Professional Documents
Culture Documents
Albert Camus - Stranac
Albert Camus - Stranac
STRANAC
Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam
brzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer.
Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira.
Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslije
podne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se
sutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana
dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali,
nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv.
Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo
da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispriavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e
to uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama
nije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve e
poprimiti slubeniji izraz.
Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue.
Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Celesta. Svi su
me mnogo alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka.
Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo
smuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim od
njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro
stric.
Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tranja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste
vijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu
joj se vidio samo taj bijeli povoj.
Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Ne
znam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene.
Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea. Prostorija je
bila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala su
oko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drijeme. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li ve dugo
ovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je neprestano ekao da ga to upitam.
Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod
neko rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh
mu u rije:A, niste odavde? Zatim se sjetih da mi je, prije
negoli me je odveo upravitelju, priao o mami. Rekao mi je da
bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo u
ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne
moe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa
i etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije ni
snaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena
rekla:uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom.
Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao: Ma ni
govora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.
U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubogar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar.
Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree
mi da nije. Ve sam se bio zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji
od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku,
ima nekakvu vlast nad njima.
Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se
brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekida, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me u
blagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu
kavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom. Popih kavu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio
naisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakljuih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.
U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gospoe majke doi da je uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti
stolice i crne kave. Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna
svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ureene ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih
poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima
ruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao.
Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo
mi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnom
nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu
jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam
vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi
izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene nosile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare
ene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlo
mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim
i, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad
su posjedali, veina me njih promatrala i klimala u neprilici
glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio
naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak,
10
11
mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuze
smijean dojam da su doli da mi sude.
Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu,
zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio.
Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i nijemi.
Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali su gledali samo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer je
nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se usudio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto,
ali je ona zavrtjela glavom, neto promumljala i dalje plakala.
Tada vratar doe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajui me: Bila je vrlo
privrena vaoj gospoi majci. Kae da joj je ona ovdje bila jedina prijateljica i da sad vie nema nikoga.
Ostali smo tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bivali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je umuknula. Nije
mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria.
Sad mi je utnja svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena do
vremena zauo bih nekakav udan um, ali nisam znao to je
to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze
i tako proizvode to udno mljackanje. Oni to nisu ni zapaali,
toliko su bili zadubljeni u svoje misli. ak sam imao dojam da
im ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mislim da je taj moj dojam bio pogrean.
Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije
vie nita ne znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednom
trenutku otvorio oi i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno
uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom
na ake u kojima je vrsto drao tap, netremice gledao, kao da
je jedva ekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo prodiralo kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i
dugo kaljao. Pljuvao je u velik kockast rupi a svaki ispljuvak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar
rekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo. Izlazei, svi su se, na moje veliko
udo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj nismo
ni rijei progovorili, nekako zbliila.
Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se
malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila
dobra. Kad sam iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad breuljaka
to razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo proarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli.
Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjeao
sam kako bih, da nije majke, uivao u etnji.
Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao
sam miris svjee zemlje i nisam vie bio pospan. Mislio sam na
kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pou na posao
meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijeme
razmiljao o tome, ali mi pozornost privue zvono to je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se
nekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je poiskoilo na nebu ve mi je grijalo noge, vratar je proao kroz
dvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured.
Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao
crn kaput i prugaste hlae. Dohvatio je telefonsku slualicu i
obratio mi se: Maloprije su stigli slubenici pogrebnog zavoda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga
posljednji put vidite majku? Odgovorih da ne elim. Snizivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite ljudima da mogu krenuti.
Zatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopi
mi da emo ja i on biti sami, s deurnom bolniarkom. U naelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im samo da uvaju mrtve. Iz ovjenosti pripomenu. Ali je u
voj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: Thomasu Perezu. Tu se upravitelj
22
13
21
sam zao nego samo nagao. Frajer mi veli: Sii s tramvaja ako
si muko. A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opet
meni da nisam muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e ti
biti da prestane jer u te inae nauiti pameti. A on e meni:
| A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga
' podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Onda
sam ga maznuo koljenom i dvaput akom. Raskrvario sam mu
lice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da jest.Za
sve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na krevetu. Nadodao je: Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu.
22
23
Toga jutra Marie je ostala kod mene i rekao sam joj da emo
zajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uo
sam neki enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari je
Salamano izgrdio svoga psa, uli smo bat koraka i tapkanje
apa po drvenim stubama, a onda: Gade, mrcino! Izali
su na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obukla
je bila moju pidamu i zavrnula rukave. Kad se nasmijala, ponovo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li je. Odgovorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim.
Rastuila se. Ali, pripravljajui ruak, bez ikakva razloga ponovo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj as izbi buna
prepirka kod Ravmonda.
Najprije smo zauli otar enski glas, a onda Ravmonda:
Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si prevarila! Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, ali
toliko stravino da se u hodniku na stubitu zaas okupilo
mnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je svejednako jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi ree
da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli me neka
odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutim
je stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom.
Policajac zakuca na vrata i tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzo
ena zaplaka, a Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila cigareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vrata i ree policajcu da ju je Ravmond istukao. Kako se zove?
upita ga policajac. Ravmond mu ree kako se zove. Izvadi cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac.
Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan
dim. U isti tren policajac mu svom snagom opali uku tako
da je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara dalje.
Ravmond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree nego
tek malo poslije ponizno upita smije li podii opuak. Policajac mu ree da smije, i nadoda: Drugi put e znati da s policijom nema ale. Dotle je djevojka plakala i neprestance
ponavljala: Istukao me je. To vam je svodnik. Gospodine
. obrati se tada Ravmond policajcu je li to po zakonu, rei
ovjeku da je svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da zavee. Tada se Ravmond okrenu djevojci i ree joj: ekaj samo, mala, jo emo se sresti. Policajac mu ree da umukne,
da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i eka
dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Ravmonda bude stid to je toliko pijan da se sav trese. Ravmond
mu objasni- Nisam ja pijan, gospodine, nego se tresem samo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. Zatim
zatvori vrata i svijet se razie. Marie i ja smo zgotovili ruak.
Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo. Otila je
u jedan sat, a onda sam malo odspavao.
Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i ue. Ostao sam
leati. On mi sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitah
kako je bilo. Ree mi da je uinio to je htio, ali da ga je ona
uila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i sam vidio. Rekoh
mu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da bi morao biti
zadovoljan. I on je tako mislio, i napomenuo da policajac moe
raditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti one udarce koje
je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako
treba s njima. Zatim me upita jesam li moda oekivao da e
vratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da nisam nita oekivao i da, uostalom, ne volim policajce. ini se daje Ravmond
bio vrlo zadovoljan mojim rijeima. Upita me ne bih li htio izii
s njim. Ustadoh i poeh se eljati. Ree mi da bi me trebao za
nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da nema psa. Gledao je na sve strane, okretao se, pokuavao proniknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke nesuvisle
rijei i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima.
Kad ga Ravmond zapita to mu je, ne odgovori mu odmah.
Jedva sam uo kako mrmlja: Gade, mrcino svejednako
se uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori
da je nestao. A onda se odjednom raspria: Odveo sam ga,
kao i obino, na Vojno vjebalite. Oko daara u zabavitu bilo je mnogo svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrdavanja. A kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Zapravo sam mu ve odavno htio kupiti tjenju ogrlicu. Ali
nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla izgubiti.
Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e se
vratiti. Naveo mu je nekoliko primjera kako su psi prevalili
na desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, starac
se jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kad
bi ga bar tko primio k sebi! Ali to se nee dogoditi jer se svima gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno.
Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vratiti psa poto plati nekakvu taksu. Upitao me nije li ta taksa
velika. Nisam znao. Tada se on raesti: Da dam novaca za
tu mrcinu! Ah! Neka samo krepa! I poe ga opet grditi.
Ravmond se nasmija i ue u kuu. Pooh za njima i rastadosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stareve korake. Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asak
na pragu i ree: Oprostite, oprostite! Pozvah ga da ue,
ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave
su mu ruke drhtale. Ne gledajui me u oi, upita me: Nee
mi ga valjda oduzeti, je li, gospodine Meursaulte? Vratit e
mi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu da u ivodernici psi
stoje po tri dana na raspolaganju njihovim vlasnicima, a da
onda rade s njima to ih je volja. Gledao me nijemo. Zatim mi
ree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga kako hoda gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnom
tihom glasu koji je dopro kroz pregradni zid, pojmih da
plae. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Meutim, sutradan je trebalo rano ustati. Nisam bio gladan i legao sam
bez veere.
31
V
Ravmond mi je telefonirao u ured. Rekao mi je da me jedan
njegov prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedem
nedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih
mu da bih se rado odazvao, ali da sam obeao jednoj prijateljici da u taj dan provesti s njom. Ravmond mi odmah ree da i
nju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago da ne bude
sama meu mukarcima.
Htio sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli
da nam telefoniraju iz grada. Ali me Ravmond zamoli da
priekam, i ree da mi je mogao prenijeti taj poziv i veeras, ali
da bi me htio obavijestiti o neemu drugom. Cijeli ga dan prati skupina Arapa, meu kojima i brat njegove bive ljubavnice.
Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se vrati, obavijesti me! Rekoh da hou.
Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sam
pomislio da e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim.
Ali o tome nije bilo ni rjei. Kazao mi je da bi htio porazgovarati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj zamisli. Namjerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta
obavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa bi
htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi
omoguilo da ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem.
' Vi ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio takav ivot.
da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar
33
svaki dan. Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti drugog psa, ali je on imao pravo kad mi je odgovorio da se na onoga ve bio navikao.
Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za stol. Sjedio
je suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj
stari pusteni eir. Cijedio je nevezane reenice ispod ukastih brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao nikakva
posla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, zapitkivao sam ga o njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio nakon enine smrti. Oenio se prilino kasno. U mladosti je elio
da postane glumac u pukovniji je igrao u vodviljima iz vojnikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se pokajao jer sad prima malu mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali
se, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je umrla, bio je vrlo
osamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mu
dade psa, i dobio ga je vrlo mlada. Hranio ga je na dudu. Ali
kako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno ostarjeli. Bio je zle udi ree Salamano. Pokatkad bismo
se pograbili. Ali je opet bio dobar pas. Rekoh da je bio dobre
pasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago.A tek da ste ga
vidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bila
najljepa.Svaku veer i svako jutro, otkako je pas dobio onu
konu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau. Ali, po
njegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a starost se ne lijei.
U taj as zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jo
moe ostati, i da mi je ao to mu se to dogodilo sa psom, a on
mi zahvali. Ree mi da je moja mama mnogo voljela njegova
psa. Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota majka. Nabacio je da sam jamano vrlo nesretan otkako je mama umrla, ali
ja nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i nekako
snebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to sam
otpremio majku u ubonicu, ali me on dobro poznaje i zna da
sam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam
zato, da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se
inilo sasvim prirodnim da to uinim, jer nisam imao dovoljno
novaca da plaam nekoga da uva mamu. Uostalom dodah odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj je dosadno,
onako samoj. Jest ree on a u ubonici bar ovjek ima
drugova. Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu se
ivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakako
ga poznajem, pruio mi je ruku, bojaljivom kretnjom, i osjetio
sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlasku
mi rekao: Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislim
da on laje.
36
37
VI
U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i
prodrmati. Nismo nita jeli jer smo htjeli rano poi na kupanje.
Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava. Cigareta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da se
drim kao da sam na sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenu
haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona se nasmija od uitka.
Kad smo silazili, pokucali smo Ravmondu na vrata. Odgovorio nam je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismo
bili otvorili rebrenice, na ulici me zapljusnu danje svjetlo koje
je ve bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i neprestance je govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, ali
sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona mi pokaza svoju torbu
od votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime i
runik. Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauli
Ravmonda kako zatvara vrata svoga stana. Nosio je plave
hlae i bijelu koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bio
nataknuo slamnat eir, zbog ega se Marie nasmijala. Podlaktice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka. To mi se malko gadilo.
Fukao je silazei i bio je dobre volje. Ree mi: Zdravo, stari
a Mariju oslovi s gospoice.
Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da se
na djevojka iznevjerila Ravmondu. Izvukao se samo s opomenom. Nisu provjeravali moj iskaz. Porazgovarali smo o to39
me ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobusom. Plaa nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Raymond je drao da e njegovu prijatelju biti drago to smo poranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Ravmond
odjednom dade znak da pogledam na drugu stranu ulice.
Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog trafike. Gledali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao da smo
kamenje ili klade. Ravmond mi ree da je drugi slijeva njegov
neprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim, da je sad s tim
svreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu je
rije. Rekoh joj da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htjela da odmah krenemo. Ravmond se uspravi, nasmija se i ree
da se valja pouriti.
Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo dalje, a
Ravmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo
su bili na istom mjestu i gledali jednako ravnoduno ono mjesto gdje smo bili stajali. Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kao
da je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio sam da
mu se svia, iako mu ona nije gotovo uope odgovarala. S vremena na vrijeme pogledala bi ga smijui se.
Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije daleko od autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak to
se die iznad mora, a zatim se naglo sputa prema obali. Bio
je pokriven ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahu
posve bijeli na plavetnilu ve uarena neba. Marie se zabavljala tako da im je rasprivala latice maui snano svojom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redova malih vila sa zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih
bile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a neke su stajale gole meu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli do
kraja zaravanka, ugledali smo nepomino more, a neto
dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni zrak
dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini
opazismo ribarski brodi kako neosjetno plovi po blistavu
moru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to se
sputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa.
Ravmondov prijatelj boravio je u maloj drvenoj vikendici
na kraju ala. Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je
sprijeda podupirali kupali su se ve u moru. Ravmond nas
predstavi. Prijatelj mu se zvao Masson. Bio je to visok ovjek,
krupan i pleat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, a
govorila je kao Parianka. On nam odmah ree da se raskomotimo i da ve ima prene ribe koje je jutros ulovio. Rekoh mu
da mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku subotu, nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobro
slaem nadoda. ena mu se upravo smijala s Marijom.
Moda prvi put ozbiljno pomislih da u se oeniti.
Masson se htio okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nije
bilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah skoi u vodu. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a zapazio sam da ima obiaj da svemu to kae nadoda: rekao
bih, dapae, ak i onda kad zapravo ne bi nita dodao smislu
svoje reenice. O Mariji mi je rekao: Sjajna je i, rekao bih, dapae, draesna. Poslije nisam vie svraao panju na tu smijenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem u suncu. Pijesak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uem
u vodu, ali sam najposlije rekao Massonu: Hoemo li?
Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio se tek kad se
oskliznuo. Plivao je slobodnim nainom i prilino slabo, pa
sam ga ostavio da se pridruim Mariji. Voda je bila hladna i
duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i zarih lice u pijesak. Rekoh mu da je sjajno, a on se sloi sa
mnom. Malo zatim doe Marie. Okrenuh se daje gledam kako
dolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabacila. Ispruila se pokraj mene, i toplina njena tijela i sunca pomalo me uspavae.
Marie me prodrma i ree da je Masson otiao u kuu i da
emo ruati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie
ree da je od jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i elio
sam je poljubiti. Hodi u vodu ree mi. Potrasmo da se
izvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukama
a Marie se privi uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poeljehje.
Kad smo se vraali, Masson nas je ve zvao. Rekoh da sam
gladan kao vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam.
Kruh je bio dobar i zaas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim je
bilo mesa i prenih krumpira. Svi smo utke jeli. Masson je
esto posezao za aom s vinom i neprestano meni nadolijevao. Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sam
puio. Masson, Ravmond i ja dogovarali smo se da mjesec kolovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom nam
Marie ree: Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol. Svi smo
se zaudili, a Masson ree da smo rano objedovali i da je to prirodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne znam
zato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila.
Tada me Masson upita ne bih li se htio proetati nakon ruka.
Aja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj govorim daje
to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. Marie
ree da e ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue.
Mala Parianka ree da radi toga treba istjerati mukarce iz
kue. Sva trojica siosmo na obalu.
Sunce je gotovo okomito upiralo svoje zrake u pijesak a njegov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo
nikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nad
morem dopiralo je zveckanje tanjura i jedaeg pribora. Jedva
smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su Ravmond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam
poznavao. Shvatih da se odavno poznaju i da su ak neko vrijeme zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i hodali
du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasio
platnene cipele. Nisam ni na to mislio jer sam bio napola uspavan suncem to mi je grijalo golu glavu.
Uto Ravmond ree Massonu neto to nisam razumio. Meutim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i vrlo daleko od
nas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu prema
nama. Pogledah Ravmonda, a on mi ree: To je on! Hodali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli sve dovde slijediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za kupanje ukrcavamo u autobus, ali ne rekoh ni rijei.
Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu.
Mi smo i dalje ili istim korakom, ali Ravmond ree: Ako
doe do tunjave, ti e, Massone, uzeti na sebe onoga drugoga, a ja u se obraunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, ako
se pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh: Dobro. Masson turi
ruku u depove. Uinilo mi se da je vreli pijesak porumenio.
Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnomjerno smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni
od drugih, Arapi su stali. Masson i ja smo usporili korak. Ravmond poe ravno na svoga protivnika. Nisam dobro uo to
mu je rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom.
Odmah nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, kako je posrijedi bilo samo utvrivanje identiteta, ta
presluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, inilo mi se da moj sluaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana,
meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u mene. Najprije
me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i
mjesto roenja. Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi branitelja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li neophodno potrebno da
ga uzmem. Zato pitate? pripita me. Odgovorih da smatram da je moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree:
Tako vi mislite. Ali, tu je zakon. Ako ne izaberete sami sebi
branitelja, odredit emo vam ga mi, po slubenoj dunosti.
Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedinostima. To mu i rekoh. On se sloi sa mnom i zakljui da je zakon sve predvidio.
S poetka ga nisam ozbiljno shvatio. Primio me u sobi s navuenim zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jedna
svjetiljka to je osvjetljavala naslonja koji je meni ponudio, a
on je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj knjizi proitao slian
opis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra. Meutim, nakon razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica profinjene, oi plave i duboko usaene, da je visok i da ima duge,
sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da je
vrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom
51
ralo svjetlo kroz irok prozor. Dvorana je podijeljena na tri dijela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po duini. Izmeu reetaka je razmak od kojih osam do deset metra koji
razdvaja posjetioce od zatvorenika. Suelice sebi opazih Mariju u njenoj prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na mojoj je
strani bilo desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bila
okruena Maurkinjama i stajala je izmeu dvije posjetiteljice
neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne gologlave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog razmaka izmeu reetaka posjetioci i zatvorenici bili su prisiljeni
da govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja je odjekivala meu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje je
padalo s neba na okna i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi se
malo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije. Trebalo mi
je nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipak
mogao raspoznati sva lica to su se jasno ocrtavala na danjem
svjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju prolaza izmeu dvije reetke. Veina arapskih zatvorenika i njihove rodbine uali su jedni suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkos
halabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su se sporazumjeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kao
kakav bas, koji je neprestano pratio razgovore to su se ukrtali vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo zapazio idui prema Mariji. Ona se ve bila priljubila uz reetku i smijeila mi se
koliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao rei.
Onda? priupita me vrlo glasno. Eto, vidi. Kako
ti je, ima li sve to eli? Imam, sve.
Uutjesmo, a Marie se svejedno smijeila. Ona krupna ena
dovikivala je neto mome susjedu, zacijelo svome muu, plavoj Ijudeskari otvorena pogleda. Nastavili su zapoet razgovor.
Jeanne ga nije htjela uzeti derala se ona iz sveg glasa.
Da, da odgovarao je ovjek. Rekla sam joj da e ga ti
opet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti.
Marie mi doviknu da me Ravmond pozdravlja, a ja rekoh:
58
Hvala. Ali mi glas nadjaa susjed koji je pitao kako mu
je. ena se nasmija odgovarajui da mu nikad nije bilo bolje. Moj susjed slijeva, onizak mladi njenih ruku, neprestano
je utio. Primijetio sam da stoji suelice onoj sitnoj starici i da
se netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje promatram, jer mi je Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih:
Da. U isti je mah pogledah i zaeljeh da joj stisnem rame
pokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku tkaninu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo je
i Marie to htjela rei jer se neprekidno smijeila. Vidio sam joj
samo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo uzviknu:
Izii e pa emo se uzeti! Odvratih: Misli?Ali sam to
rekao tek toliko da neto kaem. Tada ona dobaci bre-bolje i
isto onako glasno da u biti osloboen i da emo opet na kupanje. Ali je ona ena takoer vikala da je ostavila koaru u pisarnici. Nabrajala je stoje sve strpala u nju. Trebalo je svaku stvar provjeriti jer je sve to bilo vrlo skupo. Moj drugi susjed i
njegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nastavljao i dalje, do naih nogu. inilo se da svjetlo izvana sve
vie nadire kroz prozor.
Bilo mi je pomalo muno i htio sam ve otii. Smetala me
buka. Ali sam, opet, htio to bolje iskoristiti Marijinu nazonost. Ne znam koliko je vremena prolo. Marie mi je priala o
svom poslu i neprestano se smijeila. amor, uzvici i razgovo-
III
Mogu rei da je zapravo ljeto vrlo brzo smijenilo proljee.
Znao sam da u, kad ponu prve vruine, doivjeti neto novo.
Moj je sluaj bio predvien za posljednje zasjedanje porotnog
suda, a to se zasjedanje zavravalo u mjesecu lipnju. Suenje je
poelo kad je vani sunce ve peklo svom snagom. Branitelj me
uvjeravao da suenje nee potrajati dulje od dva-tri dana.
Uostalom dodao je sud e se pouriti jer va sluaj nije
najvaniji u ovom zasjedanju. Odmah poslije vas sudit e se
jednom ocoubojici.
U sedam i pol izjutra dooe po mene i odvezoe me zatvorskim kolima u Palau pravde. Dva me andara uvedoe u
prostorijicu u kojoj se osjeao miris hladovine. ekali smo sjedei pokraj vrata kroz koja su dopirali glasovi, povici, lupanje
stolicama i komeanje, koje me podsjealo na proslave u naoj
etvrti kad se, nakon koncerta, ureivala dvorana za ples. andari mi rekoe da moramo priekati suce, a jedan mi od njih
ponudi cigaretu, ali odbih. Malo me zatim upita je li me trta.
Odgovorih da nije. ak me donekle zanima da vidim suenje.
Nikad u ivotu nisam imao prilike da ga vidim. Da ree
drugi andar ali to na kraju ovjeka pone zamarati.
Nakon kraeg vremena u prostoriji zazvoni zvonce. Skinue mi lisice, otvorie vrata i odvedoe me do optuenike
Mupe. Dvorana je bila dupkom puna. Usprkos zastorima,
sunce je ovdje-ondje prodiralo u dvoranu i bilo je ve
65
zaguljivo. Prozori su bili zatvoreni. Sjedoh, a uza me andari. U taj as spazih pred sobom niz lica. Svi me gledahu shvatih da su to porotnici. Ali ne bih mogao rei po emu su se
razlikovali jedan od drugoga. Imao sam samo dojam da sam
pred klupom u tramvaju i da svi ti neznani putnici motre pridolicu ne bi li otkrili na njemu to smijeno. Dobro znam da
je to bila blesava pomisao, jer oni nisu traili nita smijeno
nego zloin. Meutim, razlika nije bila velika, a kako bilo da
bilo, ta mi je misao pala na um.
Bio sam i malko oamuen od sveg tog svijeta u zatvorenoj
sudnici. Ponovo sam promotrio sudnicu, ali nisam prepoznao
nijedno lice. Rekao bih da u prvi mah nisam ni pojmio da se
sav taj svijet tu tiska da mene vidi. Obino se ljudi nisu obazirali na mene. Morao sam se upeti da shvatim da sam ja uzrok
svom tom komeanju. Rekoh andaru do sebe: Koliko svijeta! Odgovori mi daje to zbog novina, i pokaza mi skupinu
ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike. Ree
mi: Eno ih. Pripitah: Tko? a on mi ponovi: Novinari. On je poznavao jednoga novinara koji ga u taj as spazi i uputi se prema nama. Bio je to ve postariji ovjek, simpatian, poneto iskrivljena lica. Rukova se vrlo srdano sa
andarom. Primijetih da se svi ti ljudi sastaju, obraaju jedan
drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi sretni to
su se nali s ljudima iz istoga drutva. Protumaio sam takoer sam sebi udan dojam, koji sam stekao, da sam tu suvian,
kao kakav uljez. Meutim se novinar obrati meni smjekajui
se. Ree mi da se nada da e se na kraju sve dobro svriti. Zahvalih mu, a on doda: Va smo sluaj, znate, malo napuhali.
Ljeto je mrtva sezona za novine. A jedino va sluaj i ono ocoubojstvo neto vrijede. Zatim mi pokaza, u skupini iz koje je
doao, starkelju koji je nalikovao na ugojenu lasicu, s velikim
naoalama u crnu okviru. Ree mi da je to poseban dopisnik
parikih novina: Uostalom, nije on doao radi vas. Ali, budui da je dobio zadatak da izvjetava o suenju zbog ocoubojstva, zatraili su od njega da ujedno javi neto i o vaem
66
sluaju. Umalo to mu nisam i na tome zahvalio, ali pomislih da bi to bilo smijeno. Srdano mi mahne rukom i ode od
nas. ekali smo jo nekoliko minuta.
Stigao je i moj branitelj, u togi, okruen brojnim kolegama.
Otiao je do novinara i rukovao se s njima. alili su se, smijali i
bili, ini se, dobre volje, sve dok nije u sudnici zazvonilo zvonce. Svi odoe na svoja mjesta. Moj branitelj doe do mene, rukova se sa mnom i posavjetova me da kratko odgovaram na
pitanja, da nita sam ne govorim i da se u svemu ostalome
pouzdam u njega.
Lijevo od sebe zauh kako netko odmie stolac i ugledah
visoka, vitka ovjeka odjevena u crveno, s lornjonom, kako
sjeda namjetajui paljivo togu. Bio je to javni tuilac. Podvornik najavi dolazak sudaca. U isti mah zazujae dva velika
ventilatora. Tri suca, dvojica u crnom a trei u crvenom, uoe
sa spisima u rukama i zaputie se hitrim koracima prema podiju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. ovjek u
crvenoj togi sjede u srednji naslonja, odloi kapu preda se,
obrisa rupiem svoju sitnu elavu glavu i objavi da rasprava
poinje.
Novinari su ve drali naliv-pera u ruci. Svi su se doimali
podjednako ravnoduno i pomalo podrugljivo. Meutim, jedan od njih, znatno mlai od ostalih, u sivom flanelskom odijelu, s plavom kravatom, ostavio je svoje naliv-pero pred so-
I!
mam to da kaem. Tuilac ga upita jesam li mu redovito
plaao hranu. Celeste se nasmija i izjavi: To su bile sitnice
meu nama. Upitae ga jo to misli o mom zloinu. On se
tada uhvati rukama za ogradu, vidjelo se da je neto smislio.
Ree: Za mene je to nesrea. A svi znaju to je nesrea. Od
nesree se ovjek ne moe obraniti. E, pa za mene je to nesrea!
htio je nastaviti, ali mu predsjednik ree da je dosta i da mu
zahvaljuje. Celeste se malko zbuni, ali doda da bi htio jo neto
rei. Upozorie ga neka bude kratak. On opet ponovi da je to
nesrea, a predsjednik mu ree: Jest, to se razumije, ali mi
smo ovdje da sudimo o takvim nesreama. Hvala vam. Tada, kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Celeste se
okrenu meni. Uini mi se da mu se oi cakle a usne dru. Kao
da me je pitao kako bi mi jo mogao pomoi. Ja nita ne rekoh,
ne uinih nijedne kretnje, ali prvi put otkako znam za sebe
poeljeh da zagrlim jednog ovjeka. Predsjednik mu jo dobaci neka napusti mjesto za svjedoke. Celeste se vrati na svoje
mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut, nalaken
na koljena, s panama-eirom u rukama, sluajui sve to se
govori. Ude Marie. Na glavi je imala eir i bila je opet lijepa,
iako mi se vie sviala gologlava. S mjesta na kojem sam sjedio
nazrijevao sam njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja
joj je uvijek bila malko ispupena. inilo mi se da je vrlo nervozna. Prvo je zapitae otkad me poznaje. Ona navede vrijeme kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da zna u kakvim
je odnosima sa mnom. Ona ree da mi je prijateljica. Na jedno
drugo pitanje odgovori da je istina da je trebalo da se uda za
mene. Javni tuilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita
otkad traje naa veza. Ona navede datum. Tuilac ravnoduno
pripomenu da mu se ini da je to bilo dan nakon mamine smrti. Zatim pomalo podrugljivo ree da se ne bi htio dulje
zadravati na tom kakljivom pitanju, da dobro shvaa Marijine obzire, ali (tu mu glas postade trpkiji) da mu dunost nalae da se izdigne iznad drutvenih obzira. Zamoli Mariju da
ukratko opie onaj dan kad sam se zbliio s njom. Marie nije
72
htjela odgovarati, ali na navaljivanje tuioevo ispripovjedi
kako smo se kupali, kako smo ili u kino i otili na kraju u moj
stan. Tuilac ree da je, proitavi Marijin iskaz u istrazi, pregledao program kino-predstava toga dana. Doda da e i sama
Marie rei koji smo film tada gledali. I zaista, gotovo bezbojnim glasom, ona navede da je to bio jedan film s Fernandelom.
Kad je to rekla, u sudnici je nastao tajac. Tada tuilac ustade i,
vrlo ozbiljno, glasom koji mi se uini zaista potresenim, upre
prstom u mene i izusti polagano: Gospodo porotnici, sutradan nakon smrti svoje majke, ovaj je ovjek otiao na kupanje,
upustio se u nedoputen odnos i smijao se gledajui jednu
filmsku komediju. Nemam vie to da vam kaem. Kad je
sjeo, u sudnici je svejednako vladao muk. Ali odjednom Marie
zajeca, ree da nije bilo ba tako, da je tu bilo i kojeega drugog, da su je natjerali da kae suprotno od onoga to misli, da
me dobro poznaje i da nisam uinio nikakvo zlo. Ali, na predsjednikov znak, podvornik je odvede i rasprava se nastavi.
Nakon toga jedva da su sasluali Massona, koji izjavi da
sam ja poten ovjek i, rekao bih, dapae, estit ovjek. Jedva
da su sasluali i Salamana, koji je istaknuo da sam bio dobar
prema njegovu psu, i koji je na jedno pitanje o mojoj majci i
meni odgovorio da nisam vie imao to rei mami i da sam je
zato smjestio u ubonicu. Treba ovjeka razumjeti ree
IV
ak je i na optuenikoj klupi zanimljivo sluati kad govore o tebi. Mogu rei da se u govorima javnoga tuioca i moga
branitelja mnogo govorilo o meni, moda i vie o meni nego o
zloinu. Uostalom, je li izmeu ta dva govora bilo velike razlike? Branitelj je dizao ruke i priznavao da sam kriv, ali me je
opravdavao. Javni je tuilac pruao ruke i tvrdio da sam kriv,
ali me nije opravdavao. Neto me, ipak, nekako nejasno muilo. Ma koliko bio zaokupljen svojim mislima, zapadao sam
katkad u kunju da se umijeam, ali mi je branitelj tada govorio: Bit e vam bolje da utite. Nekako se inilo kao da
raspravljaju o mom sluaju bez mene. Sve je teklo bez mog
sudjelovanja. Krojili su mi kapu a da me nisu pitali za miljenje. Od vremena do vremena spopadala me elja da se upletem i kaem: Ama, tko je ovdje zapravo optuenik? Vana je
uloga optuenika. Imam i ja neto da kaem! Ali, kad bih dobro promislio, nisam imao to da kaem. Uostalom, moram
priznati da zanimanje za tue bavljenje sobom ne traje dugo.
Na primjer, govor me javnog tuioca vrlo brzo zamorio. Jedino su me neki odlomci, kretnje ili cijeli dijelovi govora, ali odvojeni od cjeline, iznenadili ili pobudili moje zanimanje.
Ako sam ga dobro shvatio, sr je njegove misli bila u tome
da sam promiljeno poinio zloin. Bar je to pokuavao dokazati. I sam je govorio ovako: Dokazat u to, gospodo, dokazat u vam dvojako. Najprije injenicama jasnim kao sunce, a
77
onda na krtom svjetlu koje e mi pruiti psihologija te zloinake due. Ukratko je izloio dogaaje nakon mamine
smrti. Podsjetio je na moju beutnost, na kino, Fernandela i,
napokon, na povratak kui s Marijom. Tu ga u prvi mah nisam
shvatio jer je rekao s ljubavnicom, a za mene je ona bila Marie. Zatim je preao na priu o Ravmondu. Pomislio sam da
ima prilino jasan uvid u dogaaje. Sve to je govorio bilo je
vjerodostojno. Ja sam napisao pismo u dogovoru s Ravmondom ne bih li namamio njegovu ljubavnicu i predao je na milost i nemilost ovjeku sumnjiva morala. Izazvao sam na
alu Ravmondove protivnike. Ravmond je bio ranjen.
Zatraio sam od njega revolver. Vratio sam se sam da se njime
posluim. Usmrtio sam Arapina, kao to sam i namjeravao.
Zatim sam priekao i, da budem siguran da sam dobro obavio svoj posao, ispalio sam jo etiri hica, hladnokrvno, sabrano i, moglo bi se rei, promiljeno.
Eto, tako, gospodo ree javni tuilac. Izloio sam
vam tok dogaaja koji je naveo ovoga ovjeka da posve svjesno poini umorstvo. To posebno istiem ree. Jer, nije
posrijedi obino umorstvo, nepromiljen postupak u kojem bi
se mogle uzeti u obzir olakotne okolnosti. Ovaj je ovjek, gospodo, inteligentan. uli ste ga, je li? Zna dobro odgovarati. I
ne moe se rei da nije znao to ini.
Sluao sam i uo da me smatraju inteligentnim. Ali nije mi
bilo jasno kako se vrline jednog obinog ovjeka mogu pretvoriti u ubitanu optubu protiv okrivljenika. To me je bar iznenadilo, pa nisam vie sluao tuioca sve do trenutka kad zauh
kako govori: Je li ikad rekao da se kaje? Nikad, gospodo. Ni
jedan jedini put u toku istrage ovaj ovjek nije pokazao da mu
je ao to je poinio taj gnusni zloin. U taj as okrenu se meni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da nisam pravo znao zato. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima
pravo. Nisam mnogo alio zbog svoga ina. Ali sam se udio
tolikoj ozlojeenosti. Najradije bih mu objasnio srdano, gotovo njeno, da nikad nisam mogao uistinu ni zbog ega aliti.
78
Uvijek bi me zahvatilo ono to se imalo dogoditi, danas ili sutra. Ali, naravno, u poloaju u kojem sam se nalazio, nisam se
nikome mogao obratiti takvim tonom. Nisam imao prava da
pokaem svoje osjeaje ni dobru volju. Trudio sam se da i dalje
sluam javnog tuioca, jer je poeo govoriti o mojoj dui.
Rekao je da se nadnio nad nju, ali da nita u njoj nije naao,
gospodo porotnici. Ree da zapravo i nemam due, i da mi nita ljudsko, pa ak ni jedno od moralnih naela koja uvaju
ljudsko srce, nije dostupno. Nedvojbeno je da mu ne
moemo to zamjeriti doda. Ne moemo ga kriviti da mu
nedostaje neto to nije mogao stei. Ali, to se tie ovoga suda, posve negativnu vrlinu popustljivosti treba da nadomjesti
vrlina koja je tea ali uzvienija, pravednost. Pogotovo kad
praznina srca koju otkrivamo u ovoga ovjeka postaje ponor u
koji se drutvo moe strovaliti. Zatim je govorio o mome
dranju prema mami. Ponovio je ono to je rekao u toku rasprave. Meutim, bio je mnogo opirniji nego kad je govorio o
mom zloinu, tovie, toliko opiran da sam najposlije osjeao
samo vruinu toga prijepodneva. Tako je bilo bar do trenutka
kad je uutio i, nakon krae utnje, nastavio vrlo dubokim i ganutim glasom: Sutra e, gospodo, ovaj isti sud suditi zbog
najodvratnijeg od svih nedjela ubojstva oca. Prema njegovim rijeima, i mata mora ustuknuti od tako grozna zloina. Uzda se da e ljudska pravda kazniti taj zloin bez milos-
obrisa lice to mu se ljeskalo od znoja. Napokon ree da je njegova dunost bolna, ali da e je nepokolebljivo izriti. Ustvrdi
da ja nemam to traiti u drutvu ija bitna pravila ne priznajem, i da se ne mogu pozvati na ljudsko srce ije osnovne reakcije ne poznajem.Traim od vas glavu ovoga ovjekaree
i to je traim laka srca. Jer, iako sam u toku svoje ve duge
karijere vieput zahtijevao smrtnu kaznu, nikad jo nisam kao
danas osjeao da tu munu zadau nadoknauje, izravnava,
rasvjetljava spoznaja o neumoljivoj i svetoj dunosti, i
gnuanje koje osjeam pred licem ovjeka, na kojem ne vidim
nita doli udovinost.
Kad tuilac ponovo sjede, nastade prilino duga utnja. Bio
sam oamuen od vruine i zaprepatenja. Predsjednik se nakalja i upita me vrlo tiho imam li to dodati. Ustadoh i, kako
sam elio govoriti, rekoh, uostalom nekako nasumce, da nisam imao namjeru da ubijem Arapina. Predsjednik mi odvrati
da je to puka tvrdnja, da mu dosad nije ba jasan nain obrane
i da bi bio sretan kad bih, prije nego to saslua branitelja, poblie naveo pobude svoga ina. Zapleui se malko u govoru i
uviajui da sam smijean, izvalih da je sve to bilo zbog sunca.
U dvorani se razlegnu smijeh. Moj branitelj slegnu ramenima,
a odmah mu zatim dadoe rije. Meutim, on izjavi da je ve
kasno, da namjerava govoriti vie sati i da moli da se suenje
nastavi poslije podne. Sud pristade na to.
Poslije podne veliki su ventilatori neprestano tjerali zaguljivi zrak iz dvorane, a porotnici su mahali malim arenim
lepezama u istom smjeru. inilo mi se da govoru moga branitelja nee nikad biti kraja. U jednom sam ga trenu ipak uo jer
je rekao: Istina je da sam ga ja ubio. Zatim je nastavio u
istom tonu, govorei ja kad god je govorio o meni. Tome
sam se silno zaudio. Sagnuo sam se prema jednom andaru i
upitao ga zato tako govori. On mi ree neka utim, a zatim
odmah dometnu: Svi advokati tako rade. Pomislih da
me time jo vie izdvajaju iz zbivanja, da me svode na niticu
i da me, u neku ruku, zamjenjuju nekim drugim. Ali ini mi se
da sam ve bio daleko od te sudnice. Uostalom, branitelj mije
bio smijean. Kratko se zadrao na povodu ubojstva, a onda
je i on govorio o mojoj dui. Ali uinilo mi se da nije ni priblino toliko nadaren koliko javni tuilac. I ja sam se
ree nadnio nad tu duu, ali, nasuprot cijenjenom zastupniku javnoga tuilatva, naao sam u njoj neto i mogu rei da
sam itao iz nje kao iz otvorene knjige. Proitao je da sam
poten ovjek, savjestan i neumoran radnik, privren poduzeu u kojem sam radio, da su me svi voljeli i da sam suosjeao s tuom nevoljom. Po njegovu miljenju, bio sam uzoran sin koji je uzdravao majku dok je god mogao. Napokon
sam se pouzdao da e mirovinski dom pruiti starici udobnost koju mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim.
udim se, gospodo nadoda to se oko te ubonice digla
tolika vika. Jer, napokon, ako treba dati nekakav dokaz o
korisnosti i znaenju takvih ustanova, dovoljno je rei da ih
sama drava potpomae. Samo, nije govorio o sprovodu, i
naslutio sam da to nedostaje njegovoj obrani. Meutim, od
svih tih dugakih reenica, od svih tih dana i beskrajnih sati
za kojih se govorilo o mojoj dui, stekao sam dojam da sve
postaje nekakva bezbojna voda u kojoj me hvata vrtoglavica.
Na kraju se samo sjeam da je, dok je moj branitelj i dalje
govorio, s ulice, kroz sve sudske dvorane i prostorije, doprlo
ak do mene trubljenje sladoledara. Saletjee me sjeanja na
ivot koji mi vie ne pripada u kojem sam nalazio svoje najsit-
oe mu kolege da mu estitaju. uo sam kako govore: Sjajno, dragi moj! Jedan se od njih obrati i meni da posvjedoim: A? Potvrdih, ali moja pohvala nije bila iskrena jer
sam bio odvie umoran.
Nagao je, meutim, dan i vruina je bila popustila. Po nekim glasovima s ulice koje sam uo zakljuio sam da je veer
blaga. Svi smo jo bili tu i ekali. A ono to smo zajedno ekali
ticalo se samo mene. Ponovo bacih pogled na sudnicu. Sve je
bilo isto onako kao i prvog dana. Ukrstih poglede s onim novinarom u sivom kaputu i enom-automatom. To me navede na
pomisao da za cijelog suenja nisam potraio pogledom Mariju. Nisam bio zaboravio na nju nego sam bio samo suvie zaokupljen mislima. Opazih je izmeu Celesta i Ravmonda. Ona
mi namignu, kao da kae: Konano! Vidjeh joj pomalo tjeskobno lice kako se smijei. Outjeh, meutim, da mi je srce nekako zatvoreno, i ne mogoh joj uzvratiti ni smijekom.
Suci se vratie. Na brzinu proitae porotnicima niz pitanja. Zauh: kriv za umorstvo... s predumiljajem... olakotne okolnosti. Porotnici izioe, a mene odvedoe u onu
prostorijicu gdje sam ve jednom ekao. Branitelj doe za
mnombio je vrlo govorljiv i govorio je samopouzdanije i srdanije nego ikad prije. Mislio je da e se sve dobro svriti i da
u se izvui s nekoliko godina zatvora ili robije. Upitah ga postoji li mogunost da se poniti osuda ako bude nepovoljna.
Odgovori mi da ne postoji. Njegova je taktika bila u tome da
ne podnosi nikakve zahtjeve kako ne bi oneraspoloio sud.
Razjasni mi da se osuda ne ponitava samo tako, bez razloga.
To mi se inilo jasnim pa sam se pokorio njegovim razlozima.
Kad se hladno sve promotri, to je posve prirodno. Inae bi bilo
isuvie nepotrebnog piskaranja. Kako bilo da bilo ree
mi branitelj postoji priziv. Ali uvjeren sam da e ishod biti
povoljan.
ekali smo vrlo dugo mislim gotovo tri etvrti sata. Napokon zazvoni zvonce. Odlazei, branitelj mi ree: Predsjednik porote proitat de najprije odgovore. Vas e uvesti tek kad
82
se bude izricala osuda. Lupali su vratima. Ljudi su trkarali po hodnicima o kojima nisam znao jesu li blizu ili daleko.
Zatim zauh kako netko priguenim glasom ita neto u sudnici. Kad zvonce ponovo zazvoni i kad se vrata pregrade otvorie, doeka me tiina u sudnici, tiina i onaj udni osjeaj koji
me obuze kad primijetih da je mladi novinar odvratio pogled
od mene. Nisam pogledao na onu stranu gdje je bila Marie.
Nisam imao kad jer mi predsjednik sudskog vjea nekako
udno saopi da e mi glava biti odrubljena na javnom mjestu
u ime francuskog naroda. Uini mi se da prepoznajem osjeaj
to bijae ispisan na svim licima. Vjerujem da je to bila obzirnost. andari su bili vrlo blagi prema meni. Branitelj mi stavi
ruku na zapee. Nisam vie ni na to mislio. Meutim, predsjednik me upita nemam li to dodati. Porazmislih i rekoh:
Nemam. Zatim me odvedoe.
83
V
Po trei put sam odbio da primim ispovjednika. Nemam
mu to rei, nije mi do razgovora, a ionako u ga uskoro vidjeti. Ovog me asa jedino zanima kako da izmaknem onoj
maineriji, da doznam ima li kakav izlaz iz neega stoje neminovno. Premjestili su me u drugu eliju. Iz ove, kad se
ispruim, vidim nebo i samo nebo. Dani mi prolaze tako da
gledam na njegovu svodu kako se mijenjaju boje to pretvaraju dan u no. Leei tako, podavijem ruke pod glavu i ekam.
Ne znam koliko sam se puta zapitao je li se ikad dogodilo daje
osuenik na smrt izmakao tom neumoljivom mehanizmu, izgubio se prije smaknua, probio se kroz redove policajaca. Prekoravo sam se to nisam paljivije itao opise smaknua. Trebalo bi se uvijek zanimati za te stvari. Nikad se ne zna to se
sve moe dogoditi. itao sam, kao i sve, izvjetaje u novinama. Ali zacijelo ima o tome posebnnih knjiga, a ja nisam bio
dovoljno radoznao da ih proitam. Moda bih u njima naao
opise bjegova. Tako bih doznao da se bar u jednoj prilici kota
zaustavio, da su u toj neodoljivoj promiljenosti bar jednom
sluaj i srea neto izmijenili. Bar jednom! Mislim da bi mi to, u
neku ruku, bilo dovoljno. Srce bi obavilo ostalo. U novinama
esto piu o nekakvu dugu koji se vraa drutvu. Po njima, treba platiti taj dug. Ali to ostavlja matu hladnom. Najvanija bi
tu bila mogunost bijega, izmaknue neumoljivom obredu, luda trka koja bi dala priliku nadi. Nada bi, naravno, bila u tome
85
da te ustrijele na uglu kakve ulice, u punom trku, tanetom ispaljenim na brzinu. Ali, kad bih dobro promislio, nita mi nije
doputalo taj luksuz, sve mi ga je uskraivalo i ponovo me
zahvaala mainerija.
Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezonom izvjesnou. Jer, napokon, postoji smijean nesklad
izmeu osude na kojoj se ona zasniva, i njenog nepokolebljivog toka od trenutka kad je osuda izreena. injenica da je
osuda proitana u dvadeset sati, a ne u sedamnaest, injenica
da je mogla biti sasvim drugaija, da su je donijeli ljudi koji redovito mijenjaju rublje, daje izreena u ime tako maglovita
pojma kao to je francuski narod (ili njemaki, ili kineski), inilo mi se da sve to oduzima mnogo ozbiljnosti takvoj odluci.
Meutim, morao sam priznati da je onoga asa kad je donesena njeno izvrenje postalo isto toliko pouzdano, isto toliko ozbiljno koliko i postojanje ovoga zida uz koji pritiskujem svoje
tijelo.
U tim sam se asovima sjetio to mi je mama jednom priala o ocu. Nisam ga poznavao. Sve to sam poblie znao o tom
ovjeku bilo je moda samo to to mi je tada mama ispriala
kako je gledao smaknue jednog ubojice. Bilo mu je muno i
pri samoj pomisli da tamo ode. Ipak je otiao, a kad se vratio,
povraao je dobar dio prijepodneva. Tada mi se otac malo zgadio. O, kako mi nije bilo jasno da nita nije vanije od smaknua i da je, uope, to jedina stvar koja moe uistinu ovjeku
biti zanimljiva. Ako ikad iziem iz tamnice, ii u na sva smaknua. Drim da sam krivo inio to sam mislio na tu mogunost. Jer, pri pomisli da budem u rano jutro slobodan iza kordona policajaca, s one druge strane, da tako kaem, pri pomisli
da budem gledalac koji je doao da gleda i koji moe poslije
povraati, srce bi mi se uzburkalo od otrovne radosti. Ali to nije bilo razborito. Krivo sam inio to sam se predavao tim pretpostavkama, jer bi me ve idui as obuzela takva strana studen da bih se skvrio pod pokrivaem. Nisam se mogao
suzdrati da ne cvokoem zubima.
Ali dakako da ovjek ne moe biti uvijek razborit. U drugim sam zgodama, na primjer, izraivao nacrte zakona. Mijenjao sam kazne. Zapazio sam da je bitno dati osueniku neku priliku. Jednu jedinu na tisuu, i to bi bilo dovoljno da se
sve uredi kako treba. Tako mi se inilo da bi se mogao nai neki kemijski spoj koji bi pacijenta (mislio sam pacijenta), kad
bi ga uzeo, usmrtio u devet sluajeva od deset. On bi to znao,
to bi bio uvjet. Jer, kad sam dobro promislio, kad sam sve mirno promotrio, ustanovio sam da kod giljotine ne valja to to ne
daje nikakve prilike, ama ba nikakve! Ukratko, smrt je pacijentova odluena jednom zasvagda. To je neto gotovo, posve
zakljuena kombinacija, uglavljen sporazum o kojem se vie
ne moe raspravljati. Ako udarac nekim udom promai, poinje iznova. Prema tome, najgore je to osuenik mora eljeti
da stroj dobro funkcionira. Kaem da je to ono to ne valja. To
je, u jednu ruku, istina. Ali, u drugu ruku, morao sam priznati
da je ba u tome cijela tajna dobre organizacije. Ukratko, osuenik je prisiljen da moralno surauje. U njegovu je probitku da
sve glatko tee.
Bio sam prisiljen isto tako ustanoviti kako sam sve do tada
imao pogrene pojmove o tim pitanjima. Dugo sam smatrao
iako ne znam zato da se do giljotine dolazi samo penjui
se na stratite, uspinjui se uza stube. Bit e da je to zbog revolucije iz 1789. godine, mislim zbog svega onoga to su me uili ili mi pokazivali o tome. Ali jednog jutra sjetio sam se foto-
U takvu sam trenutku jo jednom odbio da primim ispovjednika. Leao sam izvaljen i po plaventilu neba nasluivao da
se blii veer. Upravo sam bio odbacio mogunost pomilovanja i osjeao kako valovi krvi pravilno krue u meni. Nisam
imao potrebe da vidim ispovjednika. Prvi put nakon dugo vremena pomislio sam na Mariju. Prolo je mnogo dugih dana otkako mi nije pisala. Te sam veeri porazmislio i rekao sam sebi
da joj je moda dojadilo da bude ljubavnica osuenika na
smrt. Pala mi je na um i misao da se moda razboljela ili umrla. To ne bi bilo nita neobino. Kako sam to mogao znati kad
89