See

discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.net/publication/27220799

Renata Jambrei Kirin: Dom i svijet

Article June 2009
Source: OAI

CITATIONS

READS

25

1 author:
Ana Maskalan
The Institute for Social Research, Croatia
12 PUBLICATIONS 1 CITATION
SEE PROFILE

All content following this page was uploaded by Ana Maskalan on 26 November 2016.
The user has requested enhancement of the downloaded file.

Recenzije i prikazi

Renata Jambrei Kirin

Dom i svijet
Zagreb, Centar za enske studije, 2008., 231 str.

Dom i svijet prva je autorska knjige Renate Jambrei Kirin, doktorice znanosti
i znanstvene suradnice u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Jambrei Kirin
autorica je velikoga broja znanstvenih lanaka objavljenih u hrvatskim i meunarodnim asopisima s temama egzilne enske knjievnosti, diskursa svjedoenja,
socijalistike kulture pamenja, povijesti ena i etnografije Domovinskog rata u
Hrvatskoj. Dom i svijet iscrpna je i kompleksna interdisciplinarna razrada navedenih tema koja, oslonjena na analizu diskursa, spaja feministiku etnografiju i
epistemologiju, postkolonijalnu historiografiju te kulturalnu analizu knjievnosti i
filma, a u pokuaju razmatranja ne samo utjecaja kulture pamenja na konstrukciju
rodnoga (enskoga) identiteta, ve i specifinoga utjecaja enskih memoarskih i
testimonijalnih glasova na pluralizam kulture pamenja.

Copyright 2009 Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu Institute for Social Research in Zagreb
Sva prava pridrana All rights reserved

i
Sociologija

U konstrukciji i odranju mita ratnoga iskustva autorica vidi simboliko sredite

ideoloke legitimacije i drutvene transcendencije politike vlasti, pri emu rodni
odnosi i rodne uloge postaju sredstva simbolikoga oroavanja neprijateljstava
nacionalnih ili ideolokih kolektiva, te rodne proizvodnje razliitih oblika drugosti, (ino)stranosti i (na)stranosti meu nepatriotskim mukarcima i enama unutar
svakoga od tih kolektiva. Uz interes za proces oroavanja neprijatelja autorica
je naglasak stavila na izuzetno zanimljiv fenomen dehistorizacije i domestifikacije
ena koji je uslijedio nakon tih dviju ratnih prijelomnica, a karakteristian je za
postkolonijalne nacije suoene s izazovima i paradoksima ambivalentne modernizacije globalnoga doba.

prostor

U sredite estogodinjega rada, iji je rezultat ova knjiga, autorica smjeta analizu
povijesti ena u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata i Domovinskoga rata, pri
emu interpretira rodne aspekte kolektivnoga i osobnoga (pri)kazivanja ratnoga
iskustva kao vanoga imbenika kulture pamenja. Za razliku od povijesne kulture
koja nastaje kao petrificirani rezultat obrazovnih, institucionalnih i ideolokih nastojanja oko jedinstva povijesnoga znanja u jednome drutvu, kultura pamenja
je ahistorijska i antihistorijska, potisnuta i subverzivna, medijalizirana i performativna, pod utjecajem kako osobnih i kolektivnih naracija tako i memorijskih gesti
u sklopu elitne i popularne kulture, muzeja revolucije, komemoracija, spomenpodruja, stripova, filmova, memoara i spomenika.

69

Sociologija i prostor, 47 (2009) 183 (1): 6973

Autorica pokuava odgovoriti na sljedea pitanja: 1. zato oroeni republikanski

imaginarij politike zajednice tako efikasno slui razliitim politikim projektima;
2. zato se sloeni i nepredvidljivi drutveni procesi, ba kao i oni povijesno dovreni, esto svode na konflikt ena i mukaraca; 3. zato dehistorizaciju ena
prati diferencijacija povijesnih subjekata na temelju njihove, iznova uspostavljene,
maskulinizacije i feminizacije; 4. kako spomenici, politiki rituali, muzejski postavi,
komemoracije i druge memorijske geste izostavljaju ene iz onoga to njemaka
teoretiarka knjievnosti i kulture Aleida Assmann zove rad na nacionalnom pamenju; 5. kako filmske reprezentacije oivljuju, ukidaju ili preoblikuju politiki potencijal povijesti; 6. u kojoj mjeri enski memoarski i testimonijalni glasovi aktivno
oblikuju pluralizam kulture pamenja?

Sociologija

prostor

Pri odgovoru na navedena pitanja Jambrei Kirin razmatra specifian utjecaj povijesnih naracija na formiranje identiteta, pri emu je mogue pronai zajednika
obiljeja i u ostalim postsocijalistikim i postkolonijalnim drutvima. Autorica tako
tvrdi da u malim narodima i manjinama koje se, opravdano ili ne, smatraju zakinutima geopolitikim podjelama nakon Drugoga svjetskog rata, a tee nacionalnom suverenitetu, pamenje postaje klju za nacionalnu obnovu putem restitucije
prolosti. Prolost se tako tretira kao oblik sekularne religije koja potie sentimentalnost, samozadovoljstvo ili samosaaljenje, tj. moralne zahtjeve za odtetom
prije nego kritian odnos prema prolosti. Autorica pritom smatra kako je za
razumijevanje postsocijalistike kulture nuan feministiki uvid u naine na koje
su ene smjetene (odnosno izmjetene) iz nacionalnih naracija, pri emu nezaobilaznim postaje oivljavanje sjeanja na ensku prolost. Kod toga zadatka potrebno je ujedno povui razliku izmeu enskoga sjeanja i pamenja jer je enama
tradicionalno pripadala uloga uvanja uspomena na mrtve, te briga o pogrebnim
obredima. U tom kontekstu ono to autoricu prvenstveno zanima je sposobnost
samooblikovanja enskoga identiteta na tokama presijecanja slubene i osobne,
politike i simbolike, knjievne i arhivske, revolucionarne i totalitarne suvremene
povijesti ena u Hrvatskoj.

70

Knjiga je sastavljena od pet cjelina, uz iscrpan popis izvora i literature, pregled sadraja na engleskom jeziku, s kazalom i autoriinom biografijom. Prvi dio nazvan
Moderne vestalke u kulturi pamenja Drugoga svjetskog rata predstavlja istraivanje
oroene politike pamenja Drugoga svjetskog rata koji je posluio kao sredite ideoloke legitimacije budue Titove jugoslavenske zajednice. Iako su ene nakon rata
postigle bolju drutvenu vidljivost, ostvarile su je prvenstveno kao nositeljice tradicionalnih uloga uvarica i uiteljica slubene povijesti i sudionica komemorativnih
rituala. Prilikom analize europskoga enskog ratnog iskustva autorica razlikuje dvije dominantne strategije (samo)odreivanja ena kao povijesnih subjekata: prva je
strategija odreivanja rodne ravnopravnosti afirmirana od marksistikih, socijaldemokratskih i enskih pokreta koju je posebno promicala proletersko-komunistika
propaganda glorifikacijom ena ratnica i heroina, dok se druga strategija odnosila
na isticanje rodne razliitosti u ijem su formiranju sudjelovali konzervativni i katoliki pokreti, te feministkinje druge i tree generacije. Premda su se oba koncepta
konkretizirala unutar ratom pogoena kolektiva, autorica na primjerima pokazuje

Recenzije i prikazi

kako jugoslavenski ideolozi, bez obzira na glasne pozive na rodnu emancipaciju i

ravnopravnu politiku reprezentaciju, nikad nisu prekinuli s tradicionalnim konzervativnim vrijednostima i postojeim vjerovanjima o prirodnom mjestu ene.
Napokon, tvrdi autorica, svaki diskurs utemeljen na mitu ratnoga iskustva, kao to
je bio onaj kojim se koristila jugoslavenska politika nakon Drugoga svjetskog rata,
nuno obnavlja vrijednosti militarizma i patrijarhalnoga reda.
Zakonska emancipacija enama je omoguila pristup besplatnom obrazovanju te
pravnu i socijalnu zatitu, no politiko (partijsko) tutorstvo oduzelo im je sposobnost stjecanja politike vjetine, mogunost daljnje borbe za vlastita prava i kreaciju
zajednikoga identiteta koji bi se u budunosti puno uspjenije nosio s autoritarnim
retorikama tadanjega komunistikog reima i buduih nacionalistikih ideologija.
Iako slavljene kao uvarice pamenja, ene su ujedno predstavljale opasnost jer
je njihovo pamenje za razliku od slubene povijesti i homogenosti selektivnoga
pamenja u partijske svrhe bolovalo od tzv. vika. Taj je viak ukljuivao predstavljanja i vrednovanja vlastitih iskustava koja su odudarala od patrijarhalne matrice
(kao ratnice i pustolovke), njihovu tradicijsku heterogenost i vrijednosnu postojanost, to je bilo u direktnoj suprotnosti s nametnutom ideologijom i promjenjivim,
te o vanjskoj politici ovisnim, politikim diskursima.

Osamdesete su tako obiljeene krizom jugoslavenskoga sustava, to se pokualo

kompenzirati oivljavanjem uspomena na revoluciju. Navedena strategija ponudila
je s jedne strane senzibilizaciju za enske biografije osloboene idealizacija, a s
druge otvorila je Pandorinu kutiju zatomljenih etnikih revanizama i nacionaliza-

i
Sociologija

U sljedeem poglavlju Heroine ili egzekutorice? Partizanke u 1990-ima, nastavljaju

se ve ranije zapoeta razmatranja pitanja mjere u kojoj je enska ratna participacija u dominantnom seljakom i patrijarhalnom drutvu u kojem je (pred)ratna
katolika i protusovjetska propaganda ostavila dubok trag, ubrzala demokratske
i emancipatorske procese, odnosno izazvala moralnu paniku i redomestifikaciju
ena. Ta razmatranja autorica, sluei se obilnom filmskom i knjievnom graom,
stavlja u kontekst politikih promjena koje su se na teritoriju Hrvatske dogodile
osamdesetih i devedesetih godina prologa stoljea kada dolazi do ideoloke promjene sustava vrijednosti zbog ega je posljedino dolo i do mijenjanja smisla
nacionalne povijesti.

prostor

Posljedice straha od vika bile su ukidanje AF-a (a s njime i opsenijega enskog arhiva), iskljuivanje ena iz sfera moi, utapanje njihovih doprinosa borbi
u naraciju o herojskoj pobjedi ujedinjenoga naroda pod vodstvom Komunistike
partije i Josipa Broza Tita, odnosno rodna apstrakcija i ikonika idealizacija prema
kojoj su prave ene bile jedino revolucionarne majke palih heroja, bolniarke, te
smrtno i u obrani asti stradale mlade komunistkinje. U konstrukciji posebno zadnjega vienja ena posebnu je ulogu imala upravo poslijeratna filmska industrija.
Autorica tako zakljuuje da je kriza enskoga subjekta i nedostatak glasa koji bi
afirmirao alternativne, nemilitantne i neviktimoloke heterogene motive podravanja socijalne revolucije trajno obiljeila jugoslavensku i hrvatsku poratnu kulturu.

71

Sociologija i prostor, 47 (2009) 183 (1): 6973

ma. Ratna dogaanja devedesetih te potreba za ideolokom legitimacijom politikih promjena prouzrokovala je promjene u kulturalnim portretiranjima partizanki
koje su se od junakinja preobratile u okrutne egzekutorice i muiteljice. ak i one
ene koje su bile ivi svjedoci i primjeri okrutnosti prethodnoga reima, poput
politikih zatvorenica na Golom otoku i Svetom Grguru, devedesetih padaju u drugi plan. Obrazloenje autorica nalazi u patrijarhalnoj predrasudi da ene zlorabe
svoje spolne atribute u stvaranju politike ili javne karijere, ak i kad zagovaraju
dominantnu ideologiju.
O sudbini politikih zatvorenica Jambrei Kirin progovara u poglavlju alje Tito
svoje na ljetovanje!: kanjenice u arhipelagu Goli, u kojemu izmeu ostaloga razmatra zbivanja u Jugoslaviji kada je veliki broj politiarki, ali i ena koje nisu bile
javno eksponirane, zbog pogrenoga odabira u sukobu Tito Staljin (svojega ili
suprugova) stao na krivu stranu te su stoga degradirane u status (politikih) kriminalki. Politiki neuspjeh (ili graanski skepticizam) interpretiran je kao in enske
izdaje i bio je razlogom zatvaranja i zlostavljanja te oduzimanja graanskih prava,
kako uglednim komunistkinjama tako i lateralnim rtvama protustaljinistikoga
terora.

Sociologija

prostor

U inkriminaciji politiki aktivnih ena autorica pronalazi tri kulturalna elementa

patrijarhalne kontrole iz kojih se pokazuje kako postrevolucionarna emancipacija
ena nije rezultirala promjenom ponaanja i svijesti ljudi: politiki strah od ambicioznih ena, ideoloki strah od konzervatorica tradicijskih uporita identiteta,
te patrijarhalni zazor od ena koje prelaze granicu obiteljskoga svijeta. Teror koji
su ene u tim otokim zatvorima pretrpjele, o emu svjedoe i navedena potresna svjedoanstva zatvorenica, ukljuivao je teke povrede tjelesnoga i spolnoga
identiteta i ljudskoga dostojanstva, izmeu ostaloga i nametnutim sudjelovanjem
zatvorenica u meusobnom zlostavljanju, a rezultirao je buduom utnjom, strahom i rezignacijom. Medijska instrumentalizacija okasnjelih enskih svjedoenja o
Golom otoku s poetka 1990-ih nije pridonijela razumijevanju toga ambivalentnog
razdoblja, nego prebacivanju krivnje za rtve jugoslavenskoga totalitarnog nasilja
na staljiniste meu komunistima, na komuniste meu postkomunistima.

72

Poglavlje Prognanice u nacionalnom kanonu: o egzilnoj enskoj knjievnosti posveeno je knjievnicama i knjievnosti ijom se zadaom jo uvijek smatra pomo
u kreaciji nacionalnoga identiteta kroz spregu ideolokoga, estetikoga i pedagokoga djelovanja. Autorica kao primjer uzima sudbinu Dubravke Ugrei, hrvatske
egzilantice koja je u svojim romanima uspjeno problematizirala pitanja egzila i
identiteta te ujedno opisala za enu atipinu sudbinu obiljeenu mobilnou i samostalnou. Autorica tvrdi da od Zagorkina borbenoga, feminizmom nadahnutoga patriotizma, preko autizma knjievnica koje su u svojoj podmornici nastavile
pisati i diskutirati tijekom rata, do apolitinosti enskoga pisma u vrijeme jugoslavenskoga socijalizma koje je sporo osvajalo svoje heterotopijske prostore, trebat
e jo jedan rat u dvadesetom stoljeu kako bi ene napokon pod cijenu egzila
ili uutkivanja na etiko-estetiki suveren nain kritizirale patrijarhalnu utvrdu
moi, odakle se (neodgovorno) kroji sudbina nacije.

Recenzije i prikazi

enskom se umjetnou i njezinom recepcijom Jambrei Kirin bavi i u posljednjem poglavlju Mljekarice bez kravlje parade: o enskoj umjetnosti u zajednici uzimajui kao paradigmatski primjer multimedijski dokumentarni projekt Sir i vrhnje
(2003. g.) hrvatske umjetnice Kristine Leko. Navedeni je projekt prema miljenju
autorice pruio snanu bioetiku i feministiku poruku, te je ujedno pokazao mo
istinske politizacije umjetnosti i njen potencijal demokratske intervencije u drutvo
u postideoloko doba obiljeeno estetizacijom i estradizacijom publike. Autorica
Sir i vrhnje dovodi u vezu s umjetnikim akcijama pod nazivom CowParade koje su
se odvijale krajem devedesetih i poetkom novoga tisuljea diljem Europe i svijeta
kao svojevrstan odgovor na paniku prouzrokovanu kravljim ludilom. I jedan i drugi dogaaj predstavljaju pokuaj da umjetnost potakne kritiku svijest i graansku
inicijativu, no ujedno i primjer manipulacije od strane konzumeristike kulture
(zbog ega autorica CowParade vie povezuje s trendovskim environmentalizmom
nego dubinskom ekologijom) i sredstvo samopromocije konzervativne politike
stranke (koja je, posluivi se projektom Kristine Leko, slike sira i vrhnja izloila
na jumbo plakatima uz euroskeptinu politiku poruku).
Na kraju pozivajui se na recenziju knjige Reane Senjkovi, doktorice znanosti koja
tvrdi kako se radi o dosada najobuhvatnijoj domaoj raspravi o dokumentarnim,
testimonijalnim i medijskim posredovanjima enstva, valja istai poseban autoriin doprinos jer je kontroverznoj temi o hrvatskoj suvremenoj povijesti dodala
jo jednu razinu davi glas onima koji se do sada nisu dovoljno uli. Radi se
prvenstveno o enama angairanima u dva teka drutvena i povijesna prijeloma
koje su zbog probijanja patrijarhalnih granica ostale utei (uutkane). Kako je na
njih djelovala utnja, kako je njihova utnja djelovala na hrvatsku povijest i sve nas,
dotaknuto je u ovoj knjizi.

Sociologija

prostor

Ana Maskalan
Zagreb

73