Klaudije Mirkovi

Oblikovanje
scenskog prostora
(arhitekt - scenograf)
lanak objavljen u asopisu Arhitektura i urbanizam, br. 29, str. 38-39 (Beograd, 15.11.1964)

Sjedei u kazalitu koji put se upitamo ili pomislimo - zato postoji scena i sav onaj dekor na
pozornici. Teko je odmah odgovoriti. Sve ovisi to elimo od kazalita i predstave.
Idemo li u kazalite zato da vidimo dio ivota u kome postojimo ili da doivljujemo iluziju tog istog
ivota, ali nekako izvan naih okvira? esto se dogodi da nam je kazalini komad dosadan i onda
govorimo da je lo. A to se uvijek dogaa kad gledamo realni ivot koji u nama ne moe izazvati
interes, jer smo svakog dana u tom zbivanju, pa to onda moemo oekivati od autora, reisera,
scenografa i glumca? Nita, osim da nam glume ono to dnevno proivljavamo, to nas svakog
dana mui, raspinje i izaziva neuroze od kojih poneki put bezuvjetno elimo pobjei.
ovjek je nainom ivota, koji je uslovilo drutveno ureenje u kome ivi od svoga postanka,
stekao osobinu da svoje intime skriva pred drugima. Rijetko kada, ili samo onom s kim intimno
ivimo, a ni u tom sluaju ne uvijek, povjeravamo svoja skrivena osjeanja i misli.
U tom kompleksnom podruju podsvijesti stoji, moda, tajna naih sklonosti prema jednom
kazalinom komadu. Kad autor iskopa neki sadraj koji je uistinu bio samo na, onda nam se ini
da je i predstava bila dobra. Pa ako autor uspije da sasvim pogodi dio tog skrivenog svijeta a
glumci pak da nam stvore iluziju tih intimnih relacija mi postajemo zadovoljni i ini nam se da je
predstava dobra.
Ako sad u ovim vrlo osetljivim odnosima traimo mjesto scenografije, onda je zbilja teko nai to
ona znai u kompleksu predstave i odnosu gledaoca prema njoj, a ona zbog njega i postoji.
Teoretiari kazaline umjetnosti u historijskom razvitku ove umjetnosti odnosili su se prema njoj na
vrlo razliite naine. Od antike i srednjeg vijeka, porodice dizajnera kazaline scene Gali Bibijena,
pa do naih dana, taj odnos nije bio nikad odreen. Socioloki je bio vezan vrlo striktno za ukus
vladajue klase. I od toga se nije odstupalo. Tek nae stoljee donosi osipanje idejnih stavova o
dizajniranju scenskog prostora.
Ta podjela u miljenjima nastala je pod pritiskom raslojavanja klasnog drutva. Osloboenje
linosti, socioloki je opravdalo i diferenciju stavova na tom podruju. Kad je i likovna umjetnost

probila okvire klasinog, kad je i ona pronala nove puteve i mogunosti izra- avanja i
scenografija otkriva nove naine i polazi nezaustavno, kao i sav suvremeni ivot, svojim tokom. Ali
nastalo je ravanje toga toka. Ono je, naravno, bilo uslovljeno nizom sociolokih i drutvenih
odnosa, pa je gotovo uvijek vezano uz politiko ureenje zemlje.
Socijalistiki realizam je stvorio i svoje kazalite, kao i umjetnost uope. U kapitalistikom svijetu,
pola je scenografija putem eksperimentiranja likovnog oblikovanja scenskog prostora ve prema
idejnoj koncepciji autora i njegova shvaanja opeg drutvenog ureenja.
U naoj zemlji umjetnicima je drutveni razvoj omoguio slobodu stvaranja u specifinim uslovima
nastajanja naeg drutva. Osloboenje linosti i razmah stvaralakih snaga osigurali su vrlo irok
rad na polju umjetnosti. U suprotnosti naslijea i novih tokova socijalistikog drutva, u razbijanju
teko optereenih tradicija jugoslavenska umjetnost pronalazi nove staze i rezultate. Suprotnost
miljenja, raspadanje graanskog drutva, stvaranje novih ekonomskih osnova orijentira i likovnu
umjetnost u smjer naih potreba. Na svim podrujima umjetnosti uzavrelo nastaju nove vrijednosti,
a mi sami odnosimo se prema njima isto tako vrlo razliito, prema intimnim predodreenostima
vlastita senzibiliteta.
Tako je i arhitektura nala novo podruje: scenski prostor; iako je dosad bilo uobiajeno da
prostor pozornice rjeava slikar/scenograf, ipak je arhitekt bio taj koji je donio nove prostorne
kvalitete na scenu. Jer, kad arhitekt rjeava prostor scene onda on obuhvaa likovnu organizaciju
prostora, a slikar oslikava plohe scene. Arhitekt gradi scenu, daje joj prostornu dimenziju, a svi
elementi scene stoje u uzajamnoj povezanosti i funkciji.
U suvremenoj koncepciji scene i mizanscena, arhitekt stoji u funkcionalno-likovnom odnosu sa
prostornom organizacijom, a kostimograf i svi ostali elementi kompoziciono se moraju uklopiti u
zamisao organizacije prostora. Arhitekt unosi redukciju suvinih dekorativnih elemenata
upravo zato to mu je osnovna misao stvoriti prostor organiziran funkcijom. Dakle, arhitekt
polazi sa stanovita strukturalne zamisli realizacije prostora za igru, a slikar je gotovo uvijek
formalno deklarativan u koncepciji.
Scenografija polazi putem neogranienih prostorno-organizacionih mogunosti, upravo onako kako
i arhitektura nalazi uvijek sve nove funkcionalno-likovne odnose. Scenografija je nesumnjivo
arhitektonska kategorija.
Zagrebaka kazalita su dosad u tri navrata povjerila arhitektima realizaciju scenskog prostora.
Arhitekti Boidar Raica, Vjenceslav Rihter i Andrija Mutnjakovi postavili su nekoliko posebno
interesantnih scenskih ostvarenja koja su se, po likovnim kvalitetima prostora pozornice, sutinski
razlikovala od ostalih.
Da je nuno biti kompletna linost u scenskom prostoru, obuhvatiti scenu i kostim o tome moe
najbolje da da objanjenje jedan od autora (Boidar Raica) koji je i u nas i napolju postavio
nekoliko vrlo zapaenih scenskih realizacija: ...Osnovna likovna zamisao bila je - scenski prostor
oblikovati nagovjetajima koji sugeriraju mjesto radnje, ambijenta i autentinosti. Muziku i
dramsku poruku rasteretiti u vizuelnom dijelu opere od narativnih i faktolokih elemenata.. . Kulise,
koje nisu kulise, kostimi koji nisu takvi kakvi su se uvijek radili. . .
Ovo bi mogao biti moto kada govorimo o odnosu prema organizaciji scenskog prostora.

Istu podudarnost misli opaamo i osjeamo kod arhitekta Andrije Mutnjakovia u Goldonijevim
Ribarskim svaama, koji se suvremenim sredstvima izrazio i oblikovao scenu to je negdje u
fantastici te magine kutije, pozornice, nalo odjeka u nama samima.
Nesumnjivo i Vjenceslav Rihter ide tim putem. Vjenanje u samostanu Sergeja Prokofjeva i
Betovenov Fidelio bili su upravo takvi scenski prostori koji su ostali prostori, iako kulise nisu
bile kulise kakve se obino rade.
Meutim, ostaje pitanje da se ponovo razmotri odnos: arhitekt - scenografija.
Ovo je razdoblje obnavljanja kazaline umjetnosti. Iz jednog prilino kaotinog stanja treba izvui
nove postupke i prijedloge koji e dati i novo kazalite.
Kad gledamo historijski razvoj, onda konstatiramo evoluciju od prvotnog arhitektonskog kruga,
njegovo nastavljanje u grkorimskom i talijanskom kazalitu do 18. stoljea u kome je sve zapelo u
procjepu.
Srednjovijekovno i elizabetijansko kazalite, pa i orijentalne, proli su razdoblje od kojeg nije nita
ostalo u pogledu iskustava za nastavak u arhitekturi suvremene scene.
Tek Vagnerova scena i pojava diorame ukazuju na modernu scenu i oni postaju istinski pokretai
organizacije scenskog prostora.
Od toga vremena idu u raskorak koncepcije scenskog prostora s arhitekturom kazalinog objekta,
a koje su, kako znamo, u historijskom razvoju bile itekako usko povezane.
Sada arhitekt moe da napravi korisne konstrukcije, jer on najbolje poznaje volumene (Korbizje).
Arhitekt je plastiar koji komponira forme i volumene u scenskom prostoru.
Da bi svaki posjetilac bio ponesen realizacijom scene, da svatko nae sebe, bilo bi potrebno
stvoriti bezbroj scenskih rjeenja, tako da se svaki put moe iznova sagraditi pozornica u novoj
scenografskoj dispoziciji.
Kad bi ideje dekoriranja pozornice ostale na principima Sabatinijeva shvaanja prostora i
perspektive, onda se ne bi mogla dogoditi gotovo nijedna znaajnija novina na pozornici.
Ni nastojanja slikara nisu prevazila okvire akademizma i tradicije. Pa su i najpriznatiji radovi
slikara-scenografa jo uvijek nesavladivo u okvirima impresionizma i ekspresionizma.
Nefiguracija je sruila prepreke perspektive i skrenula teiste sa slike i volumena. Ta su zbivanja
uvjetovala nove prostorne mogunosti. Prelo se na podruje imaginacije i stvorile su se
predispozicije obogaenja vizije.
Kad se osvrnemo na rezultate moderne scenografije, moemo konstatirati da postignuti uspjesi
izlaze iz dvije okolnosti. Ili je to suradnja arhitekta sa kazalitem da ue u problem prostornog
oblikovanja scene ili je to drugi, ali zato i sasvim rijedak sluaj, da scenograf (ako nije arhitekt)
integrira u sebi potpuno poznavanje likovnih, scenografskih i arhitektonskih znanja.
Pokazalo se da su provizorne konstrukcije oblikovni elementi na kojima se moe dalje graditi
prostor (u nas pojave arhitektonske prisutnosti kod rjeavanja scenskog prostora).
Mi ivimo u vremenu karakteristinom po brzim tokovima sveukupnog kretanja. Ono stvara i
psihologiju gledalaca. Tko e sutra biti blii tom kazalinom posjetiocu od arhitekta koji stvara

oblike modernog dinamizma, ije se prisustvo osjea u oblikovanju kozmikih katapulta i

fantastinih svemirskih brodova.

1) Vjenceslav Rihter, scenografija za Fidelia (Foto: Branko Bali)

2) Boidar Raica, scenografija za Karmen (Foto: Branko Bali)

3) Vjenceslav Rihter, scenografija baleta Remi (Foto: Branko Bali)

4) Boidar Raica, scenografija za Herakla (Foto: Branko Bali)

5) Boidar Raica, scenografija za Borisa Godunova

6) Vjenceslav Rihter, scenografija za Vjenanje u samostanu (Foto: Zvonimir Mikas)

7) Andrija Mutnjakovl, scenografija za Ribarske svae