Bata sljezove boje

Branko opi
Mukarci obino slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznaja u bojama kakav je bio
moj djed, e, takvog je bilo teko nai. Njegov spektar svodio se na svega etiri
osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je
ia dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: uto je, a kao i nije uto, nego neto
onako-i jest i nije.
Kako je na ovome naem arenom svijetu veina stvorenja i predmeta obojena i jest
i nije bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i
neprilika. U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noi, rascvetao bi se u
batici kraj nae kue crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je
u mirna sunana jutra zraio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmai ak ni
djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao majui se po dvoritu:
-Pazider ga, sva se bata modri kao ivit. Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je
negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da
bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu
batu da se crveni, i onda za tu godinu tako i vai: sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanovi, negdanji kradljivac sitne stoke, a pod starost
ispiutura i prialica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed
pria, on ti ga istom zaudjeno prekine:
-Otkud lisica crvena, kad je uta!
-Hm, uta?
-bei se djed. -ut je tvoj nos. Sava zabrinuto pipne svoj ruiasti baburast nos i
vrei:
-Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaa znaju da je uta, a ti . Savin svijet
prostire se do Bihaa, jer je ia nekoliko puta tamo leao u apsu, ali ak ni ti prostori
ne mogu da razuvjere mog djeda.
-Hm, Bihaa! I drugi su ljudi leali u bihakoj Kuli pa ne vele da je lisica uta. Bolje ti
je pij tu moju rakiju i uti, ne kvari mi unuadi. A unuad, nas troje, nabili se u oak
blizu staraca i ekamo kad e Sava zapoetm sa svojim lopovskim doivljajima.
Prepirka o bojama ba nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe
bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, ve na prvom koraku od
kue, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne kole. Negdje sredinom
godine uiteljica nam je priala o vuku, te ivi ovako, te hrani se onako, dok e ti
odjednom upitati:
-Djeco, ko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.

-Evo ga, Branko e nam kazati.

-Vuk je zelen!-okidoh ja ponosito. Uiteljica se tre i zaudjeno nadie obrve.
-Bog s tobom, dijete, gdje si to uo?
-Kae moj djed-odvalih ja samouvereno.
-Nije tano, vuk nije zelen.
-Jeste, zelen je!-neoekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk estitog djeda Rade.
Uiteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povue me za uvo.
-Kai ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro plaui
otklipsao sam toga dana kui i mrcajui ispriao djedu sve to se u koli dogodilo.
Ni slutio nisam kakva e se bura oko toga podii. ta! Pred itavim razredom
njegovog unuka, miljenca, tegliti za ui, a uvaenu starinu posprdno nazvati mudrim,
bolje reeno budalom! Dotle li smo doli? I jo rei da vuk nije zelen ve nekakav
hm! E, to ne moe tek tako proi. Sjutradan, puui poput guska, djed je doperjao
zajedno sa mnom u kolsko dvorite i pred svom djeurlijom razgalamio se na
uiteljicu:
-A je li ti, ikavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene zna kakav je vuk, a! Nije
zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, itavog vijeka s njima muku
muim, a ona ti tu Po turu bi tebe trebalo ovim tapom pa da se jednom naui
pameti. Izvika se djed, rasplaka se uiteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo
neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Ve sljedeeg jutra djeda otjerae andari.
Odsjedi starina sedam dana u sreskoj buvari, a kad se vrati, ublijedio i mualjiv, on
mi navee poprijeti prstom.
-A ti, jeziko, nek te ja jo jednom ujem da bleji kakav je ko pa u ti ja pokazati. Vuk
je zelen, heh! ta te se tie kakav je vuk.
-Pa kad me je ona pitala.
-Pitala te, hm! Imao si da uti pa kvit. Sljedeeg proljea, bujnog i kiovitog, sljez u
naoj bati rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu
tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za
sve cvijee ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana ve skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome
svijetu, a ja jo ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u
proljee iza nae potamnjele batenske ograde prosine neto ljupko, prozrano i
svijetlo pa ti se prosto plae, iako ne zna ni ta te boli ni ta si izgubio.
BATA SJEZOVE BOJE, Svejetlost: Sarajevo, 1999