Mary

Kubica

DOBRA DJEVOJKA
BalkanDownload.org

S engleskoga preveo
MARIN POPOVI

Za A i A

EVE
PRIJE

ok sjedim u kutku za zajutrak, pijuckajui kakao iz alice, zazvoni telefon.

Izgubljena sam u mislima, zurim kroz stranji prozor na travnjak koji sada, u
okovima rane jeseni, obiluje liem. Uglavnom je mrtvo, dio se jo beivotno dri na
drveu. Kasno je poslijepodne. Nebo je oblano, temperature su se strmoglavile
izmeu pet i petnaest stupnjeva. Nisam spremna za ovo, mislim, pitajui se gdje je,
pobogu, nestalo vrijeme. Kao da smo juer doekivali proljee, a onda, nekoliko
trenutaka kasnije, i ljeto.
Zvonjava telefona prenula me i sigurna sam da se radi o teleprodaji, pa se isprva
uope ne trudim ustati sa svojega sjedala. Uivam u nekoliko posljednjih sati tiine
prije nego to James poput oluje uleti kroz ulazna vrata i nametne se u moj svijet, pa
je zadnja stvar koju sada elim tratiti dragocjene minute na pokuaj telefonske
prodaje koju u zasigurno odbiti.
Iritantna buka telefona prestaje, a onda ponovno zapoinje. Javljam se, samo zato
kako bih je zaustavila.
Halo? javljam se srditim tonom, stojei usred kuhinje, jednim bokom
naslonjena na kuhinjski otok.
Gospoo Dennett? pita ena. Na trenutak razmiljam o tomu da joj kaem
kako je dobila pogrean broj ili da trenutno prekinem njezin pokuaj prodaje
jednostavnim nisam zainteresirana.
Da, ja sam...
Gospoo Dennett, ovdje Ayanna Jackson. Ve sam prije ula to ime. Nikad je
nisam upoznala, ali ona je stalno prisutna u Mijinu ivotu ve vie od godinu dana.
Koliko sam puta ula Miju kako spominje njezino ime: Ayanna i ja ovo... Ayanna i ja
ono... Objanjava mi otkud poznaje Miju, kako njih dvije skupa poduavaju u
alternativnoj srednjoj koli u gradu. Nadam se da vas ne prekidam kae.
Zadravam dah. Oh, ne, Ayanna, upravo sam ula u kuu laem.
Mia e napuniti dvadeset pet za samo mjesec dana: 31. listopada. Roena je na
No vjetica, pa pretpostavljam da je Ayanna nazvala radi toga. eli organizirati
zabavu zabavu iznenaenja? za moju ker.
4

 Gospoo Dennett, Mia danas nije dola na posao nastavlja ona.

Ovo nije ono to sam oekivala uti. Potreban mi je trenutak da doem k sebi.
Pa, mora da je bolesna odgovorim. Moja je prva reakcija pokrivati ker; mora
postojati logino objanjenje zbog ega nije otila na posao niti je javila da e biti
odsutna. Da, moja je ki slobodna duha, ali je isto tako i pouzdana.
Niste se uli s njom?
Ne odvratim, ali to nije neobino. Ponekad prou dani, ponekad i tjedni, a da
ne razgovaramo. Otkad je izumljena e-pota, na najuspjeniji nain komunikacije
postalo je prosljeivanje trivijalnih e-pisama.
Pokuala sam je zvati doma, ali nitko se ne javlja.
Jeste li ostavili poruku?
Nekoliko.
I nije vam se javila?
Ne.
Samo napola sluam enu s druge strane linije. Zurim kroz prozor i gledam djecu
iz susjedstva kako tresu slabano drvce kako bi preostalo lie palo po njima. Ta su
djeca moj sat kada se pojave u dvoritu, znam da je kasno poslijepodne, kola je
gotova. Kada ponovno nestanu u kuu, vrijeme je da ponem spravljati veeru.
Njezin mobitel?
Odmah se prebacuje na govornu potu.
Jeste li...
Ostavila sam poruku.
Jeste li sigurni kako nije javila na posao da je bolesna?
Tajnitvu se nije javila.
Zabrinuta sam da e se Mia uvaliti u nevolje. Zabrinuta sam da e dobiti otkaz.
injenica da je moda ve u nevolji jo mi nije pala na pamet.
Nadam se da to nije prouzroilo prevelike probleme. Ayanna objanjava kako
uenici koje je Mia trebala imati prvi sat nisu nikoga obavijestili o profesoriinoj
odsutnosti, pa je pria konano procurila tek drugi sat: gospoice Dennett danas nije
bilo, a nije bilo ni zamjene. Ravnatelj je siao odravati red dok se ne nade zamjena.
Naao je grafite bandi narkane preko Mijinih preskupih potreptina za likovni,
istih onih koje je sama kupila kada je kolska administracija rekla ne.
Gospoo Dennett, ne mislite li da je ovo udno? upita ona. Ovo nije
svojstveno Miji.
Oh, Ayanna, sigurna sam da postoji dobar razlog.
Poput? priupita ona.
Nazvat u bolnice. Postoji broj za njezino podruje...
Ve sam to uinila.
Onda njezine prijatelje kaem, ali ne poznajem nikog od Mijinih prijatelja.
ula sam imena u prolazu, poput Ayanna i Lauren, i znam da postoji netko iz
5

Zimbabvea tko je na studentskoj vizi i koga e uskoro poslati natrag, a Mia dri da to
nikako nije u redu. Ali ne poznajem ih, a prezimena i kontaktne podatke teko je
pronai.
Uinila sam i to.
Pojavit e se ona, Ayanna. Sve je ovo samo nesporazum. Moe biti milijun
razloga.
Gospoo Dennett odgovori Ayanna i u tom trenutku dopre mi do svijesti:
neto nije u redu. Pogaa me u trbuh i prva misao koja mi prolazi kroz glavu je o
meni, sedmi ili osmi mjesec trudnoe s Mijom i njezinim snanim udovima koji se
ritaju i udaraju me tako jako da joj se minijaturne ruke i stopala naziru u obrisima
kroz moju kou. Izvlaim barski stolac, sjedam za kuhinjski otok i mislim kako e
uskoro Miji biti dvadeset pet, a ja nisam ni poela razmiljati o daru. Nisam
predloila zabavu niti sam sugerirala kako bismo svi mi, James, Grace, Mia i ja,
mogli rezervirati stol za otmjenu veeru u gradu.
to onda predlaete da uinimo? pitam.
ujem uzdah s druge strane linije. Nadala sam se da ete mi rei kako je Mia s
vama odgovori.

GABE
PRIJE

e je mrak u trenutku kad se zaustavljam ispred kue. Svjetlo se izlijeva kroz

prozore kue u tudorskom stilu, na ulicu omeenu drvoredima. Unutra vidim
skupinu ljudi koji se vrzmaju, ekajui mene. Tu su sudac, koji nervozno koraa, i
gospoa Dennett, koja pijucka iz ae neto to izgleda kao alkohol dok sjedi na rubu
tapeciranog stolca. Tu su i uniformiram policajci i jo jedna ena, brineta, koja
proviruje kroz prednji prozor upravo u trenutku kad se tromo zaustavljam na ulici,
odgaajui svoj grandiozni ulazak.
Dennettovi su poput bilo koje druge obitelj uzdu Chicago North Shorea, niza
predgraa koja obrubljuju jezero Michigan sa sjeverne strane grada. Prljavo su
bogati. Nije ni udo da odugovlaim na prednjem sjedalu svojeg automobila, dok bih
zapravo trebao hodati prema masivnoj kui s prividom snage za koju su me uvjerili
da je posjedujem.
Razmiljam o narednikovim rijeima prije nego to mi je dodijelio ovaj sluaj:
Nemoj zajebati ovo.
Promatram velianstveno zdanje iz sigurnosti i topline svojega rasklimanog
automobila. Izvana i nije toliko kolosalno koliko sam zamislio da je iznutra.
Posjeduje sve ari starog svijeta koje kua u tudorskome stilu moe ponuditi: drveni
okviri popunjeni opekom, uski prozori i strm kosi krov. Podsjea me na
srednjovjekovni dvorac.
Iako sam strogo upozoren da sve zadrim skriveno od javnosti, trebao bih se
osjeati povlatenim to je narednik ovaj sluaj, koji e privui mnogo pozornosti,
dodijelio upravo meni. A ipak, iz nekog razloga, ne osjeam se tako.
Hodam prema prednjim vratima, preacem preko travnjaka do plonika koji me
vodi uz dvije stube i kucam. Hladno je. Guram ruke u depove kako bih ih odrao
toplima dok ekam. Osjeam se smijeno oskudno odjevenim u svojoj radnoj odjei
kaki hlae i polo-majica koju sam sakrio ispod kone jakne u trenutku kad me
pozdravlja jedan od najutjecajnijih sudaca okruga.
Sue Dennett pozdravljam i ulazim ne ekajui poziv. Nosim se s puno vie
autoriteta nego to osjeam da ga imam, pokazujui tragove samopouzdanja koje
7

oito uvam skrivene negdje na sigurnom, ba za ovakve trenutke. Sudac Dennett

naoit je ovjek, i stasom i statusom. Zabrljam li ovo, u najboljem sluaju ostajem
bez posla. Gospoa Dennett ustaje sa stolca. Obraam joj se svojim najrafiniranijim
glasom: Sjednite, molim vas. Druga ena, Grace Dennett, pretpostavljam na
osnovu svoje preliminarne istrage mlada ena, vjerojatno u dvadesetim ili ranim
tridesetim dolazi ususret sucu Dennettu i meni na mjestu gdje prestaje foaje i
poinje dnevni boravak.
Detektiv Gabe Hoffman predstavim se, bez uobiajenih floskula koje se
oekuju uz upoznavanje. Ne smijem se, ne nudim ruku u znak rukovanja. Djevojka
potvruje da je uistinu Grace, za koju iz svojega prethodnog prikupljanja informacija
znam da je via suradnica u odvjetnikom uredu Dalton &Meyers. Nije potrebno
nita vie od intuicije kako bih od poetka znao da mi se ne svia: okruuje ju aura
superiornosti, njezino gledanje svisoka na moju obinu radniku odjeu i cinizam u
njezinu glasu od kojeg mi titraju ivci.
Gospoa Dennett progovara glasom koji jo uvijek ima jak britanski naglasak,
iako iz svoje preliminarne istrage i kopanja u potrazi za injenicama znam kako ivi
u Sjedinjenim Dravama od svoje osamnaeste godine. Izgleda uspanieno. To je moj
prvi dojam. Glas joj je piskutav, a njezini prsti nervozno prebiru po bilo emu to joj
je na dohvat ruku. Moja je ki nestala, detektive promrmljala je. Prijatelji je
nisu vidjeli. Nisu razgovarali s njom. Zovem je na mobitel, ostavljam poruke. Gui
se u vlastitim rijeima, u oajnikom nastojanju da ne zaplae. Otila sam do
njezina stana vidjeti je li ondje govori i onda priznaje: Odvezla sam se onamo i
onda me stanodavac nije htio pustiti unutra.
Gospoa Dennett ena je zbog koje se ostaje bez daha. Ne mogu si pomoi a da
ne buljim u njezinu dugu plavu kosu koja joj nespretno pada preko uoljiva
nagovjetaja dekoltea to proviruje kroz bluzu, na kojoj je ostavila otkopano gornje
dugme. Ve sam prije vidio slike gospoe Dennett kako stoji pokraj svojega mua na
stubitu sudnice. Ali, fotografije ne doaravaju osjeaj kada uivo vidite Eve Dennett
ispred sebe.
Kada ste zadnji put razgovarali s njom? upitam.
Prologa tjedna odvrati sudac.
Ne prologa tjedna, Jamese ispravi ga Eve. Zaustavlja se, svjesna ivana
izraza lica svojega mua zbog njezine upadice, prije nego to e nastaviti. Tjedan
prije. Moda ak i onaj prije toga. Takav je na odnos s Mijom ponekad prou i
tjedni a da ne razgovaramo.
Dakle, ovo onda nije neuobiajeno? upitam. To to se niste uli ve due?
Ne prizna gospoa Dennett.
A vi, Grace?
Razgovarali smo prologa tjedna. Poziv na brzaka. U srijedu, mislim. Moda
etvrtak. Da, bio je etvrtak, jer je nazvala ba dok sam ulazila u sudnicu na
8

sasluanje vezano uz prijedlog za odbacivanje dokaza. Rekla je sve to samo kako

bi meni bilo jasno da je odvjetnica, kao da prugasti, strukirani sako i konata aktovka
pokraj nje nisu ve otkrili tu injenicu.
Je li se ita inilo neobinim?
Samo Mia ko Mia.
A to bi znailo?
Gabe sudac nas prekine.
Detektive Hoffmane autoritativno kaem. Ako ja njega moram zvati sue,
onda i on zasigurno mene moe zvati detektive.
Mia je izrazito neovisna. Plee samo po svojim notama, da se tako izrazim.
Dakle, hipotetski, vae keri nema od etvrtka?
Prijateljica je juer razgovarala s njom, vidjela ju je na poslu.
U koliko sati?
Ne znam... 3 poslijepodne.
Pogledavam svoj sat. Dakle, nema je dvadeset sedam sati?
Je li tono da se ne smatra nestalom dok je nema etrdeset osam sati? upita
gospoa Dennett.
Naravno da nije, Eve njezin suprug odgovori poniavajuim tonom.
Ne, gospoo odvratim. Pokuavam biti jo srdaniji. Ne svia mi se nain na
koji je njezin mu omalovaava. Zapravo je esto prvih etrdeset osam sati
najkritinije u sluajevima nestalih osoba. Sudac se ubacuje: Moja ki nije
nestala osoba. Ona je zametnuta. Ona radi neto ishitreno i nepromiljeno, neto
neodgovorno. Ali ona nije nestala.
Gospodine sue, tko je onda posljednji vidio vau ker prije nego to je...
inae sam pametnjakovi, pa sam to morao rei ... zametnuta?
Odgovori gospoa Dennett: ena koja se zove Ayanna Jackson, Ona i Mia su
kolegice.
Imate li njezin broj?
Na papiru... u kuhinji. Kimam glavom prema jednom od pozornika koji odlazi
u kuhinju kako bi ga uzeo.
Je li Mia ikad prije uinila neto ovakvo?
Nije, apsolutno nikad.
Meutim, govor tijela suca i Grace Dennett kazuje neto drugo.
To nije tono, mama Grace odgovori prijekorno. Gledam je u iekivanju.
Odvjetnici uistinu vole sluati sebe kako govore. Mia je nestala iz kue u pet ili
est navrata. Znala je provesti no radei bogzna to s bogzna kim.
Da, razmiljam u sebi, Grace Dennett je kuja. Grace ima oevu tamnu kosu. Ima
majinu visinu i oev oblik tijela. To nije dobra kombinacija. Neki bi to nazvali
oblikom pjeanoga sata, vjerojatno i ja, kad bi mi bila simpatina. Ali umjesto toga,
9

okarakterizirao bih je punanom.

To je u potpunosti drugaije. Bila je srednjokolka. Bila je pomalo naivna i
nestana, ali...
Eve, nemoj ovomu pridavati vie vanosti nego to je zapravo ima prekida
sudac Dennett.
Pije li Mia? upitam.
Ne puno odgovori gospoa Dennett.
Otkud zna to Mia radi, Eve? Vas dvije rijetko razgovarate.
Ona stavlja ruku na lice kako bi obrisala nos koji curi i na trenutak sam toliko
zateen veliinom kamena na njezinu prstu da ne ujem monolog Jamesa Dennetta o
tomu kako je njegova ena nazvala Eddieja da bude jasno, u tom sam trenutku
iznenaen injenicom da je sudac ne samo na ti s mojim efom nego se ak zovu i
nadimcima prije nego to se on vratio kui. Sudac Dennett ini se uvjerenim da je
njegova ki otila u potrazi za pustolovinom i kako nema potrebe za bilo kakvom
slubenom intervencijom.
Ne mislite da je ovo sluaj za policiju? upitam.
Apsolutno ne. Ovo je problem kojim bi se trebala pozabaviti obitelj.
Kakva je Mijina radna etika?
Molim? sudac odvrati dok se na njegovu elu stvaraju bore koje uklanja
nervoznim trljanjem ruke.
Njezina radna etika. Kakva je njezina radna prolost? Pozitivna? Je li ikad prije
neopravdano izostajala s posla? Javlja li esto na posao da je bolesna, a zapravo nije?
Ne znam. Ima posao. Dobiva plau. Uzdrava samu sebe. Ne postavljam
pitanja.
Gospoo Dennett?
Voli svoj posao. Jednostavno ga oboava. Pouavanje je ono to je oduvijek
htjela raditi.
Mia je profesorica umjetnosti u srednjoj koli. Biljeim to u svoj blok kao
podsjetnik.
Sudac eli znati mislim li da je to vano. Moglo bi biti odgovorim.
A zbog ega?
Gospodine sue, samo pokuavam shvatiti vau ker. Razumjeti tko je ona. To
je sve.
Gospoa Dennett sad je ve na rubu suza. Njezine plave oi poinju se crvenjeti i
puniti tekuinom u patetinom pokuaju da suspregne siune kapljice. Mislite da
se Miji neto dogodilo?
Mislim u sebi: Nije li to razlog zbog kojeg ste me pozvali? Vi mislite da se neto
dogodilo Miji, ali umjesto toga odgovorim: Mislim da trebamo djelovati sada i
zahvaliti Bogu kasnije kad se ispostavi da je sve ovo skupa jedan veliki nesporazum.
10

Siguran sam da je dobro, uistinu jesam, ali ne elim zanemariti sve ovo a da se
barem malo ne pozabavim time. Ne bih si oprostio ako se pokae da sve nije bilo u
redu.
Koliko dugo Mia ivi sama? upitam.
Za trideset dana bit e sedam godina bez oklijevanja odgovori gospoa
Dennett.
Zateen sam. Vi brojite? Do u dan?
Bilo je to na njezin osamnaesti roendan. Jedva je ekala otii odavde.
Ne elim zabadati nos odgovorim, ali istina je da zapravo i ne moram. Ni ja ne
mogu doekati da odem odavde. Gdje ivi sada?
Sudac odvrati: Stan u gradu. Blizu krianja Clarkove i Addisonove.
Strastveni sam oboavatelj Chicago Cubsa, pa mi je ovo uzbudljivo. Samo mi
spomenite rijei Clark ili Addison i moje se ui usprave poput onih gladnog teneta.
Wrigleyville. To je lijep kvart. Siguran.
Dat u vam adresu ponudila je gospoa Dennett.
Provjerio bih ako se slaete s tim. Pogledao bih da koji prozor nije razbijen i
ima li znakova nasilna ulaska.
Glas gospoe Dennett drhti dok pita: Mislite da je netko provalio u Mijin stan?
Pokuavam je utjeiti. Samo elim provjeriti. Gospodo Dennett, ima li zgrada
vratara?
Ne.
Sigurnosni sustav? Kamere?
Otkud bismo to mogli znati? zareao je sudac.
Zar je ne posjeujete? upitao sam prije nego to sam se uspio zaustaviti.
ekam odgovor, ali on ne dolazi.

11

EVE
POSLIJE

akopavam njezin kaput i navlaim joj kapuljau preko glave pa izlazimo na

nemilosrdan vjetar Chicaga. Moramo pouriti govorim, a ona kima glavom
iako ne pita zato. Naleti vjetra gotovo nas obaraju s nogu dok se probijamo do
Jamesova terenca, parkiranog otprilike 2 metra dalje, i dok poseem za njezinim
laktom, sigurna sam jedino u to da emo obje pasti padne li samo jedna od nas. etiri
dana nakon Boia, parkiralite je ledena ploha. Dajem sve od sebe kako bih je
zatitila od neumornog vjetra, privlaei je k sebi i stavljajui jednu ruku oko njezina
struka kako bih je utoplila, iako je moja minijaturna figura osjetno manja od njezine i
sigurna sam da sam oajno loa u izvravanju svoje misije.
Vraamo se sljedeega tjedna govorim Miji dok sjeda na stranje sjedalo,
glasom koji nadjaava buku zatvaranja vrata i zakopavanja kope sigurnosnog
pojasa. Radio vriti na nas, motor automobila na rubu je smrti ovoga runog dana.
Mia se trza, pa ljubazno zamolim Jamesa da iskljui radio. Na stranjem sjedalu, Mia
je tiha, bulji kroz prozor i gleda automobile, njih tri, dok nas njihovi vozai okruuju
poput jata gladnih morskih pasa, nametljivi i nezasitni. Jedan podie fotoaparat i
bljesak nas gotovo osljepljuje.
Gdje je, dovraga, policija kad je treba? James pita nikoga posebno i nakon
toga pritie trubu sve dok se Mijine ruke ne podignu kako bi pokrila ui i zatitila ih
od uasnog zvuka. Fotoaparat bljeska jo jedanput. Automobili vrludaju
parkiralitem, njihovi motori bruje, iz ispuha izlazi taman dim i gubi se u tmurnom
danu.
Mia podigne pogled i zamijeti kako je promatram. Jesi li me ula, Mia? pitam je
blaga glasa. Ona odmahuje glavom i mogu gotovo uti uznemirujuu misao koja se
trenutano vrti u njezinoj glavi: Chloe. Zovem se Chloe. Njezine plave oi
usredotoene su na moje, koje su crvene i vodenaste od susprezanja suza, neega to
je postalo uobiajeno nakon Mijina povratka, iako je, kao i uvijek, James tu kako bi
me podsjetio da utim. Trudim, se pronai neki smisao u svemu tomu, smijeim se
usiljeno, ali ipak potpuno iskreno, a neizgovorene rijei kovitlaju mi se glavom:
Jednostavno ne mogu vjerovati da si doma. Paljivo ostavljam Miji dovoljno mjesta,
12

poto nisam sigurna koliko joj je potrebno, ali posve sam sigurna da ne elim
prekoraiti granice. Vidim njezinu bolest u svakom pokretu i izrazu, u nainu na koji
stoji, iz kojeg vie ne prti samopouzdanje kao kod Mije koju sam nekad poznavala.
Jasno mi je da joj se dogodilo neto uasno.
Pitam se, meutim, osjea li ona da se neto dogodilo meni?
Mia skree pogled. Vraamo se vidjeti dr. Rhodes sljedeega tjedna
ponavljam, a ona kima glavom u odgovor. U utorak.
U koliko sati? pita James.
U jedan.
On jednom rukom barata svojim pametnim telefonom pa mi odgovori kako u
morati sama odvesti Miju na zakazani termin. Kae kako postoji neko suenje koje
ne moe propustiti. Osim toga, nastavlja, siguran je kako ja to mogu sama obaviti.
Kaem mu da, naravno, mogu to sama obaviti, ali naginjem se i apem u njegovo
uho: Sad si joj potreban. Ti si joj otac. Podsjeam ga kako je ovo neto o emu smo
raspravljali, o emu smo se dogovorili i da je obeao. Odvrati da e vidjeti to moe
uiniti, ali sumnja se ugnijezdila duboko u mojem umu. Vidim kako je on uvjeren da
njegov kruti radni raspored ne doputa vrijeme za obiteljske krize poput ove.
Na stranjem sjedalu, Mia bulji kroz prozor i gleda kako svijet leti pokraj nas dok
jurimo cestom I-94 iz grada. Skoro je pola etiri u petak poslijepodne, vikend Nove
godine, pa je promet u neuvenom neredu. Nailazimo na zastoj i ekamo, a onda se
vuemo naprijed puevim korakom, ne bre od pedeset kilometara na sat
autocestom. James nema strpljenja za to. Bulji u retrovizor i eka kad e se ponovno
pojaviti paparazzi.
Dakle, Mia poinje James, pokuavajui skratiti vrijeme ta psihika kae da
ima amneziju.
Oh, Jamese preklinjem ga molim te, ne sada.
Moj mu nije voljan ekati. eli to rijeiti. Proao je jedva tjedan otkad je Mia
doma, otkad ivi sa mnom i Jamesom poto nije sposobna ivjeti sama. Sjeam se
boinoga dana kada se kestenjasti automobil lijeno dovukao na prilaz dovezavi
Miju. Sjeam se naina na koji se James, gotovo uvijek hladan, gotovo uvijek
flegmatian, progurao kroz ulazna vrata kako bi je prvi pozdravio, kako bi primio
mravu enu u zagrljaj na naem snijegom pokrivenom prilazu, kao da je on bio taj,
a ne ja, koji je proveo one duge, strahom ispunjene mjesece u alovanju.
Od tada sam, meutim, promatrala kako se to trenutno olakanje smeuralo i
nestalo, kako je Mia u svojemu zaboravu postala zamorna Jamesu, samo jo jedan od
sluajeva u sve veem broju njegovih predmeta, a ne vie naa ki.
Kada onda?
Kasnije, molim te. Uostalom, Jamese, ta je ena struna ustrajem.
Psihijatrica. Ona nije psihika.
13

 U redu onda... Mia, ta psihijatrica kae da ima amneziju ponovi on, ali Mia
ne odgovara. On je gleda u retrovizoru, tamnosmeim oima koje ju dre
prikovanom. U jednom trenutku ona daje sve od sebe kako bi mu uzvratila pogled,
ali tada njezine oi pronalaze put prema rukama, gdje postaje opinjena malom
krastom. eli li rei neto o tomu? upita on.
To je ono to je i meni rekla odgovori ona, a ja se prisjeam doktoriinih rijei
dok je sjedila preko puta mene i Jamesa u tom kobnom uredu nakon to je poslala
Miju u ekaonicu da lista zastarjele modne asopise i davala nam, doslovno,
udbeniku definiciju akutnog stresnog poremeaja, a sve o emu sam ja mogla
misliti bili su oni jadni veterani Vijetnamskoga rata.
On uzdie. Vidim da je Jamesu sve to neuvjerljivo, injenica da pamenje moe
ispariti u zrak. Dakle, kako to onda ide? Sjea se da sam ja tvoj otac i ovo tvoja
majka, ali misli da se zove Chloe. Zna koliko ti je godina, gdje ivi i da ima
sestru, ali nema pojma o Colinu Thatcheru? Doista ne zna gdje si bila protekla tri
mjeseca?
Skaem u Mijinu obranu, govorei: To se zove selektivna amnezija, Jamese.
Tvrdi da ona probire stvari kojih se eli sjeati?
Ne radi to Mia... to ini njezino podsvjesno ili nesvjesno, ili neto takvo.
Sprema bolne misli onamo gdje ih ona ne moe pronai. Ne radi se o neemu to je
ona odluila uiniti. Na taj joj nain tijelo pomae nositi se sa svime.
Nositi s ime?
Sa svime, Jamese. Sa svime to se dogodilo.
On eli znati kako to moemo popraviti. To ne znam sa sigurnou, ali sugeriram:
Vrijeme, pretpostavljam. Terapija. Lijekovi. Hipnoza.
Podsmjehuje se na ovo, drei hipnozu uvjerljivom jednako koliko i amneziju:
Kakvim lijekovima?
Antidepresivima, Jamese odgovorim. Okreem se i tapui Mijinu ruku
govorim: Moda se njezino sjeanje nikada ne vrati, i to e isto biti u redu.
Divim joj se na trenutak, gotovo zrcalnoj refleksiji sebe, iako vioj i mladoj, i za
razliku od mene, godine i godine daleko od bora i bijelih uvojaka kose koji se
poinju nametati meu mojim prljavoplavim vlasima.
Kako e joj antidepresivi pomoi da se prisjeti?
Pomoi e joj da se osjea bolje.
Uvijek je u potpunosti iskren. To je jedna od Jamesovih mana. Dovraga, Eve,
ako se ne sjea, zbog ega se onda osjea loe? upita, nae oi usmjeravaju se na
promet, a razgovor se smatra svrenim.

14

GABE
PRIJE

rednja kola u kojoj Mia Dennett radi nalazi se na sjeverozapadnoj strani

Chicaga, u dijelu koji je poznat pod imenom North Center. Radi se o relativno
dobrom susjedstvu s uglavnom bjelakim stanovnitvom, gdje prosjena mjesena
stanarina premauje tisuu dolara. Sve joj to ide u prilog. Ne bih bio tako siguran da
radi, primjerice, u Englewoodu. Njezina kola prua obrazovanje klincima koji su
odustali od srednje kole. Nude strukovno obrazovanje, raunalne teajeve, poduku
iz ivotnih vjetina i slino, samo u manjem obimu. I tu na scenu stupa Mia Dennett,
profesorica umjetnosti iji je zadatak dodati daak netradicionalnog koji je izbaen iz
tradicionalnih srednjih kola onih u kojima je vie vremena ostavljeno za
matematiku i prirodoslovne predmete i do smrti dosaivati potpuno
nezainteresiranim i neprilagoenim esnaestogodinjacima.
Susreem se s Ayannom Jackson u uredu. Moram je ekati dobrih petnaest minuta
jer je usred nastave, pa pokuavam nagurati svoje tijelo na malu plastinu kolsku
stolicu, jednu od onih koje ovjeku oduzimaju mukost, i ekam. ekanje je neto
to mi teko pada. Daleko sam od isklesanih trbunjaka koje sam nekad imao, iako
volim misliti kako svoju prekomjernu teinu nosim dobro. Tajnica me sve vrijeme
dri na oku, kao da sam uenik kojeg su poslali na razgovor ravnatelju. To je prizor
na koji sam naalost navikao. Mnoge sam dane svojega kolovanja proveo upravo u
toj situaciji.
Vi pokuavate pronai Miju izjavi nakon to sam se predstavio kao detektiv
Gabe Hoffman. Odgovorim potvrdno. Prola su gotovo etiri dana otkad je Mia
zadnju put viena ili je bilo tko razgovarao s njom, pa je, uz suevo veliko
negodovanje, i slubeno proglaena nestalom. Nestanak je objavljen u novinama, bio
je na vijestima, i svakog jutra nakon to se iskoprcam iz kreveta kaem sebi kako e
ba to biti dan kada u pronai Miju Dennett i postati junak.
Kad ste posljednji put vidjeli Miju?
U utorak.
Gdje?
Ovdje.
15

Odlazimo do uionice i Ayanna preklinje me da je ne zovem gospoica Jackson

poziva me da sjednem na jednu od plastinih stolica privrenih za slomljeni,
grafitima iaran stol.
Koliko dugo poznajete Miju?
Sjeda za svoj stol, na udobnu konatu stolicu, zbog ega se osjeam kao djearac,
iako sam zapravo vii od nje dobrih trideset centimetara. Prekriila je svoje dugake
noge, sluajno pritom otkrivajui njihovu golotinju kroz prorez svoje crne suknje.
Tri godine. Otkad Mia ovdje predaje.
Slae li se Mia sa svima? S uenicima? Osobljem?
Ozbiljna je. Nema te osobe s kojom se Mia ne slae.
Ayanna mi nastavlja priati o Miji. Kako je, kad je tek dola u alternativnu kolu,
posjedovala odreenu prirodnu ljupkost, kako se poistovjeivala s uenicima i
ponaala kao da je i ona odrasla na ulicama Chicaga. Pria mi kako je Mia
organizirala prikupljanja sredstava za uenike kolske potreptine. ovjek nikad
ne bi rekao da je iz obitelji Dennett.
Gospoica Jackson nastavlja kako veina novih profesora ne izdri dugo u ovoj
vrsti obrazovne ustanove. S obzirom na trenutano stanje trita, ponekad jedino
alternativne kole zapoljavaju, pa diplomanti prihvaaju posao dok se ne ukae
bolja prilika. Ali ne i Mia. Ona je eljela biti ovdje.
Dopustite da vam pokaem neto nastavlja i vadi pozamanu gomilu papira iz
ladice za papir na svojemu stolu. Prilazi blie i sjeda za jedan od uenikih stolova
pokraj mene. Stavlja pred mene brdo papira i prvo to primjeujem jesu rkarije
napisane rukopisom gorim ak i od mojega. Jutros su uenici radili na svojim
tjednim dnevnicima objasnila mi je. Dok prelazim pogledom preko radova,
uoavam kako je ime gospoice Dennett upotrijebljeno nebrojeno puta.
Svaki tjedan ispunjavamo dnevnike. Ovotjedni je zadatak bio napisati to ele
uiniti sa svojim ivotom nakon srednje kole objasnila je. Razmiljam o tomu na
trenutak i uoavam kako je ime gospoica Dennett ispisano na gotovo svakom
uratku. Meutim, devedeset devet posto uenika razmilja iskljuivo o Miji
zakljuila je, a prema potitenosti koju nazirem u njezinu glasu, jasno mi je kako ni
ona ne moe razmiljati o bilo emu drugom.
Je li Mia imala problema s nekim od uenika? priupitam kako bih bio siguran,
iako ve unaprijed znam odgovor, ak i prije nego e ona odmahnuti glavom.
A je li imala deka? upitam.
Valjda odgovori ako ga se tako moe zvati. Jason neto... Ne znam mu
prezime. Nita ozbiljno. Izlaze tek nekoliko tjedana, moda mjesec, ali ne vie od
toga. Biljeim to je rekla. Dennetti nisu spomenuli deka. Je li mogue da ne
znaju? Naravno da je mogue. Poinjem shvaati da je u obitelji Dennett sve
mogue.
16

 Znate li kako stupiti u kontakt s njim?

Arhitekt je nastavila je. Neki ured blizu Wabasha. Nalaze se tamo uglavnom
petkom naveer tijekom happy houra. Krianje Wabasheve i... ne znam, moda
Wackerove? Negdje pokraj rijeke. Zvui mi poput uzaludne potrage, ali spreman
sam na to. Biljeim informaciju u svoj uti blok.
injenica da Mia Dennett ima tajanstvenog deka za mene je izvrsna vijest. U
ovakvim je sluajevima uvijek kriv deko. Pronaem li Jasona, pronai u i Miju ili
barem ono to je ostalo od nje. S obzirom na to da je nema etiri dana, poinjem
misliti kako bi ova pria mogla imati nesretan zavretak. Jason radi blizu rijeke
Chicago. To je losa vijest. Sam Bog zna koliko tijela godinje biva izvueno iz
rijeke. Arhitekt je, dakle, inteligentan i dobar u rjeavanju problema, poput onoga
kad se treba neprimjetno rijeiti tijela koje tei oko 55 kilograma.
Ako su Mia i Jason hodali upitam nije li udno da je on ne pokuava
pronai?
Mislite da bi mogao biti upleten?
Slijeem ramenima. Znam da kad bih ja imao djevojku i kad se ne bismo uli
etiri dana, bio bih malo zabrinut.
Valjda jest sloila se sa mnom. Ustaje od stola i poinje brisati plou. Prah
krede ostavlja bijele tragove na njezinoj crnoj suknji. Nije nazvao Dennette?
Gospodin i gospoa Dennett uope nemaju pojma da postoji deko. to se njih
tie, Mia nema nikoga.
Mia nije bliska sa svojim roditeljima. Izmeu njih postoje odreene... ideoloke
razlike.
To mi je jasno.
Sumnjam kako bi im rekla takvo to.
Odmiemo se od teme i pokuavam Ayannu vratiti na pravi put. Vi i Mia ste pak
bliske. Odgovori kako jesu. Mislite li da vam Mia govori ba sve?
Koliko znam, da.
to vam je rekla o Jasonu?
Ayanna ponovno sjedne, ovaj put na rub stola. Zuri u zidni sat dok skida ostatke
krede s ruku. Razmilja o mojemu pitanju. To ne bi potrajalo odgovori,
pokuavajui pronai prave rijei kojima bi objasnila. Mia si ne doputa emotivni
angaman preesto, nikad nita ozbiljno. Ne voli biti vezana, ne voli biti predana.
Izrazito je neovisna, moda ak do te mjere da se radi o poremeaju.
A Jason je... nametljiv? Potrebit?
Odmahuje glavom. Ne, nije to u pitanju. On jednostavno nije onaj pravi. Nije
zraila kad je govorila o njemu. Nije govorila o njemu na nain na koji djevojke
govore kad upoznaju pravoga. Uvijek sam je morala siliti da mi pria o njemu, a i
onda bi to izgledalo kao da sluam dokumentarac: Ili smo na veeru, pogledali smo
17

film... I znam kako im je njegovo radno vrijeme predstavljalo problem. Neprestano je

proputao dogovore ili kasnio. Mia nije podnosila ogranienja nametnuta njegovim
rasporedom. Uz toliko problema ve tijekom prvog mjeseca, to nije moglo potrajati.
Dakle, mogue je da je Mia namjeravala prekinuti s njim?
Ne znam.
Meutim, nije bila u potpunosti sretna.
Ne bih rekla da Mia nije bila sretna odvrati Ayanna. Mislim kako je
jednostavno, ovako ili onako, nije bilo briga.
Je li, prema onomu to znate, Jason razmiljao na isti nain? Odgovori kako
ne zna. Mia je bila jako tura kad je govorila o Jasonu. Razgovori su bili prilino
oskudni: popis stvari koje su radili tog dana, njegov opis visina, teina, boja kose i
oiju, ali iznenaujue, ne i njegovo prezime. Meutim, Mia nikad nije spomenula
jesu li se poljubili i nije govorila o onom treperavom osjeaju u dubini trbuha
Ayannine rijei, ne moje kada upoznate mukarca svojih snova. inila se uzrujanom
kad bi Jason otkazao dogovor to se, tvrdila je Ayanna, dogaalo esto a ipak se
nije pretjerano veselila veerima kad su planirali kasne none sastanke pokraj rijeke
Chicago.
Okarakterizirali biste to kao nezainteresiranost? upitam. Za Jasona? Za samu
vezu? Za sve skupa?
Mia je ubijala vrijeme dok ne naie netko bolji. Jesu li se svaali?
Nisu, koliko mi je poznato.
Mia bi podijelila s vama da je bilo problema? sugerirao sam.
Volim misliti kako bi ena je odgovorila s tugom u tamnim oima.
U daljini se zaula zvonjava kolskoga zvona, nakon koje je uslijedio topot
koraka na kolskom hodniku. Ayanna ustane, to shvatim kao znak za odlazak.
Kaem kako u joj se javljati i ostavljam joj svoju posjetnicu ako se sjeti bilo ega.

18

EVE
POSLIJE

e na pola puta niz stubite vidim novinarske ekipe na ploniku pred naim
domom. Stoje, drhtei od hladnoe s kamerama i mikrofonima. Tammy Palmer
s lokalne televizijske postaje stoji na mojem travnjaku u baloneru boje koe i
izmama do koljena. Okrenuta mi je leima. Mukarac odbrojava prstima tri...
dva... i u trenutku kada pokae prstom na Tammy, mogu gotovo uti poetak
njezina javljanja u ivo. Stojim ispred obiteljskog doma Mije Dennett...
Ovo nije prvi put da su tu. Njihov se broj pomalo smanjuje, njihovi se reporteri
pomalo okreu drugim priama: zakon o istospolnim brakovima i oajno stanje
gospodarstva. Meutim, u danima nakon Mijina povratka bih su se utaborili vani,
oajniki pokuavajui na trenutak vidjeti nastradalu enu ili dobiti bilo kakvu
informaciju, koliko god slabanu, koju bi mogli pretvoriti u novinski naslov. Slijedili
su nas gradom svojim automobilima sve dok nismo Miju praktiki zakljuali u kuu.
Ispred kue bila su parkirana tajanstvena vozila iz kojih su virili fotografi
raznoraznih und-asopisa sa svojim teleobjektivima, pokuavajui Miju pretvoriti u
svoju kravu muzaru. Navlaim zastore.
Primjeujem kako Mia sjedi za kuhinjskim stolom. U tiini silazim niz stube kako
bih promatrala ker u njezinu svijetu prije nego to ga oskvrnem. Odjevena je u
poderane traperice i udobnu tamnoplavu dolevitu koja, mogla bih se okladiti,
nevjerojatno istie njezine oi. Kosa joj je vlana nakon tuiranja i sui se rasputena
u valovima niz njezina lea. Zbunjuju me debele vunene arape koje pokrivaju
njezina stopala i alica kave oko koje su joj se omotale ruke.
ula me kako prilazim pa se okree pogledati. Da, razmiljam u sebi, dolevita
ini njezine oi prekrasnima.
Pije kavu kaem i prema zbunjenu izrazu njezina lica sigurna sam kako sam
rekla neto krivo.
Inae ne pijem kavu?
Ve sam vie od tjedan dana oprezna s njom, uvijek pokuavajui rei pravu stvar,
svojski se trudei do suludih razmjera kako bih joj pomogla da se osjea kao kod
kue. Na rubu sam od pokuaja kompenziranja Jamesove apatije i Mijine smetenosti.
19

I onda se poskliznem kad sam to najmanje oekivala, na naizgled bezazlenom

razgovoru.
Mia ne pije kavu. Zapravo uope ne konzumira puno kofeina. Kofein je ini
nervoznom. Unato tomu, gledam je kako pijucka iz alice, potpuno usporena i
troma, i razmiljam nadam se kako bi se moda od kave mogla trgnuti. Tko je
ova mlitava ena ispred mene, pitam se, prepoznajui lice, ali bez ikakva znanja o
govoru tijela, boji glasa ili uznemirujuoj tiini koja je okruuje poput balona od
sapunice.
Postoji milijun stvari koje ju elim pitati. Ali ne inim to. Zaklela sam se da u je
jednostavno pustiti na miru. James zabada nos dovoljno za oboje. Prepustit u pitanja
strunjacima, doktorici Rhodes i detektivu Hoffmanu, i onima koji jednostavno
nemaju osjeaja za mjeru poput Jamesa. Ona je moja ki, ali opet nije moja ki.
Ona je Mia, ali nije Mia. Izgleda poput nje, ali nosi arape, pije kavu i budi se
jecajui usred noi. Bre reagira kad je zovem Chloe nego njezinim pravim imenom.
ini se praznom, izgleda kao da spava ak i kad je budna, a lei budna kad bi
trebala spavati. Sino je odskoila sa svojega sjedala gotovo metar kad sam ukljuila
sustav za rezanje smea, nakon ega se povukla u svoju sobu. Nismo je vidjeli
satima, a kad sam je pitala kako je provela vrijeme, sve to mi je uspjela odgovoriti
bilo je: Ne znam. Mia koju poznajem nije sposobna tako dugo mirno sjediti.
ini se da je lijep dan pokuavam, ali od nje nema odgovora. Izgleda kako je
dan uistinu lijep, sunano je. Meutim, sijeanjsko sunce zna biti varljivo i sigurna
sam kako se tlo nee zagrijati na vie od pet stupnjeva ispod nitice.
elim ti neto pokazati kaem i vodim je iz kuhinje prema susjednoj
blagovaonici, gdje sam jo u studenom, kad sam bila sigurna da je mrtva, zamijenila
grafike iz ograniene serije Mijinim umjetnikim djelima. Mijina slika pitoresknog
sela u Toskani, koju je napravila prema fotografiji u tehnici uljanih pastela,
godinama nakon to smo posjetili selo. Pastelnim je bojama postigla slojevitost,
stvarajui dramatski prikaz sela, trenutak u vremenu zarobljen iza staklene plohe.
Gledam Miju kako promatra sliku i pomislim u sebi: Kad bi se barem sve moglo
tako sauvati. To je tvoje djelo otkrivam joj.
Ona zna. Ovog se sjea. Prisjea se dana kad je sjela za kuhinjski stol s uljanim
pastelama i fotografijom. Molila je oca da joj kupi podlogu za slikanje, na to je on
pristao, iako je bio siguran kako je njezina novootkrivena ljubav prema umjetnosti
samo prolazna faza. Kad je zavrila, svi smo zadivljeno uzdisali, nakon ega smo
sliku pospremili skupa s kostimima za No vjetica i rolama, pronaavi je kasnije
traei Mijine fotografije koje nas je detektiv Hoffman zamolio da prikupimo.
Sjea li se naeg putovanja u Toskanu? priupitam.
Prilazi korak blie kako bi svojim prekrasnim prstima dotaknula umjetniko djelo.
Rastom je nekoliko centimetara via od mene, ali u blagovaonici je poput djeteta
20

ptia goludravca koji je jo nesiguran na vlastitim nogama.

Kiilo je odgovori Mia ne sklonivi pogled sa slike.
Kimam glavom. Da, kiilo je potvrdim, presretna jer se sjea. Ali kia je
padala samo jedan dan, a ostali su bili prekrasni.
elim joj rei kako sam objesila njezin crte jer sam se tako brinula za nju. Bila
sam prestravljena. Leala bih budna noima, tijekom mjeseci bez kraja, pitajui se:
to ako? to ako nije dobro? to ako joj je dobro, ali je nikad ne pronaemo? to
ako je mrtva i nikad ne doznamo? to ako je mrtva i doznamo, a detektiv zatrai od
nas da identificiramo njezine napola raspadnute ostatke?
elim rei Miji kako sam objesila njezinu boinu arapu za svaki sluaj i kako
sam joj kupovala darove, zamatala ih i stavljala ispod drvca. elim da zna kako sam
svake noi ostavljala svjetlo na trijemu upaljenim, kako sam nazivala njezin mobitel
barem tisuu puta, za svaki sluaj. Za sluaj da se jednom ne prebaci automatski na
govornu potu. Meutim, presluavala sam poruku iznova, svaki put iste rijei, isti
ton: Bok, ovdje Mia. Molim ostavite poruku doputajui sebi da jo malo uivam
u zvuku njezina glasa. Pitala sam se: to ako su to posljednje rijei moje keri koje
u ikada uti? to ako?
Njezine su oi uplje, njezin pogled prazan. Ona ima besprijekornu mlijenu put s
primjesom boje breskve, najljepu koju sam, vjerujem, ikad vidjela, ali breskve su
naizgled nestale i sad je ostalo samo mlijeko. Sada je blijeda poput utvare. Ne gleda
me dok razgovaramo, gleda pokraj mene ih kroz mene, ali nikad u mene. Gleda
prema podu veinu vremena, u svoja stopala, u ruke, u bilo to, sve samo kako bi
izbjegla tue poglede.
U tom trenutku, dok stoji u blagovaonici, posljednji ostaci boje nestaju s njezina
lica. Dogaa se to u trenutku, svjetlo koje se prosipa kroz otvorene zastore istie
pokret u kojem se Mijino tijelo naglo ispravlja pa klone u ramenima, a ruka joj se u
jednom munjevitom potezu pomie s prikaza Toskane prema trbuhu. Brada joj pada
na prsa, a disanje joj postaje promuklo. Stavljam ruku na njezina mrava
premrava lea na kojima mogu napipati kosti i ekam. Ali ne ekam dugo,
nestrpljiva sam. Mia duo izgovorim, ali mi ona ve odgovara kako je dobro,
kako je u redu i sigurna sam da je problem u kavi.
to se dogodilo?
Slijee ramenima. Ruka joj je prikovana za trbuh i znam da se ne osjea dobro.
Njezino se tijelo poelo povlaiti iz blagovaonice. Umorna sam, to je sve. Samo
trebam malo prilei odgovori, a ja si u glavi postavljam zadatak rijeiti se svih
tragova kofeina iz kue prije negoli se ona probudi iz svojega drijemea.

21

GABE
PRIJE

ije vas lako pronai rekao sam nakon to mi je poelio dobrodolicu u svoj
radni prostor. Radi se vie o odjeljku nego o uredu, ali zidova koji su visi nego
to je uobiajeno, zbog ega pruaju minimum privatnosti. Unutra je samo jedna
stolica njegova pa stojim na ulazu u odjeljak, naslonjen na pregradni zid.
Nisam znao da me itko pokuava pronai.
Moj prvi dojam je da se radi o napuhanoj budali, neto poput mene prije nekoliko
godina, prije negoli sam shvatio kako sam previe pun sebe, puno vie nego to je to
bilo potrebno. On je krupan, kran, iako ne ba visok. Uvjeren sam kako vjeba i pije
proteinske napitke, a moda koristi ak i steroide? Sve u to kasnije zabiljeiti u svoj
blok, ali ne sada; ne bih htio da me uhvati dok konstruiram ovakve pretpostavke.
Mogao bi me prebiti.
Poznajete li Miju Dennett? upitam.
Ovisi. Zarotirao se u svojoj uredskoj stolici i okrenuo mi lea kako bi do kraja
natipkao e-mail.
O emu?
O tomu koga zanima.
Nisam pretjerano raspoloen za ovu igru. Mene zanima odvratim, uvajui svoj
adut za kasnije.
A vi ste?
Netko tko trai Miju Dennett uzvratim.
Iako mu je jedva dvadeset etiri ili dvadeset pet, tek je diplomirao na fakultetu i
jo je uvjeren kako se cio svijet vrti oko njega, donekle vidim sebe u ovom tipu.
Ako tako kaete. S druge strane, ja sam na pragu pedesetih, a jutros sam primijetio
prve sijede vlasi. Siguran sam kako za njih mogu zahvaliti sucu Dennettu.
On nastavlja pisati e-mail. Koji mu je vrag, mislim u sebi. Nije ga nimalo briga
to stojim tu i ekam kako bih razgovarao s njim. Provirujem preko njegova ramena
kako bih pogledao. Radi se o sveuilinom nogometu, a primatelj je netko pod
korisnikim imenom digi82. Moja je majka Talijanka od nje sam naslijedio tamnu
kosu i oi na koje, uvjeren sam, padaju sve ene pa zato doivljavam to pogrdno
22

ime kao uvredu mojim sunarodnjacima, iako nikad nisam bio u Italiji niti znam
ijednu rije talijanskoga jezika. U sutini traim dodatne razloge zbog kojih bi mi
ovaj tip bio antipatian. Mora da ste jako zaposleni nabacim komentar i ini mi
se kako nije sretan to mu itam e-mail. Smanjuje prikaz na ekranu.
Tko ste vi dovraga?
Poseem u svoj stranji dep i vadim ulatenu znaku koju toliko volim.
Detektiv Gabe Hoffman. Vidljivo je potresen i za nijansu ili dvije skromniji.
Smjekam se. Boe, kako volim svoj posao.
Pravi se glup. Ima li kakvih problema s Mijom?
Da, moglo bi se to i tako rei.
eka da nastavim. utim, samo zato kako bih ga razbjesnio.
Kada ste posljednji put vidjeli Miju?
Prolo je dosta vremena. Tjedan dana, tako neto.
A kada ste posljednji put razgovarali s njom?
Ne sjeam se. Prologa tjedna. U utorak naveer, mislim.
Mislite? postavim pitanje. On pogleda na svoj kalendar pa potvrdi. Bilo je to u
utorak naveer. Ali niste je vidjeli u utorak?
Mislite li da vam je potreban odvjetnik?
Rekao sam vam, radio sam. Nisam vidio Miju u utorak naveer. Pitajte moju
eficu.
Hou uvjeravam ga, iako iz izraza njegova lica mogu iitati molbu da to ne
uinim.
Jasonovi suradnici prislukuju ispitivanje. Hodaju sporije dok prolaze pokraj
odjeljka, zadravaju se vani, pretvarajui se da razgovaraju. Meni ne smeta, njemu
da. Izluuje ga. Zabrinut je za svoju reputaciju. Uivam gledajui ga kako se
mekolji u stolici, kako postaje nervozan. Trebate li jo neto? postavlja pitanje
kako bi ubrzao stvari. eli da mu se maknem s dnevnog reda.
Trebam vae planove za utorak naveer. Gdje je bila Mia kad ste nazvali?
Koliko je bilo sati? Provjerite popis poziva na mobitelu. Trebao bih razgovarati s
vaom eficom kako bih potvrdio da ste bih ovdje i s osiguranjem kako bih utvrdio u
koliko ste sati otili. Trebat u snimke nadzornih kamera iz vaega stana kako bih
utvrdio da ste sretno stigli kui. Ako ste voljni dati mi sve to, onda smo gotovi. Ako
biste radije da nabavim nalog...
Je li vi to meni prijetite?
Ne slaem samo vam iznosim vae mogunosti. Pristaje mi, prije odlaska,
dati informacije koje su mi potrebne, ukljuujui i upoznavanje sa eficom,
sredovjenom enom ureda suludo prostranijeg od njegova, sa staklenim plohama od
stropa do poda koje gledaju prema rijeci Chicago.
Jasone, uinit emo sve to je u naoj moi kako bismo pronali Miju izjavim
23

nakon to me efica uvjerila kako je cijelu no radio u svojem uredu, samo kako bih
prije odlaska na njegovu licu vidio izraz potpune apatije.

24

COLIN
PRIJE

ije potrebno mnogo. Dovoljno je potplatiti nekog tipa da ostane na poslu

nekoliko sati due nego to bi on elio. Slijedim je do bara i sjednem negdje
gdje je mogu kriom promatrati. ekam da doe poziv i u trenutku kad shvati da je
izvisila, povlaim svoj potez.
Ne znam puno o njoj. Vidio sam samo sliku. Mutnu sliku nje kako silazi s perona
gradskoga vlaka, slikanu iz auta parkiranog priblino tri i pol metra dalje. Izmeu
fotografa i djevojke jo je desetak ljudi pa je njezino lice zaokrueno crvenim
flomasterom. Na poleini fotografije su rijei Mia Dennett i adresa. Dobio sam je
prije priblino tjedan dana. Nikad prije nisam napravio neto ovakvo. Kraa da.
Uznemiravanje da. Otmica nikad. Ali potreban mi je novac.
Slijedim je ve nekoliko dana. Znam gdje kupuje namirnice, gdje ostavlja odjeu
na kemijsko ienje, gdje radi. Nikad nisam razgovarao s njom. Ne bih prepoznao
zvuk njezina glasa. Ne znam koje su boje njezine oi ni kako izgledaju kad je
prestraena. Ali doznat u.
Drim pivo u ruci, ali ga ne pijem. Ne smijem riskirati pijanstvo. Ne veeras. S
druge strane, ne elim privui pozornost na sebe pa naruujem pivo kako mi ruke ne
bi bile prazne. U trenutku kad joj je zazvonio mobitel, ve joj je dosta svega. Izlazi
van kako bi primila poziv, a po povratku je frustrirana. Razmilja o odlasku, ali
odluuje najprije dovriti pie. Vadi kemijsku olovku iz torbe i rka po ubrusu,
sluajui nekog kretena koji ita poeziju na pozornici.
Nastojim ne razmiljati o tomu. Nastojim ne razmiljati o injenici da je lijepa.
Podsjeam sam sebe na novac. Treba mi novac. Ovo ne moe biti tako teko. Za
nekoliko e sati sve biti gotovo.
Nije loe izgovorim kimajui glavom i gledajui prema ubrusu. To je najbolje
to mi pada na pamet. Nemam pojma o umjetnosti.
Potpuno me ignorira u trenutku kad joj prilazim. Ne eli imati posla sa mnom. To
olakava stvari. Jedva podigne pogled s ubrusa, ak i nakon to sam pohvalio svijeu
koju je nacrtala. Htjela bi da je ostavim na miru.
Hvala. Nije me ak ni pogledala.
25

 Pomalo apstraktno.
ini se kako to nije bila najpametnija stvar koju sam mogao rei. Misli da
izgleda poput govna?
Netko drugi bi se nasmijao. Rekao bi da se alio i zasuo je komplimentima. Ali ne
i ja. Ne u njezinu sluaju.
Sjedam u separe. Bilo koja druga djevojka, bilo koji drugi dan i povukao bih se,
otiao. Bilo koji drugi dan ne bih uope priao stolu za kojim sjedi uznemirena
djevojka koja izgleda poput kuje. Ostavljam avrljanje, flert i slina sranja za neki
drugi dan. Nisam rekao da izgleda poput govna.
Stavlja ruku na kaput. Upravo sam namjeravala otii odgovori. Strusi svoje
pie do kraja i stavi au na stol. Preputam ti separe.
Poput Moneta kaem. Monet je radio te apstraktne stvari, zar ne?
Namjerno sam to rekao.
Gleda me. Siguran sam, prvi put. Osmjehnem se. Pitam se je li ono to vidi
dovoljno kako bi maknula ruku s kaputa. Njezin ton postaje blai i svjesna je kako je
bila otresita. Moda ipak nije kuja. Moda je samo ljutita. Monet je impresionist
odgovori. Picasso, to je apstraktna umjetnost. Kandinsky, Jackson Pollock. Nikad
nisam uo za njih. Ona jo uvijek eli otii. Nisam zabrinut. Ako odlui otii, slijedit
u je kui. Znam gdje ivi i imam dovoljno vremena.
Svejedno pokuavam ponovno.
Posegnem za ubrusom koji je zguvala i bacila u pepeljaru. Otresam pepeo s
njega i razmotavam ga. Ne izgleda poput govna govorim joj dok ga slaem i
spremam u stranji dep traperica.
To je dovoljno kako bi ona pogledom potraila konobaricu; ini se da e ipak
popiti jo jedno pie. Zadrat e to? priupita.
Da.
Smije se. Za sluaj da postanem slavna jednoga dana?
Ljudi se vole osjeati vanima. Ona pogotovo.
Kae mi da se zove Mia. Odgovaram da sam ja Owen. Ostavljam dovoljno dugu
stanku nakon to me pitala za ime kako bi ona mogla rei: Nisam znala da je to
tako teko pitanje. Kaem joj da moji roditelji ive u Toledu i da sam bankovni
slubenik na alteru. Nita od toga nije istina. Ona ne govori puno o sebi.
Razgovaramo o stvarima koje nisu osobne: o prometnoj nesrei na brzoj cesti Dan
Ryan, iskakanju teretnog vlaka iz tranica, nadolazeem bejzbolskom prvenstvu.
Sugerira da moemo razgovarati o neemu to nije tako deprimirajue. Teko je nai
takvo to. Naruuje jo jedno pie, pa jo jedno. to vie pije, vie se otvara. Priznaje
kako je veeras izvisila s dekom. Pria mi o njemu, kako se viaju od kraja
kolovoza i kako moe na prste jedne ruke pobrojati sve sastanke na kojima se
pojavio. Trai suosjeanje koje ja ne nudim. To nije moj stil.
U jednom joj se trenutku pribliavam u separeu. U pojedinim se trenucima
26

dodirujemo, dodirujui se sluajno nogama ispod stola, bez ikakve namjere.

Nastojim ne razmiljati o tomu. O onomu to dolazi kasnije. Nastojim ne
razmiljati o tomu kako je moram prisiliti da ue u auto i kako je moram predati
Dalmaru. Sluam je kako ne prestaje priati, nemam pojma o emu tono, jer
razmiljam o novcu. O tomu koliko e mi taj iznos potrajati. Ovo sjedenje s nekom
curom u baru u koji inae ni mrtav ne bih kroio, otimanje ljudi zbog otkupnine
nije moj stil. Svejedno se osmjehnem kad god me pogleda, a u trenutku kad stavi
ruku na moju, doputam da ostane tako jer sam svjestan jedne stvari: ova bi djevojka
mogla promijeniti moj ivot.

27

EVE
POSLIJE

istam Mijin spomenar i u tom mi trenutku dopre do svijesti: u drugom je

razredu Mia imala izmiljenu prijateljicu koja se zvala Chloe.
Tu je, na utim stranicama albuma, zapisano mojim kurzivom, plavom tintom,
umetnuto izmeu prve slomljene kosti i gadne gripe zbog koje je zavrila na hitnoj.
Njezina slika iz treeg razreda djelomino prekriva ime Chloe, ali svejedno ga
uspijevam iitati.
Nostalgino zurim u njezinu sliku iz treeg razreda, portret presretne djevojice
koja je jo godinama daleko od aparatia za zube, pritia i Colina Thatchera.
Osmjehuje se bezubim osmijehom i busenom kose boje lana koja uokviruje njezino
lice poput plamiaka vatre. Osuta je pjegicama koje su s vremenom nestale, a kosa
joj je za nijansu svjetlija nego to e kasnije biti. Ovratnik njezine bluze je podignut,
a sigurna sam i kako su njezine mrave noice upakirane u jarkoruiaste tajice koje
je vjerojatno naslijedila od Grace.
Na stranicama spomenara izmjenjuju se slike: boino jutro kada je Mia imala
dvije, a Grace sedam godina, u identinim pidamama od ega se Jamesu dizala
njegova masna kosa na glavi. Prvi dan kole. Roendanske proslave.
Sjedim u kutku za zajutrak sa spomenarom otvorenim ispred sebe, gledajui
platnene pelene i djeje boice i elim sve to natrag. Nazivam dr. Rhodes. Na moje
iznenaenje, ona se javlja.
Nakon to sam joj rekla za izmiljenu prijateljicu, dr. Rhodes poinje sa
psiholokom analizom. Gospodo Dennett, djeca esto stvaraju izmiljene prijatelje
kako bi kompenzirali usamljenost ili nedostatak stvarnih prijatelja u ivotu. esto
tim izmiljenim prijateljima pridaju osobine kojima tee u vlastitim ivotima,
primjerice, ine ih otvorenima ako je dijete srameljivo ili izvrsnim sportaem ako je
dijete nespretno. Stvaranje izmiljenog prijatelja nije nuno psiholoki problem, pod
pretpostavkom da prijatelj nestane tijekom djetetova sazrijevanja.
Dr. Rhodes nastavim Mia je svojoj izmiljenoj prijateljici nadjenula ima
Chloe.
Utihnula je. To je zanimljivo uzvrati, na to sam zanijemila.
28

Postajem opsjednuta imenom Chloe. Provodim cijelo jutro na internetu

pokuavajui doznati sve to se moe doznati o tom imenu. Radi se o grkom imenu
koje znai u procvatu... ili u cvatu, ili bujan ili rast, ovisno o internetskoj stranici na
kojoj gledam, ali u svakom su sluaju sve te rijei sinonimi jedna za drugu. Ove je
godine to jedno od popularnijih imena, ali 1990. bilo je na 212. mjestu djejih imena
u Americi, izmeu Alejandra i Marie. U ovom je trenutku u Sjedinjenim Dravama
priblino 10 500 ena koje se zovu Chloe. Povremeno se ime pojavljuje s preglasom
iznad e (provela sam gotovo dvadeset minuta pokuavajui doznati znaenje tih
dviju tokica iznad samoglasnika, a kad sam uspjela jedina svrha je napraviti
razliku izmeu o i e na kraju imena shvaam kako je to bio gubitak vremena), a
ponekad bez. Pitam se kako ga Mia pie, iako se nikad neu usuditi to pitati. Otkud
Miji ime poput Chloe? Moda je bilo na rodnom listu neke od Mijinih ljubljenih
Cabbage Patch Kids lutki, koje su dole iz Babyland General Hospitala. Odlazim na
njihove stranice. Zapanjena sam novim nijansama puti ovogodinjih lutki kava
moka, kava s vrhnjem, kava s mlijekom ali nigdje se ne spominje lutka imena
Chloe. Moda neko dijete koje je s Mijom ilo u drugi razred...
Istraujem slavne ljude koji se zovu Chloe: Candice Bergen i Olivia Newton-John
svojim su kerima nadjenule to ime. To je pravo ime spisateljice Toni Morrison, iako
isto sumnjam da je Mia itala Voljenu u drugom razredu. Tu su i Chlo Sevigny (s
preglasom) i Chloe Webb (bez), iako sam sigurna kako je prva premlada, a druga
prestara da bi im Mia posveivala pozornost kad joj je bilo osam godina.
Mogla bih je pitati. Mogla bih se popeti stubitem, pokucati na vrata njezine sobe
i pitati je. To bi James uinio. On bi to rijeio. elim doznati, ali ne elim iznevjeriti
Mijino povjerenje. Prije mnogo godina pitala bih Jamesa za savjet, traila njegovu
pomo. Ali to je bilo prije mnogo godina.
Uzimam telefon i biram brojeve. Glas koji mi se javlja je topao, nesluben.
Eve on izgovori, a ja osjetim kako se oputam.
Bok, Gabe.

29

COLIN
PRIJE

odim je do visoke stambene zgrade u Ulici Kenmore. Idemo dizalom do

sedmog kata. Iz nekog stana dopire glasna glazba dok hodamo po mokraom
umrljanom tepihu do vrata na kraju hodnika. Otvaram vrata dok ona eka. U stanuje
mrano. Svijetli samo signalno svjetlo na tednjaku. Hodam po parketom
prekrivenom podu i palim lampu pokraj sofe. Sjene nestaju, a zamjenjuje ih sadraj
mojega bijednog dnevnog boravka: asopisi Sports Illustrated, kolekcija cipela
nagomilanih ispred ormara, napola pojedeno pecivo na papirnom tanjuru na stoliu
za kavu. U tiini promatram kako me ona prosuuje. Tiho je. Susjed je veeras
spravljao indijsku hranu i miris currya je gui.
Jesi li dobro? pita me jer joj je dosta neugodne tiine. Vjerojatno misli kako je
sve ovo bila pogreka, kako bi trebala otii.
Prilazim joj i prolazim rukom kroz njezinu kosu, hvatajui vlasi uz njezinu
lubanju. Gledam je, uzdiui je na pijedestal, a u njezinim oima primjeujem kako
bi htjela, barem na trenutak, tamo i ostati. Nije bila ondje ve jako dugo. Zaboravila
je kakav je osjeaj kad te netko gleda na taj nain. Ljubi me i u potpunosti prestaje
razmiljati o odlasku.
Priljubljujem svoje usne uz njezine na nain koji je istodobno i nov i poznat. Moj
dodir pun je samopouzdanja. Ve sam tisuu puta to inio. Oputa se. Da sam
oklijevao, da nisam napravio prvi korak, imala bi vremena predomisliti se. Ovako se,
meutim, sve dogaa prebrzo.
A onda, jednako brzo kako je poelo, sve zavrava. Predomiljam se i povlaim, a
ona zadihano upita moleivim glasom: to? to nije u redu? dok me istodobno
pokuava privui k sebi. Njezina se ruka sputa na moj struk, njezini pijani prsti
nespretno otkopavaju moj remen.
To nije dobra zamisao odgovorim i okrenem se od nje.
Zato? nastavi ona moleivim glasom. U oaju grabi moju koulju. Odmiem
se izvan dosega. A onda joj pomalo dolazi do svijesti odbijanje. Neugodno joj je.
Pritie dlanove na lice kao da joj je vrue, kao da je ljepljiva.
Sputa se na rukohvat fotelje i pokuava doi do daha. Soba se vrti oko nje. Vidim
30

to u izrazu njezina lica: nije navikla na rije ne. Namjeta svoju zguvanu koulju i
prolazi znojnim prstima kroz kosu, posramljena.
Ne znam koliko vremena provodimo tako.
Jednostavno je to loa zamisao izgovorim iznenada i dobivam nadahnue
pokupiti svoje cipele. Ubacujem ih u ormar, par po par. Udaraju o stranji zid.
Padaju na neurednu gomilu iza vrata ormara. Potom zatvaram vrata, ostavljajui
nered na mjestu gdje ga ne mogu vidjeti.
U njezin se glas uvlai ozlojeenost dok me pita: Zato si me doveo ovamo?
Zato si me doveo ovamo, ako si me samo htio poniziti?
Zamiljam nas u baru ranije. Zamiljam svoje pohlepne oi kad sam se nagnuo
prema njoj i predloio: Idemo odavde. Rekao sam joj kako je moj stan blizu, niz
ulicu. Gotovo pa smo trali cijelim putem.
Zurim u nju. To nije dobra zamisao ponovim. Ustaje i posee za svojom
torbicom. Netko prolazi hodnikom i smije se smijehom koji djeluje poput tisuu
noeva. Ona pokuava otii, ali gubi ravnoteu.
Kamo e? upitam dok moje tijelo prijei ulazna vrata. Ne smije otii sada.
Kui odgovori.
Pijana si.
Pa? izaziva ona. Posee za foteljom kako bi odrala ravnoteu.
Ne moe ii ustrajem. Ne sad kad sam ovako blizu, mislim u sebi, ali
izgovorim: Ne ovako.
Ona se smije i govori kako je to slatko. Misli da sam zabrinut za nju. Kad bi samo
znala.
Nije me ni najmanje briga.

31

GABE
POSLIJE

trenutku kada dolazim, Grace i Mia Dennett sjede za mojim stolom, okrenute
mi leima. Grace izgleda kao da joj ne moe biti neudobnije. Uzima kemijsku s
mojega stola i skida izgrizeni ep rukavom svoje koulje. Poravnavam kravatu
kamirskoga uzorka s kouljom i dok hodam prema njima, ujem kako Grace mrmlja
rijei neuredna izgleda, nedolian i debelokoac. Pretpostavljam da govori o
meni, a onda primjeujem kako Mijini uvojci tjednima nisu vidjeli suilo za kosu.
Ispod njezinih oiju su vreice koje svjedoe o zaputenosti. Odjea joj je zguvana i
djeluje kao da bi trebala skrivati tijelo nekog osnovnokolskog djeteta, ak tovie
pretpubertetskog djeaka. Ne smije se. Ironino je, zar ne govori Grace koliko
elim da se otrese na mene, nazove me narcisoidnom kujom, bilo kojim od onih
neugodnih nadimaka kojima si me nazivala prije negoli se pojavio Colin Thatcher.
Dobro jutro pozdravim, a Grace me uljudno prekine. Mislite li da bismo sad
mogli poeti? Imam puno posla danas.
Naravno odgovorim, a potom istresem sadraj vreice eera u kavu to
sporije mogu. Nadao sam se da u razgovarati s Mijom, ne bih li dobio neke
informacije od nje.
Ne vidim kako bi vam ona mogla pomoi uzvrati Grace, podsjetivi me na
amneziju. Ne sjea se to se dogodilo.
Pozvao sam Miju jutros kako bih vidio moemo li potaknuti njezino pamenje,
vidjeti je li joj Colin Thatcher u toj brvnari rekao neto to bi moglo biti od vanosti
za nau trenutanu istragu. Kako joj se majka ne osjea dobro, poslala je Grace u
svojstvu Mijine pratiteljice, a u njezinu pogledu mogu iitati da bi radije bila kod
zubara nego ovdje sa mnom i Mijom.
Pokuao bih joj potaknuti pamenje. Vidjeti hoe li neke slike pomoi.
Koluta oima i protestira: Pobogu, detektive, policijske fotografije? Svi znamo
kako Colin Thatcher izgleda. Vidjeli smo slike. Mia je vidjela slike. Mislite li da ga
nee identificirati?
Ne radi se o policijskima fotografijama uvjeravam je dok poseem u ladicu
stola kako bih izvukao neto ispod gomile pravnih spisa. Naviruje se vidjeti to u
32

izvui i zbunjena je blokom za skiciranje u spiralnom uvezu koji izvlaim. Njezine

oi prouavaju korice u potrazi za tragovima, ali rijei reciklirani papir ne odaju
nita. Mia je, s druge strane, na trenutak svjesna neega o emu ni ja ni ona ne
znamo nita. Ali neto prolazi kroz nju val prisjeanja i onda nestaje jednako
brzo kako se i pojavio. Vidim to u njezinu govoru tijela: uspravlja se, naginje
naprijed, njezine ruke halapljivo poseu za blokom, privlae ga k njoj. Prepoznaje
ovo? izgovorim rijei koje su bile na vrh Graceina jezika.
Mia ga dri u rukama. Ne otvara ga, nego prelazi rukom preko njega, opipavajui
teksturu korica. Ne govori nita i nakon otprilike minutu, odmahuje glavom. Nestalo
je. Ponovno se pogrbi natrag u svoju stolicu, a njezini prsti putaju blok, doputajui
mu da poiva u njezinu krilu.
Grace joj ga otima. Otvara blok unutar kojega je doekuje mnotvo Mijinih
crtea. Eve mi je jednom rekla kako Mia nosi blok za crtanje kamo god ila, crtajui
bilo to, od beskunika u javnom prijevozu do automobila parkiranih pokraj
eljeznikog kolodvora. To je njezin vid voenja dnevnika: mjesta koja je posjetila,
stvari koje je vidjela. Uzmimo ovaj reciklirani blok za crtanje, primjerice: drvee,
mnotvo drvea; jezero okrueno drveem; udobna mala brvnara koju smo, naravno,
svi vidjeli na fotografijama; goljava, mala, prugasta maka koja spava na slabanom
suncu. Nita od ovog naizgled ne iznenauje Grace, nita dok ne naleti na crte
Colina Thatchera koji doslovno iskae sa stranice kako bi je pozdravio, skriven usred
bloka za crtanje, meu drveem i pokraj brvnare prekrivene snijegom.
Njegov je izgled neuredan, njegova kovrava kosa u potpunom rasulu. Obraslo
lice, poderane traperice i majica s kapuljaom nadilaze grunge stil i zapravo
koketiraju s rijeju prljav. Mia je nacrtala mukarca, krnog i visokog. Posvetila se
detaljima oiju, sjenei, dodajui slojeve i zatamnjujui olovkom oko njih, sve dok
te duboke, zlokobne oi gotovo nisu natjerale Grace da odvrati pogled od stranice.
Ovo si ti nacrtala, zna izjavi ona, prisiljavajui Miju da pogleda na papir.
Gura joj blok u ruke kako bi ga pogledala. Smjestila ga je pokraj pei na drva, gdje
sjedi na podu prekrienih nogu, leima okrenuta plamenu. Mia prelazi prstima preko
stranice lagano mrljajui crte. Zuri u vrke svojih prstiju i gleda ostatke grafita
olovke, trljajui ih izmeu palca i kaiprsta.
ini li se ita poznatim? upitam, pijuckajui kavu iz svoje alice.
Je li to... Mia oklijeva on?
Ako pod on misli na ljigavca koji te oteo, onda da odgovori Grace to je on.
Uzdahnem. To je Colin Thatcher. Pokazujem joj fotografiju. Ne fotografiju iz
policijske kartoteke kakvu je navikla gledati, nego njegovu sliku u najboljem,
nedjeljnom izdanju. Mijine oi prelaze preko fotografije i ona polako poinje
povezivati. Kovrava kosa. Krna graa. Tamne oi. Be koa obrasla bradom.
Nain na koji su njegove ruke prekriene ispred njega, dok njegovo lice ini naizgled
33

sve to moe kako bi prikrilo osmijeh.

Talentirana si umjetnica komplimentiram. Mia priupita: Ja sam ovo
nacrtala?
Kimnem glavom. Pronali su blok u brvnari s tvojim i Colinovim stvarima.
Pretpostavljam da pripada tebi.
Ponijela si ga sa sobom u Minnesotu? upita Grace.
Mia slegne ramenima. Njezine su oi prikovane na prikaze Colina Thatchera.
Naravno da ne zna. Grace zna da ona ne zna. Ali svejedno pita. Na pameti joj je isto
to i meni: taj je ljigavac odvodi u neku naputenu brvnaru u Minnesoti, a ona ima
dovoljno prisebnosti ponijeti blok za crtanje od svih stvari?
to si jo ponijela?
Ne znam odgovori jedva ujnim glasom.
Dakle, to ste jo pronali? Grace ovoga puta zahtijeva odgovor od mene.
Promatram Miju, snimam njezinu neverbalnu komunikaciju: nain na koji njezini
prsti poseu kako bi dotaknuli crtee koji su ispred nje, frustraciju koja je pomalo,
tiho proima. Svaki put kad pokua odustati i odgurnuti crtee, opet im se vrati, kao
da je njezin um preklinje: misli, samo misli.
Nita neuobiajeno.
Grace se naljuti: to to znai? Odjeu, hranu, oruje... pitolje, bombe, noeve...
tafelaj i vodene boje? Ako mene pitate nastavi ona, otimajui blok za crtanje iz
Mijinih ruku ovo je neuobiajeno. Otmiar u pravilu ne doputa rtvi da crta
dokaze u jeftinom recikliranom bloku za crtanje. Okree se Miji i izgovara oito:
Mia, ako je sjedio toliko dugo, dovoljno dugo da si uspjela nacrtati ovo, zato nisi
pobjegla?
Zuri u Grace bezizraajnim pogledom. Grace uzdahne, potpuno razdraena, i
gleda u Miju kao da bi trebala biti zakljuana na psihijatrijskom odjelu. Kao da
nimalo ne shvaa stvarnost, gdje je i zato je tu. Kao da je eli lupati tupim
predmetom po glavi i na taj je nain privesti razumu.
Priskaem joj u obranu i kaem: Moda je bila prestraena. Moda nije imala
kamo pobjei. Brvnara je bila usred nepregledne divljine, a sjeverna je Minnesota
zimi poput grada duhova. Ne bi imala kamo otii. Mogao ju je pronai, uhvatiti i to
onda? to bi se onda dogodilo?
Grace sjeda u svoju stolicu i durei se prelistava blok za crtanje, gledajui
ogoljena stabla i beskrajan snijeg, pitoreskno jezero okrueno gustom umom i...
gotovo ga je posve preskoila prije negoli se vratila na njega, trgajui stranicu iz
njezina spiralnog uveza. Je li to boino drvce? moli za objanjenje, gledajui u
nevjerici na nostalgian prikaz smjeten u unutarnji kut stranice. uvi zvuk trganja
papira, Mia skoi sa stolice.
Gledam Miju isprepadanu, nakon ega nakratko stavljam ruku na njezinu kako
34

bih je smirio. O, da smijem se, iako zapravo nema niega smijenog u tomu.
Da, pretpostavljam kako bi to bilo neto neuobiajeno, zar ne? Pronali smo boino
drvce. Lijepo drvce, ako mene pitate.

35

COLIN
PRIJE

ori se sa snom u trenutku kada dolazi poziv. Ve je tisuu puta rekla kako bi
morala ii. Uvjerio sam je da ne mora.
Bila mi je potrebna svaka trunica samokontrole kako bih se odlijepio od nje.
Kako bih okrenuo pogled od njezinih moleivih oiju i prisilio sam sebe da potisnem
tu misao. Poeviti djevojku koju ete uskoro ugrabiti jednostavno je pogreno.
Ali nekako, ni sam ne znam kako, nagovorio sam je da ostane. Ona misli kako je
to za njezino vlastito dobro. Obeao sam da u je otpratiti do taksija kad se otrijezni.
ini se da je popuila tu priu.
Telefon zazvoni. Ona ne reagira. Gleda me pogledom koji navodi na zakljuak
kako se radi o djevojci. Tko bi drugi zvao usred noi? Skoro je 2 ujutro, i dok
odlazim u kuhinju javiti se na poziv, vidim je kako ustaje s kaua. Pokuava se boriti
s letargijom koja ju je obuzela.
Je li sve spremno? Dalmar eli znati. O Dalmaru ne znam nita osim da je
upravo siao s broda i da je crnji nego bilo to drugo to sam ikad vidio. Ve sam
prije obavljao poslove za njega: kraa i uznemiravanje. Nikad otmica.
A-ha. Pogledam djevojku koja nespretno stoji u dnevnom boravku. eka da
zavrim razgovor. Nakon toga e otii. Odmiem se. Odmiem se to dalje mogu.
Oprezno izvlaim poluautomatski pitolj iz ladice.
U dva i petnaest on kae. Znam gdje se trebamo sastati, u nekom tamnom
zakutku podzemlja gdje samo beskunici lutaju u ovo doba noi. Pogledam svoj
runi sat. Trebam se zaustaviti iza sivog jednovolumena. Oni e ugrabiti djevojku i
ostaviti mi novac. Ne moe biti jednostavnije. Ne moram ak ni izai iz auta.
Dva i petnaest ponavljam. Mala Dennettica nema ni 55 kilograma. Potpuno je
pogubljena zbog pripitosti i jake glavobolje. Bit e to jednostavno.
U trenutku kad se vratim u dnevni boravak, ona ve govori da odlazi. Upuuje se
prema ulaznim vratima. Zaustavljam je stavljajui joj jednu ruku oko struka. Dok je
njeno odvlaim od vrata, moja ruka dodiruje njezinu kou. Ne ide ti nikamo.
Ne, doista moram odgovori. Moram ujutro na posao.
Hihoe se. Kao da je ovo moda smijeno, neka vrsta predigre.
36

Ali tu je pitolj. Uoila ga je. U tom se trenutku sve mijenja. To je trenutak

spoznaje. Njezin um registrira pitolj, a ona shvaa to e se uskoro odigrati. Njezina
se usta otvaraju i izlazi jedna rije: Oh. Kao da joj misli usporeno odjekuju u
trenutku kad ugleda pitolj i izgovori: to e ti to? Odmie se od mene,
sudarajui se s kauom.
Mora poi sa mnom. Zakoraim naprijed i smanjim razmak izmeu nas.
Kamo? upita. U trenutku kad se moje ruke sputaju na nju, ona se otima.
Razdvajam joj ruke i privlaim je k sebi.
Nemoj ovo oteavati vie nego to je potrebno.
to e ti pitolj? otresita je. Mirnija je negoli sam oekivao. Zabrinuta je. Ali
ne vriti. Ne plae. Njezine su oi usmjerene na pitolj.
Jednostavno mora poi sa mnom. Poseem i hvatam je za ruku. Drhti.
Pokuava se izvui, ali drim je vrsto i zavrem joj ruku. Vriti od boli. Prostreljuje
me gadnim pogledom mjeavina boli i nevjerice. Govori mi da je pustim, da
maknem ruke s nje. U njezinu je glasu ton svojevrsne nadmoi koja me ljuti. Kao da
ona ovdje ima glavnu rije.
Pokuava se istrgnuti, ali shvaa da ne moe. Ne doputam joj.
Zaepi naredim. vre steem njezin struk i svjestan sam da je boli. Moj je
stisak neugodan i ostavlja crvene tragove prstiju na njezinoj koi.
Ovo je pogreka ona izbaci iz sebe. Sve si ovo krivo shvatio. Staloena je
na neki udan nain, iako su njezine oi zalijepljene za pitolj. Nemam pojma koliko
sam ve puta uo tu frazu. Svaka takozvana rtva tvrdi da sam pogrijeio.
Zaepi otresam se ponovno, ovaj put s puno vie autoriteta. Guram je leima
na zid, pritom se sudarajui sa svjetiljkom koja pada na pod, udarajui o parket uz
glasan tresak. arulja se raspe na komadie, ali svjetiljka ostaje cijela.
Drim je tako. Govorim joj da zaepi. Ponavljam joj to opet i opet. Samo neka
zaepi, dovraga.
Ne govori ni rijei. Njezin je izraz lica pokeraki neutralan, iako je iznutra
vjerojatno luda.
U redu izgovori u tom trenutku kao da je to njezin izbor. Kao da uope moe
odluivati u ovoj situaciji. Kima glavom prezrivo. Poi e sa mnom. Njezine su oi
prodorne. Umorne, ali prodorne. Razmiljam kako su lijepe. Ima lijepe plave oi.
Meutim, u tom trenutku potiskujem tu misao. Ne mogu razmiljati o takvim
sranjima. Ne sada. Ne prije negoli je predam Dalmaru. Moram zavriti posao.
Zavriti s time prije nego to ponem zdvajati. bopouopuq
Pitolja prislonjena o njezinu glavu, objanjavam joj kako e se stvari odvijati.
Poi e sa mnom. Ako bude vritala, povui u otponac. Jednostavno da
jednostavnije ne moe biti.
Ali ona nee vritati. ak i ja to vidim.
Moja torbica kae u trenutku dok prekoraujemo torbu koju je ispustila na pod
37

kad smo prije nekoliko sati uli u stan, petljajui jedno drugomu po odjei.
Zaboravi svoju jebenu torbicu! zareim. Izvlaim je na hodnik i zalupim
vratima.
Vani je hladno. Vjetar pue s jezera i mrsi kosu oko njezina lica. Smrzava se.
Moja je ruka vrsto omotana oko njezina torza. Nije to zato da bih je utoplio. Nije
me briga to joj je hladno. Jednostavno ne elim da mi pobjegne. Drim je toliko
vrsto da se njezina lijeva strana trlja o moju desnu, a povremeno nam se i noge
isprepleu pa posremo. Hodamo brzo, urei do auta parkiranog u Ulici Ainslie.
Pouri ponavljam joj vie puta, iako smo oboje svjesni da sam ja taj koji nas
usporava. Pogledavam iza nas kako bih bio siguran da nas ne slijede. Ona bulji u pod
pokuavajui izbjei otar vjetar. Njezin je kaput ostao u stanu. Najeila se. Njezina
tanana koulja ne uspijeva je zatititi od hladnoe ranog listopada. Na ulici noas
nema nikoga osim nas.
Otvaram joj vrata i ona ulazi. Ne gubim vrijeme na vezanje pojasa. Palim auto i
vozim niz ulicu, okreui se polukruno na jednosmjernoj Ulici Ainsle i nastavivi
voziti u krivom smjeru.
Ulice su gotovo prazne. Vozim prebrzo, znajui da ne bih smio, ali elim svriti s
ovim. Tiha je, a njezino disanje ujednaeno. Iznenaujue je mirna. Ipak, krajikom
oka vidim kako se trese: hladnoa, strah. Pitam se o emu razmilja. Ne moli me za
milost. Skuplja se u loptu na suvozakom mjestu kamioneta i zuri u grad vani.
Uskoro emo se zaustaviti iza jednovolumena, a Dalmarovi e je ljudi svojim
prljavim rukama izvui iz kamioneta. Dalmar una gadnu ud. Ne znam to planiraju
s djevojkom. Otkupnina. To je sve to znam. Drat e je dok njezin otac ne ispljune
pozamaan iznos za otkupninu. Ne znam to e uiniti nakon isplate. Ubiti je? Vratiti
je doma? Sumnjam. Ako to i uine, bit e to tek nakon to se Dalmar i njegovi ljudi
malo zabave s njom, kako bi im pothvat bio viestruko isplativ.
Misli mi se poinju granati u tisuu razliitih smjerova. U tom trenutku poinjem
razmiljati to e biti ako me uhvate. Sve e biti uzaludno. Otmica nosi do trideset
godina zatvora. Znam, provjerio sam. Razmiljao sam o tomu vie puta nakon to me
Dalmar angairao. Meutim, jedno je razmiljati o tomu, a drugo to i uiniti. Sad
sam tu gdje jesam, s djevojkom u autu i razmiljam o trideset godina u buksi.
Ne eli me pogledati. Na semaforu zurim u nju. Ona zuri ispred sebe, ali znam da
me moe vidjeti. Znam da moe osjetiti moj pogled na sebi. Zadrava dah. Bori se sa
suzama. Vozim jednom rukom, druga je na pitolju u mojemu krilu.
Nije toliko stvar u tomu da me briga za djevojku. Jer doista nije. Stvar je u tomu
da se pitam to e se dogoditi kad se doma prouje da sam uinio ovo. Kada se moje
ime pone povezivati s otmicom ili ubojstvom. A tako bi bilo. Dalmar nikad ne bi
dopustio da se njegovo ime povee s ovim. Smjestio bi mi. Ako stvari krenu nizbrdo,
ja u biti budala, rtveni jarac, onaj iji e se vrat nai na krvnikovu panju.
Pali se zeleno. Skreem na Michigan. Na uglu stoji grupica pijanih klinaca koji
38

ekaju autobus. Zezaju se, glupiraju. Jedan od njih zatetura s ivinjaka. Naglo
mijenjam smjer i jedva ga uspijevam izbjei. Idiote mrmljam sebi u bradu. On mi
pokae srednji prst.
Razmatram svoj priuvni plan. Uvijek imam priuvni plan za trenutke kad i ako
stvari postanu gadne. Na sreu, nikada dosad nisam bio prisiljen koristiti ga.
Provjeravam indikator benzina. Ima ga dovoljno barem da napustimo grad.
Trebao bih skrenuti na Wackerovu. Crvene znamenke na kontrolnoj ploi
kamioneta pokazuju 2:12. Dalmar je na dogovorenome mjestu sa svojim ljudima,
ekaju. Mogao je to i sam napraviti, ali nije htio. Dalmar ne voli prljati ruke. Uvijek
nade nekoga, otpadnika poput mene, da obavi usrane poslove dok on sjedi i
promatra. Tako je on, kad stvari pou po zlu, ist od bilo kakve odgovornosti. Na
popritu nema njegovih otisaka prstiju, njegovo lice nije meu fotografskim
dokazima. On preputa nama, svojim operativama, kako nas zove, kao da smo u
prokletoj CIA-i, da preuzmemo krivicu.
U jednovolumenu su vjerojatno njih etvorica, etiri razbijaa koji jedva ekaju
obuzdati djevojku koja mirno sjedi pokraj mene, dok bi se zapravo trebala boriti za
svoj ivot.
Ruke mi klize po upravljau. Znojim se poput svinje. Briem ih o traperice i
udaram akom po upravljau, na to djevojka prigueno vrisne.
Trebao bih skrenuti na Wackerovu, ali ne inim to. Nastavljam voziti.
Svjestan sam kako je to glupo. Svjestan sam svega to bi moglo poi krivo. Ali
inim to svejedno. Zurim u retrovizor kako bih se uvjerio da me ne slijede. Potom
stiem papuicu gasa. Niz Michiganovu, na Ontario, i prije nego to sat pokae
2:15, ve sam na cesti 90.
Djevojci ne govorim nita, iz jednostavnog razloga jer ne postoji nita to mogu
rei a da bi mi ona povjerovala.
Nisam siguran u kojem se trenutku to poelo dogaati. Dok smo se vozili iz
grada, kad je obzor poeo nestajati u tmini i kad je daljina poela gutati zgrade?
Poinje se vrpoljiti u sjedalu, njezina staloenost polagano iezava. Njezine oi
vrludaju: kroz boni prozor, okree se i zuri kroz stranji prozor u grad koji nestaje.
Kao da je netko konano pritisnuo prekida i tek sada shvaa to se, dovraga,
dogaa. Kamo idemo? zahtijeva dok njezin glas postaje histerian. Pokerako je
lice ustupilo mjesto zabezeknutu pogledu, navali krvi u lice. Vidim to u odsjaju
ulinih svjetiljki pokraj kojih prolazimo i koje osvjetljavaju njezino lice priblino
svakih 5 sekundi.
Na trenutak me preklinje da je pustim. Odgovaram joj da zauti. Ne elim to
sluati. Sad ve plae. Plae kao ljuta godina i jeca, ve potpuno rastrojena preklinje
da je pustim. Ponovno upita: Kamo idemo? Uzimam pitolj u ruku. Ne podnosim
zvuk njezina glasa, tretav i prodoran. elim da zauti. Uperim pitolj u nju i
39

govorim joj da zauti, dovraga. Ona to i ini. uti, ali nastavlja plakati, briui nos o
prekratak rukav dok jurimo iz grada prema predgrau, dok drvee zamjenjuje
nebodere, a Plava se linija gradske eljeznice vue posred ceste.

40

EVE
POSLIJE

ia sjedi za kuhinjskim stolom drei slubenu utu omotnicu na kojoj je

sprijeda, vrlo muevnim rukopisom i velikim slovima, napisano njezino ime.
Spravljam veeru za nas dvije. U susjednoj je prostoriji ukljuen televizor koji
slui kao zvuna kulisa, ali zvukovi dopiru do kuhinje, naruavajui tiinu koja se
nametnula izmeu nas dviju. Mia toga nije svjesna, ali ovih me dana ta tiina ini
nervoznom olupinom, pa zapoinjem bespotrebne razgovore kako bih neutralizirala
izvor svoje nelagode.
eli li pilea prsa uz salatu? upitam, na to ona slegne ramenima.
Integralna ili bijela peciva? pokuavam opet, ali nema odgovora.
Spravit u piletinu izjavim. Tvoj e otac htjeti piletinu. Meutim, obje
znamo kako James nee biti kod kue.
to je to? upitam, pokazujui na predmet u njezinim rukama.
to je to? upita ona.
Omotnica.
Oh uzdahne ona ovo?
Stavljam tavu na tednjak, nehotice udarivi njome. Buka je uplai, a ja se
munjevito ispriavam, ispunjena sramom. O, Mia duo, nisam te htjela prestraiti
kaem, a njoj je potreban trenutak ili dva da se smiri, da povee ubrzan rad srca i
kapljice znoja sa zvukom tave.
Kae da ne zna zato se tako osjea.
Kae kako je neko uivala u dolasku tame, trenutku kada bi se vanjski svijet
poinjao mijenjati. Opisuje mi: nain na koji su uline lampe i zgrade svjetlucale na
obrisima nonog neba. Kae kako je voljela anonimnost i sve mogunosti koje su se
otvarale kad bi sunce otilo na poinak. Ali sada je tmina uasava, sve bezimene
stvari s druge strane svilenih zavjesa.
Mia se nikad prije nije bojala. Lutala bi ulicama grada dugo u no, osjeajui se
potpuno sigurnom. Povjerava mi kako je esto nalazila utjehu u zagluujuoj buci
prometa, preglasnim trubama automobila i sirenama koje su zavijale u svako doba
noi. Ali sada joj i zvuk tave kida ivce.
41

Pretjerujem s ispriavanjem, a Mia mi govori kako je sve u redu. Slua televizor u

susjednoj prostoriji. Veernje je vijesti zamijenila humoristina serija u sedam.
Mia? zapoinjem pitanje, na to se ona okree.
Omotnica. Pokazujem prema njoj, a ona se u tom trenutku prisjeti.
Premee je po rukama. Onaj policajac mi je dao odvrati.
Reem rajicu. Detektiv Hoffman?
Da.
Mia u pravilu silazi samo kad James ode. Ostatak se vremena skriva. Sigurna sam
kako je ova soba mora podsjeati na djetinjstvo. Ta se prostorija nije promijenila ve
deset godina ili vie: zidovi boje maslaca, ambijentalno osvjetljenje. Svijee su
upaljene. Reflektori na vodilicama prigueni. Tamni pijedestal stol s povijenim,
ureenim nogama dolazi u kompletu s podstavljenim stolicama, na kojima je kao
dijete provela i previe vremena pod prerevnom paskom. Sigurna sam kako se osjea
poput djeteta koje se ne smije ostaviti samo, za koje treba kuhati i stalno ga nadzirati.
Njezina je neovisnost nestala.
Juer me pitala kada e moi ii kui, u svoj stan, a sve to sam joj mogla
odgovoriti bilo je: S vremenom.
James i ja ne doputamo joj napustiti kuu osim ako idemo k dr. Rhodes ili u
policijsku postaju. Obavljanje bilo ega drugog ne dolazi u obzir. Danima je kuno
zvono zvonilo od zore do sumraka, mukarci i ene s mikrofonima i kamerama
ekali su nas na kunom pragu. Mia Dennett, htjeli bismo vam postaviti nekoliko
pitanja, zahtijevah su gurajui svoje mikrofone pred Miju, sve dok joj nisam rekla da
ne otvara vrata i dok nismo poeli u potpunosti ignorirati zvonjavu. Telefon je
neprestano zvonio, a u onim rijetkim prilikama kad bih se javila, sve to bih rekla
bilo je: Bez komentara. Nakon dan ili dva, poela sam jednostavno doputati da
se prebaci na automatsku sekretaricu, a potom, kad je zvonjava postala
nepodnoljiva, iskopala sam telefon iz zida.
Zar je nee otvoriti? podsjeam Miju.
Stavlja prst ispod preklopa omotnice i otvara je. Unutra je samo jedan list papira.
Paljivo ga izvlai iz omotnice i baca pogled. Odlaem no na dasku za rezanje i
polagano se pribliim stolu i Miji, hinei neznatnu zainteresiranost, a zapravo sam
apsolutno sigurna kako sam od nas dviju ja ta koja je usredotoenija na sadraj.
Radi se o fotokopiji, crteu iz bloka za crtanje, s krugovima koji obrubljuju vrh
gdje je original istrgnut iz svojega spiralnog uveza. Na crteu je osoba, ena, barem
tako pretpostavljam zbog due kose.
Ovo sam ja nacrtala kae mi Mia, ali ja uzimam crte iz njezinih ruku.
Smijem li? upitam, sjedajui na stolicu pokraj nje. Zato to kae?
nastavim, dok moje ruke poinju drhtati, a eludac mi se okree u nutrini. Mia crta
otkad see moje sjeanje. Darovita je umjetnica. Jednom sam je upitala zato voli
42

crtati, zato je to ono neto u to je zaljubljena. Odgovorila mi je kako crta jer je to

jedini nain na koji moe potaknuti promjenu. Mogla je pretvoriti guske u labude,
oblaan dan u sunan. Bilo je to mjesto gdje stvarnost nije morala postojati.
Ova je slika, meutim, neto posve drugo. Oi su savreno okrugle, osmijeh
onakav kakav je nauila crtati u osnovnoj koli. Trepavice su okomite crte. Lice je
deformirano.
Nalazilo se u istom bloku, onom koji je imao detektiv Hoffman. Onom s mojim
crteima.
Ovo nisi ti nacrtala odgovorim s potpunom sigurnou. Moda prije deset
godina. Dok si jo poinjala uiti. Ali ne sada. Ovo je previe obino za tebe,
osrednje u najboljem sluaju.
Kronometar pone zvoniti i ja ustanem. Mia posegne za stranicom kako bi
ponovno pogledala. Zato bi mi onda policajac to dao? upita, prevrui omotnicu
u svojim rukama. Odgovaram joj kako ne znam.
Slaem integralna peciva u posudu za peenje koju u staviti u penicu u trenutku
kad Mia priupita: Tko onda? Tko je nacrtao ovo? Na tednjaku piletina cvri.
Sputam posudu za peenje na dno penice. Okreem piletinu i poinjem sjeckati
krastavac kao da moda Colin Thatcher glavom i bradom lei na dasci za rezanje
ispred mene.
Slijeem ramenima. Ta slika izgovorim svojski se trudei da ne zaplaem. Mia
sjedi za stolom prouavajui tu sliku, i vidim to, jasno kao dan: duga kosa, okrugle
oi, osmjeh u obliku slova U. Ta slika procijedim to si ti.

43

COLIN
PRIJE

a Kennedyjevoj smo u trenutku kad mi sine ukljuiti grijanje. Negdje u

Wisconsinu ukljuim radio. um radijskih smetnji treti iz stranjih zvunika.
Djevojka gleda kroz boni prozor. Ne govori nita. Siguran sam kako nas je par
automobilskih svjetala slijedio cijelom duinom meudravne autoceste I-90, ali su
nestali neposredno izvan Janesvilla u Wisconsinu.
Izlazim s dravne autoceste. Put je taman, naputen i naizgled ne vodi nikamo.
Zaustavljam se na benzinskoj crpki. Slubenik nije na dunosti. Gasim motor i
izlazim kako bih napunio spremnik, nosei pitolj sa sobom.
Sve vrijeme drim pogled na njoj, a onda primijetim odsjaj iz unutranjosti
kamioneta, svjetlo mobitela koji je odjednom zaivio. Kako sam mogao biti tako
glup? Silovito otvaram vrata, iznenadivi i uplaivi je. Iznenaeno se trza,
pokuavajui sakriti telefon ispod svoje koulje.
Daj mi mobitel! naredim otresito, bijesan jer sam se zaboravio rijeiti njezina
telefona prije negoli smo krenuli.
Svjetlo benzinske crpke osvjetljava unutranjost kamioneta. Ona izgleda poput
elementarne nepogode, minka razmazana po licu, njezina kosa u neredu. Zato?
upita. Znam da nije tako glupa.
Samo mi ga daj.
Zato?
Samo mi ga daj.
Nemam ga slae.
Daj mi jebeni telefon! izderem se dok poseem i naglo izvlaim telefon ispod
njezine koulje. Govori mi da maknem ruke s nje. Provjeravam mobitel. Dola je do
telefonskog imenika, ali ne i dalje od toga. Dok odlazim napuniti spremnik,
iskljuujem mobitel i bacam ga u smee. ak i ako murjaci uu u trag signalu, mi
emo ve biti daleko kad se to dogodi.
Kopam po stranjem dijelu kamioneta u potrazi za neim uetom, produnim
kabelom, komadom jebene page. Veem joj ruke, toliko vrsto da vrisne od boli.
Pokuaj takvo to opet zaprijetim joj po povratku u kamionet i ubit u te.
44

Zatvaram vrata i palim motor.

Siguran sam samo u jednu stvar: kad se nisam pojavio s djevojkom, Dalmar je
poslao svakoga koga zna za mnom. Dosad su rastavili moj stan na sitne komade.
Obje su nae glave ucijenjene. Nema proklete anse da se vratim. Ako je ova
djevojka dovoljno glupa da bi pokuala takvo to, zavrit e mrtva. Rei e im gdje
sam prije negoli je ubiju, ali ja u je ubiti prije nego to se to dogodi. Ve sam uinio
i previe dobrih djela.
Vozimo se kroz no. Ona zatvara oi, samo na nekoliko sekundi, a onda ih naglo
opet otvara i pogledava po kamionetu samo kako bi shvatila da se ne radi o nonoj
mori, nego je sve stvarno: ja, prljavi kamionet, njegova poderana vinilna sjedala,
pamuna podstava koja ispada iz njih, um smetnji na radiju, beskrajna polja i tamno
nono nebo. Pitolj mi poiva u krilu znam da nema hrabrosti posegnuti za njim pa
moje ruke dre upravlja. Vozim sporije, sad kad znam da nas ne slijede.
Zato mi ovo radi? upita drhtava glasa negdje oko Madisona. Sve je ovo
vrijeme provela u tiini, sluajui nekog katolikog sveenika kako neprestano
trabunja o izvornom grijehu, gutajui svaku treu ili etvrtu rije. A onda odjednom
Zato mi ovo radi? i upravo je taj dio meni ono to mi smeta. Ona misli da se
sve vrti oko nje. A zapravo nema nikakve veze s njom. Ona je pijun, lutka, rtveno
janje.
Ne zamaraj se time odvratim.
Ne svia joj se odgovor. ak me ni ne poznaje optuuje me, obrativi mi se
svisoka.
Poznajem te odgovorim, letimino je pogledavi. U autu je mrano. Ne vidim
vie od obrisa skrivenog tminom s vanjske strane prozora.
to sam ti napravila? to sam ti uinila? moleivo me upita.
Nikad mi nije nita uinila. Znam to. I ona to zna. Svejedno joj odgovorim da
zauti. Dosta. Kad me odbije posluati, ponavljam: Samo zauti. Trei put
viem: Uuti, jebote! povlaei pitolj i uperivi ga prema njoj. Skrenem s ceste i
pritisnem konicu. Izlazim iz kamioneta, a ona ve vriti da je ostavim na miru.
Poseem u stranji dio kamiona traei izolir traku pa zubima kidam komad. Zrak
je prohladan i donosi zvuk rijetkih kamiona s prikolicom koji usred noi jure cestom.
to radi? upita, a njezine se noge ritaju prema meni u trenutku kad otvaram
vrata kamioneta. Rita se snano i udara me u trbuh. Borac je, toliko joj priznajem, ali
jedino to uspijeva postii jest razbjesniti me. Uspijevam se nagurati u kamionet i
zalijepiti izolir traku preko njezinih usana koje se jo miu, govorei joj: Rekao
sam ti da uuti.
I uutjela je.
Vraam se u auto, zalupivi vratima, i penjem se na autocestu, dok kotai bacaju
ljunak s ruba na asfalt.
45

Nakon toga nije ni udo da joj treba dobrih 160 kilometara kako bi mi rekla da
mora pikiti, kako bi skupila hrabrosti da stavi svoju drhtavu ruku na moju, kako bi
mi privukla pozornost.
to? otresit sam i izvlaim ruku iz njezina stiska. U njezinim je oima pogled
koji upuuje na hitnost. Munjevitim potezom skidam izolir traku s njezinih usta, na
to ona zastenje. Boljelo je. Gadno je zaboljelo.
Neka, pomislim u sebi. To e je nauiti da dri jezik za zubima kad joj tako
naredim.
Moram na WC promrmlja prestraeno.
Zaustavljam se na ljunanom parkiralitu oronulog odmorita za kamione blizu
Eau Clairea. Sunce poinje izlaziti iznad mlijene farme na istoku. Stado goveda
pase uz cestu. Dan e biti sunan, ali je vraki hladan. Listopad. Drvee se mijenja.
Na parkiralitu oklijevam. Gotovo je prazno, samo jedan automobil, hravi stari
karavan s naljepnicama koje odraavaju politike stavove na stranjem odbojniku i
sa stranjim svjetlom koje na autu dri iskljuivo ljepljiva traka. Srce mi lupa.
Guram pitolj u hlae. Nije ba da nisam razmiljao o ovomu otkad smo krenuli.
Znao sam kako je ovo neto to u morati uiniti. Dosad je djevojka trebala biti u
Dalmarovim rukama, a ja sam trebao pokuavati potisnuti to sam uinio, barem sam
tako mislio. Nisam planirao ovo. Ali kako bi ovo upalilo, trebat e nam neke stvari,
poput novca. Imam sa sobom neto novca, ali nedovoljno za ovo. Ispraznio sam
djevojin novanik prije nego to smo krenuli. Kreditne kartice ne dolaze u obzir.
Vadim no iz pretinca za rukavice. Prije negoli u prerezati ue, dajem joj upute:
Ostaje uz mene. Ne pokuavaj nita nesmotreno kaem joj. Dalje joj govorim
kako moe na WC kad ja tako kaem i samo kad ja kaem da je to u redu. Reem
ue. Nakon toga otkinem pola metra rezervnog ueta i naguram ga u dep jakne.
Ona izgleda smijeno dok izlazi iz kamioneta u zguvanoj koulji iji rukavi ne
doseu ak ni do njezinih zapea. Prekriila je ruke ispred sebe i svezala ih u vor.
Drhti od hladnoe. Kosa joj pada na lice. Glavu dri pognutom, oiju uperenih u
ljunak. Podlaktice su joj natuene, tono preko glupe kineske tetovae s unutarnje
strane njezine ruke.
Unutra radi samo jedna ena. Nema nijednog kupca. Ba kako sam i
pretpostavljao. Stavljam ruku oko djevojke i privlaim je prema sebi, pokuavajui
ostaviti dojam da smo bliski. Njezini su koraci puni oklijevanja i nisu usklaeni s
mojima. Posre, ali je zaustavljam prije nego to e pasti. Pogledom je upozoravam
da pripazi. Moje ruke na njoj nisu izraz intimnosti. One su demonstracija sile. Ona je
toga svjesna, ali ena za pultom nije.
Hodamo prolazima, gore-dolje, kako bih se uvjerio da smo sami. Grabim kutiju
omotnica. Provjeravam WC kako bih se uvjerio da je prazan. Provjeravam postoji li
prozor kroz koji bi djevojka mogla pobjei, nakon ega joj govorim da obavi to
46

mora. ena za pultom udno me gleda. Kolutam oima i govorim joj kako je
djevojka previe popila. Povjerovala je. ini se kao da je djevojci potrebna cijela
vjenost kako bi se popikila, a u trenutku kad provirujem unutra, ona stoji pred
ogledalom i umiva se. Dugo zuri u svoj odraz u zrcalu. Idemo naredim nakon
nekoliko trenutaka.
Kreemo prema blagajni kako bismo platili omotnice. Ali ne plaamo ih. ena je
usredotoena na reprize iz 1970-ih na 12-innom televizoru. Pogledavam oko sebe
kako bih se uvjerio da nema kamera.
Tad joj prilazim straga, izvlaim pitolj iz hlaa i nareujem joj da isprazni jebenu
blagajnu.
Ne znam tko je u veoj panici. Djevojka se ukoila, njezino je lice preplavljeno
strahom. Stojim tu, s cijevi pitolja prislonjenom na sijedu kosu sredovjene
gospoe, a ona je svjedokinja. Sudionica. Poinje me pitati to radim. Neprestano
ponavlja to pitanje. to radi? vriti.
Nareujem joj da uuti.
ena moli za ivot. Molim vas, nemojte me ozlijediti. Molim vas, samo me
pustite. Guram je naprijed i ponavljam joj da isprazni blagajnu. Otvara je i poinje
gurati svenjeve gotovine u plastinu vreicu na kojoj je nasmijano lice i rijei
elimo vam ugodan dan. Nareujem djevojci da gleda kroz prozor i upozori me ako
netko naie. Kima glavom pokorno, poput djeteta. Ne gui se suzama. Nema
nikoga. Tada me upita: to radi?
Pritiem pitolj jae i nareujem eni da pouri.
Molim vas. Molim vas, nemojte mi nauditi.
I kovanice isto odvratim. Sloene su u svitcima. Prodajete li potanske marke?
upitam. Njezine ruke poseu prema ladici, na to poviem: Ne diraj nita,
dovraga. Odgovori mi. Prodajete li potanske marke? to ja znam, moda se u ladici
nalazi poluautomatik?
Poinje cmizdriti na zvuk mojega glasa. U ladici zaplae. Molim vas,
nemojte mi nauditi preklinje me. Govori mi o svojoj unuadi. Dvoje ih je, djeak i
djevojica. Jedino ime koje registriram je Zelda. Kakvo je to glupo ime Zelda,
uostalom? Posegnem u ladicu i nalazim knjigu s potanskim markama, pa ih
ubacujem u vreicu koju trgam iz njezinih ruku i dajem djevojci.
Dri to naredim. Samo stoj tu i dri to. Uperim pitolj u nju na djeli
sekunde, samo kako bi bila svjesna da se ne zajebavam. Ona vrisne i sagne se kao da
sam moda samo moda ipak pucao na nju.
Veem enu za stolicu uetom iz svojega depa. Nakon toga pucam u telefon;
neto to je poput dodatne mjere. Obje ene vrite.
Ne mogu si dopustiti da nazove murjake prerano.
Pokraj ulaznih vrata je hrpa pamunih majica. Uzimam jednu i nareujem
djevojci da je obue. Ve mi je muno gledati je kako drhti. Navlai je preko glave, a
47

statiki elektricitet preuzima kontrolu nad njezinom kosom. Najrunija je to majica

koju sam ikad vidio. L'toile du Nord. Koji god vrag to znailo.
Grabim jo nekoliko rezervnih majica, nekoliko hlaa dugih gaa i arape. I
nekoliko ustajalih krafni za put.
Tada odlazimo.
U kamionetu ponovno veem djevojine ruke. Jo uvijek plae. Govorim joj da
nade nain da zauti ili u ja nai nain umjesto nje. Njezin pogled pada na kolut
izolir trake na kontrolnoj ploi, nakon ega utihne. Jasno joj je da se ne zajebavam.
Grabim omotnicu i piem adresu. Guram unutra novac, koliko god ga stane, pa
lijepim marku u kut. Trpam ostatak novca u dep. Vozikamo se uokolo dok ne
naletimo na veliki plavi potanski sandui u koji isputam omotnicu. Djevojka me
promatra, pitajui se to dovraga radim, ali ne postavlja pitanje, a ja ne objanjavam.
U trenutku kad nam se pogledi sretnu, kaem joj: Ne razbijaj glavu time dodavi
u sebi: I tako to nisu tvoja jebena posla.
Nije savreno. Nije ni izbliza savreno. Ali zasad e biti dovoljno, mora biti.

48

EVE
POSLIJE

avikla sam se na prizor policijskih patrola ispred svojega doma. Dvije su uvijek
vani, dan i no, etiri uvara u uniformama koji paze na Miju. Sjede na
prednjim sjedalima svojih policijskih vozila, piju kavu i jedu sendvie koje
naizmjence uzimaju iz zalogajnice. Gledam s prozora spavae sobe, zurim kroz
venecijaner aluzine koje sam razmaknula rukom. Izgledaju mi poput kolaraca,
mladi su od moje djece, ali nose pitolje i pendreke, gledaju me dvogledom i samo
zure. Uvjeravam samu sebe kako me ne mogu vidjeti kada, svake noi, priguim
svjetla kako bih se presvukla u flanelsku pidamu, ali zapravo ne mogu to znati.
Mia sjedi na prednjem trijemu svakog dana, naizgled ravnoduna na ljutu
hladnou. Zuri u snijeg koji okruuje na dom kao to jarak okruuje dvorac.
Promatra uspavana stabla koja se na vjetru njiu naprijed i natrag. Ali, ne zamjeuje
policijska vozila, etiri mukarca koja je nadziru tijekom svakoga trenutka svakog
dana. Preklinjala sam je da ne naputa trijem i posluala me, iako ponekad odeta
kroz snijeg do plonika, gdje proe pokraj domova gospodina i gospode Pewter i
obitelji Donaldson. Dok se jedan automobil sporo vue za njom, policajac iz drugoga
dolazi po mene, a ja izlazim vani bosonoga kako bih vratila svoju odlutalu ker.
Mia duo, kamo e? ula sam samu sebe kako postavljam to pitanje ve tisuu
puta, dok sam je hvatala za rukave majice i vodila natrag. Nikad ne nosi kaput i ruke
su joj ledene. Nikad ne zna kamo ide i uvijek me slijedi kui, a ja uvijek zahvalim
policajcima dok prolazimo pokraj njih na putu prema kuhinji i alici topla mlijeka.
Trese se dok ga pije i uvijek kae da ide u krevet nakon to je zavrila. Proteklog se
tjedna osjeala loe, neprestano je eznula za krevetom.
Danas, meutim, iz nekog razloga zamjeuje policijske patrole. Izlazim autom iz
garae na ulicu, na putu prema ordinaciji dr. Rhodes, gdje e se Mia podvrgnuti
prvom tretmanu hipnozom. Kadi se o trenutku prisebnosti koji prolazi onoliko brzo
koliko joj je potrebno da postavi pitanje zurei kroz prozor: to rade ovdje? Kao
da su doli tek u tom trenutku, jednom jedinom trenutku prisebnosti.
uvaju nas uzvratim diplomatino. Ono to time elim rei jest da uvaju nju,
ali ne elim joj dati razloga da se boji stvari kojih se jo ne boji.
49

 Od ega? upita, okreui glavu kako bi mogla promatrati policajce kroz

stranji prozor. Jedan od njih pali automobil i slijedi nas niz cestu. Drugi ostaje paziti
na kuu dok nas nema.
Nema se ega bojati odgovorim, izbjegavajui odgovor na njezino pitanje,
to ona zahvalno prihvaa, okreui se kako bi gledala kroz vjetrobransko staklo i
potpuno zaboravila da nas slijede.
Vozimo se lokalnom ulicom. Tiho je. Djeca su se vratila u kolu nakon dva tjedna
zimskog raspusta i vie ne tumaraju travnjacima gradei snjegovie i gaajui se
meusobno grudama snijega uz veseo, prodoran smijeh; zvuk koji je stran u naem
tihom domu. Kue su jo uvijek ukraene boinim svjetlima, a Boinjaci na
napuhavanje iskljueni su i lee mrtvi na gomilama snijega. James se ove godine nije
potrudio okititi okunicu, iako sam se ja jako potrudila oko unutranjosti, za svaki
sluaj. Za sluaj da se Mia vrati doma pa imamo razloga za slavlje.
Pristala je na hipnozu. Nije ju bilo potrebno puno uvjeravati. Ovih dana Mia
pristaje na gotovo sve. James se protivi toj zamisli, smatra hipnozu lanom
znanou, u istom kou s itanjem iz dlana i astrologijom. Ne znam to ja mislim o
tomu, iako prokleta bila ako barem ne pokuam. Ako pomogne Miji da se prisjeti
makar djelia sekunde tih izgubljenih mjeseci, onda vrijedi masnog troka i vremena
provedenog u ekaonici doktorice Avery Rhodes.
Moje znanje o hipnozi prije tjedan dana bilo je zanemarivo. Nakon to sam se
noima budila kako bih prouavala hipnozu na internetu, postala sam prosvijetljena.
Hipnoza je, kao to sam nauila, jako oputeno stanje transa nalik snu. To e stanje
kod Mije dovesti do smanjenja inhibicija i omoguit e joj da iskljui ostatak svijeta
kako bi dopustila sebi, uz pomo lijenika, da pobudi izgubljeno sjeanje. Pod
hipnozom je pacijent iznimno otvoren sugestijama, pa se moe prisjetiti informacija
koje je mozak zakljuao duboko u mozgu. Hipnotizirajui Miju, dr. Rhodes e raditi
s njezinom podsvijeu, dijelom mozga koji je sakrio Mijina sjeanja od nje. Cilj je
dovesti Miju u stanje duboke oputenosti kako bi njezin svjesni um, manje-vie,
zaspao i dopustio dr. Rhodes da se bavi podsvijeu. Cilj je, za Mijino dobro, vratiti
sveukupno ili djelomino ak i najsitnije detalje vrijeme koje je provela u brvnari
kako bi mogla, kroz terapiju, prihvatiti svoju otmicu i zacijeliti rane. to se istrage
tie, meutim, detektiv Hoffman oajniki treba informacije, bilo kakve detalje ili
tragove o tomu to je Colin Thatcher moda rekao u brvnari, a moglo bi policiji
pomoi u pronalasku ovjeka koji je ovo uinio Miji.
Nakon to smo doli u ordinaciju dr. Rhodes, mene su, na Jamesovo inzistiranje,
pustili unutra. eli da pazim na munjaru, to je njegov naziv za dr. Rhodes, za sluaj
da se ova pokua zajebavati s Mijinim mozgom. Sjedim u fotelji po strani dok se
Mia s nelagodom ispruila na kauu. Knjige su poredane na policama koje se proteu
od dna do vrha junog zida. Tu je i prozor koji gleda na parkiralite. Dr. Rhodes dri
50

aluzine zatvorenima, doputajui samo oskudne zrake svjetlosti, pa soba obiluje

privatnou. Prostorija je tamna i diskretna, a tajne otkrivene u njezina etiri zida
apsorbiraju se u bordo boju i hrastove letvice. Propuh je, pa vre ogrnem svoj
demper oko tijela i pokuavam se obujmiti rukama kako bih se zagrijala, dok se
Mijin svjesni um pomalo uspavljuje. Doktorica najavi: Poet emo s jednostavnim
stvarima, onim za to znamo da je istina, pa emo vidjeti kamo e nas to odvesti.
Nita ne dolazi u kronolokom slijedu. ak ne dolazi ni smisleno i ja sam
zbunjena, dugo nakon to smo izali na ledeni zimski dan. Zamislila sam da e
hipnoza omoguiti otkljuavanje trezora njezina uma i da e ondje, u tom istom
trenutku, sva sjeanja nahrupila van na umjetni perzijski sag kako bismo ih Mia,
doktorica i ja mogle pregledati i analizirati. Meutim, uope se ne dogaa na taj
nain. Tijekom ogranienog vremena dok je Mia pod hipnozom moda dvadesetak
minuta, ne vie od toga vrata su otvorena, a dr. Rhodes pokuava blagim, skladnim
glasom ukloniti slojeve biskvita kako bi dola do kremastog punjenja. Oni otpadaju u
mrvicama: rustini ambijent brvnare obloene vorastom borovinom i gredama, um
smetnji na automobilskom radiju, zvuk Beethovenove skladbe Za Elizu, susret s
losom.
Tko je u autu, Mia?
Nisam sigurna.
Jesi li ti tamo?
Da.
Jesi li ti ta koja vozi?
Ne.
Tko vozi?
Ne znam. Mrak je.
Koje je doba dana?
Rano jutro. Sunce tek poinje izlaziti.
Moe li vidjeti kroz prozor?
Da.
Vidi li zvijezde?
Da.
A mjesec?
Da.
Pun mjesec?
Ne odmahuje glavom.
Polumjesec.
Zna li gdje si?
Na autocesti. Radi se o maloj autocesti s dvije trake, okruenoj umom.
Ima li drugih automobila?
51

 Ne.
Vidi li ploe s imenima ulica?
Ne.
uje li to?
Smetnje. S radija. Mukarac neto govori, ali njegov glas... smetnje su. Mia
lei na kauu, a noge su joj prekriene u glenjevima. To je prvi put kako je vidim
oputenu u posljednja dva tjedna. Ruke su joj prekriene preko gola trbuha njezin
ovei be demper povukao se nagore nekoliko centimetara kad je legla kao da ju
je netko stavio u lijes.
uje li to mukarac govori? upita dr. Rhodes s kestenjaste fotelje, na kojoj
sjedi pokraj Mije. ena je utjelovljenje besprijekornosti: bez ijednog nabora na
odjei, bez ijedne dlake koja nije na svojemu mjestu. Zvuk njezina glasa je monoton,
dovoljno da bi me mogao uspavati.
Temperatura oko 5 stupnjeva. Dosta sunca...
Vremenska prognoza?
Radijski voditelj... zvuk dolazi iz radija. Ali smetnje... Prednji zvunici ne rade.
Glas dolazi sa stranjeg sjedala.
Ima li ikoga na stranjem sjedalu, Mia?
Ne. Tu smo samo nas dvoje.
Dvoje?
Vidim njegove ruke u tami. Vozi objema rukama, vrsto drei upravlja.
to mi jo moe rei o njemu? Mia odmahuje glavom. Moe li vidjeti to
ima na sebi?
Ne.
Ali moe vidjeti njegove ruke?
Da.
Ima li to na rukama... prsten, sat? Bilo to?
Ne znam.
to mi moe rei o njegovim rukama?
Grube su.
Vidi to? Moe vidjeti da su njegove ruke grube?
Katapultiram se na rub svojega sjedala, opinjena svakom Mijinom priguenom
rijei. Znam kako Mia stara Mia, ona prije Colina Thatchera nipoto ne bi htjela
da ujem ovaj razgovor.
Na ovo pitanje ne odgovara.
Nanosi li ti bol? Mia se gri na kauu, pokuavajui izbjei pitanje. Dr.
Rhodes pita ponovno: Je li ti naudio, Mia? Tada, u autu, ili moda prije?
Nema odgovora.
Doktorica nastavlja: to mi jo moe rei o autu?
Umjesto odgovora, Mia izusti: Ovo se nije... ovo se nije trebalo... dogoditi.
52

 to, Mia? upita. to se nije trebalo dogoditi?

Sve je krivo odgovori Mia. Dezorijentirana je, vizije su joj mutne, po umu joj
se mijeaju nasumina sjeanja.
to je krivo? Nema odgovora. Mia, to je krivo? Auto? Neto u vezi s
autom?
Ali, Mia ne odgovara. Barem ne ispoetka. Onda naglo udahne i ustvrdi: Ja sam
kriva. Za sve sam ja kriva. Potrebna mi je svaka trunica samokontrole kako bih
samu sebe sprijeila da pojurim sa sjedala i zagrlim svoje dijete. elim joj rei da
nije kriva. Nije njezina krivnja. Vidim koliko je to alosti po nainu na koji njezino
lice postaje napeto, a njezine se mlitave ruke klupaju u ake. Ja sam to napravila
govori.
Nisi kriva za ovo, Mia izjavi dr. Rhodes. Njezin je glas sjetan i utjean.
Grevito stiem rukohvate fotelje na kojoj sjedim i prisiljavam se ostati smirena.
Nije tvoja krivnja ponovi ona, a kasnije mi, nakon zavretka seanse, objanjava u
etiri oka kako rtve gotovo uvijek krive sebe. Kae kako je to esto sluaj sa
rtvama silovanja, zbog ega gotovo pedeset posto silovanja biva neprijavljeno, jer
je rtva uvjerena kako je sve njezina krivnja. Da barem nije nikad otila u takav bar,
da barem nikad nije razgovarala s takvim strancem, da barem nije nosila takvu
sugestivnu odjeu. Mia, objanjava ona, prolazi kroz prirodan fenomen koji
psiholozi i sociolozi prouavaju godinama: samookrivljavanje. Samookrivljavanje,
naravno, moe biti destruktivno govori mi kasnije dok Mia eka u ekaonici kako
bih ja pohvatala sve konce kada ode u ekstremne razmjere, ali takoer moe
pomoi rtvama na nain da u budunosti ne budu ranjive. Kao da bih od te
spoznaje trebala osjetiti olakanje.
to jo vidi, Mia? upita doktorica nakon to se Mia smirila.
Isprva je suzdrana. Doktorica ponovi pitanje: to jo vidi, Mia?
Ovog puta Mia odgovori: Kuu.
Priaj mi o kui.
Mala je.
to jo?
Platforma. Mala platforma sa stubama koje vode u umu. To je brvnara... tamno
drvo. Jedva se vidi od drvea. Stara je. Sve je u njoj staro: namjetaj, ureaji...
Govori mi o namjetaju.
Oskudan je. Kau je kariran. Plavo-bijeli. Nita u kui nije udobno. Tu je stara
drvena stolica za ljuljanje, svjetiljke koje jedva osvjetljavaju sobu. Maleni stol
rasklimanih nogu s kariranim plastinim stolnjakom kakav biste ponijeli na izlet.
Parket kripi. Hladno je. Osjea se zadah.
Kakav zadah?
Naftalin.
Kasnije te veeri, zadravamo se u kuhinji nakon veere, a James me pita kakve
53

veze miris naftalina ima i s im. Odgovaram mu kako je to napredak, dodue spor
napredak, ali ipak je to neki poetak. Neto ega se Mia juer nije sjeala. I ja sam se
nadala neemu fenomenalnom: jedna seansa hipnoze i Mia e biti izlijeena. Dr.
Rhodes osjetila je moju frustraciju dok smo naputali ordinaciju i objasnila mi kako
moramo biti strpljivi: ovakve stvari traju, a pourivanje bi Miji moglo uiniti vie
tete nego koristi. James ne vjeruje u to, siguran je da se radi o smicalici za
izvlaenje novca. Gledam ga kako grabi pivo iz hladnjaka i odlazi u ured kako bi
nastavio raditi dok ja miem tanjure sa stola i primjeujem, po trei put ovaj tjedan,
kako je Mia jedva taknula svoj tanjur. Buljim u pagete koji se kore na keramikom
tanjuru i do uma mi dopire spoznaja da su pageti Mijino omiljeno jelo.
Sastavljam popis i poinjem arhivirati informacije, jednu po jednu: grube ruke,
primjerice, ili vremensku prognozu. No provodim kopajui po internetu i traei
korisne podatke. Posljednji su put temperature u sjevernoj Minnesoti bile oko pet
stupnjeva tijekom posljednjeg tjedna u studenom, iako su se temperature kretale
izmeu nitice i pet stupnjeva od Mijina nestanka do iza Dana zahvalnosti. Nakon
toga su pale na minus pet i nie i vjerojatno se nee podignuti jo neko vrijeme.
Polumjesec smo imali 30. rujna, 14. listopada i opet 29. listopada, a onda jo jednom
12. studenoga, pa opet 28. studenoga, iako Mia nije bila potpuno sigurna da je
mjesec bio tono na pola, pa su ti datumi samo sugestije. Losovi su uobiajeni u
Minnesoti, posebice zimi. Beethoven je Za Elizu napisao 1810., iako je Eliza zapravo
trebala biti Therese, ena koju e iste godine oeniti.
Prije odlaska u krevet, prolazim pokraj sobe u kojoj Mia spava. Tiho otvorim
vrata i stojim tamo, promatrajui je, nain na koji lei na krevetu, s pokrivaem koji
je u jednom trenutku tijekom noi odgurnula sa sebe i koji sada lei na podu na
hrpici to podsjea na lokvu. Mjesec se uvlai u sobu kroz proreze na venecijaner
aluzinama, ocrtavajui prugaste zrake na Mijinu licu, niz njezinu pletenu pidamu
boje patlidana, preko desne noge koja je gola do koljena i koju je prebacila preko
dodatnog jastuka. Ovih je dana to jedino vrijeme kad je Mia doista mirna. Dolazim
do nje kako bih je pokrila i osjeam kako se moje tijelo sputa do ruba kreveta.
Njezino je lice spokojno, njezina dua mirna i iako je zapravo ena, jo uvijek u njoj
vidim svoju presretnu malu djevojicu, dugo prije nego to je odvedena od mene.
injenica da je Mia tu ini se predobrom da bi bila istinita. Sjedila bih tu cijelu no
da mogu, samo kako bih sebe uvjerila da to nije san, da e, kad se probudim ujutro,
Mia ili Chloe jo uvijek biti tu.
Dok ulazim u krevet pokraj Jamesova vrueg tijela koje se znoji ispod tekoga
prekrivaa, pitam se emu mi zapravo slue te informacije vremenska prognoza i
mjeseeve faze iako sam ih uredno spremila u mapu, skupa s desetak razliitih
znaenja imena Chloe. Zato tono, ne znam sa sigurnou, ali govorim sama sebi
kako je bilo koji detalj dovoljno vaan da ga se Mia sjeti pod hipnozom, vaan za
54

mene, bilo koja informacija koja e mi pomoi objasniti to se dogodilo mojoj keri
unutar zidova trone brvnare u Minnesoti.

55

COLIN
PRIJE

rvee, puno drvea. Borovi, smreke, jele. Grevito uvaju svoje zelene iglice.
Oko njih, lie hrastova i brijestova vene i pada na tlo. Srijeda je. No je dola
i prola. Izlazimo s autoceste i jurimo niz dvotranu cestu. Ona se u svakom zavoju
dri za sjedalo. Mogao bih usporiti, ali ne inim to jer je sve to elim im prije stii
onamo. Na cesti nema gotovo nikog. Tu i tamo mimoiemo se s nekim autom,
nekakvim turistima koji voze ispod ogranienja brzine kako bi mogli uivati u
krajoliku. Nema benzinskih postaja. Nema supermarketa. Samo prosjene, obiteljske
trgovinice. Djevojka zuri kroz prozor dok prolazimo. Zasigurno misli kako smo ve
u Timbuktuu. Ne trudi se postavljati pitanja. Moda zna. Moda je nije briga.
Nastavljamo prema sjeveru u najdublji, najmraniji zakutak Minnesote. Promet je
jo rjei nakon Two Harboursa, a kamion je gotovo zatrpan iglicama etinjaa i
liem. Cesta je puna rupa. Zbog njih poskaemo u zrak, pri emu svaki put
opsujem. Zadnje to nam sad treba jest probuena guma.
Ve sam bio ovdje. Poznavao sam tipa koji posjeduje usranu malu brvnaru usred
niega. Sakrivena je meu drveem, tlo oko nje prekriveno je ukavim slojem
mrtvog lia. Grane drvea gotovo su potpuno gole.
Gledam brvnaru i ba je onakva kakve je se sjeam, ba onakva kao kad sam bio
klinac. Kuica od trupaca koja gleda na jezero. Jezero izgleda hladno. Siguran sam
da jest. Na platformi su plastine vrtne stolice i mali rotilj. Svijet oko nas je izoliran,
nema nikoga kilometrima daleko. Ba ono to nam treba.
Zaustavljam kamionet i izlazimo. Izvlaim polugu iz stranjeg dijela, pa se
uspinjemo uzbrdo prema staroj kuici. Brvnara izgleda naputeno, kao to sam i znao
da e biti, ali svejedno traim znakove ivota: automobil parkiran straga, tamne sjene
na prozorima. Nema niega.
Ona nepokretno stoji pokraj kamiona. Idemo naredim. Konano se uspinje
desetak koraka do platforme. Zaustavlja se kako bi uhvatila dah. Pouri naredim.
Uvijek postoji mogunost da nas netko promatra. Najprije kucam na vrata, kako bih
bio siguran da smo sami. Nakon toga nareujem djevojci da zauti i sluam. Tiho je.
Koristim polugu kako bih obio vrata. Provalio sam unutra. Govorim joj da u ih
56

popraviti kasnije. Dovlaim stoli za kavu do vrata kako bi ih drao zatvorenima.

Djevojka stoji leima naslonjena na zid od klada crvenog bora. Ogledava se. Soba je
malena. Tu su stari plavi kau, runa plastina crvena stolica i pe na drva u kutu
koja ne daje ni trunku topline. Tu su i fotografije brvnare dok je jo bila u izgradnji,
crno-bijele fotografije nainjene starom kvadratnom kamerom, i prisjeam se kako
mi je, dok sam bio klinac, vlasnik priao o ljudima koji su tu izgradili svoj dom prije
stotinu godina, birajui ovo mjesto ne zbog pogleda, nego zbog drvoreda borova
istono od brvnare, koji su je titili od nemilosrdnih vjetrova. Kao da je ikako mogao
znati kakve su se misli motale glavama tih dotad ve preminulih ljudi dok su gradili
svoj dom. Sjeam se da sam ak i tada zurio u njegovu masnu kosu koja se sve vie
povlaila i kou izboranu oiljcima od akni, i razmiljao kako sere.
Tu je kuhinja s ureajima boje senfa i podovima presvuenim linoleumom i
stolom prekrivenim plastinim stolnjakom. Praina prekriva sve to se moe vidjeti.
Tu je i pauina i hrpica mrtvih azijskih bubamara na prozorskim daicama. Smrdi.
Navikni se govorim joj. Vidim gaenje na njezinu licu. Uvjeren sam da
sueva kua nikad ne bi izgledala ovako.
Palim svjetlo i provjeravam vodu. Nita. Brvnara je pripremljena za zimu prije
nego to je otiao jesenas. Nije da vie razgovaramo, ali pratim to se s njim dogaa.
Znam da mu je propao jo jedan brak. Znam da je prije godinu dana uhien zbog
vonje u pijanom stanju. Znam da je prije nekoliko tjedana, kao to ini svake jeseni,
spakirao svoje prnje i otiao natrag u Winonu, gdje radi za prometni odjel i isti ceste
od snijega i leda.
upam telefon s prikljuka i, naavi kare u kuhinjskoj ladici, reem icu.
Pogledavam djevojku koja se nije odmaknula od vrata. Njezin je pogled prikovan za
karirani stolnjak. Ruan je, svjestan sam toga. Izlazim van kako bih se pomokrio.
Minutu kasnije se vraam. Ona jo uvijek zuri u prokleti stolnjak.
Zato ne bude korisna i zapali vatru? upitam.
Stavlja ruke na bokove i prostrijeli me pogledom, u toj do boli ogavnoj majici s
benzinske postaje. Zato ti to ne uini? procijedi, ali njezin glas drhti, njezine se
ruke tresu i znam da nije tako neustraiva kako bi htjela da vjerujem.
Izlazim van tekim korakom i vraam se s tri cjepanice koje isputam pokraj
njezinih nogu. Ona odskoi. Dajem joj ibice koje ona ispusti na pod, pri emu se
kutija otvori, a ibice ispadaju van. Nareujem joj da ih pokupi. Ignorira me.
Mora shvatiti da sam ja ovdje glavni. Ne ona. Ona je samo suputnica, onoliko
dugo dok dri usta zatvorenima i ini ono to joj naredim. Izvlaim pitolj iz depa i
stavljam spremnik u njega. Uperim ga u nju. U te prelijepe plave oi iji se pogled
mijenja iz potpune samouvjerenosti u sumnju dok mi ape: Sve si ovo krivo
shvatio. A ja joj, dok napinjem otponac, nareujem da pokupi ibice i zapali vatru.
Istodobno se pitam je li sve ovo bila pogreka, jesam li je jednostavno trebao predati
Dalmaru. Ne znam to sam tono oekivao od ove djevojke, ali ovo sigurno nije to.
57

Nisam oekivao da u zavriti s nezahvalnicom. Zuri u mene. Izaziva me kako bi

vidjela jesam li sposoban ubiti je.
Prilazim korak blie i prislanjam joj pitolj uz glavu.
I tada poputa. Sputa se na pod i drhtavim rukama skuplja ibice, jednu po jednu,
stavljajui ih u kartonsku kutiju.
Stojim pitolja uperena u nju dok ona pali ibicu o hrapavu povrinu za paljenje
pa onda jo jednu. Plamen joj pri prste prije negoli uspijeva zapaliti vatru. Stavlja
prst u usta, a potom pokuava ponovno. I ponovno. I ponovno. Zna da je promatram.
Sad joj se ruke toliko tresu da ne moe zapaliti prokletu ibicu.
Pusti mene izgovorim i brzo se pojavim iza nje. Ustuknula je. Palim vatru bez
ikakvih problema, a na putu u kuhinju, kako bih potraio branu, oeem se o nju.
Nema niega, ak ni kutije ustajalih krekera.
to sada? upita me, ali je ignoriram. to radimo ovdje? - Hodam po brvnari,
kako bih se uvjerio. Dovod vode ne radi. Sve je iskljueno za zimu. Nije da to ne
mogu popraviti. Umirujua spoznaja. Kad je pripremao kuu za zimu, nije se
planirao vraati do proljea, dijela godine tijekom kojeg nestaje u podzemlje i ivi
poput pustinjaka narednih est mjeseci.
ujem je kako hoda uokolo, ekajui da netko ili neto provali kroz ulazna vrata i
ubije ju. Govorim joj da prestane. Nareujem joj da sjedne. Stoji na mjestu dugo
prije negoli e konano nasloniti plastinu stolicu uza zid nasuprot ulaznim vratima i
spustiti se na nju. eka. Apokaliptino je gledati kako sjedi ondje, zurei u ulazna
vrata i ekajui dolazak kraja.
No dolazi i prolazi. Nijedno od nas ne spava.
Brvnara e biti hladna tijekom zime. Nikad nije bila namijenjena stanovanju nakon
poetka studenog. Jedini je izvor topline u brvnari pe na drva. U WC-u ima
antifriza.
Struja je bila iskljuena. Popravio sam to sino. Pronaao sam glavni prekida i
ponovno ga ukljuio. Doslovno sam uo djevojku kako zahvaljuje Bogu na 25 watta
koje proizvodi runa stolna svjetiljka. Provjerio sam okunicu brvnare. Provjerio
sam upu iza nje, prepunu gluposti koje nikad nikome nisu trebale, ali i s nekoliko
stvari koje bi mogle biti korisne. Poput kutije za alat.
Juer sam rekao djevojci da e morati piati vani. Bio sam preumoran kako bih se
bavio cijevima. Gledao sam je kako hoda niz stube kao po brodskoj dasci u smrt.
Sakrila se iza drveta, a potom spustila hlae. unula je tamo gdje je mislila da je ne
mogu vidjeti, a zatim je, kako se nije usudila dotaknuti svoje dupe listom, odluila
priekati da se sve osui na zraku. Piala je samo jednom.
Danas sam pronaao glavni ventil za vodu i postupno pustio vodu unutra.
Ispoetka je pricala, a potom je poela normalno tei. Isprao sam WC i otvorio
58

umivaonik i sudoper kako bih se rijeio antifriza. U glavi sastavljam popis stvari koje
su nam potrebne: izolacija i jo izolir trake za cijevi, WC papir, hrana.
Pretenciozna je. Samodopadna i arogantna, prava primadona. Ignorira me jer je
prestraena i ljutita, ali i zato jer misli kako je predobra za mene. Sjedi na runoj
crvenoj stolici i bulji kroz prozor. U to? Ni u to. Samo bulji. Nije rekla ni dvije
rijei od jutra.
Idemo nareujem. Govorim joj da se vrati u auto. Idemo se provozati.
Kamo? Ne eli ii nikamo. Radije bi buljila kroz taj prokleti prozor i brojila
lie koje opada s drvea.
Vidjet e. Prestraena je. Ne svia joj se neizvjesnost. Ne mie se, ali me
promatra s lanom hrabrou i prividom prkosa, iako znam kako je na smrt
prestraena.
eli jesti, zar ne?
ini se da eli.
I tako izlazimo van. Ulazimo u kamionet i kreemo prema Grand Maraisu.
Kujem plan u glavi: otii iz drave, uskoro. Djevojku u ostaviti za sobom. Ne
treba mi da me usporava. Odletjet u u Zimbabve ili Saudijsku Arabiju, neko mjesto
gdje me ne mogu izruiti. Uskoro, govorim sam sebi. Vezat u je u brvnari i odjuriti
u Minneapolis na let prije nego to ona uspije opis mojeg lica proiriti Interpolom.
Govorim joj kako je ne mogu zvati Mia. Ne u javnosti. Vrlo skoro e se prouti
kako je nestala djevojka. Trebao bib je ostaviti u autu, ali ne smijem. Pobjei e.
Zato stavlja moju bejzbolsku kapu, a ja joj govorim neka gleda u pod i ne uspostavlja
kontakt oima. Vjerojatno to nije ni potrebno isticati. Ona o ljunku zna ve vie od
mene. Pitam je kako eli da je zovem. Nakon oklijevanja dovoljno dugog da me
razljuti, odgovara: Chloe.
Nikog nije briga to me nema. Kada se ne pojavim na poslu, pretpostavit e da
sam lijen. Nije da imam prijatelje.
Doputam joj da za ruak odabere pileu juhu s rezancima. Mrzim je, ali joj
svejedno govorim kako je u redu. Gladan sam. Uzimamo dvadesetak konzervi.
Pilea juha s rezancima, juha od rajice, mandarine, gusta kukuruzna juha. Hrana
kakvu bi oekivali u zalihama za preivljavanje. Djevojci se pali lampica i kae mi:
Moda me ne planira odmah ubiti. Odgovaram da ne planiram, barem ne dok ne
pojedemo kukuruznu juhu.
Tog poslijepodneva pokuavam spavati. Ovih dana to nije lako. Odspavam sat tu i
tamo, ali veinu sam vremena budan zbog pomisli da Dalmar dolazi po mene ili da
e se policija pojaviti na vratima. Sve vrijeme straarim, virei kroz svaki prozor
pokraj kojeg proem. Neprestano se osvrem. Prije spavanja, zabarikadiram ulazna
vrata, presretan to je neki idiot bojom vrsto zalijepio prozor. Ne mislim da se
trebam brinuti da e djevojka pobjei. Ne mislim kako ona to ima u sebi. Ali ako mi
popusti budnost, ako samo ostavim kljueve kamioneta na vidljivu mjestu, to e biti
59

sve ohrabrenje koje joj je potrebno.

vrsto spavam na kauu, grlei pitolj, kad zaujem kako se ulazna vrata
zatvaraju uz tresak. Na nogama sam. Potreban mi je trenutak da doem k sebi. Tada
ugledam djevojku kako posre niz donji dio stuba na ljunani prilaz. Jurim van kroz
ulazna vrata, urlajui, uzrujan. Ona epa. Vrata kamioneta su otkljuana. Ulazi i
pokuava pokrenuti vozilo. Ne uspijeva pronai pravi klju. Vidim je kroz staklo
vozakog sjedita. Vidim je kako lupa akom po upravljau. Pribliavam se
kamionu. Sad je ve oajna. Klizi preko vozakog na suvozako sjedalo i naputa
auto. Bjei u umu. Brza je, ali ja sam bri. Grane drvea grebu njezine ruke i noge.
Spotie se o kamen i pada licem u hrpu lia. Ustaje i nastavlja trati. Poinje se
umarati, usporava. Plae, preklinje me da je ostavim na miru.
Ali ja sam bijesan.
Grabim je za kosu. Njezine noge nastavljaju trati, ali joj se glava silovito trza
unatrag. Pada na tvrdu zemlju. Nema vremena zaplakati prije nego se naem na njoj,
sa svih svojih devedeset i neto kilograma koji pritiu njezino krhko tijelo. Hvata
zrak, preklinje me da prestanem. Ali ja to ne inim. Ljut sam. Ona neobuzdano
plae. Suze joj se kotrljaju niz lice, mijeajui se s krvlju, blatom i mojom
pljuvakom. Migolji se. Pljuje na mene. Siguran sam kako joj pred oima prolazi cio
ivot. Govorim joj da je glupa. A onda prislanjam pitolj uz njezinu glavu i napinjem
otponac.
Prestaje se micati, kao da je paralizirana.
Pritiem vre, a cijev ostavlja trag na njezinoj glavi. Mogao bih to uiniti.
Oduzeti joj ivot.
Idiotkinja je, prokleta glupaa. Potrebna je svaka trunica dobre volje koju imam
kako ne bih povukao otponac. inim ovo radi nje. Spasio sam joj ivot. to ona
misli, dovraga, tko je i otkud joj ideja da moe pobjei? Pritiem pitolj jo jae,
zabijajui cijev u njezinu lubanju. Ona zaurla.
Misli da to boli izgovorim.
Molim... preklinje me, ali ja ne sluam. Trebao sam je predati kad sam imao
priliku za to.
Ustajem i grabim je za kosu. Ona vriti. Zaepi! naredim. Vuem je za kosu
kroz umu. Odgurujem njezinu glavu od sebe i nareujem joj da se pokrene.
Pouri. Njezine noge kao da ne postoje. Posre, pada. Dii se! otresem se.
Ima li ona uope pojma to bi mi Dalmar uinio da me nae? Metak u elo bio bi
milostiv. Brza i laka smrt. Razapeo bi me. Muio.
Guram je uz stube u brvnaru. Zatvaram vrata silovito, ali se ona otvaraju sama od
sebe. Zatvaram ih udarcem nogom i bacam na njih stol koji e ih drati zatvorenima.
Odvlaim je u spavau sobu i prijetim kako nikad vie nee vidjeti svjetlo dana
ujem li samo i zvuk disanja od nje.
60

GABE
PRIJE

onovno se vozim u centar, etvrti put ovoga tjedna, istodobno planirajui kako
u zanovijetati kad ne dobijem povrat sredstava za kilometrau koju nainim
svojim autom. Radi se o putu od samo esnaest kilometara u jednom smjeru i isto
toliko natrag, ali traje gotovo trideset minuta u ovoj prokletoj prometnoj guvi. S
razlogom ne ivim u gradu. Pljunuo sam dodatnih petnaest dolara za parkiranje
pljaka ako mene pitate jer sam proao krianje Lawrencea i Broadwaya gotovo
deset puta i jo uvijek nisam uspio pronai slobodno parkiralino mjesto.
Bar je zatvoren jo nekoliko sati. Tipino, nemam sree, pomislim u sebi i
pokucam na prozor kako bih privukao barmenovu pozornost. On popunjava ank i
znam da me uje, ali ne mie se ni milimetra. Kucam ponovno, a ovaj put, u trenutku
kad usmjeri svoje pogled prema meni, pokazujem mu znaku.
Otvara vrata.
U baru je tiho. Svjetla su priguena, kroz prljave se prozore probija jako malo
sunevih zraka. Lokal je pranjav i smrdi po ustajalom cigaretnom dimu, stvari koje
neete nuno zamijetiti kada jazz-glazba i upaljene svijee stvore atmosferu.
Otvaramo u sedam obavijesti me.
Tko je ovdje glavni? upitam.
Gleda ga. Okree se i vraa prema anku. Slijedim ga i podboujem se na
jedan od poderanih plastinih barskih stolaca. Poseem u dep kako bih izvukao
fotografiju: Mia Dennett. Radi se o fascinantnoj fotografiji koju mi je Eve Dennett
posudila prologa tjedna. Obeao sam joj kako se nee zagubiti ih otetiti i ve se
osjeam loe to je dep moje koulje zguvao kut. Za gospodu Dennett ta
fotografija predstavlja Mijinu sutinu, ili barem tako tvrdi, taj prikaz ene slobodna
duha, prljavoplave preduge kose, azurnih oiju i jednostavna, iskrena osmijeha. Stoji
ispred fontane Buckingham iz koje na vjetru Chicaga besciljno trca voda i prska
enu koja se smije poput djeteta.
Jeste li ikada prije vidjeli ovu enu? upitam, gurnuvi fotografiju preko anka.
Grabi sliku u ruke kako bi pogledao fotografiju. Govorim mu da bude paljiv.
Odmah vidim da je prepoznaje. Zna je.
61

 Stalno je tu, sjedi u onom separeu odgovori, kimajui glavom prema separeu
iza mene.
Jeste li ikad razgovarali s njom?
Da. Kad joj je trebalo pie.
I to je sve?
Da. To je sve. O emu se radi?
Je li bila ovdje prolog utorka naveer? Oko osam sati?
Utorak naveer? Prijatelju, jedva se sjeam to sam dorukovao jutros. Bila je
ovdje prije, to je sve to mogu rei sa sigurnou. Vraa mi fotografiju. Ne svia
mi se to me nazvao prijatelju. Poniavajue je.
Detektiv uzvratim.
Ha?
Detektiv Gabe Hoffman. Nisam va prijatelj. Potom postavim pitanje:
Moete li mi rei tko je radio u utorak naveer?
O emu se ovdje radi? ponovno upita. Odgovaram mu da se ne zamara time.
Ponovno ga pitam tko je radio u utorak naveer, ovoga puta zapovjednim glasom
koji ga u potpunosti podinjava. Nije previe sretan zbog tog izraza mojega
nepotovanja. Zna da bi me mogao prebiti kad bi htio. Postoji samo jedan problem:
ja imam pitolj.
Umjesto toga, odlazi u stranju prostoriju. Na povratku, ruke su mu prazne.
Sarah odgovori mi.
Sarah?
S njom trebate razgovarati. Ona je posluivala taj stol odgovori, pokazujui na
prljavi separe u pozadini bara. Utorak naveer. Bit e ovdje za jedan sat.
Neko vrijeme sjedim u baru i promatram ga kako slae boce alkohola. Gledam ga
kako puni kante za led, broji i polae novac u blagajnu. Pokuavam avrljati kako
bih ga zbunio dok zbraja neto to izgleda kao tisue penija. Gubim se nakon
etrdeset devetog. Koraam.
Sarah Rorhig pojavljuje se za jedan sat, ulazei na prednji ulaz s pregaom u ruci.
Njezin ef potajno razmjenjuje s njom nekoliko rijei tijekom ega se njezine oi
okreu prema meni. Na njezinu je licu zabrinut pogled i usiljen osmijeh. Za stolom
sam i pretvaram se da traim tragove, iako su tu zapravo samo vinilni separe i komad
drva koji glumi stol. To i dekorativna, mala, zelena svijea koju bih htio maznuti za
svoj vlastiti dom.
Sarah? upitam, a ona potvrdi da je to ona. Predstavljam se, zamolivi je da
sjedne. Dajem joj fotografiju Mije Dennett. Jeste li vidjeli ovu enu?
Da priznaje.
Sjeate li se je li bila ovdje proli utorak, oko osam naveer?
Mora da mi je danas sretan dan. Sarah Rorhig je zaposlena na puno radno vrijeme
62

kao medicinska asistentica i konobari iskljuivo utorkom naveer kako bi zaradila

malo dodatnog novca. Prolo je tjedan dana otkad je bila tu i slika Mije Dennett jo
uvijek je svjea u njezinu sjeanju. Sa sigurnou tvrdi kako je Mia bila tu prologa
utorka, kae kako je Mia uvijek tu utorkom naveer. Ponekad sama, ponekad s
mukarcem.
Zato utorkom?
Veer nabacivanja poezije utorkom odgovori ili barem pretpostavljam kako
je to razlog zato je uvijek tu. Iako nikad nisam sigurna slua li zapravo. Uvijek se
ini rastresenom.
Rastresenom?
Sanjari.
Pitam je to je, dovraga, nabacivanje poezije. Nikad nisam uo za to. Zamiljam
radove Whitmana i Yeatesa koje bacaju na tlo, ali to nije to. Koncept sluanja ljudi
koji na pozornici recitiraju vlastitu poeziju me, meutim, zbunjuje jo vie. Tko bi,
dovraga, to htio sluati. ini se kako jo puno toga imam za nauiti o Miji Dennett.
Je li bila sama prologa tjedna?
Nije.
S kim je bila?
Sarah razmilja minutu. S nekim tipom. Viala sam ga ovdje i prije.
S Mijom? upitam.
Tako se zove? upita Mia? Odgovorim potvrdno. Kae da je bila draga
upotreba prologa glagolskog vremena pogaa me poput teretnoga vlaka i uvijek
prijateljski raspoloena. Ostavlja dobre napojnice. Nada se da je sve u redu. Iz mojih
pitanja jasno joj je kako nije, ali ne pita to se dogodilo, pa joj ja i ne govorim.
Mukarac s kojim je Mia bila prolog utorka naveer... ve su i prije dolazili
zajedno?
Odgovara da nisu. To je bilo prvi put da ih vidi skupa. On je obino za ankom
sam. Primijetila ga je jer je izgledao slatko, na neki enigmatian nain zapisujem
to, morat u potraiti znaenje u rjeniku, Mia je uvijek za ovim stolom, ponekad
sama, ponekad ne. Meutim, u utorak naveer sjedili su skupa i otili skupa u urbi.
Ne zna mukarevo ime, ali ga je uspjela opisati kad sam je to zamolio: visok, kran,
busen neuredne kose, tamne oi. Pristaje nai se kasnije s crtaem kako bi vidjeli
mogu Li sastaviti to.
Ponovno je pitam: Jeste li sigurni da su otili zajedno? To je jako vano.
Da.
Vidjeli ste ih kako odlaze?
Da. Na neki nain. Donijela sam im raun, a kad sam se vratila, nije ih bilo.
Je li vam se inilo da ona odlazi svojevoljno?
inilo mi se kako ona ne moe doekati da odu odavde.
Pitam jesu li u bar doli skupa. Odgovara da nisu, ini joj se da nisu. Kako je
63

zavrio za Mijinim stolom? Ne zna. Ponovno pitam zna li njegovo ime. Ne. Bi li
netko drugi znao njegovo ime? Vjerojatno ne bi. On i Mia platili su gotovinom,
ostavili su novanicu od pedeset dolara za stolom, ega se jo uvijek sjea, jer se za
pet ili est piva radilo o izdanoj napojnici. Vie nego to njezini uobiajeni gosti
ostave. Sjea se kako se kasnije tijekom veeri hvalisala time svojim kolegama i
svima pokazivala lice Ulyssesa S. Granta.
Po odlasku iz bara provjeravam ima li u Ulici Broadway sigurnosnih kamera
ispred restorana, banaka, joga-ateljea, bilo ega to e mi otkriti s kim je Mia
Dennett bila tog utorka naveer kada je nestala.

64

COLIN
PRIJE

dbija jesti. etiri sam joj puta ponudio hranu, spustio zdjelu punu brane na pod
spavae sobe. Kao da sam njezin prokleti privatni kuhar. Ona lei na krevetu sa
svoje strane, leima okrenuta prema vratima. Ne mrda se kada ulazim u sobu, ali
mogu vidjeti kako die. Znam da je iva. Meutim, ako ovako nastavi, izgladnjet e
samu sebe do smrti. E pa, to bi bilo ironino.
Izranja iz sobe poput zombija, a kosa koja izgleda poput isprepletenoga gnijezda
takora skriva njezino lice. Hoda do kupaonice, obavlja to treba i vraa se natrag.
Ignoriram je, a ona ignorira mene. Rekao sam joj da ostavi vrata spavae sobe
otvorenima. elim biti siguran da ne pokuava tamo neto zakuhati, ali ona samo
spava. Do ovoga poslijepodneva.
Bio sam vani, cijepao drva. Poteno sam se oznojio. Ostao sam bez daha. Uletio
sam u brvnaru iskljuivo s jednom stvari na pameti: voda.
Bila je tamo, stajala je nasred sobe, razodjevena do ipkastoga grudnjaka i gaica.
Mogla je slobodno biti i mrtva. Njezina koa bila je liena bilo kakve boje. Kosa joj
je bila zapetljana, a na bedru je bila modrica veliine gusjega jajeta. Imala je
razbijenu usnicu i ljivu na oku, ogrebotine zadobivene prilikom bliskog susreta s
drveem. Oi su joj bile krvave i podbuhle. Iz njih su curile suze, preko njezine
albino koe. Tijelo joj se grilo, a koa joj je bila najeena gdje god sam mogao
vidjeti. Hodala je epajui, pribliavajui mi se. Rekla mi je: Je li ovo ono to
eli?
Buljio sam. U njezinu kosu koja joj je bezvoljno padala preko ramena boje
bjelokosti. U njezinu blijedu, zaputenu kou. U uplje kratere njezinih kljunih
kostiju i njezin savreno oblikovan pupak. U njezine oskudne gaice i njezine
dugake noge. U njezin gleanj, toliko otekao da je ak mogao biti i uganut. U suze
koje su kapale po podu pred njezinim bosim nogama. Pokraj noktiju na nonim
prstima, crvenih poput rubina. Pokraj nogu koje su se toliko tresle dok je hodala da
sam mislio kako bi je mogle izdati. U slinu koja je curila iz njezina nosa, uz pla koji
vie nije mogla kontrolirati dok je dola do mene i stavila drhtavu ruku na moj remen
i poela otkopavati kopu. Je li ovo ono to eli? ponovno je upitala, a ja sam
65

joj dopustio da u tom trenutku stavi obje ruke na moj remen. Dopustio sam joj da ga
skine i ispusti na pod. Dopustio sam joj da otkopa dugme mojih traperica i povue
zatvara. Ne mogu rei da neto takvo nisam elio. Zaudarala je, kao i ja. Njezine su
ruke bile poput leda u trenutku kad me dotakla. Ali to nije bilo to. To me ne bi
zaustavilo.
Njeno sam je odgurnuo. Prestani proaptao sam.
Dopusti mi preklinjala je. Mislila je da e to pomoi. Mislila je da e to
promijeniti stvari.
Obuci se rekao sam. Zatvorio sam oi. Nisam je mogao gledati. Stajala je
ispred mene. Nemoj...
Na silu je stavila moje ruke na sebe.
Prestani. Nije mi povjerovala. Prestani rekao sam, ovog puta glasnije,
uvjerljivije. Onda sam dometnuo: Prestani ve jednom istodobno je odgurnuvi
od sebe. Rekao sam joj da odjene svoju jebenu odjeu.
Izjurio sam iz brvnare, zgrabio sjekiru i poeo cijepati drva za ogrjev, energino,
manino. U potpunosti sam zaboravio vodu.

66

EVE
PRIJE

luho je doba noi, a ja, kao i cijeli ovaj tjedan, ne mogu spavati. Sjeanja na
Miju progone me u svako doba dana i noi, slika jednogodinje Mije u
maslinastoj djejoj opravici, njezina debeljukasta bedra stre dok neuspjeno
pokuava hodati, arko ruiasti nokti na nogama prelijepe trogodinjakinje, zvuk
njezina zavijanja prilikom buenja uiju koje je kasnije zamijenilo viesatno divljenje
opalnim naunicama u kupaonskom ogledalu.
Stojim u otvorenoj ostavi naega zamraenog doma, sat iznad kuhinjskog
tednjaka pokazuje 3:12 ujutro. Naslijepo pipam po policama traei aj od kamilice,
znajui da sam negdje sakrila kutiju, ali isto tako sigurna kako e biti potrebno puno
vie od aja od kamilice da me uspava. Vidim Miju tijekom njezine prve priesti,
vidim gaenje na njezinu licu kad je prvi put poloila Tijelo Kristovo na vrak
svojega jezika, ujem kako se kasnije tomu smije, ona i ja, same u njezinoj sobi,
tomu kako je bilo teko vakati i progutati i kako se gotovo uguila vinom.
A onda kao da se na mene sruio zid, ta spoznaja koja me odjednom preplavila:
moje je dijete moda mrtvo i tu, usred ostave, usred noi, poinjem jecati. Padam na
pod pritiui rubove pidame na lice kako bih priguila zvuk. Zamiljam je u onom
maslinastom balonu od opravice, vidim kako se cereka bezubim osmijehom dok se
dri za rub stolia za kavu i mukotrpno pokuava prevaliti udaljenost do mojih
ispruenih ruku.
Moje je dijete moda mrtvo.
inim to mogu kako bih pomogla oko istrage, a ipak se sve ini potpuno
trivijalnim i frivolnim jer Mia nije doma. Provela sam cio dan u Mijinu susjedstvu
dijelei bilo komu pokraj koga sam prola letke na kojima pie Nestala. Polijepila
sam letke po stupovima uline rasvjete i izlozima trgovina, sliku Mije na arko
ruiastom papiru koji je nemogue ignorirati. Nala sam se s njezinom prijateljicom
Ayannom na ruku, pa smo skupa prole sve detalje Mijina posljednjeg dana,
oajniki traei nepodudarnosti koje bi mogle objasniti Mijin nestanak, a kojih
nema. Odvezla sam se s detektivom Hoffmanom u grad, nakon to je nabavio klju
Mijina stana i provjerio da se ne radi o popritu zloina, pa smo skupa pregledali
67

Mijine stvari, svaki predmet povezan sa zadnja dvadeset etiri sata pripreme za
nastavu i adresar, popis za kupnju i popis stvari koje mora obaviti u nadi da emo
nai trag. Nismo nali nita.
Detektiv Hoffman naziva me jednom, ponekad i dva puta na dan. Gotovo da i ne
proe dan, a da ne razgovaramo. Njegov glas, njegova njena priroda tjei me i
uvijek je drag prema meni, ak i kad ga James iivcira.
James misli da je on idiot.
Detektiv mi ostavlja dojam kako sam ja prva osoba koja doznaje bilo kakav
komadi informacije to dospije na njegov stol, ali sigurna sam da nije tako. On prvo
proelja sve finese, prije nego to meni dade mrvice. Te mrvice ostavljaju mi tisue
to ako pitanja koja se kovitlaju umom jedne majke.
Svakim sam svojim udahom sve vie svjesnija kako moja ki pomalo iezava.
Kad god vidim majke koje dre djecu za ruke. Kad god vidim djecu kako ulaze u
kolski autobus. Kad god vidim letke o nestalim makama zalijepljene na uline
oglasne ploe ili kad ujem majku kako doziva dijete imenom.
Detektiv Hoffman eli znati sve to se o Miji moe doznati. Kopam po starim
fotografijama u podrumu. Nalazim kostime za No vjetica, odjeu veliine 34, role i
barbike. Znam da su tu i drugi sluajevi, druge djevojke takoer nestale poput Mije.
Zamiljam njihove majke. Znam da ima i djevojaka koje se nikad ne vrate doma.
Detektiv me uvjerava kako je to to nema vijesti zapravo dobra vijest. Ponekad
nazove tek tako, ne kako bi mi rekao neto, neku informaciju, nego za sluaj da se
pitam, to je uvijek sluaj. Ugaa mi. Obeava uiniti sve u svojoj moi kako bi
pronaao Miju. Vidim to u njegovu pogledu dok me promatra ili kad se zadri
trenutak due negoli bi trebao kako bi bio siguran da se neu raspasti.
Ali ja o tomu razmiljam neprestance, o tomu kako je postalo teko ustati i hodati,
o tome kako postaje nemogue funkcionirati i ivjeti u svijetu koji se vrti oko
politike, zabave, sporta i gospodarstva, dok je sve o emu ja razmiljam Mia.
Posve sigurno nisam bila najbolja majka. To je oito. Ali, nisam namjeravala biti
loa majka. Jednostavno se dogodilo. Zapravo je bilo puno lake biti loa nego dobra
majka. Biti dobra majka predstavljalo je neprekidnu borbu, 24 sata prepuna poraza,
svakoga dana. Dugo nakon to bi djeca bila u krevetu duu bi mi muilo sve ono to
jesam ili nisam uinila tijekom sati dok smo bili zarobljeni skupa. Zato sam
dopustila Grace da rasplae Miju? Zato sam se otresla na Miju da prestane samo
kako bih utiala buku? Zato sam se oduljala na osamu svaki put kad bi se pruila
prilika? Zato sam pourivala dane eljela da prolaze bre kako bih mogla biti
sama? Druge su majke vodile djecu u muzeje, vrtove, na plau. Ja sam svoju drala
zatvorenu u kui koliko god sam mogla, kako ne bismo napravih scenu.
Svake noi leim budna i pitam se: to ako nikad ne dobijem priliku sve to
nadoknaditi Miji? to ako joj nikad ne budem mogla pokazati kakva sam majka
68

oduvijek htjela biti? Majka koja se satima igra skrivaa, koja s kerima sjedi na
njihovu krevetu i razgovara s njima o tomu koji su djeaci u koli slatki. Oduvijek
sam zamiljala prijateljstvo izmeu mojih keri i mene. Zamiljala sam kako skupa
odlazimo u kupnju i dijelimo tajne umjesto formalnog, obveznog odnosa koji sada
postoji izmeu mene i Grace i Mije. Nabrajam u glavi sve stvari koje bih rekla Miji
da mogu. Kako sam odabrala ime Mia po svojoj prabaki Ameliji, stavljajui veto na
Jamesovu alternativu: Abigail. Kako je onog Boia kad je navrila etiri godine
James ostao budan do tri ujutro sastavljajui kuicu za lutke njezinih snova. Iako su
njezine uspomene na oca prepune nelagode, bilo je i povremenih trenutaka dobrote:
James koji je ui plivati, James koji joj pomae pripremiti se za diktat tijekom
etvrtog razreda. Kako se grizem zbog svakog puta kad sam odbila jo malo itati joj
knjigu prije spavanja i kako sad oajniki prieljkujem samo pet minuta smijeha uz
Harryja, prljavog psa. Kako sam otila u knjiaru i kupila knjigu nakon to sam
neuspjeno prekopala podrum u potrazi za njezinim primjerkom. Kako sjedim na
podu njezine stare spavae sobe i itam ga opet i opet. Kako je volim. Kako mi je
ao.

69

COLIN
PRIJE

kriva se u spavaoj sobi cio dan. Odbija izai. Ne doputam joj da zatvori vrata,
pa sjedi na krevetu. Sjedi i razmilja. O emu, nemam pojma. I ivo mi se fuka.
Plae, a suze se ire jastunicom sve dok nije vjerojatno potpuno mokra. Njezino
je lice crveno i nateeno u trenutku kad izlazi mokriti. Pokuava to obaviti tiho, kao
da misli kako je ne mogu uti. Meutim, brvnara je mala i sagraena od drva. Nema
niega to bi upilo zvuk.
Njezino je tijelo bolno. Vidim to u nainu na koji boda. Ne moe prebaciti teinu
na lijevu nogu, zbog ozljede koju je zadobila prilikom pada niz stube brvnare dok je
bjeala u umu. epa, oslanjajui se o zid dok tetura prema kupaonici. U kupaonici
prstom prelazi preko modrice koja je sada puna krvi i crna.
uje me u susjednoj sobi. Koraam. Cijepam drva, dovoljno da nas grije tijekom
zime. Ali nikad nije zapravo toplo. Siguran sam kako joj je neprestano hladno, iako
se odijeva u duge gae i zavlai ispod pokrivaa. Toplina iz pei ne dopire do
spavae sobe. Meutim, ona odbija biti ovdje gdje je toplije.
Pretpostavljam kako je zvuk mojih koraka smrtno plai. Koraci su jedino to
moe uti dok iekuje najgore.
Nastojim si ispuniti vrijeme. istim brvnaru. Briem pauinu i skupljam mrtve
bubamare. Bacam ih u smee. Raspakiravam stvari koje smo kupili u gradu:
konzervirana hrana i kava, trenirke, sapun i izolir traku. Popravljam ulazna vrata.
Briem radne povrine papirnatim runicima i vodom. Sve je to gubitak vremena.
Kupim djevojinu odjeu s poda kupaonice. Spremam se vikati na nju jer je
neuredna i jer ostavlja prljavu odjeu uokolo. Ali tada je zaujem kako plae.
Punim kadu vodom. Perem majicu i hlae sapunom pa ih vjeam da se sue vani.
Ne moemo ovako dovijeka. Ova je brvnara samo privremeno rjeenje. Iscrpljujem
svoj mozak u pokuajima da osmislim sljedee korake, prieljkujui da sam
promislio o svemu ovomu prije nego to sam odluio ugrabiti djevojku i pobjei.
Prolazi pokraj mene kako bi koristila kupaonicu. Pretuena je i epa. Nisam netko
tko bi osjeao krivnju, ali svjestan sam da sam ja taj koji joj je to uinio, tamo vani, u
umi, kad je pokuala pobjei. Uvjeravam sam sebe kako je sama to traila. Govorim
70

sam sebi kako je sada barem tiha. Nije vie tako samouvjerena.
Sada zna tko je glavni. Ja.
Pijem kavu jer voda iz slavine ima okus govana. Ponudio sam i njoj, ali je odbila.
Jo uvijek ne eli nita jesti. Vrlo skoro u je pritisnuti o pod i nagurati joj prokletu
hranu u grlo. Neu joj dopustiti da se izgladni do smrti. Ne nakon svega ovoga.
Ujutro je upitam: to eli za doruak?
Ona lei na krevetu, leima okrenuta vratima. Napola spava u trenutku kad me
zaula da ulazim. Neoekivan zvuk mojih koraka i eksplozija rijei usred tiine
tjeraju je iz kreveta.
To je to, misli u sebi, previe dezorijentirana da bi ula to govorim.
Noge joj se zapleu u plahte. Njezine su noge nemone iako tijelo pokuava
pobjei od zvuka. Pada na tvrdi parket poda. Njezine se noge bore s plahtama kako
bi pronale uporite na podu. Njezino se tijelo silovito odguruje to je dalje mogue
od mene. Leima se oslanja o zid, grevito drei posteljinu u drhtavoj ruci.
Stojim na vratima, odjeven u istu odjeu koju nosim ve gotovo tjedan dana.
Bulji u mene s panikom u svojim podbuhlim oima, podignutih obrva i irom
otvorenih usta. Gleda me kao da sam udovite, ljudoder koji samo eka da je
pojede za doruak.
to eli? uzvikne.
Vrijeme je za jelo.
U strahu pokuava progutati slinu i nekako uspijeva. Nisam gladna odvrati.
Ba teta.
Govorim joj kako nema izbora.
Slijedi me u drugu sobu i gleda dok u tavu ulijevam neto to se naziva jajima, ali
izgleda i mirie kao sranje iz kutije. Promatram dok poprimaju smeu boju. Povraa
mi se od samog mirisa.
Ona mrzi sve vezano za mene. Svjestan sam toga. Vidim to u njezinim oima.
Mrzi nain na koji stojim. Mrzi moju prljavu kosu i paperje koje sad pokriva moju
bradu. Mrzi moje ruke dok promatra kako mijeaju jaja u tavi. Mrzi nain na koji je
gledam. Mrzi zvuk mojega glasa i nain na koji moja usta oblikuju rijei.
Ponajvie mrzi prizor pitolja u mojemu depu, pazei sve vrijeme na ponaanje.
Govorim joj kako ne moe vie ii u spavau sobu osim spavati. Ostatak dana
mora ostati ovdje gdje je mogu drati na oku. Gdje se mogu pobrinuti da jede, pije,
mokri. Kao da se brinem za prokleto novoroene.
Jede koliko bi pojelo i dijete nekoliko zalogaja tu i tamo. Kae kako nije gladna,
ali pojela je dovoljno da preivi. To je jedino vano.
Drim je na oku za sluaj da pokua pobjei, kao zadnji put. Kad idem spavati,
naslanjam na vrata tei stol kako bih je uo ako pokua pobjei. Imam lagan san.
Spavam drei pitolj pokraj sebe. Pretraio sam kuhinjske ladice i pobrinuo se da
71

nema noeva. Samo moj depni no koji je neprestano uz mene.

Nema mi nita za rei, a ja i ne pokuavam. emu? Ne mogu ovdje ostati
dovijeka. U proljee e doi turisti. Uskoro moramo otii. Dovraga s djevojkom,
mislim. Uskoro ja moram otii. Rijeiti se djevojke, sjesti u avion i otii. Prije negoli
me policija pronae. Prije negoli me Dalmar pronae. Moram otii.
Ali, naravno, postoji neto to me sprjeava, neto to me sprjeava da sjednem u
avion i odem.

72

GABE
PRIJE

tojim nasred kuhinje Dennettovih. Gospoa Dennett mota se oko sudopera,

struui sa suda ostatke svinjetine od veere. Vidim kako je suev tanjur blistavo
ist, a na njezinu su ostaci pisanice i hrpa graka. Ta ena propada pred mojim
oima. U sudoperu tee vrua voda, a para ispunjava prostoriju, meutim, njezine su
ruke uronjene u vodu, a ona se ini nesvjesnom vruine. Riba porculan estinom
kakvu nikad nisam vidio u ene koja pere sue.
Stojimo pokraj otoka u sreditu kuhinje. Nitko mi ne nudi da sjednem. Radi se o
elegantnoj kuhinji s ormariima od orahovine i granitnim radnim povrinama. Svi su
ureaji od nehrdajueg elika, ukljuujui i dvije penice za koje bi moja majka
Talijanka dala i nogu i ruku. Zamiljam Dan zahvalnosti bez drame oko toga kako da
sve ostane toplo do veere, bez suza kad moj otac napomene da su krumpiri pomalo
hladni.
Na otoku ispred suca i mene je slika mukarca. Radi se o forenzikom crteu koji
je u postaji, uz pomo konobarice, sastavio na crta.
Dakle, to je taj ovjek? ovjek koji dri moju ker? proplakala je Eve Dennett
u trenutku kad sam izvukao crte iz tamno-utog fascikla. Ve je otprije bila
uplakana. Okrenula nam je lea i pokuala nai zaborav u pranju sua, tiho plaui,
samo trunicu glasnije od zvuka tekue vode.
Mia je posljednji put viena u utorak naveer s ovim mukarcem odgovorim
joj, unato tomu to mi je u tom trenutku ve okrenula lea. Slika ispred mene
prikazuje gruba mukarca. Prema njegovu izgledu, ovjek bi rekao da se radi o
nekomu niega socijalnog statusa, iako nije ba da izgleda kao maskirani zlikovci u
filmovima strave. Jednostavno nije istog statusa kao Dennettovi. Nisam ni ja.
I? sudac Dennett trai od mene da nastavim.
Mislimo kako bi on mogao biti umjean u njezin nestanak.
On stoji sa suprotne strane otoka u odijelu ija je vrijednost jednaka mojim
dvomjesenim ili tromjesenim primanjima. Kravata mu je razvezana i prebaena
preko ramena. Ima li kakvih dokaza da Mia nije svojevoljno pola s ovim
ovjekom?
73

 Pa odgovorim nema.
Sudac ve pije. Veeranji izbor pia: viski s ledom. ini mi se kako bi ve
mogao biti pijan. Postoji izvjesna nerazgovjetnost u njegovu govoru, a pomalo i
tuca.
Pretpostavimo da se Mia samo glupira uokolo s njim. to onda?
Obraa mi se kao da sam idiot. Ali podsjeam se kako sam ja ovdje glavni. Ja sam
taj koji ima sjajnu znaku. Ja vodim ovu istragu. Ne on.
Sue Dennette, prolo je osam dana otkad je pokrenuta istraga ustvrdim.
Devet otkad je Mia zadnji put viena. Njezini kolege tvrde da je rijetko izostajala s
posla. Vaa ena tvrdi da takvo ponaanje... nemarnost, neodgovornost... nije u
skladu s Mijinim karakteromIspija viski i prebrzo ga sputa na otok. Eve se prene prestraena zvukom.
Naravno, tu je nedolino ponaanje. Ometanje posjeda i vandalizam. Posjedovanje
marihuane... odgovori, a potom, samo kako bi me izbacio iz takta, dometne: ... da
navedemo samo neke od njih. Izraz njegova lica je spokojan, svetiji od svetog.
Buljim u njega i nisam u stanju komentirati. Prezirem njegovo razmetanje.
Provjerio sam policijsku evidenciju uzvratim. Nema nita o Miji. Njezin
dosje zapravo je besprijekorno ist. Nema ak ni kazne za prebrzu vonju.
Naravno da je besprijekorno ist, zar bi mogao biti drugaiji? zapita on, na to
je meni sinulo: on se pobrinuo da sve bude obrisano. Ispriava se od razgovora
dovoljno dugo da si natoi novo pie. Gospoa Dennett jo uvijek strue ostatke s
posuda. Pronalazim put do sudopera i pomiem slavinu prema hladnom kako ruke
jadne ene ne bi vie bile izloene vreloj vodi.
Baca pogled prema meni, iznenaena, kao da je tek sad osjetila prvi dah sprenog
mesa i ape: Trebala sam vam rei a njezine se oi pune tugom. Da, mislim u
sebi, trebali ste mi rei, ali grizem se za jezik dok ona nastavlja: Voljela bih da
mogu rei kako on porie stvarnost. Voljela bih da mogu rei kako ga je bol toliko
obuzela da odbija povjerovati kako je Mia doista nestala.
Sudac Dennett vraa se tono na vrijeme kako bi uo posljednje rijei ispovijedi
svoje ene. U sobi je tiina i na trenutak se pripremam na izljev bijesa Bojeg. Ali
nema ga, ne dolazi.
Ovakvo Mijino ponaanje nije toliko neoekivano koliko si uvjerila detektiva da
jest, zar ne Eve? upita on.
Oh, Jamese... zaplae. Brie ruke o kuhinjsku krpu i nastavlja: To je bilo
prije puno godina. Bila je srednjokolka. Uinila je puno pogreaka. Ali to je bilo
prije puno godina.
A to ti zna o ovoj Miji, Eve? Prole su ve godine otkad smo imali nekakav
odnos s naom keri. Danas jedva da je poznajemo.
A vi, asni sue? prekidam kako bih gospodu Dennett izvukao iz neugodne
74

situacije. Gadi mi se nain na koji je gleda, nain na koji se zbog njegova pogleda
ona osjea priglupo. to vi znate o Miji? Postoje li jo kakvi prekraji koji su u
posljednje vrijeme obrisani iz njezina dosjea? upitam. Prometne kazne?
Prostitucija? Opijanje u javnosti? Ne moram previe razmiljati zato su njezini
mladenaki prijestupi nestali iz zapisa. To ne bi dobro izgledalo za ime Dennett,
zar ne? I cijela ova stvar ako se na kraju istrage uspostavi kako je Mia tamo negdje
vani i zajebava se, ako je posve dobro i samo se zabavlja, to isto nee dobro
izgledati, zar ne?
Pratim vijesti, openito sam dobro potkovan u politikim pitanjima. U studenom
sucu Dennettu slijedi reizbor.
A ipak, pitam se je li Mijino ponaanje ogranieno iskljuivo na njezinu mladost
ili tu ima jo neto.
Bolje pripazite upozori sudac, dok u pozadini Eve procijedi kroz suze:
Prostitucija? Jamese? iako se zapravo radilo o hipotetskom pitanju.
On je ignorira, zapravo obojica to inimo.
Samo pokuavam pronai vau ker odgovorim. Jer moda doista negdje
radi neto glupo. Ali razmotrite na trenutak da moda nije tako. Samo razmislite o
tomu. to onda? Siguran sam kako ete traiti moju znaku ako se pokae da je
mrtva.
Jamese! prosike njegova ena. Gotovo plae jer sam upotrijebio rijei ker i
mrtva u istoj reenici.
Da raistimo, Hoffmane odgovori mi. Pronaite moju ker i dovedite je
doma. ivu. Pobrinite se samo da sve provjerite jer su stvari s Mijom uvijek puno
sloenije nego to se ini na prvi pogled zakljui, pa uzme svoj viski i napusti
prostoriju.

75

COLIN
PRIJE

rimjeujem kako se gleda u kupaonskom zrcalu. Ne prepoznaje odraz: neuredna

kosa i nezdrav ten, masnice koje poinju zacjeljivati. Sad su ute s prazninama
izmeu, nisu vie ispupene i ljubiaste.
ekam je na povratku iz kupaonice. Naslonjen sam na dovratak. Ona izlazi i
sudara se sa mnom, zuri u mene kao u kakvu zvijer koja se nadvila nad nju, koja joj
oduzima zrak. Nisam te namjeravao udariti kaem, pretpostavljajui to joj se
mota po mislima, ali ona ne odgovara.
Prelazim hladnom rukom preko njezina obraza. Ona zadrhti i povlai se od mene,
od mojega dodira. Izgleda bolje govorim o masnicama.
Ona prolazi pokraj mene i udaljuje se.
Ne znam koliko ve dana inimo to. Prestao sam brojiti. Pokuao sam se prisjetiti
kad je bio ponedjeljak, a kad utorak. S vremenom su dani postali magloviti, svaki je
isti. Ona lei u krevetu dok je ne natjeram da ustane. Na silu pojedemo doruak.
Nakon toga ona sjeda na stolicu koju dovue do prozora. Zuri van. Razmilja.
Sanjari. ezne za time da bude bilo gdje, samo ne tu.
Ja sve vrijeme razmiljam o tomu kako se izvui odavde. Imam dovoljno
gotovine da kupim avionsku kartu za bilo kamo i onda u nestati. Ali, naravno,
nemam putovnicu uze se, pa je najdalje to mogu ii Tecate ili Calexico u Kaliforniji,
ali onda je jedini nain da napustim zemlju unajmiti kojota ili preplivati Rio Grande.
Kako god, izai iz zemlje samo je pola problema. Sve ostalo ne mogu ba tako lako
prokljuviti. Koraam brvnarom i razmiljam kako u se, dovraga, izvui iz ovog
problema, znajui da sam ovdje siguran, zasad, ali to se due skrivamo, to se ja
due skrivam, stvari e postajati sve gore.
Imamo pravila, dogovorena i preutna. Ne smije dirati moje stvari. WC papir
koristimo listi po listi. Suimo ve na zraku kad god je to mogue. Koristimo
sapun to je manje mogue, toliko da ne zaudaramo kao ivotinje. Ne moemo se
razbacivati potreptinama. Ne otvaramo prozore. Nije ni da bismo mogli sve da
elimo. Ako naletimo na koga u okolici brvnare, njezino je ime Chloe, upuujem je.
Nikad Mia. Zapravo, moe slobodno zaboraviti da joj je to ikad bilo ime.
76

Dobiva mjesenicu i spoznajemo jo jednu svrhu krpe. Ugledavi krv u vreici za

smee, upitao sam je: Koji je ovo vrag? Poalio sam to pitanje. Skupljamo smee
u nekakve bijele plastine vreice koje smo nali tu. S vremena na vrijeme odvezemo
se do kontejnera iza nekakve brvnare i bacimo ih, kasno nou, kad smo sigurni da
nas nitko nee vidjeti. Pita me zato ih jednostavno ne ostavimo vani. Jaje pitam bi li
htjela da je pojede jebeni medvjed.
Kroz prozor prodire hladnoa, ali nas toplina iz tednjaka grije. Dani postaju
krai. No pada ranije i ranije, dok tama ne proguta brvnaru. Imamo struju, ali ne
elim privlaiti pozornost. Ukljuujem samo malu svjetiljku nou. Spavau sobu
obavija potpuna tmina. Ona nou lei i slua tiinu. eka da se pojavim iz sjene i
okonam joj ivot.
Ali, tijekom dana, sjedi uz mene pokraj prozora koji proputa vjetar. Promatra
lie kako pada na tlo. Vani je zemlja pokrivena liem koje se raspada. Nije
preostalo nita to bi prijeilo pogled na jezero. Jesen je skoro gotova. Toliko smo
daleko na sjeveru da bismo mogli dotaknuti Kanadu. Izgubljeni smo u nenaseljenom
svijetu, okrueni divljinom. Svjesna je toga koliko i ja. Zato sam je i doveo ovamo.
Trenutano su medvjedi jedina stvar u vezi s kojom se moramo brinuti. S druge
strane, medvjedi spavaju zimski san. Uskoro e usnuti. Nakon toga e jedina briga
biti smrzavanje do smrti.
Ne razgovaramo puno. Samo kad je nuno: Ruak je gotov. Idem se okupati.
Kamo e? Idem u krevet. Nema oputenog avrljanja. Sve je bez tona. Zbog
nedostatka komunikacije moemo uti svaki zvuk: kruljenje eluca, kaalj, zvuk
gutanja, vjetar koji nou zavija izvan brvnare, jelen koji boda po liu. A onda su tu i
umiljeni zvukovi: automobilske gume na ljunku, koraci na stubama koje vode do
brvnare, glasovi.
Ona vjerojatno prieljkuje da su stvarni, tako da vie ne mora ekati. Strah e je
zasigurno dokrajiti.

77

EVE
PRIJE

rvi sam put ugledala Jamesa kad mi je bilo osamnaest, u Sjedinjenim Dravama
s nekim prijateljicama. Bila sam mlada i naivna, oarana veliinom Chicaga,
osjeajem slobode koja mi se uvukla pod kou od trenutka kad smo se mi djevojke
ukrcale u avion. Bile smo djevojke sa sela, navikle na malena seoca od tek nekoliko
tisua ljudi, seoski stil ivota, zajednicu koja je vie-manje bila uskih svjetonazora i
konvencionalna. A onda smo odjednom kao arolijom prebaene u novi svijet,
ostavljene usred bune metropole, to je mene, na prvi pogled, oborilo s nogu. Bila
sam zaljubljena.
Najprije me oarao Chicago, sa svim obeanjima koje je nudio. Njegove
neizmjerno velike zgrade, milijuni ljudi, samopouzdanje koje se manifestiralo u
nainu na koji hodaju, odlunom izrazu na njihovim licima dok su se epurili preko
prometnih ulica. Bila je 1969. Svijet kakav smo poznavali se mijenjao, ali istini za
volju, nije me nimalo bilo briga za to. Nisu me zaokupile sve te promjene. Bila sam
zaokupljena svojim vlastitim postojanjem kao to bi se moglo i oekivati od nekog
komu je osamnaest: nain na koji su me mukarci promatrah, osjeaj koji sam imala
nosei mini suknju, puno krau nego to bi moja majka odobravala. Bila sam
neizmjerno neiskusna i oajniki eljna postati ena, a prestati biti dijete.
Ono to me ekalo doma, u ruralnoj Engleskoj, bilo je predodreeno mojim
roenjem: udat u se za nekog od momaka koje sam poznavala cio ivot, jednog od
onih koji su me u osnovnoj koli povlaili za kosu ili nazivali pogrdnim imenima.
Nije bila tajna da me Oliver Hill htio oeniti. Postavljao je to pitanje otkad mu je bilo
dvanaest godina. Njegov je otac bio rektor Anglikanske crkve, njegova majka ona
vrsta kuanice za koju sam se zaklela kako nikad neu biti: ona koja slua svojega
mua kao da su njegove naredbe rije Boja.
James je bio stariji od mene, to je bilo uzbudljivo: bio je kozmopolit i bio je
briljantan. Njegove su prie bile protkane strau, ljudi su bili prikovani za svaku
rije koja je izlazila iz njegovih usta, bilo da je govorio o politici ili o vremenu. Bilo
je ljeto kad sam ga prvi put vidjela u restoranu u poslovnoj etvrti, dok je sa
skupinom prijatelja sjedio za velikim okruglim stolom. Njegov je glas nadjaavao
78

buku restorana i niste mogli nego sluati. Privlaio je ljude svojom staloenou i
drskou, svojim snanim glasom. Posvuda oko njega, sve su oi nestrpljivo ekale
poentu kakva vica, a onda su se svi prijatelji i stranci podjednako smijali do suza.
Nekolicina je ak poela pljeskati. inilo se da svi znaju njegovo ime, ak i oni koji
jedu za drugim stolovima, ak i osoblje restorana. S druge strane prostorije, barmen
je uzviknuo: Jo jednu rundu, Jamese? i u roku keks na stolu su se pojavile krigle
piva.
Nisam si mogla pomoi a da ne buljim.
Nisam bila jedina. I moje prijateljice piljile su u njega. ene za njegovim stolom
nisu proputale priliku dotaknuti ga kad god su mogle: zagrljaj, tapanje po ruci.
Jedna ena, brineta ija se kosa sputala do struka, nagnula se blie kako bi s njim
podijelila tajnu: sve kako bi mu bila blizu. Imao je vie samopouzdanja od bilo kojeg
drugog mukarca kojega sam ikad vidjela.
U tom je trenutku bio na pravnom fakultetu. To u doznati kasnije, probudivi se
narednog jutra u krevetu pokraj njega. Moje prijateljice i ja nismo bile dovoljno stare
da bismo smjele piti, pa je oito moja zaljubljenost bila razlog tako neopreznom
preputanju te noi: nain na koji sam se nala za njegovim okruglim stolom,
ljubomoran pogled dugokose ene kad je stavio ruku preko mojega ramena, nain na
koji je James laskao mojemu britanskom naglasku kao da je to najsjajnija stvar od
izuma kotaa.
James je tada bio drukiji, nije to bio mukarac kakav je postao s vremenom.
Njegovi nedostaci bili su puno draesniji, njegovo razmetanje armantno umjesto
neugodnog kakvo je postalo. Bio je majstor laskanja prije negoli su njegove omiljene
rijei postale uvredljive i rune. U naim je ivotima postojalo vrijeme kad smo bili
sretni, potpuno oarani jedno drugim, kada nismo mogli drati ruke podalje jedno od
drugoga. Ali taj ovjek, onaj za kojeg sam se udala, u potpunosti je ieznuo.
Nazivam detektiva Hoffmana odmah ujutro, netom nakon to je James otiao na
posao. ekala sam, kao i uvijek, da ujem kako se vrata garae zatvaraju, da njegov
terenac proe naim prilazom, prije nego to u izai iz kreveta, nakon ega sam
stajala usred nae kuhinje drei alicu kave, s licem ovjeka koji je oteo Miju
utisnutim u moje misli. Zurila sam u sat, promatrajui kako kazaljka minuta sporo
krui i kada se 8:59 pretvorilo u 9 sati, izbirala sam broj koji mi je svakim danom
postajao sve poznatiji.
On se javlja na telefon, profesionalnim i autoritativnim glasom, predstavljajui se:
Detektiv Hoffman. Zamiljam ga u policijskoj postaji: ujem komeanje ljudi u
pozadini, desetke pozornika koji pokuavaju rijeiti probleme pojedinaca.
Potreban mi je trenutak da se priberem i kaem mu: Detektive Hoffmane, ovdje
Eve Dennett.
Njegov glas gubi otrinu dok odgovara: Gospoo Dennett. Dobro jutro.
Dobro jutro.
79

Zamiljam ga kako stoji u naoj kuhinji sino i vidim prazan pogled na njegovu
blagonaklonu licu dok mu James govori o Mijinoj prolosti. Otiao je u urbi. ujem
kako lupa ulaznim vratima, zvuk koji se neprestano ponavlja u mojim mislima.
Nisam imala namjeru zatajiti ita o Miji pred detektivom Hoffmanom. Meni se
njezino ponaanje iz prolosti uistinu nije inilo bitnim. Meutim, posljednje to
elim jest da detektiv ima ikakve sumnje vezane uz mene. On je moja jedina veza s
Mijom.
Morala sam nazvati poinjem. Morala sam objasniti.
Vezano za prolu veer? upita, a ja potvrdim.
Nema potrebe.
Meutim, svejedno to inim.
Blago reeno, Mijine su tinejderske godine bile teke. Oajniki se htjela
uklopiti. Htjela je biti neovisna. Bila je impulzivna gonjena strau i nedostatkom
zdrava razuma. Uz prijatelje se osjeala prihvaenom, dok s njezinom obitelji to nije
bio sluaj. Bila je popularna meu svojim vrnjacima, bila je traena, a za Miju je to
prualo osjeaj prirodne euforije. Uz svoje se vrnjake osjeala kao da je na vrhu
svijeta i nije bilo toga to ne bi uinila za svoje prijatelje.
Moda je Mia upala u krivo drutvo zapoinjem. Moda sam trebala vie
paziti na to s kim provodi vrijeme. Ono to sam primijetila jest da su ocjene lektire s
4 sve ee padale na 3 i nije vie nakon kole uila za kuhinjskim stolom, nego se
povlaila u svoju sobu, gdje bi zatvorila i zakljuala vrata.
Mia je prolazila krizu identiteta. Postojao je dio nje koji je oajniki udio za
odraslou, a ipak, drugi je dio ostao dijete, nesposobno razmiljati i logiki
zakljuivati kao to e to kasnije u ivotu moi. esto je bila frustrirana i imala je
loe miljenje o sebi. Jamesova je neosjetljivost samo pogorala stvari. Neumorno ju
je usporeivao s Grace, istiui kako e Grace, tad ve u dvadesetima i na koledu
istom koji je on pohaao, naravno diplomirati sa svim pohvalama. Govorio je o
tome kako je upisala teajeve latinskog i debatiranja kao pripremu za pravni fakultet
na koji je ve primljena.
Ispoetka su njezine nepodoptine bile tipine tinejderske omake: brbljanje na
satu, zaboravljanje domaih zadaa. Rijetko je pozivala prijatelje u na dom. Kad bi
prijatelji dolazili po nju, Mia ih je doekivala na naem prilazu, a kad bih pokuala
proviriti kroz prozor kako bih ih vidjela, ona bi me zaustavila. Molim? rekla bi
grubim tonom koji je neko bio rezerviran iskljuivo za Grace.
Bilo joj je petnaest kad smo je ulovili kako se iskrada iz kue usred noi. Bio je to
prvi od mnogih bjegova. Zaboravila je iskljuiti sigurnosni alarm, pa je usred njezina
bijega kua poela tuliti.
Ona je maloljetna delinkventica rekao je James.
Ona je tinejderica ispravila sam, gledajui je kako ulazi u automobil parkiran
80

na kraju naeg prilaza, ne osvrnuvi dok su alarmi zavijali, a James proklinjao tu

vraju stvar, pokuavajui se sjetiti lozinke.
Ugled je Jamesu bio sve. Oduvijek. Uvijek se brinuo oko svoje reputacije, o tomu
to e ljudi misliti ili rei o njemu. Njegova je ena morala biti trofejna supruga.
Rekao mi je to prije nego to smo se vjenali i na neki sam bolestan nain bila
zadovoljna tom ulogom. Nisam pitala to konkretno znai to to me prestao pozivati
na poslovne veere, kad njegova djeca vie nisu morala biti nazona boinim
domjencima u tvrtki. Nakon to je postao sudac, kao da vie uope nismo postojali.
U svjetlu toga, nije teko zakljuiti kako se James osjeao kad je lokalna policija
dovukla neurednu, pijanu esnaestogodinju djevojku doma sa zabave, a on je u
svojem ogrtau stajao na naim ulaznim vratima gotovo preklinjuu policajce da sve
zatakaju.
Derao se na nju iako joj je bilo toliko loe da je jedva drala vlastitu glavu iznad
WC koljke dok je povraala. Urlao je o tomu kako nezasitni novinari oboavaju
takve stvari: Maloljetna ki suca Dennetta privedena zbog opijanja.
Naravno da nikad nije dospjelo u novine. James se pobrinuo za to. Potroio je
malo bogatstvo kako bi se osigurao da se Mijino ime ne nae na stranicama lokalnih
novina, ni ovaj ni sljedei put. ak ni kada su ona i njezini buntovni prijatelji
pokuali ukrasti bocu tekile iz lokalne prodavaonice pia ni kada su ona i isti ti
prijatelji uhvaeni kako pue travu u parkiranom automobilu iza trgovakog centra
pokraj Green Bay Roada.
Ona je tinejderica rekla sam Jamesu. Tinejderi ine takve stvari.
No, ak ni ja nisam bila sigurna. Grace, uz sve svoje potekoe, nikad nije upala u
probleme sa zakonom. Osobno nikad nisam dobila ni kaznu za prebrzu vonju, a
onda je tu bila Mia, koja je provodila vrijeme u eliji za pritvor u lokalnoj postaji
dok je James preklinjao i ucjenjivao lokalne organe vlasti da ne podiu tube ih da se
navodi uklone iz njezina dosjea. Potplatio je roditelje da ne spominju Mijine
nepodoptine s njihovom jednako neposlunom djecom.
Nikad se nije zabrinuo za Miju i izvor njezina nezadovoljstva, a time i
nepoudnog ponaanja. Brinulo ga je samo kakav e utjecaj njezini postupci imati na
njega.
Nije mu palo na pamet kako bi moda, kad bi dopustio da snosi posljedice poput
svakog drugog normalnog djeteta, Mijino kaotino ponaanje moglo prestati. Ovako
je mogla raditi to god joj se prohtjelo i ne snositi posljedice. Njezine su
nepodoptine ljutile njezina oca kao nita drugo, prvi je put u ivotu imala njegovu
pozornost.
Sluajno sam ula telefonski razgovor izmeu Mije i njezinih prijatelja o
naunicama koje su ukrali u trgovakom centru kao da si ih nismo mogli priutiti.
Moj automobil smrdio je na cigarette nakon to bi ga Mia posudila za ovo ili ono, ali,
81

naravno, moja Mia nije puila. Nije puila niti je pila, niti...
Gospoo Dennett prekine me detektiv Hoffman. Tinejderi su po definiciji
klasa za sebe. Poputaju pod pritiscima vrnjaka. Prkose roditeljima. Drsko
odgovaraju i eksperimentiraju s bilo ime ega se mogu doepati. S tinejderima je
cilj jednostavno pregrmjeti sve to i pritom izvui ivu glavu, bez trajnih posljedica.
Va opis Mije nije tako daleko od normale priznaje on.
Osjeam, meutim, kako bi on rekao bilo to ne bi li me smirio.
Ne mogu vam ni nabrojiti koliko sam gluposti ja napravio kad mi je bilo
esnaest ili sedamnaest prizna. Opijanje, ludovanje u prometu, varanje na ispitima,
puenje trave, proaptao je u slualicu. ak i dobra djeca imaju poriv maznuti par
naunica iz trgovakog centra. Tinejderi misle da su nepobjedivi, nita loe ne moe
im se dogoditi. Tek kasnije shvatimo da se loe stvari mogu dogoditi i da se zapravo
dogaaju. Djeca koja su besprijekorna dometne takva me zapravo zabrinjavaju.
Uvjeravam ga kako se Mia promijenila otkad joj je bilo sedamnaest, oajniki mu
pokuavajui doarati Miju kao neto vie od maloljetne delinkventice. Sazrela je.
Ali i vie od toga. Mia je procvala u prekrasnu mladu enu. Dok je bila dijete,
nadala sam se da e postati takva.
Siguran sam da jest odgovori mi, ali ja ne mogu stati na tomu.
Bile su to dvije, moda tri godine potpunog nehaja, a onda se promijenila.
Vidjela je svjetlo na kraju tunela: napunit e osamnaest i moi e nas se rijeiti
zauvijek. Znala je to eli. Poela je kovati planove. Vlastiti stan, sloboda. I htjela je
pomagati ljudima.
Tinejderima preduhitrio me i time uutkao jer, iako je nikad nije upoznao,
vidim da poznaje moju ker bolje od mene. Onima koji su bih u nevoljama i
osjeali se neshvaeno. Poput nje.
Da proaptala sam. Mia mi, meutim, to nikada nije objasnila. Nikad me nije
posjela i ispriala mi kako se moe poistovjetiti s tom djecom, kako ona, bolje nego
itko drugi, poznaje tekoe s kojima se maloljetnici suoavaju, sve te oprene
emocije, o tomu kako im je teko plivati do povrine kako bi udahnuli. Nikad nisam
shvaala. Za mene je sve to bilo povrno, nisam mogla razumjeti kako je Mia mogla
komunicirati s tim klincima. Ali nije se radilo o crnom i bijelom, bogatstvu i
siromatvu, radilo se o ljudskoj prirodi.
James nikad nije uspio izbrisati tu sliku iz glave: njegova ki u pritvoru lokalne
postaje. Razmilja o svim onim godinama tijekom kojih se borio da njezino ime ne
dospije u novine, o tome koliko je bio razoaran njome. Kako nije htjela sluati.
injenica da je odbila ii na pravo bila je lag na torti. Mia je Jamesu predstavljala
teret. Nikad nije prebolio tu injenicu... nikad je nije prihvatio kao snanu, neovisnu
enu kakva je danas. James je percipira...
Kao promaaj zakljui detektiv Hoffman, a ja sam zahvalna to su te rijei
82

dole iz njegovih, a ne mojih usta.

Da.
Razmiljam o sebi kad mi je bilo osamnaest, o emocijama koje su nadilazile sav
zdrav razum. Pitam se to bi se dogodilo sa mnom da nisam bila u malom irskom
pubu u poslovnoj etvrti te srpanjske veeri 1969. godine? to bi bilo da James nije
bio ondje, da nije drao monolog o protumonopolistikom pravu, da nisam bila
toliko opinjena kad se njegov pogled spustio na mene, nainom na koji uspijeva
neto tako svakodnevno uiniti uzbudljivim, nainom na koji su njegove oi boje
mahagonija zaigrale kad su se susrele s mojima.
Bez majinskog instinkta koji mi govori drugaije, dio mene mogao bi se sloiti s
Jamesovim stajalitem.
Ali nikada to ne bih priznala.
Intuicija mi, meutim, govori kako se neto dogodilo mojoj keri. Neto loe.
Vriti na mene, budi me usred noi: neto se dogodilo Miji.

83

COLIN
PRIJE

aem joj da idemo van. To je prvi put kako je putam iz brvnare. Trebaju nam
granice za vatru objasnim. Uskoro e poeti snijeiti. Tada e sve ostati
zatrpane.
Imamo drvo za ogrjev odgovori. Sjedi prekrienih nogu na stolici pokraj
prozora. Zuri van, u tmurne granitne oblake koji lebde neposredno iznad vraka
kroanja drvea.
Ne gledam je. Potrebno nam je jo. Za zimu.
Polagano ustaje, rastee se. Planira me toliko dugo drati ovdje? upita.
Navlai onu runu kestenjastu majicu preko glave. Ne pruam joj zadovoljstvo
odgovora. Hodam iza nje dok izlazimo van. Doputam da se mreasta vrata zatvore
uz tresak.
Sputa se niz stube. Poinje skupljati granice s tla. Mnotvo ih je, otrgnute s
drvea tijekom oluje. Mokre su, slijepljene s blatnim t lom i pljesnivim liem. Baca
ih na hrpu podno stuba. Brie ruke o hlae na bedrima.
Na oprani ve visi preko ograde platforme. Odjeu peremo u kadi, a potom je
vjeamo da se sui. Koristimo sapun. Bolje i to nego nita. Odjea je hladna i kruta
kad je oblaimo, a ponekad je jo uvijek mokra.
Gusta se magla nadvila na jezerom i lagano lebdi prema brvnari. Dan je
depresivan. Govorim joj da ubrza. Pitam se koliko e nam dugo ove granice
potrajati. Ve imamo cijeli zid cjepanica za ogrjev koji okruuje brvnaru. Dan za
danom provodio sam vani sa sjekirom, cijepajui pale klade i teui grane sa stabala.
Meutim, svejedno sakupljamo granice kako nam ne bi bilo dosadno. Kako meni ne
bi bilo dosadno. Ona i tako nee prigovarati u vezi s tim. Zrak je svje, a ona
pokuava iskoristiti svaki trenutak. Ne zna hoe li joj se ikad vie pruiti ovakva
prilika.
Gledam je kako skuplja granice. Nosi ih u jednoj ruci dok se druga savija kako
bi ih jo pokupila s tla. Taj pokret je brz, graciozan i neprekinut. Kosa joj je
prebaena preko ramena, kako ne bi upadala u oi. Skuplja sve dok joj ruke vie ne
mogu izdrati, pa se zaustavlja uhvatiti dah. Izvija lea kako bi se rastegnula. Potom
84

se opet saginje. Kada teret postane preteak, nosi granice natrag do brvnare. Odbija
me pogledati u oi, iako sam siguran kako zna da je promatram. Sa svakim novim
naramkom granica udaljuje se sve vie i vie, a njezine plave oi vrsto su
usredotoene na jezero. Na slobodu.
Poinje kiiti. Radi se o silovitom pljusku: jedan tren nita, sljedei smo ve
pokisli do koe. Djevojka dotri s drugog kraja imanja s naramkom granica u
rukama. Radila je maksimalno daleko koliko sam joj doputao. Sve sam je vrijeme
drao na oku, kako bih bio siguran da je mogu uhvatiti ako bude potrebe. Ne mislim
da bi bila toliko glupa. Ne ponovno.
Ve sam poeo dovlaiti granice gore u brvnaru. Bacam ih na gomilu pokraj
tednjaka. Ona me slijedi unutra, isputa naramak, a potom se vraa niz stube. Nisam
oekivao takvu suradnju. Sporija je od mene. Njezin se gleanj jo oporavlja. Proao
je tek dan ili dva kako je prestala epati. Nekoliko se puta sudaramo na stubama i bez
razmiljanja zaujem sebe kako izgovaram oprosti. Ona ne odgovara.
Presvlai se i vjea mokru odjeu na karniu u dnevnom boravku. Ve sam unio
odjeu izvana i povjeao je po cijeloj brvnari. S vremenom e toplina vatre pomoi
da se osui. Cijela brvnara kao da je mokra. Vani je temperatura pala pet do deset
stupnjeva. Po cijeloj smo brvnari ostavili mokre tragove stopala. Granice isputaju
lokvu kinice na drveni pod. Nareujem joj da nae runik u kupaonici i pobrie
koliko moe. Ostatak e se prije ili kasnije osuiti.
Spravljam veeru. Ona se tiho povlai do svoje stolice i pilji kroz prozor u kiu.
Udara po krovu brvnare, jednolino rat-tat-tat. Moje hlae, koje vise s karnie,
ometaju joj pogled. Neizvjesnost puni zemlju, svijet uguen maglom.
Ispada mi zdjela, a ona se trzne, oinuvi me pogledom punim optube. Glasan
sam, znam to. Ne pokuavam biti tih. Zdjele lupaju po radnoj povrini, ormarii se
zatvaraju uz tresak. Moje teke noge stupaju. lice mi ispadaju iz ruke i padaju na
tamnonaranastu radnu povrinu. Lonac na tednjaku poinje kljuati, prelijevajui
se po tednjaku.
Dolazi sumrak. Veeru jedemo u tiini, zahvalni na zvuku kie. Gledam kroz
prozor kako tmina osvaja nebo. Palim malu svjetiljku i poinjem bacati granice na
vatru. Ona me promatra krajikom oka, a ja se pitam to zapravo vidi.
Iznenada zaujem tresak vani pa skoim na noge, sikui: Pst! iako nije rekla
ni rijei. Poseem za pitoljem i stiem ga u ruci.
Provirujem kroz prozor i s olakanjem ustanovim da se prevrnuo rotilj.
Ona pilji u mene, gleda kako razmiem zavjese i zirkam van na dvorite, za svaki
sluaj. Za sluaj da je netko tamo. Putam da se zavjese zatvore i ponovno sjedam.
Jo uvijek me promatra, buljei u dvodnevnu mrlju na mojoj majici, u tamne dlake
na mojim nadlanicama, u nonalantan nain na koji nosim pitolj, kao da se ne radi o
neemu to moe okonati neiji ivot.
85

Pogledam prema njoj i upitam: to? Ona sjedi pogrbljeno na stolici pokraj
prozora. Njezina je kosa duga, valovita. Rane na njezinu licu zacjeljuju, ali joj se iz
oiju jo moe iitati bol. Jo moe osjetiti kako joj pritiem pitolj o glavu i zna,
dok me promatra s tri metra udaljenosti, da je samo pitanje vremena kad u to
ponovno uiniti.
to radimo ovdje? upita. Pitanje dolazi s namjerom, usiljeno. Konano je
skupila hrabrosti postaviti ga. Htjela je to od prve minute kad smo doli ovamo.
Moj je uzdah dugaak i pun ogorenja. Ne razbijaj glavu time odgovorim
nakon dugo vremena. Improviziran odgovor samo kako bih je uutkao.
to eli od mene? postavlja novo pitanje umjesto prvog.
Moje lice potpuno je bezizraajno. Ne elim imati nikakve veze s njom. Nita
odgovorim. Guram granicu u vatru. Ne gledam je.
Onda me pusti.
Ne mogu. Skidam majicu i stavljamje na pod pokraj pitolja uz noge. Vatra
odrava brvnaru toplom, barem ovaj dio. Spavaa je soba hladna. Ona spava
odjevena, u dugim gaama, majici i arapama i svejedno drhti dugo nakon to zaspi.
Znam jer sam je promatrao.
Ponovno pita to elim od nje. Zasigurno elim neko od nje, govori. Zato bih je
inae oteo iz svojega stana i doveo ovamo?
Unajmljen sam obaviti posao. Ugrabiti te i odvesti do Lower Wackera kako bih
te predao. To je to. Trebao sam te predati i nestati.
Lower Wacker Drive donji je dio dvotrane ulice u poslovnoj etvrti, tunel koji se
protee boga pitaj koliko.
Vidim je u njezinim oima: zbunjenost. Odvraa pogled, ponovno kroz prozor
promatra tminu noi.
Tu su rijei koje ne razumije: posao, predati i nestati. Za nju je bilo puno stvarnije
vjerovati kako je sve ovo potpuno nasumino. Kako ju je neki luak odluio oteti iz
puke zabave.
Govori da je jedina stvar koju zna o Lower Wackeru to da su se ona i sestra
oboavale voziti njime dok su bile malene, onda kada je jo bio osvijetljen
fluorescentnim zelenim svjetlima. To je prvi put da mi otkriva neto osobno.
Ne razumijem izgovara, oajniki traei odgovore.
Ne znam sve detalje. Otkupnina odvratim. Poinje me ljutiti. Ne elim
govoriti o tomu.
Zato smo onda ovdje? Njezine oi preklinju za objanjenjem. Gleda me tom
mjeavinom potpune izgubljenosti, frustracije i uobraenosti.
To je jebeno dobro pitanje, pomislim.
Provjerio sam je na internetu prije negoli sam je epao. Znam neto o njoj, iako
ona misli da nemam pojma. Vidio sam fotografije njezine obitelji iz drutvene kreme
86

u njihovoj dizajnerskoj odjei, slike na kojima istodobno izgledaju bogato i ukoeno.

Znam kad joj je otac postao sudac. Znam kad mu slijedi reizbor. Gledao sam na
internetu videoisjeak o njemu. Znam da je seronja.
Jabuka ne pada daleko od stabla.
elim joj rei da se ne zamara time. Da uuti. Ali umjesto toga odgovorim:
Predomislio sam se. Nitko ne zna da smo ovdje. Da znaju, ubili bi nas. I mene i tebe.
Ustaje i poinje zamiljeno koraati po sobi. Njezini su koraci lagani, a ruke je
omotala oko sebe.
Tko? preklinje. Te rijei ubiti nas, mene i tebe oduzimaju joj dah. Kia
postaje jaa, iako se to ini nemoguim. Naginje se kako bi ula moj glas. Piljim u
drvene podne daske brvnare. Izbjegavam njezin pogled prepun iekivanja.
Ne zamaraj se time ponavljam.
Tko? opet upita.
I tako joj prepriam sve o Dalmaru. Uglavnom kako bi prestala priati. Ispriam
joj o danu kad me naao i dao mi njezinu sliku. Rekao mi je da je moram pronai i
predati mu je.
Okree mi lea i upita s prizvukom optube u glasu: Pa zato onda nisi?
Vidim da je preplavljena mrnjom od glave do pete i razmiljam kako sam trebao.
Trebao sam je predati Dalmaru i zavriti s time. Sad bih ve bio doma, s vie nego
dovoljno novca za hranu, raune, hipoteku. Ne bih se morao brinuti oko onoga to
sam ostavio za sobom, pitajui se kakva je situacija doma, kako e ona preivjeti,
kako u doi do nje prije negoli pobjegnem. Shvaam da mi je to neprestano na
pameti. Ta me misao dri budnim nou. Kad se ne brinem o Dalmaru ili murji,
razmiljam o njoj, samoj u toj staroj kui. Da sam barem predao djevojku kao to
sam trebao, sve bi ovo bilo gotovo. Jedina stvar oko koje bih se tada brinuo bilo bi
hoe li me i kad policija uloviti. A to nije nita novo.
Ne odgovaram na njezino glupo pitanje. To je neto to ne mora znati. Ne mora
znati zato sam se predomislio, zato sam je doveo ovamo.
Umjesto toga prepriavam joj to znam o Dalmaru. Ne znam zato to inim.
Valjda zato kako bi bila svjesna da se ne zajebavam. Kako bi se prestraila. Kako bi
vidjela da je ostanak ovdje sa mnom najbolja opcija, jedina opcija.
Puno onoga to znam o Dalmaru dolazi iz druge ruke. Glasine o tomu kako se
vjeruje da je bio jedan od one djece-vojnika u Africi, djece kojoj je ispran mozak i
koji su bili prisiljeni ubijati. O tomu kako je na smrt prebio poslovnog ovjeka u
naputenom skladitu na zapadnoj strani grada jer ovaj nije mogao platiti dug. O
tomu kako je ubio djeaka starog devet, moda deset godina, kad njegovi roditelji
nisu mogli platiti otkupninu za njegov povratak, o tomu kako je Dalmar ustrijelio
klinca i poslao fotografije njegovim roditeljima kako bi utrljao sol u ranu, kako bi
likovao.
87

 Lae uzvrati. Ali njezine su oi prestravljene. Zna da ne laem.

Kako moe biti tako sigurna? upitam. Ima li uope pojma to bi ti uinio
da te se dokopao?
Silovanje i muenje padaju na pamet. On ima skrovite u Lawndaleu, kuu u Ulici
South Homan gdje sam bio jednom ili dvaput. Pretpostavio sam da e tamo drati
djevojku, u kui od cigle s derutnim stubama koje vode do glavnog ulaza. Umrljan
tepih. Ureaji iupani iz zidova kad je posljednji vlasnik zatvorio. Oteenja od
vode i vlage ire se stropom i niz zidove. Razbijeni su prozori prekriveni plastinom
folijom. Ona, nasred sobe, na sklopivoj stolici, vezana i uutkana. eka. Samo eka.
Dok se Dalmar i njegovi deki pomalo zabavljaju. ak i nakon to bi sudac platio
otkupninu, mislim da bi Dalmar rekao nekom od svojih deki da je upuca. Da se
rijei dokaza. Da je baci u kontejner ili moda rijeku. Govorim joj sve to i zakljuim:
Jednom kad se uvali u neto takvo, vie nema izlaska.
Ona ne govori nita. Nita o Dalmaru, iako znam da razmilja o njemu. Znam da
joj se u glavi vrti slika Dalmara kako puca u devetogodinjeg klinca, opet i opet.

88

GABE
PRIJE

arednik mi daje zeleno svjetlo da objavim lice Gospodina Nepoznatog na

vijestima u petak naveer. Dojave poinju pristizati. Ljudi poinju nazivati
telefon za dojave kako bi nas obavijestili da su vidjeli sumnjivca. Kod nekih se on
zove Steve, kod drugih Tom. Jedna gospoa kae kako joj se ini da se vozio s njom
gradskim vlakom sino, ali nije posve sigurna. (Je li s njim bila ena? Ne, bio je
sam.) Neki ovjek misli da ga je vidio kako radi kao domar u njegovu uredu u Ulici
State, ali je siguran kako je ovjek latinskog podrijetla, a ja ga uvjeravam da nije.
Imam nekoliko poetnika koji se javljaju na telefon za dojave, pokuavajui
razlikovati stvarne tragove od slijepih ulica. Do jutra, sukus poziva je ovaj: ili nitko
nema pojma tko je on ili je tip poznat pod toliko lanih imena da bismo mogli
svakog poetnika poslati na uzaludne potrage ostatak godine. Ta me spoznaja bob.
Na Gospodin Nepoznati mogao bi biti puno iskusniji nego to bih volio misliti.
Provodim puno vremena razmiljajui o njemu. Mogao bih puno toga pogoditi o
njemu a da ga prethodno ne upoznam, ak i da ne znam njegovo ime. Ne postoji
jedan izdvojen imbenik koji kod pojedinca uzrokuje nasilno ili asocijalno
ponaanje. Uvijek se radi o zbrojnom efektu. Mogao bih rei kako po svojoj
socioekonomskoj pripadnosti sigurno nije iz istog kvarta kao i Dennettovi. Mogao
bih rei kako nikad nije pohaao fakultet ili da je imao problema s pronalaskom i
zadravanjem posla. Mogao bih rei kako, kao dijete, nije imao puno smislenih
odnosa. Moda se osjeao otuenim. Moda je bio prisutan i imbenik
nezainteresovanosti roditelja. Moda je bilo i branih problema. Moda je bio
zlostavljan. Na vanost obrazovanja vjerojatno nije stavljen prevelik naglasak, a u
obitelji nije bilo previe ljubavi. Roditelji ga vjerojatno nisu pokrivali prije spavanja,
nisu mu itali knjige za laku no. Vjerojatno nisu ili u crkvu.
Nije nuno morao zlostavljati ivotinje kao mali. Moda je bio hiperaktivan.
Moda je imao tekoe s koncentracijom. Moda je bio depresivan, delinkvent ili
asocijalan.
Vjerojatno nikad nije osjeao kao da u potpunosti ima kontrolu. Nije nauio kako
biti fleksibilan. Ne zna to je empatija. Ne zna kako rijeiti nesporazum a da ne udari
89

nekoga akom ili uperi pitolj u njega.

Sluao sam sociologiju. U svojem sam ivotu naiao na dovoljno kanjenika i svi
su oni ili istim putem.
Nije se nuno morao drogirati, ali mogao je. Nije morao odrastati u socijalnim
stanovima, ali mogao je. Nije morao biti lan bande, ali ne bih se kladio ni da nije.
Njegovi roditelji nisu nuno morali posjedovati pitolj.
Kako god, pretpostavljam da ga nisu previe grlili. Njegova se obitelj nije molila
prije veere. Nisu ili na kampiranje niti su se obiavali priljubiti jedni uz druge na
kauu tijekom filmskih noi. Mogao bih rei kako mu otac nikad nije pomagao sa
zadaom iz matematike. Mogao bih nagaati kako ga je barem jednom netko
zaboravio pokupiti iz kole. Mogao bih pretpostaviti da u jednom trenutku njegova
ivota nitko nije pazio na to to gleda na televiziji. I mogao bih pretpostaviti da je
dobio po zubima od nekoga tko je trebao biti pametniji, od nekoga komu je vjerovao.
Vrtim kanale na TV-u: Bullsi imaju slobodan dan, Badgersi su upravo potukli
Illinois. Nije dobra televizijska veer za mene. Prije negoli u se odluiti za Charlie
Brown, animirani specijal za No vjetica, jo jednom vrtim sto i neto kanala na
svojemu televizoru tko kae da se novcem ne moe kupiti srea? i imam sreu
naletjeti na lice suca Dennetta, koji odrava tiskovnu konferenciju za vijesti u est.
to do vraga? ispalim, istodobno pojaavajui ton kako bih mogao uti. Mislili
biste da e glavni detektiv biti ondje, na konferenciji, ili barem znati da je prokleta
stvar zakazana. Ali tamo, na mojemu mjestu, stoji narednik, prijatelj suca Dennetta
jo od njegova mandata u uredu javnog tuitelja, puno prije negoli je zaplovio
privatnim vodama. Mora da je lijepo imati prijatelje na visokim poloajima.
Besprijekorna Eve stoji pokraj suca Dennetta, drei ga za ruku siguran sam kako
je to unaprijed dogovoreno poto nikad nisam vidio ni trunke privrenosti izmeu
njih dvoje uz Grace koja pokraj nje gleda kameru zavodljivim oima, kao da se
radi o njezinu glumakom debiju. Sudac je naizgled uistinu shrvan nestankom keri i
siguran sam kako mu je neki odvjetnik ili politiki savjetnik rekao to e rei i
uiniti, sve do najmanjeg detalja: dranje za ruke, primjerice, ili kratki prekidi i
pokuaji vraanja pribranosti, za koju ja, izmeu ostalih, znam da nikad i nije bila
izgubljena. Sve je to prijevara. Novinar pokuava postaviti pitanje, ali ga odbija
glasnogovornik obitelji koji zamjenjuje suca dok njega i obitelj odvode s prilaza u
njihov velianstveni dom. Narednik se pojavljuje pred kamerom dovoljno dugo da
objavi svijetu kako je na sluaj stavio svoje najbolje detektive, kao da bi me to
trebalo usreiti, prije nego to se kadar prebaci na studio na Aveniji Michigan, gdje
neki voditelj rezimira sluaj Mije Dennett pokazujui sliku Gospodina Nepoznatog
na ekranu prije negoli e se prebaciti na poar u neboderu u South Sideu.

90

COLIN
PRIJE

rzim to initi, ali jednostavno nema drugog naina. Ne vjerujem joj.

ekam dok ne ode u kupaonicu, a potom je slijedim unutra s uetom.
Razmiljao sam o izolir traci koju smo kupili u Grand Maraisu, ali nema potrebe za
time. Uokolo nema nikoga tko bi je uo kako vriti.
to radi?
Stoji pokraj umivaonika i pere zube prstom. Oi joj se ispunjavaju
prestravljenou na sam prizor mene kako nepozvan ulazim u kupaonicu s uetom.
Pokuava pobjei, ali joj zaprijeim prolaz rukama. Jednostavno je. Ovih je dana
krhka, ak se ni ne pokuava boriti. Nema drugog naina uvjeravam je, a ona
bjesni i vriti da sam laljivac i upina. Veem ue za oba njezina zapea, a potom
oko postolja sudopera. Poput izviaa. Nema anse da se izvue iz ovoga.
Prije odlaska provjeravam jesu li ulazna vrata zakljuana, a onda kreem.
Kao dijete, nauio sam gotovo sve to se u izviaima moglo nauiti. Moj uitelj
u etvrtom razredu, dok sam jo drao do onoga to uitelji misle o meni, bio je
voditelj izviaa.
Ne mogu se sjetiti koliko sam znaki za zasluge dobio streljatvo, pjeaenje,
vonja kanuom, kampiranje, ribolov, prva pomo. Nauio sam pucati iz samarice.
Kako raspoznati da dolazi hladna fronta. Kako preivjeti na otvorenom tijekom
meave. Kako naloiti vatru. Nauio sam vezati vorove, dvostruku osmicu, vodeni
vor i sigurnosni vor. Nikad ne zna kad bi ti takvo to moglo biti korisno.
Kad sam imao etrnaest, Jack Gorsky i ja pokuali smo pobjei. On je bio
nekakav Poljak koji je ivio nie u mojoj ulici. Nije nas bilo tri dana. Doli smo do
Kokoma prije nego to nas je murja pronala kako kampiramo na gotovo
naputenom groblju pokraj stotinu godina starih grobova. Nali su nas pijane od boce
votke gospode Gorsky koju je Jack na odlasku ugurao u ruksak. Bio je oujak.
Naloili smo vatru koristei iskljuivo drvo. Jack se spotaknuo o kamen i gadno
razderao koljeno. Pokrpao sam ga priborom za prvu pomo koji sam ponio, zavojima
i gazama koje sam uzeo iz kue.
Jednom sam se okuao i u lovu, s Jackom Gorskym i njegovim tatom. Proveo sam
91

no u njihovoj kui, probudivi se u 5 ujutro narednog dana. Odjenuli smo maskirnu

odjeu i zaputili se u umu. Oni su bili profesionalci s kompletnom opremom,
samostrijelima i pukama, dvogledima, opremom za nono praenje, streljivom. Ja
sam bio amater, odjeven u trenirku tamnozelene boje koju sam dan ranije kupio u
WalMartu. Jack i njegov tata nosili su vojnu odjeu iz vremena kad je gospodin
Gorsky bio u Vijetnamskom ratu. Gospodin Gorsky uoio je jelena. Prokleta je
ivotinja bila prekrasna, mujak s rogovljem s kojeg jednostavno nisam mogao
skrenuti pogled. Bio mi je to prvi lov. Gospodin Gorsky mislio je kako bih ja trebao
pucati prvi. inilo se prikladnim. unuo sam u poloaj i zurio u ivotinju, u te crne
oi koje su me izazivale da pucam.
Uzmi si vremena, Coline rekao mi je. Bio sam siguran da vidi kako mi se ruka
trese kao da sam mlakonja. Polako.
Promaio sam namjerno, preplaivi jelena koji je odgalopirao u sigurnost.
Gospodin Gorsky rekao je kako se to svakomu dogodi, da u idui put imati vie
sree. Jack me nazvao curicom. A onda je bio Jackov red. Gledao sam ga kako obara
lane hicem meu oi dok je kouta gledala kako joj mlado umire.
Kad su me sljedei put pozvali da idem s njima, rekao sam da sam bolestan.
Nedugo nakon toga, Jack je poslan u popravni dom jer je prijetio uitelju oevim
pitoljem.
Vozim se cestom County Line i netom nakon to sam proao krianje s cestom
Trout Lake, sinulo mije: mogao bih jednostavno nastaviti voziti. Samo ravno pokraj
Grand Maraisa, iz Minnesote sve do Rio Grandea. Djevojka je svezana. Nema anse
da se iz toga izvue. Nema anse da nazove murju i otkuca me. ak i ako bi uspjela
odvezati ruke, to nee, proli bi sati prije negoli bi uspjela doetati do civilizacije.
Do tad bih ve bio negdje u Junoj Dakoti ili Nebraski. Murja bi tada izdala tjeralicu,
ali djevojka me zna jedino pod imenom Owen i ako nije dobro pogledala registarske
oznake, moda bih ak i imao ansu. Poigravam se tom milju, milju naputanja
usrane brvnare i bijega. Ali, postoji otprilike milijun stvari koje bi mogle poi krivo.
Velika je vjerojatnost da do sada murja zna kako sam s djevojkom. Moda su doznali
moje ime. Moda su ve izdali tjeralicu za mnom. Moda me sam Dalmar prijavio
radi osvete, odmazde.
Nije to jedina stvar koja me sprjeava u odlasku. Vidim djevojku, vezanu za
umivaonik, u divljini, izvan sezone. Nitko je ne bi pronaao. Ne dok ne bi umrla od
gladi. Ne do proljea, kad bi turiste u brvnaru privukao vonj raspadajueg mesa.
To je jedna od stvari koje me dre na pravome putu. Jedna od mnogih zbog kojih
je nemogue napraviti rez i pobjei, iako to elim. Iako mi je to potrebno. Iako znam
kako je svaki dan koji ostanem jo jedan avao u mojemu lijesu.
Ne znam koliko sam dugo odsutan. Vjerojatno satima. Po povratku buno
zatvaram vrata. Pojavljujem se na vratima kupaonice s noem. Vidim da djevojka
poinje paniariti, ali ne govorim nita. Sputam se pokraj nje i reem ue. Pruam
92

ruku kako bih joj pomogao ustati. Meutim, ona me odguruje. Gubim ravnoteu i
nalazim oslonac u zidu. Noge su joj slabe. Prelazi prstima preko tragova ueta na
zapeima, bolnim i crvenim.
Zato si to uinila? upitam, grabei njezine ruke kako bih bolje pogledao. Cio
je dan sjedila tu, pokuavajui se osloboditi ueta.
Odguruje me svom snagom koju jo ima. Slabana je. Grabim je za ruku i
blokiram udarac. Vidim da je boli, nain na koji sam je zgrabio i injenica da je ne
putam.
Misli da bih te mogao tek tako ostaviti ovdje? upitam. Odgurujem je od sebe.
Ve se udaljavam. Lice ti se neprestano vrti na TV-u. Nisam te mogao povesti sa
sobom.
Uinio si to proli put.
Sad si slavna.
A ti?
Nikoga nije briga gdje sam ja.
Stojim u kuhinji, raspremam stvari. Prazne papirnate vreice padaju na pod. Za
ogrjev. One gleda novi tap za pecanje naslonjen na zid.
Gdje si bio?
Nabavljao sve ovo jezgrovit sam. Poinjem se ljutiti. Silovito bacam
konzerviranu hranu u ormari i s treskom zatvaram vrata. A onda se zaustavljam.
Prestanem s raspakiravanjem dovoljno dugo da je pogledam. Ne dogaa se to esto.
Da te elim mrtvu, bila bi mrtva. Vani je jezero koje e se uskoro smrznuti. Ne bi
te pronali do proljea.
Ona baci pogled kroz prozor prema jezeru u popodnevnoj sumaglici. Zadrhti na
pomisao svojega beivotnog tijela ispod povrine.
A onda to inim.
Poseem u ormari i vadim pitolj. Ona se okree kako bi pobjegla. Grabim je za
ruku i silim da uzme pitolj. Oboje smo iznenaeni. Okamenjena je od osjeaja
pitolja, teine metala u svojim rukama. Uzmi ga ustrajem. Ne eli. Uzmi
pitolj! viem. Dri ga u drhtavim rukama i gotovo ga isputa na pod. Prisiljavam
je da stavi prst na otponac. Tu. Osjea li to? Tako se puca. Uperi ga prema meni i
puca. Misli da ti laem? Misli da u ti nauditi? Napunjen je. Samo ga treba
uperiti u mene i pucati.
Stoji, zapanjena, s pitoljem u ruci. Pita se to se, dovraga, upravo dogodilo.
Podie ga na trenutak, puno je tei nego to je oekivala. Usmjerava ga prema meni,
a ja zurim u nju, izazivam je. Pucaj. Upotrijebi ga. Njezine su oi panine, njezine
ruke drhtavo dre oruje. Ona nema to u sebi, hrabrost upotrijebiti pitolj. Znam to.
Ipak, pitam se.
Stojimo tako dvadeset, trideset sekundi, moda i vie, prije nego to ona spusti
93

pitolj i udalji se iz sobe.

94

EVE
POSLIJE

ria mi o svojemu snu. Stara Mia nikada to ne bi uinila. Stara Mia nikada mi ne
bi rekla puno o onomu to joj se mota po glavi. Ali ovaj je san doista mui, san
koji se ponavlja iz noi u no sad ve tko zna koliko dugo, no svake je noi isti ili
barem tako ona tvrdi. Sjedi na plastinoj bijeloj vrtnoj stolici u maloj brvnari. Stolica
je naslonjena na zid nasuprot ulaznim vratima, a ona je sklupana na njoj dok gruba
deka pokriva njezine noge. Smrzava se do te mjere da ne moe kontrolirati drhtanje,
iako vrsto spava, a njezino se iscrpljeno tijelo rui preko bonog naslona stolice.
Odjevena je u runu kestenjastu majicu s izvezenim likom ptice sprijeda i rijeima
Ltoile du Nord ispod prikaza.
U svojem snu promatra sebe kako spava. Tmina brvnare je okruuje, gui je.
Osjea tjeskobu i jo neto. Neto vee. Strah. Prestravljenost. Slutnju.
U trenutku kad joj on dodiruje ruku, ona se trza. Njegova je ruka, govori mi,
hladna poput leda. Osjea pitolj u svojemu krilu, od ega joj se odsijecaju noge koje
su sada utrnule nakon to su provele cijelu no savijene u vor. Sunce je izalo, sjaji
kroz prljave prozore i zastarjele karirane zavjese koje ostaju navuene. Ona uzima
pitolj, usmjerava ga prema njemu i napinje otponac. Njezin je izraz lica hladan. Mia
ne zna nita o pitoljima. Sve to zna, nastavlja, on joj je pokazao.
Osjeaj pitolja u njezinim drhtavim rukama je udan, teak. Meutim, moe
osjetiti odlunost u svojim snovima: mogla bi ga upucati. Mogla bi to uiniti. Mogla
bi okonati njegov ivot.
On je hladnokrvan, ukipljen. Njegovo se tijelo pred njom polagano uspravlja.
Izgleda odmorno iako njegove oi jo pokazuju tragove zabrinutosti: skupljene
obrve, pesimizam kojim odgovara na njezin nepokolebljiv pogled. Lice mu
prekrivaju neuredne ekinje, danima staro paperje pretvara se u brkove i bradu.
Upravo se iskobeljao iz kreveta. Lice mu je naborano, a u kutovima oiju jo se
nazire snenost. Odjea mu je zguvana od cjelononoga sna. Stoji pokraj vrtne
stolice i ona moe, ak i s te udaljenosti, namirisati njegov jutarnji dah.
Chloe izgovori on umirujuim glasom. Kae da je blag i smiren, i iako je
sigurna kako oboje znaju da bi joj mogao istrgnuti pitolj iz ukoenih ruku i ubiti je,
95

on to ne pokuava. Spravio sam jaja.

Tada se budi.
Dvije su rijei koje mi zaokupljaju pozornost: rijei Ltoile du Nord na majici i
jaja. To jest, to i injenica da Mia pod pseudonimom Chloe dri pitolj. Hvatam
se prijenosnog raunala tog poslijepodneva, nakon to se Mia povukla u svoju
spavau sobu na jedan od mnogih dnevnih drijemea. Otvaram trailicu i ukucavam
francuske rijei koje bih trebala znati iz srednjokolskog francuskog prije milijun
godina, ali ih se ne sjeam. Jedan od prvih rezultata pretrage na stranici je Zvijezda
sjevera, dravni moto Minnesote. Naravno.
Ako je san stvarnost i zapravo uope nije san, nego sjeanje na njezino vrijeme
provedeno u Ltoile du Nord, zato onda dri pitolj? I moda jo vanije, zato nije
upotrijebila pitolj kako bi ustrijelila Colina Thatchera? Kako je taj incident zavrio?
elim znati.
Unato tomu, uvjeravam sebe kako je san samo simbolian. Traim znaenje
snova, posebice jaja. Nailazim na sanjaricu i definicija poinje svemu davati smisao.
Zamiljam Miju u tom trenutku, kako lei na krevetu, sklupana u fetalni poloaj
ispod plahti. Rekla je kako se ne osjea dobro kad je odlazila u krevet; ne mogu
pobrojiti koliko sam puta to ula i do sada sam to uporno pripisivala umoru i stresu.
Meutim, sada shvaam da bi u igri moglo biti neto vie. Prsti su mi se ukoili na
tipkovnici, poinjem plakati. Je li mogue?
Kau kako je jutarnja munina nasljedna. Imala sam gadne munine s objema
curicama, posebice s Grace. ula sam kako je esto puno gore s prvim djetetom i bili
su u pravu. Provela sam mnoge dane i noi nadvijena nad WC koljkom, povraajui
sve dok nije ostalo nita za povratiti osim ui. Bila sam neprestano umorna,
letargija kakvu nikad prije nisam iskusila, iscrpljivalo me ak i otvaranje oiju.
James nije razumio. Naravno da nije, kako je mogao? Bilo je to neto to ni ja nisam
razumjela dok sama nisam to iskusila i preivjela, iako sam neprestano eljela
umrijeti.
Prema ovoj sanjarici, jaja u neijem snu mogu predstavljati neto novo i krhko.
ivot u svojemu najranijem obliku.

96

COLIN
PRIJE

udim se rano. Vuem onaj tap za pecanje van, do jezera, skupa s kutijom za
mamce koju sam kupio u trgovini. Potroio sam malo bogatstvo za ribiku
opremu kupio sam i svrdlo i rupiastu lopatu, trebat e mi kad se jezero smrzne.
Iako ne planiram biti tu tako dugo.
Ona navlai majicu preko glave. Hoda do jezera. Kosa joj je jo mokra od kupke,
pa se vrhovi smrzavaju na vjetru. Sve je tiho do trenutka kad ona dolazi. Sunce je tek
poelo izlaziti. Izgubljen sam u mislima, svojski se trudei uvjeriti sebe da je doma
sve u redu. Pokuavam zatomiti krivnju ispirui sam sebi mozak ne bih li povjerovao
kako je u hladnjaku dovoljno hrane, kako nije pala i slomila kuk. I ba kad poinjem
vjerovati u to, spopada me neki novi strah: da sam zaboravio ukljuiti grijanje i da e
se smrznuti do smrti, da ostavlja ulazna vrata otkljuanima i da e neki probisvijet
provaliti. A onda poinje racionalizacija, izlike: ukljuio sam grijanje. Naravno da
jesam. Provodim deset minuta vizualizirajui sebe kako podeavam prokleto grijanje
na 20 stupnjeva.
Novac je dosad trebao stii, barem to. Dovoljno novca da moe izdrati. Barem
neko vrijeme.
Donio sam vrtnu stolicu iz brvnare i sjedim sa alicom kave pokraj nogu. Piljim u
djevojinu odjeu dok se pribliava jezeru. Njezine hlae ne uspijevaju zaustaviti
vjetar. U kronjama vie nema lia koje bi ga usporilo. Mrsi njezinu smrznutu kosu
oko lica. Uvlai se u nogavicu njezinih kaki hlaa i pronalazi put niz ovratnik majice.
Ve drhti.
Podesio sam grijanje. Naravno da jesam. Dvadeset stupnjeva.
to radi ovdje? upitam. Dupe e ti se smrznuti.
Unato tomu, ona sjeda, nepozvana, na obalu jezera. Mogao bih joj narediti da se
vrati unutra, ali ne inim to.
Tlo je vlano. Povlai noge prema sebi i omotava ruke oko njih kako bi ouvala
toplinu.
Ne razgovaramo. Nema potrebe. Ona je jednostavno zahvalna to moe biti vani.
Brvnara gadno smrdi, na plijesan ili gljivice. Napada osjetilo mirisa, ak i nakon
97

svih ovih dana, kada bi ovjek ve pomislio da smo se navikli na to. Unutra je
hladno, jednako kao i vani. Moramo tedjeti drva koliko god moemo do zime. Do
tada, tednjak palimo samo nou. Tijekom dana temperatura u brvnari vjerojatno
pada na desetak stupnjeva. Znam da joj nikad nije toplo, iako na sebe navlai slojeve
odjee. Zima je ovako daleko na sjeveru teka i nemilosrdna, hladnoa kakvu nikad
prije nismo iskusili. Uskoro e studeni, posljednji smiraj pred oluju.
Malo jato velikih gnjuraca leti nad jezerom prema jugu, nekoliko posljednjih koji
su ostali ovako daleko na sjeveru. Sada odlaze ptii, oni koji su na svijet doli ovog
proljea i tek sad imaju dovoljno snage za dugako putovanje. Ostali su ve otili.
Pretpostavljam da nikada prije nije pecala, ali ja jesam. Pecam otkad sam bio
dijete. Drim tap, moje je tijelo mirno. Gledam plovak na povrini vode. Zna
dovoljno kako bi drala jezik za zubima. Zna da bi zvuk njezina glasa preplaio ribe.
Evo ti kaem, pridravajui tap meu koljenima. Skidam jaknu, veliku,
podstavljenu jaknu s kapuljaom. Dodajem joj je. Obuci je prije negoli se smrzne.
Ne zna to bi rekla. Ne govori ak ni hvala. To nije neto to nas dvoje inimo.
Uvlai ruke u otvore koji su preveliki za nju i nakon nekoliko trenutaka prestaje
drhtati. Navlai kapuljau na glavu i nalazi spas od zime. Meni nije hladno. Da jest,
ne bih to priznao.
Riba grize. Ustajem i trznem najlonom kako bih zarinuo udicu. Poinjem
namotavati, povlaei najlon kako bih ga odrao napetim. Okree lea u trenutku
kad riba izleti iz vode, dok se njezine peraje trzaju u borbi za goli ivot. Isputam je
na tlo i promatram njezino tijelo kako se bacaka do smrti.
Sada moe pogledati kaem joj mrtva je.
Ali ne moe. Ne okree se. Sve dok moje tijelo ne zakloni prizor. Nadvijam se
nad ribu i vadim udicu iz njezinih usta. Nakon toga stavljam crva na udicu i dodajem
tap djevojci.
Ne, hvala uzvrati.
Jesi li ikada prije pecala?
Nisam.
Pa i nije neto to ba poduavaju tamo otkuda ti dolazi. Zna to mislim o njoj.
Razmaena mala bogataica. Tek mi treba dokazati suprotno.
Grabi tap iz mojih ruku. Nije naviknuta da joj se nareuje to da radi. Zna li
to treba raditi? upitam.
Snai u se otrese se. Meutim, nema blagog pojma to uiniti, pa joj
pomaem baciti udicu. Sputa se na obalu i eka. Moli se da riba ne zagrize. Sjedam
na svoju stolicu i pijuckam kavu iz alice, sad mi je ve hladno.
Vrijeme prolazi. Ne znam koliko vremena. Odlazim unutra uzeti jo kave i
popiati se. Po povratku mi govori kako je iznenaena da je nisam zavezao za drvo.
Sunce je izalo, oajniki pokuavajui zagrijati dan. Ne uspijeva mu.
Zahvali Bogu na svojoj srei.
98

Nakon nekog vremena pitam je o ocu.

Ispoetka je tiha i zuri u vodu, potpuno nepomina. Promatra dugake sjene koje
drvee baca na jezero i slua cvrkut ptica. to s njim? upita.
Kakav je? pitam je iako zapravo znam. Samo elim da ona to kae.
Ne elim priati o tomu.
Ostajemo u tiini na trenutak. A onda ona prekine tiinu.
Moj je otac odrastao u bogatstvu zapoinje. Stari novac nastavlja i
domee: Njegova obitelj oduvijek ima novca. Generacijama. Imaju vie novca
negoli znaju to s njim uiniti. Dovoljno da bi mogli nahraniti manju zemlju
nastavlja i kae kako to ne ine. Sve zadravaju za sebe.
Govori mi da je njezin otac istaknuta osoba, kako ima zavidnu karijeru. Znam to.
Ljudi ga znaju kae. Sve mu to udara u glavu. Nepresuna pohlepa mojega oca
za novcem uinila ga je korumpiranim. Nema puno toga emu bih se od njega
udila... primjerice, da prima mito, samo nikad nije uhvaen. Ugled mu predstavlja
sve otkriva mi. Potom mi pria o svojoj sestri Grace. Kae kako je, poput njihova
oca, i ona pretenciozna i uplja hedonistica. Znaajno je pogledam. Grace nije jedina
koja odgovara tom opisu. Ona je ki bogatoga gada. Cijeli joj je ivot posluen na
srebrnom pladnju.
Znam o njoj vie nego to bi ona htjela da znam.
Misli to god eli uzvrati. Ali moj otac i ja razliiti smo ljudi. Vrlo
razliiti ustvrdi.
Kae mi kako se ona i njezin otac nikad nisu slagali. Ni kad je bila dijete ni sada.
Ne razgovaramo puno. Povremeno, ali sve je to varka. Za sluaj da netko gleda.
Grace je odvjetnica i oeva miljenica. Ona je sve to ja nikad nisam bila
otkriva mi djevojka. Ona je njegova preslika. I dok na otac nikad nije financirao
moje obrazovanje, Grace je platio i koled i pravni fakultet. Kupio joj je apartman u
poslovnoj etvrti, koji je i sama mogla platiti. Ja, s druge strane, plaam osamsto
pedeset dolara mjesene stanarine i veinu mjeseci nakon toga jedva spajam kraj s
krajem. Zatraila sam od oca da donira novac koli u kojoj radim. Da moda osnuje
fond za kolarine. Ismijao me. Ali zato ima Grace koja radi u vrhunskoj tvrtki u
centru. Naplauje klijentima vie od tristo dolara za sat svojega vremena. Za
nekoliko e godina vjerojatno postati partnerica. Ona je sve to je moj otac oduvijek
htio da ja budem.
A ti?
Ja sam ona druga, ona ije je pogreke bio prisiljen zatakavati.
Kae kako njezin otac nikad nije obraao pozornost na nju. Ni kad je kao
petogodinjakinja imala ispade ni kad je izlagala svoj prvi rad u galeriji kao
devetnaestogodinjakinja. S druge strane, Grace... sama njezina prisutnost moe
promijeniti njegovo raspoloenje. Vedra je, poput njega, i vjeta s rijeima, njezine
99

su rijei protkane uinkovitou, a ne, kako to moj otac voli nazivati,

samoobmanama. Te grandiozne samoobmane kako u jednoga dana postati
umjetnica. Osjeaj za stvarnost protkan samoobmanama, neto to sam naslijedila od
majke.
Ono to me ljuti jest to to pria kao da je loe prola u svemu tomu. Kao da je
njezin ivot pun tekoa. Ona nema jebenog pojma to znai imati lou sreu u
ivotu. Razmiljam o mentol zelenoj prikolici koja nam je bila dom, kako samo
ekali da proe oluja u skrpanom skrovitu, gledajui kako nam prevre dom.
Misli da bih te trebao saalijevati? upitam.
Ptica pone cvrkutati. U daljini druga uzvrati na njezin zov.
Glas joj je tih. Nikad nisam traila da me saalijeva. Postavio si pitanje. Dala
sam ti odgovor odvrati mi.
Puna si samosaaljenja, zar ne?
Nije tako.
Vjena rtva. Nemam razumijevanja. Djevojka nema pojma to je loa srea.
Ne prosike. Gura tap za pecanje u moje ruke. Uzmi ga otrese se.
Otkopava jaknu i lice joj se izoblii zbog hladnoe koja je prome. Isputa jaknu na
tlo pokraj mene. Ostavljam je da lei ondje. Ne govorim nita. Idem unutra.
Potom proe pokraj mrtve ribe ije oi pilje u nju s prijezirom jer je dopustila da
umre.
Nije se udaljila ni pet-est metara kad sam viknuo za njom: to je s
otkupninom?
to s njom? otrese se. Stoji u sjeni velikog drveta ruku na bokovima. Kosa
vijori oko nje na hladnom listopadskom zraku.
Bi li tvoj otac platio otkupninu? upitam. Ako je mrzi toliko koliko me ona eli
uvjeriti, ne bi platio ni novia za njezin povratak.
Razmilja o tomu. Znam da je tako. To je vraki teko pitanje. Ako njezin otac ne
bi platio otkupninu, bila bi mrtva.
ini se da nikad neemo doznati odgovori i ode. ujem kako joj noge drobe
lie na tlu. U daljini ujem kripanje mreastih vrata dok ih otvara. Potom zaujem
kako ih zatvara uz tresak. Znam da sam ostao sam.

100

GABE
PRIJE

ozim se najsavrenijom ulicom omeenom stablima. Kronje crvenog javora i

ute jasike nadvijaju se nad uskom ulicom, a njihovo lie sipi poput kie.
Prerano je za makare koje obilaze kue, maleni vragolani bit e u koli jo sat ili
dva. Ali kue vrijedne milijune dolara ekaju na njih, skrivene iza besprijekorno
oblikovana pejzaa i travnjaka za koje vam je potrebna kosilica na kojoj se moete
voziti i sjediti... iako se nitko tko tu ivi ne bi usudio sam kositi vlastiti travnjak. Sve
su okiene balama sijena i stabljikama kukuruza te savreno okruglim bundevama s
besprijekornim peteljkama.
Potar se pribliava potanskom sanduiu Dennettovih upravo u trenutku kad se
autom penjem na njihov stranji prilaz. Parkiram svoju staru kramu pokraj limuzine
gospode Dennett i maem u pozdrav, kao da tu ivim. Hodam do potanskog
sanduia od cigle, koji je prostraniji od mojega WC-a.
Dobar dan pozdravim i ispruim ruku traei dananju postu.
Dobar dan odgovori on dajui mi sveanj omotnica u ruke.
Hladno je vani, I sivo. Oduvijek je tako, svake Noi vjetica koje se mogu sjetiti.
Sivi se oblaci sputaju ne povrinu tla sve dok ovjek vie ne uspijeva razlikovati
zemlju i nebo. Stavljam potu pod ruku, a ruke guram u depove dok hodam
prilazom.
Gospoa Dennett energino otvara vrata svaki put kada doem. ini to s poletom,
lice joj je okupano entuzijazmom sve dok me ne ugleda. Osmjeh tada nestaje.
Njezine ozarene oi nestaju. Ponekad uzdahne.
Ne uzimam to osobno.
Oh kae detektive.
Svaki put kad zauje zvono uvjerena je kako je to Mia.
Nosi pregau boje senfa preko kompleta za jogu.
Kuhate? upitam, pokuavajui se ne uguiti mirisima. Ili kuha ili se omanja
ivotinja uvukla u podrum i krepala.
Pokuavam. Ve se udaljava od mene, ostavljajui ulazna vrata otvorenima.
Nervozno se smije dok je slijedim u kuhinju. Lazanje objanjava mi dok ree na
101

krike gromadu mozzarelle. Jeste li ikad prije spravljali lazanje?

Specijaliziran sam za zamrznute pizze odgovorim, stavljajui potu na
kuhinjski otok. Htio sam vas potedjeti hodanja.
Oh, hvala vam odgovori, sputajui rezalicu za sir i poseui za pismom
osiguravajue kue. Luta uokolo u potrazi za otvaraem za pisma, dok na tednjaku
talijanska kobasica poinje gorjeti.
Znam poneto o lazanjama. Gledao sam majku kako ih spravlja milijun puta dok
sam bio klinac. Spoticala bi se o mene u naoj minijaturnoj kuhinji dok sam je ja
opsjedao: Jesu li ve gotove? Jesu li ve gotove? igrajui se svojim autiima na
kuhinjskom podu.
Pronalazim drvenu kuhau u ladici i promijeam. to sam ono?... zapita ona
odsutno pri povratku u kuhinju. Oh, detektive, ne morate kae mi, ali ja
odgovaram kako mi ne smeta. Sputam kuhau pokraj tave. Ona razvrstava potu.
Jeste li ikad vidjeli toliko smea? upita me. Katalozi, rauni. Svi ele na
novac. Jeste li ikad uope uli za uzima omotnicu kako bi poblie pogledala ime
dobrotvorne organizacije Mowat-Wilsonov sindrom?
Mowat-Wilsonov sindrom ponovim. Ne, mislim da nisam.
Mowat-Wilsonov sindrom ponovi ona stavljajui omotnicu na snop ostalih
omotnica koje e s vremenom nai put u otmjeni zidni organizator za potu. Bio sam
siguran da e Mowat-Wilsonov sindrom ii u recikliranje, ali izgleda da e moda
ipak dobili ek. Mora da je sudac Dennett napravio neto posebno ako je zavrijedio
lazanje nastavim. Moja majka stalno sprema lazanje. Nema nita posebnog u tomu.
Ali za nekoga poput Eve Dennett, domae, skuhano jelo je pretpostavljam rijetka
poslastica. Naravno, ovisno o tomu hoe li sretnik preivjeti to jelo. Sudei po
onomu to sam vidio, drago mi je to nisam pozvan ostati na ruku. Strunjak sam za
stereotipe i siguran sam kako umjenost u kuhinji nije jedan od talenata gospode
Dennett. Vjerojatno je nauila jedan recept s piletinom i postoje dobre anse da zna
zakuhati vodu. Ali to je sve.
Nisu za Jamesa odgovori gospoa Dennett pomiui se iza mene do tednjaka.
Rukav njezinoga crnoga gornjeg dijela kompleta dodiruje moja lea u prolazu.
Siguran sam da nije ni primijetila. Ali ja jesam. Jo uvijek ga osjeam, sekundama
nakon to je prolo. ena baca brdo luka na tavu. Luk cvri.
Znam da je Miji roendan.
Gospoo Dennett? upitam.
Neu to uiniti kune se, potpuno zaokupljena kuhanjem zagorjela mesa,
potpuni preokret za nekoga koga do prije dvije sekunde nije bila briga. Neu
plakati.
Tada primjeujem balone, mnotvo balona posvuda po kui, svi u bojama limeta
zelene i purpurnocrvene. Oito neije omiljene boje.
102

 To je za nju kae. Mia voli lazanje. I bilo kakvu tjesteninu. Ona je jedina za
koju sam znala da e uvijek pojesti ono to skuham. Nije da oekujem da e se
pojaviti. Svjesna sam kako se to nee dogoditi. Ali moglo bi... Doputa da joj glas
odluta. Vidim kako joj se ramena tresu i gledam kako talijanske kobasice upijaju
njezine suze. Mogla bi rei da je kriv luk, ali ne ini to. Ne piljim. Gubim se u
mozzarelli. Ona uzima eanj enjaka i poinje ga lupati dlanom. Nisam bio
svjestan da je gospoa Dennett sposobna za takvo to. ini se kako to ima
izvanredno terapeutsko djelovanje. Baca enjak u tavu, a potom iz ormaria izvlai
staklenke zaina bosiljak, komora, sol i papar i uz tresak ih stavlja ne granitnu
radnu povrinu. Akrilna soljenka promauje rub radne povrine i pada na parketni
pod. Nije se razbila, ali sol se prosula. Zurimo u skup bijelih kristala na podu,
dijelei istu misao: nesrea. Je li sedam godina nesree? Ne znam. U svakom sluaju
ustrajem: Lijevo rame.
Jeste li sigurni da nije desno? upita ona. U njezinu je glasu panika, kao da
mala nezgoda sa soli moe uistinu odrediti hoe li se Mia vratiti kui ili nee.
Lijevo odgovorim, znajui da sam u pravu, ali potom nastavljam kako bih je
umirio: No, dovraga, zato ne baciti malo preko oba. Time ste pokrili sve
mogunosti.
Ona to i ini, a potom brie ruke o prednji dio pregae. Saginjem se kako bih
dohvatio soljenku, a ona se sputa pokupiti ostatke soli u dlanove. Sve se dogaa
istodobno i prije negoli smo svjesni toga, nae se glave sudare. Ona pritie dlan o
mjesto udarca. Nesvjesno poseem prema njoj. Pitam je li dobro, a potom se
ispriavam. Uspravljamo se na noge i prvi se put gospoa Dennett poinje smijati.
Moj Boe, prekrasna je, iako je njezin smijeh nervozan, kao da bi se svakoga
trenutka mogla rasplakati. Neko sam izlazio s djevojkom koja je bila bipolarna.
Jednoga trenutka manino raspoloena, toliko da je htjela pokoriti svijet, a toliko
depresivna sljedeega trenutka, da je jedva ustajala iz kreveta.
Pitam se je li sudac Dennett ijednom samo jednom otkad se sve ovo dogodilo
stavio ruke oko nje i rekao joj kako e sve biti u redu.
Kad se smirila, govorim joj: Moete li zamisliti da Mia doe doma? Veeras. Da
se samo pojavi na vratima i da ne bude niega.
Odmahuje glavom. Ne moe to zamisliti.
Zato ste postali detektiv? upita me.
Nema niega uzvienog u tomu. Gotovo je posramljujue. Dodijeljen mi je taj
poloaj jer sam, navodno, bio dobar policajac. Ali, postao sam dobar policajac jer
sam na koledu imao prijatelja koji se uputio na akademiju. Kako nisam imao nita
pametnije u planu, slijedio sam ga.
Ali volite svoj posao?
Volim svoj posao.
103

 Nije li depresivan? Nekad jedva mogu gledati veernje vijesti.

Ima loih dana odgovorim, ali onda nastavim nabrajati dobre stvari, koliko
god ih se uspijevam sjetiti. Zatvaranje kuhinje metamfetamina. Pronalaenje
izgubljenog psa. Hvatanje klinca koji je u kolu doao s depnim noem. Pronalazak
Mije zavravam s nabrajanjem i iako to ne izgovaram naglas, pomislim: kad bih
uspio pronai Miju i dovesti je doma, kad bih mogao probuditi gospodu Dennett iz
ove uasne none more u kojoj je zarobljena, tada bi se sve isplatilo. To bi ponitilo
sve otvorene, nerijeene sluajeve, sve strahote koje se svakodnevno dogaaju u
naem svijetu.
Ona se vraa svojim lazanjama. Govorim joj da sam joj htio postaviti nekoliko
pitanja o Miji. Gledam kako slae slojeve tjestenine, sira i mesa u posudu dok
razgovaramo o djevojci ije se fotografije kao arolijom pojavljuju, sve vie i vie
svaki idui put kad uem kroz vrata.
Mia prvoga dana kole, smijei se iako joj nedostaje pola zubi.
Mia s ogromnom vorugom na elu.
Mia s kolutima za plivanje na rukama i goljavim nogama koje vise iz
jednodijelnog kostima.
Mia koja se sprema za maturalnu zabavu.
Prije dva tjedna ovjek bi mogao pomisliti kako Grace Dennett nema mladu
sestru. Sada se ini kako je ona sveprisutna u ovom domu.

104

COLIN
PRIJE

mam tu prednost da moj sat pokazuje i datum. Bez njega bismo oboje bili
izgubljeni.
Nije to prva stvar koju inim ujutro. Ne razgovara sa mnom ve due od dvadeset
etiri sata. Ljuta je jer sam zabadao nos, ali je jo vie ljuta jer je progovorila. Ne eli
da znam ni najmanju sitnicu o njoj, ali znam dovoljno.
ekam dok ne pojedemo doruak. ekam do iza ruka. Doputam joj da se ljuti.
Povlai se snudeno po brvnari i saalijeva samu sebe. Duri se. Ne pada joj na pamet
kako postoji milijun mjesta gdje bih radije bio nego tu, ali to je njezina nesrea i
samo njezina. Ili barem tako misli.
Nisam tip za velike rijei. ekam dok ne zavri s pranjem posuda od ruka. Dok
brie ruke o frotirski runik, vie-manje to bacam na radnu povrinu pokraj nje.
Za tebe.
Pogleda biljenicu na radnoj povrini. Blok za crtanje. I deset tehnikih olovaka.
To su svi grafitni uloci koje imamo. Nemoj ih sve odjednom potroiti.
to je ovo? upita glupavo. Zna ona to je to.
Neto da ti bre prolazi vrijeme.
Ali... zapoinje. Ne zavrava odmah. Uzima biljenicu u ruke i prelazi prstima
preko korice. Lista prazne stranice. Ali... zamuckuje. Ne zna to bi rekla. Volio
bih da ne kae nita. Ne moramo si nita rei. Ali... zato?
No je vjetica odgovorim u nedostatku boljeg razloga.
No vjetica promrmlja tiho. Zna da nije samo to. Ne napuni dvadeset pet
ba svaki dan. Kako si znao?
Otkrivam joj svoju tajnu, minijaturnu znamenku 31 na satu koji sam ukrao nekom
blesanu.
Kako si znao da mi je roendan?
Vrijeme provedeno na internetu prije negoli sam je oteo bio bi iskren odgovor. Ali
ne elim joj to rei. Ne mora znati da sam je pratio danima prije same otmice, kako
sam je slijedio na posao i s njega, gledao je kroz prozor njezine spavae sobe.
Istraivanje.
105

 Istraivanje.
Ne zahvaljuje mi. Rijei poput molim, hvala ti, ao mi je znakovi su primirja, a
nas dvoje jo nismo doli do te toke. Moda nikad neemo ni doi. Dri biljenicu
blizu sebe. Ne znam zato sam to uinio. Bilo mi je muno gledati je kako zuri kroz
prokleti prozor, pa sam potroio pet dolara na papir i olovke i ini se da joj je to
vrhunac dana. Ne prodaju blokove za crtanje u lokalnoj trgovini, pa sam morao
voziti sve do Grand Maraisa, do neke knjiare, dok je ona ostala svezana za
umivaonik.

106

EVE
PRIJE

laniram njezinu roendansku zabavu, za svaki sluaj. Pozivam Jamesa i Grace te

rodbinu s Jamesove strane: njegove roditelje i brau s njihovim suprugama i
djecom. Odlazim u trgovaki centar i kupujem darove za koje znam da bi ih
oboavala: odjeu uglavnom, one seljake bluze kakve oboava, demper s
naboranim okovratnikom i glomazni nakit kakav djevojke nose ovih dana. Sada kad
je Mijina pria bila na TV vijestima, jedva mogu napustiti kuu a da me ne
zaustavljaju i zapitkuju. U supermarketu, ene zure. apuu mi iza lea. Stranci su
bolji od prijatelja i susjeda, onih koji ele razgovarati o tomu. Ne mogu priati o
Miji a da se ne rasplaem. urim preko parkiralita kako bih izbjegla novinarske
kombije koji su nas poeli uhoditi. U trgovakom centru prodavaica gleda moju
kreditnu karticu i pita ima li prezime Dennett ikakve veze s djevojkom s televizije.
Laem, glumei da nemam pojma o emu govori jer joj ne mogu objanjavati a da se
potpuno ne raspadnem.
Zamatam darove u slavljeniki papir, slaem ih i ukraavam velikom crvenom
manom. Peem tri posude lazanja i kupujem truce talijanskoga kruha kako bih
spravila kruh s enjakom. Spravljam salatu i odlazim po tortu koju sam naruila u
slastiarnici, tortu s glazurom od okoladne kreme i maslaca, Mijinu omiljenu.
Kupujem dvadeset pet balona u supermarketu i razbacujem ih po kui. Vjeam
zloglasni natpis Sretan roendan koji stavljamo otkad su cure bile djeca i na CD
playeru putam laganu jazz-glazbu.
Nitko se ne pojavljuje. Grace tvrdi kako ima spoj sa sinom jednog od partnera, ali
joj ne vjerujem. Iako to nikad ne bi priznala, ovih je dana kao na iglama, znajui da
je ono za to se zaklela da je puki trik kojim Mia eli privui pozornost vrlo
vjerojatno puno vie. Ali Grace kao Grace, radije e se potpuno distancirati od
situacije nego priznati pravo stanje stvari. Pokuava biti oputena, kao da je Mijina
situacija ne dira, ali osjetim po zvuku njezina glasa dok razgovaramo, kad izgovori
Mijino ime i dopusti mu da se zadri tamo djeli due, cijenei ga i uivajui u
njemu da je uistinu mui sestrin nestanak.
James tvrdi da ne mogu planirati zabavu kad slavljenica nije tu. I tako je, bez
107

mojeg znanja, nazvao roditelje, Briana i Martyja i rekao im kako je cijela stvar farsa
te da zapravo nema zabave. Ali nije to rekao i meni, barem ne do osam sati, kad je
konano doao s posla i zapitao: Zato je tu tako puno lazanja, dovraga? zurei u
prizor na kuhinjskom otoku.
Zbog zabave naivno sam odgovorila. Moda samo kasne.
Nema nikakve zabave, Eve uzvratio je.
Slae si pie prije spavanja, kao i uvijek, ali prije negoli e se povui u svoj ured,
odjednom se zaustavi i pogleda me. Rijetko to ini, rijetko me gleda. Izraz njegova
lica ne ostavlja mjesta sumnji: tuga u oima, naborana koa, ukoena usta. uje se i
u boji njegova glasa, u tajnovitu, staloenu govoru.
Sjea li se Mijina estog roendana? upita. Sjeam se. Danas sam sjela i
pregledala sve fotografije, sve te roendanske zabave koje su dole i prole u tren
oka.
Ono to me iznenauje jest da se James sjea.
Kimam glavom. Da odgovorim. Te je godine Mia htjela psa, Tonije,
tibetanskog mastifa, vjernog psa uvara koji ima mnogo guste dlake to se linja i koji
u pravilu tei vie od etrdeset pet kilograma. Nee dobiti psa. James je to jasno
rekao. Ni za taj roendan ni za neki drugi, nikada. Mia je odgovorila suzama i
histerijom, a James, koji bi inae ignorirao takav ispad, potroio je bogatstvo na
plianoga tibetanskog mastifa, kojeg su morali posebno naruiti iz trgovine
igrakama u New Yorku.
Mislim da je nikad nisam vidio tako sretnu nastavi, prisjeajui se kako su se
Mijine male ruke omotale oko 90 centimetarske pliane igrake, spajajui se u lokot
na drugom kraju, a ja poinjem shvaati: zabrinut je. Prvi put James je zabrinut za
nae dijete.
Jo ima tog psa podsjetim ga. Gore je. U njezinoj sobi kaem, a on odvrati
da zna.
Jo je mogu vidjeti priznaje. Jo mogu vidjeti njezinu ushienost kad sam
uao u sobu s tim psom, skrivenim iza leda.
Oboavala ga je uzvratim, na to se on povue u svoj ured i sveano zatvori
vrata.
Potpuno sam zaboravila kupiti slatkie za No vjetica za djecu iz susjedstva.
Zvono na vratima zvoni, a ja, u glupoj nadi da u ugledati rodbinu, svaki put irom
otvaram vrata. Ispoetka sam luakinja koja dijeli sitni iz kasice prasice, ali do kraja
veeri reem roendansku tortu i dijelim je. Roditelji koje me ne poznaju udno me
gledaju, a oni koji me poznaju aste me pogledima punim saaljenja.
Ima li kakvih vijesti? upita susjeda Rosemary Southerland koja obilazi kue
sa svojim majunim unucima, premalenim da bi sami pozvonili.
Nikakvih vijesti odgovorim sa suzama u oima.
Molimo se za vas nastavi, pomaui Winnie Poohu i Tigru da se spuste niz
108

stubu na ulaznim vratima.

Hvala vam odvratim, ali ono to mi u stvari prolazi kroz glavu je: Velike
koristi od toga.

109

COLIN
PRIJE

ovorim joj da smije ii van. Prvi je to put kako joj doputam da sama ide van.
Budi negdje gdje te mogu vidjeti govorim joj. Pokrivam prozore plastinom
folijom pripremajui se za zimu. Cijeli se dan bavim time. Juer sam zabrtvio sve
pukotine na prozorima i vratima. Dan prije izolirao sam cijevi. Upitala me zato to
radim, a ja sam je pogledao kao da je retardirana. Kako ne bi pukle odgovorio
sam. Nije da elim tu provesti zimu. Meutim, dok ne smislim neto bolje, nemamo
ba prevelikog izbora.
Zaustavlja se pred vratima. Dri blok za crtanje u ruci. Ti ne ide?
Velika si djevojka kaem.
Izlazi van i sjeda priblino na polovici stuba. Gledam je kroz prozor. Bolje bi joj
bilo da ne izaziva sreu.
Prethodne je noi snijeilo, samo malo. Tlo je pokriveno smeim iglicama borova
i gljivama, ali uskoro e i one umrijeti. Na jezeru se poinju formirati ledene plohe.
Ne previe. Do podneva e se otopiti. Znak da e zima biti tu vrlo skoro.
isti snijeg sa stuba, sjeda i namjeta blok za crtanje u krilu. Juer smo izali
skupa i sjedili pokraj jezera. Ja sam lovio pastrve dok je ona crtala drvee, desetak
komada s nepravilnim crtama koje se probijaju iz tla.
Ne znam koliko je dugo promatram kroz prozor. Nije toliko stvar u tomu da
mislim kako e pobjei sad je ve dovoljno pametna da ne pokuava ali, svejedno
je gledam. Gledam kako joj koa poprima crvenu boju zbog hladnoe. Nain na koji
joj povjetarac mrsi kosu. Stavlja je iza uha, nadajui se kako e tamo i ostati, ali to se
ne dogaa. Neke stvari jednostavno nije mogue kontrolirati. Gledam kako joj ruke
prelaze preko stranice. Brzo. S jednostavnou. Ona papirom i olovkom barata
jednako kao ja pitoljem: ima kontrolu, glavna je. To je jedini trenutak kad je
apsolutno sigurna oko bilo ega u vezi sebe. Upravo me ta samouvjerenost dri
zalijepljenim za prozor, na oprezu, ali takoer i hipnotiziranim. Zamiljam njezino
lice, koje ne mogu vidjeti jer mi je okrenuta leima. Nije nimalo oku neugodna.
Otvaram vrata i izlazim. Buno ih zatvaram, na to se ona strese, okreui se kako
bi vidjela to, dovraga, elim. Na papiru pred njom je jezero, preko ije povrine
110

klize valovi tijekom vjetrovita dana. aica gusaka smjestila se na tankom komadu
leda.
Pokuava se pretvarati da ja nisam tamo, ali svjestan sam kako joj moja prisutnost
onemoguuje da radi bilo to osim da die.
Gdje si to nauila? upitam. Gledam vanjsku stranu prozora i vrata traei
pukotine.
Nauila to? uzvrati pitanjem. Stavlja ruku na crte kako ga ne bih mogao
vidjeti.
Prestajem raditi. Klizati se na ledu otresam se sarkastino. Zna o emu
govorim, dovraga.
Nauila sam samu sebe.
Tek tako?
Valjda.
Zato?
Zato ne?
Nastavlja mi priati kako ipak postoji dvoje ljudi kojima moe zahvaliti za svoj
umjetniki talent: nekoj uiteljici u osnovnoj koli i Bobu Rossu. Ne znam tko je
Bob Ross pa mi objanjava. Pria kako je obiavala postaviti tafelaj i boje pred
televizori onda slikati s njim. Sestra bi joj govorila da malo ivi. Nazivala bi je
gubitnicom. Njezina se majka pretvarala da ne uje. Pria kako je poela crtati vrlo
rano, im je bila dovoljno stara da se sakrije u svoju sobu sa slikovnicom i bojicama.
Nije loe odvratim. Ali ne gledam ni nju ni crte. Struem staro brtvilo s
prozora. Pada na platformu, pokraj mojih nogu, komadii bijelog brtvila koji se
skupljaju na tlu.
Kako zna? upita. Nisi ni pogledao.
Pogledao sam.
Nisi odgovori. Prepoznajem ravnodunost kad je vidim. ivim s njom cio
ivot.
Uzdahnem i promrmljam neku psovku ispod glasa. Njezine ruke jo uvijek
pokrivaju sliku. to je onda?
O emu, dovraga, pria?
to je na slici?
Prestajem s poslom i pogledavam prema guskama. Jedna po jedna odlaze. To
odgovorim, a ona prestaje. Prelazim na drugi prozor.
Zato si uinio ovo? upita, podiui biljenicu.
Prestajem s poslom dovoljno dugo kako bih pogledao. Bacam se na brtvilo s
odreenom brutalnou i znam to ona misli: Bolje brtvilo nego ja.
Zato postavlja toliko jebenih pitanja? zareim, a ona uuti. Poinje skicirati
nebo, niske stratus oblake koji lebde tik nad tlom. U jednom trenutku nastavljam:
111

Zato da ne moram stalno paziti na tebe. Zato da bi uutjela i pustila me na miru.

Oh uzvrati. Ustaje i odlazi unutra.
Ali to nije u potpunosti tono.
Da sam htio da me ostavi na miru, kupio bih jo ueta i vezao je za umivaonik.
Da sam htio da uuti, iskoristio bih izolir traku na njoj.
Ali da sam se htio iskupiti, kupio bih joj taj blok za crtanje.
*
Tijekom mojega odrastanja, bilo tko je mogao pogoditi da u zavriti ovako.
Neprestano sam upadao u nevolje. Tunjave s vrnjacima, drskost prema odraslima,
markiranje u koli i pad razreda. Srednjokolski je savjetnik predloio mami da me
odvede psihijatru. Psihijatrica je rekla da imam problem s kontrolom bijesa. Mama
joj je odgovorila kako bi i ona isto bila bijesna da je prola sve to sam ja proao.
Tata nas je napustio kad sam imao est. Ostao je dovoljno dugo kako bih ga se
sjeao, ali ne i dovoljno dugo da bi se brinuo za mamu i mene. Sjeam se svaa, i to
ne samo vikanja nego i meusobnog udaranja i bacanja stvari. Zvuk razbijenog
stakla dok sam se nou pretvarao da spavam. Lupanje vratima i proste rijei koje su
urlali iz svega glasa. Sjeam se praznih pivskih boca i epova koji su se pojavljivali
u njegovim depovima dugo nakon to je navodno prestao piti.
U koli sam upadao u tunjave. Poslao sam nastavnika matematike k vragu jer mi
je rekao da od mene nikad nee biti nita. Rekao sam srednjokolskoj profesorici
biologije da se jebe jer je mislila da mi moe pomoi poloiti njezin predmet.
Nisam htio da itko dri do mene.
Na sadanji sam ivot naletio sluajno. Prao sam sue u nekom pretencioznom
restoranu u gradu. Na rukama sam imao prljavtinu ostataka tuih objeda, a vrua mi
je voda pekla ruke dok sam slagao iste tanjure, nakon to bih ih skinuo s trake za
pranje posua. Prsti su mi znali gorjeti, a glava bi mi bila oroena znojem. Sve to za
minimalnu nadnicu i dio konobarskih napojnica. Pitao sam bih li mogao dobiti neke
dodatne sate. Priznao sam da sam kratak s novcem. ef mi je odgovorio: Nismo li
svi. Posao nije iao dobro, ali znao je mjesto gdje mogu dobiti zajam. Ne u banci.
Mislio sam da e biti u redu. Pozajmit u samo malo i vratiti kad idui put dobijem
plau, ali nije ispalo tako. Nisam mogao vratiti ak ni kamate. Dogovorili smo se.
Nekakva velika zvjerka dugovala je deset puta vie od mene. Ako ga uspijem
natjerati da plati, bit emo kvit. I tako sam se pojavio pred njegovom kuom u
Streetervilleu, svezao njegovu enu i ker za njihove antikne stolice u blagovaonici i
promatrao kako, dok sam mu eni uz sljepoonicu drao posueni pitolj, izvlai
ukave dolarske novanice iz obiteljskog sefa skrivenog iza reprodukcije
Monetovih Lopoa.
Upao sam.
Nekoliko tjedana kasnije pronaao me Dalmar. Nikad prije nisam upoznao
112

Dalmara. Sjedio sam u baru i gledao svoja posla kad je on dolutao. Bio sam novi
igra na sceni, njihova igraka. inilo se kako svatko ima neto ime me dri u aci.
I tako, kad je Dalmar ustvrdio da mu je neki tip ukrao neke stvari, nisam imao izbora
nego otii po njih. Dobro sam plaen za tu uslugu. Mogao sam platiti stanarinu,
pobrinuti se za mamu, jesti.
Ali, sa svakim dolarom koji bih zaradio dolazila je i spoznaja da pripadam
nekomu drugomu, da nisam svoj gazda.
Svakoga dana odlazi malo dalje od brvnare. Jednoga dana odlazi do dna stuba.
Drugoga njezine noge dotiu travu. Danas je otila u prainu, znajui kako je sve
vrijeme promatram s prozora. Sjedi na hladnom, tvrdom tlu, a tijelo joj trne dok crta.
Zamiljam hladani zrak kako je obavija, inei njezine prste ukoenima. Ne mogu
vidjeti to crta, ali mogu zamisliti: koru i grane, sve to je ostalo od drvea sad kad je
lie u potpunosti nestalo. Crta stablo za stablom. Ne trati ni centimetra dragocjenog
papira.
Zatvara biljenicu i poinje hodati prema jezeru, gdje sjeda na obalu, sama.
Gledam kako je pronala kamenje i pokuava ga baciti tako da se odbija po povrini
jezera. Meutim, ne ide joj i ono tone. Doputa nogama da je vode niz obalu jezera.
Ne predaleko. Tri-etiri metra, do mjesta na kojem prije nije bila.
Nije stvar u tomu da mislim kako e otii. Stvar je u tomu da odjednom ne elim
biti sam u brvnari. Okree se na zvuk ukanja lia iza sebe. Gazim tekim korakom
prema jezeru ruku uguranih u depove traperica i vrata zarivena u ovratnik jakne.
Provjerava me? upita bez ikakvih emocija prije nego to sam doao do nje.
Zaustavljam se pokraj nje. Trebam li?
Stojimo jedno pokraj drugoga bez rijei. Moja jakna dotie njezinu ruku pa se ona
odmie. Razmiljam bi li mogla ovjekovjeiti ovo. Ovu scenu. U svojemu bloku za
crtanje. Oblik plavog jezera i lie razasuto po tlu. umu zelenih borova i zimzeleno
drvee. Ogromno nebo. Bi li ikako mogla uhvatiti vjetar koji iba ono to je ostalo
od stabala? Bi li mogla nacrtati hladan zrak koji nagriza nae ruke i ui dok ne ponu
peckati?
Poinjem se udaljavati. eli etati, zar ne? upitam je nakon to me nije
krenula slijediti. eli. Idemo onda naredim, iako se sve vrijeme drim dva koraka
ispred nje. Izmeu nas nema nieg osim tiine.
Ne znam koliko je veliko jezero. Znam da je veliko. Ne znam koliko je duboko u
najdubljoj toki. Ne znam ni kako se zove. Obala je nepravilna, sa stjenovitim
izboinama koje se nadvijaju nad vodom. Zimzeleno drvee protee se do same
obale. Nema ala. Stabla okruuju rub jezera, gusto zbijena, borei se jedno s drugim
za pogled.
Lie se drobi pod naim nogama poput stiropora. Ona se bori kako bi odrala
113

ravnoteu na neravnu tlu. Ne ekam je. Hodamo dugo, sve dok vie ne moemo
vidjeti brvnaru meu drveem. Siguran sam da je noge bole u tim smijenim
cipelama, istim onima koje je nosila kad smo otili. minkerske cipele za posao.
Meutim, hladan zrak i vjeba joj gode. Neto drukije od uobiajenog sjedenja u
brvnari i samosaalijevanja.
Pita me neto, ali ne ujem je. ekam da me sustigne. to? upitam otro.
Nisam tip za besmisleno avrljanje.
Ima li brae?
Ne.
Sestre?
Mora li ba stalno govoriti? upitam.
Prolazi pokraj mene i preuzima vodstvo. Mora li ba uvijek biti tako
neugodan? odgovori protupitanjem. Ne govorim nita. To je sutina naih
razgovora.
Sljedeeg je dana ponovno vani, besciljno luta posjedom. Nije toliko glupa da ode
nekamo gdje je ne mogu vidjeti. Ne jo, jer zna kako bi time izgubila ovu povlasticu.
Boji se nepoznatog. Moda Dalmara, moda onoga to bih joj ja uinio kad bi
pokuala pobjei. Strah je ono to je dri unutar moga vidokruga. Mogla bi pokuati
pobjei, ali nema kamo.
Pitolj je kod nje. Mogla bi me ustrijeliti. Meutim, morala bi prokljuviti kako se
koristi ta prokleta stvar. to se nje tie, u njezinu je interesu da me zadri, zbog toga
ako ni zbog ega drugoga.
Kako god, otkad je pitolj kod nje, barem ne moram vie sluati kvocanje. Za
sada je zadovoljna. Smije izlaziti i smrzavati se. Smije po cijele dane crtati tko zna
to.
Vraa se prije nego to sam oekivao. U njezinim je rukama prljava maketina.
Nije da mrzim make. Stvar je u tome da smo kratki s hranom. Ni grijanje nije
sjajno. U brvnari nema dovoljno mjesta ni za nas dvoje, a kamoli za jo jedno. A ja
nisam raspoloen za dijeljenje.
Njezine oi moljakaju.
Ako jo jednom vidim tu maku u brvnari zaprijetim upucat u je.
Nisam raspoloen za izigravanje milosrdnog Samarijanca.

114

GABE
PRIJE

akon ekanja koje se inilo kao vjenost a u stvarnosti je prolo priblino tri
tjedna konano smo dobili dobru dojavu: Indijka koja ivi u neboderu na
Kenmoreu sigurna je kako je na Gospodin Nepoznati njezin susjed. Navodno je bila
izvan grada neko vrijeme i ovo je prvi put kako je vidjela njegovo lice na televiziji.
Stoga uzimani pojaanje i kreem prema centru ponovno. Neboder se nalazi u
Uptownu, to nije najbolji dio grada, ali nije ni najgori. Daleko od toga. Radi se o
kombinaciji ljudi koji nisu dovoljno imuni kako bi si priutili otmjenije etvrti
poput Lakeviewa ili Lincoln Parka i eklektinoj mjeavini mukaraca i ena koji su
tek doli u Ameriku. Vrlo je raznolik. Etniki restorani omeuju ulice, i to ne samo
kineski i meksiki; tu su i marokanski, vijetnamski i etiopski lokali. Bez obzira na
svoju raznolikost, gotovo polovica populacije Uptowna je bjelaka. Nou je relativno
sigurno etati tim ulicama. Uptown je poznat po svojem nonom ivotu u vidu
povijesnih kazalita i barova. Mnoga su vrlo poznata imena dolazila u Uptown kako
bi nastupala za obine ljude poput mene.
Pronalazim zgradu i parkiram se uz ve parkiran automobil: zadnje to elim je
donirati ijedan novi gradu Chicagu kako bih parkirao auto. Korpulentna policajaka
i ja ulazimo unutra i dizalom dolazimo do stana. Naravno, stan je zakljuan i iznutra
nema nikakva odgovora. Stoga molimo stanodavca da nas pusti unutra. Radi se o
starici koja se vue za nama i odbija nam posuditi klju. Ovih se dana nikomu ne
moe vjerovati tvrdi. Kae nam kako je stan iznajmljen eni imena Celeste
Monfredo. Morala je provjeriti u svojoj evidenciji. Ne zna nita o eni osim da
najamninu plaa na vrijeme.
Naravno, stan bi mogao biti u podnajmu.
Kako bismo to mogli doznati? upitam.
Starica slijee ramenima. Nikako. Stanari moraju ili dati svoje stanove u
podnajam ili platiti za prekid ugovora o najmu.
Nema nikakve papirologije? Ja s druge strane ne mogu dobiti ni lijek u
ljekarni a da ne potpiem da se odriem polovice tijela.
Ja ne biljeim nita. Stanari su jo uvijek duni plaati stanarinu. Ako se neto
115

dogodi, to je njihov problem, ne moj.

Uzimam klju iz njezinih ruku i otkljuavam. Stanodavka se gura u stan pokraj
mene i Korpulentne. Nekoliko joj puta moram ponoviti da ne dira nita.
Nisam siguran to mi prvo upada u oi: prevrnuta svjetiljka, svjetla upaljena usred
dana ili sadraj enske torbice razasut po podu. Poseem u dep, vadim par gumenih
rukavica i poinjem prebirati po stanu. Na kuhinjskoj radnoj povrini je snop pote,
skriven ispod knjige koja je odavno trebala biti vraena u knjinicu. Provjeravam
adresu na naljepnicama, svako je pismo poslano Michaelu Collinsu na potanski
sandui u gradu. Korpulentna navlai rukavice i uzima torbicu. Kopa po njoj i
nalazi novanik, a u njemu vozaku dozvolu. Mia Dennett izgovori glasno, iako
smo, naravno, oboje znali to e pisati.
elim telefonske ispise naredim. I otiske prstiju. Takoer, moramo
proeljati zgradu. Svaki stan. Imate li sigurnosne kamere? upitam stanodavku.
Odgovori da imaju. Trebam sve to imate od 1. listopada nadalje.
Pregledavam zid: beton. Nitko ne bi uo nita od onog to se moda odvijalo u
ovoj sobi.

116

COLIN
PRIJE

eli znati koliko su mi platili za ovo. Postavlja previe glupih pitanja.

Nisu mi platili ni novia podsjetim je. Plaen sam po zavrenom
poslu.
Koliko su ti ponudili?
Ne tie te se odgovorim.
U kupaonici smo, od svih moguih mjesta. Ona ulazi, ja sam na izlasku. Ne
trudim se obavijestiti je da je voda ledeno hladna.
Zna li moj otac za ovo?
Ve sam ti rekao. Ne znam.
Plan je bio od njezina oca traiti otkupninu. Toliko znam. Ali nemam blagog
pojma to je Dalmar uinio nakon to se nisam pojavio s djevojkom.
Osjeam miris njezina jutarnjeg daha, a njezina je kosa labirint prljavoplave boje.
Zatvara vrata za mnom i ujem kako voda poinje tei. Pokuavam je ne
zamiljati kako skida odjeu i kako gazi u ledeno hladnu vodu.
Po izlasku sui kosu runikom. Ja sam u kuhinji i jedem granolu i mlijeko u
prahu. Ve sam zaboravio kakav okus ima prava hrana. Rairio sam po stolu svu
gotovinu i brojim koliko nam je jo ostalo. Ona gleda na novac. Nismo bankrotirali.
Ne jo. To je dobro.
Govori mi kako je oduvijek mislila da e neki nezadovoljni zatvorenik ustrijeliti
njezina oca na stubitu sudnice. U njezinu glasu ujem drukiju priu. Nije mislila
kako e se to dogoditi. Nadala se tomu.
Stoji u hodniku. Vidim da drhti, ali ne zanovijeta da joj je hladno. Ne ovaj put.
Bio je odvjetnik parniar prije negoli je postao sudac. Radio je na nekoliko
zdruenih tubi, vezano uz azbest. Nikad nije titio pozitivce. Ljudi su umirali od tih
uasnih stvari... mezotelioma, azbestoze..., a on je pokuavao velikim korporacijama
utedjeti dolar ili dva. Nikad nije razgovarao o poslu. Povjerljivost izmeu
odvjetnika i klijenta, govorio je, ali znam da mu se jednostavno nije dalo razgovarati.
Toka. Meutim, ja sam obiavala uuljati se u njegov ured nou, dok je spavao.
Ispoetka sam njukala u nadi da u dokazati da je nevjeran, ne bi li ga moja majka
117

moda ostavila. Bila sam klinka, trinaest-etrnaest. Nisam znala to je mezoteliom.

Ali, znala sam jako dobro itati. Iskaljavanje krvi, ubrzan rad srca, izrasline pod
koom. Gotovo polovica umrla je unutar godinu dana od dijagnoze. Nisi ak morao
ni raditi s azbestom kako bi bio izloen: ene i djeca umirali su jer su njihovi oevi
to donijeli doma na odjei.
to je uspjeniji postajao, to smo vie bih izloeni prijetnjama. Majka je
pronalazila pisma meu potom. Znali su gdje ivimo. Bilo je i telefonskih poziva.
Ljudi koji su se nadali da emo Grace, moja majka i ja umrijeti bolnom smru, poput
njihovih ena i djece... Potom je postao sudac. Lice mu je bilo u svim vijestima. Svi
ti novinski naslovi s njegovim imenom. Stalno je bio izloen uznemiravanju, ali
nakon nekog vremena prestao je obraati pozornost na te neosnovane prijetnje.
Dopustio je da mu to udari u glavu. Osjeao se vanim zbog toga. to je vie ljudi
naljutio, to je bolje radio svoj posao.
Nemam to za rei. Nisam dobar u ovakvim sranjima. Ne podnosim avrljanje, a
jo gore se nosim sa suosjeanjem. Stvarnost je da ne znam nita o gnjidi koja je
mislila da e u njegovu najboljem interesu biti prijetiti djetetu nekoga gada. Na taj se
nain obavlja ovaj posao. Tipovi poput mene ive u neznanju. Obavljamo zadatke a
da zapravo ne znamo zato. Zato kasnije ne moemo upirati prstom. Nije ni da bih
pokuao. Znam to bi mi se dogodilo kad bih to uinio. Dalmar mi je naredio da
ugrabim djevojku. Nisam pitao zato. Na taj nain, kad me policija uhvati i odvede u
sobu za ispitivanje, ne mogu odgovarati na njihova trik-pitanja. Ne znam tko je
angairao Dalmara. Ne znam to ele s djevojkom. Dalmar mi je rekao da je otmem.
I uinio sam to.
A onda sam se predomislio.
Podignem pogled sa svoje zdjele prema njoj. Njezine me oi mole da kaem
neto, neko veliko priznanje koje e joj sve objasniti. Koje e joj pomoi razumjeti
zato je ovdje. Zato ona, a ne njezina kuja od sestre. Zato ona, a ne drski sudac.
Oajniki eli odgovore na sva ta pitanja. Kako je mogue da se sve promijeni u tren
oka? Njezina obitelj. Njezin ivot. Njezino postojanje. Uzalud trai, mislei da ja
znam odgovor, mislei da joj neki probisvijet poput mene moe pomoi ugledati
svjetlo.
Pet somova izgovorim.
Molim? To nije ono to je oekivala uti.
Ustajem sa stolice koja sklizne po drvenom podu. Moji su koraci glasni. Ispirem
zdjelu vodom iz slavine. Isputam je u sudoper, na to se ona trzne. Okrenem se
prema njoj. Ponudili su mi pet somova.

118

EVE
PRIJE

oputam da mi dani prolaze uludo. esto je teko ustati iz kreveta, a kad

konano uspijem, prva pomisao mi je na Miju. Budim se jecajui usred noi,
no za no bez prestanka, trei u prizemlje kako ne bih probudila Jamesa. Bol me
progoni tijekom cijeloga dana. U supermarketu sam uvjerena da vidim Miju kako
kupuje u redu sa itaricama, zaustavljam se djeli trenutka prije nego to u
zagrljajem zdrobiti potpunu strankinju. Kasnije se, u autu, raspadam na komadie,
potpuno nesposobna napustiti parkiralite due od sata, gledajui kako majke s
djecom ulaze u trgovinu: dre se za ruke dok prelaze parkiralite, majke podiu
malenu djecu u pretinac kolica za kupovinu.
Tjednima gledam njezino lice i crte tog mukarca na televiziji. Meutim, sada se
u svijetu dogaaju vanije stvari. Valjda je to ujedno i blagoslov i prokletstvo.
Novinari su manje nametljivi ovih dana. Ne progone me na prilazu, ne slijede me
dok obavljam svakodnevne poslove. Uznemirujui telefonski pozivi i zahtjevi za
intervjuima su prestali; smijem razmaknuti zavjese a da me ne doeka prizor
mnotva reportera poredanih na ploniku ispred naega doma. Meutim, njihovo
povlaenje ujedno me i brine: postali su ravnoduni na ime Mia Dennett, umorni od
ekanja naslovnice koja moda nikad nee doi Mia Dennett vratila se kui ili
moda Dennettova pronaena mrtva. Ta misao polako se sputa do moje svijesti,
poput tamnih oblaka koji se sputaju na zimski dan, pomisao da nikad neu doznati.
Razmiljam o onim obiteljima koje su pronale ostatke voljenih nakon deset, moda
dvadeset godina i pitam se to e biti sa mnom.
Kad se umorim od plaa, doputam bijesu da preuzme kontrolu i razbijam
uvezene, talijanske kristalne ae o kuhinjski zid, a kad mi ponestane njih, prelazim
na posude Jamesove bake. Vritim iz svega glasa, barbarskim zvukom koji zasigurno
ne dolazi od mene.
istim nered prije nego to se James vrati doma, skrivajui milijun komada
razbijenog stakla u kantu za smee ispod mrtvog filodendrona, kako ih on ne bi
primijetio.
Cijelo poslijepodne provodim promatrajui crvendae na njihovu putu prema
119

jugu, prema Mississippiju i okolici, gdje e zimovati. Pristiu jednog dana na na

stranji trijem, deseci njih, debeli i promrzli, tovei se ime god stignu kako bi mogli
prevaliti put pred sobom. Tog je dana kiilo pa su gliste posvuda. Gledam ih satima,
a nakon njihova odlaska obuzima me tuga. Proi e mjeseci prije nego to se vrate i
svojim crvenim trbusima nagovijeste proljee.
Drugog dana pristiu bubamare. Tisue njih upija sunce na stranjim vratima.
Bablje je ljeto, toplo je s temperaturom oko dvadeset stupnjeva, uz obilje sunca. To
je ba onakav dan za kakvim eznemo tijekom jeseni, kad su boje drvea na vrhuncu.
Pokuavam ih pobrojiti, ali one se raspruju, dolaze nove i nemogue ih je pratiti. Ne
znam koliko ih dugo promatram. Pitam se kako e bubamare prezimiti. Hoe li
umrijeti? A potom, danima kasnije, kad je led okovao tlo, mislim na te bubamare i
plaem.
Razmiljam o Miji dok je bila dijete. Razmiljam o stvarima koje smo inile.
Odlazim do igralita na koje sam vodila Miju dok je Grace tijekom dana bila u koli i
sjedam na ljuljaku. Prolazim rukom kroz pijesak u pjeenjaku, a potom sjedam na
klupicu I zurim. U djecu i njihove majke, one sretnice koje jo uvijek mogu zagrliti
svoju djecu.
Ali, uglavnom razmiljam o stvarima koje nisam uinila. Razmiljam o trenutku
kad sam utke stajala i promatrala dok je James govorio Miji kako 4 jednostavno nije
dovoljno dobra ocjena iz kemije u srednjoj koli i o trenutku kad je, nakon to je
donijela doma velianstvenu impresionistiku sliku na kojoj je u koli radila vie od
mjesec dana, prezrivo rekao: Da si bar toliko vremena provela uei kemiju, mogla
si dobiti 5. Razmiljam o sebi koja sam tada promatrala krajikom oka, nesposobna
ita rei. Nesposobna upozoriti na prazan izraz lica nae keri, u strahu da e se on
naljutiti.
Kad je Mia rekla Jamesu kako ne namjerava ii na pravni fakultet, odgovorio joj
je da nema izbora. Bilo joj je sedamnaest, hormoni su joj divljah, a ona je
preklinjala: Mama... oajniki elei da se barem, taj jedan put umijeam i
poduzmem neto. Prala sam sude i svojski se trudila izbjei taj razgovor. Sjeam se
oaja na Mijinu licu, nezadovoljstva na Jamesovu. Odabrala sam manje od dva zla.
Mia rekla sam. Nikad neu zaboraviti taj dan. Zvuk zvonjave telefona u
pozadini, iako nitko od nas nije obraao pozornost na to. Miris neega to mi je
zagorjelo u kuhinji, hladan proljetni zrak koji je ulazio kroz prozore koje sam
otvorila kako bih se rijeila smrada. Sunce je zalazilo kasnije, neto o emu smo
mogli priati da nismo bili toliko zaokupljeni uzrujavanjem Mije.
Njemu to tako puno znai rekla sam. eli da bude poput njega.
Izjurila je iz kuhinje, gore u sobu, i zalupila vratima.
Mia je sanjala o studiranju na Institutu za umjetnost grada Chicaga. Htjela je
postati umjetnica. To je bila jedina stvar koja joj je ikad bila vana. Ah, James je
120

odbio.
Mia je tog dana zapoela odbrojavanje do svojega osamnaestog roendana i
poela pakirati u kutiju stvari koje e ponijeti kad ode.
Patke i guske prelijeu. Svi me naputaju.
Pitam se gleda li Mia negdje prema nebu i vidi li isto to i ja.

121

COLIN
PRIJE

no ega imamo na pretek je vrijeme za razmiljanje. Puno vremena.

Prokleta se maka mota oko brvnare sada kad djevojka rtvuje komadie
vlastite veere za nju. Pronala je u ormaru deku koju su nagrizli moljci, pa je od
prazne kutije koju je izvukla iz mojeg kamioneta napravila priruni krevet za tu
prokletu ivinu. Ostavila ju je u ostavi iza brvnare. Svakog joj dana nosi nekoliko
zalogaja hrane.
ak je toj prokletoj ivini dala i ime: Canoe. Nije da mi se potrudila to rei.
Meutim, uo sam je kako je doziva jutros kad je nije nala da spava u svom krevetu.
Sad je zabrinuta.
Sjedim uz jezero i lovim ribu. Jest u pastrvu svaki dan do kraja svojega ivota
koji mi Bog podari ako e to znaiti da ne moram jesti neto to je prethodno bilo u
prahu.
Uglavnom hvatam tuke. Nae se i smueva. Ponekad ulovim i pastrvu.
Raspoznajem ih po svijetlim tokama na tukama, po tomu i injenici da ti pohlepni
gadovi uvijek prvi zagrizu. Jezero se poribljava svake godine, uglavnom mlau i
manjim ribama, ponekad jednogodinjacima. Crni uskousti grgei zadaju mi najvie
problema. Dok ih izvlaim na tlo, zakleo bih se vlastitim ivotom kako su dvostruko
vei nego to na kraju budu. Snani gadovi.
Veinu se vremena brinem o tomu kako emo ovo prebroditi. O tomu kako u nas
ja izvui iz ove situacije. Hrane je sve manje, to znai put do trgovine. Novac imam.
Ono to ne znam je koja je ansa da me netko prepozna. I to da radim s djevojkom
dok me nema. Nestanak sueve keri to je prijelomna vijest. Mogao bih se ivotom
kladiti u to. Bilo koja prodavaica u trgovini prepoznat e me i pozvati murju.
Zbog svega toga pitam se jesu li murjaci doznali kako sam bio s njom one noi
kad je nestala? Je li i moje lice, poput njezina, na jebenoj televiziji? Moda je to
dobro, govorim sam sebi. Ne za mene, ne ako e me zbog toga uhvatiti. Ali ako
Valerie vidi moje lice na TV-u, ako vidi da me trae u vezi s nestankom ene u
Chicagu, znat e to uiniti. Znat e da nisam tamo kako bih se pobrinuo da ima
hrane na stolu i da vrata budu zakljuana. Znat e to mora uiniti.
122

U trenucima kad djevojka ne obraa pozornost, izvlaim sliku iz svojega

novanika. S vremenom se pohabala, zguvala na rubovima od uestala izvlaenja iz
novanika i guranja natrag. Pitam se je li i kad stigao novac, novac koji sam maznuo
na odmoritu za kamione u Eau Claireu. Pitam se je li znala da je od mene. Znala bi
da sam u nevolji kad je stigao novac, petsto dolara ili vie nagurano u omotnicu bez
povratne adrese.
Nisam pretjerano sentimentalan. Jednostavno moram znati da je ona dobro.
Nije da je sama. Barem sam sebi tako govorim. Susjeda dolazi jednom tjedno,
donese joj potu i provjeri kako joj je. Vidjet e novac. Kada doe i proe nedjelja a
da se ja ne pojavim, znat e. Ako ve prije ne vide moje lice na televiziji. Ako
Valerie nije ve vidjela moje lice na televiziji i otila provjeriti kako joj je i pobrinuti
se da je u redu. Pokuavam uvjeriti sam sebe: Valerie je tamo. Sve je u redu.
Gotovo da vjerujem u to.
Kasnije te veeri vani smo. Pokuavam ispei ribu za veeru. Meutim, nemamo
ugljena, pa nastojim nai bilo to ime bismo mogli potpaliti vatru. Djevojka sjedi na
trijemu, omotana dekom koju pridrava iznutra. Njezine oi pretrauju pusto podno
brvnare. Pita se gdje je prokleta maka. Nije ju vidjela dva dana i sad je zabrinuta.
Postaje sve hladnije i hladnije. Prije ili kasnije, ta ivina e skonati.
Pretpostavljam da nisi bankovni slubenik zapoinje.
to ti misli? zapitam.
Shvaa to kao ne.
ime se onda bavi? upita. Radi li uope?
Radim.
Neto legalno?
Radim to moram kako bih preivio. Ba kao i ti.
Ne bih se sloila odgovori.
A zato?
Ja poteno zaraujem za ivot. Plaam poreze.
Kako zna da ja ne plaam poreze?
Plaa li poreze?
Radim odgovorim. Poteno zaraujem za ivot. Plaam poreze. Prao sam
podove WC-a u uredima nekakve agencije za nekretnine. Prao posue. Utovarivao
sanduke u kamion. Zna li koliko plaaju ovih dana? Minimalnu nadnicu. Ima li
jebenog pojma kako izgleda preivljavati na minimalnoj nadnici? Radim dva posla
istodobno, trinaest ili etrnaest sati na dan. Time platim stanarinu, stavim malo hrane
na stol. Netko poput tebe radi... koliko? Osam sati na dan plus godinji tijekom ljeta.
Predajem na ljetnim teajevima odgovori. Vrlo glupa izjava. Svjesna je koliko
glupa ak i prije nego to sam je pogledao.
Ne zna kako je to. Ne moe ak ni zamisliti.
123

Gledam u nebo, u tamne oblake koji nam prijete. Nije kia, nego snijeg. Bit e tu
uskoro. Ona vre navlai deku oko sebe. Drhti od hladnoe.
Zna da joj nikad ne bih dopustio otii. Mogu izgubiti puno vie nego ona.
Jesi li ikad prije uinio ovakvo to? upita.
Uinio to?
Oteo nekog. Uperio pitolj nekomu u glavu. Ne radi se o pitanju.
Moda. Moda nisam.
Nisi me ugrabio bezgrenim rukama.
Naloio sam vatru. Stavljam ribe na tavu i one poinju cvrati.
Nikad nisam bespotrebno zlostavljao nekoga koga nije trebalo zlostavljati.
ak sam i ja svjestan kako to nije istina.
Okreem ribe. Pre se bre nego to bih ja to htio. Pomiem ih na rub tave kako
ne bi zagorjele.
Moglo bi biti gore uvjeravam je. Moglo bi biti puno gore. Jedemo vani. Ona
sjedi na podu, leima naslonjena na drvene stupie ograde na platformi. Nudim joj
stolicu. Odbija i zahvaljuje. Ispruila je noge ispred sebe i prekriila ih u
glenjevima.
U tom trenutku sam ih zauo: koraci na smeuranom liu koje pokriva tlo.
Ispoetka mislim da je to maka, ali uskoro shvaam kako su to preteki koraci za
goljavu malu maku, previe hotimini. Djevojka i ja razmijenimo pogled, a ja
stavljam prst na usne i proapem: Pssst. Potom ustanem i ponem opipavati rub
hlaa traei pitolj kojeg ondje nema.

124

GABE
PRIJE

tio sam priekati na razgovor s Dennettima do trenutka kad budem imao

nekakve injenice, ali stvari se nisu razvijale tako. Gutam masni talijanski
govei sendvi za svojim stolom u trenutku kad Eve Dennett dolazi u postaju i upita
na pultu moe li razgovarati sa mnom. Jo uvijek snopom ubrusa briem ostatke
sendvia s lica u trenutku kad ona prilazi mojem stolu.
Ovo je prvi put da je dola u postaju i doista izgleda kao da tu ne pripada. Puno je
drukija od pijanih gubitnika koji obino paradiraju ovuda.
Namirisao sam njezin parfem i prije nego to je prila mojem stolu. Hoda stidljivo
znajui da je svaki bolesni gad u toj sobi odmjerava, ljubomoran u trenutku kad se
njezine visoke potpetice zaustavljaju preda mnom. Svaki murjak zna da radim na
sluaju Dennett i klade se hou li i kad tono sjebati cijelu stvar. ak sam vidio da i
narednik ulae okladu; rekao je kako e mu trebati dobitak kad i on i ja ostanemo bez
posla.
Dobar dan, detektive.
Gospoo Dennett.
Niste se javljali nekoliko dana izgovori. Pitala sam se i ma li kakvih...
vijesti.
Nosi kiobran iz kojeg po linoleumskom podu kapa kinica. Kosa joj je zapetljana
i raupana od silovita vjetra vani. Dan je uasan, vjetrovit i hladan. Nije dan kad je
lijepo biti vani. Mogli ste nazvati odgovorim.
Bila sam vani, obavljala tota uzvrati, ali znam da lae. Nitko danas ne bi bio
vani ako ba ne mora. To je jedan od onih dana, dan za izleavanje u pidami i
gledanje TV-a.
Odvodim je u sobu za ispitivanje i zamolim je da sjedne. Radi se o derutnoj
sobici, slabo osvijetljenoj, s velikim stolom u sredini i nekoliko stolica na sklapanje.
Stavlja kiobran na pod, ali grevito dri svoju torbicu. Nudim da joj skinem kaput,
ali ona odbija uz zahvalu. Unutra je hladno, vlana hladnoa koja prodire sve do
kostiju.
Sjedam nasuprot njoj i stavljam dosje Dennett na stol. Vidim nain na koji gleda
125

uti fascikl.
Gledam je, njezine njene plave oi. Ve su se poele puniti suzama. Dok dani
prolaze, ono o emu sve vie razmiljam je to ako nikad ne pronaem Miju. Oito je
kako se gospoa Dennett malo-pomalo lomi, sve vie sa svakim satom koji proe.
Njezine su oi teke i oteene, kao da vie uope ne spava. Ne mogu ni zamisliti to
bi bilo s njom da se Mia vie nikad ne vrati doma. Razmiljam o gospoi Dennett u
svako doba dana i noi: zamiljam je samu i izgubljenu unutar one palae od doma,
kako umilja sve uasne stvari koje su se mogle dogoditi njezinu djetetu. Osjeam tu
neodoljivu potrebu da je zatitim, da odgovorim na ta gorua pitanja koja je dre
budnom nou: tko i gdje i zato?
Planirao sam vas nazvati izgovorim potiho. Samo sam ekao neke dobre
vijesti.
Neto se dogodilo ustanovi gospoa Dennett. Ne radi se o pitanju. Kao da sve
vrijeme zna da se neto dogodilo i kao da je upravo to dovelo u postaju ba danas.
Neto loe. Stavlja svoju torbicu na stol i poinje kopati, traei papirnatu
maramicu.
Ima novosti. Ali to je zasad sve. Nisam jo u potpunosti dokuio to sve to
skupa znai. Da je sudac Dennett tu, izdubio bi mi novi upak jer nemam sve
odgovore. Mislimo da znamo s kim je Mia bila prije negoli je nestala priopim
joj. Netko je identificirao fotografiju koja je bila na vijestima, a kad smo otili u
njegov stan, pronali smo neke Mijine stvari... njezinu torbicu i kaput. Otvaram
dosje i slaem neke od slika na stol, slike koje je u stanu slikala policajka poetnica
koja mi je taj dan bila u pratnji. Gospoa Dennett uzima sliku torbice, jedne od onih
veih torbi koje prebacite preko ramena i cijelog torza. Torba lei na podu, a iz nje su
na parketni pod ispale sunane naoale i zeleni novanik. Gospoa Dennett prinosi
maramicu oima.
Prepoznajete li neto? upitam.
Ja sam je odabrala, tu torbu. Ja sam joj je kupila. Tko je on? upita bez ikakve
stanke izmeu misli. Letimino gleda druge fotografije, jednu po jednu, a onda ih
stavlja u snop. Kria ruke na stolu.
Colin Thatcher odgovorim. Provjerili smo otiske koje smo uzeli iz stambene
zgrade u Uptownu i doznali mukarev pravi identitet: svako je drugo ime vezano uz
stan na poti, mobitelu itd. bilo lano, pseudonim. Izvukli smo policijske slike od
prijanjih uhienja i usporedili ih s fotorobotom. Pun pogodak.
Gledam kako se ispred mene ruke gospoe Dennett tresu i kako pokuava zadrati
kontrolu nad svojim tijelom, ali ne uspijeva. Bez razmiljanja poseem i osjeam
kako moja ruka pronalazi njezine poput leda hladne ruke koje se tope u mojima.
inim to prije nego to ih ona uspijeva sakriti u svoje krilo u nadi da e time
maskirati uas koji osjea iznutra.
Imamo neke snimke sa sigurnosnih kamera. Colin i Mia kako ulaze u stan oko
126

jedanaest sati naveer, a potom skupa naputaju zgradu.

elim ih vidjeti izjavi na moje iznenaenje. Njezina je izjava nedvosmislena,
potpuno suprotno od uobiajene neodlunosti na koju sam od nje naviknuo.
Mislim da to nije najpametnija ideja uzvratim. Zadnja stvar koju Eve sada
treba vidjeti jest nain na koji je Colin Thatcher izgurao njezinu ker iz zgrade i strah
u djevojinim oima.
Dakle, loe je zakljui ona.
Teko je rei slaem. Ne bih htio da donesete krive zakljuke. Meutim,
nema nita dvosmisleno u nainu na koji mukarac uri iz dizala pazei da ih nitko
ne vidi ili u strahu u djevojinim oima. Ona plae. Njegova usta formiraju rijei od
kojih je jedna, siguran sam, prosta rije koja poinje naj. Neto se dogodilo u stanu.
Ranije snimke suta su suprotnost. Dvoje golupia odlazi obaviti jedan na brzaka.
Ali bila je iva?
Da.
Tko je on? zapita. Taj Colin...
Colin Thatcher. Putam ruku gospoe Dennett i poseem u uti fascikl.
Izvlaim njegov dosje. Uhienje vie puta zbog niza prekraja... sitnih kraa,
ometanja posjeda, posjedovanja marihuane. Odleao je zbog preprodaje i traimo ga
kako bismo ga ispitah u otvorenom sluaju reketarenja. Prema podacima koje nam je
dao njegov posljednji socijalni radnik zaduen za uvjetno putanje, nestao je prije
nekoliko godina i tehniki je traeni kriminalac.
Ne mogu ni poeti opisivati uas u eninim plavim oima. Kao detektiv naviknut
sam na rijei poput ometanje posjeda i uvjetna sloboda. Ali gospoa Dennett ula je
te rijei iskljuivo u reprizama serije Zakon i red. Ne moe pojmiti to sve to znai:
same rijei su neuhvatljive i teko razumljive. Uasnuta je to takav ovjek dri
njezinu ker.
to bi on mogao htjeti od Mije? upita gospoa Dennett. Postavio sam si to isto
pitanje ve tisuu puta. Nasumian zloin relativno je rijetka pojava. Veina rtava
poznaje svojeg napadaa.
Ne znam odgovorim. Nemam pojma, ali obeavam da u doznati.

127

COLIN
PRIJE

jevojka odloi svoj tanjur na drvenu platformu pokraj sebe. Potom ustane i
oboje zurimo preko drvene ograde u gustu umu iz koje izranja ena. Pedeset i
neto joj je godina, ima kratku smeu kosu, odjevena je u traperice i flanelsku
koulju, nosi deblje planinarske cipele i mae nam kao da nas poznaje. Na pamet mi
pada jedna jedina misao: to je zamka.
Oh, hvala nebesima izjavi ena nakon to je nepozvana dola na posjed.
Nepozvana je. Ovo je na prostor. Nitko nije trebao biti tu. Osjeam kako se
guim, ponestaje mi zraka. Nosi spremnik za vodu. Izgleda kao da je prehodala
stotine kilometara.
Moemo li vam kako pomoi? rijei izlijeu iz mojih usta prije negoli
uspijevam shvatiti to se dogaa, to u uiniti. Moja je prva misao: nai pitolj i
ustrijeli je. Baci tijelo u jezero i bjei. Vie nemam pitolj, ne znam gdje ga djevojka
dri. Meutim, mogao bih je vezati dok ne pretraim brvnaru i naem njezino
skrovite. Ispod madraca u spavaoj sobi ili u nekoj pukotini u zidovima
sastavljenim od klada.
Probuila mi se guma. Oko kilometar niz cestu odgovori. Vaa je brvnara
prva koja nije naputena. Hodam... izgovori, pa se zaustavlja kako bi uhvatila dah.
Imate li to protiv da sjednem? zapita pa se, nakon to djevojka kimne glavom,
sputa na donju stubu i poinje halapljivo gutati vodu iz boce kao netko tko je
danima bio izgubljen u pustinji. Osjeam kako mi ruka posee prema djevojinoj i
grevito je stie, osjeam kako drobim kosti njezine ake sve dok ne ispusti uzdah.
U potpunosti zaboravljamo na veeru. Ali ena nas podsjea. Ispriavam se to
vas prekidam izjavi, pokazujui na tanjure na podu. Pitam se biste li mi mogli
pomoi da zakrpam gumu ili moda nazvati nekoga. Moj telefon nema signala
nastavlja, pokazujui mobitel meni i djevojci. Ponavlja kako joj ao to nas prekida.
Pojma nema na to je zapravo nabasala. Nije u pitanju samo prekinuta veera.
Moj se pogled okree prema djevojci. Sad ima ansu, razmiljam. Mogla bi rei
eni. Rei joj kako ju je ovaj luak oteo, kako je dri zarobljenu ovdje u brvnari.
Drim dah i ekam da bilo koja od brojnih stvari koja moe poi po zlu poe po zlu.
128

Da se djevojka izlaje, da ispadne kako je ena dio plana skovanog kako bi me

uhvatili. Moda radi kao tajna agentica. Ih za Dalmara. Ili je samo ena koja gleda
vijesti i prije ili kasnije e shvatiti da je ta djevojka ona ista koju je viala na
televiziji.
Nemamo telefon odgovorim, prisjeajui se kako sam bacio djevojin mobitel
u ko za smee u Janesvilleu i kako sam prerezao telefonsku icu kad smo tek doli u
brvnaru. Nije ni da bih je mogao pustiti da kroi u nau brvnaru i da vidi kako
ivimo ve tjednima: poput dvoje kanjenika u bijegu. Ali mogu vam pomoi
nastavim nevoljko.
Ne elim vam biti na teret izgovori ena, dok djevojka istodobno izjavi: Ja
u ostati ovdje i oprati sue pa se spusti prema tlu kako bi pokupila nae tanjure.
Nema proklete anse da to dopustim.
Bolje da poe s nama kaem joj. Moda emo trebati tvoju pomo.
Meutim, starija ena dometne: Oh, molim vas. Ne elim vas oboje omesti
veeras. Potom vre stegne koulju oko sebe, govorei kako joj je hladno.
Ali naravno da je ne mogu ostaviti samu, iako ena obeava da e biti izvrsna
pomonica. Preklinje me da ne vuem svoju curu van. Vani je hladno, kae. Uskoro
e pasti i no.
Ali ne mogu je ostaviti. Ako je ostavim tu, moda bi mogla pobjei. Zamiljam je
kako se probija kroz umu najbre to moe, kilometar ili dva, prije nego to uspijem
zakrpati gumu i vratiti se. Do tada e ve biti mrak i nema anse da bih uspio
pretraivati umu po mraku kako bih je pronaao.
ena se ispriava za sve, zato to nam je na teret. Zamiljam svoje ruke kako se
sklapaju oko njezina vrata, pritiui vratne arterije, prekidajui dovod kisika u
mozak. Moda bih ba to i trebao uiniti.
Ja idem oprati sue protestira djevojka tiho tako da se kasnije ne moramo
gnjaviti time. Uputi mi zaigran pogled, kao da eli dati naslutiti da imamo intimne
planove za veer.
Mislim da bi trebala poi s nama izgovorim njeno, stavljajui ruku na
njezinu kao da nikako ne mogu podnijeti misao da smo razdvojeni.
Romantian izlet? upita ena.
Odgovorim: Da, tako nekako. Potom se okrenem prema djevojci i grubo
apem: Ide s nama... naginjem se blie i dodajem ... ili gospoa nee odavde
otii iva. Djeli sekunde smrtno je prestraena i ukoena. Potom sputa sue na
pod pa odlazimo prema kamionetu i ulazimo, ena i ja sprijeda, a djevojka se
uspijeva ugurati otraga. Brzim pokretom ruke bacam ostatke ueta i izolir trake sa
suvozakog sjedala u nadi da ih ena nije primijetila. Guram ih u odjeljak za
rukavice koji zatvaram te se sa smijekom okreem prema njoj i zapitam: Kamo?
U kamionetu nam ena otkriva da je iz junog Illinoisa. Kako s nekim
129

prijateljicama odsjeda u nekoj kolibi i kako su ile na vonju kanuom na Boundary

Waters. Izvlai fotoaparat iz torbice i pokazuje nam digitalne fotografije etiri
postarije gospode: u kanuu, sa eirima za sunce, kako piju vino oko vatre. Od toga
se osjeam oputenije; nije zamka, mislim. Tu je i dokaz, fotografije. S prijateljicama
se vozila kanuom.
Nadalje nam otkriva kako je kao da me boli briga odluila ostati nekoliko
dana due. Nedavno se razvela i ne uri joj se vratiti u naputen dom. Nedavno
razvedena, razmiljam. Nitko doma ne oekuje njezin povratak. Proi e neko
vrijeme prije negoli netko prijavi njezin nestanak dani, ako ne i dulje. Dovoljno
vremena da pobjegnem, da budem dovoljno daleko u trenutku kad netko nabasa na
njezino tijelo.
I tako sam govori ba bila na povratku u civilizaciju kad mi je pukla guma.
Mora da sam naletjela na kamen nastavlja ili avao.
Djevojin odgovor je hladan: Mora da je tako kae. Ja gotovo da i ne sluam.
Zaustavljamo se iza automobila, ali prije nego to emo izai, pogledom
pregledavam gustu umu koja nas okruuje. Pokuavam oima prodrijeti kroz splet
drvea u potrazi za murjacima, dvogledima, pukama. Provjeravam kako bih se
uvjerio je li guma uistinu prazna. Jest. Da je ovo zasjeda, nitko ne bi toliko pazio na
detalje, ne samo da bi me uhvatili. Dok izlazim iz kamioneta i prilazim naputenom
autu, razmiljam kako bih do sada ve bio na podu licem okrenut prema tlu, a netko
bi sjedio na meni s lisicama.
Vidim enu kako me promatra dok grabim kutiju s alatom iz kamioneta, dok
skidam ratkapu i olabavljujem vijke, dok podiem auto i zamjenjujem gume. Njih
dvije razgovaraju o vonji kanuom i umama sjeverne Minnesote. O crvenom vinu i
losu kojeg je ena vidjela na izletu, mujaku ogromna rogovlja koji je mirno etao
meu drveem. Umiljam kako se ona svojski trudi povezati tokice, kako se
pokuava sjetiti je li nas vidjela na TV-u. Meutim, podsjeam sebe da je bila bogu
iza nogu s prijateljicama. Vozila se kanuom, sjedila oko logorske vatre, pila vino.
Nije gledala vijesti.
Gurnem svjetiljku u djevojinu ruku i govorim joj da je dri. Ve se spustio mrak,
a uline rasvjete nema. Moje oi izriu prijetnju u trenutku kad nam se pogledi
susretnu, podsjeajui je na to da izbjegava rijei poput pitolj, otmica i pomo. Obje
bih ih ubio. Znam to. Pitam se zna li i ona.
Vidim kako se djevojka skamenila u trenutku kad je ena zapitala o naem izletu.
Koliko dugo ostajete?
Kako djevojka ne odgovara, ja uskaem: Priblino jo jedan tjedan.
Otkud ste vas dvoje? upita.
Iz Green Baya odgovorim.
Doista? upita. Vidjela sam tablice Illinoisa i pomislila...
130

 Jednostavno ih nisam stigao zamijeniti odgovorim, proklinjui sebe zbog

pogreke.
Dakle, izvorno ste iz Illinoisa? nastavi s pitanjima.
Da uzvratim, ali joj ne govorim otkuda tono.
Imam sestrinu u Green Bayu. Zapravo, malo izvan. U Suamicu. Nikad nisam
uo za to mjesto. Ona, meutim, nastavlja priati. Kako je njezina sestrina
ravnateljica jedne srednje kole. Ima beivotnu smeu kosu, kratku kosu, kao da je
kakva starica. Poinje se nervozno smijati nakon to je razgovor zamro. Potom
pokuava nai novu temu za avrljanje. Bilo to. Jeste li navija Packersa? upita,
a ja laem odgovorivi kako jesam.
Postavljam rezervnu gumu to bre mogu pa spustim automobil i uvrujem
matice te se uspravljam gledajui enu i pitajui se smijem li je samo pustiti natrag
u civilizaciju gdje bi moda mogla dokuiti tko smo mi i javiti murjacima ili joj
moram razbiti glavu kljuem i ostaviti njezino tijelo na vjenom poinku u umi.
Ne mogu vam opisati koliko sam vam zahvalna izjavi, a ja razmiljam o
svojoj majci kako lei naputena u umi kao brana za medvjede, kimam glavom i
govorim kako je u redu. Vani je sad dovoljno mrano da je jedva mogu vidjeti, a ona
jedva moe vidjeti mene. Stiem klju u ruci, pitajui se koliko bih je snano morao
udariti kako bih je ubio. Koliko puta? Pitam se bi li imala snage za borbu ili bi samo
pala na tlo i umrla.
Ne znam to bih uinila da vas nisam nala. Radi korak naprijed kako bi se
rukovala sa mnom i kae: Mislim da se nismo upoznali.
Grevito stiem klju u ruci. Osjeam kako se trese. To je puno bolja opcija od
toga da je ubijem golim rukama. Manje je osobno, puno manje. Ne moram joj gledati
u oi dok se bori. Jedan dobar udarac i sve e biti gotovo.
Owen predstavim se primajui njezinu hladnu, venama proaranu ruku a
ovo je Chloe. Ona uzvrati da se zove Beth. Ne znam koliko dugo stojimo tamo, na
mranoj cesti, u tiini. Srce mi lupa dok gledam eki u kutiji za alat. Moda bi eki
bio bolji.
Meutim, tada osjetim djevojinu ruku na svojoj, a onda je zaujem kako govori:
Trebali bismo poi. Okreem se prema njoj i znam da joj je jasno o emu
razmiljam, kako vidi na koji nain stiem taj klju u svojoj ruci, spreman zadati
udarac. Idemo ponavlja, a njezini se nokti zarinu u moju kou.
Bacam klju u kutiju za alat i stavljam je u stranji dio kamioneta. Gledam kako
ena ulazi u svoj auto i sporo se udaljava svjetlima vrludajui kroz drvee.
Hvatam zrak, ruke su mi potpuno znojne dok otvaram vrata kamioneta i ulazim
pokuavajui povratiti dah.

131

EVE
POSLIJE

jedimo u ekaonici, James, ja i Mia koja je stisnuta izmeu nas dvoje poput
punjenja u Oreo keksu. Sjedim u tiini prekrienih nogu, drei ruke u krilu.
Zurim u sliku na zidu nasuprot njoj jednu od brojnih slika Normana Rockwella u
prostoriji na kojoj starac dri stetoskop prislonjen na lutku neke djevojice. James
takoer sjedi prekrienih nogu, gleanj je stavio na koljeno, i lista asopis Roditelji.
Njegovo je disanje glasno i otkriva nestrpljivost, pa ga molim da prestane. ekamo
ve vie od trideset minuta kako bismo vidjeli lijenicu, suprugu Jamesova prijatelja
suca. Pitam se misli li Mia kako je udno da je naslovnica svakog asopisa u sobi
puna djejih slika.
Ljudi je odmjeravaju, ogovaraju i ujemo kako Mijino ime priguenim apatom
prelazi preko usana stranaca. Tapam je po ruci i govorim joj da se ne brine, da ih
samo ignorira, ali bilo komu od nas to je teko initi. James pita recepcionarku moe
li malo pouriti stvari, pa niska, crvenokosa ena nestaje kako bi provjerila zato se
sve tako oduljilo.
Miji nismo rekli pravi razlog zbog kojeg je danas ovdje. Nismo razgovarali o
mojim sumnjama. Umjesto toga rekli smo joj kako smo zabrinuti jer se u zadnje
vrijeme ne osjea dobro, a James je predloio lijenicu ije je rusko ime gotovo
nemogue izgovoriti.
Mia nam je rekla kako u gradu ima svojega lijenika kojem odlazi ve pet-est
godina, ali je James odmahnuo glavom i odbio govorei kako je doktorica
Wakhxukov najbolja. Nije joj sinulo da je ta ena ginekolog porodniar.
Sestra je proziva, iako, naravno, koristi ime Mia, i potrebno je Jamesovo gurkanje
laktom kako bi joj se privuklo pozornost. Stavlja svoj asopis na stolicu, a ja joj
upuujem blag pogled i upitam bi li htjela da idem s njom. Ako eli odgovori.
Iekujem Jamesovo negodovanje, ali on ostaje tih.
Sestra zuri u Miju na udan nain dok je vae i mjeri joj visinu. Gleda jadnu Miju
kao da je svojevrsna slavna osoba, a ne rtva uasnog zloina. Vidjela sam vas na
TV-u kae. Njezine rijei dolaze srameljivo, kao da nije sigurna je li ih uistinu
rekla naglas ili ih je uspjela zadrati u svojim mislima. itala sam o vama u
132

novinama.
Ni Mia ni ja ne znamo to rei. Mia je vidjela skup novinskih lanaka koje sam
prikupila dok je bila odsutna. Pokuala sam ih sakriti negdje gdje ih nee vidjeti, ali
svejedno ih je nala dok je traila iglu i konac u ladici moje komode kako bi
zamijenila dugme koje joj je otpalo s bluze. Nisam htjela da Mia vidi lanke iz straha
od onoga to bi joj to moglo prouzroiti. Ali unato tomu, nala ih je i poela itati
sve dok je nisam prekinula, itala je o vlastitom nestanku, o tomu kako policija ima
osumnjienika, o tomu kako su, nakon nekog vremena, postojale bojazni da je mrtva.
Sestra je alje u kupaonicu da se pomokri u au. Nekoliko se trenutaka kasnije
susreemo u sobi za preglede gdje sestra mjeri Mijin tlak i puls, a potom je zamoli da
se razodjene i odjene ogrta. Kae kako e nam se doktorica Wakhrukov pridruiti za
nekoliko minuta, a ja se u trenutku kad se Mia poinje razodijevati okreem leima.
Doktorica Wakhrukov je tmurna i suzdrana ena koja izgleda kao da se
pribliava ezdesetoj. U sobu ulazi iznenada i ispaljuje pitanje na Miju: Kad ste
posljednji put imali mjesenicu?
Miji se to pitanje mora initi jako udnim. Ja... nemam pojma odgovori ona, a
lijenica kima glavom. Moda se tek tad prisjetila Mijine amnezije.
Obavjetava nas kako e izvesti transvaginalni ultrazvuk pa prekriva sondu
kondomom i nekakvim gelom. Trai od Mije da stavi noge u stremene i bez ikakva
objanjenja ugura napravu u nju. Mia se trznula, zatraivi od lijenice objanjenje o
tomu to radi, pitajui se kakve ovo veze ima s njezinim neprestanim umorom i
bezvoljnou zbog koje joj je gotovo nemogue ujutro ustati iz kreveta.
utimo. Najradije bih da sam u ekaonici pokraj Jamesa, ali podsjeam samu sebe
da me Mia treba ovdje i doputam oima da lutaju po sobi, bilo to kako bih izbjegla
ovaj iznimno neugodan pregled i Mijinu oitu zbunjenost i neugodu. U tom trenutku
shvaam kako sam trebala otkriti Miji svoje sumnje. Trebala sam joj objasniti da
umor i jutarnja munina nisu simptomi akutnog stresnog poremeaja. Ali, moda mi
ne bi vjerovala.
Zakljuujem kako je soba za preglede jednako sterilna koliko i lijenica. Tu je
dovoljno hladno da pobije sve bacile. Moda je to i namjera. Mijina se gola koa
najeila. Sigurna sam kako joj ne pomae injenica da je potpuno gola izuzev
papirnatog ogrtaa. Jarka fluorescentna svjetla poredana na stropu otkrivaju svaku
sijedu vlas na glavi sredovjene doktorice. Ona se ne smije. Izgleda kao Ruskinja:
visoke jagodice, tanak nos.
Meutim, njezin govor ne zvui ruski. Potvrujem trudnou izjavi lijenica,
kao da je to neto opepoznato, neto to Mia ve zna. Noge me izdaju i ruim se u
dodatnu stolicu koja je postavljena tamo za presretne mukarce koji e uskoro postati
oevi.
Ne za mene, prolazi mi kroz glavu. Ta stolica nije namijenjena meni.
Otkucaju srca kod djece poinju dvadeset dva dana nakon zaea. Nije ih uvijek
133

mogue vidjeti ovako rano, ali tu je. Siuan je, jedva primjetan. Vidite? upita
okreui monitor prema Miji. Taj mali treptaj pokreta? upita dok pokazuje
prstom na tamnu mrlju koja je praktiki nepomina.
to? upita Mia.
Priekajte, da vidimo mogu li dobiti bolju sliku odgovori lijenica i pritisne
sondu koja se zabija dublje u Mijinu vaginu. Mia se vrpolji zbog oigledne boli i
nelagode, a doktorica trai od nje da ostane mirna.
Meutim, Mijino pitanje ima potpuno drugo znaenje od onog koje je lijenica
interpretirala. Nije bila stvar u tomu da Mia nije mogla vidjeti gdje je ova upirala
prstom. Promatram kako Mia sputa ruku na trbuh.
To je jednostavno nemogue.
Evo kae lijenica uklanjajui sondu i dajui Miji u ruke komadi papira,
nasuminu mjeavinu crnog, bijelog i sivog koja nalikuje prekrasnom uratku
apstraktne umjetnosti. Radi se o fotografiji, koja uvelike podsjea na fotografiju Mije
dugo prije negoli je postala dijete. Grevito drim torbicu u svojim drhtavim rukama
kopajui po njezinoj nutrini u potrazi za maramicom.
to je to?
To je dijete. Ispis ultrazvuka. Govori Miji da se smije uspraviti i sjesti, a ona
skida rukavicu od lateksa sa svoje ruke i baca je u kantu za smee. Njezine su rijei
beivotne, kao da je ovo predavanje odrala ve tisuu puta. Mia treba dolaziti na
preglede svaka etiri tjedna do trideset drugog tjedna trudnoe, potom svaka dva
tjedna, a nakon jo nekoliko tjedana svaki tjedan. Tu su i testiranja koje moraju
provesti: ispitivanje krvi i amniocentezu, ako Mia to eli, test tolerancije na glukozu,
streptokok grupe B.
U dvadesetom je tjednu, govori lijenica Wakhrukov Miji, mogue odrediti spol
djeteta, ukoliko je zainteresirana. Je li to neto to biste htjeli?
Ne znam. To je sve to Mia uspijeva procijediti.
Doktorica upita ima li Mia bilo kakvih pitanja. Ona ima samo jedno, ali kao da ne
moe pronai glas. Pokuava, a potom, nakon to je proistila grlo, pokuava
ponovo. Pitanje je slabano i neujno, malo vie od apata. Trudna sam?
To je san svake djevojice. Poinju sanjariti o tomu u trenutku dok su jo
premlade da znaju otkuda djeca dolaze. Nose okolo svoje lutke i brinu se za njih
smiljajui imena za djecu. Kad je Mia bila dijete, uvijek su u igri bila cvjetna imena
koja su teno klizila s vrka jezika: Isabella, Samantha i Savannah. Nakon toga je
dola faza kad je mislila da sve treba zavravati na i: Jenni, Dani i Lori. Nikad joj
nije palo na pamet kako bi mogla dobiti djeaka.
Jeste. Priblino pet tjedana.
Nije se trebalo dogoditi na ovaj nain.
Trlja dlanom po donjem dijelu trbuha gdje je inae maternica u nadi da e osjetiti
134

neto: otkucaj srca ili slabaan udarac. Naravno da je prerano, ali ona se ipak nada
osjetiti treptaj pokreta unutar sebe. Meutim, ne osjea nita. Vidim to u njezinim
oima u trenutku kad se okree i ugleda me kako plaem. Osjea se prazno. Osjea
se uplje iznutra.
Povjerava mi se: To je nemogue. Ne mogu biti trudna.
Doktorica Wakhrukov privlai uredsku stolicu i sjeda. Prebacuje ogrta preko
Mijinih nogu i upita, ovaj put mekim glasom. Ne sjeate se da se ovo dogodilo?
Mia odmahuje glavom. Jason izgovori. Ali odmahuje glavom. Proli su
mjeseci otkad sam bila s Jasonom. Broji ih na prste. Rujan. Listopad. Studeni.
Prosinac. Sijeanj... Pet mjeseci zakljui. Matematika se jednostavno ne poklapa.
Ja sam, naravno, svjesna kako Jason nije djetetov otac.
Imate vremena odluiti to biste htjeli uiniti. Postoje mogunosti. Lijenica
izvlai letak za Miju: usvajanje i pobaaj, a rijei joj dolaze tako brzo da se ne moe
nositi s njima.
Doktorica poalje po Jamesa, dajui Miji nekoliko minuta da se odjene prije
negoli ga sestra uvede. Dok ekamo, upitam Miju mogu li vidjeti ultrazvuk. Dodaje
mi ga, a njezine se beivotne rijei ponavljaju... To nije mogue. U tom trenutku, dok
uzimam fotografiju u ruke i prvi put gledam svoje unue, vlastitu krv i meso,
poinjem plakati. U trenutku kad James ulazi u sobu, plakanje se pretvara u jecanje.
Pokuavam suspregnuti suze, ali jednostavno ne mogu. Izvlaim papirnati runik iz
zidnog draa i briem oi. U trenutku kad se lijenica vraa, vie ne mogu zadrati
sve u sebi i poinjem naricati: Silovao te. Taj te gad silovao.
Ali Mia i dalje ne osjea nita.

135

COLIN
PRIJE

ima je dola. Snijeilo je kad smo se probudili, a temperatura u brvnari je pala,

inilo se, za desetak stupnjeva. Nema tople vode. Ona oblai svu odjeu koju
uspijeva pronai. Oblai dvoje duge gae i onu udnu kestenjastu majicu. Oblai i
arape, prigovarajui kako mrzi nositi arape, ali bi se bez njih njezine noge
smrznule. Kae kako je oduvijek mrzila arape, ak i kad je bila dojene. Skinula bi
ih sa stopala i bacila na pod pokraj kolijevke.
Prije nikad ne bih priznao da mi je hladno, ali sad je jebeno ledeno. Naloio sam
vatru im sam se probudio. Ve sam popio tri alice kave. Sjedim drei staru
rasparanu kartu SAD-a rasprostrtu na stolu. Naao sam je u pretincu za rukavice
skupa s gotovo isuenom kemijskom, pa zaokruujem najbolje rute kojima se
moemo izgubiti odavde. Glavom mi se mota pustinja, negdje izmeu Las Vegasa i
Bakera u Kaliforniji. Negdje gdje je toplo. Razmiljam kako prije toga doi do
Garyja u Indiani, a da prometna policija ne uoi kamionet. Razmiljam kako emo se
morati rijeiti kamioneta, nekako maznuti novi i nadati se da nitko nee prijaviti
krau. To ili uskoiti u teretni vlak. Ako pretpostavimo da nas trae, na cesti bi,
nama u ast, mogle biti barikade i kontrolne toke, osobito oko Garyja, za sluaj da
budem imao hrabrosti vratiti se doma. Moda je policija koristi kao mamac. Moda
imaju nadzorni tim oko starog doma u Garyju i samo ekaju da nazovem ili povuem
kakav glup potez.
Prokletstvo.
Ide nekamo? upita djevojka, gledajui kartu dok je ja slaem i odgurujem.
Ne odgovaram joj na pitanje. eli kavu? upitam umjesto toga, znajui da ne
bismo mogli ostati u pustinji predugo. Skvotiranje u pustinji ponitava bilo kakvu
mogunost privida normalna ivota. Sve bi se svelo na preivljavanje. Ne moemo
ii u pustinju, odluujem tada. Jedina ansa koju imamo jest odlazak u inozemstvo.
Vie nemamo dovoljno gotovine za let nekamo pa vidim samo dvije mogunosti:
gore ili dolje. Sjever ili jug. Kanada ili Meksiko.
Naravno, trebaju nam putovnice kako bismo mogli napustiti zemlju. I u tom mi
trenutku sine to moram uiniti. Odmahuje glavom u odgovor.
136

 Ne pije kavu?
Ne.
Ne svia ti se?
Ne konzumiram kofein.
Pria mi kako je nekada konzumirala kofein, dugo vremena, ali je od njega bila
uznemirena i nervozna. Nije mogla mirno sjediti. S vremenom bi kofeinska euforija
popustila, a zamijenio bi je ekstremni umor, pa bi popila jo jednu alicu kave.
Zaaran krug. A kad bih pokuala izbjegavati kofein nastavlja patila bih od
uasnih glavobolja kod kojih bi pomagao samo Mountain Dew.
Svejedno joj toim kavu. Uzima toplu alicu u ruke i pritie svoje lice uz rub.
Para joj se podie u susret. Zna da ne bi smjela, ali svejedno to ini. Prinosi alicu
svojim usnama i doputa joj da se nasloni tamo. Potom otpije gutljaj koji pri svaki
djeli njezina jednjaka na putu dolje.
Gui se. Budi oprezna upozorim je prekasno. Vrua je.
Ne preostaje nam nita drugo nego sjediti i buljiti jedno u drugo, tako da sam
pristao kad je rekla da me eli nacrtati. I tako nemamo to drugo za raditi.
Da budem iskren, ne elim to uiniti. Ispoetka se ne ini strano, ali potom eli
da budem miran, gledam ravno i smjekam se.
Zaboravi protestiram. Dosta mi je. Ustanem. Proklet bio ako u sjediti
ovdje i smjekati joj se pola sata.
U redu pristane ne mora se smjekati. Ne mora ak ni gledati u mene.
Samo mirno sjedi.
Smjeta me pokraj vatre. Upire svoje hladne prste o moja prsa. Sputa me na pod,
na mjesto koje je zamislila. Moja lea gotovo dodiruju pe. Plamen umalo naini
rupu na mojoj majici, a ja se poinjem znojiti.
Razmiljam o tomu kako me zadnji put dotaknula. O oaju njezinih ruku dok me
pokuavala razodjenuti. I o tomu kad sam ja nju zadnji put dotaknuo, oamarivi je
po licu.
Soba je mrana, tamne borove klade zidova i stropa zapreuju svu svjetlost.
Brojim klade u zidovima, njih petnaest naslagano u visinu. Nema sunca koje bi se
probilo kroz male prozore.
Pogledam prema njoj. Nije uope tako oku neugodna.
Bila je prekrasna one prve veeri u mojemu stanu. Gledala me tim plavim oima
koje nisu nita slutile, ni na minutu ne pomislivi da sam sposoban za ovakvo to.
Ona sjedi na podu i naslanja se na kau. Privlai noge k sebi i stavlja blok na
koljena. Uzima olovku iz paketa, izvlai grafitnu jezgru. Naginje glavu i kosa joj
neuredno pada na jednu stranu. Njezine oi prate oblik mojega lica, krivulju mojega
nosa.
Ne znam zato, ali osjeam poriv da nokautiram tipa koji je bio s njom prije
137

mene.
Potplatio sam ga priznam joj. Tvojega deka. Dao sam mu stotinu dolara da
bude zauzet te veeri.
Nije pitao zato, a ja nisam objasnio. Kukavica je samo zgrabio novac iz moje
ruke i kao arolijom nestao. Preuujem joj kako sam ga zaustavio u WC-u s
pitoljem u ruci.
Stotinom dolara moe puno toga kupiti ovih dana.
Morao je raditi odgovori.
Tako ti je rekao.
Jason esto radi dokasna.
Ili tako tvrdi.
To je istina.
Ponekad. Moda.
Vrlo je uspjean.
U laganju.
Dobro. Potplatio si ga. Pa to onda? otrese se.
Zato si otila doma sa mnom? upitam.
to?
Zato si otila doma sa mnom one noi? Na silu guta slinu, ali ne odgovara.
Pretvara se da je usredotoena na svoj rad, na crte koje srdito povlai po stranici.
Nisam mislio da se radi o tako tekom pitanju nastavim.
Oi joj se pune suzama. Vena na njezinu elu poinje se isticati kroz kou koja
postaje ljepljiva, a ruke joj se poinju tresti. Ljutita je. Bila sam pijana.
Pijana.
Da. Bila sam pijana.
Jer je to jedini razlog zbog kojeg bi netko htio ii doma sa mnom, zar ne?
Jer je to jedini razlog zbog kojeg bih ja otila doma s tobom.
Gleda me, a ja se pitam to tono vidi. to misli da vidi. Ona misli kako me
njezina ravnodunost ne dira, ali grijei.
Skidam majicu i isputam je na pod pokraj svojih glomaznih izama. Ostajem u
potkoulji i trapericama bez kojih me vjerojatno nikad nije vidjela. Ona rka moje
lice na stranici, delirij crta i sjena kako bi ovjekovjeila demona kojeg vidi pred
vatrom.
Te je noi popila nekoliko pia, ali bila je dovoljno prisebna da zna to ini, da
poeli dobrodolicu mojim rukama na sebi. Naravno, to je sve bilo puno prije negoli
je doznala tko sam ja zapravo.
Ne znam koliko dugo utimo. ujem njezino disanje, zvuk grafita kako udara o
povrinu papira. Gotovo mogu uti njezine misli u svojoj glavi. Neprijateljstvo i
ljutnju.
138

 To je poput cigareta ili puenja trave konano progovaram.

Rijei je prenu i ona pokuava doi do daha. to to?
Ne prestaje crtati. Pretvara se, pravi se da me ne slua. Ali nije tako.
Moj ivot. Stvari koje radim. Zna da to nije dobro za tebe ve kad prvi put
proba. Cigarete. Travu. Ali uvjeri sam sebe da je u redu... da se moe nositi s
time. Samo jednom i to je to, samo da vidi kako to izgleda. A onda si odjednom
uvuen, ne moe se izvui sve i da hoe. Nije to zato jer mi je oajniki trebao
novac, a trebao mi je. Bilo je to zato jer bi me, da sam se pokuao izvui, ubili.
Netko bi me otkucao i zavrio bih u zatvoru. Nikad nije postojala mogunost da
odbijem.
Prestane crtati. Pitam se to e izai iz njezinih usta. Nekakvo iritantno
pametovanje, siguran sam u to. Ali, ne pametuje. Ne govori nita. Meutim, vena s
njezina ela nestane, a njezine se ruke smire. Njezine oi poprime blagost. Ona me
pogleda i kinine glavom.

139

EVE
POSLIJE

romatram iz hodnika kako James energino ulijee u Mijinu spavau sobu. Zvuk
njegovih koraka, koji se pribliavaju brzo, buni i teki pred njezinim vratima,
prene je iz sna. Uspravlja se u krevetu irom otvorenih oiju, preplavljena strahom.
Srce joj vjerojatno divlje lupa u prsima kao i uvijek kad je prestraena. Potreban joj
je trenutak da postane svjesna svojega okruenja: ostaci srednjokolske odjee koja
jo visi u ormaru, sag od jute, plakat Leonarda DiCapria koji je objesila kad joj je
bilo etrnaest. A onda se smiruje. Shvaa gdje se nalazi. Doma je. Sigurna je. Skriva
lice u dlanove i poinje plakati.
Mora se odjenuti govori joj James. Idemo k psihijatrici.
Ulazim u sobu nakon to je otiao i pomaem Miji odabrati prikladnu
kombinaciju iz ormara. Pokuavam odagnati njezine strahove, podsjetiti je kako je
ovdje, u naem domu, potpuno sigurna. Nitko ti ne moe nauditi dajem joj
obeanje u koje ni sama nisam sigurna.
Mia jede u autu, samo komadi tosta koji sam ponijela za put. Ne eli ga ni
primirisati, ali se ja okreem sa suvozakog sjedala svakih nekoliko minuta i nutkam
je govorei: Jo jedan zalogaj Mia kao da su joj opet etiri godine. Samo jo
jedan zalogaj.
Zahvaljujem dr. Rhodes to nas je ugurala tako rano ujutro. James odvodi
lijenicu sa strane kako bi porazgovarali u etiri oka dok ja pomaem Miji da skine
kaput, a potom promatram kako Mia i dr. Rhodes nestaju iza zatvorenih vrata.
Jutros e doktorica s Mijom razgovarati o djetetu. Mia ne prihvaa injenicu da u
njezinoj utrobi raste fetus, a ini mi se da se ni ja ne mogu pomiriti s tim. Jedva
uspijeva izgovoriti tu rije. Dijete. Svaki put joj zapne u grlu i svaki put kad James ili
ja nanemo tu temu, kune se kako to nikako ne moe biti istinito.
Smatrali smo kako e biti korisno da Mia porazgovara s doktoricom Rhodes, koja
je ujedno i strunjak i nepristrana trea osoba. Razgovarat e s Mijom o
mogunostima koje ima, a ja ve mogu zamisliti Mijin odgovor: Moje mogunosti
vezane za to? zapitat e, a doktorica Rhodes e je opet morati podsjetiti na dijete.
Da raistimo neto, Eve kae mi James nakon to su Mia i lijenica napustile
140

sobu. Zadnja stvar koja nam treba je da Mia nosi nezakonito dijete tog ovjeka.
Napravit e pobaaj i uinit e to uskoro. Uzima stanku, razraujui logistiko
zalede. Kad ljudi pitaju, rei emo kako dijete nije preivjelo. Stres zbog situacije
nastavlja. Nije preivjelo.
Ne odgovaram. Jednostavno nisam u stanju. Gledam Jamesa kojem je u krilu
otvoren podnesak za odbacivanje dokaza. Prouava taj podnesak s vie pomnje nego
to je poklanja naoj keri i njezinu neroenom djetetu.
Pokuavam sebe uvjeriti da mu je srce na pravom mjestu. Ali pitam se je li tomu
tako.
Nije oduvijek bilo tako. James nije uvijek bio ovako nezainteresiran za obiteljski
ivot. Tijekom tihih poslijepodneva dok je James na poslu, a Mia spava, esto
iskapam drage uspomene na Jamesa i djevojke: stare fotografije Jamesa dok dri
Grace ili Miju dok su jo kao bebe bile povijene u dekice. Gledam kune snimke
Jamesa s djevojkama dok su jo bile male. Sluam ga jednoga drugog Jamesa
kako im pjeva uspavanke. Prisjeam se prvih dana kole i roendanskih zabava,
posebnih dana koje je James odabrao ne propustiti. Iskapam fotografije Jamesa dok
poduava Miju i Grace vonji biciklom bez pomonih kotaia, slike njih kako
skupa plivaju u prekrasnom hotelskom bazenu ili po prvi put gledaju ribe u akvariju.
James potjee iz jako imune obitelji. Otac mu je bio odvjetnik, kao i njegov djed,
a moda ak i pradjed: iskreno, nemam pojma. Njegov brat Marty je politiar,
predstavnik savezne drave, a Brian je jedan od najboljih anesteziologa u gradu.
Martyjeve keri, Jennifer i Elizabeth, odvjetnice su, jedna specijalizirana za
korporacijsko pravo, a druga za intelektualno vlasnitvo. Brian je blagoslovljen
sinovima, trojicom, odvjetnikom za korporacijsko pravo, stomatologom i
neurologom.
James mora odrati ugled. Iako se nikad ne bi to usudio javno izrei, oduvijek je
postojalo natjecanje izmeu njega i njegove brae: tko je najbogatiji, najmoniji,
najistaknutiji Dennett u dravi.
Za Jamesa drugo mjesto nikad nije bila opcija.
Tog se poslijepodneva sputam u podrum i kopam po starim kutijama cipela
traei fotografije kako bih sama sebi dokazala da je bilo stvarno, ti blistavi trenuci
oinske ljubavi. Nisam to umislila. Pronalazim crte koji je petogodinja Mia
nacrtala nespretnom rukom, na kojem njezina krupna etvrtasta slova ukraavaju
ilustraciju: VOLIM TE, TATICE. Na slici su vii i nii lik, a njihove su ruke,
naizgled bez prstiju, preklopljene. Njihova lica krase pretjerano izraeni osmijesi, a
po rubovima papira je stavila naljepnice, tridesetak crvenih i ruiastih naljepnica u
obliku srca. Pokazala sam mu to jedne veeri nakon to se vratio s posla. Zurio je u
to neko vrijeme, ne znam koliko, moda minutu ili vie, a potom je odnio crte u
svoj ured i privrstio ga magnetom na crni ormar za dosjee.
141

 To je za Mijino dobro izgovori on, prekidajui tiinu koja para ui. Treba
vremena da zacijeli.
Pitam se, meutim, radi li se o tomu.
elim mu rei kako postoje drugi naini. Usvajanje, primjerice. Mia bi mogla dati
dijete obitelji koja ne moe imati svoju djecu. Mogla bi jako usreiti neku nesretnu
obitelj. No James to nikad ne bi mogao sagledati na taj nain. Uvijek bi postojala
pitanja to ako: to ako posvajanje propadne, to ako usvojitelji odlue ne uzeti
dijete, to ako se dijete rodi s uroenom manom ili to ako dijete, kada dosegne
odraslu dob, potrai Miju i ponovno joj uniti ivot.
Pobaaj je, s druge strane, brz i jednostavan. To su bile Jamesove rijei. Potpuno
je zanemario krivnju. Krivnju koja e progoniti Miju ostatak njezina ivota.
Nakon to je zavrila svoju seansu s Mijom, lijenica je doprati u ekaonicu i prije
nego emo otii, stavlja svoju ruku na Mijinu, govorei: Nije da mora odluiti
danas. Ima dovoljno vremena.
Meutim, u Jamesovim oima vidim kako je on odluku ve donio.

142

COLIN
PRIJE

e mogu zaspati, i to nije prvi put. Pokuao sam brojiti ovce, svinje, bilo to, a
sada koraam po sobi. Svaka je no teka. Svake noi razmiljam o njoj. Noas
je ak i gore jer me datum na mojemu satu podsjea da je njezin roendan. A ja
razmiljam o njoj samoj doma.
Tmina je neprobojna, kad odjednom moje noge vie nisu jedine koje koraaju po
sobi.
Usrao sam se od straha izgovorim. Jedva mogu nazreti njezin obris poto mi
se oi jo nisu navikle na tminu.
Oprosti slae. to radi? upita me. Moja mi je majka uvijek zanovijetala
kako buno hodam. Govorila je kako bih mogao i mrtve probuditi.
Ne palimo svjetlo. U mraku se sluajno sudaramo. Nijedno ne nudi ispriku.
Povlaimo se posramljeno, svatko u svojemu smjeru.
Nisam mogao spavati odgovorim. Pokuavam razbistriti misli.
Kakve misli? upita me, a ja ispoetka ostajem utke. Ispoetka joj ne elim
rei. Ne mora znati.
A onda to inim. U sobi je dovoljno tamno da se mogu pretvarati kako nije tamo.
Ali nije u tomu stvar. To nije razlog. Postoji neto u nainu na koji izgovara:
Zaboravi a njezini se koraci ponu udaljavati iz sobe, zbog ega joj poelim
ispriati.
Kazujem joj kako je moj otac otiao dok sam bio klinac, ali to i tako nije bilo
bitno. Nije da je bio prisutan i dok je bio s nama. Pio je. Odlazio u barove i kockao.
Novca nismo imali dovoljno i bez toga da ga je on tratio. Priam joj kako je bio
enskaro i preljubnik. Priam joj kako sam o ivotu uio na teak nain: kako na
stolu nije uvijek bilo hrane ili tople vode za kupku. to se toga tie, nije bilo ni
nekoga tko bi me okupao. Imao sam tri, moda etiri godine.
Priam joj kako mi je otac imao naglu ud. Priam joj kako sam ga se na smrt
bojao kad sam bio klinac. Na mene se samo jako derao i nita vie od toga. Ali
majku je udarao. Ne samo jednom.
Povremeno je radio, ali obino je bio izmeu poslova. Neprestano su ga otputali
143

jer se nije pojavljivao. Ili bi se pojavio pijan. Jer je bio drzak prema efu.
Moja je majka radila sve vrijeme. Nikad nije bila kod kue jer je radila dvanaest
sati u pekarnici supermarketa, sve do 5 ujutro, a onda bi radila na crno kako
ankerica, gdje su joj se mukarci upucavali i dodirivali je, nazivajui je nadimcima
poput slatkice i lutko. Moj otac nazivao ju je droljom. To joj je govorio: Ti
beskorisna droljo.
Priam joj kako je mama nabavljala moju odjeu iz trgovine rabljenom odjeom,
kako bismo se na dan kad se iznosilo smee vozili uokolo i trpali u mamin karavan
sve to smo mogli nai. Deloirani smo vie puta. Spavali bismo u autu. Obiavali
smo otii do benzinske crpke prije kole kako bih se mogao uuljati u kupaonicu i
oprati zube. Uskoro su slubenici shvatili to radimo. Rekli su da e pozvati murju.
Priam joj o supermarketu. Mama je uvijek imala dvadeset dolara pa bismo
napunili koaru stvarima koje nam trebaju: mlijeko i banane, kutija itarica. Na
blagajni bi uvijek ispalo vie od dvadeset dolara iako smo pokuavali sraunati u
glavi. I onda smo uvijek morali birati itarice ili banane dok je neki seronja u
redu uzdisao i govorio nam da pourimo. Sjeam se kako je jednom u redu iza nas
bio neki upak iz kole. Sluao sam o tomu naredna dva tjedna. O tomu kako
Thatcherova mama nije imala dovoljno novca za jebene banane.
Utihnem, a ona ne govori nita. Bilo koja druga djevojka ponudila bi suosjeanje.
Rekla bi kako joj je jako ao. Rekla bi kako mora da je bilo jako teko. Ali ova
djevojka to ne ini. Ne zato to ne osjea empatiju, nego zato to zna da suosjeanje
nije ono to elim ili trebam.
Nikad nikomu nisam rekao o svojemu ocu.
Nikad nikomu nisam rekao o svojoj majci. Ali inim to. Moda iz dosade, ne
znam. Ponestalo nam je tema za razgovor. Ali nekako mislim da je vie od toga,
postoji neto u ovoj djevojci zbog ega je lako razgovarati s njom, zbog ega joj
elim rei, zbog ega elim olakati svoj teret. Jer u moda onda uspjeti zaspati.
Kad mi je bilo pet ili est, poela se tresti nastavim. Najprije njezine ruke.
Poela je imati probleme na poslu. Stvari su joj ispadale iz ruku, prolijevale se. U
roku od godinu dana poela je vui noge. Nije mogla normalno hodati. Jedva je
pomicala noge, ruke uope nije micala. Ljudi bi bezobrazno buljili i govorili joj da
pouri. Prestala se smijati, prestala je treptati. Postala je depresivna. Nije uspijevala
zadrati posao. Bila je prespora, previe nespretna.
Parkinsonova bolest izgovori djevojka, a ja kimnem glavom, iako ona to,
naravno, ne moe vidjeti. Njezin je glas toliko blizu da bih je mogao dotaknuti, ali ne
mogu vidjeti izraz njezina lica. Ne mogu nazreti senzibilnost u njezinim plavim
oima.
Tako je doktor rekao. Do viih razreda osnovne kole ve sam morao
pomagati mami da se odjene, uvijek odjea bez zatvaraa jer nije mogla njima
144

rukovati. Do srednje sam joj kole morao pomagati odlaziti na WC. Nije mogla
rezati vlastitu hranu. Nije se mogla ni potpisati.
Uzimala je lijekove da joj ublae simptome, ali svi su imali nuspojave. Muninu.
Nesanicu. None more. Pa je prestala. Poeo sam raditi kad mi je bilo etrnaest.
Zaraivao sam koliko sam mogao. Nikad nije bilo dovoljno. Moj je otac do tada ve
otiao. Pobjegao je im se razboljela. Napunio sam osamnaest, napustio kolu i
otiao od kue. Mislio sam kako mogu zaraditi vie u gradu. Slao sam joj sve to sam
zaradio kako bi platila lijenike trokove i imala hrane na stolu. Kako ne bi zavrila
na ulici. Ali novca nikad nije bilo dovoljno.
A onda, jednoga dana, prao sam posue u restoranu. Pitao sam efa mogu li dobiti
dodatne sate, rekao sam kako sam kratak s novcem. ef mi je odgovorio: Nismo li
svi? Posao nije iao dobro, ali znao je mjesto gdje mogu dobiti zajam.
Ostalo je povijest.

145

GABE
PRIJE

ronalazim njegovu najbliu rodbinu u Garyju: Kathryn Thatcher, njegovu majku.

Nali smo mobitel skriven u Thatcherovoj kuhinjskoj ladici registriran na
Stevea Mossa ili ti Colina Thatchera pa smo izvukli ispise. Puno je poziva,
svakodnevno, ilo sredovjenoj eni u Garyju u Indiani. Ono to mi je takoer
privuklo pozornost bila su tri poziva na mobitel na bonove one veeri kad je Mia
nestala, kao i priblino deset proputenih poziva s istog broja tijekom ranih sati
narednog jutra. Naloio sam tehniarima da izvuku podatke govorne pote, a kad su
to napravili, svi smo se okupili kako bismo presluali poruke. Neki tip koji je htio
znati gdje je djevojka, sueva ki, i zato se Thatcher nije pojavio na primopredaji.
Nije zvuao pretjerano sretno. Zapravo, zvuao je iznimno nezadovoljno. Bio je
bijesan.
U tom trenutku shvaam kako Colin Thatcher radi za nekoga drugog, ali koga?
Pokuavam ui u trag vlasniku mobitela na bonove. Znam kako je kupljen u
lokalnoj trgovini u Hyde Parku. Meutim, vlasnik trgovine, Indijac koji jedva govori
nekoliko rijei engleskog, nema pojma tko ga je kupio. ini se da je plaen
gotovinom. Tipino, ba imam sree.
Odluujem kako u majku sam ispitati. Narednik eli demonstrirati svoju mo i
angairati nekoga u Garyju da to uini, ali ja kategoriki odbijam. Sam u to obaviti.
U Chicagu se o Garyju u Indiani ne pria ba najbolje. Volimo ga smatrati
rupetinom. Veina je stanovnitva siromana. Grad ima veliku afroameriku
populaciju i dom je masivnim elianama koje su poredane uz jezero Michigan, a
koje u zrak isputaju odvratan dim.
Narednik eli ii sa mnom, ali ga odgovaram od toga i odlazim sam. Na kraju
krajeva, ne elimo jadnu enu prestraiti toliko da se potpuno zatvori. Radim
pogreku i govorim gospodi Dennett kako mi je taj razgovor dio plana za dananji
dan. Nije pitala smije li sa mnom, ali je natuknula kako bi htjela. Oprezno sam stavio
ruku na njezinu nadlakticu i obeao: Bit ete prva osoba koju u nazvati.
Potrebna su mi dva sata. Samo osamdeset i neto kilometara, ali zbog velikog
broja poluprikolica na I-90, vuem se priblino 50 kilometara na sat. Radim jo
146

jednu pogreku uzevi kavu u drive-inu, zbog ega sam se, dok sam stigao, gotovo
upiao u gae. U Garyju sam nabasao na benzinsku crpku, zahvalan zbog arsenala
koji se skrivao ispod moje odjee.
Kathryn Thatcher ivi u svijetloplavoj kui u amerikom stilu. Kua je prastara,
potjee iz 50-ih. Travnjak je zarastao, grmlje podivljalo. Lonanice lee uvenule.
Kucam na mreasta vrata i ekam na betonskom pragu koji oajniki treba
popravak. Dan je sumoran, tipian dan u studenom na Srednjem zapadu. Jednostavno
je bez veze, temperatura od etiri stupnja ini se hladnom, iako sam svjestan kako
emo se za mjesec ili dva moliti za dan od etiri stupnja. Kad nema odgovora,
otvaram mreasta vrata i kucam na drvena, pokraj vijenca koji visi s hrava avla.
Vrata su otkljuana. Otvaraju se na lagan dodir rukom. Dovraga, mislim u sebi.
Moda sam trebao povesti narednika. Posegnem za pitoljem, ulazim na vrcima
prstiju i zazovem: Gospoo Thatcher.
Ulazim u predsoblje, tako staromodno da se moram podsjeati kako nisam u
domu svoje bake: upavi tepisi, drvena lamperija na zidovima, zidne tapete koje se
gule i pokustvo potpuno nespojivo, poderana sivo-smea koa pokraj cvjetnih
presvlaka.
Priguen zvuk neskladna pjevanja koje dopire iz kuhinje smiruje me. Vraam
pitolj u futrolu kako enu ne bih prestraio na smrt. U tom trenutku moje se oi
zaustavljaju na slici Colina Thatchera i nekoga za koga pretpostavljam da je
Kathryn, oboje lijepo sreeni unutar manjeg okvira na 27-innom televizoru.
Televizor je ukljuen bez tona, a na ekranu se vrti sapunica.
Gospoo Thatcher zazovem ponovno, ali odgovora nema. Slijedim pjevuenje
do kuhinje i kucam na okvir otvorenih vrata, ali tek nakon to sam na trenutak
promatrao kako njezini drhtavi prsti pokuavaju skinuti plastinu foliju sa smrznute
veere. Sama ena izgleda dovoljno staro da bi bila baka Colina Thatchera, pa se
poinjem pitati jesmo li moda pogrijeili. Na sebi ima ogrta i paperjaste papue,
noge su joj gole i pokuavam vjerovati u to kako nije gola ispod tog ogrtaa.
Gospoo pozdravim je i nogom stupim na vinilni pod. Ovog se puta okrene,
potpuno prestraena zvukom mojega glasa i prisutnou potpunog stranca u svojemu
domu. Vadim znaku kako bih je smirio i odagnao pomisao da e biti ubijena.
Dobri Boe promuca, a njezina drhtava ruka pronalazi put do srca. Colin?
Ne gospoo odgovorim i priem blie. Smijem li? upitam je dok poseem
pokraj njezine krhke figure kako bih uklonio plastinu foliju s njezine smrznute
veere. Bacam vlani poklopac u ko, ve pretrpan smeem, pokraj stranjih vrata.
Njezina veera iz mikrovalne je djeja porcija pileih medaljona i kukuruza i jedan
brownie kolai.
Pruam ruku kako bih smirio gospodu Thatcher. Na moje iznenaenje, ona
prihvaa. Nestabilna je, bilo da hoda ili stoji mirno. Njezine su kretnje mukotrpne, a
147

njezino lice lieno bilo kakve izraajnosti. Stoji pognuta, a noge joj se vuku: siguran
sam kako bi svakog trenutka mogla pasti. Iz njezinih usta curi slina.
Zovem se detektiv Gabe Hoffman. Policajac sam pri...
Colin? upita ponovno. Ovog me puta preklinje.
Gospoo Thatcher odgovorim. Molim vas sjednite, gospodo. Pomaem joj
do najblieg mjesta gdje moe sjesti, kutka za zajutrak. Donosim joj veeru i
izvlaim vilicu iz ladice, ali njezine se ruke tresu jako i neprestano, toliko da ne
moe prinijeti hranu ustima. Grabi medaljon rukom.
ena izgleda kao da joj je sedamdeset, ali ako je uistinu majka Colina Thatchera,
vjerojatno joj je tek pedesetak. Njezina je kosa sijeda, iako je na ne tako staroj slici u
predsoblju kestenjasto smea. ini se da je smravjela za broj ili dva, jer haljina na
njoj visi kao da je obukla vreu za odjeu, a na dijelovima tijela koji nisu pokriveni
odjeom istiu se kosti. Na radnoj je povrini kolekcija boica s lijekovima i trulo
voe u koari. Naravno, tu je i kolekcija voruga i masnica rasprenih po tijelu
gospoe Thatcher, pretpostavljam kako se radi o podsjetnicima na nedavne padove.
Znam da postoji ime za to. Na vrh mi je jezika.
Jeste li vidjeli Colina? upitam.
Odgovara da nije. Pitam je kad ga je posljednji put vidjela. Ne zna.
Koliko esto viate Colina?
Svakoga tjedna. On kosi travnjak.
Bacam pogled kroz prozor na dvorite prekriveno sasuenim liem.
On se brine za vas? upitam. Kosi travnjak, kupuje namirnice...
Odgovara da je tako. Na radnoj povrini vidim trulo voe prekriveno rojem
vonih muica. Doputam si baciti pogled u hladnjak/ledenicu i pronalazim vreicu
smrznutog graka, tetrapak mlijeka iji je rok trajanja istekao, nekoliko smrznutih
veera. Smonica je jednako pusta: nekoliko limenki juhe koje gospoa Thatcher
vjerojatno ne moe sama otvoriti i keksi.
Iznosi li i smee?
Da.
Koliko vam dugo pomae? Godinu? Dvije?
Bio je jo dijete. Kad sam se razboljela. Njegov otac... Glas joj se poinje
gubiti.
... je otiao zavrim umjesto nje.
Kimne glavom.
A Colin sada... ivi s vama?
Odmahuje glavom. On doe. U posjet.
Ali ne i ovaj tjedan? Ne.
A proli?
Ne zna. U sudoperu je jako malo posua, ali smee obiluje papirnatim tanjurima.
Poticao ju je da koristi papirnate tanjure jednostavnije je nego istiti za sobom te
148

je iznosio smee na ulicu svakog tjedna kad bi doao.

Dakle, on vam obavlja kupovinu, isti i...
Sve.
On radi sve. Ali ga nema ve neko vrijeme, zar ne, gospoo Thatcher?
Kalendar na zidu jo je okrenut na rujan. Rok trajanja mlijeka u hladnjaku je 7.
listopada.
Bi li vam smetalo da ja iznesem smee umjesto vas? upitam. Vidim da je
puno.
U redu odgovori.
Teko ju je gledati kako se trese. Da budem potpuno iskren, pomalo me to
uznemiruje.
Grabim vreu sa smeem, vadim je iz kante i izlazim kroz stranja vrata. Zaudara.
Preskaem tri stube i ubacujem smee u prtljanik svojega auta. Kasnije u se
pozabaviti njime. Provjeravam gleda li me itko, a potom zavirim u potanski
sandui i uzimam sve to je tamo, snop omotnica tako velik da gotovo ispadaju na
ulicu. Unutra je nagurana i obavijest potanske slube kojom se obavjetava
primatelja da ima jo pote koju moe podii u potanskom uredu. Potar je ugurao
onoliko pote koliko je moglo stati, sve dok mu nije ponestalo mjesta.
Unutra se gospoa Thatcher bori s kukuruzom. Ne mogu to podnijeti. Nitko se ne
bi trebao toliko muiti da bi pojeo prokletu smrznutu veeru. Sjedam u kutak
nasuprot mravoj eni i govorim joj: Dopustite da vam pomognem. Uzimam
vilicu i dajem joj zalogaj. Na trenutak oklijeva. Sam Bog zna kako je dan kad me
netko bude morao hraniti licom dan kad u poeljeti da sam mrtav.
Gdje je Colin? upita me.
Hranu joj dajem polagano. Nekoliko zrna u svakom zalogaju.
Ne znam, gospoo. Bojim se da bi Colin mogao biti u nevolji. Potrebna nam je
vaa pomo. Pronalazim fotografiju Mije Dennett i pokazujem je eni. Pitani je li
ikad prije vidjela djevojku.
Zatvara oi. TV promuca. Vidjela sam je na TV-u... ona je... Oh, Boe,
Coline. Oh, Coline i poinje jecati.
Pokuavam je utjeiti govorei kako ne znamo nita. Sve su to samo nagaanja.
Mia Dennett moda jest, a moda i nije s Colinom. Meutim, znam da je s njim.
Objanjavam joj kako mi je potrebna njezina pomo da bih pronaao Colina.
Govorim joj kako se elimo uvjeriti da su on i Mia dobro i da on nije u nevolji, ali mi
ne vjeruje.
Potpuno je izgubila zanimanje za veeru. Njezino deformirano tijelo klone za
stolom, dok ona neprestano ponavlja: Coline... Besmislen odgovor na sva moja
pitanja.
Gospoo Thatcher, moete li mi rei postoji li mjesto na koje bi Colin otiao
kad bi se trebao sakriti?
149

Colin.
Moete li mi dati kontaktne podatke rodbine i prijatelja? Bilo koga komu bi se
javio da je u nevolji. Njegova oca? Imate li moda adresar?
Colin.
Molim vas, pokuajte se prisjetiti vaeg posljednjeg razgovora s njim. Jeste li
razgovarali s njim otkad vas je posljednji put posjetio? Telefonski moda?
Colin.
Ne mogu to podnijeti. Ovo ne vodi nikamo.
Gospoo, je li u redu ako malo pogledam uokolo? Provjerit u ima li tu neega
to bi mi moglo pomoi da pronaem vaeg sina.
Prejednostavno je. Bilo koja druga majka pozvala bi odvjetnika i zahtijevala
sudski nalog. Ali ne i gospoa Thatcher. Svjesna je to e joj se dogoditi ako se
Colin ne vrati doma.
Ispriavam se i ostavljam je uplakanu u kutku za zajutrak.
Prolazim blagovaonicu, WC, glavnu spavau sobu i zavravam u spavaoj sobi
sedamnaestogodinjeg Colina Thatchera, s tamno-plavim zidovima, zastavicama
White Soxa to me okiralo te kolskim udbenicima koje nikad nije vratio. U
ormaru jo uvijek visi neto odjee: nogometni dres i poderane traperice, a na podu
je par prljavih kopaki. Na zidovima su plakati sportaa iz 1980-ih, pribadaama
privreni na zid, te duplerica Cindy Crawford, diskretno objeena u ormaru gdje je
njegova majka nee vidjeti. Na dnu kreveta sloen je prekriva koji je vjerojatno
Kathryn iskukiala dok su njezine ruke jo bile sposobne za to, a na zidu je rupa koju
je, u naletu bijesa, moda napravio ak i Colin. Na zidu ispod prozora nalazi se
radijator, a u malom okviru pokraj kreveta je slika mladog Colina, prekrasne Kathryn
i neto manje od centimetra glave mukarca, iji je ostatak otrgnut i odbaen.
Na povratku se due zadravam razgledavajui. Odlazim u glavnu spavau sobu
gdje me doekuje raspremljen krevet koji bazdi po tjelesnim mirisima. Prljava je
odjea nabacana na hrpu. Rolete su sputene, a soba u mraku. Pokuavam upaliti
svjetlo, ali arulja je pregorjela. Povlaim prekida svjetla u ormaru i oskudna
koliina svjetlosti prodire u sobu. Pronalazim fotografije Colina Thatchera u svakoj
fazi ivota. Nije toliko razliit od mene. Tipino debeljukasto dijete koje se
pretvorilo u nogometaa, a potom u najtraenijega amerikog bjegunca. Maslaci
preani iza stakla; moda ih je skupljao kao dijete. Djeji crte ovjeuljka. Njegov?
I beini telefon koji je pao na pod. Podiem ga i vraam na njegovo postolje. Ne
radi. Trebat e sati da se baterija napuni.
U glavi stvaram podsjetnik da zatraim telefonske ispise. Razmiljam o tomu da
prislukujemo telefon.
U predsoblju prelazim prstima preko tipki pranjava klavira. Nije ugoen, ali
njegov zvuk privlai pozornost gospode Thatcher koja uspijeva doepati u prostoriju.
150

Na bradi ima kukuruza. Gubi ravnoteu i posre, ali je nekako uspijevam uhvatiti u
naruje.
Colin ponavlja po tko zna koji put dok je sputam na kau. Nagovaram je da
legne i namjetam jastuk ispod njezine glave. Pronalazim daljinski i ukljuujem ton
televizora. Boga pitaj koliko ga ve dugo gleda bez tona.
Na hrastovoj polici nalazi se niz spomenara, po jedan za svaku godinu ivota
Colina Thatchera, zavrno s trinaestom. Uzimam jedan i zavalim se u konu fotelju.
Listam stranice. Izviai. kolski izvjetaji o napretku. Tu su i kolekcije lia
skupljenog tijekom poslijepodnevnih etnji i preanog u masivnoj enciklopediji.
Novinski isjeci. Rezultati mini golfa. Popis boinih elja. Razglednica gospoi
Kathryn Thatcher iz Grand Maraisa u Minnesoti, potanska marka od petnaest centi
ukrivo zalijepljena u kutu. Na razglednici na kojoj je prikaz ume, jezera, prirode,
otisnuta je i godina 1989. Tu je i kratka poruka: Tata je bez veze. Nedostaje mi.
Fotografija ima na pretek, uglavnom starijih, koje su poele utjeti i savijati se.
Ostajem s Kathryn Thatcher koliko god mogu. Potrebno joj je drutvo. Ali
potrebno joj je i puno vie od toga; potrebno joj je neto to joj ja ne mogu dati.
Oprostio sam se i obeao da u ostati u kontaktu, ali ne odlazim. Uskoro e ostati bez
svojih smrznutih veera, a i ne treba joj vie od jednog potenog pada da joj zada
potres mozga koji bi joj okonao ivot.
Gospoo, ne mogu vas ostaviti ovdje priznam.
Colin proape.
Znam uzvratim. Colin se brine za vas. Ali Colin sada nije ovdje, a ne
moete biti sami. Imate li obitelji, gospoo Thatcher? Nekoga koga bih mogao
nazvati?
Shvaam njezinu utnju kao ne.
Ta mi spoznaja budi pitanja. Ako se Colin tako dugo brinuo za svoju bolesnu
majku, to bi ga moglo nagnati da je ostavi?
Uzimam nekoliko odjevnih predmeta iz ormara gospoe Thatcher i stavljam ih u
torbu. Skupljam boice s lijekovima. U Garyju postoji staraki dom. Zasad e to
rjeenje morati posluiti.
Govorim gospoi Thatcher kako se idemo provozati. Molim vas. Ne preklinje
me dok je vodim prema autu. Molim vas. elim ostati ovdje. Ne elim ii.
Prebacujem kaput preko ogrtaa gospoe Thatcher. Paperjaste su joj papue jo
uvijek na nogama.
Ona negoduje s maksimumom sranosti koju trenutano ima, a to nije mnogo.
Znam da ne eli ii. Ne eli napustiti svoj dom, ali je ne mogu ostaviti ovdje.
Susjed izlazi na prednji trijem vidjeti to se dogaa. Pruam ruku i govorim: U
redu je. Pokazujem mu svoju znaku.
Pomaem joj da ue u auto i posegnem preko nje kako bih je svezao sigurnosnim
151

pojasom. Ona plae. Vozim to bre mogu. Za nekoliko e minuta sve ovo biti
gotovo.
Razmiljam o vlastitoj majci.
Slubenik doma doekuje me na parkiralitu s kolicima i podie gospou
Thatcher iz auta kao da je pliana igraka u rukama djeteta. Nakon to ga promatram
kako vozi kolica u zgradu, polako odlazim s parkiralita.
Kasnije prekopavam prokletu vreu smea navukavi gumene rukavice. Radi se o
hrpi uobiajenog smea uz iznimku rauna za benzin od 29. rujna pretpostavljam
kako je gospoi Thatcher oduzeta vozaka dozvola te rauna za namirnice istoga
datuma od ukupno trideset dva dolara. Dovoljno da bi potrajalo tjedan dana. Colin
Thatcher planirao se vratiti za tjedan dana. Nije planirao nestati.
Pregledavam potu. Rauni, rauni i jo rauna. Svima je proao rok naplate. I to
je sve.
Razmiljam o razglednici, o svem tom drveu. Razmiljam kako bi Grand Marais
tijekom jeseni mogao biti grandiozno mjesto za posjet.

152

COLIN
PRIJE

ovorim joj da mi se majka zove Kathryn. Pokazujem joj fotografiju koju

uvam u novaniku. Fotografija je stara, snimljena prije priblino deset godina.
Kae kako u njoj prepoznaje moje oi, njihovu ozbiljnost i tajnovitost. Osmijeh moje
majke usiljen je i otkriva nepravilan onjak koji je izluuje.
Kad govori o njoj kae mi ti se uistinu smije. Majka ima tamnu kosu,
poput mene. Ravnu kao strijela. Govorim joj da i moj otac ima istu takvu. Moje
kovre su tajna, rezultat nekog recesivnog gena, pretpostavljam. Nikad nisam
upoznao djedove i bake pa ne znam jesu li imali kovravu kosu.
Postoji mnogo razloga zbog kojih se ne mogu vratiti doma, ali jedan koji nikad ne
spominjem je i to da me policija eli iza reetaka. Bile su mi dvadeset tri kad sam
prvi put prekrio zakon. Bilo je to prije osam godina. Pokuavao sam ivjeti
ispravno. Pokuavao sam slijediti pravila, ali moj ivot jednostavno nije ispao tako.
Opljakao sam benzinsku crpku i poslao svaki dolar od pljake mami, kako bi platila
lijekove. Nekoliko mjeseci kasnije sam napravio isto, ovaj put kako bi mogla platiti
lijenike trokove. Izraunao sam koliko bih mogao zaraivati prodajui drogu, pa
sam neko vrijeme to radio, sve dok me nije uhvatio policajac na tajnom zadatku,
nakon ega sam proveo nekoliko mjeseci u zatvoru. Poslije toga sam ponovno
pokuao biti poten, ali kad je majka dobila obavijest o deloaciji, postao sam
oajan.
Ne znam zato je srea bila na mojoj strani. Ne razumijem kako sam se izvlaio
toliko dugo, a da me policija nije pritisnula, svojski pritisnula. Dio mene htio je da se
to dogodi, tako da ne moram vie ivjeti ovako, u bijegu, skrivajui se iza lanih
imena.
Znai... zapone ona. Vani smo, eemo meu nepreglednim stablima. Studeni
je, jedan od blaih dana, temperature koja se dri neto ispod deset stupnjeva. Ona
nosi moju jaknu koja joj je prevelika, a ruke je zarila u depove. Kapuljaa joj
prekriva glavu. Ne znam koliko dugo ve hodamo, ali vie ne vidim brvnaru.
Prelazimo preko oborenih stabala, a ja odgurujem grane zimzelenog drvea kako bi
se ona mogla provui bez borbe s dvadesetmetarskom balzamnom jelom. Pjeaimo
153

uzbrdo i esto gotovo upadamo u jarke. utiramo nogom eere i sluamo zov ptica.
Naslanjamo se na stablo sjevernoamerike uge, usred gaja slinih stabala, kako
bismo povratili dah.
Znai, ne zove se Owen.
Ne.
I nisi iz Toleda.
Nisam.
Meutim, ne govorim joj tko sam.
Priam joj kako me tata jednom doveo ovamo, u Minnesotu, na Gunflint Trail.
Govorim joj kako je on vlasnik brvnare, kako je u posjedu njegove obitelji od
pamtivijeka. Upoznao je neku enu. Nije mi jasno to je vidjela u tom gadu
priam dalje. Znam da nije dugo trajalo. Godinama nismo razgovarali i gotovo
sam posve zaboravio na njega. A onda me odjednom jednog dana pozvao na taj izlet.
Unajmili smo kamper. Planirali smo se voziti od kue koju je posjedovao u Garyju u
Indiani do Minnesote. To je bilo puno prije nego to se preselio u Winonu kako bi
radio za prometni odjel. Nisam htio ii, ali mama je rekla da moram. Imala je neke
naivne iluzije o tomu kako moj otac eli popraviti stvari izmeu nas, ali bila je u
krivu.
ena je imala nekog debila od djeteta, priblino mojih godina. Pa je isplanirao
taj veliki odmor, kao da je to neto to smo i inae ini/t. Htio je impresionirati.
Obeao mi je bicikl ako ne napravim neto ime bih zeznuo stvar. Sve sam vrijeme
drao jezik za zubima. Bicikl nikad nisam vidio. Govorim joj kako od tada nisam
progovorio s njim. Meutim, ipak pratim to se dogaa u njegovu ivotu. Za svaki
sluaj.
Kae mi da joj nije jasno kako se uspijevam snai u umi. Odgovaram joj da mi je
to priroeno. Izviai, s jedne strane, i uroena sposobnost orijentacije u smjeru
sjever-jug. To i mnogo vremena provedenog u lutanju umom dok sam bio klinac
bilo to samo da bih pobjegao od roditeljskih svaa.
Prati me dok hodam umom. Ne umara se.
Kako djevojka koja je odrasla u gradu zna sva imena drvea? Pokazuje mi ih
balzamna jela, smreka i bor kao da je ovo jebeni sat biologije. Zna da irovi
pripadaju hrastovima, a da oni iritantni mali helikopteri padaju sa stabala javora.
Pretpostavljam da ne mora biti genijalac da bi to znao. Mene jednostavno nikad
nije bila briga za to sve do trenutka dok nisam vidio kako njezine ruke oslobaaju
sjemenje, a potom promatrao kako njezine oi zadivljeno gledaju dok se ono vrti i
pada na tlo.
Ona poduava i kad joj to nije namjera. Objanjava kako su ti helikopteri zapravo
krilate sjemenke i da su crveni kardinali zapravo mujaci. Ogorena je to su
upadljive ivotinje uvijek mujaci, a enke su tako obine. Kardinali, patke, paunovi,
lavovi. Nikad nisam primjeivao razliku. Ne bi bila tako uvrijeena da je nije
154

zajebao ba svaki mukarac u njezinu ivotu.

Kae kako nikad nije uspjela iznai rijei kojima bi tono opisala kakve osjeaje u
njoj pobuuje njezin otac. Kae da ja to i tako ne bih razumio jer je nikad nije udario
i nikad nije dopustio da provede no smrzavajui se. Nikad nije dopustio da ode na
spavanje bez veere.
Ima uenika koji se zove Romain, nekog crnog klinca koji veinu noi provodi u
prihvatilitu za beskunike na sjevernoj strani. Odabrao je ii u kolu, iako ga nitko
ne sili na to. Osamnaest mu je i pokuava stei srednjokolsku diplomu jer se ne eli
zadovoljiti osnovnim obrazovanjem. Dane provodi marljivo uei u koli, a
poslijepodneva istei gradske ulice. Veeri provodi prosei novac na postajama
gradskih vlakova. Volontirala je u prihvatilitu za beskunike da bi vidjela kako je
tamo. Dva sam sata izvlaila pljesnivi sir iz upakiranih sendvia kae mi. Ostatak
sendvia smatrao se spaenim pa su ga tienici mogli jesti.
Moda i nije toliko egocentrina koliko sam mislio da jest.
Znam kako izgledaju oi koje ne doivljavaju, koje gledaju a da uistinu nita ne
vide. Znam kako zvui prijezir u glasu. Znam kakav je osjeaj doivjeti izdaju i
razoaranje, kad ti netko tko bi ti mogao dati cijeli svijet odbije dati ak i djeli.
Moda zapravo i nismo tako razliiti.

155

GABE
PRIJE

rovjeravam telefonski ispis Kathryn Thatcher. Nema ni jednog sumnjivog

poziva. Posljednji je puta sa sinom razgovarala krajem rujna, kad je nazvao s
mobitela registriranog na Stevea Mossa. Ostatak su bili pozivi od telefonske prodaje,
agencija za ubiranje dugova, podsjetnici za lijenike preglede na koje nikad nije
otila.
Nazivam staraki dom u Garyju. Slubenica me pita jesam li lan obitelji.
Odgovaram da nisam, nakon ega me vie ne doivljavaju. U pozadini ujem kako
postariji mukarac vriti. Pokuavam ne zamiljati gospodu Thatcher kako slua
njegovo urlikanje. Znam da bi je to uznemirilo. Podsjeam sebe da je tamo hrane,
kupaju, brinu se o njoj.
Podsjeam sebe kako nisam njezin sin. To nije moja odgovornost.
Ipak, ne mogu izbaciti tu sliku iz glave: moja majka kako sjedi u svojem
kupaonskom ogrtau na kraju bolnikog kreveta i odsutno zuri kroz prljav prozor
dok stariji krezubi mukarac vie u hodniku. Potplaene je sestre ignoriraju. Jedino
emu se moe radovati jest dan kad e umrijeti.
Sluaj Mije Dennett svakodnevno se vrti na veernjim vijestima zahvaljujui
pritiscima suca Denetta, ali, tragova jo nema.
Provjeravam u odjelu za motorna vozila, ali ne postoji vozilo registrirano na ime
Colina Thatchera ili Stevea Mossa, ni na ime Kathryn Thatcher, to se toga tie.
Stupili smo u kontakt sa svakim tko poznaje Colina Thatchera, a koga smo uspjeli
pronai. Prijatelja ima malo, samo nekolicina iz srednje kola, a ni s njima nije
razgovarao godinama. U Chicagu postoji izvjesna biva djevojka, ali nisam posve
siguran da joj nije plaao za seks. Ona nema ni jedne lijepe rijei za njega. Tipina
prezrena ena, ne nudi mi nita vrijedno osim brze eve ako sam zainteresiran, to
nisam. Neki njegovi uitelji govore mi da se radilo o klincu kojeg srea nije mazila.
Drugi ga opisuju kao neprilagoenog. Jedino to susjedi gospode Thatcher mogu rei
jest da esto dolazi u posjet, iznese smee, pokosi travnjak. Velika stvar. Susjedi ne
znaju to se dogaa u kui. Ali otkrivaju mi da vozi kamionet. Boja? Marka? Model?
ini se kao da nitko ne zna. Odgovori su meusobno kontradiktorni. Uope se ne
156

trudim pitati za broj registracijskih tablica.

Misli mi, s vremena na vrijeme, lutaju na razglednicu iz Grand Maraisa. U
jednom trenutku hvatam sam sebe kako na internetu istraujem luki gradi i
naruujem putnike broure. Raunani kilometrau izmeu Chicaga i Grand Maraisa
i idem tako daleko da naruujem snimke prometnih kamera na toj ruti, iako nemam
pojma to tono traim.
Doao sam do slijepe ulice. Ne preostaje mi nita osim ekati.

157

COLIN
PRIJE

ipino moja srea, djevojka jo spava u trenutku kad zaujem grebanje po

ulaznim vratima. Gotovo umrem od straha. Skoim iz svoje postelje na
rasklimanom kauu i shvaam kako nemam pitolj. Zora je, sunce tek poinje
izlaziti. Povlaim zavjese kako bih pogledao vani, ali ne vidim nita. to se, dovraga,
dogaa, pomislim. Otvorim ulazna vrata kako bih otkrio da nam je prokleti maak
donio mrtvog mia. Danima ga nije bilo. Izgleda loe, gotovo jednako loe kao
obezglavljeni glodavac pokraj njegovih krvavih apa.
Uzimam maka u ruke. Za mia u se pobrinuti kasnije. Trenutno je prokleti
maak moj talac, boanska intervencija kad bih uistinu vjerovao u takve gluposti.
Ormarii su potpuno prazni. Nema vie hrane. Ako uskoro ne odem u trgovinu,
izgladnjet emo.
Ne ekam dok se probudi. Ulazim u spavau sobu i obavjetavam je: Idem u
grad.
Ona se uspravlja na zvuk mojega glasa. Jo je zbunjena i snena, pa trlja oi.
Koliko je sati? postavi pitanje koje ja ignoriram.
On ide sa mnom. Maak se oglasi. Zvuk joj privlai pozornost. Budna je.
Prua ruke prema njemu, ali ja zakoraim unatrag. Mali gad me zagrebe po ruci.
Kako si...
Ako jo uvijek bude tu kad se vratimo, neu ga morati ubiti. Potom odlazim.
Jurim u grad. Vozim sto deset u podruju gdje je doputena brzina osamdeset
kilometara na sat. Kladio bib se u vlastiti ivot kako djevojka nee uiniti nita
nesmotreno, a opet, s druge strane, ne mogu si iz glave izbiti sliku brvnare prepune
murjaka koji samo ekaju moj povratak.
Prolazim pokraj nekoliko trgovinica na putu prema Grand Maraisu. Uvijek
pokuavam kombinirati. Ne mogu rei da sam dvaput bio na istome mjestu. Ne treba
mi da me netko prepozna.
Trenutano, meutim, brana nije jedina stvar koja mi je na pameti.
Poznajem tipa koji se specijalizirao za lane osobne, izmiljene identitete i tomu
slino. Pronalazim javnu govornicu pokraj eljezarije i uspijevam iskopati nekoliko
158

novia iz depa. Molim se Bogu da ovo to inim nije pogreka. Nisu potrebne tri
minute ili koliko ve tvrde na televiziji kako bi se ulo u trag pozivu. Prokleti
operateri to mogu napraviti one sekunde kad se poziv uspostavi. im otipkam broj.
Sve to je potrebno jest da Dan kae policiji da sam ga nazvao i do sutra e se svi
sjatiti oko eljezarije Sam, traei mene.
Moemo dati sve od sebe da preivimo ostatak zime i to onda? Onda smo u
banani. Ako ostanemo ivi do proljea, vie se neemo imati kamo sakriti.
Stoga ubacujem kovanice i biram broj.
Na povratku mi ona tri ususret preko snijegom pokrivenih stuba kako bi izbavila
vrajeg maka iz mojih ruku.
Vie kako i tako ne bi otila. Proklinje me jer sam prijetio maku. Otkud bih ja
to, dovraga, mogao znati? upitam. Uzimam papirnate vreice s konzerviranom
hranom sa stranjeg sjedita kamioneta. Tu je vie od deset vreica s deset do
petnaest konzervi hrane naslaganih u svakoj. To je to, govorim sam sebi. Zadnji izlet
u grad. Dok putovnice ne budu gotove, snalazit emo se s koncentratom juhe,
prenim grahom i pirjanim rajicama. S time i onim to uspijem izvui iz smrznutog
jezera.
Hvata me za ruku i prisiljava da je pogledam. Njezin je stisak vrst. Ne bih
otila ponovi.
Izmiem se iz njezina stiska i odgovorim joj: Nisam htio nita riskirati.
Penjem se stubama, ostavivi nju i maka same vani.
Nagovara me da dopustim maku da ostane unutra. Svakim danom sve je
hladnije. Nee preivjeti vani,
Nema anse odluan sam.
Meutim, ona ne poputa. On ostaje. Samo tako.
Neto se mijenja.
Priam joj kako sam kao klinac radio s ujakom. Sve to govorim, govorim s
oklijevanjem. Meutim, tiinu je sad ve gotovo nemogue podnijeti.
Poeo sam raditi za majina brata kad sam imao etrnaest. Ta propalica s pivskim
trbuhom nauila me raditi sve majstorske popravke tako da bih, na kraju dana, ja
mogao obaviti sav posao, a on otii doma s 90 posto zarade.
Nitko iz moje obitelji nije iao na koled. Nitko. Moda neki daljnji roak ili
neto slino, govorim joj, ali nitko koga poznajem. Svi smo radnika klasa. Veina
ljudi radi u gradskim elianama. Odrastao sam u svijetu gdje sam, kao bjelako
dijete, bio manjina i gdje je gotovo etvrtina stanovnitva ivjela ispod granice
siromatva.
Razlika izmeu mene i tebe govorim joj u tome je da sam ja odrastao bez
159

iega. Nisam se nadao neemu veem. Znao sam da to neu dobiti.

Ali morao si sanjati o tomu da e postati neto?
Sanjao sam o tomu da odrim status quo. Da se ne srozam jo nie nego to sam
ve bio. Ali onda se dogodilo i to.
Moj ujak Luis nauio me popravljati slavine koje cure i postavljati bojlere za
vodu. Kako oliiti spavau sobu i izvui etkicu za zube iz WC koljke. Kako
pokositi rub travnjaka, popraviti garana vrata i zamijeniti bravu na neijim vratima
nakon to su izbacile bivega. Luis je naplaivao fiksno, dvadeset dolara po satu. Na
kraju dana slao me doma s tridesetak dolara u depu. Bio sam svjestan da je to
pljaka. Kad sam napunio esnaest, ve sam radio samostalno. Meutim, posao je
bio nestalan. Trebalo mi je neto na to se mogu osloniti. Nezaposlenost je u Garyju
jako visoka.
Pita me koliko esto posjeujem majku. Ukoio sam se na njezin spomen i
ostajem tiho.
Zabrinut si za nju zakljui ona.
Ne mogu joj pomoi dok sam ovdje.
U tom je trenutku povezala.
Novac ispalila je. Pet tisua...
Uzdahnem. Potvrdim joj kako je to bilo za nju. Sad ve odbija uzimati lijekove
osim ako je ja ne natjeram. Kae da zaboravi. Meutim, prava je istina da ne eli
trpjeti nuspojave. Priam joj kako sam obiavao ii u njezin dom u Garyju svake
nedjelje. Posloio bih tablete u dozator za lijekove, kupio joj namirnice, poistio
kuu. Ali trebalo joj je vie od toga. Trebao joj je netko tko bi se brinuo za nju
svakodnevno, ne samo nedjeljom.
Staraki dom upadne ona. Htio sam staviti majku u staraki dom i planirao
sam iskoristiti pet tisua kako bih je ubacio. Ali, naravno, sad novca nema jer sam u
jednom impulzivnom trenutku odluio spasiti djevojku i time istodobno uspio
zajebati vlastitu majku i sebe.
Meutim, duboko u podsvijesti znam zato sam to uinio. Nije se radilo o
djevojci. Da je moja majka doznala da sam ja bio taj koji je ugrabio suevu ker,
kasnije kad bi sve zavrilo u vijestima i kad bi je negdje pronali zaklanu, to bi je
dokrajilo. Pet tisua vie ne bi bilo bitno. Bila bi mrtva. A ako ne bi bila mrtva,
htjela bi biti mrtva. Nije me odgojila da budem takav.
Jednostavno nisam razmiljao o svemu tomu prije negoli je djevojka ve bila u
mojem kamionetu, kada su dolarske novanice ustupile mjesto stvarnosti: djevojka
koja plae pokraj mene, prizor Dalmarovih deki kako je izvlae iz kamioneta,
trideset godina iza reetaka. Moja bi majka umrla prije nego to bih ja izaao. Kakve
bi koristi bilo od toga?
Poinjem koraati po sobi. Ljutit sam. Ne na nju. Na sebe. Zapitam: Kakva to
160

osoba eli vlastitu majku strpati u staraki dom jer se ne eli vie brinuti za nju?
To je prvi put da se potpuno otvaram. Stojim naslonjen na zid od borovih greda, a
rukom pritiem glavu kako bih ublaio glavobolju koja me ne puta. Gledam u
njezine samilosne oi i ponovim pitanje: Doista, kakva to osoba eli vlastitu majku
strpati u staraki dom jer se ne eli vie brinuti za nju?
Postoje granice onoga to moe uiniti.
Mogu uiniti vie otresem se. Stoji na ulaznim vratima i promatra kako pada
snijeg. Pokraj njezinih se nogu prokleti maak vrti u krugovima, molei da ga pusti
van. Ne eli ga pustiti. Ne noas.
Moe li?
Govorim joj kako sam pojedinih nedjelja kada doem iznenaen to je jo uvijek
iva. Kua je u neredu. Ona nije jela. Hrana koju sam ostavio u zamrzivau jo je
ondje. Ponekad su vrata otkljuana. Ponekad je penica ukljuena. Pozvao sam je da
doe ivjeti sa mnom, ali je odbila. To je njezin dom. Nije htjela napustiti Gary.
Proivjela je ondje cio svoj ivot. Odrasla je ondje.
Tu su susjedi nastavljam. Jedna je gospoa doe pogledati jednom tjedno,
donese joj potu i provjeri ima li dovoljno hrane. Ima sedamdeset pet godina, ali se
dri bolje od moje mame. Meutim, svatko ima svoj ivot. Ne mogu od njih
oekivati da umjesto mene uvaju odraslu enu. Priam joj i da imam tetu Valerie,
koja ivi u oblinjem Griffithu. Ona pomogne s vremena na vrijeme. Nadam se kako
je Valerie nekako povezala stvari: poziv od susjeda, moda me vidjela na televiziji.
Nadam se da je shvatila kako je moja majka sama i da ini neto po tom pitanju, bilo
to kako bi popravila situaciju.
Moja majka nije znala za staraki dom, ali nikad nije htjela biti na teret. To je bilo
najbolje to sam mogao. Kompromis.
Svjestan sam, meutim, kako je staraki dom usran kompromis. Nitko ne eli
ivjeti u starakom domu. Ali bolje opcije nije bilo.
Grabim jaknu s rukohvata stolice. Ljutit sam na sebe. Iznevjerio sam vlastitu
majku. Na silu guram stopala u cipele, guram ruke u jaknu. Ne elim je gledati.
Gotovo gazim preko nje kako bih doao do vrata.
Pada snijeg kae. Nije brza u svojoj reakciji. Stavlja ruku na moju nadlakticu i
pokuava me zaustaviti, ali je ja odgurujem. Nikomu nije mjesto vani po ovakvu
vremenu.
Nije me briga. Guram se pokraj nje i otvaram vrata. Podie maka u ruke kako
ne bi pobjegao. Treba mi malo jebenog zraka odgovorim joj, zalupivi vratima.

161

EVE
PRIJE

ijekom samo nekoliko dana nakon Dana zahvalnosti, ena je stavila svoje tri
tjedna staro dojene u mikrovalnu, a druga je prerezala vrat svojem
trogodinjaku. Nije poteno. Zato su te nezahvalne ene blagoslovljene djecom, dok
je moje meni oduzeto? Jesam li bila tako loa majka?
Vrijeme je na Dan zahvalnosti bilo proljetno: temperatura iznad petnaest
stupnjeva, obilje sunca. U petak, subotu i nedjelju bilo je isto, iako su, dok smo jeli
posljednje ostatke pire krumpira i nadjeva, zaeci tipine zime u Chicagu ve bili u
nastajanju. Meteorolozi nas danima upozoravaju na predstojee snjene oluje koje e
poeti u etvrtak naveer. U supermarketima je ponestalo flairane vode jer se ljudi
pripremaju za izolaciju u svojim domovima. Pobogu, radi se o zimi, godinjoj
neminovnosti, a ne o atomskoj bombi, mislim u sebi.
Koristim toplo vrijeme kako bih uredila dom. Nimalo nisam u veselom
blagdanskom raspoloenju, ali svejedno to inim kako bih odagnala dosadu i
uasne misli koje mi ispunjavaju um. Kako bi kua malo ivnula. Nije da emo
James ili ja primijetiti, ali za svaki sluaj. Za sluaj da Mia bude tu za Boi, kako bi
mogla uivati u drvcu, aruljicama, svojoj staroj boinoj arapi s izvezenim
anelom ija kosa pomalo otpada, onoj koju ima jo od djetinjstva.
Netko kuca na vrata. Prenem se, kao i uvijek, a kroz glavu mi proleti misao: Mia?
Zapetljana sam u bijele, talijanske aruljice koje testiram pomou elektrine
utinice, pokuavajui istodobno rasplesti vorove koji su se stvorili proteklih
dvanaest mjeseci. Nikad mi nije jasno kako se vorovi mogu stvoriti unutar
plastinih kantica u potkrovlju, a ipak su postali, poput nemilosrdne zime u Chicagu,
jedna od izvjesnih stvari u ivotu. S glazbene linije ire se zvuci CD-a Keltski Boi i
pjesma Carol of the Bells. Jo sam u pidami, prugastom svilenom kompletu gornji
dio na zakopavanje, a donji s uzicom za zatezanje. Nije ni deset sati pa mislim kako
je pidama prihvatljiva, iako je moja kava postala mlaka, a mlijeko ve poinje
naginjati prema kiselosti. Kua je u neredu: crvene i zelene plastine kantice za
pohranu posvuda, poklopci skinuti i baeni onamo gdje nee smetati. Tu su i grane
umjetnog boinog drvca koje sastavljamo svake godine, jo otkad smo James i ja
162

iznajmljivali stan u Evanstonu dok je on zavravao pravni studij. Naslagane su u

gomilama po dnevnom boravku. Prekopala sam kutije s ukrasima koje smo sakupili
tijekom godina, sve od kuglice Moj prvi Boi do tapova nainjenih od kuglica
slatkia koje su djevojke izradile u treem razredu. To su ukrasi koji se rijetko nadu
na drvcu i prisiljeni su ostati u kutiji i sakupljati prainu. Oduvijek sam ustrajala na
raskonom drvetu kojem e se drugi diviti na boinim zabavama, prezirala sam
jeftini ki koji je krasio druge domove o Boiu, snjegovie i ostalu kramu koju su
ljudi sakupili tijekom godina.
Ove se godine, meutim, zaklinjem sama sebi da e ukrasi koje su djevojke
napravile biti prvi koje u objesiti.
Ustajem s poda i ostavljam aruljice za sobom. Vidim detektiva Hoffmana kako
gleda kroz obraeno staklo. Otvaram vrata i sa zahvalnou doekujem nalet
hladnoga vjetra koji me zapuhne.
Dobro jutro, gospoo Dennett pozdravi me dok ulazi u moj dom ne ekajui
poziv.
Dobro jutro, detektive. Prolazim rukom kroz svoju nepoeljanu kosu.
Oi mu prelete po kui. Vidim da pomalo ukraavate dom nastavi.
Pokuavam odgovorim ali arulje su posve zapetljane.
Pa zapone on, skidajui laganu jaknu i stavljajui je na pod pokraj svojih
cipela ja sam strunjak u raspetljavanju boinih aruljica. Imate li to protiv?
upita, a ja mu pokretom ruke dajem blagoslov da se baci na posao, zahvalna to je tu
netko tko e zavriti taj tegobni zadatak.
Nudim detektiva kavom znajui unaprijed da e prihvatiti jer uvijek to ini,
sigurna da je pije s mlijekom i eerom, puno eera. Ispirem svoju alicu kako bih
uzela jo i vraam se u dnevni boravak sa alicama u objema rukama. On klei na
podu, vrcima prstiju njeno raspetljavajui klupko aruljica. Stavljam njegovu kavu
na podmeta na rub stola i sjedam na pod kako bih mu pomogla. Doao je
razgovarati o Miji. Pita me o nekom gradiu u Minnesoti: Jesam li bila tamo? Je li
Mia? Odgovaram kako nismo.
Zato? upitam, a on slegne ramenima.
Znatielja, nita drugo. Pria mi da je vidio neke fotografije gradia koji
izgleda predivno. Luki gradi priblino ezdeset pet kilometara od kanadske
granice.
Ima li to kakve veze s Mijom? upitam, i iako on pokuava izbjei odgovoriti
na pitanje, ne polazi mu za rukom. O emu se radi? ustrajem.
Samo predosjeaj kae, a potom prizna: Ne znam nita. Ali istraujem.
Moje ga oi mole da mi otkrije jo informacija, pa nastavlja: Prvi ete doznati sve.
U redu pristanem na kompromis nakon trenutka oklijevanja znajui da je
detektiv Hoffman jedini kojem je do moje keri stalo gotovo jednako koliko i meni.
163

_
Prola su gotovo dva mjeseca otkad je Gabe Hoffman poeo nenajavljeno dolaziti
u moj dom. Dolazi kad god osjeti potrebu: brzinsko pitanje o Miji, neka misao koja
mu je sinula usred noi. Mrzi kad ga zovem detektive, jednako onoliko koliko ja
mrzim kad me zove gospodo Dennett, a ipak oboje odravamo privid formalnosti,
dok bi nam zapravo, nakon tjedana razgovora o privatnim detaljima Mijina ivota,
koritenje osobnih imena trebalo ve biti rutina. Vjet je u umjetnosti avrljanja i
izbjegavanja teme. James jo uvijek nije uvjeren u to da taj ovjek nije idiot. Ja,
meutim, mislim da je drag.
Na trenutak prestaje petljati sa aruljicama, posee za alicom i otpije gutljaj
kave. Kau da nas eka puno snijega odgovori, mijenjajui temu. Unato tomu,
moje su misli jo usredotoene na luki gradi Grand Marais.
Trideset centimetara sloim se. Moda vie.
Bilo bi lijepo kad bismo imah snijeg za Boi.
Bilo bi odgovorim ali to se nikad ne dogodi. Moda je to zapravo blagoslov.
Uz sav put koji prevalimo i sve poslove koje treba obaviti oko Boia, moda je
dobro to nema snijega.
Siguran sam kako ete svu kupovinu obaviti puno prije Boia.
Mislite? upitam, donekle zauena pretpostavkom, dodajui: Nema puno
ljudi za koje moram kupovati. Samo James, Grace i... oklijevam Mia.
On ponovno zastane, a izmeu nas prolazi trenutak tiine kao vid potovanja
prema Miji. Takvi trenuci mogu biti neugodni, a ipak su se dogodili milijun puta
tijekom proteklih nekoliko mjeseci, svaki put kad bi se spomenulo njezino ime. Ne
inite se kao netko tko odgaa stvari odgovori detektiv nakon nekoliko trenutaka.
Smijem se. Imam previe slobodnog vremena da bih odgaala stvari
uzvraam mu istinom. Dok je James po cijele dane na poslu, ime bih se drugim
mogla baviti nego kupovinom blagdanskih darova?
Jeste li oduvijek bili domaica? upita on tada, a ja se uspravljam zbog
neugode i ne mogu a da se ne zapitam kako smo od boinih ukrasa i vremena doli
na tu temu? Mrzim rije domaica. Tako je zastarjela, neto to pripada pedesetim
godinama prologa stoljea. Danas ima negativnu konotaciju, neto to nije nuno
imala prije pedeset i neto godina.
A pod domaica podrazumijevate to? upitam, dodajui: Imamo istaicu,
znate. Ja kuham, ponekad, ali James obino dolazi kasno, pa jedem sama. Stoga
mislim kako se ne bi moglo rei da odravam dom. Ako pod time mislite jesam li
oduvijek nezaposlena...
Nije mi bila namjera uvrijediti vas prekine me. Izgleda kao da mu je
neugodno, dok sjedi pokraj mene na podu i otpetljava aruljice. Ide mu jako dobro,
puno bolje nego meni. Ispred njega lei cijela jedna raspetljana ica sa aruljicama i
164

dok se on saginje kako bi ih testirao na utinici, ja sam zapanjena to sve rade.

Bravo pohvalim ga, a onda mu serviram la: Nisam se uvrijedila. Tapam
ga po ruci, neto to nikad prije nisam uinila, kao ni bilo koju drugu gestu koja bi
ukljuivala ulaenje unutar jednog metra osobnog prostora.
Neko vrijeme radila sam na ureenju interijera govorim. Prouava sobu,
upijajui detalje. Uredila sam i na dom, to je jedna od rijetkih stvari kojima se
ponosim kad sam ve podbacila kao majka. Bilo je to neto zbog ega sam se
osjeala ispunjeno, neto to nisam dugo iskusila, jo od vremena roenja djevojica
kada se moj ivot sveo na mijenjanje mokrih pelena i brisanje pire krumpira baenog
na parketni pod.
Nije vam se svialo?
O, ne. Oboavala sam to.
to se dogodilo? Ako vam ne smeta to pitam... U sebi razmiljam kako ima
prekrasan osmijeh, drag, mladenaki.
Djeca su se dogodila, detektive odgovaram uzgredno. Ona sve promijene.
Jeste li oduvijek eljeli djecu?
Valjda. Sanjala sam o djeci otkad sam i sama bila dijete. To je neto o emu
svaka ena razmilja.
Je li tono to kau, da je majinstvo poziv? Neto za to je ena instinktivno
programirana?
Lagala bih ako bih rekla da nisam bila ushiena kad sam doznala da nosim
Grace. Oboavala sam trudnou, osjeaj kako se ona pomie u meni. On se
zacrveni zbog neugode poradi tog osobnog priznanja.
Kad se rodila, bilo je to poput otrenjenja. Sanjala sam o tome da u uljuljkivati
svoje dijete u san, smirivati je zvukom svojega glasa. Ono to sam dobila bile su
neprospavane noi, potpuni delirij zbog nedostatka sna, glasan pla koji nita nije
moglo smiriti. Bilo je tu ratovanja oko hrane i ispada bijesa. Godinama nisam imala
vremena urediti vlastite nokte ili se naminkati. James je uvijek ostajao u uredu
dokasna, a kad bi se vratio doma, nije htio imati puno posla s Grace oprao je ruke
od bilo kakvog oblika podizanja djece. To je bio moj posao cjelodnevni,
cjelononi, iscrpljujui, nezahvalni posao, a na kraju dana on bi se uvijek inio
zauenim jer nisam imala vremena pokupiti njegovu odjeu iz kemijske istionice
ili sloiti koaru oprana vea.
Nastupi tiina. Ovoga puta ona neugodna tiina. Rekla sam previe, bila previe
iskrena. Ustajem sa svojega sjedita na podu i poinjem gurati grane boinog drvca
u njihove utore na sredinjoj motki. Detektiv pokuava ignorirati moje priznanje
slaui otpetljane nizove arulja u paralelne redove. Ima i vie nego dovoljno za
drvce, pa me pita trebam li pomo, to ja svesrdno prihvaam.
Gotovo smo napola zavrili sa sastavljanjem drvca kad mi se obrati: Ali onda
ste rodili Miju. Vjerojatno ste se do tada izvjetili u majinstvu.
165

Svjesna sam kako je dobronamjeran i da mi daje kompliment, ali sam iznenaena

injenicom da iz mojega ranijeg priznanja nije izvukao poentu kako je majinstvo
teak posao, nego da nisam imala one kvalitete koje ine dobru majku.
Godinama smo pokuavah zaeti Grace. Gotovo smo odustali. Nakon toga
smo... pa, valjda smo bih naivni. Mislili smo kako je Grace bila nae udo. udo
koje se zasigurno nee ponoviti. Tako s Mijom nismo bih oprezni. A onda se jednoga
dana dogodilo jutarnja munina, umor. Odmah sam znala da sam trudna. Jamesu
nisam rekla danima. Nisam bila sigurna kako e reagirati.
I kako je reagirao?
Primam sljedeu granu iz detektivovih ruku i nabadam je na drvce. Poricanjem,
valjda. Mislio je da sam u krivu, da sam krivo protumaila simptome.
Nije htio jo jedno dijete?
Mislim da nije elio ni prvo priznam.
Gabe Hoffman stoji ispred mene u lakom sakou od devine dlake za koji sam
sigurna da ga je kotao pravo malo bogatstvo. Ispod njega nosi pulover, a ispod toga
koulju i ne mogu se nauditi kako se ne preznojava. Danas ste neuobiajeno
formalno odjeveni govorim, stojei pred boinim drvcem odjevena u svoju
svilenu pidamu. Osjeam miris jutarnjeg daha na svojem jeziku. U tom se trenutku
sunce probija kroz prozore dnevnog boravka i ometa mi pogled, ali on izgleda
elegantno i uglaeno.
Sud. Danas poslijepodne sve je to uspijeva rei, nakon ega gledamo jedno
drugo u tiini.
Volim svoju ker govorim detektivu.
Svjestan sam toga odgovori on. A va mu? Voli li je i on? Iznenaena sam
njegovom smjelou. Iznenaujue, ono to bi me trebalo uvrijediti i odbiti od njega,
na neki me nain jo vie privlai. Fascinira me ovaj izravni Gabe Hoffman koji,
zaudo, ne okolia.
Gleda u mene, a ja obaram pogled. James voli Jamesa priznam. Na suprotnom
se zidu nalazi uokvirena fotografija: James i ja na dan naeg vjenanja. Vjenali smo
se u staroj katedrali u gradu. Jamesovi su roditelji platili ekstravagantno velik iznos,
iako je prema tradiciji zapravo moj otac trebao snositi trokove. Dennettovi nisu
htjeli ni uti za to. Ne zato jer su pokuavali biti ljubazni, zapravo su se bojali da bi u
protivnom moje i Jamesovo vjenanje moglo biti jeftino i kiasto, poniavajue pred
njihovim imunim prijateljima.
Ovo jednostavno nije ivot kakav sam zamiljala kad sam bila dijete. Putam
da grane boinog drvca padnu na pod. Koga zavaravam? Ove godine neemo
imati Boi. James e rei kako mora raditi, a Grace e biti s roditeljima tog
mukarca s kojim se navodno poela viati iako ga tek trebamo upoznati. James i ja
emo skupa objedovati na Boi, kao to objedujemo i mnoge druge dane u godini i
bit e dosadno kao i obino. Sjedit emo u tiini i progutati jelo kako bismo se mogli
166

povui u zasebne sobe na poinak. Ja u nazvati svoje roditelje, ali e me James

pourivati zbog cijene meunarodnih poziva. Nije ni bitno zavrim. Ionako e
htjeti znati samo o Miji, a mene e samo podsjetiti na ono to svake proklete minute,
svakoga dana... pokuavam uhvatiti dah. Podiem ruku: dosta. Odmahujem
glavom, okreem lea ovjeku koji me promatra s ogromnim saaljenjem u oima.
Posramljena sam. Ne mogu nastaviti. Ne mogu zavriti.
Osjeam kako mi srce lupa. Koa mi je ljepljiva, ruke mi se poinju znojiti. Ne
mogu disati. Osjeam neodoljivu potrebu da ponem vritati.
Je li to napad panike? Je li to taj osjeaj?
Meutim, kako se ruke detektiva Hoffmana zatvaraju oko mene, sve to nestaje.
Njegove me ruke obavijaju straga, a ritam mojega srca se usporava na smireno
poskakivanje. Njegova brada poiva na mojemu tjemenu, meni se vraa dah, a kisik
mi ponovno ispunjava plua.
Ne govori mi da e sve biti u redu, jer moda nee.
Ne obeava mi da e pronai Miju, jer moda nee.
Ali dri me tako vrsto, da se na trenutak svi osjeaji povlae. Tuga i strah,
aljenje i prijezir. Zarobljava ih unutar svojeg zagrljaja tako da na djeli sekunde ne
moram ja biti ta koja nosi njihov teret. Na jedan je trenutak taj teret njegov.
Okreem se prema njemu zarivi lice u njegove grudi. Njegove ruke oklijevaju,
ali se onda omotavaju oko moje svilene pidame. Mirie na kremu za brijanje.
Shvaam da se moja stopala propinju na prste, a moje ruke poseu prema gore
kako bi privukle njegovo lice,
Gospoo Dennett njeno protestira. Govorim sebi kako ne misli tako dok
pritiem svoje usne na njegove. Omotavam ruku oko njegova vrata, a prstima
prolazim kroz njegovu kosu. Osjeam okus njegove kave.
Na trenutak mi uzvraa poljubac. Samo na trenutak.
Gospoo Dennett proape ponovo, a njegove se ruke pomiu prema mojemu
struku kako bi moje tijelo njeno odmaknuo od svojega.
Eve, molim te ispravim ga, a on zakorai unatrag i brie usta nadlanicom. U
posljednjem, neuspjenom pokuaju grabim krajeve njegova sakoa ne bih li ga
privukla k sebi.
- Ali on me ne eli.
Gospoo Dennett. Ne mogu.
Tiina traje zauvijek.
Moje oi pogubljeno gledaju u pod. to sam to uinila? promrmljam.
Ovo nije neto to inae radim. Nikada prije nisam uinila takvo to. Ja sam ta
koja je potena i moralna. Ovakvo... ovakvo je ponaanje Jamesova specijalnost.
Postojalo je razdoblje u mojemu ivotu kada su me muki pogledi slijedili. Kada
su mukarci mislili da sam prekrasna. Kada bih prolazila sobom dok me James vodio
167

pod ruku, a svi bi se mukarci i njihove gramzive ene okrenuli i zurili.

Jo uvijek osjeam detektivove ruke oko sebe, utjehu i suosjeanje, toplinu
njegove koe. Ali sada on stoji tridesetak centimetara dalje, a ja opet zurim u pod.
Njegova se ruka pribliava mojoj bradi. Podie mi glavu, prisiljavajui me da ga
pogledam. Gospoo Dennett izgovori, a potom poinje ispoetka znajui kako
zapravo ne gledam u njega. Eve. Pogledam ga i vidim da nema ljutnje, nema
prijezira. Ne postoji nita na svijetu to bih radije uinio. Samo... pod ovakvim
okolnostima...
Kimnem glavom. Svega sam svjesna. astan si ovjek odgovorim. Ili
izvrstan laac.
Pomiluje me rukom po kosi. Zatvaram oi i preputam se njegovu dodiru.
Klupam se i pomiem prema njemu, dopustivi da se njegove ruke sklope oko
mene. Pritie svoje usne na vrh mojega tjemena i ljubi moju kosu, a potom rukom
prolazi cijelom njezinom duinom.
Nitko me ne prisiljava da te doem posjetiti dva-tri puta tjedno. Svejedno to
inim. Jer te elim vidjeti. Mogao bih nazvati. Ali ja dolazim vidjeti tebe.
Ostajemo stajati tako oko minutu, a potom on izjavi kako mora krenuti prema
centru grada, u sudnicu. Pratim ga do vrata i gledam kako odlazi, nakon ega
ostajem ispred hladnog stakla, zurei niz ulicu omeenu drvoredima, sve dok vie ne
mogu vidjeti njegov auto.

168

COLIN
PRIJE

o se zove Kanadska ciklona. Radi se o podruju niska tlaka koje se brzo kree i
koje nastaje kada se topao zrak s Tihog oceana sudari s planinama Britanske
Kolumbije. Tada se pretvara u neto to se naziva Chinook, snaan vjetar nalik
uraganu, koji arktiki zrak gura na jug. Do prije dva dana nisam imao pojma o
svemu tomu. Ne dok se temperatura u brvnari nije strmoglavila toliko nisko da smo
odluili ukljuiti grijanje u kamionetu na nekoliko minuta. Morali smo se odmrznuti,
otopiti. Probijali smo se kroz otar vjetar do kamioneta. Hodala je tik iza mene,
koristei me kako bi smanjila otpor vjetra. Vrata su bila praktiki smrznuta. U
kamionetu sam pronaao radijsku postaju na kojoj je meteorolog govorio o toj
Kanadskoj cikloni. Upravo je pristigla u ovo podruje. Bila je jako marljiva
zatrpavajui nas snijegom i utjerujui studen vjetra do razmjera koje mogu opisati
jedino kao nesnoljive. Temperatura mora da je pala za deset stupnjeva od jutra.
Nisam mislio da e kamionet upaliti. Ispalio sam nekoliko psovki dok je ona
izmolila nekoliko Zdravomarija, ali na kraju je nekako proradio. Potrajalo je dok je
topao zrak poeo izlaziti iz ispusta, a kad se to konano dogodilo, raspalili smo
grijanje i samo sjedili. Mislim da ni u jednom trenutku nije prestala drhtati.
Koliko dugo ima ovaj kamionet? upita. Kae kako moj kamionet mora da je
stariji od nekih njezinih uenika. Prednji zvunici ne rade. Plastino je sjedalo
poderano.
Predugo odgovorim. Meteorolog radi reklamnu stanku. Vrtim dugme radija
prebacujui s country glazbe na Beethovenovu Za Elizu. Nema anse da u to sluati.
Pokuavam dalje i pronalazim postaju s klasinom rock-glazbom. Ostavljam na toj
postaji i stiavam glasnou. Vani vjetar zavija. Gura kamionet naprijed i natrag.
Mora da pue blizu sto kilometara na sat.
Mui me kaalj i curenje nosa. Rekla mi je kako je to od hodanja po hladnoi
neku veer, ali ja je uvjeravam kako se ne moe razboljeti od boravka na hladnoi.
Potom okreem glavu i nakaljem se. Oi su mi umorne. Osjeam se poput dreka.
Gledamo kroz prozor. Drvee se povija naprijed i natrag na vjetru. Na oblinjem
se hrastu lomi grana i udara u kamion. Ona se prestrai. Govorim joj: U redu je.
169

Uskoro e biti gotovo.

Pita me koji mi je plan, koliko dugo namjeravam da se nas dvoje skrivamo u ovoj
brvnari. Odgovorim joj kako ne znam. Postoje stvari o kojima moram razmisliti,
rijeiti ih govorim prije nego to moemo otii potpuno svjestan da kad ja
odem, i ona ide sa mnom. To je jedina stvar o kojoj uspijevam razmiljati ovih dana:
kada i kamo idemo. Sve nie i nie temperature jasno nam daju do znanja da ne
moemo vie ostati tu. Dan izrauje moju lanu putovnicu, ali rekao je kako e
potrajati. Koliko dugo? pitao sam s javne govornice ispred eljezarije Sam, jasno mu
dajui do znanja kako nemamo puno vremena. Nazovi me za nekoliko tjedana, rekao
je. Vidjet u to mogu uiniti.
I tako zasad ekamo. Ali ne govorim joj to. Zasad je putam da misli kako nemam
pojma.
Na radiju poinju Beatlesi. Kae kako je podsjeaju na njezinu majku.
Obiavala je sluati njihove ploe dok smo Grace i ja bile klinke kae. Sviala
joj se glazba, ali vie od bilo ega drugog, oni su predstavljali poveznicu s njezinim
engleskim naslijeem. Puno joj je znailo sve englesko: aj, Shakespeare i Beatlesi.
Zato nikad ne govori o svojoj mami? upitam. Odgovara kako je sigurna daju
je spomenula. Ali vjerojatno sam je spomenula samo ovla. Takva je moja majka
govori mi. Nikad pod reflektorima. Jednostavno se o njoj nikad nema to za rei.
Tiha je, pokorna.
Ruke mi lebde ispred ispusta ne bi li upile koliko god topline mogu. to ona
misli da ti se dogodilo? upitam.
Mogu namirisati na sapun iji miris ostaje na njezinoj koi na nain na koji nikad
ne ostaje na mojoj. Suptilan miris. Poput jabuka.
Ne znam odgovori. Nisam razmiljala o tomu.
Ali ona zna da te nema.
Moda.
I zabrinuta je.
Ne znam uzvrati.
Kako to?
Razmilja o tomu. Protekle je godine nazivala. Moda jednom ili dvaput. Ali ja
je nisam povratno nazvala, a ona me nije eljela gnjaviti. Pa je odustala.
Meutim, kae mi kako se pita. Kae kako joj je palo na pamet puno puta. to su
ljudi mislili kad je proao njezin roendan. Kada nije bila na veeri za Dan
zahvalnosti. Pita se trae li je ljudi. Jesu li svjesni toga da je nestala. Pitam se je li
ukljuena policija ili se radi samo o ogovaranjima? Jesam li izgubila posao, jesu li ga
dali nekomu drugom? Jesu li mi oduzeli stan kad nisam platila stanarinu?
Odgovaram joj kako ne znam. Moda. Ali je li uistinu bitno? Nije da se moe
vratiti doma. Nije da e se ikad vratiti na taj posao, u taj stan. Ali ona te voli
170

govorim. Tvoja majka.

Naravno uzvrati. Ona je moja majka. A potom mi pria o njoj.
Moja je majka jedinica zapoinje. Odrasla je u Gloucestershireu u
uspavanom seocetu sa starim kamenim kolibama, onim strmih, kosih krovova, s
domovima koji su stari stotinama godina. Tamo jo uvijek ive djed i baka. Njihov
dom nije nita posebno, zastarjela koliba s toliko nereda i krame da me uvijek
izluivalo. Moja baka poput hrka skuplja stvari, a djed je tip ovjeka koji e piti
pivo i kad navri sto drugu. Smrdi na njega, na jedan simpatian nain... njegovi
poljupci uvijek su slinavi i imaju okus po pivu. Oni su tipini djed i baka: ona zna
pei kao nitko drugi na ovom svijetu, a on moe sate i sate priati fascinantne prie o
tome kako se borio u ratu. Baka mi pie pisma, dugaka pisma na listovima papira
istrgnutim iz biljenice, sa savrenim krasopisom, tim nekim tenim kurzivom koji
plee po stranici, a ljeti ubaci i preane cvjetove hortenzije penjaice koje sam
oduvijek oboavala, te nevjerojatne biljke koja se popela uz kameni zid i sada
prekriva cijeli krov njihova doma.
Govori mi kako joj je majka obiavala pjevati Lavenders Blue dok je bila dijete.
Nikad nisam uo za tu pjesmu. Govorim joj to.
Sjea se odrastanja sa sestrom, igre skrivaa. Nakon to joj je sestra zatvorila oi i
brojila do dvadeset, nestala je u svoju sobu i stavila slualice. Bila sam u ormaru
govori mi. Malenom, skuenom ormaru s posteljinom. ekala sam da me pronae.
Kae kako je sjedila tamo dulje od sata. Bile su joj etiri godine.
Na kraju ju je pronala majka koja je pretraila kuu od vrha do dna kad je
konano primijetila kako Mije nema. Sjea se zvuka kripanja vrata prilikom
otvaranja dok je ona na podu napola spavala. Sjea se oiju svoje majke iz kojih se
mogla iitati duboka isprika, te naina na koji ju je ljuljala na podu, neprestano
ponavljajui: Ti si moja , Mia doputajui svojemu umu da odluta na ono to je
ostalo neizgovoreno.
Sjea se kako je njezina sestra otro ukorena. Morala se ispriati kae mi to
je i uinila. Iako poput totalnog snoba. Sjea se kako se ak i s etiri godine pitala
u emu je prednost toga to si dobar. Ali eljela je biti dobra. Barem mi tako kae.
Svojski se trudila biti .
Kae kako bi, kad je bila sama doma, njezina sestra u koli ili na igranju, a njezin
otac vani, ona i majka skupa popile popodnevni aj. Bila je to naa tajna govori.
Za mene bi ugrijala sok od jabuke, a sebi bi skuhala alicu aja koji je drala
skrivenim za takve prilike. Podijelile bismo sendvi s maslacem od kikirikija i
marmeladom koji bi ona narezala na ajne sendvie. Pile bismo aj uzdignuta
maloga prsta i zvale smo jedna drugu nadimcima poput draga i ljubavi, a ona bi mi
priala o ivotu u tom maginom britanskom kraljevstvu kao da po svakoj cesti
poploanoj kaldrmom lunjaju princeze i prinevi.
171

No, kae mi i kako se njezinu ocu tamo nije svialo. Prisiljavao je njezinu majku
da se prilagodi. Prisiljavao ju je da postane Amerikanka. Da izgubi svaki osjeaj za
svoju kulturu. Govori mi kako se to naziva imperijalizmom: odnos zasnovan na
dominaciji i podreenosti.
Radi grimasu pri svakom spomenu oeva imena. Uvjeren sam kako ne ini to
namjerno. Mislim kako nije ni svjesna da to ini. Ali ini to. Mislim da odnos
njezinih roditelja nije jedini imperijalistiki.
Vani je mrak, mrkli mrak bez mjeseine. Unutarnja svjetla kamioneta pomau
nam da vidimo, ali unato tomu, vidi se samo kontura njezina tijela, odraz svjetla od
njezinih oiju. Nastavlja: Gotovo je u potpunosti liena svojega engleskog odgoja,
poto je u Ameriku dola kad je bila mlaa od mene. Moj otac natjerao ju je da
prestane koristiti britanske rijei i zamijeni ih amerikima. Ne znam kad se to
dogodilo, kada su krumpirii postali pomirit ili kada je prestala ubacivati rije
prokleto u zajedljive komentare, ali dogodilo se nekad tijekom mojega djetinjstva.
Pitam je tko je trai. Netko je zasigurno shvatio da je nestala.
Ne znam kae. Ali moe pretpostaviti. Moji su suradnici zabrinuti, moji
uenici zbunjeni. Ali moja obitelj? Iskreno, ne znam. A ti? upita. Tko trai tebe?
Slijeem ramenima. Nikoga nije briga to mene nema.
Tvoja majka uzvrati ona.
Okrenem se i pogledam je. Ne govorim nita. Nijedno od nas nije sigurno je li to
pitanje. Ono to znam jest da osjeam kako se neto mijenja u meni svaki put kad me
pogleda. Njezine oi vie ne gledaju kroz mene. Sada, dok govori, gleda u mene.
Ljutnja i mrnja su nestali.
Poseem rukom ugrijanom na ispustu za grijanje prema njezinu licu i prelazim joj
preko obraza. Stavljam pramen kose iza njezina uha. Osjeam kako se njezin obraz
naslanja na moju ruku i neko vrijeme ostaje tako. Ne smeta joj.
A onda joj govorim: Trebali bismo se vratiti unutra. to due ostanemo ovdje to
e kasnije biti tee.
Ne uri joj se s povratkom. Oklijeva. Uvjeren sam kako e neto rei. Izgleda kao
da eli, kao da joj je neto navrh jezika.
A onda spominje Dalmara.
to u vezi s Dalmarom? upitam, ali ona mi ne odgovori. uti i razmilja o
neemu. Moda o tomu kako je zavrila ovdje. Barem pretpostavljam da razmilja o
tomu. Kako je ki bogatog suca uspjela zavriti skrivajui se u maloj, usranoj brvnari
sa mnom?
Nije bitno uzvrati. Predomislila se. Ne eli razgovarati o tomu.
Mogao bih to istjerati iz nje, ali ne inim to. Dalmar je posljednja stvar o kojoj
trenutano elim razgovarati.
Idemo unutra kaem umjesto toga.
172

Polagano kimne glavom i odgovara: U redu. Idemo. Potom otvaramo vrata,

borei se sa snagom vjetra. Vraamo se slijedei vlastite tragove, natrag u hladnu,
mranu brvnaru, iz koje sluamo kako vjetar zavija.

173

GABE
POSLIJE

istam blok za crtanje, oajniki traei tragove i onda mi sine: prokleta maka.
Osobno mrzim make. Njihova me savitljivost na smrt plai. Imaju naviku
udobno se smjestiti u mojemu krilu, siguran sam zbog toga to znaju da mi to smeta.
Linjaju se i proizvode onaj bizarni zvuk predenja.
ef me gnjavi da zakljuim sluaj. Stalno me podsjea kako su proli tjedni otkad
se mala Dennettica vratila doma, a da ja nisam ni koraka blie otkrivanju identiteta
osobe koja joj je to uinila. Moj je problem jednostavan: Mia je jedina koja mi moe
pomoi. A Mia se jedva moe sjetiti vlastitog imena, a kamoli detalja posljednjih
nekoliko mjeseci svojega ivota. Moram potaknuti njezino pamenje.
I tako nailazim na crte make. Moja majka stalno ponavlja ocu kako bi, kad bi
morala birati izmeu njega i naucera, odabrala psa. Mene je jedna djevojka ostavila
zbog papige. Gledam svoju susjedu kako stalno ljubi svojega pudla. Ljudi imaju
udne odnose sa svojim ljubimcima. Ja osobno nemam. Moj je posljednji kuni
ljubimac svoj put zavrio u WC koljci.
I tako nazivam tipa u Minnesoti i zamolim ga da mi uini uslugu. Faksiram mu
crte i kaem mu kako traimo sivo-bijelu maku s crnim okomitim prugama, teku
priblino etiri kilograma. On poalje policajca iz Grand Maraisa do brvnare kako bi
potraio maku.
Make nema, ali pronalazi ivotinjske otiske u snijegu. Na moj prijedlog ne
treba biti pretjerano pametan za to ostavlja zdjelicu hrane i neto vode koja e se
vjerojatno smrznuti tijekom noi. Bolje ita nego nita. Molim ga da provjeri ujutro
je li maka pojela hranu. Sigurno nema puno toga za loviti u ovo doba godine, a
prokletoj ivotinji mora da je i hladno. Moj prijatelj suptilno mi daje do znanja kako
traenje lutalica nije njihov prioritet.
A to jest? upitam. Hapenje ljudi koji premae svoju dnevnu koliinu
pastrve? Podsjeam ga kako se radi o sluaju otmice koji je bio medijski pokriven
na nacionalnoj razini.
U redu, u redu odgovori mi. Javit u vam se ujutro.

174

COLIN
PRIJE

riznajem joj kako mi je srednje ime Michael, po ocu. Jo uvijek joj nisam rekao
svoje pravo ime. Zove me Owen u onim rijetkim situacijama kad mi se uope
obraa. Ja je u pravilu ne zovem imenom. Nema potrebe za tim. Imam oiljak na dnu
lea koji je vidjela kad sam nakon kupke izlazio iz kupaonice. Pitala me za njega.
Odgovorio sam kako me ugrizao pas kad sam bio klinac. Meutim, o oiljku na
ramenu odbijam razgovarati. Priznajem joj kako sam slomio tri kosti u svojemu
tijelu: kljunu kost u prometnoj nesrei dok sam bio dijete, runi zglob igrajui
nogomet i nos u tunjavi.
Kad razmiljam, gladim se po bradi. Kad sam ljut, koraam. inim sve kako ne
bih bio besposlen. Ne volim sjediti dulje od nekoliko minuta, a i to uvijek s nekom
svrhom: ubaciti drva u pe, pojesti veeru, spavati.
Priam joj kako je sve ovo poelo. Kako mi je neki mukarac ponudio pet somova
da je pronaen i dostavim do Lower Wacker Drivea. U tom trenutku nisam znao
nita o njoj. Vidio sam njezinu fotografiju i danima je slijedio posvuda. Nije to bilo
neto to sam elio uiniti. Nisam znao koji je plan do te veeri. Dok me nisu nazvali
i rekli to oekuju da uinim. Tako to ide, to manje znam, to bolje. Bilo je drukije
nego inae. Meutim, u igri je bilo vie novca nego to su mi ikad prije ponudili.
Govorim joj da sam to prvi put uinio kako bih otplatio zajam. Kako me ne bi
prebili. Nakon toga se radilo o nekoliko stotina, povremeno o somu. Govorim joj
kako je Dalmar samo posrednik. Svi su ostali skriveni iza dimne zavjese. Nemam
blage veze tko sve to zapravo plaa govorim.
Smeta li ti to? upita.
Slegnem ramenima. Tako je kako je.
Mogla bi me mrziti jer sam joj ovo uinio. Mogla bi me mrziti jer sam je dovukao
ovamo. Ali poinje shvaati da sam joj svojim postupcima moda spasio ivot.
Moj prvi posao bio je pronai ovjeka koji se zvao Thomas Ferguson. Trebao sam
ga natjerati da ispljune lovu za pozamaan dug. Radilo se o nekom bogatom
ekscentriku. Nekom tehnolokom geniju koji je uspio tijekom devedesetih. Bio je
sklon kockanju. Uzeo je obrnutu hipoteku na svoju kuu i prokockao gotovo sve
175

imalo vrijedno iz svojega doma. Nakon toga je otiao fond za kolovanje njegova
djeteta. Nakon toga je preao na sredstva koja su njemu i eni posmrtno ostavili
njezini roaci. Kad mu je supruga doznala, zaprijetila je kako e ga ostaviti. Nabavio
je jo novca i zaputio se u kasino u Jolietu kako bi nadoknadio sve izgubljeno.
Ironino, Thomas Ferguson zaradio je u kasinu pravo malo bogatstvo. Meutim,
dugove nije otplatio.
Bilo ga je jednostavno pronai.
Sjeam se kako su mi se ruke tresle dok sam se uspinjao stubama kue u etvrti
Streeterville. Nikako se nisam htio uvaliti u nevolje. Pozvonio sam. Kad je
tinejderica odkrinula vrata kako bi provirila, ugurao sam se unutra. Bilo je neto
iza 8 naveer, bila je jesen i sjeam se kako je bilo hladno. Kua je bila slabo
osvijetljena. Djevojica je poela vritati. Njezina je majka utrala u sobu i obje su
potraile zaklon ispod staroga stola kad sam im pokazao svoj pitolj. Naredio sam
eni da pozove mua. Kukavici je trebalo dobrih pet minuta da pokae lice. Skrivao
se na katu. Poduzeo sam sve potrebne mjere predostronosti: prerezao telefonske
ice, blokirao stranja vrata. Nije imao anse pobjei. Ipak, Thomas Ferguson ekao
je dovoljno dugo da sveem njegovu ker i enu i da se uspravim, s pitoljem koji
sam prislonio eni uz sljepoonicu, kako bi se konano pojavio. Rekao je da nema
novac. Da nema ni novia na svoje ime. Ali, naravno, to nije mogla biti istina.
Ispred kue bio je parkiran potpuno nov terenac Cadillac koji je netom darovao
supruzi.
Priznajem joj kako nikad nisam ubio. Ni taj put ni ijedan drugi.
avrljamo kako bi nam prolo vrijeme.
Otkrivam joj da hre dok spava. Odgovori mi: Ne bih znala. Ne sjeam se kad
me netko zadnji put promatrao dok spavam.
Uvijek nosim cipele, ak i kad znamo kako nemamo kamo ii. ak i kada se
temperatura toliko strmoglavi ispod nitice da znamo kako se neemo odmaknuti od
vatre ni centimetra.
Ostavljam vodu da kaplje iz svih slavina. Podsjeam je da je ne zatvara. Ako se
voda smrzne, cijevi e puknuti. Pita me hoemo li se na smrt smrznuti. Odgovaram
kako neemo, ali nisam posve siguran.
U trenutku kad mi je uistinu dosadno, upitam je da mi pokae kako se crta. Trgam
crtee van, stranicu po stranicu, jer izgledaju kao drek. Bacam ih u plamen.
Pokuavam nacrtati nju. Pokazuje mi kako oi idu prema sreditu. Oi su u pravilu
poravnate s vrhom uiju, nos s njihovim dnom otkrije mi. Potom me potie da je
promatram. Ralanjuje vlastito lice svojim rukama. Dobra je uiteljica. Razmiljam
o klincima u njezinoj koli. Mora da je oboavaju. Nikad nisam volio nikoga od
svojih profesora.
Pokuavam ponovno. Nakon to sam zavrio, govori mi kako je ispala kao
savrena replika krumpira. Trgam crte iz spiralnog uveza, ali u trenutku kad ga
176

elim spaliti, ona mi ga otima iz ruku.

Za sluaj da jednog dana postane slavan kae.
Kasnije ga skriva negdje gdje ga neu pronai. Zna da e, ako uspijem u tomu, i
on postati brana za vatru.

177

EVE
POSLIJE

braivao ju je cio vikend, tu i tamo koristei suptilne aluzije o tomu koliko bi

se udebljala i o djetetu grijeha koje raste u njezinoj utrobi. Ignorirao je moja
preklinjanja da prestane. Mia tek treba prihvatiti pomisao da se u njoj razvija ivot,
iako sam je ula kako povraa u kupaonici, pa sam znala da je u pitanju jutarnja
munina. Pokucala sam na vrata i upitala je li dobro. James me odgurnuo u stranu.
Uhvatila sam se za okvir vrata kako ne bih pala zurei u njega u nevjerici.
Ne mora li neto obavljati? upitao je. Manikuru? Pedikuru? Bilo to?
Protivim se pobaaju. Za mene je to ubojstvo. Unutar Mije je dijete, bez obzira na
to kakav ga je luak pomogao stvoriti. Dijete s otkucajima srca te rukama i nogama
koje pupaju, s krvlju koja kola njegovim siunim tijelom, tijelom mojega unueta.
James me nije htio ostaviti nasamo s Mijom. Drao ju je zatvorenu u sobu vei
dio vikenda, punei joj glavu literaturom o pokretu za pravo na izbor: letcima koje je
pokupio u klinici u gradu i lancima koje je isprintao s interneta. Zna moje miljenje
o pobaaju. Openito smo oboje konzervativni u svojim stavovima, ali sada kad se u
utrobi nae keri nalazi nezakonito dijete, odbacio je bilo kakvo racionalno
razmiljanje. Bitna mu je samo jedna stvar: rijeiti se djeteta. Obeao je platiti
pobaaj. Rekao mi je to otvoreno ili barem promrmljao ispod daha kao da razgovara
sam sa sobom. Rekao je kako e sam to platiti jer ne eli da se rauni podastru
osiguravajuoj kui na pokrie nije htio nikakve pisane tragove o tomu da se to
ikada dogodilo.
Ne moe je natjerati da to uini, Jamese rekla sam mu u nedjelju naveer.
Mia se nije osjeala dobro. James joj je odnio krekere u sobu. Cijeli joj ivot nije
posvetio toliko pozornosti. Nije nam se pridruila na veeri. To nije bila sluajnost.
Bila sam sigurna da ju je James zakljuao u sobu kako ne bih utjecala na nju.
Ona to eli uiniti. Jer si joj ti rekao da mora.
Ona je dijete, Eve. Dijete koje se uope ne sjea da je sudjelovalo u stvaranju
tog kopileta. Bolesna je... dovoljno je propatila. Trenutano nije sposobna sama
donijeti takvu odluku.
U tom emo sluaju ekati sugerirala sam dok ne bude spremna. Imamo
178

vremena.
Vremena imamo. Mogli bismo ekati tjednima, ak i dulje. Ali James ne misli
tako. On eli zavriti s tim odmah.
Dovraga, Eve otresao se, odgurujui svoju stolicu od kuhinjskog stola i
ustajui. Napustio je sobu. Ni juhu nije pojeo do kraja.
Jutros je izvukao Miju iz kreveta prije negoli sam zavrila s prvom alicom kave.
Sjedim za kuhinjskim stolom u trenutku kad je on gotovo vue niz stubite.
Odjevena je u rasparenu kombinaciju za koju sam sigurna da ju je James iupao iz
njezina ormara i natjerao da je odjene.
to radi? zahtijevam odgovor dok on vadi njezin kaput iz ormara pokraj
ulaznih vrata i ustraje da ga odjene. urim prema njima, a moja alica pada s ruba
stola i razbija se u tisuu komadia na parketnom podu.
Razgovarah smo o ovomu odgovori on. Suglasili smo se. Svi mi. Zuri u
mene pokuavajui me prisiliti da ga podrim.
Bio je nazvao svojega prijatelja suca i zatraio da mu ovjekova supruga,
doktorica Wakhrukov, uini uslugu. ula sam ga kako razgovara telefonom rano
jutros, prije sedam, a zbog rijei izbaen iz komore zaustavila sam se ispred vrata
njegova ureda kao ukopana. Pobaaji se obavljaju u klinikama diljem grada, ne u
uglednim ordinacijama za porode. Doktorica Wakhrukov bavi se donoenjem djece
na ovaj svijet, a ne njihovim ubijanjem. Meutim, zadnje to James sada eli jest da
ga netko uhvati kako ulazi u kliniku za pobaaje vukui za sobom svoju ker.
Nakljukat e Miju sedativima sve dok ne bude tako mirna i zadovoljna da nee
biti u stanju rei ne ak i ako bude htjela. Proirit e joj vrat maternice i posegnuti
unutra kako bi isisali dijete iz utrobe njegove majke, kao usisivaem.
Mia, duo izgovorim poseui za njezinom rukom. Hladna je poput leda.
Zbunjena je, jo se nije u potpunosti razbudila, jo uvijek nije svoja. Nije bila svoja
jo otprije otmice. Mia koju ja poznajem otvorena je i izravna, snana u svojim
uvjerenjima. Zna to eli i dobije ono to eli. Nikad ne slua svojega oca jer ga
smatra hladnim i prijezira vrijednim. Meutim, ona je sada otupjela, bez emocija, to
je on okrenuo u svoju korist. Prevario ju je. Pod njegovim je utjecajem. Ne moe joj
se prepustiti donoenje ovakve odluke. Posljedice takve odluke pratit e je cio ivot.
Idem i ja izjavim.
James me gura leima o zid. Upire prstom u mene i prijetei naredi: Ne ide.
Odgurnem ga i posegnem za svojim kaputom. Idem.
Meutim, on ne namjerava dopustiti da se isprijeim na putu njegovu naumu.
upa kaput iz mojih ruku i baca ga na pod. Jednom rukom dri Miju i vue je
kroz ulazna vrata. Hladan vjetar Chicaga navire u hodnik, obavija moje gole ruke i
noge i kovitla moju spavaicu oko mene. Pokuavam uzeti kaput, viui: Ne moras
to napraviti. Mia, ne mora to napraviti. Ali, on me dri podalje, a kako ne
179

odustajem, gurne me dovoljno jako da padnem na pod. Silovito zatvara ulazna vrata
prije nego to uspijevam povratiti dah i ustati. Pronalazim dovoljno snage da
ustanem na noge i provirim kroz prozor u trenutku dok auto naputa prilaz. Ne
mora to napraviti, Mia ponavljam jo uvijek iako sam svjesna da me vie ne moe
uti.
Pogled mi pada na dra za kljueve od lijevanog eljeza samo kako bih
ustanovila da mojih kljueva nema, da ih je James uzeo u pokuaju da me zadri
podalje.

180

COLIN
PRIJE

rebao mi je samo dan ili dva da se rijeim proklete prehlade. Prvog sam se dana
osjeao poput dreka. Meutim, u trenutku kad sam poeo sam sebe saalijevati,
nos mi se otvorio i mogao sam opet disati. Tako je bilo kod mene. Kod nje je
potpuno drukije. Mogu procijeniti prema kalju.
Poela je kaljati nedugo nakon mene. Nije to bio suhi kaalj poput mojega, nego
neto puno dublje. Tjeram je da pije vodu iz slavine. Ne znam puno nisam lijenik
ali moglo bi pomoi.
Osjea se poput dreka. Vidim joj to na licu. Oi joj se sklapaju i suze. Nos joj je
crven i nadraen od brisanja WC papirom. Sve se vrijeme smrzava. Sjedi pokraj
vatre glave naslonjene preko naslona za ruku fotelje i u mislima tone na mjesto gdje
nikad prije nije bila. ak ni kad sam joj drao pitolj uperen u glavu.
eli li ii kui? upitam je. Pokuava to sakriti. Ali znam da je plakala. Vidim
kako joj suze klize cijelom duinom obraza. Kapaju na pod.
Podigne glavu. Brie lice rukavom. Jednostavno se ne osjeam dobro slae.
Naravno da se eli vratiti kui. Maak ne naputa njezino krilo. Ne znam zbog ega,
zbog toplog prekrivaa koji je na njoj ili zbog injenice da se rotilja pred vatrom. Ili
se moda radi o iskrenoj odanosti. Otkud bih ja to, dovraga, znao?
Zamiljam sebe kako drim onaj pitolj uperen u njezinu glavu. Zamiljam je
kako lei na kamenitu tlu okruena liem. Ovih dana ne mogu tu sliku potisnuti iz
misli.
Stavljam ruku na njezino elo i govorim joj kako je vrua.
Odgovara kako je stalno umorna. Jedva dri oi otvorene, a svaki put kad doe k
svijesti ja sam tamo s aom vode za pie.
Govori mi kako sanja majku, kako kao klinka lei na kauu u njihovu dnevnom
boravku dok je bila bolesna. Sanja kako je uurena ispod pokrivaa koji je stalno
vukla za sobom. Ponekad bi ga njezina majka ubacila u suilicu na nekoliko minuta
kako bi ga ugrijala. Napravila bi joj prepeenac s cimetom. Dvorila bi je dok su
skupa gledale crtie, a kad bi poele sapunice, i njih su skupa gledale. Uvijek je tu
bila aa soka za popiti. Tekuina, podsjeala ju je majka. Pij puno tekuine.
181

Govori mi kako je sigurna da vidi majku kako stoji u kuhinji brvnare, odjevena u
svilenu spavaicu i papue u obliku baletnih papuica. uje se boina glazba,
nastavlja: Ella Fitzgerald. Njezina majka pjevui. Miris cimeta iri se zrakom. Zaziva
svoju mamicu, ali kad se okrene ugleda mene i pone plakati.
Mamice jeca. Srce joj lupa. Bila je uvjerena kako joj je majka tu.
Dolazim do nje i stavljam ruku na njezino elo. Ona se prene. Ruka mi je poput
leda. Gori. Nakon toga joj dodam au mlake vode.
Sjedam pokraj nje na kau.
Stavlja usne na rub ae, ali ne pije. Lei na boku glave na jastuku koji sam uzeo
s kreveta. Tanak je poput papira. Pitam se koliko je glava lealo na njemu prije
njezine. Posegnem za prekrivaem koji je pao na pod i stavljam ga preko nje. Grub
je poput vune. Grebe je po koi.
Ako je Grace bila oeva miljenica, ja sam bila majina zapone iznenada. Kao
da ga je doivjela ba tada, trenutak jasnoe. Kae da vidi majku kako utrava u
njezinu sobu kad je imala nonu moru. Osjea majine ruke oko sebe, kako je tite
od nepoznatog. Vidi je kako je gura na ljuljaki dok joj je sestra u koli. Vidim je
kako se smjeka, ujem njezin smijeh. Voljela me nastavi. Samo nije znala kako
to pokazati.
Sljedeeg se jutra ali da je bole glava i grlo, a sam Bog zna kako ne prestaje
kaljati. Ne zanovijeta. Govori mi samo zato to sam pitao.
Bole je lea. U jednom se trenutku prebacuje na kau gdje uspijeva zaspati
potrbuke. Na dodir je vrua poput uarene lave iako se trese kao da bi se svakog
trenutka mogla smrznuti u kocku leda. Maak se smjeta na njezina lea sve dok ga
nisam potjerao. Nakon toga se namjeta na naslonu kaua.
Mene nikad nitko nije tako volio.
Trabunja u snu o stvarima kojih tu nema: o ovjeku u maskirnoj jakni i grafitima
na zidu od cigle, ilegalno naaranima sprejom, slobodnim stilom i neitka potpisa.
Opisuje ih u svojemu snu. Crno-uta deblja slova, isprepletena i trodimenzionalna.
Preputam joj kau i spavam na stolici, sad ve dvije noi. Bilo bi mi ugodnije u
krevetu, ali ne elim biti tako daleko od nje. Njezin prokleti kaalj dri me budnog
polovicu noi iako ona nekako uspijeva spavati unato njemu. U pravilu je budi
zaepljen nos, onaj zastraujui osjeaj da ne moe disati.
Ne znamo koliko je sati u trenutku kad mi govori da mora na WC. Sjeda, a kad je
sigurna da moe i stajati, ustaje. Iz naina na koji se kree jasno mi je da je sve boli.
Prela je tek nekoliko koraka kad posrne.
Owene uspijeva apnuti. Prua ruku prema zidu, promauje ga i strovaljuje se
na pod.
Mislim da se nikad u ivotu nisam tako brzo kretao. Nisam je uspio uhvatiti, ali
sam uspio sprijeiti da njezina glava udari o parket.
Nije dugo u nesvijesti, najvie nekoliko sekundi. U prvim me trenucima
182

prisebnosti zaziva Jasonovim imenom. Misli da sam ja on. Mogao bih se naljutiti, ali
umjesto toga pomaem joj ustati pa skupa odlazimo u kupaonicu gdje joj sputam
hlae i pomaem joj mokriti. Nakon toga je nosim natrag na kau i pokrivam je.
Jednom me pitala imam li djevojku. Odgovorio sam da nemam, kako sam jednom
pokuao, ali nije to bilo za mene.
Pitao sam je o njezinu kvazideku. Upoznao sam ga u javnom WC-u i mrzio sam
ga od trenutka kad sam ga ugledao. On je jedan od onih kretena koji izigravaju
vrstou. Misli da je bolji od svih, ali je iznutra zapravo kukavica. On je tip
mukarca poput Thomasa Fergusona, ovjek koji bi dopustio da joj netko dri pitolj
prislonjen uz glavu.
Gledam je kako spava. Sluam kako se kaalj probija iz njezinih plua. Sluam
plitko disanje i gledam kako joj se prsa nepravilno podiu i sputaju sa svakim
uzdahom i izdahom.
to eli znati? odvratila je kad sam je upitao za deka.
Odjednom vie nisam htio razgovarati o tomu.
Nita rekao sam Zaboravi.
Zato to rekla je vjerujem u ono to si rekao. to?
Da si ga potkupio. Vjerujem ti.
Doista?
Nimalo me ne udi.
Zato to kae?
Slegnula je ramenima. Ne znam. Jednostavno me ne udi.
Znam kako ne mogu dopustiti da se nastavi ovako. Znam da joj je svakoga dana
sve gore. Znam da su joj potrebni antibiotici, kako bi bez njih mogla umrijeti.
Jednostavno ne znam to uiniti.

183

EVE
POSLIJE

na posve sigurno ne moe biti sama. Naputam kuu im se James vratio bez
Mije u pratnji. Nita nije vanije od nje. Sigurna sam kako stoji na uglu neke
ulice, sama i naputena od oca, bez ikakva naina da se vrati doma.
Urlam na njega. Kako je to mogao uiniti naem djetetu?
Dopustio joj je da ieta iz lijenike ordinacije sama, na hladan sijeanjski dan,
vrlo dobro znajui kako nije sposobna sama ni doruak spraviti, a kamoli nai put
kui.
A on mi je odgovorio kako je ona ta koja je tvrdoglava. Da je Mia ta koja je
nerazumna u vezi s tim prokletim djetetom. Rekao je kako je odbila pobaaj, da je
ietala iz ordinacije za porode tono u trenutku kad je sestra prozivala njezino ime.
Umarirao je u svoj ured i zalupio vratima potpuno nesvjestan kovega koji
pakiram prije negoli u tiho sii niz stube i otii.
Podcijenila sam je. Do trenutka kad sam iupala svoje kljueve iz Jamesovih
ruku i nebrojeno puta napravila krug oko ordinacije, ona se ve sigurno smjestila u
svoj stan i grijala na tednjaku konzervu juhe za ruak.
Otvara mi vrata, a ja joj padam u zagrljaj i grlim je to vre mogu. Stoji u
malom stanu koji je nazivala domom. Prolo je puno vremena otkad je zadnji put
bila tu. ivoti njezinih biljaka vise o niti, a praina se spustila posvuda. Mirie poput
novoga stana, onaj miris koji govori kako tu ve dugo nitko nije ivio. Kalendar na
hladnjaku u kuhinji zapeo je na listopadu, a slika na njemu bljeti crvenim i
naranastim liem. Telefonska sekretarica piti, mora da je eka tisuu poruka.
Hladno joj je, promrzla je dok je pjeaila i ekala taksi. Kae da nije imala ni
novia kako bi platila vonju. U stanu je ledeno. Navukla je svoju omiljenu majicu
s kapuljaom preko tanke bluze.
Tako mi je ao neprestano ponavljam. Meutim, ona je smirena. Dri me na
laganom odstojanju i pita to se dogodilo, a ja joj prepriavam o Jamesu. Ja sam ta
koja puca, koja se raspada. Uzima koveg iz mojih ruku i odnosi ga u spavau sobu.
U tom e sluaju ostati ovdje kae. Posjedne me na kau i prekriva dekom, a
potom odlazi u kuhinju kako bi zgotovila juhu pilea s rezancima, govori mi, jer je
184

podsjea na njezin dom.

Jedemo juhu, a potom mi prepriava to se dogodilo u ordinaciji za porode.
Prelazi rukom preko trbuha pa se sklupa u fotelji.
Sve je ilo prema planu. Govori mi kako je samu sebe nagovorila na to i kako je
bilo samo pitanje trenutka kad e sve biti gotovo. James je sjedio itajui neki pravni
asopis i ekajui njihov termin. Za samo nekoliko trenutaka ruska e se lijenica
rijeiti djeteta.
Ali govori mi tamo su bili neki djeak i njegova majka. Nije mu moglo biti
vie od etiri. Pria mi o eni i njezinu trbuhu veliine koarkake lopte. Djeak se
igrao svojim autiima, vozei ih gore-dolje po nogama stolica u ekaonici. Brum,
brum, brum... Ispustio je jedan na Jamesovo stopalo, a gad je imao obraza odgurnuti
ga svojom talijanskom mokasinom ne digavi pogled s knjige. A tada sam ula
njegovu majku nastavi Mia odjevenu u preslatke traperice s tregerima koja je
izgledala kao da joj ne moe biti neugodnije dok je govorila djeaku: Doi ovamo,
Owene. A on je potrao prema njoj i preao autiem preko njezina ispupenog
trbuha pa joj se popeo u krilo govorei neroenom djetetu: Bok, bebo.
Zaustavlja se kako bi dola do daha, a potom mi priznaje: Owen. Nisam znala
to to znai, ali neto je znailo. Nisam mogla skinuti pogled s malenog djeaka.
Owen, zaula sam samu sebe kako izgovaram naglas, a djeak i njegova majka
okrenuli su se i pogledali me.
James je upitao Miju to radi, a ona je opisala osjeaj kao dj vu, kao da je ve
bila tu. Ali to je sve to znailo?
Mia kae kako se nagnula na svojoj stolici i rekla djeaiu kako joj se sviaju
njegovi autii. Ponudio je Miji pokazati jedan od njih, ali se njegova majka nasmijala
i rekla: Oh, Owene, mislim da ih ne eli vidjeti, ali Mia je htjela. James ju je prekorio
i rekao joj da vrati djeaku igraku. Ali, ona je htjela uiniti bilo to samo kako bi
bila to blie djeaku. Kae kako joj je zbog zvuka njegova imena bilo teko disati.
Owen.
Uzela sam jedan od autia u ruku, ljubiasti kombi, i rekla mu da mi se jako
svia, a potom sam ga provozala po njegovu tjemenu, na to se on nasmijao. Rekao
je kako e uskoro dobiti mlaeg brata. Olivera.
Tada se na vratima pojavila sestra i prozvala njezino ime. James je ustao, a kad
ona nije uinila isto, rekao joj je kako je ona na redu.
Sestra ju je ponovno prozvala. Pogledala je ravno u Miju, znala je tko je. James ju
je zazvao imenom vie puta. Pokuao ju je povui za ruku i unio joj se u lice kako bi
je doveo u red onako kako samo on zna.
Mia mi pria dalje: Owena je pozvala njegova majka, a ja sam nesvjesno
posegnula i pogladila ga po kovravoj kosi. Ne znam tko je bio vie zapanjen, tata ili
djeakova majka, ali djeaku se to svidjelo i nasmijeio mi se, a ja sam uzvratila
185

osmijeh. Stavila sam dva autia natrag u njegove ruke i ustala sa stolice. Govori mi
kako je James uzdahnuo: Hvala Bogu, bilo je i vrijeme. Ali nije bilo vrijeme.
Posegnula je za svojim kaputom i apnula mu: Ne mogu to uiniti.
Uzmaknula je u hodnik. On je, naravno, izjurio za njom, pun osude, kritika i
prijetnji. Pokuavao ju je nagovoriti da se predomisli, ali ona nije mogla. Nije znala
to sve to znai. Owen. Nije znala zato je to ime tako dira. Meutim, znala je kako
nije dolo vrijeme da njezino dijete umre.

186

COLIN
PRIJE

va je ujutro, budi me njezin vrisak. Ustajem sa stolice i vidim je kako preko

sobe obavijene tamom upire prstom u neto to nije ondje.
Mia zovem je, ali ne uspijevam odvratit njezin pogled s onoga to misli da
vidi. Mia! otro podviknem ovaj put. Glas mi je vrst. Prisiljen sam pogledati u
to mjesto pet puta jer me prolazi jeza od nje. Njezine oi, pune suza, usredotoene su
na neto. Pruam ruku i palim svjetlo, samo kako bih se uvjerio da smo sami. Potom
padnem na koljena pred kauom. Primam njezinu glavu u svoje ruke i prisiljavam je
da me pogleda. Mia govorim, a ovaj se put ona budi.
Govori mi kako je na vratima bio mukarac s maetom i crvenom maramom
vezanom oko glave. Histerina je. Bunca. Opisuje ga u detalje, sve do rupe na desnoj
natkoljenici njegovih traperica. Crnac s cigaretom izmeu usana. Ali ono to me
najvie zabrinjava jest vruina koja isijava iz njezina lica kad ga dotaknem
dlanovima, staklen pogled njezinih oiju u trenutku kad me konano pogledala i kad
joj je glava pala na moje rame, a ona poela plakati.
Otvaram vodu i punim kadu do vrha. Nemam lijekova. Nemam niega ime bih
joj snizio temperaturu. Prvi sam put zahvalan to je voda mlaka i ne uspijeva se
zagrijati. Dovoljno je topla da joj ne izazove pothlaenost. Dovoljno hladna da ne
dobije napadaj.
Pomaem joj ustati. Oslanja se na mene, a ja nosim njezinu punu teinu u
kupaonicu. Sjedi na zahodskoj dasci dok joj s nogu skidam arape. Uzmie kad joj
bosa stopala dodirnu hladne ploice. Ne preklinje me.
Bit e u redu nagovaram je. Ali to je la.
Zatvaram vodu i kaem joj kako uje ostaviti samu, ali ona posegne i hvata me za
ruku. Moli me: Nemoj ii.
Promatram kako se bori s grevima i pokuava otkopati dugme svojih kaki
hlaa. Gubi snagu i posee za umivaonikom kako bi se stabilizirala prije nego to e
ponovno pokuati dovriti zapoeto. Zakoraim prema njoj i otkopavam dugme.
Sputam je na zahodsku dasku i svlaim joj hlae do tla. Skidam duge gae s
njezinih nogu i prevlaim joj majicu preko glave.
187

Plae dok uranja u kadu. Doputa da joj se voda popne do koljena koja privlai
prema grudima. Sputa glavu na njih, a kosa joj pada na jednu stranu, dok krajnjih
nekoliko centimetara pluta u vodi. Kleim pokraj kade. Rukama hvatam vodu i
polijevam je tamo gdje voda inae ne bi dosegla. Natapam manji runik i stavljam
joj ga za vrat. Ona se ne prestaje tresti.
Nastojim ne gledati je. Nastojim ne gledati nie od njezinih oiju dok me ona
preklinje da joj nastavim priati bilo to kako ne bi mislila na ledenu hladnou.
Nastojim ne zamiljati stvari koje ne mogu vidjeti. Nastojim ne razmiljati o boji
njezine blijede puti ili zavojitosti njezine kraljenice. Nastojim ne zuriti u njezinu
kosu koja pluta na povrini vode.
Priam joj o gospoi koja ivi nie u mojemu hodniku. O
sedamdesetogodinjakinji koja nekako uspijeva zakljuati stan svaki put kad krene
baciti smee u otvor na dnu hodnika.
Priam joj kako je moja majka izrezala oca sa svih starih obiteljskih slika. Sve je
fotografije s njihova vjenanja gurnula u sjeckalicu za papir. Dopustila mi je da
zadrim samo jednu njegovu sliku. Ali nakon to smo zavrili razgovor, koristio sam
je kao metu na kojoj sam vjebao gaanje.
Priam joj kako sam kao djeak htio igrati u NFL-u. Krilni hvata poput
Tommyja Waddlea,
Priam joj kako znam plesati fokstrot jer me majka nauila. Meutim, nikad ne
bih plesao pred nekim. Onih nedjelja kad se osjea bolje, nae na radiju Franka
Sinatru pa epamo po sobi. Ovih sam dana bolji od nje, i to puno. Nju su nauili
roditelji. Nisu imali nita pametnije za raditi odrastajui u vrlo tekim vremenima.
Uistinu tekim. Uvijek mi je govorila kako ne znam nita o pravom siromatvu, ak i
onih noi kad sam bio zamotan u vreu za spavanje na stranjem sjeditu naeg auta.
Govorim joj kako bih, da se mene pita, ivio na mjestu poput ovog, bogu iza
nogu. Grad, sa svim tim prokletim ljudima, nije za mene.
Ono to joj ne govorim jest koliko je prekrasna bila one prve veeri. Da sam je
promatrao kako sama sjedi u baru, zaogrnuta krinkom priguenih svjetala i
cigaretnoga dima. Promatrao sam je due nego je bilo potrebno, iz pukog uitka. Ne
govorim joj kako joj je lice sjalo okupano svjetlom svijee ni da je izgledala
neizmjerno ljepe nego na fotografiji koju su mi dali. Ne govorim joj nita od toga.
Ne govorim joj o tome kako se osjeam kad me pogleda ni kako nou, u svojim
snovima, ujem njezin glas koji mi oprata. Ne govorim joj koliko mi je ao, iako
jest. Ne govorim joj kako mislim da je prelijepa, ak i kad se pogleda u ogledalo i ne
svia joj se prizor koji vidi.
Umorna je od drhtanja. Vidim kako joj se oi zatvaraju dok tone u san. Stavljam
dlan na njezino elo kako bih se uvjerio da je vruica popustila. Budim je. Potom joj
pomaem da stane na noge u kadi. Omatam grubi runik oko njezina tijela i
pridravam je dok prelazi preko ruba kade. Pomaem joj odjenuti najtopliju odjeu
188

koju uspijevam nai, a potom joj runikom suim krajeve kose. Lei na kauu ispred
vatre. Poinje zamirati pa stavljam granu preko cjepanica. Tone u san prije nego to
je uspijem pokriti prekrivaem, ali nastavlja kaljucati. Sjedim pokraj nje i trudim se
ne zaspati. Promatram kako se njezina prsa diu i sputaju, po emu znam da je iva.
Grand Marais ima lijenika. Govorim joj kako moramo k njemu. Pokuava se
usprotiviti. Ne moemo, kae. Ali ja uzvraam da moramo.
Podsjeam je da se zove Chloe. inim sve to mogu kako bih nas maskirao.
Nareujem joj da svee kosu otraga, neto to nikad ne ini. Na putu k lijeniku
svraam u lokalnu trgovinu i kupujem naoale za itanje. Govorim joj da ih stavi.
Nije savreno, ali e posluiti. Ja stavljam svoju Sox kapu.
Govorim joj kako emo platiti gotovinom. Bez osiguranja. Upuujem je da ne
govori vie negoli je nuno. Neka prepusti priu meni.
Sve to nam treba jest recept.
Vozim se Grand Maraisom dobrih trideset minuta prije nego to u se odluiti za
lijenika. Biram prema imenima. Kenneth Levine zvui previe formalno. Gad
vjerojatno zaspi nakon vijesti svake veeri. Tu je i klinika, ali nastavljam voziti
previe ljudi. Tu su i stomatolog, ginekolog porodniar. Odluujem se za ensku koja
se zove Kayla Lee, lijenica obiteljske prakse prazna parkiralita. Njezin mali
sportski automobil parkiran je otraga. Nije ba praktian uza sav snijeg na tlu.
Govorim Miji kako nam ne treba najbolji lijenik u gradu, dovoljno je da moe
prepisati recept.
Pomaem joj prei preko parkiralita. Oprezno upozorim je. Na tlu je sloj
leda. Kliemo se po njemu do vrata. Ne uspijeva se rijeiti prokletog kalja, iako je
lagala i rekla kako joj je bolje.
Ordinacija je na drugom katu, iznad kopirnice. Ulazimo i odmah kreemo prema
uskom stubitu. Kae da se osjea kao u raju jer je napokon negdje na toplom. Raj.
Pitam se vjeruje li uistinu u takva sranja.
Za stolom sjedi ena i pjevui boina sranja. Pomaem Miji do sjedala. Ona
uranja nos u papirnati rupi i ispue ga. Recepcionarka podie pogled. Jadno
dijete kae.
Uzimam od nje formulare i sjedam u stolicu namijenjenu malo krupnijim ljudima.
Gledam Miju kako popunjava formulare. Uspijeva se prisjetiti Chloe, ali njezina
ruka prestaje pisati u trenutku kad doe do rubrike prezime.
Daj da ti pomognem ponudim. Uzimam kemijsku iz njezinih ruku. Gleda me
dok upisujem Romain. Adresu izmiljam. Ostavljam podatke o osiguranju praznima.
Vraam papire gospoi na recepciji i obavjetavam je kako emo platiti gotovinom.
Nakon toga sjedam pokraj nje i upitam je li u redu. Uzimam je za ruku. Moji se prsti
prepleu s njezinim, a ja lagano pojaam stisak i govorim joj tjeei je: Sve e biti
189

u redu.
Ona misli kako je sve to predstava za recepcionarku, ali ono to ne zna jest da
sam jako lo glumac.
Gospoa nas vodi u sobicu u kojoj mjeri Mijine vitalne znakove. Soba je uistinu
mala, sa ivotinjskim muralom oslikanim preko zidova. Krvni je tlak nizak
govori gospoa. Ubrzano disanje i puls, temperatura 40. Jadno dijete ponovi ona.
Kae kako e nam se doktorica pridruiti uskoro. Gubim pojam o vremenu dok
ekamo. Ona sjedi na rubu stola zurei u zaigrane lavove i tigrove dok ja koraam
naprijed i natrag po sobi. arko je elim odvesti s ovog mjesta. Govorim joj to barem
tri puta.
Doktorica Kayla Lee kuca, a potom ulazi. Vesela je brineta, a ne plavua kako
sam oekivao. Plava glupaica je ono emu smo se nadali.
Glasna je i razgovara s Mijom kao da je trogodinje dijete. Sjedi na uredskoj
stolici koju privlai blizu Miji. Mia pokuava proistiti grlo. Nakalje se. Uistinu joj
je loe. Meutim, moda ba to to se osjea loe prikriva injenicu da je na smrt
preplaena.
Doktorica pita jesmo li ve bili kod nje. Mia ne uspijeva pronai rijei pa ja
uskaem. Iznenaujue sam miran. Ne odgovorim. Novi pacijenti.
Dakle, u emu je problem... baca pogled na karton Chloe?
Miju ovaj izlet sve vie iscrpljuje. Ne uspijeva izdrati doktoriin pogled. Siguran
sam kako lijenica osjea tjelesne mirise na naoj odjei, istoj odjei koju nosimo
ve danima, pa smo se toliko navikli na smrad da ga vie i ne osjeamo. Ona kao da
iskaljava cijelo pluno krilo. Taj je kaalj poput lavea koji zvui kao da se deset
terijera bori unutar nje. Glas joj je promukao. Zvui kao da bi je mogao u potpunosti
izdati svakog trenutka.
Kalje ovako ve priblino etiri dana govorim. Vruica. Zimica. Rekao sam
joj jo u petak poslijepodne kako bismo vam se trebali obratiti. Ali, odbila je rekavi
da je to samo prehlada.
Umor?
Mia kimne glavom. Govorim joj kako je Mia letargina, da se doma onesvijestila.
Zapisuje to u svoje biljeke.
Je li bilo povraanja?
Ne.
Proljeva?
Ne.
Idemo pogledati ree lijenica pa brzinski svjetiljkom pogleda Mijine oi, nos
i ui. Naredi joj da kae ahhhh i opipava njezine lijezde. Potom stetoskopom
oslukuje njezina plua. Duboko udahnite naredi dr. Lee. Iza nje ja nastavljam
koraati. Ona pomie stetoskop po Mijinim leima i prsima. Potom mora lei. Nakon
190

toga opet sjedi dok lijenica kucka po njezinim prsima i slua.

Sumnjam na upalu plua. Puite li?
Ne.
Povijest astmatinih napada?
Ne.
Prouavani slikarije: irafa s pravilnim kruiima. Lav ija griva izgleda kao
jedan od onih prokletih ovratnika koji se stavljaju psima kad se ne mogu prestati
lizati. Svijetloplavi slon koji izgleda kao da je upravo ispuzao s odjela za porode.
Ako bih se morala izraziti u laikim terminima, ujem puno gadosti u pluima.
Upala plua je zapaljenje plua uzrokovano infekcijom. Tekuina opstruira i suava
vae dine putove. Ono to je moda poelo kao prehlada moe se iz bilo kojeg
razloga odluiti preseliti na vaa plua i onda dobijete ovo objasni, pokazujui
rukom prema Miji.
Doktorica bazdi na parfem. Ne prestaje priati ni dok Mia kalje, iako oboje
znamo kako nas uje.
Lijeit emo antibioticima nastavi. Nabraja nam mogunosti. Neka nam samo
da prokleti recept. Meutim, htjela bih najprije potvrditi rendgenom prsnog...
Sva boja otjee s Mijina lica, a nije da je puno bilo. Nema anse da kroimo
nogom u bolnicu.
Cijenim vau temeljitost prekinem je. Zakoraim naprijed, dovoljno blizu da
mogu dodirnuti lijenicu. Krupniji sam od obiju njih, ali ne koristim svoj stas kako
bih je strahom natjerao da se predomisli. U bolnici bismo naletjeli na barem desetak
ljudi. Moda i vie.
Izvlaim osmijeh na lice i priznajem da sam izmeu dva posla. Nemamo
osiguranje. Ne moemo si priutiti rendgenski snimak koji bi sigurno kotao dvjesto
ili tristo dolara,
U tom trenutku Miju hvata napad kalja koji traje do trenutka kad smo svi sigurni
kako e se ispovraati. Lijenica puni malu plastinu bocu vodom i dodaje joj.
Potom se odmie i promatra kako joj se pacijentica bori za zrak.
U redu sloi se. Ispisuje prokleti recept i naputa prostoriju.
Na izlasku prolazimo pokraj nje u hodniku. Nagnuta je na recepciji i unosi
biljeke u karton Chloe Romain. Njezina je kuta pokriva sve do vrha konih
kaubojskih izama. Ispod nje je ogavna haljina. Stetoskop je prebacila preko vrata.
Gotovo smo na vratima kad nas zaustavlja rijeima: Jeste li sigurni da vas prije
nisam vidjela? Izgledate mi tako vraki poznato. Meutim, ne gleda Miju. Gleda
mene.
Ne odgovorim odluno. Vie nema potrebe za ljubaznou. Dobio sam to mi
je trebalo.
Dogovaram termin kontrole za Chloe Romain, kontrole na kojoj se nee pojaviti.
Hvala vam na pomoi Mia procijedi dok je ja njeno gurkam kroz vrata.
191

Na parkiralitu joj govorim kako smo to dobro izveli. Imamo recept. To nam je i
trebalo. Zaustavljamo se pokraj ljekarne na putu natrag u brvnaru. Mia eka u
kamionetu dok ja odlazim unutra, zahvalan to je za blagajnom napueni
esnaestogodinjak i to ljekarnik, koji je radio neto otraga, nije ni podigao glavu.
Dajem Miji tabletu prije nego to emo otii s parkiralita i krajikom oka
promatram kako tone u san dok se vozimo doma. Skidam kaput i prebacujem ga
preko nje kako joj ne bi bilo hladno.

192

GABE
PRIJE

rovodim mnoge dane u posjetima Kathryn Thatcher u njezinu novom

prebivalitu. Prilikom prvoga posjeta, predstavio sam se kao njezin sin.
Recepcionarka mi je rekla: Oh, hvala Bogu, stalno pria o vama pa me odvela do
enine sobe. Iz njezina sam pogleda uspio iitati kako je razoarana to me vidi, ali
i kako joj je laknulo to konano ima drutvo pa im se nije potrudila reci da sam
lagao. Sada je njezino stanje dobro zahvaljujui lijekovima i sposobna je, barem u
minimalnoj mjeri, samostalno funkcionirati. Gospoa Thatcher dijeli sobu s
osamdesetdvogodinjoni enom koja je na palijativnoj skrbi i samo je pitanje
vremena kad e umrijeti. Toliko je drogirana morfijem da nema blage veze gdje se
nalazi i sigurnaje kako je gospoa Thatcher zapravo neka ena koja se zove Rory
McGuire. Nitko ne dolazi posjetiti enu. Nitko osim mene ne dolazi posjetiti ni
gospodu Thatcher.
Ispostavilo se kako je gospoa Thatcher velika ljubiteljica pravih kriminalistikih
romana. Odlazim u knjiaru i kupujem svaki bestseler koji uspijevam nai. Sjedim
na rubu njezina kreveta i itam joj ih. Oajno sam lo u itanju naglas. Openito sam
lo u itanju: mislim da nisam ba najbolje svladao tu vjetinu u prvom razredu.
Ispostavlja se kako sam i ja ljubitelj pravih kriminalistikih romana.
vercam joj pilee medaljone u sobu. Kad god je to mogue, podijelimo meni od
deset komada i veliki pomfrit.
Donosim svoj stari CD player i posuujem boine CD-ove u knjinici. Kae
kako u starakom domu nema osjeaj da je Boi, vidi da je vani snijeg, ali unutra je
sve isto. Kada odlazim naveer, ukljuim glazbu kako ne bi bila prisiljena sluati
teko disanje svoje cimerice.
Slobodne dane koje ne provodim s Kathryn Thatcher provodim s Eve. Neprestano
pronalazim neke glupe izlike kako bih se mogao pojaviti na njezinim vratima.
Primjeujem kako je dolaskom prosinca i pribliavanjem zime obuzima sjeta. Ona to
pripisuje sezonskom afektivnom poremeaju, koji god to vrag bio. Primjeujem kako
je stalno umorna. Tuna je. Sjedi i zuri kroz prozor u snijeg koji pada.
Pokuavam iskonstruirati nekakvu natruhu informacija o sluaju stvarnih ili
193

nestvarnih radi kojih e imati dojam da nisam zapeo u slijepoj ulici.

Uim je kako spraviti lazanje po receptu moje majke. Ne pokuavam je pretvoriti
u kuharicu. Jednostavno nisam siguran postoji li bilo koji drugi nain da je privolim
jesti.
Govori mi kako joj mu sve rjee i rjee dolazi kui. Radi sve due, ponekad do
deset ili jedanaest naveer. Prole se noi uope nije vratio. Kae kako je radio cijelu
no, kako je pokuavao rijeiti nagomilane podneske, neto to, tvrdi Eve s
potpunom sigurnou, nikad prije nije radio.
to ti misli? upitam.
Izgledao je umorno jutros. Doao je presvui se.
Pokuavam do savrenstva izbrusiti svoje detektivske vjetine nastojei dokuiti
zato ne ostavi svojega mua. Zasad nemam uspjeha.
Dakle, radio je zakljuim.
Moe misliti kako je radio. Ali ako e se Eve tako osjeati bolje, neka bude.
Nikad ne aludiramo na poljubac. No svaki put kad je vidim, zamiljam Evine
usne pritisnute na svoje. Kad zatvorim oi, mogu je okusiti i namirisati, sve od
njezina sapuna za ruke do parfema.
Zove me Gabe, a ja nju zovem Eve. Stojimo puno blie jedno drugom negoli smo
obiavali.
Ovih dana, kada otvori ulazna vrata, na licu joj je i traak sree, a ne samo
razoaranje jer nisam njezina izgubljena ki. Tu je i traak sree zbog mene.
Eve me preklinje da je povedem u staraki dom, ali svjestan sam kako ona ne bi
bila u stanju nositi se s tim. eli razgovarati s gospodom Thatcher, kao majka s
majkom. Misli kako postoji neto to bi joj gospoa Thatcher mogla otkriti, neto to
ne bi otkrila meni. Ipak je odbijam. Pita me kakva je Kathryn, a ja joj odgovaram da
se radi o snanoj i odlunoj eni. Eve mi govori kako je i ona neko bila snana, ali
fini porculan i visoka moda uinili su je slabom.
im se gospoa Thatcher u potpunosti stabilizira otii e ivjeti k sestri koja ivi
u blizini, eni koja, ini se, nije prebacila na veernje vijesti posljednjih nekoliko
mjeseci. Nazvao sam je neki dan na Kathrynin zahtjev. Nije imala pojma da je njezin
neak u bijegu niti je ikad ula bilo to o potrazi za Mijom Dennett.
Dodijelili su mi druge sluajeve. Poar u stambenoj zgradi koji bi mogao biti
podmetnut. Pritube brojnih tinejderica na srednjokolskog profesora.
Meutim, kad se naveer vratim u svoj stan, pijem kako bih lake zaspao, a kad
konano uspijem, usnem sa slikom Mije Dennett na nadzornoj kameri dok je Colin
Thatcher grubo gura u dizalo. Zamiljam turobnu Eve kako odlazi na spavanje
uplakana. Podsjeam sebe kako sam jedini koji to moe zaustaviti.
Posjeujem Kathryn Thatcher u starakom domu jednog snjenog utorka
194

poslijepodne, kad se ona okrene prema meni i upita me za svoju susjedu Ruth Baker.
Zna li Ruthie da sam ovdje? upita, a ja slegnem ramenima i odgovorim kako ne
znam. Nikad nisam uo za Ruth ili ti Ruthie Baker. Ona mi pria kako je Ruthie
provjerava svakog tjedna, kroz tjedan kad Colin ne moe biti s njom. Govori mi kako
preuzima njezinu potu svaki dan i donosi joj je doma. Prisjeam se pote u
potanskom sanduiu toliko pretrpanom da je gotovo ispadala na pod, natrpanom do
te mjere da je bilo nemogue zatvoriti vrataca. Bilo je toliko pisama da sam se
morao odvesti do potanskog ureda u Garyju kako bih pokupio sve to potar nije
mogao ugurati u sandui. Razgovarao sam sa susjedima, ali nitko se nije zvao Ruth,
Ruthie ili gospoa Baker. Gospoa Thatcher govori mi kako Ruth ivi u bijeloj
rustikalnoj kui, a ja se u tom trenutku prisjetim znaka Za prodaju ispred te kue.
Nitko nije otvarao.
Istraujem i nalijeem na osmrtnicu iz prvog tjedna listopada. Izvlaim zapise o
umrlima i ustanovljujem kako je gospoa Ruth Baker imala modani udar od kojeg
je preminula 7. listopada u 5 i 18 poslijepodne. Gospoa Thatcher nema pojma o
tomu. Gospoa Baker trebala je paziti na gospou Thatcher dok Colina nema.
Pretpostavljam da, gdje god bio, nema pojma kako je sedamdesetpetogodinja ena
kojoj je povjerio svoju majku mrtva.
Misli mi se vraaju na potu. Izvlaim snop pote koji sam izvadio iz sanduia
gospode Thatcher i onaj koji sam pokupio u potanskom uredu te ih sortiram prema
datumu na potanskom igu. I naravno, postoji praznina, od Mijina nestanka do
prvih rauna i opomena. Otprilike pet dana. Pitam se kod koga je, dovraga, pota
gospoe Thatcher koja nedostaje. Vraam se do doma Ruthie Baker i kucam.
Ponovno nitko ne otvara pa nalazim njezin najblii rod, enu mojih godina, Ruthinu
ker koja ivi u Hammondu s muem i djecom. Jednog joj dana pokucam na vrata.
Mogu li vam pomoi? upita prestraena jer joj pokazujem znaku.
Je li vaa majka Ruth Baker? upitam i prije nego to sam se predstavio.
Kae da jest. Svaki put kad vam se murjak pojavi na vratima, prva stvar koju se
zapitate je: to nije u redu?
Uope mi ne pada na pamet izraziti joj suut zbog njezina gubitka. Odmah
prelazim na stvar imajui na umu samo jedno: pronai Miju. Vjerujem kako je vaa
majka preuzimala potu za svoju susjedu, Kathryn Thatcher objasnim, a enu
preplavi val krivnje i neugode. Poinje se ispriavati. Svjestan sam da joj je ao, ali
isto tako znam kako je zabrinuta da je moda u nevolji. Na kraju krajeva, kraa pote
je kazneno djelo, a na njezinim se vratima upravo pojavio murjak.
Jednostavno... jednostavno sam imala toliko posla kae. Uz sve pripreme...
za pogreb i s pakiranjem njezinih stvari. Vidjela je potu. Pri svakom ulasku i
izlasku iz majina doma prola je pokraj pote naslagane na drvenom stoliu pokraj
ulaznih vrata. Prola je pokraj nje vjerojatno milijun puta. Jednostavno nije nala
vremena vratiti je zakonitoj vlasnici.
195

Slijedim njezin karavan natrag do ulice u kojoj ivi Kathryn Thatcher.

Zaustavljamo se na prilazu kue Ruth Baker, a ena ulazi kako bi mi donijela potu.
Zahvaljujem joj, grabim je iz njezine ruke i ve tamo, na prilazu, kopam po poti.
Letak za dostavu kineskog restorana, raun za vodu, letak supermarketa, jo rauna i
podeblja omotnica naslovljena na Kathryn Thatcher bez povratne adrese. Rukopis je
neuredan. Trgam omotnicu i pronalazim brdo gotovine nagurano unutra. Bez pisma,
bez povratne adrese. Premeem je po rukama. Prouavam potanski ig. Eau Claire,
WI. Bacam potu na suvozako sjedalo svojeg auta i brzo se udaljujem. Natrag u
postaju, otvaram kartu na internetu. Prouavam, rutu od Chicaga do Grand Maraisa. I
gle uda. Tono na mjestu gdje I-94 ide na zapad prema St. Paulu/Minneapolisu, a
savezna autocesta 53 ide prema sjeveru pa prema zapadu, u sjevernu Minnesotu,
nalazi se gradi Eau Claire u Wisconsinu, na neto manje od pet sati vonje od
Grand Maraisa.
Stupam u kontakt s pozornikom Rogerom ije mi prezime nije bitno, iz
sjeveroistone Minnesote. Uvjerava me kako sam sigurno na krivom tragu, ali
svejedno e provjeriti. Obavjetavam ga da u mu, za svaki sluaj, faksirati crte
sumnjivca. Lice Colina Thatchera bilo je u vijestima na podruju tri savezne drave.
TV postaje u Minnesoti i ostatku svijeta nemaju pojma tko je on. Ali uskoro e
doznati.

196

COLIN
PRIJE

ntibiotik poinje djelovati i bolje joj je ve nakon prve noi. Kaalj je i dalje
jak, ali je vruica znatno pala. ivnula je, nije vie zombi.
Meutim, kako se oporavlja, neto se poinje mijenjati. Govorim sebi kako to ima
veze s antibioticima. Ali, ak i ja znam kako to nije istina. Tiha je. Upitam je li
dobro, a ona odgovori kako se jo ne osjea najbolje. Ne eli jesti. Pokuavam je
uvjeriti da pojede nekoliko zalogaja, ali ona samo sjedi i zuri kroz prozor. Brvnara je
ispunjena tiinom, neugodnom tiinom koja nas vraa onamo gdje smo nekad bili.
Pokuavam avrljati, ali sve to dobivam od nje su kratki odgovori. Da, ne, ne
znam. Govori kako emo umrijeti od smrzavanja. Kae da mrzi snijeg, da e
povratiti ako jo jednom bude morala jesti pileu juhu s rezancima.
Inae bi me to razljutilo. Rekao bih joj da uuti. Podsjetio bih je na to da sam joj
spasio ivot. Rekao bih joj da pojede prokletu juhu ili u joj je nagurati niz grlo.
Ne eli crtati. Pitam je eli li ii van dan je konano lijep nakon tko zna koliko
vremena ali ona odbija. Odlazim sam, a ona se ne pomie ni centimetra dok me
nema.
Ne moe donositi odluke. Ne eli pileu juhu s rezancima. Toliko znam. Zato joj
za veeru dajem izbor. Izrecitiram joj sve to imamo u kuhinjskom ormariu. Kae
kako joj je svejedno. I tako nije gladna.
Kae da je umorna od toga to se stalno trese. Umorna je od sranja koja jedemo,
konzerviranih splaina koje prolaze kao hrana. Povraa joj se ve od samog mirisa.
Umorna je od dosade. Umorna je od toga da satima bez kraja nema to raditi, dan
za danom, bez kraja. Ne eli ii u jo jednu etnju po nepodnoljivoj hladnoi. Ne
eli nacrtati jo jedan crte.
Zapustila je nokte. Kosa joj je potpuno masna i zapetljana u vorove koji se nikad
nee razmrsiti. Ne moemo pobjei od vlastitoga smrada iako sami sebe prisiljavamo
na kupanje u toj prljavoj kadi gotovo svakog dana.
Govorim joj kako e me poslati u zatvor ako me ikad uhvate. Ne znam na koliko
dugo. Trideset godina? Doivotno? Ne radi se o ovomu, kaem joj. Meutim, broj
godina ne znai nita. Nebitne su. I tako ne bih toliko poivio. Svaki kriminalac
197

poznaje nekoga unutra. Ako zavrim u kaznionici, mrtav sam. Oni e se pobrinuti za
to.
Ne radi se o prijetnji. Ne pokuavam u njoj pobuditi osjeaj krivnje. Stvari su
jednostavno takve.
Ni ja ne elim biti ovdje. Svaki trenutak provodim pitajui se kad e Dan zavriti
putovnice i kako u ih preuzeti, a da me murja ne prokui. Hrane je uvijek malo,
noi postaju hladnije i znam da se jednog jutra neemo probuditi. Znam da je sada
pravi trenutak za odlazak. Dok jo imamo hrane, dok jo imamo novca. Dok se jo
nismo na smrt smrznuli.
Doputa mi da ja budem taj koji e se brinuti. Kae kako nikad prije nitko nije bio
zabrinut zbog nje.
Razmiljam o svemu to moe poi po zlu. Gladovanje. Smrzavanje. Dalmar me
moe pronai. Policija me moe pronai. Opasno je vratiti se doma. Opasno je ostati
ovdje. Znam to. Ona to zna. Meutim, ono oko ega se trenutano najvie brinem
jest da ona nee biti uz mene.

198

GABE
POSLIJE

jerovali ili ne, pronali su prokletog maka. Jadniak se skrivao u nekakvoj

ostavi iza brvnare, promrzao i na rubu smrti. Nije bilo nieg za jelo pa ga je
privukla hrana koju su donijeli policajci. S druge strane, nimalo mu se nije sviao
njihov kavez, ili su mi barem tako rekli, pa se borio svim silama ne bi li se oslobodio
iz njega prije nego to su ga uspjeli zakljuati. Maka su propelercem prebacili do
Minneapolisa, a odatle komercijalnim letom do zrane luke O'Hare. Taj malac putuje
vie od mene! Pokupio sam ga jutros i odnio ga do Dennettovih gdje sam u oku i
nevjerici doznao kako su se Eve i Mia odselile.
Odlazim na izlet u Wrigleyville kako bih, u 10 ujutro, iznenadio ene s desetak
krafni, moka kavama i pothranjenim prugastim makom. Obje su u pidami i gledaju
TV.
vercam se u zgradu u trenutku kad netko izlazi kako ne bih morao zvoniti da me
puste. Uivam u elementu iznenaenja.
Dobro jutro poelim u trenutku kad mi Mia otvori vrata.
Nije me oekivala. Eve ustaje s kaua i namjeta svoju neurednu kosu. Gabe
izusti. Navlai ogrta kako nita ne bi bilo izloeno pogledu.
Plan mi je ostaviti maka u hodniku, ali, tako mi svega, dovoljno je jedno hvala
vam iz Mijinih usta u odgovor na moje objanjenje donio sam vam krafne i kavu,
da bi maak poludio i poeo grepsti po reetkama kaveza i proizvoditi zvukove
kakve nikad prije nisam, uo od make. Toliko o mojemu grandioznom ulasku.
Eve je problijedjela. Kakva je to buka? upita, pa unosim malca unutra i
zatvaram vrata.
Prema istraivanjima, ljudi koji ive sa ivotinjama manje su tjeskobni i imaju
nii krvni tlak. Nii im je i kolesterol. Oputeniji su i manje skloni stresu te su
openito boljeg zdravlja. Osim, naravno, ako imate psa koji nekontrolirano piki gdje
mu padne na pamet ili vam trga namjetaj na komadie.
to radi s tom makom? upita Eve. Oigledno je zbunjena i misli kako sam
siao s uma.
Ovaj malian? zapitam. Pravim se glup. unem, otvorim kavez i uzmem
199

maka u ruke. One me zagrebe svojom stranjom nogom. Sranje! uvam ga za

prijatelja. Nadam se da vam ne smeta. Je li tko alergian na make? upitam
sputajui ga na tlo, a potom se uspravim kako bih pogledao Miju u oi.
Krznena kugla jurne prema njoj i poinje raditi otprilike tisuu osmica oko
njezinih nogu. Mijaue. Poinje presti iz nutrine.
Eve se smije. Prolazi rukom kroz svoju kosu. ini se kako si stekla prijatelja,
Mia govori.
Djevojka si neto mrmlja u bradu, kao da iskuava novu rije prije nego to e je
naglas podijeliti i sve nas zapanjiti. Doputa maku da je zlostavlja ne znam koliko
dugo dok sluamo kako Eve ponavlja da je malac opinjen Mijom.
to si to rekla? upitam pribliivi joj se dok se ona sputa na pod kako bi
uzela maka u krilo. Nju ne grebe. Dodiruju se njukom i nosom, a on trlja svoju
glavu o njezinu.
Oduvijek sam joj govorila kako bi trebala nabaviti maku Eve nastavlja
baljezgati.
Mia? izgovorim.
Upuuje mi suzan pogled. Svjesna je kako sve znam i kako sam ovo uinio s
razlogom. Canoe priapne mi. Rekla sam Canoe.
Canoe?
Tako se zove.
to se dogodilo s imenima poput Max ili Fido? Canoe? Kakvo je to ime?
Mia, duo... Eve dolazi do nje po prvi put svjesna da se ovdje neto dogaa.
Tko se zove Canoe? upita. Njezin je izriaj pojednostavljen, kao da razgovara s
djetetom koje ima mentalne tekoe. Sigurna je da Mia govori besmislice, jo jedna
posljedica akutnog stresnog poremeaja. Osim to je, naravno, ovo prvi put da vidim
kako je Mia rekla ita iole smisleno.
Eve kaem i, to njenije mogu, skidam njezinu ruku s Mijine nadlaktice.
Poseem u dep kaputa i izvlaim faks koji sam poslao policajcima u Grand
Maraisu, razmotavajui ga i otkrivajui savreno skiciran prikaz malog Canoea.
Ovo je nastavljam, pruajui joj crte Canoe.
Dakle, on nije...
Ondje je bila ostava govori Mia. Ne gleda u mene. Njezin je pomalo izgubljen
pogled zapeo na maku. Eve uzima crte iz moje ruke. Sad zna. Vidjela je blok za
crtanje, sve do posljednjeg crtea, ukljuujui i crte Colina Thatchera za koji mi je
rekla kako ju je drao budnom noima. Ali na maka je zaboravila. Eve pada na
kau. Ostava je bila iza brvnare. ivio je ondje. Nala sam ga kako spava u
hravom starom kanuu. Prvi put sam ga preplaila. Samo sam otvorila vrata kako bih
pogledala unutra i preplaila sam ga na smrt. Pobjegao je kroz malu rupu u ostavi i
nastavio bjeati kroz umu kao munja. Nisam mislila da e se vratiti. Ali bio je
200

gladan, a ja sam ostavljala hranu. On je rekao kako nema proklete anse da maak
ostane s nama. Nema proklete anse.
Tko je to rekao, Mia? upitam. Naravno da znam. Trebao sam biti vraji
psihijatar. Ali njezin je odgovor neoekivan.
Owen izgovori, a potom pone plakati oslanjajui se rukom o zid kako bi se
stabilizirala.
Mia duo, tko je Owen? Ne postoji Owen. ovjek iz brvnare? Taj mukarac?
Taj ovjek zove se Colin Thatcher.
Eve prekidam je. Moje samopotovanje raste iz minute u minutu. Uspio sam u
neemu to nije uspjelo nekomu s doktoratom. Postigao sam da Mia sebe smjesti u
brvnaru s ovjekom po imenu Owen i makom imena Canoe. Predstavljao se s
puno lanih imena. Owen je vjerojatno jedno od njih.
Sjea li se jo iega? zapitam. Moe li mi rei jo to o njemu?
Trebali bismo nazvati doktoricu Rhodes prekida nas Eve. Znam da eli dobro,
na pameti joj je samo ono to je u Mijinu najboljem interesu, ali ne mogu to
dopustiti. Ona posegne u svoju torbicu, a ja izgovorim njezino ime. Dovoljno se toga
dogodilo izmeu nas da Eve zna kako mi moe vjerovati. Neu dopustiti da se Miji
ita dogodi. Pogleda me, a ja odmahnem glavom. Ne sada. Konano napredujemo.
Rekao je da mrzi make. I da e ga ustrijeliti ako ga ikad vidi u brvnari. Nije
tako mislio. Naravno da nije, inae ja ne bih maka pustila unutra.
Je li imao pitolj?
Da.
Naravno da je imao. Znam da jest.
Jesi li ga se bojala, Mia? Jesi li mislila da bi te mogao ustrijeliti? Kima glavom.
Da. Meutim, odjednom se zaustavlja. Ne. Odmahuje glavom. Ne znam,
mislim da nisam.
Pa naravno da jesi, duo... imao je pitolj. Oteo te. Je li ti prijetio pitoljem?
Da. Razmilja. Kao da se budi iz sna i pokuava se prisjetiti detalja. Dolaze joj
komadii, ali ni u jednom trenutku ne uspijeva sve povezati. Svi smo to iskusili.
Tvoja je kua u snu kua, ali nije zapravo tvoja kua. Neka ena ne izgleda kao tvoja
majka, ali zna da je to tvoja majka. Tijekom dana nema ba smisla, barem ne
onoliko koliko je imalo tijekom noi. Pritisnuo me na tlo. Vani. U umi. Uperio je
pitolj u mene. Bio je tako ljut. Derao se na mene. Energino mae glavom. Suze
slobodno klize niz njezine obraze. Sve to ini Eve nervoznom, raspada se. Moram
stati izmeu njih dviju kako bih Eve zadrao podalje.
Zato? upitam. Glas mi je miran, blag. Moda sam u prolom ivotu bio
psiholog.
Ja sam kriva. Za sve sam ja kriva.
Za to si ti kriva?
201

 Pokuala sam mu rei.

to si mu pokuala rei?
Nije htio sluati. Imao je pitolj. Stalno ga je usmjeravao prema meni. Znala
sam da e me ubiti ako bilo to poe po zlu.
Rekao ti je to? upitam. Rekao ti je da e te ubiti ako neto poe po zlu?
Ne, ne, odmahuje glavom. Gleda me ravno u oi. Mogla sam to vidjeti u
njegovu pogledu. Kae kako se bojala onog dana u baru. Pokuavala je ne bojati
se, ali bila je prestraena. Moj um vrti film na jazz-bar u Uptownu, na proelavog
vlasnika i luksuznu zelenu svijeu. Tu je Mia prvi put srela Colina Thatchera,
poznatog i kao Owen. Prema konobariinu svjedoenju, Mia je otila u urbi, svojom
voljom. Prisjeam se njezinih rijei: inilo mi se kako ona ne moe doekati da odu
odavde. Meni to ne zvui kao strah.
A onda je nastavi Mia plaui sve polo po krivu. Pokuala sam mu rei.
Trebala sam mu jednostavno rei. Ali bilo me strah. Imao je pitolj. I znala sam da e
me ubiti ako bilo to poe po zlu. Pokuala sam...
Colin Thatcher prekidam. Owen. Owen bi te ubio da je bilo to polo po
zlu?
Prvo kima, a potom brzo poinje odmahivati glavom. Da. Ne. Frustrirana je.
Ne znam procijedi.
to si mu pokuala rei? upitam, ali se njezin um okree za 180 stupnjeva i
ona odmahuje glavom, dovedena u neugodan poloaj i frustrirana. Vie se ne
uspijeva sjetiti to je upravo htjela rei.
Veina ljudi misli kako postoje dvije prirodne reakcije na strah: borba ili bijeg.
Ali postoji i trea reakcija na lou situaciju: skameniti se. Poput jelena pred
automobilskim svjetlima. Pretvarati se da si mrtav. Mijine rijei bilo me strah,
pokuala sam mu rei dokazuju upravo to. Smrznula se. To je bila njezina situacija:
bila je svjesna, adrenalin joj je skoio, ali nije mogla uiniti ama ba nita.
Za sve sam ja kriva ponovi.
Za to si ti kriva? upitam, oekujui reprizu istog razgovora.
Meutim, ovaj put odgovara neto drugo: Pokuala sam pobjei.
A on te uhvatio?
Kima glavom.
Prisjeam se njezina ranijeg priznanja. Vani, u umi? upitam. I bio je ljutit
jer si pokuala pobjei. Zato je uperio pitolj u tebe. I rekao ti da ako ikad to pokua
ponovo...
Da e me ubiti.
Eve hvata zrak. Rukom pokriva svoja irom otvorena usta. Naravno da je prijetio
da e je ubiti. Takve stvari oni rade. Siguran sam da je to uinio puno puta.
to je jo rekao? ispitujem. ega se sjea? Odmahuje glavom, ne moe se
202

sjetiti niega. Canoe potiem je. Rekla si da je rekao kako e ga ustrijeliti ako
ga nade u brvnari, ali nije. Sjea li se da je maak bio u brvnari?
Miluje maka. Ne gleda me. Rekao je da je leao uz mene danima. Ni u jednom
se trenutku nije maknuo od mene.
Tko se nije maknuo? nastavim.
Rekao je kako njega nitko u ivotu nije toliko volio. Nitko nikad nije bio toliko
odan.
Poput koga?
Uputi mi pogled. No, govore njezine oi. Poput Canoea.
U tom mi trenutku na um pada zamisao: ako je susret s makom oivio toliko
uspomena u Miji, tko zna kakve bismo uspomene mogli uskrsnuti ako je odvedemo
u tu malu brvnaru? Moram pronai onoga tko joj je to uinio kako bih bio posve
uvjeren da su ona i Eve sigurne.

203

COLIN
PRIJE

ovorim joj da idemo u etnju. Vani je mrak, prolo je deset naveer.

Sad? upita. Kao da imamo to pametnije za raditi.
Sad.
Pokuava se prepirati, ali joj ne doputam. Ne ovaj put.
Pomaem joj odjenuti moju jaknu i odlazimo van. Lagano snijei, a temperatura
se vrti oko nitice. Snijeg je lagan. Savren je za grudanje. Prisjeam se dana u
naselju kamp-prikolica, grudanja s drugom siromanom djecom iz naselja prije nego
to je mama kupila dom koji nije pokretan.
Slijedi me niz stube. Na dnu zastaje kako bi upila cijeli prizor. Nebo je crno.
Jezero je izgubljeno u zaboravu. Bilo bi tamno previe tamno bez bljetavila
snijega. Hvata ga u dlanove, on se skuplja na njezinoj kosi i trepavicama. Plazim
jezik kako bih ga kuao.
No je tiha.
Vani se sve sjaji od snijega. Svjee je, nije hladno. Jedna od onih noi kad ti
snijeg daje osjeaj topline. Stoji na dnu stuba. Snijeg joj je do glenjeva.
Doi ovamo kaem. Hodamo tekim korakom kroz snijeg do sklepane male
ostave iza brvnare. Tekom mukom otvaram vrata. Zbog snijega sam prisiljen uloiti
prokleto puno snage kako bih to uinio. Nije lako.
Pomae mi vui, a potom, nakon to smo se probili unutra, upita: to trai?
Ovo odvratim, podiui sjekiru. Sjetio sam se da sam je ve vidio tu. Prije dva
mjeseca mislila bi kako je sjekira namijenjena njoj.
to e ti to? upita. Nije prestraena.
Imam plan.
Vidjet e.
Snjeni je sloj sad ve debeo deset centimetara, moda i vie. Noge nam upadaju
u njega, a nogavice naih hlaa su nakvaene. Hodamo neko vrijeme, sve dok vie ne
moemo vidjeti brvnaru. Imamo misiju, a to samo po sebi vraa smisao naem
postojanju.
Jesi li ikad prije usjekla boino drvce?
204

Gleda me kao da sam poludio, kao da bi samo nekakva luda seljaina sama sjekla
svoje boino drvce. Ali nakon toga primjeujem kako njezino oklijevanje prolazi.
Oduvijek sam htjela usjeci vlastito boino drvce. Oi joj zaiskre poput djejih.
Kae kako je kod nje doma uvijek bilo umjetno. Prava drvca stvaraju nered.
Njezina majka nikada ne bi pristala na to. Nije bilo niega zabavnog u Boiu kod
nje. Sve je bilo samo predstava. Drvce bi bilo nakieno mnotvom lomljivih
kristalnih ukrasa. Derali bi se na nju ako bi mu se pribliila na metar udaljenosti.
Predlaem joj da odabere koje god eli. Upire prstom u jelu visoku osamnaest
metara.
Pokuaj ponovno govorim. Ali na trenutak se pitam bih li mogao.
Uvjeravam sam sebe da se zabavlja. Ne smeta joj hladnoa ili injenica da joj se
snijeg nakuplja u naboru arape. Kae da joj se ruke smrzavaju. Stavlja ih na moje
obraze kako bi mi dokazala, ali ja ne osjeam nita. Moji su obrazi takoer utrnuli.
Govorim joj da smo, dok sam bio dijete, majka i ja zaboravili na Boi. Odvukla
bi me na misu, ali za darove, drvce i takva sranja... pa, nismo imali novaca. Nikad
nisam elio da se moja majka osjea krivom zbog toga, pa sam uvijek doputao da
25. prosinca doe i proe kao i bilo koji drugi dan. Kad bismo se vratili u kolu, sva
bi se djeca hvalila onim to su dobili. Ja bih uvijek neto izmislio. Nisam se
samosaalijevao. Nisam bio taj tip.
Govorim joj da nikad nisam vjerovao u Djeda Boinjaka. Ni jedne sekunde
svojega ivota.
to si elio? upita.
Ono to sam elio bio je otac. Nekoga tko bi se brinuo za majku i mene tako da to
ne moram initi ja. Meutim, odgovaram joj da sam elio Atari.
Odabire drvo. Visoko je oko metar i pol. eli li pokuati? upitam i pruim joj
sjekiru. Smije se dok je uzima u ruke. Zvuk je to koji nikad prije nisam uo.
Zamahne prema stablu.
Nakon tri ili etiri pokuaja vraa mi sjekiru. Pregledavam podnoje. Napravila je
udubinu, ali ne puno vie od toga. Nije to ba tako lako. Govorim joj da se makne
dok snano udaram po stablu. Gleda me irom razrogaenih oiju petogodinjeg
djeteta. Proklet bio ako ne oborim ovo stablo.
Cijeli je svijet tih. Sve je mirno. Siguran sam kako nikad prije nisam doivio no
tako savrenu kao to je ova. Govori mi kako je teko povjerovati da negdje tamo u
svijetu trenutano bjesni rat. Ljudi gladuju. Djecu zlostavljaju. Izolirani smo od
civilizacije, kae: Dvije siune figure unutar snjene kugle koju je neko dijete
protreslo. Zamiljam kako hodamo preko keramikih breuljaka dok nas okruuje
svjetlucavi snijeg u naoj kugli.
Siguran sam da u daljini ujem huk sove. Zaustavljam je i govorim: Psst. Na
trenutak sluamo. Ovuda snjene sove migriraju zimi. Mi se na smrt smrzavamo, ali
one dolaze ovamo kako bi im bilo toplo. Sluamo. Tiho je. Ona usmjerava pogled
205

prema nebu i gleda kako oblaci pucaju po avovima. Zasipaju nas snijegom.
Drvce je teko. Skupa ga teglimo, ona sprijeda, a ja straga. Klizi po snijegu, a pet
ili est puta se jedno od nas ili oboje poskliznemo i padnemo. Ruke su nam tako
hladne da jedva uspijevaju uhvatiti deblo stabla.
Nakon to smo doli do brvnare, preuzimam podnoje drveta. Vuem ga uz stube
kreui se natrake. Ona stoji u podnoju. Pretvara se da pomae, ali oboje smo
svjesni da ne radi nita.
Na silu ga guramo kroz ulazna vrata i naslanjamo uza zid. Ruim se iscrpljen. To
drvo mora da ima 70 kilograma, potpuno je mokro i nakrcano tekim snijegom.
Skidam mokre cipele i halapljivo gutam vodu izravno iz kuhinjske slavine. Ona
prelazi rukom preko mladih izdanaka jo prekrivenih snijegom. Upija miris
borovine. To je prvi put kako se nijedno od nas ne ali na hladnou. Ruke su nam
obamrle, nosovi i obrazi crveni. Meutim, znojimo se pod slojevima odjee. Zurim u
nju, u njezinu kou koja je ivnula od hladnoe.
Odlazim u kupaonicu kako bih se sredio i presvukao. Ona brie vodu s poda,
ispod drvca i ondje gdje su naa stopala nanijela snijeg. Mogu namirisati borovinu na
svojim rukama. Osjeam ljepljivu smolu. Diem ubrzano i pokuavam povratiti dah.
Po povratku ruim se na kau.
Ona odlazi u kupaonicu kako bi sa sebe skinula mokru odjeu. Uskae u rezervni
par dugih gaa koji se suio na karnii, a po izlasku mi kae: Nitko mi nikad nije
poklonio drvce.
Raspirujem vatru dok ona koraa po sobi. Promatra moje ruke kako vjeto
barataju drvom vraajui vatru u ivot. Kae kako sve radim na taj nain, s
izvjesnom strunou za koju se pravim da ne postoji. Ne odgovaram.
Sjedam natrag na kau i omatam noge prekrivaem. Noge mi poivaju na stoliu
za kavu. Jo uvijek teko diem.
Sve bih dao za pivo izjavim.
Promatra me kako sjedim, ni sam ne znam koliko dugo. Osjeam njezin pogled na
sebi.
Ti isto? upitam nakon minutu.
Pivo?
Da.
Da odgovori.
Prisjeam se nas dvoje kako sjedimo jedno uz drugo i pijemo pivo u onom baru.
Pitam je sjea li se, a ona odgovara da se sjea. Kae kako se ini da se to dogodilo
prije milijun godina, puno prije nego nas je netko zalijepio na poklopac prazne
staklenke djeje brane i napunio na svijet ljokicama.
Koliko je sati?
Moj je sat na stoliu pokraj mojih nogu. Naginjem se naprijed kako bih pogledao.
Odgovorim joj da je 2 ujutro. Jesi li umoran? upita.
206

 Uskoro u biti.
Hvala ti na drvcu nastavi. Hvala ti to si nam nabavio drvce dometne. Ne
eli biti arogantna.
Zurim u drvce naslonjeno na zid. Izoblieno je. Obino. Ali ona kae kako je njoj
savreno.
Ne proturjeim. Za tebe je. Zato da prestane biti tako prokleto tuna.
Obeavam joj da u pronai i aruljice za drvce. Nemam pojma kako, ali
obeavam da u to uiniti. Govori mi da se ne zamaram time. Savreno je ovakvo
kakvo jest kae. Meutim, ustrajem u tome da u nabaviti aruljice.
Pita me vozim li se ikad javnim prijevozom. Upuujem joj zbunjen pogled.
Odgovaram kako se, naravno, vozim. Gotovo je nemogue kretati se Chicagom a da
ne koristite nadzemnu eljeznicu, gradski sustav brzog javnog prijevoza. Kae kako
najee koristi Crvenu liniju, jurei ispod grada kao da sav mete iznad ne postoji.
Vozi li se ikad autobusom? upita dalje.
Pitam se na to cilja ovim pitanjima. Ponekad.
Izlazi li? U barove? Takvo to?
Ponekad slijeem ramenima. Nije to moj tip zabave.
Ali radi to?
Valjda. Ponekad.
Ide li ikad do jezera?
Znam tipa koji ima brod u luci Belmont. Pod time mislim na nekog
probisvijeta poput sebe. Nekog tipa koji radi za Dalmara i ivi na brodu, rabljenom
kruzeru koji dri dobro opskrbljenim gorivom i hranom za sluaj da mora bjeati.
Ima dovoljno zaliha da mu potraju barem mjesec dana dok se Velikim jezerima penje
prema Kanadi. Tako ive ljudi poput nas. Uvijek spremni na bijeg.
Kima glavom. Luka Belmont. Naravno. Priznaje mi kako tamo redovito tri.
Moda sam te ve prije vidjela. Moda smo se mimoili na ulici, vozili se istim
autobusom. Moda smo ekali vlak na istoj postaji?
U Chicagu ive milijuni ljudi.
No, moda ipak?
Valjda. Moda. to time eli rei?
Samo se pitam ... Glas joj se gubi.
to? upitam.
Bismo li se ikad susreli. Da nije bilo...
Ovoga? Odmahujem glavom. Ne pokuavam biti kreten, jednostavno je to
istina. Vjerojatno ne bismo.
Misli da ne bismo?
Ne bismo se susreli ponovim.
Kako zna?
207

 Ne bismo se susreli.
Skreem pogled, navlaim prekriva do vrata i okreem se na bok.
Molim je da ugasi svjetlo, a kad nastavi tumarati po kuhinji, upitam je: Nee li
na spavanje?
Kako moe biti siguran? upita umjesto da odgovori.
Ne svia mi se smjer u kojem je ovaj razgovor krenuo.
Kakve to veze ima? uzvratim pitanjem.
Bi li razgovarao sa mnom da smo se sreli? Te noi, bi li ikad razgovarao sa
mnom da nisi morao?
Za poetak ne bih uope bio u tom baru.
Ali... da si bio?
Ne.
Ne?
Ne bih razgovarao s tobom.
Doivljava odbijanje kao pljusku u lice.
Oh.
Hoda na drugu stranu sobe kako bi ugasila svjetlo. Ali ne mogu dopustiti da stvari
ostanu na tomu. Ne mogu dopustiti da ode na spavanje ljutita.
Skriven tamom priznajem: Nije ono to misli.
Zauzima obrambeni stav. Povrijedio sam njezine osjeaje. A to ja to mislim?
Nema to nikakve veze s tobom.
Naravno da ima.
Mia...
O emu se onda radi?
Mia.
to?
Nema nikakve veze s tobom. To ne znai nita.
Ali znai. Njoj znai. Hoda prema sobi u trenutku kad joj priznajem: Prvi sam te
put vidio dok si izlazila iz svojega stana. Bio sam preko puta ulice, sjedio na stubitu
neke zgrade i samo ekao. Vidio sam tvoju sliku. Nazvao sam te s javne govornice
na uglu. Javila si se, a ja sam poklopio. Znao sam da si doma. Ne znam koliko sam
dugo ekao, etrdeset pet minuta, moda jedan sat. Morao sam znati u to sam se to
uvalio. A onda sam te vidio kroz prozori sa strane ulaznih vrata. Vidio sam te kako
tri niz stubite sa slualicama u uima. Otvorila si vrata i sjela vani kako bi
zavezala tenisku. Zapamtio sam tvoju kosu i nain na koji je padala preko tvojih
ramena prije negoli si posegnula natrag tim dugakim rukama i svezala je. Prola je
ena s etiri ili pet pasa. Rekla ti je neto, a ti si se nasmijala. Pomislio sam kako
nikad nisam vidio nita tako... Ne znam... Nikad u ivotu nisam vidio neto tako
prekrasno. Otrala si niz ulicu, a ja sam ekao. Promatrao sam taksije u prolazu i
208

horde ljudi koji su se vraali doma s autobusne postaje na uglu. Bilo je est, moda
sedam sati. Poeo je padati mrak. Nebo je bilo jedno od onih jesenjih, punih
dramatinosti. Vratila si se hodajui. Prola si tono ispred mene, a potom si
pretrala ulicu maui taksistu koji je usporio kako bi te propustio. Bio sam gotovo
siguran da si me vidjela. Iskopala si klju iz tenisice i ula, uza stube, onamo gdje te
vie nisam mogao vidjeti. Vidio sam svjetlo kroz tvoj prozor i tvoju siluetu.
Zamiljao sam to bi mogla raditi unutra. Zamiljao sam sebe s tobom unutra i kako
bi sve moglo biti da nije moralo biti ovako.
Tiha je. A onda priznaje kako se sjea te veeri. Sjea se neba, tako prepunog
energije nakon to su estice na nebu reflektirale sunevo svjetlo. Kae kako je nebo
bilo boje persimona i sangrije, nijansi crvene kakve samo Bog moe stvoriti.
Nastavlja: Sjeam se pasa, tri crna labradora i jednog zlatnog retrivera, i ene, sa
svih njezinih etrdeset i neto kila, zapetljane u klupku povodaca. Kae da se sjea
poziva, iako u tom trenutku nije previe razmiljala o njemu. Sjea se kako je sjedila
doma osjeajui se usamljeno jer je onaj njezin prokleti deko radio, ali jo vie jer
joj je bilo drago to je tako.
Nisam te vidjela proape. Da jesam, sjeala bih se.
Sputa se na kau pokraj mene. Odgrem joj prekriva, a ona se uvlai pod njega.
Leima se priljubljuje uz mene stvarajui vakuum izmeu nas. Osjeam udaranje
njezina srca dok je tako sljubljena sa mnom. Osjeam kako mi krv kola uima.
Dovoljno glasno da sam siguran kako i ona uje. Omatam pokriva oko nje.
Prebacujem ruku preko nje, pronalazim njezin dlan i nai se prsti isprepleu. Njezin
stisak ulijeva povjerenje. S vremenom mi se ruka prestane tresti. Provlaim donju
ruku kroz prazninu ispod njezina vrata. Ona popunjava sve praznine dok ne
postanemo jedno. Sputam glavu na jastuk prljavoplave kose, dovoljno blizu da
moe osjetiti moje izdisaje na svojoj koi, dajui joj potvrdu da smo ivi, iako
iznutra jedva uspijevamo disati.
Plovimo u zaborav tako isprepleteni, u svijet gdje nita nije vano. Nita osim
nas.
Nema je u trenutku kad se budim. Ne osjeam je vie priljubljenu uz sebe. Neto
nedostaje, iako nije prolo puno vremena otkad tu nije bilo niega.
Vidim je vani, sjedi na stubi trijema. Smrzava se. ini se da joj ne smeta.
Oko ramena joj je omotan prekriva, a na nogama nosi moje cipele. Ogromne su.
Maknula je snijeg sa stube, iako su krajevi prekrivaa pali u njega i pomalo se moe.
Ne izlazim van odmah.
Kuham kavu. Uzimam jaknu. Dajem si vremena.
Hej pozdravim je izlazei van bosonog. Dodajem joj alicu kave. Mislio
sam da bi te ovo moglo ugrijati.
209

 Oh iznenaena je. Spazi moje bose noge i kae: Tvoje cipele ali
zaustavljam je prije negoli ih uspijeva skinuti. Govorim joj da je u redu. Svia mi se
kako izgleda u mojim cipelama. Dok lei pokraj mene u krevetu. Mogao bih se
naviknuti na ovo.
Hladno je govorim. Jebeno je hladno. Moda oko pet ispod nitice.
Je li? upita.
Ne odgovaram.
Ostavit u te samu uzvratim. Siguran sam da netko tko se odlui smrzavati na
ovakav dan eli biti sam.
Nije da se neto dogodilo osim to sam leao pokraj nje sve te sate bez ikakva
posebnog razloga, samo kako bih joj bio blizu, kako bih osjetio mekou njezine koe
i nain na koji joj prsa hropu kad hre, to se dogodilo.
Stopala ti se sigurno smrzavaju.
Bacam pogled na svoja stopala. Stojim na tankom sloju snijega i leda. Da
odgovorim. Okreem se kako bih se vratio unutra.
Hvala na kavi.
Ne znam to oekujem da kae, ali oekujem da kae neto.
O.K.- odgovorim, dopustivi da se vrata sama zalupe.
Ne znam koliko vremena prolazi dovoljno da me pone obuzimati ljutnja.
Ljutnja na sebe jer se ljutim na nju. Ne bih trebao biti uzrujan. Ne bi me trebalo biti
briga.
Ali, tada se ona pojavi. Obrazi su joj rumeni od hladnoe. Kosa joj pada u
slojevima oko nje. Ne elim biti sama izjavi.
Isputa prekriva na pod.
Ne sjeam se kad mi je posljednji put netko rekao da sam prekrasna nastavlja.
Prekrasna je ne opisuje dovoljno dobro.
Zurimo jedno u drugo preko sobe, upijajui sve. Podsjeajui sebe da diemo.
Dok mi prilazi, ini to skrueno. Njezine ruke dodiruju oprezno. Posljednji sam je
put odgurnuo, ali posljednji su put stvari bile drukije.
Ona je tad bila druga ena.
Ja sam bio drugi mukarac.
Prolazim rukom cijelom duinom njezine kose. Moji se dlanovi sputaju po
njezinim rukama. Pamte njezine prste i oblik njezinih leda. Gleda me pogledom koji
nikad prije nisam vidio, ni kod nje ni kod bilo koje druge ene. Povjerenje.
Potovanje. Zelja. Predajem sjeanju svaku pjegicu, svaku mrlju na njezinu licu.
Prouavam i pamtim oblik njezinih uiju i prelazim prstom preko luka njezinih
usana.
Uzima me za ruku i vodi prema spavaoj sobi. Ne mora ovo initi govorim
joj. Bog zna da vie nije moja zarobljenica. Ono to elim jest da i ona eli biti tu.
210

Zaustavljamo se na vratima. Njezine usne nalaze put prema mojima, a ja

dlanovima pridravam njezinu glavu. Moji prsti glade njezinu kosu. Njezine su ruke
zakljuane iza mojih lea. Ne puta me.
Ono to se promijenilo jest nain na koji se dodirujemo. Tu je sad kontakt, neto to
smo prije izbjegavali. Ovla se dodirujemo dok ulazimo u sobu. Ona prolazi prstima
kroz moju kosu. Doputam da moja ruka poiva na njezinu vratu. Ona prstima slijedi
konture mojeg lica. Dijelimo krevet.
Nai dlanovi i prsti pamte ono to oi ne mogu. Neravnine na tjemenu. Komadie
suhe koe.
Nema nieg neozbiljnog u tomu. Ne flertujemo. Nadili smo to. Ne iskapamo
prole veze. Ne trudimo se uiniti jedno drugoga ljubomornim. Ne dajemo si
nadimke. Ne spominjemo rije ljubav.
Ubijamo vrijeme. Razgovaramo. Nabrajamo sve sulude stvari koje se moe
vidjeti u gradu. Beskunici koji guraju kolica. Vjerski udaci koji hodaju uokolo s
raspelima na leima. Golubovi.
Pita me za omiljenu boju. Odgovaram da je nemam. Pita me za omiljenu hranu.
Isputam licu napoja natrag u zdjelu.
Bilo to osim ovog odgovorim.
Pita me to bi joj se dogodilo da nismo doli ovamo. Da sam je predao i uzeo
svoju nagradu.
Ne znam odgovorim.
Bih li bila mrtva?
Doznajemo stvari koje prije nismo znali. Da nam kontakt koe o kou pomae
odrati toplinu. Da pageti u umaku od sira i rajice dobro idu uz zapeeni grah. Da
dvoje ljudi moe stati na rasklimanu fotelju.
Jedemo neki obrok. Ne znam koji. Jedemo jer moramo. Ne postoje vie doruak,
ruak, veera. Sve je to isto. Sve ima okus po dreku.
Gleda me tim svojim oima. One zahtijevaju odgovor. Ne znam ponovim.
Vidim kako je upaju iz mojega kamioneta i ubacuju u kombi. Ruke i oi su joj
svezane. ujem kako plae.
Odgurnem svoju zdjelu. Nisam gladan. Izgubio sam tek. Ona ustane i posegne za
mojom zdjelom. Kae kako e veeras ona oprati sude, ali ja njeno hvatam njezino
zapee im mi je u dosegu, govorei joj: Ostavi ga.
Smjetamo se pokraj prozora gdje promatramo mjesec ili barem njegov isjeak na
nebu. Oblaci prolaze i ponekad ga vidimo, a ponekad ne.
Pogledaj sve te zvijezde kae. Zna nazive konstelacija. Ovan. Fornaks. Perzej.
Kae kako je u Chicagu znala zaeljeti neto kada bi ugledala avione jer ih je na
nonom nebu bilo puno vie nego zvijezda.
211

Postoje trenuci kada je predaleko, ak i dok smo u istoj prostoriji.

Ui me brojiti do sto na panjolskom. Ja nju uim fokstrot. Nakon to se jezero u
potpunosti smrznulo, idemo pecati ispod leda. Nikad ne ostajemo vani predugo. Ne
voli gledati. Stoga hoda po jezeru kao da je Mojsije razdvojio vode samo za nju. Voli
novonapadali snijeg. Ponekad pronalazimo ivotinjske otiske. Ponekad u daljini
ujemo snjena vozila. Kad joj postane prehladilo, odlazi unutra. Tada se ja osjeam
usamljeno.
Vodim je van. Nosim pitolj uza se. Neko vrijeme hodamo kroz umu do mjesta tako
zabaenog da sam siguran kako nitko nee uti zvuk metka koji izlijee iz usta
cijevi.
Govorim joj kako elim da naui pucati iz pitolja. Dajem joj ga poloenog
postrance, objema rukama, kao komad skupocjenog nakita. Ne eli ga ni dotaknuti.
Uzmi ga kaem veselo.
Zato? upita.
Za svaki sluaj.
elim da naui pucati kako bi se mogla zatititi.
Zato imam tebe.
to ako me jednog dana ne bude? upitam. Spremam pramen njezine kose iza
promrzlog uha. Gledam kako ga vjetar ponovno oslobaa. Nije napunjen.
Provlai palac i kaiprst kroz zatitu otponca. Podie ga s mojih dlanova. Teak
je, a metal je hladan na niskim temperaturama. Tlo je prekriveno snijegom.
Stavljam njezin prst na otponac, omotavam njezin dlan oko drke. Pomiem joj
palac nadolje. Povlaim joj lijevu ruku i spajam je s desnom. Moje ruke na njezinima
pruaju joj sigurnost da e sve biti u redu. Da e ovo proi u redu. Ruke su joj
hladne, poput mojih. Meutim, preputa mi se bez zadrke, ne povlai se kao to je
bio sluaj kad bismo se prije dotaknuli.
Govorim joj o dijelovima pitolja: o cijevi i ustima cijevi, o zatiti otponca.
Izvlaim spremnik za streljivo iz depa traperica i pokazujem joj kako se umee u
pitolj. Govorim joj o vrstama vatrenog oruja koje postoje: puke i pitolji,
poluautomatsko oruje. Ovo je poluautomatik. Kad se ispali jedan metak, drugi se
automatski prebacuje iz spremnika u komoru. Sve jednim pritiskom na otponac.
Govorim joj da nikad ne usmjerava pitolj prema neemu to ne eli ubiti.
Nauio sam tu lekciju na teak nain govorim kad sam imao sedam godina.
Moda osam. Neki klinac u susjedstvu. Njegov je stari imao pitolj. Sve vrijeme
hvalio se time. Nazvao sam ga laljivcem. Htio mi je dokazati da ne lae pa smo
nakon kole otili k njemu. Nikog nije bilo doma. Njegov ga je otac drao u nonom
ormariu, napunjenog i nezakljuanog. Zgrabio sam ga iz ladice kao da je igraka.
Igrali smo se murjaka i lopova. On je bio murjak, ali je pitolj bio kod mene. Klinac
212

je rekao: Ruke gore, a ja sam se okrenuo i ustrijelio ga.

Nakon toga ostajemo stajati na nemilosrdnoj hladnoi. Prisjeamo se svih onih
trenutaka kad je gledala u cijev pitolja. Krivnja je tu. I tuga. Siguran sam da je vidi
u mojim oima. Siguran sam da je uje u mojemu glasu dok govorim: Ne bih te
ubio.
Grevito se drim za njezinu ruku.
Ali mogao si odgovori. Oboje znamo da je to istina.
Da priznajem. Nisam netko tko e se ispriati. Ali siguran sam kako izraz
mojega lica govori sve.
Ali, to je bilo drukije kae ona.
Kako to? upitam.
Doputa mi da iza nje pratim njezine pokrete. Podignem njezinu ruku i skupa
ciljamo oblinje stablo. Razdvajam joj noge i pokazujem kako treba stajati, a potom
napinjemo eki i povlaimo otponac. Zvuk je zagluujui. Trzaj pitolja gotovo je
srui s nogu. Kora eksplodira sa stabla.
Jer da sam imala priliku, i ja bih ubila tebe odgovori.
Na taj nain uspijevamo ostaviti iza sebe sve ono to se dogodilo izmeu nas
tijekom tih prvih dana. Na taj se nain iskupljujemo za sve grube rijei koje smo
izrekli, za uasne misli koje su nam se vrzmale glavama. Na taj nain ponitavamo
nasilje i mrnju naih prvih dana i tjedana u brvnari, unutar zidova od trupaca koji su
sad postali na dom.
A tvoj prijatelj? upita ona. Kimam glavom prema pitolju u njezinim rukama.
elim da ovaj put pokua sama.
Na njegovu sreu, tada jo nisam dobro ciljao. Metak mu je okrznuo ruku.
Ogrebotina.

213

EVE
BADNJAK

abe je nazvao rano ujutro kako bi mi rekao da je na putu. Bilo je netom nakon
5 i 30 ujutro kad mi je zazvonio mobitel, a za razliku od Jamesa, koji je spavao
poput djeteta, ja sam bila budna ve satima, rastrgana nakon jo jedne neprospavane
noi. Ne trudim se probuditi ga. Pronalazim ogrta i papue pa izlazim van.
Ima vijesti. Stojim na stubama ispred ulaznih vrata, drhtei od hladnoe i ekajui
da se Gabeov automobil zaustavi na naem snijegom prekrivenom prilazu. Sat je tek
otkucao est i vani je jo mrano. Boini ukrasi susjeda osvjetljavaju nono nebo:
okiena drvca svjetlucaju kroz svaki istureni prozor, aruljice u obliku ledenih siga
vise sa ljebova, svijee svjetlucaju sa svakog dvostrukog prozora okrenutog prema
ulici. Oblaci dima sukljaju iz dimnjaka u ledeni zrak.
Navlaim ogrta vre oko sebe i ekam. U daljini ujem vlak kako tutnji kroz
grad. Nitko ga ne eka pokraj tranica, ne prije zore u nedjelju ujutro na Badnjak.
to se dogodilo? upitam im je parkirao auto i iskobeljao se van. Dolazi ravno
do mene. Nije ak zatvorio ni vrata auta.
Idemo unutra. Uzima me za ruke i vodi unutra gdje je toplo.
Sjedimo na otmjenoj bijelog sofi, stisnuti jedno uz drugo. Jedva smo svjesni da
nam se noge dodiruju. U kui je mrano, ukljueno je samo svjetlo tednjaka u
kuhinji. Ne elim probuditi Jamesa. apemo.
Ima onaj pogled u oima. Neto novo.
Mrtva je zakljuujem.
Ne proturjei, ali onda povlai svoju izjavu gledajui dolje u ruke i skrueno
priznaje: Ne znam.
Postoji lijenica u gradiu u sjeveroistonoj Minnesoti, doktorica Kayla Lee.
Nisam htio da se ponada. Primili smo njezin poziv prije otprilike tjedan dana...
vidjela je Mijinu sliku na vijestima i prepoznala je kao svoju pacijenticu. Proli su
tjedni, moda mjesec otkad je Mia bila kod nje. Ali sigurna je da je to ona. Mia je
koristila pseudonim: Chloe Romain.
Lijenica?
Doktorica Lee kae kako je bila s mukarcem. Colinom Thatcherom. Kae da je
214

Mia bila bolesna.

Bolesna?
Upala plua.
Upala plua.
Nelijeena upala plua moe dovesti do sepse. Moe dovesti do prestanka disanja.
Bez lijeenja, od toga se moe umrijeti.
Dobila je recept i otila doma. Doktorica ju je naruila na kontrolu za tjedan
dana, ali Mia se nije pojavila u zakazanom terminu.
Gabe je rekao kako mu je instinkt govorio neto vezano uz taj Grand Marais.
Neto u njegovoj nutrini govorilo mu je da bi mogla biti ondje.
Zato si posumnjao na Grand Marais? upitam, prisjeajui se dana kad se
pojavio u mojemu domu pitajui jesam li ikad ula za njega.
Razglednica na koju sam naiao u domu Thatcherovih. Colin ju je poslao svojoj
majci. Upala mi je u oi jer je Colin kao djeak rijetko odlazio od kue. Dobro
mjesto za skrivanje. Ali to nije sve nastavi on.
to jo? preklinjem.
Dobila je recept, ali to ne znai da ga je ikad podigla. To ne znai da je uzimala
lijekove.
Razgovarao sam s Kathryn Thatcher i malo istraivao obiteljsku povijest
Thatcherovih. Ispada da postoji brvnara u Grand Maraisu koja je ve godinama u
posjedu obitelji. Kathryn kae da ne zna puno o njoj. Nikad nije bila ondje. Ali
njezinje bivi odveo Colina tamo dok je ovaj jo bio djeak. Radi se o svojevrsnoj
vikendici u kojoj se boravi nekoliko mjeseci godinje. Poslao sam policajca da
provjeri brvnaru, a on je tijekom provjere pronaao crveni kamionet registarskih
oznaka Illinoisa parkiran ispred kuice.
Crveni kamionet ponovim.
Gabe me podsjea kako su susjedi gospode Thatcher bih sigurni da Colin vozi
kamionet.
- I? upitam nervozno.
Ustaje na noge. Upravo sam na putu onamo. Idem autom, ba sad. Namjeravao
sam ii avionom, ali nema dobre kombinacije, nema izravnoga leta, a izmeu
presjedanja, ekanja i...
Ustajem mu u susret. Idem i ja. Priekaj samo da spakiram...
Pokuavam proi pokraj njega. Stavlja svoje dlanove na moja ramena.
Ne moe ii kae njenim glasom. Govori mi kako je to sve samo
predosjeaj. Kako nema dokaza. Brvnara je trenutano pod nadzorom. Nije ak
siguran nije li Mia ondje. Colin Thatcher opasan je ovjek, traen za zlodjela puno
gora od ovog.
Mogu zaplaem. Ona je moja ki.
215

 Eve.
Gubim glas. Ruke mi drhte. Mjesecima sam ekala ovaj trenutak, a sad kad je
doao, nisam sigurna da sam spremna za to. Toliko bi toga moglo poi po zlu.
Potrebna sam joj u ovom trenutku. Ja sam njezina majka, Gabe. Moja je dunost
zatiti je.
Stisne me u zagrljaj, snaan, medvjei zagrljaj. Moja je dunost zatititi tebe
uzvrati mi. Vjeruj mi. Ako je ondje, vratit u je doma.
Ne mogu je sad izgubiti.
Oi mi odlutaju na obiteljsku fotografiju koju smo napravili prije mnogo godina:
James, Grace, Mia i ja. Svi izgledaju kao da su prisiljeni biti tamo, lanih osmijeha
zalijepljenih ispod namrtenih obrva i oiju kojima kolutaju. ak i ja. Ali Mia
jednostavno izgleda sretna. Pitam se zato. Nikad joj nismo dali razloga za sreu.
Gabe sputa svoje usne na moje elo i dri ih tamo, vrsto prislonjene na
naboranu kou.
U toj pozi stojimo u trenutku kad se James nespretno spustio niz stube, odjeven u
usku kariranu pidamu.
Koji je ovo vrag? upita.
Prva reagiram i odmiem se. Jamese govorim, urei mu u susret u predvorje.
Pronali su Miju.
Njegove oi, meutim, strijeljaju mimo mene izbjegavajui moj pozdrav. A ovo
je nain na koji priopavate vijest? izaziva Gabea, podrugljivo mu se obraajui.
Tako to se upucavate mojoj eni?
Jamese ponavljam, poseui za njegovom rukom kako bi shvatio: naa se ki
vraa doma. Pronali su Miju.
Meutim, James uzvraa pogledom svisoka upuenim Gabeu. Mene ne gleda.
Vjerovat u kad je vidim izjavi i napusti prostoriju.

216

COLIN
PRIJE

a boinom su drvcu aruljice. Neu joj rei kako su se nale tamo. Rekao sam
da joj se ne bi svidjelo. Rekao sam joj kako je neiji gubitak na dobitak.
Priznaje da izgledaju apsolutno prekrasno nou kad ugasimo svjetla i leimo
jedno uz drugo u mraku, osvijetljeni samo aruljicama s boinog drvca i vatrom.
Ovo je savreno kae.
Ovo nije dovoljno dobro odgovorim.
Kako to misli? upita. Savreno je.
Ali oboje znamo da je daleko od savrenstva.
Ono to je savreno jest nain na koji ona izgleda u mojim oima i nain na koji
izgovara moje ime. Nain na koji njezina ruka gladi moju kosu, iako mislim kako
nije ni svjesna da to radi. Nain na koji leimo jedno uz drugo, no za no. Savreno
je kako se osjeam: upotpunjeno. Savren je nain na koji se ponekad smjeka, a
ponekad smije. injenica da moemo rei to god nam padne na pamet ili sjediti
skupa satima u potpunoj tiini.
Maak se izleava uz nas tijekom dana. Nou spava s nama, na njezinu jastuku
gdje pronalazi mrvicu topline. Govorim joj da ga potjera, ali ona ne eli. Umjesto
toga privija mi se blie i spavamo skupa na mojemu jastuku. Hrani ga ostacima jela
koje on prodire. Meutim, oboje smo svjesni da e, kako se ormarii prazne, morati
odabrati: mi ili on.
Razgovaramo o tomu kamo bismo otili kad bismo mogli. Nabrajam sva mjesta
kojih se mogu sjetiti a da su topla. Meksiko. Kostarika. Egipat. Sudan.
- Sudan?
Zato ne? Barem je vrue.
Tako ti je hladno? upita. Povlaim je na sebe.
Postaje mi toplije odgovorim.
Pitam je kamo bi ona eljela ii ako se ikad izvuemo odavde.
Postoji gradi u Italiji odgovori. Grad duhova... gotovo je naputen,
izgubljen meu maslinama, gotovo nepostojei grad sa samo nekoliko stotina ljudi,
srednjovjekovnim dvorcem i starom crkvom.
217

 Tamo eli ii? Iznenaen sam. Oekivao sam Machu Picchu ili Havaje. Ili
neto tomu slino.
Meutim,jasno mi je da je razmiljala o tomu.
To je mjesto gdje bismo mogli nestati. Svjetlosne je godine daleko od televizora
i tehnologije. Nalazi se u Liguriji, dijelu Italije koji granii s junim dijelom
Francuske. Bili bismo samo nekoliko kilometara daleko od Talijanske rivijere. Mogli
bismo ivjeti od poljodjelstva, uzgajati vlastitu hranu. Ne bismo morali ovisiti o
drugima. Ne bismo se morali brinuti hoe li nas uhvatiti ili nai ili... Pogledam je.
Misli da je to glupo izjavi.
Mislim da bi svjee povre bilo prekrasna promjena u odnosu na pirjane rajice.
Mrzim pirjane rajice priznaje.
Odgovaram kako ih i ja mrzim. Uzeo sam ih samo zato jer mi se urilo.
Mogli bismo pronai kakvu staru kuu, jednu od onih granitnih gromada, koja
je stara, ne znam, moda dvjesto godina. Imali bismo velianstven pogled na planine,
moda i na obalu ako bismo imali sree. Mogli bismo uzgajati ivotinje, proizvoditi
vlastitu hranu.
Groe?
Mogli bismo imati vinograd. Promijeniti imena i poeti ispoetka.
Naslanjam se na laktove. Tko bi ti bila?
Kako to misli?
Tvoje novo ime?
Odgovor se ini oitim. Chloe.
Chloe. Onda e to biti tvoje ime uzvratim. Razmiljam o tom imenu. Chloe.
Prisjeam se onog dana prije nekoliko mjeseci dok smo se kamionetom vozili natrag
u Grand Marais. Prisilio sam je da smisli ime, a ona je odabrala Chloe. Zato
Chloe? upitam.
Kako to misli?
Onoga dana kad sam ti rekao da ne moe vie biti Mia. A ti si rekla Chloe.
Oh izgovori i uspravi se sjedajui. Moja joj je majica ostavila tragove na licu.
Kosa joj je dugaka. Dosee do polovice lea. Moda i due. Oekujem jednostavan
odgovor. Jednostavno mi se svia, neto takvo. Meutim dobivam puno vie. Zbog
neke djevojke koju sam gledala na TV-u.
Ne razumijem.
Zatvara oi. Svjestan sam da mi ne eli ispriati.
Meutim, svejedno to ini. Bilo mi je est ili sedam. Majka je bila u kuhinji, ali
je ostavila TV ukljuen, bile su vijesti. Ja sam se bojala. Nije bila svjesna da
obraam pozornost. Na TV-u je bila reportaa o izletu srednjokolskog benda iz neke
kole u Kansasu ili Oklahomi, neto tako. Grupa klinaca putovala je autobusom na
neko natjecanje ili neto slino. Ne znam. Nisam ba obraala pozornost na taj dio.
218

Autobus je skliznuo s ceste i sletio niz klisuru. estero je djece poginulo, voza
takoer.
U tom se trenutku pojavila ta obitelj, mama, tata i dva starija deka, moda su
imali osamnaest ili devetnaest. Jo ih mogu vidjeti: tata je bio mrav i proelav, oba
deka visoka i vitka poput koarkaa, tamnonaranaste kose. Majka je izgledala kao
da ju je pregazio kamion. Stajali su ispred male bijele kue i plakali, svi do jednoga.
Zbog toga sam obratila pozornost. Zbog plakanja. Bili su slomljeni. Uniteni.
Gledala sam ih, oca ponajvie, ali zapravo sve njih, i nain na koji su oplakivah
poginulu ker. Svoju mrtvu sestru. Poginula je u nesrei, sunovrativi se niz klisuru
kad je voza zaspao za volanom. Bilo joj je petnaest, ali sjeam se kako se otac guio
u suzama govorei o svojoj maloj djevojici. Govorio je o tomu kako je bila
nevjerojatna, iako stvari koje je nabrojio, da je bila draga i luckasta i da je roena
kako bi svirala flautu, nisu nuno nevjerojatne. Ali njemu su bile. Neprestano je
ponavljao: ,Moja Chloe, ili: ,Moja mala Chloe. Tako se zvala. Chloe Frost. Bila je
sve o emu sam mogla razmiljati. Htjela sam biti ona, da netko ezne za mnom na
nain na koji je njezina obitelj eznula za njom. Plakala sam za Chloe, danima.
Razgovarala sam s njom kad sam bila nasamo. Raspravljala sam sa svojom
preminulom prijateljicom Chloe. Crtala sam je. Desetke crtea s njezinom
tamnonaranastom kosom i oima boje kave. Proe rukom kroz svoju kosu i
posramljeno odvrati pogled. Nelagodno joj je.
Potom priznaje: Bila sam uistinu ljubomorna na nju. Ljubomorna jer je mrtva,
ljubomorna jer je netko negdje tamo volio vie nego to su voljeli mene. Oklijeva,
a onda nastavi: Suludo je, znam.
Ali ja otresam glavom i govorim: Nije jer znam kako je to ono to eli uti.
Ali razmiljam o tomu koliko je morala biti usamljena dok je odrastala, eznuvi za
mrtvom prijateljicom koju nije ni poznavala. Stvari se za mamu i mene nisu odvijale
divno, ali barem nismo bili sami.
Mijenja temu. Ne eli dalje razgovarati o Chloe Frost.
Tko e biti ti? zapita.
John odgovorim. Meutim, sve sam samo ne John.
Ne uzvrati ona odgovorom koji je gotovo oit koliko je bila i Chloe. Ti e
biti Owen. Jer i tako nije bitno, zar ne? To nije tvoje pravo ime.
eli li ga znati? upitam. Kladim se da je pomislila na to milijun puta.
Vjerujem kako je u sebi pokuavala pogoditi moje pravo ime. Pitam se je li ikad
razmiljala o tomu da me pita.
Ne odgovori jer za mene si ti to. Ti si Owen. Govori mi da je potpuno
nebitno tko sam bio prije.
A ti e biti Chloe.
Ja u biti Chloe.
219

U tom trenutku, Mia je prestala postojati.

220

EVE
POSLIJE

avjetovala sam se s dr. Rhodes, Slae se pod jednim uvjetom: da i ona ide s
nama. Kupujem tri avionske karte Jamesovom i mojom zajednikom karticom.
Policijska e uprava platiti Gabeovu.
Posjetit emo brvnaru u kojoj je Mia bila zatoena sve ono vrijeme. Nadamo se
kako e joj ponovni dolazak potaknuti sjeanje i kako e se sjetiti neega o svojemu
vremenu provedenom u zarobljenitvu. Ako obian maak moe potaknuti sjeanja o
Colinu Thatcheru, pitam se to bi onda brvnara mogla pokrenuti.
Mia i ja pakiramo jednu torbu. Ne posjedujemo puno stvari. Jamesu uope ne
spominjem kamo idemo. Mia je zamolila Ayannu da pripazi na Canoea nekoliko
dana, na to je ova bezrezervno pristala. Ronnie, njezin devetogodinji sin,
oduevljenje to e mu maak praviti drutvo. Molimo taksista da stane kod njezina
stana na putu do zrane luke O'Hare. Miji je jako teko odvojiti se od Canoea po
drugi put. Pitam se to se dogodilo prvi put kad je morala rei zbogom.
Zrana je luka uasno mjesto za nekog u Mijinu stanju. Buka je zagluujua:
tisue ljudi, zvunici, avioni koji jure nebom iznad. Mia je na rubu, svima je to jasno,
unato tomu to je ugnijeena izmeu dr. Rhodes i mene i to je ruku provukla
ispod moje. Lijenica predlae dozu Valiuma kojeg je za svaki sluaj ponijela u
svojemu kovegu.
Gabe virne. ega jo imate unutra? upita. Nas etvero sjedimo u istom redu
na naem terminalu.
Druge sedative odgovori doktorica. Jae sedative.
On sjedne i posegne za novinama koje je netko ostavio za sobom.
Je li sigurno? upitam. Za...
Za dijete zavri Mia bez imalo emocija. Ja se ne mogu natjerati izgovoriti tu
rije.
Da odvratim, posramljena jer je ona morala izgovoriti tu rije poto ja nisam
bila u stanju.
Sigurno je uvjerava nas lijenica. Ovaj put. Ne bih preporuila uestalo
koritenje tijekom trudnoe.
221

Mia uzima tablete uz gutljaj vode, a potom ekamo. Do trenutka kad su najavili
na let, ona gotovo spava.
Letimo u Minneapolis/St. Paul gdje emo imati etrdeset pet minutnu stanku za
presjedanje do Dulutha u Minnesoti. Ondje e nas doekati detektiv Roger Hammill,
Gabeov takozvani prijatelj, koji e nas odvesti u Grand Marais. Gabe ga naziva
prijateljem, ali ak i ja mogu osjetiti prijezir u njegovu glasu kad spominje tog
ovjeka. Idemo ranim letom, u 9 ujutro, i dok avion uzlijee u ekstremno hladan
zrak, svima nam je jasno kako e dan biti dug. Jedina je dobra stvar u svemu to to
Mia spava.
Mia i ja sjedimo jedna pokraj druge. Ona sjedi pokraj prozora, ja pokraj prolaza.
Gabe sjedi s druge strane uskog prolaza i jednom ili dvaput me dodirne rukom kako
bi me upitao jesam li u redu. Pokraj njega sjedi dr. Rhodes sa slualicama na uima,
potpuno izgubljena u audioknjizi. Ostali putnici nesvjesni su nae situacije.
Neprestano kokodau o vremenu, uvjetima za skijanje i svojim presjedanjima i
letovima. Jedna se ena usredotoila na Oena tijekom uzlijetanja, molei se da se
spustimo u jednom komadu. Grevito dri krunicu svojim drhtavim rukama. Pilot
nas upozorava kako e biti turbulencija i moli da ostanemo na svojim mjestima.
Mia se osvijestila do trenutka slijetanja u Minneapolis i ponovno je uznemirena
zbog sveg tog komeanja. Pitam lijenicu kad moe primiti novu dozu lijeka, ali me
dr. Rhodes uspijeva uvjeriti da moramo ekati: Mia mora biti lucidna za ono to nas
eka danas poslijepodne. Dok ekamo drugi let, Gabe nudi Miji iPod i pronalazi
najmanje agresivnu glazbu kojom e uguiti sve vanjske zvukove.
Pitam se to e se dogoditi kad stignemo. Loe mi je od same pomisli na to.
Razmiljam o Mijinoj reakciji na maka. Kako e reagirati kad vidi mjesto gdje je
sve to vrijeme bila u zatoenitvu? Razmiljam o napretku koji smo ostvarili otkad
se vratila doma. Hoe li sve to biti izgubljeno?
Ispriavam se i odlazim u WC, a dr. Rhodes zauzima moje mjesto pokraj Mije
kako ona ne bi bila sama. Gabe me eka na izlasku iz WC-a. Prilazim mu, a on me
uzima u naruje i tjei: Uskoro e sve ovo biti gotovo. Vjeruj mi.
Vjerujem,
U Duluthu nas do policijske postaje terencem vozi mukarac koji se predstavio
kao detektiv Hammill. Gabe ga zove imenom, Roger. Mia se upoznaje s njim, iako
me Gabe podsjea kako ovo nije prvi put da su se susreli.
Radi se o mukarcu velika trbuha. Mojih je godina, iako izgleda puno starije,
zbog ega sam sve svjesnija injenice da i ja svakim danom sve vie starim. U
unutranjosti terenca zalijepljena je slika njegove supruge: pretila plavua s oporom
djece okupljenim oko njih. estero djece, svako od njih krupno i punano.
Mia, dr. Rhodes i ja smjetamo se na stranje sjedalo, dok Gabe sjeda na
suvozako. Ponudio je mjesto meni, ali sam gaja sa zadovoljstvom odbila, potpuno
neraspoloena za zamorno avrljanje.
222

Vonja traje due od dva sata. Gabe i detektiv Hammill baljezgaju gluposti vezane
uz policijski posao. Pokuavaju nadmaiti jedan drugoga i jasno mi je kako se Gabeu
ovaj tip nimalo ne svia. Njegov glas nije pretjerano ljubazan, a povremeno su mu
odgovori kratki, iako radi nas ena ostaje pristojan. Pokuava razgovarati sa mnom i
Mijom puno vie od naeg vozaa i tijekom velikog dijela vonje nas troje sjedimo u
tiini dok detektiv Hammill dri monolog o dvjema ovosezonskim pobjedama
Timberwolvesa nad Chicago Bullsima. Osobno nemam pojma o profesionalnom
sportu.
Putujemo autocestom 61 vei dio puta, vozei se dijelom uz obalu jezera
Superior. Mijine su oi usmjerene na vodu. Pitam se je li ga ve vidjela.
Izgleda li ti to poznato? Gabe povremeno pita. On postavlja sva pitanja za
koja ja nemam hrabrosti.
Ranije je dr. Rhodes jasno dala do znanja kako Gabe ne bi smio previe
navaljivati. Gabe je u odgovor jasno dao do znanja kako on mora obaviti svoj posao,
a njezin je da pokupi komadie kad se raspadnu.
Pod pretpostavkom da je najmanja udaljenost izmeu dviju toki ravna crta
rekao je detektiv Hammill zurei u retrovizoru i Miju vjerojatno ste putovali ovim
putem.
Prolazimo Grand Marais i kreemo putem koji je poznat pod imenom Gunflint
Trail. Detektiv Hammill nepresuan je izvor informacija, iako njegove informacije
nisu za mene nikakva novost poto sam zapamtila svaki detalj pitoreskne
zaobilaznice tijekom besanih noi nakon Mijina povratka. Putujemo cestom s dvije
trake kroz umu poznatu pod imenom Superior National Forest, okrueni s vie
vegetacije nego to sam je, uvjerena sam, vidjela tijekom cijeloga svojeg ivota.
Veina je zelenila trenutano mrtva, zakopana ispod snjenih humaka i nee ponovno
vidjeti svjetlo dana do proljea. Zimzeleno drvee hvata snijeg meu svojim
iglicama gdje on ostaje, optereujui grane svojom teinom.
Ono to primjeujem kod Mije kako nae putovanje odmie jest uspravnije
dranje, a njezine su oi sve svjesnije vanjskog okolia i nemaju vie onaj stakleni
pogled na koji sam navikla u prolosti. Sad su svjesne i zainteresirane.
Dr. Rhodes upuuje Miju u tehnike vizualizacije i repetitivne afirmacije: Ja to
mogu. U glavi zamiljam Jamesa kako se izruguje eni zbog njezinih iracionalnih
tehnika,
Prepoznaje li sada ita? upita Gabe. Okrenuo se na svojem sjedalu, a ona
odmahuje glavom. Kasno je poslijepodne, tri, moda etiri sata, a nebo se ve
pomalo mrai. Oblaci se skupljaju na nebu i iako je grijanje neprestano ukljueno,
osjeam hladnou u prstima ruku i nogu. Grijanje se ne moe nositi s ekstremno
niskim temperaturama vani.
Dobro je da ste se izvukli kad jeste obrati se detektiv Hammill Miji. Nema
223

anse da biste preivjeli zimu.

Od te me pomisli prolaze srsi. Majka Priroda dovrila bi posao umjesto Colina
Thatchera.
Ali upada Gabe kako bi nas razvedrio. Primijetio je da me obuzima neto to
mu se ne svia. Iznenadili biste se. Mia je borac i pol. Nije li tako? upita i
namigne. A potom ustima oblikuje rijei koje samo ona i ja moemo vidjeti: Ti to
moe, tono u trenutku kad su se gume terenca zaustavile na snjenom humku i kad
smo se svi okrenuli i nali licem u lice s bezlinom brvnarom.
Vidjela je slike. Toliko sam je puta zatekla kako letargino sjedi zurei u slike ove
iste brvnare ili kako zuri u bezizraajne oi Colina Thatchera i ne vidi nita.
Meutim, sada vidi neto. Detektiv Hammill otvara vrata, a Mia brzo izlazi iz auta,
kao da je privlai neka magnetska sila, toliko brzo da je moram zaustaviti. Mia, tvoja
kapa upozorim je tvoj al jer je vani toliko hladno da i sam zrak smrzava meso.
Meutim, Mia se ini potpuno nesvjesnom hladnoe pa sam prisiljena na silu joj
navui rukavice, kao da je petogodinje dijete. Njezine su oi usredotoene na ovu
brvnaru, na nekoliko stuba koje vode od snijegom prekrivenog prilaza do vrata preko
kojih je stavljena uta policijska traka. Snijeg prekriva stube, ali otkriva otiske
stopala, a tragovi guma na prilazu ukazuju na to da je netko bio tu otkad je zadnji put
snijeilo. Snijeg je posvuda: na krovu, na trijemu, u nenastanjenom svijetu oko
doma. Pitam se kako se Mia osjeala dolazei u ovaj dom, tako udaljen od svega da
bi ovjek mogao pomisliti kako su njih dvoje zadnji ljudi na planetu. Prolaze me
trnci od same pomisli na to.
Tu je i jezero koje sam vidjela na Mijinim crteima, duboko smrznuto, bez ikakve
anse da e se otopiti prije proljea.
Lomim se pod teretom osjeaja osamljenosti i oaja koje ovo mjesto budi i ne
vidim kako se Mia sama pokuava popeti stubama koje oito u njoj bude osjeaj
poznatog i ugodnog. Gabe dolazi do nje prvi i nudi joj pomo. Stube su skliske i
njezine noge gube uporite nekoliko puta.
Na vrhu ekaju da detektiv Hammill otkljua vrata. Dr. Rhodes i ja smo
neposredno iza njega.
Detektiv gura vrata, a ona se otvaraju uz kripanje. Svi se naguravamo kako
bismo bacili pogled unutra, ali Gabe je taj koji, uz svoju uobiajenu uljuenost,
govori Miji: Dame imaju prednost iako ulazi tik iza nje.

224

GABE
BADNJAK

egdje u Minnesoti poinje snijeiti. Pokuavam voziti to bre mogu, koliko

god mi prilike doputaju, ali ini mi se presporo. Iako brisai rade najveom
brzinom, jako je teko vidjeti kroz vjetrobran. Ovo je san svakog estogodinjaka:
snijeg na Badnjak. Noas e nas posjetiti Djed Boinjak sa sanjkama natovarenim
darovima za svaku djevojicu i djeaka.
Poziv od detektiva Hammilla. Rasporedio je nekoliko pozornika da dre brvnaru
pod nadzorom. Priao mi je o njoj, maloj brvnari izgubljenoj u bespuima ume.
Meutim, nisu vidjeli nikoga kako dolazi ili odlazi, nisu vidjeli ni ima li koga unutra.
On planira imati ve okupljen tim do trenutka kad u ja pristii, desetak svojih
najboljih ljudi. Ovdje je sve ovo velika stvar. Ovakve se stvari ne dogaaju ba svaki
dan.
Razmiljam o Eve. Razmiljam o tomu po tisuiti put: to u rei, koje u rijei
upotrijebiti kako bih prenio dobre vijesti. Potom razmatram mogunost da moda
nee biti dobrih vijesti, da Mia nije u brvnari ili da moda nee preivjeti spaavanje.
Milijun je stvari koje mogu poi po zlu.
Do trenutka kad pristiem do jezera Superior, penjui se uz njegovu obalu,
Rogerovi deki postaju nestrpljivi. Poslao je njih pet-est u umu. Zadatak im je
osigurati podruje. Naoruani su najboljim komadima iz arsenala postaje.
Detektiv Hammill zadao si je misiju. Izgleda kao netko tko si eli neto dokazati.
Nitko ne mrda dok ja ne doem! govorim, pogonei automobil najbre to
mogu uskom, snijegom prekrivenom cestom. Gume proklizu i borim sa kako bih
zadrao kontrolu. Usrao sam se od straha. Ono to me jo vie brine jest arogancija u
detektivovu glasu. On je tip ovjeka koji je u slubu uao radi mogunosti noenja
oruja, moda ak i vie od mene.
Badnjak je, Hoffmane. Moji deki ele kui svojim obiteljima.
Trudim se koliko god mogu.
Sunce zalazi i pada potpuni mrak. Pritiem gas do daske. Letim uskim prolazom
ostajui gotovo bez glave zbog niskih grana koje su se spustile pod teretom snijega.
Vie i ne brojim koliko sam se puta praktiki zaustavio, koliko su se puta gume
225

okretale na mjestu izbacujui snijeg i ne miui se apsolutno nikamo. Zbog ovog u

usranog auta izgubiti glavu.
Vozim najbre to mogu, znajui da moram doi do Thatchera prije detektiva
Hammilla. Tko zna to bi taj tip mogao uiniti.

226

COLIN
BADNJAK

anas poslijepodne vratio sam se u grad i nazvao Dana. Sve je spremno. Kae
kako e se nai s nama dvadeset estog u Milwaukeeju. To je najbolje to
moe. Frajeru se ne da voziti sve do usranog Grand Maraisa. Bio je apsolutno jasan
po tom pitanju.
To je moj boini dar za nju, sutranje iznenaenje. Krenut emo prije sumraka i
voziti se cijelu no. Tako je najsigurnije. Predlaem da se sastanemo u zoolokom
vrtu, na ugodnoj javnoj lokaciji, otvorenoj na Boi. U glavi sam tisuu puta prevrtio
cijeli scenarij. Parkirat emo na parkiralitu. Ona e se skrivati u kui primata. Ja u
se s Danom sastati kod vukova. Pronai u je kad on ode, kad budem siguran da me
ne prate. Najbri put odatle do Kanade je do Windsora u Ontariju. Odvest emo se
do Windsora, a potom koliko nas daleko odvede novac za benzin koji imamo. Imam
dovoljno gotovine da nas dovedem onamo. A onda e novca nestati. ivjet emo pod
lanim imenima. Nai u posao.
Zatraio sam od Dana da napravi i lanu osobnu za mamu. Kad budem mogao,
nekako u joj je dostaviti. Taj dio jo moram isplanirati.
Znam da mi je ovo zadnja no u ovoj usranoj staroj brvnari. Ona ne zna. Potajno
se opratam.
Sutra je Boi. Sjeam se kako sam kao klinac rano naputao kuu na Boi.
Uzeo bih dolar i dva centa iz staklenke za sitni koju smo imali. Proetao bih do
pekarnice na uglu. Na Boi su radili do podne. Pretvarali smo se da je to
iznenaenje, iako nikad nije bilo. Mama bi ostala leati u krevetu dovoljno dugo da
se ja iskradem na ulazna vrata.
Nikad nisam iao ravno u pekarnicu. Bio sam mali voajer koji je virio kroz
otvorene prozore kako bi vidio to su druga djeca u susjedstvu dobila za Boi. Neko
vrijeme zurio bih u njihova sretna, nasmijana lica, pomislio tko ih jebe i nastavio
ostatak puta gacati kroz snijeg.
Boino zvonce na vratima pekarnice najavilo bi moj dolazak staroj gospoi koja
je radila tamo sto godina. Na Boi bi nosila kapu Djeda Boinjaka i govorila bi ho,
ho, ho. Zatraio bih dvije okoladne krafne, pedeset jedan cent svaka, koje bi ona
227

ubacila u bijelu papirnatu vreicu. Vratio bih se doma gdje me mama ekala s
dvjema alicama vrue okolade. Jeli bismo doruak i pretvarali se da nije Boi.
Ovoga puta zurim kroz prozor. Razmiljam o mami, pitam se je li dobro. Sutra e
biti prvi put u trideset i neto godina kako neemo podijeliti okoladne krafne za
Boi.
Kad negdje naem komad papira i kemijsku, napisat u joj pismo i ubaciti ga u
potanski sandui u Milwaukeeju. Rei u joj da sam dobro. Rei u joj da je Chloe
dobro, samo kako bih smirio njezine beskorisne roditelje, ukoliko ih je uope briga.
Do trenutka kad mama dobije pismo, mi emo ve biti u inozemstvu. A im naem
naina, izvui u i mamu iz zemlje.
Chloe mi prilazi iza lea i obavija svoje ruke oko mene. Upita me ekam li Djeda
Boinjaka.
Razmiljam o tomu to bih promijenio da mogu, ali zapravo ne bih promijenio
nita. Jedino za im alim jest to to mama nije ovdje. Meutim, to ne mogu
popraviti a da ne pokvarim ovo. Tako maskiram svoj osjeaj krivnje. Ne znam kako i
kada. Ne znam kako u mami dostaviti lanu osobnu iskaznicu a da me ne otkriju ni
kako u joj poslati dovoljno novca za let. Ali jednoga dana...
Okreem se i privlaim je u zagrljaj, svih njezinih etrdeset pet kilograma.
Izgubila je na teini. Hlae joj vie ne poivaju na bokovima. Stalno ih navlai kako
joj ne bi spadale. Obrazi su joj upali. Oi su joj poele gubiti sjaj. Ovo se ne smije
nastaviti unedogled.
Zna li to ove godine elim za Boi? priupitam.
to?
Britvu odgovorim. Prstima prelazim preko brkova i brade. Ne volim ih. Gade
mi se. Razmiljam o svemu to e biti bolje kad jednom napustimo zemlju. Nee
nam biti tako jebeno hladno. Moi emo se tuirati pravim sapunom. Moi u
obrijati svu ovu vunu s lica. Moi emo se pojavljivati u javnosti skupa. Neemo se
morati skrivati, iako e biti potrebna cijela vjenost kako bismo se poeli opet
osjeati sigurno.
Meni se svia zadirkuje me smijui se. Kad se nasmije, za mene kao da se
posloe svi dijelovi slagalice.
Laljivice uzvratim.
Onda emo traiti dvije kae. Doputa mi da opipam meke dlaice na
njezinim nogama.
to bi ti traila od Djeda Boinjaka? upitam.
Nita odgovori bez razmiljanja. Imam sve to elim. Nasloni glavu na
moja prsa.
Laljivice ponovim.
Ona se odmakne i pogleda me. Ono to eli, kae, jest izgledati lijepo. Za mene.
Istuirati se. Staviti parfem.
228

 Izgleda prekrasno uzvratim, i doista tako izgleda. Meutim, ona mi uzvrati

apatom: Laljive. Priznaje mi kako se nikad u ivotu nije osjeala tako ogavno.
Dlanovima uokvirujem njezino lice. Neugodno joj je i pokuava skrenuti pogled,
ali joj ja ne ostavljam izbora osim da gleda u mene. Izgleda prekrasno ponovim.
Kima glavom. U redu, u redu uzvrati. Potom upire prstom u moju bradu i
nastavi: A meni se svia brada.
Zurimo jedno u drugoga na trenutak prije negoli emo proglasiti primirje.
Jednoga dana obeam stavit e parfem i sve to drugo.
Dobro.
Nabrajamo sve stvari koje emo raditi jednoga dana. Izai na veeru. Pogledati
film. Stvari koje ostatak svijeta radi svakoga prokletog dana.
Kae kako je umorna i odlazi u spavau sobu. Znam da je tuna. Razgovaramo o
budunosti, ali je ona u svojoj glavi uvjerena kako takvo to ne postoji.
Skupljam nae stvari pokuavajui biti lukav. Stavljam ih na kuhinjsku radnu
povrinu: njezin blok za crtanje i olovke, ostatke gotovine. Potrebne su mi cijele
dvije minute da skupim sve stvari koje su nam bitne. Ona je zapravo jedino to mi
treba.
Nakon toga, iz iste dosade, otrim noem ureem u radnu povrinu Mi smo bili
ovdje. Slova su neravna, nisu remek-djelo ni u kojem sluaju. Prebacujem svoju
jaknu preko gravure kako je ona ne bi primijetila dok ne bude vrijeme za polazak.
Prisjeam se nae prve noi u brvnari. Sjeam se straha u njezinim oima. Mi smo
bili ovdje, razmiljam u sebi, ali odlaze neki posve drugi ljudi.
Gledam sunce kako zalazi. Temperatura u brvnari pada. Dodajem drvo na vatru.
Gledam kako minute na mojemu satu prolaze. Kad sam ve siguran da e me dosada
kotati ivota, poinjem spravljati veeru. Pileu juhu s rezancima. Ovo je,
obeavam sam sebi, posljednji put u mojemu ivotu da u jesti pileu juhu s
rezancima.
U tom ga trenutku zaujem.

229

EVE
POSLIJE

e je bila ovdje. To joj je odmah jasno. Mia kae kako je tu bilo boino drvce,
ali sada ga nema. U pei je neprestano krkala vatra, ali sada je tiho. Miris je
bio potpuno drukiji od ovoga; sve to je sada tu jest prodoran miris izbjeljivaa.
Kae kako vidi isjeke onoga to se moda dogodilo: konzerve juhe koje lee na
radnoj povrini, iako ih tamo vie nema. uje zvuk vode koja istjee iz slavina i
zvuk tekih cipela na parketnom podu, iako svi mi stojimo nepomino i gledamo
Miju poput sokola, leima naslonjeni na zid od klada.
ujem kapi kie na krovu brvnare govori i Canoea kako trkara iz sobe u
sobu. Njezine oi slijede zamiljeni put iz dnevne u spavau sobu, kao da zapravo u
tom trenutku vidi maka, iako svi znamo da je on na sigurnom, s Ayannom i
njezinim sinom.
Potom izjavi kako uje zvuk svojega imena.
Mia? upitam jedva ujnim glasom, ali ona odmahuje glavom. Ne.
Chloe podsjea me. Ruka joj se smiruje na njezinoj unoj koljci, njezino
tijelo nalazi mir prvi put u dugo vremena, a ona se smije.
Meutim, smijeh ne traje dugo.

230

COLIN
BADNJAK

ama je uvijek govorila da ujem poput imia. Mogu uti bilo to. Ne znam
kakav je to zvuk, ali me tjera iz mojega sjedala. Gasim svjetlo, a brvnara tone
u tminu. Chloe se poinje komeati u spavaoj sobi. Njezine se oi bore kako bi se
naviknule na tamu. Zove me. Kako se ne odazivam odmah, zove me ponovno. Ovaj
je put preplaena.
Razmiem zavjese s prozora. Slabani odsjaj mjeseca pomae mi razaznati stvari.
Ima ih pet ili est: policijskih automobila i dvostruko vie murjaka.
- Sranje.
Putam da se zavjese same od sebe zatvore. Trim kroz brvnaru.
Chloe. Chloe otresem se. Ona skae s kreveta. Adrenalin juri njezinim tijelom
dok se bori sa snom. Povlaim je iz spavae sobe u dio brvnare gdje nema prozora.
Dolazi k sebi. vrsto me hvata za ruku, njezini se nokti zarivaju u moju kou.
Osjeam kako joj ruke drhte. to se dogaa? upita. Glasjoj drhti. Iz oijujoj
naviru suze. Svjesnaje to se dogaa.
Ovdje su odgovorim.
Oh, moj Boe poinje jadikovati. Moramo pobjei. Odmie se od mene i
nestaje u kupaonici. Misli kako nekako moemo izai kroz prozor i umai. Misli da
moemo pobjei.
Nee upaliti govorim joj. Prozor je zaglavljen. Nema anse da ga otvorimo.
Ona svejedno pokua. Stavljam ruke na nju I odvodim je od prozora. Glas mi je
smiren. Nemamo kamo otii. Ne moe bjeati.
Onda emo se boriti ustvrdi ona. Gura se pokraj mene. Pokuavam izbjegavati
prozore, iako sam siguran kako nas tmina brvnare ini nevidljivima. Ali inim to za
svaki sluaj.
Plae i ponavlja kako ne eli umrijeti. Pokuavam joj rei da je to policija.
Prokleti murjaci, elim rei, ali ona ne uje ni rije od svega onog to joj govorim.
Neprestano ponavlja kako ne eli umrijeti. Niz obraze joj teku suze.
Uvjerena je da je u pitanju Dalmar.
Ne mogu razmiljati. Povirim kroz prozor i kaem joj kako nemamo kuda
231

pobjei. Ne moemo se boriti. Previe ih je. Ne bismo uspjeli. Samo bismo pogorali
stvari.
Meutim, ona uzima pitolj iz ladice. Zna kako pucati iz njega. Hvata ga svojim
drhtavim rukama. Ubacuje spremnik za streljivo.
Chloe kaem joj njeno. Moj glas je apat. To nam nee pomoi.
Ona svejedno stavlja prst na obara. Spaja lijevi i desni dlan oko pitolja. Dri
vrsto, ba kako sam joj pokazao. Ne ostavlja prostora izmeu dlanova i drke
pitolja.
Chloe govorim Gotovo je.
- Molim te plae. Moramo se boriti. Ne moemo dopustiti da ovako zavri.
Suluda je, divlja, nesuvisla. Histerina. Ja sam pak, iz nekog udnog razloga, miran.
Moda zato to sam sve vrijeme znao kako e prije ili kasnije doi do ovoga.
Izmeu nas prolazi jedan od onih trenutaka. Gledam njezine oi. Iz njih iitavam
poraz, predaju. Plae. Nos joj curi. Ne znam koliko vremena prolazi. Deset sekundi.
Deset minuta.
Onda u sama to uiniti kae tada, razjarena. Ljutita je jer ne elim to uiniti
za nju. Promatram kako pitolj drhti u njezinim rukama. Ne moe ona to. Ako
pokua, poginut e. Potom tiho nastavi: Ali ti cilja...
Ne zavrava misao. Na licu joj itam beznae. Oaj.
Nije bitno nastavi nakon nekog vremena. Sama u to uiniti.
Meutim, ne doputam joj. Kimam glavom. U redu odgovorim. Posegnem i
uzmem pitolj iz njezinih ruku.
Ne mogu dopustiti da ovako zavri. Ne dok me ona moli da joj spasim ivot. Ne
mogu odbiti.
Svjetla reflektora preplavljuju brvnaru. Zasljepljuju nas. Stojimo pokraj prozora,
potpuno izloeni. Stojim s pitoljem u ruci. Smiren sam, ali njezine su oi
razrogaene od straha. Svjetlo je prestrai i ona skoi prema meni. Stanem pred nju
kako bih je sakrio od pogleda. Podignem ruku kako bih je zatitio od jakog svjetla.
Ruku u kojoj drim pitolj.

232

GABE
BADNJAK

ammill me nazove i obavijesti me da su otkriveni.

Kako to misli?
uo nas je.
Jeste li dobro pogledali?
On je, nema sumnje odgovori. Thatcher.
Nemojte pucati uzvraam. Nitko da se nije ni pomaknuo dok ja ne stignem.
Jasno? Odgovara da je jasno, ali duboko u sebi znam da ga boli neka stvar za moja
upozorenja.
Treba mi iv nastavljam, ali on me ne uje. S druge strane linije ujem puno
komeanja. Hammill zvui kao da je kilometar daleko. Kae kako je doveo svojeg
najboljeg snajperista. Snajperista?
Nemojte pucati neprestano ponavljam. Hvatanje Thatchera samo je polovica
posla, doznati tko ga je unajmio je druga. Nemojte pucati. Reci svojim dekima da
ne pucaju.
Meutim, Hammill je previe zaokupljen sluanjem vlastitoga glasa da bi me uo.
Govori kako je tamo mrano. Ali imaju ureaje za nono gledanje. Vide i djevojku.
Izgleda prestravljeno. Na trenutak je tiina, a potom Hammill nastavi: Vidim i
pitolj. Osjeam kako mi sve nade tonu.
Nemojte pucati ustrajem i dalje dok konano uspijevam razabrati brvnaru,
zakopanu usred ume. Vani je parkiran trilijun policijskih automobila. Nije ni udo
da ih je Thatcher uo.
Dri djevojku.
Koim na prilazu i prebacujem mjenja u poloaj za parkiranje jer postaje oito
kako neu puno dalje stii po ovom snijegu. Tu sam! vritim u telefon. Noge mi
propadaju u snijeg.
Ima pitolj.
Isputam telefon i nastavljam trati. Vidim ih, poredane iza svojih vozila, svaki od
njih eljno iekuje pucanj. Jo uzvikujem: Nemojte pucati! u trenutku kad me
specifian zvuk paljbe ukopa na mjestu.
233

EVE
POSLIJE

isam sigurna to sam oekivala da e se zapravo dogoditi po naem povratku u

brvnaru. U zranoj sam luci Gabeu navela sve najgore mogue ishode koje sam
uspjela iskonstruirati u svojoj glavi: da se Mia niega nee prisjetiti, da e mjeseci
terapije otii k vragu, da e ovo gurnuti Miju preko ruba.
Svi promatramo Miju dok ona prelazi oima preko interijera malene brvnare,
straare usred uma Minnesote. Brzo prelazi pogledom preko cijele brvnare. Nije
potrebno dugo da je sjeanja preplave, i dok Gabe po tko zna koji put pita: Mia,
sjea li se iega? shvaamo kako bismo trebah biti oprezni u vezi s onim to
prieljkujemo.
Zvuk koji se prolama iz moje keri neto je to nikad prije nisam ula, zvuk slian
onom ivotinje u smrtnom hropcu. Nasred sobe, Mia pada na koljena. Vriti
nerazumljivim jezikom kakav nikad prije nisam ula. Rida, nisam bila svjesna da je
Mia sposobna za tako energian izljev, pa ja takoer poinjem plakati. Mia duo
mrmljam s neopisivom eljom da je uzmem u zagrljaj i vrsto stisnem.
Dr. Rodes upozorava me da budem oprezna. Zaustavlja me ispruenom rukom i
ne doputa mi utjeiti Miju. Gabe se naginje prema meni i lijenici i apue nam
kako je ovo mjesto na podu, mjesto na koje se Mia upravo histerino sruila, prije
manje od mjesec dana bilo mjesto gdje se nalazilo krvavo truplo.
Mia se okree prema Gabeu sa svojim lijepim plavim oima prepunim boli i
zarei, ponavljajui i ponavljajui: Ubili ste ga. Ubili ste ga. Plae, bunovno
ponavljajui kako vidi krv koja istjee iz njegova beivotna tijela i pronalazi put kroz
pukotine u podu. Vidi kako maak bjei i ostavlja krvave otiske apa po podu.
uje pucanj koji razbija tiinu sobe i skae u zrak, proivljavajui ponovno, tad
i tu, taj trenutak, uje razbijanje stakla koje se lomi u komadie po podu.
Kae da ga vidi kako pada. Vidi njegove udove koji postaju mlohavi i poniru
prema podu. Sjea se kako su mu se oi poele zatvarati, tijelo mu se nekontrolirano
trzalo. Prisjea se krvi na svojim rukama, na svojoj odjei. Krv je posvuda jeca
oajniki, pipajui po podu. Dr. Rhodes govori nam kako Mia prolazi kroz epizodu
psihoze. Guram doktoriinu ruku ne elei nita drugo osim utjeiti svoju ker.
234

Hodam prema njoj, prema Miji, kad me Gabe hvata za ruku i zaustavlja.
Posvuda. Crvena krv posvuda. Probudi se! Mia udara akama po podu,
privlai koljena prema sebi i poinje se divlje ljuljati. Probudi se! Oh, Boe, molim
te, probudi se. Ne ostavljaj me.

235

GABE
BADNJAK

isam prvi koju ulazi u brvnaru. Vidim Hammillovo debelo lice u gomili.
Grabim ga za ovratnik i pitam koji je ovo kurac bio. Bilo koji drugi dan on bi
me mogao prebiti kao vola kad bi htio. Ali danas nije bilo koji drugi dan, danas sam
opsjednut ovjek.
Ubio bi je.
Tvrdi kako mu Thatcher nije ostavio izbora.
Ili barem tako ti kae.
Ovdje nisi ti taj koji je glavni, upino.
Neki nadobudni klinac izgleda kao da nema vie od devetnaest, moda dvadeset
godina izlazi iz brvnare i izvjetava nas: Gad je mrtav a Hammill odgovara
podizanjem palca. Netko pljee. To je oito snajperist, klinac previe glup da bi
shvatio cijelu situaciju. Sjeam se kad je meni bilo devetnaest. Sve to sam elio na
ovom svijetu bilo je domoi se pitolja. Danas me plai sama pomisao na to da bih
ga morao upotrijebiti.
U emu je tvoj problem, Hoffmane?
Trebao mi je iv.
Svi se probijaju unutra. Kola hitne pomoi probijaju se kroz snijeg, sirene
zavijaju. Promatram crveno-plavo svjetlo koje rotira, crveno i plavo, kako urla kroz
tminu noi. Bolniari skidaju s kola, a zatim se svojski trude gurati nosila kroz
snijeg.
Hammill slijedi svoje ljude unutra. Svi se penju stubama i ulaze u brvnaru.
Unutranjost osvjetljava reflektor sve dok se netko s trunkom pameti nije sjetio
upaliti svjetiljku. Zadravam dah.
Ne poznajem Miju Dennett. Sumnjam da je ikad ula moje ime. Nema pojma da
je, protekla tri mjeseca, ona bila jedina misao u mojoj glavi, lice koje bih vidio svako
jutro nakon buenja, lice koje bih vidio po odlasku u krevet.
Izlazi iz brvnare u Hammillovoj pratnji, njegov je stisak tako vrst da joj je
slobodno mogao staviti i lisice. Prekrivena je krvlju, njezine ruke i odjea, ak i
kosa. Plavi su pramenovi njezine kose umrljani crvenom bojom. Koa joj je
236

zastraujue bijela, prozirna pod odvratnim svjetlom reflektora koji se nitko nije
sjetio iskljuiti. Ona je duh, utvara, isprazna lica svjetla su upaljena, ali nikog nema
doma. Na licu joj se smrzavaju suze dok posre niz stube, a Hammill je trzajem
ponovno podie.
Ja prvi. Hammill je odluan dok odvodi Miju od mene. Njezin pogled prelazi
preko mojega lica. Ono to u njoj vidim jest Eve prije trideset godina, prije Jamesa
Dennetta, prije Grace i Mije, prije mene.
Kujin sin.
Razbio bih ga da me nije strah kako bih time prestraio Miju. Ne svia mi se
nain na koji je dodiruje.
Unutra na podu pronalazim tijelo Colina Thatchera u neprirodnom poloaju. Dok
sam jo kao pozornik radio na ulici, nekoliko sam puta pomagao izvlaiti leeve iz
olupina automobila. Ne postoji nita na svijetu s ime bi se to dalo usporediti.
Osjeaj mrtvog mesa, tvrdog i hladnog ve od onog trenutka kad ga dua napusti.
Oi, bilo da su otvorene ili zatvorene, gube svoju ivotnost. Njegove su oi otvorene.
Njegovo meso hladno. Ima vie krvi nego to sam ikad prije vidio. Sklapam njegove
vjee govorei: Drago mi je da smo se konano upoznali, Coline Thatcheru.
Razmiljam o Kathryn Thatcher u onom usranom starakom domu. Zamiljam
pogled na njezinu licu, koje sve vie i vie propada kad joj priopim vijest.
Hammillovi su se ljudi ve bacili na posao: slikanje poprita zloina, uzimanje
otisaka prstiju, prikupljanje dokaza.
Ne znam to bih mislio o ovom mjestu. U najboljem je sluaju nepodobno za
ivot. Zaudara. Ne znam to sam oekivao. Srednjovjekovne sprave za muenje?
Drobilicu za glavu, lomilicu za koljena? Lance i bieve? Barem lisice ako ne neto
drugo? Ono to me doekalo jest runa sobica s prokletim boinim drvcem. Moj
stan izgleda gore od ovog mjesta.
Pogledajte ovo izgovori netko, isputajui jaknu s kapuljaom na pod.
Ustajem s grevima u nogama. Netko je u laminat urezao rijei Mi smo bili ovdje.
to mislite o ovomu?
Prelazim vrcima prstiju preko rijei. Ne znam.
Hammill ulazi u brvnaru. Dovoljno je glasan da probudi mrtve. Tvoja je izjavi
i lagano utne Thatchera za svaki sluaj.
to je rekla? upitam reda radi. Zapravo me boli briga to je njemu rekla.
Uvjeri se sam odgovori. Neto u njegovom tonu budi moju znatielju. Cereka
se onim arogantnim smijehom koji govori ja znam neto to ti ne zna i dodaje:
Zanimljivo je.
Naginjem se nad Colina Thatchera kako bih ga pogledao posljednji put. Lei na
parketu, mrtav da mrtviji ne moe biti. to si to uinio? upitam diskretno, a
potom se zaputim van.
237

Ona sjedi u stranjem dijelu otvorenih bolnikih kola, a bolniari joj pruaju prvu
pomo. Zamotana je u vuneni prekriva. Pokuavaju se uvjeriti kako krv na njoj nije
njezina. Ambulantna su kola sada tiha, a sirena i svjetla su iskljueni. uju se
zvukovi razgovora, netko se smije.
Hodam do nje. Ona prazno zuri u daljinu, doputajui bolniarima da je
pregledaju iako se trza na svaki dodir.
Hladno je tu vani izjavim kako bih joj privukao pozornost. Kosa joj je duga,
pada preko njezina lica i zaklanja joj pogled. Na licu joj je pogled koji je nemogue
deifrirati; ne znam to znai. Sasuena smrznuta? krv joj je zalijepljena za kou.
Nos joj curi. Izvlaim rupi iz depa i stavljam joj ga u ruku.
Nikad mi prije nije bilo rako stalo do nekog koga ne poznajem.
Mora da si iscrpljena. Ovo je bilo teko iskuenje za tebe. Odvest emo te kui.
Uskoro. Obeavam. Znam nekoga tko jedva eka uti tvoj glas. Ja sam detektiv Gabe
Hoffman. Traili smo te.
Teko mi je vjerovati kako je ovo prvi put da se vidimo. ini mi se kao da je
poznajem bolje nego to poznajem pola svojih prijatelja.
Na trenutak se njezine oi podiu prema mojima, a zatim pronalaze put prema
praznoj vrei za tijelo koju unose u brvnaru. Ne mora to gledati kaem joj.
Meutim, nije stvar u samoj vrei. Radi se o prostoru. Ona zuri u prostor. Okolica
vrvi ljudima koji dolaze i odlaze. Uglavnom su to mukarci, samo je jedna ena. U
prolazu spominju svoje boine planove: odlazak u crkvu i veera s rodbinom,
cjelonono sastavljanje neke igrake koju im je supruga naruila preko interneta. Sve
tijekom obavljanja svojih dunosti.
U bilo kojem drugom sluaju estitao bih im na dobro obavljenom poslu. Ali ovo
nije bilo koji drugi sluaj.
Detektiv Hammill ti je postavio neka pitanja. I ja imam pitanja, ali ona mogu
ekati. Znam kako sve ovo nije bilo... lako ... za tebe.
Pada mi na pamet pomilovati je po kosi ili potapati po ruci, bilo kakva
jednostavna gesta koja bi je vratila u ivot. Oi su joj izgubljene. Glavu je naslonila
na savijena koljena pa poiva tako i ne govori ni rijei. Ne plae. Nita me od toga
ne udi; ena je oito u oku.
Znam kako je za tebe ovo bila nona mora. Tvojoj obitelji takoer. Toliko se
ljudi brinulo. Vratit emo te doma za Boi. Obeavam govorim joj. Sam u te
odvesti onamo. im dobijem zeleno svjetlo, Mia i ja krenut emo na dugaku
vonju kui, gdje e nas Eve doekati rairenih ruku ispred svojega doma. Meutim,
prvo moramo do lokalne bolnice kako bi Miju temeljito pregledali. Nadam se da
novinari nisu nanjuili nita od ovoga, da se nee poredati na parkiralitu bolnice s
kamerama, mikrofonima i mnotvom pitanja.
Ona ne govori ni rijei.
Razmiljam o tomu da nazovem Eve svojim mobitelom i pustim Miju da joj
238

priopi dobre vijesti. Kopani po depovima: gdje je dovraga moj telefon? U redu. I
tako bi to bilo previe, prebrzo. Ona nije spremna za to. Meutim, Eve sva na iglama
eka moj poziv. Uskoro.
to se dogodilo? konano upita svojim njenim glasom.
Naravno, mislim u sebi. Sve se dogodilo prebrzo. Ona pokuava sve povezati i
nai smisao.
Uhvatili su ga odgovorim. Sve je gotovo.
Sve gotovo doputa da rijei kliznu s njezina jezika i padnu na snijeg.
Radi pun krug oima. Upija pogledom sve oko sebe, kao da sve ovo vidi prvi put.
Je li mogue kako je ovo prvi put da je izala van?
Gdje sam? proape.
Razmijenim pogled s bolniarom koji samo slegne ramenima. Dovraga,
pomislim, ovo je vie tvoja specijalnost nego moja. Ja hvatam zloince. Ti se brine
za dobre ljude.
Mia odgovorim. ujem zvonjavu telefona u daljini. Zvui jako slino mojem
mobitelu. Mia ponovno zaponem.
Izgleda zbunjeno u trenutku dok ponavljam njezino ime po drugi put. Ponavljam
ga i trei put jer se ne mogu sjetiti nijedne prikladne rijei koja bi dola iza njega. to
se dogodilo? Gdje sam? To su pitanja koja sam ja namjeravao pitati nju.
To nije moje ime izgovori tiho.
Bolniar pakira svoje stvari. eli da je pregleda lijenik, ali zasad je dobro.
Pokazuje znakove pothranjenosti. Rane koje zacjeljuju. Ali trenutano nema razloga
za zabrinutost.
Progutam slinu. Naravno da jest. Ti si Mia Dennett. Zar se ne sjea?
Ne odmahuje glavom. Nije da se ne sjea. Ona je sigurna kako sam ja u krivu.
Pribliava mi se kao da mi eli povjeriti tajnu i kae mi: Zovem se Chloe.
Detektiv Hammill prolazi i ispusta odvratan zvuk. Rekao sam ti da je
zanimljivo. Ceri se dok izvikuje naredbu svojim dekima: Pourite, da konano
dovrimo ovdje!

239

GABE
POSLIJE

gradiu Grand Maraisu prijavljujemo se u hotel, tradicionalno svratiste na

jezeru Superior sa znakom kojim se hvale besplatnim tradicionalnim
dorukom, a koji mi upada u oko. Na je povratni let tek sutra ujutro.
Dr. Rhodes dala je Miji sredstvo za smirenje koje ju je onesvijestilo. Odnio sam je
u sobu s branim krevetom koji dijeli s Eve. Mi ostali stojimo na hodniku i
razgovaramo.
Eve je potpuno rastrojena. Znala je da je sve ovo pogreka. Ide gotovo toliko
daleko da krivi mene, ali zaustavlja se na vrijeme. Prije ili kasnije, sve bi to izalo
na vidjelo odluuje, ali ne mogu rei vjeruje li uistinu u to ili samo pokuava
udovoljiti meni.
Kasnije u je podsjetiti na sluaj, na injenicu da Colin Thatcher nije bio taj koji
je naruio Mijinu otmicu. Vani je netko tko je trai i potrebno nam je da Mia bude
to je mogue svjesnija kako bismo tog nekog pronali. Morao joj je neto rei. Colin
joj je morao rei o emu se tu radi.
Eve se nasloni na zid hodnika prekriven pastelnim tapetama. Doktorica se
presvukla u udobne hlae i papue. Kosa joj je vezana u vrsto zategnutu punu
zbog koje joj elo izgleda ogromno. Stoji prekrienih ruku i objanjava nam: To se
zove tokholmski sindrom. rtva postaje emotivno vezana za svojega otmiara. Veu
se za njih u zatoenitvu i kad cijela pria doe kraju, brane ih i boje se policije koja
ih dolazi osloboditi. Nije neuobiajeno.
Takvo se to stalno dogaa. U situacijama nasilja u obitelji, kod zlostavljane
djece, incesta. Sigurna sam da ste imali takvih iskustava, detektive. ena nazove
policiju kako bi prijavila da je mu tue, ali kad se policija pojavi na vratima, ona se
okree protiv njih i brani svojega supruga. Postoji niz stanja koja pomau razvoj
tokholmskog sindroma. Mia se morala osjeati ugroenom od svojega otmiara, to
znamo da je bio sluaj. Morala se osjeati izolirano od svih osim svojega otmiara.
Znamo da je i to bio sluaj. Morala je osjeati da nikako ne moe pobjei iz te
situacije. To je bjelodano. I, konano, gospodin Thatcher morao joj je iskazati
minimum ljudskosti, poput...
240

 Toga da ne dopusti da umre od gladi zavrim.

Upravo tako.
Dati joj odjeu. Zaklon. Mogao bih nastaviti unedogled. Meni sve to zvui
savreno smisleno.
Meutim, Eve ne misli tako eka dok nam dr. Rhodes ne poeli laku no,
povukavi se niz hodnik izvan ujnog polja prije negoli e izgovoriti: Voljela
ga je onim tonom koji se moe nazvati majka zna najbolje.
Eve, mislim da...
Voljela ga je.
Nikad nisam vidio Eve tako sigurnu u neto kao to je sigurna u ovo. Stoji na
vratima gledajui Miju koja spava na krevetu. Gleda je na nain na koji bi
novopeena majka gledala svoje dojene.
Eve spava u krevetu pokraj Mije. Ja spavam na drugom branom krevetu iako
imam vlastitu sobu. Eve me preklinje da ostanem. Tko sam ja da ita govorim,
razmiljam dok se uvlaim izmeu plahti. Ne znam nita o ljubavi.
Nijedno od nas ne spava.
Nisam ga ja ubio podsjeam Eve, ali to je posve nebitno, jer netko drugi jest.

241

EVE
POSLIJE

zgubljena je tijekom cijeloga leta kui. Sjedi pokraj prozora i pritie svoje elo o
hladno staklo. Ne reagira kad pokuavamo razgovarati s njom, a povremeno je
ujem i kako plae. Vidim kako suze koje lije teku niz njezine obraze i padaju joj na
ruke. Pokuavam je utjeiti, ali ona se otima.
Neko sam bila zaljubljena, tako davno da se jedva mogu prisjetiti. Bila sam
opinjena tim prekrasnim mukarcem kojeg sam upoznala u restoranu u gradu, tim
privlanim mukarcem zbog kojeg sam se osjeala kao da mogu hodati po zraku.
Sada njega vie nema, a sve to je ostalo u prostoru koji nas razdvaja povrijeeni su
osjeaji i rijei prijezira. Nisu mi ga oduzeli. Udaljila sam se, dovoljno daleko da
vie ne mogu vidjeti ono mladoliko lice ili neodoljivi osmijeh. Svejedno jo uvijek
boli.
Dr. Rhodes naputa nas u zranoj luci. eli vidjeti Miju ujutro. Doktorica i ja
dogovorile smo se kako emo poveati broj njezinih tretmana na dva puta tjedno.
Akutni stresni poremeaj jedna je stvar, alovanje neto posve drugo.
To bi bio velik zalogaj za bilo koga govori mi, pa obje pogledavamo prema
Miji u trenutku kad ona sputa dlan na svoj trbuh. Ovo dijete vie nije teret, to je
posljednje to joj je ostalo od njega, neto za to se moe uhvatiti.
Razmiljam kako bi ova nova spoznaja utjecala na Miju da je napravila pobaaj.
Gurnulo bije preko ruba.
Nalazimo Gabeov auto na parkiralitu zrane luke. Ponudio nas je odvesti doma.
Nespretno pokuava nositi sve nae torbe i odbija mi dopustiti da mu pomognem.
Mia hoda bre od nas, pa se muimo kako bismo ostali ukorak s njom. ini to kako
ne bi vidjela izraz nelagode na mojemu licu i kako ne bi morala pogledati u oi
ovjeku za kojeg vjeruje da je ustrijelio njezina ljubavnika.
Cijelim se putem vozi na stranjem sjedalu u tiini.
Gabe je upita je li gladna, ali ona ne odgovara.
Upitam je li joj toplo, ali ona me ignorira.
Nema guve u prometu. Hladna je nedjelja, onakva kakvu elite provesti u
krevetu. Radio je ukljuen, ton stian. Mia lei na stranjem sjedalu i, s vremenom,
242

tone u san. Gledam kako joj kosa nespretno pada preko rumenog obraza, jo uvijek
utrnulog od hladnoga zimskog zraka. Njezine oi trepere iza vjea, tijelo joj spava
dok joj um ispunjavaju prizori. Pokuavam nai smisao u svemu ovomu: kako je
netko poput Mije mogao pasti na nekog poput Colina Thatchera.
Potom moj pogled pada na ovjeka koji sjedi pokraj mene, ovjeka koji je toliko
razliit od Jamesa da je to gotovo komino.
Ostavit u ga otkrivam, ne podiui pogled s ceste ispred nas. Gabe ne govori
nita. Ali u trenutku kada se njegova ruka sklopi nad mojom, govori mi sve to
trebam znati.
Gabe nas ostavlja pred vratima. Nudi nam pomo do gore, ali ja odbijam govorei
da moemo i same.
Mia ulazi u zgradu bez mene. U tiini je promatramo kako odlazi. Gabe kae kako
e se vratiti ujutro. Ima neto za nju.
Potom, nakon to su se teka vrata zatvorila i Mije vie nema na vidiku, naginje
se kako bi me poljubio potpuno ignorirajui putnike koji hodaju kui prenatrpanim
plonikom i taksije koji prolaze bunom ulicom. Stavljam ruku na njegova prsa kako
bih ga zaustavila. Ne mogu kaem. To me boli vie nego to e zaboljeti njega.
Gledam kako me promatra traei objanjenje. Njegove se tople oi pitaju zato, a
potom pomalo poinje kimati glavom. Ne radi se o njemu. Vrijeme je da posloim
svoje prioritete. Ve su predugo bili posloeni pogrenim redoslijedom.
Mia mi govori kako se uje zvuk lomljenja stakla. Gleda ga kako se bori za dah. Tu
je krv, posvuda, i dok posee za njegovom rukom, ne moe uiniti nita osim gledati
ga kako pada.
Budi se u svojem krevetu vritei. Do trenutka dok uspijem ui u sobu, ona se ve
strovalila s kreveta na pod, nagnuta nad nekim koga tamo nema. ape njegovo ime.
Molim te, ne ostavljaj me ponavlja, a potom nastavlja trgati posteljinu traei ga.
Baca prekriva u stranu i trga plahte s kreveta. Owene plae. Nakon toga se gura
pokraj mene, koja stojim na vratima i promatram prizor od kojeg mi se srce para,
kako bi dola do kupaonice trenutak prije nego to e povratiti.
I tako svaki dan.
Neke dane jutarnja munina nije tako strana. Meutim, ti su dani najtei, kae
Mia. Kad nije zaokupljena stalno prisutnim osjeajem munine, tada neprestano
podsjea samu sebe kako je Owen mrtav.
Motam se pred vratima. Mia kaem. Voljna sam uiniti bilo to kako bi bol
nestala. Meutim, ne postoji nita to mogu uiniti.
Kad je konano spremna, pria mi o posljednjim trenucima u brvnari, o tomu
kako su pucnjevi zvuali poput vatrometa, nainu na koji se prozor razbio, staklu
koje se rasulo po podu, zimskom zraku koji je nahrupio unutra. Buka me
243

prestravila, pogled mi je poletio van prije negoli sam ula da Owen hrope borei se
za zrak. Proaptao je moje ime. Chloe. Borio se uhvatiti dovoljno zraka kako bi
mogao. Noge su ga poele izdavati. Nisam znala to se dogodilo plae, tresui
glavom, ponovno proivljavajui taj trenutak kao to ini stotinu puta na dan u
mislima, a ja sputam ruku na njezinu nogu kako bih je zaustavila. Nema potrebe da
nastavlja. Ali ona to ini. ini to jer mora, jer njezin um vie ne moe drati u sebi
sve te prizore. Oni lee u njezinoj glavi, uspavani poput vulkana koji se sprema
erumpirati.
Owene? izgovori glasno, zarobljena u trenutku koji nije sadanjost. Pitolj
mu je ispao iz ruku. Napravio je udubinu u podu. Posegnuo je rukom prema meni.
Bilo je krvi, posvuda. Ustrijeljen je. Noge su ga poele izdavati. Pokuala sam ga
uhvatiti, uistinu jesam, ali bio je preteak za mene. Sruio se na pod. Kleknula sam
pokraj njega. Owene! O, moj Boe, Owene nastavi jecati.
Kae kako je ugledala razvedenu obalu talijanske rivijere. To je bilo ono to je
vidjela u tom posljednjem trenutku. Brodice koje lijeno plutaju Ligurskim morem,
strme vrhove Primorskih Alpi i Apenina. Vidjela je rustinu kamenu kolibu
izgubljenu meu breuljcima, gdje su mukotrpno crnili dok ih lea ne bi zaboljela.
Ona i mukarac znan kao Owen. Zamiljala je da vie nisu u bijegu. Bili su kod
kue. U tom je posljednjem trenutku Mia vidjela djecu kako tre kroz visoku travu i
vrludaju meu nepreglednim redovima vinove loze. Imali su tamnu kosu poput
njegove i tamne oi poput njegovih, i ubacivali su talijanske rijei u svoj sve loiji
engleski. Bambino i allegro i vero amore.
Pria mi kako je krv istjecala iz njegova tijela. Kako se irila po podu, kako je
maak protrao kroz sobu, svojim majunim apama raznosei krv i ostavljajui
krvave otiske po parketu. I ponovno joj oi lete po sobi, kao da se sve dogaa ovdje i
u ovom trenutku, iako maak sjedi na prozorskoj klupici spavae sobe poput kakve
porculanske figure.
Pria mi kako mu je disanje bilo usporeno, kako je udisao plitko i uz veliku
muku. Krv je bila posvuda. Oi su mu postale nepomine. Prsa su se prestala
podizati. Probudi se. Probudi se. Tresla sam ga. O, Boe, molim te, probudi se.
Molim te, ne ostavljaj me rida u plahte svojega kreveta. Pria mi kako su se
njegovi udovi prestali trzati u trenutku kad je netko gurnuo ulazna vrata. Zaslijepilo
je svjetlo i ula je muki glas koji joj je naredio da se odmakne od tijela.
Molim te, ne ostavljaj me plae.
Svako se jutro budi vritei njegovo ime.
Spava u spavaoj sobi, a ja razvlaim sofu i spavam u dnevnom boravku. Odbija
otvoriti zavjese i pustiti svijet u sobu. Voli tamu u kojoj moe vjerovati kako no
traje dvadeset etiri sata na dan i u kojoj se moe predati svojoj depresiji. Sad je ve
je dva uspijevam natjerati da togod pojede. Ako nee za sebe savjetujem je
244

uini to za dijete. Odgovara kako je to jedini razlog za ivot koji joj je jo ostao.
Povjerava mi se kako vie ne moe nastaviti dalje. Ne govori to u trenucima kad
je lucidna, nego dok jeca pogubljena u oajavanju. Razmilja o smrti, o svim
moguim nainima na koje bi se mogla ubiti. Nabraja mi ih. Obeavam sama sebi
kako je ni u jednom trenutku neu ostaviti samu.
U ponedjeljak se ujutro pojavljuje Gabe s kutijom stvari koje je donio iz brvnare.
uvao ih je kao dokaze. Planirao sam ih vratiti Colinovoj majci kae ali mislio
sam da bi ih ti moda htjela pogledati.
Nadao se primirju. Ono to je dobio bio je pogled pun prijekora dok je ispod glasa
mrmljala: Owen.
Uspijevam je izvui iz spavae sobe samo kako bi sjela i bezumno zurila u
televizor. Moram paziti to gleda. Veernje je vijesti razdiru rijeima poput smrt,
ubojstvo ili kanjenik.
Govorim Miji kako Gabe nije bio taj koji je ustrijelio Owena, ali ona odgovara
kako nije bitno. To ne znai nita. On je mrtav. Ne mrzi Gabea zbog toga. Ne osjea
nita. Njezinu duu ispunjava beskrajno nitavilo. Opravdavam ono to je uinio
to smo svi uinili. Pokuavam joj objasniti kako je policija bila tamo kako bi je
zatitila. Da je ono to su oni vidjeli bio naoruani kanjenik i njegova rtva.
Mia krivi sebe. Vie nego bilo koga drugoga. Kae kako mu je ona stavila pitolj
u ruke. Nou jeca govorei kako joj je ao. Dr. Rhodes s njom razgovara o fazama
alovanja: poricanju i ljutnji. Jednoga dana, obeava, doi e i prihvaanje gubitka.
Mia je otvorila kartonsku kutiju koju joj je Gabe donio pa iz nje izvukla sivu
majicu s kapuljaom. Prinijela ju je licu, zatvorila oi i pomirisala pamuk. Bilo je
oito kako je namjerava zadrati. Mia duo rekla sam dopusti da je operem.
Majica je strano zaudarala, ali ona je odbila dopustiti mi da joj je oduzmem iz ruku.
Nemoj ustrajala je.
Spava s njom svake noi pretvarajui se kako su to njegove ruke koje ju vrsto
grle.
Vidi ga posvuda: u snovima, dok je budna. Juer sam ustrajala u tome da odemo u
etnju. Bio je podnoljiv dan, koliko to u sijenju moe biti. Trebao nam je svje
zrak. Ve smo danima bile zatvorene u stanu. Poistila sam stan izribavi kadu koja
se nije koristila mjesecima. Obrezala sam njezine biljke nazubljenim karama bacivi
sasuene listove u smee. Ayanna je ponudila kupiti nam neke stvari u supermarketu
mlijeko i sok od narane te, na moj zahtjev, buket svjeeg cvijea, neto to e
podsjetiti Miju na sve one stvari na ovom svijetu koje su ive.
Juer se Mia uvukla u iroke rukave jakne koju je izvukla iz iste kartonske kutije
pa smo izale van. Na dnu je stubita zastala, zurei u imaginarno mjesto na
suprotnoj strani ulice. Ne znam koliko je dugo zurila prije nego to sam je njeno
povukla za ruku i rekla: Idemo proetati. Nisam uspjela dokuiti u to je gledala,
245

tamo nije bilo nieg, samo zgrada od cigle s etiri stana i skelama na proelju.
Zima je u Chicagu otra. Meutim, svako toliko Bog nas blagoslovi danom
izmeu nitice i pet stupnjeva kako bi nas podsjetio da tuga doe i proe. Vani je
etiri ili pet stupnjeva kada odlazimo u etnju, jedan od onih dana kada tinejderi
budalasto istre u kratkim hlaama i majicama, zaboravljajui kako smo se tijekom
listopada uasavali istih ovakvih temperatura. Kretale smo se ulicama stambenog
dijela grada jer sam mislila da e tamo biti manje buke. Mogle smo uti gradsku
vrevu ne tako daleko. Bila je sredina dana. Vukla je noge za sobom. Zali smo za
ugao na Waveland, kad se sudarila s mladiem. Mogla sam to sprijeiti da nisam
gledala zastarjele boine ukrase na oblinjem balkonu, potpuno neprimjerene uz
hrpe bljuzgava snijega koji se topio na ploniku podsjeajui me na proljee.
Mukarac je bio zgodan, s bejzbolskom kapom koju je nosio sputenu nisko preko
lica, pogleda uperena u tlo. Mia nije obraala pozornost. Gotovo se presavila od boli,
u potpunoj nevjerici.
Nije mogao shvatiti njezin pla. ao mi je. Jako mi je ao ponavljao je.
Govorila sam mu da se ne brine.
Bila je to ista bejzbolska kapa kakvu je Mia izvukla iz kutije, ista kakvu uva
pokraj svojega kreveta.
alost i jutarnja munina tjeraju je u kupaonicu tri, ponekad etiri puta na dan.
Gabe je doao danas poslijepodne, potpuno odluan rijeiti ovo do kraja. Do
danas se zadovoljavao malim posjetima ija je jedina svrha bila pomirenje. Meutim,
podsjea me kako je vani trajna prijetnja i kako policajci koji su parkirani ispred
zgrade radi njezine zatite nee zauvijek biti tu. Posjeda Miju na futon.
Priaj mi o njegovoj majci zatrai ona. Bit e to igra davanja i uzimanja.
Mijin stan ima priblino 37 kvadrata. Ima dnevni boravak s futonom i malenim
televizorom; ona izvue futon kad joj gosti dolaze prespavati. Ve sam puno puta
oribala kupaonicu, ali jo se uvijek ini prljavom. Kada se napuni vodom svaku put
kad se tuiram. Kuhinja je dovoljno velika samo za jednu osobu, ne moete stajati
ispred hladnjaka dok su vrata otvorena a da se ne sudarite sa tednjakom. Nema
perilice za sude. Radijator rijetko zagrije sobu, a kad se to dogodi, temperatura skoi
na 32 stupnja. Veeramo na futonu koji se rijetko trudimo sloiti u sjedei poloaj
poto ga iz noi u no koristim kao krevet.
Kathryn uzvrati Gabe. Sjedi u udnom poloaju na rubu futona. Mia se ve
danima raspituje o Colinovoj majci. Nisam znala to joj rei osim da e Gabe o
gospodi Thatcher znati vie od mene. Nikad je nisam upoznala, iako emo za samo
nekoliko mjeseci obje biti bake istom djetetu. Ona je bolesna ena nastavlja u
uznapredovaloj fazi Parkinsonove bolesti.
Nestajem u kuhinju i pretvaram se da perem sue.
Znam.
Dobro je koliko moe biti s obzirom na sve. Gospoa Thatcher ivi u starakom
246

domu... nije sposobna brinuti se sama za sebe.

Mia upita kako je ena dospjela u staraki dom. to se Colina Owena ticalo,
ona je ivjela u svojoj kui. Ja sam je odveo onamo.
Ti si je odveo onamo? upita.
Jesam prizna Gabe. Gospodi Thatcher bila je potrebna stalna njega.
Ovom izjavom Gabe dobiva bodove u Mijinim oima.
Brinuo se zbog nje.
S razlogom. Ali dobro joj je uvjerava je Gabe. Odvezao sam gospodu
Thatcher na pogreb. Zastaje dovoljno dugo da informacija sjedne. Gabe mi je
priao o pogrebu. Obavljen je samo nekoliko dana nakon to se Mia vratila kui. Bili
smo zaokupljeni prvim seansama s dr. Rhodes i otkriem da zvukovi hladnjaka
izbezumljuju nae dijete. Gabe je izrezao osmrtnicu iz lokalnih novina u Garyju i
donio mi je. Donio mi je plan pokopa s njegovom uljepanom slikom na prednjoj
strani, crnobijelom fotografijom na bijelom mat papiru. U tom sam trenutku bila
razjarena to je Colin Thatcher dobio tako lijep pokop. Bacila sam plan u kamin i
promatrala kako mu plamen izjeda lice. Molila sam se da se i njemu dogaa to isto,
da gori u paklu.
Prestajem s poslom i ekam zvuk naricanja, ali on ne dolazi. Mia je mirna.
Bio si na pogrebu?
Jesam. Bilo je lijepo. Koliko na pogrebu moe biti.
Gabeov status raste ogromnom brzinom u njezinim oima. ujem promjenu u
Mijinu glasu koji vie nije protkan gaenjem. Meki je i nije vie toliko defenzivan.
Ja, s druge strane, stojim u kuhinji grevito drei keramiki tanjur, zamiljam
Colina kako gori u paklu i oajniki pokuavam povui tu elju.
Je li lijes bio...
Zatvoren. Ali bilo je slika. I mnogo ljudi. Voljelo ga je vie ljudi nego to e
ikada znati.
Znam proape.
Odjednom zavlada tiina. Vie tiine nego to mogu podnijeti. Briem ruke o rub
hlaa. Pogledavam u dnevnu sobu i vidim da Gabe sjedi tik uz Miju, kako je ona
dopustila da joj se glava spusti na njegovo rame. Njegova je ruka prebaena preko
njezinih lea, a ona plae.
elim se ugurati, biti ta na ijem e ramenu ona plakati, ali ne usuujem se.
Gospoa Thatcher sada ivi sa svojom sestrom Valerie. Redovito uzima lijekove
i uspijeva se puno bolje nositi s boleu.
Skrivam se u kuhinji i pretvaram se da ne sluam.
Zadnji put kad sam je vidio nastavi Gabe osjetio sam... nadu... Reci mi kako
ste zavrili u onoj brvnari.
Odgovara da su to stvari koje je lako objasniti.
247

Zadravam dah. Ne znam elim li uti to. Govori Gabeu ono to zna, da je Colin
unajmljen kako bi je pronaao i predao ovjeku za kojeg nikad nije ula. Meutim,
on to nije mogao uiniti, pa ju je odveo na mjesto gdje je vjerovao da e biti sigurna.
Duboko uzdiem. Odveo ju je na mjesto gdje je vjerovao da e biti sigurna. Moda
ipak nije bio luak.
Govori neto o otkupnini. Govori kako ima nekakve veze s Jamesom.
Zakoraila sam u dnevni boravak, gdje mogu sluati. Na spomen Jamesova
imena, Gabe vatreno ustaje s futona i poinje koraati sobom. Znao sam ponavlja
neprestano. Gledam svoje dijete kako sjedi na futonu i razmiljam kako ju je otac
mogao zatititi od svega ovoga. Naputam stan pronalazei utjehu u ledenom
zimskom danu. Gabe me gleda kako odlazim znajui da nas ne moe obje odjednom
utjeiti.
Kad je otila na spavanje te noi, sluam je kako se okree u krevetu. ujem kako
plae i zaziva njegovo ime. Stojim pred vratima njezine sobe, elei odagnati sve to,
ali znam da ne mogu. Gabe kae kako ne mogu uiniti nita. Samo budi tu uz nju,
govori mi.
Ona kae kako bi se mogla utopiti u kadi.
Mogla bi prerezati arterije kuhinjskim noem.
Mogla bi gurnuti glavu u penicu.
Mogla bi skoiti s poarnih ljestvi.
Mogla bi odetati na prugu gradskoga vlaka nou.

248

GABE
POSLIJE

abavljam nalog i pretraujem sueve odaje. On je izvan sebe. Narednik me

prati kako bi izgladio situaciju, ali sudac Dennett je bijesan. Kae kako emo,
kad ne pronaemo nita, obojica ostati bez posla.
Meutim, ne odlazimo praznih ruku. Pronalazimo tri prijetea pisma skrivena
meu zakljuanim, osobnim dokumentima suca Dennetta. Sva tri su zahtjevi za
otkupninom. Otmiari tvrde da imaju Miju. Za njezino putanje trae hrpu novca ili
e otkriti injenicu kako je sudac Dennett 2001. godine prihvatio mito u iznosu 350
000 dolara za blau kaznu u sluaju reketarenja. Ucjena.
Potrebno je puno vremena, razgovora i mojih nadmonih detektivskih vjetina
kako bismo uspjeli identificirati kljune igrae u propalom pokuaju iznude
otkupnine, ukljuujui i Dalmara Osornu, Somalca koji je pomogao provesti plan u
djelo. Sastavili smo poseban tim kojemu je zadatak uhvatiti Osornu.
Da ih mogu dosegnuti, sam bih sebe potapao po leima. Ali ne mogu. Doputam
naredniku da to uini umjesto mene.
to se suca Dennetta tie, on je taj koji je ostao bez posla. Izbaen je iz Komore.
Meutim, to mu je najmanja briga. Moe razmiljati o skrivanju dokaza i ometanju
pravde dok eka suenje. Provodi se istraga kako bi se utvrdilo ima li kakve osnove
u optubama o mitu. Okladio bih se da ima. Zato bi inae sudac Dennett nagurao
pisma izmeu fascikala, mislei kako ih nikad nitko nee vidjeti?
Ispitujem ga prije negoli e ga odvesti u zatvor. Znali ste govorim s krajnjom
nevjericom. Sve vrijeme. Znali ste da je oteta.
Kakav bi ovjek to uinio vlastitom djetetu?
Njegov glas jo uvijek vrvi egoizmom, ali po prvi je put tu i trunka
posramljenosti. Ispoetka nisam tvrdi. Nalazi se u eliji za pritvor u postaji.
Sudac Dennett iza reetaka, prizor o kojem sam sanjao otkad smo se prvi put sreli.
Sjedi na rubu kreveta i zuri u otvoren WC, znajui da e, prije ili kasnije, morati
piati pred svima nama.
Ovo je prvi put kako sam siguran da je sudac Dennett iskren.
Kae kako je isprva bio siguran da se Mia negdje glupira. To je bilo u njezinu
249

stilu. Ve je prije bjeala. A onda su poela stizati pisma. Nije htio da itko dozna
kako je korumpiran, kako je prije svih tih godina primio mito. Izbacili bi ga iz
Komore. Priznaje, a na trenutak mu i vjerujem, kako nije elio da se ita loe dogodi
Miji. Bio bi platio otkupninu da je oslobode, ali i zato da ih uutka. Zatraio je da
dokau kako je iva, ali dokaza nije bilo.
Zato govorim mu jer je oni nisu drali. Colin Thatcher ju je drao. Colin
Thatcher joj je po svoj prilici spasio ivot.
Pretpostavio sam da je mrtva nastavi.
Pa?
Ako je bila mrtva, nije bilo potrebe da itko dozna to sam uinio priznaje s
poniznou kakvu nikad nisam oekivao od suca Dennetta.
Poniznost i kajanje? Je li mu ao zbog onog to je uinio?
Razmiljam o svim onim danima koje je prosjedio s Eve u istoj sobi, o svim
noima tijekom kojih su dijelili krevet, vjerujui da im je ki mrtva.
Eve je zatraila razvod, a kad ga dobije, uzet e polovicu svega to sudac Dennett
posjeduje. To je dovoljno novca da sebi i Miji kupi novi ivot.

250

EPILOG
MIA POSLIJE

jedim u zamraenoj ordinaciji nasuprot dr. Rhodes i govorim joj o toj noi. Kia
je lila, gusta i teka, a Owen i ja sjedili smo u tmini sobe sluajui je kako udara
po krovu brvnare. Priam doktorici kako smo bili vani, prikupljajui drva za ogrjev i
kako nas je kia smoila prije negoli smo se uspjeli vratiti unutra. To je govorim
joj bila no kada se izmeu mene i Owena neto promijenilo. Te sam noi shvatila
zato sam tamo, u toj brvnari, s njim. Nije imao namjeru ozlijediti me objanjavam,
prisjeajui se naina na koji me gledao svojim tamnim strogim oima i rekao: Nitko
ne zna da smo ovdje. Kad bi znali, ubili bi nas. I mene i tebe.. Odjednom sam bila
dio neega, ne vie sama kao to je to bio sluaj cijeloga mojeg ivota. On me
spaavao nastavim. I u tom se trenutku sve promijenilo.
Od tog trenutka vie nisam bila prestraena. Tada sam sve shvatila.
Govorim dr. Rhodes puno toga, priam joj o brvnari, o naem ivotu ondje, o
Owenu. Jesi li ga voljela? upita, a ja odvratim da jesam. Oi mi se pune tugom,
lijenica iri rupi preko stolia za kavu koji nas razdvaja, a ja ga prinosim licu i
zaplaem.
Reci mi to osjea, Mia nuka me, a ja joj govorim kako mi nedostaje, kako
bih voljela da mi se sjeanja nisu vratila tako da mogu ostati u potpunom neznanju,
potpuno nesvjesna da je Owen preminuo.
Naravno, u pitanju je puno vie od toga.
Postoje stvari koje joj nikad ne bih mogla rei.
Mogu joj priznati da me tuga progoni iz dana u dan, ali joj nikad ne mogu rei o
krivnji. O spoznaji kako sam ja ta koja je dovela Owena u tu brvnaru, kako sam mu
ja stavila pitolj u ruke. Da sam mu priznala istinu, mogli smo skovati plan. Mogli
smo nai rjeenje skupa. Ali tijekom onih prvih minuta, tijekom onih prvih dana, bila
sam previe prestravljena da bih mu priznala istinu, strahujui od onog to bi mi
mogao uiniti, a kasnije mu nisam mogla rei istinu iz straha da bi to moglo
promijeniti stvari.
On bi prestao biti taj koji me titi od mojega oca i Dalmara, ak i ako je sve to
bila la, samo prijevara.
251

Provela sam ivot oajniki eznui za nekim tko bi se brinuo o meni. I odjednom
je on bio tu.
Nipoto to nisam htjela izgubiti.
Prelazim dlanom preko svojega sve veeg trbuha i osjeam kako se dijete rita.
Kroz zamagljene se prozore vidi da je stiglo ljeto, skupa s vruinom i vlagom zbog
kojih je teko disati. Uskoro e stii i dijete, uspomena na Owena, i vise neu biti
sama.
Postoji uspomena koju nosim u svojoj glavi. Pohaam osnovnu kolu i ponosno se
vraam doma s lektirom ocijenjenom peticom. Majka je stavlja na hladnjak
privrstivi je blesavim magnetom u obliku pelice koji sam te godine dobila za
Boi. Otac dolazi doma i pogleda moj uradak. Ovla ga pregleda i obrati se majci:
Ta bi uiteljica trebala dobiti otkaz. Mia je dovoljno stara da bi znala razliku izmeu
ovdje i ondje, zar ne, Eve? Koristi moj uradak kao podmeta za ae, a ja, prije
nego to u pobjei iz kuhinje, promatram kako voda popunjava vlakna papira. Bilo
mi je dvanaest godina.
Prisjeam se tog dana u rujnu kad sam ula u sumorni bar. Vani je jo uvijek
trajalo prekrasno bablje ljeto, ali unutranjost bara bila je mrana. Bio je gotovo
prazan, ba kako bi i trebalo biti u dva poslijepodne, samo aica gostiju koja je tiho
sjedila, svatko za svojim stolom, utapajui tugu u istom burbonu i viskiju. Cijeli je
bar zapravo bio rupetina na uglu ciglene zgrade s grafitima sa strane. U pozadini je
svirala glazba. Johnny Cash. Nisam bila u svojemu susjedstvu nego dalje
jugozapadno, u Lawndaleu, a dok sam se osvrtala oko sebe, primijetila sam kako
sam jedina bjelkinja u baru. Oko anka su bile poslagane drvene barske stolice, neke
popucale po sjedalu ili bez koje preke, a na stranjem su zidu bile poredane staklene
police prepune alkohola. Zrak je bio ispunjen dimom koji je lebdio do stropa,
stvarajui izmaglicu i inei sveukupnu atmosferu tekom i sumornom. Ulazna su
vrata bila otvorena, poduprta stolicom, ali ak se ni svje jesenji dan suneva
svjetlost i topao zrak nije usudio ui. Barmen, elav mukarac s kozjom bradicom,
kimnuo mi je glavom i pitao to bih htjela popiti.
Naruila sam pivo i povukla se u stranji dio bara, do stola blizu mukoga WC-a
gdje mi je rekao da e biti. Kad sam ga ugledala, grlo mi se stisnulo i bilo mi je teko
disati. Oi su mu bile crne poput ugljena, koa crna i gumasta, poput automobilskih
guma. Utonuo je u obinu stolicu s naslonom od letvica, nagnut nad pivom. Nosio je
maskirnu jaknu kakva nije bila nuna na ovakav dan, a ja sam svoju skinula i vezala
oko struka.
Pitala sam ga je li on Dalmar, a on me minutu promatrao svojim oima boje
antracita, prouavajui moju neurednu kosu i odlunost u mojim oima. Oi su mu
kliznule niz moje tijelo, preko plave koulje i traperica, prouavajui crnu torbu
252

prebaenu preko mojega tijela i jaknu s kapuljaom vezanu oko mojega struka.
Nikad u ivotu nisam bila tako sigurna u neto kao to sam bila sigurna u ovo.
Nije odgovorio je li on Dalmar ili nije, nego je umjesto toga pitao to imam za
njega. Govorio je dubokim basom, koji je zadrao svaki aspekt njegove afrike
dikcije. Sjela sam na stolicu nasuprot njemu ne ekajui poziv i primijetila kako je
visok, puno vii od mene. Njegove ruke, dok je grabio omotnicu koju sam izvukla iz
torbe i stavila na stol, bile su dvostruko vee od mojih. Bio je crn kao najcrnji mrki
medvjed, koe crne poput kupine, poput one kita ubojice, alfa-predatora na vrhu
hranidbenog lanca. Dok je sjedio nasuprot meni za tim neuglednim stolom, bio je
svjestan kako je on na vrhu hranidbenog lanca, a ja sam u tom lancu bila obina alga.
Pitao je zato bi mi vjerovao, kako moe biti siguran da ga neu izigrati. Skupila
sam svu hrabrost koju sam imala i odgovorila u jednom dahu: Kako znam da ti
nee izigrati mene?
Nasmijao se gromoglasno i sa svojevrsnom primjesom ludila pa rekao: Ah, da.
Meutim, vidi, tu postoji jedna razlika. Nitko ne izigrava Dalmara.
U tom sam trenutku znala da e, ako to krene po zlu, okonati moj ivot.
Meutim, nisam se dala zastraiti.
Izvukao je papire iz omotnice: dokaz koji je bio u mojem posjedu nekih est
tjedana ili ak due, sve dok nisam smislila to uiniti s time. Otkriti sve svojoj majci
ili otii na policiju inilo se prejednostavnim, previe obinim. Bilo je potrebno neto
vie, uasna kazna koja bi priliila uasnom zloinu. Izbacivanje iz Komore ne bi
bila dovoljna kazna to je ugav otac, ali gubitak pozamane svote novca i
unitavanje njegove besprijekorne reputacije bilo je dovoljno blizu tomu. Barem
neto blie.
Nije ga bilo lako pronai. To je posve sigurno. Nabasala sam na neke papire u
zakljuanom ormariu za dokumente, kasno jedne veeri kad je odvukao moju majku
na dobrotvornu veeru u Navy Pieru, gdje je platio 500 dolara po glavi u korist
neprofitne organizacije ija je svrha bila poboljati obrazovne prilike siromane
djece, neto to sam smatrala potpuno apsurdnim lakrdijom s obzirom na to kako
je gledao na moj izbor karijere.
Te sam noi otila u njihov dom, ljubiastom linijom do Lindena, a odatle sam
uzela taksi. Dola sam pod izlikom pokvarenog raunala. Majka mi je ponudila svoje
staro, usporeno, natuknuvi mi da se spakiram i prespavam, a ja sam rekla da hou,
iako, naravno, nisam namjeravala ostati. Svejedno sam spakirala torbu, kao krinku i
kao savren nain da provercam dokaze nakon to sam provela nekoliko sati
temeljito prekopavajui oev ured, a nakon ega sam pozvala taksi i vratila se u svoj
stan, svojemu potpuno funkcionalnom raunalu s kojeg sam pretraivala privatne
istraitelje koji bi moje sumnje pretvorili u neoborive dokaze.
Nisam traila iznudu. Ne konkretno. Traila sam bilo to. Izbjegavanje poreza,
253

krivotvorenje, krivokletstvo, uznemiravanje, bilo to. Ali nala sam upravo iznudu.
Dokaz o prijenosu 350 000 dolara na offshore raun, koji je moj otac uvao u
zatvorenoj omotnici u zakljuanom ormariu za dokumente, za koji sam, kako je
sudbina htjela, pronala klju, skriven meu mnotvom listia aja u antiknoj limenci
za aj koju je mojemu ocu prije desetak godina darovao kineski poslovni ovjek. U
malenoj, srebrnoj, prelijepoj limenci.
to sada? upitala sam ovjeka preko puta sebe. Dalmara. Nisam znala kako da
ga zovem. Plaenik. Plaeni ubojica. To je, na kraju krajeva, ono ime se on bavi.
Dobila sam njegovo ime od susjeda koji je imao vie sukoba sa zakonom, policija se
esto usred noi pojavljivala na njegovim vratima. On je hvalisavac, tip ovjeka koji
jednostavno voli laprdati o svojim pogrekama dok se penje stubama do treeg kata.
Prvi put kad smo Dalmar i ja razgovarali telefonom kratak poziv s telefonske
govornice na uglu kako bismo dogovorili ovaj susret pitao je na koji nain elim
ubiti svojega oca. Odgovorila sam kako ne elim, neemo ga ubiti. Ono to sam
planirala za svojega oca bilo je puno gore. Unitena reputacija, ocrnjen, prisiljen
ivjeti meu probisvijetima koje je osudio na zatvor. To bi za mojega oca bilo znatno
gore, poput istilita, pakla na zemlji.
Dalmar e uzeti ezdeset posto. Ja u dobiti etrdeset. Kimnula sam glavom jer
nisam ba bila u poziciji za pregovaranje. A etrdeset posto od novca koji emo
traiti za otkupninu bilo je puno. Osamdeset tisua dolara, da budemo precizniji. Na
umu mi je bila anonimna donacija mojoj koli, to je ono to sam planirala napraviti
sa svojim dijelom novca. Osmislila sam sve detalje i unaprijed se pripremila. Kako
bi sve izgledalo autentino, nisam mogla samo nestati. Morali su postojati dokazi, u
sluaju istrage koja bi uslijedila: svjedoci, otisci prstiju, videosnimke i slino. Nisam
htjela pitati tko, to i kada. Morao je biti prisutan i imbenik iznenaenja tako da u
tom trenutku moje ponaanje bude realistino: prestravljena ena usred otmice.
Otkrila sam ruevnu garsonijeru na sjeverozapadnoj strani grada, u Albany Parku.
Tamo u se skrivati dok profesionalci, Dalmar i njegovi suradnici, ne obave sve
ostalo. Barem je takav bio plan. Unaprijed sam platila tromjesenu najamninu od
predujma koji sam dobila od Dalmara pa sam poela skladititi boce vode,
konzervirano voe, smrznuto meso i kruh, tako da ne moram izlaziti van. Kupila sam
papirnate runike, WC papir i velike koliine pribora za slikanje kako ne bih riskirala
da me netko vidi. Nakon to otkupnina bude plaena, a nedjela mojeg oca ipak
otkrivena, spasit e me upravo iz ovog derutnog stana u Albany Parku. Policija e
me pronai tu, vezanu i s krpom u ustima, a moj e otmiar biti u bijegu.
Dalmar je htio znati koga e uzeti kao taoca, koga e drati dok ne dobije
otkupninu. Pogledala sam u njegove crne, zmijske oi, u izbrijanu glavu i oiljak
dugaak desetak centimetara koji se okomito protezao preko njegova obraza, rupu u
njegovoj koi koju je, pretpostavila sam, nainila neka otrica skakavac ili maeta
254

 koja je prorezala ranjivu vanjtinu, stvarajui ovjeka koji je nedodirljiv iznutra.

Pogledom sam prela preko cijeloga bara kako bih se uvjerila da smo sami.
Gotovo svi prisutni, osim mlaahne konobarice u trapericama i preuskoj majici, bih
su mukarci. Svi osim mene bili su crnci. Mukarac koji je sjedio na barskoj stolici
za ankom nespretno je skliznuo s nje i pijano oteturao u muki WC. Gledala sam ga
kako prolazi pokraj nas, gledala sam kako gura masivna drvena vrata, a potom se
moj pogled vratio na Dalmarove ozbiljne, nemilosrdne crne oi.
Odgovorila sam: Mene.

255

ZAHVALE
Ponajprije, ogromna hvala mojoj izvanrednoj agentici, Rachael Dillon Fried, koja je
imala dovoljno vjere u Dobru djevojku za nas obje. Rachael, nikad ti neu moi
dovoljno zahvaliti za sav mukotrpan rad i bezrezervnu podrku, a ponajvie od
svega, za tvoju vrstu vjeru kako e biti puno vie od samo jo jednog dokumenta u
mojemu raunalu. Da nije bilo tebe, nita se od svega ovog ne bi dogodilo!
Moja urednica, Erika Imranyi, bila je apsolutno nevjerojatna tijekom cijeloga
ovog procesa. Nisam mogla poeljeti bolju urednicu. Erika, tvoje su briljantne
zamisli oblikovale Dobru djevojku u ono to je ona danas, a ja sam iznimno ponosna
na na proizvod. Hvala ti za ovu nevjerojatnu priliku i za to to si me poticala da iz
sebe izvuem ono najbolje.
Zahvaljujem svima u Greenburger Associates i Harelquin MIRA za pomo
tijekom cijeloga procesa.
Hvala obitelji i prijateljima osobito onima koji nisu imali pojma da sam napisala
roman, a reagirah su iskljuivo ponosom i potporom, posebice mami i tati, obiteljima
Shemanek, Kahlenberg i Kyrychenko te Beth Schillen na njezinim iskrenim
kritikama.
Konano, hvala mojemu suprugu Peteu, koji mi je pruio priliku da ostvarim svoj
san, i mojoj djeci, koja su moda i najuzbuenija jer je njihova mamica napisala
knjigu!

256

Sadraj
DOBRA DJEVOJKA

EVE PRIJE
GABE PRIJE
EVE POSLIJE
GABE PRIJE
EVE POSLIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
GABE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE PRIJE

4
7
12
15
19
22
25
28
30
32
36
41
44
49
56
61
65
67
70
73
76
78
84
89
91
95
97
101
105
107
257

COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
EVE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
COLIN PRIJE
GABE PRIJE
COLIN PRIJE
GABE POSLIJE
COLIN PRIJE
EVE BADNJAK
COLIN PRIJE
EVE POSLIJE
GABE BADNJAK
COLIN BADNJAK
EVE POSLIJE
COLIN BADNJAK

110
115
117
119
122
125
128
132
136
140
143
146
153
156
158
162
169
174
175
178
181
184
187
193
197
199
204
214
217
221
225
227
230
231
258

GABE BADNJAK
EVE POSLIJE
GABE BADNJAK
GABE POSLIJE
EVE POSLIJE
GABE POSLIJE
EPILOG MIA POSLIJE

233
234
236
240
242
249
251

ZAHVALE

256

259