SLOBODNO VRIJEME KAO RESURS U

POSTINDUSTRIJSKOME DRUTVU
Helena Farka, mag. soc.
heleona5@gmail.com

SAETAK
Modus provoenja slobodnoga vremena relevantan je imbenik u determiniranju
kvalitete ovjekove egzistencije. Smatra se da je ono resurs koji ima potencijal da razvije i usavri temeljne antropoloke sastavnice ovjeka. U tom kontekstu govori se o
aktivnom provoenju slobodnoga vremena koje ukljuuje duhovno, misaono i tjelesno nadograivanje za razliku od pasivnog provoenja slobodnoga vremena koje se
najee povezuje s raznim oblicima unificirane i konzumeristike zabave, koja ne doprinosi razvoju ovjekove linosti, samoostvarenju i emancipaciji. Slobodno je vrijeme
i individualni i drutveni fenomen, to znai da je oblikovano specifinim interesima
pojedinca, ali i njegovim objektivnim socijalnim kategorijama kao to su rod, razina
obrazovanja i socioekonomski status, te drutveno-historijskim trenutkom u sklopu
kojeg se prakticira. Drutveni aspekt slobodnoga vremena sastoji se i u potrebi njegova strukturiranja i organiziranja kroz djelovanje irih drutvenih institucija, koje mogu
omoguiti da slobodno vrijeme bude uistinu slobodno od trinih kriterija i profitne
isplativnosti.
KLJUNE RIJEI: slobodno vrijeme, dokolica, postindustrijsko drutvo, postmoderno
drutvo, slobodno vrijeme kao kapitalistiki resurs

BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

37

Helena Farka

1. UVOD
U ovom se zavrnom radu, koji nosi naslov Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu, problematizira slobodno vrijeme iz socioloke perspektive. Socioloka je analiza slobodnoga vremena u ovome kontekstu razraena u etiri poglavlja.
U prvom su poglavlju ponuene odreene definicije slobodnoga vremena, napravljena je distinkcija izmeu slobodnoga vremena i njemu srodnih pojmova kao
to su dokolica i besposlica te je najzad istaknut heterogeni karakter te mnogostrukost odnosa koje slobodno vrijeme ostvaruje s cjelokupnom drutvenom strukturom.
U drugom se poglavlju slobodno vrijeme analizira kroz mikropristup Kena Robertsa
te makropristup Johna Clarka i Chasa Critchera. Tree poglavlje daje osnovni uvid u
drutvene procese karakteristine za postindustrijsko odnosno postmoderno drutvo,
koji su u odreenoj mjeri utjecali na formu i sadraj slobodnog vremena u suvremeno
doba. U etvrtome su poglavlju prikazani sadraji slobodnoga vremena karakteristini
za kapitalistiko drutvo u kojemu prevladava potroaki duh koji definira odreene
naine provoenja slobodnoga vremena.
2. POJMOVNA KONCEPTUALIZACIJA SLOBODNOGA VREMENA
2.1. Uvodne napomene o fenomenu slobodnoga vremena
Slobodno je vrijeme povezano sa svim podrujima ljudske egzistencije. U vezi s
tim valja istaknuti kako nijedna opa disciplina i njima pripadajue subdiscipline, ne
polae monopol nad potpunim i sveobuhvatnim objanjenjem cijeloga jednoga dijapazona kategorija, sadraja, pojava i procesa koji se mogu podvesti pod fenomen
slobodnoga vremena. Sociologinja Marie-Charlotte Bush u prouavanju sutinskih karakteristika slobodnoga vremena istie: heterogeni karakter i mnogostrukost predmeta supsumiranih pod problematiku slobodnog vremena i razliitost nivoa socijalne
stvarnosti na koje se oni postavljaju (Bush, 1975., u Todorovi, 1984: 27). Drugim rijeima, objanjava Aleksandar Todorovi u svojem djelu Sociologija slobodnog vremena,
interpretacija se slobodnoga vremena oslanja na spoznaje iz ope sociologije, posebnih sociologija (u prvome redu na sociologiju rada i sociologiju kulture), ali i na druge
drutvene (primjerice ekonomija, psihologija) te humanistike discipline (primjerice
filozofija). Autor, koji fenomen slobodnoga vremena prouava ponajprije sa stajalita
socioloke perspektive, smatra da je ono totalni drutveni fenomen1, odnosno da je
1

Marcel Mauss u svojem eseju Ogledu o daru daje definiciju i odreuje funkcije totalnih drutvenih
injenica. Totalna drutvena injenica prikazuje se, dakle, trodimenzionalnom. Ona mora omoguiti da
stvarna socioloka dimenzija koincidira sa svojim mnogobrojnim sinkronim vidovima; zatim historijska
dimenzija ili dijakronina; i konano fizio-psiholoka dimenzija. Uz pojam totalne drutvene injenice
vee se dvostruka zadaada povee drutveno i individualno s jedne strane, i fiziko (ili fizioloko) i
psihiko s druge strane. (Mauss, 1982. u Supek, 2003: 430).

38

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

ono s jedne strane odreeno unutarnjim zakonitostima koje ga izdvajaju kao poseban
drutveni entitet, a s druge strane istie da slobodno vrijeme stoji u dijalektikom interaktivnom odnosu s cjelinom drutvene nadgradnje (kultura, ideologija itd.) i ostalih
dijelova drutvenoga totaliteta u najirem smislu rijei. Imajui u vidu totalni karakter slobodnoga vremena, Todorovi implicitno ustvruje da je za razumijevanje toga
fenomena nuan interdisciplinaran pristup. Sociolog Ratko Boovi u svojem djelu
Iskuenja slobodnog vremena istie da bi suvremenu misao o slobodnom vremenu
trebalo shvatiti kao nepotpuno i jednostrano tumaenje samo nekih aspekata ove
znaajne i neiscrpne problematike. (Boovi, 1979: 17). Autor smatra da su postojea istraivanja o slobodnom vremenu, na razini drutvenih i humanistikih znanosti,
podijeljena na socijalno-psiholoka (u prvome su redu orijentirana na odnos linosti i
slobodnoga vremena) i ekonomsko-socijalna (u prvome su redu orijentirana na objektivne uvjete pojedinca koji uvjetuju kvalitetu njegova slobodnog vremena). Tom podjelom napravile su svojevrstan epistemoloki rez, ime nisu mogle nadvladati time
popraenu interpretativnu fragmentiranost na teorijskoj i praktinoj razini, zakljuuje
autor. Georg Ritzer u svojem djelu Suvremena sociologijska teorija istie nunost koherentnoga i integrativnoga pristupa u prouavanju, razumijevanju i interpretiranju pojedinih drutvenih fenomena jer je to jedini nain na koji se primjereno mogu objasniti
pojave supraorganske stvarnosti.
2.2. Sociologija slobodnoga vremena
Todorovi odreuje sociologiju slobodnoga vremena na sljedei nain: Sociologija slobodnog vremena bavi se prouavanjem relevantnih imbenika koji uvjetuju
promjene izmeu radnog i neradnog vremena, objektivnim uvjetima koji modificiraju
odnose izmeu segmenata slobodnog vremena te dokoliarskim aktivnostima koje
determiniraju razvoj linosti u okvirima slobodnog vremena. (Todorovi, 1984: 36). U
suvremeno se doba ova disciplina grana na niz autonomnih (ne i samodostatnih) subdisciplina kao to su sociologija turizma, sociologija sporta, sociologija dobrovoljnih
udruenja itd., navodi Bush. Ono to je posebno kod sociologije slobodnoga vremena,
napominje Todorovi, jest njezin izrazito empiriki karakter. Autor naznauje da tendencije razvoja ove discipline trebaju ii u smjeru stvaranja teorijskoga korpusa koji e
ta empirija takorei misaono institucionalizirati.
2.3. Slobodno vrijeme i rad
Ono to je nezaobilazno u prouavanju slobodnoga vremena jest njegov odnos
s radom. Ta su dva pojma, prema mnogim autorima, u odnosu interferencije. Tako
Tena Martini u svojem djelu Slobodno vrijeme i suvremeno drutvo govori o dvama
shvaanjima odnosa rada i slobodnoga vremena, dvjema hipotezama: pesimistikoj
BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

39

Helena Farka

i optimistikoj. Pesimistika hipoteza kae da radna uloga u konanici oblikuje ovjekovo slobodno vrijeme. U tome smislu osoba koja provede prosjeno osam sati kao
pasivni i zavisni izvrilac specijaliziranih radnih zadataka nee se u svojem slobodnom
vremenu upustiti u stvaralake aktivnosti koje razvijaju linost, nego e se prepustiti
onim oblicima ponaanja koja ne zahtijevaju nikakav aktivan stav. Oni postaju, kako ih
Martini naziva, potroaima razonode. Pasivni televizijski gledalac koji s polovinom
panjom prati neku jeftinu seriju ili reklame paradigmatski je primjer ponaanja modernog ovjeka u slobodnom vremenu. ovjek kao pasivni objekt u racionaliziranom
radnom procesu ostaje pasivnim objektom i u racionaliziranoj potronji i razonodi.
(Martini, 1977: X). Optimistika hipoteza naglaava produktivni i razvojni potencijal
slobodnoga vremena. U tome se smislu naglaava kako pojedinac u uvjetima suvremenoga drutva tei ispuniti svoje slobodno vrijeme kreativnim djelovanjem, a koje
onda povratno utjee na radnu ulogu. Taj se utjecaj oituje u tendencijama koje tee
k restrukturiranju radnih uloga i uklanjanju specijaliziranih, rutinskih i monotonih zadataka, smatra Martini.
2.4. Definicije i funkcije slobodnoga vremena, dokolice i besposlice
Boovi objanjava da postoji gotovo neshvatljiva nesuglasnost pri pojmovnome odreenju slobodnoga vremena i njemu srodnih pojmova kao to su dokolica,
besposlica i osloboeno vrijeme. Jednu je od najprihvatljivijih definicija slobodnoga
vremena, smatra Boovi, osmislio francuski sociolog Joffre Dumazedier. Ovaj autor
smatra da slobodno vrijeme obuhvaa niz aktivnosti u kojima pojedinac prema vlastitom nahoenju moe raditi to eli: odmarati se, zabavljati se, obrazovati se, ostvariti
svoje stvaralake potencijale, pod uvjetom da je osloboen vlastitih profesionalnih,
obiteljskih i drutvenih obveza. Iako je definicija sveobuhvatna, Todorovi je kritizira
tvrdei da se ne mogu povui otre granice izmeu razliitih aktivnosti koje pojedinac
prakticira iskljuivo na temelju kriterija obaveznosti koji za njega ima univerzalno znaenje. Drugim rijeima, nije prihvatljivo odreene aktivnosti koje proimaju ivot pojedinca klasificirati kao dokoliarske ili nedokoliarske iskljuivo temeljem njihova
sadraja. S jedne bi strane to znailo negiranje biti slobodnoga vremena kao totalnoga
fenomena, a s druge znailo bi i negiranje individualnosti subjekta. Naime, vanost
slobodnoga vremena za pojedinca (u smislu odreene aktivnosti) svoju vanost zadobiva tek u interakciji s njim te stoga konani rezultat nije apsolutno predvidljiv. Tako je
oito i zdravorazumski prihvatljiva mogunost da pojedinac vlastiti drutveno-politiki angaman izabire dobrovoljno i da mu ne predstavlja obvezu, nego sredstvo kojim
razvija svoju bit. Dumazedier pak drutveno-politiki angaman ne svrstava u podruje dokoliarskih aktivnosti kojima pojedinac moe zadovoljiti i razvijati svoju linost.
Nadalje, autor identificira tri osnovne funkcije dokolice: odmor, zabava i razvoj linosti.
Odmaranjem se, smatra Dumazedier, otklanja umor izazvan proizvodnim radom. Tu
40

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

funkciju dokolice istie jedan od najpoznatijih predstavnika frankfurtske kole Herbert

Marcuse istiui da dokolica obuhvaa oblike oputanja koji ublauju iscrpljujue, zaglupljujue i neljudsko robovanje (industrijski rad u ovome sluaju). Socioloki klasik
Karl Marx smatra da se ta funkcija oituje u reprodukciji radne snage. Vrijeme izvan
rada ona koristi za animalne funkcije i za pribavljanje snage kako bi sljedeega dana
mogla nastaviti s ispunjavanjem svojih radnih uloga. Razonoda i zabava slue, smatra
Dumazedier, kao sredstvo kojim pojedinac prekida s monotonijom, dosadom i jednolikou svakodnevna ivota koji se odvija prema predvidljivoj rutini. Autor dijeli pojam
razonode na dvije kategorije: razonoda kojom pojedinac oblikuje odreeni ivotni stil,
a koja obuhvaa realne i praktine aktivnosti kao to su putovanja, igre, sport itd. te
razonoda koja nastaje fiktivnim aktivnostima u dodiru s umjetnikim sadrajima kroz
svojevrsnu identifikaciju s idealnim (itanje, odlazak u kazalite, na koncert itd.). Razvitak linosti, kao trea funkcija dokolice, uvjet je spontana rasta te afirmacije ovjekovih stvaralakih snaga i svijesti, navodi Dumazedier.
Slobodno je vrijeme vieznana kategorija, navodi Boovi. Imajui u vidu tu injenicu, suvremena istraivanja na temu slobodnoga vremena pokuavaju precizirati
i konkretizirati fenomen slobodnog vremena, u prvome redu pojmovnom specifikacijom. Tako Milan Poli u svojem radu Odgoj i dokolica jasno i razgovijetno razgraniuje pojmove slobodno vrijeme, dokolica i besposlica. Slobodno je vrijeme dio ovjekova vremena koje mu ostaje nakon to je ispunio svoje radne obveze, odnosno kad
je pojedinac osloboen radne prinude, navodi Poli. Model je slobodnoga vremena u
tom kontekstu formuliran prema kvantitativnome kriteriju.
Kvalitativno odreenje zahtijeva od istraivaa uvoenje novih pojmova: dokolica i besposlica. Milan i Rajka Poli u svojem radu Vrijeme, slobodno od ega i za to?
sumiraju odnos izmeu spomenutih pojmova na sljedei nain: Kao vrijeme slobode
od rada, slobodno je vrijeme besposlica, a tek kao vrijeme slobode za samodjelatnost,
za samoostvarenje, slobodno je vrijeme dokolica (2009: 260). Drugim rijeima, slobodno je vrijeme vii rodni pojam koji se potencijalno moe ostvariti kao besposlica
ili neosmiljeno slobodno vrijeme koje se esto manifestira kao dosada ili kao dokolica koja predstavlja osmiljeno slobodno vrijeme u kojem pojedinac moe prionuti u
stvaralake aktivnosti ili igranje. U kontestu odreenja dokolice kao vremena slobodnog za (Poli), Sabina Viduli-Orbani u svojem radu Fenomen slobodnog drutva
u postmodernom drutvu odreuje takvu manifestaciju slobodnoga vremena kao:
pozitivan i optimalan aspekt koritenja slobodnog vremena u vidu uenja, usavravanja, razvijanja osobnosti i stvaralakog doprinosaU njemu se stvaraju uvjeti za
razvoj dispozicija, sklonosti, vjetina, otkriva se nadarenost i talent za odreeno podruje i pogoduje razvoju svih ljudskih kvaliteta. (2008: 24). Istaknuti sociolog Rudi Supek koncipira dokolicu kao podruje u kojem se moe razviti samosvijest graanina
koja bi mu s jedne strane omoguila ozbiljenje vlastite kreativnosti, inovacije i stvaralatva, a s druge razvijanje kritike svijesti koja bi mu otvorila mogunost odmaka
BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

41

Helena Farka

od trinoga diktata. Supek u vezi s dokolicom formulira koncept praznog prostora

koji predstavlja: neoptereen trenutak, autonoman i neuvjetovan u kojem je osobna
sloboda izbora doista slobodna i osloboena od nametnutih utjecaja i raznih diktata.
(Supek, 1996., u Arti, 2009: 291). Autor tako projicira prakticiranje zrele dokolice kao
sredstva za kritiko preispitivanje objektivne stvarnosti i otkrivanja njezinih latentnih
funkcija odnosno disfunkcija koje najee proizlaze iz parcijalnih interesa trinih aktera. Sumirano, besposlica kao kvalitativno ostvarenje slobodnoga vremena ostaje tek
na razini besmislenoga nerada, ubijanja vremena te esto potroake izmanipuliranosti. Ona nije vrijeme u kojem postoji potencijal za slobodu, nego vrijeme neslobode,
odnosno neslobodno vrijeme kako, zakljuuje Poli. Dokolica je s druge strane, vrijeme u kojem pojedinac moe ostvariti neke vlastite temeljne antropoloke potrebe,
odnosno sadrajno, kreativno i stvaralako vrijeme u kojem vjetine ljudske i znanja
nisu poradi korisnostini poradi ivotnih potreptina. (Aristotel, 1988. U Arti, 2009:
286).
Aristotelovo poimanje dokolice valja promatrati u kontekstu njegove teorije vrlina
kao jedne od opeprihvaenih etikih teorija u cjelokupnom teorijskom korpusu filozofije morala. Aristotel smatra da je najvee dobro u blaenstvu, srei kojoj ovjek tei
po svojoj prirodi. Ta se tenja ostvaruje kao eudaimonia, stanje istinskoga blaenstva
koje predstavlja procvat i napredak ljudskoga bia te ga valja razlikovati od razonode
i zabave koje imaju funkciju regeneriranja osobe nakon napornoga rada. Radi se o
duhovnom stanju koje pojedinac postie njegovanjem vlastitih vrlina2. Upravo je dokolica podruje koje prua uvjete za nain ivota koji pospjeuje njegovanje vrlina
i napredak ljudskog bia koje e ga pribliiti boanskome, a koji se sastoji u kontemplaciji, umovanju i neutilitarnom postojanju. Ono to Aristotel naglaava, a to ne
izostaje u veini suvremenih radova o dokolici jest da za nju treba biti odgojen. U vezi
s tim postaje oita drutvena uvjetovanost dokolice.
Zakljuno o odnosu slobodnog vremena, dokolice i besposlice valja istaknuti da
za dokolicu valja biti potaknut i poduprt od drutvene okoline jer u protivnome se
slobodno vrijeme pretvara u besposlicu, odnosno dosadu koja prije ili kasnije postaje
destruktivna kako za samoga pojedinca, tako i za njegovu okolinu, zakljuuje Poli.
Odgoj u tome kontekstu valja biti osloboen od bilo kojih instrumentalnih ciljeva i
manipulacija jer je to istinski preduvjet slobode.

Aristotelova je polazna teza, u kontekstu njegove etike teorije, da e ovjek biti sretan ako razvije svoju
posebnu umnu prirodu u praktinoj djelatnosti i spoznaji. Vrline dijeli na etike i dijanoetike. Etike
vrline su vrline volje, a postiu se ako um usmjeri i odgoji volju da bira prema naelu zlatne sredine
ime izbjegava ne-umne krajnosti. Dijanoetike vrline su znanje, umovanje i razboritost te za Aristotela
predstavljaju dio najviega blaenstva koje obuzima mudraca kada se teorijskom spoznajom priblii
prvim izvorima i uzrocima svega te sudjeluje u boanskome miljenju (Kalin, 1998.).

42

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

3. SOCIOLOKE TEORIJE O SLOBODNOME VREMENU

3.1. Ken Roberts: pluralistika perspektiva o dokolici
Najpoznatiji je predstavnik pluralistike perspektive o dokolici Ken Roberts. On
odreuje dokolicu kao vrijeme provoenja onih aktivnosti koje pojedinac relativno
samostalno odabire. Kljuan je trenutak u toj definiciji pojedinev individualni odabir.
One aktivnosti koje se pojedincu nameu kao obvezne ne mogu se svrstati u dokolicu,
smatra Roberts. To je osobito vidljivo u modernim pluralistikim drutvima u kojima
postoji bezbroj mogunosti provoenja slobodnoga vremena. Ovaj se autor suprotstavlja teorijama koje tvrde da je nain provoenja slobodnoga vremena uvjetovan
i manipuliran javnim interesima. On smatra da iako drava i komercijalna poduzea
mogu nuditi odreene moduse provoenja slobodnoga vremena, pojedinci samostalno odabiru kako e ga koristiti. ire strukture u krajnjoj instanci moraju ugoditi
ukusu javnosti. Kao primjer Roberts navodi kako sve manja potranja za dvoranama
za kuglanje u Velikoj Britaniji rezultira njihovim zatvaranjem. Roberts nadalje u prilog svoj tezi o slobodi izbora u provoenju slobodnih aktivnosti navodi da pojedinci
stvaraju neformalna udruenja u kojima prakticiraju eljene aktivnosti ako im ponuda nije zadovoljavajua, primjerice ulini nogomet. Robertsov se doprinos sociologiji
slobodnoga vremena oituje u njegovu naglaavanju utjecaja socijalnih faktora na
pojedinev slobodan izbor provoenja dokoliarskih aktivnosti. On smatra da ljudi
odabiru one aktivnosti koje se uklapaju u njihov osobni svjetonazor i ivotni stil. Ono
o emu ovisi odabir tih aktivnosti jest dob, spol, klasna pripadnost, brani status te izobrazba, smatra Roberts. Temeljem empirijskih istraivanja ovaj autor donosi neke ope
iskaze o povezanosti dokoliarskih aktivnosti i netom spomenutih nezavisnih varijabli.
Smatra da ene imaju manje slobodnoga vremena od mukaraca, da vie obrazovani
pojedinci provode manje vremena gledajui televiziju, a vie druei se s prijateljima
te da brani parovi koje karakteriziraju udruene suprunike uloge3 svoju dokolicu u
veoj mjeri prakticiraju u domu naspram onih sa segregiranim suprunikim ulogama
koji vie vremena provode izvan doma. Generalizacije se odnose na Veliku Britaniju.
Roberts se svojim stajalitima udaljuje od pojednostavljivanja koja neki autori navode,
a mogu se saeti u tvrdnji da postoji jednostrana uvjetovanost radnoga iskustva na
oblik provoenja aktivnosti slobodnoga vremena. Roberts istie raznolikost faktora
koji utjeu na provoenje dokolice te je poima kao podruje ivota u kojoj pojedinac
uiva veliku slobodu, uz naglasak da ostaje na tlu sociologije ne uputajui se u takorei individualistiki redukcionizam.

Zdruene i odvojene suprunike uloge odnose se na stupanj u kojemu brani partneri dijele kuanske
poslove i aktivnosti u slobodno vrijeme (Halaramobos i Holborn, 2002.).

BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

43

Helena Farka

3.2. Neomarksistiki pristup slobodnome vremenu

John Clarke i Chas Critcher u koautorstvu razvijaju neomarksistiki pristup dokolici. Ovi autori kritiziraju Robertsa smatrajui da je precijenio stupanj slobode koji pojedinci imaju u izboru provoenja svojih slobodnih aktivnosti. Oni naglaavaju da je
dokolica u uvjetima kapitalistikoga drutva postala podruje u kojem se odvija drutveni sukob razliitih drutvenih skupina, osobito pripadnika pojedinih klasa. Autori
naglaavaju da je krajem 19. stoljea dolo do dva kljuna trenutka za dokolicu; do
skraivanja radnog vremena zbog tehnolokoga napretka i do porasta ivotnoga standarda. Unato potencijalnim mogunostima koje takvi drutveni uvjeti otvaraju za
potlaenu klasu u smislu oblikovanja dokolice prema vlastitim eljama i interesima,
dominantna je klasa u povoljnijem poloaju da svoje dokoliarske aktivnosti uskladi
sa svojim preferencijama. Iako mnogi autori tvrde da upravo organizacija slobodnoga
vremena i dokolice neupitno pripada individualnom podruju ljudskoga ivota, Clarke
i Critcher navode da su drava i kapitalistika poduzea dva kljuna faktora u odreivanju mogunosti provoenja slobodnoga vremena, odnosno dokolice. Bez obzira
to teorijski ovo poimanje odgovara moguem stanju stvari, Clarke i Critcher smatraju
da su te potencijalne mogunosti determinirane irim strukturalnim imbenicima ije
djelovanje na raspoloivost provoenja slobodnih aktivnosti zdravorazumski gledano
ostaje latentno.
Dravni je utjecaj u licenciranju dokolice dvojaki, smatraju Clarke i Critcher. S
jedne se strane oituje u njezinoj moi da regulira koritenje javnih prostora, a s druge
u njezinoj zakonodavnoj ulozi prema kojoj odreuje uvjete pod kojim se odreena
roba, odnosno usluge mogu potroiti. Autori uoavaju da svi slojevi drutva nemaju
jednak pristup privatnim prostorima to objanjava pojavu da dio populacije koji je
u loijem financijskom poloaju koristi javne prostore kao to su ulice za provoenje
dokolice. U tom se smislu suprotstavljaju Robertsovoj tezi da je ulini nogomet rezultat slobodnoga izbora onih koji ga prakticiraju, osobito djece. Cilj se drave, prema
Clarkeu i Critcheru, sastoji u sprjeavanju neprikladnih naina provoenja slobodnoga
vremena. elnici drave polaze od pretpostavke, navode autori, da suviak slobodnog
vremena moe postati prijetnja stabilnosti u drutvu. Koristei Marxove pojmove to
je vrijeme potencijal u kojemu potlaeni mogu razviti klasnu svijest, transformirati se
iz klase po sebi u klasu za sebe i zajedniki se angairati u politikim aktivnostima
koje bi mogle dovesti u pitanje legitimitet vlasti i to ne samo u teorijskom nego i u
praktinom smislu. Tako drava, imajui u vidu tu opasnost, smatraju Clarke i Critcher,
predstavlja politiku kojoj je cilj privoliti podreene drutvene skupine da se ukljue u
racionalne oblike rekreacije kako bi osigurali da se slobodno vrijeme provodi na ono
to oni smatraju drutveno poeljnim nainom. Povodom toga drava subvencionira odreene sportske aktivnosti te birano izdaje dozvole za poslovanje odreenih
objekata s kojima su povezane dokoliarske aktivnosti. U Velikoj se Britaniji to odnosi
na sportske aktivnosti kao to su plivanje, veslanje, tenis i atletika, objanjavaju autori.
44

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

Drugi imbenik u oblikovanju dokolice ine kapitalistika poduzea. Clarke i Critcher istiu da je najvaniji aspekt dokolice u kapitalistikome drutvu njezina komercijalizacija. Ona je postala, smatraju autori, veliki biznis i izvor dobitka za dominantnu
klasu. Komercijalna poduzea u kapitalistiki ureenim drutvima imaju monopol nad
ponudom i organizacijom modusa provoenja dokoliarskih aktivnosti, smatraju autori. Upravo je to podruje u kojem su svoj izraz nale potroake vrijednosti, a koje
u uvjetima suvremenoga drutva u velikom postotku ine izvor socijalnoga identiteta
pojedinaca koji nisu u mogunosti pruiti unutarnji otpor. Komercijalna poduzea
kroz oglaavaku industriju manipuliraju ukusima i potrebama potroaa s krajnjim
ciljem maksimiziranja dobitka, navode autori.
Haralambos i Holborn smatraju da pluralistika i neomarksistika perspektiva o
slobodnome vremenu, odnosno dokolici prua sasvim drukaiju interpretaciju tih
drutvenih fenomena. Osnovna se kritika tih gledita, naznauju autori, sastoji u tvrdnji da obje teorije generaliziraju i prilagouju empirijske podatke u skladu s apriorno
izgraenim teorijskim modelima, a premalo panje pridaju onim podacima koji ne korespondiraju s njihovim misaonim konstruktima.
4. DRUTVENA STRUKTURA I SLOBODNO VRIJEME4
4.1. Drutveni procesi i strukture postindustrijskoga/postmodernoga drutva i
njihov utjecaj na slobodno vrijeme
Sedamdesete godine dvadesetoga stoljea predstavljaju poetak razdoblja u kojem dolazi do restrukturacije cjelokupne drutvene stvarnosti, navodi Ivana Spasi u
svojem djelu Sociologije svakodnevnog ivota. Iako se ne moe govoriti o uniformnom
odnosu izmeu odreenih drutvenih procesa i konkretnih drutvenih entiteta, mogue je na formalnom stupnju identificirati neke zajednike novonastale obrasce
na razini drutvenih vrijednosti i drutvene strukture. Ovisno o kriteriju, odnosno procesu kojeg pojedini autor smatra dominantnim u sklopu odreenog drutva, novo
se drutvo naziva: drutvom znanja, informacijskim drutvom, drutvom rizika, svjetskim drutvom itd. (Perakovi, 2006: 90). Temeljem supsumpcije pojedinih drutvenih procesa u drutvene sfere, o novonastalom se drutvu moe govoriti kao o postindustrijskome drutvu, u sklopu kojeg se opisuju tehnoekonomski obrasci drutva
(struktura privrednih djelatnosti i zanimanja) to o postmodernome drutvu, koje se
temelji na prouavanju sociokulturnoga podruja (drutvenih vrijednosti).
4

Pojedine su drutvene sfere (kultura, politika i ekonomija) promatrane u svojem odnosu sa slobodnim
vremenom izolirano, iskljuivo iz analitikih razloga. Suvremena situacija pokazuje tendencije u
sklopu kojih se kroz meusobni odnos pojedinih sfera razvijaju nove strukture i industrije, a iji se
uinak nuno promatra kroz koncept sinergijskoga djelovanja. Primjer su kreativne industrije, kulturna
industrija, ekonomija iskustva itd. Za detaljniji prikaz vidi vob-oki i sur. (2008). Kultura zaborava.
Industrijalizacija kulturnih djelatnosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Interaktivno e djelovanje
ekonomije i kulture sa slobodnim vremenom biti objanjeno u nastavku poglavlja.

BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

45

Helena Farka

Kalanj (1999.) opisuje postmodernu kulturu, odnosno miljenje kao njezin integralan dio na sljedei nain: Postmoderno je miljenje, u dijakronijskom i sinkronijskom
smislu, najprimjerenije definirati kao aroliki pokret i nekoherentan sklop ideja koje
dekonstruiraju, relativiziraju, i raaravaju temeljna naela kulturne formacije modernosti, prosvjetiteljski projekt, napredak, znanstvenu izvjesnost, industrijalizam, vjeru u
racionalnost autonomnog subjekta, totalitet istine itd. (Milardovi i sur., 2002: 143).
Spasi kao jednu od glavnih obiljeja postmodernoga drutva navodi vanost ivotnog stila zbog kojeg se izgrauje osobni identitet, a koji pojedinac slobodno izabire.
Abercrombie i sur. analizirajui proces izgradnje identiteta u postmodernome drutvu istiu njegovo fragmentiranje, odnosno mogunost njegova mijenjanja tijekom
cijeloga ivota pojedinca. To je eklatantna i konkretna manifestacija naela fluidnosti,
neizvjesnosti i izraene individualizacije za koje Spasi smatra da su tipini za novu
kulturu. Dokolica postaje sve vie podruje u kojoj se oblikuje taj identitet. Znaenje
vlastitog ja trai se sve manje u profesiji i radu a sve vie u dokolici i potroakim navikama (Spasi, 2004: 16).
U postindustrijskome drutvu materijalnu proizvodnju dobara zamjenjuje simbolika proizvodnja informacija, znaenja, kodova i slika. (Spasi, 2004: 16). Jeremy
Rifkin svojem djelu Doba pristupa istie da je u novoj eri dolo do svojevrsne dematerijalizacije u sklopu koje se fiziki kapital marginalizira kao resurs ustupajui
mjesto intelektualnom kapitalu koji obuhvaa informacije, znanje i iskustvo kojemu
pojedinac ima ili nema pristup. Rifkin naglaava kako je u novoj eri kultura postala
najvaniji ekonomski resurs te u vezi s tim o njoj govori kao o kulturnom kapitalizmu
u kojem dolazi do komercijalizacije kulturne sfere i komodificiranja meuljudskih odnosa. Komodifikacija se odnosi na: proces pretvaranja nekog materijalnog predmeta
ili osobnog umijea u robu na tritu. (Perakovi, 2008: 986). Ona je konkretizacija
procesa marketizacije (postindustrijskoga) drutva u kojemu nematerijalni resursi kao
to su doivljaj, ugoaj, dogaaj i iskustvo postaju trina roba, objanjava sociolog
Kreimir Perakovi u svojem lanku Drutvo i (ili) trite socioloka konceptualizacija
procesa marketizacije drutva. U tome se kontekstu otvara mogunost razvoja odreene privredne djelatnosti koja se naziva ekonomija iskustva. vob-oki i sur. u djelu
Kultura zaborava odreuju ekonomiju iskustva kao djelatnost koja kao temeljni resurs
za proizvodnju koristi doivljaj i koja se vee uz proizvodnju kulturnih/kreativnih industrija5, pruanje usluga i turizam. B. Joseph Pine II i James Gilmore u koautorstvu su
5

Naziv kulturna industrija nastaje 1947. godine, kada su ga mislioci frankfurtske kole, Adorno i
Horkheimer, upotrijebili kako bi oznaili masovnu kulturnu proizvodnju i standardizaciju kulturnih
proizvoda. Kreativne su industrije ireg obuhvata od pojma kulturna industrija, no konvergiraju s
pojmom kulturnih industrija u smislu procesa proizvodnje simbolikih vrijednosti. Prema DCMS-u
(Department for Culture Media and Sport), kulturne su industrije aktivnosti koje izviru iz individualne
kreativnosti, vjetina i talenta i koje imaju potencijal da stvore bogatstvo i nova radna mjesta stvaranjem
te koritenjem intelektualnog vlasnitva. One ukljuuju sljedee sektore: oglaavanje, arhitektura,
trite umjetnina i antikviteta, zanati, dizajn, moda, film, interaktivni zabavni softver, glazbu, izvedbene
umjetnosti, izdavatvo, proizvodnju softvera, televiziju i radio (vob-oki i sur., 2008.).

46

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

napisali djelo Ekonomija iskustva u kojem tvrde da zaposlenje u industriji iskustva raste
dva puta bre u odnosu na rast ukupnoga uslunog sektora. U vezi s tim autori istiu potencijalne mogunosti takve industrije na makrorazini, u smislu otvaranja novih
radnih mjesta kao izvora za poveanje bruto nacionalnoga dohotka pojedine drave.
Svoja opaanje temelje na empirijskim podacima o SAD-u, prikazanima na grafikom
prikazu 1 sljedee stranice ovoga rada, a koji se odnose na razdoblje od 1959. do 1996.
godine.
Grafiki prikaz 1. Rast zaposlenosti i nominalnoga BDP-a prema ekonomskoj ponudi
Godinja stopa rasta u
razdoblju 1959-1996

10%

Zaposlenje

8,9%

8,5%
8%

7,9%

Nominalni BDP

6,4%
5,6%

6%

5,3%

4%
2,3%

2,7%

2%
0,5%
0%
-0,7%
-2%
Robe

Dobra

Cjelokupna ponuda

Usluge

Doivljaji

Izvor: Pine, B.J. II i Gilmore, J. (1999). The Experiece Economy. Boston, Massachusetts:
Harvard Business School Press, str. 14.
Gilles Lipovetsky u svojem djelu Paradoksalna srea istie: Preli smo na industriju iskustva koja se konkretizira u preobilju simulacija, hiperspektakularnih majstorija, osjetilnih stimulacija koje u pojedinaca moraju izazvati manje ili vie neobine
senzacije, navesti ih da doive emocionalne trenutke pod kontrolom u hiperrealistikom, stereotipnom i klimatiziranom okruenju (2008: 39). Autor smatra da se novo
drutvo, izmeu ostalog, temelji i na ideji emocionalne potronje gdje je naglasak
na afektivnom, imaginarnom i osjetilnom iskustvu koji od potronje stvara zabavu i
spektakl. U tom kontekstu komercijalizacija slobodnoga vremena u najrazliitijim vidovima, od razvika industrije zabave, oping centara, globalnog turizma itd., doivljava svoj vrhunac.
Sljedei karakteristian proces u postindustrijskom drutvu jest tercijarizacija, odnosno: proces koji oznaava prevladavanje uslunih zanimanja u socio-profesonalnoj strukturi nekog drutva kao i porast udjela uslunih djelatnosti u doprinosu bruto
BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

47

Helena Farka

domaem proizvodu. (Perakovi, 2006: 58). Castells temeljem empirijskih podataka

zakljuuje da se vei dio zaposlenosti u naprednim gospodarstvima nalazi u uslugama
te da na usluni sektor otpada najvei doprinos ukupnome nacionalnom proizvodu.
U kontekstu je rasprave o slobodnome vremenu ta tendencija izraena u sve veoj
zaposlenosti u zanimanjima koja su povezana sa zabavom, a koja Castells ubraja u kategoriju osobnih usluga.6. Castells kao bitnu odrednicu postindustrijskoga drutva, ili
kako ga on naziva informatiziranim kapitalizmom, istie razvoj novih informacijskih
i komunikacijskih tehnologija pri emu dolazi do bitnih promjena u obrascima zaposlenja i zanimanja. Temeljna se promjena koja je bitna za analizu slobodnoga vremena
u postindustrijskome drutvu sastoji u smanjenju radnoga tjedna kojim: nastaje viak slobodnog vremena to pogoduje rastu industrije slobodnog vremena koja stvara
sasvim nova, dosad nezamisliva usluna zanimanja u turizmu, zabavnim dogaajima,
filmskoj industriji i sl. (Perakovi, 2006: 112). U tablici 1 prikazani su egzaktni podaci
o smanjenju radnih sati u najrazvijenijim svjetskim dravama.
Tablica 1. Godinji broj radnih sati po osobi u razdoblju 1870. 1979.
GODINA

1870. 1880. 1890. 1900. 1913. 1929. 1938. 1950. 1960. 1970. 1979.
DRAVA

Kanada

2,964 2,871 2,789 2,707 2,605 2,399 2,240 1,967 1,877 1,805 1,730

Francuska 2,945 2,852 2,770 2,688 2,588 2,297 1,848 1,989 1,983 1,888 1,727
Njemaka 2,941 2,848 2,765 2,684 2,584 2,284 2,316 2,316 2,083 2,907 1,719
Italija

2,886 2,795 2,714 2,634 2,534 2,228 1,927 1,997 2,059 2,768 1,556

Japan

2,945 2,852 2,770 2,688 2,588 2,364 2,391 2,272 2,432 2,252 2,129

VB

2,984 2,890 2,807 2,725 2,624 2,286 2,267 1,958 1,913 1,735 1,617

SAD

2,964 2,871 2,789 2,707 2,605 2,342 2,062 1,867 1,794 1,707 1,607

Izvor: Castells, M. (2000). Uspon umreenog drutva. Zagreb:

Golden marketing, str. 464.
Kvantitativne podatke valja interpretirati u skladu s kvalitativnim opaskama odreenih autora pri emu izlazi na vidjelo paradoks prema kojemu vremensko skraivanje radnoga tjedna ne znai nuno da se manje radi. Peka Himanen u svojem djelu
Hakerska etika i duh informacijskog doba iznosi tezu da se u proteklim desetljeima
stvarno radno vrijeme nije skratilo, nego se produljilo. Iako ne porie injenicu da u
6

Za egzaktne statistike podatke o zaposlenosti u pojedinim sektorima od 1920. do 1991. u najrazvijenijim

svjetskim dravama vidi: Castells, M. (2000). Uspon umreenog drutva. Zagreb: Golden marketing, str.
311 324.

48

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

suvremeno doba trajanje radnoga dana jest krae u odnosu na industrijsko doba, Himanen smatra da je radno vrijeme optimizirano na nain da pred radnika postavlja jo
vee zahtjeve nego prije. U vezi s tim autor naglaava da se struktura radnoga, a time
i slobodnoga vremena ne moe objanjavati iskljuivo kvantitativnim kriterijem trajanja rada. Castells istie da se uz dugoroni trend smanjenja radnoga vremena javljaju
razliite kombinacije poveanja rada kroz djelomino radno vrijeme i netipini radni
raspored. Proces komercijalizacije dokolice, koja u naelu izmie tom procesu, za razliku od besposlice, svoje ozbiljenje dobiva upravo u kontekstu duljine radnog vremena.
Poli navodi da bogate tvrtke, koje svoj dobitak ostvaruju temeljem prodaje intelektualnoga vlasnitva, inovativnost, a time i konkurentnost na tritu ostvaruju, izmeu ostaloga, osiguravanjem djelatnih uvjeta za zaposlenike koji pogoduju razvijanju
mate i stvaralakoj djelatnosti. Rije je o tome da su djelatnicima u sklopu radnoga
mjesta dostupni najrazliitiji sadraji: od hrane, pia, masae, rekreacije, dranja kunih ljubimaca itd., a sve u svrhu stvaranja ugodna ambijenta koji potie stvaralatvo.
Autor sumira svoje tvrdnje zakljukom Zrinke Pavli (2008., u Poli i Poli, 2009) koja
istie da su te povlastice zapravo trik tvrtki kojim se zaposlenika eli to dulje zadrati
na radnome mjestu na to oni/one dobrovoljno pristaju.
4.2. Kultura i slobodno vrijeme
Chris Rojek u svojem djelu Decentriranje dokolice polazi od teze da je za primjereno
razumijevanje dokolice nuno njezino decentriranje. Drugim rijeima autor navodi da
dokolicu valja prouavati u kontekstu konkretne drutveno-historijske situacije s kojom
stoji u interakcijskoj vezi. Rojek je svoj intelektualni rad osobito posvetio interpretaciji
dokolice kroz prizmu kulture te je u vezi s tim identificirao osnovne razlike moderne
i postmoderne dokolice. Prva se razlika izvodi temeljem odnosa rada i dokolice. Modernistiko shvaanje prikazuje dokolicu kao podruje koje je segmentirano od rada,
dok postmodernistika shvaanja naputaju shvaanje o nunom kontrastu podruja
rada i dokolice te istiu njihov potencijalni simbiotski karakter. Sljedee se distinktivno obiljee sastoji u poimanju iskustva. Za moderna je drutva karakteristina otra
razlika izmeu autentinoga i neautentinoga iskustva pri emu se prvo smatra vrijednim, dok s druge strane u postmodernoj kulturi neautentino iskustvo koje se manifestira kao virtualna realnost dobiva punovrijedno, ako ne i vee znaenje od nevirtualnog. Virtualna realnost, modeli i prezentacije stvari, simulacija i hiperrealnost
prihvaaju se kao punovrijedni oblici dokolice. (Rojek, 1995. u Haralambos i Holborn,
2002: 766). Manuel Castells u svojem djelu Uspon umreenog drutva novu kulturu
nastalu pod utjecajem novih informatiko-komunikacijskih tehnologija naziva kulturom stvarne virtualnosti te u jednom od njezinih vidova, raunalno posredovanoj
komunikaciji, vidi ozbiljenje nove komunikacijske kulture. Sljedea se razlika sastoji
u organizaciji dokolice. Moderna je dokolica najee organizirana, pomno isplanirana
BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

49

Helena Farka

te daje pojedincu osjeaj svrhe i smisla dok postmoderna dokolica sadri u sebi larpurlartistiki trenutak. U modernoj se dokolici odreeni oblici aktivnosti veu uz varijable kao to su dob, spol, klasna pripadnost itd., dok se iste te determinante u postmodernom kontekstu odbacuju. Dokolica ne odraava vie ono to pojedinac doista jest,
nego mu omoguuje da odreenim modusom provoenja slobodnoga vremena izgradi poseban osjeaj identiteta i ivotni stil te odabere to eli biti u kontekstu drutva. U
vezi s tim Martini navodi da se esto ivotni stil i osobni identitet pojedinca izgrauju
kroz potroaku aktivnost koja mu prua iluziju drutvene pokretljivosti u uvjetima u
kojima ona objektivno ne postoji. Tako podruje potronje i moe postati supstitut za
stvarno drutveno napredovanje pojedinca koje za njega ima snagu injenice. Time se
zapravo govori o latentnim funkcijama7 potronje. Rojek konano istie i da je dokolica u modernom kontekstu organizirana hijerarhijskim odnosom strunjaka i potroaa
dok u posmodernom kontekstu pojedinci preuzimaju dvostruku ulogu: organizatora i
sudionika u najrazliitijim vidovima slobodnoga vremena.
Martini razlikuje dva tipa ponaanja u dokolici: produktivno odnosno aktivno i
neproduktivno, pasivno, odnosno potroako. Pod ove se dvije idealtipske kategorije8
mogu podvesti razliite aktivnosti koje se prakticiraju u slobodnom vremenu, a razlika
je meu njima odreena pojedinevim odnosom naspram svijeta. Produktivna se dokolica oituje kao afirmacija djelatnoga ponaanja u ijem sklopu pojedinac utemeljuje svoj kritiki odnos prema stvarnosti, navodi Martini, dok je neproduktivna dokolica
ona u kojoj dominira povrni odnos prema aktualnome drutvenom kontekstu. Neproduktivna dokolica ima izrazito zabavljaki karakter, a usmjerena je oslobaanju
pojedinca od dosade, brige i odgovornosti te je konstruirana prema hedonistikim
vrijednostima. Martini opisuje aktivnu, odnosno pasivnu dokolicu na sljedei nain:
Dok se forsiranjem zabavnosti, bijegom i kompenzacijom pojedinac otuuje od zajednice, sve se vie utapa u vlastitu osamljenost i nesavladivu dosadu i tjeskobu, dotle
produktivnim odnosom prema okolini individua sve vie razvija svoju osobnostPasivnost i nekritinost svode je na gotovo neizdiferenciranu potroaku biljku koja je
ograniena na konzumaciju. (Martini, 1977: 54).
Aktivnu i pasivnu dokolicu razlikuje i Alan Touraine, jedan od najpoznatijih teoretiara postindustrijskoga drutva. Svoje poimanje aktivne i pasivne dokolice razrauje
7

Robert K. Merton, autor je najvanijega djela strukturalnoga funkcionalizma: Prema kodifikaciji

funkcionalne analize u sociologiji, smatra Georg Ritzer. U tom djelu istie odreene postulate nune
za interpretaciju pojedinih drutvenih fenomena, meu kojima je i otkrivanje latentnih funkcija
spomenutih, uz oite manifestne. Manifestne su funkcije rezultat svjesne motivacije koje dovode
do anticipiranih, objektivnih posljedica za osobu, grupu ili sustav, a latentne funkcije rezultiraju
neintendiranim, neprepoznatim i nenamjeravanim posljedicama, a njihovo razotkrivanje omoguava
istraivau analiziranje, razumijevanje i interpretiranje multidimenzionalne (bioloko-psiholokosocijalne) stvarnosti i takorei pogled iza fasade. (Kuvai, 1990.; Ritzer, 1997.).
Koncept idealnoga tipa formulirao je socioloki klasik Max Weber. Idealni tipovi predstavljaju
heuristiko, metodoloko sredstvo za istraivaa. Odnose se na mentalnu konstrukciju koja objedinjava
bitne karakteristike neke pojave ili procesa odnosno na istu formu predmeta prouavanja neovisno o
razlikama u konkretnim manifestacijama (Kalanj, 2005.).

50

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

tezom o socijalnoj stratifikaciji dokolice. Autor smatra da su determinirajue varijable

u tome kontekstu razina obrazovanja i ivotni prihod, a da se pasivno, odnosno aktivno prakticiranje dokolice odreuje prema stupnju participacije razliitih drutvenih
skupina u temama i produktima kulture i to na nain da najpasivnije drutvene skupine najmanje sudjeluju u drutveno-kulturnim vrijednostima. Takva je situacija uvelike
odreena objektivnim makroimbenicima, smatra Touraine.
Sociolog Ed Andrew u knjizi Zatvaranje eljeznog kaveza: znanstveno upravljanje
radom i dokolicom zakljuuje da je trend svoenja slobodnoga vremena na pasivnu zabavu popratni uinak rada te da je preduvjet aktivnoga slobodnog vremena stvaranje
aktivnoga modela rada u kojem pojedinac ima stanoviti stupanj samoupravljanja.
4. 3. Politika i slobodno vrijeme
Jedan je od klasinih prigovora demokraciji, kao obliku vladavine koji omoguuje
veini graana sudjelovanje u donoenju politikih odluka (posredno ili neposredno),
formulirao grki filozof Platon. Platon iznosi argument da je demokracija nevaljan
oblik vladavine s obzirom na to da omoguuje pojedincima koji ne raspolau relevantnim znanjem sudjelovanje u politici. S obzirom na to da veina ljudi ne raspolae
znanjem i vjetinama koje bi im omoguile prosudbu politikih programa, oni esto
odabiru svoje predstavnike temeljem irelevantnih osobina ili temeljem neispitanih
predrasuda o politikim strankama. Takva je situacija osobito vidljiva u suvremenom
drutvu, u kojem je politika zarobljena u medijsku arenu, smatra Manuel Castells. U
svojem djelu Mo identiteta on istie kako su mediji osnovni izvor politikoga informiranja temeljem kojeg ljudi stvaraju odreene politike stavove. Politiki akteri tako
svoje djelovanje prilagoavaju logici koja je svojstvena medijskom prostoru, to se
esto oituje: prakticiranjem politike skandala, pojednostavljenjem politikoga diskursa, odnosno njegove redukcije na kratke audiovizualne slogane i poruke, personalizacijom dogaaja (u sreditu je politikoga djelovanja lik politiara, a manje njegov
politiki posao), isticanjem imida politiara itd. Politiki sustav gubi na vjerodostojnosti, navodi Castells, s obzirom na to da se svodi na tehniku manipulaciju i karizmatine potencijale politikih aktera. Castells zakljuuje da je demokracija upala u krizu,
no projicira mogunost njezine obnove. U kontekstu demokratske poduke graana
Castells navodi razvitak informatikih tehnologija, ponajprije interneta koji u naelu
omoguuje nehijerarhijsku i necenzuriranu razmjenu informacija, a politiki sociolog S. M. Lipset istie kako je slobodno vrijeme podruje u kojoj se mogu stei relevantne spoznaje o politikim tendencijama i zbivanjima te konano aktivno sudjelovati u oblikovanju drutvene stvarnosti.

BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

51

Helena Farka

5. KAPITALISTIKA ORGANIZACIJA SLOBODNOGA VREMENA

Poli navodi kako je slobodno vrijeme koje se javlja u formi besposlice izrazito podlono komercijalizaciji. Osnovna teza autora u tom kontekstu jest da se koliina autoriteta koju zaposlenik ima na poslu odraava na njegove, odnosno njezine mogunosti samoodreenja slobodnoga vremena. Drugim rijeima, radnik koji je naviknut
da njegov posao odreuju drugi nee biti sklon osmiljavanju vlastitoga slobodnog
vremena koje se za njega pretvara u dosadu. U vezi s tim razvijaju se mnoge privredne
djelatnosti i programirane mogunosti provoenja slobodnoga vremena koje se u
prvome redu temelje na ideji zabave. Tako se razvija industrija zabave u najrazliitijim vidovima, turizam te ultimativni potroaki teritorij (shopping mall), kako ga
naziva sociolog Hajrudin Hromadi.
Sociolog Stjepan Pulieli odreuje zabavu na sljedei nain: Pod zabavom razumijevamo onaj dio drutvene aktivnosti, koju ovjek slobodno i s veseljem obavlja
izvan potrebnog radnog vremena i koja se javlja, s jedne strane, kao kompenzacija za
otuenost njegove linosti u toku obaveznog rada, i s druge strane, kao vid njegova
odmora, rekreacije, osvjeenja neophodnih za obvezni radni procesZabava je forma
afirmacije ovjeka, forma njegova razvoja. (1974: 304). Iako autor zabavu nominalno
odreuje kao konstruktivnu djelatnost, on navodi da ova forma ljudske egzistencije
moe postati zastrana. Ono to e je odrediti kao konstruktivnu ili destruktivnu djelatnost jest razumna mjera, smatra Pulieli.
Martini smatra da potroako ponaanje ima izrazito zabavljaki karakter te da
se s tim povezano slobodno vrijeme u kapitalistikim drutvima najee konkretizira
u potroakoj dokolici, kako je autorica naziva. Ono to je destruktivno u tom kontekstu za linost pojedinca, sastoji se u svoenju njegova postojanja na pasivnoga i
neproduktivnoga subjekta koji ne radi ono to eli, nego ono to mu je nametnuto te
u konanici ne razvija svoju posebnu bit, to je prema mnogim teoretiarima smisao
ljudske egzistencije. Poli tvrdi da je industrija zabave gotovo u potpunosti usmjerena
na besposlicu, dok turizam dijelom proizlazi i iz dokolice. U tom se smislu govori o rekreativnom turizmu koji ima funkciju u oporavljanju ovjeka od rada za kasniji produktivniji rad. Autor spominje i potencijalnu zdravstvenu te didaktiku funkciju turizma,
no zakljuuje da u veini sluajeva one ostaju u podruju idealnog. Rifkin smatra da
je turizam postao najvidljiviji i najmoniji izraz ekonomije iskustva te naglaava kako je
on jedna od najveih gospodarskih grana na svijetu koja ima potencijal u znatnom
zapoljavanju radne snage i oploivanju dravnih prorauna.
Hromadi u svojem djelu Konzumerizam. Potreba, ivotni stil, ideologija navodi
kako su trgovaki centri postali hramovi suvremenoga potroakog stila. Oni postaju dimenzija u kojoj se integrirano mogu zadovoljiti najrazliitije potrebe pojedinaca
svih dobnih, spolnih, rasnih i inih kategorija: od nabave materijalnih dobara, koritenja
najrazliitijih usluga do zabavljanja i obiteljskoga druenja. Antropolog Marca Aug
52

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

trgovake centre supsumira pod kategoriju ne-mjesta koja oznaavaju: prostore

postmodernistikog doba, koji su bespovijesni, neantropoloki, bez starine, dakle u
potpunosti artificijelni (Aug, 2005., u Hromadi, 2008: 56). Hromadi istie da
su trgovaki centri zamiljeni kao mjesta na kojima se moe provesti cijeli dan u kombinaciji zabave, kupovine i rekreacije. U njima se praksa kupovanja povezuje sa zabavom, barem na prvi pogled. Latentna analiza otkriva, smatra Poli, da su centri za
slobodno vrijeme pogoni za komercijalno upravljanje besposlicom s konanim ciljem njezina potpuna pretvaranja u dobitak.
6. ZAKLJUAK
Ovaj se zavrni rad, koji nosi naslov Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu, bavio problematikom slobodnoga vremena iz stajalita socioloke perspektive. Socioloka je analiza slobodnoga vremena u ovome radu bila razraena u
etiri poglavlja.
U prvome su poglavlju bila ponuena neka odreenja slobodnoga vremena te je
napravljena distinkcija izmeu pojmova slobodno vrijeme, dokolica i besposlica. Iako
na pojmovnoj razini ponekad nije lako povui otre granice izmeu tih triju pojmova,
oni nisu sinonimi te ih valja naelno razlikovati. Slobodno je vrijeme vii generiki pojam koji se moe ostvariti i kao besposlica i kao dokolica. Dokolica je vrijeme slobodno za neposredno djelatno ostvarenje, samoaktualizaciju, stvaralatvo, a besposlica
je vrijeme slobodno od prinudnoga rada koje ostaje na razini besmislenoga nerada,
dosade i neslobode.
U drugome se poglavlju slobodno vrijeme analiziralo iz stajalita pluralistike perspektive o dokolici koju je formulirao Ken Roberts i s gledita neomarksistike perspektive koju su u koautorstvu razradili John Clarke i Chas Critcher. Te su dvije teorije
eklatantan primjer mikro i makro razine analize slobodnoga vremena. Dok mikroanaliza naglaava da je provoenje slobodnoga vremena rezultat individualnoga izbora pojedinca, makroanaliza istie determiniranost slobodnoga vremena objektivnim
drutvenim injenicama, kao to su drutveni poloaj pojedinca, mogunosti koje mu
prua drutvena sredina itd. Primjereno objanjenje fenomena slobodnoga vremena
zahtijevalo bi integraciju tih perspektiva umjesto njihove suprotstavljenosti koja dovodi do jednodimenzionalnih objanjenja viedimenzionalne stvarnosti. Takoer
u teorijama dolazi do preklapanja determinirajuih varijabli koje uvjetuju moduse provoenja slobodnoga vremena te u tom smislu nije poeljno strogo povui granicu
izmeu makro i mikro perspektive.
U treem se poglavlju dao prikaz osnovnih drutvenih procesa u kasnom dvadesetom, odnosno ranom dvadeset i prvom stoljeu koji su doveli do nastanka novih
drutvenih struktura i oblika. Ako se prate promjene u kulturnoj sferi, o novom se
drutvu govori kao o postmodernom drutvu dok se naziv postindustrijsko drutvo
BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

53

Helena Farka

koristi pri opisivanju procesa u njegovoj tehnoekonomskoj sferi. Pri tome ne treba zaboraviti na interaktivni karakter drutvenih fenomena. Ta je injenica vana za analizu slobodnoga vremena zato to objanjava sinergijsko djelovanje kulturnih i ekonomskih fenomena koji su se konkretizirali u razvoju odreenih industrija, kao to su
industrija zabave, kulturne odnosno kreativne industrije, ekonomije iskustva itd.
U etvrtome su se poglavlju prikazale dominantne aktivnosti slobodnoga vremena u kapitalistikome drutvu. Rije je o ve spomenutoj industriji zabave, globalnom
turizmu i provoenju slobodnoga vremena u trgovakim centrima. Neovisno o raznolikim sadrajima koji proizlaze iz tih djelatnosti postoji zajedniko obiljeje svih
njih, dakako na formalnoj razini, a ono se sastoji u tome da se radi o organiziranom
provoenju slobodnoga vremena koje je konstruirano prema logici dobitka te koje
u naelu oslobaa pojedinca od mislee djelatnosti potrebne za kvalitetno osmiljavanje i prakticiranje slobodnoga vremena.
Neupitna je injenica da je u suvremeno doba dolo do poveanja slobodnoga
vremena. Ta je promjena uvjetovana irim drutvenim procesima, ponajprije napretkom u tehnologiji koja je stvorila objektivne uvjete za smanjenje radnoga dana. Ova
kvantitativna objektivna injenica predstavlja potencijal za ostvarenje kvalitativno
najrazliitijih mogunosti za mikro i makro aktere. Povezano s tim moe se govoriti
o progresivnim i regresivnim posljedicama produljenja slobodnoga vremena. S jedne
se strane nazire podruje koje moe udovoljiti odreenim makroekonomskim i inim
ciljevima kao to su otvaranje novih radnih mjesta i poveanje bruto domaeg proizvoda pojedine drave, no s druge valja imati na umu da se poticanjem provoenja
slobodnoga vremena u duhu potronje, zapravo potie neproduktivni, pasivni i nemislei homo consumericus. No takav modus djelovanja nije univerzalan i jednoznaan za svakoga pojedinca. Iako produljenje slobodnoga vremena nije dovoljan uvjet
za prakticiranje dokolice, ono je definitivno onaj nuan, a kako e ga pojedinac odluiti provesti na kraju ipak smatram da je na njemu samome.
7. LITERATURA
Abercrombie, N. i sur. (2008). Rjenik sociologije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Arti, M. (2009). Prema novom iskustvu slobodnog vremena: slobodno vrijeme kao
izvorite kritike svijesti. Filozofska istraivanja, 29 (2): 281 295.
Boovi, R. (1979). Iskuenja slobodnog vremena. Beograd: Mladost.
Castells, M. (2000). Uspon umreenog drutva. Zagreb: Golden marketing.
Castells, M. (2002). Mo identiteta. Zagreb: Golden marketing.
Cvjetianin, V. i Supek, R. (2003). Emile Durkheim i francuska socioloka kola.
Socioloka hrestomatija. Zagreb: Naklada Lijevak.
Haralambos, M. i Holborn, M. (2002). Sociologija. Teme i perspektive. Zagreb: Golden
marketing.
54

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.

Slobodno vrijeme kao resurs u postindustrijskome drutvu

Himanen, P. (2002). Hakerska etika i duh informacijskog doba. Zagreb: Naklada

Jesenski i Turk.
Hromadi, H. (2008). Konzumerizam, ivotni stil i ideologija. Zagreb: Naklada Jesenski
i Turk.
Kalanj, R. (2005). Suvremenost klasine sociologije. Zagreb: Politika kultura.
Kalin, B. (1998). Povijest filozofije. Zagreb: kolska knjiga.
Kuvai, I. (1990). Funkcionalizam u sociologiji. Socioloka hrestomatija. Zagreb:
Naprijed.
Lipovetsky, G. (2008). Paradoksalna srea. Ogled o hiperpotroakom drutvu. Zagreb:
Antibarbarus.
Martini, T. (1977). Slobodno vrijeme i suvremeno drutvo. Zagreb: Informator.
Milardovi, A. i sur. (2002). Mali leksikon globalizacije. Centar za politoloka istraivanja
Zagreb.
Perakovi, K. (2006). Drutvo usluga promjene u socioprofesionalnoj strukturi radno
aktivnog stanovnitva Hrvatske od 1971 2001. Doktorska disertacija, Filozofski
fakultet Sveuilita u Zagrebu.
Perakovi, K. (2008). Drutvo i (ili) trite socioloka konceptualizacija procesa
marketizacije drutva. Drutvena istraivanja. 98 (6): 975 997.
Pine, B. J. II i Gilmore, J. (1999). The Experience Economy. Boston, Massachusetts:
Harvard Business School Press.
Poli, R. (2003). Odgoj i dokolica. Metodiki ogledi. 10 (2): 25 37.
Poli, R. i Poli, M. (2009). Vrijeme, slobodno od ega i za to? Filozofska istraivanja,
29 (2): 255 270.
Pulieli, S. (1974). Osnove sociologije. Zagreb: Narodne novine.
Rifkin, J. (2005). Doba pristupa. Nova kultura hiperkapitalizma u kojoj je cijeli ivot
iskustvo koje se plaa. Zagreb: Bulaja naklada.
Ritzer, G. (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Globus.
Vidulin-Orbani, S. (2008). Fenomen slobodnog vremena u postmodernom drutvu.
Metodiki obzori, 3 (2): 19 33.
Spasi, I. (2004). Sociologije svakodnevnog ivota. Beograd: Zavod za udbenike i
nastavna sredstva.
Todorovi, A. (1984). Sociologija slobodnog vremena. Beograd: Interpregled.
vob-oki i sur. (2008). Kultura zaborava. Industrijalizacija kulturnih djelatnosti.
Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Warburton, N. (1999). Filozofija osnove. Zagreb: Kruzak.

BROJ 6-7.

asopis studenata sociologije

55

Helena Farka

ABSTRACT
The way in which one spends his or hers free time is relevat in determinig the quality of their existance. It is concidered that free time has the potential to improve the
development of fundamental anthropological components of the humankind. Based
on this potential one can distinguish individuals who participate in active avtivities
in their free time, which involve the development of one`s mind, body and soul as to
passive activities associated with different kinds of unificated and consumer behaviour (fun), which doesn`t amount to the development of one`s pesonality, self-accomplisment or emancipation. Free time is both an individual and a social phenomenon,
which means it is defined by specific interests of an individual and his or hers objective
social categories (gender, level of education and socio-economic status), but also by
the social-historic environment in which it manifest`s itself. The social aspect of free
time also consists of the need that it should be organized and structured by wider
social institutions, which can contribute in making free time realy free from market
criteria and cost effectiveness.
KEY WORDS: free time, leisure, post-industrial society, post-modern society, free time
as a capitalist resource

56

asopis studenata sociologije

BROJ 6-7.