UDK 281.961(497.

6)
Izvorni znanstveni rad

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI

TIJEKOM AUSTROUGARSKE VLADAVINE U NOVIJOJ
DOMAOJ I INOZEMNOJ HISTORIOGRAFIJI*
Zlatko KUDELI, Zagreb
Autor analizira djela domaih i inozemnih povjesniara, teologa, politologa i publicista posveena poloaju Srpske pravoslavne crkve u BiH tijekom austrougarske vladavine, koja su objavljena
od poetka devedesetih godina prolog stoljea do danas, ukljuujui i sinteze povijesti BiH iji su
autori opisivali vjersku politiku austrougarskih vlasti i njihov odnos prema najvanijim konfesijama
i njihovim institucijama. Naglaava da su u spomenutim djelima oita razmimoilaenja u ocjeni
austrougarske vjerske politike i djelovanju Katolike i Pravoslavne crkve, bilo da je rije o vjersko-prosvjetnoj autonomiji, karakteru bosanskohercegovakog ustanka, znaenju vjerskih institucija za
proces nacionalnih integracija ili poloaju vjerskih zajednica i njihovih institucija pod austrougarskom vlau. Zbog nedostatne definicije pojmova etnika, vjerska i nacionalna zajednica u nekim
djelima zamjetno je poistovjeivanje etnike s vjerskom zajednicom tijekom 17. i 18. stoljea, odnosno etnike i nacionalne zajednice u 19. stoljeu, a gotovo svi spomenuti autori postanak srpske nacije u BiH povezali su uz pripadnost pravoslavlju i jurisdikcijsku podreenost pravoslavnih krana u
BiH Pekoj patrijariji. Meutim, nisu objasnili zato je koncept moderne nacionalne drave razvijen
meu srpskom viom socijalnom klasom i pravoslavnim crkvenim krugovima u junoj Ugarskoj,
izvan Osmanskog Carstva, iako su ustvrdili da je Peka patrijarija irila srpski nacionalni osjeaj
meu pravoslavcima pod osmanskom vlau. Autor je naglasio da su u sintezama povijesti BiH
povjesniari, sociolozi i politolozi koji su analizirali austrougarsku vladavinu ponavljali uobiajene
zakljuke o katolikom prozelitizmu, negativnom djelovanju sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera
i meusobnim odnosima pripadnika triju vjerskih zajednica, ali da nisu spomenuli rezultate istraivanja o katoliko-pravoslavnim odnosima i odnosu religije i politike do kojih su doli T. Vuki, P.
Vranki i Z. Grijak. Zakljuio je da se bolje razumijevanje ovog razdoblja bosanskohercegovake povijesti bez uvaavanja rezultata istraivanja trojice spomenutih autora ne moe oekivati bez obzira
na razloge zbog kojih njihovi zakljuci nisu privukli pozornost strune javnosti.
KLJUNE RIJEI: Bosna i Hercegovina, Pravoslavna crkva, Habsburka Monarhija, pravoslavlje, unija, konfesionalnost, nacionalnost, Srbi, vjerskoprosvjetna autonomija.
* Prikazani rezultati proizali su iz znanstvenog projekta Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim
procesima u Bosni i Hercegovini, koji se provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta
Republike Hrvatske.

29

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

1. Uvod
Ovaj rad analizira noviju historiografiju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (dalje: SPC) u
Bosni i Hercegovini (dalje: BiH) tijekom razdoblja austrougarske vladavine, nastalu od
poetka devedesetih godina 20. stoljea. Njime su obuhvaena djela domaih i inozemnih autora koja su se pojavila u tom razdoblju, posveena raznim aspektima crkvene
i vjerske povijesti BiH u austrougarskom razdoblju, od poloaja postojeih vjerskih
zajednica i institucija, preko meusobne povezanosti etnike, konfesionalnosti i nacionalne pripadnosti do njihove uloge u procesima nacionalnih integracija. Te su teme
donekle zastupljene i u nekim novijim sintezama povijesti BiH, objavljenima nakon
1990. godine zbog poveanog zanimanja javnosti za njezinu prolost, a koje navodimo
u ovom radu. Njihovi su autori domai i inozemni znanstvenici i publicisti, preteno
novinari, koji su izvjetavali s ratnih podruja i pokuali objasniti uzroke raspada Jugoslavije i pojavu nacionalizma, ponajprije srpskog, koja je iznenadila mnoge inozemne
promatrae politikih zbivanja i bila izravno povezana s usponom Slobodana Miloevia na jugoslavenskoj politikoj sceni.1 Traganje za odgovorom o uzrocima raspada
Jugoslavije i srpske agresije na Hrvatsku i BiH otvorilo je pitanje o moguim korijenima
sukoba u ranijim stoljeima i odgovornosti vjerskih institucija i slubenih politika za
dogaaje u devedesetim godinama, pa su istraivanja bosanskohercegovake vjerske i
politike povijesti obuhvatila i etniko podrijetlo triju bosanskih konstitutivnih naroda,
vjersku politiku tijekom osmanskog razdoblja i austrougarske vladavine te utjecaj vjerskih zajednica na pojavu nacionalizma i organiziranje stranakog ivota. Iako su se tim
temama sedamdesetih i osamdesetih godina prolog stoljea u odreenoj mjeri ve bavili neki domai i inozemni znanstvenici, rezultati njihovih istraivanja u javnosti ostali
su nezapaeni, a tek je izbijanje rata 1991./1992. godine u Hrvatskoj i BiH potaknulo
vee zanimanje za ponaanje vjerskih institucija, ponajprije Srpske pravoslavne crkve,
u politikim zbivanjima tijekom razliitih povijesnih razdoblja.2 Valja napomenuti da
su ovim radom obuhvaena djela izravno posveena poloaju triju vjerskih zajednica u
BiH tijekom austrougarske vladavine te sinteze povijesti BiH koje detaljnije analiziraju
i austrougarsku vladavinu, ali radom nisu obuhvaena djela koja su analizirala ponaanje predstavnika triju najveih vjerskih zajednica u BiH u politikim previranjima krajem osamdesetih godina prolog stoljea i njihovom ulogom u ratu 1991.1995. jer ona
sadre ture podatke za austrougarsko razdoblje na temelju radova objavljenih do 1990.
1

30

Kvalitetan pregled literature o razliitim pogledima na uzroke i posljedice rata u bivoj Jugoslaviji donosi
D. Meli. Vidjeti: Dunja MELI, Rckblick auf den Krieg im Lichte neurerer Verffetlichungen und
manche offene Fragen, u: Dunja MELI (Hg.), Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte,
Verlauf und Konsequenzen, 2. aktualisierte und erweiterte Auflage, Wiesbaden, 2007., 517549. Osim
tog djela treba spomenuti i sljedea novija izdanja: Nikica BARI, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005.; Florian BIEBER, Nationalismus in Serbien vom Tode Titos bis zum Ende der ra
Miloevi, Mnster, 2005.; Sabrina P. RAMET, Balkanski Babilon. Raspad Jugoslavije od Titove smrti
do Miloevieva pada, Zagreb, 2005., 2007.; Zdenko RADELI, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.1991.,
Zagreb, 2006.; Zdenko RADELI Davor MARIJAN Nikica BARI Albert BING Draen IVI,
Stvaranje hrvatske drave i Domovinski rat, Zagreb, 2006.; Davor MARIJAN, Slom Titove armije. JNA i
raspad Jugoslavije 19871992., Zagreb, 2008.
Bibliografiju radova o vjerskoj povijesti BiH iz sedamdesetih i osamdesetih godina prolog stoljea donose
autori djela analiziranih u ovom lanku.

CCP 62 (2008.), str. 2962

godine, a zbog njihova opsega ta tema trebala bi biti posebno obraena.3 Govorei o toj
temi moramo upozoriti i na neke terminoloke posebnosti kod autora spomenutih u ovome tekstu, a tiu se imena crkvenih institucija. Naime, iako naslov rada govori o Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, autori tu instituciju nazivaju razliito, pa govore o Pravoslavnoj crkvi u BiH u skladu s terminologijom ondanjih austrijskih vlasti, zatim o Srpsko-pravoslavnoj crkvi (naziv podsjea na ve zaboravljeno djelo A. Hudala o Srpsko-pravoslavnoj nacionalnoj crkvi iz 1922. godine), a spominju i srpsko-pravoslavnu Crkvu u BiH ili
srpsko pravoslavnu crkvu Bosne i Hercegovine. Kada govore o Kneevini Srbiji, autori
spominju Pravoslavnu ili Srpsko-pravoslavnu crkvu u Kneevini Srbiji te srpsko-pravoslavnu crkvu Kneevine Srbije ili u Kneevini Srbiji. Jednaka nedosljednost u strunoj
terminologiji postoji i kod spominjanja Carigradskoga ekumenskog patrijarhata, kojeg
autori nazivaju i patrijarijom, odnosno Ekumenskim patrijarhatom ili Ekumenskom
patrijarijom, pa emo zbog razliitih naziva za tu crkvenu ustanovu koristiti pojam
koji navodi pojedini autor.4 S obzirom na brojnost i raznovrsnost monografija i radova
spomenutih u ovom tekstu, prvo emo analizirati sinteze povijesti BiH i djela sociologa
i politologa iji su autori manje ili vie govorili o djelovanju SPC-a u povijesti BiH, ali
preteno na temelju postojee literature. Nakon toga emo se detaljnije osvrnuti na noviju historiografiju o habsburkoj vjerskoj politici i katoliko-pravoslavnim odnosima u
BiH, nastalu na temelju istraivanja dosad nedovoljno koritenih ili potpuno nepoznatih
arhivskih zbirki, iji rezultati odudaraju od postojeih zakljuaka o ovoj temi.
2. SPC u BiH tijekom austrougarske vladavine u povijesnim sintezama i sociolokim
i politolokim radovima
Jedan od problema s kojima se morala nositi austrougarska uprava u BiH u provoenju
vjerske politike, poloaj Pravoslavne crkve u BiH pod novom vlau, saeto je spomenuo M. Artukovi u knjizi o ideologiji lista Srbobran, glasila Srpske samostalne stranke
u Hrvatskoj i Slavoniji.5 U ideologiji te stranke bitnu ulogu imao je odnos prema BiH,
koja se u nacionalno-dravnoj koncepciji samostalaca spominjala kao povijesno i narodno
iskljuivo srpska zemlja. Artukovi je naglasio da je Srbobran kao bitan razlog hrvatsko-srpskih sporova navodio katoliki klerikalizam, koji samostalci nikad nisu jasno definirali, ali su gotovo svaku organiziranu akciju Katolike crkve nazivali klerikalizmom.
3

O religiji i politici u BiH tijekom postojanja Jugoslavije i o ulozi crkava i vjerskih zajednica u ratu u Hrvatskoj i BiH, osim radova spomenutih u prethodnoj biljeci, potrebno je istaknuti sljedea djela: Michael
SELLS, The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia: University of California Press, Berkeley,
1996. Prijevod na bosanski: Iznevjereni most, Sarajevo, 2002.; Thomas RAJU Richard H. FRIMAN, The
South Slav Conflict: History, Religion, Ethnicity and Nationalism, 1996.; Paul MOYSEZ (ur.), Religion and
the War in Bosnia, Atlanta, 1998.; Vjekoslav PERICA, Balkan Idols. Religion and Nationalism in Yugoslav
States, Oxford, 2002.; Klaus BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus in Jugoslawien 1945-1991. Ein
serbisch-kroatisches Vergleich, Wiesbaden, 2004.; Klaus BUCHENAU, Kmpfende Kirchen. Jugoslawiens
religise Hypotek, Frankfurt am Main, 2006.
Alois HUDAL, Die Serbisch-orthodoxe Nationalkirche, Graz und Leipzig, 1922; Zlatko KUDELI, Srpska
pravoslavna crkva u djelima hrvatskih i inozemnih autora izmeu dva svjetska rata, asopis za suvremenu povijest, 30., 1998., 3., 547574; Carigradski ekumenski patrijarhat, Opi religijski leksikon, Zagreb,
2002., 138.
Mato ARTUKOVI, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Zagreb, 1991.

31

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

Tako je i Prvi katoliki kongres u Zagrebu 1900. godine Srbobran ocijenio kao nastup
politikog katolicizma, jer je okupljanje biskupa iz Hrvatske, Slovenije, BiH, Dalmacije i
Istre, prema samostalcima, potvrdilo da Monarhija koristi Rim, a ovaj Hrvatsku i Slavoniju kao toku za pokretanje bitnih pitanja oko pravoslavnog Balkana u korist Rima i Bea.
Samostalci su drali da poistovjeivanje katolianstva i hrvatstva ima politike razloge, jer
je dinastija bila katolika, pa je to obiljeje dobila i drava. Svaki otpor katolikim interesima proglaavan je otporom interesima drave, od koje su Hrvati oekivali ujedinjenje
svih hrvatskih zemalja, a za takvu dinastiku i katoliku politiku Srbobran je prozivao
i akovakog biskupa J. J. Strossmayera. Samostalci su drali da katoliki kongres nije
bio potreban Trojednoj Kraljevini, jer je u njoj Katolika crkva bila dominantna, pa su
odluke kongresa drali dokazom uvoenja klerikalnog duha u javni ivot, ali je Artukovi
upozorio da je poistovjeivanje hrvatstva i katolianstva bilo kasnijeg datuma od identifikacije pravoslavne vjere i srpske nacije, istaknute i u glasilu Srpske samostalne stranke.6
Naglasio je da je podvrgavanje bosanskohercegovake Pravoslavne crkve Karlovakoj
mitropoliji ili Carigradskoj patrijariji predlagano kako bi vladi Kneevine Srbije bilo
onemogueno da obnavljanjem Peke patrijarije obnovi i jurisdikciju nad pravoslavcima
u BiH, a to je trebalo postii potpisivanjem konvencije (tzv. Deklaracije) izmeu Carigradske patrijarije i Monarhije, kojom su Carigradska patrijarija i pravoslavna hijerarhija u
BiH stavljeni u zavisan poloaj prema Monarhiji. Istodobno je promjenama na najviim
crkvenim poloajima, odnosno zamjenom nepopularnih grkih fanariotskih metropolita
domaim episkopima, trebalo uvjeriti srpsko stanovnitvo u prijateljstvo nove vlasti. Prihvaanje Deklaracije Artukovi je ocijenio velikim uspjehom austrougarske diplomacije,
ali je istaknuo da je vladin pokuaj preuzimanja utjecaja nad cjelokupnim narodno-crkvenim organizmom pritiskom na crkveno-kolske opine zbog potiskivanja utjecaja laika u
njima izazvao pokret za crkveno-kolskom (vjersko-prosvjetnom kod nekih autora!) autonomijom, jer su Pravoslavnu crkvu laici koristili kao sredstvo za ostvarivanje nacionalnih
tenji. Zajedniki ministar financija Benjamin Kllay nastojao je jaanjem pravoslavnog
sveenstva oslabiti utjecaj laika kako bi osigurao utjecaj vlade u njima, koja je raunala
na jak utjecaj nacionalne hijerarhije i lojalno dranje sveenstva, pripremajui tako put
drugim politikim ciljevima, meu kojima se ponajprije isticala aneksija. Predstavnici
srpskih crkvenih opina traili su promjenu crkvenog i prosvjetnog stanja, optuivi vladu
da je ugroavala dotadanji ustroj Pravoslavne crkve, a potvrdu novog nacrta, prema kojem su laici preuzimali vie prava prilikom ureenja narodno-crkvene autonomije, traili
su i u Carigradu. Artukovi je naglasio da je Srbobran, tvrdei kako je laiki pokret bitno
pridonio upozorenju na ugroenost vjere i srpskoga narodnog imena u BiH, to su isticali
samostalci, uvrstio veze s Carigradskom patrijarijom i istaknuo njezinu vrhovnu vlast
za vjerskocrkvene poslove i za sporove u Pravoslavnoj crkvi u BiH. Svako rjeenje koje
bi dovodilo u pitanje tu vezu samostalci su drali promjenom meunarodnog poloaja
BiH, pa se Srbobran protivio pripajanju Pravoslavne crkve u BiH Karlovakoj mitropoliji
drei taj potez Kllayevim planom kojim se pripremao teren za aneksiju.7
6
7

32

ISTI, nav. dj., 165168, 171175.

ISTI, nav. dj., 172180. Zajedniki ministri financija koji su od 1878. do 1918. upravljali BiH bili su: Leopold Hoffman (1875.1880.), Joseph Szlvy (1880.1882.), Benjmin Kllay (1882.1903.), Stephan Burin

CCP 62 (2008.), str. 2962

Pravoslavnom crkvom u BiH i njezinom ulogom u procesu nacionalne integracije bavio

se i S. Daja u knjizi o BiH tijekom austrougarske vladavine, s naglaskom na istraivanju
nastanka i uloge inteligencije u politikom i drutvenom ivotu zemlje, koju su, prema njegovoj tvrdnji, izvori spominjali tek dvadeset godina nakon okupacije, na prijelazu stoljea.8
Daja je analizom obuhvatio sveenstvo, uiteljstvo te uenike i studente, iz kojih su se
regrutirali novinari i drugi literati, protivnici austrougarskoga politikog sustava, koje je
nazvao intelektualcima, a zagovornike tog sustava protuintelektualcima. Istaknuo je da je
svaku vjersku zajednicu u BiH karkaterizirala drukija povijesna slika i drukija politika
predodba o cilju, koje su se i orijentirale prema drukijem duhovno-poltikome vanjskom
centru. Srpska promidba ve je od 40-ih godina 19. stoljea poela borbu za BiH. Prvi su
je prihvatili srpski kler i trgovci, iz kojih su se regrutirali novinari i drugi literati koji su se
protivili austrougarskomu politikom sustavu, a od 50-ih godina srpski uitelji iz Vojvodine i
Dalmacije postali su nositelji kulture u vjerskim kolama srpskopravoslavnih opina u BiH.9
Daja je konfesionalni klju drao glavnim identifikatorom u svima etirima provedenim
popisima stanovnitva i zakljuio da se kod svih triju konfesija teilo preoblikovanjima i
uredbama koje bi svaku konfesiju po mogunosti izolirale od njezina duhovno-politikoga
vanjskog sredita, odvojile duhovnike od laikog elementa i dovele u potpunu ovisnost o
vlasti. I on je primijetio da su nove vlasti uklanjanjem fanariotskih episkopa htjele SPC staviti pod svoj nadzor, te ustvrdio da podvrgavanje bosanskohercegovake Srpskopravoslavne
crkve Karlovakoj mitropoliji nije prolo zbog protivljenja srpskoga graanstva, koje je u
tome vidjelo iskorak vie u sklop Monarhije, protiv ega su bili srpski nacionalni ideolozi.
To se za dvojni sustav Monarhije pokazalo neprihvatljivim iz istih razloga koji su inili
nemoguim podreivanje bosanskohercegovakih katolika pod neku nadbiskupiju u Hrvatskoj. Rusija je takoer bila protiv toga, a kako autokefalna Pravoslavna crkva u BiH nije
mogla biti kanonski priznata, Deklaracijom je Monarhija dobila slobodne ruke za unutarnje
oblikovanje SPC-a u BiH. Daja je naglasio da pokuaj politikog neutraliziranja SPC-a
materijalnim i formalnim moderniziranjem, kojim se pokuala postii lojalnost klera i stabilizacija vlasti meu srpskim stanovnivom, nije uspio jer je pravno-filozofski oslonac imao
u dualizmu Crkve i drave, odnosno Crkve i drutva, koji u srpskom pravoslavlju nije imao
nikakvu tradiciju. Kao sredstvo protiv politike emancipacije probuenog srpstva vlasti su
postavile konstrukciju diferenciranja i emancipacije zapadnih drutava, a njihov eljeni politiki cilj vidio se u terminologiji, nazivanjem bosanskih pravoslavaca grko-pravoslavnima
ili grko-istonima, s im se nisu sloile srpskopravoslavne opine i nazivale su sebe dosljedno srpsko-pravoslavne. Uspjenim zavretkom borbe za vjerskoprosvjetnu autonomiju
1905. godine bosanskohercegovaka uprava obvezana je slubeno rabiti taj pojam i srpskopravoslavnom laikom elementu priznati vie samouprave u poslovima srpske zajednice i
njezinih nacionalno-konfesionalnih kola.

(1903.1912.), Leon Bilinski ( 1912.1915.), Ernst Krber (1915.1916.), Stephan Burin (1916.1918.),
Istvn (Stjepan) Tisza (1918.), Alexander Spitzmller-Hamerschach (1918.). Vidjeti: Zoran GRIJAK, Politika djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001., 638 639.
Sreko DAJA, Bosnien und Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (18781918). Die
Intelligenz zwischen Tradition und Ideologie, Mnchen, 1994.; Prijevod: Bosna i Hercegovina u austro-ugarskoj epohi (18781918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, Zagreb, 2002.
ISTI, nav. dj., 31, 3335.

33

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

Vrhbosanskog nadbiskupa J. Stadlera Daja je nazvao pripadnikom klerikalnoga politikog katolicizma u Europi i integralistom koji je u Bosnu doao sa zahtjevom da sva
podruja javnog i privatnog ivota podredi crkvenom autoritetu, ime da je stvorio rascjep u katolikom taboru i naiao na estoke reakcije srpskopravoslavne i muslimanske
strane. No, iako je ustvrdio da se Stadler zamjerio i austrougarskoj upravi, Daja nije
objasnio zato nisu uspjeli esti pokuaji Stadlerova premjetanja izvan BiH, koje je u
tekstu istaknuo, nego je samo naveo da je Kosanovieva i Stadlerova polemika iznijela
na vidjelo stoljetnu otuenost izmeu katolicizma i srpskog pravoslavlja, odnosno stari
spor izmeu Grka i Latina. Zakljuio je da su se prvi na lanak u povodu osnivanja austrijske udruge za pomo BiH, zbog kojega je poeo spor, pozvali austrijski liberali, to
je preuzeo srpski tisak, a da se Kosanovi povukao zbog sukoba s vladom u nekim tokama te, izmeu ostalog, nije podrao akciju zamjene crkvenih knjiga ruskog i srpskog
podrijetla knjigama koje je dala tiskati vlada. Nakon toga je srpski tisak austrougarskom
reimu predbacivao katoliku promidbu, prozelitizam, jezuitstvo te klerikalizam i posebno na zub uzeo Stadlera, koji je prema Dajinu miljenju stalno davao povoda za
to, iako tu tezu autor nije potkrijepio konkretnim primjerima. No 2003. godine Daja
je istaknuo da su protivnici katolicizma u BiH plaili suvremenike navodnim Stadlerovim prozelitizmom, ali da su austrougarske vlasti iskljuile tu opasnost, iako je Stadler
prozelitizmu bio sklon. Prema njegovu miljenju, katolika reconquista u BiH bila
je usmjerena prema neetabliranom katolicizmu bosanskih i hercegovakih franjevaca,
a ne prema drugim konfesijama, pa su predstavnici redovite katolike hijerarhije sustavno potiskivali katolicizam koji su oblikovali franjevci u srednjovjekovnoj Bosni
i proveli ga kroz osmansko razdoblje, i nastojali ga zamijeniti etabliranim oblicima
crkvenosti.10 Neuspjeh pokuaja austrougarskih vlasti da postojee srpskopravoslavne
kole lie njihova ekskluzivnog srpskog znaaja i preobraze ih u interkonfesionalne
kole pod svojom paskom Daja je objasnio otporom nacionalno-impulzivnog srpskopravoslavnoga graanstva i neuspjelim kontroliranjem djelovanja udruenja domaeg
stanovnitva, koja su bila pod jakim utjecajem nacionalnih ideologija Srba i Hrvata.
Kllayev je reim kombiniranom strategijom pokuao sprijeiti njihovu politizaciju, inzistirajui na zapadnoeuropskom prihvaanju odvajanja religije/konfesije od nacije, pri
emu je bilo osigurano puno priznanje vjere, ali ne i nacije, a nacionalna imena i simboli
bili su zabranjeni i jednostavo brisani pri odobravanju statuta udruenja. Prema Dajinu
miljenju, jasno razlikovanje izmeu nacionalnih i konfesionalnih simbola u Srba, kao i
kod svih pravoslavnih naroda, bilo je tada jo manje provedivo nego danas, pa je austrougarsko inovnitvo moralo kapitulirati pred tom smjesom nacionalne i konfesionalne
povijesti i simbolike, a nakon iznuenih priznanja srpskih udruenja, priznanje hrvatskog znaaja domaih katolikih udruenja bilo je jo samo pitanje vremena. Znatan dio
uiteljskog osoblja na konfesionalnim srpskopravoslavnim kolama u BiH regrutirao se
od Srba i Srpkinja iz Vojvodine, a uprava je prema njima bila nepovjerljiva i sumnjala
u njihovu politiku lojalnost, podcjenjivala njihovu strunu kvalifikaciju i ophodila se
prema njima diskriminirajue. Oni su se nacionalnopolitiki angairali te je u godinama
10

34

ISTI, nav. dj., 38, 46, 4957; Sreko M. DAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitoloki odrazi,
u: Historijski mitovi na Balkanu: zbornik radova, Sarajevo, 2003., 5354.

CCP 62 (2008.), str. 2962

prije izbijanja Prvoga svjetskog rata dio njih u izvjeima austrougarske obavjetajne
slube bio oznaen kao konspirativni propagandisti te su nakon izbijanja rata dovedeni
pred sud.11
Daja je napomenuo da je hrvanje oko povijesno-politikog identiteta snano koilo modernizacijske socijalne, kulturne, gospodarske i politike procese u austrougarskoj BiH,
a uzrok tome vidio je u osmanskoj vladavini, tijekom koje je dolo do velikih migracijskih kretanja raznih etnikih grupa i konfesionalnih pokreta, kada su se u BiH razvile tri
vjere koje su unutar osmanskog sustava inile tri meusobno odvojene politike jedinice. Okupacijska vlast zadrala je konfesionalnu pripadnost kao glavni identifikator i nije
bila zainteresirana za neutraliziranje konfesionalizma kao politikog imbenika, nego se
trudila da ga modernizacijom odri, ali nova moderna inteligencija nije prihvaala taj
konzervirajui koncept, nego se borila za njegovo prevladavanje nacionalizmom, to je
vodilo koliziji hrvatskog i srpskog nacionalizma. Daja je najsamosvjesnijim drao srpski
nacionalizam, najjae natopljen usmenom kulturom i pripovjedakim jezikom u okvirima
osmanske drave, gdje se razvio i mitski odnos Srba prema vlastitoj povijesti, koji je do
danas oblikovao njihovu politiku svijest, te zakljuio da je u austrougarskom razdoblju
zavrena stoljeima duga era klasinog konfesionalizma u BiH i poela epoha nacionalizma, odnosno da u bosanskohercegovakom sluaju konfesionalizam nije bio smijenjen
nacionalizmom, nego je prvo pretvoreno u drugo.12
Tezu o vjeri kao jedinoj razlici koja je postojala meu tri etnike grupe u BiH iznio je i R.
Donia u saetoj povijesti Bosne iz 1994. godine, ali nije objasnio na temelju ega je utvrdio postojanje triju etnikih grupa ako ih je dijelila samo vjera, odnosno ako Osmanlije
nisu rabili etnika imena, nego su Bosance kategorizirali po vjeri, to je sam naglasio.13
Zakljuio je da su tek u 19. stojeu Bosanci poeli biti svjesni da su pripadnici razliitih zajednica odreenih religijom, a da su etnike oznake Srbin i Hrvat prihvaene pod
utjecajem ideja iz Srbije i Hrvatske. Etnika svijest u 1870-im godinama pretvorila se u
nacionalizam slian onom koji su iskazivali Hrvati preko Save i Srbi preko Drine, a pod
austrougarskom vlau su ti nacionalni identiteti prevladali i imali vanu ulogu u pokretima protiv austrijske vladavine. Austrijsku politiku prema etnoreligijskim grupama,
kako je nazvao pripadnike triju konfesija u BiH, Donia je podijelio u tri faze, pa je prvom
nazvao razdoblje Kllayeve vladavine izmeu 1883. i 1903. godine, drugom ono od njegove smrti do izbijanja Prvoga svjetskog rata, a treom razdoblje imeu 1914. i 1918.
godine. Tijekom prve faze vlasti su poticale obnovu vjerske hijerarhije i porast vjerske
naobrazbe, a slubenici su pod Kllayevim vodstvom poticali bonjatvo kao patriotsku
lojalnost prema Bosni i pokuali time oslabiti utjecaj hrvatskoga i srpskoga nacionalizma.
Zbog identifikacije s etnoreligijskim zajednicama, koja je tada previe napredovala, to nije
uspjelo, a tradicionalne hijerarhije nisu sluile kao protutea nacionalistikim utjecajima,
nego su bile katalizator za etniki utemeljene politike pokrete koji su izazivali austrijsku
politiku. Drugu fazu karakteriziralo je oivljavanje viestranakog sustava, pregovaranje
vlade s predstavnicima svih veih stranaka i odobravanje vjerske i kulturne autonomije
11
12
13

ISTI, nav. dj., 6870, 102104, 110111.

ISTI, nav. dj., 193198, 240243.
Robert DONIA, Bosnia and Herzegowina: A Tradition Betrayed, London, 1994., 8, 10.

35

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

za bosanske Srba i Muslimane, a u treoj su fazi austrijske vlasti pritiskale bosanske Srbe
zbog sumnje da ele potkopati austrijsku dravu u ratno vrijeme. I Donia je istaknuo da
se politiki nacionalizam u smislu organiziranoga politikog pokreta razvijao polako i
neujednaeno na prijelazu iz 19. u 20. stoljee, a pravoslavne crkvene i kolske opine
istaknuo je kao vane ustanove koje su, zahvaljujui pomoi iz Srbije, obrazovale i odravale crkveni ustroj najbolje to su znale, koji je pod austrijskom vlau postao baza za
prvu modernu politiku formaciju u Bosni pokret za crkvenu i kolsku autonomiju. On
se proirio od kasnih 90-ih godina 19. stoljea, kada su se mostarskim Srbima pridruili
predstavnici drugih crkvenih i kolskih opina, a njihovi napori rezultirali su autonomijom
Srpske crkve i prosvjetnih opina. Donia je zakljuio da je pokret za autonomiju srpskoj
zajednici u BiH dao politiko iskustvo, voe, novine i prvu formalnu politiku organizaciju, i mobilizirao mnoge pravoslavne krane da se osjeaju Srbima.14
I sinteza povijesti BiH engleskog povjesniara N. Malcolma sadri donekle sline zakljuke o utjecaju religija i crkava na razvoj nacionalne svijesti meu bosanskohercegovakim
pravoslavcima (Vlasima ili hrianima), katolicima (Latinima ili kranima) i muslimanima. I Malcolm je dravno financiranje kola nazvao pokuajem utjecaja na vjerske zajednice, pa je i pravo imenovanja episkopa i katolikih biskupa u BiH nazvao mjerama
kojima se trebao osigurati dravni utjecaj na pojedine vjerske zajednice, ali je napomenuo
da su austrougarske vlasti pazile da bosanski katolici ne bi postali privilegirana zajednica,
iako je Katolika crkva bila aktivnija neko ikada u BiH, i to u velikoj mjeri zahvaljujui
nadbiskupu Stadleru. Kao najvei problem politike Malcolm je istaknuo prevjeravanje,
ali nije naveo nikakve konkretne brojane podatke o tom pitanju niti je naveo primjere
u prilog toj tezi, nego samo zakljuio da su muslimanski prvaci iskoristili te incidente i
povezivali ih s drugim pitanjima, a zapravo su bili zaokupljeni sloenom politikom strategijom, to je bilo razliito od slijepog fanatizma. I Malcolm je naveo da se moderna ideja
o nacionalnosti tek od sredine 19. stoljea poela iriti iz Hrvatske i Srbije u BiH, iako
su pod osmanskom vlau postojali zasebni vjerski identiteti u BiH koji su mogli imati
politike implikacije. Prema njegovu miljenju, od tri osnovna kriterija po kojima su se u
to doba ustanovile i razgraniile srpska i hrvatska nacija povijesti, jezika i vjere samo
je vjera mogla vrijediti u Bosni, koja je imala zasebnu povijest, a tloris jezine mape nije
se poklapao s vjerskim granicama. Kllayevo irenje naziva Bonjaci na pripadnike sve tri
vjerske zajednice i Malcolm je drao sredstvom za sprjeavanje utjecaja nacionalistikih
politikih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj na bosanske pravoslavce i katolike, a nespretnu
austrougarsku politiku odgovornom za raspirivanje hrvatskog i srpskog nacionalizma. Zakljuio je da su se Srbi zbog pogoranih odnosa izmeu Dvojne Monarhije i Srbije i ovisnosti srpske vanjske trgovine o Monarhiji jo vie bunili protiv prevlasti Habsburgovaca
i aneksiju doivjeli kao nepoteno oduzimanje potencijalne nagrade BiH.15
Pregled kulturne povijesti BiH, koju je objavio I. Lovrenovi na hrvatskom i na engleskom jeziku, sadri tezu da je u politikom i kulturnom ivotu Srba tijekom osmanske
vlasti posebno vana bila pripadnost nacionalnoj(!?), srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer su
uspjesi i padovi kulturne djelatnosti ovisili o opem stanju politike i Crkve i njezinim
14
15

36

ISTI, nav. dj., 97, 99101.

Noel MALCOLM, Povijest Bosne, Zagreb, 1995., 196198, 200204, 206207.

CCP 62 (2008.), str. 2962

odnosima s turskom upravom. Napomenuo je da se opi poloaj Srba pogorao postavljenjem fanariotskoga grkog klera na sve vanije poloaje nakon ukidanja Peke patrijarije
1766. godine, jer je s narodom ostalo samo najnie domae sveenstvo, bez elementarnog obrazovanja, koje se brinulo uglavnom za uveanje imetka, a fanariotski sveenici, koji su u Bosni ostali sve do kraja turske vladavine, obilato su pridonijeli kulturnom
stagniranju pastve.16 Prema Lovrenovievu miljenju, ustanak 1875.1878. bio je u prvoj fazi seljako-kmetski pokret, ali ga je nadjaao utjecaj srpske struje, koja je njegov
tijek usmjerila prema ujedinjenju sa Srbijom, dajui mu dominantni karakter nacionalne
borbe i zapostavljajui njegovu socijalnu komponentu i bosanski karakter. Naglasivi da
su austrougarski politiari kao glavni uvjet stabilnosti Monarhije u takvoj zemlji vidjeli
onemoguavanje nacionalnog i politikog zrenja, Lovrenovi je korijene Kllayeve politike povezao s navodnom jakom tradicijom spontanog osjeaja bosanske pripadnosti i s
nekim pokuajima da se ona formulira u narodnom smislu, drei je psiholoki prihvatljivim rjeenjm. Ustvrdio je da je vlast kao specifinu razliku ostavljala samo religije i
crkvene organizacije, koje su bile dovoljne da i dalje djeluju kao imbenik meusobnog
razilaenja i izolacije, a odsjecao je Bosnu od integracijskih politikih procesa na irem
junoslavenskom prostoru, napomenuvi da tijekove nacionalne samoidentifikacije, koji
su poeli ve prije ulaska Austro-Ugarske, nije vie bilo mogue zaustaviti i vratiti natrag.
Lovrenovi je zakljuio da je kod bosanskih Srba nacionalna ideja u stalnom porastu bila
ve od srpskog ustanka poetkom stoljea, a uvrstila ju je propagandnost djelatnou
srpske vlade preko njezinih povjerenika. U tome su sudjelovali i agenti ruske vlade, htijui
na svaki nain uveati dio pravoslavnog elementa u strukturi BiH, jer je to bio jedan od
vanijih kriterija pri meunarodnom utvrivanju prava na protektorat. Svijest i tenja za
svenacionalnim integritetom Srba jo su se vie uvrstile i dole do izraaja u pokretu za
vjersko-prosvjetnom autonomijom 1893.1903. godine, temeljenom na tradiciji iz osmanskoga miletskog sustava u kojem su crkvene vlasti i politiki zastupale svoj narod. Srpske
crkveno-kolske opine teile su da u novim uvjetima te ovlasti zadre za sebe i razvijaju
u pravcu potpune politike autonomije. Pokret je dugo pripreman i dobro organiziran, s
vrlo vanim nacionalno-politikim implikacijama, ali okonan je samo s pola uspjeha, to
je bio rezultat rafiniranih poteza austrougarske diplomacije i Carigradske patrijarije te
oportunizma srpskih arijskih krugova.17
Knjiga slovenskog sociologa M. Velikonje o vjerskoj odijeljenosti i politikoj netoleranciji u BiH zanimljivo je djelo koje nudi socioloki pristup meuvjerskim odnosima tijekom
njezine povijesti polazei od utjecaja religijskih mitova, koji su, prema autorovu miljenju, oblikovali nacionalni identitet i politike opcije u BiH.18 Razlikujui tradicionalni mit,
16

17
18

Ivan LOVRENOVI, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb,
1998., 2004.; englesko izdanje: Bosnia: A Cultural history, 2001., 122123. U radu citiramo novo izdanje na
hrvatskom jeziku iz 2004. godine.
ISTI, nav. dj., 144147.
Mitja VELIKONJA, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia Herzegowina, Texas A&M
University Press, 2003. O odnosu vjerskog i nacionalnog identiteta treba vidjeti i autorove lanke Sharpened Minds: Religious and Mythological Factors in the Creation of the National Identities in Bosnia Herzegovina u: Celia HAWKESWORT Muriel HEPPELL Harry NORRIS, Religious Quest and National
Identity in the Balkans, London, 2001., te Liberation mythology: The Role of Mythology in Fanning War in
the Balkans, u: Paul MOYZES, Religion and War in Bosnia, Atlanta, 1998., 2128.

37

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

koji uronjen u prolost pokuava objasniti vane povijesne dogaaje, ali je nekompletan i
egzegetski manjkav, od ideolokog mita, koji dopunjava originalnu egzegezu tradicionalnog mita i razjanjava njegove nedostatke, Velikonja je naveo da je funkcija tradicionalnog
mita legitimiranje ideolokog mita, jer ideoloke evokacije drevnog mita jame aktualnost
i fleksibilnost suvremene mitologije. Budui da mitsko postojanje ne poznaje vremenska
ogranienja, aktualni povijesni dogaaji ne samo da se usporeuju nego se i izjednaavaju s primjerima iz prolosti, a zbog njihove ahistorijske perspektive mitovima su nacije,
zemlje i vjerske organizacije uvijek bile stabilni entiteti, nepromijenjeni kroz stoljea,
koji postoje u nekoj vrsti vjene sadanjosti. Ponovio je Banevu i Malcolmovu tezu o
suvremenosti srpskoga i hrvatskoga nacionalnog identiteta bosanskih pravoslavaca i katolika, koji da su dananjiji nego bosanski, jer su se pojavili u drugoj plovini 19. stoljea,
a religijsku povijest Bosne nazvao je povijeu religijske podvojenosti i religijske koegzistencije, naglasivi da su vjerske i kulturne razlike kod Junih Slavena tijekom 18. stoljea
i u BiH u 19. stoljeu bile najbitnije za razvoj nacionalnosti. irenje pravoslavlja u BiH
Velikonja je povezao s pojavom pravoslavnih Vlaha iz istonog Balkana i konverzijama
pripadnika Crkve bosanske, ali konkretnim argumentima nije potkrijepio ni zakljuak da
je BiH posjedovala povijesnu legitimnost, povijesni entitet, ije su se granice mijenjale
zbog dva susjeda, Hrvatske i Srbije (?!), niti tezu da je razvoj nacionalnosti rezultirao
prisilnim konverzijama, pokoljem neprijatelja i izdajica vjere, koji su prema tome drani
i neprijateljima nacije. Istaknuvi da su pravoslavne crkve zbog svoje fleksibilnosti i
politike samodostatnosti nauile podupirati svaki reim, pa i autokratski, nepravoslavni
i ateistiki, zakljuio je da je smisao postojanja autokefalnosti pravoslavnih crkava bilo
pretvaranje vjerskog jedinstva preko politikog jedinstva u nacionalni identitet. Ponovio
je uvrijeenu, ali netonu tezu da je Srpska pravoslavna crkva zbog asimilacijske sposobnosti i kolektivistikog duha pod osmanskom vlau irila srpski jezik (ona je u liturgiji
koristila crkveno-slavenski!), kulturu, obiaje i politiku tradiciju poistovjeujui izraz
srpska vjera sa srpskim pravoslavljem, zakljuivi da u tom sklopu nacionalno pitanje
nije bilo poseban politiki problem, nego oblik ili element religije koji nastoji funkcionirati kao nacionalna, a ne iskljuivo vjerska institucija. Miletski sustav, koji nije odgovarao
geografskim podrujima niti etniki ili politiki homogenim grupama, omoguio je religijski, kulturni i etniki kontinuitet razliitih vjerskih i etnikih grupa i olakao njihovo
sudjelovanje u osmanskom sustavu, odvajajui pripadnike razliitih religija kako bi se
sprijeilo njihov mogui kontakt ili sukob meu njima. Isticanje ili razlikovanje pojedinih vjerskih skupina (do odreenog stupnja i etnikih) sprijeilo je masovno prihvaanje
islama i evoluciju specifinih nacionalnih identiteta na temelju miletskih religijskih grupa
koje su se pojavile kasnije, a pravoslavne crkve sauvale su, osim vjere i obiaj, i tradiciju pokorenih naroda i kontinuitet izmeu prolosti i budunosti.19
Velikonja je napomenuo da je SPC, irei autoritet i tradiciju na novoosvojena osmanska
podruja i okupljajui oko sebe pravoslavnu zajednicu razasutu po Balkanu u njoj gajio zajedniki etniki identitet te mitsko i povijesno sjeanje, a kao paradoks osmanske
vlasti nad Srbijom je spomenuo injenicu da je ona Srbima dala elemente nacionalnog i

19

38

M. VELIKONJA, Religious Separation and Political Intolerance, 68, 1118, 5961.

CCP 62 (2008.), str. 2962

povijesnog sjeanja, pri emu je miletski sustav bio bitan instrument za irenje srpskoga
nacionalnog identiteta na zapadu Balkana. Pod osmanskom vlau Srbi su mitologizirali
srednjovjekovnu dravu, vladare i plemstvo, institucionalizirali lokalne svece i kultove te
kanonizirali vladare, tj. stvorili poseban religijski sinkretizam u kome su biografije vladara
pretvorene u itija svetaca. Miletskim sustavom legaliziranja i ouvanja sjeanja na obiaje i tradiciju Osmanlije su dali pravoslavnim balkanskim narodima sredstvo ouvanja
njihovih tradicija i razvoj institucija, i pod izlikom vjernosti dravi omoguili irenje pravoslavlja i asimilaciju u srpski nacionalni identitet. Budui da je pravoslavno sveenstvo
uvalo i irilo stare srpske tradicije i odravalo sjeanje na izgubljenu dravnost, pojava
srpske nacionalne svijesti isprepletena je s pravoslavljem, a koncept moderne srpske drave razvijen je meu viom socijalnom klasom i crkvenim krugovima srpske dijaspore
u junoj Ugarskoj. Velikonja je ponovio zakljuak nizozemskog teologa Van Dartela da
SPC borbu za slobodu nije doivljavao kao modernizacijski proces, nego kao ponovno uzdizanje srednjovjekovnog carstva, a poetkom 19. stoljea, uz pomo SPC-a i rane srpske
historiografije, narodna epska poezija je portretiranjem bitke na Kosovu premostila veze
stare s novom srpskom dravom, i tada je kosovski mit postao temelj srpskoga pravoslavnog identiteta i vodea snaga za Srbe pod stranom vlau. Lazarova smrt simbolino je
znaila smrt nacije, a uskrsnue u 19. stoljeu, tj. osvetu nad neprijateljem trebalo je tek
oekivati, pri emu su nepovjerenje i demonizacija lanova drugih religija i nacija postali
sastavni dio srpske pravoslavne mitologije poznate kao svetosavlje, koja pretpostavlja
mitsko jedinstvo kolektiva i pojedinca, odnosno svetog i profanog u srpskoj naciji. Rani
srpski nacionalizam jako je bio povezan s pravoslavljem i batinom Crkve jer je prije
identifikacija ustanka bila vjerska, a nacionalno osloboenje imalo je vjerske konotacije,
pa je borba za slobodu i neovisnost bila borba za vjeru. Kao elemente koji pravoslavlje pribliavaju definiranju srpske nacionalnosti Velikonja je naveo povijesne epizode, folklornu tradiciju te postojanje pravoslavnog stanovnitva na sredinjem i zapadnom Balkanu,
emu je V. Karadi dodao i jezik, te ponovio Banevo miljenje da je proces izjednaavanja pravoslavlja sa srpstvom bio zavren nakon srpskih ustanaka i uvrenja autonomne
kneevine. Pravoslavni seminar u Prizrenu naveo je kao centar u kojem su budui uitelji
i sveenici instruirani o nunom osloboenju i ujedinjenju svih pravoslavaca, koji su automatski drani Srbima, u jednu dravu, a srpske povjesniare u 19. i 20. stoljeu oznaio je
autorima mita o toj zemlji kao oduvijek srpskoj zemlji. Zbog toga su sve stranke u Srbiji
BiH drale srpskom zemljom jo prije Prvoga svjetskog rata, a religijsko-nacionalna mitologija najjae je bila vezana uz koncept Velike Srbije i negirala bilo koji oblik jugoslavenstva i ilirizma, zagovarajui ujedinjenje svih Srba u jednu dravu.20
Razdoblje izmeu 1878. i 1918. godine u BiH Velikonja je nazvao presudnim za zamjenu
religijskog i kulturnog identiteta nacionalnim, jer je, prema njegovu miljenju, do poetka
19. stoljea vjerska pripadnost shvaena kao definiranje nacionalnosti u Osmanskom Carstvu. Vie ili manje djelotvorno prenoenje religijsko-nacionalnih ideolokih mitova iz susjednih nacija oitovalo je novu dimenziju u multinacionalnim i meureligijskim odnosima onog to je nekad bila heterogena Bosna-Hercegovina, a ti su mitovi potaknuli podjelu

20

ISTI, nav. dj., 7280, 93105.

39

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

i netoleranciju od poetka. U ranim osamdesetim vjera je jo bila prevladavajui element u

ivotima pravoslavaca, katolika i muslimana, i prve intelektualne snage u sve tri nastajue
nacionalne grupe potekle su iz vjerskih krugova na poetku ovog perioda, a nacionalna
inteligencija pojavila se tek na prijelazu 19. u 20. stoljee. I Velikonja je ustvrdio da je
rezultat postojanja miletskog sustava bilo pretvaranje religije u identificirajui imbenik
pojedinih etnikih skupina, smjestivi taj proces u sredinu 60-ih godina 19. stoljea, da
bi u posljednjem desetljeu tog stoljea nacionalizacija dosegnula vrhunac. Ideje uvezene
izvana u Bosnu dobile su podrku zagovornika nacionalnog identiteta i politizacijom lokalnih religijskih zajednica religijsko-kulturna svijest postupno se pretvarala u nacionalistiku, ali vlasti su obrazovanje ipak prepustile hijerarhijama triju vjerskih zajednica, iako
su brzo shvatile vanost vjere i vjerskih organizacija. Pravoslavno sveenstvo ohrabrivalo
je srpsko nacionalno samoodreenje, u emu im je pomagala Srbija, a vodei aktvisti koji
su pravoslavne stanovnike nagovarali da se izjanjavaju kao Srbi umjesto hriani bili
su Teofil Petranovi i Vaso Pelagi, a povezivanjem pravoslavlja sa srpskim etnicitetom u
Srbe su ubrajani i Vlasi, pravoslavni potomci romaniziranih Ilira i asimilirani u Srbe, pa
su oni znatno pridonijeli stvaranju srpske etnike zajednice u BiH. Konanu kariku imeu
pravoslavlja i srpskoga nacionalnog identiteta Velikonja je vidio u stranci bosanskih Srba,
Srpskoj narodnoj organizaciji, ija je platforma bila teza da je BiH srpska, a muslimani
srpskog podrijetla, pa Kllayev koncept bosanske nacije, koji je prema Velikonjinu miljenju imao povijesnu i socijalnu bazu, nije mogao zaivjeti zbog uznapredovaloga srpskog
i hrvatskog nacionalnog osjeaja. No ocjenjujui poloaj Katolike crkve u BiH i odnos
vlasti prema njoj, ponovio je uvrijeenu tezu o prozelitizmu kao prvom uzroku javnih
sukoba u BiH, koji da se nastavio unato ozakonjenju propisa o konverzijama iz 1891., a
koji da su Rimokatolika crkva i drava tajno podupirali, to je neodriv zakljuak uzmu
li se u obzir podaci koje su iznijeli T. Vuki, P. Vranki i Z. Grijak. Autor je ponovio i
pogrean podatak da je vrhbosanski nadbiskup Stadler bio jezuit (isusovac), ali iako je
naveo da su nove vlasti izgradile katolike crkve i pozvale isusovce u BiH, nije detaljnije
istraivao namjere dravnih vlasti niti objasnio s koji je ciljem Monarhija dovela isusovce
u zemlju.21
Knjiga politologinje M. Kasapovi o BiH kao podijeljenom drutvu i nestabilnoj dravi
zanimljiv je rad u kojem je autorica pola od teze da je ta zemlja bila tipino podijeljeno
drutvo, a da su drutveni rascjepi koji su je podijelili, duboko ukorijenjeni u njezinoj
povijesti i nisu nastali ni 1990. ni 1995. godine vanjskim putem. Time se suprotstavila
miljenju da viestoljetna vjerska i etnika povijest te zemlje nije imala ozbiljne strukturne
posljedice ni za drutvo ni za dravu, odnosno da su podjele i sukobi povijesno prevladani
u socijalizmu. Odbacila je i tezu bonjakih politiara i znanstvenika da je to podijeljeno
drutvo razoreno izvana, u procesima raspada jugoslavenske drave, u kojima da su agresivne sile Srbija i Hrvatska politiki izmanipulirale i mobilizirale dijelove svojih nacionalnih zajednica u toj zemlji i izazvale uruavanje bosanskog drutva drave. Historiografiju
o BiH autorica je ocijenila nacionalno pristranom i proetom etnocentrinom ideologiziranou, koja se vidi u projiciranju suvremenih nacionalnih i nacionalistikih ciljeva

21

40

ISTI, nav. dj., 127129, 134136.

CCP 62 (2008.), str. 2962

i vrijednosti u povijesnu zbilju kako bi se rekonstruirala povijest vlastite nacije te posljedino dokazivala njezina povijesna prava na identitet zemlje i stanovnitva koje u njoj
ivi.22 Istaknula je da je u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj Bosni na brojnost, drutveni
poloaj i politiki utjecaj pojedinih vjerskih odnosno etnikih zajednica poglavito utjecala
stvarna vlast pod kojom je zemlja bila. Kolonizacijom nebosanskih Vlaha pravoslavne
vjere u 15. i 16. stoljeu korijenje je pustila druga konfesija-nacija, srpsko-pravoslavni,
dok su Katolika i Pravoslavna crkva bile u stalnim odnosima napetosti, sukobljavanja
i neprijateljstva prema osmanskim vlastima i islamu kao dravnoj religiji i borile se za
vea crkvena i vjerska prava. Muslimani i pravoslavna zajednica zauzeli su odbojan, pa i
neprijateljski stav prema austro-ugarskoj dravi i Katolikoj crkvi i otpoetka se borili za
vjersku autonomiju, a okupacija je potaknula muslimanski i pravoslavni pokret za crkvenu
i kolsku autonomiju. Prema autoriinu miljenju, sloeni povijesni odnosi meu bosanskim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama dodatno su uslonjeni kad su se vjerske
zajednice poele pretvarati u etnike odnosno nacionalne zajednice i kad su se dotadanje
vjerske napetosti preobrazile u potencijalno eksplozivne etnike i nacionalne suprotnosti,
a obrasci polarizacije izmeu respektivne drave i neetabliranih vjerskih i crkvenih zajednica u njoj tijekom 19. i 20. stoljea pretvorili su se u obrasce polarizacije izmeu drave
i etnike odnosno nacionalne zajednice. Istaknula je da tijekom vie od pet stoljea pripadnici triju glavnih vjerskih i etnikih zajednica(!?) nikad nisu trajno, zajedno i masovno
optirali za jednu dravu, i u tom poloaju bili su samo pripadnici jedne zajednice, a ostale
dvije bile su protivnici ili neprijatelji dravne zajednice. U sklopu miletskog sustava, u
kojem su miletima upravljale vjerske ili crkvene, a rijetko i svjetovne vlasti, tri glavne
vjerske zajednice oblikovale su vjerski blok kao zatvorene drutvene skupine. Godine
1878. nije bilo obuhvatnoga svjetovnog konstituiranja i organiziranja svih triju glavnih
vjerskih i etnikih zajednica, a tek krajem 19. i poetkom 20. stoljea one poinju osnivati
zasebne drutvene i politike ustanove i organizacije. Vjerske ustanove Hrvata i Srba sve
su vie poprimale nacionalna obiljeja i umjesto ekskluzivnih vjerskih naziva uzimale
nacionalne nazive ili su starim vjerskim nazivima dodavana i nacionalna imena, ali autorica nije ni jednim primjerom potkrijepila zakljuak da su u BiH do prvoga svjetskog rata
tipine bile etnike podjele, pa i nasilni sukobi, iako su, dodue marginalno, postojale i
vieetnike institucije. Kasapovi je naglasila da je vjerska i etnika segmentiranost drutva bila institucionalizirana i na dravnoj razini, pa je Zemaljskim tatutom 1910. godine
politiki sustav BiH stvoren na temeljima politikog konfesionalizma, tj. uzdizanja vjere
do naela politike konstitucije i organizacije drutva, odnosno na nain politikog ivota
koji ne razdvaja politiku i religiju, nego doputa religijama da prisvoje javnu sferu ivota
i pretvore se u svjetovnu vlast. On je ve meu Srbima i Hrvatima uvelike bio pretvoren
u moderni etniki nacionalizam, a razliiti vjerski i kulturni identiteti nisu postali samo na
osnovi politike mobilizacije nego i na temelju oblikovanja pojedinih nacionalnih identiteta, poglavito meu Hrvatima i Srbima.23
Opsena sinteza povijesti BiH Marca Attile Hoarea iz 2007. godine sadri tezu o pravoslavnoj vjeri, a ne primordijalnome srpskom etnicitetu, kao temelju za modernu bosansku
22
23

Mirjana KASAPOVI, Bosna i Hercegovina: podijeljeno drutvo i nestabilna drava, Zagreb, 2005., 710.
ISTA, nav. dj., 7778, 8183, 8688, 91, 9698.

41

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

srpsku naciju.24 Spominjui podrijetlo bosanske srpske nacije Hoare je ustvrdio da je

samo u Hercegovini postojala pravoslavna populacija prije osmanskog osvajanja, a da
su temelj za brojno pravoslavno stanovnitvo koje je kasnije postalo Srbima inili pravoslavni Vlasi naseljavani od 15. stoljea u Bosnu. Naglasio je da je nacionalni identitet
bosanskih Srba, koji nedvojbeno meu precima imaju i originalne bosanske Slavene iz 17.
stoljea, zapravo u potpunosti produkt osmanskog razdoblja, jer pravoslavno stanovnitvo
koje je u BiH dolo s Osmanlijama nije posjedovalo sjeanje na bosansku srednjovjekovnu dravu, nego je migrirajui iz Srbije i kroz Srbiju dijelilo mitologiju i pjesme pravoslavnog naroda u Srbiji. Rastom pravoslavne populacije rairila se i Pravoslavna crkva, a
katalizator tog procesa bilo je ponovno utemeljenje pravoslavne patrijarije 1557. godine,
kada je, prema Hoareovu miljenju, bosanska pravoslavna crkva (!?) prvi put inkorporirana u SPC, instituciju koja je stvorila bazu za nacionalni identitet bosanskoga pravoslavnog
puanstva. Poput Velikonje i Hoare je istaknuo paradoks da je zapravo Osmansko Carstvo,
koje toliko demonizira srpska nacionalistika mitologija, stvorilo uvjet za nastanak srpske
nacije s obje strane Drine, a autonomija koju je uivala bosanska pravoslavna zajednica
pod Osmanlijama i povijesno sjeanje na srpsku srednjovjekovnu dravu, koje je sauvalo
pravoslavno sveenstvo, bili su temelji bosanske srpske nacionalnosti. I Hoare je zakljuio
da je transformacija od bosanskoga pravoslavnog u nacionalni (srpski, op. Z.K.) identitet
bio fenomen 19. stoljea, ali je pojavu nacionalnog buenja povezao s dihotomijom izmeu uvjeta koji su stvorili bosansku srpsku gradsku elitu i onih s kojima su se morali suoiti
bosanski srpski seljaci. Prema njegovu miljenju, gradska srpska elita seljatvu je morala
dati nacionalni identitet, suprotan iskljuivo isto vjerskom i lokalnom identitetu, a karakter nacionalnog identiteta na kraju su odluili socijalni uvjeti i interesi seljatva te njihov
odnos prema muslimanskim zemljoposjednicima. Zakljuio je da se jasno izraen srpski
nacionalni osjeaj u Bosni pojavio tek oko 1860., kad je osnovano srpsko drutvo pod
predsjedanjem Teofila (Bogoljuba) Petranovia, pravoslavnog kaluera iz Dalmacije, koji
je bio agent srpske vlade i kao cilj imao bosansku pravoslavnu populaciju uvjeriti da se
zovu Srbi ili pravoslavni Srbi, a ne Vlasi, rkai ili Riani. Neuspjeh irenja srpskoga nacionalnog pokreta meu muslimanskom elitom Hoare je pripisao utjecaju srpskog seljatva,
tvrdei da su buenjem srpskoga nacionalnog osjeaja meu bosanskim pravoslavnim seljatvom srpski nacionalisti stvorili birako tijelo koje je postalo neprijateljsko prema muslimanskoj eliti. Kako je identitet bosanskoga srpskog seljatva neodvojivo bio povezan s
podreenim poloajem muslimanskoj eliti, koju je srpsko seljatvo gledalo kao ugnjetae,
veliki ustanci balkanskih krana bili su izravno usmjereni prema muslimanskoj eliti i
poprimili karakter pogroma. U osmanskom i austrougarskom razdoblju nacionalna svijest
bosanskih Srba usmjerena je na pravno i fiskalno tlaenje muslimanskih zemljoposjednika
i osmanskih poreznika i obranu autonomnih prava pravoslavaca kao religijske zajednice, pa bosansko seljako drutvo nije uspjelo spojem razliitih vjera stvoriti multivjerske
zajednice, nego je bilo strukturirano na bazi vjerske poluiskljuivosti. Prema Hoareovu
miljenju, autonomije koje su pravoslavci i muslimani uivali pod Osmanlijama postale
su temelj za odvojenu i na religiji odreenu nacionalnost, zavaenu s drugima, a tu podjelu nije uspio premostiti urbano utemeljen srpski nacionalni pokret. Nacionalna svijest u
24

42

Marco Attila HOARE, The History of Bosnia. From Middle Ages to the Present Day, London, 2007.

CCP 62 (2008.), str. 2962

BiH roena je u gradovima i meu pripadnicima svih triju nacionalnosti te imala bosanski
karakter, koji je mogao obuhvatiti druge nacionalnosti, ali etnoreligijski isti karakter sel
naposljetku je obiljeio nacionalne pokrete i osigurao da oni ne mogu premostiti vjersku
podjelu.25 Razvoj modernoga nacionalnog pokreta meu tri konstitutivna naroda u BiH
Hoare je podijelio u tri faze: od 1878. do 1882. bosanski narodi odupirali su se novim
vlastima oruanim pobunama na tradicionalni nain; zatim pod apsolutistikim reimom
bana (!?) Benjamina Kllaya (1882.1903.), kad su Srbi i Muslimani organizirali mirnije
nacionalne pokrete za obnovu tradicionalnih vjerskih i drugih autonomnih prava, te od
Kllayeve smrti 1903. godine do 1914., kad su sve tri nacionalnosti stvorile politike
stranke koje su postavljale nacionalne zahtjeve koji vie nisu izraavali ponajprije u religijskim pojmovima. Kllay nije uspio stvoriti bonjaki nacionalni identitet, osim to je
izazvao bujanje nacionalnog identiteta koji je izrastao iz partikularnog poloaja Muslimana u BiH tijekom vladavine Osmanlija, pa je paradoksni efekt utemeljenja centralizirane
i svebosanske administracije i njezinih nastojanja da stvori vjerski mjeovitu bosansku
naciju bila pojava nacionalnih pokreta usmjerenih protiv sredinje uprave, koji su teili
sauvati tradicionalne autonomije vjerskih zajednica. Hoare je zakljuio da su vladino
prisvajanje prava na imenovanje pravoslavnog metropolita, uplitanje u crkvenu i prosvjetnu samoupravu, prisilna transformacija srpskih pravoslavnih kola u interkonfesionalne
dravne kole, restriktivne odluke glede koritenja irilice i zabrana slubenog koritenja
srpskog imena predstavljali povredu prava koja je uivala srpska pravoslavna zajednica
pod Osmanlijama, to je ujedinilo bosansku srpsku populaciju protiv vlade u posebnome
srpsko-nacionalnom pokretu za crkvenu i prosvjetnu autonomiju. Sarajevskog nadbiskupa
Stadlera Hoare je samo kratko spomenuo kao agresivnog katolika kojega je reim postavio zbog reduciranja utjecaja politiki nepouzdanih franjevaca, nazvavi ih lijevim
politikim krilom hrvatskoga nacionalnog pokreta, sklonom meukonfesionalnoj politikoj suradnji. Kratko je spomenuo Stadlerov sukob s Hrvatskom narodnom zajednicom i
naveo da su Stadlerov prozelitizam i priliv hrvatskog inovnitva u zemlju nakon okupacije potaknuli politiko okretanje muslimanskih masa prema Srbima. Hoare je zakljuio
da srpski i muslimanski pokret za autonomiju nisu prerasli u jedan bosanski nacionalni
pokret zato to nisu polazili od naela da je BiH suvereno tijelo iji stanovnici imaju pravo
odrediti svoju budunost, nego od naela da vjerska zajednica ima pravo voditi vjerske i
kulturne poslove bez vanjskog uplitanja, odnosno jer je svaki pokret traio autonomiju ne
za dravu, nego od nje, a da zajedniki cilj, bosanska autonomija, nije uspio nadvladati
srpsko-muslimanski spor oko agrarnog pitanja.26
3. SPC i interkonfesionalni odnosi u BiH tijekom austrougarske vladavine: dosezi
novijih istraivanja crkvene povijesti
Detaljniji uvid u poloaj Katolike i Pravoslavne crkve u BiH tijekom prvih dvadeset i pet
godina austrougarske vladavine u BiH donosi knjiga T. Vukia o meusobnim odnosima katolika i pravoslavaca u BiH izmeu 1878. i 1903. godine, objavljena 1991. godine
25
26

ISTI, nav. dj., 5157, 62.

ISTI, nav. dj., 7274, 75, 7780, 87.

43

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

na talijanskom jeziku, a 1994. na hrvatskom jeziku. Kronoloki ona obuhvaa razdoblje

pontifikata pape Leona XIII. (1878.1903), odreeno Berlinskim kongresom 1878. godine i 1903. godinom, u kojoj je u Hrvatskoj pao Hedervarijev reim, u Srbiji se dogodila
dinastika promjena, umro je B. Kllay, koji je dvadeset godina utjecao na politiki ivot
u BiH, a u Crnoj Gori je samoproglaena autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.27
Prvi dio knjige Vuki je posvetio politici novih vlasti prema trima vjeronazornim (konfesionalnim) zajednicama i meusobnim odnosima katolika, pravoslavaca i muslimana,
preteno kroz prizmu politike austrougarskih vlasti prema dvjema crkvama i njezinim
predstavnicima, a drugi teolokim razlikama koje su katoliki teolozi i biskupi pokuali rijeiti dijalogom s pravoslavnim predstavnicima, protivnima bilo kakvoj suradnji ili meusobnim razgovorima. Upozorio je da su izrazi pravoslavni i srpski postali sinonimi od
sredine 19. stoljea, kada se na temelju vjeronazorne pravoslavne pripadnosti rasplamsao
srpski nacionalizam, kojeg je poticalo otvaranje vjerskih pravoslavnih kola, a buenju
srpskoga nacionalnog osjeaja sredinom pedesetih godina u BiH pomogla je promidba
iz Srbije i Crne Gore. Kao zagovornika obnove Srpske patrijarije i u drugim srpskim
zemljama Vuki je istaknuo beogradskog metropolita Mihaila, iako je Carigradska patrijarija 1879. godine priznala autokefalnost SPC-a samo unutar ondanjih granica Srbije,
naglasivi da ni narod ni politika oporba u Srbiji nikada nisu austrougarsko zauzimanje
BiH doivljavali kao trajni gubitak tih pokrajina za Srbiju. Zato su neprestano prozivali
bosanskohercegovke vlasti zbog provoenja navodne denacionalizacije tamonjih Srba i
navodnog favoriziranja katolika, istodobno optuujui Katoliku crkvu za unijatski i prozelitistiki stav prema pravoslavcima. Pripojenje Pravoslavne crkve u BiH Karlovakoj
metropoliji, koje su zagovarali neki politiki i crkveni krugovi, Vuki je ocijenio pokuajem pravoslavnih crkvenih dunosnika da obnove staru peku jurisdikciju nad BiH jer bi
tada Pravoslavna crkva u BiH ula u maarski dio drave, dok ulaskom u austrijski dio ne
bi imala jurisdikcijsku vezu sa Srijemskim Karlovcima kao to je nije imala Pravoslavna
crkva u Dalmaciji. Prema Vukievu miljenju, stvarni razlog otporu pravoslavnih opina
Deklaraciji, kojom je rijeen poloaj Pravoslavne crkve u BiH i u Monarhiji, bio je politiki, a ne crkveni, jer je podvrgavanje Pravoslavne crkve u BiH jurisdikciji Karlovake
mitropolije znailo pripajanje BiH starim zemljama pod vlau austrijske krune, ime
bi Srbija izgubila sredinji dio Balkana.28 Najvanijim promidbenim sredstvom srpske
nacionalne i politike promidbe u BiH Vuki je drao kolstvo, odnosno pravoslavne
vjeronazorne kole, naglasivi da je srpsku politiku karakteriziralo optuivanje vlasti za
sprjeavnje normalnog razvitak Srba u BiH upravnim i kulturnim mjerama, iako su zapravo puno stroe mjere poduzimane prema tamonjim Hrvatima, kojima je srpska promidba predbacivala suradnju s novom vlau. Vuki je naveo da su do 1887. godine vlasti pri
obraanju crkvenim ustanovama rabile naziv grko-pravoslavni ili istono-pravoslavni,
doputajui im da se nazivaju ili srpske ili pravoslavne, ali ne i srpsko-pravoslavne, za to
su se najaktivnije borile pravoslavne opine u Mostaru i Banjoj Luci, kojima je na kraju
27

28

44

Tomo VUKI, Meusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.1903.). Povijesno-teoloki prikaz, Mostar, 1994. Talijanski naslov: T. VUKI, I rapporti tra i cattolici e gli ortodossi nella
Bosnia ed Erzegovina dal 1878 al 1903. Uno studio storico-teologico, Roma, 1991. U ovom radu citiramo
stranice hrvatskog izdanja.
ISTI, nav. dj., 68, 16, 2933, 50, 52, 61, 6784, 125.

CCP 62 (2008.), str. 2962

doputeno srpsko-pravoslavno ime. Vlasti su naklonost pravoslavnog puanstva pokuale

pridobiti odobravanjem naziva srpsko-pravoslavni 1887. godine, ali ta odluka nije nikada objavljena niti slubeno priopena srpsko-pravoslavnoj strani, iako je njome vlast mogla pojedinano srbizirati pravoslavne ustanove samo kad one to zatrae i izbjei optube
predstavnika drugih konfesija da su stavljeni u neravnopravan poloaj zbog odobrenja
koritenja narodnog imena samo pravoslavcima (Srbima). Istodobno je srpska promidba
preuveliavala i beznaajne incidente i pojedinane sluajeve koji nisu ire utjecali na
poloaj pravoslavaca, pa i one koje katolika strana nije sama ni inicirala, a razliit odnos
austrougarskih vlasti prema vjerskim zajednicama Vuki je ilustrirao injenicom da je
prva katolika kola u BiH nazvana hrvatskom tek 1917. godine u ardaku, koju je otvorio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler.29
Analizirajui odnose katolikih i pravoslavnih biskupa u BiH Vuki se osvrnuo na djelovanje vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i naveo da su pravoslavci obraenja
pripadnika drugih vjera na katolianstvo doivljavali kao opasnost od napredujueg unijatizma, iako su podaci o financiranju crkava i vjerskih zajednica pokazali da je prvih
25 godina austrougarske uprave bilo vrijeme obnove Pravoslavne crkve u BiH, jer su
njome poeli upravljati biskupi Srbi, osnovano je prvo pravoslavno sjemenite i pokrenut
prvi mjesenik, a zapravo su katolici izgubili vie lanova nego ijedna druga vjera, ali
nisu druge optuivali za prozelitizam. No svaki prijelaz na drugu vjeru doivljavan je kao
poetak uznemiravanja, a nova vlast najee je neopravdano optuivana da favorizira
obraenja na katolicizam, jer su se meu pravoslavcima irile vijesti da ih nova vlast sve
eli prevesti na katolianstvo. Tako je i vijest o osnivanju Austrijske dobrotvorne ustanove
za BiH bila povod glasinama da je navodno njezin cilj bilo obraenje svih pravoslavaca
na katolianstvo, zbog kojih je i objavljena Okrunica dabro-bosanskog mitropolita Save
Kosanovia, kojeg je Be imenovao sarajevskim metropolitom kako bi umirio pravoslavno puanstvo, nezadovoljno Deklaracijom. Vuki je Kosanovieve optube za navodni
prozelitizam Katolike crkve ocijenio neutemeljenima jer spomenuto Drutvo nije trebalo pomagati samo Katolikoj crkvi i katolikim kolama nego svima ugroenima u BiH
bez ikakve razlike. Istodobno su vlasti radi umirivanja pravoslavnog stanovnitva u BiH
uvele obvezno uenje srpske irilice u kolama, srpske nazive mjeseci, propisale kazne
za vrijeanje druge vjere, a posebno su pazile da ne bi ostavile dojam favoriziranja katolika, posebno ne onoga to je bilo prije svega hrvatsko. Zato nisu financirale ni Maticu
hrvatsku ni Drutvo svetog Jeronima, koje je imalo sredite u Zagrebu, a ak su cenzurirale neke lanke u katolikim novinama kako bi izbjegle dojam da podravaju Katoliku
crkvu. Problemi oko obraenja vjernika rjeavani su od sluaja do sluaja, a Vuki je
naglasio da se nadbiskup Stadler alio vladaru na pasivno dranje dravnih slubenika
prilikom obraenja, koji su u nekim sluajevima zabranili konverziju na katolicizam ili
odugovlaili provoenje obraenj smjetajui obraenike u vjersko okruenje iz kojeg
su potjecali. Time su ih izlagali pritiscima njegovih bivih istomiljenika, i to posebno u
sluaju obraenja na katolianstvo, jer je vlada nastojala pokazati da ne proteira katolike
zbog pritiska srpskog tiska, koji je preuveliavao svaki sluaj obraenja na katoliku vjeru

29

ISTI, nav. dj., 95105.

45

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

i prikazivao ga kao dio programa kojim se htjelo obuhvatiti sve stanovnitvo u BiH.30
Vuki je upozorio na injenicu da su katoliki biskupi 1899. godine odluili da nee
primjenjivati vladine naredbe o konverzijama, nego samo odredbe crkvenog zakona jer
se, kada je nekatolik, posebno musliman, prihvatio katoliku vjeru, stjecao dojam da je drava navijestila mali rat da to sprijei, jer su odmah reagirali i vlada i njezini drugi organi,
a zatvarani su i obraenici i oni koji su im pomagali. No kad bi katolici naputali vjeru, ni
njihovi biskupi ni sveenici nisu uznemiravali vladu i njezine organe, vjerujui da katoliku vjeru olako naputaju samo oni koji je nikada nisu ni iskreno prihvatili. Tijekom borbe
za autonomiju pravoslavaca i muslimana svako obraenje na katoliku vjeru koriteno kao
vrlo djelotvorno promidbeno sredstvo kojim se uvjeravalo neobrazovano pravoslavno
i muslimansko puanstvo u teinu katolike opasnosti. Postojanje zajednike opasnosti,
Autro-Ugarske Monarhije, dovelo je do suradnje pravoslavaca i muslimana, koja je vie
bila potaknuta njezinom politikom korisnou, to su isticali muslimanski autori, negoli
srpskom nacionalnom idejom, tj. suradnjom na nacionalnoj osnovi, to su tvrdili srpski
autori. Vuki je napomenuo da su iz tog vremena potekle optube za navodni pretjerani
katoliki prozelitizam, rairene meu srpskim i komunistikim piscima, pa i nekim muslimanskim, iako autori koji su iznosili te optube nikad nisu navodili dokumente na kojima
su temeljili te zakljuke, a iz statistikih podataka Zajednikog ministarstva financija za
razdoblje od 1878. do 1904. godine moglo se zakljuiti kako je najvie vjernika izgubila
Katolika crkva, pa bi se zbog prozelitizma moglo prozvati Pravoslavnu crkvu.31 Vuki
se osvrnuo i na Stadlerove pokuaje razgovora s pravoslavnim biskupima oko unije, koji
kao ni pokretanje asopisa Balkan nisu naili na oekivani odjek, jer su glasila SPC-a
Balkan drala sredstvom rimskog papinstva i propagande i poruivala da pravoslavni nisu
bili za sjedinjenje, a najsnaniji udarac promicanju unije dao je sarajevski pravoslavni
metropolit Mandi zabranivi pravoslavnom kleru i vjernicima svaki dodir s asopisom.
Razlog prestanka izlaenja Balkana, odnosno njegova odbacivanja kod pravoslavaca u
BiH, Vuki je vidio i u svrstavanju brojnih pravoslavnih sveenika uz voe pokreta za crkveno-kolsku autonomiju, u ijem je temelju bila borba srpskog graanstva iz BiH protiv
austrougarske prisutnosti u toj zemlji, a za politiko ujedinjenje svih Srba u jednu dravu.
Budui da je Deklaracijom izmeu Monarhije i Ekumenske patrijarije bilo omogueno
nepravoslavnom poglavaru imenovati pravoslavne hijerarhe u BiH, austrougarska je vlast
optuivana da se drava mijea u crkvene i vjersko-kolske poslove Srba, a optuivana je
i za tajno programirani unijatizam. Stanje je jo pogorao i lanak Srbi i Hrvati u Srbobranu 1902. godine, koji je pozivao Srbe na borbu protiv Hrvata do istrebljenja i izazvao
burne demonstracije u Zagrebu, pa se asopis Balkan ugasio zbog sloenosti vjerskih i
politikih prilika i tekoa u pronalaenju suradnika. Uzevi u obzir sve navedene injenice, Vuki je zakljuio da su dvije crkve bile glavni zatitnici interesa svojih naroda,
pri emu su Srbi bili mnogo buniji, jer su imali podrku drave Srbije i bili brojniji,
a katoliki Hrvati su se uglavnom branili od osvajakih nacionalnih i politikih nasrtaja
Srba. Austrougarska vlast favorizirala je pravoslavce jer su Srbi bili relativno veinsko
stanovnitvo, a tolerantnijim odnosom prema nekatolikom puanstvu htjela je pokaza30
31

46

ISTI, nav. dj., 30, 84, 101104, 125140, 172177.

ISTI, nav. dj., 100, 141163.

CCP 62 (2008.), str. 2962

ti vjersku snoljivost pred europskim silama i nastojala omekati psiholoko odbijanje

pravoslavaca s balkanskog istoka, u kojem je pravcu htjela prodirati. Poveanjem broja
prijatelja Monarhija je htjela smiriti nezadovoljne pravoslavce u BiH i ublaiti njihovu
podrku irenju Srbije i Crne Gore na BiH, pa ni ideja o sjedinjenju crkava u bosanskoherecegovakom okruenju, gdje su posebno kod pravoslavaca poistovjeivani vjersko i
nacionalno, nije mogla biti prihvaena. Vuki je istaknuo da pravoslavci nisu poklanjali
nikakvu pozornost teolokim stavovima katolika i njihovoj teologiji, u to je spadalo i
priznanje pravovjernosti vjere, koju je ispovijedala Pravoslavna crkva. Katolike teologe i
biskupe koji su tada raspravljali s Pravoslavnom crkvom o moguoj uniji, ponajprije Stadlera, Frankija i Strossmayera, Vuki je nazvao irilo-metodijancima, koji su bez tekoa
priznali stvarno postojanje vjere i izvan Katolike crkve, tj. u Pravoslavnoj crkvi (Franki i
Strossmayer), ali je zakljuio da oni nisu pripadali dananjemu ekumenskom pokretu, niti
onom konceptu sjedinjenja koji je prevladavao u njihovo vrijeme, jer se kod njih nije jasno
moglo prepoznati priznanje crkvenosti Pravoslavne crkve.32
Djelovanju nadbiskupa Josipa Stadlera u kontekstu habsburke vjerske i crkvene politike
djelomino se posvetio i J. Krito u knjizi o poloaju Katolike crkve u hrvatskoj politici izmeu 1850. i 1918. godine.33 Naglasio je da je BiH od turskog zaposjednua bila
domena franjevaca, a da je austrijska vlast odmah pokuala urediti katoliku hijerarhiju
nadajui se da e uinkovito ovladati tim prostorima, pa je dogovor postignut 1881. godine, kad je nadbiskupom postao Josip Stadler, dotadanji rektor zagrebakog sjemenita,
koji je prihvatio pravaku ideologiju, za razliku od Strossmayera, koji se teko odvajao
od jugoslavenstva. Krito je iznio tezu da se Pravoslavna crkva u Hrvatskoj upotrebljavala za stvaranje liberalnog protukatolicizma, istaknuvi da su se pravoslavne crkve sluile liberalistikim stajalitem da je religija nositelj nazatka i natranjatva zato to je u
svijesti njezinih pripadnika bila vie narodna vrijednost nego religijska zajednica, pa su
njezini pripadnici ee branili njezinu narodnu ulogu nego njezinu ortodoksiju. Kako se
predstavljala kao srpska, i njezina narodnost i njezina uloga za narodno jedinstvo nosile
su srpski predznak, to su bez izuzetka prihvaali hrvatski liberali i neopazice se stavljali
u slubu velikosrpske ideologije. U skladu s time i pravoslavci su obvezatno glasali za
kandidate Narodne stranke, tj. madarone, a Srbi i pravoslavno sveenstvo sustavno su
Stadlera prikazivali kao zagrienoga i uskogrudnoga klerika koji ne proputa priliku prisvojiti vjernike druge konfesije. Takvu negativnu kritiku irili su hrvatski liberali u Bosni
i drugim hrvatskim zemljama, a protustadlerovska propaganda bila je posebno jaka meu
naprednjakom omladinom. Krito je naglasio da Hrvati BiH nisu prihvaali politiku novog kursa jer su osjeali agresivnu protuhrvatsku i protukatoliku srpsku propagandu, pa
nisu mogli prihvatiti politiku suradnje i poputanja Srbima, jer su oni suradnju s Hrvatima, koju su zagovarali novokursai, shvatili kao udovoljavanje njihovim zahtjevima, pa
su pristali na ujedinjenje Dalmacije s Banovinom uz uvjet da se Hrvati okrenu od Bea i
Rima i priznaju srpstvo BiH. Zato su Stadlera ocjenjivali kao klerikalca, zainteresiranoga
samo za pokrtavanje i pokatoliavanje, odnosno odnaroivanje muslimana i pravoslavaca, a Hrvate dijelili na napredne i stadlerovce, to su prihvatili naprednjaci u Banovini i
32
33

ISTI, nav. dj., 178197, 201211, 321329.

Jure KRITO, Preuena povijest. Katolika crkva u hrvatskoj politici 1850-1918., Zagreb, 1994.

47

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

Dalmaciji. Prema Kritinu miljenju, Stadler je, suoen s agresivnom srpskom propagandom i slabljenjem pravake linije zbog skretanja u politiku novog kursa, nastojao zatititi
interese Hrvata katolika, pa je traio i autonomiju za katolike slinu bosansko-hercegovakoj crkveno-kolskoj autonomiji koju su dobili pravoslavci 1905. i vjersko-prosvjetnoj
koju su 1909. dobili muslimani. To vlada nije prihvatila uz objanjenje da za razliku od
pravoslavaca i muslimana laici u Stadlerovu prijedlogu nisu predvieni kao sudionici u
upravi crkvenim dobrima. Krito je zakljuio da se Stadler zbog agresivnosti srpske propagande i pojaane muslimanske propagande odluio zauzeti za katolike Hrvate, i da
se tu nije radilo o izjednaavanju katolitva i hrvatstva, nego o nunoj zatiti onog dijela
stanovnitva za koji se nije imao tko zaloiti, a istodobno je, vjeran pravakim principima,
zagovarao privrenost Beu, koja je vie obeavala od oslanjanja na Maare, koji su se u
BiH i Hrvatskoj oslanjali na Srbe. Naprednjaci su imali jasne pojmove ime bi zamijenili
katolitvo kod Hrvata: ideal im je bio stvaranje narodne Crkve po uzoru na nekatolike kranske zajednice, osobito pravoslavlje, i nisu doputali nikome da kritizira srpsko pravoslavlje. Tako je pojava liberalizma na hrvatskim prostorima znaila i proimanje nastajue
inteligencije njegovim idejama, to je vodilo sporovima s Katolikom crkvom, njezinu
kritiziranju kao institucije i kritiziranju njezinih najosnovnijih postavki vjere, a tomu su
pridonijele i organizacije s izriito protukatolikim programom, kao to su bili slobodno
zidarstvo i Srpska pravoslavna crkva.34
Opseno djelo P. Vrankia o religiji i politici u BiH iz 1998. godine polazi od teze da su
postojee granice i podjele crkvenih i religijskih struktura u BiH u osamdesetim godinama
20. stoljea zapravo postojale od austrougarske uprave i nosile tragove prosvjetiteljske
crkvene politike i kasnog liberalizma u Monarhiji.35 Glavnim naelom austrijske politike uoi okupacije BiH Vranki je istaknuo naelo pravednosti prema svim narodima u
cijeloj Monarhiji, ali je primijetio da su visoko postavljeni ciljevi koje je postavila nova
okupacijska vlast vie izazvali otpor nego utjecali na puanstvo i vjerske zajednice. Naveo
je da je razdoblje izmeu 1870. i 1880. godine u Srpsko-pravoslavnoj crkvi u Monarhiji
karakteriziralo jaanje laikih elementa u crkveno-laikim saborima, tj. da su nacionalno
orijentirani laici politizirali Pravoslavnu crkvu, a paradoksom nazvao injenicu da je politiki utjecaj Karlovake mitropolije jaao sa smanjenjem njezina jurisdikcijskog podruja
nakon utemeljenja Rumunjske metropolije 1868. godine i stvaranja Dalmatinsko-bukovinske metropolije 1873. godine. Prema Vrankievu miljenju, politiki smjer srpsko-pravoslavne elite u BiH bio je utvren ve od 1846. godine, kada je poela politika i kulturna
propaganda radi ujedinjenja BiH sa Srbijom, ali Monarhija, oslabljena razliitim interesima Bea i Pete, nije uspjela nai jasnu politiku liniju za novo ustrojavanje Pravoslavne
crkve u BiH.36 Naglasio je da su sjedinjenje Pravoslavne crkve u BiH s Karlovakom mitropolijom zagovarali Maari zbog jaanja njihova utjecaja u BiH, koja bi dola pod njihovu polovinu Monarhije, ali Be je to prepoznao kao naruavanje ravnotee. Srbija se protivila tome jer bi tako izgubila politiki utjecaj na pravoslavne vjernike u BiH i bilo bi joj
34
35

36

48

ISTI, nav. dj., 99102, 137138, 241243, 254257, 272280, 327, 367368.
Petar VRANKI, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878.1918.), Paderborn-Mnchen-Wien-Zrich, 1998., V.
ISTI, nav. dj., 8789; 9395.

CCP 62 (2008.), str. 2962

onemogueno anektirati te zemlje, a Rusija bi time izgubila ulogu zatitnika pravoslavaca

u BiH i svoj utjecaj izuzimanjem BiH iz jurisdikcije Ekumenskoga patrijarhata, preko kojeg je taj poloaj osiguravala. Zato se u Srbiji i meu radikalnim pravoslavnim krugovima
u BiH, Crnoj Gori i junoj Ugarskoj pojavila ideja podvrgavanja bosansko-pravoslavne
crkve SPC-u u Kneevini Srbiji, osobito kad je zbog politike neovisnosti nakon Berlinskog kongresa nastao temelj za stjecanje autokefalnosti prema obiaju Pravoslavne crkve,
jer je autokefalna SPC Kneevine Srbije mogla crkvenopravno proiriti jurisdikciju na
BiH kao nasljednica ne samo Karlovake metropolije nego i Peke patrijarije. Tako bi
putem ureenja crkvenih prilika i ponovnog oivljavanja srpske patrijarije bilo ostvareno
ono to se nije moglo ostvariti ratom i diplomatskom vjetinom politiara, no vladajui
krugovi u Monarhiji izbjegavali su poremetiti postojee vjerske odnose u BiH i prihvatili
su predstavnike vjerskih zajednica kao sugovornike s kojima e raspravljati. Monarhija
se jasno protivila samo obnovi Peke patrijarije sa sjeditem u Beogradu i proirenju
njezine jurisdikcije na BiH, a taj su stav imali i Rusija, koja je podravala Bugarsku crkvu
preko koje bi jaala politiki utjecaj na Balkanu, i Ekumenski patrijarhat, koji se nakon
stvaranja Bugarskog egzarhata protivio pojavi jo jednog patrijarhata na Balkanu, koji bi
mu oslabio poloaj. Budui da Monarhija i Ekumenski patrijarhat nisu prihvaali ponovno
oivljavanje Peke patrijarije i podvrgavanje Pravoslavne crkve u BiH njezinoj vlasti,
Vranki je zakljuio da su srpskopravoslavni krugovi u zemlji zapravo eljeli istaknuti duboko nezadovoljstvo politikim rjeenjem u BiH i onemoguiti uspjeh austrijske politike,
a ne urediti crkvene odnose. Naime, politiki poloaj BiH nije omoguavao Ekumenskom
patrijarhatu bilo kakvu odluku o ureenju srpske patrijarije i proirenje jurisdikcije na
BiH, jer to crkveno-pravno nije bilo izvedivo budui da je formalno suveren te zemlje jo
bio sultan, a Srbija nije imala suvereno pravo na nju jer je de facto Monarhija raspolagala
dravnom vlau nad BiH. Srpskom beogradskom metropolitu Mihajlu nedostajali su crkvenopravni temelji kojima bi zahtijevao jurisdikciju nad BiH, a ni potpuna autokefalnost
Pravoslavne crkve u BiH nije bila ostvariva jer bi izazvala potpuno materijalno i crkvenopolitiko slabljenje Ekumenskog patrijarhata u oima pravoslavnog svijeta i osmanlijske
vlade. Jedina mogunost bila je reorganizirati Pravoslavnu crkvu tako da ouva unutranju
autonomiju i prizna naelnu jurisdikciju ekumenskog patrijarha, ali Vranki je procijenio
kako su pregovori u Carigradu doli prekasno da bi Be za sebe pridobio srpsko-pravoslavne vjernike u BiH jer se pravoslavni predstavnici nisu bili spremni odrei postojee
autonomije u kolstvu i liturgiji niti prihvatiti da im vladar druge vjere imenuje uitelje,
sveenstvo i episkope, iako vlasti nisu tedjele sredstva za poboljanje obrazovnog, materijalnog i politikog poloaja sveenstva kako bi ga pridobile na svoju stranu. Njihovo
odbijanje mogunosti da vladar imenuje nove episkope temeljilo se na uvjerenju da e
preko njih vladar pokuati iriti uniju ili ak pravoslavce prevesti na katolianstvo.37
Vranki je puno opirnije od ostalih autora analizirao borbu za vjersku i prosvjetnu autonomiju i autonomiju Pravoslavne crkve u BiH, koja je, prema njegovu miljenju, otkrivala stvarne politike ciljeve srpskopravoslavne zajednice, a koje nove vlasti nisu odmah
prepoznale. Postojee srpsko-pravoslavne kole iz osmanskog doba vlada je drala nepri-

37

ISTI, nav. dj., 99111, 126134, 174194, 196201.

49

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

mjerenima jer nisu sliile na konfesionalne kole uobiajene u ostatku Monarhije, nego
su zapravo bile nacionalne kole s religijskim premazom, koje su teile ojaati i iriti
kulturu, svijest i nacionalni osjeaj srpskog naroda, emu je trebao sluiti naziv srpsko-pravoslavni, koji vlada nije prihvaala. Srpsko-pravoslavne crkvene opine u dravnim interkonfesionalnim kolama vidjele su pak opasnost za svoj utjecaj i autonomiju, a
zabrinutost je izazvala i odluka da se jezik zove bosanskim, jer radi ravnotee vlada nije
prihvatila naziv srpsko-pravoslavni, nego istono-pravoslavni. Vranki je zakljuio da su
crkvene i kolske opine zapravo nastojale izgraditi neku vrstu legalizirane opozicije kako
bi izborile nacionalna prava, to ostale konfesionalne zajednice nisu uspjele, naglasivi da
su vlastima dravni nadzor nad srpsko-pravoslavnim kolama, kvaliteta nastavnog osoblja
i udbenici bili nerjeiv problem, jer one nisu u poetku imale nikakve upute kako se
postaviti prema konfesionalnim kolama, nego su prihvatile njihove statute. Time su si
ograniile mogunost nadzora nad njima jer je uitelje, koji su veinom dolazili iz Vojvodine te iz Slavonije, Like i Dalmacije, karakteriziralo uvjerenje da moraju uiniti sve
mogue za spas navodno ugroenoga vjerskog, nacionalnog i kulturnog bia Srba u BiH.
Vlasti su znale da su bili proeti velikosrpskim zamislima, pa su neke i vraale natrag, ali s
njima su stizali i udbenici na irilici s problematinim tezama iz povijesti, srpskog jezika
i zemljopisa, pa je zbog pokatkad izrazito protukatolikih i protumuslimanskih stavova u
udbenicima morala reagirati i vlada, koja je svim kolama odredila iste udbenike bez
obzira jesu li konfesionalne ili dravne. Vranki je upozorio da je zbog nejasnih smjernica
i pristranih odluka niih razina vlasti ugarska vlada kreirala neprijateljsku sliku o sebi i
time jaala propagandu srpskih krugova u junoj Ugarskoj i Srbiji, to su opet koristili
liberalni i protukatoliki krugovi u Monarhiji za borbu protiv te iste drave i njezina oslonca, Katolike crkve. Broj srpskopravoslavnih kola stagnirao je do 1905. godine pootravanjem uvjeta za njihovo otvaranje i postavljanjem uvjeta za odgovarajuom strunou
nastavnikog kadra zaposlenog u njima, ali donoenjem crkvenog statuta kojim su stekle
visok stupanj autonomije znatno su porasle do Prvoga svjetskog rata. Izbijanjem rata kole
su zabranjene kao rasadita netrpeljivosti prema Monarhiji, a pred kraj rata njihovo ponovno otvaranje nije uspjelo jer su vlasti ocijenile da je tijekom veleizdajnikih procesa do
izraaja doao njihov protudinastiki, agitatorski i subverzivni karakter.38
Vranki je istaknuo da su se u posljednjim desetljeima 19. stoljea laici srpsko-pravoslavnih opina u BiH nametnuli kao samosvjesni zagovornici crkvenih, nacionalnih i politikih interesa pravoslavnih krana pod austrougarskom vlau, i u SPC-u su pronali
oslonac za provedbu svojih politikih ciljeva i brigu za kulturna dobra i u kolstvu i ostalim udrugama, tj. stvoren je adaptirani nastavak miletskog sustava u jednom postmodernom drutvu. Upozorio je da su se napetosti izmeu nove vlasti i pravoslavnih crkvenih
opina razvijale u nekoliko faza, pa su u poetku bile lokalnog karaktera i ograniene na
partikularne interese odreene crkvene opine, ali nakon 1886. godine i otvorenoga vladinog podupiranja muslimanskih, tzv. bonjakih interesa, meu srpsko-pravoslavnima
pojavilo se zvono na uzbunu. Otkazivanje Tajne konvencije otvorilo je vrata politikim,
nacionalnim i vjerskim manifestacijama koje e tijekom dva desetljea potresati bosan-

38

50

ISTI, nav. dj., 221234.

CCP 62 (2008.), str. 2962

skohercegovako drutvo, u emu su prednjaili predstavnici mostarske crkvene opine.

Oni su pod krinkom borbe za ouvanje crkvene i prosvjetne autonomije najagilnije radili
na ujedinjenju s Crnom Gorom ili Srbijom, a njihova je akcija bila prvi korak prema dobro
pripremljenim akcijama, koje e se kasnije proiriti na cijelu zemlju. Tijekom Kllayeva
upravljanja oni su s predstavnicima sarajevske crkvene opine upuivali vladaru nekoliko
memoranduma s pritubama o krenju autonomnih prava Pravoslavne crkve, vladu optuili za dodjeljivanje povlatenog poloaja Katolikoj crkvi i za katoliku propagandu te
traili doputanje saziva zemaljske skuptine svih srpsko-pravoslavnih crkvenih i kolskih
opina u Sarajevu. Takvo ponaanje povealo je ugled i samouvjerenost laikih radikalnih
voa pokreta za crkvenu i prosvjetnu autonomiju kod srpsko-pravoslavnog stanovnitva
i dijela crkvene hijerarhije, a Kllay i zemaljska vlada odbijali su te optube i odgovorili
brojanim podacima o ulaganjima u Pravoslavnu crkvu, prema kojima je ona zahvaljujui
novoj vlasti puno vie napredovala nego u vrijeme Osmanskog Carstva. Vranki je napomenuo da je tezu austrougarske vlade i lojalnih pravoslavnih metropolita o politikom
motiviranju i pomaganju cijeloga pokreta za crkvenom i kolskom autonomijom iz inozemstva, Rusije, Srbije i Crne Gore potvrdila intervencija laikih predstavnika kod ruskog
cara Nikole II., ime je prvi put jedna velika sila otvoreno upozorena na navodno teki
poloaj pravoslavaca i njihove Crkve u BiH.39
No dogovor o novome crkvenom statutu iz 1905. godine privolio je samo starije i konzervativnije voe na dugotrajnu suradnju sa Zemaljskom vladom, ali ne i mlade intelektualce,
kolovane u Monarhiji, koji su u njemu vidjeli samo korak prema rjeenju politikih, nacionalnih i privrednih problema srpsko-pravoslavnih u BiH. Naime, borba crkvenih opina
za crkvenu i prosvjetnu autonomiju bila je borba za opu stvar i stilizirala je borbu srpskog
naroda i srpske Crkve za osloboenje, ali nije bilo jasno gdje ta sloboda poinje, a gdje zavrava. Postignutu autonomiju, koja je za stariju generaciju znaila krunu desetogodinje
borbe, mladi srpski intelektualci drali su izdajom politikih i privrednih interesa srpskog
naroda u BiH, a voe srpskog naroda u BiH zakljuili su da nakon zavretka borbe za prosvjetnu autonomiju treba nastaviti borbu za politiku autonomiju zemlje, koja bi se mogla
ostvariti samo punom suradnjom s muslimanima. Napomenuvi da se zbog popustljivosti
zajednikog ministra financija Buriana Srbima ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske
Monarhije Aehrental odluio aneksijom BiH onemoguiti srpske zahtjeve za velikom Srbijom, Vranki je upozorio da je ta politika u Njemakoj i meu prijateljski nastrojenim
Slavenima bila pozdravljena, ali je u Rusiji, Srbiji i meu Slavenima koji nisu bili naklonjeni Monarhiji izazvala protivljenje. Neuvaavanje politikih interesa onih Slavena koji
su ostali vjerni Monarhiji i sustavno podupiranje Srba u Hrvatskoj, BiH i junoj Ugarskoj
dovelo je do nestajanja tradicionalnog povjerenja Hrvata u Monarhiju i spremnosti da se
u koaliciji sa Srbima pronae junoslavensko rjeenje izvan nje. Istodobno su srpski politiari u BiH i Kraljevini Srbiji u politici udovoljavanja njihovim zahtjevima i u slabom
suprotstavljanju Monarhije velikosrpskim planovima vidjeli njezinu slabost, u to su ih
uvjerili i postupci austrougarskih vlasti tijekom posljednih etiriju godina prije izbijanja
rata. Tek je sarajevski atentat pokopao ideju austro-ugarskih politiara da e poputanjem

39

ISTI, nav. dj., 240282.

51

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

zahtjevima srpskopravoslavnu zajednicu pridobiti za miran suivot u Bosni unutar okvira

Habsburke Monarhije te uvjerio vladajue politiare da je veina vodeih srpskih politiara u BiH nakon stjecanja crkvene i prosvjetne autonomije radila na ostvarivanju njihovih velikosrpskih ciljeva i da veina bosanskohercegovakih pravoslavaca nije nikad
prihvatila austrougarsku vlast. Zato su beki politiki krugovi i uprava u BiH ponaanje
srpskopravoslavnih i njihove Crkve gledali kao veleizdaju, a Zemaljska vlada je istupe
crkvenih predstavnika doivjela kao politiku propagandu i odgovorila stroijim nadzorom nad njezinim slubenicima. Tijekom rata SPC u BiH bio je pod pritiscima; sveenici,
uitelji i ugledni pojedinci kanjavani su zbog veleizdaje i velikosrpskog djelovanja, a
srpsko-pravoslavne kole bile su zabranjene, to je znailo i njihov kraj u BiH. Budui da
je SPC tek 1931. dobio ustav iz kojeg su potpuno ieznuli autonomni i laicistiki elementi, a da na to laici i klerici u BiH, koji su se pred malo vremena borili svim sredstvima za
autonomna prava, uope nisu reagirali, Vranki je zakljuio da su srpski politiari u BiH
odigrali glavnu ulogu u stvaranju preduvjeta za utjelovljenje BiH u novu dravnu tvorevinu, ali da to nije provedeno na temelju ravnopravnosti triju glavnih vjerskih zajednica u
BiH, nego na ostvarenju velikosrpske ideje, kojoj je pravoslavlje uvelike pridonijelo.40
Vranki je paradoksom tadanje politike nazvao nastojanja pravoslavnih drava da
Osmanlije istjeraju iz Europe, ne brinui previe da time smanjuju jurisdikcijsko podruje
carigradskoga ekumenskog patrijarha na Balkanu, pa se borbom za ouvanje jurisdikcije
na Balkanu Ekumenski patrijarhat borio za opstanak, koji je jamila katolika Austro-Ugarska Monarhija zagovarajui odravanje statusa quo. Nie sveenstvo u potlaenim
zemljama na Balkanu podravalo je nacionalne tenje i protuosmanske planove jer je
ouvanje pravoslavlja vidjelo jedino u vjerski homogenim dravama s dravnim crkvama,
a ne u reformiranomu liberalnomu Osmanskom Carstvu. Bosanskohercegovaki Srbi u
habsburkoj politici vidjeli su razlog neostvarenja svojih velikosrpskih planova i zato su
postupci i dostignua austrougarske uprave, koji su u oima objektivnih promatraa ili u
korist Srpsko-pravoslavne crkve, kod Srba i onda i danas negativno ocjenjivani kao protusrpski i protupravoslavni. Vranki je odbacio tezu da je glavni oslonac austrougarskim
vlastima u BiH bio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i tu ulogu pripisao franjevcima,
istaknuvi da se to Stadleru pripisivalo iz ideolokih razloga u ruskom, srpskom, mladoekom tisku i liberalnom tisku Monarhije. Upozorio je da dolazak isusovaca nije bila
nikakva ciljana katolika propaganda kojom bi se irile katolike ideje meu pravoslavcima i muslimanima, nego se to inilo zbog potrebe za obrazovanjem svjetovnog sveenstva, i djelatnost isusovaca bila je unutarcrkvena, a u bosanskohercegovakom drutvu,
koje je samo po sebi bilo konzervativno, optube protiv isusovaca da su reakcionarni i
konspirativni nisu mogle imati odjeka jer je ono bilo strogo konfesionalno i nacionalno,
ustrojeno prema staroj osmanskoj tradiciji. Zato nije ni moglo doi do ideolokih sukoba
unutar samog drutva, a dodatno jaanje jedne konfesije, primjerice katolike, stvaranjem
novih redova nije promatrano kao unutarnja stvar Katolike crkve, nego kao napad protiv
pravoslavaca i muslimana. Tako su razmiljali i franjevci, koji su se bojali gubitka moi
jaanjem poloaja isusovaca, a sredinje vlasti u Beu i Peti bile su protiv svakog misionarenja, prozelitizma i protiv svake akcije koja se mogla protumaiti kao prozelitizam.
40

52

ISTI, nav. dj., 283290, 295305, 307313.

CCP 62 (2008.), str. 2962

Zato su cenzurirale Stadlerove upute o katolikim kolama i konverzijama, zabranjivale

polemike s pravoslavnim metropolitima te prijeile prihvaanje zakona o konverzijama
koji je mogao omoguiti slobodnu promjenu vjeroispovijesti. Srpsko-pravoslavni su uivali veliku panju jer je Tajnom konvencijom Srbija Monarhiji dala slobodne ruke u BiH,
dok se Beograd nadao mogunosti ekspanzije prema jugu, pa su ciljevi bosanskohercegovakih Srba preutno tolerirani. Oni su dva desetljea srbizirali gradsko stanovnitvo i
pridobili muslimane za saveznike, s tom razlikom da su se Srbi nadali da e autonomija
BiH biti zaobilazni put da bi zemlja kasnije pripala Srbiji, a muslimani su se nadali prikljuenju Osmanskom Carstvu. Pomaganjem franjevaca, zagovornika autonomije zemlje,
vlasti su se nadale umiriti Srbe te istodobno onemoguiti zagovornike njezina prikljuenja
Hrvatskoj, ponajprije Stadlera, ija su nastojanja bojkotirana, a suradnja s muslimanima
vrlo vjeto je onemoguavana. Iz tih je injenica Vranki zakljuio da je vladina vjerska
politika prema Katolikoj crkvi i hrvatskom narodu u BiH voena prema istim naelima
kao i u susjednima Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a prema SPC-u su politiku uvjetovali
i odnosi sa Srbijom i Rusijom. Takav pristup stvorio je i neoekivane koalicijske odnose
Bea i Fanara protiv vodeih pravoslavnih opozicionara te Rimske kurije i carskih ministara, kao i protiv interesa katolika u BiH, pa je austrougarska politika prema Pravoslavnoj
i Katolikoj crkvi u BiH bila logian nastavak tradicionalnih politikih, kulturnih i nacionalnih veza u okviru meusobno zategnutih politikih odnosa izmeu Bea, Carigrada,
Sankt Petersburga i Rima.41
Drugo vrlo opseno djelo koje je obuhvatilo i Pravoslavnu crkvu u BiH tijekom austrougarske vladavine jest monografija Z. Grijaka o politikom djelovanju vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera iz 2001. godine.42 Napomenuvi da Rim nije prihvaao crkveni
preustroj u BiH iz obzira prema interesima Monarhije, jer je takav korak mogao izazvati
fanatizam kod pravoslavnog puanstva, autor je upozorio da se austrijska politika ravnotee kosila i s planovima pape Leona XIII. o uniji pravoslavnih balkanskih crkava s
Katolikom crkvom. Radi lake kontrole djelatnosti Katolike crkve u BiH, Monarhija
je inzistirala samo na jednoj biskupiji, opravdavajui taj zahtjev nedovoljnim sredstvima,
a pravi razlog takvog stava bio je politiki interes, odnosno obzir prema pravoslavcima,
koji su, iako najbrojniji, imali samo tri episkopa. Grijak je istaknuo da su meu pravoslavnim velikodostojnicima utjecajniji bili protivnici podreivanja Pravoslavne crkve u
BiH Karlovakoj mitropoliji, to su podravale i Kraljevina Srbija i preteni dio politikih predstavnika Srba u Monarhiji, kojima je protivljenje aneksiji BiH bilo sastavnim
dijelom politikih programa. Novouspostavljena srpsko-pravoslavna hijerarhija srpsko
stanovnitvo BiH sustavno je udaljavala od Monarhije posredujui mu velikosrpske ideje
poistovjeivanjem vjerske i nacionalne pripadnosti, emu je pridonosio i srpski tisak, a
promidbu su provodili i uitelji konfesionalnih kola koji su u BiH dolazili iz Novog
Sada i posredovali izmeu stranke Svetozara Miletia u Vojvodini i srpskih nacionalista u
BiH. Iako su austrijske vlasti htjele podvrgavanjem Pravoslavne crkve u BiH Karlovakoj
mitropoliji pod vodstvom dinastiji odanog Germana Anelia pretvoriti bosanskohercegovake pravoslavce u dravotvorni element, Grijak je naveo da su mnogi stranci primijetili
41
42

ISTI, nav. dj., 750764.

Zoran GRIJAK, Politika djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001.

53

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

kako je nemogue pridobiti pravoslavno bosansko puanstvo za uniju zbog velike mrnje
prema latinima, koje je svojim pravim poglavarom dralo samo ruskog cara. Pravoslavni krani u BiH, zahvaljujui djelovanju sarajevskog mitropolita Save Kosanovia,
ve od poetka osamdesetih godina 19. stoljea doivljavali su Monarhiju kao produenu
ruku Rima koja ugroava njihovu vjersku opstojnost jer su vladar i preteni dio njegovih
podanika bili katolici, to je hijerarhija SPC-a koristila za poticanje osjeaja ugroenosti
i mrnje prema Katolikoj crkvi i Monarhiji. No vlasti nisu zauzele vrsto stajalite u
procjeni Kosanovieve lojalnosti, iako su imale razne dokaze o njegovu tretiranju Monarhije i Katolike crkve kao neprijatelja srpstva i pravoslavlja i povezanosti sa srpskim
nacionalnim pokretom u Monarhiji. Grijak je odbacio opeprihvaenu tvrdnju u historiografiji da je Tajna konvencija s Monarhijom onemoguila otvoreno djelovanje srpske
propagande iz Srbije, upozorivi da je osim srpskog tiska u Monarhiji okrunicu prenio
tisak i u Kraljevini Srbiji s opsenim politikim komentarima u kojima su BiH otvoreno
proglaene srpskim zemljama, a uvid u tisak kojim je popraena Kosanovieva okrunica
potvrdio je iroke mogunosti propagandnog djelovanja protiv Monarhije u Kraljevini
Srbiji i dok je na snazi bila Tajna konvencija. Biskup J. Strossmayer okrunicu je doivio
kao odraz postojeih protukatolikih i protuhrvatskih ideja srpsko-pravoslavnih episkopa u Monarhiji i BiH, opasnih za ideju o uniji pravoslavnih crkava na Balkanu i njegov
junoslavenski program, ali autorom okrunice nije drao Kosanovia, nego karlovakog
mitropolita Teofana ivkovia i njegova brata Jovana, koji je bio hrvatsko-slavonski predstojnik za unutarnje poslove. Prema Grijakovu miljenju, polemika izmeu Kosanovia i
katolikih biskupa zadirala je u osnove austrougarske vjerske politike u BiH, kojoj je cilj
bio BiH dravnopravno ukljuiti u Monarhiju i dominirati Balkanom, ali Kosanovi nije
otvoreno smio priznati da su austrougarski interesi proturjeili srpskim interesima, to su
napominjali listovi u Kraljevini Srbiji. Na temelju toga Grijak je zakljuio da austrougarskim politikim imbenicima tada jo nije bila dovoljno transparentna uloga SPC-a u
promicanju velikosrpskoga projekta meu Srbima u Monarhiji ni koordinirano djelovanje
najviih pravoslavnih velikodostojnika na ostvarivanju tog projekta, to je bilo jasno Stadleru. Kosanovi je naao potporu u nacionalistikim krugovima u Beogradu. Listovi u Srbiji njegovu su ostavku popratili optubama na raun vjerske politike u BiH, tj. unitenje
pravoslavlja predstavili su kao unitenje patriotizma kako bi Monarhija lake anektirala
srpske pokrajine BiH, a Kosanovi je zapravo naglaavanjem starih privilegija Pravoslavne crkve u BiH teio umanjiti vanost konvencije izmeu Carigradske patrijarije
i Monarhije o ustroju Pravoslavne crkve radi ogranienja utjecaja austrougarskih vlasti
na njezino djelovanje.43 Grijak je pogrenom drao i politiku austrougarskih vlasti da samovoljno odreuju kada je noenje nacionalnih simbola bilo demonstracija koja izaziva
pripadnike drugih vjeroispovijesti i remeti javni red i mir, a kada nije, jer je ona omoguila
proteiranje Srba, a rimokatolici su bili kanjavani ako bi nosili trobojne trake. Time je
naruavan ugled Monarhije kod najutjecajnijih predstavnika hrvatskoga katolikog puanstva jer se vlasti ni u praksi nisu dosljedno drale neutralnog pravca, nego su dopustile
uporabu srpsko-pravoslavnog imena 1887. godine. Takva politika tetila je Monarhiji jer
je vodila udruivanju Srba i muslimana, koji nisu bili spremni zadovoljiti se koncesijama,
43

54

ISTI, nav. dj., 51, 78, 85, 139146, 229243.

CCP 62 (2008.), str. 2962

jer su Srbi teili politikom udruivanju sa Srbima iz Kraljevine Srbije, a muslimani autonomnom poloaju BiH unutar Osmanskog Carstva. To se moglo postii djelovanjem meu
pravoslavcima i muslimanima da zamrze Monarhiju te uvjeravanjem europske javnosti da
Austro-Ugarska Monarhija nije sposobna u smislu povjerenog joj mandata uvesti mir u
okupiranim pokrajinama.44
Grijak je naglasio da su austrijske vlasti gotovo svaki Stadlerov prijedlog za izjednaavanjem poloaja Katolike crkve s poloajem Pravoslavne crkve doivljavale kao jaanje njezina poloaja, koje bi poremetilo proklamirano naelo meuvjerske ravnotee, pa
su odbacivale sve Stadlerove prijedloge. Njegov prijedlog za odravanje provincijalnog
koncila u Sarajevu 1902. godine ocijenjen je politiki opasnim jer su na njemu osim
biskupa bosansko-hercegovake provincije trebali sudjelovati i biskupi i teolozi Hrvatsko-slavonske metropolije, a to je protumaeno kao Stadlerova politika demonstracija
radi pruanja potpore hrvatskog episkopata zahtjevu ujedinjene oporbe iz 1894. godine
za povezivanje hrvatskih zemalja i BiH. Stadler je drao da su se ostvarenjem srpske
vjerske i prosvjetne autonomije Katolika crkva i vjernici nali u neravnopravnom poloaju, i zatraio da i ona dobije poloaj kakav je dobila Pravoslavna crkva, odnosno
da budu osnovane rimokatolike biskupije u Trebinju i Tuzli i grkokatolika biskupija
u Sarajevu radi stvaranja ravnotee s Pravoslavnom crkvom kad je u Banjoj Luci utemeljena pravoslavna episkopija i zbog potrebe katolike veine u Posavini. Utemeljenje grkokatolike biskupije Stadler je zagovarao zbog prisutnosti brojnih grkokatolika
Ukrajinaca (Rusina), koji su se naselili u dva kolonizacijska vala, za koje je Stadler
strahovao da e zbog udaljenosti Krievake grkokatolike biskupije, nedostatka sveenstva i izmijeanosti s pravoslavcima prelaziti na pravoslavlje. Grijak je ustvrdio da
je L. akovi u svojoj knjizi obradio taj problem s crkveno-pravne i materijalne strane,
ali da nije istraio politike uzroke otpora austrougarskih vlasti uspostavi grkokatolike
eparhije, koje su ponajprije vodile rauna o vjerskoj osjetljivosti veinskoga pravoslavnog puanstva zbog netrpeljivosti pravoslavnih velikodostojnika prema grkokatolicima
i njihove stalne optube da ih Katolika crkva eli pounijatiti. Drei povremene boravke katolikih velikodostojnika i sveenika iz Hrvatske opasnima za provedbu politike
vjerske i nacionalne ravnotee, vlasti su onemoguile dolazak krievakog grkokatolikog biskupa J. Drohobeczkog u Sarajevo zbog straha da bi pravoslavna propaganda
njegov dolazak mogla iskoristiti za optube da vlasti potiu konverzije pravoslavaca.
Protivile su se i naseljevanju grkokatoliih Ukrajinaca u Bosnu strahujui od njihova
prelaska na pravoslavlje te osnivanju grkokatolike hijerarhije zbog politikog obzira
prema Srbima, drei da bi takve odluke potaknule jo eu propagandu pravoslavnih
biskupa. Voen politikim kriterijima, Be je odbio i Stadlerov prijedlog o autonomnom
ustroju Katolike crkve u BiH iz 1907. godine jer je Monarhija pripremala aneksiju BiH,
pa je Dvor izbjegavao odluke koje bi jo vie izazvale SPC.45
Drugo bitno podruje u vjerskim odnosima koje je Grijak analizirao bili su Stadlerovi
prijedlozi o konverzijama na katolicizam, za koje su optuivane austrijske vlasti, a one su
morale opovrgnuti vijesti o nametanju unije pravoslavcima zbog opasnosti od irenja pro44
45

ISTI, nav. dj., 142144, 152156, 168176.

ISTI, nav. dj., 212226.

55

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

tumonarhijskog raspoloenja meu Srbima. Grijak je tvrdnje o namjeri nametanja unije

pravoslavcima uz pomo upravitelja Karlovake metropolije Germana Anelia povezao
sa srpskim politikim i crkvenim krugovima koji su kod bosansko-hercegovakih pravoslavaca htjeli odravati osjeaj stalne vjerske ugroenosti i istodobno iznudili ustupke za
koritenje nacionalno-vjerskih (srpsko-pravoslavnih) simbola, koje nisu smjeli koristiti
katolici i muslimani. No austrougarske su se vlasti odluile za politiki pragmatizam glede
konverzija na katolicizam i time naruile naelo vjerske ravnopravnosti na tetu katolika,
preko ijih se zahtjeva olako prelazilo, a vlada je zbog stjecanja dojma da ne favorizira
katolike dozvolila i uprabu srpskih imena mjeseci i obvezno uenje irilice u koalma.
Zato je i Strossmayer, koji je raunao da bi uspjena konverzija muslimana na katolianstvo poticajno djelovala i na pravoslavne krane u BiH da prihvate uniju, primijetio da
vlasti nisu pomiljale na izjednaavanje katolika, pravoslavaca i muslimana, nego da je to
bilo politiki motivirano. Strossmayer je najveim protivnicima unije drao Maare, koji
su u njoj vidjeli slavensku i junoslavensku politiku sastavnicu, proturjenu maarskim
planovima za uvrtavanjem Bosne i Hercegovine u ugarsku polovicu Monarhije, pa su
se okrenuli muslimanima i titili njihov privilegirani poloaj. To je Strossmayera navelo
na zakljuak da su austrougarske vlasti suavale mogunosti konverzija na katolicizam
potaknute ne samo protuhrvatskim nego i protukatolikim raspoloenjem protestanata iz
najviih organa uprave. Strossmayerove i Stadlerove razliite stavove o odnosima izmeu Crkve i drave Grijak je objasnio odgojem u razliitim teolokim tradicijama: Strossmayer je kolovan u ozraju jozefinistikih i liberalno-katolikih tradicija uoi revolucije
1848./1849., a Stadler u ozraju obnovljene neoskolastike, prema kojoj je pojedinac bio
duan iskazivati lojalnost objema institucijama, Crkvi i dravi, dok djeluju skladno, a u
sluaju spora izmeu njih, lojalnost je trebalo iskazati Crkvi kao nadreenoj instituciji
koja se brine za njegovo vjeno spasenje. Zato Stadler nije bio spreman prihvatiti da vlasti
odluuju o sluajevima konverzija na katolicizam od sluaja do sluaja, ne vodei rauna
o obraeniku i njegovoj volji, tj. s mogunou sprjeavanja konverzije od strane vlasti
koje bi to procijenile politiki oportunim jer su se vlasti u pitanju konverzija na katolicizam redovito stavljale na stranu vjerske zajednice iz koje je potjecao obraenik. Stadler
je imao potporu Svete Stolice u inzistiranju na potivanju naela slobodnog izbora, koji
proizlazi iz slobode pojedinca, to je bilo izvor napetosti u odnosima Bea i Rima, ali i
Stadleru prualo moralnu potporu i zatitu od mogueg procesuiranja zbog nepridravanja sekularnog zakona o konverzijama. Zanimljivo je da je Grijak, analizirajui elaborat
zemaljskog poglavara J. Appela ministru Kllaju iz 1890. godine, istaknuo neodrivost
historiografske teze da austrougarske vlasti nisu bile svjesne kakvu je opasnost srpski
nacionalni pokret predstavljao opstanku Monarhije, i zakljuio da su u planovima o rjeenju meuvjerskih i meunacionalnih pitanja polazili od dvojbene premise da e savez
Monarhiji odanih Hrvata i muslimana postii poputajui gospodarski najsnanijim muslimanima. Pretpostavka da e muslimani postati dravotvorni element i da e se u vlastitom
interesu odluiti za suradnju s Hrvatima temeljila se na zamisli o dugoronoj prisutnosti
Monarhije u BiH, ali Grijak je napomenuo da Appelovo izvjee Stadleru nije prigovaralo
zbog konverzija muslimana na katolicizam, nego zbog neprikladnosti trenutka u kojem
se ono vodilo, jer su ih mogle potaknuti na suradnju sa Srbima. Austrougarske su vlasti
vjersku politiku zapravo oblikovale samo na temelju politikog pragmatizma, pri emu je
56

CCP 62 (2008.), str. 2962

stvaranje jamstva za odraavanje austrougarske vlasti u BiH bio glavni kriterij za prosudbu prihvatljivosti pojedinih rjeenja.46
Grijak je upozorio da Stadler i Strossmayer nisu imali jednaka shvaanja o doktrinarnim
pretpostavkama unije jer je Stadler drao da je prava Kristova Crkva mogla biti samo ona
koja je sauvala sve etiri glavne oznake Crkve: jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolsko
poslanje, dok je pravoslavne crkve drao i raskolnikima (izmatikima) i krivovjernima
(heretikima) jer im je jedinstvo prekinuto crkvenim raskolom, a jedinstvo vjere prekinuto
zbog dogmatskih razlika do kojih je dolo tijekom vremena. Stadlerova teoloka shvaanja poklapala su se sa stavovima sinjskog franjevca Ivana Markovia, prema kojem istone crkve nisu ispovijedale pravu vjeru jer su se protivile katolikim dogmama, pa se nisu
mogle zvati pravoslavnima, jer bi to znailo da su u posjedu prave vjere, nego samo grko-istone, koji je bio u slubenoj uporabi u Monarhiji. akovaki biskup Strossmayer,
meutim, drao je da je vjera Pravoslavne crkve samo raskolnika, ali ne i krivovjerna,
i jedinom vjerskom razlikom drao je pravoslavno nijekanje papina primata i nepogreivosti te istaknuo da Katolika crkva nije uvela nita novo dogmom o papinoj nezabludivosti, jer da su je posredno sadravala i djela crkvenih otaca koje priznaje i Pravoslavna
crkva. No Strossmayer je bio razoaran reakcijom pravoslavnih episkopa, koji su iznijeli
krajnje nepomirljiv stav prema ideji crkvene unije, istaknuvi da se Pravoslavna crkva razlikuje od Katolike crkve, koju su nazvali heretikom, i uputili poziv zapadnoj Crkvi da
odustane od zabluda. Grijak je upozorio na nepomirljivo dranje pravoslavnih teologa
prema sjediniteljskim nastojanjima Katolike crkve od druge polovine 19. stoljea, a njihove reakcije na katolike prijedloge izazvale su i polemike meu katolikim teolozima,
koje nisu dovele do prekida suradnje Stadlera i Strossmayera, jer su obojica suraivala na
ostvarenju konkretnih zadaa da se umanje obredne i druge razlike meu dvama crkvama.
Pravoslavni episkopi uope nisu odgovorili na prijedloge koji su teili postizanju jedinstva
crkava, a papinsko pismo o jedinstvu crkava osudili su carigradski patrijarh Antim VII.
i lanovi Sv. patrijarkog sinoda 1895. godine u okrunici koja je prevedena i na srpski
jezik, u kojoj se unija prihvaala samo na naelima pravoslavlja, tj. odluka prvih sedam
crkvenih sabora odranih do 9. stoljea. Grijak je zakljuio da za odbacivanje unije nisu
bile presudne samo dogmatske razlike izmeu Katolike i Pravoslavne crkve nego i dravotvorni, nacionalni element, te elementi obiajnosti prisutni u pravoslavnoj crkvenosti
i duhovnosti. Napomenuo je da je sinjski franjevac I. Markovi odgovornima za krivo,
tj. preoptimistino izvjetavanje pape o raspoloenju pravoslavnih crkava o mogunosti
unije drao neke inozemne zagovornike unije, Strossmayerove istomiljenike, koje nije
izravno spomenuo, te domae katolike velikodostojnike. Markovi je drao da su se oni
prepustili samozavaravanju i pretpostavljajui plemenitu tenju istini, odnosno elju za
unijom crkava ralanjivanju bitnih dogmatskih sporova, nisu zamjeivali stvarno neraspoloenje pravoslavne strane prema uniji, iako je i I. Krnjavi ocijenio da je Strossmayer
u Rim slao izvjea o pripravnosti pravoslavaca na uniju, kojima je pridavana velika vanost, a koja nisu odgovarala pravom stanju. Markovievo sagledavanje perspektive unije
Grijak je drao realnijim od Stadlerova i Strossmayerova, ali je istaknuo da Stadlerova

46

ISTI, nav. dj., 243250, 252255.

57

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

i Strossmayerova nastojanja nisu bila iskljuivo plod iluzija i fantazmagorija, nego su

bila na razini suvremenih promiljanja Rima o pitanju unije, na to nije utjecala injenica
da su bila popraena idealistikim zanosom. Grijak je isto tako ustvrdio da su austrougarske vlasti sa zakanjenjem posvetile pozornost Stadlerovu imenovanju apostolskim
delegatom za sjedinjenje crkava i da nisu odmah bile svjesne vanosti papine enciklike iz
1894. godine, ali da ni Monarhiji nije odgovaralo da Stadler glede unije postane najutjecajniji crkveni velikodostojnik ija bi jurisdikcija obuhvaala i pravoslavce u Hrvatskoj,
Slavoniji, Ugarskoj, Srbiji i Bugarskoj, pa mu je jurisdikciju ograniila na Vrhbosansku
nadbiskupiju. Odbacio je zakljuak graanskog doglavnika Kutschere kako je Stadleru
cilj bio masovno privoenje pravoslavnih na uniju zbog Stadlerova usporeivanja svoga
poloaja s poloajem kardinala Lepolda Kolonia krajem 17. stoljea, objasnivi da je
Stadler, usporeujui svoj poloaj s Kolonievim, zapravo elio istaknuti da je Monarhija
i u Kolonievo i u njegovo vrijeme ila na ruku SPC-u vodei rauna o svojoj balkanskoj i
istonoj politici, a da nikako nije predlagao masovne konverzije na katolianstvo. Problem
unije Stadler je iznio i prilikom boravka u Rimu 1910. godine, kada je neuspjeno traio
postizanje autonomije za Katoliku crkvu i imenovanje apostolskog vikara za grkokatolike u BiH. Time je htio neutralizirati negativne posljedice uspjene borbe muslimana i Srba
za vjersku autonomiju i osnaiti grkokatoliku crkvenu organizaciju koja bi sprijeila prijelaz unijata, poglavito Ukrajinaca, na pravoslavlje zbog slinosti njihova obreda s onim
u SPC-u, a nadao se da e se zbog identificiranja vjerske i nacionalne pripadnosti u BiH
katolici iz Monarhije politiki prikloniti Hrvatima. Zbog toga je i poticao kolonizaciju
grkokatolika, to vlasti nisu prihvaale, dok su Maari podravali nezadovoljne Srbe koji
su se protivili naseljavanju grkokatolikih Ukrajinaca.47
Analizirajui Stadlerovo politiko djelovanje Grijak je kao uzrok nepopularnosti politike
Hrvatsko-srpske koalicije u BiH naveo njezino odustajanje od zahtjeva za povezivanjem
Bosne i Hercegovine s Hrvatskom radi ostvarenja suradnje sa Srbima, a nacrt Hrvatske
katolike udruge, koju je potaknuo Stadler, predviao je na temelju hrvatskoga dravnog
prava sjedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, BiH i Istre u jedno autonomno dravno
tijelo spojeno s Monarhijom kao cjelinom. Stadler je predviao da bi hrvatsko-srpska
politika suradnja u Bosni znaila odustajanje od zahtjeva za sjedinjenjem BiH s Hrvatskom, to bi vodilo njezinu pripojenju Srbiji, pa je bio nepoudan i franjevcima zbog
velikohrvatstva i trijalizma, kao i politiarima u Hrvatskoj narodnoj zajednici, koje su
podravali Srbi i muslimani. Grijak nije drao opravdanim Pilarov prigovor Stadleru iz
1910 godine zbog nedovoljne razvijenosti nacionalne svijesti kod katolika u BiH, za razliku od pravoslavnog sveenstva, koje je uspjeno obavilo nacionalno osvjeivanje Srba,
naglasivi da je Stadler poticanjem politikog organiziranja Hrvata na katolikoj osnovi
samo uvaavao postojee injenice, a da su zakazali franjevci, koji su dulje poticali identifikaciju hrvatskog puanstva prema konfesionalnoj pripadnosti. Upozorio je da je i dr.
Iso Krnjavi, iako skloniji franjevcima, osuivao njihovo razilaenje sa Stadlerom, drei
Stadlerova politika stajalita o franjevcima opravdanima te da je politiko djelovanje
Hrvata u BiH trebalo utemeljiti na Stadlerovu frankovakom programu. Grijak se, za ra-

47

58

ISTI, nav. dj., 227229, 257277, 469, 505, 565.

CCP 62 (2008.), str. 2962

zliku od spominjanih autora, detaljnije osvrnuo i na esto isticane zahtjeve za Stadlerovim

smjenjivanjem u historiografiji, i napomenuo da su najei Stadlerovi oponenti u Hrvatskoj, Fran Folnegovi i Alojzije Boroa, traili njegovo uklanjanje iz BiH jo 1900. godine
nakon njegova zahtjeva za novim zakonom o konverzijama, kao i zbog njegova dranja u
svetojeronimskoj aferi, a zapravo se nisu slagali s njegovim politikim idejama o nainu
sjedinjenja BiH s Hrvatskom. akovaki biskup Strosmayer njegovo je premjetanje u
Rim 1901. godine na neko kardinalsko mjesto predlagao iz sasvim drugih razloga pretpostavljajui bi Stadler iz Rima mogao jo jae djelovati kao promicatelj hrvatskih nacionalnih i crkvenih interesa, dok su Maari htjeli 1903. godine iskoristiti sluaj konverzije
muslimanke Sale Sivri za Stadlerovo smjenjivanje, ali Rim ga nije smijenio procijenivi
da njegov angaman u pojedinim sluajevima konverzije nije spadao ni u crkvene ni u
graansko-pravne prijestupe. Zahtjev za smjenjivanjem iz 1912. godine poticali su u Rimu
austro-ugarsko veleposlanstvo i maarski politiki krugovi, koji su se nakon aneksije sve
vie oslanjali na Srbe u Bosni, a i franjevci su se nadali njegovu smjenjivanju. No analizirajui Stadlerov susret s Franjom Josipom I. i zajednikim ministrom financija Leonom
Bilinskim, Grijak je zakljuio da dosadanja teza o ustrajanju austro-ugarskih vlasti na
Stadlerovu smjenjivanju nije tona, nego da je austrijski Poljak Bilinski, nakon razgovora
sa Stadlerom, prepoznao njegovu proaustrijsku crtu i uvjerio se da bi njegovo uklanjanje
imalo ozbiljne posljedice za unutarnje prilike u Bosni i meu Austrijancima doivljeno
kao politiki ustupak maarskim ambicijama. Zahtjevi za Stadlerovim smjenjivanjem
koincidirali su sa zaotravanjem politikih prilika u BiH, odnosno udaljavanjem Srba i
Hrvata, a propagandom iz Srbije revolucionirali su se BiH i ostala podruja naseljena
Srbima, za to je srpska vlada koristila jugoslavensku nacionalistiku omladinu, kojoj
su pripadali i neki Hrvati. Neuspjeh Stadlerova smjenjivanja bio je neuspjeh i Zemaljske
vlade i franjevaca, koji su nastojali postaviti franjevca za vrhbosanskog nadbiskupa, a
pozitivni uinak pokuaja Stadlerova smjenjivanja bilo je razotkrivanje razliitih stajalita
Austrije i Ugarske o BiH.48
Grijak je napomenuo da su austrougarske vlasti imale iscrpne podatke o razgranatoj mrei
tajnih srpskih organizacija koje su u BiH djelovale na ostvarenju velikosrpskog programa,
a da su posebno aktivne bile sokolske organizacije i Crna ruka, koja je prema povjerljivim
austrijskim dokumentima iz 1913. pripremala atentate na istaknute politike osobe, meu
njima i nadbiskupa Stadlera, koji je smetao zbog trijalistike koncepcije ureenja Monarhije i koio priklanjanje hrvatskih politiara u BiH politici Hrvatsko-srpske koalicije.
Stadleru je bila jednako odbojna i ideja starevianske mladei da se hrvatska dravnost
ne moe provesti izolirano i od Monarhije i od Srbije, i stajalite Hrvatsko-srpske koalicije, jer je u njima vidio odstupanje od hrvatskoga dravnog prava kao osnove za ujedinjenje
hrvatskih zemalja, a pristajanje velikoaustrijskog kruga na rekonstrukciju dualistikog sustava bio je velik udarac za Stadlera, koji se na njega oslanjao, jer je to znailo naputanje
trijalizma. Grijak je zakljuio da je Stadlerova politika misao teila onemoguavanju
velikosrpskog plana o prikljuenju BiH Kraljevini Srbiji i bila protiv maarskih planova
uvrtenja BiH meu zemlje krune sv. Stjepana, pa je iskljuivala mogunost suradnje Srba

48

ISTI, nav. dj., 165176, 456463, 480489, 494512.

59

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

s muslimanima i oslanjanje na Maare. Kao pretpostavku konsolidiranja BiH u ratnim

uvjetima apelirao je za njezino ujedinjenje s Hrvatskom, drei da e se tek tada muslimani prestati kolebati izmeu Hrvata i Srba i poeti se hrvatski opredjeljivati. Stadler nije
prihvaao ni stvaranje tree junoslavenske jedinice u sklopu Monarhije, jer je u tome
vidio ostvarenje odluka tzv. Svibanjske deklaracije jugoslavenskog kluba u Carevinskom
vijeu, koju je shvaao kao pretpostavku za stvaranje neovisne junoslavenske drave
u uvjetima mogue destrukcije Monarhije. Najveim protivnicima Stadlerovih planova
Grijak je drao Maare, koji su Balkan shvaali kao svoje interesno podruje i zbog toga
onemoguili Stadlerov izbor za zagrebakog nadbiskupa, ali su, prema njegovu miljenju, Stadlerovu neuspjehu podjednako pridonijeli i austrijski politiari koji nisu dosljedno
zastupali trijalistiku koncepciju preustroja Monarhije, nego su je ponajprije koristili kao
sredstvo za obuzdavanje Maara.49
4. Zakljuak
Osvrnemo li se na zakljuke iznesene u analiziranim djelima, moemo primijetiti da su
se njihovi autori dosta razilazili u miljenjima o karakteru austrougarske vjerske politike
prema SPC-u i ciljevima kojima je teio. Veina autora sloila se da se Kllayeva politika
bonjatva temeljila na poricanju nacionalnih entiteta u BiH, to se oitovalo u administrativnom priznavanju samo vjerskih zajednica, da ta politika nije uspjela zbog uznapredovaloga nacionalnog buenja od sredine 19. stoljea u BiH te da je austrougarsko razdoblje
donijelo procvat srpskih crkvenih i kolskih opina i poboljalo poloaj Pravoslavne crkve, iako su vlasti doivljavale napade zbog navodnog favoriziranja Katolike crkve. No
o korijenima i ciljevima pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju pojavila su se razliita
miljenja, jer dok su ga autori koji su detaljnije analizirali odnos austrijskih vlasti prema
Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi (T. Vuki, P. Vranki i Z. Grijak) nazvali sredstvom provoenja srpske nacionalne politike kojoj je bio cilj ruenje austrougarske vlasti i pripajanje BiH Srbiji, ostali autori pojavu pokreta za vjersko-prosvjetnom autonomijom drali su
posljedicom austrougarske polititke ograniavanja autonomnih prava koje je pravoslavna
zajednica u BiH uivala jo pod osmanskom vlau, ne ulazei u detaljniju analizu stvarnih motiva kojima su se vodili elnici tog pokreta. I u procjeni vjerske politike austrougarskih vlasti prema Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi zakljuci trojice spomenutih autora, koji
su upozorili na favoriziranje pravoslavaca kao relativno veinskog stanovnitva i njihove
Crkve, na neutemeljenost optubi za provoenje unije i prozelitizam i na stroi odnos austrougarskih vlasti prema Katolikoj crkvi, razlikuju se od ostalih autora koji su ponavljali
stereotipnu priu o konverzijama kao uzroku javnih sukoba i Stadleru kao pokretau prisilnih konverzija, ali bez navoenja konkretnih primjera ili dublje analize austrougarske
vjerske politike. Ni o karakteru bosanskohercegovakog ustanka ne postoji potpuna suglasnost jer je, za razliku od veine autora koji su zakljuili da su politike snage djelovale u
okviru svesrpske ideologije, M. Hoare iznio tezu o njegovu bosanskome autonomistikom
karakteru i sudjelovanju bosanskih naroda u njemu, ali nije objasnio kako se ona uklapa
49

60

ISTI, nav. dj., 512526, 563565.

CCP 62 (2008.), str. 2962

u njegov zakljuak da su veliki ustanci balkanskih krana bili izravno usmjereni prema
muslimanskoj eliti i poprimili karakter pogroma. Gotovo svi navedeni autori isticali su
vanost miletskog sustava u Osmanskom Carstvu kao instrumenta za irenje srpskoga
nacionalnog identiteta na zapad i Peku patrijariju navodili kao nacionalnu srpsku instituciju, ali nisu objasnili zato je koncept moderne nacionalne drave razvijen meu viom
socijalnom klasom i crkvenim krugovima u junoj Ugarskoj, tj. na podruju Habsburke
Monarhije, dakle izvan Osmanskog Carstva, ako je Peka patrijarija irila srpski nacionalni osjeaj meu pravoslavcima pod osmanskom vlau. Neki autori neprecizno su
rabili pojmove etnika, vjerska i nacionalna zajednica, pa su u radovima poistovjeivali
etniku s vjerskom zajednicom tijekom ranoga novog vijeka, ili etniku s nacionalnom
zajednicom u 19. stoljeu, to pokazuje da problem ranonovovjekovnih identiteta i proces
pretvaranja vjerskih u nacionalne zajednice jo uvijek predstavljaju nedovoljno istraeno
podruje koje zahtijeva intenzivnija istraivanja. Moramo napomenuti da rezultate detaljnijih istraivanja o katoliko-pravoslavnim odnosima u BiH, religiji i politici tijekom
austrougarske vladavine, i politikom djelovanju sarajevskog nadbiskupa J. Stadlera, do
kojih su doli T. Vuki, P. Vranki i Z. Grijak, znanstvenici koji su se u novije vrijeme
bavili Bosnom i Hercegovinom najee nisu spominjali. Time je znanstvena javnost zakinuta za spoznaje koje mogu zasigurno izmijeniti postojee teze o vjerskoj i crkvenoj
povijesti BiH tijekom austrougarske vladavine, koje prevladavaju u strunoj literaturi.
No bez obzira na razloge zbog kojih rezultati istraivanja spomenutih znanstvenika nisu
privukli odgovorajuu pozornost strune javnosti, budua istraivanja ove problematike
nee biti mogue uspjeno provesti bez uvaavanja spoznaja koje su o crkvenoj i vjerskoj
politici u BiH tijekom austrougarske vladavine iznijeli navedeni autori.

Summary
SERBIAN ORTHODOX CHURCH IN BOSNIA AND HERZEGOVINA DURING
THE AUSTRO-HUNGARIAN GOVERNMENT, AS IT IS SEEN IN CONTEMPORARY
HISTORIOGRAPHY

In this article author analyses work of many historians, theologians, publicists, and other
researchers who had investigated position of the Serbian Orthodox Church during the
Austro-Hungarian rule in Bosnia and Herzegovina, and whose work was published in the
period from the 90s of the twentieth century until today. In his research author included
syntheses of BH history in which one can find descriptions of Austro-Hungarian attitude
towards religious matters and religious institutions of all confessional communities in Bosnia and Herzegovina. Author emphasizes that in these works one can find a considerable
diversity of estimations regarding this policy towards Catholic and Orthodox Churches.
Moreover, the same situation is visible regarding the valuation of the uprising in Bosnia
and Herzegovina, influence of the religious institutions on the national integrations and
education, or towards confessional communities in general. Furthermore, author finds out
61

Z. Kudeli, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini tijekom austrougarske vladavine u ...

that since terms like ethnic, religious and national community are not successfully determined many researchers did not use these notions properly; especially mixing ethnic and
confessional aspect during the seventeenth and eighteenth century, and jumbling religious
and national identities during the nineteenth century. By the same token, author stresses
that in all the examined works foundation of the Serbian nationality was connected with
Orthodoxy and jurisdictional subordination of Orthodox believers in Bosnia and Herzegovina to the Patriarchy in Pe (Pcs). However, these authors did not explain why this
concept of modern Serbian national state was developed and constructed among Serbian
higher class members and Orthodox circles in the southern Hungary, i.e. outside the Ottoman Empire, though all these works state that the Patriarchy of Pe had spread national
ideas among Orthodox Christians under the Ottoman rule. On the other hand, author of
this article emphasizes that in the historical syntheses historians, sociologists and others,
who had investigated Austro-Hungarian rule, repeated usual conclusions regarding the
Catholic proselytism, negative influence of Josip Stadler archbishop of Sarajevo, as well
as the obsolete conclusions regarding the relations among the members of three confessional communities, not taking into account recent investigations of Catholic-Orthodox
relations by T. Vukui, P. Vranki and Z. Grijak. At the end, author concludes that without
including these recent investigations any progress in our understanding of this period and
Austro-Hungarian rule in Bosnia and Herzegovina is simply impossible.
KEY WORDS: Bosnia and Herzegovina, Orthodox Church, Habsburg Monarchy,
Orthodoxy, Union, confessional structures, nationality, Serbs, religious and educational
authonomy.

62