Univerzitet u Novom Sadu

Filozofski fakultet
Odsek za sociologiju

Piter Berger i Tomas Lukman : Jezik iz znanje u svakodnevnom ivotu

(Socijalna konstrukcija stvarnosti)
Esej iz predmeta Sociologija znanja

Student:
Miodrag Jovanovi
Broj indeksa:
130024/2012

Novi Sad, 2016.

Mentor:
prof. Duan Marinkovi
asistent Duan Risti

Uvod
Objavljivanje djela Socijalna konstrukcija stvarnosti 1966. godine predstavlja jednu
prelomnu taku u istoriji sociologije znanja kao discipline. Dato djelo, ali i cjelokupan rad Pitera
Bergera i Tomasa Lukmana predstavljao je zaokret ka znanju iz svakodnevnog ivota, kojem
jeste bila posveivana panja u ranijim sociolokim radovima, ali koje ipak nije predstavljalo
osnovni predmet interesovanja teoretiara. Socijalna konstrukcija stvarnosti, kao i rad datih
autora uopte, bio je pod snanim uticajem Alfreda ica, sa kojim dijele mnoge osnovne
pretpostavke, uz kljunu razliku da su proirili fokus sociologije znanja izvan oblasti socijalne
distribucije znanja koju je ic istakao kao kljuni problem. (kori i Kijuhas, 2012 : 41)
Zdravorazumske interpretacije svakodnevnog ivota su zapravo inicirane radom Bergera i
Lukmana, to je jedan od razloga to djelo Socijalna konstrukcija stvarnosti predstavlja
prekretnicu u okviru same sociologije znanja, a ujedno su autori ostvarili i znaajan uticaj u
okviru cjelokupne socioloke teorije. To se, na jedan relativno simboliki nain moe vidjeti i u
prevodu naslova datog djela kod nas Sociologija u novom kljuu.
Berger i Lukman su isticali kako razliiti ljudi u razliitim drutvima imaju razliite
percepcije stvarnosti, to proistie iz njihovih prihvatanja razliitih znanja kao sigurnih ili
izvjesnih, te su smatrali da moramo postaviti pitanje na kojoj osnovi poivaju raznovrsnosti
datih percepcija, sa ime je blisko povezano i pitanje na koji nain razliiti korpusi znanja u
razliitim drutvima bivaju uspostavljeni kao neto sigurno, stvarno? Smatrali su da se odgovori
na data i druga, meupovezana, pitanja nalaze u analizi interakcije pripadnika istog drutva, to i
nije zauujue jer (...) iz perspektive konstrukcionizma, odnosi, a ne pojedinci, konstituiu
temelje drutva. (Geret i Geret, 2006 : 29) To e ih i dovesti do jezika kao preduslova interakcije
putem komuniciranja, a naposlijetku i do odgovora na koji to nain subjektivna znaenja koja se
iskazuju kroz individualne aktivnosti postaju objektivna, injenina stanja.
U radu koji se nalazi pred Vama, nastojau da analiziram i pribliim osnovne pojmove koje
su Berger i Lukman koristili u razradi sopstvenih stanovita.

Jezik i znanje u svakodnevnom ivotu

O poetnim pretpostavkama
Berger i Lukman su nastojali da na socioloki nain analiziraju stvarnost svakodnevnog
ivota. Ono to karakterie njihov pristup jeste manja posveenost nainima na koje stvarnost
svakodnevnog ivota interpretiraju intelektualci, odnosno osobe koje posjeduju odreeni nivo
ekspertskog znanja, a vea posveenost stvarnosti odnosno nainima na koji se data stvarnost
prikazuje obinim lanovima drutva.
Berger i Lukman su, dakle, nastojali da utvrde nain na koji meusobna interakcija
pripadnika odreenog drutva dovodi do zajedniki uspostavljenih pogleda na stvarnost iji su
sastavni dio. Stoga, kao osnovno stanovite njihove sociologije znanja istie se da je (...)
stvarnost socijalno konstruisana, te da sociologija znanja mora analizirati proces u kojem se to
zbiva. (Berger i Lukman, 1966/1992: 15) Nije teko uoiti kako su dva najea pojma koja
proimaju njihove rasprave : stvarnost i znanje, to nas upuuje na odreenje datih pojmova
kao bitne osnove svakog rada u kojem se nastoji prikazati barem i djeli sociolokih shvatanja
ova dva autora. Berger i Lukman su stvarnost odredili kao (...) svojstvo koje pripada pojavama
koje prepoznajemo kao one koje imaju bitak nezavistan od naeg htijenja (ne moemo ih
potisnuti naom eljom). S druge strane, pod znanjem oni smatraju (...) izvjesnost da su
fenomeni stvarni i da posjeduju odreene karakteristike.
Ovakvo odreenje stvarnosti i znanja (o njoj) nalaze se u sri Bergerovog i Lukmanovog
shvatanja predmeta kojim bi se sociologija znanja trebala baviti. Ono, kako smatraju, posjeduje
relevantnost i za ovjeka sa ulice i za filozofa. ovjek sa ulice, iako esto nije svjestan svoje
uloge, obitava u stvarnom svijetu, stvarajui i uestvujui u svakodnevnom ivotu u
utemeljivanju onoga to se smatra sigurnim znanjem. Obian ovjek , dakle, ivi svakodnevnu
stvarnost, te je svjestan da ona ima odreene karakteristike. Sociologija znanja, stoga, ne bi
trebala da se bavi jedino intelektualnom istorijom, naunim ili ekspertskim znanjima, odnosno
znanjima koja su stekli malobrojni pripadnici svakog drutva, a koji se bave istorijom ideja,
teorijskim problemima i pogledima na svijet. Takav pristup zapravo suava mogunosti i
potencijale koje sama disciplina posjeduje za razumijevanje niza drutvenih pojava. Prema
Bergeru i Lukmanu, izvor sociolokog interesovanja za pitanja stvarnosti i znanja, lei u
njihovoj drutvenoj relativnosti. Nain uspostavljanja onoga to se smatra sigurnom stvarnou
moe da se razlikuje od drutva do drutva, pa tako [o]no to je stvarno tibetanskom monahu
ne mora biti stvarno amerikom biznismenu. Znanje kriminalca razlikuje se od znanja
kriminologa, kako to autori istiu. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 17) Date tvrdnje poivaju na
shvatanju Bergera i Lukmana da se proces uspostavljanja onoga to se smatra sigurnim znanjem,
a time i same stvarnosti, razlikuje od drutva do drutva, te da je isti pod uticajem specifine
aglomeracije drutvenih konteksta.
Stoga, sociologija znanja ne bi trebala da se bavi samo empirijskom raznovrsnou
znanja u ljudskim drutvima, nego i procesima kojima se bilo koji korpus znanja drutveno
uspostavlja kao stvarnost . (Berger i Lukman, 1966/1992 : 17)
Iz tog razloga oni promoviu stanovite o tome da bi se disciplina sociologije znanja trebala
usredsrediti na bilo ta to se u odreenom drutvu prihvata kao znanje, ne raspravljajui o tome
da li je to znanje istinito, valjano, validno, opravdano i sl. Oni, nadalje, smatraju kako s obzirom
na to da se sve ljudsko znanje razvija, prenosi i odrava u drutvenim situacijama, sociologija

znanja mora nastojati analizirati procese kojima se to vri tako da se za ovjeka s ulice uvruje
stvarnost koja se smatra sigurnom. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 17)
Dakle, prevashodno tendencija u Bergerovom i Lukmanovom radu jeste analiza stvarnosti
svakodnevnog ivota, odnosno znanja na kojem sama stvarnost svakodnevnog ivota poiva.
Upravo karakteristika njihovog pristupa nalazi se u skretanju panje na znanje povezano sa
svakodnevnim ivotom, a ne na nain na koji se stvarnost svakodnevnog ivota, takorei,
prikazuje intelektualcima, odnosno osobama koje posjeduju odreene vrste ekspertskog znanja.
O stvarnosti svakodnevnog ivota
Da bi se razumio znaaj koji Berger i Lukman pridaju jeziku u uspostavljanju sigurnog
znanja u svakodnevnom ivotu, ukratko bi trebalo i objasniti kako to autori vide stvarnost
svakodnevnog ivota, te odnos ljudi prema istom.
Iz njihovih shvatanja naina na koji ljudi interpretiraju stvarnost svakodnevnog ivota,
zapravo se vidi razlog to oni datom problemu pridaju toliki znaaj. Autori smatraju kako se
[s]vakodnevni ivot (...) pokazuje kao stvarnost koju ljudi interpretiraju i koja je za njih
subjektivno ispunjena znaenjem kao koherentan svijet. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 37)
Nadalje, oni istiu kako [n]e samo to obini lanovi drutva uzimaju svijet svakodnevnog
ivota zdravo za gotovo kao stvarnost; to je i svijet to izvire iz njihovih misli i postupaka, koji ga
i odravaju stvarnim. (Berger i Lukman, 1966/1992 37) Moglo bi se stoga rei kako stvarnost
ima dvojaki karakter ona je objektivno injenina, a ujedno i subjektivno smislena za ljude koji
je interpretiraju.
Neke od karakteristika stvarnosti svakodnevnog ivota koje istiu Berger i Lukman, a koje
smatram bitnim za raspravu su :

Stvarnost svakodnevnog ivota predstavlja samo jednu od sfera stvarnosti; vrhovnu stvarnost
Ljudi su sposobni da svojom svijeu dopiru do predmeta koji pripadaju razliitim sferama
stvarnosti
Stvarnost svakodnevnog ivota je organizovana oko prostorno-vremenske dimenzije ovdje
(naeg tijela) i sada (nae vremenske sadanjice), ali se ne iscrpljuje u tim neposrednim
prisutnostima
Stvarnost svakodnevnog ivota nam se prikazuje kao jedan intersubjektivan svijet, koji ujedno
dijelimo sa drugima. Putem date intersubjektivnosti mogue je razlikovati stvarnost
svakodnevnog ivota od drugih stvarnosti kojih smo svjesni. Primjer : u snovima smo sami, ali
smo svjesni da je stvarnost svakodnevnog ivota realna za druge koliko i za nas
Kada je rije o svijesti autori smatraju kako svijeu nikada ne moemo uhvatiti supstrat
same svijesti, nego predmet svijesti moe biti samo neto ili neko. Nadalje, bitno je istai da se
[r]azliiti predmeti pokazuju (...) svijesti kao konstituenti razliitih sfera stvarnosti. (Berger i
Lukman, 1996/1992 : 39) Dakle, mi smo ujedno svjesni da postoje razliite sfere stvarnosti
(svakodnevni ivot s jedne ili snovi s druge strane), te da se naa svijest moe kretati kroz date
razliite stvarnosti. Prema datim autori, prijelaz iz jedne sfere u drugu sferu stvarnosti djeluje kao
neka vrsta oka na nas jer je naa panja u razliitim sferama na razliitim nivoima, to su autori
ilustrovali buenjem iz sna. Kada je rije o stvarnosti svakodnevnog ivota kao vrhovnoj
stvarnosti, to proistie iz injenice da je u svakodnevnom ivotu napetost nae svijesti na
najviem moguem nivou, u stanju potpune budnosti. Ostale karakteristike stvarnosti

svakodnevnog ivota emo uvidjeti kroz raspravu o jeziku kao bitnom konstituentu date
stvarnosti.
Jezik i znanje u svakodnevnom ivotu
Berger i Lukman smatraju kako je i sama [l]judska ekspresivnost sposobna (...) za
objektivaciju, to jest, ona se manifestuje u proizvodima ljudskog djelovanja, koji su, kako za
svoje proizvoae, tako i za druge ljude, raspoloivi kao elementi zajednikog svijeta. (Berger i
Lukman, 1966/1992 : 53) Jezik je u znaajnoj mjeri povezan sa konceptom objektivacije, na ta
emo i ukazati u toku rada.
U gorenavedenom smislu, objektivacije bi sluile kao indikatori internih, subjektivnih
procesa onih koje su date objektivacije proizveli. Tanije [t]okom ovog procesa ljudska
aktivnost se izraava u obliku, tj. formi koja se konfrontira akteru kao objektivna, odvojena od
njega. (kori i Kijuhas, 2012 : 43 ) Na taj nain, subjektivni procesi postaju dostupni drugim
ljudima u interakciji, prevashodno u situaciji licem-u-lice. Autori tako, kao primjer, navode
subjektivni stav ljutnje koja moe da se izraz razliitim vrstama tjelesnih pokazatelja, poput
facijalnih ekspresija, optim dranjem tijela, kretanja ruku i nogu na jedan specifian nain i sl. U
situaciji licem-u-lice ti su nam pokazatelji stalno pri ruci, zbog ega nam, zapravo, data situacija i
(...) prua optimalno stanje za sticanje pristupa subjektivnosti drugog. (Berger i Lukman,
1966/1992 : 53) Dodue, objektivacije u vezi sa ljutnjom mogu da se izvre i na druge naine,
izmjetene iz date prostorno-vremenske dimenzije, navodei primjer noa zabijenog iznad naeg
kreveta, kao objekta kojim se izraava upozorenje naeg hipotetikog neprijatelja. Meutim, to ne
mijenja injenicu da je situacija licem-u-lice bez premca kada je rije o mogunosti pristupa
subjektivnosti drugih ljudi.
Berger i Lukman navode kako [s]tvarnost svakodnevnog ivota nije samo ispunjena
objektivacijama, ona je i mogua samo zahvaljujui njima. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 54)
Stvarnost svakodnevnog ivota, za pojedinca jeste stvarnost koju on vidi kao preteno ureenju.
Ona je za njega objektifikovana, odnosno ureenja jednim poretkom objekata koji su odreeni
kao objekti i prije nego smo se mi pojavili na sceni.
U okviru datog poretka, fenomeni su zapravo ureeni obrascima koji pojedincima djeluju
kao nezavisni od toga kako ih oni shvataju. Proces objektivacije moe da se izvri na razliite
naine, ali prema Bergeru i Lukmanu, kljuan znaaj u tom procesu i za dati koncept, predstavlja
ljudska proizvodnja znakova. Moe se rei da se od drugih objektivacija znakovi razlikuju po
tome to im prevashodna namjena jeste da budu pokazatelji subjektivnih znaenja. Sutina
znakova (i znakovnih sistema, poput gestikulacija, obrazaca tjelesnih kretnji itd.) kao
objektivacija jeste u tome to imaju karakteristiku objektivne raspoloivosti izvan subjektivnih
namjera koje se izraavaju ovdje i sada.
Jezik, shvaen kao sistem glasovnih znakova, posjeduje vanost u procesu objektivacije u
smislu njegove primjenljivosti kao najvanijeg sistema ljudskog drutva. Berger i Lukman
smatraju da se [z]ajednike objektivacije svakodnevnog ivota (...) odraavaju prvenstveno
jezikim oznaavanjem. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 55)
Neke od karakteristika jezika, od kojih sam neke i spomenuo, u emu se vidi i zato su mu
autori pridavali toliki znaaj, ne samo kao osnove procesa objektivacije, nego i kao osnovnog
sredstva konstrukcije stvarnosti, su sledee :
Jezik ima izvor u situaciji licem-u-lice, meutim :

Moe se bez muke odvojiti od date situacije npr. moemo komunicirati putem telefona, moda
preko radija ili moemo prenositi jezika znaenja putem pisma i sl.
Jezik, putem objektivacije, nam omoguuje pristup subjektivnosti drugog
Jezik ima i kvalitet objektivnosti zatiemo ga kao spoljanju i prinudnu injenicu
Jezik sadri sposobnost tipifikacije iskustava tj. omoguava ljudima da ih smjeste u okvire koji za
njih imaju smisla
Jezik nam omoguava da premostimo granice diskretnih stvarnosti recimo, da znaenje sna
integriemo u stvarnost svakodnevnog ivota
Jezik nam omoguava izgradnju semantikih polja ili lingvistikih zona znaenja
Jezik omoguava objektiviranje, uvanje i akumuliranje iskustava tj. izgradnju drutvenih zaliha
znanja
U pitanju su neke od mnogih karakteristika jezika, koji zbog svoje raznovrsnosti i relativne
lakoe primjene u svakodnevnom ivotu predstavlja bitan uslov drutvenog konstruisanja
stvarnosti. Zapravo, sam svakodnevni ivot autori vide kao ivot koji je u znaajnoj mjeri
uokviren jezikom koji dijelimo sa drugim pojedincima, iz ega i proizilazi neophodnost
razumijevanja jezika, njegovih karakteristika i upotrebnih mogunosti jer, upravo u
razumijevanju istih lei klju za razumijevanje cjelokupne stvarnosti svakodnevnog ivota. Iz
date potrebe proistie i potreba da se neke od gorepomenutih karakteristike detaljnije (dodue,
koliko to format ove rasprave doputa) razjasne.
Kao to je navedeno, izvor jezika poiva u situaciji licem-u-lice, s tim da je jedna od bitnih
karakteristika jezika upravo ta da se jezik moe bez pretjeranih potekoa odvojiti od date
situacije.
Moda najznaajnija mogunost odvajanja jezika, prema Bergeru i Lukmanu, jeste
mogunost da se putem jezika prenose znaenja koji nisu direktan izraz situacije licem-u-lice,
odnosno nisu direktan izraz subjektivnosti ovdje i sada. Treba naglasiti da jezik datu
karakteristiku dijeli sa drugim znakovnim sistemima s tim da je jezik od situacije licem-u-lice
odvojiv mnogo lake nego bilo koji drugi (npr. sistem gesta). (Berger i Lukman, 1966/1992 :
56)
Tako nam jezik, izmeu ostalog, omoguava da govorimo o bezbrojnim predmetima koji
uopte nisu prisutni u situaciji licem-u-lice; ak i o stvarima koje nikada nismo do sad doivjeli, a
koje moda nikada neemo ni doivjeti. To nas dovodi do jo jedne karakteristike jezika jezik
nam omoguava da akumiliramo znanja, znaenja, iskustva, tj. kroz jezik se izraava i ljudska
sposobnost da ta znanja, znaenja i iskustva uvamo ili akumuliramo, te da ih prenosimo
sledeim generacijama.
Kao to sam ve naveo, proces objektivacije nam zapravo omoguava pristup
subjektivnosti drugog. Na koji nain se to deava, te koja je uloga jezika u datom procesu? Jezik
nam, prevashodno, u situaciji licem-u-lice izraava karakteristiku uzajamnosti, to ga istie u
odnosu na druge znakovne sisteme.
U toku konverzacije licem u lice, sagovornici razmjenjuju misli, odnosno subjektivna
znaenja, te u tom momentu razliiti sagovornici imaju mogunost da na jedan trajan, istovremen
i uzajaman nain pristupe subjektivnosti drugih sagovornika. S druge strane, svaki od
sagovornika je u mogunosti da uje sam sebe dok govori te, tako jedan od autora navodi sledee
- (...) moja vlastita subjektivna znaenja postaju mi objektivno i stalno raspoloiva, i ipso facto
postaju mi stvarnija. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 56)

Jezik je prema Bergeru i Lukmanu neraskidivo vezan za svakodnevni ivot; on izvire iz

svakodnevnog ivota, odnosno ukorijenjen je u (zdravorazumskoj) stvarnosti svakodnevnog
ivota. Jo jedna od karakteristika jezika jeste njegova objektivnost, jer ga zatiemo kao
injenino stanje koje je eksterno u odnosu na nas, a uz to djelovanje jezika na nas djeluje
prisilno, uklapjui nas u sopstvene obrasce (slino poimanju drutvenih injenica od strane E.
Dirkema). Kao primjer autori navode kako nipoto ne moemo koristiti pravila jednog jezika
kada govorimo drugi (recimo, pravila njemake sintakse ukoliko pokuavamo govoriti na
engleskom); niti moemo koristiti odreene rijei izmiljene od strane nekog djeteta ukoliko
hoemo da govorimo izvan porodice naprosto, jezik nam ne dozvoljava da iskaemo iz
standarda ispravnog govora u razliitim drutvenim situacija, osim ako ne elimo da naiemo na
odreene vrste sankcija. I uveni filozof Ludvig Vitgentajn je smatrao (...) kako su rijei koje
koristimo utisnute u sistem pravila ili zajednikih konvencija. (Gergen i Gergen, 2006 : 15)
Kada je rije o standardima ispravnog govora i naina na koji nas jezik ograniava ili, prije,
usmjerava, tu treba spomenuti da nam jezik ukazuje na naine na koje moemo na ispravan nain
opredmetiti naa iskustva. Tu se javlja mogunost da tipifikujemo iskustva kao jo jednu od
karakteristika jezika.
Tipifikacija iskustava predstavlja proces u kojima se iskustva podvode pod odreene, iroke
kategorije u okviru kojih data iskustva ne samo da imaju znaenje (smisao) za nas nego i za
druge. Primjer radi posvaamo se sa svojom punicom. To iskustvo moe kroz jezik da se
tipifikuje pod kategorijom nevolja sa punicom, ime data tipifikacija postaje smislena za mene,
moju punicu i druge ljude. Time dolazimo do jednog svojstva tipifikovanja iskustava
anonimnosti. Svojstvo anonimnosti u okviru procesa tipifikovanja iskustva u ovom konkretnom
sluaju lei u tome to nevolje sa punicom ne moram imati samo ja, nego bilo ko (iz kategorije
zetova). Kako to kae jedan od autora [n]a taj se nain moja biografska iskustva neprestano
supsumiraju pod opte poretke znaenja koji su realni i objektivno i subjektivno. (Berger i
Lukman, 1966/1992 : 57)
Kao to je ve napomenuto, jedna od sposobnosti jezika jeste transcendiranje prostornovremenske dimenzije ovdje i sada. Datom sposobnou jezikom se ujedno i stvaraju mostovi
meu razliitim zonama u okviru stvarnosti svakodnevnog ivote, a ime ih je naposlijetku
mogue i integrisati u jednu smislenu dimenziju. Berger i Lukman istiu kako [t]a
transcendiranja imaju prostornu, vremensku i socijalnu dimenziju. (Berger i Lukman, 1966/1992
: 58)Jezik, dakle, posjeduje sposobnost oprisutnjavanja raznovrsnih predmeta koji su prostorno,
vremenski i socijalno izmjeteni iz subjektivnosti situacije ovdje i sada.
Drugim rijeima, jezik nam moe u bilo kojem trenutku omoguiti da se ovdje i sada
opredmeti iroka nakupina znaenja i iskustava. Sposobnost jezikog transcendiranja nije
lokalizovana samo na zone stvarnosti svakodnevnog ivota, nego se odnosi i na druge sfere
stvarnosti. Zapravo, kroz jezik se moe transcendirati cjelokupna stvarnost svakodnevnog ivota.
Jezik nam tako omoguava i da opredmetimo iskustva koja pripadaju konanim provincijama
znaenja, kako ih nazivaju Berger i Lukman, im nam se omoguuje i da premostimo granice
diskretnih sfera zbilje, ime se utvruje jo jedna bitna karakteristika jezika. Kao primjer autori
navodi da moemo, recmo, interpretirati znaenje sna, jeziki ga integriui u okviru samog
poretka svakodnevnog ivota. Na taj nain se specifina sfera stvarnosti sna premjeta u stvarnost
svakodnevnog ivota, ime san i znaenje istog, kako to Berger i Lukman smatraju, postaju
enklave unutar potonje stvarnosti. Ovakva transcendiranja, te premjetanja enklava iz jedne
sfere stvarnosti u drugu ine da iste postaju dijelom vie sfera stvarnosti jer su locirane u jednoj,
ali se odnose na druge stvarnosti.Razliite sfere stvarnosti se prevashodno premouju uz pomo

simbola, a Berger i Lukman istiu kako (...) jeziki nain kojim se postie takva transcedencija
moe se nazvati simbolikim jezikom. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 59)
Simbolikim jezikom se moe postii jedno maksimalno odvajanje od prostorno-vremenske
dimenzije ovdje i sada, ime se i sam jezik uzdie u regije koje su u svakom smislu nedostupne
svakodnevnom iskustvu.
Autori istiu kako [j]ezik (...) konstruie neizmjerne graevine simbolikih reprezentacija
to se pojavljuju nadvisujui stvarnost svakodnevnog ivota poput divovskih prisutnosti iz nekog
drugog svijeta, gdje se meu takvim simbolikim sistemima, izmeu ostalih, istiu religija,
filozofija, nauka i umjetnost. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 59) Osim to se kroz jezik mogu
konstruisani simboli koji se nalaze na visokom nivou apstrahovanosti od svakodnevnog iskustva,
jezik nam omoguava da te simbole vratimo odnosno da ih oprisutnimo kao odreene
objektivne, stvarne elemente svakodnevnog ivota. Zbog toga sam simbolizam i simboliki jezik
postaju bitni elementi stvarnosti svakodnevnog ivota, a posebno zdravorazumskog shvatanja
date stvarnosti.
Nadalje, jo jedna od karakteristika jezika jeste da on (...) gradi semantika polja ili
lingvistiki odreene zone znaenja. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 59) Autori kao jedan od
primjera navode da jedan skup moguih jezikih opredmeivanja iskustava, znaenja i znanja
koji pripadaju njihovom zanimanju (sociologa) gradi jedno semantiko polje. Jezik na taj nain
zapravo ureuje, putem znaenja, sve uobiajene dogaaje ili iskustva sa kojima se autori susreu
u svom svakodnevnom rado. U okviru takvih semantikih polja, kao to je ranije spomenuto,
mogue je objektiviranje, uvanje i akumuliranje iskustava,a znaenja i znanja. Sama semantika
polja odreuju ta e se od steenih iskustava i znanja zadrati, a ta odbaciti, u kontekstu
relevantnosti za zanimanje. Akumilacija datih elemenata svakodnevnog iskustva omoguava
konstituisanje tzv. drutvene zalihe znanja, koju je mogue prenositi sa generacije na
generaciju, a koja nama kao pojedincima moe stojati na raspolaganju u rjeavanju prepreka u
okviru svakodnevnog ivota.
Dakle, mi kao pojedinci svakodnevnom ivotu pristupamo opremljeni odreenim
specifinim korpusom znanja, u koje spada i sama svijest o tome da drugi pojedinci dijele dio tog
znanja sa nama. Drugim rijeima, na zajedniki korpus znanja, te zajednika svijest da taj
korpus znanja dijelimo, predstavlja bitnu odrednicu interakcije u svakodnevnom ivotu.
Drutvena zaliha znanja nam omoguuje mnoge stvari, a najvanija od njih je sposobnost da
budemo svjesni sopstvene i tuih situacija i granica u okvirima drutva. Recimo, ukoliko sam
siromaan, biu svjestan injenice da ne mogu da priutim sebi ivot u bogatom predgrau, kao
to e i drugi (siromani ili bogati) pojedinci iz datog drutva, sa kojima dijelimo drutvenu
zalihu znanja. Meutim, to nee vaiti za stranca koji dolazi iz drutva u kojem su kriterijumi
siromatva potpuno drugaiji, te pod koje ja ne potpadam. S tim strancem, u tom sluaju, ne bih
dijelio drutvenu zalihu znanja.
Piter Berger i Tomas Lukman smatraju (...) da svakodnevnim ivotom dominira
pragmatiki motiv, te da stoga u drutvenoj zalihi znanja vodee mjesto zauzima znanje
recepta, to jest znanje ogranieno na pragmatiku kompetenciju u rutinskim performansama.
(Berger i Lukman, 1966/1992 : 60) Kao primjer, autori navode kako svaki dan u vlastite
pragmatike svrhe koriste mobilni telefon.
Da bi ga koristili, oni ujedno i poznaju odreene (osnovne) karakeristike fukncionisanja
telefona. Oni znaju kako telefon radi, a znaju i ta da uine ukoliko ne radi. Dodue, ne znaju
kako ga popraviti, ali znaju koga trebaju da pozovu da bi popravio telefon. Njihovo znanje o
telefonima ukljuuje i odreeno znanje o sistemu telefonskog komuniciranja recimo, znaju da
neke brojeve imaju u imenike, dok brojeve nekih drugih osoba nemaju, ali ih mogu nazvati ako

znaju date brojeve napamet; pod odreenim uslovima mogu istovremeno razgovarati sa vie
osoba; ukoliko ele nazvati nekoga ko se nalazi na drugom kraju planete, neophodno je da budu
svjesni razliitih vremenskih zona. Upravo to je sutina receptnog znanja ono ukljuuje
minimum onoga to je neophodno za nae svakodnevne pragmatike, sadanje i budue, svrhe.
Dakle, u konkretnom sluaju, veinu ljudi s ulice, ne zanima na koji to tano nain fukncionie
telefon, koja koliina naunog i inenjerskog znanja lei iza konstruisanja telefona, niti ih
zanimaju funkcije telefona koje im nikada nee zatrebati.
Nadalje, moe se rei kako [d]rutvena zaliha znanja diferencira stvarnost po nivoima
poznatosti. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 61) Ona nam daje detaljne informacije o onim
zonama svakodnevnog ivota kojima se esto moramo baviti, dok nepreciznije informacije
dobijamo o onim sektorima koji su udaljeni od naih svakodnevnih aktivnosti. Autori tako
navode kako je njihovo znanje o sopstvenom zanimanju i njegovom svijetu vrlo bogato, odreeno
i informativno, dok svjetove drugih zanimanja, uglavnom, vrlo povrno poznaju. Moe se rei i
kako je nae poznavanje svakodnevnog ivota uglavnom uzeto zdravo za gotovo, te da je, kako to
Berger i Lukman smatraju (...) valjano do daljnjeg, to znai dok ne iskrsne proble koji se u
njegovim odrednicama ne moe rijeiti. (Berger i Lukman, 1966/1992 : 62)
Autori istiu i kako je znanje svakodnevnog ivota strukturirano (...) u odrednicama
relevantnosti, od koji su neke odreene naim pojedinanim i neposrednim pragmatikim
interesima, dok s druge strane pojedine poivaju i na naoj uoptenoj situaciji u drutvu. (Berger i
Lukman, 1966/1992 : 63) Tako oni navode kako je irelevantno za nae interese i situaciju u
drutvu to to akcije odreene kompanije opadaju, ukoliko nismo vlasnici istih; za nas nije
relevantno ni to to katolika crkva stupa u proces modernizacije vjerske doktrine, ukoliko smo
recimo ateisti; niti nas zanima to to se u dananje vrijeme moe letiti do Afrike bez
zaustavljanja, ukoliko nikada nismo planirali tamo putovati.
Treba istai kako se nae sopstvene strukture relevantnosti na mnogim takama presijecaju
sa strukturama relevantnosti drugih pojedinaca u drutvu, te je poznavanje datih strukte jedan
vrlo bitan element poznavanja cjelokupnog svakodnevnog ivota.
Tako, recimo, znamo da ukoliko imamo zdravstvenih problema, ne obraamo se naem
advokatu za pomo, ukoliko nam treba savjet za investiranje ne obraamo se naem ljekaru za
isti, niti se obraamo naem raunovoi ukoliko imamo odreene probleme pravne prirode.
Naposlijetku, Berger i Lukman smatraju kako i (...) drutvena zaliha znanja kao cjelina
ima vlastitu strukturu relevantnosti, istiui da je recimo u okviru drutvene zalihe znanja
karakteristine za ameriko drutvo prouavanje zvijezda irelevantno za ekonomske aktivnosti,
dok astrologija moe u drugim drutvima biti visoko relevantna za istu. (Berger i Lukman,
1966/1992 : 64)
Ovaj dio knjige Berger i Lukman zavravaju priom o drutvenoj raspodjeli znanja, istiui
kako se svi mi u svakodnevnom ivotu susreemo sa znanjem kao neime to je drutveno
raspodijeljeno. Recimo, naa sopstvena znanja moemo, a i ne moramo dijeliti sa svim blinjima.
Moemo ih dijeliti sa dijelimo pripadnika nae porodice, a sa dijelom ne. Nae profesionalno
znanje ne moramo uopte dijeliti sa naom porodicom, dok moemo sa pripadnicima iste
profesije. Neka specifina znanja, s druge strane, ne moramo dijeliti ni sa jednim pojedincem.
Neka specifina znanja poput, kako autori daju primjer, metoda lijeenja primjenjivih za neku
bolest ne samo da ne posjedujemo, nego se moe desiti i sluaj da nismo sigurni kojem
strunjaku tano da se obratimo (to nije bio sluaj sa ranije spomenutim primjerom upotrebe
telefona). Stoga bi nam u tom konkretnom sluaju trebao i savjet strunjaka o strunjacima. Iz tog
razloga, kao vaan element drutvene zalihe znanja, javlja se i znanje o tome kako je raspoloiva
zaliha znanja raspodijeljena.

Zakljuak
Djelo Socijalna konstrukcija stvarnosti je svakako jedno od najuticajnijih u
istoriji sociologije, a ta injenica poiva koliko na odvanosti autora da naprave zaokret od
tradicije discipline koju su, naposlijetku, i sami oblikovali, toliko i na jednom konciznom nainu
na koji su predstavili svoje ideje. Bergerovo i Lukmanovo ukazivanje na znaaj posmatranja
drutva kao dijalektikog procesa, tj. procesa u kojem ljudi istovremeno proizvode drutvo, te
bivaju proizvedeni od strane istog, ostae dio jedne znaajne socioloke struje koja ujedno
prepoznaje znaaj ljudske slobodne aktivnosti koja poiva i na naoj zalihi znanja, ali i znaaj
prinuivakih sposobnosti drutva koje se nalazi izvan nas. Ukazivanje na ulogu jezika u
konstrukciji zajednike stvarnosti, ouvanju iste, akumulaciji zajednikog znanja i drugim bitnim
preduslovima za uspostavljanje drutvenog poretka, bio je i ostao jedan zanimljiv pristup
objanjenju kompleksnosti datog poretka, koji ipak djeluje kao da poiva na tako jednostavnim,
zdravorazumskim osnovama.
Literatura :
Berger, Piter L, i Tomas Lukman. (1966/1992). Socijalna konstrukcija zbilje :
rasprava o sociologiji znanja. Zagreb : Naprijed.
Gergen, Kenet i Meri Gergen. (2006). Socijalna konstrukcija : ulazak u dijalog.
kori, Marko i Aleksej Kijuhas. (2012). Klasine socioloke teorije III. Novi
Sad.