Professional Documents
Culture Documents
Miodrag Bulatovic - Crveni Petao Leti Ka Nebu PDF
Miodrag Bulatovic - Crveni Petao Leti Ka Nebu PDF
Miodrag Bulatovic - Crveni Petao Leti Ka Nebu PDF
1. MASLAAK I POETAK
Bosa, polunaga, sva izgrebena i upava, luda Mara leala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim
kovrdama u travi i cveu, gledala je veito planim oima u provaliju neba: inilo joj se da mu
kraja nema, kao to ga nije bilo ni vrstoj zemlji pod njenim pleima. Izgledalo joj je da se sunce u
pomamnom obrtanju sve vie zagreva. Podnevna vrelina dopirala je i do njenih slepoonica i mutila
joj misli.
Ni o emu vanom nije ni mislila. Samo je tako leala, grickala kiselicu i gledala oblaak to se,
poput jagnjee koe, rastezao izmeu iljatog kamenog brda i sunca. Oblak je bio nean i nije se
mogao mnogo rastegnuti: pucali su mu avovi i on se raspadao kao to se rainja svaka koa kad se
tegli na sve strane.
Prelazila je rukama preko mladih i jo jedrih grudi, stiskala ih, gnjeila ih vlanim dlanovima,
uverena da e joj se bolovi u utrobi stiati. Ruke su klizile niz telo, prtile ga, muile ga kao tue da
je. Ali bolovi nisu prestajali, i ona je drhtala i utala. Ruke su se, najzad, sastajale na trbuhu i tu se
hvatale i stezale. Ali bol na njih nikako nije hteo da pree. I one su se, te dobre ruke pokrzanih
noktiju, rastavljale i na slabinama savijale u gr. Krti i okotali nokti grebli su kou, ulazili u nju,
sekli je: jai i otriji bio je bol u mesu oko pupka.
Misli na neto drugo, ree sebi kad oseti da ju je spopao hladan znoj, misli na neto deseto. I
zaboravi da postoje nevolje. Zamisli da nigde na zemlji nema bola. Eto, jesi li shvatila: nema vie
muka i patnji, i ljudi lake diu i koraaju. Ni tebe vie ne pee, zar ne vidi. Misli o tome kako ti je
dobro i kako je i ostalima lepo. Niko nije nesrean. Ljudska srca su puna, i nikome nee suze na oi.
Hajde, jesi li ve zamislila.
Zamislila sam, ree opet sebi, sve sam zamislila. I lepo je. Na sve strane je mir. Ljudi su se
odjednom prodobrili i nee jedni drugima oi da vade. To mi je bilo najtee da zamislim. U poetku
nisam mogla da poverujem oima kojima sam ih videla. A sad su tu, preda mnom, krotki i meki.
Ne misli na bol, kad ti kaem, proaputa u sebi. Nije toliko vaan proi e. Bolje podigni glavu i
araj oima po nebu. Gledaj u sunce. Eto, tako. Ako moe, zagledaj mu se pravo u oi. Vidi na
kojoj mu je strani srce. Ima li due, je li surovo, i moe li ita u svojoj kljualoj glavi da zamisli.
Ako ti se uini da je dobro i lepo, poljubi ga u gornju zavrnutu usnu. A ako to nee, ne budi
dokona i misli na ta lii. Ima li kakve slinosti s cvetom bele rade. Nema, ne lii na taj cvet. Da te
ne podsea na carevo oko? Da, ba me podsea na cvet carevo oko to raste po planinama. Ali zar ti
se ne ini da lii i na bolesnog pauka koji, muen glavoboljom, guna i prede, i baca oko sebe
nevidljive smrtonosne konce. Jeste, i na tog pauka vatronou lii.
Na nebu je videla oblaak. Topio se kao grudva snega u detinjoj ruci. Sunce je sve vie hvatalo
brzinu i njoj se opet mutilo u glavi. Sad je tee mogla da zamisli ono to je htela. Nije je muila
glad iako od jue nita nije jela. Drugi se jedan avo motao njenom utrobom i terao je da drhti, da
se savija i oprua kao od gume da je.
Oi su joj bile pune svetlosti. Nije znala to plae. Oseala je kako joj se po licu razlivaju suze.
elela je da za veita vremena ostane tako izvaljena, tako rastavljenih nogu i unazad zabaene
glave.
Neu da hulim, pomisli, neu da hulim. Jer nije loe kad se plae. Posle plakanja e mi olakati, pa
u bolje podnositi batine i glad, i sve druge nevolje.
Kako su bolovi rasli, tako je ona obema rukama privlaila sebi vlati trave i umice cvea i duvala u
neokrnjene i okrugle glave maslaka. Gledala je kako se beli plodovi diu a onda opet k njoj
vraaju. Duvala je jae i bele semenke, bezbroj njih, upadale su u struju vetra i letele sve vie i vie.
Duvala je jo, i jo, dok je bol rastao; duvala je plaui, i kroz suze videla kako se odjednom celo
nebo prekrilo plodovima maslaka.
Ne, nema vie neba, inilo joj se. Sve je to meka i golicava vuna maslaka. Ni sunce se vie ne vidi
cveem se pregrejani nebeski svod opleo. Ni iljatih brda nema uma pobelela. Ni zemlja na
kojoj lei u ritama vie nije tvrda eto postelje nevoljnicima, prosjacima i skitnicama, onima koje
je jutros sretala na ljenikom putu.
Duvala je jo, ne briui suze to su joj sve vie golicale jagodice, i mislila kako bi bilo lepo svu
zemlju i sve nebo maslakom i drugim cveem da okiti i prekrije. Bolova bi tada nestalo, raunala
je. Patnji vie ne bi bilo, zamiljala je. I sve bi bilo lepo i svetlo kao pre, aputala je.
Leala je na bregu, na proplanku, i gledala kako se roj belog semenja komea i okree, kako se
razreuje i opet gua, noen vrelim vetrom; kako se trava koju je i dalje razgrtala i eljala prstima
guva, ve alosno obrena.
A nije videla dolinu to je poinjala stotinak metara ispod nje; ni pranjavi put koji je vodio u
gradi; ni reku to se stalno i uzaludno prestizala s tom gadnom, s tom prljavom i dombastom
putinom, provlaei se kroz joja i vrbake.
Nije videla, niti e ikada moi da vidi, kako se nekoliko najkrupnijih plodova poe da odvaja od
svog uskomeanog jata; i da se, pravei bele krugove, sputa k zemlji.
Prvi plod pade kraj puta i ukrsti svoju senku sa senkom divlje kruke: tu e uskoro neko doi da
isprui svoje umorne noge. Krvave, zatupaste i gotovo okotale, noge e leati jedna pored druge.
Grejae ih i pei praina i sunce, i one e se micati i dodirivati. Tako ispruene, tako ostavljene,
podsetie svakog prolaznika na izranjavljene i nerazumne guterove koji ne mogu da miruju ni
trena. etiri pranjave, etiri jogunaste, etiri ljudske noge tabana okrenutih na istok.
Drugi plod, nalik na galeba, spusti se nasred muslimanskog groblja, koje je od puta branila samo
ograda od zarale ice: tu e neki ljudi izgubiti ono to nikad vie nee moi da nau i povrate.
Teko e im pasti taj gubitak, pa e se, prvi put otkad se znaju, priljubiti jedan uz drugog. Bie
zagrljeni tako vrsto da e im se i suze meati. Zatei e ih no i prvi strahovi kraj belog
maslakovog ploda.
Trei i dosad najvei plod, u kosom letu zabode se u trnje pokraj bletavo bele kuice, pokraj vesele
gomile: i tu e dugorepi avo brzo doi po svoje. Rakija e ljudima okrenuti pamet naopako: upae
se za perine, vui e se za ui i noseve; poigrae se s pogurenim nezvanim gostom koji se na njih
nee naljutiti; pucae za ar pticom, olovom e joj raskomadati srce. Kad se s ljenikih bregova
spusti no, kezie se na mesec, pa ak i na zvezde. avo uvrnutih nogu i klempavih uiju
preskakae veliki plod maslaka, cerekati se i nuditi ih rakijom, ve polumrtve; aputae im glasom
slepog mia da zna gde je odleteo crveni petao i ta e s njim biti. Ljudi e blenuti u krastavog
avola i lajae na mesec i na zvezde sve dok se ne razdani.
Ostale pahuljice padale su po putu koji se, vijugajui ispod brega, guio u nesvakidanje arenoj
guvi i meteu. Tuda e, pre mnogih drugih, proi pogrbljen ovek crnih, velikih najveselijih
oiju. Svi e ga poznati po golotinji, po petlu, po kaljucanju. Drae nos u petlovom perju;
mirkae ne stresajui sa sebe prainu. I kad ga budu muili, elee da se izjednai s njima. Bosi
ovek nosie ar petla i gaziti ovje brabonjke i bele maslakove pahuljice.
2. TUNA BRAA
Ili su runim, pranjavim putem, k reci to je tiho umorila. Vukli su se tromo, sa zaveljajiima
na pleima. Toliko su se znali i poznavali da im se nije otpoinjao novi razgovor. Pa su ili bosi i
dronjavi, prljavi i zaputeni: takve ih nepregledni i svakojaki putevi znaju ve petnaestak godina.
Snaga im je bila pri kraju, videlo se, ali su koraali po navici, nesvesni lude elje da treba da stignu
na kraj sveta. Nisu se osvrtali iza sebe, niti su oi skidali sa ute i tvrde zemljurine puta.
A imali bi ta i videti svet ih je gledao: bolesna i tankovrata deca, mahom gola i kriva; iljoglavi
oevi varolije s kesama ispod oiju; krezube enetine razmekanih trbuina i otkastih nogu; beli
starci i slinave babe bez glasa i teine. Bilo je tu jo mnogo ljudi: svi su ih s uenjem gledali, jer
poodavno njihovo Bijelo Polje nisu pregazile udnije noge. Niko nije progovarao; samo su se
podgurkivali i beili oi. Ali kako su skitai odmicali, tako su se i oni oslobaali: im strance
izgubie iz oiju, vrati im se glas, i oni brzo poee da prevru jeziinama, i da blebeu i o ezi koja
je sprila penicu i jeam jo u klasu, i o tome kako e poskapati od gladi i nematine.
Dui i crnji ovek, onaj Petar, zgrabi Jovana za ruku i stee ga. Iako je znao da taj stisak nita ne
znai, Jovan odozdo pogleda svog drugara i zinu oekujui re.
Dugonogi je itav trenutak gledao rohavo Jovanovo lice. Nikako nije mogao da nae pravu re za
misao koja mu je leala na vrhu jezika. Pa ga je samo gledao, pa je samo blenuo. Njegove lepe oi
izraavale su umor, a pre vremena izrovano i naborano lice dosadu i gaenje. eleo je da pljune u
pitomo i iroko Jovanovo lice, uokvireno riom bradom, da pesnicom ulupi i smrska baburasti nos
to mu se crveneo pred oima.
Jovan se nije usuivao da po drugi put podigne pogled do Petrovih oiju: gledao je neto nie. I
video je kako se modre Petrove usne rasteu, kako bubre od dobro mu poznatog besa. Jarost i
gorina esto su obuzimale njegovog drugara ni ovog puta nije hteo da mu se protivi. Petrovi
prsti stezali su mu lakat i podlakticu, ali je on znao da e ga pobediti i nadmudriti samo trpljenjem i
utanjem.
Petar ga je sve vie stezao. Jovan se malo uvi i zadrhta. Pogleda ga u oi i ree:
ta ti je?
Most ree Petar bunovno i smrai se.
Pa ta? ree Jovan i pokua da oslobodi ruku.
Pa most! bubnu Petar. Zar ga ne vidi?
Vidim. Pa ta s tim? ree Jovan.
Ne znam ree Jovan. Negde na zemlji. Moda ak i u blizini. Ali oseam. Ja uvek oseam.
Mislim da mi se i zbog toga plae.
Moda se ona ve i dogodila ree Petar muklo i tvrdo. Ne misli na to.
Zna ve: nesreu oseam u vazduhu ree Jovan. Ba sam gad. I da nije toga, to da ne
oseam, ja bih se toliko smejao da bih na kraju krajeva pukao od smeha. Ba sam gad.
Ne govori gluposti ree Petar i namrti se.
Da li ti mnogo smetam? apnu Jovan. Ako ti smetam...
Petar je utao. Jovanova ramena bila su isuvie vrela, ali on s njih nije hteo da mie ruku.
Ako ti smetam...
Manimo se tunih pria ree odluno Petar. Neemo, valjda, samo o tome kao tetke. Treba
neki debeo hlad da naemo, i da se lepo odmorimo.
S obe strane puta raslo je trnje. Neto dalje kooperile su se pranjava aptovina i kopriva u klasu.
Na posnim straninama to su se dizale odmah od reke i puta na dve strane, zelenile su se niske
kleke. Glog i ipurci smenjivali su se s bledim jojem i jasenjem koje se crnelo oko razgraenih i
izgaenih njivica brkatog jema i pitome penice.
Peklo je sunce. Hlada pokraj puta nije bilo. Ljudi su gazili prainu kao blato i gledali ute breuljke
oko puta, s kojih su poplave, vetrovi i sunce odnosili sve ono za ta bi se gladan i nesrean ovek
mogao uhvatiti: zevale su mnogobrojne krape, belelo se kamenje, crnele su se vododerine bile
su to njive.
Videli su i guave obanie kako na vezama dre poludivlje i baljeave kravice koje nisu imale ta
da pasu, pa su rikale ili prosto-naprosto gledale u daljinu i sunce. Znoj im je obojici tekao niz lice, a
hlada zaista nigde nije bilo.
Petru se uini da e se sruiti u prainu, pa se nasloni na svog nieg druga. Jovan se nape i odra ga.
Petru uzbua u glavi: one duplje mu ispunie praina, opako sunce i uta kukuruzna kora o kojoj je
mislio ak i kad mu se nesvestica okrenula oko glave. Sniza se pored raskoraenog Jovana, klee
pored njega i neto smrsi.
Jovan ga epa za ramena. Podie ga. Petar je otvarao oi i gledao pogaeno ito pored puta. to su
ga izgazili, sueno je mislio, to su ga gorunjali. Ba grehota. Surovi ti seljaci iz brda to idu
subotom u Bijelo Polje za gas, so i brano. Gaze ito, gaze sirotinjski hleb. Vidi, to ito je gaeno i
pre klasanja. Sramota. Ali pogledaj: jeam se opirao ljudskoj nepanji koljenio se, zametao
zrno i utvrivao ga.
Eda li igde hlada? zapita Petar kad ustade.
Eno ga ree Jovan kad ugleda drvo pokraj puta.
Je li daleko? ree Petar bunovno.
Tu smo ree Jovan brzo.
Seljaci su zaobilazili i ljude i njihov beli prtljag skretali su s puta, lomili ogradu i gazili prezrelo
ito koje se prosipalo. On zatim pogleda Jovana ije je lice, okrenuto prema svadbarima i nevesti,
bilo zadovoljno i razvueno u velik, irok osmeh.
Imaemo ta da gledamo ree Petar. Nee nam biti dosadno.
Da ree Jovan i protrlja riu bradu. Da.
Predstava ree Petar. Prava predstava.
Da ree Jovan i opet ugleda arenu mladu.
Sunce je prilo retke grane divlje kruke.
Vetri je ljuljao visoki plod maslaka.
3. BELI CVET
Umorni i znojavi, grobari su se vukli s mukom teglei tovar na daskama. Bosi i dronjavi, a povrh
svega i jako pijani, s bocama rakije u depovima, njih dvojica su pleli korake putem i sve se vie
pribliavali groblju. Posrtali su i spoticali se; tovar s dasaka se ljuljao, ali mu se jo nije padalo u
prainu.
Petar je gledao prvog, onog Sreka. Bila je to crna i neobrijana ljudina, oiju sitnih, iskrljetenih i
nezgodno posaenih navrh lobanje. Masna i etvrtasta glava klatila se na neprijatno tankom vratu.
Petar je zamatrao i prouavao njegovo mrano ali i nekako veselo lice: oi njegove, iako zapaljene i
crvene, neprestano su se smeile, pa se oko njih skupljalo mnotvo bora i borica.
Jovan je pratio drugog, Ismeta. etvrtast i zdepast, niskog ela i isturenih vilinih kostiju, on se
trudio da dri korak sa Srekom. Poto od nosiljke nije mogao da vidi zemlju i put koji je gazio,
klecao je i prevrtao oima. Kako je Sreko bio dui i nepaljiviji, to se zamotani i mrtvi avo klizao
daskom: bela stopala sve vie su mu se primicala licu, i njega je poinjalo da obuzima gaenje.
Pijan i balav, ugibao se pod nosiljkom, i koraao neveto kao dete koje su tek izvadili iz dupka i
pustili ga da samo hoda.
Petar i Jovan videe kako se Sreko spotae, i kako kleknu na kolena. Za nosiljkom sniza se i Ismet:
zamalo mu u prainu ne ispadoe buljavo plave oi. On se pridie, opsova Sreka i vrati na daske
beli tovar.
Da su hteli da se podignu, skitai bi videli sve. S rukama ispod glave, i oprueni preko puta, oni su
videli samo dugaku belu mrlju na daskama, i dve ljudske glave koje su se primicale jedna drugoj. I
nita vie, sem zaslepljujue svetlosti, krljavog trnja oko puta, strmih njiva, i praine koja je kao
mali oblak lebdela na mestu gde su Sreko i Ismet posrnuli.
Ni uti, tako leei, nita nisu mogli: takva je ega bila.
Nita gori od vaeg Spasoja ree Ismet. Dao roenoj eni konopac i naterao je da se obesi.
Sve zbog jedne nosate i guzate enetine. A pravio se aneo hteo je pre rata i predsednik optine
da bude. Ibro bar nije izigravao sveca.
Sreko gadljivo odmahnu glavom i pljunu u prainu.
Vidi, i taj va Spasoje i danas nekog vraga trai ree Ismet. Stalno se vrti oko vlasti. Na
reveru nosi tri odlikovanja, iako na okupatora nije ni metka ispalio.
Sreko je utao.
Koliko nam je ostalo para? zapita Ismet.
Sreko se seao prepodneva. Svet, pravoslavni i muslimanski, trao je oko trone kuerine: svi su
hteli da vide pokojnicu koju su za ivota vie alili nego sada. ene su vritale i psovale, a ljudi su
nadirali preko plota. Bilo je tu i dece i staraca. Otvarali su se prozorii susednih kua: na sve strane
videle su se samo nekakve glave, nekakve ruke, nekakvi vratovi. Jedino su bili mirni neradnici,
besposliari i skitnice kojih su bili puni jendeci. Najspokojniji od svih bili su njih dvojica: gledali su
mnogoglavu rulju i mislili kako da dou do malo hleba i rakije.
Prosed, krupan i razjaren, Ibro je jurio u susret radoznalom svetu. Mahao je motkom oko sebe i
sipao psovke. Ali je narod stizao sa svih strana, nadirao preko ograde koja je Ibrovu mranu kuu
delila od zaplaenog i ne tako obinog ivlja. Krkljao je nasred dvorita, hvatao se za glavu, tukao
se sa susedima koji nisu hteli da ga ostave. Pridolice ni vrelom vodom nije bilo mogue rasterati.
Tada su njih dvojica, seao se Sreko, upali u Ibrovu kuu, izagnali iz nje ostale besposliare koji su
se bili dali u pljaku. Zavili su le belim platnom i krenuli prema ljenikom groblju. Za njima je
dugo trao veliki i glavati Ibro, i neuteno plakao. Po svoj prilici, hteo je da ih stigne, da im se
pridrui, ali su oni pourili. Pre no to su zamakli za breg, okrenuli su se i videli ga nasred puta:
kriao je i tukao se pesnicama u glavu. Izgovarao je njeno ime. Veti svom grobarskom, svom
strvinarskom poslu, njih dvojica su, s bocama uzgred kupljene rakije, brzo nestali iz oiju
zaprepaenog, radoznalog i uplaenog sveta.
Odgovori kad te lepo pitam: koliko jo imamo para?
Ne brini ree Sreko. Tri dana ne moramo dolaziti k sebi.
uvaj dobro te pare zarea Ismet.
Pogledae se s mrnjom.
Kako su vam gadni obiaji: jo se nije ni ohladila, a ve je nosimo na groblje.
Ne bi, valjda, hteo da mrtve meemo u salamuru ree Ismet.
Nisam na to mislio ree Sreko.
Mrzim vas to oboavate mrtve ree Ismet. Gadni ste: divite im se, ljubite ih, grlite ih. Pih!
Pa... ona je jo vrua ree Sreko sa strahom.
To je od sunca ree Ismet. I mi smo vrui.
5. PETAO
Muharem izbi na ljeniki put. Propusti brkate i namrgoene seljake s crnogorskim kapama, skloni
se buljuku plavom bojom markiranih ovaca i jagnjadi, pa ree petlu: Moda te budui gazda nee
odmah zaklati. Moda e mu trebati za kokoke. ta ga zna. Ala bi to bila uivacija. Ti jedan, a
njih desetak. Bolje no kod mene, samo s jednom.
Sluaj, poe opet Muharem. Potrebne su mi pare i jo za jednu stvar. Otii u s njima u kafanu gde
e me ekati komija. Rekao je da hoe da me asti. I ja u primiti ast. A onda, kad se ljudi iz
komiluka iskupe, ja u poeti da plaam. Lupau pesnicom u sto i kelner e drhtati preda mnom.
Napiu sve. Nudiu ih s im budem mogao. Tamo u kafani, danas, moram postati ovek. Vreme je
ve da uem meu ljude. Kad se zaoveim, bie mi lake i ivot i bolest da podnosim. Eto, kao to
vidi, moja budunost prilino zavisi od tebe. Bie mi te ao, ali nieg na svetu nema to se ne bi
moglo prealiti i zaboraviti.
Stie ga druga stoka, novi buljuci. Bilo je tu i krava, i volova, i junaca. Da ne bi gutao prainu, on
sakri nos u toplo i meko petlovo perje, i seti se peruanja pred kuom, i mirne kokoke s kljunom
zagnjurenim u travu i koprive. alost ga obuze. Pomilova petla i produi da kaljuca: Za mene
mnogo ne brini. Muiu se i dalje. Gledau da postanem ovek: tada bih glad, nematinu i bolest
lake podnosio. Ako ikako mognem, i ako ne umrem jesenas, nas suiave obino s jeseni kosi,
gledau da se vratim u vodenicu. Bolestan sam ti mnogo, i iznemogao, i nisam vie ni za kakav tei
rad, a ponajmanje za napolicu. Gazda Ilija ne trai od mene mnogo, sve mi prata, ali to je ono to
me najvie udi i vrea. Vidi da mu upropaujem imanje, da nema od mene vajde, a uti. I stalno
me gleda i ispituje utke. Izbei na me oi pa po itav sat ne trepe. I mene je pomalo strah od
njega. Volim ga kao da mi je otac, ili stric, ali ga moram napustiti sram me ivog pojede to mu
imanje upropastih. Ii u u vodenicu, odakle me i doveo. Ne znam ta e on na to rei. Neka misli
ta hoe, ali neka zna da ja elim da postanem ovek, i da radim ono za ta imam snage. A to je
vodenica...
Bosi Muharem gazi prainu i ovje brabonjke, a petao sve vie izduuje iju i gleda sve nova i nova
stada ovaca i jagnjadi. Petao zbog neega strepi i mirka, a Muharem prebira po glavi hiljadu puta
lomljenu misao: upali li mi kec s vodenicom, i ako me i na prolee preskoi smrt, ii u da prosim
devojku.
Preturao je po mislima i seanju sve one koje bi smeo da zaprosi. Ismetu Hasanovu neu, jer je
previe vesela i raskalana, pomisli. airu takoe. Hajru u zaobii zbog jedne druge stvari. Te tri
bi me htele. Sudei po onome to sam uo da su govorile o meni, zameraju mi samo bolest. Hajra
je, ak, rekla da to nije tako strano to sam suiav. Ali nju neu, jer je tri mua pod zemlju oterala,
pa ja lako mogu biti etvrti: zato joj ne smem prag prekoraiti godine mi njene pogoleme ne bi
smetale, dosta je starija od mene, poele su glavu da joj osvajaju bele, i mislim da se ne bi hvatala
za tu gatnjik.
Odmiui putem, doe do grene misli, do Ivanke. To je dugaki, beloputi i brkati aneo s
ukastim ilicama u oima. Iz susednog je sela, s onu stranu Ljenice. Nita to je usedelica, ree
sebi, nita za to. I ta s tim to smo drugih vera. Ti, Muhareme, nikad ne bi dirao njenog Hrista, a ni
ona tvog Muhameda. I sve bi bilo lepo. I ako bi ti zamerala to si bolestan, na nju se ne bi ljutio.
Oseajui kako se vreli petao mie u njegovom naruju, Muharem se seti kokoke i njenog alosnog
poloaja: nije se videla, zaklanjala su je crvena i rairena krila njegovog petla. Kad god bi ugledao
to veselje, Muharema bi obuzeo i stid, i neka udno tiha radost, i elja da promeni svoje samotniko
ivotarenje u ia-Ilijinoj kolibici, u koju su, pre njegovog useljenja, svraali goveda. eleo je da se
u paprati, u slami svoje izbice, ili na bilo kom drugom mestu zemlje, nae nasamo s Ivankom.
Udenuo bi se nekako izmeu njenih okruglih kolena, i ispriao joj otkad eli da su tako na gomili.
Samo bi joj istinu govorio. Kazao bi joj da misli na nju, i danju i nou, i kad motikom kria tuu
zemlju, i kad se zaburue u usitnjenu slamu svog skrovita. Rekao bi joj da mu u san dolazi, i da mu
drei akire. Ne smem ni u snu da budem do kraja ovek, rekao bi joj. Jer im me se dotaknu tvoje
svete ruke poinjem da gubim ljudske oblike. Izgubim sve to moe da ima ovek. Brzo se
pretvorim u svog crvenog petla. Ti se zavue u kou kokoke i odene se njenim lepim perjem.
Onda trim za tobom, gonim te po koprivama i korovu. Pa kad se posle peruanja probudim, dugo
mi se ini da nikako neu moi da se preobratim u oveka. Kazao bi joj jo: ej, gledam te ve punih
deset ili petnaest godina, i znam kako die. Ti si moja kraljica, i ne ljuti se to hou da te preko
Ljenice prevedem, i da te za veita vremena zatvorim u moju kolibu... I ko zna koliko bi jo
kaljao i vezao, kleei na kolenima, nesigurno uglavljen izmeu njenih debelih i modrih nogu.
Muharem ubrza hod. Izgleda da sam poprilino zadocnio, zakljui i obuze ga strah pri pomisli da e
za sat-dva neko drugi drati u naruju, njegovog petla. ta u ja onda bez njega, zapita se. Kad
njega ne bude bilo, neu moi da sanjam da sam ovek. S Ivankom e onda biti gotovo: ni u snu
nee mi biti blizu. A poto ni s jednom drugom neu da se enim, poto nju ekam...
Tada se sledi. Po svoj prilici ve mi je kasno za pazar, pomisli i vide veliko sunce kako iznad njega
lebdi kao deji zmaj. Ali, moda je i dobro to sam zakasnio, ree u sebi pa nastavi: ba je dobro to
te neu prodati, petliu, ba je dobro. Zaceniu te. Traiu za tebe dvesta hiljada. Onda u i dalje
gledati kako rakoli i kako opkrae kokoke. Pa zato te onda nosim ak u Bijelo Polje kad nikako
ne elim da te prodam. ta u s tobom u onoliku subotnju graju na pazaritu. Uostalom, i ti vidi
malo sveta. Bie tamo i kokoaka, pa moe biti svata. A nisi mi teak.
Seti se Ivanke. Obino uva stoku oko Ljenice. Legne na lea, rairi ruke i noge, i upka travu. On
ide putem, pa im je ugleda, une u joje i posmatra. Vidi joj okruglu glavu i sve druge izboine s
prednje strane. Otvorenih usta ona blene u oblaie ili sunce to se kloni smiraju, i lei dugo kao
mrtva da je, kao peruana da je, kao da eka samo nebo da se na nju svali. On puzi po zemlji i osea
da ga poinje obuzimati neko udno, roditeljsko oseanje prema brdu od mesa, prema kladi od krpa
i stidnih izboina. Tada samo eli da joj prie i neprimetno podvue pod nju svoj kaput da se
zamiljeno i alosno dete ne prehladi.
Nikad s njom nije progovorio ni rei. A esto mu se za to pruala prilika. Jer je stoka koju je uvala
stalno prelazila preko reke i harala ia-Ilijine njive. Jednom se njihovo drebe ujurilo u gazdin
jeam. Dola je da ga vrati Ivanka. On ga je uhvatio i doveo do blizu nje. Nije smeo da joj prie.
Samo je drao drebe za grivu. Milovao ga je po glavi, po toplim pleima, po trbuhu.
Ivanka se udila iskraj plota: nije pominjao tetu, niti je bilo ta progovarao. Zadihana, prsata, bosa;
raskoraena, kao da se za trku spremala, mokra od rose; s tankom haljinom koja joj se pripijala uz
usedeliki jaka bedra. Obuzeo ga je strah. Osetio je koliko je slab i nejak prema njoj, namrtenoj i
naroguenoj. Zaeleo je da padne pred njene noge, da joj tankim rukama obgrli gola i od rose mokra
kolena, da joj kae kako se ne ljuti to je njihovo drebe nainilo tetu vrlo vano, jeam je
ionako pregust i kako je srean to je ba ona dola da ga vrati.
Ali nije imao hrabrosti ni da joj nazove dobar dan. Drala je suknju koja joj je otkrivala i kolena i
neto vie, i bila malo izboena, tako da su joj laktovi zalazili u rosnu paprat. Pobrkale su mu se
misli. Mokar i musav, gledao ju je preko drebeta. Ivanka mu se udila. Nije se micala, niti je
suknju sputala preko kolena.
drebe se odjednom okrenulo, epalo ga za ruku, negde za koulju na pleima, ugrizlo ga i
odgurnulo. Sa zemlje, iz trave i kupina, gledao ga je kako tri, elei i od Ivanke da pobegne. Ali ga
je ona zgrabila za ubu i brzo zaularila. Video je kako je ipila sa zemlje i kako se brzo nala gore,
na ravnim drepevim leima. Udarala ga je nogama u slabine i tapom po sapima. I jurila je tako,
povijena napred, pripijenih golih nogu uz drepeve bokove. Proleteli su pored njega i brzo nestali.
Vadei se iz kupina i trnjaka, rekao je sebi: Eto, ne da ti se nikako da postane ovek...
Danas se seao samo trenutka kad joj je vetar zadigao mokru haljinu i obnaio joj debele i miiave
noge sve do sastavaka. Nikad mu se vie za razgovor s njom nije pruila bolja prilika.
Pranjav, znojav i iznuren, Muharem izbi iza okuke i spazi belu kuu pokraj puta. Svezani za plot i
dovoljno udaljeni da bi se grizli i ujedali, konji su se tukli zadnjim nogama. Bletava kuica tresla
se od pesme i vike. Nasred puta se okretalo crnogorsko kolo. Ispod naslona, ali uglavnom sva na
suncu, arenela se mlada. inilo mu se da je zgodna.
Bravo, Kajice, ree glasno, bravo, Kajice. Ti se, bogami, oeni. Lepo. I ja u uskoro. Sram te bilo,
nisi me zvao u svatove. Ja u tebe zvati nismo uzalud odrasli zajedno.
Kad se blie primae gomili, Muharem se ohladi. Zamuri i zaustavi dah. Zapamti poslednji kliktaj
pesme, ukipi se i oseti da e mu se iz naruja, ne prestane li da drhti, oteti petao, i da e onda
poleteti na suprotnu stranu, prema nebu.
Pognuta i s izrazom bola i patnje na licu, luda Mara stajala je u ipraju kraj puta. Gledala ga je
oima koje vie nisu mogle da plau. Pratila ga je budno i pitala se to toliko uri. Ne bi mu se
glasnula da je nije primetio. Pustila bi ga da proe, i da diui za sobom prainu sam sa sobom
razgovara.
A ti na svadbu, Muhareme? ree luda Mara.
Muharem zbunjeno zatrepta oima.
Pa zar se na svadbu ide sa ivim petlom? opet upita luda Mara.
Ne idem ja ni na kakvu svadbu, luda Maro ree Muharem.
Proi e pored nje hteo ne hteo, Muhareme ree luda Mara.
Muharema proe studen. Upitno je pogleda u oi. I ona ree:
Kajicu danas ene.
Pa neka ga ene.
Eh jeknu luda Mara.
A valja li mu ta mlada? upita Muharem.
Ima u njoj sto kila ree luda Mara. Sto kila.
Uh ote se Muharemu.
Izgledaju kao maka i mi ree luda Mara. Moe ga nositi u zubima kao nita.
Uh, uh nastavi Muharem s izrazom aljenja na licu. Siromah Kajica.
Hajde da se ja i ti uzmemo, Muhareme prostenja luda Mara i usne joj iskrivi bol.
6. STARAC I OSTALI
Krupan, mrk i podbuo, starac Ilija stajao je prislonjen uz krilo kue. Lea je okrenuo dugakoj i
prepunoj trpezi oko koje su se gloili i veselili siti i pijani svadbari. Grebla mu je po mozgu
kretava i neujednaena svadbarska pesma, i on je eleo da bude to dalje od te arene i dosadne
rulje. Bilo mu je tesno u novom crnogorskom odelu, u tom trobojnom oklopu, i nije znao kako te
neugodnosti da se oslobodi: pljunue ubudue na sve trobojke, makar bile i zastave. Oi njegove
velike, nekad kose i pune vatre, a sad poprskane krvavim ilicama i umorne, strogo su merile
poslugu koja je s punim sudovima trala iz kue prema trpezi, to se ugibala pod piem i jestivom.
Sunce mu je udaralo pravo u teme i njemu je poinjalo neto da umi u uima. Bojao se tog zujanja,
te tanane i nene piske; poslednjih godina, otkad mnogo jede i pije, to zujanje obino je prethodilo
kratkim nesvesticama i ubrzanim lupanjima srca. I nemo za koju nikad nije znao poinjala je da
mu se javlja: posle nje dolazile su glupe, meke i vlane tuge i otrovne misli koje su ga dovodile do
stranih zakljuaka i crnih ideja; i teskobe, kad je najvie eleo da neim prekine svoje ivotarenje,
da noevima izbode svoju punu i trulu telesinu, i da se nekako u nadljudskim bolovima izgubi i
zaboravi; i gaenje, jezivo gaenje nad samim sobom, nad svojim gnusnim i lanim ivotom, i nad
svetinom koja ga je okruivala. Trebalo mu je samo da popije nekoliko rakija, pa da oseti ono to je
sad oseao: hladnu pusto u srcu, krvavu izmaglicu u prostranoj lobanji, i veliku, opipljivu
mnogoglavu la pred oima i na domaku ruku. I isto kao i danas, uvek se gnuao svadbarskih,
neukusnih i odvratnih pesama; izbegavao je takve skupove, albe i parastose, jer je znao da nee
moi da se odbrani od rakije i ogavne sete koja je za njom dolazila. Pa je zato najvie voleo da se iz
gomile izdvoji, usami, i na miru nagleda neba, sunca, bilja i zemlje.
U oku mu se zaiskri suza. On se tome zaudi: ni o emu runom nije mislio. eleo je samo nekoliko
trenutaka da bude sam. Oseti i drugu suzu. To ga jo vie zbuni. Tekom rukom pree preko oiju i
mrkih obraza.
Ne oseti nikakvo olakanje. Doe mu da zgromi aku koju je malopre podigao i otvorio: najradije bi
pljuvao i poniavao tu podmuklu, tu osramoenu ruku: toliko bi je pljuvao i vreao da joj nikad vie
ne bi palo na pamet da se podie i da time pridaje vanost suzama.
Starac se obradova kad vide mladoenju. Sitan i zakrljao, zelen u licu, ruku jako dugih i oputenih
niz krhko telo, i potpuno nezainteresovan za veselje prireeno u njegovu ast, Kajica se igrao s
deacima pored reice. Golobrad, utuen, neveseo i povuen u sebe, Kajica se samo po smehu
razlikovao od svojih drugova u igri: smeh njegov bio je naet, suzdran nekako, vie krt no iskren. I
tek kad bi se nasmejao i borice mu zrakasto napale sive i bezizrazne oi, videlo se da je neto stariji
od deaka njegovog rasta.
Kajice!
Bilo je u tom pozivu, u tom poviku, i mrnje, i gnjeva, i roditeljske strogosti, i ljubavi od koje se
oko srca hvata leden krug. Tuan je bio starev glas. A jo alosniji njegov izgled: zaljuljao se kao
staro, kao debelo drvo koje godinama truli iznutra i sa strahom i jezom oekuje prvi snaniji vetar.
Kruti obrazi se malo nabrae, iskrivie. Na oi se opet navukoe teki, namrekani i crni kapci. I
tako nepokretan, s tupim bolom u potiljku, vide kako se njegov sinovac Kajica prenu.
Kajice!
To vie nije bio glas kojim se neko drag i blizak poziva. Bila je to kruta, hladna, predsmrtna
opomena posle koje se nije moglo ni s kim igrati. Velika i brkata stareva glava malo se prikloni
grudima. I tek kad oseti da pred njim neko sipljivo die, otvori oi i kroz toplu maglu predsna spazi
mladoenju.
Tu sam, strie.
Dobro je to si tu ree starac.
Kajica ovo shvati kao alu i razvue tanke usne. Ukazae se sitni, nareckani zubi ribe. I tek kad se
starac uvreeno nakalja, Kajica usnama pokri modre desni i kratke zube.
Sluaj ree starac i poloi ruku na mladoenjino rame. Sluaj.
Sluam apnu Kajica.
Dobro zapamti ovo to ti govorim ree starac. Govorim ti u ime oca, koji me na samrti
zakleo da vodim brigu o tebi. Jesi li me uo? Jesi li razumeo?
Kajica klimnu glavom.
Dananji dan vaan je za sve nas ree starac mrano. Za tebe je najvaniji. Devojku smo ti
doveli. I te kakvu devojku. Svaki drugi na tvom mestu bio bi srean.
Kajica se kiselo isceri.
Uozbilji se ve jednom ree starac muklo.
Krajnje je vreme. Ne brukaj nas. Gledaj kako nas njena rodbina motri. Treba da se pokaemo.
Bar danas...
Hi-hi, hi-hi zacereka se Kajica.
Ne uzimaj mi obraz, Kajice ree starac strogo.
Kajica ga nije shvatao. arao je oima levo-desno nije znao na koju stranu da strugne.
Nemoj vie da krade procedi starac kroz zube. Bije te glas da si najobinija jajara. A poeo
si i pilie da die. Jeste, jeste, sve znam. Sve mi je tvoja majka rekla. I mene zbog svega toga srce
boli. Da zna. Hteo bih da jednom postane ovek. Ima punih trideset godina a ne rastavlja se sa
decom. Ali sve to moe da se popravi. Uvek moe da se postane ovek. je l' da je tako?
za nju ne brini zdrava je i jaka kao drebica... sad samo ti da stisne petlju i da ukree nema
ko drugi, da zna...
Starac se zagrcnu. Crven u licu i znojav, on se prisloni uz oak kue. Kajica pokua da se izvue
ispod njegove levice, ali ga on jo vie privue k sebi.
Obeaj da e me posluati, poe starac tiho kad oseti da mu se krati dah. Obeaj stricu svom.
Hajde. Ponovi sve ono to sam ja malopre govorio. Hou iz tvojih usta da ujem one rei.
Starac mu se unosio u lice. Beio je oi, drhtao i aputao:
Poni. Kai ta e dovee da joj radi. Ispriaj mi to pravim reima, onako kako se to kae. Sve
mi natenane ispriaj. Ne stidi se. Stric tvoj sve zna i sve razume. i ni od ega ga vie nije sramota.
Pa se ni ti ne stidi. Ostavi to babama. Deder, poni, mukiu moj...
Sve sam zaboravio, priznade tiho Kajica i brada mu zadrhta.
Pokuaj da se seti, ree starac i oseti kako mu se preko oiju navlae kapci koje nee moi lako
da podigne. Govorio sam ti kako e dovee da je razapne, i kako emo pre ovog doba godine
dobiti naslednika...
Starac zadrhta. Ruka kojom je drao uza se Kajicu pade mu niz telo. Primeti kako Kajica odskoi u
stranu.
Moe rei i odatle, apnu starac. Sluam te. Samo nita ne preskai. Priaj sve. Izgovaraj sve rei.
Kajica se osvrnu oko sebe: u blizini nikoga nije bilo. Kad shvati koliko je starcu stalo do njegovih
rei, poe apatom:
Strie, sve u ovo ponoviti ako mi neto prizna...
A ta to, sine? upita starac podigavi glavu. ta to?
Prvo da mi u poverenju kae: to ste mi je doveli zamuca Kajica. To da mi objasni...
Starac izbei oi. I vide kako Kajica, tiho cvilei, odjuri u joje.
Iz kue izae Kajiina majka, sredovena ena sastavljenih crnih obrva.
O emu onoliko priate? zapita ona bojaljivo priavi starcu.
Zna se o emu, Anelija, procedi starac.
Pa reci mi, ree ona.
Govorili smo o onim stvarima, eno, ree starac muklo. Priao mi je kako se naotrio za dovee.
Kae da jedva eka no. Smotau je, veli, striko moj, i zguvati kao krpu. A meni lupa srce od
sree. Lom u, veli, da napravim. Satreu je, kae i stiska zube. Rusvaj e to da bude, veli. I doi,
kae mi, sutra, da vidi kako e izgledati. avo mali!
Eh, poe majka razdragano. Snano je ono kao zemlja. Jedina mu je mana to je malen.
makama bacao vodozemce, i dok je strepeo od noi koja ga je oekivala kao crno i tvrdo brdo
preko kog je, bez dovoljno snage i volje, trebalo da pree.
Kroz svetinu se probijala luda Mara. Svadbari su je zadevali i napadali dok je prolazila pokraj belog
maslakovog pera. Nije se branila, i oni su je nepotedno hvatali i tipali.. Ivanki se inilo da k njoj
uri, da ima neto da joj kae. Pa oka s nje nije skidala. Gomila je brzo zakloni, a ljudi je negde
povedoe, i Ivanku to raalosti. Doe joj da napusti dosadno mesto na kom je straarila i premetala
se s noge na nogu, kao zavladiena da je, kao pred oltarom da je, i da rastera pijanu rulju koja se
povela za opipljivim tragom nerazumne i nezatiene ene.
Ivanka je gledala kako se putem mie udna slika: dva oveka nose neto belo i isto meu sobom
kao na svadbu s poklonom da su se namerili. Teturaju se i klecaju, prainu silnu diu, dok sunce
pee dasku na kojoj se ljulja leina.
Ljudi, po svoj prilici, pevaju, pevaju ili se svaaju; ili, prosto-naprosto, govore glasno i o obinim
stvarima po starom strvinarskom obiaju. Izgleda da su bili zadovoljni to im do groblja nije
ostajalo jo mnogo, pa nisu ni pazili hoe li se ugruvati u krpe i arave zamotano telo.
Ni skitai nisu bili daleko od nje. Leali su pod divljom krukom i kroz trepavice gledali put neba i
sunca. Bose noge dosezale su im do nasred puta. Izgleda da nita ne progovaraju; pomisli ona. Kao
da su nemi. Otkad su se onde zaustavili, po svoj prilici nisu progovorili ni rei.
Mislei o skitaima, spazi Kajicu. uao je u evaru i trski. Bio joj je okrenut licem. Na suncu se
sijalo njegovo malo i vorugavo elo.
Ne sekiraj se to se igra s makama i ribicama, ree ona sebi. Ne misli o tome. Neka se igra s im
god hoe. ta te se tie. Vano je da si se udala, da e biti sita, i da ti u novoj kui niko nee
motkom brojati rebra. A njemu eto i ribica i punoglavaca. I svega mu eto... ne bilo primenjeno, ba
mi se ini kao da je Muharemov brat. Obojica su utljivi, stidljivi i sipljivi. Slino i idu, i govore, i
mrdaju obrvama.
Videla je i prosjake i jurodive to su izvirali sa svih strana, nicali iz iblja, i primicali se trpezi.
Ljudi su im bacali kosti, i oni su se, mnogo njih, jagmili i tukli. Kljasti i sakati, guavi i nakaradni,
sve vie su se primicali i njoj i trpezi. I nju je poinjalo da obuzima gaenje.
Majice moja alosna, pomisli, majice moja tuna. Gde si danas da vidi u kakvom sam ti narodu,
u kakvom gadluku. Sve neki nakaradni ljudi. Nigde zdravog uveta. Kao da ih je sve jo u utrobi
grom spalio.
Opet joj se nametala oku slika dvojice mirnih, dostojanstvenih i udnih putnika.