Leopold uri

Tridesetogodinji rat (1618.-1648.)

U ovome radu nastoji se donijeti pregled
Tridesetogodinjeg rata, vjerskog sukoba koji je obiljeio
Europu XVII. stoljea i ije su posljedice jo dugo ostale
prisutne. Rad je podijeljen u poglavlja poredana kronoloki
poevi s uzrocima rata s naglaskom na vjerske faktore,
a slijedi ih sam pregled rata u etiri faze (eko-falaka,
danska, vedska i francuska) te poglavlje o Westfalskom
miru i zakljuak koji govori o posljedicama rata. Zbog
obujma materije ovdje ne moemo ulaziti dublje u pojedine
dogaaje, nego donosimo samo pregled vanih vojnopolitikih dogaaja.
Tridesetogodinji rat naziv je za seriju
meunarodnih oruanih sukoba na irem prostoru Svetog
Rimskog Carstva Njemakog Naroda u prvoj polovici
17. stoljea. Premda se obino karakterizira kao vjerski
sukob, prethodio mu je irok dijapazon uzroka koji su
bili, pored konfesionalne, socijalne, ekonomske, politike
i nacionalne prirode. Poevi kao minoran sukob unutar
Carstva, zavrio je kao paneuropski rat s golemim rtvama
i neprocjenjivom materijalnom tetom, te psiholokim
posljedicama na stanovnitvo Carstva usporedivim
s Drugim svjetskim ratom. Oznaio je prekretnicu u
politikom razvoju cijele Europe, a posebno u samome
Carstvu koje se od posljedica rata nikada nee oporaviti.
Sam sukob odvijao se kroz etiri faze: eko-falaka faza
(1618.-1623.), danska faza (1623.-1629.), vedska faza
(1629.-1635.) i francuska faza (1635.-1648.). (Wilson,
2009: 5, 9) (Noel, 1998: 53)

Uzroci

Vjerske prilike u Carstvu nakon reformacije

Od pojave prve generacije reformacije s djelovanjem
Martina Luthera u sljedeih 50 godina, dotada homogena
vjerska karta srednje i zapadne Europe, postupno se
mijenjala.
Podjela je buknula u Svetom Rimskom Carstvu pod
vlau mladoga cara Karla V. koji je na saboru u Wormsu
(1521.) donio edikt kojim stavlja izvan zakona Luthera
i njegove pristae. U narednih devet godina car izbiva
iz carstva zbog rata s Francuskom, a njemake drave
odabiru strane. Godine 1529., na drugom saboru u Speyeru
sazvanom da rijei problem vjerskog raskola, zakljueno
68

je da se luteranizam ima zabraniti. Tada luteranski

stalei (kneevi-izbornici Saske i Brandenburga, kneevi
Anhalta, Lneburga i Hessena i 14 carskih gradova)
otvoreno protestiraju protiv te odluke i otada se nazivaju
protestanti. (Franzen, 2004: 125)
Oni 1552. godine uspostavljaju savez s katolikom
Francuskom i zapoinju rat s carem koji zavrava
njihovom pobjedom i mirom u Augsburgu 1555. godine.
Njime je odlueno naelo cuius regio, illius religio ije je
kraljevstvo, njegova i vjera (premda je ono izriito dano tek
1576.). Tako se konano uvrstio luteranizam u njemakim
zemljama i dolo je do vjerske tolerancije. (Jedin, 1995:
435)
Vjerske prilike u habsburkim suparnicama

Luteranizam se iz Carstva brzo proirio na

skandinavske zemlje u Kalmarskoj uniji. Ve 1523. po
njezinom raspadu, sve skandinavske zemlje (a i Danska)
prihvaaju luteranizam. (Bertoa, 2004: 24)
Uz luteranizam, kao reformatorski pokret, razvija
se i kalvinizam koji je izrastao u vicarskoj. Zbog njene
autonomije i jakog graanstva kalvinizam je dobro
prihvaen i brzo se ukorijenio u nekim vicarskim
kantonima, poglavito u gradu enevi.
Od toga se mjesta iri po Francuskoj pod kraljem
Franjom I. Iako u poetku tolerantan, Franjo tridesetih
godina XVI. stoljea mijenja svoju politiku prema
protestantskim uenjima, to kodificira 1540. ediktom
iz Fontainebleua kojim luteransku herezu naziva
veleizdajom protiv Boga i ovjeanstva. Progone protiv
protestanata nastavlja i njegov nasljednik Henrik II. koji
umire 1559. godine, to dovodi do krize nakon kratke
vlasti njegova sina i borbe za vlast izmeu katolike
obitelji Guise i kalvinistikih Bourbona. Franjo, vojvoda
od Guisea 1562. daje pobiti 63 hugenota u Vassyju ime
zapoinju vjerski ratovi u Francuskoj, koji e trajati
do 1598. U aru tih ratova 1572. kralj Karlo IX. daje
pogubiti 3000 parikih hugenota, to je postalo poznato u
historiografiji kao Bartolomejska no. Taj dogaaj dodatno
zaotrava sukob i daje mu meunarodni karakter emu se
pridruuje i otvorena borba za vlast nakon Karlove smrti
(1574.). Nakon krvavih ratova i smrti dvaju pretendenata
(Henrika de Guisea i kralja Henrika III.) francuska kruna
dolazi u ruke hugenotu Henriku Bourbonu koji, kako bi
ga Pariz prihvatio, prihvaa katolianstvo (1593.), ali i

ESSEHIST

nekatolicima daje vjersku slobodu i pravo na posao u

javnoj slubi (Nanteski edikt, 1598.). (Shepardson, 2007:
21) (Bertoa, 2004)
Preko Francuske se kalvinizam vrlo brzo proirio
i po Nizozemskoj kao odgovor na panjolsku (katoliku)
hegemoniju. Godine 1566., panjolski kralj (a time
i nizozemski vladar) Filip II. uvodi inkvizicijski sud
kako bi oistio zemlju od kalvinista i anabaptista. Pod
vodstvom Williama I. Oranskog die se pobuna protiv
kralja i sjeverne protestantske pokrajine pruaju otpor
panjolcima u junim katolikim pokrajinama u ratu koji
e (uz dvanaestogodinje primirje nakon 1609.) trajati do
1648. i biti sastavni dio Tridesetogodinjeg rata.
Vjerski se problem ponovno javlja kada na
vlast dolazi car Rudolf II. (1576. 1612.). Odgojen u
katolikom duhu, on uz pomo isusovaca poinje provoditi
protureformacijsku politiku Tridentskoga sabora. Godine
1583., izbija oruani sukob u Carstvu zbog nadbiskupa
Klna koji je 1582. oenio redovnicu i vojskom zauzeo
grad Bonn, gdje je objavio svoj prelazak na kalvinizam.
Premda to nije prvi put da nadbiskup Klna pree na
protestantizam, on je htio ostati vladar to se protivilo
odredbama (reservatum ecclesiasticum) augsburkog
mira prema kojemu se svi kneevi crkvenih zemalja koji
su preli na protestantizam poslije 1552. moraju odrei
svojega posjeda. Ubrzo ga papa svrgava, a falaki mu knez
alje vojsku u pomo. Nato katolika Bavarska uz pomo
panjolske vojske napada i osvaja Bonn, a nadbiskup bjei
u Nizozemsku. (Wilson, 2009: 208)
Slina se borba dogaa i u Strasbourgu gdje
protestanti u strahu od mogunosti da e za novog biskupa
biti izabran vojvoda Karlo Lotarinki zauzimaju grad i
izabiru 15-ogodinjeg protestanta Johanna Georga, unuka
brandenburkog markgrofa za biskupa.
Posljedica je obaju incidenata prekidanje mira u
Carstvu i srozavanje prestia cara Rudolfa. Situaciju je
dodatno pogoravala kalvinistika Falaka pokuavajui
ujediniti sve protestante (i kalvine i luterane) u
panprotestantski savez.
Godine 1608., car odbija potvrditi mir u Augsburgu,
a nedugo potom dolazi do incidenta gdje bavarski vojvoda
dolazi u sukob s protestantskim vojvodom Wrttemberga.
To dovodi do stvaranja evangelikog saveza1 (1608.) i

katolike lige2 (1609.). Novi sukob izbija 1609. smru

vojvode od Clevea, Jlicha i Berga, koji nije za sobom
ostavio nasljednike, a pravo su polagali protestanti,
dok je u meuvremenu postavljena katolika regentica.
Pretendenti su se udruili protiv nje kako bi ju sprijeili da
zemlje prisvoji sebi na to su i evangeliki savez i Katolika
liga poeli s mobilizacijom kao i car Rudolf i francuski
kralj. (Bertoa, 2004: 76)
Politike prilike dodatno destabiliziraju situaciju.
Naime, car je 1608. u sukobu sa svojim bratom
nadvojvodom Matijom bio prisiljen predati Ugarsku,
Moravsku i Austriju povlaei se u eku. Tamo je bio
okruen nezadovoljnim protestantskim staleima kojima
je bio prisiljen initi ustupke. Od takvoga ga je zatoenitva
htio osloboditi nadvojvoda Leopold, ali se njegov pohod
pretvorio u fijasko zbog nedostatka financijskih sredstava,
to je iskoristio Matija koji okuplja vojsku i ulazi u Prag
te uspostavlja red i eki ga stalei izabiru za kralja. Tada
prisiljava Rudolfa da mu preda krunu, to ovaj i ini u
svibnju 1611. otkada ostaje samo titularni vladar.
Godine 1612. umire Rudolf i za cara je izabran
Matija koji uz pomo nadvojvode Ferdinanda, s jedne
strane nastavlja protureformacijska djelovanja, a s druge
poinje raditi na sveopoj politici pomirenja u Carstvu
pokuavajui za nju zainteresirati umjerene protestantske
zemlje protiv radikalnih koje predvode Falaka i Anhalt,
kao i umjerene katolike zemlje nasuprot Bavarskoj
(koja osim tvrdog katolicizma, gaji i tvrdi antihabsburki
osjeaj). Zadobivi simpatije umjerenih protestanata, ali
i jasne naznake da nee doi do ukidanja Protestantske
unije dok god postoji Katolika liga. Vjetim potezima
onemoguava bavarski utjecaj nad Ligom i ona se konano
raspada 1617. (Wilson, 2009: 251-252)
Ni Protestantska unija nije ostala netaknuta.
Dolazi do sve vie sukoba kalvinista i luterana i ponovno
aktiviranje krize u Jlich-Clevesu 1614. koja sad postaje
sukob kalvinistikog brandenburkog markgrofa i
luteranskog vojvode Falake i Neuburga rezultira
prikljuenjem vojvode (tada jo postojeoj) Katolikoj ligi,
a lanovi Unije odbijaju plaati lanarinu. Godine 1617.
tajnim sporazumom sa panjolskim Habsburzima (Oate)
konano je rijeen problem nasljedstva3 i nadvojvoda
Ferdinand je okrunjen za ekog, a sljedee godine za
ugarskog kralja. (Wilson, 2009: 254) (Gruenfelder, 2003:
238)
Iskra budueg sukoba nastala je u ekoj. ekom

1 Drugi povjesniari se slue imenom Protestantska unija.

Okuplja izbornu Falaku, Pfalz-Neuburg, Baden-Durlach,
Wrttemberg, a poslije krize Cleve-Jlich pridruuju im se i
Brandenburg, Hessen-Kassel, Anhalt i drugi.

3 Matija, naime, nije imao djece. Za nasljednika je odabran njegov

brati.

Neposredni uzroci rata

BROJ 7, 2015.

2 Okuplja saveznike Bavarske: Augsburg, Konstanz, Kempten,

Passau, Regensburg i druge kojima se sljedee godine pridruuju
Bamberg, Mainz, Kln, Trier, Speyer, Worms i drugi. (Wilson,
2009: 227)

69

je kraljevstvu jo Rudolf II. u strahu od pobune 1609.

dao vjerske slobode carskim pismom koje je potvrdio
i car Matija. Krajem 16. i poetkom 17. stoljea eko je
stanovnitvo bilo sastavljeno od protestantske veine i
tek 15% posto katolika, koji su unato tome vrili najvie
funkcije u kraljevstvu i imali veinu u zemaljskom saboru.
Oslanjajui se na njih car izaziva nezadovoljstvo meu
protestantima uvoenjem novog poreza i krunjenjem
Ferdinanda, gorljivog protureformatora, za kralja. (Rada,
2014)
Situacija se dodatno pogorava kad Ferdinand
smjenjuje grofa Thurna, glasnog protestanta, s mjesta
upravitelja dvorca Karlstein i na to mjesto dovodi
uvjerenog katolika. U oujku 1618. Thurnovi saveznici
okupljaju protestantsku skuptinu koja je potom
zabranjena od Regenata. 4 Nato Thurn optuuje regente za
krenje carskog pisma i nalae da ih se baci kroz prozor
kako je obiaj5 i ve sljedei dan (23. svibnja 1618.)
urotnici pod njegovim vodstvom ulaze u dvorac Hradany,
gdje su Regenti imali sastanak i bacaju Vilema Slavatu i
Jaroslava Boitu od Martinica kroz prozor skupa s pisarom
Fabricijem. (Wilson, 2009: 272)

Tijek rata

eko-falaka faza
Rat zapoinje defenestracijom u Pragu kojom
eki stalei diu pobunu i smjenjuju regente. Nato car
alje vojsku da smiri pobunu, ali je ona ubrzo poraena i
prisiljena na povlaenje i sukobljene strane ostaju u pat
poziciji. Borba za vlast u ekoj bila je posebno vana jer
su u Carstvu trojica kneeva izbornika bili protestanti, a
trojica katolici. Vjera ekoga kralja, kao sedmog kneza
izbornika, nosila je prevagu. (Wilson, 2009: 272)
U oujku 1619. car Matija umire, a esi pod grofom
Thurnom kreu u pohod na Be. U meuvremenu carska
vojska ipak svladava otpor u ekoj to prisiljava Thurna
da se vrati. To je dalo vremena Ferdinandu da ode u
Frankfurt na izbornu skuptinu gdje biva izabran za
cara unato pokuaju opstrukcije od strane Friedricha V.
Falakog. uvi to, novoosnovana eka Konfederacija6
svrgava Ferdinanda i za svoga kralja izabire Friedricha u
uzaludnoj nadi da e tako dobiti pomo njegovog tasta,
engleskog kralja. (Wilson, 2009: 280-284)
4 Regenti su tijelo od deset lanova koje je upravljalo ekim
kraljevstvom.
5 Naime, tradicija bacanja kroz prozor u Pragu see u 15. stoljee i
husitske ratove. Defenestracija iz 1618. bila je trea po redu.

6 Zemlje eke konfederacije su eka, Moravska, leska, Gornja i

Donja Luica.

70

Car se sada nalazi u krizi zbog dugova i novonastale

pobune u Transilvaniji i trai pomo Maksimilijana
Bavarskog, kojemu zauzvrat priznaje ponovno osnovanu
Katoliku ligu, ovaj puta proirenu i luteranskom Saskom.
Ratna se srea tako okree jer se smiruje pobuna u
Austriji, panjolska osvaja dio Donje Falake, a Saska i
Maksimilijan napadaju Konfederaciju. Vojska Lige i carska
vojska 8. studenog 1620. nanose teak poraz Konfederaciji
kod Bijele Gore, Friedrich bjei ostavljajui eku krunu,
a Konfederacija se raspada i biva podijeljena izmeu cara
i Saske. Prethodno se smiruje i buna u Transilvaniji, pa
se teite otpora prebacuje na zapad u Falaku. (Wilson,
2009: 299-308)
Gornja Falaka nakon etiri mjeseca otpora pada u
carske ruke, a nedugo potom i preostali dio Donje Falake,
nakon to je pobunjenicima nanesen teak poraz kod
Wimpfena. Konano je sav organizirani otpor uguen
porazom ustanika kod dvorca Hchst u lipnju 1622. i do
kraja godine osvojena je cijela Falaka, a Friedrich rasputa
ostatak vojske i bjei. Poetkom 1623. car mu oduzima
zemlju i izborniku ast. 7 (Wilson, 2009: 334-339.)
Danska faza

Kako su protestanti prethodno u Carstvu poraeni,

danski kralj Christian IV. (i sam protestant) u strahu
od jaanja katolikog utjecaja u Njemakoj8 i zbog
teritorijalnih pretenzija9 uz financijsku potporu Engleske
i Nizozemske s vojskom ulazi na sjever Carstva u lipnju
1625.
Na putu prema Magdeburgu dio danske vojske,
pod vodstvom Mansfelda kod Dessaua (travanj 1626.),
zaustavlja carski general Wallenstein10 te su se, s njim
za petama, prisiljeni povui u lesku, a zatim u Ugarsku,
uzalud oekujui pomo od Bethlena koji je ponovno
digao ustanak iste godine. Bethlen ubrzo ponovno sklapa
primirje, a Mansfeld shrvan boleu u prosincu umire.
Za to vrijeme Tilly na sjeveru tjera u bijeg kralja
Christiana i kod Luttera (kolovoz) mu nanosi teak poraz.
Udruujui se s Wallensteinom11 u rujnu osvajaju cijeli
Holstein i kod Heiligenhaffena unitavaju kraljeve trupe, a
on je sam prisiljen pobjei na otok Fnen. (Cooper, 2008:
325)
7 Donju Falaku dobivaju panjolci, a Gornju s izbornom au
dobiva Maksimilijan Bavarski.

8 Christian je imao i posjede u Schleswigu i Holsteinu na sjeveru

carstva.
9 Danski je kralj imao pretenzije na neke biskupije u Donjoj Saskoj
i Westfaliji.

10 Albrecht Wallenstein je bio eki plaenik u carskoj slubi.

11 Koji je na putu unitio ostatke Mansfeldovih trupa u leskoj.

ESSEHIST

Nakon pada Regensburga, u listopadu carska vojska

upada na Jutland i poetkom 1628. ga cijelog stavlja pod
svoju kontrolu. Christian iste godine u nekoliko navrata
pokuava osvojiti uporite na poluotoku, ali je ipak
prisiljen na mir koji potpisuje 5. lipnja 1629. u Lbecku.
Tri mjeseca ranije car pokuava rijeiti vjerski
problem u Carstvu i izdaje Restitucijski edikt utvrujui
vjersko stanje kao godine 1552.12 Edikt, oekivano, nailazi
na otpor kod protestantskog plemstva i unitava svaku
nadu da se mir u Lbecku moe pretvoriti u sveopi mir
u Carstvu.
vedska faza

Kako jo krajem 1627. u borbi za Dansku carske

trupe upadaju u neutralnu Pomeraniju i zauzimaju
gradove na obali Baltika kako bi izgradili mornaricu,13
grad Stralsund zove u pomo vedskoga kralja Gustava II.
Adolfa i odolijeva opsadi carske vojske.
Dvije godine kasnije Gustav, kao luteran, za povod
uzima obranu luteranizma i iskrcava svoje trupe u srpnju
1630. u Pomeraniju, koja do kraja kolovoza gotovo cijela
pada u njegove ruke, a u listopadu osvaja i Magdeburg koji
ponovno pada u carske ruke u svibnju 1631.
U meuvremenu se vode pregovori oko Edikta o
restituciji i Ferdinand okuplja kneeve-izbornike na sabor
u Regensburgu u srpnju 1630. Na saboru izbornici trae
od cara da smijeni Wallensteina.14 Pritisnut zahtjevima
plemstva, car ga konano pristaje smijeniti, a vrhovno
zapovjednitvo carske vojske15 predaje grofu Tillyju.
Meutim dogovor o ediktu nije postignut. U travnju 1631.
protestantski kneevi16 sklapaju savez u Leipzigu i izdaju
manifest protiv rata i Restitucijskog edikta proglaavajui
svoju neutralnost. Kako car dekretom ponitava manifest
i s vojskom upada u Wrttemberg, Weimar se svrstava
12 to znai nepriznavanje kalvinizma i povratak nadbiskupija
Magdeburg i Bremen, 13 biskupija u sjevernoj Njemakoj i oko
500 samostana u katolike ruke.

13 Da podsjetimo, kralj Christian je pobjegao na otok Fnen.

14 On je jo poetkom 1628. postao vojvoda Mecklenburga na to

kneevi nisu blagonaklono gledali jer je bio lan sitnog plemstva,
a ne jedan od kneeva. Usto, Mecklenburg mu je (bespravno)
dan unato tome to je bilo visokih plemia koji su na njega
imali pravo, a i kao tvrdoglav ovjek teka karaktera esto je
bio predmet ljubomore, nepovjerenja i optuivan za pretjeranu
ambicioznost. (Cooper, 2008: 327)

15 Carska vojska je vojska okupljena habsburkim novaenjem

i njome je zapovijedao Wallenstein. Uz nju bila je i vojska
Katolike Lige kojom je zapovijedao Tilly.

16 Protjerani vojvode Mecklenburga ija je zemlja dana

Wallensteinu, kneevi Weimara, Wrttemberga i HessenKassela, Friedrich od Baden-Durlacha.

BROJ 7, 2015.

Gustav II. Adolf kod Breitenfelda

na vedsku stranu, a slijede ga Hessen-Kassel i Saska,
dok je to neto ranije uinio i Brandenburg. Takva se
koalicija u rujnu 1631. sukobljava s carskom vojskom
kod Breitenfelda17 i odnosi pobjedu te Gustav napreduje
na jugozapad osvajajui Erfurt, Wrzburg, Frankfurt,
Mainz i veinu Donje Falake do kraja godine, dok Tilly
teko ranjen, bjei u Frankoniju. Uz to, dio njegovih trupa
osvaja i eku. Iz Falake Gustav kree prema Bavarskoj i
kod gradia Rain na rijeci Lech (travanj 1632.) ostvaruje
znaajnu taktiku pobjedu nad carskom vojskom prelazei
rijeku i otvarajui put prema Austrijii smrtno ranjavajui
Tillyja. (Cooper, 2008: 327) (Wilson, 2009: 500) U tekoj
situaciji i nedostatku vrhovnog zapovjednika, car ponovno
postavlja Wallensteina koji temeljito reformira vojsku
poetkom sljedee godine. U svibnju Gustav upada u
Bavarsku i ulazi u Mnchen, a potom u Nrnberg, gdje ga
opkoljavaju Wallenstein i Maksimilijan prethodno vrativi
eku pod svoju kontrolu. Kako je njihova taktika bila
izgladnjavanje, Johann Georg od Saske pokuava smanjiti
pritisak na Nrnberg napadajui lesku, ali i sam biva
napadnut kod Steinaua na Odri (kolovoz) od panjolskih
pojaanja pristiglih iz eke, koje tekom mukom uspijeva
odbiti. panjolski poraz primorava Wallensteina da oslabi
svoju vojsku slanjem postrojbi u lesku to iskoritava
Gustav u neuspjenom napadu kod dvorca Alte Veste
(rujan) te kod Ltzena (studeni), gdje unato neodlunom
ishodu, i sam pogiba. (Wilson, 2009: 492-511)
Nakon vijesti o kraljevoj smrti kancelar Oxenstierna
u travnju 1633. stvara Heilbronnsku ligu kojoj se
pridruuje i Francuska te protestantske njemake drave.
Poduprti njima, veani ponovno upadaju u Bavarsku,
17 To je prvi veliki poraz carske vojske od poetka rata.

71

ali zbog pobune ostaju pasivni sve do srpnja. Tada kod

Oldendorfa nanose teak poraz carskoj vojsci. U kolovozu
se aktiviraju i Hesi koji vojskom presijecaju komunikaciju
zemalja Lige i carskih posjeda. Wallenstein sada pokuava
navesti Johanna Georga da promijeni stranu pljakajui
Sasku, a panjolska preko Alpa alje pojaanja, ali po
ulasku u Njemaku unitava ih epidemija. (Wilson, 2009:
512-513)
vedska vojska u studenom kree prema istonoj
Bavarskoj, ali ih odvlai pad velikih dijelova Pomeranije i
Brandenburga poslije poraza u drugoj bitci kod Steinaua te
se povlae prema ekoj kamo kree i Wallenstein, koji je u
veljai 1634. ubijen od svojih vlastitih vojnika zbog sumnje
da je pokuao prebjei veanima. Vrhovno zapovjednitvo
tada preuzima nadvojvoda Ferdinand, carev sin. U svibnju
carska vojska vraa izgubljena podruja u Bavarskoj i,
spojivi se s novim pojaanjima iz panjolske u bitci kod
Nrdlingena (rujan), nanose katastrofalan poraz vedskoj
vojsci. (Wilson, 2009: 534-542, 545)
Tom se pobjedom zavrava vedska okupacija june
Njemake koja se vraa pod carevu kontrolu, a krajem
oujka 1635. raspada se i Heilbronnka liga nakon ega
inicijativu preuzima Francuska. (Wilson, 2009: 559)
Francuska faza

Kao prethodno Danska i vedska, sada se u rat

ukljuuje i Francuska u strahu od habsburke hegemonije18
prethodno sklopivi savez s Nizozemskom i vedskom.
Prvi ministar Francuske kardinal Richelieu objavljuje rat
panjolskoj u travnju 1635. za povod uzevi panjolsko
uhienje nadbiskupa Triera jer je ovaj podrao Richelieua
za svoga nasljednika. (Wilson, 2009: 556)
U meuvremenu Johann Georg potpisuje primirje s
carem, a u svibnju u Pragu potpisuju mir i ostale njemake
kneevine s iznimkom Weimara i Hessen-Kassela.
Francuska je vojska dotad ve okupirala veinu gradova
Alsacea i Lotaringije, gdje se spaja s ostatkom vedske
vojske i napada habsburke trupe u Flandriji i Italiji, ali
nakon poetnih uspjeha (Liege, svibanj; Leuven, srpanj)
doivljava katastrofalne gubitke i povlai se iz Fladrije.
Meutim poetkom iste godine Richelieu alje vojvodu
de Rohana koji okuplja vojsku i zauzima strateki vaan19
prolaz u alpskoj dolini Valtellina u dananjoj vicarskoj.
De Rohan e ga drati sve do travnja 1637. kada se zbog
pobune povlai. Uskoro nakon povlaenja iz Flandrije,
dolazi do panjolskog protunapada, a u ljeto 1636. i upada
u francuske pokrajine Picardie, Champagne i Burgundiju
18 Naime, Francuska je takoer susjed habsburkoj panjolskoj.

19 Preko toga su prolaza panjolci slali pomo iz Italije u Njemaku

u godinama prije. (Wilson, 2009: 646)

72

te prodora do Amiensa i prijetnje samom Parizu, ali se

trupe poetkom sljedee godine povlae zbog nadolazee
zime. Tada inicijativu ponovno preuzima Francuska
teko porazivi panjolce u Franche-Comtu (lipanj,
1637.) i postupno osvajajui cijelu provinciju. Na sjeveru
(listopad) panjolska takoer gubi grad Bredu, vano
sredite i posljednje uporite osvajanja iz 1625. Nakon
ovoga poraza svjesni su da ne mogu ostvariti pobjedu i cilj
je asno povlaenje iz rata. (Wilson, 2009: 661)
Poetkom godine 1637. umire car Ferdinand i
nasljeuje ga sin, takoer Ferdinand (III.).
Carska vojska pljakajui upada u Hessen-Kassel
izbacujui ga iz rata u oujku 1638. Sad je u ratu od
njemakih kneevina ostao samo Weimar, koji nanosi
carskoj vojsci teak poraz kod Rheinfeldena i zarobljava
carske generale, a do kraja godine zauzima strateki
vaan grad Breisach. Carska je vojska u Porajnju konano
iscrpljena ustankom Karla I., sina razbatinjenog
Friedricha Falakog koji osim slabljenja carskih trupa nije
imao uspjeh. Istovremeno umire Bernhard od Weimara,
pa sva njegova vojska i osvojeni teritoriji prelaze u ruke
kralja Louisa XIII. Na zapadu je habsburka pozicija sve
gora: panjolska je u nepovoljnoj situaciji. U svibnju 1640.
izbija buna u Kataloniji, a krajem godine i u Portugalu, a
nijedna se nee smiriti do kraja rata. Uz to, jo prethodne
godine panjolska je mornarica teko poraena u La
Mancheu, a francuske su trupe osvojile Artois. Sve je to
znaajno smanjilo panjolsku mo, kako vojnog djelovanja
tako i financijske pomoi Carstvu.
S druge strane vedske trupe u Njemakoj koje su
se odrale poslije bitke kod Nrdlingena u listopadu 1635.
nanose teak poraz saskoj vojsci kod Dmitza i ponovno
u listopadu 1636. kod Wittstocka, nakon ega zauzimaju
glavni grad Saske Torgau, ali su potom potisnuti na sjever
u Pomeraniju. Ponovno se aktiviraju 1638. osvajajui
Mecklenburg i ostatak godine protjee u neuspjelom
pokuaju carske vojske da zauzme zadnja vedska
uporita. To e veani dobro iskoristiti kad pod maralom
Banrom poetkom 1639. ponovno upadnu u Sasku,
a potom ohrabreni neoekivanim uspjehom i u eku
(svibanj), koju bjesomuno pljakaju, pa se u oujku 1640.
povlae u Sasku gdje su poraeni kod Plauena. Uskoro je
carska vojska nakratko usporena ulaskom u rat vojvode
od Brunswicka i pojaanjima koje je poslao veanima, ali
se ona nee pokazati dovoljna i Banr je uskoro prisiljen
povui se iz Donje Saske na sjever. (1) (Wilson, 2009: 615)
Ferdinand III. vidjevi da situacija na zapadu ipak nije
povoljna, odluuje sazvati carsku skuptinu (Reichstag) u
Regensburg u rujnu 1640. No time nije postigao gotovo
nita. Knez i izbornik Friedrich Wilhelm od Brandenburga
odbacio je sporazum temeljen na Prakom miru, to
dovodi do okupljanja manjih protestantskih kneeva na

ESSEHIST

Karta Tridesetogodinjeg rata

njegovoj strani. On e u srpnju 1641. sklopiti primirje sa
veanima.
Dva mjeseca prije umire Banr, a vojska marira
kod Wolfenbttela tjera te carske trupe u bijeg i osigurava
poljuljanu vjernost vojvode od Lneburga. Krajem godine
stie joj pojaanje pod vodstvom marala Torstenssona
koji poetkom svibnja 1642. osvaja lesku, a zatim i
Moravsku20 odakle carska vojska bjei u Sasku. U studenom
ju kod Breitenfelda dostie Torstensson i nanosi joj teak
poraz te uskoro osvaja Leipzig.
Krajem 1642. umire Richelieu i na mjesto prvog
ministra Francuske dolazi kardinal Mazarin, a s njim i
novi ratni plan: Francuzi e preko Schwarzwalda udarati
na Bavarsku, a veani iz Moravske i Saske na habsburke
zemlje. U svibnju 1643. umire i Luj XIII., a nasljeuje ga
etverogodinji Luj XIV. U takvoj situaciji Francuska se
nalazi u krizi i ne moe se aktivnije angairati u Njemakoj.
Ipak, pet dana nakon smrti kralja francuska je vojska
kod Rocroija teko porazila panjolske trupe, to je dalo
potrebnu popularnost i podrku novoj vlasti. Francuski
plan za napad na Bavarsku nije urodio znaajnijim
20 leska e pasti u carske ruke ve u kolovozu, ali Moravska ostaje
vedsko uporite do kraja rata. (Wilson, 2009: 636)

BROJ 7, 2015.

plodom. tovie, Bavarci pod generalom Mercyjem pod

svoju kontrolu vraaju Baden-Durlach i dijelove Alsacea, a
u studenom iznenauju francusku vojsku kod Tuttlingena
u vapskoj i nanose im znaajan poraz.
Jo na saboru u Regensburgu 1640./ 1641. stalei
vre pritisak na cara da pregovara s Francuskom i
vedskom, na to ga konano prisiljava primirje koje
je Brandenburg potpisao sa vedskom i car je preko
poslanika pristao na razgovor o miru s Francuskom i
vedskom u Hamburgu krajem 1641. Na tim razgovorima
bilo je odlueno da e se zapoeti mirovna konferencija
na podruju Westfalije, gdje e se u Mnsteru dogovarati
katolike sile, a u Osnabrcku protestanti. Car taj kongres
u Westfaliji konano saziva 1643. i suprotstavljene se
zemlje poinju okupljati na mirovnu konferenciju. To ipak
ne znai da borbe prestaju jer su snage na terenu bile
jedan od glavnih argumenata u raspravi o miru. (Wilson,
2009: 632)
Godina 1644. na istonom dijelu Carstva prola je
relativno mirno. vedska se okrenula protiv donedavne
saveznice Danske, kojoj je Carstvo bezuspjeno priteklo
u pomo. Ve do kolovoza, Torstensson e teko poraziti
dansku vojsku na moru i carsku na kopnu te e Danska biti
prisiljena potpisati sramotan mir kojim e izgubiti znaajan
dio teritorija i prihoda. Poetkom 1645. Torstensson koristi
poraz carske vojske i kree prema Moravskoj. Na tom ga
pohodu kod Jankova presree carska vojska koju razbija
zarobljavajui i generala Hatzfelda i preko Moravske do
travnja dolazi pred Be, gdje mu pomo alje i ponovno
pobunjena Transsilvanija. Meutim do kolovoza se, teko
bolestan, povlai u Thringiju, a zatim upada u Sasku21 na
oaj Johanna Georga koji trai pomo.
Istovremeno, poetkom 1644. Mercy s bavarskom
vojskom ponovno upada u vapsku i do kolovoza osvajaju
Freiburg, a potom, nedaleko grada, nanose teke gubitke
francuskoj vojsci koja ipak ostvaruje strateku pobjedu
ulazei zatim u Baden i osvajajui Speyer i Worms, a
naposljetku i Mainz, to im je otvorilo put u Njemaku
mimo Schwarzwalda. Francuzi sada (1645.) prelaze
Rajnu kod Speyera i narednih mjeseci dva puta prodiru
do Frankonije, ali su oba puta odbaeni uz velike gubitke
na carskoj strani tim vie to pogiba i sam Mercy. No
kampanja u Frankoniji nije bila promaena utoliko to
je onemoguila Bavarskoj da poalje pomo okruenoj
Saskoj, to rezultira potpisivanjem primirja izmeu
Johanna Georga i vedske (rujan).
Kako su zatitili bok neutralnou Saske, veani
u travnju 1646. prodiru sve do Westfalije uz nemilosrdno
pljakanje, a poetkom 1647. ulaze u zapadnu Bavarsku
21 Koja je nakon Jankova ostala nezatiena. Vidi: (Wilson, 2009:
704)

73

i Tirol. Ti su dogaaji uvjerili Maksimilijana od Bavarske

24. listopada 1648. godine. (Wilson, 2009: 745)
da ga car vie ne moe zatititi i on u oujku potpisuje
primirje. U svibnju to ini i nadbiskup izbornik Mainza
Westfalski mir
kao posljednji knez izbornik u carstvu22 osim samoga cara
kao kralja eke. veani su sada krenuli pokoriti eku u
Westfalski je sporazum zapravo naziv za dva
koju stiu polovinom srpnja. Tamo ih u kolovozu napada
sporazuma: prvi sporazum potpisan je u Mnsteru u
carska vojska i nanosi im male gubitke, ali dovoljne da
sijenju 1648. od strane katolikih drava, a drugi u
podigne moral u carstvu. Ferdinand od Klna raskida
kolovozu od protestantskih sudionica rata. (Bertoa,
primirje polovinom kolovoza, a poetkom rujna to ini i
2004: 82)
Maksimilijan Bavarski uz obeanje da e zadrati titulu
Na vjerskom je podruju sporazum donio priznanje
izbornika. (Wilson, 2009: 715)
kalvinistike vjeroispovjedi u Carstvu uz katoliku i
S druge strane panjolska poetkom 1647. potpisuje
luteransku. Na snazi je ostalo vjersko pravilo cuius regio,
mir s Nizozemskom to joj pomae da se djelomino
eius religio, ali je sporazumom dozvoljeno onima koji ne
oporavi, ali u srpnju Napuljsko kraljevstvo die ustanak
prihvaaju slubenu religiju svoje drave da se odsele. Kao
protiv panjolske vlasti.
normativni datum za vjersku kartu Carstva obiljeen je
Posljednja godina rata bila je posebno teka za cara.
1. sijeanj 1624. te je zabranjeno plemstvu23 da namee
Bavarska i carska vojska nale su se u tekom poloaju
religiju podanicima.
izmeu vedske vojske kod gornjeg dijela toka Wesera i
francuske vojske na gornjoj
Rajni uz nedovoljno ljudi da
uvrste poloaj. U travnju
1648. Francuzi i veani se
spajaju i polovinom svibnja
prelaze Dunav sustiui
carsku bavarsku vojsku
kod
Zusmarshauzena
i nanosei joj poraz.
Sad su vrata prema
Bavarskoj ostala otvorena i
saveznike vojske ponovno
upadaju u junu Bavarsku
sustavno pljakajui kako
bi natjerale Maksimilijana
na ponovno sklapanje
primirja. (Wilson, 2009:
743)
Za to vrijeme manji
dio vedske vojske u
ekoj, u elji da se dokopa
plijena prije nego nastupi
mir, upada u slabo branjeni
zapadni dio Praga i tri dana
divljaki pljaka i ubija.
Ratifikacija Westfalskog sporazuma
Do listopada pojaanja u
Pragu dobivaju i veani
Na politikom je planu habsburka prevlast uvelike
i branitelji u dijelu grada istono od Vltave. Borbe e se
oslabljena. Car je sporazumom izgubio odreene ovlasti
nastaviti u gradu sve dok se obje vojske ne raspuste zbog
nije vie imao pravo samostalno odluivati o ratu i miru
pristiglih vijesti o potpisanom miru, koji e biti potvren
i ubirati porez, a te su prenesene na Reichsrat. On je od
22 Prethodno je to uinio Maksmilijan, kako za sebe (kao izbornik
Falake) tako i u ime svoga brata Ferdinanda, nadbiskupa Klna,
a nadbiskup Triera je to uinio krajem 1645. Brandenburg,
spomenuli smo, uinio je to u srpnju 1641.

74

tada mogao glasovati, ne kao prije podijeljen u tri kolegija

(kneevi izbornici, carski kneevi i carski gradovi), nego

23 S iznimkom Habsburgovaca. (Wilson, 2009. 759)

ESSEHIST

u dva konfesionalna tijela protestantsko i katoliko.

(Wilson, 2009: 758)
Westfalskim je mirom njemakim dravama priznato
i naelo suvereniteta svaka od njih postala je suverena
drava s vlastitom diplomacijom, to je doprinijelo
destabilizaciji i dezintegraciji Carstva. Dotadanjoj
sedmorici izbornika pridruuje se i osmi Karl Louis od
Falake, sin Friedricha V., kojemu je vraena Donja Falaka.
Brandenburgu su dani neki teritoriji u Pomeraniji te uz
rijeke Rajnu i Elbu, Francuskoj je potvreno osvajanje
Verduna, Metza, Toula i dijelova Alsacea, a vedska je
dobila 5 milijuna talira odtete te zapadnu Pomeraniju,
Wismar, Bremen i ue Odre te, u skladu s time, mjesta u
Reichsratu. Uz to je potvrena neovisnost Nizozemske i
vicarske. Sporazumi su konano potvreni 24. listopada.
(Bertoa, 2004: 82)

Posljedice

Kao to je ve spomenuto, rat je za Carstvo imao

katastrofalne posljedice. S demografske strane kao rtve
rata ili raznih epidemija u Carstvu je stradalo oko 5
milijuna ljudi ili 20% sveukupne populacije, to ga ini
najrazornijim u europskoj povijesti, razornijim i od velikih
ratova 20. stoljea.24 Do predratne populacije Carstvo e
doi tek nakon 1710. (Wilson, 2009: 787-789)
Uz demografski pad, velika je teta nastala
na gospodarskom planu: ve poetkom rata, zbog
nemogunosti uspjenog ubiranja poreza na koju je
odgovoreno kvarenjem novca, nastala je hiperinflacija.
Do kraja rata uvelike je unitena poljoprivreda pa je
tako do 1648. naputena treina obraenih povrina
diljem Carstva. Koliina proizvedenog ita vratit e se na
predratnu iza 1670. Golemu tetu pretrpjela je i industrija
izuzev one najophodnije te, dakako, vojne industrije
koje su pretrpjele neto blai pad. Najvei pad pretrpjela
je trgovina koja je do kraja rata svedena na minimum.
(Wilson, 2009: 799-806)
Kao politika posljedica rata javlja se trajni vjerski
mir i religija prestaje biti povod europskih sukoba, a ratne
strahote uvelike doprinose i opem osjeaju nesigurnosti
to rezultira jaanjem uloge vladara i dovodi do razvoja
apsolutizma. (Wilson, 2009: 808)
Takoer ratne su se strahote toliko uvukle u svijest
njemakog naroda da istraivanje provedeno 1960-ih
kae da Nijemci smatraju Tridesetogodinji rat veom
katastrofom i od Prvog i Drugog svjetskog rata, holokausta
i kuge. Koliko je to objektivna injenica predmet je za
24 Za usporedbu, u Prvom svjetskom ratu poginulo je 5.5%
europske populacije, a u Drugom svjetskom ratu 6%. (Wilson,
2009: 787)

BROJ 7, 2015.

opseniju studiju, ali takve usporedbe, naalost, svakako

imaju povijesno opravdan temelj. (Wilson, 2009: 6)

Summary

Leopold uri, Thirty Years War (1618-1648)

The main aim of this study is to provide a review of
the Thirty Years War the religious conflict that shaped
Europe in the 17th century and left consequences which
remained relevant for a long time. The study is segmented in
chronologically arranged chapters starting with the causes
of warwith an emphasis on religious factors, followed by a
review of war in four phases the Czech-Rhineland, Danish,
Swedish and French, which precedes the chapter on Peace
of Westphalia, and ultimately the conclusion which focuses
on the consequences of the war. Due to the vast amount of
materials, we cant dig deeper into specific details but can
solely provide with a review of major military and political
events.

Literatura
1. BERTOA Slaven, Svjetska povijest modernoga doba:
(XVI.- XIX. stoljee): s posebnim osvrtom na Apeninski
poluotok, Zagreb, Profil International, 2004.
2. COOPER John Phillip, The New Cambridge Modern
History: The decline of Spain and the thirty years war,
1609-48/49., IV, Cambridge University Press, 2008
3. FRANZEN August, Pregled povijesti Crkve, Zagreb,
Kranska sadanjost, 2004.
4. GRUENFELDER Anna Maria, Uskoki rat, u: Senjski
zbornik, br. 30, 2003.
5. JEDIN Hubert (ur.), Velika povijest Crkve, IV, Zagreb,
Kranska sadanjost, 1995.
6. NOEL Jean-Francois, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb,
Barbat, 1998.
7. RADA Ivan, Povijest eke: od seobe Slavena do
suvremenog doba, Zagreb, Sandorf, 2014.
8. SHEPARDSON Nikki, Burning zeal: the rhetoric
of martyrdom and the Protestant community
in Reformation France, 1520-1570, Bethlehem,
Pennsylvania, USA, Lehigh University Press, 2007.
9. WILSON Peter H., Europes Tragedy, London, Allen
Lane, 2009.

Internetski izvori

1. France and the Thirty Years War (2014.), u: http://

www.historylearningsite.co.uk/France_30YW.htm
(25. svibanj. 2015.)
75