BIOGRAFIJA: MOLIJER

1. Vrijeme i ivot
an-Batist Poklen Molijer ( Jean-Baptiste Poquelin; Molire: nadimak koji je pisac
uzeo docnije, kada je postao glumac, 1644.) veliko je ime ne samo u francuskoj
nego i u svjetskoj knjievnosti: on je, po optem miljenju, najvei pisac i pjesnik
komedija, kao to je ekspir (Shakespeare) veliki pjesnik tragedija.
Veliki dio XVII stoljea , u kome je ivio Molijer, ispunjen je vladavinom monoga
francuskog kralja Luja XIV (Louis), prozvanog Kralj-Sunce, za ije je vlade (16611715) Francuska poznala dane teke bijede i vjerskih progona (protestanata i dr.), ali
i dane slave. Ratovi koje je vodio Luj XIV i nameti koji su zahtijevali ti ratovi, i rasko
kraljeva dvora, iscrpili su zemlju i bacili narod u bijedu. Nju su naroito iskusili iri
slojevi, u prvom redu seljaci, o ijem tekom poloaju rjeito govori tadanji
francuski pisac La Brijer (La Bruyre):
Vide se - veli on- rasute po polju, neke divlje ivotinje, mujaci i enke, crne,
modre, i
pregorjele od sunca, vezane za zemlju, koju rove i prevru
s neumornom upornou. Njihov glas nalik je na artikulisani ljudski glas, i kad
ustanu na noge, one pokau ljudsko lice; i, doista, te ivotinje su ljudi. One se
povlae nou u jazbine, gdje ive o crnom hljebu, vodi i korijenju. Oni priteuju
drugim ljudima muku da siju, oru i anju da bi ivjeli, i tako zarauju tek toliko da
ne ostanu bez hljeba koji su sami zasijali.
Ali, s druge strane, za vlade ovoga kralja, Francuska je svojoj moi, svom politikom
i vojnom ugledu koji je tada uivala u svijetu, dodala i ugled jedne visoko
civilizovane zemlje, s visokom razvijenom kulturom, naukom, umjetnou,
knjievnou, iji je zatitnik bio upravo sam Kralj-Sunce. Naroito je francuska
knjievnost uivala tada ugled kakav je rijetko koja knjievnost imala i rijetko gdje i
rijetko kada. Francuski XVII obogatio je riznicu svjetske knjievnosti mnogim velikim
piscima, od kojih neki spadaju u najvee u knjievnom rodu na kome su radili:
Kornej (Corneille) i Rasin (Racine) u tragediji, Molijer u komediji, La Fonten ( La
Fontaine) u basni, Boalo (Boileau) u satiri i kritici, Paskal (Pascal) i Dekart
(Descartes) u filozofiji, La Rofuko ( La Rochefoucauld) i La Brijer (La Bruyre) u
moralnoj filozofiji, Bosije (Bossuet) i Fenelon ( Fnelon) u hrianskom besjednitvu,
gospoa de Sevinje ( Madame de Svign) u epistolarnoj, Sen-Simon ( Saint-Simon)
u memoarskoj knjevnosti, gospoa de La Fajet ( Madame de La Fayette) u
romanu. Svi ovi pisci imaju neke zajednike crte, karakteristine za pravac i epohu
kojima pripadaju: za klasicizam. To su kult razuma (otuda naziv i racionalizam),
psiholoka analiza, kult antike, umjetnikog savrenstva, potivanje nekih pravila
(kao, na primjer, poznatog pravila triju jedinstava: mjesta, vremena i radnje) i dr. S
pravom je reeno da je XVII vijek ne samo najsjajnije doba u istoriji francuske
knjievnosti nego i jedno od najsjajnijih u istoriji ljudskog duha.

O Molijerovom ivotu nemamo mnogih pouzdanih podataka. Roen je polovinom

januara 1622. godine (datum roenja nije poznat: zna se samo da je krten 15.
januara) u Parizu, u graanskoj (trgovakoj) porodici (otac mu je bio tapetar, a
docnije je dobio titulu tapetara kraljevske kue). Rano, u desetoj godini, 1632.
ostao je bez majke. Molijer je pohaao, sa djecom plemia i bogatih buruja, Kole
Klermon ( collge de Clermont) tadanji licej Luj Veliki (Louis le Grand), koji je bio u
rukama jezuita i u kome je dobro nauio latinski, i upoznao, pored ostalog, djela
velikih latinskih pisaca komedija, Plauta i Terencija, a docnije je studirao i zavrio
pravo (1642) na Univerzitetu u Orleanu (Orlans). Neobino radoznao duh , o emu
rjeito svjedoe i njegova djela, Molijer se u koli nije zadovoljavao samo onim sto je
moraoda ui, ve je proirivao svoje znanje itanjem i radom: pored ostalog,
prevodio je Lukrecijevo djelo O prirodi stvari ( De rerum natura).
Molijer je imao sve uslove da naslijedi oca u njegovoj funkciji kraljeva tapetara i da
na taj nain sebi obezbjedi lagodan ivot. Ali on donosi drugu odluku, koja svjedoi o
njegovoj samostalnosti u odnosu na tadanje javno miljenje i konvencionalna
shvatanja: kao svoju profesiju on bira tada neugledni, izvikani poziv glumca (neki su
tada u pozoritu, u kojepotena ena nije smjela da nogom kroi, vidjeli za
gledaoca predvorje pakla, a za glumca sam pakao). Godine 1643. pada Molijerovo
poznanstvo s glumakom porodicom Bear (Bjart), u prvom redu sa Madlenom
(Madeleine), koja e mu postati ena, i s kojom on osniva Slavno pozorite
(L'illustre Thtre). U njemu Molijer obavlja dvostruku dunost: glumca i direktora.
Ali su poslovi slabo ili i, zbog dugova u koje je zapalo, pozorite je bankrotiralo, a
Molijer, kao direktor trupe, baen u zatvor, iz kog je ubrzo bio puten.
Po izlasku iz zatvora, Molijer je sa svojom trupom otiao u unutranjost Francuske,
gdje je ostao trinaest godina (1645-1658). Za to vrijeme boravio je u mnogim
mjestima, kao: u Tuluzi (Toulouse), Grenoblu (Grenoble), Lionu (Lyon), Monpeljeu
(Montpellier), Bordou (Bordeaux), Dionu (Dijon) i dr. Ovih trinaest godina
provedenih u unutranjosti Francuske, ispunjenih i lijepim i tekim trenucima (vie je
bilo ovih posljednjih, s obzirom na zabrane komada od crkvenih vlasti i finansijske
tekoe s kojima se borio), bile su za Molijerovo formiranje plodne iz tri razloga: 1) u
Lionu se Molijer upoznao s italijanskom trupom elozi (Gelosi), koja e na njega
izvriti znatan uticaj: to je bila tzv. komedija maski (commedia dell'arte: Neki ovu
vrstu komedije nazivaju zanatskom komedijom, to predstavlja bukvalan prevod
italijanske rijei. Naziv komedija maski ini nam se prikladniji i bolji.), koju je,
pored nekih stalnih tipova (Arlequino, Pantalone i dr.), karakterisala improvizacija
(bila je data samo potka djela, tako da su glumci mogli da daju maha svojoj
improvizatorskoj invenciji); 2) u unutranjosti je Molijer imao prilike da doe u dodir
s raznim drutvenim tipovima i sredinama (plemstvo, buroazija, seljaci) i da
posmatra i upozna njihove naravi i nedostatke; 3) Molijer je u unutranjosti razvio
svoje glumake sposobnosti i ogledao svoje stvaralake snage pisca kominih
komada:dok je u Parizu gospodarila tragedija, u unutranjosti Francuske bila je
omiljena lakrdija, pa je i sam Molijer poeo da pie djela ove vrste.

Godine 1658. nalazimo Molijera ponovo u Parizu, gdje, godinu dana po povratku
(1659), izvodi svoju poznatu komediju Smijene precioze (Les Precieuses riducules).
Izvoenje ovoga komada predstavlja datum u Molijerovoj pozorinoj karijeri, i u
istoriji francuskog pozorita uopte, ne samo zato sto je ovo prvo njegovo djelo koje,
pored elemenata jedne farse (karikaturalni aspekt linosti, pomalo gruba komika,
izazvana batinama, amarima i sl.), ima izvjesne elemente jedne komedije naravi
nego i stoga to je ono bilo povod kako divljenju publike prema autoru tako i bijesu
njegovih neprijatelja: poslije trijumfalnog uspjeha Smijenih precioza, i, narocito,
poslije izvoenja njegove prve velike komedije naravi, kole za ene (L'Ecole des
femmes, 1662), za Molijera poinju godine borbe, pravi komini rat, koji e on
imati do smrti da vodi sa svojim neprijateljima. Meu tim neprijateljima nalazili su se
naroito: glumci suparnikih pozorita, kaiperke i sitni plemii, koje je Molijer u
svojim djelima nemilosrdno ibao, razni pobonjaci, koji ga nisu podnosili zbog
njegova progresivnog stava i drugi. Neprijatelji nisu Molijera putali na miru ni
poslije smrti: kada je umro (prenesen kui;posto mu je pozlilo na etvrtoj
predstavi Uobraenog bolesnika - Le Malade imaginaire), 17. februara 1673. godine,
srazmjerno mlad (u pedeset prvoj godini ivota) prerano istroen boleu i ivotnim
nedaama, crkvene vlasti u Parizu zabranile su da mu se tijelo sahrani, i on je
pokopan tek etiri dana docnije, kriom, nou, na intervenciju samoga kralja; a
zatim, njegovi neprijatelji pisali su epitafe i pamflete, pune mrnje, u kojima su se
radovali smrti ovoga bezbonika i kazni pakla koja e ga zaslueno snai.
Tako je zavrio ivot ovaj najvei pjesnik komiar.
2. Djelo
Molijer je bio plodan pisac: za nepunih dvadeset godina napisao je trideset i etiri
pozorina komada. Oni pripadaju raznim vrstama i rodovima komedije. Ponekad se
elementi pojedinih vrsta komedije nalaze u jednom komadu, tako da Molijerova
djela nije lako klasifikovati. Molijer se stalno i u tolikoj mjeri obnavljao da ga je
nemogue sabiti u jednu formulu. Navedimo, ipak, neke, vanije tipove njegovih
komada: U prvom redu, to su laki, veseli komadi, kojima je Molijer i poeo svoju
karijeru komediografa u unutranjosti Francuske, i koje je nastavio da pie i docnije,
u Parizu. U tim komadima mijeaju se tradicionalni elementi francuske farse s
elementima italijanske commedia dell'arte, i oni pruaju obrasce sjajne komike.
Pomenimo neke od njih: Letei ljekar (Le medicin volant), Vjetropir (L' Etourdi ou les
Contretemps) i dr.
Drugom tipu pripadaju Molijerovi komadi s muzikom i baletom. I u ovoj vrsti
komedije, koja je bila poznata i igrana i prije njega, Molijer je dao sjajne obrasce,
kao sto su: Kneginjica od Elide (La Princesse d'Elide), Velianstveni Ljubavnici (Les
Amants magnifiques) i dr. Na elemente ove vrste komedije nailazimo i u nekim
njegovim ozbiljnim i znaajnim komedijama, kao sto su Uobraeni bolesnik (Le
Malade imaginaire) ili Gospodin od Pursonjaka (Monsieur de Pourceaugnac). U
nekim komadima iz ove grupe, muzika, koja se mijea sa radnjom, zauzima toliko

mjesta da komad u nekim svojim dijelovirna nalii na pravu operu (Velicanstveni

Ijubavnici).
Najzad, vaan tip Molijerove komedije je komad u kome on, pored slikanja likova,
daje znaajno mjesto drutvenim grupama i sredinama, komad iji predmet
predstavlja bogata realnost ... jedne porodice ili drutvene sredine, s njenim
sukobima, vrtlozima, kontrastima sjenke i svjetlosti, emocije i smijeha. Neki
knjievni historiari svrstavaju ove komade u tradicionalne oblike komedije
karaktera ili naravi; meutim, s obzirom na njihovo bogatstvo i raznovrsnost
elemenata, pravilnije ih je nazvati, kao to primjeuje istaknuti knjievni historiar
Antoan Adam (Antoine Adam), komedijom opservacije. Obrasci ovog tipa Molijerovih
komada bili bi: Mizantrop (Le Misanthrope), remek-djelo koje slika aristokratske
krugove i u kome je komika finijeg, vieg reda; Uene ene, (Les Femmes
savantes), komedija u kojoj je autor izvrgao ruglu jedan novi oblik precioznosti:( Pod
precioznou se podrazumijeva afektiranost u manirima, osjeanjima i jeziku. Ta
afektiranost dola je do izraza i u knjievnosti, naroito u poeziji i u romanu
(preciozna knjievnost) izvjetaeno i snobovsko oduevIjavanje ena za nauku
i filozofiju, modu koja je bila uzela maha po tadanjim aristokratskim salonima;
Tvrdica (L'Avare), pravo remek-djelo koje pored sve svoje svireposti i gorine koje iz
njega mjestimino izbijaju, i zbog kojih ono naginje tu i tamo ka drami, ostaje u
osnovi jedna snana komedija, koja upeatljivo slika poroke jednog buruja i svu
moralnu pusto i raspadanje koje ti poroci izazivaju u porodici i drutvu uopte;
Tartif (Le Tartuffe), remek-djelo komedije karaktera i dramske tehnike, u kome je
Molijer dao u isti mah sliku jedne
buroaske porodice i, narocito, jedilog drutvenog tipa koji je tada imao i svoj
politicki znaj: tipa pobonog ovjeka. (O ovome djelu podrobnije e biti rije
docnije.)
Da od ostalih Molijerovih djela pomenemo: Smijene precioze (Les Precieuses
ridicules), ije izvoenje (1659), kao to smo istakli, ini datum u historiji
franeuskog pozorista: za razliku od drugih dotadanjih komada Molijerovih i komada
njegovih savremenika, ovo djelo predstavlja satiru savremenih naravi - mode
precioznosti, koja je tada vladala u nekim pariskim salonima, naroito u salonu
gospoice De Skideri (Mademoiselle de Seudery), na iji salon je Molijer, cini se,
najvise u ovom djelu i ciljao; kolu za ene (L'Ecole des femmes), komad u kome
Je Molijer izvrgao smijehu, pored ostalog, tradicionalni vjerski i asketski moral i sve
to on sobom donosi (neznanje, slijepu potinjenost i sl.), nasuprot slobodnom
razvoju linosti i ivotnoj radosti (otuda je djelo i izazvalo otre polemike); Don
uan (Don Juan), komad u kome je Molijer obradio stari motiv, univerzalnu legendu
o zavodniku, unosei u djelo mnoge nove, naroito slobodoumne, crte, pored
ostalog i satiru religioznih vjerovanja; or Danden (George Dandin); Graanin
plemi (Le Bourgeois gentilhomme) i dr.
3. Molijerov lik

Molijer je u sebi sjedinjavao vie ljudi i profesija: bio je u isti mah glumac, upravitelj
pozorita, reditelj, organizator (impresario) kraljevih priredaba i, iznad svega,
plodan pisac. Kao glumac komiar bio je izvanredan - to se nisu usudili da poreknu
ni najogoreniji njegovi neprijatelji. Jedan njegov savremenik, Dono de
Vize(Donneau de Vise) daje o njemu ovu karakteristiku: Bio je glumac od glave do
pete. Izgledalo je da ima vie glasova. Sve je u njemu govorilo, i jednim korakom,
jednim osmjehom, jednim migom oka i jednim pokretom glave polazilo mu je za
rukom da kae vie nego sto je mogao da to uini najvei govornik za jedan sat.
Svojom trupom, u svojstvu njenog upravitelja, rukovodio je Molijer s mnogo srdane
i prijateljske prisnosti, ali i s velikim autoritetom. Stoga je i uspio da stekne Ijubav i
privrenost svojih glumaca. Jedan od njih, La Gran (La Grange), zapisao je o svom
upravitelju ove znaajne rijei: Svi su glumci voljeli svoga upravitelja Molijera, koji
je sa svojim izvanrednim kvalitetima i sposobnostima udruivao potenje i takav
nain ophoenja da su glumci govorili kako hoe da dijele njegovu sudbinu, i da ga
nee ostaviti ma kakvu ponudu dobili i ma kolike prednosti mogli nai drugdje.
Molijerovi savremenici su nam ostavili dragocjena svjedoanstva i o izvjesnim
novinama koje je Molijer unio kao reiser. Tako je La Gran ukazao i na preciznost
koja je pratila igru glumaca: pokret oka, korak, gest, - sve je to bilo odmjereno, s
tanou koja je dotad bila nepoznata na pariskim pozornicama.
Ali su naroito znaajne novine koje je Molijer unio kao pisac komedija. On je u
komediju kao knjievni rod unio toliko novina da se moe s pravom smatrati
revolucionarom: suprotstavljajui se oblicima dramske umjetnosti kojima su se
divili ueni ljudi i mondenska elita njegova vremena (to su bili mahom galantni
komadi s romanesknom i apsurdnom intrigom, puni nevjerovatnih dogaaja, ili
teke i monotone lakrdije), Molijer je pribjegavao zdravijim, prirodnijim, iskrenijim i
popularnijim izvorima i oblicima dramske komike i humora. Njegovi se komadi
odlikuju mnogim kvalitetima, kao to su: iroko i duboko poznavanje savremenog
drutva i covjeka, bogato ivotno iskustvo, fino i otro posmatranje, uzvienost i
dubina misli, ivotna istina, dar za slikanje najrazliitijih tipova, slojeva i sredina,
bogatstvo tipova i tana psihologija, zdrava komika i optimizam, scenska vjetina
i dramatinost, bogatstvo, raznovrsnost, izrazitost i sonost jezika, itd. Ali meu
svim njegovim pazitivnim osobinama i kvalitetima pasebno treba istai sljedece:
U prvom redu, njegovu satiru. Molijer je veliki satiriar u francuskoj knjievnosti,
bi poronih ljudi svoga vremena, ije je poroke i nedostatke nemilosrdno ibao u
svojim djelima. Ponekad, rjee, ta satira je bila upuena na adresu pajedinaca (u
Smijenim preciozama, aluzije na gospoicu De Skideri); ali je ee Molijerova
satirina aoka uperena protiv raznih drutvenih sredina, slojeva, grupa, profesija, i
njihovih naravi i poroka: protiv pabonika i njihova licemjerstva, precioza i njihove
izvjetaenosti, ljekara i njihovog arlatanstva, pravnika i njihovog formalistikog
naklapanja (oni, kao u Gospodinu od Pursonjaka, najprije objese ovjeka, pa tek
onda nadugo raspravljaju o njegovoj krivici), aristokrata i njihove upljoglavosti i
snobizma, buruja i njihovog tvrdiluka, trke za plemikim titulama itd. to je pri

tome znaajno, Molijer je bio prvi koji je unio, manje ili vie, otru satiru u svoje
komade: jo njegovi savremenici su u njemu vidjeli ne samo nenadmaenog ve i
prvog slikara svih tih sredina i paroka, a u njegovim djelima prijatne slike
vremena, slike pojava koje se vrlo esto deavaju u svijetu.
Posebnu vrijednost njegovim djelima daje zdrava komika. Nje ima u izobilju i od
svake ruke: poevi od one grube lakrdijake komike to proizlazi iz batina i amara
(koje Molijerove linosti u nekim komadima obilno dijele jedne drugima, na
pozornici) ili iza raznih grimasa, burlesknih ala, kalambura (kojima obiluju mnogi
njegovi komadi), pa do one fine komike, komike vieg reda, kakvu nalazimo u
njegovom Mizantropu. Ali, to je opet znaajno, ma kojoj vrsti ili rangu pripadala,
Molijerova komika je rijetko bezrazlona, sama sebi cilj. Ona mahom ima iri i dublji
smisao: s jedne strane, zasmijavajui i zabavljajui ljude, Molijer eli u isti mah i da
ih, kako je sam govorio, poui; s druge strane, komine situacije u koje linosti
dospijevaju, i dugi nizovi kominih i efektnih rijei koje oni govore, doprinose u
velikoj mjeri njihovoj karakterizaciji, impresivnosti i sugestivnosti.
Najzad, genijalnost Molijera kao pisca komedija dolazi do izraaja i u njegovoj
sposobnosti da se uivi u svoje linosti, i to u tolikoj mjeri da savreno govori
njihovim jezikom. Taj jezik je sjajno prilagoen drutvenom poloaju, profesiji i
karakteru same linosti: Katos (Cathos) i Madlon (Magdelon), u Smijenim
preciozama, govore neprirodnim, afektiranim, precioznim jezikom tadanjih
provincijskih gusaka, Tartif pribjegava, pored ostalog, i mistinom jeziku tadanjih
pobonih ljudi, ljekari se izraavaju svojim profesionalnim argonom, provincijalci
govore svojim dijalektom, itd. Sve te (i druge) osobine koje smo naveli, i po kojima
Molijera nije prevaziao, ni dostigao, nijedan pisac njegova vremena, ine da su
njegovi komadi podjednako dostupni i najirim narodnim slojevima i ljudima
istananog ukusa jedne uske sredine, i da je Molijer u toku tri vijeka smatran velikim
piscem u istoriji ne samo francuske ve i svjetske knjievnosti uopte. Pored tolikih
drugih, Gete (Goethe) je svake godine itao redovito nekoliko njegovih komedija,
da bi, kako je sam govorio, uvijek ostao u vezi s onim to je izvrsno.
U toku tri protekla vijeka njegova djela su prikazivana, itana, interpretirana,
i svaki vijek je dao o ovom genijalnom djelu interpretaciju kakva je odgovarala
ukusu vremena i stavljao je akcenat na neke od njegovih vidova, u tolikoj mjeri da je
izobliavao namjere pisca i iskrivljavao smisao njegovih napora. I danas, poslije
vie od tri stoljea, koliko je proslo od Molijerove smrti, on je jo uvijek aktuelan,
jo uvijek se prikazuje, ita, interpretira, jo uvijek govori gledaocu i itaocu, ne
samo francuskom nego i svih naroda, pa i Jugoslavena. Zato su njegova djela toliko i
prevoena i igrana u svijetu i kod nas.
4. Molijer kod Jugoslovena
Nije bez znaaja injenica da je prvo prevodenje nekog Molijerovog djela preduzeto
upravo kod Jugoslovena: to je bio komad or Danden (George Dandin), iji je jedan

odlomak preveo na hrvatski, u tamnici (u koju je bio baen, s Petrom Zrinjskim, zbog
zavjere protiv Habsburgovaca), da bi sebi prekratio vrijeme, hrvatski plemi i pjesnik
Fran Krsto Frankopan, 1671. godine, tj. svega dvije godine poto je komad objavljen
u Parizu (1669). Ali Molijer je naroito prevoen i igran u Dubrovniku, krajem XVII i u
prvoj polovini XVIII vijeka: od trideset etiri njegova komada prevedeno je s originala
i igrano dvadeset i tri. Prevodi su ponekad toliko slobodni da su, u stvari, vie
prerade, prilagoene dubrovakom duhu, obiajima, tipovima, jeziku. Tako je, na
primjer, or Danden postao bogati seljak Ilija, koji je obuen u narodno odijelo i
govori argonom natrunjenim turcizmima i narodnim izrazima. Autori ovih prevoda i
prerada su bili: Divo Buni (umro 1712), Petar Bokovi (umro 1727), Ivo Franatica
Sorkoevi (1706-1771), Marin Tudievi (1707-1788), Jozo Betondi (umro 1764) i,
vjerovatno, Petar Kanavelovi (1637-1719).
Nekako u isto vrijeme (XVIII stoljee), Molijer je igran u sjemenitima Hrvatske,
naroito u Zagrebu, na latinskom jeziku, a docnije (1803), u Zagrebu, na kajkavskom
narjeju (Uobraeni bolesnik). Molijer je izvoen u Beogradu polovinom XIX stoljea
(Skapenove podvale - Les Fourberies de Scapin, u prevodu Jovana Sterije Popovia,
1847). U novije i nae vrijeme Molijera su prevodili, pored ostalih: Oton
upani (Tartif), Sima Pandurovi (isto djelo), Simo
Matavulj (Graanin plemi),Duan oki (Smene precioze), Jovan ordevi (Tartif,
Tvrdica) Bogdan Popovi (Uobraeni bolesnik), Milan Predi (or Danden), Mladen
Leskovac (Don uan), Duan Milai (Tvrdica), Iso Velikanovi (Graanin plemi,
krtac), Slavko Jei (Tartif, Mizantrop), Rako Dimitrijevi (Smee precioze), i dr.
Nije bez interesa pomenuti, na kraju, da je poetkom naeg vijeka, na diletantskim
pozornicama Bosne i Hereegovine, prikazivan jedan Molijerov komad anonimno. To
je komad Varalica Hamza, objavljen u Beharu (1901-1902), koji je, u stvari, prevod s
turskog jedne turske adaptacije Molijerove lakrdije Skapenove podvale.

II. MOLIJEROVA KOMEDIJA TARTIF

1. Tri verzije djela

Ova Molijerova komedija u pet inova, u stihu, koja ide u red pravih remek-djela
dramske knjievnosti, ima svoju neobinu historiju, koja obuhvata razdoblje od petest godina: od 1664. do 1669. U tome razdoblju Molijer je napisao tri verzije svoga
djela: 1664. godine (prvu verziju), 1667. god. (drugu verziju) i 1669. god. (treu
verziju). U svojoj prvoj verziji komedija je izvedena prvi put 12. maja 1664. godine, u
okviru dvorskih sveanosti Zadovoljstva zaaranog ostrva (Les plaisirs de l' Isle
enchantee), koje su se odravale u Versaju (Versailles) od 7. do 12. maja iste
godine. Ta prva verzija imala je samo tri ina. Duge diskusije su voene o tome da li
se radilo o jednom potpunom, dovrenom komadu u tri ina, ili samo o tri prva ina
jedne nedovrene komedije. Istina je, ini se, blia ovoj drugoj pretpostavci, utoliko

prije to je Molijer i neke druge svoje komade izvodio nedovrene (na primjer,
komad Velicanstveni ljubavnici - Les Amants magnifiques).
Tartif, u ovoj prvoj verziji, - koja se, na alost, nije sauvala i o kojoj ne znamo
gotovo nita (izuzev toga da je glavno lice, Tartif, bilo obueno u ruho jednog
svetenog lica) , - bio je lijepo primljen od mnogih uglednih gledalaca, ukljuujui i
samog kralja Luja XIV. Ali njegovo prikazivanje nailo je i na negodovanje i osudu
kod izvjesnog broja ljudi, u prvom redu kod nekih bogomoljaca, na koje je Molijer, u
stvari, i aludirao. Ti Ijudi, meu kojima su se nalazile i neke istaknute linosti,
izdejstvovali su, uz pomo crkvenih vlasti, zabranu javnog prikazivanja komada,
proglaivi ga opasnim po religiju i naravi, a njegovog autora demonom u
ovjeijoj spodobi demon vetu de chair et habille en homme). Meutim, Tartif je
i dalje igran ili itan, u kuama nekih uglednih linosti, kao to su: kraljev brat,
Vojvoda Orleanski (Le Duc d'Orleans), Knjeginjica De Palatin (La Princesse de
Palatine), Ninon de Lanklo (Ninon de Lenclos) i dr.
Druga verzija Tartifa prikazana je 5. augusta 1667. U ovoj verziji (koja nam je, za
razliku od prve, poznata, mada indirektno, zahvaljujui Pismu o varalici - Lettre sur
l'Imposteur, u kome je komad analiziran detaljno, scenu po scenu), Molijer je izvrio
neke izmjene, otupivi donekle otricu svoje satire: komad ima pet inova (a ne tri);
naslov mu nije Tartif, nego Varalica (L' Imposteur); glavna linost se zove Panif
(Panulphe), i ona je obuena u odjeu jednog svjetovnog lica (a ne svetenog), itd.
Ali uprkos tim izmjenama i ublaavanjima, i uprkos uspjehu koji je ponjela, i ova
druga verzija je bila zabranjena, i to sutradan, poslije prve predstave (tj. 6. augusta
1667.), na intervenciju dravnih vlasti - predsjednika Lamoanjona (Lamoignon), koji
je zamjenjivao odsutnog kralja (Luj XIV se nalazio sa vojskom u Flandriji)- i
arhibiskupa Pariza, koji je zabranio itanje i prikazivanje komada, na javnim i na
privatnim mjestima, pod prijetnjom iskljuenja iz crkve svakog onog koji bi to uinio.
Najzad, trea verzija, i konana, potice iz 1669. godine (prikazana je 9. februara), i
ona je uglavnom istovetna sa drugom verzijom, s tom razlikom sto je glavna linost,
Tartif, bila obuena, kao i u prvoj verziji, u odjeu jednog svetenika. Ona je kod
gledalaca doivjela trijumfalan uspjeh, to se vidi i iz podatka da je iza njenog
prvog prikazivanja slijedilo dvadeset osam uzastopnih predstava u istoj godini,
1869.U ovoj konanoj verziji sadraj komada se u glavnim potezima svodi na
sljedee:
Imuni graanin Orgon primio je u svoj dom, protiv volje svih ostalih ukuana,
Tartifa, koga je susreo u crkvi. Dok svi lanovi Orgonove porodice - njegova druga
ena, Elmira, njegova djeca iz prvog braka, Marijana (Mariane) i Damis (Damis), pa i
sluavka Dorina (Dorine) - smatraju Tartifa licemjerom, prepredenjakom i
pokvarenjakom, Orgon i njegova majka, gospoda Pernel (Madame Pernelle), vide u
njemu pobonog svetog covjeka, koji moe svima da poslui kao uzor. Orgon je
toliko zaljubljen u Tartifa da eli da mu da svoju kerku Marijanu za enu, iako je ona
ve vjerena, a on to zna, za Valera (Valere), koga iskreno voli. Tartif, meutim,

gonjen ulnom eljom, pokuava da osvoji enu svoga dobrotvora, Elmiru. Kada mu
Damis, koji je, skriven, bio oevidac te scene, otkriva svu istinu, Orgon proklinje sina
zato to, po njegovom shvatanju, klevee Tartifa, a Tartifu poklanja kuu i sve svoje
imanje. Oi svome muu otvara, konacno, sama Elmira: ona skriva Orgona pod sto,
za vrijeme sastanka izmeu nje i Tartifa, kada ovaj ponovo pokuava da je osvoji.
Uvjerivi se u Tartifovu pokvarenost, Orgon hoe da ga istjera iz kue. Meutim,
kua i sve drugo, pripada Tartifu, koji pokuava da iz kue otjera Orgona i ostale
ukuane. vor komada se rasplie blagodarei intervenciji samoga kralja i njegove
policije, koja je u Tartifu otkrila opasnog lupea i zlikovca: Tartif biva uhapen,
Orgonu je vraeno njegovo imanje, a Marijana se udaje za Valera.
2. Svrha komedije
Vezana za polemiku, komini rat, koji je otpoeo poslije prikazivanja Molijerovog
komada kola za ene (L' Ecole des femmes), i pisana u tome raspoloenju,
komedija Tartif je imala svoj odredeni smisao i cilj: njome je Molijer htio, s jedne
strane, da se osveti svojim protivnicima, meu kojima su se nalazili i svi oni koje je
'On u svojim ranijim komadima izvrgao ruglu i ibao; s druge strane, rukovoen
svojim naelom da je zadatak komedije da popravlja ljude zabavljajui ih, on je
elio (kako sam istie u svojoj prvoj molbi - placet - kralju),da igoe jedan drutveni
porok, koji je bio uhvatio korijena i bio dosta rairen, a veoma opasan, u njegovo
doba:lano bogomoljstvo, utoliko prije to su se meu protivnicima, neprijateljima
i napadaima njegovim, i pozorita uopte, nalazili upravo i ti lani bogomoljci,
koje je on nazivao kovaima lanog novca (les faux-monnayeurs). U ovoj komediji,
dakle, Molijer je naslikao i podvrgao otroj satiri (jer kao to je tano reeno,Molijer
nije bio dezinteresirani posmatra), u prvom redu, jedan drutveni tip, lik lanog
bogomoljca, bigota, koji je, u ovom u osnovi vijeku katolianstva, zauzimao znaajno
mjesto i igrao vanu ulogu, drutvenu i politiku.
Stoga je Molijer, kao sjajan posmatra, unio u svoj komad izvjesne crte, gestove,
situacije, koje je mogao da zapazi u savremenoj stvarnosti, u savremenom drutvu,
kod izvjesnih tipova bogomoljaca koji su tada postojali u francuskom drutvu, i od
kojih su neki bili kao i Tartif, licemjerni i ulni. (Meu Molijerovim ivim izvorima za
ovo djelo ukazuje se, pored ostalog, na vojvodu d' Angena - Le duc d'Enghien i dr.)
Uz to, Molijer je za svoje djelo crpio i grau nekih knjievnika, prethodnika i
savremenika. [Kao knjievni izvori za ovo djelo navode se, pored ostalog: Aretini
(Arretini) i njegovo djelo Hipokrit (Hypocrite); Bokao (Bocaccio) i
njegov Dekameron (Decamerone); Matiren Renje i njegove Satire (Mathurin
Regnier:Satires), Pol Skaron i njegovo djelo Hipokriti (Paul Scaron: Les
Hypocrites, itd.] - Meutim, ono to je pri tome znaajno je injenica da, sluei se
manje ili vie svim tim, i drugim, izvorima, Molijer je stvorio iv i originalan lik svoga
Tartifa, i ivo i originalno djelo.
Pored toga ireg cilja: igosati bigote, Molijer je, piui ovo svoje djelo, imao pred
oima i jedan ui,konkretniji cilj: podvri satiri pripadnike jedne, tada mone, vjerske

organizacije: Druzbe svete priesti (La Compagnie du Saint-Sacrement), koja je

medu svojim lanovima i pristalicama imala i neke tada istaknute i uticajne linosti,
kao to su: Ana Austrijska, kraljeva majka, Bosije (Bossuet), Sen-Vensan de Pol
(Saint-Vincent de Paul), Knez od Kontija (Le Prince de Conti), Lamoanjon i dr.
TaDruba svete priesti je udruenje koje je bilo sebi postavilo naizgled nevin
cilj: unaprijediti, restaurirati vjeru i strogo praktikovanje vrlina koje vjera
zahtijeva. U praksi, to je bila neka vrsta tajne dravne policije, koja je potajno
organizovala stalan i sistematski nadzor, nauni sistem nadzora, nad privatnim
ivotom pojedinaca; i ne samo u Parizu nego i u cijeloj Francuskoj (gdje je imalo
svoje filijale): Ono je prokazivalo roditeljima djecu kockare ili raspusnike, muevima
suvie galantne ene, a enama mueve koji su zalazili na sumnjiva mjesta.
Napomenimo jo i to da se Molijer, izvrgavajui smijehu i podvrgavajui satiri lane
bogomoljce, vjersko licemjerje i, uopte, izvjesni nain shvatanja hrisanstva,
podsmjehnuo u isti mah, implicitno, religiji uopte, s obzirom da je on, u ovom
hrianskom stoljeu, bio manje nego mlak hrianin. To se vidi i po tome to su u
komadu pobone linosti, kao Orgon i gospoa Pernel, prikazane kao naivne, glupe i
smijene, dok inteligentne, estite i simpatine linosti, kao Elmira i Kleant
(Cleante), nisu uopste poboni. Jednom rijei, Molijer je svojim Tartifom stvorio
jednu snanu komediju drutvenih naravi.

3. Komedija karaktera i porodinih naravi

Snana drutvena satira, koja slika savremene drutvene poroke i naravi, Tartif je u
isto vrijeme izvrsna komedija karaktera i porodinih naravi, koja slika linosti i
naravi u jednoj imunoj graanskoj porodici. Svaka linost u komediji Tartifnaslikana
je briljivo, sa svojim sopstvenim karakterom, osobinama, osobenostima. Po svojoj
snazi i zanimljivosti prvo mjesto zauzima, svakako, lik samog Tartifa. To je veoma
kompleksan lik, koji se ne moe svesti na neku jednostavnu formulu, linearno
definisati, lik koji svojom sloenou prua glumcu, reiseru, knjievnom kritiaru i
historiaru, siroke mogunosti interpretacije.
To je krupan i razvijen ovjek, koji puca od zdravlja (Dorina za njega kae da je:
zadrigao, krepak, sve, usta rumenih). To je ovjek zdravih apetita (koji moe da
pojede za estoricu) i ulan, ali te svoje osobine mora esto da obuzdava, prikriva,
simulira. Uz to, on je grub, neugladen i nespretan; nevaljalac koji pokuava da
zavede enu onoga koji ga je primio u svoj dom; beskrupulozan lupe, koji pokuava
da Orgona istjera iz kue, poto se doepao njegovog imanja. Licemjeran i lukav, a
pravi se poboan i daje sebi asketski izgled: pobonost njemu slui kao sredstvo za
uspjeh. U isti mah to je ovjek jake volje, uporan, koji zna ta hoe i ide pravo
svome cilju. - Ali, uza sve te svoje osobine koje ga ine jakim i snanim, Tartif ima i
jednu slabost: sticajem prilika, uavi u Orgonov dom, on se zaljubio u njegovu

enu, Elmiru. I on, koji inae dobro vlada sobom, gubi u prisustvu Elmire tu svoju
vladu nad sobom i postaje slab i komian. Stoga neki njegovi postupci, i njegov lik
uopte, izazivaju smijeh. U vezi stim tano primjeuje Antoan Adam: Ako bi se on
hladno trudio da osvoji Elmiru, njegova pokvarenost ne bi kod nas stvarala nikakvu
elju da se smijemo. Ali budui da je on grub, vulgaran, budui da, kada vidi lijepu
enu, gubi glavu, zaboravlja svoju uobiajenu opreznost, budui da upotrebljava
nespretno jezik mistiara, on uspijeva - neuvijek, ali veoma esto - da nas nasmije.
Lijepo je i briljivo ocrtan i pomalo udni, neobini lik Orgonov (to je razumljivo ako
se ima u vidu da je ulogu ove linosti igrao sam Molijer). To je tip jednog u osnovi
potenog, ali samouvjerenog naivine i zatucanog bogomoljca, koga jedan licemjer i
lupe obmanjuje u tolikoj mjeri da je spreman da uini, i ini, djela nerazborita, ak
nepotena (proklinjanje vlastitog sina, poklanjanje imanja Tartifu i sl.). Tim i takvim
ljudima, iskreno pobonim, ali naivnim, Molijer je upravo i elio da otvori oi i da ih
upozori na opasnost koja im prijeti ako dozvole da ih opsjene kojekakvi licemjeri i
lupei.
Elmira, Orgonova ena iz drugog braka, prikazana je sa mnogo simpatija, kao ena
estita, inteligentna, hrabra, snalaljiva i, naroito, kao ena puna arma. Neki je
knjievni historiari smatraju jednim od najljepih enskih likova u itavom
Molijerovom pozorinom djelu.
I sve druge linosti nisu neinteresantne, iako su ocrtane sarno sa nekoliko poteza:
bojaljiva i neodluna Marijana; plahoviti, ali simpatini Damis; mudri i
razboriti Kleant; jarkim bojama naslikana i pomalo vulgarna gospoa Pernel; i,
naroito, Dorina (Dorine): tip onih Molijerovih otroumnih sluavki, zdrave pameti i
otrog jezika, i toliko odana porodici u kojoj slui da se smatra njenin lanom.
4. Umjetnika vrijednost komedije
Po svojoj umjetnikoj obradi i vrijednosti, Tartif spada meu najvia Molijerova
djela: po miljenju Antoana Adama, to je jedno od najviih remek-djela svih
vremena. Ovu komediju, pored ostalog, takvom ini njena jedinstvena struktura, sa
njenom jedinstvenom intrigom (u njoj nema uzgrednih intriga i izlinih
pojedinosti), kao i njen dramski pokret, dinamika (koji kod gledaoca, od poetka do
kraja, odravaju napregnutu panju i ivo interesovanje, i to, po optem miljenju,
vie nego ijedan drugi Molijerov komad). Istina, djelo se zavrava neprirodno,
nenadanim rasplitanjem vora kraljevom intervencijom, i zbog toga su mnogi
kritiari uputili Molijeru, manje ili vie, otre, kritike primjedbe. Pa ipak, pri tome se
ne smije smetnuti s uma injenica da je to jedini mogui zavretak da
bi Tartif ostao komedija i da ne bi postao crna drama.
Ako se pomenutim osobinama dodaju i neke druge, o kojima je ve bilo rijei:
zanimljivost predmeta; iroko i duboko poznavanje savremenog drutva, ovjeka i
ivota; istinitost slikanja linosti i naravi; izuzetan smisao za komiku; prisni spoj
drame i komedije; aktuelnost i znaaj pokrenutih problema, - bie jasno zato

ova komedija, koja je i za ivota samog Molijera postigla znatan uspjeh (za vrijeme
posljednje etiri godine njegova zivota davana je sedamdeset sedam puta, ne
raunajui predstave izvedene na dvoru i u privatnim kuama), ne silazi s
repertoara (od 1680. do 1932. godine igrana je 2256 puta u Francuskoj komediji u
Parizu) i puni, i danas, francusko pozorite: To je, od svih komada klasinog
pozorita, komad koji je doivio najvei broj predstava. O popularnosti ove
komedije govori i injenica da je rijec tartuffepostala opta imenica (koja se pise
malim slovom): ona oznaava lanog bogomoljca, licemjera; a iz nje je izvedena
imenica: tartufferie (tartiferija), koja znai, prema rjeniku Petit Larousse,
karakter, djelo lanog bogomoljca, tartifa.
5. Tartif kod jugoslovenskih naroda
Ova Molijerova komedija je u nas dosta prevoena i izvoena. Jedan od najstarijih
prevoda te komedije svakako je onaj koji je nastao u Dubrovniku (gdje je komad i
izvoen) u XVIII stoljeu, a obavio ga je, kako se pretpostavlja, Marin Tudievic
(prevodilac nekih drugih Molijerovih djela), vjerovatno uz pomo nekih svojih
saradnika. Taj prevod je docnije i tampan, u Slovincu, 1883. godine (za tampu ga
je priredio Luka Zore). U stvari, ne radi se tu o prevodu u pravom smislu rijei, kako
ga mi danas shvatamo, nego o preradi, adaptaciji: Molijerov komad je prilagoen
tadanjim dubrovakim prilikama, obiajima, naravima, jeziku.
to se tie linosti, na primjer, Tartif je postao Tarto, Elmira - Lambra,
Orgon Lambro, Valeri - Dono; kralja je zamijenio knez, itd. Jezik je natrunjen
lokalnim dubrovakim izrazima i obrtima, kao i italijanizmima i latinizmima.Tartifa su
u novije vrijeme kod nas prevodili: Tomo Mareti (njegov prevod, u jampskim
jedanaestercima, bez slika (blankvers), izveden je u oktobru 1878. godine na
zagrebakoj pozornici), Jovan ordevi, Slavko Jei, Oton upani, Sima
Pandurovi, Branislav Miljkovi i dr. Tartif je prikazivan dosta esto na scenama
mnogih naih kulturnih centara; a prikazivale su ga, pored domaih, i francuske
trupe, kojom prilikom su ulogu Tartifa igrali ponekad toliko uveni francuski glumci
kao sto je bio, na primjer, Koklen (Coquelin) i dr.