Festival Dani Jurislava Korenia, Kamerni teatar 55, 2. 6. 2016.

, Predstava: Stolice, Tekst:

Eugene Ionesco, Reija: Ljupcho Gjorgievski, Igraju: Anastas Popdimitrov, Joana Popovska,
Aleksandar Lozanovski

Teatarski festival Dani Jurislava Korenia, koji je uprilien u Kamernom teatru 55 u periodu
od 25. 5. do 2. 6, zatvoren je predstavom Stolice, Malog dramskog teatra Bitola iz Makedonije.
Predstava je raena prema istoimenoj drami Eugenea Ionasca, a u reiji Ljupcha Gjorgievskog.
Rije je, naime, o komadu koji prikazuju Starca od devedesetpet i Staricu od devedesetetiri
godine, to na izmaku ivota zbrajaju kajanja, sjeanja, griu savjestibesmisao, neuspjehe, elju
za pronalaskom krivca i osvetom, te naposlijetku, elju da se na neki nain artikulie i prenese
vlastita muka, odnosno, neko opravdanje za nitavilo i besmisao ivota. Iluzija da je ostalo jo
neto to se treba saopiti svijetu, svijetu koji ne postoji zapravo, koji je nitavilo jer stolice su
prazne, vodi predstavu ka njenom klimaksu u kojem je broj pristiglih imaginarnih gostiju toliki
da ve poinje guiti starce, a u konanici i do njihove posljednje predaje nitavilu koje je sama
smrt. Uloge u predstavi tumae: Anastas Popdimitrov, Joana Popovska i Aleksandar Lozanovski.
Na samom poetku predstave Stolice, Starac i Starica (Popdimitrov, Popovska) sjede na
stolicama smjetenim na sredini scene, nepomini i blijedi, kao da su na samoj granici izmeu
ivota i smrti. Razgovor zapoinju tako to Starica nagovara Starca na njihovu desetljeima staru
igru pretvaranja i prianja jedne iste prie, na to se on poali, jer ve sedamdesetpet godina
koliko su u braku ona ga svaku no tjera na istu igru, na prianje iste prie, ali naposlijetku on
ipak pristaje. Satriini izrazi divljenja prema Satrcu, ohrabrivanje i pria o tome kako je mogao
biti velik i utjecajan, naunik ili general u funkciji su gradnje komike u predstavi, koliko zbog
njihovog uestalog ponavljanja, toliko i zbog injenice koju Starac konstantno ponavja: Ali, ja
sam domar, komandir stana. Meutim, ove scene imaju i jednu drugu vrlo vanu funkciju u
predstavi. Naime, u jednom trenu, u zanosu divljenja Starevim vrlinama i nabrajanju svega to
je mogao postati a nije, starica se zapita nije li Starac moda upropastio svoj ivot, zbog ega on
zapada u jedno infantilno raspoloenje u kojem plae i zaziva mrtvu majku. Ta Stariina
prelomna reenica vodi predstavu ka njenom kljunom momentu, sceni u kojoj saznajemo da
Starac nije zavrio svoju misiju na svijetu, odnosno, da mu on u svoje i ime svoje supruge ima
jo neto vano za saopiti. Negdje od tog trenutka u predstavi kreu pristizati imaginarni gosti,

razne glaveine, pukovnici, utjecajne gospoe i gospoda, dok na scenu pristiu stolice kojih je
sve vie i vie to je ei zvuk zvona na vratima. Naizgled, poveava se broj gostiju s kojima
Starac i Starica razgovaraju, raspravljaju se, koketiraju, kojima u konanici trebaju saopiti
krajnju poruku, meutim, stolice sve vrijeme ostaju prazne. Napetost na planu prostora raste
kako gosti sve bre pristiu, zvono zvoni, a Starac i Starica bjesomuno ih doekuju i iznose
stolice kojih uzgred uskoro ponestaje, to opet istie vremensku dimenziju napetosti koja je
usmjerena na iekivanje konanog ishoda, tog sveanog saopavanja svijetu konane poruke.
Meutim, sve to ostaje na kraju jesu stihovi koji govori Starac, neto poput molitve koja govori
o tome da ga konano nitavilo ne prekrije samog, ve da zajedno sa Staricom dijeli isti grob,
istu rupu u zemlji, da hrane iste crve. Ako e ve biti nitavilo, neka makar budu lieni uasa
samoe.
U konanici, za razliku od Ionescovog teksta u kojem se kao jedini stvarni lik na sceni, pored
Starca i Starice, pojavljuje Govornik koji treba izrei Starevu poruku budui je on govornitvu
nevjet, u predstavi se pojavljuje ista koji posprema scenu, die stolice i isti pod oko
skupljenih staraca ba kao da oni uope ne postoje. Na koncu, njih dvoje i umiru, ali prije toga se
simboliki umivaju, nimalo sluajno, prljavom istaevom vodom iz kante. Jer, gdje nema
transcendencije, nekakvog duhovnog uporita, metafizike, tu nema i ne moe biti ritualnog
oienja lica i tijela, nekakve ritualne i duhovne pripreme pred odlazak u smrt. Upravo zato je
njihovo pranje groteskno i, u konanici, apsurdno. Na kraju, uprkos injenici da je recepcija
predstave u pojedinim momentima bila oteana zbog nedostatka prijevoda, budui su glumci
govorili makedonskim jezikom, to nije ugrozilo mogunost da gledalac dopre do sutine njenog
znaenja i smisla. Odlian tekst, postavka i gluma pokazali su se u Stolicama kao temelj koji
ako je zadovoljen i uspjeno ostvaren, stvara odlinu teatarsku predstavu.

Fatima Bilevi