Esej o Pismu iz 1920.

Kenan Rii

Seam se da sam ostao zaprepaen kad je rekao da estita pobednicima i

da ih duboko ali, jer pobeeni vide na emu su i ta treba da rade,
dok pobednici jo i ne slute ta ih eka.
Ivo Andri, Pismo iz 1920. godine

Govoriti o Andriu, ini se, ponovo je aktuelno (zvui kao jeftin EPP, iako je svakako tano).
Njegovo pisanje je predmet javnih rasprava, kafanskih pria i vjerskih govora, bez da se mnogo
vremena posveuje tekstu i kontekstu, ve tek onako, da se iz ugla predrasuda izgraenih tokom
godina ideolokog iivljavanja neto kae. Nerijetko se upueniji italac nae u neprilici da
pomisli kako Andri o kojem se govori nije isti onaj Andri kojeg je itao, ve neki novi, tui
Andri, nosilac ideolokih matrica i pomodni pisac pamfleta u slubi jednog kolektiva.
Naalost, u ovom radu nemamo dovoljno prostora da o takvim miljenjima neto ire kaemo, te
emo se zadrati na Pismu iz 1920. godine, kao jednom od najkontroverznijih Andrievih
pripovijednih iskaza.
Bosna kao fenomen je najglasnija tema Andrieva opusa. Ni u Pismu stvar nije mnogo drugaija.
Pripovijeda/lik nam govori o ovjeku kojeg je upoznao jo kao dijete, o Maksu Levenfeldu,
potomku pokrtene jevrejske porodice koja je doselila u Sarajevo gdje se Maks i rodio. Otac mu
je pokrteni Jevrej iz Bea, a majka rodom iz Trsta, ki italijanske baronice i austrijskog
pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Autor (naravno, ne kao stvarni lik, ve kao
tekstualna strategija koja je sposobna da uspostavi semantike korelacije i koja trai da ju se
oponaa) insistira na njegovom vieslojnom identitetu koji se odnosi na njegovo porijeklo, te
njegov glas postavlja kao mogui objektivni glas (krik?!) Bosne.
Pripovijeda nam ne kazuje mnogo o svom liku, on se kao lik pojavljuje tek kao siromaan
djeak koji se divi knjigama u Maksovoj porodinoj biblioteci i gdje se nazire njegova elja da u
budunosti treba itati i pisati takve ili sline stvari. U sutini je jako sporedan u odraslim
godinama, kada susree Maksa na stanici u Slavonskom Brodu, gdje zajedno ekaju beogradski
voz. Maks je na tom mjestu ve iskusan ovjek, ovjek koji je proao bezumlje prvih linija
ratovanja i intelektualac koji u svemu tome ne vidi veliki smisao: Za njega u ovom velikom ratu
nije bilo, tako rei, vie protivnikih frontova, oni su se pomeali, prelivali jedan u drugi i stapali
potpuno. Opte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.
Glas Maksa Levenfelda postavlja se kao objektivan (a zbog njegovog porijekla i
kolonijalni/kolonijalistiki) glas imaginarne i potencijalne Bosne, Bosne razuma i ideja, u odnosu
na stvarnosnu Bosnu koja je strastvena, egzotina i strana onom takozvanom ''evropskom duhu''.
Edward Said je u svom Orijentalizmu rekao da su se zapadnjake ideje o Orijentu promijenile u
vremenu, ali ne i u svojoj naravi. Stvarna Bosna Maksa Levenfelda jeste Orijent orijentaliste, a ne
samo nesuena domovina u kojoj je roen, sasvim sluajno. Njegova izvjesna ljubav prema
Bosni je uslovljena jednakou zvonjave zvona sa sarajevskih katolikih i pravoslavnih crkava,
izdjednaavanju sa zvonom sa sahat-kule koje otkucava avetinjske, turske sate, po udnom
raunanju dalekih, tuih krajeva svijeta.
Potom ak naglaava kako Jevreji svoga sata nemaju, a da imaju, vjerovatno bi i izmeu njih
postojala podjela na sefardsko i akenasko vrijeme. On tu zvonjavu satova istie kao simbol

nepopustljivih razliitosti u bosanskoj kulturi/kulturama u kojoj/kojima niko ne odstupa od svog

simbolikog kapitala - po cijenu ivota. Da li bi bilo pogreno rei da ovakav nain zvonjave
zvona zapravo pokazuje izvjesnu jednakost meu bosanskim narodima, potpuno lienu bilo kakve
asimilacije, jer nita u Bosni ne moe asimilirati nikoga - sve ovo njoj zapravo pripada i ini je
takvu kakva jeste? Na to pitanje ne usuujem se dati odgovor.
Naravno, bilo bi neuputno zanemariti Maksov karakter i kontekst iz kojeg njegov lik u pismu
progovara. Frustrirani vojnik, potpuno lien bilo kakvog ivotnog smisla u Bosni vidi istu onu
opasnost koju je vidio na frontu, opasnost od mrnje koja se slagala decenijama u evropskim
narodima/kolektivima, mrnji o kojoj se slabo ili nikako govorilo i koja je buknula u besmislu
rata i razaranja. Na drugoj strani, Maks je intelektualac koji ne vidi nikakav smisao u
neprirodnom odravanju potencijalne opasnosti koju sa sobom nosi insistiranje na kolektivnim
bosanskim identitetima. Zbog toga on bjei iz Bosne, zbog toga on zapravo hoe da bjei iz cijele
Evrope. (Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, moda i u Boliviju. Ne
izjanjava se otvoreno o tome, ali tek, naputa Evropu zauvek.) Bosna je za njega paradigma
predratne Evrope, simbol mrnje iz koje se upravo vratio, simbol razorne moi ideologija koje
insistiraju na razliitosti(ma).
Selimovi u svom eseju ''Cjelovita misao o ivotu'' kae: Ali, zar samo u Bosni ima mrnje? Zar
samo u Bosni satovi otkucavaju razliito vrijeme? Zar je samo Bosna zemlja straha? Da, Bosna
to jeste, i Andri to izriito kae. Meutim, budui da je posebno zainteresovan za Bosnu, jer je
voli, jer mu je teka radi svega to jest, jer bi volio da je vie ljubavi meu ljudima, on ba u
svojoj Bosni insistira na fenomenu mrnje. Ali ovo je jedna od rijetkih pripovijedaka u kojoj
pisac jednu temu, vezanu za Bosnu, izvodi na iroke svjetske prostore. Kako se zavrava ''Pismo
iz 1920.''? Maks Levenfeld od bosanske mrnje bjei u Trst, a odatle 1938. u republikansku
armiju u paniji. ''Na njegovu bolnicu izvren je vazduni napad u po bela dana i on je poginuo
sa gotovo svim svojim ranjenicima. Tako je zavrio ivot oveka koji je pobegao od mrnje.''
Ne elei zvuati kao teorijski cinici i istiui knjievni znaaj Selimovia, pa ak i ovog eseja,
ipak moramo naznaiti da je njegovo itanje u jednom dijelu pogreno. Naime, kad on kae da
Bosna jeste zemlja mrnje, te da: ''...i Andri to izriito kae.'', pravi greku, jer je nemogue nai
Andria kao lika u ovoj prii (sasvim je mogue da sam sitniav, no osvrt smatram svakako
potrebnim). Ako bismo naivno itali tekst, onda ovo ''ja'' u prii takvo to nikad nije izgovorilo.
Sve i da jeste, to ne bi mogao biti Andri, jer autorovo ime nema pravni status, niti se pojavljuje
u fikciji. Roland Barthes na kraju svog eseja La mort de l'auteur (Smrt autora) smatra da se
roenje itatelja ne moe dogoditi bez smrti Autora, te klasinoj kritici spoitava da nikada nije
posvetila nikakvu panju itatelju, te da je za nju jedina osoba u knjievnosti pisac.
Moda ne bi bilo neistinito istai da je Selimovievo spominjanje Andria kao dijela fikcije u
Pismu iz 1920. donijelo mnogo tete u buduim itanjima Andria, jer i neka savremena itanja
postavljaju Andria direktno u tekst, hvalei ga ili optuujui kao nosioca miljenja, ina ili
ideologije jednog ili vie likova u samom knjievnom tekstu, to se iz perspektive savremene
knjievne teorije ne moe nazvati niim drugim do neupuenou ili proraunatom djelovanju
nakaradne ideologije. Bilo da ga se hvali ili osuuje, Andri kao osoba, kao ovjek koji je pukim
sluajem pisao tekst, jednostavno nema mjesta u samom knjievnom tekstu. Enver Kazaz po tom
pitanju primjeuje da je Andri na toj osnovi postao opijumom i kljunim argumentom desnih
ideologija u meusobnom razraunu.

Maksovo insistiranje na fenomenu mrnje je iskljuivo njegovo i na njegovom iskazu treba da se

temelji bilo kakva interpretacija. Polifonija (o kojoj u ve navedenom tekstu takoer govori
Enver Kazaz, pozivajui se na Bahtinovu analizu polifonije u romanima Dostojevskog) je
prisutna i u ovoj prii.
Na jednoj strani imamo lik Maksa Levenfelda koji u pismu svom prijatelju pie o bosanskoj
mrnji, analizirajui je na jako upeatljiv nain, pokuavajui nas zavesti ljepotom uvjerljivog
stila i, insistirajui na njenoj drugosti, pokuava definirati sebe, ba kao to je Orijent pomogao
definirati Evropu (ili Zapad) kao sebi suprotstavljenu sliku, ideju, osobnost, iskustvo; dok na
drugoj strani stoji lik recipijent tog diskursa o bosanskoj mrnji.
Kakav je to on?
Zato preskakati njegov karakter i zadravati se samo na Maksu?
Da li je i on jedan od onih koji ne mogu sebe predstavljati i koji moraju biti predstavljeni?
Nirman Moranjak u svom tekstu Orijentalistiki kanon postavlja nekoliko teza o nekoliko
kljunih pitanja u naoj knjievnoj (i ne samo knjievnoj) recepciji: Moda je u Bosni najhitiniji
zadatak da se otvori diskusija o potpuno nekritikoj spremnosti da se fetiiziraju bilo europski,
bilo orijentalni (u dosaidovskom smislu) obrasci, ali i da se dijakronijski i sinkronijski
proanaliziraju nai vlastite kulturoloki stereotipi i mree institucija koje ih proizvode. to se tie
samog orijentalizma, padaju mi na pamet dva pitanja: koliku i kakvu ulogu je odigrao
orijentalistiki diskurs u stoljetnom (nezavrenom) procesu europeizacije Bosne i kakvo je mjesto
bosanske orijentalistike u tom procesu? Selektivna aproprijacija Saidovog koncepta, moda bi
nas mogla navesti na drugaije promiljanje svakovrsnih za i protiv, poput diskusija o
Andriu ili o statusu nacionalnih disciplina i njihovoj petrifikaciji.
Glas lika-pripovijedaa koji prima pismo je tih. Jo uvijek se osjeti izvjesna inferiornost iz
kolskih dana, kada je Maks bio bogato dijete, a on tek siromaan student. Izvjesna je i naklonost
pripovijedaa-lika Maksu Levenfeldu, ona se provlai kroz itavu pripovijetku. No njegov
intelekt ne daje nikakav sud o Maksovom pismu, ne brani i ne otkriva svoju poziciju, niti se slae
s Maksom, niti se ne slae, ve svojom utnjom i ukazivanjem na ivotni put svoga prijatelja
slika odgovor vei i jai od bilo kakvog tekstualnog odgovora na pismo koje govori o bosanskoj
mrnji.
Pitanje koje postavlja Selimovi u svom eseju Cjelovita misao o ivotu je kljuno pitanje ove
pripovijetke: Kako se zavrava Pismo iz 1920.?
Posljednja reenica iz pripovijetke: Tako je zavrio ivot oveka koji je pobegao od mrnje - baca
u sjenu cijeli jedan svijet o kojem je Maks Levenfeld tako snanim izriajem u pismu govorio.
Pripovijetka nam ne nudi nikakvu imaginarnu vagu na koju emo staviti bosansku mrnju i
mrnju od koje je u bolnici poginuo Maks Levenfeld zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.
Ona ostavlja itatelju, kako je i red, da sam odgovori na pitanje da li je fenomen mrnje samo
bosanski ili je on univerzalan, ljudski fenomen.

Ali taj mali aragonski gradi nam daje sliku jo jedne mrnje paralelno prisutne u svijetu, mrnje
o kojoj Maks nije stigao napisati pismo svom prijatelju u Beograd.