2

Edicija
Proza

Danijel Gatarić
MUŠKOST ZORANA K.

Copyright © by Danijel Gatarić& BKG, 2015.

Balkanski književni glasnik

Beograd, Marijane Gregoran 69
www.balkanskiknjizevniglasnik.com
www.balkanliteraryherald.com

Urednik edicije
Dušan Gojkov

Za izdavača
Dušan Gojkov

Lektura i korektura
Aleksandra Marković

BKG
Beograd, 2015.

3
 Danijel Gatarić

MUŠKOST
ZORANA
K.

4
5
I lud sam za ljubavlju, ali ne nastupam.
(Leonard Koen,Toranj pjesme)

6
7
Mama me pomilovala poslije nedjeljnog ručka i to
je sve od nježnosti što sam dobio otkad si otišla. Sad
znaš kako mi je.
Treba mi naš ljubavni ortakluk, a ne ovo mentalno
blato u kojem sam, treba mi...
I što se ono kaže ljudi žale za mnogim stvarima.
Ja jedino uvijek i sa stopostotnom sigurnošću ne
žalim što sam te ljubio i što sam opet na prvoj liniji
ovog rovovskog ratovanja, ne povlačim se, makar
ignorisala moje postojanje i otišla miriti drugu
zemlju i gledati tim čudnovatim očima
razoružavajuće u druge duše. Ja sam tamo gdje
sam, mislim već oduvijek. Kad kažem žena, ti si tu i
uspavljujem se misleći na tebe, to mi ne možeš
oduzeti....
Pisao sam joj i pisao. Odgovarala je ponekad, kratko i
zlobno, razarajuće, nikako poštom, tek jeftinom sms
porukom, vjerovatno su u Njemačkoj besplatne,
znao sam reći naglas.
Pisma sam slao poštom, debele blijede tete su me
8
voljele na šalterima, priznao sam im da se udvaram

9
dalekoj ženi koja me čeka. Priznao, nisam govorio
istinu da sam tu ženu prevario i da je s drugim otišla
dalje, mislim da sam nas lagao sve zajedno, podbočen
na žuti šalter s pokušajem osmijeha trpao sam
nervozno papir u kovertu sa strogom adresom:
Gutenbergstraße 13, Hamburg, Njemačka.
Nakon slanja zvao bih prijatelja na hamburger i pivo,
teško je to progutati sam.
Vašarski Hamburg, sigurno je grozan i mastan grad,
bez obzira na kaloričan Mek nešto je u tom imenu
govorilo da ću ostati gladan.
*
Radio sam za šalterom hostela blizu glavne ulice,
na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve otuđene
parove.
Oaza za ponoćne sastanke, nekulturno sa zadahom
na aceton od lošeg vina tipovi sa zaliscima traže
sobu na sat, neki i na pola, ovi novi brzi dječaci:
Druže, možemo li se dogovoriti, tuškajući
dvadesetku ispod Džojsovih Dablinaca koji su ležali
na bordo rokovniku, žene su buljile u izvezene
goblene na tapetama.
Nisam pristao, nikad nisam, zašto bih, ako već
varaš imaj lovu za to, budi Džek, rekao bi moj
nastavnik geografije, ne znam zašto sam se sjetio
te izlapjele budale što je klepala šaljivdžije štapom
po glavi. Ne moram naglašavati da sam bio
duhovit dečko, ali ove varalice, vjerovatno su u
10
pitanje dolazile dječije pelene

11
ili prošlomjesečni račun za struju. Kakav će izgovor
dati gospođi ne znam, za prazne testise još manje.
Ko zna, možda ona dolazi nešto kasnije sa šefom,
to bi bila dobra tema za roman ili bar kratku priču,
no poslije, ima vremena za pisanje, mlada je noć, još
je kao u pomenutim pelenama na sebi.
Kazaljka pokaza dva, Dablinci nisu pomagali, Histori na
portablu takođe, san sakat, nemoguć, nevješt.
Kad sam patio od nesanice dosta sam razmišljao o
Lorejn, Lorejn, to joj nije pravo ime, daleko od toga,
njeno ime je prozaično, obično, no opet ne toliko
provincijsko koliko se meni čini.
Lorejn, htio sam napisati roman o tebi, baš ovdje za
recepcijom i postati slavan s njim:
Zoran S. Kalezić na naslovnici, Recepcionar koji je
volio, prvo lokalno i bezvrijedno, intervju u Glasu,
zatim Politika pa NIN, onda za finale Riders Dajdžest.
Primijetiće me noseći debele krupne paprike jednog
oblačnog oktobra žureći kući da ih napuni i tad bi
me ugledala na policama između Plejboja i Roling
Stouna. U masnom Hamburgu moja ogromna još
masnija glavuša, blijed ten, mrvljen nos i zaspale
oči bi hipnotički gledale sa polica trafike Lorejn,
onda ćeš ispustiti urin boje paprike koje će se brzo
kotrljati po sivom pločniku kao impulsi po mozgu
izbodenog opušcima i uzećeš najlon primjerak i
gledati otvorenih džoker-usta i njima posisati sav moj
ponos.

12
Novi pravac, novi mesija, genije! Stil kakvim bi Tesla
pisao da se odlučio za prozu, jer Tesla bješe pjesnik
Lorejn, baš kao ja, sve to će servirati taj novinarski
skupocjeni papir. To je sudbina, Lorejn, Bog tako
hoće i Isus i Sveti Duh, svi su na mojoj strani, jer moja
greška je jedna, pokajao sam se, sad je tvoj red da
se kaješ. Obrisao sam znoj sa čela omanjim
peškirom ispod police.

Iako je fotelja prilično udobna ovdje, na raskršću, u

glavnoj ulici sa pristojnim mrakom za otuđene
parove, mašta mi raspali hormone sreće, smijuljio
sam se podlo, naglas. Mada, šta sam mogao
očekivati, Filološki još čeka da položim četiri ispita
koja odavno ne učim, posao profesora književnosti
ne čeka, jer ga nije bilo ni u malim gradovima sa
malim školama sa suvim profesorima koji još uvijek
žele da te šibaju za neznanje i nedostatak
komunizma među zubima.
Lorejn je otišla, da je tu sve bi bilo drugačije, mogao
bih očekivati, mogao se nadati, magija smisla
postanka je u njenoj tišini, mogao bih čitav život
slušati tu tišinu, zadovoljan i blažen.
Sad mi je jedina nada ovaj rokovnik ispod Dablinaca
koji čeka da bude popunjen svim tim rečenicama i
dijalozima, dok se paprike prevrću po pločniku,
Lorejn, ti ćeš žaliti, a za tačno tri mjeseca ću imati
dovoljno novca da dođem u Hamburg i nađem te
13
na izbjegličkoj adresi s tim dripcem.

14
Da li da pišem slavni roman ili da spavam? Telefon
kaže četiri. Slava će ipak da sačeka, zaspaću ispod
pulta na kaputu svježe tucane žene.

*
Težak i popišan vodicom umora, ustao sam prije
smjene, Sveti Đorđe, ne znam šta si čekao, već
godinu dana radim ovdje, pobij ove aždaje
sudbine što sikću na mene i vrati Lorejn!
Otišao sam i umio se u toaletu, kakav prizor, kakva
blijeda zvjerka je buljila u mene, trbuh mi se počeo
javljati od brze hrane: 'Bem ti Hamburg! Pljunuo sam u
ogledalo i istog trenutka obrisao. Patetičan sam
ujutro. Daliborka čistačica je stigla. Divna žena,
bucka u ranim pedesetim, ima dijabetes i tri sina,
studirala kriminalistiku, završila na patosu, kad god
bi ušla na vrata to sam morao da pomislim.
Donosi voće i domaći sok od paradajza, inače eliksir
za sve vrste mamurluka, osim od rakije, tu bitku si
izgubio kakogod, onog momenta kad si odlučio da je
piješ.
– Tu si, Zorane sine, evo ti breskve. Opet si blijed, jesi li
pio?
– Nisam, Daco, nisam! – vikao sam iz toaleta.
Čujem kako istresa limenke piva iz kante za
smeće. Čekao sam da ode na sprat da bih
zbrisao.
Jutro je prljavo oblačno, pod miškom nosim breskve,

15
Dablince i prazan rokovnik, on je najteži.

16
Gazda preuze ključeve gledajući me podozrivo,
krupni ćelavac, ne mnogo bistar, ali voli da daje
upute o ponašanju prema mušterijama. Neko se žalio
da pijem pivo, loš jebač sigurno ili onaj što je htio
za manje love da se nasladi. Klimnuo sam i otišao.
Dan je ostao oblačan, pravi dan za pisanje,
udahnuo sam, a zatim srčano zagrizao breskvu,
bilo mi je stalo do pisanja kao mačo ćaći do kćerkine
nevinosti. Nekako stidljivo, unaprijed poražen krio
sam to od sebe u očnjacima koji su grebali hrapavu
košpu, jer iza toga je stajala ona, visoka, tanka Lorejn.

Ručao sam na kiosku, komad pice sa previše lošeg

sira. Mrzio sam ga, mrzio sam i ženu što ju je
spremila. Osjećam da ni ona prema meni ne gaji
ništa veću ljubav. Sa loše nacrtanim obrvama i
aknama pod lošijom šminkom čačka udaljene zube
dugačkim ispucalim noktima. Gleda tupo u daljinu,
zatim grubo nanosi sjaj za usne, a zubi buntovni i sivi
kvarili su već pokvareno.
Pitao sam odakle je.
– Iz Čelinca sam, jesmo li zemljaci? – reče šeretski
kezeći se.
– Ja sam iz Crne Gore – lagao sam namjerno.
Ostavio sam papir u korpi i otišao bez
pozdrava.
Tako je teško preći most do mog stana, taj most
uvijek turobno levitira, u stanu me niko ne čeka, ne
baš niko, tu su neoprano suđe i računi od prošlog
17
mjeseca.

18
Telefon zvoni dugo, moj otac pita imam li novca, učim
li…
Rekao sam duplo da i čekao kraj. Majka šalje
pozdrave, bili su daleko, u tom selu, selu gdje sam
proveo djetinjstvo sa žilavim konjima u drvenim
torovima koje sam jahao s drugarima u sumrak kad se
odrasli vrate s posla.
Konji su prodani, ograda porušena, ostao je samo taj
fantastični sumrak, možda da pišem o njemu?
Prespavao sam dan, zvonce me probudi, bio je to
predsjednik, ali ne republike, već kućnog savjeta s
računima.
– Uzmi i za prošli mjesec! On zbori knjiški, maštao
je o ovom poslu, ima svesku s tvrdim koricama, lenjir i
sve.
– Zar moram ovo da plaćam, lift rijetko koristim?
– Moraš, svi stanari su u udruženju etažnih
vlasnika tako i ti, jedino da vidiš sa vlasnikom
stana.
– U redu, platiću do kraja mjeseca. Zalupio sam
vrata, nisam volio kompleksaše željne autoriteta,
znao sam da ću morati platiti s obzirom na to da mi
je gazdarica prava sebična kučka. Možda da sam
pokušao nešto kod nje, nije mnogo starija od mene,
roditelji joj kupili stan da iznajmljuje poganim
sirotanima. Možda bi isposlovao nešto, ali ta
pohlepa koju nosi u očima me sprečava. Uskratiti
pohlepi, dobar moto. Arogancija mi ne smeta koliko to

19
more pohlepe u sitnim plavim očima. Prestala je
dolaziti zato što kiriju plaćam u banci na moje
insistiriranje, zbog smjena, rekao sam.

20
Vjerovatno je i ona jedna od vladara ljudi guštera o
kojima mi je pričao moj dragi kolega na prošlom
hamburgeru. Te teorije uvijek nasmiju čovjeka,
Sveti Đurađ je aždaje potamanio, Hari to nije znao.

Našli smo se u roštiljnici blizu glavne ulice i

pristojnog mraka za sve otuđene parove, da, kod
hostela.
Jedemo industrijske kobasice sa senfom, Hari iako
herojskog apetita nije tako izgledao, suvonjav i nizak,
brzog zalogaja priča o nečem novom, o
piramidama u Kini, tačnije o stotine njih.
– Njih su krili, prijatelju, ali ne mogu više, to je maslo
masona.
– Zidara sigurno – nasmijao sam se punih usta.
Briše senf ćutke, smeta mu moja podrugljivost na
detaljno iščitane teorije zavjere.
– Ima tu svega, ali Hari, ja sad moram u smjenu i briga
me za guštere u piramidama…
– Ali zar ne vidiš, oni baš hoće da ti tako
razmišljaš, zar je u redu da ti radiš takav posao,
čuvaš hostel u noćnoj smjeni. Kad si se poslednji put
naspavao, kad?
– Spavam danju, Hari.
– To nije isto – klimao je prstom ustajući od stola.
– Sve bi bilo drugačije da…
– Znam, da Anja nije otišla, ali jeste i to je to.
– Nije, Hari, nije, naći ću načina da vratim Lorejn,
21
mislim Anju.

22
– Lorejn? Luđi si no što sam mislio. Hajde idi radi, ja
sutra rano ustajem.
Hari ubrzano nestade kroz pristojan mrak da hvata bus
za svoje veselo naselje Lauš. On radi na fakultetu kao
asistent i ne mari za mušterije koje će još malo
početi da dolaze, ne mari u istoj mjeri koliko ni ja za
njegove guštere.
Sveti Đole, pomagaj! Pogledao sam gore šireći
ruke ispod neonskog svjetla hostela Orijentir.
Smjena prođe obično, tek dva starija para u legalno
pristojno vrijeme. Uspio sam da spavam, na Lorejn
nisam mislio, roman sam ostavio po strani u mislima,
doći će kad dođe. Vjerovatno u neki ponedjeljak,
literarni ponedjeljak, zvuči kao emisija o kulturi na
lokalnoj televiziji.
Polusvjež i odmoran pojeo sam tri kisela krastavca i
jogurt, možda izvučem kilažu. Danas treba da
uradim nešto veliko, to mi je potrebno, osjećaj
moći. Motor!
Kupiću motor, kupio bih ga da nisam klošar, nešto
drugo.
Kući nisam išao, popio sam kafu u centru, u
snobovskom dijelu, gdje je skupa, ali i bogata ukusima
Kolumbije.
Posmatrao sam žene, djevojke, djevojčice, tad mi
se vratila Lorejn, i sve te ženke su nosile nešto
njeno, imale su sreće bar toliko da imaju nešto
kao ona. Neke su imale njene duge noge, neke

23
opušten i graciozan hod, druge su krile oble
skakutave grudi, ima uska

24
ramena, neko bi to smatrao manom, na jednu sam
brinetu prstom uperio kad sam ugledao ramena
odbjegle Lorejn.
Prćav nos je ovaj dan česta pojava u Gospodskoj
ulici, u ovom gradu jedva dovoljnom za čovjekovo
preživljavanje, kamoli gospodu. Eno još jedan nos
prćave Lorejn, njen stil oblačenja nisu imale sve, ali
tu i tamo fotografije Voug modela iz devedesetih bi se
pojavile.
Kafa se popila, novine su se pročitale, vlast je i dalje
vlast, kultura je još uvijek predaleko od mog
imena, nema me ni u Glasu.
Sad sam već pospan, prazan, obećao sam si nešto
veliko.
Na kafenoj linoleumskoj tabli ispisana reklama za boks
klub, prvi mjesec besplatan, Starčevica.
To je veliko, šampionski. Nije motor, ali je
momački, plemenito. Biću žestoki pisac romana.
Zajebaću i Hemingveja i Bukovskog i sve druge
njima slične imitacije.
Prije posla idem na boks, a sad na spavanjac da se
odmore ove zlatne ruke, smijao sam se šeretski sebi
podrigujući na kisele krastavce.
*
Imao sam plave iscjepane rukavice iplavu pocijepanu
arkadu, kako se to desilo, početnička nesreća.
Opalio sam šampiona u teškoj kategoriji, dovoljan je
bio jedan podrugljivi uzvik od strane kolega u klubu i

25
krv bi slana

26
kao Lorejnin pazuh prošlo ljeto. Tako sam ležao
na strunjači improvizovanog ringa iznad ruke taštog
prvaka sa glupavim osmijehom na licu.
Nije me kužio, ali je poštovao bezobzirnost na
povredu.
– Dobro si? Omaklo mi se, oprosti, treba da paziš da
se ne zalijećeš. Govori sad kao zen učitelj, a prije
dva minuta kao bijesan bik je zavaljivao rogove u moje
vrećasto tijelo.
Tek tri kopče, trener me vozi u ambulantu u
izraubovanom Ford Eskortu.
– Srčan si, mogli bismo nešto napraviti, tijelo jeste
tromo, tako i refleksi, imaš osjećaj, to je bitno.
Trener ne zna da sam bio sve Nijemce svijeta
zalijetajući se na njegovog prvoborca, on zna da sam
ljut na Šampiona i da želim osvetu. Trener ne zna i
da večeras radim. Odvezao me zakrpljenog do
Orijentira. Ostavio je peškir i knjižicu bokserskih
vježbi.
– Pređi to dok rana ne zaraste. Onda na trening,
nemoj da te mala ogrebotina otjera, znaš, nije on
mislio tako, meni su šake lomljene dvadeset I četiri
puta, nos upola toliko i bio sam šampion na kraju.
Govorio je istinu trener, živih očiju, proćelave
sijede glave, izgleda kao Miki iz Rokija, mada sam ja
sve samo ne Roki.
Namignuo sam i ušao na velika vrata u novu smjenu.

27
Trebalo bi da budem zadovoljan, nešto veliko se
dogodilo iznad lijeve obrve, to sam jutros i tražio,
zar ne.

Tri sam dana samo spavao, nisam mislio na pisanje,

fakultet, ni boks, dobro, na Lorejn jesam.
Kako vratiti Šampionu? Moraću prestati piti pivo,
prelazim na koka-kolu bez šećera.
Trenirati, predano trenirati, držao sam palac u
vazduhu gledajući se u ogledalu kupatila hostela.
Smjena tek počinje, juče je šef dolazio i kritikivao
zavijenu arkadu. Nije vjerovao da treniram boks, nije
vjerovao da sam umalo oborio šampiona, ali da
sam dobio batine, to jeste.
No, razlog dolaska je maloljetnička prostitucija, ne
želi da ima išta s tim. Došli su radnici i uveli video
nadzor po sobama.
Sobe, hm. Pritrčao sam pultu i na novom flet-skrinu
ukucao šifru za sprat kamere i u sobi tri ugledah
čupavu guzicu višeg stručnog saradnika u Vladi
nad gospom s kojom dođe. Impresivna tehnologija,
nasmiješio sam se, ali ovo pumpanje dupeta me ne
uzbuđuje. Ipak sam ga izvadio i pokušao da se
zadovoljim zamišljajući sebe nad tom zrelom kruškom
administracije. Indiskretna gospa je dobrodržeća
dama, ona što ide na aerobik sa kćerkom i jede tri
jabuke dnevno umjesto obroka. E ta, previše se
šminka za moj ukus, ali njemu, mom svojeglavcu to

28
nije

29
smetalo, nisam uspio do kraja, no obrisao sam se o
zaboravljeno krzno ispod pulta.
Otišao sam do toaleta, umio se i oprao.
Čule su se stepenice.
– Doviđenja, rekli su zajedno.
– Dođite nam opet, rekao sam previše zadovoljno,
zadihan i crven.
Pogledali su se u čudu, mislim da će promijeniti
hostel, ali neka, imam toliko mušterija koje ću moći
da vidim i žena kojima ću moći da se divim. Ona
mlada asistentkinja recimo, ali tek idući četvrtak.
Naglo sam ožednio, kupio sam koka-kolu ziro, samo
me čekaj, Šampione. Lorejn, pored toga što ću biti
pisac, biću i zgodan, opak pisac, a s tim se zaista ne
vrijedi boriti.
Stounsi su svirali na radiju, voda kapa preko zavoja na
limenku, junior odmara u pantalonama, lajf iz gud.

Pisao sam Lorejn ponovo, prošlo je deset dana od

prošlog pisma, nije ništa odgovorila, telefon ćuti.
Opet sam depresivan otkad se ne čujemo, otkad se
ne viđamo, otkad si otišla… Evo gledam film sa Hju
Grantom koliko mi ljubav nedostaje. Da hoću
nešto drugo zvao bih bilo koju zainteresovanu, ali mi
se izgleda ne poznajemo koliko ja mislim da da.
Riječ čežnja koliko god lingvistički smiješna dobija
novo značenje i penje se na spiritualni nivo.
Kao što vidiš još uvijek sam dobri romantični

30
dječak i planiram da ostanem takav.

31
Zamisli samo kako je griliti se u krevetu pored
ogromnog prozora i mekane deke.
Žao mi je što tvoje divne koalaste oči izgubiše vid.

Poslao sam, tete u pošti su se smiješile kao

tinejdžer na porno-sajtu. Divno, bajno, zvao sam
Harija na klopu, u restorančić u Boriku Mrkvica, tu
služe zdravu hranu, tu se hrane šampioni.
– Zašto me zoveš ovdje? – siktao je Hari.
– Šta ti je s okom?
– Ma ništa, na boksu, sad sam bokser, Hari.
– Kako, kako si ti? Kakav boks? Unezvijeren kao
vjeverica me posmatra, dok žvaćem bavarsku kiflu
sa ćuretinom.
– Odlično, moram samo da se osvetim ovom divljaku
i na vrhu sam svijeta, Hari.
Smijao sam se, više zbog pisma koje je sad
odloženo na hrpu i čeka da bude raspoređeno za
Njemačku. Kolika je vrijednost tog papira, tih
napisanih redova plavim naliv perom koje sam poslao
Lorejn. Sva ta kompozicija slova i rečenica su moji
vojnici, pretorijanci ispred pješadije tamo nekih
švapskih varvara. Lorejn nemoj biti Helena, nemoj
biti…
– Gdje si ti otišao? – pita me Hari nad praznim
tanjirom, smrknut.
– Tu sam, lafe, tu.
– Ovo je malo, suvo i skupo, šampione, zagledao je u
32
račun Hari.

33
– Šta da se radi, moraš podržavati sport.
– Kako su stvari kod tebe? Gušteri osvajaju?
– Oni su tu , samo ti nisi dovoljno otvoren da to vidiš.
Brine me to sve, u Trećem oku piše da su se Maje
preračunale i da je smak za tri godine tako da imamo
vrlo malo vremena za…
– Dobro, Hari – prekinuh ga – kako ljubavni život?
– Sve je po starom, Marta je tu, galami često, ali je
dobra u svemu drugome tako da joj praštam.
– Šta ona misli o Majama?
– Pitala me je samo da to nisu neke studentkinje,
ostalo je bombona za nju, ona je uz mene, nije kao ti,
bokser ispranog mozga. Šta je sa pisanjem, Beneš?
– Ne znam, tu je, čeka dane borbe.
– Vidio sam konkurs za kratku priču u Glasu,
nagrada je šest hiljada maraka. Pokušaj.
– Stvarno? Da znaš da hoću, Hari, da znaš da
hoću. Uzeo sam Harijev Glas, pozdravio se i krenuo
kući. Dobro ću da se naspavam i da odradim petsto
prednjih direkata u prazno. Ponavljanje je mama
znanja, zatim na posao, a priča, priča će da dođe
sama.
*
Klepao sam lijevom pesnicom u štok od vrata
danima. Stvar je ta da blagim otvaranjem kuka ka vani
dobijem snagu prednjeg udarca, gard sam već
iskristalisao, lakat mi previše bježi vani i time rasipa
energiju, ionako teško skupljenu. Zamjerio sam i

34
prsima na malom broju sklekova koji mogu da
izvedem. Direkt

35
sam ponavljao i ponavljao, nije bilo vajde, lakat i dalje
radi svoje, kao defektan Hofman u Midnajt kauboju.
Ugledao sam kanap za rublje na balkonu koje ionako
rijetko perem, skinuo ga i obvezao oko laktova. Samo
sam zamišljao udarac, pokret, amplitude, rotirao
pesnicu u glavi, sve je fizika, imao sam dvojku, ali to
sam znao.
Udarac, zamišljao sam ga na licu ćelavog pavijana
što mi razbi arkadu, pokvario planove sa Lorejn, da i
on je kriv što mi se ona na javlja.
Postao sam bijesan zbog Lorejn, tad je izletio savršen
direkt u visini brade na štoku, na njušci ćelavog
pavijana! Oduševljenje, stajao sam nasred sobe
skupljenih nogu kraljevski dignutih pesnica, gledao u
poniženog pavijana na patosu, kao Ali iznad Soni
Rolinsa. Runda dvanaesta na isteku u tačno osam
sati i… Klej mora na posao, svi ti blicevi će morati da
čekaju, umivao sam lice pod treperećom neonkom.
Na poslu me čekala koverta, legla je plata, ležala je
na pultu, naravno nisam prijavljen kao i dobar dio
naše zemlje nalazio sam se u toj sivoj zoni, prebrojao
sam novce i legitimno siv čekao kraj smjene.
Veče je ušla u finale kad na vrata uđe direktor
direkcije za oporezivanje sa plavokosom damom
koja takođe ima grb direkcije na tamno plavom sakou.
Iskali su sobu, tražio sam po pultu ključ analizirajući
pratnju. Noge i gospin struk su impresivni, tijesan puš
ap krije silikone koji su vjerovatno presudni pri
36
zapošljavanju,

37
karmin boje višnje nije pokazivao nervozu,
štaviše, drskost na licu ukazuje na damu željnu
karijere, možda, a možda je bila samohrana majka
koja nije imala izbora i podala se ljubavniku na višem
položaju. Sve bi to bilo uredu, da ispred mene
prosijedi oniži direktor nije cupkao u mjestu željan
višanja. Dao sam mu ključ.
– Laku noć, gospodine – dodao sam, na šta direktor
obliza brčiće znoja iznad tanke usne.
Za njim laganim hodom uz stepenice pođe
kneginja poreza.
Nisam imao izbora, morao sam da pogledam ovaj
obračun.
Upalio sam nadzor u sobi i posmatrao. Bucko pade na
krevet kao miš u kavezu, ona se polagano skidala
ispred posteljine. Nije krio uzbuđenje, skinuo je sve
sa sebe i ostao samo u crnim čarapama navučenim
do početka koljena. Bacio se na krevet leđima
zverinje čupav, ogromnog vrećastog trbuha i
oteglih grudi.
Ona, nosi samodržeće crne čarape i gaćice u istoj
boji, grudnjak je pao. Bio sam u pravu, skoro da sam u
potpunosti mogao da vidim silikonske grudi koje su se
njihale ispred očiju isplaženog diše. U krevet se
ušunjala polako počevši da ljubi izbočinu
nadahnutog direktora. Zatim se popela na njega
opkoračivši ga maskiranim nogama i sigurnim
pokretima odradila sve u dva minuta.

38
Uzbuđen, nisam ni pokušavao da se dodirujem,
nešto me podsjetilo na Animal kanal i odnos zmije i
miša.
Ležali su dugo jedno pored drugog, miš dugo
govori, zmija puši cigaretu. Kad su sišli nisam ih
pogledao. Gledao sam u svoje novce, kad platim
račune kupiću 42 sardine i pola džaka pasulja, to
jedu sportisti u razvoju, iako ne vole. Igra zmije i miša
ne dolazi u obzir.
Ugasio sam nadzor i upalio portabl TV, na njemu Ceca
pjeva užasnu pjesmu iz devedesetih. Uzeo sam
Glas, pogledao rubriku kulture što mi Hari dade.
Zadnji rok za slanje priče na konkurs je sutra, što
znači samo jedno, večeras se piše, Šampione, te
hiljade su tvoje: aždaje ljenosti, Sveti Đorđe na vas
kidiše.

O pasulju, Ceci i nečem novom

Sjedi ovdje pod smokvu u hlad, sad ću ti ispričati

zašto ne volim pasulj. Može hladna bevanda?
Tad sam još bio vojni policajac i trebalo je da po
prvi put odem javiti da je neko poginuo u ratu.
Vraćao sam se sa fronta i nije mi to toliko teško
padalo, nekako sam ravnodušno sve prihvatao,
kao da će sutra za mene tako javiti. Bijeli opasač
visi na umorenim ramenima, dugo se nisam šišao,
ni brijao, s pravom bi me CNN-ovci mogli nazvati
četnikom, štagod to tad značilo.
39
U plavoj ladi nivi sam vjerno pratio nizbrdicu, na radiju
je pjevala Ceca, nešto: – … ne računaj ne mene...
pojma nemam, zvučalo je tako daleko odavde.
Preslatko, bezbrižno, bogato, bogato kao u lovi.
Tekst i muzika su, u stvari, užasno jeftini.
Pred seoskom trošnom kućom kao u nekoj
narodnoj, nije bilo nikoga, radio sam ugasio
kundakom Škorpiona, jer se tako i palio, Ceca utihnu
i lada takođe. Hodao sam prema drvenoj ogradi,
skoro pa se ne varam, ali selo se zvalo Kosturovci,
tako se uvijek zove kada se ovo radi. Iskašljao sam
šlajm i slučajno ga pljunuo po čizmi, slina se
otezala i vraćala nazad, kao degenerik brisao sam
se tražeći nervozno vojni duvan po džepovima.
Ništa, ušao sam u kuću nesmotreno, nisam kucao.
Nikad ne kucam. Imam problema sa strpljenjem još
od prvog ispaljenog metka.
– Pomaže bog, sinko – čulo se sa drvene stolice.
Baka osušena kao mošti ili balzamovana mumija,
gledala me nebeskoplavim očima, jedino su one još
uvijek bile neispijene i bistre. Kuća je, iako uredna,
vlažna i memljiva, sa malo namještaja i puno
raznobojnih ponjava.
Vazduh treperi, sa šporeta „smederovca 711” širio se
miris pasulja. Ogroman crveni lonac sa bijelim
krugovima, zagorio sa strana, oko njega su skakali
baloni pasulja i pržili se po vreloj plati. Mučnina mi
se penjala do grla, nakon čega sam prozborio:
40
– Bog dao, bog uzeo, bako, sin vam je juče poginuo,
na Ozrenu, pravi junak, moje sa...
Morao sam istrčati, uspio sam poluokružiti kuću i
kod omanjeg plasta sijena prekrivenog najlonom
Unprofora povratiti iz sebe enormne količine pasulja.
Nakon nekoliko grčeva znoj se prosu po licu (zakleo
bih se da sam to jutro doručkovao narezak). Žurno
sam se vraćao u kuću kad se ispod vinove loze
našao tanjir pasulja koji se pušio i baka kako ga
servira:
– Uzmi, sinko, da se ne ohladi.
Zatim je stala kraj mene u svoj svojoj tišini, čudnoj
spokojnosti i bezvremenoj crnini.
Teškog pokreta i zgađen sjedoh ispod vinove loze.
Kroz
krošnje prži sunce u odsjaj metalne kašike, to me
tjera da žmirim dok na silu trpam go pasulj u sebe.
Gutao sam ga zatvorenih očiju, polivao se po
bradi, po uniformi, bijelom opasaču, hladan znoj je
kapao niz lice. U uglu oka stoji baka, a ja kao
prokletnik žderem pasulj. Davio sam se, sunce je
uporno pržilo, ne znam kada sam osjetio da
udaram kašikom po praznom tanjiru, pasulj je
nestao, ni bake više nije bilo.
Vratila se u kuću ili je u svoj toj vječnosti crnine
iščezla u nešto novo?
– Ona je sigurno iščezla u nešto novo – rekao sam
sebi, sjeo u ladu i krenuo.

41
Cecu više nisam palio, pasulj sam na prvoj krivini
povratio, eto zato, zato ne volim pasulj, ni Cecu. A ovo

42
hercegovačko sunce tako prži da je ta baka, evo
sad tvrdim sasvim sigurno, iščezla u nešto novo.
Šta ti misliš?

(KRAJ)

Sjedim i ispijam koka-kolu ziro, šest je sati, kazaljka

na laptopu se osjeća jednako važnom kao i ja.
Napisana priča je dobra, penisa dobra, odlična!
– Dobro jutro – uđe Daca inspektor u hostel.
– Kako si prošao, Zorane sine?
– Odlično, pisao sam.
– Kako je ovdje prljavo, mislim stvarno, ljudi su stoka –
kuka Daca, nadgledajući ulaz u hol pripremivši
kantu za vodu i džoger.
– Smršao si, jesi dobro? Da nije šećer, crni Zorane?
– Ne, radim na tome, vidiš da sam postao bokser.
Pokazujem prstom na prljavu traku koja krije šavove
iznad oka.
– Vidim, vidim, to me i sikira. Evo ti sok od paradajza,
popij malo, poslije ovakvih noći sigurno pomaže.
– Hvala, Daco, šta bih ja bez tebe.
Poljubio sam je u obraz, uzeo staklenku gustog
tečnog paradajza, ispio pola boce, a zatim se
uputio u poštu.
Da li da pišem Lorejn, ne znam šta… Znam, poslaću
joj priču, možda se oduševi i shvati da je luda što
glumi gastarbajterovu ženu i vrati se našim dugim
43
vikendima u krevetu, crno-bijelim filmovima i ničemu
drugom do

44
malo donjeg veša da nas povremeno dijeli u
pauzama divljih odnosa.
Okretao sam se za mladim službenicama na ulazu u
poštu. Gladan sam, žedan žena i njihove utrobe.
Pored mene prođe zanosna crnka uskog struka i
uvijenih leđa unazad, osjeti šta je probudila u meni i
ispod sve te šminke naziralo se rumenilo. Priđoh
njenom šalteru čim je sjela. Pogledala me crnim
očima sa toliko mraka za još trinaest Banjaluka.
Predao sam dvije koverte sa naznakom za konkurs i
jednu za Hamburg. Izbjegao sam uobičajene
službenice zbog ovog plijena.
– I? Preporučena ili obična?
– Ti si sve samo ne obična. Ovo bi srednjoškolski,
ali nisam imao ništa drugo u rukavu, možda pola
flaše paradajza.
Nasmiješila se i kucala na prevaziđenom službenom
računaru: PREPORUČENA.
– Dvadeset sedam maraka i trideset feninga.
– Sa zadovoljstvom, gospo, evo, dokad vam je smjena?
Preporučio bih vam kafu u društvu interesantnog
noćnog radnika hostela Orijentir.
Ponovo se nasmijala: Zapamtiću to.
Prijatno odbijanje, bilo je ok, to su nijanse, ostavio sam
trideset maraka, sportski sam prihvatio odbijanje.
Ponekad je divno odbijanje bolje od traljavog
prihvatanja, šta ti misliš? Pitao sam praznu flašu
soka od paradajza koju sam eksirao ispred pošte.

45
Plata u džepu čeka, idem kupiti četrdesest dvije
sardine, četrdeset dvije ribe djevice za upola toliko
dana, one su samo moje, dobro čuvane ribe za
budućeg dobitnika nagrade, zaključio sam opalivši
savršen direkt u smogast vazduh grada, a pasulj
ostaje u priči.

Sanjao sam Lorejn, bili smo u bioskopu gledali

nešto od Vudija Alena, ona se smijala, ima tako
muzikalan smijeh, možda jedino fragmenti
Betovena bi to mogli približiti, sve ostalo naspram
toga je ništavilo, jad. Volio bih da mogu da
plačem, to bi vjerovatno bilo dovoljno, ali rijetko
sam plakao još od djetinjstva, to su već bile
sapunske opere.
Još imam mali rez prišiven crnim koncem iznad
obrve, za koji dan ću ga izvaditi… a što ne danas?
Povukao sam konac, još ležeći u krevetu, krv poleti
na trzaj prsta tankim mlazom u oko.
– Lorejn, oči mi krvare zbog tebe!
Šutnuo sam dušek i otrčao u kupatilo spirajući
ožiljak. Moram staviti flaster, pukotina nije zarasla,
oko sad nosi krv u sebi, kao kliker izgleda u ogledalu,
Lorejnin kliker koji neće da plače ni po cijenu krvi.
Niko s njim neće da se igra.
Dobra strana jutrašnje sardine je ta što stomak nije
vrećast u ogledalu, ali su pantalone koje sam
oblačio za posao postale. Moraću kupiti nešto

46
nove odjeće, izgubio sam sigurno pet kilograma, ali
na moju visinu

47
to se nije lako dalo primijetiti, još uvijek sam krupni
gorštak, ponosni predstavnik svog sela, vojnik legije
Svetog Đurađa koji vodi pravedne borbe, možda
prije Terminator koji sad treba na posao ovako krvav.
Zalijepih flaster na ranu.
Danas preskačem trening, ionako sam ovladao
direktima, sad su na redu krošei, ćelavac neće znati
šta ga je snašlo, biće to takva veza da će se i
Tajson naštucati tamo negdje u Americi zbog brzine
kojom ću da patosiram takozvanog šampiona Be
Ha. Šampion, kakva država, takav šampion.
Mobilni kratko zavibrira, da nije Lorejn? Dopala joj se
priča i shvata da griješi?
Ne, to je Sonja, dugonoga plavuša na koju sam
pokleknuo, dok sam zvanično hodao s Lorejn.
Sonja, lijepog mirnog lica monahinje i neobično
visećih grudi ispod kojih sam se svojevremeno krio od
zvuka ulice. Ima ogromne grudi koje se nisu opirale
gravitaciji, čak naprotiv, opirale su se anatomiji,
mogla ih je staviti na sto i tanjir između njih, a one bi
poslušno čekale ruke da ih se skloni, nevjerovatno
mojim očima, ali istinito.
Želi da se vidimo, Sonja ima dečka, on je miran,
kako ona kaže, bez vatre kao pokisle Zebra šibice.
Navodno se previše lako lomi i on i njegov mališa.
To za mališu nije rekla, ali dalo se pretpostaviti.
Odgovorio sam da ne mogu večeras, da dođe sutra,
prije no odem na posao, pet časova, adresu zna.

48
Lorejn, žao mi je, ovaj put si ti izabrala, nemam
problem pratiti ženu kao vođu puta, možda te Sonja
odagna.
Mrtvi četvrtak na poslu, očekivao sam asistentkinju
večeras, onu što dolazi s profesorom na
stimulaciju. Profesor je gostujući u Banjaluci i u
njenom tijelu. Ima ukusa profa, ona je bombon BL
univerziteta. Odagnao sam prljave misli i upalih TV.
Zatekao sam našeg Predsjednika u političkoj šaradi
s lokalnim novinarom. Dvometraš, isfoliranog prostog
jezika i bez manira, predsjednik vrijeđa gledaoca dok
mu postavlja pitanje o izgradnji puteva.
– Ne seri – reče naš Predsjednik, zatim nastavi
sličnim tonom. Kakav nedostatak ukusa za politiku,
za služenje narodu ili sam previše naivan. U mom
selu bi ga izveli na crtu ispred kafane gdje svi piju pivo
iz gajbe i dobro ga naklepali za takav rječnik. I sam bih
ga izazvao, old skul, zavrnutih rukava i stisnutih
pesnica, dok drugi navijaju razbio bih ga sa dva direkta
ispred prodavnice, već u prvoj rundi pao bi tom
ogromnom glavušom na pod i sve prazne gajbe bi se
zaljuljale. Iako je prezidente nešto krupniji i viši od
mene izgubio bi titulu, ali ne, gospon, imam ja već
izabrane bitke, tebe će već neko klepiti po nosu i
biće to samo tvoj lokalni zemljotres zavidan po
Rihterovoj skali.
Vrata se otvoriše, asistentkinja zapuha u ruke.
– Dobro veče.

49
– Dobro veče, i te kako.

50
Nasmiješi se, tren kasnije na vrata ulazi profesor i
beogradskim akcentom mi poželi isto.
Učinio sam to ponovo, sad sa više uživanja,
asistiranje je obavljeno ispod kamere, sapirao sam se
u toaletu, navala tuge se nalazila ispod ugostiteljske
košulje koju sam obukao da se sakrijem za posao.
Zar zaista, zar sam postao voajer koji ne tuca žene,
već se zadovoljava gledajući druge kako se tucaju?
Kako patetično, Zorane, nisi se tome nadao. Umio sam
se hladnom vodom, vratih se na stolicu. Sonja, ne
znaš šta te čeka sutra, biću mesija tvojim
orgazmima, pomislićeš da si ponovo rođena i tvoj
vrhunac će ličiti na primalni, životinjski, bićeš
uplašena i uzbuđena, slavljena i anatemisana u isto
vrijeme.
Sad koka-kola i Histori, zaslužio sam mirno veče
spremajući se za sutra.
Tuga naraste do vrha flašice, profesor i asistentkinja
su melanholično otišli. Izašao sam za njima,
magnet melanholije ima neobičnu privlačnost,
odvezli su se različitim automobilima. Noć bješe
siva, siva kao stepenica zgrade u Boriku, grad bješe
bolestan kao šugavo pseto.
Vratio sam se unutra, mizerija uđe za mnom u
hostel. Na TV-u su pričali o lovoru na Cezarovoj glavi,
u starom Rimu nije bilo sivila, šugu su trijebili.
Lorejn, kakav je Hamburg, Lorejn, ima li lovora na
tvojoj glavi ili vidiš bolesnu štenad poslije dobre

51
masturbacije? Ne mogu ni da mislim kako spavaš s
drugim, kako dahćeš, kako

52
stidljivo, erotski skidaš gaćice. Obožavam tvoj muf,
Lorejn, tvoj predivni podštricani muf, nisi me plašila
kao druge žene svojom bezdlakavošću, znala si da
uzbudiš muškarca, to je ono zbog čega mi se sad
dlanovi znoje.
Na vrata su ušla dva Turčina, uzeli su dvije sobe,
ljubazni dječaci u tridesetima.
– Bye, thank you, have a pleasant evening.
– You are very kind, we will. Otišli su gore i platili
unaprijed za tri noći sa pozamašnim bakšišem.
Nastavio sam gledati TV, šta ti je Turčin, nije ni čudo
što su nas tucali petsto godina.
Pogledao sam na skrin koji nisam ugasio od
univerzitetske posjete, njih dvojica su lizali jedan
drugom vratove istovremeno otkopčavajući se. Srušio
sam knjigu posjeta gaseći nadzor na kompjuteru.
Kakva neprijatnost, smijao sam se situaciji, nekad su
tucali nas, sad se tucaju među sobom. Zorane,
budalo, ko ti je kriv što se miješaš u tuđu
privatnost.
Razveseliše me Turci osvajači, odvratiše misli od nje.
Ave, Turci, prokleto Ave!
Daca je došla ranije, što nikad prije nisam primijetio,
teško je radila na čišćenju, mnogo se znojila i
dolazila joj je u dva navrata muka, pila je tablete
Ksiofor:
– Ljudi su svinje – govorila je sva zadihana i debela.
– Šećer je pakao – govorila je. Daca nevjerovatno

53
traljavo radi svoj posao, u par navrata sam stao u
njenu odbranu pred šefom, mislim da je znala za to,

54
zato mi donosi sok od paradajza, nekad voćke.
Većinom sok, ona ima staklenik kod punice, tu sade
paradajz za pijacu i bogatune koji hoće paradajz u
januaru sa okusom ljeta.
Daca se znoji nad pultom, više umaže neukusni
mermer, no što ga obriše.
– Dobro je to, Daco, čisti se on sam, znaš kako
spomenici, nikad musavi.
– Da, da, lud si, Zorane, samo tako. Smijala se Daca,
dok Orijentir kuka pod svom tom jeftinom hemijom u
jastučastim rukama.
– Moram da idem, Daco, imam društvo danas, čuvaj
se i ne pretjeruj sa radom, ako šef bude nešto
kukao obrati se meni.
Oči su joj zasijale od sreće, osjetila je sigurnost,
ovakvom nikakvom, ali otkad sam zategnuo tijelo i
postao bokser, odnosno vreća jednom bokseru, šef
je blago zazirao od mene izbjegavajući konfrontaciju
bez potrebe. Prošli put me uhvatio da spavam,
ništa nije rekao, samo se zakašljao i pitao ima li
posla.
Tomato-đus! Sisao sam čep idući u stan.
Grad se tek budi, auta galame industrijsku muziku koju
građani vole, ne ja, pljunuo sam s mosta u Vrbas i u
daljini poljubio zelenilo obale.
Stan je u užasu, čarape kao da sam imao
četrnaest stopala, na sve strane neuparene
čarape, strpao sam ih u ormar, sudoper nije radio.

55
Zaostalo suđe sam oprao u kupatilu, izračio sam
stan. Na zidu slika Brusa

56
Springstina, to je poklon od Lorejn, Lorejn, večeras će
Brus da gleda some action, some dancing in the dark i
ti to apsolutno ne možeš da spriječiš, hamburška
patko: – Gak, gak – gegao sam se zadovoljno po
stanu.
Posteljina je užasno prljava, nema veze, ugasiću
svjetlo kad dođe Sonja. Svijeća je tu u ćošku, u
čepu od tegle, poklon od Lorejn.
Istuširao sam se i pojeo sardine, istuširao sam i
kupatilo. Rana iznad oka je sad samo ožiljak koji
će privlačiti budale i opičene žene, no dobro,
imaće ga i on, propali Šampion.
Neće znati šta ga je snašlo. Mahao sam direktima
na mokrim pločicama izazivajući pad. Trening bi
sad dobro došao, ali prvo borba sa Sonjom.
A sad, sad lak dan, spavanjac, san.
Došla je ranije, probudila me, u polusnu, polunag,
napaljen, skinuo sam je i bacio na krevet.
– Dobar dan i tebi.
– Okreni se, Sonja.
Njeno dugačko tijelo prosuto na krevetu čeka da ga
dodirnem. Masirao sam joj noge, vanjski dio, laganim
kružnim pokretima, pomjerala je kukove
iščekivajući više, pokrete sam proširio na listove i
početak bedara, kružio sam kao dosada, bila je
vrela, stenjala je ružno, grgotala je kao mlado ćurče.
Sjetio sam se Lorejn, ona je zvučala divnije, tiše,
ženstvenije, sjetio sam se Lorejn, prokletstvo, to nije
57
bio plan.

58
Ah, kao da milujem tesara prve drvne industrije
Drvara.
Brzo sam ušao na bedra, na njenu svetost koju čuva
za odabrane, valjda.
Bila je obrijana, skroz, neću je tucati, laki moji prsti
će
odraditi posao. Palcem sam ušao, izdigla je karlicu,
sama se kretala na njemu, počeo sam da ga
razgibavam u njoj, zvučala je kao tesar kome je
mašina odsjekla prst!
Moj mališa je na pola koplja, Sonja je svršila, brzo se
okrenula, zgrabila me za bokserice i zarila glavom u
njih.
Zaista se trudila objema rukama, zavodničkim
pogledom sirene, nisam svršio nakon deset minuta
lizanja, sisanja, tehnika iz priručnika, tih Kozmo
sranja. Podigao sam je i poljubio, toliko sam dugovao
za trud, da zna da mi nije neprijatno osjetiti svoje
tijelo.
– Hoćeš kafu?
– Pa može.
– Je li u redu da zapalim?
– Ako moraš.
Izašla je na balkon obnažena, vjerovatno je očekivala
još akcije, ali ne zna da u meni čuči još samo
drama.
– Kako si, ima li posla?
– Ima, radim kao prevodilac za neke strance.

59
– Ti, jesi završio? Ožiljak?
– Nisam, to je na boksu, znaš, sad sam bokser.
– Ti? – smijala se grohotno, tesarski.

60
– Šta je smiješno, tesaru?
– Molim, ma ništa, ti mi nisi izgledao hard kor, više
si mamin sin.
– Aha, ma ništa. Mamin sin, jedino ako je mama
tvoja onda da razmislim.
– Jako zrelo, nešto fali kćerki? Gledala me podozrivo,
zna da nije ta, da je pogriješila što je došla.
Pogledala je na ključalu vodu na rerni, zatim ugasi
cigaretu na lim balkonske ograde.
– Moram da idem, otključa i zaključa telefon brzim
prstima, lažna poruka.
Srknu tiho kafu i krenu na vrata.
– Don’t be a stranger, dobacio sam.
Gledala me dok su joj suze punile okna krupnih očiju.
Grudi nisam vidio, sakrio sam ih tokom seksa, nije ni
skinula grudnjak. Bila je povrijeđena, htjede
nježnost, šta se to sa mnom desilo, nisam je imao,
bar ne za nju. Natjerao sam se da ustanem, poljubim je
sočno u obraz i zagrlim lijevom rukom.
Plače na ramenu, plače kako svi tesari Drvara plaču
za šumom koja nikad nije živjela.
– Sonja, ti si divna žena.
– Nisam htjela ovako.
– Znam, Sonja, niko nije.
– Čujemo se, ha?
– Čujemo, draga.
– Nećemo se čuti, ne bi trebalo. Zalupio sam
vratima i nazvao Harija, Sonja je bila promašaj.
61
– Lave, jesi za kafu kod Orijentira, ima ona Pandora
kafana?
– Može, Zorane, tu sam za pola sata.
– Tvoj problem sa Lorejn je lako rješiv, srkao je
Cedevitu Hari češkajući žućkastu bradu.
– Kako misliš? Odvešćeš me u Hamburg?
– Ma ne, ludače, idemo u Detlak. Zatim povuče
dobar gutljaj iz kupaste čaše.
– Kakav Detlak, šta ćemo tamo?
Detlak je selo na derventskoj opštini, nastavio je
profesorskim tonom Hari, blago smrknutom facom
statiste iz Kuma doda: Tu živi Vanga.
– Vanga?
– Da, Vanga, ona umije da liječi duše, skida uroke,
može čak i ispite da ti sredi, to je za nju tričarija.
– Tričarija kažeš, može li Vanga da sredi guštere
što nas muče, ove među nama?
– Samo ti zajebavaj, ja idem svakako kod Vange. Ne,
Vanga nije pjevaljka, već iscjeljitelj. Mislim,
prijatelju, da me Marta vara, našao sam neke
poruke na Fb-u sa nekim tipom sa posla se dopisuje,
hoću to da sasiječem u korijenu, a i malo potenciju da
mi popravi, ubi me posao.
– Ne znam, Hari, jesi li siguran? Mislim, idemo kod
Vange, a to sa Martom, najbolje razgovaraj sa njom.
Hari se rastuži, sisao je čašu u kojoj Cedevite više
nije bilo. Gurnuo sam mu svoju i tad zaplaka.

62
– Hajde de, sigurno umišljaš, Hari, to je tvoja
mašta iz tih izvitoperenih časopisa. Marta je ok,
pa do prošle sedmice ste bili u redu, ne vidim
zašto bi ona kvarila idilu sa takvim frajerom.
– Hajde, idemo kod Vande, Vange. Gdje su ti kola?
Obrisa suze rukavom od tvid sakoa i nastavi
misterioznim tonom.
– A ne, kod Vange se ide prestupnim danima i kada su
pravi sveci za to. Ona prati ukrajinske svece te položaj
zvijezda.
– Ukrajinske? Imam osjećaj da postoji dobar razlog
za to.
– Navodno je Ukrajinka.
– A koliko se plaća ta čudotvorna seansa?
– Simbolično, deset maraka, mada kruže priče da
su ljudi imanja davali da ih Vanga liječi.
Znači cener moj ti, profesore, nadam se da zna
praviti piroge.
Vidimo se, Zorane, bićeš mi zahvalan, a i Marta će,
kad otvori oči.
Hari je ustao i otišao, prkosan, pun optimizma u
polulucidnu babu kod koje, kako sam shvatio, idemo
nekad za vikend, kad sveci daju snagu.
O, Sveti Đorđe, nisam te iznevjerio, niti planiram, ali
vidiš da je Hari u nevolji, moram biti tu za njega.
Valjda ne zvučim ovako kad je Lorejn u pitanju….
Da li da pišem, nije odgovorila na priču. Duže joj
treba od Glasa, ali oni bar imaju razlog, rok je poslije
63
zime.

64
Lorejn počinje da me ljuti, kao klica na debelom
krompiru javlja se želja za ljutnjom. Kakve gluposti,
kakav krompir, nisam ništa pošteno pojeo dugo, to
je teret prvoboraca. Šampion mora da padne! Udario
sam o sto kao Tito za Trst na slici Paje Jovanovića.
Valjda neću proći kao Tito u Trstu, bolje kao raja u
Trstu, sa tim jeftinim farmerkama.
Na poslu sam čitao Džojsa, divio se svakoj rečenici,
maštao da su moje, zatim se vraćao u stvarnost,
stalnim mušterijama davao ključeve. Nadzor nisam
palio, večeras sam svoj, moralan, pobožan.
Telefon zazvoni, poruka. Lorejn! Bacio sam Džojsa,
ali ne, mama javlja da sutra ona i otac dolaze do
mene. Da li mi treba nešto posebno osim što oni
nose, a to je značilo sve. Nekih šezdeset jaja, pet
kilograma mesa, voće, povrće, odjeća, izbjeglički
reklo bi se, ali šta da radim sa sardinama, sa
šampionskom dijetom.
Samo vi dođite, napisao sam kratko i jasno. Treba
izdržati prebrižnost moje majke i disciplinu
rođenog oca koju nikad nisam posjedovao. Možda
sad sa boksom dokažem da ne pravi samo JNA
prvake, no i život sam, bez sistema, sam u sebi i sa
sobom, možda to ćaća konačno ugleda u meni.
Ostatak večeri vratio sam se Džojsu i kratkim
prdežima na koje bi i sam Džojs bio ponosan.
– Ovo drži u frižideru, neće ti se pokvariti, ovo su
paprike samo ih dosoli, one mogu stajati -nabrajala je
65
mama sve stvari koje donese u ogromnim torbama i
teškim kesama.
Miris bijelog luka se širi stanom, mesne štruce, dvije
ogromne mesne štruce, kako bih ih jeo, ali ta dijeta,
ne znam šta da radim.
Majka blagog lica i još blažih plavih očiju trčakarala
je po stanu sa posudama, a njena silueta jajeta je bila
simpatična kao protivteža mom ocu koji me poljubi
tri puta s vrata i nezadovoljno sporim koracima
nadzornika zatvora obiđe stan. Izraz gađenja Klinta
Istvuda nije silazio slica. Pregleda sve papire, račune,
nije bilo potrebe buniti se, nije imalo smisla, briga je
njegova ljubav, ja tu ništa nisam mogao.
– Kakav je to ožiljak iznad oka? Iznenada upita,
prilazeći kao mačak ranjenom vrapcu.
– Ma na boksu, znaš, sad treniram boks.
– Ožiljak, boks! Tanjiri su prestali lupati, mati poče
da se busa u prsa i da kuka. Kakva scena, prevareni
Palijači u svim činovima im nije ravan. Ocu se
pojavilo radoznalo zadovoljstvo na licu.
– Nadam se da nisi ostao dužan?
– Nisam.
– Ti to podržavaš, Stanoje? – zakuka teatralnije mati.
– Neka se razvija.
– Razvija? Drugi nam biju djecu, a mi nikad nismo.
Briznu u plač bacajući se na stolicu.
– Pa nije baš da niste.

66
Naglo se trgnula, šarenom kuhinjskom krpom je
mahala pravdajući mi tradicionalnu pedagogiju.
– Treba malo, ti si bio nemirno dijete, i ti i tvoja braća.
– Zato su pobjegli u Ameriku – zezao sam je. Zatim je
brzo poljubih u obraz da to ne shvati doslovno.
– Kako je na poslu?
– Dobro.
– Redovna plata? – nastavi otac inspektorski.
– Da.
– Ispiti?
– Bez promjene.
– Šta planiraš s tim?
– Planiram.
– Hoćeš da idemo na kafu? – počeo sam da ga
nerviram, njegova široka ramena širila su se kao
srednjovjekovni štit pred bitku, naglo je skrenuo je s
teme.
– Hajmo do centra.
Mama se posljednja obula zbog sve te hrane i plavom
lađom, kako sam zvao pasat karavan roditelja, otišli
smo popiti kafu u pomodnom kafeu u centru
komentarišući vrijeme, politiku, sjetvu, žetvu,
konje i neke konjaste ljude iz sela.
– Ima li djevojaka?
– Nađe se. Bježim od ćaćine teme čeprkajući
mobilni telefon.
Otišli su nedugo zatim. Majka me izljubi i izgrli, ubaci
mi nešto novca u džep, dok je otac išao po auto.
67
Bilo je nešto tužno u njihovom odlasku, nekakav
poraz je lebdio, poraz koji se ne može premostiti,
to razočarenje je ostavljalo titrajuću bol na mojoj
slijepoočnici.
Rado bih nešto popio ili poljubio, nešto što gori.
Večeras ne mogu da radim, zvao sam šefa.
– Boško, Zoran je, večeras sam zauzet.
– Kako sad to, ko će da radi, nemam zamjenu?
– Probaj ti. Rekao sam isfoliranim baritonom.
Tišina od sekunde.
– Kad sam tražio slobodan dan poslednjih godinu
dana koliko sam u Orijentiru?
– Nisi tražio, ali….
– Mislim da se razumijemo – prekinuo sam ga, u meni
je ključao bijes koji sam teško suzdržavao, ringla
pod rukom se zagrijavala, on je to osjetio.
– U redu, ali sutra….
– Zdravo – prekinuo sam razgovor.
Dlanovi su mi se znojili, pisanje, fakultet, roditelji,
boks, osveta, novac, vrijeme i Lorejn, O, Lorejn,
prokleta bila tvoja elegancija, u prošlim životima si
bila prva kontesa Italije, sva slast vinograda je na
tvojim usnama kakogod te ko okrenuo i poljubio, slast!
Idem na boks.
Šampion se pojavi prvi, ako sam ja Roki, on je bio
Drago, a SSSR zlo mora da padne.
Smijem se dok Drago prilazi Udruženju Roma, tu se
održavaju treninzi, termini se nisu plaćali. Oko njega

68
su

69
se okupili manje dobri borci tvrdih vilica i slomljenih
noseva. Zdravim osmijesima odobravali su njegove
kratke rečenice.
– Zoka Nokaut se vratio!
Narandžasti, najniži, dobaci. Svi su se smijali, osim
Šampiona, nije mu drago što me vidi, nije sumnjao
u svoj tron, ali bez obzira na to što me razbio, ja sam
mrlja njegovom ugledu neprikosnovenog borca.
– Pazi ga što je smršao, sve pohvale, Zoka –
dodade Fanta.
Pređe na moju stranu, izdvoji se iz mase, mislim da
me zaista cijeni, rukovali smo se, ostalima sam
klimnuo, bila su šestorica sa Šampionom. Ušli smo u
salu.
Trener vježba malog Cigu, klinca od devet - deset
godina na fokuserima, stariji Cigani su posmatrali tiho
mrmljajući u bradu.
Mali snažno udara u fokusere, ali bez koordinacije,
momenta, distance, kretnje. Trener vješto skriva
razočarenje na lavljem licu, gubljenje vremena zbog
besplatne sale, ali što se mora mora se.
Obradova se kad ugleda svoje borce, mene nije
primijetio.
Presvukli smo se u svlačionici.
– A sad revanš! – zagalami jedna od hijena gledajući
čas u mene, čas u Šampiona. Prećutali smo obojica
ovu opasku.
– Nije to za svaki dan! – dobaci moj general Fanta!
70
Neki bi ga nazvali prebjeglicom, izdajnikom, ali mislim

71
da je on samo čekao svjetlo da dođe i obasja
obaranje viteza tame.
Trener me opet nije pozdravio. Naredi trčanje oko
ringa u vremenu od dvadeset minuta, nije bilo
iscrpljujuće kao kad sam prvi put došao. Izgubio
sam šest kilograma od tad, mišićna masa se
formirala. Noge su bile lakše, nisam imao njihovu
kondiciju, poštovali su moj znoj, trud, dahtanje i nisu
htjeli da prave krug iznad. Šampion nije dozvoljavao,
vjerovatno bi njegovi ljudi s odobravanjem htjeli da me
ponize i obeshrabre, ali on ima dovoljno časti, možda
predosjeća u kostima osvetu, možda želi da se
predomislim, da ne dođem ponovo, da sve to
prođe, da se alfa mužjak ne dira, ne izaziva, da
hijerarhija ne bude narušena. Nisam ni želio tron, ni
drugo, ni treće mjesto, samo osvetu, razbijenu
vilicu, nos, bilo šta. On mora to da osjeti od mene,
onda smo kvit. Otići ću, neću se vraćati, on nek
vlada ovim carstvom strunjača, rukavica i teškog
znoja koji ne napušta salu. Izgleda impozantno dok
trči u sali, u uskoj tamnoplavoj potkošulji i šortsu iste
boje. Pokreti su naglašavali vretenaste planinske
masive koji su ulivali poštovanje, sve te godine rada,
on zna svoj put, on nije šarlatan, on je istinski borac.
I ja imam svoju misiju, ljubavnici nisu bokseri, ni pisci
nisu bokseri, bez obzira na fotografiju matorog
Nabokova u rukavicama, pisci nisu bokseri, bar ne u
ovom fizičkom svijetu, inače se zna kakvih sve

72
teškaša u dugim rundama i teškim nokautima
imaju Rusi.

73
Moram dobiti nokaut na oba polja, ne računajući
Lorejn, to nije upitno, ne smije da bude.
Raspoređeni smo u parove nakon stanke od dva
minuta, dopao sam visokom vretenastom mladiću, i
sam imam oko 190 cm.
Nije mu se to dopalo.
– Danas vježbamo krošee – promuklim glasom
zagalami trener.
– Naizmjenično, kreni!
Poenta je da sa svojim podignutim ramenom spriječiš
udarac u lice, dok on odrađuje udarce.
Zabio je snažan kroše, skoro paralizujući lijevo
rame. Trpim, očima ispituje moje bezizražajno
lice.
Pokušao sam vratiti istom silinom, ruka mi se
bukvalno odbi o stjenovito rame.
Nije čekao, ponovi snažan udarac na isto mjesto,
teško držim gard. Ovo je osveta što sam došao, nisu
me htjeli i ovako su me mogli otjerati. Nisam smio da
se žalim, da komentarišem snagu udarca, drugi su
solidarno radili vježbu.
Izdržao sam osam ponavljanja, zatim otišao da pijem
vodu, što trener kiselom grimasom isprati.
– Vratiću se. Trčkarao sam u svlačioncicu kvaseći
rame hladnom vodom, ruku sam teško dizao, prebio
me, mrtvo rame traži odmor.
Nisam smio napustiti, ne sad, nikako.
Umio sam se, zatim mahao rukama u propeler da
74
opustim ranjen mišić.

75
Kad sam se vratio smješkali su se svi osim Fante i
Šampiona koji sve ignoriše klepajući strahovito brzo
okačen džak.
– Idemo, fokuseri!
Odahnuo sam na trenerove riječi. To mogu raditi.
Veze dva, tri udarca su pozitivno uticale na rame,
mogao sam ih izvesti sa Ubicom ramena do kraja.
Vježbe snage sam takođe uspješno odradio.
Sparinzi su došli, neraspoređeni smo stajali po
strani gledajući Šampiona kako radi sa Ubicom
ramena.
– Ovo će biti nešto – šapnu Fanta.
– Počni! – odredi trener stajući van ringa nasuprot
nas. Ubica i Šampion su kružili jedan oko drugog,
Ubica se opipavao tražeći isto odobravanje od
Šampiona koje ovaj odbi sa dva povezana aperkata
pod rebra.
Ubica spontano skiknu i pade na koljena.
To je bilo to.
Ubica briše pognuto lice, Šampion ga rasplaka, ali
ne zbog udarca, već iz sujete, njegov heroj ga ponizi
nakon onog što je učinio za njega.
Šampion izađe, Ubica se digao i teškim koracima
ispao iz ringa.
Trener mu zadiže majicu, nakon par bolnih dodira
zaključi:
– Napukla dva rebra, dvije sedmice odmora.
– Nije trebalo – reče savjetodavnim tonom

76
 Šampionu.
– Pa da – odgovori Šampion nonšalantno – nije,
desilo se.

77
Ubica ga posmatra licem djeteta koje gleda oca koji
favorizuje drugo dijete.
Žalio sam ga, moje rame nije.
– Dosta za večeras – završi trener riječima.
– Zorane, dođi ovamo.
Prišao sam treneru.
– Znaš, moraš se boriti za svoj položaj ovdje, moraš
da grizeš, da se čuvaš i da grizeš, samo tako se
postaje šampion.
Zakašlja se i pljunu šlajm na pod.
Nisam mogao vidjeti od znoja koje mi curi niz lice, ali
znao sam da je trener pljunuo suvu istinu.
Fanta i ja smo otišli do kafea. Lokalni Cigani su
vlasnici, pred nama je obijen šank kao od morske
bure, kalendar tipa kako puši Marlboro na zidu,
socijalistički četvrt-stolovi sa načetim pepeljarama.
Ciganka nas usluži. Fantu pozdravi imenom, mene
pogleda neprijateljski. Fanta je naručio pivo, tako da
sam i ja nakon dugo vremena otpio slatko gorak
gutljaj Crnog Đorđa. Dok govori sa oduševljenjem o
životu Šampiona: On je bio peti na olimpijadi, on radi
kao zidar, oženjen je sa srednjoškolskom ljubavlju
imaju dvoje djece, on joj bi prvi. Nakon biblijskog
psalma značajan pogled, pa nastavi: on ne izlazi na
izbore…. na vratu zmijanjskog bika žile su skakale
kao munje na nebu.
– Jednom prilikom dođe na vrata odbornik stranke
Za dobitak - on mu udari takvu šamarčinu da ovaj
78
pod

79
amnezijom dođe nakon petnaest minuta ponovo ga
moleći da uradi predizborni džingl, supruga tad
ljubazno zamoli zbunjenog političara da ode. On je
dasa, ali nisi ni ti za baciti, Zorane, vidiš otjerao je
dosad dvanaest pridošlica, dvanaest! Ti si se vratio.
Trener se ne ljuti, jer svakako ne plaćamo članarinu,
a Šampion mu dođe produženje njegove legende,
znaš, trener piše poeziju. Šaku je lomio na licu
Bugara, Švaba i Amera, dvadeset četiri puta, dođe
kući uzme papir i piše o tananoj ljubavi. Možeš li ti
to, Zorane?
– Ne – eksirao sam Đoleta – ali mogu ovo.
Fanta se veselo nasmija.
– Smiješan si, Zoka, to je dobro, to trebe vole.
– Hajdemo. Ja častim povratnika.
– Ramiza, evo tri i po.
Ramiza otpozdravi zlatnom dvojkom, a mene pogleda
u stranačkom čudu.
Fanta mahnu stisnutom pesnicom, startova žuti yugo i
otpiri u pravcu centra.
Ja sam se vraćao na Starčevicu u Rajka Bosnića 42,
na vrhu brda, lijevo nakon groblja, uvijek se iznova
divim sebi kad se popnem do stana. Kad dobijem lovu
od Ceca priče kupujem yugo, suptilnije boje od
Fantinog, ali ga kupujem.
U stanu dočeka hladnoća, radijatori su loše branili
utvrdu dok me nije bilo, plašio sam se novembra,
snijeg je tu, nikad nisam bio bez Lorejn kad snijeg

80
pada.

81
Šampiona ću teško oboriti, našao sam kremu za
bolove nakon tuširanja i namazao rame.
Stan miriše na hranu, mama za onako kratko
vrijeme učini da stan izgleda i miriše na dom. U ovu
hladnu noć to mi mnogo prija. Napravio sam čaj od
kamilice i nazdravio majci u čast.
Crni Đorđe je ispario iz mene, a ti Sveti, čuvaj mi
mamu, budi laf kako samo ti umiješ. Ikona Svetog
Đorđa stoji okačena na zidu pored fotke svetog
Brusa i Klemonsa. To pruža utočište.
Potonuo sam u krevet pazeći na rame. Nakon
dugo vremena upalio sam laptop i otvorio stari profil
društvene mreže. Niko se nije javio, Lorejn tu nije
postojala za mene, i u ovom virtuelnom svijetu
blokiran sam, kako okrutno. Tu su pozivnice za
klubove, jeftin alkohol, fotografije polugolih žena
zanosnih oblina i muškarci utrpanih košulja, citati i
kritike, uvijek isti citati, uvijek iste kritike. Nema ništa
vašeg sinovi i kćeri dosade, skup tuđeg, otuđeno,
izraubovano, ponekad mi se ljudi gade, buka u
stomaku, to nije pivo. Zatvorio sam laptop, provjerih
telefon, tišina, provjerih jastuk, čeka me panika,
nestaće. Večeras sam previše umoran za to,
oprostićeš, gospođa paniko, oprostićeš.
Probudih se, neko mi je naglo udahnuo život, to sam
osjetio, masivna vojnička čizma mi pritišće grudi,
lomi. Naravno, sanjao sam Lorejn, izmakao sam
nevidljivu čizmu desnom rukom i ljevicom
plasirao kroše u
82
testise te opake nevidljive spodobe što me gušila
pokvareno iznad kreveta.
Ispravih se, sjedoh na rub kreveta sa impresivnom
jutarnjom erekcijom. I šta sad da radim?
Vrijeme teče, telefon zazvoni, poskočio sam na zvuk
stare nokije.
– Spremaj se, dolazim po tebe, danas idemo kod
Vange, Svi Sveti su.
– Vanga, here I come! – erekcija u trenu nestade.
Obukao sam sveže ispeglane pantalone i kariranu
košulju jednako tretiranu. Zgrabih mesnu štrucu
pažljivo zapakovanu u foliju od strane moje majke i
odlučih da time počastim Vangu kad dođemo. Sve
je bolje od žive love.
Hari je sjedio u alfi romeo 156, uzbuđen, spreman za
utrku.
Egzilant na glavnoj ulici trešti u kolima, to me
oraspoložilo.
– Hari, hoćemo li nauditi Vangi?
– Zašto, zašto bismo naudili Vangi? Zorane, nemoj
tamo da me blamiraš ili ne daj bože da pokažeš
nepoštovanje prema ženi koja nam može pomoći
ili odmoći. Ko zna kakve ona sve ima moći. Jednom
sam čuo…
– Koliko ona ima godina?
– Šta to treba da znači?
– Hajde vozi. Mislim, je li još aktivna?
– Zorane, šta je s tobom?

83
– Saznaćemo kod Vange, zar ne?
– Nnn… – zamuca Hari.
Pojačao sam Stounse, klepih ga šeretski po ramenu.
– Opusti se, Hari, Vanga će dobiti mesinu od nas.
Gledao me zbunjeno, šarajući po Banjaluci do izlaza
i puta za Vangin Detlak. Posmatrao me s nevjericom.
Smiješkom mu pokazujem svježe oprane zube.
– Hari, luđi si od mene i te Vange zajedno.
Marta, Lorejn, čestitam vam, dva intelektualno
zdrava, dovoljno obrazovana muškarca da znaju
šta je mlaćenje slame, žure na sesiju kod lude
babe da im riješi ljubavne probleme. Ovo sam
zadržao za sebe, dok smo pičili Mostom pobjede
prema Prnjavoru.
Detlak je selo rogoza obližnjih ribnjaka, u selu ima
manastir koji ne dozvoljava da selo izgleda kao
ničija zemlja. Zima je stroga na selu, sve je poleglo,
osim tog manastira od crvene cigle. Manastir učini
neprijatnijim ovaj naš put. Nadam se da nema ikone
Sv. Đorđa da vidi sve ovo. Hari nije govorio, već je
pažljivo brojao kuće nakon manastira, čak
dvanaesta na lijevo, zatim veliku uzbricu, pa
nizbrdicu…
Alfa je sve ispoštovala, s desne strane gustog
žbunja izleti fazan, nije letio, više to bi uzlet i nakon
toga slobodan pad dublje u šaš. Klepio sam Harija po
tjemenu.
– Đe Vanga ili da lovimo fazane?

84
Vidno nervozan, Hari pokaza na kuću. Prilaz je bio
običan seoski sa svim pratećim objektima, štalama
i

85
ambarima. Kokoške su se čudile našem dolasku,
dijelio sam impresije.
– No, Hari, vidim gužva kod Vange danas.
– Idemo, ako nismo pogriješili kuću, ali ne bih
rekao, ovako je pisalo na forumu Trećeg oka. Hari
pogledom traži nepostojeću reklamu, negdje
istaknutu pred prilazom.
– Đorđe – šapnuh sebi u njedra.
Pokucali smo na kapiju, nakon lupkanja metalnim
ključem izađe smireni čiča blago nagnut na lijevu
stranu i pozva nas rukom da uđemo.
– Ti prvi – gurnuo sam Harija na
vrata. Pogleda me uplašeno.
– Ponašaj se.
– O, hoću. Vanga je Vanga.
Ušli smo u odvojenu ljetnu kuhinju, tipičnu za selo.
Deda bez riječi sjede pred Orion televizor gdje je
utakmica bila u toku.
– Ko vodi? – Hari me bocnu laktom u bolno
rame. Smrknuh se na dedu u trenutku.
– Milan – reče deda glasom policajca.
– Lijepo, Milan je institucija – Hari se loše pravio
znalcem.
Deda se okrenu i nastavi gledati TV.
Sjeli smo za drvenu ugaonu.
Sviruckao sam nevidljive tipke po stolu, Hari se
plašio mojih kompozicija, sjekao me žmirkajući
očima.
86
– A gdje je Vanga? – upitah nakon neprijatnih dva
minuta.
– Vanga nije tu danas.
– Nije? – upita Hari sažaljivo. – Kako, zar nisu danas
Svi Sveti?
– Jesu, ali je Mars u pogrešnoj kući. Pokaza očima
na kalendar pored uramljenog postera Partizana iz
vremena Titove Jugoslavije. Kad smo izbliza prišli
kalendaru ispisanom različitim mjerenjima i
rezervisanim danima ugledali smo indijsku sličicu Sai
Babe u uglu postera osvajača Maršalovog Kupa,
Bogorodicu i potkovicu nešto manjih razmjera.
– Kad možemo doći ponovo da je vidimo?
– Prekosutra, dođite prekosutra, primiće vas
vjerovatno.
– Vjerovatno?
– Da, vjerovatno – ponovi ne skidajući pogled sa
ekrana.
Izašli smo. Hari tužno pogleda u daljinu te krenu
prema
„аlfi“, meni je to sve bilo komično, pa sam malo
poganjao kokoši, što ga nasmija.
– Biće Vange, Hari, ne brini.
Jedna kokoš mu prođe kroz noge u strahu od
moje četrdeset šest gojzerice. Hari tugom na licu
pokaza da nedostatak Vange ne može nadomjestiti
detlačka brzonoga kokoš.
Hari uvijek vozi poštujući propise, ali ne danas.
87
Osjeća propast sebe i Marte, grčevito je držao
volan, nije

88
govorio, rapidno mijenja brzine, na radiju Plundered
my soul nije pomagala. Izađosmo na glavni put
nakon manastira. Iza nas Detlak nestaje, vraćali smo
se brzo u stvarnost, Hari je to znao. Prebrzo za sve,
tako i za saobraćajnog policajca koji zamahnu
crvenom palicom nakon druge okuke. Harijev izraz
očaja i nestanak krvi u licu uletješe mi u lice.
– Šta da radimo, Zorane, šta da radimo?
Dok mu zdepasti pozornik kuca na prozor, u panici
traži dokumenta. Otvara vrata, naglo zatvara,
spušta staklo.
– Oooprostite, malo smo požurili.
– Saobraćajnu i vozačku, molim.
Hari predade dokumente treskajući nervozno
ramenima očekujući neku samilost.
– Pusti mene, Hari – rekoh mu tiho.
– Išli smo kod Vange – dobacio sam sa
suvozačevog mjesta.
Pandur spusti glavu u auto, analizira nam lica kako
samo pripadnik murije zna.
– Vange? Vanga danas ne ordinira, probajte
prekosutra, vjerovatno će vas primiti.
Zgledasmo se nas dvojica u čudu.
– No, gospon policajac, hvala Vam na ljubaznosti i
razumijevanju zbog naših problema, znate, žene.
Evo vam mali poklon, izvukao sam mesnu štrucu
namijenjenu Vangi kao natura i predadoh uz ljubazan
pogled debeljku koji sve vrijeme negoduje glavom.
89
– Joj, joj, šta ću s vama. Hajde u redu i sad
polako, nemoj da vas vidim da jurite opet tako.
Omirisa štrucu i naglo dobi predatorsko lice koje mi
rodi zavist i ljutnju na Harija što je prebrzo vozio i
dozvolio da ostanemo bez štruce moje majke.
– Sa srećom, momci! – mahnu zadovoljno
slobodnom rukom vraćajući dokumente. Hari upali
mašinu, ponovo poče da diše.
– Častim te pivom, Zorane, ti grandiozni
manipulatoru. Poče da se smije kao gej evnuh u gej
haremu, nezadovoljan moram da ga poredim sa
kastriranima, ali hajde, ima još jedna štruca,
svakako sam na posebnom režimu ishrane, nikako
na dijeti, bokseri ne idu na dijetu, molim lijepo.
Nije trebalo dugo u ciganskom kafeu izmoliti prorok
karte nakon drugog Nektar piva. Hari nije disao,
prezriva Ciganka Ramiza prema njemu je milostivo
čekala okretanje karata, dok meni teška srca stavi
tamnog Đoku na sto. Možda sam antipatičniji no
što mislim.
Izvuče kartu i laganim tankim prstima oblivenim
zlatom spusti kartu. Romskim naglaskom zahikta:
– Ljubavnici.
Hari se prenerazi.
– Šta, šta to znači, milostiva ženo?
– Može ukazivati da biraš između druge žene i
ljubavnice, odnoso izlazi na ćisto kad neko ‘oće za
drugu s kojom je do sada bio u neznani odnosi. Može

90
se odnosi i na one koji hoće za ženu koja je već u
odnosi, ili su već oni sami u odnosi, u tom se slučaju
ne treba izbeći tu ženu i s njom odnosi.
– Divno, Marta! – smijao se lupkajući rukom po
koljenu.
– Dosta, sad Zoranu, molim.
Izvadi iz džepa desetku i gurnu po stolu. Ramiza vrati.
– Ne, pivo si platio. Njemu ne gledam, ima lošu veru.
Hari se začudi.
– Zašto? On je na dobroj strani.
– Neću, dragi, znam šta govorim, neću. Hoćeš piješ
još?
Ispio sam pivo do kraja.
– Idemo, Hari, da ne kvarimo ugođaj u kafani.
– Žao mi je, ali ne mogu. Još piješ, ostani slobodno.
– Tražiću bolje vibracije – nasmijah se Ciganki koja
je uporno izbjegavala moj pogled.
Hari pljesnu rukama, magija proročanstva
nestade. Izvukli smo se iz barskih stolica.
– Vozi me kući, pa na posao! Moram se presvući,
mesna štruca ima vjerovatno bolje vibracije prema
meni od ove konobarice proročice.
– Idemo kod Vange svakako, ona će te primiti ne
brini.
Hari me bespotrebno tješi.
Iza promašenog izleta, toplog piva i gadljive
Ciganke, dobih grčevitu potrebu da pišem Lorejn.
Fali mi kao Isusu dobrota na gorkom kraju.

91
Na posao sam došao težak, sjedoh da jedem za
pult. Daca čisti i teško diše. Nudim joj, odbija.
Teško nam je

92
oboma, mi smo moderni robovi današnjice, gradimo
kule Vavilona koje će nestati s nekoliko izdisaja
vremena. Ostaće jedino kosti, identično kao kad
završim s ovom štrucom, štrucu možda nađu
naučnici, možda bar uvide savršen recept moje
majke za pripremu mesa, a mene i Dacu, otkriće
jedino njen dijabetes i moj ožiljak na mumificiranoj
teksturi kože. Palata predsjednika i hostel su tako
blizu, šta li je razlikovalo nebo da onaj buco sjedi
tamo, a ja ovdje? Sveti Đorđe nije o tome odlučivao,
jer da jeste, sad bi Lorejn i ja grijali stopala pod
debelom dekom čekajući kokice iz mikrovalne, tamo
u Palati ili u Rimu, ili mom selu. Možda da se vratim
početku romana, bolje da pišem njoj, roman može
da sačeka.

Lorejn, grijao sam ruke bedrima plavog džinsa.

Ono veče kad si pravila pitu od jabuka, mirisala si
na cimet, uzeo sam te na podu Lorejn, jer jedino suvo
tlo je moglo da izdrži mladu krv i tvrdu kost. Negdje je
neko uzimao život, ja sam ga davao, prosipao po
tebi, jecala si, nisi plakala, glumio sam Stvoritelja, a
pita je bila djelo rođenja, gutao sam te preko stola s
vrelim tijestom u ustima. Stan, mirisao je na cimet,
mirisao je na život.
Da li da šaljem ovo sutra? Ponos pravi grčeve u
glavi. Bokseri ne šalju ovakva pisma ženama koje
ne odgovaraju.

93
Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je
najteže, tad je san prirodan kao vid otvorenim očima.
Pao sam pod pult na prljavo krzno zaboravljeno od
noćne dame.
Probudih se u pola sedam, čuo sam metenje, na
pultu sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih
ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila
crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe Sveti,
pomozi!
Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.
– Djevojka?
– Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?
– Nisam, nasmiješila se.
– Imala si priliku.
– Imala, znači, više nemam?
– Kad završavaš?
– U pet.
– Dolazim po tebe.
– Važi.
– Važi.
– Zoran.
– Danka.
O Hvala ti, Đoko! Mangupski sam izašao vadeći
krmelje i sok od paradajza iz kese koji sam slistio pred
vratima. Nada je bitna, ništa manje no ljubav i
zdravlje. Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući
nevidljive udarce Šampiona pred penzionerima koji
ne žure, trebaće mi to.
94
Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to
vidio.
Sjedili smo u Kastelini gdje kafa košta kao dvije u
Pandori.
– Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da
putujem, znaš još mi tako malo treba da završim
fakultet...
Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.
– … Izvršni direktor Viole koja pravi sve one
papirne ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u klubu i
on misli da sam prava za mjesto izvršnog direktora
marketinga...
(Prije no si legla s njim, pretpostavljam)
– ... Tako mi treba, to je bilo prije dvadesetak
dana, još sam uzbuđena.
– Čujete se?
– On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u
Be Ge…
(znao sam, divne noge nisu nosile divne misli)
– … I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću
sad? Smijala se usiljeno teško sjedeći na mjestu.
Miriše na tucanje, par starijih tipova je slinilo po
prekaloričnim kolačima zijevajući pod sto,
hipnotisale su ih njene konture. I dalje govori bez
prestanka, počeo sam da zamišljam zvučnik od
njene crne kovrdžave kose, zatim one dvije pume su
izrastale u jednu veliku koja me nešto pitala.

95
– Šta ćemo poslije, do tebe?
Osmijeh sramežljive učiteljice, skoro kao…
– Račun, molim!
– Idemo, Lorejn.
– Molim?
– Nešto si spomenuo na L?
– Kolač, Danka, Loretin suncokret, nemaju ga ovdje –
pokazivao sam prstom na fritezu koja je pokazivala
izopačena lica u odrazu brze laži.
Jahala me žestoko, to me umaralo, nisam uživao,
čupala me za kosu, štipala prsa, ona me zaista
jahala, osjećam se kao umorni konj u prljavom
sedlu. Ne odustaje, vrišti dubokim glasom, mišići se
grče na vretenastom tijelu, Danka hoće parenje i
dobila ga je. Nisam svršio, ona je, za mene nije
marila. Otišao sam po pitu od tikvica moje matere i
donio u krevet. Jeli smo halapljivo, ponovo govori,
riječi su kao mitraljez rešetale sobu, nisam mario, na
verbalno samoubistvo sam pristajao. Na radiju Bon
Džovi, odjednom punih usta Danka zarika: You give
love a bad name… užasno, toliko užasno da sam
se smijao do suza. To je samo pojačavalo
umjetnički izražaj poštanske ždrebice. Ustala je gola
sa pitom u desnoj ruci kojom imitira improvizovani
mikrofon, gola sa nešto pubičnih dlaka i to je bilo
nešto najbolje u vezi sa njom. Ne znam kad sam
zaspao.
Probudih se nakon sat vremena, Danka je u
međuvremenu nestala. Napolju pada kiša, najeden,
96
iznuren, sjedio sam gledajući oluju u naletu, vjetar
lupa na prozorsko okno, drvo preko puta zgrade se
kidalo od naleta struje. Naivna kiša preraste u
pljusak koji liči na plastove sijena rasute po livadi. Sav
nemir i tuga su izašli na balkon, nakon dugo vremena
osjećao sam blažen mir. Gledao sam lice Svetog
Đorđa sa zida, gledao sam i lice Springstina, oni se
sad nisu mnogo razlikovali.
Vratio sam se kiši, psi su lajali na mačke, htio sam
postati mačor koji laje na pse. To bi sve iznenadilo,
imao bih glas autora bestseler romana, Muhamedovu
pesnicu i miris Lorejn u posteljini. Izašao sam na
balkon i zalajao. Pijani komšija sa prvog sprata
mahao je rakijom sa balkona preko puta. – Sve smo
mogli mi…
– smije se, on pjeva bolje od Danke. Grandiozno,
nisam jedini ludak u zgradi. Kroz otvoren balkon
ugledah na zidu sliku manastira i portret mlade žene.
Mahao je rukom da dođem, bradati starac burastog
stomaka u potkošulji i pantalonama na tregere.
Nisam imao dara za to, nasmijah se i odmahnu rukom.
I on zalaja, bijesni mačori sa Starčevice su imali
težak dan, kiša je to znala, zato je pljuštala još
jače, divna pjesma.
*
– Ja sam Luka Banja Luka, pravim otirače – pruža
debelu staračku ruku prema meni.
– Ja sam Zoran S. Kalezić, ja sam otirač – rekoh

97
drugi dio tiho.
– Šta veliš?

98
– Ništa, ništa, izvolite, ovo je hostel… – stisnuh mu
propisno ruku.
– Primijetih da nemate otirač ispred, pa ako mogu
da razgovaram s nekim o tome, znaš bitno je to,
sinko, sve velike fabrike u projekat ubace tačne
dimenzije otirača, njihovu poziciju… Znaš, Zorane,
nisam trgovački putnik koji prodaje džidža-midže, ja
sam ozbiljan proizvođač, ali eto, naiđoh pa rekoh da
upitam. Izvini ti, ja sam velika pričalica.
– Ništa, gospodine Banja Luka, evo Vama broj šefa,
pa ga nazovite, možda bude zainteresovan –
pružih mu karticu hostela.
– Ja sam tebi to slikovito ispričao, nemoj misliti da
sam ne daj bože popio, kako misle ovi današnji
policajci kad me zaustave, ja poštujem zakon. Eno
prije neki dan sin onog „Penić trejda“ ubio djevojku,
pa sebe, ništa ti bogati ne poštuju pa ni život, a
prije tri godine ubio je drugu djevoku na kolodvoru,
ništa mu ne učiniše, zašto se to nije moglo spriječiti,
već ludaci voze, hodaju… izvini ti, ja sam
pričalica….
– Božja volja, Luka.
– Nevolja, sinko, nevolja. Eto pa idem ja sad, izvini ti
što ja ovako…
Stari teksas džins izađe zajedno sa obješenim
proizvođačem otirača. Luka Banjaluka ima više
dostojanstva no što većina poslodavaca ima. Da
imam još jedan paralelan život pomogao bih mu u
99
kompaniji, zvali bi se „Luka & Kalezić kompanija“,
Royal Otirači za

100
vas, poslije bismo se bacilli u debele buržujske
tepihe, došli bismo skroz do Predsjednika, onda bi u
njegovoj rezidenciji prilikom dostavljanja, njega onako
debelog urolali u tepih kao kubanski tompus i bacilli u
podrum da se pasterizuje na par dana. To bi bilo
nešto.
Otvorih koka-kolu ziro, sjedoh kraj pulta čekajući,
svoje pobjede možda? Lorejn neće doći, to mi sad
nije smetalo koliko smeta tik prije dizanja iz kreveta, to
su Tantalove muke, tad Lorejn kljuca hladnim suvim
kljunom. Možda ova patnja oslobađa, ne treba je
se plašiti, definitivno. Ustadoh i zagrlih vješalicu u
ćošku u to ime, miriše na limunov deterdžent, zar
patnja tako miriše? Vrata se otvoriše, par me
čudno pogleda, pomjerih patnju u stranu.
– Dobro došli, dragi gosti, u hostel Orijentir!
Izađoše, ona hitro zalupi vratima.
Ljubaznost nije na cijeni prvog decembra ovdje, blizu
glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za
sve otuđene parove… Upalih TV, film sa Hju
Grantom, nisam prebacio kanal.
*
Tamo, tačno tamo gdje sam nekad jeo gumenu
picu, u trenutku dok sam mazio misli osjećajući
gađenje prema serviranju pokušavajući ne gledati
unutra da ne vidim…
– Oprostite – reče tonom i osmijehom voditelja
javnog servisa.

101
– Izvini ti, nisam gledao.

102
On krenu lijevo, ja lijevo, on krenu desno, ja pravac, on
naglo pravac sredinom i ponovo smo se pogledali.
Moje visine, u crnom sakou i sivoj košulji, nešto
krupniji od mene, visokog širokog čela, usta kao
riba, samozadovoljan osmijeh na licu. Ponovo me
pogleda, stoji mirno, izrazito debeli obrazi kao
svinjske šnicle su takođe mirovale na hladnom
decembarskom jutru. Stajali smo obojica tako,
sekunda, dvije su trajale kao vječnost, onda sam
nastavio na lijevo preko ivičnjaka ne osvrćući se.
Naježih se, nešto zastrašujuće je bilo u ovom
čovjeku mojih godina. Pokušavao sam da ne
mislim ko je, ali do vrha Starčevice sam donio
odluku da je ili pravnik ili ekonomista, ništa drugo
nije ulazilo u opis utjerivača straha u ulicu, u dušu
noćnog prostaka. To su morale biti takve profesije,
ipak sam ja bokser u usponu, zamalo akademac,
zamalo suprug najdivnije žene na svijetu, zamalo
primljen u struku, zamalo pisac, zamalo sređen,
zamalo on! On je u stvari uspješan čovjek, ono što ja
ovog jutra svakako nisam. Kupao sam se dugo kao
prevarena djevojka u holivudskim filmovima. Majčina
hrana se pokvarila, sve sam to zgužvao i bacio. Stan
ugodno topao, Toplana je brižna ljubavnica ovog
jutra. Izvadih sardine na sto, iscijedih ulje u sudoper i
odvojih sitne pršljenove iz njihove sredine, te stvari
su zgražavale nevino nepce. Na radiju Majls Dejvis
forsira Samertajm, za stolom sam samo u boksericama.

103
Na jedvite jade otvorih teglu

104
paprika sa bijelim lukom, savršena zimnica.
Pogledao sam u telefon, čula se stara dobra nokija
poruka.
Fanta, dečko s boksa zove na mečeve, večeras u
dvorani, boksuje i naš Šampion protiv nekog Sarajlije,
biće impresivno, navodno mali ne voli ovaj dio
zemlje. Javljam se, treba to vidjeti, uočiti mane za
kasnije, trebaće mi.
Spavao sam cijeli dan, sanjao sam nju. Lorejn je
živjela pored seoske škole, u snu sam sasvim mali,
tihi dječak kakav sam zaista bio. Čekam autobus na
stajalištu. Lorejn trči u sivoj haljini bez grudnjaka,
ima crnu talasastu kosu koja pravi savršenu
kontru bijeloj kartonskoj vreći koju nosi u rukama,
trenom kad me pogleda iz vreće se rasu brašno po
njenom glatkom licu, ključnim kostima i vratu… O,
Đorđe sveti, anđeli postoje, ali i đavli.
Fanta me čeka ispred dvorane. Smiješi se iz
daljine mašući rukom, gore daleko u vazduhu kao
da sam isplovio iz luke na prekookeanskom brodu.
– Zorane, ulazimo li, mili?
– Zato smo tu.
– Mečevi samo što nisu počeli.
– Uzeću nam vode.
– Ja plaćam, ti si platio pivo.
– Može.
– Evo i kikiriki, jedan džambo.
Deda prodavac uze novce za kupljeno.

105
Sjeli smo na vrh tribina, imali smo odličan pogled na
sredinu gdje se ring nalazio.
Fanta, vidno uzbuđen, melje kikiriki viličnom
mješalicom glasno, tako da su ljudi okolo počeli da
se zgledaju pokazujući prstom na njega. Nije mario
za to, očekivao je Šampiona.
– Nadam se da će ga razbiti, ovaj lik je fan odreda
El Mudžahid, upratili smo ga na Fb-u, oni nas nimalo
nisu gotivili.
– Ma znam, šta je - tu je, važno je odraditi meč
dobro, ovdje su druge stvari bitne, a ne društvene
mreže i ti ludi fanatici.
– Tako je, Zorane, tako je! Uzmi kikirikija!
– Ne mogu sad, možda kasnije.
– Kasnije neće da ga bude – smiješio se.
Odobrio sam klimanjem bradom. Voditelj programa
poče da zavija kao sirena pred bombardovanje
najavljujući prvi meč.
Dvorana poprilično ispunjena neizbježnim
dobacivanjima odavala je mjesto željno krvave
borbe. Miriše u zraku kao da i sam treba da se borim,
osjećaj spokoja daje daljina tribine od ringa.
– Dogodine ćeš i ti, Zorane?
– Aha. Slagao sam.
– Što ti ne radiš danas?
– Moj borac otkaza… I bolje, u lošoj formi sam.
Zato ne želim da budeš tu kraj mene…
(otpjevuših)
106
– Molim?

107
-Ma ništa, dobro, dobro.
Klinci su počeli prvi, podsjećaju na borbe pijetlova.
Crvene gaće mališan uništavao je plavog gaćonju,
strah i preživljavanje su bili dominantni na licu plavog.
Fanta i dalje stvara puter od kikirikija u ustima, mišići
vilice izgledaju kao od neke zvjerke koja žvaće
sirovo fokino meso. Sav narandžast zaista
podsjeća na ogromnu bocu Fante, to me blago
veselilo.
– Idem po fantu, hoćeš ti?
– Ne, ne mogu, ne pijem to.
(kad ste u srodstvu)
– Ok.
Crveni bije plavog stjeranog u ćošak, iznuren, skoro
pred pad mahnu sitnom ručicom u ogromnoj
rukavici, pogodi divlju neman u bradu. Nokaut! Crveni
nije znao šta ga snađe, nije ustajao, plavi se drži na
konopcima zna da nije imao izbora, ovo mu je
najvjerovatnije zadnje takmičenje, nije našao svoj
Hamburg, nije bio bijesan pas, a nije znao kako da se
napucka. To znamo samo on i ja, bili smo isti, radili
ono što smo morali, satjerani u ćošak.
– Jedna Fanta, deda.
– Narandža ili aronija?
– Od aronije? Ne hvala, narandža.
Vratih se na sjedište.
– Daš ipak malo?
– Naravno – požurih da odvrnem čep.

108
Kakav spektakl, Fanta sisa svog klinca, nevjerovatno,
skoro kao predstojeći meč.
Srednjaši su razočarali, stilskim vježbama
demonstriraše vještinu, ne i strast, pjetlići bijahu
bolji. U uglu primijetih kovrdžavu Danku, mog
govornika, sjedi s ćelavim gospodinom na terenu, u
takozvanoj VIP-loži. Dva stola od njih bucko
Predsjednik liže viski cereći se kao da zna sve
pobjede i poraze ljudi sa tribina, najvjerovatnije i zna.
Danka, to je znači taj direktor, ima ogromne
vrećaste ruke i skupu šatorsku košulju koja ne
prekriva to. Danka se smiješi, grli ga, ljubi u
izbrijane obraze, dok on zuri u Predsjednika. Mrak u
dvorani, voditelj najavljuje finalni meč Šampiona
protiv navodnog fana mudžahedina.
Prvo najavi Navodnog, svi su zviždali, on vojnički
podšišan, nezgrapan, tetoviranih šara po licu.
Posmatrao je s mržnjom uzavrelu masu.
Zatim voditelj prozva Šampiona, uđe sa maršem na
jednu divnu rijeku, ne tako originalno, ali za raju
učinkovito. Fanta otvorenih usta držeći zgrčenu flašu
uzviknu:
– Počinje!
Nakon neuspjelog rukovanja i objašnjavanja pravila
od strane sudije kepeca, gong označi početak meča.
Navodni se kretao oko Šampiona, Šampion
oprezno gura direkte koji prolaze. Navodni ne
eskivira udarce,

109
već ih prima u glavu kao što se dijete prima na
kašu od majke.
Navodni se zaleti i glavom udari Šampiona u prsa,
Šampion pade na konopce. Zviždanje u dvorani,
Fanta na nogama. Sudija razdvoji i opomenu
Navodnog. Šampion se trudi da se ne uzrujava,
ponovo počinje direktima, Navodni i dalje prima
kratkodlakom lobanjom, pokušava širokim krošeima
da dohvati Šampiona, prima dva snažna direkta u
glavu od kojih nije pao, strese glavom i spusti ruke.
Šampion ponovi dobitnu seriju, ništa, kraj runde.
Svi su na nogama, nevjerovatno, ništa se nije
desilo. Navodni se smješka ironično, indijanski
prošaranog lica, kao da ima plan.
– Čovječe, Šampion ga mora oboriti – pljunu Fanta
žućkastu slinu na pod.
Nisam navijao za Navodnog, nisam ni za Šampiona,
bio sam tu kao profesionalac koji čeka svoj ring, svoj
gong, svoj plan.
Navodni nakon početka druge runde poluokruži
dvoranu i sa veće udaljenosti poče da maše
krošeima. Šampion iskusno se zatvorivši u ljušturu
svojih snažnih podlaktica koje su veličine mog
obima i bicepsa i tricepsa, kao vitez pusti da se
potroši približivši se dovoljno blizu za besprijekoran
školski aperkat u bradu. Cimnu se brada Navodnog,
slava, dvorana urliče, Fanta baci praznu kćerkicu
flašicu na pod. Ona odskoči, pogodi nekog djeda u
glavu, počeša se ne
110
sklanjajući pogled sa tog trenutka večeri. To je to,
to je moj roman, Šampion ga ovdje ima!
Sve moje stranice je rasuo po ringu i gledao sve te
ljude kako pojedinačno nadahnuti citiraju stranu
po stranu, rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, da
bi posljednji pasus pjevali uglas kao vojnici himne, ali
Navodni nije pao, odbio se od Šampiona i
spuštenih ruku sa osmijehom na licu se zaleti glavom i
udari u bradu Šampiona koji zbunjen postupkom
pade na ring. Kepec sudija prekida meč, Šampion
je na nogama, gledaju se ubilačkim pogledima, ring
je pun, diskvalifikacija Navodnog, Šampionova ruka
je u vazduhu. Masa iz snažnog lokomotivskog
zvižduka prelazi u ekstazno pjevanje suludih
navijačkih pjesama. Šampion stoji na tronu rasječene
brade od Navodnog koji se smiješeći okružen
svojim trenerima izvlači iz sale.
Fanta crven od urlikanja strčao je u međuvremenu
u ring, ljubi i tapše Šampiona kako i ostale hijene s
treninga.
U njegovom uglu trener zadovoljno posmatra znoj
ljubimca iza konopca, prisjeća se svog vremena,
lakim pokretima mazi vrhove svojih pesnica, možda
razmišlja da li bi u svojoj najboljoj formi pobijedio
Šampiona, isto se pitam, samo što ću ja to uskoro i
saznati. Trener osta neprimjetan, ne prilazi, ne viče,
isti bješe i tokom meča, nijem. Možda je to kraj
jedne velike ljubavi? To me sad smiruje, volim da

111
mislim tako, isto tako volim

112
da mislim da je Lorejn tužna i da dok radi obične
stvari po njemačkoj kući (kako to samo ogavno
zvuči, njemačka kuća vjerovatno su se tako zvale
lektire za vijeme švapske okupacije u ovim brdovitim
krajevima) misli na mene, na moje najbolje trenutke,
kao onda kad sam samo otrčao do kupatila, oprao
ga i vratio se na nju spremniji i čvršći. Sami mramor,
sami kamen i samo željezo, Sveti Đorđe mi je
svjedok, da imao sam tih noći koplje! Imali smo nas
dvojica dane pobjeda, sad smo tako prosječni, bez
Lorejn. Stavio sam ruke u džepove, izvukoh
kapuljaču na matoroj vijetnamci. Pognute glave
večeras idem do zla boga ili dobra đavla ližući
banjalučki asfalt očima.
Fanti ne mogu oprostiti Judin poljubac, nisam zvijezda
večeri, tako da moram da idem, da jurim, tamo, blizu
glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za
sve otuđene parove.
Napolju pada kiša, divno dosadna, ona što mrlja i
francusku šminku damama. Ispred sam vidio Danku
u bijelom kaputu s krznom. Ulazi u njemačko vozilo
crvene boje, divno. Nijemci, sve mi žene uzeste!
Ugleda me pri ulasku, vidjeh taj korak, tamne skupe
štrample krile su mišićave duge noge. Debeli čovjek
nije žurio u kola, vjerovatno nije mogao, gleda me na
kiši na koju nisam imao hrabrosti izaći. Nije me
prepoznala, samo je ušla u kola. Naiđe gradski,
mirišu krofne od pekare preko puta, mirišu kao

113
krofne moje majke kad sam kao klinac skakutao u
mjestu čekajući

114
da budu gotove, vrele napuhane još vrelijim
vazduhom koji bi pomiješan sa vanillin-šećerom
udario u moj i tada veliki nos. Mmm, perfekcija! To me
napuni energijom, sjeo sam u vrh busa, jedva da sam
osjetio ledenu kišu, minus štipa, ali ne danas,
vrijeme je čudno, klimatski udari su sve mijenjali,
vjerovatno Hari ima ideju o čemu se tu radi. Maje
znaju ili Vanga, ići ćemo kod Vange sutra ako se
ne varam. Ne znam šta osjećam povodom toga, ali
volim te planove, sve me to odvraća od Lorejn i
nemogućnosti da doprem do nje, još uvijek. Zašto
ta žena ne odgovara, ovo nisam očekivao, nisam
smio da se ženim, a Đole mi je svjedok, ne smijem
ni sad, primio bih duple batine svaki dan od Šampiona
u zamjenu za brak i još bih se zalijetao kao Navodni u
zamjenu za taj privid slobode. Toliko o hrabrosti u
samoći, toliko o muškosti Zorana
K. Uplakan prozor me provocira, ima nešto u suzama
koje ne mogu da ispoljim, plakao sam nekoliko puta
pred Lorejn. Čovječe, to prija, čisti restart, suze su
kao i fekalije, toga se čovjek mora riješiti inače se
nadimaš u glavi, grudima i crijevima. Upravo to
osjećam dok bus staje nedaleko od Orijentira. Svi ti
gasovi, mrzim ropstvo straha. Ja sam crnac u
Lorejninim plantažama. U dva sata otvaram ulazna
vrata hostela, noć bješe relativno hladna za ovo
doba godine.
Počeh da ispucavam tehnike opterećen onim što
115
sam nekoliko sati unazad gledao.

116
Krećem se kako se kreće Šampion, pokrivam se kako
se pokriva Šampion, guram udarce kao on, eskiviram
ga kako on eskivira udarce od meča.
Sve što sam činio oznojen, tu u tepisiranom ringu
ispred recepcije i potencijalnih krešućih strana je
bilo pogrešno. Moram biti svoj, nov, pokretan sa
stilom koji parira tromom Šampionu.
On ima moment, ja moram imati fintu, on ima
snažan udarac, ja moram imati brze konkretne
udarce…
Odradih četiri serije sklekova po pedeset komada,
više nisam tako naivan kao na počecima.
Sardine i izostanak alkohola učinili su svoje. Debeli
ljudi, svi ti debeli ljudi mi zavide, mogu oni imati Danku
večeras, biti najbogatiji u Banjaluci, zemlji ili
Njemačkoj. Ona zna da sam ja Tarzan za njega, on bi
to takođe trebalo da zna. Možda da mu pošaljem
pismo: Dragi bogati debeljko, ja sam za tebe Tarzan. U
potpisu: Tarzan Kalezić.
Nije loše, umih se hladnom vodom u toaletu. Niz
stepenice siđoše dvoje od pedeset i kusurče ljeta.
Ona bješe nezadovoljna, on me izvinjavajuće
pogleda te pojuri da joj otvori vrata. Neimpresionirana
gospođa nastavi niz ulicu. Omanuo, prekrstih se i
pogledah gore: Đorđe, ovo nikad nemoj da mi uradiš!
Telefon, poruka! Lorejn!
Lorejn, to je Lorejn! Srce mi tuče kao bubanj Led
Cepelina. Ona mi piše, one besplatne poruke, ali

117
piše!

118
Sjeo sam, tačnije srušio sam se u stolicu, konačno,
draga moja...
Nisam pročitala tvoju priču kao ni većinu pisama,
nije dostojno toga.
Zorane, ne zanimaš me ni u kom pogledu, ne vidim
otkud ti pomisao na to, ali stvarno nema smisla da mi
se više javljaš.
Ja sam zaljubljena i sretna, ništa drugo više nije
važno. Molim te, Zorane, olakšaj sebi i meni, prestani
mi pisati.
Hvala unaprijed.

Svjetovi se ruše u mojim plućima, sitne alveole su

iglui za Eskime opkoljene bijesnim olujama…afričke
hijene gutaju glave malih crnaca, istih onih
ogorčenih crnaca sa njenih plantaža.
Kakvo silovanje, provale u ranohrišćanske
manastire, prevareni osvajači su to činili jednakim
žarom kao što osudiše Hrista u Jerusalimu.
Gorjele su moje nenapisane biblioteke. Uvijek gore
biblioteke. Skočih do automata, uzeh tonik, preznojih
se okupan vrućim strahom. Progutao sam tonik u
halapljivom gutljaju. Krv mi udari u obraze i samo na
tren zasuziše oči.
Da li ću plakati. To bi pomoglo.
Ipak ne, bacih se nazad za pult, vraćam se oružju,
vraćam se staroj nokiji:
Zašto nisam dostojan, šta sam to ja uradio?

119
Pa niko nema veću moć nada mnom no ti,
pretvaraš me u bogalja sa istim žarom sa kojim
djetetu daješ prvi puding u životu. Večeras radim
noćnu smjenu, radim u hostelu Orijentir blizu glavne
ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve
otuđene parove…
Zašto da ne pišem, znaš, već pišem roman o tebi,
biće gotov kroz koji mjesec, vjerovatno u januaru,
imam već pola, imam dobar dio završen, urednici se
otimaju oko rukopisa, čestitaju mi, kažu da je to
nešto novo, sad ja ne znam... biće u Glasu.
Laku noć, Nijemice.
Poslao sam. To je to, trezor se zatvara.
Sjedim, ne mrdam, čujem svjetlo neonke iznad
vrata kako haotično zuji. Vrijeme prolazi. Gledam
preko upaljenog TV-a na pultu. Tišina, niko ne dolazi.
Pet minuta. Ona neće pisati.
Probaću da ti više ne pišem, ali ne prođe jutro,
dan, sat, prvi san da nema veze s tobom.
Send.
Message is sent.
Delivered to Lorejn.
Neka zna. Tišina, ponovo vlada tišina, ponovo
olujna bura duva nad Eskimima, stišala se nakratko,
sad se vratila sigurnija i jača. Čeljusti su drobile sitne
crnačke glave, stenju razularene monahinje pod
Janjičarima moje duše. Smrdi varvarski smijeh nad
knjigama. Aždaje one znaju, prilaze mi iznutra,
pogriješio sam s
120
ovim porukama, to znam sad, Sveti Đorđe, molim ti
se ja.
Ugasio sam telefon da ne pišem ponovo. Njenu
poruku znam napamet, kao vrhunsku poeziju srpskih
savremenika klesao sam riječi u stihove, stihove u
strofe, ponavljam ih kao mantru.
Šest je sati, mrtav sam. Dolazi Daca inspektor.
(Nisam pročitala tvoju priču, kao ni većinu pisama,
nije dostojno toga.) Premotavam ovu strofu, ona je
najbolnija, s njom se treba suočiti, nisam imao
snage za aperkat još od tri, gard je spušten
satima. Upalih telefon, nema novih poruka, Lorejn je
opak borac, ona nema milosti.
– Dobro jutro, Zorane sine, što si tako blijed?
– Jutro, Daco, dobro sam.
– Evo ti, evo ti sok. Otvori mi flašu i gurnu pod lice
bogatstvo mirisa paradajza.
Daca je uobičajeno kukala, da, ljudi su prljavi, da,
ljudi su svinje. Preznojila se na minusu, nevjerovatno.
Izvuče tabletu za šećer koju proguta sa gutljajem
vode, kuknjavu zamijeni šalama. Jedna uobičajena o
ljudima koji gledaju Kursadžije, druga o značenju
imena hostel to je hotel za s, zato što se ljudi tu s.
Baš to, to što nije izgovorila do kraja mi dade
transfuziju radosti. Pokupio sam stvari: rokovnik,
nedovršenog Džojsa i sok od paradajza. Vrijeme je
da se krene put mog Olimpa, put neosvojive
Starčevice.
121
Zubato sunce pobijedi sinoćnju hladnoću, tako da je
više krezavo, no što se čini zubatim. Hodam mu u
susret, osjećam se kao prvi čovjek na novoj planeti.
Ovo je mali korak za čovjeka ali... Odustajem,
gravitacija neće da se igra sa mnom. Šteta. Sinoć je
bio vikend, dokazi su tu. Nadomak Narodnog
pozorišta iščupan saobraćajni znak, tragovi
kočenja, komad plastike „opela” (ne znam otkud
mi da je to baš
„opelov” dio). Skoro da sam je zaboravio, no zaboravio
sam mantru, tu Lorejninu poeziju, jedva se sjetih
sretna i zaljubljena kao san, dnevna mora, možda je
to zaista san? Ponovo upalih nokiju u džepu, finska
kučka je hladna, ćuti, stare frei poruke su tu, neću
ih čitati. Nije važno, sunce je na mojoj strani, skrenuo
sam na most koji mrzim, nije da sam se plašio da ću
pasti ili da ću skočiti s njega, ali taj Venecija most
ima nevjerovatno niske ograde, oguljen, izraubovan sa
kraterskim rupama na sebi podsjeća na ratove koje
nisam mogao dobiti, ratove u kojima nisam mogao
učestvovati. Banja Luka pati, ali mene ne zanima to,
ne smije da me zanima, zato mi smeta ovaj most. Stao
sam na sredinu, sunce se poigralo sa raščupanim
brezama, nešto dalje stoji neobično malo odjeven
ćelavac, fotografiše pejzaž pomodnim
fotoaparatom. Nije mi smetalo što i mene
fotografiše. Drago mi je da nisam jedini ovog jutra koji
se divi ovom udesu planete. Upijam ga u pluća,

122
aždaje ga ne vole, hvatam ćoškom oka neobično
tanak Vrbas.

123
Sunce se ponovo rađa, kako dobar naslov, sve
pohvale, ludi gospodine. Nek Vam je slava!
Nakon mosta silazim do studentskog doma Nikola
Tesla. Razvaljeni kontejneri sa razbacanim smećem,
gomila vrana se halapljivo bori za prosute kokice.
Vrane, odvratne ptičurine, ispuštale su prodorno
kenjkav gak, otimale su se za plijen. Najradije bih ih
pošutao, ali prerano gledanje Hičkokovih Ptica me
uvijek držalo opreznim u prisustvu krilatih životinja.
Umjesto sunca koje me milovalo naspram mene se
pojavi on, grozničavo nasmijan sa milenijumskim
naočarima za vid. U istom odijelu kao i prošli put,
sad je imao i debeli Tin Ujević-kaput, sigurno ide na
taj misteriozni posao. Naježih se u trenutku, on
sigurno može da osjeti nervozu, to mu dođe kao
profesionalna deformacija. Ignorišem ga dok me
prolazi.
Kako to da se srećemo? Otkud mu hrabrost da tako
postupa sa mnom? Čemu se smije?
Možda se poznajemo, možda misli da ga se
plašim? Trebalo bi ga pitati.
Brdo uništava pejzaž, penjem se, stajem na vrh
Starčevice iskapljujući flašu paradajza do kraja.
Još jedna pješačka pobjeda, groblje sam prošao.
Aha, znači tu ja stanujem.
Rovim po sjećanju prije no sam upoznao Lorejn.
Nisam siguran ko sam bio prije toga. Vraćam se u
djetinjstvo i vidim je na svim mjestima gdje sam
124
provodio dane, čak i one trenutke kad sam bio sam,
pored mene stoji

125
Lorejn umanjena, tiha, sa raznobojnim mašnama u
kosi. Vrlo dobro znam da sam Lorejn upoznao na
fakultetu, šta je ona radila na selu sladeći se
zrelim kruškama babe Ruže, vrućom pitom teta
Milke, ne znam. Nikad se nije igrala rata sa mnom
sigurno. Nije joj prijalo, kako suvislo od nje, no kako to
da je danas tako dobra u njemu? Bombardovan ležim
na krevetu, sinoć nije samo Šampion imao težak
meč, samo što sam ja svoj izgubio.
Vrijeme pobjeda dolazi, to znam, mora tako, piše
u knjigama, čuje se u pjesmama, dižem pesnicu
visoko, ovo nema veze sa partizanima.
Ura!
Probudi me nokija.
– Reci, Hari?
– Zorane, moramo da razgovaramo, Marta je…
–Da,Hari? Je li sve u redu s njom?
– Marta je otišla, Zorane, njene stvari, nema ih,
dođi… moramo da razgovaramo.
Hari plače, grca, stenje, ciči kao prva rajska nepravda.
– Smiri se, Hari, stižem.
Zavidim mu na suzama, imperatorski se predao sebi i
svojoj patnji.
Lauš, još jedno banjalučko brdo, poznato po
isfrustriranim navijačima pubertetlijama. Ponekad
nekog izbodu i švrljaju zidove zgrada, uglavnom to
je sve što rade. Utakmice ne gledam, tako da o
njihovom navijanju ništa ne znam.

126
Hari živi u dupleksu sa garažom, baštom i svim
drugim obećanim stvarima koje možeš naći u
reklamama za osiguranje. Osim Harijevog psa,
poskakivao je na mene od kapije. Mješanac nekog
jazavičara, no dugih prednjih nogu, kratkih zadnjih,
karikatura božja (nikako Muhamedova). No to džukcu
nije smetalo, debelim šmirgl-papir jezikom liže ruke
koje pokušavam da zarijem u kratku dlaku i nakratko
ga odgurnem. Nasmijao me ovaj nezgrapni
dostojanstvenik, no sad moram unutra, Hariju.
Uđoh bez kucanja.
– Hari!
Muk u stanu.
Stan ogoljen skupim minimalizmom kao da govori da
neko tu nedostaje.
Popeh se uz stepenice. Modroplavo kupatilo je
otvoreno. U prepunoj kadi vode leži Hari iscrpljenog,
uplakanog lica.
– Otišla je, sad nemam razlog da živim.
– Ma daj, Hari, ne luduj, vratiće se ona, vjerovatno
je otišla na dan, dva da se primiri svojima.
– Šta se desilo?
– Ništa, Zoka, baš ništa. Došao sam kući, sve je
bilo prazno, ormar, stvari, nema nikakve poruke,
telefon je ugašen, nema je na internetu, ništa.
Izvukoh ga iz vode, mršav, kržljav, nag, izgleda kao
starački prorok iz Biblije, bacih mu ogrtač sa vješalice.
– To je Martin ogrtač - zajeca.

127
– Hajde, Hari, obuci se, idemo dole da to riješimo.
Bunovne sitne oči se razbistriše, sišli smo dole.
U roze mantilu, bosonog se baci na ugaonu garnituru.
Otiđoh u kuhinju tražeći neku žestinu da ga smiri.
Smiriti žestinom, čovjek je paradoks.
Nađoh flašu Bejlisa i Orandžinu. O, Sveti Đorđe,
nije ni čudo što ga je ostavila.
– Je li ovaj Bejlis sve što imaš?!
– Ima par flaša Đorđa u frižideru, stoje tu otkad si
posljednji put dolazio.
Sjajno, ponesoh pribor za smirenje. Nasuh Hariju
trodupli liker.
Povuče gutljaj kao stenjavo dijete. Zabaci glavu
unazad i poče:
– Znaš, Zorane, u Trećem oku piše da su ratovi ono
što vodi planetu, siva ekonomija, banke, države, sve
to ne bi funkcionisalo da nije rata, Biblija je podvala,
da nije, svi bi je znali, Zorane, ljubav je podvala, svijet
vode ratovi, oni stvoriše moć i našu želju da jurimo
pare, ljubav zbunjuje, gušteri lizardi je ne osjećaju,
oni su hladni, fokusirani na tlačenje nas, tvoj Sveti
Đorđe, oni ga izmisliše!
– A te ratove vode gušteri? – rekoh posprdno i
povukoh impresivan gutljaj piva.
Gleda me kao mršavi mačor, ćuti, čeka odgovor
koji bi ga utješio, nemam ništa da mu kažem na
ovo, osim:
– Vanga?

128
– Da! Vanga, idemo već sutra kod nje. Noć je
ukrajinskog mjeseca, ne može da omane, ona
može sve!
Hari poskoči, dosu sebi još čokoladnog
likera. Digoh pivo uvis: – Za Vangu!
– Za Vangu – ponovi pobožno i vrati se sjedenju u
Martinom roza ogrtaču.
Ispitujućim pogledom je tražio razlog mog
slaganja, kao da ne zna da je ušao u bitku koju sam
već vodio, ta čuvena bitka za ranjenike u
najboljem slučaju Pirova pobjeda, nisam siguran kako
je nazvati. Odgovor spava u Njemačkoj.
*
Istim putem, kraj istog manastira, Harija prvi put vidim
neobrijanog, tek sad vidim indijanski rijetku bradu, kao
da se spaljivao žaračem po licu. Na vratima čuvene
detlačke proročice Vange se nalazi gospođa teških
kostiju sa plavo sivom perikom ili kosom, šta li.
– Hari? – počeh da suzdržavam smijeh kao osnovac
iz zadnje klupe.
– Da se nisi usudio, Zorane, da se smiješ. I da,
vjerovatno jeste perika.
– Zoran.
– Vanga, drago mi je.
– A mi se već poznajemo, Hari, zar ne? Dolazili ste
prošle sedmice.
– Prošle? – bocnuh ga laktom što on previdi
bježeći duboko unutar predsoblja. Proročica Vanga
129
široke

130
vilice i Asteriks-nosa ostavlja utisak spretnog galskog
junaka, a opet i čvrste ženice koja bi mogla svojim
moralnim kodeksima započeti novi svjetski rat, a
ne samo ratove u ubogim gostima, tu u selu nadomak
Dervente.
U predsoblju čičica i dalje prati fudbal jednakom
odsutnošću. Sai Baba druguje sa Bogorodicom sa zida
preko puta.
– Odmah ću vas primiti.
– Zorane, hoćete li Vi prvi?
Pogledah u Harija, bio je uplašen, to me iritiralo u
ovom trentuku.
– Idem ja, djevojčice – klepih ga po uštipak uvetu, na
šta mi on vrati pljeskom po ramenu.
– Upravo tako.
Prostorija u koju sam ušao bila je ispunjena
tamjanom. To prija mojim nosnicama, na zidu je velika
ikona, ali zbog mraka teško mogu da razlučim o
kome se radi.
Vanga već mrmlja teške riječi dok svojim
kolosalnim dupetom u trudničkoj haljini pali svijeće
po sobi.
– Zorane, Zorane, osjećam puno loše energije.
– Šta da vam kažem, gospa Vanga, kao istrošena
Varta sam.
Nemuštim jezikom nabraja nemušte stvari. Ova
žena nije iz ovih muštih krajeva definitivno.
Sjedim na stolici u uglu, preko puta Smederevac pravi

131
ključalu vodu babe Vange. Baba stavi peškir na
moju glavu.

132
Počeh da se smijem na hitro kleknuće ispred mojih
nogu.
– Tebe su, Zorane, izgleda opsjele karakondžule.
– Kara šta? – kikoćem se, što više pokušavam da
prestanem biva teže, čujem vrata. Hari vjerovatno
izlazi zbog mog nepoštivanja obreda, zaista, ovo je
bila velika glupost.
– Imaš urok, Zorane.
–Mislim da se to zove kurje oko, ali dobro…
– Da li te boli vrat?
– Boli kad se nažuljam na jastuku, što?
– Aham… Ona je otišla, Zorane, i neće se vratiti.
– Ko je otišao? – naglo se uozbiljih.
– Ona, sada je u Njemačkoj s drugim, oni ti rade o
glavi… Evo ti ova voda, vosak ću ti spravim da ga
držiš pod jastukom.
(O, Hari, budalo!)
Baš trenutak prije no što sam htio da pitam baba
Vangu da joj budem šegrt poče da se igra sa
mnom i mojom trenutnom situacijom.
– Moraš doći ponovo. Navukli su karakondžule na
tebe i one sa onim svojim buljavim očima i
izduženim rukama ti ne daju mira… – nastavi baba
Vanga jednoličnim pobjedničkim tonom.
Vidi ćoškom svojih sitnih blijedih očiju u tom
polumraku, vidi da sam ozbiljan, postiđen bolom i
ogoljen pred njom ne mogu da nastavim da ismijavam
ritual koji vodi kao nadmeni voditelj tok-šoua.
133
Vanga pljunu na šporet i pusti žabu kroz prozor.
Ostavio sam deset maraka na stolu kao Juda svoje
srebro. Sveti Đorđe, oprosti mi krivovjerje.
Hari htjede da uđe u kuću, ščepah ga za lakat i
gurnu u alfu 156, mada ne bih imao ništa protiv
istoimenog šporeta.
– Šta ti je, što si grub, treba i ja da…
– Vozi!
– Dobro, dobro…
Hari postade crven i ono ćosavo rastinje još više
dođe do izražaja.
– Hoćeš da pustim neku muziku?
– Zašto si joj pričao o Lorejn?
– Nisam… Mislim, jesam, htio sam da je pripremim,
da nađe najbolji lijek za tebe. Je li ti ga dala?
– O, Hari, ludače jedan! Uzeh Vanginu kesu i istresoh
je kroz prozor na mostu koji smo prelazili. Uključismo
se na autoput za Banjaluku.
– Znači, ti u to ne vjeruješ – Hari napuni oči vodom
kao vještačko jezero pri dizanju brane.
– Izvini, Hari, naljutio si me. Nisi smio da pričaš
onoj ludoj babi o Lorejn, nisi.
– Nisam mislio ništa loše... Marta, šta ću s Martom,
Zorane?
– Čekaj, Hari, budi strpljiv. Znaš, moje selo
vazdušnom linijom nije daleko odavde, autoput ga
siječe , zato sad ne možemo tamo.
– Znam, Zorane, to znam.
134
Hari stisnu papučicu gasa, alfa glasno zaurla. U
meni su bile bar četiri ovakve alfe, nisam stiskao
gas, zašto su urlale?
*
Nisam pisao Lorejn još od incidenta sa porukama,
nokija je kriva, moram nabaviti ajfon, zvuči toplije, to
je već prijatelj koji te neće iznevjeriti. Finska ja
hladna, šta sam drugo mogao očekivati.
Osjećam blag napad panike, to pitanje: ŠTA AKO…
šta ako se ne vrati, šta ako ne dobijem novce od
priče, šta ako ne uspijem, šta ako padnem pred
Šampionom kao Nijemac pred Rusijom? Šta ako
sam toliko prosječan da ću zauvijek ostati u
hostelu bez ijedne pobjede, tamo za šalterom
hostela blizu glavne ulice, na raskršću, sa
pristojnim mrakom za sve otuđene parove, a ja ne
želim biti otuđen. O, Lorejn, plakao bih kao vrlo
ružno dijete kad bih te samo zagrlio, ružno, ali
sretno. A bio sam ružno, ali pametno dijete, šta bi
sad učiteljica rekla da me vidi. Sve te pohvale
nastavničkog vijeća vrijede koliko i prazna konzerva
sardine mačku kod kontejnera kojem sam ostavio
da je poliže onako kako dalje nisam sam mogao,
brzo je otišao oblizujući gladan brk.
Misli o panici su prošle, izlazim, na radiju svira Ket
Stivens, to nikako nije dobro. Hari se ne javlja, treba
mu vremena da prihvati raskid s Martom. Ko bi se
nadao od Marte, izgledala je tako zadovoljno

135
ušuškana u njihovo leglo, nisu imali djece, možda
je to problem

136
koji ih je rastavio. Hari nije spominjao male Harije,
meni nije padalo napamet da otvaram tu temu.
Na hodniku srećem predsjednika kućnog savjeta,
upadljivo čaprka po de golovskom grbavom nosu, ali
u njegovom nije bilo dostojanstva, ovo zaključujem
bez gledanja na korišten prst.
– O zdravo, komšija! Pruži mi ruku kojem je upravo
vršio kontrolu odvoda.
– Zdravo – nisam mu je otpružio, već izimitirah
njegov maloprijašnji postupak.
– Ho ho, pa svi mi to radimo, zar ne? – lažno se
pravda praveći grimase prodavača WC hemije.
– Ne, nego treba li ti neki harač ili nešto?
– Harač, ho ho (vrlo iritantan djed mraz) pa kasniš
već dva mjeseca od prošlog susreta, komšija,
samo malo Zoran S. Kalezić, zašto ovo S?
– Zato što znam ko mi je otac, vjerovatno bi i ti. Doći
ću kroz koji dan platiti.
Nastavih pored njega, nije govorio, prepustio se
iskrenosti, mrzi me, to me nije pogađalo.
Kako ta karikatura od čovjeka u tamno plavim dugim
gaćama korača hodnicima sa rokovnikom i
sveskom kao srednjovjekovni tamničar. Ako postoje
bivši životi predsjednik je čuvao Galileja u zatvoru i
još bio sretan zbog toga.
Svjež leden vazduh otjera imaginaciju predsjednika
u uskim štramplama i srednjovjekovnoj kragni.
Čekaću gradski kod groblja, grad je tamo dolje,
137
dolje gdje su

138
svjetla. Banja Luka izgleda impozantno sa starčevačkog
brda. To mi se dopada, ta fatamorgana prija
odbjeglom seljaku, o romantičnom bjekstvu u veliki
grad i pobjedničkom vraćanju. Vidjećemo to.
Žuti bus dođe, što je u Njujorku jelou-keb, to je u
Banjaluci žuti bus. Djevojke divnog lica sjede iza
mene,
– … onda sam se skroz oduzela, popela sam se na
njegov auto i skakala… – ho ho jesi luda…
Kakva konverzacija, tjera na povraćanje, ova ho
ho je vjerovatno kćer predsjednika tamničara.
Izlaze na prvom sljedećem stajalištu. Uske tanke
presvlake su otkrivale savršeno izvajane noge. To
me podsjeti kad sam kao mali gledao u ženske
čarape, kartonska reklama tih socijalističkih komision
čarapa, te duge noge nepoznate žene, tad nije bilo
Fotošopa. Ko je ta žena, boginja Madona, rekli bi
Italijani. Već tad sam znao da ću vječno tragati za
Madoninim nogama, a Lorejn, Lorejn ih je imala. Bus
se karakterističnim tumbanjem spuštao do grada,
prolazili smo kuće zgrade, semafore, ljudi u gomili se
mimoilaze. Hladno je, ipak toplije no u stanu na
Starčevici. Izađoh kod Boske, kod krivog sata gdje
svi dođoši izlaze. Potraga za dobrom kafom
počinje.
Hodam Gospodskom, blješte vatreni izlozi, bliži se
Nova godina, osjeti se kao početak gadne prehlade.
Sve žene koje mi dolaze u susret liče po nečemu na

139
nju, na to sam se navikao, kao na hendikep. Ranjen,
amputiran. Moj razum je magnum 44, najmoćniji

140
pištolj na planeti. S njim rešetam po emocijama,
one krvare kao poljske bolnice Krfa početkom
dvadesetog vijeka, nekako uvijek ostaju žive. Prazno
burence čeka da odustanu. Da li će se povući ili
opet znaju da blefiram?
Stojim ispred snobovskog restoran-kafea na sred
glavne ulice. Austrougaraska gradnja je otmjena, to
znaju i pokondirene tikve. Uđoh, narandžasto, sve
je naranžasto kao unutrašnjost istoimene voćke.
Prebiram pogledom po stolovima. Iako sam prikladno
obučen za ovo sijelo, osjetili su manjak novčanica u
mojim rukavima. Oni su to mogli da osjete, ti
kontroverzni biznismeni sa svojim kontroverznim
sekretaricama i stare utegnute bake sa kiselim
grimasama, njihove ruke su meke i glatke, onakve
kakve moja majka nikad nije imala. Prezirem ih. Pogled
preko stolova sam privlačio sebi i na samom ulazu,
za središnjim stolom, sa dugim svijećama i bogatom
gozbom sjedi Danka u nekom novom masnom krznu.
Gleda u mene postiđeno, dok njen debeljko rovi po
tanjiru sa bijelom krpom oko vrata. Gnusan čin,
prolazim namigujući joj, zapeh namjerno za ćelavi
busen dotičnog. Htio je nešto reći, ali ispratih ga
pogledom prezira, prezira za sve ove teške postratne
godine moje zemlje, za pasulj, za cipele koje sam nosio
i kad bi ih noga prerasla, za šivene somotne
pantalone, za hodanje pješice, za lošu hranu, za
opšte nemanje, neljetovanje i nezimovanje, za ruke
moje majke…
141
Vratio se ćapanju, naručih Crnog Đorđa po simpatičnoj
konobarici.
Danka me nije gledala, ali se osjećala neprijatnost
od njenog stola kao benzin na pumpi. Trut guta ostatke
iz tanjira, ruke su mu umazane, odlazi u toalet. To je
moj trenutak.
Vadim olovku i pišem broj nokije, valjda neće
ponovo da me zajebe. Mijenjam te polovnim ajfonom
ako to učiniš. Prijetećim pandurskim tonom sam se
obratio mobilnom aparatu.
Priđoh i pružih joj ruku ostavljajući ceduljicu.
– Dobro veče, Danka.
– Zdravo, Zorane, evo baš sa direktorom nešto o
poslu…
– Ma znam. Namignuh sporo, debeljko se vraća
zatičući me nad njegovom stolicom. Popih njegov
konjak naiskap.
Kurvoazije, pretpostavljam, gosparu?
Nijemo me posmatra dok izlazim iz Kastelite, tako se
zove ova sramotna konoba. Napolju me izvjetri hladna
zavjesa vazduha. Sad sam dobro, sad sam mnogo
bolje.
Nesvjesno nabasavam pred Orijentir, zavirujem
unutra, nikad ne obraćam pažnju ko tačno dolazi u
međupauzi Dacinog čišćenja. Za pultom žena,
plavuša, izblajhano plava kao prvo sijeno mog sela.
Divne pozamašne grudi, nasmiješila se širokim
osmijehom

142
iako stojim ispred ulaznih vrata kao vrbaski lunatik.
Shvatih to kao pozivnicu.
– Dobro veče, gospođo.
– Dobro veče, Zorane.
– Mi se poznajemo?
– Ti radiš kod mene, ja sam supruga…
– Pa da, nikad se ne bi reklo da je gazda Boško takav
sretnik.
Osmijeh se raširi kao dječiji zip-
novčanik. Nokija zavrišta.
– Danka ovdje, gdje si ti, ludače?
– Orijentir hostel, to ti je kod…
– Znam gdje je, blizu sam.
(Naravno da zna hostele)
–No, mogu li uzeti sobu, suprugo?
– Naravno da možeš.
– Izvoli ključ, trojka – reče to što senzualnije može
kao da predlaže u troje, skrivajući grubost glasnih
žica u godinama.
Danka uđe, raskošna kao i prošli put. Smiješila se
bezobrazno, mladalački, onako kako gazdarica nikad
neće moći, pogledom je prekori. Danka ignoriše
to, poljubi me sočno i pojuri uz stepenice.
– Ti si lud, znaš li ti ko je on, šta on može, ko su
mu prijatelji…
It’show time! Srce mi ubrzano lupa, uzbuđen sam,
duboko dišem, svojeglavi je spreman, toliko spreman

143
da mu dajem veći čin, od večeras je major
Svojeglavi. No, pustimo vojsku, možda večeras
konačno svršim.
Danka mi gurnu vruć jezik u uvo, ćapih je gladno za
grudnjak izbjegavajući grudi, pokidah to. Uzdahnu
kao da će ispustiti život, to me dodatno uzbudi,
imao sam moć nad ovom ženom, drhti predano u
mojim rukama, u mojim snažnim bokserskim rukama.
Kidam joj gaćice i major napada. Žestoko je, više
liči na silovanje ili tek običnu borbu. Ona reži, ja se
borim, udaram, napadam za sve njemačke divizije u
Srbiji, za sve njemačke industrijske gradove, uvozne
radne snage, za Banjaluku, moje selo, Lorejn, o ne
Lorejn, ne! Usporavam pokrete, Danka se grči u
mojim rukama, ona umire, usne joj drhte, guram je na
krevet, pada slobodnim padom. Zadovoljna žena je
tu i da, ja sam to uradio. Sad, sad idem da operem
degradiranog majora. Moja misija je završena,
možete da se vratite u pantalone dragi testisi,
šaržeri su puni iza puceta prastarih leviski.
Sletjeli smo niz stepenice, ona mnogo govori, ne
čujem
ništa, zuji mi u ušima, vidim pasijans upaljen na
laptopu mog pulta. Pored njega smanjena ikonica
nadzora, gazdarica nas je posmatrala, kosa joj je bila u
neredu, zjenice proširene fokusirane, taj pasijans kao
moja želja za snom. Umoran sam, tako sam umoran
kao tbc bolesnik iz postelje.
– Do viđenja, gazdarice.
144
Danka i dalje zbori nešto o Novoj godini i Milanu.
Milano me podsjeti na čiču koji gleda fudbalske
utakmice, dok mu žena Vanga zarađuje proričući
sudbinu. Možda je on sve vrijeme testira, tražeći
da mu pogađa utakmice, zabave radi i onda gleda
kako njene moći lome noge, sviraju penale, podižu
kartone, guraju uplakane fudbalere. O, kakvi su to
mišićavi fićfirići, nevjerovatno. Okrenuh se, ne
znam kad izgubih Danku, već sam na mostu. Sad
da skočim s njega i da imam odličan roman ovaj
most bi se nazvao po meni. Zoranov most, možda bi
uklesali moja stopala, ljudi bi se čudili, neki bi
psovali moj postupak nazivajući me ništavcem,
kukavčem, osporavali moje epohalno djelo lošim
argumentima ispunjenim gnjevom. Drugi bi me
poredili sa svim onim prerano preminulim
tragičarima, branili bi me fragilnošću i onom
čuvenom: Možda on znade nešto što mi ne
znamo? Morbidni nonsens, nastavljam. Ćutim gore
u brda, gladan sam, poješću jednu konzervu
sardine. U uličnoj trgovini kupio sam crnu čokoladu
sa najvišim mogućim procentom kakaoa.
Poslastica večeras, dugujem sebi nešto. Lorejn je
tamo, tamo gdje su čokolade mnogo bolje, tako
sam i dalje sam bez nje. Sjećam se vremena kada
smo zajedno koračali, ona bi mnogo govorila, upijao
bih njene riječi, dragocjene, još uvijek su nasnimljene
na mnogobrojnim trakama u glavi, stara škola, u

145
modernom vremenu ostajem vjeran prevaziđenoj
analogiji. To je moj problem,

146
moram se modernizovati, ali i yugo je smiješan sa
spojlerima. Zašto bih se ja tjunirao?
Ulazim u stan, ovdje fali neko živo biće, moram
nabaviti psa ili mačku, prije mačku, ona manje kenja,
a i Lorejn liči na dugonogu mačku, mada, ruku na
srce i ti, Sveti Đorđe, pokazah prstom na njega
okačenog na zidu, ti se sjećaš da je Lorejn znala
dobro da kenja zbog drugih žena.
Ne mogu da jedem, perem zube i padam na krevet. A
na radiju svira Bah ili neka slična sveta klasika. Prija,
to je ono bitno, ostavljam ga upaljenog, a sutra, sutra
zovem Harija, nadam se da je dobro, da je bolje, da se
Marta vratila, on drugo neće izdržati, pašće kao
pokošen mitraljezom, drugo sam ja, ja ću razbistriti
Lorejn. Vratiti je kao što se vraća odbjeglo dijete,
tiho i sretno, sa suzama koje se same suše. Lorejn
je nakon jedne svađe rekla da me ne bi pustila blizu
sebe ni za hiljadu godina, imam plan, spavaću
hiljadu godina.
Nokija vrišti, da li mi o vučici? Ne, ovo je hostel-šef,
mora da mu je gazdarica prenijela moj dolazak i
činjenicu da nisam platio, sve se tako brzo odvilo
da sam zaboravio.
– Da, šefe?
– Nije šef, ovdje supruga.
– Izvolite?
– Ako si zainteresovan za druženje navrati, ja sam
sama dolje i baš bi mi prijalo…

147
– Žao mi je, gazdarice, sutra radim kod vas noćnu
tako da..., a i Vaš muž... – napravih pauzu.
– Aha, pa u redu, mislila sam, ništa… Zaboravi.
Prekide vezu. Nevjerovatno, šefova gazdarica nakon
gledanja Danke i mene želi da se vratim. Ha!
Ovo da sazna Lorejn, momentalno bi se vratila iz
Hamburga i iščupala joj grkljan, zatim mene ugušila
istim. Obožavao sam ženskost Lorejn L. Zadovoljan
sam, bio sam neustrašiv gore u sobi tri, moje
samopouzdanje leti krilima jastreba nad ovim
uplašenim kokošarima, osim možda nad... Vratiću te,
Lorejn, znaš da nam seks nikad nije ispaštao, bilo
je noći rekorda, hlađenja genitalija, zatim javnosti
balkona, veš mašina u gostima, Lorejn bi znala
nakon pete runde ustati i stajati raširenih nogu gola
nasred sobe da bi je ohladila.Obožavam tu sliku,
ona u mraku stoji bolna od teških orgazama i
teških kostiju Zorana
S. Kalezića. Kako je od toga mogla otići još ne mogu
da shvatim, bilo je i noći nježnih kao
Neflerova: ...when we made love we used to cry…
and there s a place… when you re gonna realize that
just a time was wrong. Vizije da isto čini s drugim mi
stvaraju žgaravicu, pa vrtoglavicu, evo i ruke se
znoje. Na vratima stana me dočeka kutija, možda je
set mašni da ih kombinujem sa haljinom koju bih
trebao početi nositi nakon ovih simptoma? Dosta
šala na sopstveni račun, publika zviždi.
148
Austrija Beč, Kosta Đ. Kalezić, svom unuku Zoranu
S. Kaleziću. Deda na kutiji naglašava. Nisam
naslijedio ništa od njegove pedantnosti. Deda i
njegovi naglašeni brkovi. Deda je odbjegli prvoborac,
istinski seljak sa vjerodostojnim ruralnim manirima,
maltretirao ćaleta u mladosti, mnogo pio, mnogo se
kurvao, u suštini ostao je takav i sad. U Beču živi sa
Austrijankom našeg porijekla, zovem je Helga, ali
zaista ne znam kako se zove iako sam par puta odlazio
u posjetu.
Otpakovao sam kutiju i u njoj, pored stotinjak i kusur
evra, što je samo po sebi fantastično, pronađoh
djedov sat, automatik Omega sa blago oguljenom
narukvicom. Ne kuca. Protresoh ga i stavih na ruku,
paše kao da je uvijek bio tu. Deda Kosta, lafe.
Sletio sam niz stepenice i platio račune kod čuvara
zamka. Krivo mu je dok mijenja svježe izbrojane
evre, mrzi me, ali ni ja nisam zadovoljan s njim.
Mirišem na dugonogu Danku, na svježu ženu, dok
se iza njega kreće ormar kratkih nogu i rijetke kose.
Pokušavam da ne gledam, da nemam grimasu
gađenja na prizor i miris kaše iznutra. Toplo, vruće,
sa njegovih vrata brak izgleda baš onako kako sam
se oduvijek plašio, para pakla, fali samo iritantan
plač djeteta, vjerovatno nije mogao. Sa TV-a se čuo
neki talent šou ili slično populističko smeće. Odjurih
uz stepenice sve vrijeme gledajući sat.
Dedina čuka zna, vrijeme je za pobjede, sutra idem

149
na boks, boriću se kao Marvin Hagler sa Tomasom

150
Himsom! Dobiću, moram nešto dobiti, mada i čuka
zvuči dovoljno, no Sveti Đorđe zna da nisam
materijalista, više sentimentalac, onaj najgori, onaj
za tronove i prijeme. Jedan snažan aplauz bi bio
Mocart za moje uši.
Kažu kad čovjek shvati da je na svijetu sam, svi
putevi su mu otvoreni i tek tad može da živi punim
plućima, ja sam znao da sam sam, samo nisam se
olako predavao da treba sam i da ostanem. Hari
govori, dok pije sok iz flašice u kafe Pandori, pognute
glave nestaje u vještački dobijenoj boji brusnice.
– Znaš, Zorane, pijem mnogo tečnosti, osam do
devet litara vode dnevno.
– Litara? Misliš čaša?
– Ne čaša, to je normalno, litara i to mi jako prija,
vidiš kako mi je lice čistije i bolje se krećem, da ne
pričam koliko bolje spavam. Marta se javila.
– Javila se, pa gdje je?
– Kod roditelja zasad, zatim odlazi kod novog
čovjeka, upoznala ga je u banci dok je plaćala
račune za struju. Znao sam da je trebalo da ja to
radim. Hari se već raspekmezio.
– Ne daj se, Hari, naći ćeš ti bolju ženu, samo treba
vremena.
-Vremena, koliko ima vremena da je Anja u
Njemačkoj s drugim, koliko? A vidi se, ne možeš ni
ime da joj izgovoriš. Patetični smo, Zorane,
patetični kao one pauer-balade osamdesetih.
151
– Hari, imali smo žene koje su nas voljele i mi smo
njih, da li smo mi uprskali, jesmo, da li to možemo
ispraviti, jebi ga , vjerujem da možemo.
Hari se smije neprovjerenoj ludosti.
– Molim vas, može čaša vode. Konobarica se
nasmiješila. Hari se otrijezni.
– Mislim da me želi, provjeriću.
Hari ustade i svojim potrkom veselog dječačića
opkoli nešto puniju konobaricu. Dala mu je broj i to
stara škola, na ruci ispisan.
– Još uvijek to imam, Zorane, dušmani mogu da
me mrze. Smije se glasno, ne znam zašto sam to
shvatao kao provokaciju, kao promašaj u
ponašanju, ja to nisam želio. Želio sam Lorejn,
pisaću joj poslije, poslije treninga.
Nova čuka kuca na ruci borca, u njemu još ima
vremena, koliko za Lorejn i mene, e to je već pitanje.
Rastali smo se ispred sale, Hari reče da će
konobaricu zvati večeras, hrabro od njega. Po
muškim standardima, neću reći očajno, to ne
mislim, očajnije je što ovaj pokušaj pisca nosi
rukavice i pokušava da obori šampiona u teškoj
kategoriji da bi njegova taština izgurala još jedan
mjesec. Kasni plata taštine, to kašnjenje nosi
pobune nezamislive običnim protestantima. Njih
naš debeli Predsjednik ne bi obuzdao ni svim
kordonima poslušno tupavih policajaca. Snaga
taštine traži da se reaguje odmah, efikasno i sa

152
rezultatima, ne oprašta, sveti se, ima

153
gnjeva u njoj, gnjeva onoliko koliko i kalorija iz
njegovog skupog rustičnog ručka.
Trener radi sklekove u ćošku, njegovo staro tijelo
bješe još uvijek kompaktno iako koža bježi sa njega
kao pokrivač sa čovjeka koji nemirno spava. Hijene
su navijači, Šampion se smješka propagandno
oznojen za početak treninga. On mora pasti,
definitivno, ima ogromne mišice na ramenima, kao
oklopi pretorijanaca rimske vojske, ja sam imao oklop
želje koji se sve teže sakrivao. Želje i gađenja, još
uvijek nisam shvatio od čega sve. Gladan sam
svega, šta da se radi seoski psi su takvi. Trener nas
nakon trčanja koje sam s lakoćom odradio rasporedi
u parove. Mene stavi sa Šampionom, klimnu glavom u
znak odobravanja što radimo zajedno. Vježba je
rvanje u kom sam slabiji od njega, ali nisam padao
lako, imam manire dame. Svi nas posmatraju, Fanta
nije tu da navija za mene, možda je svakako nakon
večeri iz dvorane ponovo prešao na stranu većine.
Bilo bi dobro imati svog čovjeka ovdje, šta god Hari
govorio o samoći i prihvatanju nje, imao sam je
dovoljno, general je ništa bez svojih ljudi, Šampion
to zna, hijene su njegova vojska. U glavi sam napadao
uz Šopenovu Etidu zato što nisam smislio
jedinstveniji način za napad na mišićavi vrat svog
oponenta. Kretao sam se kao poludivlje tek okoćeno
štene, ne mogu mu ništa, niži je, ušao je u moj
gard prsima i prekinuo revolucionarnu melodiju

154
Šopena. Bijesan, povukoh

155
opuštene noge i pao je kao Švabo pred Moskvom.
Šampion kleči, brzo se pridigoh dok on još zbunjen
ne shvata šta se dogodilo. Svi su to vidjeli, trener
preneražen našom igrom pokazuje nezadovoljstvo
podizanjem ruku. Zar ja nisam gud gaj ovdje?
– Dosta, dosta – promuklim glasom trener zapljeska –
minut odmora, zatim uzmite rukavice, vježbaćemo
direkte…
Trener me odvoji u stranu: -Neću trpjeti podvale ovdje,
momče, znam da si kivan, ali ne igra se tako.
– Kivan? Podvale? Pravio sam se lud i uvrijeđen. Nije
prošlo. Izgubih spor pred arbitrom, teže ću oboriti
Šampiona. Svi su znali da sam Šampiona povukao s
poda, ignorišu me. U sparingu sam dobio onog
dečka klepača ramena, nije pokušavao da mi razbije
gard kao nekoć, sad je beživotno gurao direkt u
moju staklenu bradu. Znali su da sam prevarant, kicoš,
to su do kraja treninga i pokazivali. Moraću se
iskupiti, ali ne večeras.
*
Nakon uzbuđene šefice na poslu se danima ništa
nije dešavalo, šef nije djelovao kao autoritet, iako
je pravio sve veće pauze između rečenica čekajući
odgovor na pritužbe o neljubaznosti prema starim
mušterijama (koje nisu bile istinite). Daca je sve
lošije čistila, donoseći tomato sok od čije kiseline
moj želudac stvori posebni jezik i kada bi počeo da
reži davao sam tim zvukovima riječi. Pri vrhuncima

156
najveće samoće imao sam prijatelja u turobnim
zimskim noćima. Kako znaš

157
da ludiš u noćnoj smjeni? Valjda samim tim što se
pitaš to gledajući se u omanjem ogledalu toaleta.
Blijedo lice i masna koža, jer ja to zaslužujem, kao
reklama, počeh da se smijem, osjećam se kao
prevarant poslije rvačkog treninga, iako su prošla
već tri dana. Treba mi neko da to ispravi, pitam se
šta sad radi Sonja, Sonja sa blesavim sisama. U glavi
ponovo poče haotično da svira Šopenova Etida,
možda sam ja ipak lud. Vizualizovao sam njene sise
kako se razlivaju po klaviru u punoj sali Bečke
filharmonije. Ma da, lud sam, zaključih to dok sam
sastavljao poruku Sonji da se doštikla do šaltera
hostela blizu glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim
mrakom za sve otuđene parove.
Čuju se aplauzi, nokija kaže doći će. Lorejn nisam
pisao, večeras ne, večeras ne umijem i to mi ne
pada teško.
– Upoznala sam nekoga.
– Čovjek je društveno biće, sve pohvale, čovjek si.
– Ne, mislim…
– Znam šta misliš, Sonja – prekinuh je odlučno.
Ležali smo u krevetu u sobi broj tri. Nije se
dogodilo ništa spektakularno, uradili smo to kao što
službenici popunjavaju obrasce, moj pečat je opet
izostao. Već se naviknuh na neovjerenost.
– Mislim da me voli, a ja sam zaljubljena i sretna.
Kezila se blesavo pokazujući žućkaste zube lijepo
poslagane kao crkvena ograda u mom selu.

158
– Pa šta onda radiš ovdje?
– Pa nismo još spavali, idemo polako, upoznali smo
se na fakultetu, on je asistent, zovu ga Hari.
Zagrcnuh se: – Hari, moj Hari?!
– Znaš ga, pomalo stidljiv, priča dosta o
vanzemaljcima i…
– Gušterima – nastavih.
– Pa da, baš je čudan, simpatično čudan.
O, Sveti Đorđe, upravo kresnuh Harijevu djevojku, a
da to zaista nisam mogao znati!
– Ti, ti moraš da ideš – počeh joj bacati odjeću
panično se oblačeći.
– On ne smije saznati za ovo!
– Ma ne brini, Zorane, ne vidim što bih mu rekla.
– Obećaj da nećeš, Sonja?
– Evo, obećavam, neću.
Stajala je Sonja u crnim čipkastim gaćicama, dok
su grudi visile u nedogled. I one kao da su govorile da
joj ne mogu vjerovati, šta sam mogao drugo do
nadati se da podignuta ruka znači da sam
bezbjedan.
Ispratio sam je niz ulicu moljakajući da pažljivo
postupa s Harijem, da mi se ni u ludilu više ne
javlja. Na to se smiješila, loš znak, karma nikakva,
moram na posao.
Večeras neću spavati, večeras ću pokušati pisati,
otići ću u besmrtnost s par rečenica. To je moguće.
Izvukoh rokovnik iz ladice, kradu me šare koje su

159
činile papir dizajniranim projektom. Po grafičkim
linijama vidio

160
sam Lorejnine noge kako polako hodaju kao u spotu ZZ
Topa. To mi je odvuklo pažnju na naše rasprave,
bezbrojne rasprave kako je zapostavljam, kako gledam
druge žene, kako sam neodgovaran, tašt, persona
s dijagnozom, lud. Papir poče da se pali po linijama
baš kako su i njene noge hodale, Bili Džejn na
Lorejnin način. Nisam pisao, nisam lud, pa da
propustim šou.
– Zorane, sine?
– Da, šta? Dacino lice me gledalo zabrinuto, šest
je sati, zaspah, nadam se da sam šou odgledao do
kraja. Trznut od Dacinog inspektorskog buđenja
spakovah se, a ženski Šerlok mi poturi sok.
– Kakav nered, kao da stoka dolazi, a ne ljudi.
Znao sam napamet njeno kukanje, samo sam klimao
cuclajući flašu kao beba poslije spavanjca, što
sam definitivno i bio. Gladan sam, izađoh na licu,
pokrih se gardom u naletu udaraca ledenog vazduha.
Zima nije šala. Osjetih krčanje crijeva kao gladnog
zmaja, a znam tačno koje mjesto ima sočne
bifteke, a znam i da novčanik krije još deda
Kostinih evra koji će doći kao koplje za ovaj jutrašnji
napad zvijeri. Pogledah se u izlogu, blijed, žut, divno
izvezenih kapilara, zmijanjski vez u očima, ipak
zgodan dečko. Nasmiješih se folklornim
vrijednostima, popravih jaknu i zaputih u Stari fenjer.
Jedino što kvari i više no zdrav apetit je Hari.
Moram ga nazvati da vidim o čemu se radi, da nije

161
Sonja već… Nokijin ton me preduhitri.

162
– Gdje si, bokseru, gdje si kume?
– Kume?
– Pa ženim se, nađoh ženu svog života, Marta je
prošlost, Marta su stare rukavice koje više ne
služe ničemu, znaš o čemu pričam Ali. Prororočica
nije rekla da to neće biti nova žena, samo je rekla da
će ljubav….
– Polako, Hari, korak po korak.
– Ma kakav korak po korak, ja letim! Lupinzi u
boksericama. Gdje si ti, hajmo na doručak?
– Evo baš idem u Fenjer.
– Stižem i ja, sve ću ti ispričati.
Prekinuh, nešto mi govori da će aždaja pobijediti
moj apetit.
Zaista, Hari ne zatvara usta, opera njegovog monologa,
njegovih promišljanja između izgovorenih riječi,
Sonjine odjeće, kose iz koje ne možeš izvući ruku
(ovo je čudno) kafe nakon, poljupca iznad, poljupca
ispod, njenih usana, istih onih usana koje su...
Pogledah u svoj šlic, čak se i on stidio.
Hari nije zatvarao usta ni nakon što nam konobar koji
izgleda kao fina šunka u bijelom ovitku donese
bifteke.
– Prijatno, gospodo.
– Hvala, šunko.
– Molim?
– Schön, njemački, zaboravi.
Konobar ode nepovjerljivo zabacujući pogled preko

163
ramena.

164
Hari ne obrati pažnju na moj feler. Hari i dalje govori o
Sonji, njihov susret predstavlja kao astrološki
fenomen, jer … Venera koja je tad najbliža Zemlji…
kao i pojavom šumskih patuljaka u okolini Romanije
koji su sami po sebi vjesnici famoznih ljubavi. – Svi u
tom selu nose trojke.
Biftek krvav, kakvog sam ga i naručio, kakvog ga i
volim, no ovaj ima ukus mog tijela, žive jetre ili punih
crijeva. Kako reći Hariju za Sonju, da li reći, zašto
reći… Hari jede halapljivo, kao prvi obrok nakon
moguće egzekucije koja nije izvršena, jer ga je
naš milostivi Predsjednik pomilovao u trenutku
puštanja struje u stolicu. Predsjedniče, da li si ti ikad
spavao sa suprugom svog prijatelja? Ti bi sigurno znao
rješenje, uživao bi u ovom bifteku kao da se ništa
nije desilo. Foke su takve, imaju tu kožu, bikovi nisu.
– Moram te upoznati s njom, sad ću je nazvati.
– Nemoj!
– Zašto?
– Iz noćne sam, misliće da sam utvara, duh rimskih
čuvara Kastela, znaš oni o kojima si govorio da
napastvuju banjalučke djevice? – pokušavam
skrenuti s teme otvarajući jednu od njegovih
omiljenih legendi.
– Ti ovdje uopšte nisi bitan, Zorane, mislim bar ne
tvoj izgled.
–Halo? Sonja, draga, ti si? Znaš li gdje je Fenjer? Tako
je, hajde dođi na doručak. Pusa.
Odlično, Zorane, Sonja je u blizini. Može kafa?
165
– More kafe, Hari, more.
Hari se smije, Hari je prilika sretnog čovjeka, a ja
sam onaj isti probisvijet kog je Lorejn ostavila zbog
ovakvih stvari. Lorejn, bolji sam čovjek od ovoga.
Napolju poče da pada prvi snijeg, sva ta nebeska
čistota budi dječaka u meni, dječaka koji jede
majčine štrudle na pragu ambara gdje su
pregrade sa divovskim konjima i hrastovim
stubovima koji se naginju pod težinom zobi. Sve te
divne slike analognih traka koje su se razmotavale u
glavi. Sonja ulazi preneražena prvim pahuljama na
kaputu, dok briše mast sa krajička tankih Harijevih
usana, vidim da uživa u ovoj igri u kojoj sam svakako
gubitnik.
– Sonja.
– Zoran, drago mi je.
– Kao da sam vas već vidjela negdje.
– Teško, ne izlazim mnogo.
– On radi u hostelu, sumnjam da obilaziš takva mjesta.
Hari sočno posisa kraj njenih usta.
Sonja je htjela još, nisam bio kadar ostati,
odustajem.
– Hari, moram da idem, častim svakako.
– Hej, pa nemoj još da ideš, nisi ništa čuo još, nisi
pojeo… – Hari me vuče za rukav dok ostavljam
evropsku napojnicu konobaru.
– Moram, Hari, umoran sam, još jednom drago mi
je, Sonja.

166
– Mi se znamo odnekud… – češka se kao
prvoklasna glumica, mrzim njenu ravnodušnost i
svoje znojenje pod zelenom šator jaknom.
– Čujemo se, Hari.
– Čujemo, Zoka. Ništa mu nije jasno, nadam se da
će tako ostati. Izletjeh na ulicu, snijeg pada kao u
usporenoj filmskoj sceni, to je romantično, to me
nervira, sve kape i beretke liče na one Lorejnine,
rukavice takođe, ona bi mi sad prijala kao mlak čaj
od mente. Dok sam gurao stopala preko Venecija
mosta pored mene se zaustavi stariji čovjek riđe
kose u dekastom kaputu i sa olinjalom kravatom.
Salutira mrmljajući: – Za bratstvo i jedinstvo.
– I sestrinstvo, čiča, i sestrinstvo. Nije me slušao,
nastavlja svojim trabunjavim koracima koji nisu
obećavali da će preći most. Nastavih da koračam, ali
to crvenilo lica ne izlazi iz glave, crveno od neke meni
nepoznate pakosti. Neće valjda? Ne okrenuh se da
provjerim, takve namjere su plašile moje. Krik
gospođe u dugom kaputu sa druge strane govori
previše. Ne okrećem se, a ne! Pahulje padaju kao na
usporenoj traci, pogledao sam u nebo da uhvatim
jednu pahulju u grlo i sjetih se stiha Arsena Dedića:
…već je hladno, ruke mi zgrij… Interesantno, ruke
su mi tople, taj stih me zaokupi skroz gore, gore kraj
samačkog hotela preko uvoznih marketa do
socijalističkih zgrada na brdu, baš tu sam ja, u
Rajka Bosnića 42.

167
Nokija me probudi: Baš si sladak kad si nervozan.

168
Poruka dobre đavolice, ona se igra, nije oprostila
skorašnji loš tretman. Čovjek ne treba da ima
neprijatelja, ako mora, neka mu Sveti Đorđe
pomogne da to nije žena, jer one funkcionišu na
nivoima nedostižnim običnim mužjacima. Prećutaću
poruku, to jedino znam, ponekad tišina otjera. Kad
smo kod tišine upalih TV koji je funkcionisao kao
radio, slike nije bilo. Na BL TV Hrišćanski kalendar: –
…danas je dan Arhanđela Mihajla, sveca koji lično
protjera palog anđela Lucifera u pakao… Božiji
lav, ipak navijam za Đoleta više. Lorejnina slava je
danas, prepirali smo se koji je svetac moćniji, naravno
moja inicijativa, nisam popuštao, ni ona. Poslaću
joj čestitku sutra, sutra je drugi dan slave, neka misli
da sam zaboravio, nakon sedam godina. Čovječe,
prva slava bez nje, ljeto je bilo lako, Hari i ja smo pili
sve vrijeme u Pandori, on je asistent, može, ja sam još
bio na kućnom budžetu. Hari je dobar prijatelj. Stvari
se mijenjaju, razmišljam o tome dok češkam testise
slušajući vjerske legende na bolesnom televizoru,
sve one su čarobnije od apsurda postanka, apsurda
tišine.
Sretna slava, Lorejn, ako mi odgovoriš uzimam da je
Arhanđeo primus inter pares među božijom
gardom, samo za ovu godinu, slijediće reizbor, pa
vidjećemo da li je dorastao moćnom jahaču iz
Nikodije. Iako si s drugim, nedostaješ, Lorejn.
Message delivered.

169
Lorejn: Mogao si biti ti, ali nisi i nećeš više nikad.
Za dobrobit svih strana, molim te prestani.
Arhanđeo je bolji ove godine. Ne mogu da zovem
Harija, ne mogu da zovem Sonju, jedino Danka, ali i
ona nije tu za mene tek tako. Panika od samoće
raste kao mlaz vode kroz napuknut kabl. Nisam svoj,
sjedim na ivici kreveta, ustajem i bijem vrata sobe
laganim serijama direkata, pravilno disanje,
skoncentriši se, Zorane, sunce se ponovo rađa i
dalje si tu sa svim svojim divizijama, artiljerijom,
avijacijom, samo radi na taktici, budi kul, Zorane, budi
opet svoj. Sedam je sati, počinje dnevnik na BL TV-
u.
Još jedno samoubistvo na ulicama Banjaluke,
bivši sekretar saveza komunista SR BIH tragično si je
oduzeo život skokom s Venecija mosta u ranim
jutarnjim časovima. Kod njega je pronađena
fotografija Tita iz mlađih dana, kao i porodična
fotografija iza koje je pisao citat B. Miljkovića:
„…odsecite mi ruke i
pretvorite me u kamen…“ Pokop će se održati…
Obukao sam prvo na šta sam naišao, Pandora, Crni
Đorđe da, votka da, zadrži kusur, hvala.
Stvar kod pijanstva je u tome da ćeš raditi sve ono
od čega si se trijezan suzdržavao, naravno, slao
sam poruke Lorejn, naravno, smijao sam se
prolaznicima i sretnim parovima dobacivao ono što
ne bih volio da čujem kao sretan par. Zvao sam

170
Danku, nije se javila, hodao sam Banjalukom,
Banjaluka je mali grad, večeras se činila
neobuzdanom, velikom. Ušao sam u

171
hotel Bosnu, u Piano bar, snobovski obučeni ljudi su
govorili stranim jezicima, starija gospoda
samouvjereno klimala glavama, njihove gospođe sa
jednakom pokazuju izbijeljene dodatke na vještačkoj
vilici, a šalovi, svi ti šalovi od kašmira i svile, da sam
trijezan plašili bi me, ovako sam pokrao njihovu
sigurnost, sjeo za šank i naručio Đorđa i votku.
– Čekaš nekog? – jednako samouvjeren konobar me
pita. Ima guste obrve koje su krile bezobrazluk
snobova, on nije snob, on je teškaš, radnik kakav
sam i sam, ima burmu na ruci, nema kosu, on ima
razlog da bude ljut, no sad ga imam i ja.
– Čekam Godoa.
– Godo? Znate li koja je soba?
– Znam da je gore, trebalo bi da je gore.
– Kad bi trebalo da Vam se pridruži?
– Isto se pitam, naše je da vjerujemo, zar ne?
Konobar pokupi svoje obrve koje bi mogle da sakriju
njegov poprilično čist skalp, ali geni nisu tako htjeli,
vjerovatno postoji razlog za to. Pogledaću u hladnoj
čaši votke.
Piano bar, nije se čuo piano, samo lupkanje čaša i
polutihi razgovori. Pogledom sam tražio poznato lice,
mlade lijepe žene u skupoj odjeći su krasile svaki
treći sto, to me radovalo, ne znam zašto, te žene su
bile mnogo dalje od mene od tih par metara debelog,
instant-persijskog tepiha. Upijao sam ih, hranio se tom
nagonskom fotosintezom, tražim veze, sličnosti, sve su

172
one imale nešto njeno, kada bih spavao sa svim
ženama svijeta, da li bi Lorejn nestala? Moraću i taj
odgovor potražiti u još jednoj čaši votke. Brojao
sam Lorejnin donji veš po sjećanju, čini mi se da je
svaki put manji, uvijek bih ga isto skidao.
Konobar gustih obrva skoro čistog skalpa vidno
poče da gubi gostoprimstvo, lupa čašama dok ih
spušta u glomazni sudoper: – Taj vaš Godo, hoće li
doći?
– Ne znam. Izvukoh deset evra, zgužvah ih
primjetno i krenuh ka izlazu.
– A kusur?
– Kad dođe Godo, plati mu piće.
– A kad će….
Izašao sam u široki hol hotela, neprijatna teška
zavjesa melanholije pade na mene, predstava se
zatvara, moram da krenem, pospan sam, krevet je
spas, noć nije uspjela, kliše Godo šale još manje.
Nokija je ponovo neprijatelj, kolaboracionista, kržljava
aždaja, zvao bih Harija, ali on je tako prokleto
pogrešan i sretan da bih ga zadavio golim rukama,
zatim bi potucao Sonju iz čiste mržnje. Votka diže
mulj u čovjeku, iako izgleda bistro nevina, teža je i
prljavija od rudnika olova u Srebrenici. Ulazim u
gradski na prvoj raskrsnici, tumorno se cimam
lađom gradskog prevoza, posljednji poziv, nad
gradom je magla, to me večeras ne opušta, umoran
sam, teški udovi, teški koraci, disanje se ne čuje,

173
laku noć, Godo, gospođe, divne žene sa tuđim
osobinama, konobaru sa gustim

174
obrvama i skoro čistim skalpom, i tebi, Lorejn, i
tvom živopisnom vešu. Laka noć, Zorane, Sveti
Đorđe bdi nad tobom, ne brini za maglu, ne brini za
mrak.
Glavobolja me budila nekoliko sati, zora se još kurva s
mrakom, užasan pogled kroz prozor. Mučnina, idem
da povratim nakon dugo godina. Dotrčah do šolje
koja sama po sebi navodi na povraćanje. Par
kontrakcija, produžena pjuvačka i to je to. Prazan
sam kao još malo i moj džep.
Ćapih novčanik sa stola, od dedinih evra nije ostalo
mnogo. Izračunao sam, mogu obnoviti zalihe sardine,
tačnije 42 sardine iz unutrašnjosti Makedonije (ne
znam otkud tamo sardele) i mogu kupiti tri grejpa da
se povratim. Obukoh se, sjurih do marketa, u odrazu
stakla Zoran bokser me mrzi, znam, lafe, osjećanja su
uzajamna, trebalo mi je to. Pijanac u meni povremeno
dobije meč, tačnije pustim mu se, takva su pravila
igre. Platih sve evropski, hvala, deda, javi se ponovo!
Jedva sam doručkovao, gadio mi se i tanjir i kičma
ajvar sardina. Tupa glavobolja usahnu sa drugim
grejpom. Koga da zovem, nokija embargo, dosada
izranja iz after seks tuge, zore i mraka. Jutro će
promijeniti sve, ha, Yu lažovi? Palim računar, iskam se
na društvenim mrežama, moje ime još uvijek
egzistira ovdje, ništa se ne dešava, pozivi u grupe
koje me ne interesuju, mnogo neobičnih žena
oblivenih morem još neobičnijih muškaraca. Svi su
imali nešto dobro, ali i nešto isfolirano, nisam
175
mogao da dokučim šta, zašto i

176
dok hvale prave stvari: književnost koja miriše na
vječnost, Vejtsa ili Kejva, ljubav prema filmovima
Tarkovskog, Žan Luk G… Nešto fali, ispoziram par
komentara koje sam našao svrsishodnim, svi
namijenjeni ženama koje pored toga divno
izgledaju. Nisu mnogo odgovarale, nisu se trudile,
prekidam virtuelni svijet za još jedan san, osjećam
duž kože, ovaj će biti bolji, dnevni, nikako napaćeni,
onaj koji počinješ, jer ti se može. Mogao bih ostati
u krevetu sedam dana, osjećam da radijator ima
identično mišljenje i kao da klima potvrdno
posljednjim rebrom na moju misao. Napolju ponovo
počinje usporeni snijeg, padaju očni kapci, vidim
seosko imanje, prilazni zavejan put. Vidim konje iza
hrastove ograde, vidim sebe, zašto je Lorejn tu i
zašto nosi haljinu moje majke? Gospodine Frojd,
odjebite!
Spavao sam prijatno, udobno kao mercedes, carski.
Tiho sam ušao pod vreo tuš, koža voli vrelinu vode,
kao grljenje dragih ljudi, kita takođe uživa, iako nije
bilo dama u blizini izgleda impozantno, namignuh mu i
propisno ga oprah, zaslužio si, borče.
Treba da idem na posao, nosim odrpani ruksak, po ko
zna koji put nosim Dablince, po ko zna koji put nosim
rokovnik za strukturu svog velelepnog romana, ali
nakon konkursa za Glas nisam pisao, čekam
nagradu kao što se čeka rodbina izdaleka. Nisam
spreman na nove pozive, obavezivanja, čežnja za

177
nagradom dominira, ona je prioritet i to mi je
dovoljan izgovor

178
zašto još uvijek ne dajem velike intervjue za još
veće novine. Treba za sve imati izgovor, nikad ne
znaš koja žena se zanima za tebe. Ako sebi
obećam pročitati Džojsa do kraja, to nema veze sa
ženama, parama i Lorejn, to je potreba kao vazduh
koji struji štrasama Hamburga.
Siđoh u grad utrobom žutog motornog crva. Tu
sam za šalterom hostela blizu glavne ulice, na
raskršću, sa pristojnim mrakom za sve otuđene
parove. U 2 i 22 sam povratio sardine, gnusno kao i
prizor od 2 i 14 kad je direktor poljoprivredne škole
ušao sa šesnaestogodišnjom učenicom i učinio
ono što bi trebalo da liči na seks. Ona je ležala
naga na krevetu, on je sa svojim opuštenim
guzovima šezdesetogodišnjaka pokušavao da
uspravi oružje staro jednak niz godina.
Bezuspješno, ali to grljenje, ti pokušaji, njegov
pacovski jezik na njenom mladom, blago oblom
stomaku, njegove pjegave ruke na njenim malim
krhkim grudima. Đavolja rabota, pljunuh na pod,
dobih bakšiš za neuspjeh, nisam se zahvalio, htio
sam da ga ugrizem, da ga udarim, da ga napadnem kao
De Niro u Taksisti, ali nisam, imam već svoje bitke,
ne smijem se omesti. Otvaram koka-kolu ziro da spere
misli, izgrize kiselinu viđenog, olakša, podrži, možda
tražim previše od plastične flaše američkog
jeftinog benzina, možda, ipak je prijao vještački
slad. Uzeh Džojsa i uplovih u vode pozitivnog ludaka,
on je tonuo dublje no iko. Kako se znao vratiti,
179
nažalost nisam

180
znao, nije ni koka-kola, zato sam ga i pročitao do
Dacinog dolaska.
– Jutro, Zorane sine, zašto piješ to, znaš da ako
ostaviš džigericu preko no…
– Znam, Daco, znam.
– Evo ti sok od paradajza.
– Hvala ti, moja ti, a pazi kao da je stoka bila ovdje, ne
ljudi.
– Isto sam pomislila, Zorane, isto.
Poljubih je u hladan obraz, ledeno doba u Banjaluci.
Kako su mi roditelji, koračam po zaleđenoj
Jevrejskoj ulici, zagledam saksofon u muzičkoj
prodavnici, sad otac loži drva, majka sprema kafu
u božanskoj tišini, nikako u ćutanju, oni su se
našli, oni se vole. Lorejn, volim te, nadam se da si
sretna, osim ako si tek sad imala seks s drugim.
Obrazi postaju hladni, osjećam se snažnim dok
skrećem na most, most moje pobjede, nikad nisam
skočio, zar ne? Na samom početku srećem njega,
u kaputu, smiješi se, iz usta mu izlazi para toplog
vazduha.
– Hej, hej, ti! – dreknuh na njega. – Da li je sve u redu,
dečko?
–Da, jeste, Zorane, kako ne bi bilo.
Srušio sam se u naglo u sebi, potom panično počeo
da bježim. Produbio sam glas u bariton i zakoračio
sigurno naprijed: – Mi se poznajemo?

181
– Da, ja sam Petar Božunović, zajedno smo studirali,
ti si obnovio, ja sam uspio dalje, baš idem na posao,
radim u gradskoj upravi.
– A ti si taj. (Nemam nikakvo sjećanje o njemu) Pa
drago mi… Ja sam u hostelu Orijentir, imam još
četiri ispita do kraja i nadam se...
– Hostel? Pa dobro, šta se nadaš?
– Dosta čemu, Petre, nekom drugom prilikom.
–Možda kad završiš budemo radne kolege, treba
ti veza za upravu, ali držim ti fige.
– Drži mi ja… – prekinuh se. – Čuvaj se, Petre.
– Aha – gleda me otvorenih usta i naduvanih obraza.
Petar je ćelav, Petar je mlad, miriše na duvan i
sportsku kolonjsku. Dođe mi muka, pružih korak,
nisam se okretao, nadam se da će jednog dana
da skoči, tad ponovo povratih, baš tu na mostu gdje
je Titov junak imao posljednju ofanzivu. Pretrčah
ostatak mosta. Trčaću do kraja, na vrh Starčevice,
psi laju iza obližnjih ograda, ćoravi, sitni, lijeni,
mišićavi, promukli, ušminkani pekinezeri, laju, mrze
moju slobodu. Ljudi zagledaju zajapureno lice, kao da
tu piše odgovor o uznemirenosti njihovih ljubimaca.
Ruksak pravi otklon na leđima, kao da govori uspio si,
stani. Dolazi svjetlo u zoru, usporavam, svjetiljke se
gase, dan je, osjećam njegovu pakosnu hladnoću,
ali je ipak dan.
Stojim ispred zgrade u Rajka Bosnića 42. Skidam
kapu, vidim kosu kako se puši iznad mene, potežem

182
gutljaj paradajz soka, piće bogova, Sveti Đorđe
sigurno uživa

183
u njemu. Nokija galami, Hari zna da sam iz noćne,
javiću se poslije sna, sad sam previše tuđ za
njega, previše svoj, Lorejn da me vidiš sada znala
bi da je Zoran S. Kalezić ništa drugo do borac, da je
Zoran K. dosegao muškost u punom smislu i da će
Zoran pobijediti sam.

*
Probudih se s neprirodnom reumom u tijelu. Tri je
sata, tri i nešto. O ne, Lorejn, slava, poklon, moram da
požurim, Hari me zove.
– Reci, Hari?
– Hej kume, kad se vidimo?
– Čekaj me u Pandori, idem samo Lorejn poslati
poklon u poštu?
– Ah, dokle to više, počni ispočetka, nađi svoju
Sonju, Anja je tuđa žena.
– Šta da
radim?!
Mislim…(Tišina)
– Hari, budi za sat vremena u Pandori, pusti
puštene. Nisam znao šta to znači, prekinuo sam
vezu. Umalo da kažem da sam nalazio Sonju nekoliko
puta prije njega i da je to njoj prijalo, višestruko.
No, šta pokloniti Lorejn? Lorejn voli Koldplej koji ja
mrzim. Možda da napišem pismo Kris Martinu da
dođe u Hamburg ovih dana da joj otpjeva serenadu?
184
To bi je

185
oduševilo, nadam se da ne bi otišla s njim. No,
kako do Krisa je bolje pitanje.
Hi, I’m Zoran, I want my girl back, could you sing a
song in Hamburg in front of her flat these days? You
choose one of your cry baby songs. That would really
do miracles with her.
I don’t like your music Mr. Martin, I prefer Bruce, you
know The Boss, but I could definitely find one song
from you that I like, I mean I even like one song from
Vesna Zmijanac, so I will find one of yours too. Do you
know Vesna’s songs? Write me back as soon as
possible.
Sincerely, Zoran S. Kalezic
Pocijepao sam papir i njim prebrisao prašinu sa
stola, impresivan sloj, mora se priznati.
Šta još? Oblačim pantalone, stomak mi je ravan i
čvrst, možda da fotografišem stomak da mu se divi?
To nikako, „bajadera“! Lorejn voli „bajadere“, Kraš
svijete, dolazim k tebi.
„Bajadere“ su skupe, ulazim u švorc zonu, kad
pošaljem poklon biću ozbiljan kandidat za
prosjačenje. Danka, da li radi? Ne, na Dankinom
mjestu je jedna od debelih teta koje me gotive.
Smiješi se: Preporučeno ili kao i dosad?
– Kao i dosad, luče.
Taj grohotni smijeh debelih glasnih žica, na
debelom licu, debelom podvoljku i debelo razmazanoj
šminki. Odlazim ubrzano, a Danka, gdje li je Danka?

186
Da li je

187
konačno uspjela? Upecala direktora? Otišla je sa
šaltera pošte, znači da jeste. Duge noge Dankine,
no nema je i ne, ja ne moram da pijem da ublažim
bol, neka joj je srećno sa malim princem.

– Kako si, Zorane?

– Loše, Hari, još sam i švorc. Ti?
– Odlično.
– Kako su stvari sa Sonjom?
– Odlično, baš mi je javila da će nam se pridružiti.
– Čovječe.
– Šta ti je, dobijam osjećaj da ti se na dopada
Sonja?
– Ma daj, Hari ne bulazni, nego, mislio sam da će
ovo biti muško veče.
– Ništa se ti ne brini, Sonja dovodi svoju drugaricu,
ona je novinarka u Glasu, možda ti sredi priču. Evo
ih ulaze.
– Hari, što si papak, znaš da mrzim susrete na
slijepo? Milijana ima dugu kosu, tanke obrve i tanko
monaško lice do te mjere da su joj usne spojene
izgledale kao jagoda na tankom pladnju. Dok govori i
zvuči kao da u grlu ima jagodu, kao da će je
svakog trenutka progutati i dobiti prirodan čist glas. To
se nije desilo ni nakon monologa o težini
novinarskog posla, kao i težini skorašnjeg konkursa
za kratku priču. Hari se smiješi, Sonja takođe,
oboje me posmatraju gladni reakcija. Ja jesam sjedio

188
tu, dok mi duša duva sa vjetrovima njemačkih
rijeka, razmišljam o blatu u ulici gdje Lorejn

189
živi. Koliko to blato vrijedi na tržištu bolesnog srca?
Nisam imao računicu, gubio sam, gubio sam i gubio.
– Znaš, Milijana, i Zoran je pisac, i to dobar. Hari
popravi desnom rukom sako od tvida iznoseći
kolosalnu glupost.
– A ne, pokušavam nešto, ali ne ide.
– Sjajno, obožavam kreativne ljude, i sama sam
piskaralo tako da sam oduševljena. Šta si posljednje
napisao?
– Napisao sam priču i to baš za vaš konkurs, zove
se: O pasulju, Ceci i nečem novom, kul naslov, zar ne?
Sonja i Hari su poslušno klimali u njenom, zatim u
mom smjeru.
– Hm, mislim da se sjećam tvoje priče, to je o
vojniku koji povraća, jel?
– Pa može se reći.
– Konobar, može votka i tamno pivo, Crni najbolje?
– Jesam li rekla nešto pogrešno? Priča je ok,
mislim…
– Ne, drago mi da se sjećaš, to je dobar znak.
– Pa da.
Konobar donese turu, svi su naručili alkohol i
pridružili se mom maskenbalu. Vojnik koji povraća će
večeras da se suzdrži. Hari i Sonja su se izvukli,
ostali smo perspektivna Jagoda i ja.
Milijana pije duge gutljaje koji prelijevaju jagodu u
njenom grlu, govori o uredniku, o teškom putu, o
svom djedu koji je izdao knjigu kad mnogi seljaci nisu

190
znali pisati, a Banjalukom se hodalo bosonogo, osim

191
Gospodskom, gdje su obuveni samo gazili. Pio sam,
Sveti Đorđe zna koliko, izvadila je cigarete i bacila na
sto, najbolja stvar kod nje je što puši domaće
cigarete.
– Moram do toaleta.
– Hoćeš da idem s tobom? – pitao sam direktno,
bezobrazno kao moj djed što bi uradio, samo sa
željom da me odbije.
Nasmiješila se trudeći se da bude šarmantna, nije
uspjelo, no svakako sam uzbuđen. Stvar kod
alkohola je ta da ili će učiniti muškost kamenom,
granitom i željezom ili će kao svježe tijesto da
čeka da proradi kvasac, što se ne dogodi.
Sjedoh na šolju ženskog toaleta, dok ona svojim
štakastim, ali mišićavim nogama izdiše na
otkopčanom kamenu, granitu i željezu. Kamen, granit
i željezo, ponavljah to u sebi kao mantru, dok miris
acetona iz jagode udara u nosnice bosonogog
polupismenog seljaka koji bi rado da dobije Glasovu
nagradu za kratku priču. Dade nožne kontrakcije, tih
uzdah i debeo prljav poljubac, sočno za kraj.
– Nisi svršio, hoćeš li da te dokrajčim?
Zakopčah se odmahajući glavom, hvala lijepo
Milijana, ali ni strawberry fields forever mi ne bi
pomogle za kraj, kamoli dvije banjalučke jagode sa
svim obuvenim BL piscima, na čelu sa čiča dedom.
Da čućemo se, aha, vojnik koji povraća pasulj jeo
bi radije njemačko blato, i da, mnogo se stidi zbog
toga, mnogo više no što se
192
žigoliše za nagradu, toga se ustvari ne stidi, bilo bi
divno jednom biti pobjednik. To nije za stid, zar ne?
*
Gledam direktora za indirektno oporezivanje kako se
pregiba nad ženom, ona je pospana, on bi nešto
da učini, ali ne može. Naručih prethodno pileća
prsa iz roštiljnice nedaleko od hostela blizu glavne
ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve
otuđene parove. Nije skinuo plavu košulju,
pokušava nešto, mislim da bi dao i trinaestu svoju
platu da može da učini nešto zreloj nordijskoj boginji
koja se namještala ispod njega držeći ga za
zdepasta leđa. U trenutku napada direktor se sruši
na pod. Zagrcnuo sam se od smijeha, kakav šou u
ponoć. Nevjerovatno, ali ne, drži se za grlo, dobro
znam da nije jeo piletinu. Trčim uz stepenice,
nordijska boginja se oblači dok znoj sa njegovog
lica govori da je u mukama. Srčka.
– Moram da bježim. Zovi hitnu, momče, šta čekaš?!
Nordijska kraljica izleti na vrata. Zgrabih telefon.
– Hitna? Molim vas kola za hostel Orijentir, da, taj u
centru u mraku, da.
– Imamo mogući srčani, molim požurite!
Stavih jastuk pod glavu nokautiranog direktora.
– Diši, biće sve u redu.
Samo klimnu uzbuđen, izgleda kao da seks još uvijek
traje, da i dalje pokušava smiriti otkucaje srca. Nema
tog novca koji može da ojača srca, ali ga je svakako
193
dobro imati.

194
Stišće moju ruku, plaši se kao zeka uhvaćen u stupicu.
– Hitna ovdje!
– Gore, soba tri!
Diša klimnu iz zahvalnosti. Odniješe ga, nadam se
da će uspjeti, saosjećam se sa poraženima, potpuno
opravdano.
Zvoni telefon na recepciji.
– Da li je dobro? – sekretarica, smirenim
zavodničkim glasom, vjerovatno je zanima da li će
sutra na posao.
– Hitna ga je odvezla, probajte Paprikovac ili Polikliniku
u gradu.
– Hvala.
Žene, ko im zna namjere, ništa manje no nama,
ali lijepo je praviti podjele, sportski duh je to. Eva,
posljednje rebro na spavanju, kakva muška
provokacija. Zanjihah se u predvorju, opalih tri
krošea u prazno, zatim uz prethodnu eskivažu
dohvatih snažnim aperkatom nevidljvog Šampiona
i… pao je! Trener me grli: Ti si zvijer, Zorane, ti si
novi šampion! Zaslužujem trofej, tu je, tu u
automatu, koka-kola ziro, da, bez šećera sa
umjetnim zaslađivačima natrijev ciklamat, pobjeda,
mhm.
*
Bolje iskrena patnja, no instant sreća. Lažni
prorok Buda luda.
Sanjao sam ovaj citat, no, bar je plod vlastitog

195
izopačenog uma, a ne kao more ljudi sa
društvenih mreža sa gospon Ivom i gospon Antićem.
Dok sam

196
živio u ozbiljnoj interakciji sa ljudima niko nikog
nije citirao, osim Lorejn, ona je znala, ono sa Kišom i
mamurlukom, gud tajms. Ona je prokleta, sanjam je,
čuva plavo kovrdžavo dijete, nadam se da je moje,
patetika je zaista loš prijatelj. Ko god da je
patetičan i osjeća se muškarcem, pod hitno
kastracija, bez anestezije, pa da, to mu dođe
posljednji muški potez, naravno, za to se dobije
certifikat: diplomirani muški evnuh, dokazana
muškost prosjekom 19,5 cm, generacija ta i ta i
diploma u futroli uz pažljivo upakovane testise u
prigodnoj tegli za vitrine. Trofej je to, pijem ostatke
soka od paradajza misleći na vitrinu koju, hvala
Svetom Đorđu, nemam.
Tri su sata, ne znam gdje sam, roditelji me zovu da
dođem na selo, ne, još nije vrijeme, kucam im
poluljubavnu poruku lažući da sam dobro, da je
Banjaluka grad budućnosti, da je Predsjednik na
Kipru zato što prepisuje njihov turistički kapacitet,
da sam nadomak sna, da Brus Springstin, brišem,
neću spominjati Bossa, bar ne Stanoju, ima on svog
izvođača, po njemu dobih ime. Majko, volim te, jer
drugačije ne može i neće, čisto i toplo.
Pljunuh s balkona nakon tipke send, gledam pse na
ulici, hladno je, osjećam njihovo krzno,
prljavo,prirodno, smrznuta mast žlijezda čeka
proljeće. Ostavljeni od gazda ili ih nikad nisu imali?
Moraš li služiti nekome? – pitah umom najušatijeg,
iskezio se na moj prozor, zna veću istinu od mene,
197
iako mi leđa čuva

198
Sveti Đorđe sa zida naspram, on se kezi tu na
smrznutom starčevačkom asfaltu. Vuf! je njegov
amin, no sad idem do grada, moram se izgubiti
među ljudima, sa psima gubim olako, častim
Ušonju sa pola sardine, apetit ispašta u vrijeme
srčanih udesa. Stan jeste topao, ali ko je to danas od
njega tražio.
*
– Zorane, dođi odmah do hostela, moramo da
razgovaramo.
– Ali…
–Nema ali, dolazi.
Šef je ljut, ali nisam ni ja u najblažoj godini. Žurim
prema raskršću, u glavnoj ulici sa pristojnim
mrakom za otuđene parove. Nervoza potapa
dlanove, lice mi je mirno, moje lice je uvijek mirno,
kada srce otkaže, kada padam, kada spavam, patim,
tucam, miruje, jedino smijeh me otkrije. Ne mogu da
se sjetim kada sam se iskreno nasmijao, nešto mi
govori da povod šefovog poziva nije interesantna
anegdota. Možda je saznao za gazdaričin poziv ili
je čuo za direktorov infarkt, mada tu sam postupio
kao džentlmen i oficir.
Skačem na bravu, za pultom stoji šef, gazdarica
sa blagim izdajničkim osmijehom i nizak tip slične
žabarske konstitucije šefa, obučen u najk trenerku
sa komunalac nijansom.
– Povišica?

199
Šef okreće monitor prema meni, na njemu sam ja
dok posmatram monitor i
masturbiram, kamera je

200
postavljena iznad ulaznih vrata. Ne vidi se sam čin, ali
moja ruka se rafalno kreće ispod pulta da rezolucija
ima ozbiljan problem da isprati akciju u potpunosti.
Znam gdje ovo vodi, ovo je njegova pobjeda, dosad
sam bio prgavi radnik, ali radnik koji je odrađivao
posao. Sad sam uljez, bolesnik, egzilant na glavnom
putu, kako vele Stounsi, čekam na zaborav. No šta
reći, njih dvojica se zgledaše i počeše mangupski
smijati. Najk verzija pita za zum.
– Uh, dobro je, šefe, mislio sam da imaš snimak
dok Vam uzimam gospođu, ali znam da u toaletu
nema kamere.
Više ne traže zum, gđa me gleda preneraženo: –
Držite gada!
Ćelavci krenuše, gurnuh aperkat prema jednoj od
najprodavanijih sportskih kompanija na svijetu,
monopol je uništen, šef se povlači, hvatam ga za
gušu:
– Daj platu, papčino, i idem.
– Evo, evo! – uzrujan vadi tristo evra i pruža. Ćoškom
oka gleda u Najka. Domaća proizvodnja još drži
tržište.
– Zar nije četiri stotke, šefe?
– Jeste. Nemilo daje, ali daje.
Izlazim, skrećem naglo u sporednu ulicu, ne bježim,
ali hod podsjeća na tipa koji treba na toalet više od
dekice sa problematičnom prostatom. Džekpot
mačak, 400 evra plus otkaz. Ćao, ulico, ćao,

201
otuđeni parovi, noćne smjene, sokovi od paradajza.
Nemam Dacin broj, zašto bih ga okretao, neko
drugi će ispijati životni nektar.

202
Nisam pobijedio, ali gospodine, nisi ni izgubio, život se
kotrlja, smijem se, glasno se smijem, smijem se od
srca, kao bebe na tečine grimase. Šef dobro priča
viceve, ja se znam šaliti na svoj račun, ali ne
ostajem dužan. Hepi end. Odoh gore, nazad na
Starčevicu ušatim psima. Dobar aperkat, Zorane S.
Kaleziću, skoro kao ubod koplja, tamo nekad davno,
negdje u Palestini.
*
– Jesi li kupio novine?
– Ne još, nisam ustao, sinoć sam malo popio.
– Popio, zar ti ne boks… Nebitno, uzmi Glas, dobio
si drugu nagradu, 3 000 Zorane!
– Čovječe, a ko je dobio prvu?
– Moronu, čovječe, diži se, idi podiži to, dok se nisu
predomislili.
Ko je to bio? Glas kao Juda kroz šumarke
jerusalimske gore pita, ledi leđa toplim sisama,
skuplja testise, znam te sise, ubijaju glavobolju, votkinu
glavobolju. Ne sjećam se otkud u krevetu, ali spavali
smo zajedno, Sonja i ja, plakalo mi se, nisam mogao,
ona se smiješila, pobijedila je, žene uvijek
pobijede.
– Je li to, Hari?
– Ma jeste. Otkud mi?
– Otkud? Zvala sam te sinoć. Ti, ti, sam si me
pozvao da dođem, znaš. Sise su pravile lagani ples
koji je iritirao umrtvljene živce.

203
Ležao sam, gledala me očima pobjednika, nikad
nisam volio taj pogled, osim ako nije moj.
– Hoćeš li mu reći? Sonja?
Nasmiješila se. Izlazna vrata nisu na mojoj
strani. Telefon prekida dramsku situaciju.
– Dobro jutro – cvrkutavi ženski glas.
– I ja tebi!
Prekinuh estrogen muziku, zajebale su me, ne to je
Milijana, nagrada!
– Halo, Zoran S. Kalezić ovdje, zovete li povodom
nagrade?
Bijesan kontrolisan glas odgovori da dođem po
istu u uredništvo Glasa, da je manifestacija u januaru,
na dan Svetog Save.
– Meni treba lova do Sv. Nikole. (Sveti Nikola je sutra)
Pokušao sam lošom šalom da izgladim stvar.
– Znam, Zorane, da si klošar, zato i jesam uredila da
se novac preuzima prije.
– Milijana src… Prekid veze.
Od Milijane sam dobio lovu i prekid veze, šta sam
mogao više tražiti.
Sa preuzetim novcima jedino što mi je prvo palo na
pamet je kupiti pristojne pantalone. Kao latentni fan
original Varteks Levisa to sam i uradio. Kupih dva para
leviski koje je smislio pohlepni Švabo iz Hamburga,
biću domaći kad odem po Lorejn i vratim je kući. U
meni se budi entuzijazam kao postkofeinski šok.
Varteks je ostao vjeran starim trgovkinjama koje su

204
cijenile sebe i svoj posao, ali ulazak u Varteks je bio
ulazak u eru prije mog rođenja i taj vremeplov je
iskamčio da kupim kaput kakav su nosili
jugoslovenski književnici, s tim kaputom i novim
parom leviski na sebi sam marširao Gospodskom,
socijalizam i kapitalizam rade za mene. Počastih se
dubokim braon cipelama kod flertujuće mlade
radnice, to je proizvelo istu gestu kod mene.
Ostavljam joj stare cipele, shvata to kao uvredu, nije
bilo potrebe. Sa novim kaputom, leviskama škrtog
Švabe i cipelama navodno italijanskog proizvođača
idem u Fenjer, gdje mi prošli put prisjede biftek,
dugujem želucu prijatno iznenađenje nakon sve
one žive iz jeftinih sardina. Uzimam bocu Pro Kordea,
srce iska ljubav, popih pola kao peting pred biftek,
uspijeva, želudac se vrti kao mješalica na Novom
Beogradu četrdeset osme. Biftek u biber sosu se kliže
po oštrici noža, I love it! Napojnica, svakako, račun
42 konvertibilne karl vestendorp ili neki drugi evropski
papak marke, zaokružimo na pedeset, imam dobar
dan. Leden vazduh nakon nadasve prijatnog osmijeha
konobara se čini kao obilazak mačka oko noge,
prijatan, flertujući i smio. Pogledah na djedov sat,
vrijeme je za trening. Treba li, da li da odustanem,
odustajanje nije rješenje, nikad nije bilo. Uzimam
taksi do Starčevice, napisaću pismo Lorejn i djedu
Kosti, svima dugujem samohvalu u ništa manjoj mjeri
no kao neumjerenu zahvalnost.

205
Pisma djedu su laka, volio je koncizan izvještaj o
vremenu kao i o stanju na selu, o tome nisam mnogo
znao, ali kao pisac spominjao sam folirante fazane u
gustom šipražju na međi ili komšijinog kera Medu
kog deda obožava. Pas ne liči na medvjeda ništa
više no fazan iz šiprage. Lorejn pišem o nagradi,
našvrljah da sam dobio prvu, ništa manje, ništa
više, spominjem i uzbuđenu ženu koja mi
dodjeljuje iznos. Sopstvenu hladnokrvnost na zaista
predivno tijelo koje opet ni u čemu nije i neće dorasti
njenom. Spominjem da je prošlo dugo, da je vrijeme,
da se prednovogodišnji dani troše kao nakupljeni
sitniš u džepu, spominjem nepotrebno Hamburg,
Levis i boks, spominjem pobjede i da sam uvijek
željan crvenog mesa.

*
Na trening stižem u iglu, niko me ne pozdravlja,
Fanta kasni, možda on izvadi stvar.
Nakon zagrijavanja ulazi Fanta, svi mu urliču, zovu ga
Romeom, Kazanovom i nešto vulgarnijim
hvalospjevnim riječima. Bez sumnje mačo
urlikanje znači samo jedno, Fanta ima djevojku.
Pokušavam mu mahnuti, hladno mi otpozdravlja,
kako stvari stoje, na frontu sam izgubio najboljeg, da
se ne varam, i jedinog generala.
Odradih trening rutinski, vreću, trčanje, fokusere sa
totalno nebitnim pješadincem.

206
U svlačioni: – Doviđenja.

207
Tišina, muk. Dan isuviše dobar da me to dodiruje,
trener me nije pozdravio na izlazu. Šampion me
posmatra gladan, nije me plašio i on zna da znam.
– Dobro veče, Zorane – čuh iz mraka pored
Fantinog yuga, tu u mraku, u crnoj jakni sa fejk
krznom stajala je Marta i pušila neki Slims duvan.
– Marta?
– Iznenađen?
– Otkud ti, gdje si nestala? Hari je poludio tražeći te.
– Koliko sam u toku Hari ima novu djevojku, čak
se i uselila prije neki dan.
– Uselila, ne znam. Zašto si otišla?
– Nisam mogla više, Harijeva kuća je postala
hladna, ta ćutnja …– povuče dim – Sad sam s njim –
pokaza očima na Romsko udruženje – tim veselim
narandžastim bokserom, on nema mnogo, ali sam
sretna i toplo mi je, znaš?
Marti nisam mogao ništa prigovoriti, znam o čemu
govori. Klimnuh joj glavom na odlasku.
– A ti, Zorane, jesi li zaboravio?
Otišao sam praveći se da nisam čuo pitanje.
Marta je pobijedila, i Hari i Sonja, svi su postali
pobjednici, treba iskoristiti zelena svjetla na
semaforima, treba krenuti na Švabu, na Hamburg,
nadam se da će mi biti toplo, decembar je, a
švapski gradovi se ne stide.
Probudi me svrab, gospodin me svrbi, skočih do
lavaboa i propisno ga oprah do mjere da bi stranom

208
oku izgledalo da pravim ozbiljnu žurku sa samim

209
sobom. Dok rovim po telefonu da nađem broj koji
bih okrenuo u ovo surovo jutro, svrab osvaja misli
onom mjerom kojom strah da sam pokupio poklon od
neke dame tokom svih tih nezaštićenih snošaja.
Gledam svojeglavca na neonskom svjetlu, ne izgleda
dobro, prgavo crven sa jednom izraslinom koja nikad
nije bivstvovala na njemu. Laptop: Gugl i strah od
najgoreg nisu pomagali, sve stranice navode na
najgore, na tumor, pljunuh na pod. U kaputu i
leviskama idem u grad. To mi je sreća, juče nagrada,
danas kazna. Hladan vazduh smiruje rastuću
anksioznost od mogućih bolesti, kandida, klamidija,
sifilis, herpes, Sonja, Danka, Milijana, koja je
najdarežljivija? Vjerovatno Danka princeza…. To je
kocka koju nema potrebe da igram. Zaustavljam se
ispred ordinacije specijalizovane, između ostalog, i za
polne bolesti.
– Đorđe, navijaj za mene – gledam prema gore – ali
ovo nemoj da gledaš! Na pultu u ordinaciji radi
školarka, upravo to mi treba, malo zaslužene
neprijatnosti.
– Dobar dan, za polne bolesti ko je zadužen? –
sasjekoh joj divan osmijeh u korijenu.
– Da, tu je doktorica Amra Irišić Kovačić, samo
danas je zauzeta. Šta kažete: sutra?
– Nikako, hitno je, može da se završi kobno. Što je
najgore, moja uplašena psiha je to vjerodostojno
prezentovala zato što hipohondarski vjerujem u to.
210
– Momenat.

211
Nakon što otiđe iz pulta, pokaza klasičnu medicinarsku
opremu, izrazito bijele klompe i mišićave noge u istoj
boji. Divno, no on i dalje neprijatno svrbi, a testisi su se
skupili do te mjere da im je egzistencija upitna.
Počinjem da ga češkam kroz džepove pantalona.
Leviske, možda vaš i ko će ga znati, ne zvuči prijatno
šta god da je, no neka je i roj vaški, samo ne tumor.
Ne, to ne, sad bi pravio djecu, nosio kravatu, ustajao
rano, išao na zajedničke večere sa drugim parom,
gledao dnevnik, volio Predsjednika, ko zna, možda je i
njega svrbilo, bar jednom… Samo ne tumor.
– Dobar dan. mladiću, ja sam doktorica Amra.
– Drago mi je, znate imam problem…
– Pođite za mnom, molim Vas.
Amra, pedestogodišnja dobrodržeća gospa pokušava
da opusti atmosferu zategnutu kao najlonke na
nogama mlade sestre na pultu, no ne mogu misliti o
njima , taj svrab!
– Svucite pantalone.
Amra ima hladne ruke, a on izgleda gore no
nakon što sam ustao, hot čili, zabiberen, glavat sa
manjom izraslinom u lijevom uglu gdje bi po svakoj
prilici trebalo da mu bude rame da je mali čovjek,
ovako…
– Aham, pa ne mora biti ništa strašno, mladiću,
herpes. Imate li još neke simptome pored svraba?
Izlučevine?
– Ne, ne mogu da svršim.

212
– Mislim da li imate izlučevine nastale od infekcije ili
otoka?
– Ne, nikakve izlučevine osim regularnih ovih…
– Da, evo uzmite ove antibiotike, izbjegavajte odnose
neko vrijeme i ubuduće koristite zaštitu.
– Evo, izvolite par prezervativa, besplatni su.
– Proći će? Nije opasno?
– Nije, ne brinite, mladiću.
Zakopčah Indijanca. Ne-tumor olakšanje, sjedim
umoran i čekam recept, testisi polagano rastu kao
tijesto za krofne. Kukavci, stidite se.
– Plaćanje?
– Na pultu, smo dajte Andrei nalaz.
– Do viđenja. (Hladne ruke iscjeliteljske).
Andrea divnonoga, hladnog kosog pogleda, bar sam
zdrav, a i olakšan za pedeset karl-vestendorpki.
Kupih pilule i krem koji mi spasiteljka penisa mog
podari kao manifest. Trk kući na mazanje.
Preživjećemo mi ovo, zastavniče.
Nokija zvoni. Da nije Hari, da li Sonja zna, neko s
herpesom, mržnja?
– Zoran Kalezić?
– Da, Zoran S. Kalezić, izvolite?
– Ovdje kabinet direktora za indirektno oporezivanje,
da li ste u mogućnosti da dođete na Paprikovac u
klinički centar, naš direktor bi želio da Vas vidi.
– Svakako, doći ću danas uvrijeme posjeta.

213
– Ne brinite za to, samo recite vaše ime
medicinskom osoblju na odjeljenju za postinfarkt
intenzivnu njegu.
– U redu. Odvažih se: – Jeste li to vi, sekretarica?
– Da, ja sam sekretarica, juče sam primljena.
– Aham, do viđenja i budite vjerni do kraja.
– Šta? Da svakako… Do viđenja, gospodine
Kaleziću.
Diša želi da me vidi, da li da odem ili ne? Dosta mi je
bolnica za jedan dan, možda sutra, direktore,
možda sutra, da budem iskren, boli me kita.
*
Šestica me umorna nosila na Paprikovac, kita
namazana, lice naspavano, banane i novine u ruci,
divan sam dečko, mora se priznati, iako moja
divnoća ne izvire iz želje da vidim direktora koliko iz
toga da za dva dana, za doček, idem na poček po
Lorejn. Već vidim da se vraćamo na Starčevicu,
može da rinta neki divan posao, ja ću da pišem
romane i čuvam djecu, što da ne, pa moja su.
Uzbuđen sam od optimizma, direktore, uzbuđen
nakon tako dugo vremena!
Bus staje pred klinički centar, već nema snijega.
Izmaglica, hladnoća, poledica, bolnica, Banjaluka je
najružnije dijete u učionici ovih dana i ona to zna.
Razbacane socijalističke zgrade sa nadograđenom
plastikom su dovoljno govorile o našem zdravstvu,
to mi trenutno ne smeta, ovdje sam u posjeti, a

214
Indijanac nije ozbiljno bolestan, pluta u boksericama
kao riba u vodi. Pretjerujem s kremom.

215
– Dobar dan, mlada damo, želim u posjetu samo,
kod direktora za indirektno oporezivanje, znate, srčka.
Mlade žene bude poeziju u meni.
– Pođite za mnom, gospodine.
– Zahvaljujem.
Nevjerovatna ljubaznost, direktor dobro podmazuje
osoblje, ne mene, ja sam se sam podmazao.
Ostavlja me ispred vrata iza kojih se nalazi previše
kreveta. Na sredini prostorije čuje se smijeh,
glasan, napadan, neiskren. Ulazim kao utjeran, stavih
banane na krevet pored ovala janjetine, paradajza i
praziluka. Tu su i pasulj, riba, krompir, šnicle, ostrige,
jastog, bio je tu i biftek iz Fenjera, izgleda svjež,
šampinjoni se puše, hrana leži nedirnuta i zdrava.
– Da, da, pa da! Ponovo glasan smijeh. U svilenoj
pidžami u polusjedećem položaju maše mi direktor
na hranu, zatim rukom na telefon sa zgrčenom
grimasom, podvoljak daje ekpresiji da zaista izgleda kao
da mu razgovor teško pada.
Sjedam na suprotan krevet na kom se nalaze flaše
burbona, viskija i vina, jedan šampanjac u kibli se
hladi, nevjerovatno kako zdravstvo gotivi srčane
bolesnike.
– Zdravo, mali.
– Dobar dan.
– Kako su ljudi naporni, mali, ovo je Predsjednik bio,
inače, telefon non-stop zvoni, kao da mi se nešto
desilo, mali infarkt, nisam ni osjetio, prepali se. Molim

216
te uzmi jedi, pij, ja svakako ne smijem. Kao da ljudi
žele da me vide mrtvog.
Ponovo poče glasno da se smije, i sam vjeruje u to.
– Ja sam Zoran, Zoran S. Kalezić i ne mogu, hvala, jeo
sam, vidim da ste bolje, drago mi je. Jeste li me zvali iz
nekog posebnog razloga ili?
– Pa da, da se zahvalim što si zvao hitnu. Diša
izvadi novčanik i poče da vadi evre brojeći
tristotnjak gledajući u moje uvijek mirno lice, očima
traži zadovoljstvo, nastavlja da broji u nadi da će ga
naći, ali ništa, moje lice radi za mene, osim izraza
gađenja, ništa drugo ne osjećam, no ništa ne
pokazujem.
– Pa koliko, reci? Sijeda kosa na frizuri maminog
dječaka daje neozbiljnu notu bahatom gospodinu, kao
da čeka repetu za puding.
– Može onaj biftek za ponijeti? – pokazah rukom na
dno kreveta sa hranom.
Tek sad direktor poče da se smije.
– Umrijeću, pa ti si duhovit, treba mi takav
čovjek, vidim odlučan si, čvrst, baviš se nečim
mali?
– Boks – stisnuh pesnice ispred grudi kao da to zaista
mislim.
-Odlično, budi mi bodi-gard, evo ti moj broj telefona i
500 evra akontacije, šta kažeš?
-Može broj, ali uzimam burbon four rouzes uz biftek i
kvit smo.

217
Naglo se uozbilji, nije mu se dopala moja kontra,
antievro priča, to je već neposlušnost.

218
– Kako god, uzmi šta hoćeš.
– Da, čuvaj se. Rekoh to tonom neprijatelja.
Prećuta moj odlazak, kao i konfiskovan dar: biftek iz
Fenjera, burbon i broj.
Sestra me presrela na odlasku: – Nešto nije u redu sa
dostavom?
– Naprotiv, seko, evo ti ovaj broj, javi se sutra, reci da
se javljaš po dogovoru, ozbiljna lova, malo posla za
direktora, vjeruj mi.
Nasmiješila se i uzela broj sitnim prstima krvavo
crvene nijanse na noktima. Možda ga nazove,
možda ne, možda ga odbije, možda ne, možda ga
ubije… a možda ga samo dobro pojebe. Meni ne
treba ništa osim ovog bifteka, burbona i Lorejn, ne
znam šta je ukusnije.
Odspavah nakon ručka, stan je zahvalno topao.
Vrijeme je treninga, dan D, uzimam stvari za boks,
umivam se hladnom vodom. Mladić u gaćama
izgleda manje vatren, ali još bijesan, nisam ga
koristio poduže, osjećam dodatnu energiju, trebaće
mi protiv Šampiona, iako ne planiram da ga tucam,
već tučem.
Povlačim gutljaj burbona iz boce, jurim niz prljavo
stepenište, srce mi pumpa u ušima, idem u
stršljenik da se bijem s najvećim, a ja sam tek
alergični trut, večeras imam pravo na strah.
Psi me promatraju ispred zgrade 42, keze se, opet
znaju više od mene, najveći Ušonja trčkara oko

219
mene,

220
ne volim to ništa više nego kretnju Šampiona u
ringu večeras.

Strah treperi ulicom, ne mogu reći da li zima dolazi

od decembra, smrznutog pločnika ili starčevačkog
brda. Miriše borba, Sveti Đorđe je na mojoj strani,
brzo se prekrstih pred Romskim udruženjem, pa i
Cigani ga slave, tako mi Kusturice, pa to je sjajno,
jedino ako njega ne čuva Mihajlo, to bi mogao biti
problem.
Ulazim u ledenu salu, svi se zagrijavaju, trener kuca
poruku na prastaroj nokiji, nema Šampiona, svi
ostali su tu. Fanta me ugleda, mahnuh mu, ne reaguje.
Trener naglo ustaje, mirnog lica rotvajlera prilazi.
– Zdravo, mali.
Drugi put sam mali u istom danu, ne dopada mi se to.
– Zoran, Zoran S. …
– Dobro, Zorane dečko, dobar si ti momak, ali moram
ti reći da su vrata kluba od danas za tebe zatvorena,
jednostavno nije ono što nam sad treba, a dečki
su počeli da se žale, žao mi je, a ti nastavi da
vježbaš zbog sebe, ako ništa, nađi neki drugi klub.
– Pa kako mislite ne treba? Zašto? Pa rekli ste da
imam smisla?
– Da, da, znam, znam, neka ti je sa srećom.
Trener se okrenu i vrati grupi. Hijene su se smješkale,
Fanta zainteresovano zagrijava zglobove. Bokseri, bili
su lijepi, zgodni, mladi pod žarkim svjetlom neonke,
221
volio bih da sam na drugoj strani, da sam tamo, da sam

222
dio tima, da sam najbolji. Šampion, prepao se,
sigurno je to, Šampion me se prepao i nije se
pojavio. Kukavica, kovarde bez kohonesa, prijavio me
treneru znajući kakva sam zvijer. Volim da mislim da
je tako.
Odoh da proslavim do Kastelite, vraćam se Crnom
Đorđu, trijumfalnom pivu pobjednika.
Koračam hitro, sad mi je toplo, boje me se
banjalučki bokseri, sinovi Marijana Beneša zaziru
od mojih seoskih mišica, svog onog ugrabljenog
sjena predaka, drvenih teških plugova nad
oranicama, ulovljene divljači, bio sam neko i nešto u
Banjaluci, jedva čekam da kažem Lorejn, već sutra
ima da putujem za Hamburg. Od vijesti se nasmijah
glasno, iskreno, s puno ljubavi i dječije radosti, sam
sam sebi simpatičan, volim se, gledam se u izlog.
Banjaluka je odjednom lijepa, izgledam kao dio nje,
kao dijete iz reklame za koka-kolu. U pozadini čujem
zaraznu muziku: –Praznici nam stižu, praznici nam
stižu... Da, da, to sam ja, čekam voz Koka-Kole sa Djed
Mrazom na njemu kako se smije uz flašu tamnog
američkog slatkastog otrova. Voli me, Djed Mraze, baš
sam dobro, hrabro dijete, grijem se rukama u kaputu,
novom Varteks kaputu. Još samo da pada snijeg, ali ne
boje škrto nad dejtonskom Bosnom i Hercegovinom,
isto onako kako smo mi škrti prema njoj. Znam šta ću,
proći ću kraj hostela blizu glavne ulice, na raskršću, sa
pristojnim mrakom za sve otuđene parove. Daca je još

223
tu, da se pozdravimo, sutra idem, putujem, Hamburg
me zove, Lorejn me

224
zove, Gutenbergstraße 13 me zove. Love is the drug,
rekoh vazduhu.
Prilazim hostelu, pored mene prolazi garavi Mercedes.
Ich liebe Dojč!
Zaustavlja se nakon mene, naglo. Okrećem glavu,
snažna bol, pokušavam da odgurnem od sebe tu
životinju. S leđa sam dobio dva udarca u tijelo,
grčim se, padam na zemlju, vidim Najka, vidim šefa
hostela kako izlazi carski, zatim dobijam tri udarca u
lice. Ne znam zašto vodim evidenciju, ne mogu da
se pomjerim, nada mnom je Najk i ako me ne vara
znak, na drugoj patici je ribok, takođe jedna od
vodećih kompanija sportske opreme. Šutaju me
bez prestanka, trudim se da ne ispuštam bolne
uzvike, mislim na Lorejn, mislim na njene pazuhe,
mislim kako gasi alarm umjesto da ide na fakultet,
samo zato da bi još ležala kraj mene, mislim na njen
miris, dok se dvije kompanije bore za tržiste, baš tu
na zaleđenom banjalučkom asfaltu, kraj hostela
blizu glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim
mrakom za sve otuđene parove. Ne odustaju, šef
puši cigaretu, ispušio je polovinu, pokušavam da
izvirim u prekidu zaleta da vidim Ribok lice.
Nevjerovatno, to je Šampion, bije me, bije me za lovu,
prehranjuje porodicu kao razbijač, kao Ribok
reketaš! Gazda spušta ruku, patike prestaju, zavidna
sinhronizacija, moje disanje nije. Iako je adrenalin u
sve i jednoj ćeliji mog tijela, ne mogu da

225
gledam na lijevo oko, osjećam izrezbarene zube, lice
mi je natečeno, pljuvačka topla, slana, prijatna.
– Zorane, Zorane? Hajde se sad lijepo izvini i vrati
novce koje si uzeo na prevaru. Samozadovoljno me
gleda, baca cigaretu tik pored friško nabubane
glave. Vilica me boli kao da sam pokušao da
progutam patiku. Ko zna, u gužvi možda i jesam.
– Jebi… – ne mogoh dovršiti, udari me Najk.
Šampion me prepoznaje. Vidim ga ćoškom zdravog
oka, odmaknuo se sa izrazom žaljenja, gleda Palijačija
kako plačnim glasom pjeva, boli ga scena, ali voli
previše pozorište da ode. Zalijeće se, još jednom
me šutira u rebra.
Najk patika mu prilazi, šef ih gleda sa nevjericom, no
to mu krade pažnju tek na tren, odrozava šlic i vadi
nešto što bi trebalo da bude kita. Znam šta želi, da
me ponizi do kraja, da pokaže da mu nisam
dorastao, da je on šef, a ja tek popišani radnik,
bukvalno.
Krkljam, smijem se veličini penisa: – Ako me
popišaš...
– zakrkljah, pokušavam duboko udahnuti, rebra
nisu dozvolila, uz stenjanje porodilje – ubiću te.
– Ne misli da ću to učiniti – kezi se sitnim, neravnim
zubima boje tek popušene cigarete.
– Ne! – odguruje ga ona, taj loptasti simbol sreće.
Ljutim pandurskim glasom, tjera Šampiona i Najka,
to je ona, Daca, inspektor iz mraka učini šefovu kitu

226
još manjom.

227
– Zažalićeš zbog ovoga. Šef utrča u mečku i
odbruji u noć.
– Zorane, sine – Daca cmizdri onako kako bi to činila
moja majka da je tu. Prija mi to, osjećam se jačim,
pokušavam da se smijem, ne ide mi, lagano
kašljucam dok se ispravljam na noge. Mogu da
koračam, teško dišem, glava me boli na toliko
mjesta da imam osjećaj da nije moja, da imam još
jednu glavu na tijelu i da mi smeta. Uđoh u hostel
uz pomoć Dace, ona izvuče ispod pulta prvu
pomoć, odlazim u kupatilo. Izgledam kao sirovo
meso, mesnica, natečena usna kao matora holivudska
diva, nasmiješih se, zubi su iskrzani kao loša testera.
Oko je zatvoreno, boja dubokog mora u lijep sunčan
avgust. – Istra – rekoh naglas.
Daca utrča sa vatom, plačući mi čisti lice.
Smijem se, vraćam lice u normalu, jer nije prirodno
da se smijem, paradoks batina. Htio sam Šampiona,
dobio sam Šampiona, plus šefa i sukob vodećih
rivalskih kompanija u proizvodnji sportske opreme.
– U redu je, Daco, dobro sam – rekoh sa stezanjem.
– Digni kaput. Kaput je prljav, iscijepan na ramenu,
Varteks nije predvidio batine kad su ga šili.
– Dobro, samo su momački natučena, nisu
slomljena. Daca se usudi da dodirne predio onog što
su oni gledali kao loptu, momačku loptu.
Izvukoh novčanik pokretljivom rukom iz izderanih
leviski na koljenima: – Evo ti 400 evra, idi odavde,

228
traži drugi posao, svakako ćeš dobiti otkaz.

229
Daca odgurnu novce, ali u isti mah se zaustavi.
– Uzmi, Daco, ne luduj, imam ja, ne brini.
Opet poče da plače trpajući novce u prednji džep,
zagrlila me, na šta jauknuh kao neka životinja, jarac
šta li.
– Čekaj, imam nešto za tebe – razdragano kao sa
olakšanjem što odlazi, Daca otrča do pulta i izvuče
flašu njega, on će pomoći da izdržim večeras, da!
Da! Eliksir ljubavi nakon noćnih smjena, mamurluka
i samačke melanholije, arterijski crven kašasto-gust
domaći sok, sok od paradajza!
Uzimam taksi do stana, taksista odbija da naplati
vožnju. Izgledam gore no što mislim, poznavajući
sistem plaćanja BL taksista. Duša me jedino ne boli,
dok ulazim u stan, dobro možda malo za Varteks
kaputom i leviskama, ali i sintetičke pantole na peglu
i srednjoškolska vijetnamka mogu proći u
Njemačkoj.
Sporo skidam odjeću, dao sam novce, očekujem
iskupljenje. Vreo stan prija svježim ranama. Gledam
kroz prozor, psi leže tužno na asfaltu, Ušonja sporo
mahnu jednim uvetom kad me primijeti, zatim
namignu ispod sažaljivih obrva.
Mahnuh nazad, pokušavam se nasmijati, ali moje
mirno lice mi je potrebnije no ikad, poderana usna tek
treba da zaraste. Hvala Ušonja, hvala ostali manje
ušati dječaci, hijene su ostale tamo dole, bešiku
prazne na drugom licu.

230
Našao sam Crnog Đorđa u frižideru, sok ću ostaviti
za put. Ispijam Đorđa u tri gutljaja, ječmeni slad,
5,6 % alkohola, osjećam, djelimično laka noć,
misliću na Lorejn, šta mi drugo preostaje za kraj i
početak.
Spavanje je, u stvari, druga borba koju sam izgubio,
bolnije od samog šutiranja, prokleto bolno.
Šest i trideset, prije nokija budilnice, ko rano rani,
rane ga bole više, stihoklepačko buđenje obećava
dan. Moram nazvati Harija, nije me zvao, znači
pedeset posto da Sonja našu alkohol-noć izostavi od
Harijevih sitnih pomalo vilenjačkih ušiju koje
objašnjava porijeklom Novozelanđana vilenjaka i
djeda koji otide u Australiju kao pionir Banjaluke i vrati
se noseći njihov virus na rasplodnim organima, a
majka, priprosta domaćica iz Motika je bila
savršeno rasplodna da rodi mješanca vilenjaka i
prigradskog Banjalučanina. Kakva priča, uvijek me
nasmije, no ne i jutros, bolovi su tužniji, a preduga
zvonjava nije kocka.
– Halo? – upitnim glasom tražim odgovor.
– Znam sve, Zorane, nemoj me zvati više, završili
smo, Sonja mi je odmah rekla kakav si, a nakon svega
ovoga sam uvjeren. Zvao si je da idete u stan,
nevjerovatno.
– Daj, Hari, vjerovaćeš njoj, ne meni?
– Da, zbogom, želim ti svu sreću u novoj.
– Znaš, idem u Hamburg. U trenutku me zabolje vilica.
231
Veza je prekinuta. Pokušavam ponovo, odbijen poziv.
Pobijedila je, sve pohvale, da pišem poruku,
pravdam se? Ne mogu da se borim protv Harija sad,
hipnotisan

232
je onim sisama, imam svoju bitku od koje ne mogu da
odustanem. Oblačim se, uzimam jedva taknut
biometrijski pasoš iz ladice. Željeznička stanica na
sajtu pokazuje da voz za Hamburg polazi za dva sata. U
kupatilu poderan čovjek, djelimično perem zube,
pasta i ledena voda smetaju skoro narušenoj gleđi.
Oko je otečeno više no juče, boje su tamne i
postojane, krv na usni se skorila, na rebrima se nalazi
modro plava lopta, zaista postoji fudbal u meni, iako
ga ne pratim. U torbu stavljam sok i dvije sardine.
Uzimam knjigu Jungova mapa duše koju mi je Lorejn
posudila jednom prilikom, red je da joj osvježim
pamćenje i s njom probudim zaspalu nostalgiju.
Stenjem dok dišem, ne zvuči prijatno. Oblačim
pantalone na peglu, ali ne odustajem od pocijepanog
kaputa, nagrnuh ga na sebe. Mašem Springstinu i
Svetom Đorđu: – Pratite me, trebaće mi! Blago
šepam kroz hodnik, eho hodnika to iritantno prati.
Ugleda me naplatnik u hodniku, domar zgrade se
smiješi mojoj izopačenosti.
Klimnuh prema njemu: – Bar ne spavam sa kitom
svako veče.
Uozbiljio se kao da ga ugleda ispred sebe, tog golog
kita koji hoda razgaćen, opasan. Vjerovatno od takve
imaginacije djeca imaju traume, no, sam je tražio.
Psujem nebeska tijela, dok otvaram izlazna vrata.
Zovem taksi, ne mogu drugačije. Mogli smo možda
Hari i ja, kao Hemfri Bogart i francuski policajac na
233
kraju da odemo zajedno, no u našoj priči žena je

234
podjela, ne ujedinitelj, opozitna Kazablanka. Sonja nije
u pokretu otpora, sigurno voli našeg Predsjednika.
Pitam se da li je Predsjednik ikad dobio batine? Pišao
na ljude jeste, sasvim sigurno. Ulazim kenjkavo u taksi,
zarežah na taksistu nehatno:
– Željeznička, molim.
– Druže, je li to tebe udario voz?
– Ma jok, vozim taksi, pa sam zezao mušteriju neko
veče i eto…
– Ha, dobra, svaka čast, neće smetati provodu
večeras?
Prećutah suludo pitanje. Ostatak puta smo ćutali,
liči na Leona iz istoimenog filma, osim što je sve
vrijeme vožnje zagledao u mene. Banjaluka je
tmurna, škrta, ravnodušna na moju bol i put za
Hamburg. Očekivao sam veću saradnju od tebe BL,
zajedno smo skoro deset godina, nisi ispala prijatelj,
dao sam ti nešto, nepovratnu mladost, povratnu
ljubav. Lorejn i ja, Vrbas, kud ćeš više, daj mi
pahulje, daj mi sunce, bilo šta, a ti batine i sebičnu
ženu? Odjebi, umišljena čaršijo!
Vratiću se na selo sa Lorejn, tamo počinjemo
ispočetka. Listam prve strane Junga na stanici, imam
sat vremena do polaska voza. Previše sam nervozan
da bih čitao. Ulazim u kupe. Prostrano, u uglu
nasuprot sjedi stariji gospodin. Po izražajnoj snazi
držanja se primijeti da je obrazovan, dok spuštam
knjigu na

235
sjedalo pored, galantno uzima futrolu sa naočarima i
stavlja ih na nos da pročita naslov.
– Jungova mapa duše – rekoh.
Gospodin kao razočaran što sam mu uskratio bitku
sa dioptrijom, klimnu.
– Jeste li je pročitali, mladiću?
– Da, ne, u stvari znam o čemu se radi, Frojd, seks
djetinjstvo, neuroze. Jung psihanaliza, animus i anima,
individuacija. Njihovi sukobi kasnije…
– Pa šta vi mislite, ko je u pravu? Gospodin popravi
sako očigledno krojen po mjeri, s obzirom na to da u
potpunosti prati figuru i pokrete tijela.
– Vjerovatno obojica. Napravio sam pauzu, uočih
nezadovoljstvo na licu: – I nijedan.
Nasmijao se dječije, ali ipak suzdržano:
– Vjerovatno ste u pravu.
– Znate, na tu temu baš držim predavanje u
Hamburgu: – Ja sam Vladeta, drago mi je.
– Ja sam Zoran, Zoran S. Kalezić.
– Ja idem po djevojku, ona tamo živi.
– Ne bih da budem nepristojan, Zorane, ali šta vam
se dogodilo?
– Karma, profesore, karma – pokušah da se
nasmijem, nije uspjelo.
– Karma, vjerujete li u Boga, ako smijem da pitam?
– U Svetog Đorđa vjerujem, tako da je odgovor da,
vjerujem u Boga.
– Onda karma nije riječ koju tražite.
236
– Znam, profesore, ali kao što vidite, od juče mi
nedostaje par zubi, to se odrazilo i na riječi, iako sam
pisac.
– Pisac? Drago mi je, i ja sam objavio nekoliko knjiga.
Jeste li vi objavljivali, Zorane?
– Upravo sam dobio drugu nagradu na Glasovom
konkursu za priču.
– Čestitam, samo nastavite, kako se zove naslov
vaše priče?
– O pasulju, Ceci i nečem novom.
– Interesantno, volio bih pročitati jednom prilikom.
– Šta vam radi djevojka?
– Ona… Studira odnose, međunarodne odnose.
– Odlično, taman će me moći vidjeti na
predavanju, ako je tematika interesuje.
Ćutim.
– Večeras, gdje slavite Novu godinu?
– Negdje, gdje Lorejn izabere.
– Lorejn, ona je Njemica, oprostite što pitam?
– Da, ne, mislim, nije… Počeh da se češkam po
čelu, gdje naiđoh na čvorugu zbog koje uvukoh
šištavo vazduh kroz zube.
– Znate Zorane, čovjek nekad treba da zna kada je
vrijeme da krene dalje…
– Mislite, dalje od Hamburga?
– Ne, duhoviti mladiću, vidim da ste napeti,
povrijeđeni…
– Karma je čudo, gospodine Vladeta.

237
– Dozvolite da završim, rekli ste da ste vjernik,
ljubav će sama doći, nada je usađena u svaku
vjeru, religiju, možda je vrijeme da pravite nove
mape.
– Moja mapa kaže da je blago u Hamburgu.
– Vidite, oboženje… Od govora koji me odnosi u
stanje očaja me odvede svrab međunožja. Vrijeme
je za mazanje.
– Gospodine Vladeta, moram do toaleta – zgrabih
stvari i izbacih se iz kupea.
– Vaše vrijeme će doći, Zorane.
Pogledah ga u oči, ovaj čovjek misli šta govori, ali
on ne zna ništa o meni i Lorejn.
Kita izgleda bolje, bolje od mene svakako i uskog
voznog toaleta.
Otiđoh u susjedni kupe, bio je prazan i neobično tih,
čulo se samo tumbanje voza na pruzi, to me opušta.
Mjeseci bez Lorejn su brzi, ali teški. Nakon dugo
vremena osjećam sporost vremena, udaljeni trepet
šta će se desiti u Hamburgu kvari zen atmosferu
putovanja. Možda treba da se vratim Vladeti, ali ima
nešto u njegovoj priči što mi se ne dopada, neko
odricanje za koje je kasno, jedanaesta runda teče,
sudije znaju, Sveti Đorđe zna. Pokušaću nazvati
Harija. Pretplatnik je trenutno nedostupan… O,
Hari, ti naivna budalo.

Hamburg je teško mrziti, čak i sad dok doručkujem

238
u große bifeu u stanici, sve je uredno, čisto,
posluga je

239
nasmijana, zdrava, iskrena, čak i na moj spoljašnji
izgled kojim odajem izgled propalice iz voza, a i iz
života.
Jaja i šunka su imali ukus najbolje gozbe, mislim da
bi ovo i direktor u bolnici jeo po cijenu još jednog
infarkta. Kafa ima aromu badema, čisti me,
uljuduje. Dok srknuh treći gutljaj kafe pored bifea
prođe doktor Vladeta, odmjereno podiže Šerlok
Holms kapu prema meni i nastavi u pravcu taksija. U
njegovom pogledu boravi neki izmiješan osjećaj
sažaljenja i divljenja, to me zainteresovalo. Ostavih
kafu, platih fruštuk sa sve napojnicom. Ubrzano sam
šepao za doktorom, ali osim sopstvene sličnosti sa
Kvazimodom, nisam ga uspio pronaći u gužvi
hamburške stanice. Treba mi pomoć da nađem
Lorejn, Njemačka je to znala, cijelom dužinom se na
to smijuljila, čistunski, iskreno.
– Guten Tag.
– Hi, how can I find Gutenberg Straße?
– Gutenberg Straße, Ich weiß nicht.
Sabotaža prvog taksiste. Drugi je isto odgovorio i
treći i četvrti.
Majku mu, pa gdje sam slao sva pisma, zlatne riječi i
zlatnu bajaderu?
– Druže, to možeš podići u pristupnoj pošti, mogu da
te odvezem.
– Druže? Njemačka mi ne može ništa, taksista je
moj čovjek.

240
– Vozi me, druže, u poštu po stvari.

241
A gdje mogu naći gdje živi neko ovdje u Hamburgu.
– Znam čovjeka, koga tražiš? Dijete, ženu?
– Tako nekako.
– Lorejn, mislim, Anju.
To je prvi put nakon što ode da sam je nazvao
smrtnim imenom.
– Anja, trebaće nam više od toga.
Pogledom dobroćudnog kurjaka gleda me taksista,
kako veli s Lauša, poznaje Harija, njegovog djeda
Australijanca, kao i baku iz Motika. Obojica smo se
smijali Harijevoj legendi o porijeklu.
Službenica u pošti je vratila sva pisma i poklon,
skladištenje platih deset evra, ostavih joj Bajaderu, nije
se nasmijala, vjerovatno je krivo lice i ubogi stas. Drug
taksista neumorno telefonira da sazna Lorejninu
adresu. Ništa, nula bodova.
– Da nije promijenila prezime?
– Ne.
– Znaš, večeras je doček Nove godine, meni smjena
još malo završava, razmisli.
Imam sjekiru u srcu, osjećam kako se cijepa na
pola: Probaj Toplica, Anja Toplica. To je njegovo
prezime, prezime onog s kim je otišla.
– Bingo!
Na njegovu riječ vidjeh kuglice s brojevima u
džinovskoj providnoj tegli kako se vrte i kako dobijam
kombinaciju koja donosi očaj kao nagradu.

242
– Vozim te, nije daleko odavde, ako požurimo
prije špice. Imaš sreće, Kaleziću.
Sreće. Auf wiedersehen, hamburška pošto, hvala što
si
čuvala moja pisma, mora da su ti bila lijepa, mora
neko biti romantičan u ovom stoičkom gradu,
uzimam da si to ti. Hamburg je uređen grad, čak i u
novogodišnjoj euforiji ulice su čiste, ljudi žure
planirano, kao da sam ušao u nedjeljni TV film sa
osrednjim glumcima, istim scenarijem, ali sa
panoramom grada zbog kojeg ne odustaješ od
gledanja. Izašli smo iz grada.
– Ovo je fino naselje, nije Anja luda.
Bocnu me laktom u rebro, muški, šeretski.
Ne govorim ništa, u glavi ponavljam molitve,
zbunjenost novonastalom situacijom siječe
pravolinijske krivine prije Drugovog taksija, da bar
nikad ne stignemo, da ostatak svog vijeka ostanem na
suvozačevom mjestu. Koliko sardine može stati na
stražnje sjediše, hiljadu, dvije? Da li da se vratim u
Banjaluku? Znojim se kao podmiška debelog
pekara. Sve kuće u naselju su iste, široki prozor
na sredini, široko prizemlje i prvi sprat, okolo su
patuljci obučeni u mala Djed Mraz-odijela, čak se u
pozadini čuje iritantna melodija jeftinih muzičkih
kutija.
– To je to, druže.
– Evo ti sto.
– Hvala, druže, sretna nova i pozdravi Anju.
243
Prećutah čestitku. Bijela avlija me dijeli od prilaza
debelim vratima sa priborom za kucanje. Srce je

244
afrička poglavica u transu, mislim da ako priđem
korak bliže, čuće se unutra. Stojim ispred dok
minute prolaze, brojim korake do vrata, šta reći,
kome, šta ako vrata otvori on? Vadim kapu iz kaputa,
navlačim je do očiju, sad sam skriven,
neprepoznatljiv, fantom u Hamburgu. Pomrčina
osvaja grad, auta polako prolaze kroz ulicu.
Očigledno nema nikog kod kuće, to me ohrabruje
da odšepam unutra, vratanca avlije su hladna za
moju ruku. Kita počinje da me svrbi, ne mogu sad.
Obilazim oko kuće, svjetla su mrtva, i dalje čujem
iritantnu muziku džingl bels ili slično, to me naljutilo
dovoljno da podignem prozor na bočnoj strani kuće.
I zaista sam u kliše filmu holivudske produkcije, gdje
se kaćuni ne stavljaju u prozorska okna.
Tresem se na miris unutrašnjosti, kuća miriše na
dom. Fotografija na polici, Lorejn, Anja i on, Toplica,
smiješe se meni, šepavom provalniku unakaženog
lica sa starim pismima u torbi. Nastavljam da hodam
po onom što zovu dnevni boravak ili liebe nešto,
jebi ga, dvojka iz gimnazije ne dozvoljava više. Drveni
pod pucketa i kao na božićnoj čestitki iz kamina od
crvene cigle se blago dimi. Uđoh u kuhinju, uredna,
domaći set noževa ili švajcarski, tu su visoka vrata
sa skupim mermerom. Imali su novca, onoliko koliko ja
nisam nikad imao. Otvorio sam frižider: meso, sirevi,
masline vino preskačem, ali Paulaner Vajzer obih o
mesingani sto i povukoh sav sadržaj. Crni Đorđe,
imaš alternativu
245
svakako. Šepam kroz hodnik, njen kaput, dodirnuh
ga nježno, zatim naglo guram glavu u njega.
To je taj miris, miris Lorejn!
Dobih erekciju i još jači svrab. Izvlačim kremu iz
džepa i mažem uzbuđenu glavu izvučenu kroz šlic
pantola na peglu. Uzbuđen počeh se dirati, no
suludost situacije ga vraća u pantalone. Nastavljam uz
stepenice, pri penjanju bolna rebra mi guše dah. Na
vrhu rostfrajne ograde tri sobe i ogroman integrisani
ormar. To je sigurno Lorejnina ideja.
Otvaram ormar kao trezor našeg Predsjednika. On
sigurno ima ovakav kući.
Ormar je veličine sobe u kojoj spavam, samo ovdje
nedostaje prozor sa pogledom na Ušonju i ekipu.
U prvom planu je torba sa opremom za mali fudbal,
kako tipično, prosječno. Tu je dosta sportskih odijela,
klasik kariranih košulja, bučice koje digoh, nije
ništa jači od mene. Mali fudbal vs. boks, piece of cake,
rekli bi Ameri. No, ja nisam bokser, više vreća reče
ogledalo nasred ormara. Tu su cipele, izvadih kitu i
popišah se duž njegovih cipela i u mali-fudbal
torbu. Smijem se podlo, okrećem se prema
Lorejninim stvarima, divne su, toliko stila čak i u
jednostvanim stvarima. Izvlačim sivu haljinu sa
prorezom na leđima, zamišljam i njene duge noge
kako kradu poglede. Kako stoje kao srna nad izvorom
vode, njena ramena, krhka leđa i tanke naramenice
kako padaju i čuvaju ta dva mala anđela,
246
dvije sise kao djeca sveci koji nosićima streme u
nebo. Oh, Lorejn, zašto? Zašto?
Vraćam haljinu na vješalicu, utučen ulazim u sobu
nasuprot ormara. Spavaća soba, Lorejn spava na
desnoj, toliko znam, mirišem uredan jastuk u boji
neba, dodirujem pokrivač boje svježih maslina. Tu
me vara, tu zaboravlja, tu se mišići drugog muškarca
napinju u svoj svojoj snazi čineći njene krike
pjesmom u kojoj dobijaju milozvuk veći od majke
božije. Grčim se nad krevetom onako kako i on nad
njom. Plače mi se, ne mogu, vadim kitu i mlataram po
jastuku lažnog Toplice Milana. Ne mogu da pišam,
ali malo herpesa nije na odmet. Izlijećem iz sobe ljut,
ponižen, uvrijeđen, otvaram susjednu sobu. Taj
prostor! Osjećam nesvjesticu, mučninu ulaska u
bolnicu, u mene bulji Duško Dugouško sa zida,
ogromni print Duška kako grize Karotte, to piše
iznad njega. Ispod Duška mini-krevet od punog drveta
i žuti tobogan.
Oni čekaju bebu? Potrčah niz stepenice, pašću, loše
mi
je, vadim sok od paradajza u hodniku. Pijem, dok sok
curi niz bradu. On će mi pomoći, on je plazma dobrog
osjećaja, zdravlje i topla kašasta ljubav jure kroz
peškir
- suvo grlo. Kad bi nekako mogao nestati u toj staklenci
soka, plivati u njemu, izgubiti sa zadnjim atomima
snage, postati on, gusta crvena tekućina, nahraniti
Lorejn sobom i postati dio tog nedonoščeta, malog
247
fudbal-špilera, tad bi sve opet imalo smisla.

248
Vadim Jungovu mapu duše, ostavljam je u dnevnom
boravku, na prvoj polici pored knjige „Novak
Đoković”. To sigurno on čita, dok jede hljeb bez
glutena, on, otac Lorejninog djeteta! Izlazim kroz
holivudski prozor, padam na travnjak i još više
povrijedih koljeno. Crne pantalone su zelene na
koljenima. Otvaram kapiju, želudac se uvrće,
paradajz nije pomogao, bljujem po cesti njemačka
jaja i šunku, bljujem sebe, nju i njega, svoj san,
smisao, život, boks, Banjaluku, jutro i mrak, modrice,
rebra, Duška Dugouška, Karotte, sve tobogane
svijeta, Đokovića i torbe za mali fudbal. Okrećem
se, kuća djeluje tako spokojno bez mene u njoj,
zbogom Lorejn, ti si sad Anja, Anja Toplica.
Obrisao sam usta rukavom poderanog kaputa.
Pokušavam da trčim prema bus stanici. Ponoć je
kroz dva sata, ne mogu, šepam lagano. Pored mene
prolaze patrolna kola, natpis Polizei izgleda tako
neozbiljno kao onaj prokleti Duško iz sobe. U
kolima su žena pandur i muškarac. Gledaju me u
oči kako samo oni znaju, tačnije u ono oko koje je
otvoreno. Gledam ih direktno, prkosno, bez straha,
kao posljednji izdisaj kiklop-boksera. Nastavljaju da
voze mimoilazeći me, okrećem se, mašem im
haotično. Auto zastaje na cesti, vraćaju se u rikverc
polagano.
– Bitte? – govori pogrubim testosteron glasom
plavokosa Švabica.

249
– Train station. How?
Zgledaše se, nakon kraće rasprave između sebe.

250
– Passport?
Vadim iz kaputa biometrijski pasoš te Bosne i te
Hercegovine. Hoće li konačno neko da zaštiti moje
vitalne i racionalne interese?
Gledaju fotografiju, zatim mene.
– Kommen Sie, bitte, herein!
Ulazim na stražnje sjedište njemačkog patrolnog
vozila. Nije me briga gdje će da me voze, možda
mogu u zatvor. Tamo ću se boriti za novce, postao bih
najbolji borac iza hamburških rešetaka i još o tome
napisao knjigu. Lorejn bi je kupila… Lorejn, kakva
Lorejn! Više ništa nema smisla, zbog koga, zbog
čega, neka me ubiju u ringu i zakopaju pod
„nepoznat”.
Nakon posljednjeg skretanja, prepoznajem mjesto, to
je glavna hamburška stanica, stanica za vozove koji
će me vratiti, otpremiti, skladištiti do poslednje
stanice, a onda ko zna. Žao mi se: „Odseciite mi ruke
i pretvorite me u kamen”, hvala Miljkoviću na
vrhunskom stihu, tako olako me nokautiraš.
– Gutes neues Jahr – reče policajka, nakon što sam
izašao sa polupraznim ruksakom u ruci.
– Happy, yes. Mašem koliko rebra dozvoljavaju.
Ostavio sam dvije sardine na stražnjem sjedištu,
valjda će ih naći prije no ih neki narkoman ubije
otvaračima, ne bi bilo fer. Pokazujem na zadnje
sjedište okreću se, dobro je, švapski žandari su na
mojoj strani. Nešto ozbiljno nije u redu sa mnom kad
251
ovako mislim.

252
Ulazim na stanicu, ovdje nema nikoga osim zaposlenih
na prodaji karata.
Prilazim starijem šalter-radniku:
– Banja Luka?
– 4 Uhr.
Šta da radim do četiri ujutro? Uzimam kartu, dajem 42
evra za novogodišnju povorku poraženima. Sruših se
na klupu kao pogođen snajperom, strpljivo trpim hitac.
To me nije uveselilo, zaista sam želio biti pogođen.
Kupio sam Tomattenjuice, za 3,42 evra, ima ukus kisele
pavlake, gnusno. Pljunuh na hamburški pod da me
rebro zaboli kao da me šejtan sam zagrlio i oteo ženu
iz mene. Vratio sam se u mini-trafiku i kupio bocu Long
John viskija za 12,42 evra, Sveti Đorđe oprosti, ali
treba mi nešto za spavanje u vozu. Nokija vrišti
porukom: Dođi nam za praznike, voli te majka i otac te
pozdravlja.
Znači odlučeno je, idem na selo, sam. Presjedam
u Banjaluci, zatim pravac Kalezići, u zemlju srpskih
gorštaka. Smijem se naglas, kašljucam u bocu
viskija, a odraz u ogledalu hamburškog wc-a pokazuje
poraženog muškarca. Ne mogu da plačem, vrijeme
mi je, sklekove ne mogu da radim, niti da oponašam
tipične boks udarce. Odlučeno je jednoglasnom
odlukom predsjednika date internacionalne situacije,
nastaviću da pijem dok se ne upišam u odveć
kremom umazane bokserice. Nazdravljam u to ime, a
zasjedanje u toaletu nije bilo gotovo. Puštam vodu.

253
Sjedio sam sam u kupeu, napio sam se i spavao do
kraja puta. Čak i dok su mi graničari pregledali
pasoš nisam im davao do značaja ništa više no
trudna žena u uskom džinsu. Izlazim u Banjaluci,
grad je drugačiji, ravnodušniji, nešto se
promijenilo u meni, dlanovi su mi se znojili, znam i
riječ za to. Postao sam kukavica, nisam znao šta dalje.
Gledao sam vozove kako odlaze, gledao sam šine,
trzanje teških vozova na njima, da li bi iko patio
ako skočim kao Titov čovjek? Da li bih ja patio, u
kom krugu pakla bih završio? Ako pakao postoji, ako
Bog postoji, zašto nije oprostio svom najboljem
anđelu zbog jedne greške? Lucifer je bio najbolji
đak, čemu tolika mržnja? Da li mi se zato Hari ne
javlja? Da li je to isto? Ako skočim, ne bih osjećao
ovu iznenadnu prazninu preko ambisne rane u
plućima zvane poraz? Uplaši me misao, stresoh se i
požurih nepravilnim korakom do taksi stanice. Vozi
me tiha krupna žena, blijeda sa izraženim
rumenilom na licu, izgleda kao pobjegulja sa barokne
slike. Ne dopadam im se, možda da joj ostavim traumu
umjesto bakšiša? Da iskočim ovdje na brzoj traci za
Starčevicu? Da budem prepolovljen drugim vozilom,
ovim kamionom recimo. Odvratna slika kao domaći
film, mater u crnini, ćaća u tamnoj, zamalo vojničkoj
odori, stidi se sina izdajnika, gubitnika, bez snage, sina
Zorana, Zorana bez dovoljno muškosti za borbu. Drugi
sinovi su možda bjelosvjetske pobjegulje koje se ne

254
javljaju, ali bar još nose časno prezime Kalezića,
produžuju lozu.

255
No šta ja sad da radim, koga da volim, koga? Lorejn,
Judo!
Ulijećem u stan, uzimam laptop sa stola i nikad
pročitane ispitne knjige. Krenuo sam na izlaz, ali ne,
zaboravio sam najsvetije. Osvrćem se prema njima,
oni su tu, gledaju me, Brus Springstin i Sveti Đorđe!
Njihova snaga je rasuta po istočnom zidu.
Brus u crno-bijelom printu drži svoju improvizovanu
stratokaster gitaru snažnim bicepsima radničke Nju
Džerzi klase. Brus se nada, Brus živi dobronamjerno,
optimistično, zdravo prgavo propovijeda. Sveti
Đorđe drži koplje u rukama, sa crvenim plaštom na
leđima, na bijelom konju kao prvoj istini on probada
zlo, aždaju što je dotad uzimala najljepše žene
jedne zemlje. Divno, plemenito. Njih dvojica, oni su
borci do kraja. Nemam ni ja pravo da odustanem.
Samo gdje je moja gitara? Moje koplje? Možda je u
rancu, možda je to moj laptop? Skidam ih sa zida i
stavljam u torbu zamotane u peškir iz kupatila.
Ključ od stana ostavljam kod žene Kita, domar nije
kod kuće ovaj put. Oboje smo pokazali gađenje
jedno prema drugom i razišli se bez pozdrava.
Ispred zgrade kod stepenica leži Ušonja, Ušonja je u
stvari ženka, bolesna ženka nekog lovačkog psa.
Ušonja, keruša Uša je izgledala loše, lošije od
mene. Vidim samo snijeg u njenim očima, smrt je
vonjala više od psećih žlijezda. Kako otići od nje?
Pomazih je po njušci, njuška je hladna i vlažna na
256
neki ljubavni način,

257
znao sam da me ova keruša prihvata na isti način
na koji sam ja prihvatio nju. Otiđoh kod starog
komšije preko puta, bradonje s tregerima s kojim sam
jednom osjetio zov pasa.
– Izvoli ovu kutiju, kupio sam Gorenje usisivač, ako je
kutija kao usisivač, nemaš brige. Nasmija se
panoramom usamljenih zuba. Tek se okotila, komšije
odniješe štenad, baš je slaba, teško će se izvući. Ti
mora da si neki bokser kad si tako modar?
– Pa da.
– Nekad sinko moraš i da izgubiš da bi znao
pobjediti.
– Ko je to rekao, čiča?
– Ja, sad. Čuvaj kerušu, mali, dobra je to zvjerka,
dosad sam je ja hranio. Gdje je vodiš?
– U Kaleziće, to je između Prnjavora i Dervente. Selo
presječeno nedovršenim autoputem. Imaju ribnjaci, ali
nema ribe. Ako budete u prolazu potražite kuću
Stanoja Kalezića, tu smo ona i ja. Kerušu sam
lagano prebacio u kutiju, nije se opirala, ali nije ni
pomagala. Tresla se cijelom dužinom tijela, ima
dugačke noge kao, kao jedna žena, ne znam da li
je živa ili mrtva, u mojoj glavi je u sličnom stanju
kao keruša.
Vraćam se na stanicu busom. Teško nosim kutiju,
morao sam je zatvoriti da me ne izbace gnjevni šoferi.
Dva je sata već, kreće voz za Vijačane, to je selo tik
do mog, do mojih Kalezića, kupio sam vodu keruši.

258
Pije, to je dobar znak. Gleda me očima povjerenja,
spasio sam

259
je i ona to zna. Kupe je bio prazan do posljednjeg
stajališta.
Stopiraću od stanice bilo šta, pa i magarca ako
treba, zna se kako je Isus svojevremeno. Busevi
ne idu već dugo po našim selima, a i lakše je
kolima, zbog nje. Nakon sat vremena buljenja u
kerušu i glađenja njenog glatkog kratkog krzna,
zaustavlja se urušeni pasat karavan. Kraj
osamdesetih se osjeća na njegovoj karoseriji kao i u
enterijeru. Vozač ima ispijeno lice, ali
dobronamjerno, ponudi me rakijom, vjerovatno sam
još vonjao na Long Džona od puta. Ispijam muški
gutljaj.
– Dobra?
– Domaća?
– Jašta. O’kle si, momak?
– Kalezići.
– Pa znam to, al’ čiji s’?
– Stanoja, Stanoja Kalezića.
– O, dobar čo’ek, jak velim, dobar.
– Kako je on?
– Dobro je, baš idem u posjetu.
– O‘klen ideš?
– Iz Njemačke.
– Pa ko te nabuba tako?
– Karma, prijatelju, karma.
– Lude Švabice – zakrevelji se i otpi rakije zadovoljno.
I ova moja kad ošine mene nije mi svejedno, ali ni ja

260
ne ostajem dužan, poslije kad se pohvatamo leti
perje k’o

261
kad lisac uleti u kokošinjac, i ja, viknu pronalazački,
počuvaj se od toga, mom komšiji preksinoć
podav’lo sve piliće. Popljuva me davljeničkim
zadahom.
– Ako, budem.
– Šta ti je to u kutiji?
– Lopta.
– Lopta ti smrdi k’o ker.
Prećutao sam tačnost pijanog vozača, zaista
krznena lopta je vonjala kao ker. Ušli smo u
Kaleziće, nebo je sivo nad očupanim granama,
miriše hladna priroda i pored duvana i rakije. U
Kalezićima više nema nikoga, većinom starci i
vikendaši. Siluete ljudi se ne naziru ispred starih
kuća u reljefnoj daljini. Izlazim na raskrsnici
nedaleko od porodične kuće. Zahvaljujem se
vozaču.
– Pozdravi ćaću od Bore Tunguza. Pasat otprdi u
daljinu boreći se sa sljedećom krivinom.
Između asfaltnog puta i prečice preko njiva,
izabrao sam drugo. Hod po njivi prija kljakavom
koljenu, izgleda da će zacijeliti uskoro, a keruša je
lakša za nositi. Nažalost, oko je još uvijek blago
zatvoreno i plavo kao spotovi Olivera Dragojevića, ali
šume, šume su lijepe kao dobri, mršavi ljudi i mašu
svojim granama ovom ranjenom, poraženom
čovjeku koji nosi jednu polumrtvu mater. Vidim naše
imanje, otac popravlja ogromnu drvenu ogradu što

262
nas okružuje, onu gdje su nekad konji trčali.

263
Divna slika, ograda je urušena i stara, no moj ćaća
radi na njoj, a to znači da će biti popravljena ili će
on lipsati radeći. Požurio sam preko njive, glumeći
čvrst hod rimskog legionara pri trijumfalnom povratku
u Rim, sa plijenom.
– Šta ti se desilo? – pita me namrgođen, Cezar se
nije zbunio Potemkinovim hodom.
– Sitne razmirice, sad je sve u redu.
– Jesi li ostao dužan? – gleda me prodornim očima
sokola.
– Mislim da su dugovi na obje strane.
– Izljubili smo se triput, nakon snažnog stiska
rukama.
– Koliko ostaješ, mali?
– Ne znam, neko vrijeme.
– Šta je u kutiji?
– Pas.
– Fakultet?
– Biće.
– Popravljam ogradu, možda opet nabavim konje.
– Bilo bi lijepo. Gdje mama?
– U kući je, pravi ručak, očekivala te, još jutros.
– Idem da je pozdravim.
Otac se vratio ogradi.
Tu ispred porodične kuće otvaram kartonski
pretinac da izvadim kerušu napolje. Ne znam da li
Sveti Đorđe ima kontrolu nad tim, ali njena duša
zaslužuje dobro mjesto.

264
Uzeo sam lopatu iz drvenog ambara. Nakon što
sam napravio raku, ubacio sam mrtvo tijelo mog
jedinog preostalog saveznika, keruše Uše.
Nisam uspio, kerušo, imao sam najbolju namjeru, ti
si iza sebe ostavila štenad, neki ne ostave ništa.
Pokrio sam je crnom kalezićanskom zemljom, to je
dobra zemlja da budeš njom prekriven.
Uđoh u kuću, prekrstih se na ulazu kod ikone Belog
anđela, omiljene ikone mog oca.
Majka na moje viđenje se zaplaka kao i svaka
majka nad ovakvim sinom, zatim me izljubi: – Pa sine,
šta bi, šta ti se dogodilo?
– Ništa, mama, sada je sve u redu. Smiri se, dobro
sam. Već je počela da glumi zdravstvene probleme
od moje neprijatne pojave. Kuća miriše na svinjske
kotlete, pekarski krompir i upržen crveni luk. Glad u
meni proradi kao požuda.
– Sad ćemo jesti, sine, idi operi ruke. Jao, baš si
puno smršao – lupi rukama u tužni aplauz.
– Pa od čega, da nisi bolestan? Da se ne drogiraš,
kuku meni? Da nisi nekom dužan? Ko te tukao? Šta
ti se desilo? Pa ti si uvijek bio dobro dijete.
– Ništa, mama, pusti me, idem se okupati.
Skinuo sam uniformu iz bitke sa sebe: pantalone sa
mrljama od hamburškog travnjaka izderane kod
Orijentira, skinuo sam gaće umazane kremom
protiv herpesa koji po izgledu vragolana još nije
prošao.
265
Skinuo sam i kaput izderan i umazan pokušajem
spasa sokom od paradajza.
Moram početi ponovo, ušao sam u vrelu vodu,
povratak u fetus stanje i u toj lažnoj utrobi zaspao.
Voda je bila mlaka kad sam čuo kucanje.
– Sine, ručak je na stolu. Kucanje se nastavilo.
– Stižem, mama.
Ustao sam iz kade, obrisao se peškirom sa vješalice
za ruke i osvježio ga kremom. Rebra su neboplava i
blago izgrebana. Obukao sam očevu bijelu
potkošulju, on je mnogo krupniji od mene, tako da se
potkošulja ponaša kao kratka haljina. Nevjerovatno,
oduvijek sam mislio da sam krupan dečko, zapravo
sam još uvijek samo sin. Majka je u trpezariji iznijela
tepsiju kotleta, oval masnog domaćeg sira,
feferonke, vreo pekarski krompir na velikom ovalu
preko kog se topio kajmak.
– Reci nam, sine, šta se desilo? Majka je još
izgledala plačno uplašena i zabrinuta.
Navalio sam na meso bez odgovora, trpao sam
krompir sa kajmakom ne stavljaljući ga u tanjir.
Prokleto gladna usta su umazana kajmakom i mašću
od svinjetine. Teško žvaćem meso zbog falične
vilice, ali to je slatka bol, ne smeta mi. Odgrizem pola
feferonke, osjećam majčin pogled na sebi, dok
ćaća odveć uljudno jede.
– Pusti ga, Milice, da jede, bitno je da je tu. Neka se
odmori – izusti otac odvažno između zalogaja.
266
– Ah! – uzdahnu ona teško i nezadovoljno. Par
trenutaka gledanja u mene kako halapljivo gutam
hranu i predomisli se. Bore se umiriše na njenom
licu i plave oči pogledaše savršenstvo njene
pripreme. Uze i ona krompir i komad kotleta. Svi smo
uživali u divnoj hrani, onako kako dugo nisam, kao da
sam spavao par vijekova i tek se sad probudio. Sva ta
hrana podijeljena s ocem i majkom me učinila
umorno sretnim. Smrdljive sardine!
Mater je već raspremila krevet, dok sam se čistio
od objeda u toaletu. Ćaća naloži vatru u spavaćoj
sobi u potkrovlju. U njegovim dugim gaćama i
potkošulji zavukoh se ispod debelog jorgana. Mater
me poljubi kao dijete u obraz i popravi dio jorgana oko
stopala. Izašli su iz sobe tiho zatvarajući drvena
vrata, kao da već odavno spavam. Svjetlost iza debelih
grilja pokazivala je oskudnu unutrašnjost: moju torbu
na sredini drvenog hrastovog poda, dvokrilni ormar,
sto i stolicu. Telefon zazvoni sa stola i prekide kunjanje.
Morao sam narušiti harmoniju kreveta, gazdarica iz
Banjaluke, ugasih ga. Nek ti nije slava, nokio, stara
odrpana kurvo, moje učešće zaboravi. Bacih je o
ormar i vratih se u krevet.
Ustao sam rano, odmoran i svjež. Uzeo sam sve
novce iz novčanika i sišao niz merdevine koje su
vodile do sobe u potkrovlju. Majka i otac su tiho
govorili pijući kafu. Iznenadiše se kad su me
ugledali kao da sam ih
267
uhvatio u krađi ili bludnoj radnji. Pomisao me nasmija,
a moj osmijeh njih, kako prirodan prizor.
Stavio sam evre na sto. Ove novce sam dobio od
nagrade za priču koju sam slao Glasu, to je ostatak
novca, potrošio sam već trećinu. Kupite konja i
nešto sebi, ja ću biti s vama neko vrijeme.
Ako ti tako želiš. Pogledali su se ponosni na svog
izubijanog, poraženog sina koji nije ispunio ništa
od očekivanja koja su imali.
Vratih se u potkrovlje. Bio sam svjež, čulan,
zadovoljan na čudan način, jer u glavi i prstima
postojala je ta vatra. Uzeo sam torbu sa sredine sobe,
na vrhu iz peškira izvukao sam ikonu i Brusa. Stavio
sam ih na ormar sa pogledom prema radnom stolu.
Otvorio sam prozorske grilje, napolju se nije rodilo
sunce. Pahulje su se kroz seoski vazduh vijorilie kao
zastave svuda po dvorištu. Vidjeh oca kako žurno
ulazi u kola, ide da traži dugo željenog konja.
Vratio sam pogled na torbu. Izvadio sam školske
knjige i stavio ih u prvu ladicu. Nisam znao tačne
naslove nijedne od njih. Izvadio sam laptop i priključio
ga na struju. Izvukao sam pisma koja sam slao njoj,
pisma koja nikad nije pročitala. Sve te riječi su
ležale u zatvorenim kutijama, umirale kao moja
keruša… Vindous na laptopu se probudi u istom
trenutku kao i moja želja da pišem.
Ukucah prva glava: prepisao sam prvo pismo koje sam
poslao. Nastavio sam da kucam dalje kao ludak, sve
268
naše početke, krajeve, razmirice, odlaske, tucanja,
smijeh, trenutke, svađe, plač, bitke za nju, bitke za
mene, prljave riječi, ogavne misli, zla djela, korake do
ulice, podrške, naš zagrljaj, njene sise, pičku, duge
noge, sve njihove dolaske i odlaske.
Majka je ušla i unijela vruće štrudle sa bokalom
mlijeka. Kada sam završavao prvu glavu, štrudle su
bile hladne. Prvi dan je prošao, prvu noć sam
ispravljao tipfelere i čistio rečenice od nepotrebnih
pridjeva.
Drugo jutro sam čuo rzanje konja ispred, otac i majka
su mazili mladog vitkog lipicanera. Otac ga otkupi od
lokalne ergele koja ga htjede prodati slovenačkoj
klaonici kao prvoklasno meso za bogate. Pitam se da li
Predsjednik voli konjske salame?
No, vraćam se pisanju. Kucam dalje, govorim o svom
djetinjstvu, o njoj, kako je vidim u njemu, iako je došla
iz primorskog grada nakon rata u Dalmaciji. Stranice se
pune našim danima, sumracima i noćima. Pisma
povremeno ubacujem da bi dala smisao priči.
Svi ti pisci, pjesnici, tek sad znam odakle im romani i
poezija. Iščupali su ih iz sebe i bacili svima na papir.
Isto onako kako keruša izbaci štenad iz utrobe. Pa
da! Od ovoga može da se rikne, ali svakako ćemo
riknuti, pa zašto ne od nečega za šta vrijedi živjeti.
Pisao sam i o ocu i o majci. Sišao sam u trpezariju.
Majka napravi koljenicu sa gnječenim ljutim
pasuljem. Govore ushićeno o konju, otac je danas
269
zatvorio ogradu tako da konj može slobodno trčati
poljem.

270
Ćaća i mater se gledaju zaljubljeno i to je jedna od
najljepših stvari koje su moje oči vidjele. Umalo se
nisam udavio pasuljem, halapljivost je grijeh, kažu.
Starci iz komšiluka su došli da vide konja, htjeli su
da vide i mene, ali ćale objasni da je jedan lipicaner
za gledanje dosta. Majka ga tuče po ramenu, zatim
ljubi u obraz, to me čini sretnim. Treći dan ne
mogu razlikovati nikako drugačije osim po tome što
mi je majka donijela palačnike sa domaćim džemom
od šljiva u sobu. Pojeo sam četrnaest komada i
popio zeleni čaj.
Snijeg pada identično sve vrijeme, to smiruje
nervoznu narav opčinjenu pisanjem. Prsti me bole u
zglobovima, ukočeni nad tastaturom. Mašem
povremeno dječacima sa ormara, imam oružje kao
i oni. Sad sam treći musketar, činim dobro, dajem
nadu na svoj način. Ušao sam u četvrtu glavu, moj
život u Banjaluci, sve opisujem, sve kratke priče o
Lorejn i meni, svoju gadnu narav, težinu muških
ratnih igara kao bokserskih rukavica koje me nabijaju u
pleksus.
Ne znam da li sam spavao treće veče. Sišao sam i
popio kafu sa roditeljima u zoru. Išli su do Dervente
kupiti sedlo za konja kao i vitamine od veterinara.
Donijeli su mi i polovan štampač sa hrpom papira u
podne.

271
Ne mogu reći da je vrijeme prolazilo, Božić je
došao tiho, otišao sam u crkvu, tad sam imao više
od pola romana. Upalio sam svijeće u kapeli i
pomolio se kratko pred ikonom Đorđa svetog.
Pomolio sam se i za nju. Nisam osjećao ništa osim
napetosti kako završiti knjigu.
Prošlo je nekoliko dana neprimjetno pred laptopom,
živio sam knjigu, kucao posljednje stranice.
Pravoslavna Nova godina se čuje u mom selu po
pucnjevima i petardama iz susjednih sela.
Četrnaesti januar, ponoć je uveliko prošla, čestitali
smo jedni drugima ulazak u novu godinu. Dva su sata,
kaže Kostin sat. Supijan sam od Crnog Đorđa sa
novogodišnje večere. Moji spavaju u prizemlju u
trenucima kad završavam roman u potkrovlju kuće
Kalezić. Više nemam podlive na licu, nemam plava
rebra, koljeno me ne boli, kita je normalne boje, ali
nisam više ni blizu bokserski vitkom stasu. Dok
opisujem posljednju viziju Lorejn prije riječi kraj, iako
se nisam ni na tren dodirnuo iz njega je izašla
slatkostrasna tečnost. Nakon što su se noge
protresle od dugo nedoživljenog orgazma, tiho sam
zajecao i nastavio da plačem.

272
273
 Danijel Gatarić

Prnjavor, 1988. Počeo je da piše tokom gimnazijskih dana.

Nakon srednje škole prelazi u Banjaluku gdje završava
Pravni fakultet i radi u agenciji za fizičko obezbjeđenje.
Objavljuje knjigu poezije Razmaženi Adam 2013. godine.

Roman Muškost Zorana K. osvojio je prvu nagradu za

prozu na konkursu Balkanskog književnog glasnika 2014.
godine.

274
CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije,
Beograd

ISBN 978-86-87327-19-1

Danijel Gatarić: Muškost Zorana K.

Ubrzo nakon prve zbirke poezije intrigantnog naslova,

Razmaženi Adam, Danijel Gatarić predstavlja se širokoj
čitalačkoj publici svojim prvim romanom, koji je rado čitan,
visoko ocijenjen i nagrađen. Kao što sam naslov kaže,
275
Muškost Zorana K. je roman o muškosti naratora, ali i
muškosti čitave populacije njegovih savremenika. To je,
takođe, i naturalistički roman o našoj svakodnevnici,
odnosno jedan frenetično proživljen urbano-ruralni
književni zapis o paradoksalnom, haotično stagnirajućem
životu u Banjaluci i njenoj okolici, koja, prema Gatariću,
ipak ima potencijal da ponudi utjehu, ali prvenstveno kroz
poistovjećivanje sa primarnim porodičnim kontekstom kao
lokusom samosvijesti.

Slijedeći trendove u savremenoj prozi, Gatarić oporo

verbalizuje sadašnji trenutak, koji njegovom naratoru
neprestano izmiče, čineći ga bizarnom žrtvom vremena i
okruženja, ali i specifičnog unutrašnjeg mraka stvorenog na
temelju osjećanja nepripadanja i neadekvatnosti. Takođe
treba imati u vidu da pesimizam kojim obiluju mnoge
epizode u romanu nije jednoznačan, već vrlo slojevit,
ponekad i upitan, pošto autor kroz čitav tekst koristi
parodiju, ironiju i sarkazam kao izražajna sredstva kojima
vješto manipuliše u oslikavanju obesmišljenosti privatnih i
javnih vrijednosti.

Ako ukratko rezimiramo portret i položaj Zorana K. u

okviru njegove društvene zajednice, raspolažemo sljedećim
podacima: Zoran je student književnosti sa višeznačnim
književnim ambicijama, koji kao podstanar zarađuje za život
276
tako što radi ilegalno kao noćni recepcionar u jednom od
banjalučkih motela gdje potajno svraća klijentela sumnjivog
morala. Već na početku romana uočljiv je nesklad između
predstave osjećajnog, majci privrženog i talentovanog
mladog muškarca i sredine koja ga okružuje. Motel Orijentir
predstavlja mikrokosmos provincijalnog polusvijeta
korupcije, brze hrane i još bržeg i beznačajnijeg seksa od
kojeg Zoran djelimično nastoji da se ogradi tako što
strastveno piše svoju prozu i u isto vrijeme preispituje i
parodira položaj pisca, ali i sam smisao pisanja. Zoran piše
prvenstveno da okaje svoje preljubničke grijehe, u nadi da
će se potencijalnim uspjehom na književnoj sceni “osvetiti”
svojoj nikad prežaljenoj ljubavi Lorejn. Osveta za Zorana
predstavlja mogućnost uspostavljanja ravnoteže između boli
prouzrokovane Lorejninim odlaskom u Njemačku i
njegovog dubokog, vješto prikrivenog prezira prema Lorejn,
koja kroz čitav roman zauzima mjesto nedostižne fantazije.

Sam čin pisanja odvija se kad i rad na recepciji, gdje Zoran

preko nadzornih kamera redovno posmatra seksualne
aktivnosti u sobama, komentarišući društveni status
klijentele, neskladna tijela i usiljene performanse njihove
požude. Iako Zoran nastoji da se distancira od sumornog
okruženja koje nastanjuju lovarni funkcioneri i njihove
sponzoruše, on sve više praktikuje naviku voajerisanja, tako
da kasnije u romanu, zbog prevelike uživljenosti u

277
zadovoljenje vlastitog tijela na radnom mjestu, gubi i taj
jedini posao koji mu osigurava egzistenciju.

Roman na prvi pogled obiluje stereotipima, posebno po

pitanju reprezentacije žena. Atraktivna tjelesnost i uslužna
seksualnost uzimaju se kao glavna mjerila upotrebne
vrijednosti sporednih i slučajnih ženskih likova, dok
reprezentacije tzv.običnih žena –zavisnih supruga, čistačica i
posrnulih učenica –donose kritiku nesavršenosti ženskog
tijela, kojeg se Zoran gnuša. Obje grupe žena u romanu su
uvijek spremne na seksualne odnose, mračne su i nemušte,
poput gatare Vange, koja se takođe više definiše prema
intenzitetu seksualnih aktivnosti, nego prema potencijalnim
proročkim sposobnostima. Jedina žena koja na pripada ni
skupini seksualnih žrtava i predatorki, niti grupi
polupismenih mučenica, je upravo Lorejn, odnosno Anja,
kojoj je Zoran dodijelio umjetničko ime. Anja je Zoranova
realna prošlost, a Lorejn sadašnja fantazija, koja do samog
kraja romana i ne postoji kao lik. Njen identitet je usko
vezan za Zoranov, čime ona oživljava samo kao reakcija na
Zoranovo djelo. Uvjeren da će njegova priča napisana za
konkurs vratiti Lorejn iz Hamburga u Banjaluku, Zoran vidi
Anju samo u relaciji sa muškarcima. Ranije je to bio on, a
sada se njom “sladi” njezin muž, što dokazuje da je Anjin
identitet iskonstruisan isključivo prema potrebama naratora.

278
Iz ovih razloga, neki od kritičara i kritičarki bi požurili da
detektuju tragove mizoginije u Gatarićevom romanu.
Međutim, koliko god autor sadistički uživa u seksualizaciji i
objektivaciji žena, toliko i mazohistički raskrinkava i
opovrgava vlastitu muškost, zadajući niske udarce svom
naratoru.

Anksioznost vezana za realizaciju maskulinog identiteta

često je vidljiva u radovima savremenih pisaca mlađe
generacije. Ona se veže za pojam muškosti, kao i njene
reprezentacije u društvu kojem su uzdrmani patrijarhalni
temelji. Definišući muškost kao “kamen, granit i željezo”,
Gatarićev narator ideal muškosti vidi u hemingvejevskom
stoicizmu kao kodeksu muškosti koji zaobilazi navodnu
patetiku ljudskih emocija. S druge strane, isti narator je
ispočetka zaronjen u duboke emocije iako sve čini kako one
ne bi isplivale na površinu. Negdje u sredini romana, on
strogo, ali i ironično izjavljuje: “Ko god je patetičan i osjeća
se muškarcem, pod hitno kastracija, bez anestezije…” Zoran
na taj način daje do znanja da svaka naznaka izlaženja iz
okvira društveno propisanih rodnih binarnosti, gdje se,
između ostalog, muškarcima pripisuju stereotipno definisane
osobine žena, može i treba da bude kobna za muškarca,
posebno onog koji poklekne pred osjećanjima.

279
Prema kritičarima roda i seksualnosti, potreba
(heteroseksualnih) muškaraca da stalno dokazuju i
izražavaju svoju muškost, definiše se kao “falusni narcizam”
i često je prisutna u konvencionalnim književnim
reprezentacijama muškarca, koji se u demonstraciji svoje
muškosti nerijetko svodi na figure ratnika (Zoran kao bokser
osvetnik), ljubavnika i oca, ali oca koji nije roditelj nego
inseminator (Zoran koji “uzima” Lorejn i glumi stvoritelja).

Iako Gatarićev roman na mjestima rizikuje da kroz vješto

verbalizovan sarkazam skrene u nerazumijevanje i
opredmećivanje ženskog pola, on takođe unižava vlastiti
ideal muškosti kroz sveprisutnu parodiju i samoironiju,
kojom se autor podjednako podrugljivo naslađuje kao i
proizvoljnim definicijama ženstva, posebno u slučajevima
gdje Zoran ne može da dostigne vrhunac. Igre riječima i
neočekivani jezički sklopovi u tragikomičnim situacijama
obilato se koriste protiv samog naratora, koji samoironiju
koristi kao sredstvo samokritičnosti, defanzivnosti, ali i
konzervativnosti, što se nabolje vidi na kraju romana, gdje
nije sasvim jasno da li se Zoran K. vraća tradicionalnim
vrijednostima svojih predaka ili parodira iste, ismijavajući
vlastiti povratak poraženog ratnika.

Nakon što zaista i dobije izdašnu lokalnu književnu nagradu,

koja mu pomaže da otputuje za Hamburg kako bi svoju
280
muškost pred Lorejn predstavio u punom svjetlu, Zoran
nastavlja da se ponaša kao psihopata i doživljava neuspjeh.
Zauvijek bez Lorejn, poražen kao bokser, još uvijek student
i definitivno bez posla u Banjaluci, Zoran se vraća u svoje
rodno selo, čime se naizgled zatvara krug putovanja junaka,
koji napušta roditeljski dom (u ovom slučaju, mamu kao
prvu riječ i oca kao potencijalnog valorizatora njegove
književne karijere), kako bi se vratio kući sa novim
spoznajama. Zanimljivo je da Zoran dramatičan poraz
muškosti preokreće u vlastitu korist, pošto upravo povratak
kući nagovještava realizaciju započetog. U primarnom
okruženju, narator napokon orgazmira i više nema blokada,
ni psihičkih ni fizičkih; on istovremeno “živi knjigu” i svoje
tijelo, a ne kroz njihove nerealne predstave.

Ovdje može da se postavi pitanje u kojoj mjeri autor

insistira na retradicionalizaciji društvenih vrijednosti, barem
sudeći po religijskim simbolima porodične idile koji se na
izvjestan način nameću kao duhovno rješenje posrnulog
sina. Ipak, imajući u vidu kontinuitet samoironije, sarkazma
i seciranja društvenih negativnosti, roman više nastoji da
ponudi hrabru, osviještenu ličnost koja se čisti od
negativnosti, pogrešnih sudova i odluka, tako što anulira
svoje amaterske neuspjehe i započinje sljedeću fazu života
iz novih osnova, koje mu donose iskonsku sreću i plodove.
Paradoksalan i razigran u svojoj namjeri da što detaljnije
predstavi, ali i dekonstruiše društvenu sliku svog vremena,

281
Gatarić pred čitaoce donosi jedan svjež, nadasve zabavan,
ali i ozbiljan roman, ne libeći se da ismijava mačoizam, te
otvoreno isecira pojedinačne i kolektivne rodne i klasne
identitete u prostoru koji pruža otpor promjenama.

Tatjana Bijelić

Profesorica angloameričke književnosti

282