Sveuilite u Zadru

Odjel za izobrazbu uitelja i odgojitelja

POGLAVLJE POJMOVI POETIKA U POVIJESNOM

SLIJEDU IZ KNJIGE ZDENKA KREBA I ANTE STAMAA
UVOD U KNJIEVNOST
Kritiki prikaz

Kolegij: Knjievni rodovi i vrste

Mentor:

Zadar, lipanj 2014.

2. POJAM POETIKE

Pod pojamom poetika podrazumijevamo opu teoriju koja istrauje bitne znaajke
stvaralatva, doivljavanja i djelovanja odreenih umjetnikih formi. Samo ime poetika dolazi
od grke rijei poitiks ( tj. pjesniki, u vezi s pjesnitvom ), dok su pjesnitvo Grci nazivali
posis ili poitik tkhn ( tj. pjesniko umijee, pjesnika vjetina ). Rimljani su izraz
pjesnitva preveli ars poetica.
Aristotel i Horacije prvi su ostvarili rasprave o knjievnosti u potpuno naunom obliku, tj.
u prozi. Njihovo stvaralatvo steklo je priznanje tek u krugovima europskih humanista. Time
je supstantivirani pridjev poetika postao u veini kulturnih jezinih krugova struni termin
znanosti o knjievnosti. Znanstveno prouavanje knjievnosti razvijalo se i izvan grkolatinske kulture. Na dalekom istoku to se dogodilo u Kini, te u Japanu. U neto veoj mjeri
razvijala se i u Indiji. Unato tomu, temelje europskoj poetici poloila je antika poetika,
naroito ona Aristotelova i Horacijeva.

3. ARISTOTELOVA POETIKA
Aristotelovo djelo pod naslovom Per poitiks tj. tkhns: O pjesnikom umijeu nije
imalo veliko znaenje za svoje doba. Oko 1500. godine dokopali su je se humanisti, djelo je
izdano u latinskom prijevodu, te je 1508. tampano ono grko , Aristotel je doivio neizrecivu
slavu. Doista, njegovim tvrdnjama i postavkama poela se pridavati velika panja. Tijekom
18. stoljea smatralo se kako e se teorija drame i tragedije preporoditi ako se panja pridoda
intenzivnoj interpretaciji Aristotelove poetike, smatrajui kako su njegove tvrdnje ispravne za
sva vremena. Unato dvama tisuljeima koja nas dijele od njega i danas moemo uoiti
koliko nam je njegova poetika bliska i srodna.
U svojoj raspravi o knjievnosti, Aristotel na samom poetku stavlja naglasak na pitanje
pjesnikih vrsta ili rodova, te pitanje kompozicije pjesnikog djela. Prema Aristotelu bit
poezije je, kao i likovne umjetnosti, mmsis ( tj. imitacija, oponaanje ). Ipak, taj je termin
zadobio titulu nepogreivoga uzora, te je uinio mnogo tete u povijesti estetike i knjievne
kritike. Termin se shvatio doslovno , naelno se stalo uiti da je pjesniko djelo imitacija
neega to je ve gotovo, izgraeno. Dodue, danas je klasina filologija izrazila miljenje
kako sam termin poetike znai zapravo umjetniko stvaranje.
Bliskost s Aristotelom moemo uvidjeti i u dijelu kada se tui na nedostatke strune
terminologije u oblasti poetike, jer nas ta nevolja prati i danas. Pjesnike i njihova djela
podijelio je u grupe po stihu kojim su se sluili. Time Aristotel zakljuuje da nema granice
izmeu pjesnikog djela u stihu i nepjesnikoga u stihu. Tu je dotaknuta granica izmeu
2

poezije i nepoezije, izmeu umjetnike stvaralake funkcije ljudske rijei i drugih njezinih
funkcija. Meutim kada se radi o pjesnikim likovimai fabuli pjesnikog djela, onda je
Aristotel lako povukao granicu izmeu pjesnikog djela, dramskog ili epskog. Nije pjesnikov
posao, veli Aristotel, da pripovijeda o stvarnim dogaajima nego o onom to je mogue da se
dogodi po vjerojatnosti ili nunosti. 1 Dakle, pjesnik i povjesniar ne razlikuju se po tome to
jedan pripovijeda u stihu, a drugi u prozi ve po tome to jedan pripovijeda stvarne dogaaje,
a drugi ono to bi se moglo dogoditi. Nazivajui pjesnitvo uminijim i vrijednijim od
povijesti, Aristotel je snano naglasio onu crtu pjesnikog djela koju danas zovemo
spoznajnom vrijednou poezije.2
Aristotel takoer raspravlja o tome da li pjesnik treba fabulu uzimati iz povijesti ili je treba
izmisliti. On govori: i u jednom i u drugom sluaju pjesnik mora pridati znaaj openitosti,
povezujui ga po vjerojatnosti li po nunosti; ako je to uinio, ne mari je li fabulu uzeo iz
povijesti, ili ju je izmislio sam!
Naelno, Aristotel poznaje i spominje niz termina za pjesnike vrste: tako odmah na
poetku nabraja epsko pjesnitvo, tragediju, komediju i ditirambe, tj. pjesme u ast boga vina,
Dioniza. Kasnije tome dodaje norme, tj. obredne pjesme koje uz pratnju kitare pjeva sveenik,
a spominje i pjesme rugalice, pa himne i pjesme spjevane u slavu bogova ili pojednih ljudi,
parodije, pjesme u herojskom stihu ( tj. heksametru ), u eleginom stihu, u jampskom stihu,
falike pjesme.3 Slinosti s Aristotelom uoavamo i po tome to kao i on, dijelimo epsko
pjesnitvo kao posebnu vrstu od svih ostalih. Meutim, on poznaje samo epiku u stihu, jer se
pripovijedaka proza kod Grka razvila tek kasnije. Tragediju i komediju Aristotel zdruuje
pod jedan opi pojam dramskog pjesnitva, dok s druge strane ne poznaje naziv za lirsko
pjesnitvo. Dramu u raspravi dalje dijeli u etiri podvrste sluei se logiki deduktivnom
metodom. Za Aristotela je sva umjetnost grka umjetnost, on ne vodi rauna ni o umjetnosti
drugih naroda ni o eventualnim buduim povijesnim mijenama. Pred njegovim je oima grka
tragedija u svojim najsavrenijim tvorevinama.4 Poetika najvie panje posveuje kritikoj
analizi same tragedije, te tako razlikuje osnovne pojmove: fabulu- mthos ( tj. sadraj ),
znaajeve- thos (tj. likove, osobe, ljude pjesnikove ), govor ( tj. pjesniki jezik ) i misao ( tj.
1 Prema:kreb, Zdenko- Stama, Ante, Uvod u knjievnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1998., str. 530-531
2 Ibid, str. 531.
3 Ibid, str. 532.
4 Ibid, str. 533.
3

idejnu sadrinu ). Kompoziciju smatra od odsudne vanosti za umjetniku vrijednost

tragedije, dramska radnja mora biti jedinstvena i potpuna.
Vjerojatnost i nunost osnovna su naela pjesnikog djela. Aristotel tvrdi da tragedija
prikazuje ljude koji su bolji od nas, a komedija one loije od nas. U samoj analizi fabule,
slui se i danas nama poznatim terminom peripetijom: potpuni obrat radnje u protivni
smijer, terminom epizodij: dio radnje izmeu korskih pjesama, te terminima zaplet i rasplet
radnje. Raspravlja s i o pjesnikom jeziku te se navodi da mora biti jasan, a da u isto vrijeme
bude obian, prost. Navodi se i slinost te razlike s epskim pjesnitom i tragedijom: u obje
vrste prikazani su vrijedni ljudi, meutim razlikuju se opsegom, tragedija nastoji radnju
zaokruiti na 24 sata, dok vrijeme u epskom ojesnitvu nije ogranieno.
kreb navodi kako se pitanje koje se protee kroz cijelu poetiku esto se javlja i danas: je li
pjesnikovo stvaralatvo svjesno ili nesvjesno? Aristotel odgovara kako pjesnik mora biti po
prirodi ili naroito darovit ili zanesenjak, jer e se samo takav uspijeno moi uivjeti u ljude
to ih prikazuje.

4. HORACIJE, SREDNJI VIJEK, HUMANIZAM

Horacije je svoju raspravu napisao u obliku pjesnike poslanice u stihu, upravljenu obitelji
Pizona. Rimski pisci brzo su je preimenovali u De arte poetica ili Ars poetica. Poslanica
govori o isim problemima kao i Aristotelova Poetika. Meutim, Horacije nastoji, prije svega,
da s pomou svih stilskih sredstava ivo predoi misao kako je bitna znaajka pjesnikoga
umijea sklad: sklad u kompoziciji fabule, sklad u crtanju pjesnikih likova, sklad u
pjesnikom jeziku. Horacije zahtijeva da pjesnik itatelja uvede odam u radnju, dakle, in
medas res. Slae se s Aristotelom kako se pjesnikov prirodni dar mora zdruiti sa svijesnim
umijeem. Horacije poslanici pridodaje znaaj normativne poetike tako pto zahtijeva da se
pjesnike vrste slue tono odreenim stihovima. Dakle, postavlja taj svoj zahtijev kao
normu. Funkciju poezije definirao je Horacije tonije nego Aristotel: pjesnik eli ili koristiti
itaocu ili buditi uivanje u njemu, pa e najveu umijetniku vrijednost dostii naj pjesnik
koji u svom dijelu spoji korisno sa slatkim, pruajui itaocu u isti mah i nasladu i pouku. 5
Osim poetike antika je kultura dovela do savrenstva i prouavanje stilskih mikrostruktura.
Brojne poetike humanizma trae temelje u antikoj grko- rimskoj znanosti o poetici. Uz
jedinstvo radnje, zatim vremenski period od 24 sata, to se spominjalo kod Aristotela, sada se
5 Prema:kreb, Zdenko- Stama, Ante, Uvod u knjievnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1998., str. 537.
4

trai i jedinstvo mjesta na kojem se zamiljeno zbivanje odvija. Meutim, to pravilo triju
jedinstava, nije, dakle, zahtijev antike, nego formulacija europskog humanicma.

5. OD BOILEAUA DO ROMANTIZMA
Francuska knjievnost 17. Stoljea, koju danas zovemo francuskim klasicizmom, u
ostalim se europskim kulturnim sredinama smatrala uzorom. Veliki francuski pjesnik toga
doba Nicolas Boileau-Despraux, u mnogo emu uzeo je sebi Horacija za uzora. Toliko da je
1674. Objavio didaktiku poemu u etiri pjevanja pod posveenim naslovom Art potique. U
svome dijelu nije pokazao preteitu orginalnost, nego se samo iskazao kao iskusan prepisiva
Horacijeva djela. Velika vanost pridodana je pjesnikom jeziku, kao i kod samog Aristotela
te Horacija. Bez njega je, kae, najuzvieniji pjesnik, uza sve napore, samo lo pisac.
Takoer vjerno ponavlja pravilo o trima jedinstvima u drami. Naglaavajui kako je za epsko
pjesnitvo prijeko potrebna antika mitologija kao sredstvo simbolike i alegorinosti, te
odbacivajui ideju da bi se ta ista antika mitologija mogla zamijeniti kranskom, europski
romantizam odluno ustaje protiv takvih stavova.
Kitiar francuskog prosvjetiteljstva Dubos dao je teorijsku podlogu

raspravi o

podinjenosti uzorima antike, grke i rimske knjievnosti u svom djelu Kritika razmatranja
o pjesnitvu i slikarstvu. Ideja ljepote, uio je Dubos, ljudska je zamisao, priroda je ne
poznaje: lijepo postoji samo zbog toga to gaje ovjek zamislio. Pogotovo u umjtnosti lijepo
je relativan pojam.6 Na francusku knjievnu kritiku u 18. stoljeu snano je utjecala i
engleska knjievnost. Engleska je knjievna kritika naglaavala orginalsnost velikog pisca
mimo i izva pravilai normikritikih zakonodavaca, pa je ve uveni mislilac Shaftesbury
naglaavao da je pjesnik stvaralac poput boanskog duha i stoga njemu srodan.7
Meutim, u Francuskoj se pojavio Jean Jacques Raosseau traei od ljudi da se opet vrate
prirodi, poriui vrijednost kulture za razvoj ovjeka i drutva. Zatim, veliki kritiar
njemakog prosvetiteljstva Lessing koji priznaje stvaralaka pravagenija, ali za njega genij je
veliki pisac koji u sebi nosi sva pravila knjievnog stvaranja te ih na osobit nain primjenjuje
u djelu. S druge strane pojavom engleskog pisca Edwarda Younga na genija gledamo kao
6 Prema:kreb, Zdenko- Stama, Ante, Uvod u knjievnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1998., str. 540.
7 Ibid, str. 541.
5

stvaraoca punoga orginalne neposrednosti koji se ne povodi ni za kim, ve ivi revolt protiv
tradicije i konvencionalnosti, te sav kipi divljom, nesputanom snagom.8

6. OD ROMANTIZMA DO NAIH DANA

Europski romantizam obiljeava poetak novog doba sa svjesnim odbijanjem utjecaja
antike is traenjem novih umjetnikih formi. Obiljeje ovog razdoblja svakako je odvraanje
od skromnog svakidanjeg ivota, shvaanje pjesnika, knjievnika kao najvieg tipa
ovjeka dok je knjievnost najplemenitija ljudska djelatnost. Njemaki kritiari nastojali su
interpretirati pjesniko djelo tako to su okarakterizirali pojedino djelo iz njega samoga, ne
mjerei ga nikakvim vanjskim opim mjerilima. Time su oni sruili pregrade izmeu
pojedinih knjievnih vrsta i rodova te one izmeu pojedinih nacionalnih knjievnosti govorei
da jedino poznavanje velikih stranih knjievnosti moe biti preduvjet za ispravno prouavanje
domae knjievnosti.
Poetika realizma vraa se zahtijevu iz 18. stoljea, onom da se treba prikazivati svagdanji
ivot. Osnovni pojam poetike postaje pojam istine. Realist se, dakle, vraa Aristotelovoj
definiciji i eli prikazati stvari kakve jesu; taj svjedok nee, dakakko, moi snagu svoje
djelatnosti crpsti iz svoje podsvijesti, nego knjievnost shvaa kao svjesno promatranje i
odravanje ljudi i stvari oko sebe.9 Daljnji stupanj razvoja realizma ostvaruje se kao
naturalizam. mile Zola zahtijeva tonu reprodukciju ivota, potpuno izbjegavanje svakog
romantinog elementa te da pripovjeda potpuno iezne iz djela. Naturalisti vole opisivati
one strane ljudskog ivota u kojima se doista psihologija reducira na fiziologiju, naroito
konkretne prizore ljudskog spolnog ivota.
Njemaka knjievnost nema granice izmeu naturalizma i impresionizma. Esteticizam
odvraa se od konkretne stvarnosti, ali s osjeajem prezira i gaenja. Svi pravci esteticizma
( simbolizam, neoklasicizam, neoromantizam ) dre da je jedino vrijedno u ivotu umjetnost.
U prvim desetljeima 20. stoljea poetikom europskih knjievnosti prevladali su pravci poput
futurizma, ekspresionizam, dadaizam, surrealizam. Pravce povezuje socijalna borbenost,
8 Ibid, str. 542.
9 Prema:kreb, Zdenko- Stama, Ante, Uvod u knjievnosti, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
1998., str. 545.
6

odbacivanje logike povezanosti i gramatie korektnosti. Knjievna je teorija ve spomenute

knjievne pravce sakupila u jednu kategoriju, u stilsku formaciju avangarde.
Dok se od Aristotela do 20. Stoljea poetika smatrala nauavanjem o stvaralakoj funkciji
pjesnikog jezika, danas se terminom poetika okarakteriziraju i stilske specifinosti pojedinog
pjesnika ili razdoblja.

7. KRITIKA OCJENA DJELA

Zdenko kreb, govorei o poetici kao vanom segmentu povijesti knjievnosti, daje bitan
uvid u razvijanje samog termina kroz stoljea. Nedvojebeno moemo rei da naslov odraava
sadraj lanka. Tema je aktualna, tie se sadanjice, o pitanjima koja su postavljali Aristotel i
Horacije i danas se raspravlja. Koristei se znanstvenom metodom koja osigurava sigurno,
sreeno i tono znanje, kreb je koristio objektivnost, preciznost te pouzdanost, npr. govorei
o Aristotelovoj poetici ili pak o onoj Horacijevoj, polazio je od izvornog djela, iznosei
injenice i spoznaje koje su sami pisci iznijeli.
Kompozicija lanka u skladu je s naslovom i sadrajem. lanak sadri pet temeljinih
cjelina: Pojam poetike, Aristotelova poetika, Horacije, srednji vijek, humanizam, Od Boileaua
do romantizma, Od romantizma do naih dana. lanak je dobro strukturiran, kreb je dao
predodbu poetike objanjavajui, prvo sam pojam zatim njegov razvoj od samih poetaka pa
sve do danas. Dokumentarna podloga zasniva se prvenstveno na relevantnoj literaturi. lanak
nam daje jedan bitan uvid u pojam poetike koji se, smatram, moe ire obrazloiti. Meutim,
koristei se vanom literaturom dao je jasnu predodbu onoga o emu je pisao te je to sasvim
7

dovoljno za potrebe kojoj je lanak namjenjen. Pisac se koristio znanstvenim nainom

pisanja, istodobno i onim razumljivim. Adekvatno je upotrebljena struna i znanstvena
terminologija te nema nikakvih nejasnoa. Najupeljativiji dio lanka definitivno je
Aristotelova poetika, to je razumljivo. Aristotel nam donosi prvu raspravu o knjievnosti u
naunom obliku, donosi prvi pitanja pjesnikih vrsta i rodova koja su aktualna jo i danas.
Obanjavajui pojam poetike kroz razdoblja vidimo da se cijeli taj sustav oslanja na onu
Aristotelovu poetiku, i upravo to kreb pokuava referirati. Manje panje posveeno je
ostalim segmentima teksta, onim koji se odnose na razvijanja pojma poetike u pojedinim
razdobljima. Isto tako, iznio je vei broj imena ukratko objanjavajui njihovu ulogu i
doprinos terminu poetike. S druge strane, moda je autor jednostavno pokuao odvojiti bitno
od nebitnog te tako prikazati kao se temelji poetike nalaze u grko-latinskoj kulturi.
Sve u svemu autor je saeto prikazao razvoj poetike, tekst je razmljiv i pisan
odgovarajuom terminologijom. lanak zasigurno doprinosti znanosti o knjievnosti, takoer
smatram da dobro slui svima koji se bave knjievnou kao predmetom istraivanja.