Tkai snova

Zime na sjeveru Perzije kao da puno sporije otimaju no od svjetla. Poetak tih
dugih sumraka najavljuje ivot u seoskom miru. Vrijeme je to kada stanovnici ovih
krajeva stotinu dana ne prelaze mee svojih sela. I tako ve vjekovima. Mrak,
uuljan u svaki zakutak planine, tek je gore, na nebu, pustio zvijezde da sjaje. A
tmina, povazdan vezana uz mrtvilo, samou i hladnou, ovdje ima sasvim
drugaije znaenje. Znao je to i Amjad dok je mokrio u provaliju, a slaba
mjeseina njegovoj tekuici davala boju rastaljenog srebra. Omirisavi juni vjetar
koji je nosio oteki vonj netom prenih pistacija pomijean s tek ponegdje
nasluivanim mirisom parfema od ranoubranog jasmina pomisli: Provest u
najmirniju zimu u ivotu.
Poput starog lovakog psa, slijedei izotren njuh, zaputio se prema selu. Vjeto
je urio odajui svojom sigurnou da je ve mnogo puta proao tom stazom.
Zakucao je, nakon est, ili moda ipak sedam godina, o prag roditeljskog doma. A
iznutra, iz dubine u se snaan oev glas.
- Koga ima? Tko je tamo?
- Amjad, oe, Amjad.
Slapovi svjetla rasprili su se u mrak, a otac i sin, obojica blago oroenih oiju,
sudarie se u zagrljaju na otvorenim vratima. Valovi topline to su dopirali iz
kuerka na tren povrate davno zagubljena Amjadova sjeanja. Prostruji mu kroz
glavu dan kada je s ocem prvi put otiao u lov, prisjeti se zavretka kole, roenja
sestri blizanki i bezbrinih dana djeatva.
- Da, tko od nas nije imao sretno djetinjstvo ivi uzalud - pomisli pamtei tono
svaku boru oeva lica na dan kada je otiao iz sela.
A onda ih iznutra pozva majka, ganutim, gotovo planim glasom da uu. I
krenue redom brat, majka, pa starija i mlae sestre, pitati Amjada zasjelog
pokraj ognjita o dalekim krajevima, drugaijim ljudima i obiajima koje je
upoznao, o njegovu naukovanju, o ivotu u dolini, o bogatstvu trgovaca i ljepoti
gradskih ena, o udima sa svih strana svijeta koja se mogu vidjeti za nekoliko
novia i jo kojeemu... Amjad je priao sa strau cijelo vrijeme maui rukama,
gotovo glumei, i bijae pritom netremice praen as razrogaenim djejim oima
i novosti eljnih uima, as u udu otvorenim ustima ili pak odobravajuim
kimanjem glavama. Od silnih pria i dogodovtina, koje e jo tjednima biti jedina
promjena tiine svakodnevice, razdragana, ponovno okupljena obitelj zaboravila
je sina putnika nahraniti dok sam Amjad nije upitao ima li to za veeru. Ustrae
se odjednom u smijehu enskinje, pa bre-bolje donesu bratu lepinjica, slanog
sira i divljega planinskoga luka. Majka pristavi pononi aj i tiho zijevnu.

- Dakle, vratio si se da sebi nae potenu enu u rodnom kraju - napokon

progovori otac.
- Ne - odvrati mladi - vratio sam se da nainimo najljepi sag ikada vien
ljudskim okom.
- Mi? - zaudi se otac.
- Da, nae selo. Sjea li se djedovih pria kako su se u doba njegove mladosti
sva sela okruga natjecala tko e vei, ljepi i neobiniji sag istkati do proljea?
Putom ovamo proao sam sela prije stodnevice, no nitko mi nije odgovorio hoe li
prihvatiti izazov... Izgleda da se vremena mijenjaju. Ali, nije ni vano, lako je
pobijediti drugoga, a najtee je pobijediti samoga sebe!
Ne bjee ocu drago to mu sin ne misli o nasljednicima, no s druge strane, barem
e vidjeti kakve je sin kole polazio i je li bolji od djeda, nadaleko poznatog
majstora koji je zimi obiavao spavati gol umotan u nedovrene sagove da ih
bolje osjeti. Za nekoliko dana otpoee rad...
Sa svakim zalaskom sunca, sakupljae se tkai u seoskoj kui. ivjeli su sada oni
dva ivota; onaj dnevni, svakidanji u krugu obitelji, i noni, prepun strasti i
druenja, pria i legendi, istina i matarija, palei ponekad i koju lulu haia.
Sakriveni velom dugih zimskih noi raspredali bi svoje misli izvuene iz ve
pomalo pranjavih labirinata sjeanja. Djeca bi obino raznosila aj, crni, gruzijski,
koji je bistrio poglede i inio ruku sigurnijom, a ene osim to su vjeto usukavale
niti, mijeajui prema Amjadovim uputama kozje i ovje u tajnim omjerima,
pripremale su najsonije slastice. Radilo se polako, kakav je oduvijek bio i ritam
ivota ovdje. Ispoetka, Amjad se esto znao uhvatiti kako nareuje mnogo
starijima od sebe kojim redom trebaju raditi, kako dodatno ojaati potku, koje
uzlove upotrijebiti, mudrovao o bojama... Suseljani su slijedili njegove zamisli iako
je stari nain na koji se ovdje radilo bio drugaiji, a kako je posao napredovao i
sami su poeli pitati. Husein, dobroudan proelav stari, upitao je gledajui kroz
okno jutarnje rumenilo prije odlaska na poinak, hoe li sag, poput molitvenih
serdada, nositi kakove poruke. Amjad je samo zijevnuo rekavi:
- Aaahhhmmm, vidjet emo kad bude vrijeme.
Na putu u proljee tijekom dana esto bi u toploj postelji Amjad imao vizije koje bi
odmah iste noi priao tkaima. Oni su bili podjednako dobri sluai i
pripovjedai, marljivi radnici i iskreni drugovi. Nakon svakodnevnoga
dvomjesenog suivljavanja, ljudi su se poeli upoznavati na nain na koji to nisu
ni slutili da mogu. Poeli su sanjati iste snove. Primijetili su to prvi put kada je
Aboud priao svoj san nadajui se da e njegova neobinost zauditi ljude.
Prekinuli su ga s isprikom da ve znaju zavretak, koji je usput reeno, bio vrlo
osebujan. Isprva im je bilo udno, ali nakon nekog vremena prihvatili su to kao
normalno stanje. Kako je rad na sagu napredovao sve su manje govorili, a sve se
bolje razumjeli. Spoznali su da probdjevenim noima zapravo slave dan, da je
vatra, simbol svjetla i istoe, osnova njihove stare i iskonske vjere, da je Bog ba
htio da oni ive u ovim planinama i da je tu njihovo mjesto... Faruk, Amjadov otac,
tek je sada, kada je ostalo ne vie od pet dana tkanja do okonanja posla, postao

svjestan sinovljeve genijalnosti. Ponosio se svojim "krvi i mesom" dok je ovaj

napamet, bez ikakvih biljeki ili podsjetnika usmjeravao napore vrstih gortakih
prstiju i odgovarao kako utkati najsloenije elemente.
- Cijeli svijet je u njegovoj glavi - sve ee bi zadovoljni Faruk mrmljao svojoj eni
Sorayi.
I konano, polako, kao spora rijeka koja se valja svome moru, dola je no u kojoj
su zavrili sag. Bila je to vedra zvjezdana no koju svi tkai pamte. utke su
istkali posljednje centimetre svoga tkanja, a zatim, mimo obiaja ne davi
velikom sagu imena, probdjeli no, i djeca i mladi i starci. Svi su bili zajedno, ali
mnogo manje uzbueni od trgovac koji su im mjesec dana kasnije nudili golemo
bogatstvo za njihov trud. Brzo se o velianstvenosti saga nadaleko proulo, sve
do Damaska, Bombaya i Samarkanda. Prialo se o njegovim arama, analizirale
boje i njihovo pretapanje, traila skrivena znaenja tako da su neki u njegovim
ornamentima ak vidjeli sazvijed zimskog neba nad Perzijom, pitalo za majstore
koji bi moda mogli ponovili takvo tkanje. Nagaali su ljudi o liku Amjada, tvorca
"Plamteeg", kako su sag u meuvremenu prozvali trgovci koji su voljeli
ponavljati anegdotu prema kojoj je neki visoki dravni inovnik, a u slobodno
vrijeme veliki ljubitelj umjetnosti, pao u nesvijest od ljepote i uzbuenja kada je
vidio valove tkanja na otrom proljetnom zraku. I to je vrijeme vie odmicalo
prie o sagu bile su fantastinije, od uha do uha dopunjavane novim detaljima.
Jedino to nitko nije shvaao bilo je zato siromani seljaci, kada je slava ionako
njihova, ne prodaju skupo svoj sag trgovcima i s dobivenim novcem mirno poive.
No, nitko nije znao da su u ljepotu saga Amjad i njegovi tkai utkali i svoje snove.
A snovi se ne prodaju, zar ne?

Robert Mlinarec