovima i njihovim pustolovinama a sve u znaku akcentiranih
iskrivljenja od uobiajenog. Tako su to likovi koji: boluju od ludila ili zaborava, koji su
izgubili dio vlastitog identiteta; koji vie ne znaju ni kako se zovu, to trae ili to ine,
amnezini, ataksini, katatonini (prema Biti 2002: 67); jednom rijeju ljudska udovita
koja vie nisu iskrivljenja nego postaju paradigme romana kao knjievne vrste. U konanici
treba ponovo uvesti Foucaulta, jer njegove rijei ponovno vraaju na niz sekvenci iz romana
kanonizovane literature. Foucault smatra da e, u nedostatku zadovoljavajuih spoznajnih
konstanti, ljudi uvijek imati potrebu za fiktivnim, a time i za prisutnou odrednica koje
zadiru u postojee koncepcije svijeta. Stoga potreba da se ponovno u povijesti anra svako
malo pojavljuju mjesta u kojima se ne moe podvui jasna granica izmeu unutarnjeg i
izvanjskog; gdje se dva razliita pola zrcale jedan u drugom, stvarajui iluziju neeg treeg,
e da bi se ponovno aktivirao u ispraznosti svog potencijala, to na koncu, biva i njegova
najvea snaga jer se ne da kontekstualno ograniiti. Foucault velia snagu umjetnosti kao
mogunosti u kojoj se barem nakratko mogu oivjeti potpuno nemogue misli. Naravno, u
prilog tome esto citira, upravo one pisce za koje smo pretpostavili da su njihovi udovini
anti diskurzi bili lektira Coetzeea. Ljudsko i udovino e uvijek razmjenjivati krabulje (...)
272

Rijei kao pharmakon

jer ideja udovinog ve u sebi sadri osjeaj kontigentnosti svake definicije ljudskog
injenicu da ona nije ontoloki dana ve je epistemoloki oblikovana. ( Biti 2002: 64-65). Iz
ove perspektive, dakle nakon navedenih tvrdnji i iskustva itanja romana Foe, zasigurno se
moe rei da su u zakucima svih rubova pritajena, neprikaziva, bezimena ili krivoimeovana,
monstruozna bia iji se oblik mijenja uporedo s povijeu pisane rijei.

Iz naprijed se priloenog ini da pisac, prije svega iznosi posve radikalnu kritiku ak i
dekonstruiranih autoriteta koji se prema njegovom kazivanju premeu u konstruiranje novih
utvrda. Zanimljivo je itati jedno posve neobino promiljanje u vezi sa svim misliteljima koji
su navedeni u ovom tekstu. Naime, u knjizi Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv
civilizacije, uoava se posve radikalizirajue itanje naprijed spomenutih autora, gdje Zerzan si
doputa

nazvati ih suvremenim vraevima par excellance i time podvui njihovo

monopoliziranje prema ostalima kroz privid poznavanja specifinosti ljudske naravi. Mislim,
da je Coetzee, to sam ranije spomenula, nastojao Petka ne pretvoriti u filozofa, i zapravo
deintelektualizirati pisanje. Na stanovitim mjestima, uviam srodnost u promiljanju odnosa
prema cjekolupnoj maineriji filozofijskog smjetanja umjetnosti, prije svega knjievnosti,
upravo zbog specifinosti medija u kojem nastaje. Prema, Coetzeeu, ali i prema Zerzanu,

273

Rijei kao pharmakon

ovjekov pad u simbolike sustave je sveprisutan. ovjekov je pad zamka iz koje ne postoji
jednosmjeran izlaz, nego nastojanja da se prevaziu sve Apsolutizacije, kako njegovih
potencijala tako i kategorija u kojima se smjeta u tijeku svojeg postojanja. Time bih podvukla
sugestivan naslov ovog rada, kako bi, pored utvrenih mjesta na kojima se ovjek zaustavlja,
dakle, pored kategorija jezika, vremena, znanosti, umjetnosti, religije i povijesti pokazali da i
istina koja, prebiva u oprekama kao to su kategorije sna ili iskonskog svijeta vode (more) su
takoer mjesta za koja bi apsurdno bilo vjerovati da su vie po mjeri ovjeka. Ponovit emo
ovjek koji se raa pada u san kao to se pada u more. U svakom sluaju, koje god
opredjeljenje uzeli kao vrednije, problem e se uvijek pojavljivati kad shvatimo da im
stignemo na jednu stranu, nada kao da bjei na prvu.

Biljeke uz tekst:

eljela bih, jo na kraju spomenuti, zanimljivo igranje rijeima o kojem govori Linda

Hutcheon u navedenoj knjizi, gdje citira jednu kinesku spisateljicu, to ja podvlaim u paraleli
s jednim, opet, nadasve interesantnim poigravanjem u engleskom jeziku. Navedeno je kako u
kineskom jeziku postoji rije za enu I to znai rob, s tim to pravimo prekoraenje

274

Rijei kao pharmakon

prema engleskom I gdje je jezik omoguio prelazak sa ja na oko; tj, igra rijeima i I i
eye se ita aj . Ovim sam eljela podvui specifinost narativnog ina historiografske
metafikcije i ovaj uvid u svekoliko raslojavanjes pitanja cogita u romanu Foe to, ponovno
priziva itanja na tragu strategija Lacana (u smislu reispisivanja Freudovih postavki), Foucaulta
i Derride. Dakle, izazov iluzije jedinstva na svim stupnjevima ostaje snaan.

Kao sljedeu napomenu koristim

priliku podvui rijei Dubravke Orai-Toli i naprijed

spomenute knjige preko promiljanja o Tijelu. Autorica zapaa: utopija (gr. u ne + topos
mjesto = mjesto kojeg nema; gr. nostos povratak kui + algos bol = velika enja za
zaviajem; bol zbog nemogunosti povratka, jer su kua, tradicija i identitet bili izgubljeni ili
na neki drugi nain nedostupni. (podcrtala N. A.) (Orai-Toli 196-197)

David Chrystal kao jedan od najveih autoriteta na polju lingvistike u knjizi Smrt jezika
promilja o nestanku pojedinih jezika to dri nemjerljivim gubitkom za ovjeanstvo. Na tragu
UNESCOve incijative iz 1993. godine pokrenut je Projekat za ugroene jezike, to je za
Davida Chrystala bilo upozorenje da se deava neto vrlo bitno to je prouzroilo, prema
njegovim rijeima, do tada nezabiljeenu mobilizaciju itave struke. Za ovog znanstvenika

275

Rijei kao pharmakon

svijet se nalazi pred jezikom krizom, s naroitom aktualnou izazova koji opisuje kao
mogunost uspostave monoglotskog milenijuma. U sljedeim navodima ukazat emo na
najvanija pitanja koje Chrystal postavlja u vezi navedenog problema:

Smrt jezika je naa realnost. Da li je to uopte vano? ta se nas to tie? (...)

Gubitak jezika nije gubitak nekog pojma, on nije puka apstrakcija: do njega dolazi kad ljudi
promene dotadanje uzuse i prestanu da prenose svoj jezik sledeim generacijama. Smrt jezika
je tesno povezana s ljudima, i zato se o njoj ne moe govoriti kao o kakvoj istoj intelektualnoj
zagonetki (Mari Rhydwen). (Chrystal 2003: 7; 42)

Proitavi knjigu Smrt jezika

postali smo svjedoci jo jednog prikrivenog nasilja kojem

moemo odgovoriti tako to emo kao itatelji / ce knjievnosti, roman Foe uzeti kao primjer
fikcije kojom Coetzee uspjeno skree pozornost ire javnosti ( dakle, izvan kruga lingvistike
znanstvene zajednice) na aktualnu problematiku ekologijske postmoderne - sukladno tome,
propitujemo odnose izmeu ljudi, njihova okruenja, njihovih misli i osjeanja.

276

Rijei kao pharmakon

Kojim putem smo se kretali? Meutim, Put i sve ono to on nosi (...) mogu proizvesti

jedino sebe u nekoj novoj varijanti. (...) Put, dakle, za razliku od vrta, ne moe proizvesti
drugo, i sva svoja znaenja iscrpljuje u sebi samome. (Karahasan 2004: 24) E, da bismo preko
Borgesa i doivljaja vrta doli do Coetzeea, proitat emo Beckettove znakovite proturjenosti
: ... kad bi bar bila neka stvar, ali eto ti, nema je, odnijeli su sa sobom stvari kad su otili,
odnijeli su prirodu, nikad nije bilo nikog, nikog do mene, da mi govori o meni, ne mogu se
zaustaviti, ne mogu nastaviti, ali moram nastaviti, nastavit u, bez ikog, bez ieg, osim mene,
osim mog glasa, hou rei zaustavit u se, zavrit u, to je ve kraj, bilo je kratko, to je to,
malena rupa, sie u nju, u tiinu, to je gore od buke, slua, gore je nego da govori, ne nije
gore, nimalo gore, eka, sa zebnjom, jesu li me zaboravili, nisu, jesu, nisu, netko me zove,
opet ispuem van, to je to, malena rupa, u divljini. Kraj je zapravo najgori, ne, poetak je
najgori, onda sredina, onda kraj, na kraju je kraj ipak najgori, taj glas, taj, ne znam, svaka je
sekunda zapravo najgora ... (Neimenovljivi) (citat prema Lodge 268)

Robine, Robine, Robine Kruso! Jadni Robine Kruso! Kud si dospio? Kako si se ovdje
obreo? (...) A krik se nametljivo ponavljao. (...) Najzad sam se rasanio i shvatio gdje sam. (...)
podigavi glavu spazio sam na ogradi svoga papagaja.

277

Rijei kao pharmakon

(...) Nikad niko nije imao prijatelja koji ga je toliko volio i koji mu je bio toliko vjeran i odan.
(...) a mimo svega nauiti ga da govori jezikom moje otadbine, kako bismo se mogli
sporazumijevati jedan s drugim. (Robinson Crusoe 106-107; 149)

J. M. Coetzee: He and his man

(poor Friday, he laments to himself, sqwak-sqwak, for the parrot would never speak Fridays
name, only his) (...) When, years ago, he resolved to set down on paper the story of his island,
he found that the words would not come, the pan would not flow, his fingers were stiff and
reluctant. But day by day, step by step, he mastered the writing business... (...) Only when he
yields himself up to his man of his do such words come.

(...) the tour that showed there was a father side to the island, craggy and dark and inhospitable
(...) dark side of the soul and the light.

How are they to be figured, this man and he? As master and slave? As brothers, twin brothers?
As comrades in arms? Or as enemies, foes? (...) But he fears there will be no meeting, not in
this life. (...) he would write that they are like two ships sailing in contrary directions, one west,

278

Rijei kao pharmakon

the other east. (...) Their ships pass close, close enough to hail. But the seas are rough, the
weather is stormy: their eyes lashed by the spray, their hands burned by cordage, they pass
each other by, too busy even to wave.

December

7,

2003.

(Lecture Upon the Award of the Nobel Prize in Literature, Delivered in December 2003.)

Umjesto prijevoda:

U poetku ne bijae rije, nego voda. Bar tako stoji u Knjizi postanja: duh Boji lebae

nad vodama. (...) Ako je ivot rijeka, ti budi amac, otkinuto drvo koje voda nosi, ali koje plovi
tom vodom divno rairenih grana-krila. (...) Voda zauzima najnia mjesta, grli ono to ljudi
preziru, prihvata sve oblike, a odslikava nebo. Ne bori se ni za kakvu stalnu formu ni poloaj.
Vjeita dobrota je kao voda koja svim biima ini dobro. Najbolje u ovjeku slino je vodi.

(...) jedino na moru postoje kretanja, jer na kopnu su sve sama stizanja, kopno je za lane i
slabe putnike (...) Ali more, tue i nepoznato (...) svoje sekvence mirovanja otro presijeca

279

Rijei kao pharmakon

upadima oluja (...) iz dubine svoje utrobe izvlai uvijek nova i nepoznata bia da ih suprotstavi
sigurnosti i udobnosti naih definicija i klasifikacija. (...)

A u moru ostrva kao prolazne kue, kue koje podsjeaju na prolaznost (...) ostrva stoje kao
simboli drugih istina koje govore o ovjekovoj nemoi, samoi. (...)

Pitanju koje ovjeku kljuje mozak otkad je postao ovjek, pitanju o vezi izmeu roenja i
smrti, ovdje se nudi jednostavan odgovor: kad je bez bola, a bol ne pripada njoj nego ivotu,
smrt je ponovno uranjanje u tamnu dubinu vode iz koje smo potekli, praeno svjetlucanjem
koje postepeno isezava. (Kulenovi 2004: 202-203; 260)

4.2. Historiografska metafikcija ahrijarov prsten (Devad Karahasan)

(...) bilo bi sasvim beskorisno da je govorila na nain teologa ili filozofa jer znanja koja se
takvim govorom mogu prenijeti ahrijaru ne bi pomogla. Njemu je bilo neophodno znanje i
saznanje kakvo mogu ponuditi jedino neposredno iskustvo i knjievnost, dakle znanje koje se
stie tijelom i razumom, emocijama i podsvjeu, osjetilima i unutranjim tijelom, svjeu i
slutnjom, znanje koje se pohranjuje u razumu i u svijesti, u dijelovima tijela i u emotivnom

280

Rijei kao pharmakon

pamenju, znanje koje nije informacija nego dio ovjekova bia, znanje kakvo ima pliva o
vodi i pijanist o klaviru, Jer samo je takvo sveobuhvatno znanje moglo ahrijaru pomoi da
neto malo shvati o eni, budui da je njegovo neznanje o eni na poetku knjige mnogo gore
od normalnog neznanja ono je predrasuda. (podcrtala N. A. ) ( Kniga vrtova 73 -74)

Analiza navedenog romana e biti usmjerena prema prepoznavanju elemenata historiografske

metafikcije, koju uzimamo kao metodologijski okvir u kojem roman ahrijarov prsten
Devada Karahasana podrazumijeva primjer vrijednog knjievnog ostvarenja zahvaljujui
kojem moemo otvoriti diskusiju o odnosima unutar kojih propitujemo granice teorijske i
kulturne osvijetenosti unutar samih romanesknih ostvarenja. S tim u vezi, pitanja koja pokreu
promiljanja sukladna su prethodnom istraivanju u cjelosti. Spomenuti roman predstavlja jo
jedno mjesto preispitivanja

interpretativnim mogunosti primjerenih

postkolonijalnom

kritikom pristupu.

Drim da spomenuti roman otvara izuzetno kompleksna arita koja su u fokusu aktualnih
propitivanja pojmova identiteta i subjekta, i to u smislu prilagodljivosti kljunih pojmova
postkolonijalne knjievne teorije na razini intertekstualnih, metafikcionalnih i interkulturalnih

281

Rijei kao pharmakon

preispitivanja. ahrijarov prsten roman je u kojem pisac govori o samom nainu na koji
uobliava svoje pripovijedanje unutar jedinstvenog konteksta koji se, opet, preinauje
fenomen kontekstualizacije u smislu proirivanja

isto teorijskih predpostavki

ali i

referentne autorove lektire koja uvjetuju naine (itanja) pisanja na prostore vlastitog iskustva.

itanje ahrijarova prstena i znaajne knjige Knjiga vrtova istoga autora jeste mjesto koje
itateljima omoguava interpretaciju koja se, poput vrta, sastoji od staza koje se granaju u
razliitim smjerovima. itati obje knjige istovremeno bilo je mogue ukoliko smo pratili
osnovnu pievu incijativu decentriranu perspektivu, strategiju kojom bivamo slobodni
kretati se tamo amo kako bi prekoraili granice zadatih tekstova u onom smislu koji je
prihvatljiv zadatoj temi.

Kritika koncepcija nastala je kao razultat postkolonijalnog kritikog senzibiliteta za Druge i

daleke, ime se premostila granice uvrijeenih i nametnutih
realiziralo itanje

u dijalogu kojim uvaavam

prekoraenja.

282

nam koncepcija kako bi se

proimanje strukturalnih i ideologijskih

Rijei kao pharmakon

Prije svega, nastojat u pokazati u kojem smislu roman ahrijarov prsten je primjer pogodan
za prepoznavanje problematike svakog ostvarenja historiografske metafikcije. Odnosno, ukazat
u, kao i vie puta do sada, da se odnos sadraja i forme teoretizira u samim fikcijama, da bi
pisci ukazali na granice svojih moguih svijetova kombinirajui razliite interdisciplinarne
susrete tako to e kroz male prie o pregibanjima u naim ivotima p(r)ovesti nas kroz
raznolike svijetove u nama i oko nas.

Razraujui gotovo sva bitna pitanja problematike identiteta, Devad Krahasan rtvuje
lakou svoje Prie u ime zahtijevnog izmjetanja na rubove sredinjeg shvaenog kroz itavu
lepezu implikacija ovog pojma, od usmjerenja prema drugima, dalekima, starima,
udnovatima, ekscentrinima ili, pak neuhvatljivima. Cjelokupna stvarnost njegova Svijeta
iskustvo je za itatelja koje ga obogauje time to ga suoava s ontologijskim i
antropologijskim postavkama s kojima je do tada udobno ivio.

Kreui se kroz tri prie (Tragovi na vodi, Godine uenja ejha Figanija i Dolazak u Ereh)
koje tvore roman ahrijarov prsten ulazi se u svijet romana kojeg je mogue itati s kraja,
odnosno, kad na koncu teksta, Azra - kao jedan od (enskih!) likova protagonista okvirne

283

Rijei kao pharmakon

ljubavne prie s Farukom, poziva posredno u procese tvorbe samog teksta, ona kae: () doi
ovamo k meni gdje moe biti, gdje mora biti, tekst i njegov smisao (ahrijarov prsten 328).

Znaajno je istaknuti da Karahasan ve samom kompozicijom romana ukazuje na znaajnu i

posve zahtijevnu zadau koju je namjerio sebi kao piscu da na zakuast nain progovori o
povijesti, i to o stvarnim historijskim dogaajima iji smo bili svjedoci (aluzije na ratnu
bosanskohercegovaku stvarnost s konca dvadesetog stoljea) koje opisuje

u dijalogu s

razliitim, posve dalekim kulturolokim, a time i vremenski udaljenim kontekstima. S tim u

vezi okvirna (ivua) pria o Faruku i Azri biva zapravo ispriana uz osvjetljavanje posve
fiktivnih i nepoznatih pripovijesti o Bellu i Belitisilim iz staroperzijskog spisa koju prevodi
Figani.

Osnovni problem jeste pitanje pisanja Povijesti, ak i onda kada smo svjedoci njezine
neposredne stvarnosti. To jasno pokazuje opredjeljenje pisca prema kompozicionom rjeenju
kojim e pokuaje svakog prstenastog zatvaranja razvlastiti u ime posreenog oblika:

A pojedini dogaaji, pojedini dijelovi te ljubavi, javljali su se u redoslijedu koji oblikuje

potkovicu, jako suen polukrug, veliko slovo U, dakle gradi preglupi oblik koji u sebi nema
284

Rijei kao pharmakon

mirnog sklada, nema dovrenosti (...) opet otvoreni, nedovreni oblik sa mnogo napetosti
izmeu dva kraka, opet greviti zijev bez sklada, bez unutranjeg mira, bez odsutnog dijela
kojim bi se sve to moda i moglo dovriti, zatvoriti, dovesti do nekakve cjeline. (ahrijarov
prsten 312 313)

Zadaa je ukazati na koji nain korespondiraju teorijske premise u kojima se prepoznaju

okvire historiografske metafikcije s malim priama odozdo koje su nastale kao rezultat
probuene svijesti i senzibiliteta za sve postkolonijalne sluajeve. Premda u romanu
ahrijarov prsten ne prolazimo kroz ratnu stvarnost koja e nam zategnuti kou, ipak nas trnci
zebnje opominju da su bezazlene slutnje na sve ono to smo preivjeli mnogo uinkovitije od
eksplicitnih slika agresije na sve ljudsko. Selidbe iz Grada su naznake svih onih
izmjetanja na koje su nas prisilili; - selidbe iz Grada iz nas samih postaju zapravo,
preduvjeti naih utemeljenja, naih konstruiranja subjektiviteta i propitivanja identiteta.

Rije je o dimenziji propitivanja sukladno historiografskoj metafikciji gdje se znaajno

prelamaju vlastite, nae male prie u funkciji osvjetljavanja velikih pria Povijesti.

285

Rijei kao pharmakon

Tvoje vlastito sjeanje je pria koju pria samom sebi, ono te obavezuje i zadaje ti sadanje
postupke koliko i bilo koja pria koju si uo ili izmislio, koliko i bilo koja od hiljadu i jedne
noi. (ahrijarov prsten 127)

Na ovom mjestu uoava se potreba za objanjenjem na koji nain historiografska metafikcija je

pogodan nain pisanja kojim pisci postkolonijalnog senzibiliteta, poput Karahasana, otkrivaju
svijetove s onu stranu naih znanja.

U knjizi The Poetics of Postmodernism: History, Theory, Fiction, Linda Hutcheon je

redefinirala odnos izmeu literature i historije dovodei u pitanje razloge zbog kojih
uspostavljamo razliku meu spomenutim diskursima. Autorica smatra da ne treba inzistirati na
radikalnoj opoziciji objanjavajui poloaj itatelja historiografske metafikcije, koji posjeduje
istovremeno svijest o fiktivnosti fikcije i saznanje da je roman djelomice zasnovan na stvarnim
dogaajima. Historiografska je metafikcija nastala

kao posljedica modificiranog odnosa

izmeu literature i historije koji je iniciran suvremenom debatom o nepovjerenju u zvanine

verzije prezentacije povijesti. Knjievnoteorijsko interesiranje za povijest inicirano je
pretpostavkom da se povijest temelji na pripovijedanju, to je znailo da postaviti pitanje o

286

Rijei kao pharmakon

vjerodostojnosti historiografije znai, zapravo, govoriti o pojmu istine same literature.

Rasprava koja se temelji na sudu da se pitanja historijske teorije zrcale u pretpostavkama
narativne teorije i obratno inicirana je historiografskim skepticizmom amerikog filozofa i
teoretiara povijesti Haydena Whitea autora znaajne knjige pod naslovom: Metahistory: The
Historical Imagination in Nineteenth Century Europe.

H. White uva diskurzivnu (tj. transgresivnu) svijest o nesavrenosti, dapae kaotinosti

stvarnosti u ime koje potkopava sve modalne i generike obrasce njezina povijesnog
kroenja. (Biti 1997: 289)

Takoer, znaajan doprinos intezivnoj raspravi o upotrebi naracije u oblasti historiografske

znanosti, koja nastoji legitimirati svoj satus, dao je ameriki teoretiar historiografije Dominick
LaCapra koji zakljuuje: da bi povjesniari morali biti sumnjiavi prema premoi svojega
spoznajnog poloaja u odnosu na povijesne izvore, jer ti izvori neprimjetno predodreuju nain
na koji e biti prepoznati. (Biti 1997: 291)

Za raspravu o teoriji metafikcije znaajna je sposobnost historiografske metafikcije da

implicira pitanja u vezi pretpostavki realistikog romana i narativne povijesti ime dovodi u
287

Rijei kao pharmakon

pitanje stavove koji se zasnivaju na pretpostavkama o apsolutnom / ortodoksnom poznavanju

povijesti koje se temelji na autoritetu objektivnog znanja ime je osporen karakter povijesnog
znanja kao relativnog i kontekstualnog.

U ime prevaziene vjere u mogunost faktografskog pisanja o realnosti postmoderna misao je

sukladna stavovima novog historizma koji sugerira valjan pristup suvremenog povjesniara iji
se zadatak treba temeljiti na propitivanju modela predoavanja i miljenja prolosti. Takav
stav podrazumijeva status povijesti koja se nalazi u teko odredivom specificiranom statusu
izmeu poetike i retorike... ona u sebi sjedinjuje predoavanje (istraivanje) i prikazivanje
(pisanje). (Biti 1997: 290)

Suvremena kritika historiografije i fikcije dovode u pitanje razdvojivost kategorija time to

podvlae upravo ono to im je zajedniko. Obstruktno miljenje, koje se temelji na pretpostavci
da fikcija i historiografija svoje izvore nalaze u objektivnoj istini, u sukobu je s pretpostavkom,
koja ih tumai kao lingvistike konstrukte netransparentnog jezika. O intertekstualnoj prirodi
spomenutih konstrukta svjedoi i stav u kojem se istie da raspraveo o specijalizaciji iskljuuju
prijeko potreban stupanj otvorenosti razliitim miljenjima to je, izmeu ostalog, danas

288

Rijei kao pharmakon

uoena zapovijed postmoderne misli. Borba sa zakljuenim, uokvirenim miljenjem povezuje

odnos suvremene teorije historiografije i fikcije u istovjetan poloaj prema tekovinama
tradicionalnog, homogenog miljenja koje je ustanovilo devetnaestostoljetni realistiki roman i
znanstvenu historiju.

Meutim, danas kada je povjerenje u empiristike i pozitivistie epistemologije dovedeno u

pitanje o odnosu historije i fikcije govorimo kroz paradokse postmodernog diskursa iji se
kontradiktoran stav ne moe poistovjeti s potpunim odbacivanjem. Reklo bi se da je prije
posrijedi skepticizam, koji je ve postao kulturnom dijagnozom naeg doba. U temeljima
rasprave o kojoj je rije lei konflikt izmeu umjetnosti i ivota koji zaokuplja postmodernu
misao. Temeljne pretpostavke suvremene fikcije o spomenutom odnosu pronalazim u rijeima
Davida Hacketta Fischera:

To the truth of art, external reality is irrelevant. Art creates its own reality, within which truth
and the perfection of beauty is the infinite refinement of itself. History is very different. It is an
empirical search for external truths, and for the best, most complete, and most profound

289

Rijei kao pharmakon

external truths, in a maximal corresponding relationship with the absolute reality of the past
events.

Meutim, Roland Barthes je povukao paralelu izmeu realistikog romana i narativne historije
smatrajui ih anrovima konstruiranim na zatvorenom narativnom okviru, to za njega
predstavlja dekadentan oblik samo-zatvaranja odvojenog od promjenjivog iskustva i
historijskog procesa.

Stav postmoderne misli je pomaknuti uspostavljene granice, uiniti ih pominim standardima u

procesu uspostavljanja stabilnih i odredbenih granica bilo kojih hijerarhijskih razina. Aristotel
je specificirao poloaj povjesniara kroz njegovo interesiranje da govori o specifinoj prolosti
ime se njegov rad razlikuje od namjere pjesnika da, premda osloboen linearne sukcesivnosti
historijskog

tiva,

ima

mogunost

govoriti

univerzalijama temeljenim na pojmu

vjerojatnog. tovie, Aristotel ne samo da odvaja fikciju od historije nego je smatra

superiornom u odnosu prema historiji koju karakterizira ogranienou uvjetovanu
prezentiranjem sluajnog i pojedinanog.

290

Rijei kao pharmakon

Meutim, zadatak postmodernog romana uspostavljen je na temelju drugaijeg odnosa prema

namjerama povijesti: Povijest je najbolje definirati kao neprekidnu napetost izmeu pria koje
su bile ispriane i pria koje bi mogle biti ispriane. (L. Hunt, Povijest kao gesta, 1999). (Biti
1997: 292)

Prema tome, pretpostavke koje se temelje na dananjoj, postmodernoj misli sugeriraju

promatranje historije i fikcije kao nestabilnih anrova kroz suprotstavljanje paradoksu
tradicionalno uspostavljenih granica izmeu fiktivne i historijske reprezentacije, pojedinanog i
opeg, te sadanjosti i budunosti.

Odgovor na postavljeno pitanje o odnosu izmeu prie i historije prema istini u direktnoj
vezi je s pretpostavkama o historiografiji kada itamo da:

every history is a history of some entity which existed for a reasonable period of time, that
the historian wishes to state what is literally true of it in sense which distinguishes the historian
from teller of fictitious or mendacious stories. (White prema Hutcheon 1995: 74)

291

Rijei kao pharmakon

Zadatak je historiografske metafikcije istaknuti paradoks vjerodostojnosti prolosti tako to

akcentira da je povijest tekstualni konstrukt naracije koja gotovo nikad nije originalna jer se
oslanja na intertekstove prolosti. Stalno se propitivanje historiografske metafikcije o istini i
neistini historijskih izvjetaja ne temelji na konciznom propitivanju vjerodostojnosti detalja.
Naprotiv, ova vrsta fikcije intezivnom samosvjeu, kako se postiu efekti bilo koje prie o
prolosti, intezivira svijest da je prolost dostupna samo u tekstualiziranom obliku.

Postoje mnoge nesuglasice u vezi pojma historijske prolosti kao oblikovne snage, ne samo
bitne za historijsku fikciju, nego i kao determinante ljudske sudbine. Duga tradicija
romanesknog pisanja dokazuje postojanje kombinacije historije i prakse, koje su teile stvoriti
ekvivalentne reprezentativne postupke konstruirajui pripadajue spoznajne oblike. Meutim,
pojavom historiografske metafikcije sugerirano je pitanje za promiljanje o mogunosti da se
prolost predstavi kao individualizirana, pojedinana, tovie kao prolost razliita od
sadanjosti. tivo historiografske metafikcije inzistira na meuovisnosti elemenata u procesu
struktuiranja i tumaenja iskustva iskazujui time zamjerke homogeniziranom stavu
povjesniara, koji su tradicionalno nastojali nametnuti koncept zatvorenog oblika iskustva
opstruktivno okonavajui otvorenu raspravu.

292

Rijei kao pharmakon

Postmoderna fikcija ne simplificira svoj zadatak ograniavajui se na raspravu o istinitom i

lanom u fikciji ili narativnoj povijesti sukladno rijeima Tzvetana Todorova:

literature is not discourse that can or must be false ... it is a discource that, precisely, cannot be
subjected to the test of truth; it is neither true nor false, to raise this guestion has no meaning:
this is what defines its very status as fiction (Todorov prema Hutcheon 1995: 76s)

Temeljna pretpostavka historiografske metafikcije je da destabilizira prihvaeno poimanje

historije i fikcije implicirajui pitanja, srodna svakom postmodernom diskursu, o prirodi
ljudskog razumijevanja u kojoj je permanentna potreba prema zakljuivanju koje redovito
projicira teleoloke, zakljuene sudove. Pitanja o subjektivitetu, intertekstualnosti, referenci i
ideologiji, problematiziraju prihvaen stav o naem poznavanju prolosti tako to postajemo
svjesni da svako predstavljanje prolosti posjeduje specifine ideologijske implikacije i da je
historija diskurzivno struktuirana. Naime, rije je o imbenicima koji uvjetuju nae poznavanje
prolosti ime se svakako ne dvoji o postojanju prolosti, moda jedino postajemo opsjednuti
pitanjem ija historija preivljava?

293

Rijei kao pharmakon

Problemi koje implicira suvremena debata o pojmovima znanja, istine ili referencijalnosti u
vezi prirode historijskog znanja pronalaze svoje utoite u radikalnom skepticizmu
postmodernistike proze Devada Karahasana.

U nevedenom ulomku romana ahrijarov prsten pisac posve provokativno govori o povjerenju
koje pridajemo onome to itamo:

Nju je, neravno, zanimao taj tajni redoslijed, skrivena unutranja logika po kojoj je tekst
sloen. Tako sloen, on neto moe znaiti samo njima dvoma, ali njima vie nego to znai
ovako, kada je sloen za svakoga; tako sloen, on je mogua tajna ifra njihovog odnosa, a iz te
ifre se moda moe obnoviti, nanovo osjetiti, dobiti barem stvarno sjeanje. (ahrijarov
prsten 304)

Navedeni ulomak teksta postaje vezivna nit kojom, na donekle nespretan ali istinit nain,
povezujemo ulogu Azre / itateljice i namjere historiografske metafikcije kao strategije
pripovijedanja gdje piscima omogueno ukazati na diskurzivnu prirodu svih referenci, bilo
literarnih ili historiografskih. Gdje fakti nisu dati, nego su konstruirani pitanjem koje
postavljamo o dogaajima. Iako, ova vrsta fikcije nema ambiciju poistovjetiti fikciju i historiju,
294

Rijei kao pharmakon

njezin se zadatak ipak, svodi na to da uini eksplicitnim konvencije zajednike za oba anra.
Narativnim strategijama kojima intezivira svijest da je referent uvijek ve ukljuen u diskurse
nae kulture, historiografska metafikcija ogoljava postupke selekcije, organizacije, narativnosti
i primjenjivosti koji su odreujui imbenici fundamentalne strukture spomenutih anrova.

Citirajui Barbaru Foley moe se prepoznati, pratei poantu izraza navedenih u uglastim
zagradama, problematiku koju su pisci historiografske metafikcije poput Devada Karahasana
sugerirali u svojim postmodernim romanima.

Characters [never] constitute a microcosmic portrayal of representative social types; they

experience complications and conflicts that embody important tendencies [not] in historical
development [whatever that might mean, but in narrative plotting, often traceable to other
intertext]; one or more world-historical figures enters the fictive world, lending an aura of
extratextual validation to the text's generalizations and judgments [which are promptly
undercut and questioned by the revealing of the true intertextual, rather than extratextual,
identity of the sources of that validation]; the conclusion [never] reaffirms [but contests] the

295

Rijei kao pharmakon

legitimacy of a norm that transforms social and political conflict into moral debate. (Foley
prema Hutcheon 1997: 88)

Njegovo interesiranje za povijest nazono je u gotovo svim romanima, meutim, roman

ahrijarov prsten je zasigurno jedno od zanimljivijih ostvarenje koje progovara o procesu u
kojem nastojimo dokuiti ne samo prolost, nego i stvarnost. Povijest poput onoga to je neko
ispriao da se desilo, a ne poput onoga to se uistinu desilo, zapravo je glavna tema svih
historiografskih metafikcija.

Ovdje se s pravom treba osvrnuti na estu upotrebu, meu knjievnim kritiarima, termina
knjiga umjesto anrovke pripadnosti ovog tiva romanesknoj prozi. Iako, ovdje iznesena
stanovita ne moraju biti sukladna kritikim osvrtima, bitno je spomenuti da se, kada je rije o
Karahasanovoj prozi, o odrednici roman uvijek govori s dozom skepticizma. Za literarna
ostvarenja spomenutog pisca najee emo nai kritike koje njegova literarna ostvarenja
opisuju kao: sakupljanje komadia proze; neto kao fikcija, vie nalik na esej.

Kako Nema prstena eherzada je znai bila tu ... (akcentirala N. A.) (ahrijarov prsten
310) Devad Krahasan nas poziva na ulazak u Knjigu vrtova koja kao knjiga eseja posluit
296

Rijei kao pharmakon

e da se isplete niti naeg putovanja (putovanja itanja) od romana ahrijarov prsten preko
Knjige vrtova i pria iz Hiljadu i jedne noi (ili samo Noi) sve do Jorge Luis Borgesa kao
tvorca beskonano uspostavljivog labirinta knjievnih Prijevoda.

Pripovijedanje je, barem ovo eherzadino, krajnje lien govor o drugima, govor u kojem se Ja
to pripovijeda nastoji potpuno sakriti tako da izgleda kako u tom govoru ljudi, ivotinje i
ptice, dogaaji, sudbine i vode ..., izgleda, kaem, kao da je svako odnjih moglo sebe izgovoriti
jedino glasom onoga koji pripovijeda jer ljudski govor mora biti lian i neponovljiv ma koliko
se govornik trudio da to prikrije. eherzada naravno ne pripovijeda o sebi, ona je suvie
otmjena za takvo ta. Ali u svojoj pripovijesti govori naravno ona i to se ne da sakriti. Kao to
se na da sakriti ni injenica da je sve to ona govori adresirano na ahrijara. (Knjiga vrtova
75)

(...) tri dovrene i samostalne spirale uvijene jedna u drugu. (...) srebrne spirale savijene u
gotovo zatvoren krug. Ali ne potpuno zatvoren jer tada ne bi bilo izlaza i ne bi se dobio
labirint. (ahrijarov prsten 230)

297

Rijei kao pharmakon

4.3 Borgesovi Izmiljaji / izmiljaji : zapadnjaki kanon Prie iz Tisuu i jedne

noi
Okrenut k njima, metni lu za plee da moe na sva tri zrcala sjati, i odraz njen da od njih k
tebi skree. Premda e slika, od koje e stati dalje, bit manja, ipak da jednaka
sjaja su sve tri, to e jasno znati.

(Dante: Raj, II)

Uvjeti itanja ljudska su sudbina (Robert Scholes)

U okviru razmiljanja o propitivanju pojma identiteta u razliitim romanesknim ostvarenjima,

ovaj dio rada e biti pokuaj da se razumije i istrai opi problem prevoenja kao
interpretacijskog procesa. S tim to se u vezi naznaene problematike elimo usmjeriti samo na
onu razinu analize kojom presijecamo put ka duboko analitikom istraivanju ka stanovitoj
literalizaciji temeljnih teorijskih modela prijevodnog procesa koji se disciplinarno smjetaju
unutar strukturalizma, semiotike i spoznajne lingvistike. Premda je problem prevoenja nuno
interdisciplinarno predodreen, i prilazi mu se iz razliitih perpektiva (lingvistike, semiotike,

298

Rijei kao pharmakon

filozofije, psihologije, knjievne teorije, kulturologije) na ugao gledanja podrazumijeva

poneto neuobiajenije gledite, to znai da emo se samo usmjeriti na razumijevanje dijaloga
izmeu teksta i prijevoda i u tom smislu za nas e prijevod znaiti samo jo jedan diskurz.
Pokuat emo postaviti pitanje o fenomenu uspjenog prijevoda, tako to emo naznaenu
polemiku okonati davajui prednost, prema mom miljenju, najveem piscu naeg vremena
Jorge Luis Borgesu.

Razmiljati o mogunostima prevoenja je aktualna tema jer njome kao da zasijecama u

cjelosti problematiziran odnos izmeu miljenja i jezika to u krajnjim konsekvencijama vodi
do temeljnog pitanja postkolonijalne knjievne teorije koja je usmjerena na propitivanje
mogunosti sporazumijevanja.

Sukladno tome, moe se zakljuiti da fenomen uspjenog

prijevoda ne lei u injenici podudarnosti s obraivanim pojmom , ve u kreativnoj izvedbi

gdje e prijevod sretno korespondirati u podudarnosti izriaja s kontekstom.

Stoga, rije prevoenje moe postati metaforom Pisanja o kojem se govorilo povodom djela
Jacquesa Derride, prema kojem uvjet pisanja jesu razlike. Time se eli naglasiti podudarnost
izmeu prijevodne ekvivalencije i stalnog procesa artikuliranja diskurza. Umjetnost

299

Rijei kao pharmakon

prijevoda u smislu kreativnosti (koja je u navedem sluaju problematizirana) bila bi sukladana

navedenim stajalitima gdje:

Prijevodni intertekstualni odnosi upuuju na promjenjive, diskurzivne vrijednosti, pomake i

razlike u procesu nadomjetanja jednog teksta drugim. Jednom zapoeto, nadomjetanje nastaje
kao interakcija. Prvi tekst proizvodi drugi tekst, ali se drugi tekst, tako rei, osvre i proizvodi
prvi tekst kao svoje itanje njegove strukture. U tom se dvosmjernom, otvorenom
semiotikom procesu oznaivanja i prijevodni odnosi iitavaju kao igra razlika. (Bonai
1999: 39)

Polazite za ovakvo promiljanje pronalazi se u Borgesovom tekstu Prevoditelji Pria iz tisuu

i jedne noi koji je uvrten u zbirku znakovita naslova Povijest vjenosti. Dakle osnova
razmiljanja je usmjerena, izmeu ostalog, na zakuastost pojma Vremena koji uveliko
odreuje koncepciju knjievnosti

tradicije zapada, gdje se linearna

koncepcija vremena

upisuje u poetiko naelo poetak sredina kraj, dakle naelo koje, prema tekstu Esada
Durakovia i Marine Katni Bakari Poetika Arabeske generira tradiciju unutar koje

300

Rijei kao pharmakon

knjievnost kultivira udnju; gdje je dra u razrjeenju i to

sve

podrazumijeva

hipotetika

prihvatanja

Aristotelovih

postulata.

Tvrko Kulenovi, govorei o Borgesu priklanja se stajalitu da

je rije o velikom mitotvorcu, piscu iji je napor
nadovjeanski jer je knjievnim sredstvima ostvario vezu
izmeu kosmike esencije i ovjekove egzistencije, uinio
ljudskim ritmove kosmosa a time nita nije umrtvio i
pokvario. Navedeni autor dalje zamjeuje da: onoga dana kada je prva rije logosa zasjekla u
svijet mythosa za knjievnost je postojalo sve tee oblikovati iskustva jezikom.

S tim u vezi i prevoenje se razumijeva u smislu dijaloga koji se ne moe posve uskladiti i
odatle referiranje na Borgesov tekst i znaajnu knjigu Roberta Irwina 1001 No na Zapadu.
Cilj je pokazati do koje mjere je problematika prevoenja bitna kada se govori o
mogunostima, odnosno nemogunostima prevoenja istinskog iskustva u jezikom uvjetovane

301

Rijei kao pharmakon

svijetove, bilo da se misli na knjievna / umjetnika ostvarenja ili na prevoenje koje se sada
aktualizira u interpretativnoj funkciji.

Stoga se Pria o prevoditeljima pokazuje kao vrijedno iskustvo kojim ukljuujemo pitanja
granice tumaenja (Umberto Eco), odnosno granice interpretacija kako bi se naznaila
fenomenoloka napregnutost procesa ispisljivosti i prevodljivosti. Znailo bi to tono da: Sa
ireg, filozofijskog i knjievnoteorijskog stajalita, odabir izmeu slobode i vjernosti u
prevoenju moe se pokazati kao u biti nerazrjeiva aporija. (Bonai 1999: 103)

Robert Irwin u 1001 Noi na Zapadu iznosi zanimljive injenice povodom putovanja,

koja

upoznajemo preko prijevoda, gdje je umjetniko djelo posebne vrijednosti Tisuu i jedna no
premostilo kroz stoljea i postalo nadasve bitnim za razvoj romana. Pria o sudbini Tisuu i
jedne noi univerzalna je i povod je za nae stajalite da je upravo zahvaljujui ovoj knjizi,
koju Tzvetan Todorov opisuje kao narativnu mainu, omogoeno pomjeranje granica
izmeu knjievnog Istoka i Zapada.

Do koje mjere je ovo ispravna teza svjedoi upravo

iskustvo koje je omoguila knjievnost opisana kao metafikcija, dakle, romaneskna ostvarenja
s znaajnom autoreferencijalnosu, preko ega razaznajemo knjievnoumjetnika odstupanja

302

Rijei kao pharmakon

od mimetikih naela, koja su u tijesnoj vezi s narativnim mehanizmom, ili bolje reeno, danas
ve proglaeno narativnim univerzumom Noi.

Vrijednost ovog knjievnoumjetnikog ostvarenja danas se mjeri

planetarnom popularnou, pri emu se popularnost i visoko
akademsko vrijednovanje temelji na posebnom principu arabesknog
struktuiranja. U tom smislu cilj je pokazat na koji nain itanja bivaju
unaprijeena kao prekoraenje udnje za priom u Uitak itanja i
susretanja u slobodnoj lebdeoj imaginaciji s iskustvima drugog i Razliitog uivajui u
narativnim pejzaima koji nadilaze svaku konanost prostornu i vremensku podravajui
Tajnu upl(i)etanja.

Naime, namjera u ovom dijelu rada nije inicirana dubljim silascima u spomenute tekstove
ve jednostavno nastala je kao rezultat pretpostavke da je prijevod metonimija za svaku vrstu
prijenosa

to inicira neprestanu promijenu u nama samima jer smo osueni ivjeti s

prevoditeljem u nama. Suprotno od tradicionalnog poimanja saznanja rekonstrukcija pojma

303

Rijei kao pharmakon

prijevoda podrazumijeva dekonstruktivistiko pregibanje nad (svim) konstrukcijama tako da

postanu invencije.

S druge strane, Jorge Luis Borges je pisac koji je tvorac labirinta u njegovom
misenabymeovskom obrambenom sustavu kroz kombinacije dva motiva: spirala i pletenica,
kojima bi beskonano zatitio nesvodljivo i nemogue u ime uvanja figure oksimorona,
bilo da navodimo primjer Povijesti vjenosti ili, da se upustimo u igru prijenosa kao
nepodnoljive lakoe prevoenja.

Razvidno je da kada je rije o prijevodu da se podrazumijeva odreena nemogunost, u smislu

da je u prijevodu uvijek ve neto izgubljeno i da labirint u kojem se bezuspjeno kreemo
predstavlja metaforu najelementarnijih pitanja ovjekove egzistencije. U vezi temeljnih
filozofijskih pitanja koja pokreu romaneskna ostvarenja u smislu propitivanja identiteta je
skretanje pozornosti na strukturu Tisuu i jedne noi gdje se prema principu koncentrinih
krugova jedni ulijevaju u druge tvorei neobinu narativnu arhitektoniku kojom smo u
mogunosti razumijeti da je izlaz iz labirinta u njegovom ulazu (Devad Krahasan), to
signalizira da

model arabeske

uspjeno korespondira s knjievnoteorijski razraenim

304

Rijei kao pharmakon

postupkom autoreferencijalnost, to se dri kao neophodno obiljeje onih naracija u kojima

namjere pisaca jesu praviti pukotine u naem tlu, utljivom i naivno nepokretnom (Michel
Foucault).

Kako je specifinost arabesknog ponavljanja otvorena mogunost za provjeru i otkrivanje

izlaza iz jednom uspostavljenog modela (D. Karahasan) , otuda je i postkolonijalno
promiljanje o neprevodljivom - onoga to je za jednu kulturu istovremeno i unutarnje i
strano, dakle, to treba iskljuiti izazov vrijedan uvaavanja

koji ukljuuje mogunost

dijaloga i interakcijskog modela spoznaje ije konano znaenje ne prevazilazi namjerenu

nam zadau promjene vjerovanja.

Stoga se prevoenje i knjievnost isprepliu u Lekcijama da umama fikcije kreemo drei

se naela o relativnosti znaenja to u daljnjem kontekstu podrazumijeva propitivanje uvjeta
Naih istina.

Stoga se pitanje o vremenskom orijentiranju pojedinca uspostavlja kao neraskidivo

povezanim s konstruktivnim principom knjievnosti Zapada i Istoka, gdje se, zapravo realizira

305

Rijei kao pharmakon

osnova podcrtavanja konstruktivnog principa ornamentalne arabeske kroz razvidne uinke

dejstva uspostavljenog modela na knjievnost koja je u fokusu naih promiljanja.

Uistinu lijepo ocrtavanje perom kontura arabeske navest u u neto duem obliku:

Arabeska je najee biljna ornamentacija u kojoj se stabljika grana u izvjesnoj ritminosti i

elementima ponavljanja, a nju dopunjuju listovi koji nisu odsjeeni niti su izolirani; meutim,
nisu ni u takvom odnosu prema stabljici da naprosto izrastaju iz nje. Naime, stilizacijom se
realizira vaan arabeskni princip dopunjavanja elemenata, prodiranja jednih u druge, umetanja i
sl. (...) Listovi u arabeski su vie od listova na grani: oni ne izbijaju iz stabljike ve vrsto
urastaju u nju, ovijaju je i estetiziraju. Promatra arabeske, tek to uoi neki njen segment i
pone ga pratiti, zapaa kako se taj segment ponavlja (...) neoekivano povlai pred drugim
motivom (...) preputaju prostor nekom drugom motivu. (...) stalnim listanjem i grananjem,
arabeska vodi pogled posmatraa u potragu za njenim krajem i namee mu iznenadnu svijest o
nekoliko svojih odlika. (Durakovi; Katni-Bakari 2005: 168 169)

Nakon to je u ovom radu bile postavljena osnovne konture djela Edvarda W. Saida koje je
prouzroilo itavu lavinu postkolonijalnih preispit(s)ivanja, u kontekstu u kojem se eljelo
306

Rijei kao pharmakon

referirati na problematiku prijevoda kroz ukazivanje na beskonanost procesa prevoenja,

jasno se naziru okviri unutar kojih, oslukivanje u ime Drugih ili potraga za knjievnim
mjestima koja se otvaraju za druge, u tijesnoj vezi su sa temeljnim aspektima konstrukcije
identiteta, a time i sa shvaanjem umjetnosti unutar dvije razliite tradicije.

Budui da se na Istoku umjetnikova radost temelji na otkrivanju postojeeg i re - kreiranju

stvaranju novog iz ve postojeeg ; umjetnost se odreuje kao umijee, a ovo opet, u
spletu, proizalo iz filozofije nelinearnog vremena i ovjekova otkriva(la)kog poloaja u
svijetu. (Durakovi; Katni Bakari 2005: 174)

Dakle, knjige jesu nae ogledalo i putevi prema drugome.

Porad elje tvoje

Da izdaleka prodre u tu tminu,

Doarava ti mata varke svoje.

(Dante: Pakao, XXXI, 2224)

307

Rijei kao pharmakon

to um, iskustvo i umijee veli,

ne zovem da se vjerna slika sroi,

al moe da se vjeruje i eli!

(Dante: Raj, X, 43-45)

Prelijepa arabeskna struktura i njezina poetika iziskuje onu vrstu interpretativnog ugraivanja
koje nadilazi okvire jasnih smjetanja irei se
ivotopisnih nadopunjavanja.

308

beskonano u povijesnu vjenost naih

Rijei kao pharmakon

4.4. Kontrapunktualni pristup analizi romanesknog propitivanja identiteta

Kome (treba knjievnost ili zato fikcija)?

Neka zasad bude dovoljno rei da se i najmanja pria nalazi na ljestvici cjelokupna ivota u
kojem sebstvo trai svoj identitet.

(Paul Ricoeur)

Identiteti su imena koja nadijevamo razliitim nainima na koje nas narativni prikazi prolosti
pozicioniraju i na koje mi sebe pozicioniramo u njima

Kada razmiljam o vlastitom osjeeju identiteta, zakljuujem da je on uvijek zavisio od

injenice da sam migrant, te da se razlikujem od svih vas. (...) Sada kad se, u postmodernom
dobu, svi vi osjeete tako disperzivno ja dospijevam u sredite. Ono to sam smatrao
disperziranim i fragmentiziranim ispostavlja se, paradoksalno, da je tipino moderno iskustvo.
Time je oznaen, u punom znaenju rijei, moj trijumfalni povratak kui (...) - dobro mi
doli u svijet migranata! (Stuart Hall)

309

Rijei kao pharmakon

Svakodnevni razgovori o identitetu i politika identiteta, stvarni su i znaajni fenomeni koji

svoju realizaciju pronalaze u drutvenoj i politikoj praksi. Meutim, pitanje koja su pokrenuta
uvoenjem pojma identiteta - u svrhu prikaza kljunih odrednica romanesknih propitivanja,
bitno povezano sa suvremenom teorijskom praksom unutar koje su, pored znaajnih pojmova,
istakli pojam metafikcije, koja se nadaje kao pisanje kojim su se istraivala fundamentalne
strukture narativne fikcije kako bi ih doveli u susjedstvo kljune prie / a o mogunosti (?)
narativnih prikaza iz mjetenosti i time ostvarili skromni doprinos postmodernoj teoriji
pripovijedanja u kojoj se ocrtavaju na aktualan nain etiko politike dimenzije knjievnih
ostvarenja.

U beskrajnoj igri propitivanja tematiziranih, danas kroz pojmove razlike, identiteta i s tim u
vezi literature kao vjeitog prostora pitanja i preispitivanja, kroz ulogu knjievnosti da
prevodi ali i da mjenja, postajemo itateljice / i koji, osvijeteni da govore iz odreenih
jedinstvenih povijesti i kultura, odnosno, iz perspektive koja je uvijek ve smjetena u
kontekst zadanog nam vremena i prostora, uspijevaju nametnuti imaginarnu koherentnost
iskustvu rasprenosti i izlomljenosti to je prostor svih prisilnih dijaspora (Stuart Hall).

310

Rijei kao pharmakon

Razvidno je da metafikcionalnost postaje nainom pisanja kojom granice bivaju propusne kao
vid one vrste narativne strategije kojom se uspjeno moe zapoeti povratak kui, unutar i
zahvaljujui, tekstovima kojim obnavljamo zamiljenu punou / dugog putovanja u
izgubljeno ishodite kao beskrajno obnovljivo izvorite gdje, ma koliko se inilo
paradoksalnim, mo fikcije ima nezamijenjivu ulogu metafikcionalne su strategije prostor
imaginacije i fikcije, u neku ruku, uinile svima dostupnim vjebalitem za iskuavanjem
inteligibilnih granica konstituitivnih prisila koje odreuju procese naih subjektivizacija
(Moranjak Bambura 2003: 232).

Fikcija poziva itatelje / ke ne samo na suivljavanje nego i na identifikaciju, ime se

romaneskna naracija nadaje kao spremite naih elja, traganja i otkria kad se prizivom
fikcijskog potraivanja nae pitanje tko sam neminovno pre(ras)poznaje u pitanju tko si
i gdje samo tamo gdje: ja traim istinu o svom identitetu od drugog koji istinu o svom
identitetu trai od mene, mogue je da otkrijemo / otkrivamo tko smo!

Doslovno i metaforiki - in imaginativnog ponovnog otkrivanja pretpostavlja da je Pria

o knjievnosti i njezinim uincima oduvijek bila usmjerena prema Pitanjima, a ne odgovorima

311

Rijei kao pharmakon

(!), koje treba pre voditi izmeu - meu voritima amblematske figure oksimorona koju je
postmoderna uzela kao ishodite za sve pre vodilake izvedbe prijateljsko /
neprijateljskih istinitih lai.

Drugim rijeima, osnovno pitanje nije pitanje odnosa fikcije spram stvarnosti -

nego prije

svega pitanje - otkria, to e se predstaviti prirodnom posljedicom prie koje kroz itanje
istodobno tei odravanju ega i njegovom gubljenju.

Ispisivanje je sebstva dakle dosljedno regulirano paradoksom da sebstvo ostaje najvjernije

sebi kada mu je poredbena nutrina najtajnija te se najvie uskrauje pisanju s jednako
paradoksalnom posljedicom da autobiografija najbolje uspijeva tamo gdje je zamjenjuje
roman. (Biti 2000: 26)

Sukladno ovome navest u jo jedno znaajno zapaanje Vladimira Bitija, u kojem slijedei
Lacanovu logiku tvrdi da: ispisivi su oni tekstovi koji svojim prekidima i zijevovima izazivaju
uitak , elei time podvui da je subjektivnost p / Proces kontroliran i, na stanovit nain,
uvjetovan T / tekstom gdje se identitet oblikuje u prepoznavanju (Lacan) ali i u pogrenom
prepoznavanju ili ak odbijanju prepo(sa)znavanja.
312

Rijei kao pharmakon

Ovo znai i dozvoljava mi da poveem poetak s krajem - da odlazak (metaforiki i

doslovno) je najsigurniji put da ljudsko bie ( umjesto ovjek (!) ) postane; - prkosno od
sna.

U ovom kontekstu, izdvojila bih da u poetici itanja zasnovanoj na aktivnoj ulozi recipijenta
tj. u uzajamnom djelovanju itatelja i teksta u dinaminoj mrei komunikacije, granica izmeu
fikcionalnog svijeta i svijeta zbilje biva pod filozofijskim udarom zapliui sve aspekte
momenta igre u kompleksnoj suvremenoj prozi. Meutim, takav dijaloki odnos izmeu teksta
i njegovih prevoditelja oslobaa knjievnost podreenosti razliitim usmjerenjima suvremene
teorije knjievnosti koja, u smjeni svojih razliitih interesiranja, pomjera teite analize as na
subjektivnu interpretaciju knjievnog djela izlazei iz apstraktnih okvira u vrenja razliitih
konteksta, as se potpuno podreujui tekstu i formalnim nainima njegovog ustroja.

Knjievni tekst se aktualizira u procesu itanja gdje itatelj upisuje svoje vienje stvari
uvjetovano rekonstruiranjem autonomnog svijeta koji je ustrojen razliitim semantikim
jedinicama teksta. Tradicionalno mimetiko itanje znailo je potragu za izvorima, predlocima
u stvarnom svijetu to je udaljavalo iskustvo knjievnosti od valjanog tumaenja. Stanovitu je

313

Rijei kao pharmakon

referencijalnost literature mogue ostvariti tek u prijesjeku pri kojem se kriaju svijet prie i
iskustveni horizont itatelja.

Pokazujui, kako knjievna fikcija stvara svoje imaginarne svjetove, suvremena postmoderna i
postkolonijalna knjievnost, itateljima koji oekuju orijentaciju u svakodnevnom ivotu i
saznanja u filozofijskim paradigmama, pomae da razumiju realnost koja je konstruirana na
slian nain kao napisana fikcija. itatljij posjeduju interaktivnu ulogu i u konstituiranju
stvarnog svijeta, tako to uspostavljaju vanjsku formu predmeta sukladno svojim doivljajima
produujui semantiku vrijednost nazonih objekata. U tom smislu, poznata nam je velika
informacijska vrijednost umjetnikih ostvarenja. Svrha umjetnosti je govoriti o nama jer:

The emphasis is on the lost, the abandoned, the discarded sinners, God's detritus2.(Julian
Barnes)

314

Rijei kao pharmakon

Vjerojatno nee biti pogreno, ako kaemo, da suvremena proza kod itatelja najee sugerira
razmiljanje to je gotovo filozofijski otklon od one vrste emotivnog uivljavanja ili
identificiranja kakav je primjeren privlano udobnoj konvencionalnoj prozi.

Proza o kojoj je bila rije u ovoj knjizi prua jedinstveno iskustvo uitka itanja i spoznaje, to
nam je omogueno ukoliko smo upoznati s literaturom uope, a poglavito s onim djelima, koje
konkretno

djelo

priziva

procesu

komunikacije,

inertekstualnog

povezivanja

ili

metatekstualnog procesa samorazumijevanja. Bitno je naglasiti i jedinstveno romaneskno

pregibanje

nad

vlastitim

identitarnim

legtimacijama,

to

podrazumijava

raznoliko

interdisciplinarno prelamanje nad postavkama koje su tradicionalno afirmirale znanost o

knjievnosti.

Danas, kada govorimo o knjievnosti, o njezinoj praksi i teoriji, naputamo poznata nam mjesta
u cilju SUSRETA s razliitim koncepcijama drugosti, kao suvremenom doprinosu
interdisciplinarnih suoavanja, to rezultira da se o znanosti o knjievnosti, danas, samo moe
govoriti potivajui i naglaavajui graninost u svojstvenojoj prelaznosti.

315

Rijei kao pharmakon

Kraj svih ideologija, a napokon, kraj teze o stabilnom i jedinstvenom pojedincu je Zona u
kojoj otvorena mogunost polaska podrazumijeva ne samo slobodu, ve i odgovornost.

Modernism asks: How do I live in this word?;

Postmodernism asks: Who am I, and what world is this?.

Romaneskna se narav svakog ostvarenja umjetnosti Rijei ogleda

kroz knjievnokritiku

dimenziju kojom se rasvijetljava svaka zamagljenost ljestvi vlastite imaginacije. Uinak

produenosti fenomena zatoenosti (unutar) same fikcije u okove vlastite imaginacije najjasnije
se nazire u liku onoga za kim roman vjeito traga.

Mo / znaaj fikcije u naim ivotima je viestruka : drugim rijeima, fikcija poiva u okviru
imaginativnog (samo)podsticanja gdje se odnos prema svijetu i samome sebi neprestano
preispituje, popravlja ili prepravlja kroz iskustvo estetskog zadovoljstva koje, naprijed
navedenim, biva p(r)omaknuto u smislu da je najodlunija osobina estetskog funkcioniranja
sposobnosti saznanja (Jean Mari Schaeffer).

316

Rijei kao pharmakon

Oblici u kojima se fikcija javlja u ivotu odraslih nikad ne gube svoje veze sa razvojnom
funkcijom koju su vrili u prvim godinama naeg ivota. U ovom smislu, fikcijske umetnosti, i
takoe mimetike umetnosti kao fikcijske, su polje na kojem ljudska vrsta sama odabire
neotenike karakteristike svog afektivnog i kognitivnog profila. Ovim, fikcija nam prua
mogunost da nastavimo da bogatimo, preoblikujemo i preraujemo tokom itavog naeg
postojanja, prvobitnu kognitivnu i osjeajnu osnovu zahvaljujui kojom smo uspeli da
ostvarimo lini identitet i nae postojanje - u - svetu. (...)

Fikcija, samim svojim postojanjem, svedoi o injenici koliko tokom naeg postojanja
ostajemo dunici odreenoj vezi sa svetom postojanju, da upotrebimo ovu malo sveenu re
mnogo sloenijoj, raznovrsnijoj i sve u svemu, nestabilnijoj. (...) u stalnoj mentalnoj
aktivnosti koju e prekinuti samo naa smrt. (Schaeffer 2001: 337)

itajui tekstove, o kojima je bilo rijei, znailo je zanimljivo iskustvo pri kojem je vrijedilo
napraviti postmoderno vrtoglavo prostorno vremensko putovanje povratka u budunost, s

317

Rijei kao pharmakon

ciljem da istraimo/naslutimo u kojem predjelu tiine je pobunjenik u mogunosti skovati

svoju urotu protiv Logosa.

Na koncu, moemo rei da jo od teorijskih postavki Mihaila Mihajlovia Bahtina ( 1895

1975) otvoren nam

posve novi pristup u kojem ve tada razaznajemo dekonstrukcijske

strategije romana. Pratei

Bahtinove teorijske postavke, u vezi romana kao anra,

usmjeravamo naa promiljanja kroz bijeg od monologizirane jednoznanosti dogmatske i

autoritativne misli u ime vesele relativnosti gdje nam se otvara prostor shvaen kroz
pojam procesa u stalnim nastajanjima kao pozivu upuenom plesu imaginacija razliitih
autorskih poetika i njima sukladnih naina ispisivanja proivljenog iskustva.

U labirintskoj, postmodernoj i poststrukturalistikoj arhitektonici Miljenja usmjeravaju nas na

tiinu rijei kojom se vraamo Iskustvu u kojem oslukujemo ivot u njegovoj pulsirajuoj
punoi. Postajemo svjesni, ili, pak, samo moemo osjetiti, da se umjetnost rijei, bez obzira na
niz razliitih vrsta prepreka za pisanje, sudarila sa silom koja joj je prijeko potrebna na ivot
poinje davati ritam prii.

318

Rijei kao pharmakon

Razvidno je, da svaka

dominirajua koncepcija identiteta je formalno i ideologijski

sumnjiva, stoga se iz takve argumentacije nadaje zakljuak, budui da smo proli kroz
viestruke prosudbe o ulozi literature, o njezinim uincima, da se identifikacija s drugim
poduzima u cilju utvrivanja vlastitog identiteta.

Romaneskno propitivanje identiteta u postkolonijalnoj knjievnoj teoriji je tema koju sam

prepoznala kao svjedoanstvo o piscima i itateljima koji se vjeno trae prolazei kroz
procese viestrukih posudbi uloga koje potom pokuavaju artikulirati rijeima (!).

Pripovijedanje Vam omoguuje da tuu sudbinu saznate u svoj njezinoj sloenosti i

konkretnosti, gotovo kao da ste je proivjeli, ali na kraju pripovijesti Vi stojite bez ooljaka
koje bi doslovno proivljavanje one sudbine ostavilo; pripovijedanje Vam omoguuje da se na
trenutak, dok ste predani pripovijesti, oslobodite tupe pududarnosti sa sobom, osuenosti na
jednu jedinu egzistenciju koja Vam je darovana i zadana, ali Vam ne oduzima stvarno ambijent
u koji ste baeni roenjem ili dospjeli vlastitim trudom. (Knjiga vrtova 74)

319

Rijei kao pharmakon

Kljune rijei
Poststrukturalizam, postmoderni roman, postkolonijalni roman, identitet, autobiografija,
metafikcija, historiografska metafikcija

Poststructuralism, postmodern novel, postcolonial novel, identitty, autobiograpfy, metafiction,

historiografic metafiction

320

Rijei kao pharmakon

Bibliografija
1.

Aristotel. Poetika. Zagreb: Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1912.

2.

Arthur Kroker, Marilouise Kroker i David Cook . "Panic Encyclopedia: The

Definitive Guide to the Postmodern Scene." Web stranica. Dostupna na
http://www.freedonia.com/panic/.

3.

Auerbach Erich. "Mimesis.Prikazivanje stvarnosti u zapadnoj stvarnosti" U:

Moderna teorija romana. ur. Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

4.

Bahtin Mihajl. O romanu. Beograd: Nolit, 1989.

5.

Barth John. "The literature of exhaustion " U: Metafiction. ur. Currie Mark . London
i New York: 1995.

6.

Barthes Roland. "Od djela do teksta" U: Suvremene knjievne teorije. ur. Beker
Miroslav. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1988.

7.

Barthes Roland. "Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova" U: Suvremena

teorija pripovijedanja . ur. Biti Vladimir . Zagreb: Globus, 1992.

8.

Barthes Roland. Knjievnost / Mitologija / semiologija. Beograd : Nolit. 1971.

9.

Barthes Roland. Zadovoljstvo u tekstu. Gradina. 1975.

10.

Bai Sonja. Subverzije modernizma : Joyce i Faulkner. Zagreb: Zavod za znanost o

knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1996.

11.

Baudrillard Jean. Simbolika razmena i smrt. Gornji Milanovac : Deje novine.

1991.

12.

Beker Miroslav. "Tekst/intertekst" U: Intertekstualnost & intermedijalnost. ur.

Makovi Zvonko et al. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1988.

13.

Beker Miroslav. Suvremene knjievne teorije : ruski formalizam, francuska nova

kritka, T. S Eliot nova kritika i kasnije smjernice anglosaksonske kritike, estetika

321

Rijei kao pharmakon

recepcije, lijeve tendencije i novi historicizam / (ur.) Miroslav Beker. Zagreb :

Matica hrvatska. 1995.
14.

Beker Miroslav. Suvremene knjievne teorije. Zagreb: Sveuilina naklada Liber,

1988.

15.

Belsey Catherine. Poststrukturalizam. Sarajevo : ahinpai. 2003.

16.

Bennet Andrew i Royle Nicholas. An Introduction to literature criticism and theory:

key critical concept. Hertfordshire: Prentice Hall Harvester, 1995.

17.

Biti Vladimir (ur.). Bahtin i drugi. Zagreb : Naklada MD. 1992.

18.

Biti Vladimir (ur.). Politika i etika pripovijedanja. Zagreb : Hrvatska sveuilina

naklada. 2002.

19.

Biti Vladimir (ur.). Suvremena teorija pripovijedanja. Zagreb : Globus. 1992.

20.

Biti Vladimir. "Dekonstrukcija i feministika kritika." Republika LV, no. 9-10

(1999).

21.

Biti Vladimir. "Preobrazbe suvremene teorije pripovjedanja" U: Suvremena teorija

pripovijedanja . ur. Biti Vladimir. Zagreb: Globus, 1992.

22.

Biti Vladimir. "Spor romana i historiografije oko zastupanja stvarnog." Knjievna

Smotra XXIV, no. 85 (1992).

23.

Biti Vladimir. Pojmovnik suvremene knjievne teorije. Zagreb: Matica Hrvatska,

1997.

24.

Biti Vladimir. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb : Matica

hrvatska. 2000.

25.

Biti Vladimir. Pripitomljavanje drugog : mehanizam domae teorije. Zagreb :

Hrvatsko filozofsko drutvo. 1989.

26.

Biti Vladimir (b). Strano tijelo pripovijesti : etiko politika granica identiteta.
Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada. 2000.

27.

Biti Vladimir. Upletanje nereenog (knjievnost, povijest, teorija). Zagreb: Matica

Hrvatska, 1994.
322

Rijei kao pharmakon

28.

Butler Judith. Rainjavanje roda. Sarajevo : ahinpai. 2005.

29.

Bjeli Duan I. (ur.) Balkan kao metafora : izmeu globalizacije i fragmentacije.

Beograd : Beogradski krug. 2003.

30.

Blatnik Andrej. Labirinti iz papirja: toparski vodnik po ameriki metafikciji in njeni

okolici. Ljubljana: Literarno umetniko drutvo Literatura, 1994.

31.

Bonai Mirjana. Tekst, diskurs, prijevod : o poetici prevoenja. Split : Knjievni

krug. 1999.

32.

Borges Jorge Luis. Matarije. Beograd : Nolit. 1963.

33.

Borges Jorge Luis. Ogledalo zagonetki : eseji o knjievnosti. Novi Sad : Svetovi.
1995.

34.

Borges Jorge Luis. Povijest vjenosti. Zagreb : Zagrebaka naklada. 2000.

35.

Bradbury Malcolm i McFarlane Janes. Modernism : A Guide to European Literature

1890 - 1930. New York: 1991.

36.

Bradbury Malcom. The Modern American Novell. Oxford (England) New York:
Oxford University Press, 1983.

37.

Brink Andr. The Novell: Language and Narative from Cervantes to Calvino. New
York: New York University Press, 1998.

38.

Broch Hermann. "James Joyce i suvremenost" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

39.

Brooker Peter. Modernism / Postmodernism. London New york : Logman.1992.

40.

Burger Hotimir. Sfere ljudskog : Kant, Hegel i suvremene diskusije. Zagreb :

Prometej. 2001.

41.

Butler Christopher. Postmodernizam. Sarajevo : ahinpai. 2007.

42.

Butler Judith. Nevolje s rodom. Zagreb : enska infoteka. 2000.

43.

Butler Judith. Tela koja neto znae : o diskurzivnim granicama pola. Beograd :
Samizdat. 2001.

323

Rijei kao pharmakon

44.

Calinescu Matei. Five Faces of Modernity. Durkham, 1987.

45.

Coetzee John M.. Foe. Zagreb : V. B. Z. . 2000.

46.

Compagnon Antoine. Demon teorije. Novi Sad : Svetovi. 2001.

47.

Crystal David. Smrt jezika. Beograd : Biblioteka XX vek. 2003.

48.

Culler Jonathan. Knjievna teorija : vrlo kratak uvod. Zagreb : AGM. 2001.

49.

Culler Jonathan. O dekonstrukciji : teorija i kritika poslije strukturalizma. Zagreb :

Globus. 1991.

50.

Currie Mark, ur. Metafiction. New York: Longman Publishing, 1995.

51.

ainovi - Puhovski Nadeda. "Postmodernizam kao paradoksalni izam " U:

Postmoderna : nova epoha ili zabluda. Kuvai I. i Flego G. Zagreb: Naprijed,
1986.

52.

ale-Kneevi Morana. Demiurg nad tuim djelom: intertekstualnost u romanima

Umberta Eca. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 1993.

53.

Daiches David. "Roman i moderni svijet " Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

54.

Debeljak Ale. "Metafikcija i spisateljski individualizam." Quorum 2, no. 19 (1988).

55.

Delanty Gerard. Modernity and Postmodernity : knowledge, power and self. London
New Delhi. 2000.

56.

Deleuse Gilles. Fuko. Sremski Karlovci : Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia.

1989.

57.

Derrida Jacques. O gramatologiji. Sarajevo : IP Veselin Maslea. 1976.

58.

Derrida Jacques. Pisanje i razlika. Sarajevo : ahinpai. 2007.

59.

Derrida Jacques. Politike prijateljstva. Beograd : Beogradski krug. 2001.

60.

Derrida Jacques. Povijest lai. Sarajevo: Meunarodni centar za mir. 1996.

61.

Dipple Elizabeth. "A novel which is machine for generating interpretations" U:

Metafiction. Currie Mark. New York: Longman Publishing, 1995.
324

Rijei kao pharmakon

62.

Dizdar Srebren. Na putevima promjena : osobenosti razvoja knjievnog djela Ngugi

wa Thiong oa. Sarajevo: Buybook. 2004.

63.

Durakovi Esad, Katni Bakari Marina. Poetika arabeske U: Izraz 2005.

64.

urinov M., Koljevi N., Kova N., Kulenovi T., Lei Z. i Petkovi N. Moderna
tumaenja knjievnosti. Sarajevo:

65.

uvi, Mevlida 2005. I povijest ima svoje on! : U potrazi za enama i ostalima u
historiografiji. U: Patchwork, 3-4. Sarajevo

66.

Eagleton Terry. Ideja kulture. Zagreb : Jesenski i Turk. 2002.

67.

Eagleton Terry. Iluzije postmodernizma. Novi Sad : Svetovi. 1997.

68.

Eco Umberto. "From Reflections on the Name of Rose" U: Metafiction. Currie

Mark. London New York: 1995.

69.

Eco Umberto. "Lani protokoli ." Lica (Sarajevo) lll, no. 8 (1998).

70.

Eco Umberto. "Pripovjedne strukture u procesu itanja " U: Suvremena teorija

pripovijedanja. ur. Biti Vladimir . Zagreb: Globus, 1992.

71.

Eco Umberto. Granice tumaenja. Beograd : Paideia. 2001.

72.

Felman, Shosana. 1993. Skandal tijela u govoru: Don Juan s Austinom ili zavoenje
na dva jezika. Zagreb: Naklada MD. 1993.

73.

Ferraris Maurizio. "Postmoderna i dekonstrukcija modernog (Lyotard, Rorty,

Derrida, Habermas) " U: Postmoderna : nova epoha ili zabluda. ur. Kuva i I. i
Flego G. Zagreb: Naprijed, 1986.

74.

Flaker Aleksandar. "O tipologiji romana" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

75.

Flaker Aleksandar. Poetika osporavanja. Zagreb: 1982.

76.

Flaker Aleksandar. Stilske formacije. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1976.

325

Rijei kao pharmakon

77.

Flego Gvozden. "Postmoderna - nova epoha" u: Postmoderna : nova epoha ili

zabluda. ur. Kuvai I i Flego G . Zagreb: Naprijed, 1986.

78.

Forster Edward Morgan. "Vidovi romana" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

79.

Foucault Michel. Arheologija znanja.Sremski Karlovci : Izdavaka knjiarnica

Zorana Stojanovia. 1998.

80.

Foucault Michel. Istorija ludila u doba klasicizma. Beograd : Nolit. 1980.

81.

Foucault Michel. Nadzirati i kanjavati : nastanak zatvora.Novi Sad - Sremski

Karlovci : Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia. 1997.

82.

Foucault Michel. Rijei i stvari : arheologija humanistikih nauka. Beograd : Nolit.

1971.

83.

Foucault Michel. Znanje i mo. Zagreb : Globus. 1994.

84.

Frank Manfred. Kazivo i nekazivo : studije o njemako francuskoj hermeneutici i

teoriji teksta. Zagreb : Naklada MD. 1994.

85.

Freud Sigmund. Uvod u psihoanalizu. Novi Sad : Matica srpska. 1969.

86.

Frye Northrop. Anatomija kritike : etiri eseja. Zagreb:

87.

Gaillard Fracoise. "Novo zaaravanje svijeta" Postmoderna : nova epoha ili zabluda.
ur. Kuvai I i Flego G . Zagreb:

88.

Gluevi Zoran. "Mit, knjievnost i otuenje " U: Moderna teorija romana. ur.
Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

89.

Goldmann Lucien. "Za sociologiju romana" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.

90.

Goldsworthy Vesna. Izmiljanje Ruritanije : imperijalizam mate. Beograd :

Geopoetika. 2000.

91.

Hall, Stuart 1996. Kome treba identitet. U: Questions of Cultural Identity (ur. Hall,
S. & Gay, P du). London

326

Rijei kao pharmakon

92.

Hasan, Ihab. Komadanje Orfeja : prema postmodernoj knjievnosti. Zagreb: Globus,

1992.

93.

Holmes Frederic M. "The Novel illusions and reality : the paradox of omniscience in
the French Lieutenant's Woman " U: Metafiction. ur. Currie Mark. New York:
Longman Publishing, 1995.

94.

Hutcheon Linda. "Historiographic metafiction" U: Metafiction. ur. Currie Mark.

New York: Longman Publishing, 1995.

95.

Hutcheon Linda. Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija. Novi Sad:

Svetovi, 1996.

96.

Irwin Robert. 1001 Noi na Zapadu. Sarajevo : Ljiljan. 1999.

97.

Jamesom Frederic. U tamnici jezika. Zagreb: 1978.

98.

Jencks, Charles. Jezik postmoderne arhitekture. Beograd: 1985.

99.

Johnson Barbara. "Okvir referencije : Poe Lacan Derrida" U: Suvremena teorija

pripovijedanja . ur. Biti Vladimir. Zagreb: Globus, 1992.

100. Jovanov Svetislav. Renik postmoderne . sa uputstvima za radoznale itaoce.

Beograd : Geopoetika. 1999.
101. Karahasan Devad. Knjiga vrtova. Sarajevo : Conectum. 2004.
102. Karahasan Devad. ahrijarov prsten. Sarajevo: Bosanska knjiga. 1994.
103. Katni - Bakari Marina. "O dijaloginosti naunog teksta." Lica (Sarajevo) III, no.
5-6 (1998).
104. Katni - Bakari Marina. "Postmoderna i preokret u stilistici." Odjek (Sarajevo) 50,
no. 3 (1998).
105. Kayser Wolfgang. "Nastanak i kriza romana" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979).
106. Kemper Petar, ur. Postmoderna ili borba za budunost. Zagreb: 1993.
107. Ki Danilo. ivot i literatura. Sarajevo: 1991.

327

Rijei kao pharmakon

108. Klib Andreas. "Postmoderna: prilog teoriji alegorijskog stava " u: Postmoderna :
nova epoha ili zabluda. ur. Kuvai I. i
109. Kozomara Mladen. "Kriza optih mesta - moderna i postmoderna" U: Postmoderna
: nova epoha ili zabluda. Kuvai I. i
110. Kramari Zlatko (ur.). Knjievnost, povijest, politika. Osijek : Svjetla grada. 1998.
111. Kristeva Julia. Moi uasa. Zagreb : Naprijed. 1989.
112. Kulenovi Trvtko. "Ki i Flober." Izraz (Sarajevo) , no. 9 (1990).
113. Kulenovi Tvrtko. Majka voda. Sarajevo : OKO. 2004.
114. Kulenovi Tvrtko. Rezime. Sarajevo: Meunarodni centar za mir, 1995.
115. Kulenovi Tvrtko. Umetnost i komunikacija. Sarajevo: Veselin Maslea, 1983.
116. Kundera Milan. Umjetnost romana. Sarajevo: Veselin Maslea, 1990.
117. Kuvai Ivan i Flego Gvozden, ur. Postmoderna: nova epoha ili zabluda. Zagreb:
Naprijed, 1986.
118. Lacan Jacques. Spisi. Beograd : Prosveta.
119. Lacan Jacques. XI Seminar : etiri temeljna pojma psihoanalize. Zagreb : Naprijed.
1986.
120. Lachmann Renate. Metamorfoza injenica i tajno znanje : o ludama, mostovima i
drugim fenomenima. Sarajevo : Zoro. 2007.
121. Lachmann Renate. Phantasia / Memoria / Rhetorica. Zagreb : Matica hrvatska.
2002.
122. Lasi Stanko. Problemi narativne strukture : Prilog tipologiji narativne
sintagmatike. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1977.
123. Leavis Frank Raymond. "Velika tradicija" U: Moderna teorija romana. ur. Solar
Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.
124. Leenhart Jacques. " Arhaizam i postmodernost" U: Postmoderna : nova epoha ili
zabluda. ur. Kuvai I. i Flego G. Zagreb: Naprijed, 1986.
328

Rijei kao pharmakon

125. Lennard J. Davis. "Zgusnuti zapleti : povijest i fikcija" U: Suvremena teorija

pripovijedanja . ur. Biti Vladimir . Zagreb: Globus, 1992.
126. Lei Zdenko (et al.). Suvremena tumaenja knjievnosti i knjievnikritiko nasljee
XX stoljea. Sarajevo : Sarajevo Publishing. 2007.
127. Lei Zdenko. "Knjievnost kao komunikacija." Izraz (Sarajevo) 1, no. 2 (1998).
128. Lei Zdenko. Jezik i knjievno djelo. Sarajevo: Svjetlost, 1975.
129. Lei Zdenko. Nova itanja - poststrukturalistika itanka. Sarajevo : Buybook.
2002.
130. Levi Strauss Claude. Strukturalna antropologija. Zagreb : Stvarnost.
131. Levinas Emmanuell. Totalitet i beskonanost. Beograd : NK Jasen. 2006.
132. Lipovetsky, Gilles. Doba praznine: ogledi o suvremenom individualizmu. Novi Sad:
1987.
133. Lodge David. Naini modernog pisanja: metafora metonimija i tipologije moderne
knjievnosti . Zagreb: Globus. 1988.
134. Lodge David. "The novel now" U: Metafiction. ur. Currie Mark. New York:
Longman Publishing, 1995.
135. Lotman Juriji M. "Struktura umjetnikog teksta" U: Moderna teorija romana. ur.
Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.
136. Lukcs Gyrgy. Roman i povijesna zbilja. Zagreb: Globus, 1986.
137. Lyotard Jean Francois. Raskol. Sremski Karlovci . Izdavaka knjiarnica Zorana
Stojanovia. 1991.
138. Lyotard, J. F. Postmoderna protumaena djeci: pisma 1982-1985. Zagreb: August
Cesarec, Naprijed, 1990.
139. Makovi Zvonko et al , ur. Intertekstualnost & Intermedijalnost. Zagreb: Zavod za
znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1988.
140. Martinovi arko (ur.). Psihoanaliza i knjievnost.Gornji Milanovac : Deje novine.
1985.
329

Rijei kao pharmakon

141. Matijaevi eljka. Struktuiranje nesvjesnog : Freud i Lacan. Zagreb : AGM. 2006.
142. McCaffery Larry. "The art of metafiction" U: Metafiction. ur. Currie Mark. New
York: Longman Publishing, 1995.
143. Medari Magdalena, ur. Autotematizacija u Knjievnosti. Zagreb: Zavod za znanost
o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1996.
144. Milanja Cvjetko (ur.). Autor pripovijeda lik.Osijek : Svjetla grada : Sveuilite
Josipa Jurja Strossmayera, Pedagoki fakultet. 1999.
145. Milanja Cvjetko. "Fragmenti o kasnom Barthesu." Republika 1 (1985).
146. Mili Novica. A B C dekonstrukcije. Beograd : Narodna knjiga / Alfa. 1997.
147. Milutinovi Zoran. Susret na treem mestu. Beograd : Geopoetika. 2006.
148. Moranjak - Bambura Nirman. "Duh orginala, krivotvorenje i djelotvornost okvira."
Izraz (Sarajevo) II, no. 6 (1999).
149. Moranjak Bambura Nirman. Retorika tekstualnosti. Sarajevo : Buybook. 2003.
150. Moranjak-Bambura Nirman. "(Auto)tematiziranje kao forma supstancijalizacije
teksta - kda i eksperimentalnih anrova" U: Autotematizacija u knjievnosti. ur.
Medari Magdalena. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta
Sveuilita u zagrebu, 1996.
151. Moranjak-Bambura Nirman. Metatekst. Sarajevo: Studentska tamparija
Univerziteta u Sarajevu, 1991.
152. Moseley Merritt. Understanding Julian Barnes. South Carolina: University of South
Carolina Press, 1997.
153. Norris Christopher. Dekonstrukcija : kraj metafizike i novo miljenje od Niea do
Derride. Beograd : Nolit. 1990.
154. Onega Susan. "British historiographic metafiction" U: Metafiction. ur. Currie Mark.
New York: Longman Publishing, 1995.
155. Orai - Toli Dubravka. "Kraj zbilje?" Republika LV, no. 9-10 (1999).

330

Rijei kao pharmakon

156. Orai Toli Dubravka. Muka moderna i enska postmoderna. Zagreb : Naklada
Ljevak. 2005.
157. Orai Toli Dubravka. "Autoreferencijalnost kao metatekst i ontotekst" U:
Intertekstualnost&Autoreferancijalnost. ur. Orai Toli Dubravka i mega Viktor.
Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filizofskog fakulteta Sveuilita u zagrebu,
1993.
158. Orai-Toli Dubravka , and mega Viktor, ur. Intertekstualnost &
Autoreferencijalnost. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, 1993.
159. Orai-Toli Dubravka. Paradigme 20 stoljea: avangarda i postmoderna. Zagreb:
Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1997.
160. Orai-Toli Dubravka. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990.
161. Paetzold Heinz. "Simptomi postmodernog i dijalektika moderne " U: Postmoderna :
nova epoha ili zabluda. ur. Kuvai I. i
162. Pai arko. "Postmoderna i kulturna poetika." U: Vijenac, 1995, sec. 43.
163. Pai arko. Politika identiteta : kultura kao nova ideologija. Zagreb : Antibarbarus.
2005.
164. Pai arko. Postmoderna igra svijeta. Zagreb : Duriex. 1996.
165. Parker Michael, Starkey Roger (ed.). Postcolonial literatures : Achebe, Ngugi,
Desai, Walcot. New York . 1995.
166. Paternai Kristina.Uinci knjievnosti : perfomativna koncepcija pripovjednog teksta.
Zagreb : Disput. 2005.
167. Pavlii Pavao. Knjievna geneologija. Zagreb: 1983.
168. Pele Gajo. "Lik i linost : ili o odnosu knjievne i izvanknjievne zbilje" U:
Moderna teorija romana. ur. Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.
169. Pele Gajo. Tumaenje romana. Zagreb: ArTresor naklada, 1999.
170. Petrov Aleksandar, ur. Raanje moderne knjievnosti: roman. Beograd: Nolit, 1975.
331

Rijei kao pharmakon

171. Prince Gerald. "Metanarrative signs" U: Metafiction. ur. Currie Mark. New York:
Longman Publishing, 1995.
172. Prince Gerald. Narrative as Theme : studies in French fiction. Nebraska: 1992.
173. Ricoeur Paul. Sopstvo kao drugi. Beograd : Jasen. 2004.
174. Said Edward W.. Orijentalizam. Beograd : Biblioteka XX vek. 2000.
175. Said, Edward. Kultura i imperijalizam. Beograd. 2000.
176. Savi Obrad (ur.). Filozofsko itanje Frojda. Beograd : Izdavako istraivaki
Centar SSO Srbije. 1988.
177. Schaeffer Jean Marie. Zato fikcija. Novi Sad : Svetovi. 2001
178. Schmidt Burghart. "Postmoderne - strategije zaborava" U: Postmoderna : nova
epoha ili zabluda. Kuvai I. i Flego G. Zagreb: Naprijed, 1986.
179. Scholes Robert , and Kellog Robert. "Priroda pripovjedake knjievnosti " U:
Moderna teorija romana. ur. Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.
180. Scholes Robert. "Metafiction " U: Metafiction. ur. Currie Mark. New York:
Longman Publishing, 1995.
181. Schwanitz Dietrich. Teorija sistema i knjievnost : nova paradigma. Zagreb :
Naklada MD. 2000.
182. Sepi Vinja. Klasici modernizma. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1996.
183. Showalter, Elaine. Feministika kritika u divljini U: Poststrukturalistika itanka.
ur. Lei, Z. Sarajevo: Buybook, 2002. str. 307
184. Slabinac Gordana. Zavoenje ironijom. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1996.
185. Solar Milivoj, ur. Moderna teorija romana. Beograd: Izdavako preduzee Nolit,
1979.

332

Rijei kao pharmakon

186. Solar Milivoj. "Obnova i kritika mitske svijesti u jeziku u romanu postmodernizma "
U: Postmoderna : nova epoha ili zabluda. ur. Kuvai I. i Flego G. Zagreb:
Naprijed, 1986.
187. Solar Milivoj. "Od Emme Bovary do Emme Zunz." Republika LIII, no. 7-8 (1997).
188. Solar Milivoj. Edipova braa i sinovi : o mitskoj svijesti i mitskom jeziku. Zagreb :
Naprijed. 1998.
189. Solar Milivoj. Eseji o fragmentima. Beograd: 1984
190. Solar Milivoj. Filozofija knjievnosti. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1985.
191. Solar Milivoj. Granice znanosti o knjievnosti ; izabrani ogledi. Zagreb : Naklada
Pavii. 2000.
192. Solar Milivoj. Ideja i pria : Aspekti teorije proze. 2. proireno izdanje ed. Zagreb:
Znanje , 1980.
193. Solar Milivoj. Laka i teka knjievnost. Zagreb: 1995.
194. Solar Milivoj. Mit o avangardi i dekadenciji. Beograd: 1985.
195. Solar Milivoj. Ratorika postmoderne. Zagreb : Matica hrvatska. 2005.
196. Solar Milivoj. Suvremena svjetska knjievnost . 3. preraeno i dopunjeno izdanje ed.
Zagreb: kolska knjiga, 1997.
197. Solar Milivoj. Teorija proze. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1989.
198. Spargo Tamsin. Foucault i queer teorija. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk. 2001.
199. Spivak Gayatri Chakravorty. Kritika postkolonijalnog uma : ka sadanjosti koja
nestaje. Beograd : Beogradski krug. 2003.
200. Stuart Sim. Derrida i kraj povijesti. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk. 2001.
201. Stuart Sim. Svijet fundamentalizma : novo mrano doba dogme. Zagreb :
Planetopija. 2006.
202. Supek Rudi. Modernizam i postmodernizam : proturjean ovjek kao utemeljenje.
Zagreb : Antibarbarus. 1996.
333

Rijei kao pharmakon

203. arevi Abdulah. Filozofija i znanost, povijest i kritika, fenomenologija

samoiskustva, kriza vremena. Sarajevo : Connectum. 2007.
204. arevi, Abdulah 1999. Postmoderno miljenje i kraj moderne. U: Forum
Bosnae, 3-4. Sarajevo
205. ijakovi Bogoljub. Pred licem drugog : fuga u ogledima. Beograd : Slubeni list
SRJ . 2002.
206. klovskij Viktor Borisovi. "Razvijanje siea" U: Moderna teorija romana. ur.
Solar Milivoj. Beograd: Nolit, 1979.
207. uvakovi Miko. Postmoderna : (73 pojma). Beograd : Narodna knjiga. 1995.
208. Taylor Charles. Prizivanje graanskog drutva. Beograd : Beogradski krug. 2000.
209. Taylor Victor E, Winquist Charles E.. Encyclopedia of Postmodernism. London
New York : Routledge. 2004.
210. Todorov Tzvetan. "Dva naela pripovjednog teksta" Suvremena teorija
pripovijedanja . ur. Biti Vladimir. Zagreb: Globus, 1992.
211. Todorova Marija. Imaginarni Balkan. Beograd : Biblioteka XX vek. 1999.
212. Torres Felix. " Post? Oblici i sutina novog spora starih i modernih " U:
Postmoderna : nova epoha ili zabluda. Kuvai I. i
213. Trebjeanin arko. Psihoanaliza. Beograd. 2000.
214. Trifonas Peter Pericles. Barthes i carstvo znakova. Zagreb : nklada Jesenski i Turk.
2002.
215. Vidan Ivo. Nepouzdani pripovjeda: postupak i vizija u djelima triju modernih
generacija. Zagreb: Matica Hrvatska, 1970.
216. Vlaisavljevi, Ugo. Merleau-Pontyjeva semiotika percepcije : fenomenoloki put u
dekonstrukciju. Sarajevo. 2003.
217. Walia Shelly. Edward W. Said i pisanje historije. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk.
2002.

334

Rijei kao pharmakon

218. Waugh Patricia. "What is metafiction and why are they saying such awful thinks
about it? " U: Metafiction. ur. Currie Mark. New York: Longman Publishing, 1995.
219. Welsh Wolfgang. Naa postmoderna moderna. Novi Sad : Izdavaka knjiarnica
Zorana Stojanovia. 2000.
220. White Hayden. "The questions of narrative in contemporary historical theory " U:
Metafiction. ur. Currie Mark. New York: Longman Publishing, 1995.
221. Wright Elisabeth. Psychoanalytic Criticism. Cambridge : Polity Press. 1998.
222. Zerzan John. Anarhoprimitivizam protiv civilizacije. Zagreb . Naklada Jesenski i
Turk. 2004.
223. Zlatar Andrea. Tekst, tijelo, identitet. Zagreb : Naklada Ljevak. 2004.
224. Zlatar Andreja. Istinito lano izmiljeno: ogledi o fikcionalnosti. Zagreb: Hrvatsko
filozofsko drutvo, 1989.
225. iek Slavoj. Metastaze uivanja. Beograd : Biblioteka XX vek. 1996.
226. iek Slavoj. Sublimni objekt ideologije. Zagreb : Arkzin. 2002.
227. iek, Slavoj. 2006. kakljivi subjekt : odsutno sredite politike ontologije.
Sarajevo:ahinpai. 2006
228. mega Viktor. Istina fikcije. Zagreb: Nakladni zavod Znanje, 1982.
229. mega Viktor. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1987.
230. mega Viktor. Teita modernizma: od Baudelairea do ekspresionizma. Zagreb:
Sveuilina naklada Liber, 1986.
231. unji Slobodan. "Heidegger i postmoderna" u: Postmoderna : nova epoha ili
zabluda. ur. Kuvai I. i Flego G. Zagreb: Naprijed, 1986.

335

Rijei kao pharmakon

336

Rijei kao pharmakon

337

Rijei kao pharmakon

338

Rijei kao pharmakon

339

Rijei kao pharmakon

Biografija
Nina Alihodi Hadiali roena je 1972. godine u Sarajevu gdje je zavrila osnovnu i
srednju kolu. Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Odsjek za komparativnu
knjievnost i bibliotekarstvo zavrava 1995. godine. Iste godine nostrificira studij na
Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu jer je tamo pohaala posljednje dvije godine
studija. U zvanje asistenta na Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo izabrana
je 1997. godine. Magistrirala je 2000. godine na Sveuilitu u Zagrebu, Filozofski fakultet,
Odsjek za komparativnu knjievnost. Jednogodinji doktorski studij Knjievnosti pohaala je
akademske 2003/2004. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Akademski stupanj
doktorice znanosti iz znanstvene grane teorije i povijesti knjievnosti stekla je 2008. godine u
Zagrebu. Na Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, kao i na Odsjeku za produkciju i menadment u oblasti scenskih umjetnosti i Odsjeku
za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu radi u zvanju docenta. U periodu od
2011. godine do februara 2013. godine obavljla je dunost predsjednice Odsjeka. Autorica je
naune knjige Postmoderni roman i metafikcija i a strune i naune radove iz domena nauke o
knjievnosti objavljivala u asopisima.
340