Pismo unuici Katarini

Marelo Bernardi
Draga Katarina,
Predloili su mi da ti napiem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo to elim rei tebi odnosi
se na sve tvoje vrnjake, zapravo na sve vas koji ete 2000. godine imati oko 20 godina.
Kada bude itala ovo pismo, mene vjerovatno vie nee biti. Zato ovo pismo ima i
vrijednosti testamenta jer mislim da drugi neu pisati zato to ti ne mogu ostaviti nita
osim - sjeanja. Ne elim te ni savjetovati, ni upozoravati, ni bodriti, niti initi bilo ta
slino tome. Mnoge savjete, dobre ili loe, ve si imala prilike uti i mnoge e tek uti, pa
sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu neto pomogao. Zato u se zadovoljiti da ti
ovdje izrazim svoje misli, osjeaje, miljenja i uvjerenja.
Ko zna to e ti raditi za dvadeset godina? Ko zna kakva li e biti? Ko zna hoe li i
tada , kao danas, biti inteligentna, njena, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna
smisla za alu? Nadam se da hoe, ali je sigurno da e svijet uiniti sve da ti pomogne da
izgubi sve te lijepe osobine. Protiv tebe e se udruiti sile, a naroito jedna - strah.
Strah od izolacije i zamjeranja drutvu, strah od siromatva, strah od neuspjeha, od
obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoe, strah od ljudi, strah od smrti. ini mi se da
je strah najtea bolest koja ugroava ovjeanstvo i, oigledno, sredstvo koje osigurava
uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomou kojeg se svako moe primorati da se
prilagodi odreenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put kojim se
svako moe primorati da se odrekne svoje autonomije , nezavisnosti i, na kraju, slobode.
Sada se niega ne plai, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi jo ne zapaam
znakove onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glavu djece. Volim te posmatrati
kako sama stie iskustva, kako se kree po mranoj sobi, kako prouava insekte i
ivotinjice u prirodi, kako pokuava pomilovati psa lutalicu ili mirno prilazi nepoznatim
ljudima. Dakako, nadam se da e to vjeno trajati, da e uvijek biti takva, plemenita i
borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspije li u tome, imat e, po mom miljenju,
sve uslove da izabere pravi put. Mogu ti rei, bar to se mene tie, da sam sve ne ba
sretne odluke u ivotu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnou.
Jednom prilikom, poto si mi ruicom pokazala etvrtinu Mjeseca, objasnila si mi da je
slomljen. Zatim si me uvjerila da si to ti uinila i pokazala si mi kako si to to uinila:
uhvatila si ga objema rukama i snano njime tresnula o zemlju. Imala si osamnaest
mjeseci. Tvojoj mati i mati tvojih vrnjaka nema zapravo granica. Uvjereni ste u svoju
neslomljivost, svoju svemo. Vjerujete da moete izmijeniti svijet. Pretjerujete. A odrasli
pretjeruju u drugom smislu. Oni su praktini, realni, konkretni. Vidjet e: govorie
ti da je svijet oduvijek bio takav i da e takav uvijek biti. Govorie ti da je oduvijek bilo
siromanih i bogatih, da je uvijek bilo bijede, stoga i gladi, privilegija, ropstva, rata.
Govorie ti da je svako ko je pokuao neto izmijeniti srljao ravno u propast. Sasvim su
lieni mate. ak i nade.
Ako neto nije ve ostvareno, rei e ti da je to nemogue ostvariti. Da je ovjek
sazdan tako, da je drutvo takvo, da je svijet takav. I rei e ti da je mirenje sa stanjem
jedina razumna stvar. I prilagoavanje, isto tako. Ako i nakon dvadest godina bude
posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolae danas, i ako im odgovori da
se, uz volju, sve moe mijenjati, naroito poloaj ljudi; ako im odgovori da treba
razmiljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im to odgovori, rei
e ti da je sve to samo utopija.
U tvojoj kui bie 2000. godine jo uvijek, barem se nadam, stvari koje su pripadale
tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova.

Bie tu knjiga, slika, namjetaja, predmeta svake vrste, crtea, rukopisa, fotografija, svega
to je pripadalo generacijama to su predhodile tebi. Stvarica bez vrijednosti, ako hoe,
ali svjedoanstva duge istorije iji su i ti dio bila i prije nego to si se rodila.
Tradicija. Po meni ne treba sve to baciti. i tradicija ima svoje znaenje, mada ne ono
koje joj se najee daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i
svuda slijediti , kao skup obiaja i navika koje treba netaknute sauvati i u sadanjosti i u
budunosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome ve u neemu posve
drugom: tradicija, kao i sve to se odnosi na prolost, treba iskljuivo da slui kao polazna
taka da se uini vie i bolje, znai, drugije. Pjesnik i filozof Dubran je rekao: ivot se
nastavlja, ne zaustavlja se na jue. Mi se, meutim, oajniki hvatamo za jue, i onda
tradicija postaje teret, koji nam ne doputa da napredujemo, zatvor iz kojeg ne moemo
izai, ak to i ne elimo, jer budunost, nepoznato, novo, drukkije izazivaju-strah.
Eto, ta rije se opet vraa. Rei e ti da je strah osjeanje koje obuzima svakoga. Da,
tano je. Ali strah ne unitava svakoga. Tebe nee, na primjer, i ne samo zbog tvojeg
djejeg neznanja, ve zato to si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voli, osvajanju i
progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad svoje osobe. Oni koji, i kada odrastu, ostanu
takvi mnogo su jai od bilo kakvog straha.
To su, kao to sam ti u poetku rekao, moje misli i osjeanja koja me obuzimaju dok se
igram s tobom. Ovo pismo koje ti ostavljam samo je djeli moga ivota. Uini od svoga,
razumije se, samo ono to ti sama bude eljela.