Biblioteka Naprijed

Urednici
DANKO GRLI
IVAN KUVAI
ANTUN ZVAN

Jrgen Habermas

PROBLEMI LEGITIMACIJE
U KASNOM KAPITALIZMU

Preveo
MARIJAN BOBINAC
Struni redaktor
LINO VELJAK

Naslov originala
Jrgen Habermas
LEGITIMATIONSPROBLEME IM SPTKAPITALISMUS
Suhrkamp Verlag, Frankfurt/Main, 1973.

Predgovor

Primjena Marxove teorije krize na promijenjenu zbilju 'kasno

ga kapitalizma' dovodi do potekoa. Iz nje su rezultirali intere
santni pokuaji preformuliran]a starih teorema ili, pak, razvi
janja novih teorema krize namjesto starih. U fazi pripremanja
empirijskih projekata u naem smo institutu ispitali i ta pola
zita; argumentacijska skica u drugom dijelu mog rada saimlje
ono to sam nauio iz tih diskusija. Ako pri tom, odstupajui
od uzusa, upuujem na interne radne papire, tada treba pojas
niti diskusioni kontekst u kojem se nalazim te, prije svega, uka
zati na nedovrenost diskusije koja dosada nikako nije dovo
dila do suglasnosti. Meutim, ne bih htio da se pojanjavanje
struktura hipoteza vrlo openite naravi pobrka s empirijskim
rezultatima.
Programatski karakter prvog dijela objanjava kako teorija so
cijalne evolucije danas jedva postoji iako bi ona morala biti
osnovom teorije drutva. Aporetiki karakter posljednjeg di
jela pokazuje, s druge strane, usku povezanost materijalnih pi
tanja jedne teorije suvremene drutvene formacije s funda
mentalnim problemima, koji se, kako u, nadam se, pokazati,
1
mogu objasniti u okviru teorije komunikativnog djelovanja.
Starnberg, veljaa 1973.

J. H.

Usp. i moj pogovor depnom izdanju knjige Erkenntnis und Inte

resse (1973).

SADRAJ

Predgovor

1 Drutvenoznanstveni pojam krize

1. Sistem i svijet ivota

2 . Neke konstituente drutvenih sistema

3. Ilustracija drutvenih organizacijskih principa

18
.

28

4. Kriza sistema objanjena na primjeru liberalnokapitalistikoga ciklusa kriza

37

2 Tendencije kriza u kasnom kapitalizmu

1 . Deskriptivni model kasnoga kapitalizma .

2. Problemi posljedica kasnokapitalistikog rasta .

45
45
.

55

3 . Klasifikacija moguih tendencija kriza

59

4 . O teoremima ekonomske krize

66

5. O teoremima krize racionalnosti

78

6. O teoremima krize legitimacije

86

7. O teoremima krize motivacije

94
114

8. Pogled unatrag
3 O logici problema legitimacije

117

1. Pojam legitimacije Maxa Webera

119

2. Sposobnost praktikih pitanja za istinitost

125

3. Model potiskivanja poopivih interesa

136

4. Kraj individuuma?

143

5. Kompleksnost i demokracija

157

6. Opredjeljenje za um

171

Prijevod engleskih citata

175

Kazalo imena

177

Drutvenoznanstveni
pojam krize

1. Sistem i svijet ivota

Upotrebom izraza 'kasni kapitalizam' postavlja se hipoteza
da drutveni razvoji jo i u dravno upravljanom kapita
lizmu teku 'proturjeno' ili krizno 1 . Stoga bih isprva htio
objasniti pojam krize.
Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga
jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti
u kojoj se odluuje da li su snage samoizljeenja organizma
dostatne za ozdravljenje. Kritino dogaanje, bolest, izgle
da kao neto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, pri
mjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a
odstupanja oboljelog organizma od njegova poeljnog sta
nja zdrava ovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomou
empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema
vanosti; kako se pacijent osjea i kako doivljava svoju
bolest svakako je simptom za dogaanje na koje on jedva
moe imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se
medicinski radi o ivotu i smrti, govorili o krizi ako bi
se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektiv
nom dogaanju ukoliko pacijent svojom itavom subjektivnou ne bi bio upleten u te dogaaje. Kriza se ne moe
rijeiti subjektivnim miljenjem onoga koji joj je izloen:
pacijent spoznaje svoju nemo spram objektivnosti bolesti
samo stoga to je on subjekt osuen na pasivnost, subjekt
1

C. Offe, Sptkapitalismus Versuch einer Bestimmung, u: Struk

turprobleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 7
i dalje.

kojemu je na neko vrijeme uskraena mogunost da bude

subjekt u punom posjedu svojih snaga.
S krizama povezujemo predodbu objektivne sile koja ne
kom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno
pripada. Shvaajui neko dogaanje kao krizu dajemo mu,
preutno, normativni smisao: rjeenje krize donosi oslobo
enje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medi
cinskoga prijeemo na dramaturki pojam krize. U kla
sinoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znai prekret
nicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost,
ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u
njemu sukobljenih lica. Proturjenost, koja se oituje u
katastrofinom zaotrenju sukoba djelovanja, utemeljena
je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti
samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukob
ljenih normi o koje se razbija identitet uesnika ukoliko
oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time
to razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog iden
titeta. Pojam krize, izveden iz klasine tragedije, odgovara
pojmu krize iz povijesti spasenja. 2 Preko filozofije povi
jesti 18. stoljea prodire ta figura misli u evolueionistike
teorije drutva 19. stoljea.3 Tako Marx po prvi puta raz
vija drutvenoznanstveni pojam krize sistema. 4 Na toj po
zadini govorimo danas o drutvenim ili privrednim krizama.
Ako je moda rije o velikoj privrednoj krizi s poetka
tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobii.
Dogmatsko-povijesnim tumaenjima Marxove teorije krize
ne bih dodavao druga tumaenja, 5 nego bih htio sistematski
uvesti drutvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize.
2 K. Lwith, Weltgeschichte und Heils geschehen, Stuttgart 1953.
3H. P. Dreitzel (urednik), Sozialer Wandel, Neuwied 1967; L. Skiair,
The Sociology of Progress, London 1970.
4 R. Koselleck, Kritik, und Krise, Freiburg 1961; J. Habermas, Theorie
und Praxis, Frankfurt 1971, str. 244 i dalje.
5
J. Zeleny, Die Wissenschaftslogik und das Kapital, Frankfurt 1968;
H. Reichelt, Zur logischen Struktur des Kapitalbegriffs bei K. Marx,
Frankfurt 1970; M. Godelier, System, Struktur und Widerspruch im
'Kapital', Berlin 1970; M. Mauke, Die Klassentheorie von Marx und
Engels, Frankfurt 1970.
10

Drutvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski

shvaen pojam krize 6 Krize nastaju kada struktura nekoga
drutvenog sistema doputa manje mogunosti rjeavanja
problema no to bi se moralo upotrijebiti za odranje
ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje
integraciji sistema. Protiv drutvenoznanstvene upotreblji
vosti toga koncepta moe se primijetiti da ne uzima u obzir
interne uzroke 'sistematskog' forsiranja kapaciteta usmje
ravanja (ili 'strukturalnu' nerjeivost problema usmjera
vanja). Ni drutvene krize sistema ne raaju se zahvaljujui
sluajnim promjenama okoline nego po strukturalno za
snovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu
se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturje
nosti mogu se, naravno, imenovati samo ako moemo na
vesti ustrojstveno vane strukture. Takve se strukture mo
raju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju
mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet.
Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam drutvene
krize proizlaze iz potekoe oko jednoznanog odreivanja
granica i ustrojstva drutvenih sistema u jeziku teorije
sistema. 7
Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; nji
hovo je ustrojstvo karakterizirano poeljnim vrijednostima
koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih to
lerancija. Nasuprot tomu, drutveni se sistemi mogu odr
ati u vrlo kompleksnoj okolini time to mijenjaju ili ele
mente sistema ili poeljne vrijednosti ili, pak, oboje, kako
bi se odrali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi,
meutim, odravaju time da mijenjaju oboje, svoju gra
nicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi otrinu. Jedna
te ista promjena sistema moe se tada pojmiti i kao pro
ces uenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema:
ne moe se jednoznano razluiti da li je stvoren novi si
stem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro6

M. Jnicke (urednik), Herrschaft und Krise, Opladen 1973, posebno

prilozi Jnickea, K. W. Deutscha, W. Wagnera.
7
J. Habermas, N. Luhmann, Theorie der Gesellschaft oder Sozial
technologie? Frankfurt 1971, str. 147 i dalje.
11

mjene nekoga drutvenog sistema istovremeno i krize. Oito

se podruje tolerancija u kojem se smiju kretati poeljne
vrijednosti nekoga drutvenog sistema, a da on, ne bude
ugroen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj
identitet, ne moe obuhvatiti objektivistikim pristupom
teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti;
samo se subjekti, kako ui predznanstvena jezika praksa,
mogu uplesti u krize. Tek kada lanovi drutva iskuse struk
turne promjene kao kritine po ustrojstvo i svoj socijalni
identitet osjete ugroenim, moemo govoriti o krizama.
Smetnje integracije sistema ugroavaju ustrojstvo samo
u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada
je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko otee
na da drutvo postaje anemino. Krizna stanja imaju oblik
dezintegracije drutvenih institucija. 8
I drutveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgu
biti; jer, historiari su u potpunosti u stanju da revolucioniranje neke drave ili propast nekog imperija razlikuju od
pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utjeu tuma
enjima pomou kojih se lanovi nekog sistema meusobno
identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grup
nog identiteta potvruju identitet svoga ja. U pisanju po
vijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa za
jamenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu
snagu, vrijedi kao indikator sloma drutvenih sistema. U
toj perspektivi neko drutvo je izgubilo svoj identitet im
se sljedee generacije vie ne prepoznaju u neko konsti
tutivnoj predaji. I taj idealistiki pojam krize ima, sva
kako, svoje potekoe. Prekid tradicije predstavlja, u naj
manju ruku, netoan kriterij, budui da se mediji predaje
i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno
mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi esto se
post festum ispostavlja lanom. Neko drutvo ne upada u
8

Ovaj pojam anomije je razloen u drutvenoznanstvenoj literaturi

od Durkheima do Mertona te u istraivanjima anominoga, posebice
kriminalnog ponaanja koja se nastavljaju na Mertona. Saeto u
knjizi: T. Moser, Jugendkrimalitt und Gesellschaftsstruktur, Frank
furt 1970.
12

krizu samo onda kada to kau njegovi lanovi niti je u

krizi uvijek kad to oni kau. Po emu bismo mogli raz
likovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako
bi se drutvene krize mogle utvrivati jedino pomou fe
nomena svijesti?
Krizna dogaanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti
to proizlaze iz nerijeenih problema usmjeravanja. Pri to
mu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmje
ravanja; no, oni stvaraju pratee probleme koji na speci
fian nain djeluju na njihovu svijest i to upravo ugro
avanjem socijalne integracije. Pitanje je, meutim, kada
se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj
uvjet. Pojam krize, primjeren drutvenoj znanosti, mora,
shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne inte
gracije. I izraz socijalna integracija i izraz sistemska
integracija potjeu iz razliitih teorijskih tradicija. O so
cijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institu
cija u kojima su podrutvljeni subjekti koji govore i dje
luju; drutveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta
ivota koji je strukturiran simboliki. 9 O sistemskoj inte
graciji govorimo, pak, s obzirom na specifine aktivnosti
usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; drutveni
sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti odra
vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kom
pleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet ivota
i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove
zivanje.10 U aspektu svijeta ivota tematiziramo normativne
9

P. Berger, Th. Luckmann, Die gesellschaftliche Konstruktion der

Wirklichkeit, Frankfurt 1969.
Fenomenologija (A. Schtz) i socijalna kibernetika oznaavaju
pojmovne strategije koje stiliziraju svaka po jedan od tih dvaju
aspekata. Iz drutvenoznanstvenoga funkcionalizma su proizali po
kuaji da se uzme u obzir dvostruki aspekt drutva i da se povezu
paradigme svijeta ivota i sistema (Parsons u Working Papers po
kuava kategorijalno povezivanje teorije sistema i djelovanja; Etzioni sposobnost kontroliranja i obrazovanja konsenzusa poima kao
dvije dimenzije sistema; Luhmann sistemskoteoretski reformulira
temeljni pojam 'smisla' koji je uvela fenomenologija. Ti su po
kuaji pouni za problem primjerenoga konceptualiziranja drutve10

13

strukture (vrijednosti i institucije) u nekom drutvu. Mi

analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama so
cijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pattern maintenance), doim nenormativni sastavni dijelovi si
stema vrijede kao ograniavajui uvjeti. U aspektu sistema
tematiziramo u nekome drutvu mehanizme usmjeravanja
i proirenje podruja djelovanja kontigencije. Mi analizi
ramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske
integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attainment) doim poeljne vrijednosti oznaavaju podatke. Shva
timo li neki drutveni sistem kao svijet ivota, aspekt usmje
ravanja se gubi; smatramo li neko drutvo sistemom, ne
uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost to se
drutvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, esto kontrafaktikih zahtjeva spram valjanosti.
Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamano i
normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki drutveni
sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u
diferenciranim drutvima politiki sistem (kao izdiferencirani centar usmjeravanja) zauzima nadreeno mjesto
spram sociokulturnoga 10a, i ekonomskog 1 0 b sistema. S jed
noga radnog papira preuzimam sljedeu shemu:

Pretpolitike determinante normativnog sistema

nih sistema, no oni ga ne rjeavaju budui da strukture intersubjektivnosti dosada nisu dostatno istraene i da konstituente drutvenih
sistema jo nisu dovoljno shvaene.
10a
Pod sociokulturnim sistemom podrazumijevam i kulturnu preda
ju (kulturni vrijednosni sistemi) i institucije koje putem procesa
socijalizacije i profesionalizacije tim predajama daju normativnu
snagu.
"" C. Offe, Krise und Krisenmanagement, u: Jnicke, Herrschaft und
Krise, op. cit, str. 197 i dalje.
14

Socijalna evolucija, koja se vri u tri dimenzije: u razvoju

proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti)
i u promjeni normativnih struktura, u analitikim se grani
cama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moi
redukcijom sloenosti okoline. Ta se projekcija moe po
kazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih sociolo
kih pojmova. Na drugim sam mjestima pokuao dokazati 11
da zahtjevi za valjanou, kao to su istina i ispravnost/pri
mjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju ivota,
gube smisao diskurzivne odrivosti ako ih se shvati kao
medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medi
jima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem
itd. Teorija sistema moe za svoje predmetno podruje do
putati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme
valjanosti prevoditi u probleme ponaanja. Stoga Luhmann
eli provesti rekonceptualizacije pojmova kao to su spo
znaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideoloko oprav
danje, s onu stranu kojih je tek mogua diferencijacija iz
meu aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi
ak, po mome miljenju, i za Luhmannov pokuaj uvoenja
diferencirajuih temeljnih pojmova smisla i negacije). Pred
nosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u pojmovno-imperijalistike slabosti im se osamostali aspekt
usmjeravanja, a predmetno podruje drutvenih znanosti
suzi na potencijale selekcije.
Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabo
sti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju izmeu normativnih
struktura i ograniavajuih materijalnih uvjeta.12 Dodue,
na analitikoj razini meu podsistemima postoji redoslijed
sociokulturnoga, politikog i ekonomskog sistema, ali unu11

Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, str. 221 i dalje i str.

239 i dalje Luhmann je svoju teoriju komunikacijskih medija u me
uvremenu dalje razvio kao zaseban dio pored teorije sistema i teo
rije evolucije.
12
D. Lockwood, Social Integration and System Integration, u: Zollschan, Hirsch (urednici), Explorations in Social Change, London
1964, str. 244 i dalje. To polazite je dalje razradio Gerhard Brandt.
15

daje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske in

tegracije: u poeljnim vrijednostima spajaju se kulturne
definicije drutvenoga ivota i imperativi opstanka koji se
mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po
vezanosti, meutim, dosada su nedostajala uvjerljiva kon
ceptualna sredstva i metode.

Ova konceptualizacija nalae dopunu analiza normativnih

struktura analizom ogranienja i kapaciteta relevantnih za
usmjeravanje. Za analizu krize dopuna je svakako pre
slab zahtjev, budui da ona zahtijeva analitiku razinu na
kojoj e veza izmeu normativnih struktura i problema
usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u hi
storijski usmjerenoj analizi drutvenih sistema koja nam
doputa da uvijek utvrdimo podruje tolerancije unutar
kojega se smiju kretati poeljne vrijednosti nekoga danog
sistema, a da on pri tom ne bude ugroen s obzirom na
svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manife
13
stiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta. Naravno,
gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez
prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o za
htjevima za konzistentnost samih normativnih struktura.
Poeljne vrijednosti drutvenih sistema su, naime, proiz
vod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne pre13

H. M. Baumgartner, Kontinuitt und Geschichte, Frankfurt 1972.

16

Podruja varijacija za strukturne promjene mogu se oito

uvoditi jedino na podruje teorije drutvene evolucije.14 Pri
tomu e biti od pomoi Marxov pojam drutvene forma
cije. Formacija nekoga drutva uvijek je odreena nekim
fundamentalnim organizacijskim principom koji utvruje
apstraktni prostor mogunosti socijalnih promjena stanja.
Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko ap
straktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim
skokovima kao emergentna svojstva i koja oznaavaju neki
uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ogrania
vaju sposobnost nekog drutva da ui, a da ne izgubi svoj
identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su
djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne moe
rijeiti unutar prostora mogunosti koje opisuje organi
zacijski princip drutva. Organizacijski principi te vrste
najprije utvruju mehanizam uenja o kojem ovisi razvoj
proizvodnih snaga; oni, dalje, odreuju prostor varijacija
za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i ko
nano, postavljaju institucionalne granice mogueg porasta
kapaciteta usmjeravanja. Prije no to na nekoliko primjera
objasnim taj pojam organizacijskoga principa, htio bih
opravdati izbor samog pojma naputkom o konstituentama
drutvenih sistema.

14

K. Eder, Komplexitt, Evolution und Geschichte, u: F. Maciejewski

(urednik), Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie?, dod. 1.
Frankfurt 1973, str. 9. i d.
2 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

17

2. Neke konstituente drutvenih sistema

Prvo u opisati tri univerzalna svojstva drutvenih sistema:
a) Razmjena drutvenih sistema s njihovom okolinom od
vija se u proizvodnji (prisvajanje vanjske prirode) i soci
jalizaciji (prisvajanje unutranje prirode) preko medija za
istinitost sposobnih iskaza i normi koje trebaju opravdanje,
tj. preko diskurzivnih zahtjeva za valjanou; u obje di
menzije razvoj slijedi obrasce koje se racionalno moe re
konstruirati.
b) Drutveni sistemi mijenjaju svoje poeljne vrijednosti
ovisno o stanju proizvodnih odnosa i o stupnju autonomije
sistema, no varijacija tih vrijednosti ograniava se logikom
razvoja slika svijeta, na koju imperativi integracije sistema
nemaju nikakva utjecaja; podrutvljene individue tvore unu
tranju okolinu, koja je sa stajalita usmjeravanja para
doksalna.

ska se priroda prisvaja u proizvodnim procesima, a unu

tranja u procesima socijalizacije. Drutveni sistem pomie
rastuim kapacitetom usmjeravanja svoje granice u prirodi
i unutar nje: uz mo sistema raste i kontrola nad vanj
skom prirodom i integracija unutranje. Proizvodni pro
cesi crpe prirodne resurse i osloboenu energiju pretva
raju u upotrebne vrijednosti. Procesi socijalizacije obrazuju
lanove sistema u subjekte obdarene sposobnou govora
i djelovanja; u tim obrazovnim procesima nastaje embrij
kojega se pojedinac ne oslobaa do svoje smrti (ukoliko
se zanemare neki patoloki granini sluajevi desocijalizacije).

Ad a) Okolina drutvenih sistema moe se podijeliti na tri

segmenta: na vanjsku prirodu ili materijalne resurse ne-Ijudske okoline; na ostale drutvene sisteme s kojima neko
drutvo odrava kontakt; na unutranju prirodu ili organ
ski supstrat lanova drutva. Drutveni sistemi se simbo
liki razgraniavaju spram svoje socijalne okoline; dokle
god ne postoji univerzalistiki moral, to e se moi zbivati
in terms diferenciranja izmeu domaega i stranog morala.
Taj u kompleks ostaviti po strani. Za specifinu formu u
kojoj se reproducira socijalno-kulturni ivot, od odluuju
e su vanosti procesi razmjene s vanjskom i unutranjom
prirodom. Pri tomu se radi o procesima podrutvljavanja
u kojima se drutveni sistem ujedinjava s prirodom. Vanj-

Socijalni sistemi podrutvljavaju vanjsku prirodu pomou

proizvodnih snaga; oni organiziraju i kvalificiraju radnu
snagu, oni razvijaju tehnologije i strategije. Da bi to po
stigli, potrebno im je tehniki upotrebljivo znanje. Pojmovi
kognitivne djelatnosti i informacije, koji se s tim u vezi
normalno upotrebljavaju, sugeriraju, naravno, nagli konti
nuitet sa ivotinjskom djelatnou inteligencije. Specifinu
djelatnost dutvenih sistema vidim u proirenju njihove
kontrole nad vanjskom prirodom pomou medija za isti
nitost sposobnih izjava. Rad ili instrumentalno djelovanje
upravlja se prema tehnikim pravilima; ona utjelovljuju
empirijske pretpostavke, koje impliciraju zahtjeve za isti
nitou, tj. zahtjeve za valjanou koji su diskurzivno ispunjivi i u naelu ih se moe podvri kritici. Unutranju, pak,
prirodu socijalni sistemi podrutvljuju uz pomo norma
tivnih struktura. Time se interpretiraju potrebe, a aktivnosti
odobravaju odnosno ine obaveznima. Pojam motivacije
koji se pri tomu pojavljuje, ne treba sakriti specifinu
okolnost da drutveni sistemi provode integraciju unutra
nje prirode pomou medija normi koje trebaju opravdanje.
One, opet, impliciraju zahtjev za valjanou koji se moe
ispuniti jedino diskurzivno: zahtjevima za istinitou, koje
postavljamo empirijskim tvrdnjama, odgovaraju zahtjevi za
ispravnou odnosno primjerenou, koje postavljamo nor
mama djelovanja odnosno vrednovanja.

18

2*

c) Nivo razvoja nekog drutva odreuje se prema institu

cionalno doputenom kapacitetu uenja, odnosno, poblie
reeno, prema tomu da li se teoretsko-tehnika i praktika
pitanja kao takva diferenciraju te da li se mogu odvijati
diskurzivni procesi uenja.

19

Drutveni sistemi mogu se nasuprot vanjskoj prirodi odr

ati instrumentalnim djelovanjem (po tehnikim pravili
ma), a nasuprot unutranoj prirodi komunikativnim dje
lovanjem (prema vaeim normama) budui da se na socio
kulturnom stupnju razvoja ivotinjsku ponaanje reorgani
zira pod imperativima zahtjeva za valjanou.15 Ta se re
organizacija odvija u strukturama jeziki proizvedene in
tersubjektivnosti. Jezina komunikacija ima dvostruku
strukturu: komunikacija propozicionalnim sadrajima dopu
tena je samo uz istovremenu metakomunikaciju interpersonalnim odnosima. 16 Time se izraava specifino ljudsko
ukrtanje kognitivnih aktivnosti i motiva djelovanja s je
zinom intersubjektivnou. Jezik funkcionira kao transfor
mator: uvoenjem fizikih zbivanja, kao to su osjeti, po
trebe i uvstva, u strukture jezine intersubjektivnosti, unu
tranje se epizode ili doivljaji pretvaraju u inteneionalne
sadraje, i to spoznaje u izjave, a potrebe i uvstva u nor
mativna oekivanja (propisa, odnosno vrijednosti). Ta trans
formacija proizvodi razliku s mnogo posljedica, i to, izmeu,
s jedne strane, subjektivnosti miljenja, htijenja, radosti i
neugode, te, s druge strane, izmeu izjava i normi koje se
pojavljuju sa zahtjevom za openitou. Openitost ovdje
znai objektivnost spoznaje i legitimnost vaeih normi.
Zajednitvo koje je konstitutivno za drutveni svijet i
vota, osigurava se i objektivnou spoznaje i legitimnou
vaeih normi. Strukture jezine intersubjektivnosti su kon
stitutivne za iskustva i instrumentalno djelovanje isto kao
i za naine miljenja i komunikativno djelovanje. Na ra
zini sistema te iste strukture reguliraju kontrolu vanjske i
integraciju unutranje prirode, dakle, procese podrutvljavanja koji se odvijaju pomou kompetencije podrutvljenih
individua nad navlastitim medijima za istinitost sposobnih
izjava i normi koje trebaju opravdanje.
Poveanje autonomije sistema (mo) ovisi o razvoju u pre
ostalim dvjema dimenzijama: o razvoju proizvodnih snaga
15

Ovu u tezu razloiti u okviru teorije komunikativnoga djelovanja.

Usp. moje pripremne biljeke u vezi s teorijom komunikativne kom
petencije, u: Habermas, Luhmann, op. cit., str. 142. i d.
16

20

(istina) i mijenjanju normativnih struktura (ispravnost/pri

mjerenost). Ti se razvoji odvijaju prema obrascima koje
se moe racionalno rekonstruirati i koji su logiki meu
sobno neovisni. Povijest svjetovnoga znanja i tehnologije
jest povijest s obzirom na istinu kontroliranih upjesha u
sukobu s vanjskom prirodom. Sastoji se od nekontinuiranih, ali trajno kumuliranih zbivanja. Poznavanje empirij
skih mehanizama nuno je radi objanjavanja svjetsko-povijesno kumulativna karaktera znanstvenoga i tehnikog
napretka, meutim, ono nije i dostatno; tovie, za razvoj
znanosti i tehnike moramo pretpostaviti jednu unutarnju
logiku kojom je unaprijed utvrena hijerarhija nepovrat
nih nizova.17 Ogranienja razvojnog obrasca, rekonstruk
cija kojega je racionalno mogua, ogledaju se u trivijalnu
iskustvu da se kognitivni pomaci, dok se ne slomi konti
nuitet predaja, ne mogu lako zaboraviti te da se svako
odstupanje od ireverzibilnog pravca razvoja osjea kao re
gresija koja zahtijeva svoju cijenu.
Manje je trivijalna okolnost da se ni kulturni ivot ne po
korava proizvoljnim definicijama. Budui da se i podrutvljavanje unutarnje prirode odvija putem diskurzivnih zahtje
va za valjanou, i mijenjanje normativnih struktura bit e
usmjeren proces poput povijesti znanosti i tehnike. Inte
gracija unutarnje prirode ima kognitivnu komponentu. Na
putu od mita preko religije do filozofije i ideologije, sve
se vie nadaje zahtjev za diskurzivnim ispunjenjem norma
tivnih zahtjeva za valjanou. Poput spoznavanja prirode
i tehnologije i slike svijeta slijede u svome razvoju neki
obrazac koji doputa racionalno rekonstruiranje sljedeih,
deskriptivno pobrojanih pravilnosti:
ekspanzija
sferi;

svjetovnoga

podruja

nasuprot

sakralnoj

17

Time ne bih htio ustvrditi da interni regulativi znanstvenoga si

stema mogu dostatno pojasniti povijest znanosti. Usp. o tome za
nimljive teze G. Bhmea, W. van den Daelea, VV. Krohna, Alterna
tiven in der Wissenschaft, Z. F. S. 1973. str. 302 i d.; isti autori,
Finalisierung der Wissenschaft, Z. F. S. 1973.

21

 tendencija od jake heteronomije spram rastue autono

mije;
izbacivanje kognitivnih sadraja iz slika svijeta (od koz
mologije prema istome moralnom sistemu);
od partikularizma roda do univerzalistiekih i istovre
meno individualistikih orijentacija;
rastua refleksivnost modusa vjerovanja koje se oituje
na sljedeem nizu: mit kao neposredno ivljen orijentacijski sistem, uenje, objavljena religija, umska religija,
ideologija.18
Sastojci slika svijeta koji im osiguravaju identitet i djeluju
socijalno integrativno, a to su moralni sistemi i pripadne
interpretacije, poveanom kompleksnou slijede jedan
obrazac koji na ontogenetskoj razini ima paralelu u logici
razvoja moralne svijesti. I kolektivno postignuto stanje
moralne svijesti ne moe se, dok postoji kontinuitet pre
daje, zaboraviti kao ni kolektivno postignuto znanje to,
meutim, ne iskljuuje regresiju.19
Ad b) Ovdje ne mogu pratiti zamrene meuovisnosti iz
meu moguih razvoja u dimenzijama proizvodnih snaga,
kapaciteta usmjeravanja i slika svijeta (odnosno moralnih
sistema). ini mi se, meutim, da je upadljiva asimetrinost
oblika reprodukcije sociokulturnoga ivota: dok razvoj pro
izvodnih snaga stalno iri prostor kontingencije drutve
noga sistema, evolucijski pomaci u strukturama interpretativnih sistema ne pruaju uvijek selekcijske prednosti.
Naravno da rastua autonomija sistema i odgovarajui po18

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt und Rckzugspotentiale in spt

kapitalistischen Gesellschaften (rukopis MPIL, str. 1415); R. D
bert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien fr
den sozialwissenschaftlichen Funktionalismus diskutiert am Bei
spiel der Evolution von Religionssystemen, disertacija, Frankfurt
1973; usp. takoer interesantnu konstrukciju N. Luhmanna, Reli
gion System und Sozialisation, Neuwied 1972, str. 15. i d.
19
U vezi s konceptom razvojne logike u kognitivistikoj razvojnoj
psihologiji L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialisation, u: D. A. Goslin (urednik),
Handbook of Socidlization, Chicago 1969, str. 347. i d.
22

rast kompleksnosti u organizacijskim oblicima nekog dru

tva razaraju normativne strukture koje se suavaju, te
dokidaju granice participacije koje sa stajalita usmjera
vanja nisu funkcionalne zbivanje, dakle, koje se danas,
primjerice, uvijek moe promatrati prilikom modernizacije
zemalja u razvoju. Dalo bi se zamisliti i ukazati na problematinije sluajeve. Normativne se strukture mogu ne
posredno preokrenuti kognitivnim disonancama izmeu
svjetovnog znanja, proirenog razvojem proizvodnih snaga,
i dogmatienosti nasljeenih slika svijeta. Budui da su
mehanizmi koji prouzrokuju pomake u razvoju normativ
nih struktura neovisni o logici njihova razvoja, nije a for
tiori sigurno da e razvoj proizvodnih snaga i porast ka
paciteta usmjeravanja tono izazvati normativne promjene
koje odgovaraju imperativima usmjeravanja drutvenoga
sistema. Empirijsko je pitanje, prije svega, da li se i kojim
dijelom selekcijska prednost koju kontrola vanjske prirode,
vrena zahtjevima za istinitou, unosi s potencijalom se
lekcije, prednost, dakle, koja e se putem integracije unu
tarnje prirode, vrene zahtjevima za ispravnou i primjerenou, opet proigrati u obliku samoproizvedene sloenosti.
Ne moemo iskljuiti sluaj da e porast proizvodnih snaga
koji poveava mo sistema dovesti do promjena u nor
mativnim strukturama koje e ujedno ograniiti autono
miju sistema, budui da donose nove zahtjeve za legitima
cijom i time suavaju prostor za varijaciju poeljnih vri
jednosti. (Kasnije u obraditi tezu da je taj sluaj nastupio
u kasnom kapitalizmu, budui da poeljne vrijednosti, do
putene na podruju legitimacije jedne komunikativne eti
ke, nisu spojive sa eksponencijalnim rastom kompleksnosti
sistema, a druge se legitimacije ne mogu proizvoditi uslijed
logike razvoja.) Tvrdnja da poeljne vrijednosti drutvenih
sistema povijesno variraju, mora se dopuniti utoliko to
je varijacija poeljnih vrijednosti ograniena logikom raz
voja struktura slike svijeta koje ne stoje na raspolaganju
20
imperativima rasta moi.
20

K. Eder, Mechanismen der sozialen Evolution (rukopis MPIL).

23

S tim je u vezi jo jedna osobitost drutava: unutarnja pri

roda ne pripada okolini sistema na isti nain kao to je to
sluaj s vanjskom prirodom. S jedne strane organski sup
strati podrutvljenih individua uope nisu, kako to moemo
prouavati na psihosomatici poremeenih organskih toko
va21, naprosto izvanjski drutvenom sistemu; s druge, pak,
strane, nakon svoje integracije u drutveni sistem unutarnja
priroda ostaje neto poput unutranje okoline, budui da
se podrutvljeni subjekti u razmjeru svoje individuacije
suprotstavljaju utapanju u drutvo. Socijalizacija, podrutvljavanje unutarnje prirode, ne moe se poput proizvodnje,
podrutvljavanja vanjske prirode, zadovoljavajue shvatiti
kao redukcija sloenosti okoline. Dok je normalno da se
reduciranjem sloenosti okoline poveava sloboda kretanja
sistema, dotle progresivno podrutvljavanje unutarnje pri
rode prije ograniava prostor kontingencije sistema. ini
se da rastom individuacije jaa otpornost podrutvljenih
individua na odluke izdiferenciranog centra usmjeravanja.
Normativne strukture djeluju nasuprot imperativa irenja
moi poput mehanizama samosputavanja. To bi se u okviru
logike samoregulativnih sistema moglo izraziti samo tako
da je unutarnja priroda istovremeno i okolina sistema i
element sistema. Na isti paradoksalan nain je i subjektu,
sposobnom da govori i djeluje, njegova vlastita priroda
dana kao ivot i kao tijelo.22 Mislim, naravno, da paradoksi
ukazuju samo na nepreciznost jedne previe razvuene teo
rije sistema. Njih e nestati ako svijet ivota i intersubjektivnosti uzmemo kao nadreeno gledite, a ne sistem i
samoreguliranje, te ako se socijalizaciju unaprijed pojmi
kao individuaoiju to predstavlja svezu shvatljivu sa sta
jalita teorije jezika, koja, meutim, ako se inzistira na
teoriji sistema, dovodi jedino do besmislica.23 I drutva su
takoer sistemi, no njihov se nain kretanja ne zasniva je21

A. Mitscherlich, Krankheit als Konflikt, 2 sveska, Frankfurt 1966/

/1967; K. Brede, Sozioanalyse psychosomatischer Strungen, Frank
furt 1972.
22
H. Plessner, Die Stufen des Organischen und der Mensch, Berlin
1928.
23
Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 155. i d.

24

dino na logici proirenja autonomije sistema (moi), nego

se socijalna evolucija vie odvija u granicama logike svijeta
ivota, ije su strukture odreene jeziki stvorenom intersubjektivnou i poivaju na zahtjevima za valjanou koje
se moe podvri kritici.
Ad c) Ako sam ispravno opisao konstituente drutvenih si
stema, onda se kapacitet usmjeravanja mijenja ovisno o
rastuoj kontroli vanjske prirode i o poveanoj integraciji
unutranje prirode. U obadvije se dimenzije evolucija vri
u obliku usmjerenih procesa uenja, koji se odvijaju preko
diskurzivno ispunjivih zahtjeva za valjanou: razvoj pro
izvodnih snaga i promjena normativnih struktura uvijek
slijede logiku rastuega teoretskog odnosno praktikog uvi
da. 24 Obrasci koje se moe racionalno rekonstruirati i koji
se zasnivaju na kolektivnim procesima uenja, dakle na
povijesti svjetovnoga znanja i tehnologije, s jedne strane,
te na promjeni strukture interpretativnih sistema koji osi
guravaju identitet, s druge strane, obrasci su koji, dakako,
objanjavaju samo logiki nuan slijed moguih razvoja.
Faktiki razvoji, meutim, inovacije i stagnacije, pojava
kriza, produktivno i neproduktivno irenje kriza, itd. mogu
se objasniti jedino pomou empirijskih mehanizama. Te
meljni se mehanizam drutvene evolucije uope nalazi, kako
mi se ini, svakako u automatizmu da se ne moe bez ue
nja: nije uenje, nego je neuenje fenomen koji valja ob
jasniti na nekom socio-kulturnom stupnju razvoja. U tome
se i sastoji, recimo, umoost ovjeka; samo na toj pozadini
je vidljiva nadmona neumnost povijesti toga roda. For
malna gledita za razgranienje razliitih nivoa uenja re
zultiraju iz okolnosti to uimo u dvije dimenzije (teoret
skoj i praktinoj), te to su ti procesi uenja povezani sa
zahtjevima za valjanou koje se moe diskurzivno ispu
niti. Nerefleksivno uenje odvija se u okolnostima u kojima
24

U teorijama sistema drutvenoga razvoja K. W. Deutscha (Nerves

of Government, 1963) i A. Etzionija (The Active Society, 1968) zato
s pravom u sreditu analize stoje koncepti uenja, pojmovi koji su,
naravno, preuski da bi obuhvatili diskurzivno uenje.

25

se implicitno postavljeni teoretski i praktiki zahtjevi za

valjanou naivno predmnijevaju, te prihvaaju ili odbi
jaju bez diskurzivnoga razmatranja. Refleksivno uenje od
vija se diskursima u kojima tematiziramo praktike zahtjeve
za valjanou, koji su ili postali problematinima ili su
problematizirani institucionaliziranom sumnjom, te ih na
temelju argumenata prihvaamo ili odbijamo. Nivo uenja
koji neka drutvena formacija omoguuje moe ovisiti o
tomu da li princip organizacije drutva doputa: a) dife
rencijaciju izmeu teoretskih i praktikih pitanja, i b) pri
jelaz s nerefleksivnoga (predznanstvenoga) na refleksivno
uenje. Odatle se nadaju etiri mogue kombinacije od
kojih su, ako sam u pravu, tri historijski realizirane:
Uenje

Teoretska i praktika pitanja

nediferencirana
diferencirana

nerefleksivno

refleksivno

Ta je shema, naravno, nedostatna i za vrlo grubo pribli

avanje, budui da pojmove (teoretsko/praktiko) 25 , izvede
ne logikom diskursa, unosi u raznorodne interpretativne si
steme i, k tomu, ne razlikuje ostaju li teoretska i praktika
pitanja nerazluena samo u vladajuem interpretativnom
okviru ili, pak, u samoj ivotnoj praksi. Magijske i animi
stike slike svijeta navode na zakljuak o ivotnoj praksi
koja zanemaruje onu razliku, dok mitske slike svijeta koeg
zistiraju sa svjetovnim znanjem koje se akumulira i naslje
uje na podrujima drutvenoga rada, tako da je praktiki
ve provedeno razlikovanje izmeu tehniki primjenjivoga
znanja prikladna za teoretiziranje i praktiki relevantnog
tumaenja prirodnoga i socijalnog svijeta ivota.
25

J. Habermas, Wahrheitstheorien, u: Festschrift fr Walter Schultz,

Pfullingen (izlazi uskoro); u vezi s logikom diskursa: St. Toulmin,
The Uses of Argument, Cambridge 1964; P. Edwards, Logic of Moral
Discourse, New York 1955.

26

Nadalje, shema ne odslikava podruja uistinu dostupna

institucionaliziranim djelominim diskursima. Nastankom
filozofije po prvi puta se sastavni dijelovi mitskih predaja
oslobaaju za diskurzivna razmatranja; no, klasina filo
zofija shvaa i postupa s praktiki relevantnim tumae
njima kao s teoretskim pitanjima, a tehniki primjenljivo
empirijsko znanje potcjenjuje, drei da se od njega ne
moe izvesti teorija. Meutim, nastankom moderne zna
nosti upravo se to podruje empirijskog znanja ukljuuje
u refleksivne procese uenja. U filozofiji se istovremeno
afirmira tendencija koja je vodila do pozitivizma, tenden
cija spram razlikovanja teoretskih i praktikih pitanja pre
ma njihovome logikom obliku, ali s ciljem da se iz diskursa
iskljue praktika pitanja: ona se vie ne smatraju spo
sobnima za istinitost. 26 Suprotno tomu, institucionalizacija
opih praktikih diskursa znaila tri nov nivo uenja drutva.
Ako su tona odreenja konstituenata drutvenih sistema,
provizorno uvedena od a) do c), imat e smisla pokuaj
traenja organizacijskih principa koji utvruju kapacitet
uenja, a time i nivo razvoja nekog drutva s obzirom na
proizvodne snage i interpretativne sisteme koji osiguravaju
identitet, dakle principe koji e ograniavati mogu porast
sposobnosti usmjeravanja. Marx je razliite drutvene for
macije odreivao in terms raspolaganja sredstvima za pro
izvodnju, tj. kao proizvodne odnose. On podie nukleus koji
organizira cjelinu do razine na kojoj se normativne struk
ture isprepleu s materijalnim supstratom. Proizvodni se
odnosi, naravno, ne smiju ukoliko treba da predstavljaju
organizacijske principe drutva izjednaavati s uvijek od
reenim historijskim oblicima vlasnitva nad sredstvima
za proizvodnju. Organizacijski principi su visokoapstraktna
odreenja koja definiraju prostore mogunosti. Uz to, go
vorenje o proizvodnim odnosima navodi na usko ekonomi
stiko tumaenje. Koji djelomian sistem u nekome drutvu
24

J. Habermas, Wozu noch Philosophie? u: Philosophisch-politische

Profile, Frankfurt 1971.

27

moe preuzeti funkcionalni primat 27 , tj. voenje socijalne

evolucije, bit e, meutim, odreeno principom organizi
ranja toga drutva.
3. Ilustracija drutvenih organizacijskih principa
Drim da je svrsishodno razlikovati etiri drutvene for
macije: onu koja prethodi visokoj kulturi, tradicionalnu,
kapitalistiku i postkapitalistiku. Ako izuzmemo drutva
koja prethode visokokulturnima, radi se o klasnim drutvi
ma (pri emu dravnosocijalistika drutva s obzirom na
politiko-elitistiko raspolaganje sredstvima za proizvodnju
nazivam postkapitalistikim klasnim drutvima):
Drutvene formacije
koje prethode visokokulturnim
visokokulturne
tradicionalne
moderne
,
kapitalistike
v.
Klasna d r u t v a . ,
. . , . ,.
(liberalni kapitalizam)
(organizirani kapitalizam)
postkapitalistike
postmoderne
Ispitivanje tendencija krize u kasnokapitalistikim i post
kapitalistikim drutvima poiva na interesu za istraiva
njem mogunosti jednoga postmodemog drutva pri emu
se ne misli samo na novo ime za zauujuu vitalnost ostar
jela kapitalizma, 28 nego i na historijski nov princip organi
zacije. Htio bih na tri drutvene formacije pojasniti to
je to drutveni princip organizacije, te kako se iz njega
mogu izvesti odreeni tipovi krize. Ove nevezane primjedbe

niti treba da predstavljaju niti da nadomjetaju teoriju so

cijalne evolucije; one jedino slue egzemplarnom uvoenju
jednoga pojma. Svakoj od triju drutvenih formacija opisat
u odluujui organizacijski princip, naznaiti prostore mo
gunosti koje on prua socijalnoj evoluciji, te ukazati na
tip krize koji on doputa. Organizacijski se principi bez
teorije socijalne evolucije, na koju bih se mogao osloniti,
jo uvijek ne mogu apstraktno formulirati, nego e ih se,
moda, induktivno sakupiti, te objasniti s obzirom na in
stitucionalno podruje koje ima funkcionalni primat za
svaki od stupnjeva razvoja (rodbinski sistem, politiki si
stem, privredni sistem).
Drutvene formacije
formacijama

koje

prethode

visokokulturnim

Organizacijski princip tih drutava 29 tvore primarne uloge

starosne dobi i spola. Institucionalno jezgro je rodbinski
sistem koji na tom stupnju razvoja predstavlja totalnu in
stituciju. Obiteljske strukture odreuju cjelokupni drutve
ni saobraaj; one istodobno zajamuju i socijalnu i sistem
sku integraciju. Slike svijeta i norme jedva da su diferen
cirane: izgraene su oko ritualiziranja i tabuiziran ja koji
ne trae nikakve nezavisne sankcije. Taj je princip orga
nizacije spojiv s obiteljskim i rodovskim moralom: nisu
mogua vertikalna ili horizontalna podrutvljavanja, koja
prekorauju granice rodbinskog sistema. Proizvodne se
snage u rodbinski organiziranim drutvima ne mogu po
veavati eksploatiranjem radne snage (poveanje stupnja
izrabljivanja fizikom prisilom). Mehanizam uenja, ugra
en u funkcionalni krug instrumentalnog djelovanja, vodi
kroz duga razdoblja do jednoga, kako se ini, ureena
29

27

O tome pojmu usp. N. Luhmann, Wirtschaft als soziales Problem,

u: Soziologische Aufklrung, Opladen 1970, str. 226227.
28
D. Bell, The Post-Industrial Society: The Evolution of an Idea,
u: Survey 1971, str. 102. i d.

28

T. Parsons, Societies, u: Evolutionary and Comparative Perspecti

ves, Englewood Cliffs 1966; G. Lenski, Power and Privilege, New
York 1966; Sahlins, Service, Evolution and Culture, Ann Arbor 1968;
daljnja literatura u Edera, Mechanismen der sozialen Evolution,
loc. cit.
29

niza s novostima manje vanosti.30 Na stupnju razvoja koji

prethodi visOkokultunnim drutvenim formacijama, ne po
stoji, izgleda, sistematski motiv za stvaranje vika proiz
voda koji bi prelazio dobra nuna za zadovoljavanje osnov
nih potreba, niti onda kada to doputa stanje proizvodnih
snaga.31 Budui da iz organizacijskoga principa ne proizlaze
nikakvi proturjeni imperativi, vanjske e promjene biti
one koje e previe zahtijevati od usko ograniena kapa
citeta upravljanja rodbinski organiziranih drutava i koje
e potkopavati obiteljske i rodovske identitete: uglavnom
demografski rast u vezi s ekolokim faktorima, prven
stveno meuetnika ovisnost kao posljedica trampe, rata
i osvajanja.32
Tradicionalna

drutvena

formacija

Organizacijski princip je klasna vlast u politikome obliku.

Nastankom birokratskoga aparata vlasti iz rodbinskoga se
sistema diferencira centar usmjeravanja koji e omoguiti
prijelaz proizvodnje i raspodjele drutvenih dobara s obi
teljskih oblika organizacije na vlasnitvo nad sredstvima
za proizvodnju. Rodbinski sistem nije vie institucionalni
nukleus cijeloga sistema; svoje funkcije vlasti i usmjera
vanja on predaje dravi. To je poetak funkcionalnog spe
cificiranja i autonomiziranja tokom kojega e obitelj sa
svim izgubiti svoje ekonomske fun'kcije, a djelomino i
svoje socijalizacijske funkcije. Na visokokulturnom stupnju
razvoja nastaju podsistemi koji preteno slue ili integra
ciji sistema ili socijalnoj integraciji. U njihovu se voritu
nalazi pravni poredak koji regulira privilegirano raspola
ganje sredstvima za proizvodnju i strateku primjenu moi
kojoj je, pak, potrebna legitimacija. Diferencijaciji izmeu
aparata vlasti i pravnog poretka na jednoj, i kontrafaktikih opravdanja i moralnih sistema na drugoj strani, odgo30

C. Levi-Strauss, Das wilde Denken, Frankfurt 1968, pogl. 1; M.

Sahlins, Stone Age Technology, Chicago 1972.
31
R. L. Caneiro, A Theory of the Origin of the State, u: Science
1970,
str. 733. i dalje.
32
Op. cit., str. 736737.

30

vara institucionalno razdvajanje sekularnih i sakralnih sila.

Novi princip organizacije doputa znatan porast autonomije
sistema; on pretpostavlja funkcionalnu diferencijaciju i
omoguava izgradnju generaliziranih medija (moi i novca),
te refleksivnih mehanizama (pozitivno pravo). Taj se pro
stor za porast kapaciteta usmjeravanja dobija uz cijenu na
elno nestabilne klasne strukture. U klasnim je drutvima
pomou privatnoga vlasnitva 33 nad sredstvima za proizvod
nju institucionaliziran odnos moi koji stalno ugroava so
cijalnu integraciju, jer suprotnost interesa, etablirana u
klasnom odnosu, predstavlja konfliktni potencijal. Suprot
nost interesa izmeu drutvenih klasa moe se, dakako, la
tentno odravati u okviru legitimnoga vladajueg poretka
i privremeno se integrirati. To je djelo ideologija ili slika
svijeta koje slue legitimaciji: one ne doputaju javno tematiziranje i ispitivanje kontrafaktikih zahtjeva za valjanou normativnih struktura. Proizvodni odnosi imaju ne
posredno politiki Oblik, tj. ekonomski su odnosi regulirani
legitimnom vlau. Vladajui se poredak opravdava vraa
njem na tradicionalne slike svijeta i konvencionalnu dr
avnu etiku.
Novi princip organizacije uz znatno vertikalno diferenci
ranje zadrava horizontalno podrutvljavanje u uskim gra
nicama pomou nepolitikih odnosa razmjene (lokalni saj
movi, gradselo). Politika klasna vlast zahtijeva posre
dovanje rodovskih morala etikama drave koje ostaju ovi
sne o tradiciji, dakle partikularistike; ona je, meutim,
nespojiva s univerzalistikim oblicima saobraaja. Proiz
vodne snage rastu u klasnom sistemu drutvenoga rada po
veavanjem stope eksploatacije, dakle organiziranim pri
silnim radom, tako da nastaje drutveno stvoren viak pro
izvoda, koji se potom privilegirano prisvaja. Porast proiz
vodnih snaga svakako je ogranien itrajnom prirodnou
tehnikih novina (tehniki iskoristivo znanje ne poveava
se refleksivnim uenjem).
33

Izraz privatno ne upotrebljavam ovdje u uskome smislu mo

dernoga graanskog privatnog prava, ve jedino u smislu privilegiranoga raspolaganja.

31

S tradicionalnim se drutvima javlja tip krize koja proiz

lazi iz unutarnjih proturjenosti. Proturjenost postoji iz
meu zahtjeva za valjanou sistema normi i opravdavanja
stanja, sistema koji izrabljivanje ne smiju eksplicitno do
pustiti, i klasne strukture koja privilegiranu prisvajanje
drutveno proizvedenoga bogatstva ini pravilom. Problem
kako da se drutveno proizvedeno bogatstvo nejednako ras
podijeli, a ipak legitimno, privremeno se rjeava ideolokim
osiguravanjem zahtjeva za valjanou. Budui da tradicio
nalna drutva u kritinim situacijama svoj prostor usmje
ravanja poveavaju pojaanom eksploatacijom radne snage,
dakle pojaavaju vlast ili, neposredno, poveanom fizikom
prisilom (dobre indikatore daje za to povijest kaznenoga
prava), ili, posredno, generaliziranjem prisilnih davanja (sli
jedom radne, proizvodne i novane rente), krize e u pra
vilu rjeavati problemima usmjeravanja koji poveanom
represijom proizvode potrebu za poveanjem autonomije
sistema; ona opet dovodi do gubitaka legitimacije koji, pak,
imaju kao posljedicu klasne borbe (esto u vezi s vanjskim
konfliktima); klasne borbe, naposljetku, ugroavaju soci
jalnu integraciju i mogu dovesti do pada politikog sistema
i do novih legitimacijskih osnova, tj. do novoga grupnog
identiteta.
Liberalnokapitalistika

drutvena

formacija

Princip organizacije je odnos najamnoga rada i kapitala,

ustanovljen u graanskome sistemu privatnoga prava. Na
stankom sfere prometa privatnih i autonomnih posjednika
roba bez uplitanja drave, tj. teritorijalno-dravnom insti
tucionalizacijom trita dobara, kapitala i rada, te etabli
ranjem svjetske trgovine, iz politiko-ekonomskoga sistema
34
se izdvaja graansko drutvo, koje predstavlja depolitizaciju odnosa klasa i anonimiziranje klasne vlasti. Drava
i politiki zasnovan sistem drutvenoga rada nisu vie in-

stitucionalni nukleus cjelokupnoga sistema; tovie, moder

na upravna drava, iji je prototip analizirao Max Weber35,
postaje komplementarnom ustanovom samoregulativnoga
trinog prometa. 36 Drava spram van osigurava teritorijalni
integritet i konkurentnost domae privrede, kao i prije,
politikim sredstvima. Dotada prevladavajui medij usmje
ravanja, naime, legitimna vlast, slui u prvom redu odr
avanju opih proizvodnih uvjeta koji omoguuju trino
reguliran proces oploivanja kapitala; razmjena ovdje po
staje dominantnim medijem usmjeravanja. Nakon to se
potvrdio kapitalistiki nain proizvodnje, vrenje vrhovne
vlasti unutar drutvenoga sistema moe se ograniiti: a)
na zatitu graanskoga privatno-pravnog saobraaja (poli
cija i pravosue), b) na zatitu trinoga mehanizma od
autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. zakonski pro
pisi o zatiti radnika), c) na ispunjenje proizvodnih pret
postavki itave privrede (javno kolstvo, transport i sao
braaj), i d) na prilagoavanje privatnopravnoga sistema
potrebama koje nastaju iz procesa akumulacije (porezno,
bankovno i poduzetniko pravo). 37 Ispunjavajui ta etiri
zadatka drava osigurava postojane pretpostavke procesa
reprodukcije kao kapitalistikoga procesa. Iako se je in
stitucionalna diferencijacija izmeu podruja sistemske i
socijalne integracije zaela jo u tradicionalnome drutvu,
ekonomski je sistem i dalje ostao ovisan o legitimaciji koju
dobiva od sociokulturnoga sistema. Tek relativno osa
mostaljivanje ekonomskoga od politikog sistema omo
guava da se u graanskom drutvu uspostavi jedno pod
ruje koje se oslobaa tradicionalnih veza i preputa strateko-utilitaristikim djelatnim orijentacijama sudionika tr
ita. Konkurirajui poduzetnici svoje odluke donose prema
35

Usp. pojmovno-povijesne studije M. Riedela, Studien zu Hegels

Rechtsphilosophie, Frankfurt 1969; isti autor, Brgerliche Gesel
lschaft und Staat bei Hegel, Neuwied 1970.

Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, Kln 1956, str. 1034. i d.

Usp. takoer N. Luhmann, Knappheit, Geld und die brgerliche
Gesellschaft, u: Jahrbuch fr Sozialwissenschaft, sv. 23, 1972, str.
186. i d.
37
To je model koji treba oznaiti zenit jednoga vrlo kompleksnoga
povijesnog razvojnog procesa. O sistematskoj povijesti kapitalizma
jo uvijek najbolji cjelokupan prikaz: M. Dobb, Studies in the De
velopment of Capitalism, London 1947.

32

3 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

34

36

33

maksimama nadmetanja usmjerenoga na dobit te vrijed

nosno usmjerene aktivnosti zamjenjuju djelovanjem koje
je voeno interesima. 3711
Novi princip organizacije otvara irok prostor proizvodnim
snagama i normativnim strukturama. Imperativima samooploavanja kapitala nain proizvodnje pokree proirenu
reprodukciju, vezanu za mehanizam inovacija koje pove
avaju produktivnost rada. Postizanjem granica fizi
koga izrabljivanja, tj. granica porasta apsolutnoga vi
ka vrijednosti, akumulacija kapitala uvjetuje jaanje
tehnikih proizvodnih snaga, a time i ukljuivanje te
hniki iskoristivoga znanja u refleksivne procese uenja.
S druge, palk, strane, sada autonoman promet razmjene
oslobaa politiki poredak od legitimacijske stege. Samoregulativni trini promet ne zahtijeva dopune jedino ra
cionalnom dravnom upravom i apstraktnim pravom, nego
i strateko-utilitaristikim moralom na podruju drutve
noga rada, koji je na privatnome podruju spojiv i sa pro
testantskom i sa formalistikom etikom. Graanske ide
ologije mogu prihvatiti univerzalistiku strukturu i apeli
rati na uopive interese budui da je poredak vlasnitva
odbacio politiku formu i preao u proizvodni odnos koji
se, ka'ko se ini, sam moe legitimirati: institucija trita
moe se oslanjati na pravednost svojstvenu ekvivalentnoj
razmjeni. Stoga se graanska ustavna drava, u kojoj se
od Lockea vidi objava racionalnoga prirodnog prava, oprav
dava legitimnim odnosima u proizvodnji proizvodni od
nosi mogu biti lieni tradicionalne, odozgo legitimirane
vlasti.
Socijalno-integrativno djelovanje oblika vrijednosti bilo je,
svakako, ogranieno uglavnom na graansku klasu; lojal
nost i podreenost pripadnika novoga gradskog proletari
jata, regrutiranoga najveim dijelom iz seljakih slojeva,
zasigurno su se odravale prije jednom mjeavinom tradi37a

O pojmovima voeno interesom naspram vrijednosno orijen

tirano usp. Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit.,
str. 251252.

34

cionalistikih veza, fatalistike spremnosti na pokornost,

besperspektivnosti i gole represije negoli uvjerljivou gra
anskih ideologija. To ne umanjuje socijalno-integrativno
znaenje novog tipa ideologije38 u drutvu koje vie ne pri
znaje politiku vlast u osobnome obliku. Politikim anonimiziranjem klasne vladavine javlja se, naime, i problem
kako da se vladajua drutvena klasa uvjeri u potrebu da
odustane od vlasti. Univerzalistiike graanske ideologije
mogu tim prije ispuniti tu zadau to se a) iz kritike tra
dicije zasnivaju kao znanstvene i to b) imaju karakter
modela, tj. anticipiraju drutveno stanje iju mogunost
jedno privredno drutvo s dinaminim rastom ne mora
unaprijed demantirati. Meutim, tim osjetljivije e graan
sko drutvo reagirati na evidentne proturjenosti izmeu
ideje i zbilje. Stoga se je i kritika graanskoga drutva
mogla isprva razvijati u obliku raskrinkavanja graanskih
ideologija konfrontiranjem ideje i zbilje. Uinak kapita
listikoga principa organizacije ipak je izvanredan: on
privredni sistem, koji je odvojen od politikoga sistema,
ne oslobaa samo ogranienja socijalno-integrativnih djelo
minih sistema, nego i omoguava da se usporedo s nje
govim zadacima oko integracije sistema, dade prilog i so
cijalnoj integraciji. Time, svakako, jaa i osjetljivost dru
tvenoga sistema, utoliko to problemi upravljanja mogu
neposredno postati prijetnje identitetu. U tom bih smislu
htio govoriti o krizi sistema.
Princip organizacije ne ograniava razvitak proizvodnih sna
ga unutar prirodnoga naina kretanja privrednoga razvoja.
I normativne strukture imaju velik prostor razvoja, budui
da novi princip organizacije po prvi puta doputa univerzalistike vrijednosne sisteme. Nespojiv je, meutim, s ko
munikativnom etikom koja ne zahtijeva samo openitost
normi, nego zahtijeva i diskurzivno postignutu suglasnost
o sposobnosti uopavanja normativno propisanih interesa.
Organizacijski princip premjeta konfliktni potencijal klasne
38

O. Brunner, Das Zeitalter der Ideologien, u: Neue Wege zur So

zialgeschichte, Gttingen 1956; K. Lenk (urednik), Ideologie, Neu
wied 1961.

3*

35

suprotnosti u dimenziju usmjeravanja, gdje se oituje u

obliku privrednih kriza. Za liberalni je kapitalizam tipina
izmjena konjunkture, krize i depresije suprotnost inte
resa, zasnovana na odnosu najamnoga rada i kapitala, ne
pojavljuje se neposredno u klasnim sukobima, nego u pre
kidu procesa akumulacije, dakle u obliku problema usmje
ravanja. Iz logike te privredne krize moe se dobiti opi
pojam krize sistema.
Sljedea shema saima odnose izmeu egzemplarno uve
denih principa organizacije, i odgovarajuih tipova krize.
Utvrujui mogunosti evolucije u svakoj od triju dimen
zija razvoja (proizvodnja, usmjeravanje, socijalizacija), or
ganizacijski princip odreuje:
a) da li se funkcionalno mogu diferencirati sistemska i so
cijalna integracija;
b) kada ugroavanje sistemske integracije mora rezultirati
ugroavanjem socijalne integracije, dakle krizama; i
c) kako se problemi upravljanja pretvaraju u ugroavanje
identiteta, tj. koji tip krize prevladava.
Drutvena
formacije

Organizacijski
princip

Socijalna i
.sistemska
integracija

Tip
krize

Rodbinski odnosi:
Formacija
koja prethodi Primarne uloge
(Dob, spol)
'visokokulturnoj

Nema
diferenciranja
izmeu socijalne i
isistemske
integracije

'Eksterno;
izazvana!
kriza ,
identiteta

Tradicionalna Politika klasna

vladavina:
Dravna prisila i
.drutveno-ekonomske klase

(Funkcionalno
[diferenciranje
izmeu socijalne
i sistemske
integracije

Interno
zasnovana
kriza
identiteta

Liberalno[Nepolitika klasna Sistemsko

-kapitalistika vlast:
integrativni
Najamni rad i
privredni sistem
kapital
preuzima i
socijalnointegrativne
zadatke
36

Kriza
sistema

4. Kriza sistema objanjena na primjeru liberalnokapitalistikoga ciklusa kriza

U liberalnom kapitalizmu dolazi do kriza u obliku nerije
enih privrednih problema usmjeravanja. Prijetnje integra
ciji sistema jesu neposredno prijetnje socijalnoj integra
ciji: to opravdava govor o privrednoj 'krizi. U drutvima
koja prethode visoko kulturnim drutvima postoji vrlo slina
povezanost, budui da obiteljski princip organizacije ne
doputa razdvajanje sistemske i socijalne integracije. Funk
cionalno diferenciranje, oblikovano u tradicionalnim dru
tvima se, dodue, ne gubi prijelazom u moderno doba, ali
u liberalnom kapitalizmu dolazi do neobinog prenoenja
socijalnointegrativnih zadataka na izdiferencirani nepoli
tiki sistem usmjeravanja trita tako to se (isprva u gra
anstvu) legitimacijsiki djelotvorni sastavni dijelovi tradi
cije (racionalno graansko pravo, utilitarizam) ine zavisni
ma o ideologiji ugraenoj u samu bazu, o ideologiji ekvi
valentne razmjene. U tradicionalnim drutvima do kriza
dolazi samo onda 'kada se problemi usmjeravanja ne mogu
rijeiti unutar mogunosti opisanih organizacijskim prin
cipom, te stoga dovode u opasnost sistemsku integraciju,
a time se ugroava i identitet drutva. Suprotno tomu, u
liberalnokapitalistikim drutvima krize postaju endemine,
budui da privredno nerijeeni problemi usmjeravanja koje
u manje ili vie pravilnim razmacima proizvodi proces pri
vrednoga rasta, kao takvi ugroavaju socijalnu integraciju.
Periodiki obavljani problemi usmjeravanja, iz kojih proiz
lazi socijalna dezintegracija, proizvode uslijed trajne nesta
bilnosti ubrzanih socijalnih promjena objektivnu osnovu svi
jesti o krizi graanske klase i revolucionarnih nadanja na
jamnih radnika: nijedna drutvena formacija nije do tada
ivjela u takvome strahu i oekivanju iznenadne promjene
sistema, ialko ideja o vremenski kondenziranom prevratu,
dakle o revolucionarnom koraku neobino kontrastira ob
liku kretanja krize sistema kao trajne krize.
Svoenje socijalnointegrativnih funkcija na djelomini si
stem koji u prvome redu ispunjava sistemskointegrativne

37

funkcije mogue je samo time to se odnos klasa u liberal

nome kapitalizmu institucionalizira iznad trita rada, pa
se tako i depolitizira. Time to se izvor drutvenoga bogat
stva, tj. proizvodna snaga radnika, pretvara u robu, kao i
time to se drutveni kapital reproducira pod uvjetima na
jamnog rada, procesi rada i razmjene poprimaju dvostruki
karakter koji je analizirao Marx: radni procesi, proizvodei
upotrebne vrijednosti, slue stvaranju vrijednosti razmje
ne; procesi razmjene, regulirajui putem novanog meha
nizma alokaciju radne snage i roba, slue formiranju i oplo
ivanju kapitala. Trite pri tomu preuzima dvostruku funk
ciju; s jedne strane funkcionira kao mehanizam usmjera
vanja u sistemu drutvenoga rada, kojim se upravlja po
sredstvom novca, a s druge strane institucionalizira nasilni
odnos izmeu vlasnika sredstava za proizvodnju i najamnih
radnika. Kako se socijalno nasilje kapitalista u obliku pri
vatnoga radnog ugovora institucionalizira kao odnos raz
mjene, kao i time to je oduzimanje privatno raspoloivoga
vika vrijednosti stupilo na mjesto politike ovisnosti, tr
ite istodobno s kibernetikom preuzima i svoju ideoloku
funkciju: klasni odnos moe u nepolitikom obliku najamne
ovisnosti poprimiti anoniman lik. Stoga kod Marxa teo
retska analiza oblika vrijednosti ima dvostruku zadau, tj.
da otkrije princip usmjeravanja trinoprivrednoga prome
ta, kao i temeljnu ideologiju graanskoga klasnog drutva.
Teorija vrijednosti istodobno slui analizi funkcije privred
noga sistema kao i kritici ideologije klasne vladavine koja
se i pred samom graanskom svijeu moe raskrinkati do
kazom da se na tritu rada ne razmjenjuju ekvivalenti.
Trite osigurava vlasnicima sredstava za proizvodnju privatnopravno sankcioniranu mo prisvajanja vika vrijed
nosti i njegove privatno-autonomne upotrebe. U svome kri
tinom toku proces akumulacije odaje, naravno, tajnu pro
turjeja koje se nalazi u tom nainu proizvodnje. Ekonom
ski se rast odvija kroz krize koje se periodiki obnavljaju,
budui da je klasna struktura, premjetena u privredni si
stem usmjeravanja, proturjenost klasnih interesa pretvo
rila u proturjenost imperativa sistema. Ako izaberemo tu
formulaciju, upotrijebit emo pojam proturjenosti u dva

38

razliita teorijska govora. Da bi se izbjegli nesporazumi,

uvrstio bih ovdje jedno pojanjenje pojmova.
Kategorija proturjenosti toliko je istroena upotrebom
da se esto upotrebljava u istome znaenju kao i antago
nizam, suprotnost, konflikt. Prema Hegelu i Marxu
konflikti su, meutim, samo pojavni oblik, empirijska stra
na neke temeljne logike proturjenosti. Konflikte se moe
pojmiti tek pozivanjem na operativno djelotvorna pravila
u skladu s kojima se pojavljuju inkompatibilni zahtjevi ili
intencije unutar nekog sistema djelovanja. Izmeu zahtjeva
ili intencija ne mogu, pak, postojati proturjenosti u isto
me smislu kao izmeu izjava; a sistem pravila prema kojem
se prave iskazi (dakle miljenja i aktivnosti u kojima su
utjelovljene neke intencije), vidljivo je drukiji od sistema
pravila prema kojima oblikujemo izjave i u pogledu istini
tosti ih mijenjamo. Drugim rijeima: dubinske strukture
nekoga drutva nisu logike strukture u uem smislu. S
druge strane, u iskazima se uvijek upotrebljavaju propozicionalni sadraji; logika koja bi mogla opravdati spomi
njanje drutvenih proturjenosti morala bi time biti i
logika upotrebe propozicionalnih sadraja u govornim ak
tima i djelovanjima. Ona bi se morala proiriti na komu
nikativne odnose izmeu subjekata koji posjeduju sposob
nosti govorenja i djelovanja biti, dakle, prije univerzalna
39
pragmatika negoli logika.
O temeljnoj proturjenosti neke drutvene formacije mo
emo govoriti samo ako se iz njezinoga organizacijskog prin
cipa moe izvesti nunost da se u tom smislu (uvijek iz
nova) pojedinci i grupe suoavaju sa (trajno) nespojivim
zahtjevima i intencijama. To je sluaj u klasnim dru
tvima. Dok sudionici nisu svjesni inkompatibilnosti zahtje
va i intencija, konflikt ostaje latentan; takvi, prisilno inte
grirani sistemi djelovanja trebaju, naravno, ideoloko oprav
danje koje zastire asimetrinu podjelu izgleda za zadovo39

Usp. moje Vorbereitende Bemerkungen zu einer Theorie der kom

munikativen Kompetenz, loa cit.

39

ljavanje potreba, jednom rijeju: represiju potreba. Komu

nikacija izmeu sudionika tada je sistematski iskrivljena
ili blokirana: proturjenost, koja pod uvjetima prisilne in
tegracije ne moe doi do izraaja kao proturjenost iz
meu objavljenih intencija neprijateljskih strana, niti se
moe rijeiti stratekim djelovanjem, poprima logian ob
lik proturjenosti izmeu intencija, za koje subjekti misle
da ih slijede, i njihovih, kako to kaemo, nesvjesnih mo
tiva ili interesa na kojima se utemeljuju. im inkompati
bilnost doe do svijesti, konflikt e postati vidljiv: nespo
jivi interesi spoznat e se kao suprotni interesi. 40
I teorija sistema se mora baviti logikom sistema pravila
u skladu s kojom moe doi do inkompatibilnosti. Ako se
u nekoj danoj okolini postavlja vie problema no to ka
pacitet usmjeravanja sistema omoguava da ih se rijei,
dolazi do logiki izvedivih proturjenosti koje, uz cijenu
propasti, zahtijevaju promjenu sistemskih struktura (pro
mjenu ili gubitak elemenata koji su dotada spadali u 'stalno
stanje'). Te se 'proturjenosti' uvode s obzirom na probleme
odranja stanja; stoga ih se ne moe dovesti u vezu a li
mine, kao dijalektike proturjenosti, s komunikativnim od
nosima izmeu subjekata koji posjeduju sposobnost govo
renja i djelovanja ili, pak, izmeu grupa subjekata. Kon
flikti se mogu i u okviru teorije sistema pojmiti kao izraz
nerijeenih sistemskih problema; meutim, termin protu
rjenost koji smo zadrali ne bi trebao ukloniti razlike
izmeu logike samoregulativnih sistema i logike svakidanje
komunikacije.
Konflikti koji se opisuju neovisno o teorijama komunika
cije ili sistema empirijski su fenomeni bez odnosa spram
istine. Tek kada se takve suprotnosti pojme s obzirom na
teoriju komunikacije ili teoriju sistema, te e pojave po40

Slinu rekonstrukciju dijalektike pokuava H. Pilot, J. Haber

mas' empirisch falsifizierbare Geschichtsphilosophie, u: Der Posi
tivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied 1969, str. 307 i
dalje, ovdje 310311.
40

primiti imanentan odnos spram logikih kategorija. Pro

blemi integracije sistema bit e sposobni za istinitost samo
ukoliko su definirani nekim konanim brojem saopivih
(i funkcionalno ekvivalentnih) rjeenja. Svakako, odnos
spram istine, koji imaju problemi usmjeravanja, u prvome
redu postoji za promatraa (odn. teoretiara sistema), a ne
nuno i za lanove problematiziranog sistema djelovanja.
I problemi socijalne integracije (konflikti se mogu pojmiti
kao njen izraz) su isto rako sposobni za istinitost budui
da se konkurentni zahtjevi mogu razumjeti kao preporuke
za zajednike obavezne norme djelovanja (a i kao upozore
nje u vezi s njima), norme o ijim bi se konkurentnim za
htjevima za valjanou moglo odluiti u jednom prakti
nom diskursu. Meutim, odnos sistematski izazivanih kon
flikata interesa spram istine ne postoji samo za sociologa,
ve i za same lanove analiziranog sistema djelovanja (za
razliku od analiza sistema, kritika se, stoga, odnosi na svi
jest adresata, oia koju je mogue prosvjetiteljski djelovati).41
Pojavom klasne strukture dolazi do onih proturjenosti
koje rezultiraju iz privilegiranoga prisvajanja drutveno
proizvedenih dobara. U tradicionalnim se drutvima takve
proturjenosti manifestiraju neposredno na razini suprot
nosti interesa djelujuih strana; u liberalnom kapitalizmu
klasni se antagonizam odrava na razini problema uprav
ljanja. Pri tom u prvi plan stupa dinamiki aspekt: budui
da drutvo s kapitalistikim nainom proizvodnje postie
sposobnost relativno stalnog razvoja tehnikih proizvodnih
snaga, privredna kriza oznaava obrazac kriznog toka pri
vrednoga rasta.
Akumulacija kapitala je, slijedimo li Marxovu analizu, ve
zana za prisvajanje vika vrijednosti; to znai da se pri
vredni rast regulira jednim mehanizmom koji istovremeno
i etablira odnos nasilja i (djelomino) ga prikriva. Budui
da se proizvodnja vrijednosti usmjerava privatnim prisva
janjem vika vrijednosti, odatle proizlazi i spirala protu41

J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, Frankfurt 1968, posebno

str. 234 i dalje.
41

rjenosti koja se moe rekonstruirati pomou teorije si

stema. Akumulacija cjelokupnoga kapitala odvija se peri
odikim smanjivanjem vrijednosti sastavnih dijelova kapi
tala; takav oblik odvijanja je ciklus krize. U vidu akumu
lacije kapitala predstavlja se obrazac razvoja koji samoga
sebe negira tako to se, s jedne strane, masa razmjenskih
i upotrebnih vrijednosti (dakle kapital i drutvena dobra)
akumulira putem poveanja relativnog vika vrijednosti, a
to znai putem tehnikoga napretka uz intenzivno ulaganje
kapitala i istodobnu utedu trokova; s druge se, pak, stra
ne na svakome novom stupnju akumulacije sastav kapitala
mijenja na tetu varijabilnoga kapitala (kojime se kupuje
radna snaga), kapitala kojem je jedini cilj ostvarenje vika
vrijednosti; odatle Marx izvodi tendenciju sve nie profitne
stope i sve slabijeg impulsa za nastavljanje procesa aku
mulacije. U vidu realizacije kapitala nadaje se ista protu
rjenost tako to, s jedne strane, na svakome novom stup
nju akumulacije porastom vika vrijednosti raste i potencijallno drutveno bogatstvo, a to se, s druge strane, po
trona mo masa, a time i izgled za oploivanje kapitala,
moe poveati u istoj mjeri samo ako bi vlasnici kapitala
odustali od odgovarajuih dijelova svog vika vrijednosti:
stoga proces akumulacije mora zastati zbog izostalih mo
gunosti realizacije ili zbog izostalog interesa za investiranje.
Prekid procesa akumulacije poprima oblik unitenja kapi
tala; to je ekonomski pojavni oblik realnoga drutvenog
zbivanja koje pojedine kapitaliste razvlauje (steaj),
a radne mase liava njihovih sredstava za ivot (nezaposle
nost). Privredna se kriza neposredno pretvara u socijalnu
krizu jer, otkrivajui suprotnost drutvenih klasa, vri prak
tiku ideoloku kritiku samoprikazivanja jedne sfere dru
tvenoga saobraaja, sfere koja je samo prividno bez moi.
Privredna kriza proizlazi iz proturjenosti imperativa si
stema i ugroava integraciju sistema; ona je istodobno i
drutvena kriza u kojoj se sukobljavaju interesi djelujuih grupa, ime se dovodi u pitanje i socijalna integracija
drutva.
42

Privredna kriza je u historiji svijeta prvi (i moda jedini)

primjer krize sistema koju karakterizira dijalektika pro
turjenost izmeu lanova jedne interakcijske sveze in terms
strukturalno nerjeivih proturjenosti sistema ili problema
usmjeravanja. Tim pomakom sukoba interesa na razinu
usmjeravanja sistema, krize sistema dobivaju objektivnost
s mnogo kontrasta: one imaju karakter prirodnih katastrofa
koje izbijaju iz sredita jednog sistema svrsishodno-racionalnog djelovanja. Dok su u tradicionalnim drutvima su
kobi izmeu drutvenih (klasa bili posredovani ideolokim
oblicima svijesti, pa su time posjedovali sudbinsku objek
tivnost jednog odnosa zasljepljivanja, u liberalnom se ka
pitalizmu klasna suprotnost premjeta iz intersubjektivnosti svijeta ivota u njegov supstrat: profanirani ostatak ide
ologije robnog fetia istodobno predstavlja uistinu funkcio
nirajui princip upravljanja privrednoga sistema. Stoga pri
vredne krize gube svoj sudbinski, samorefleksiji dostupan
karakter i zadobivaju objektivnost neobjanjivih kontingentnih prirodnih dogaaja. Prije no to se refleksijom mo
e unititi ve potisnuto ideoloko jezgro, valja ih podvrg
nuti objektiviziranu ispitivanju tokova sistema. To se oi
tuje u Marxovoj kritici politike ekonomije.42
Iako teorija vrijednosti treba ispuniti i zadatak kritike rob
noga fetia (i izvedenih kulturnih fenomena graanskoga
drutva), 43 ona je neposredno analiza sistema privrednog pro
cesa reprodukcije. Pri tomu se osnovni pojmovi teorije vri
jednosti odreuju strateki tako da se postavke koje re
zultiraju iz teorije proturjene akumulacije kapitala dadu
preobraziti u djelatno-teoretske pretpostavke teorije klasa.
Marx ostavlja otvorenom mogunost ponovnog pretvaranja
ekonomskih procesa oploivanja kapitala, koji se doga
aju u granicama klasne strukture, u socijalna zbivanja
izmeu klasa on je autor i 18. brumairea i Kapitala.
42

N. Neuendorff, Der Begriff des Interesses, Frankfurt 1973.

Adorno vi radovi su danas egzemplarni za kritiku kulture koja
uvijek ostaje na kritici fetikoga karaktera robe, v. primjerice T
W. Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft, u: Prismen, Frankfurt
1955, str. 7. i dalje.
43

43

Upravo to socioloko ponovno pretvaranje jedne imanent

no utemeljene ekonomske analize priinja potekoe u pro
mijenjenim uvjetima organiziranoga kapitalizma. Pitanje na
koje jo uvijek nije dostatno odgovoreno, a koje glasi: Has
capitalism changed? 44 formulirao bih ovako: Da li je te
meljna proturjenost kapitalistike drutvene formacije ne
promijenjeno djelotvorna u pojavnim oblicima organizira
noga kapitalizma ili se, pak, promijenila logika krize? Ili
je kapitalizam, moda, preao u postkapitalistiku drutve
nu formaciju koja je prevladala oblik toka ekonomskog
rasta praenog krizama?

2
Tendencije kriza
u kasnom kapitalizmu

U naem kontekstu moram zanemariti vrlo kompleksan pri

jelaz s liberalnoga na organizirani kapitalizam, prijelaz koji
se je dogaao u interesantnim nacionalnim varijantama, 45
i ograniiti se na model najvanijih strukturalnih osobina
organiziranoga kapitalizma (1), da bih, nakon toga, izveo
mogue klase kriznih tendencija do kojih u toj drutvenoj
formaciji moe doi (23). Nije nimalo lako empirijski
utvrditi kojom e se vjerojatnou pojavljivati rubni uvjeti
pod kojima e se mogue krizne tendencije zbilja pojaviti
i nametnuti se; dosada spoznati empirijski indikatori su
nedovoljni. Stoga u se ograniiti na prezentaciju najva
nijih argumenata i protuargumenata (47). Takva argumentacijska skica ne moe, naravno, nadomjestiti empirij
ska ispitivanja, ve eventualno moe upuivati na takva
ispitivanja.
1. Deskriptivni model kasnoga kapitalizma
Izraz organizirani ili dravno regulirani kapitalizam od
nosi se na dvije vrste fenomena koji se mogu objasniti na
prednim stadijem procesa akumulacije: s jedne strane pro
cesom koncentracije poduzea (nastanak nacionalnih te, u
46
meuvremenu, i multinacionalnih korporacija ) i organizi45

Primjrice E. Hobsbawm, Europische Revolutionen, Zrich 1962.

St. Hymer, Multinationale Konzerne und das Gesetz der ungleichen
Entwicklung i J. O'Connor, Die Bedeutung des konomischen Im
perialismus, u: D. Senghaas (urednik), Imperialismus und struktu
relle Gewalt, Frankfurt 1972.

46

S. Tsuru, Has Capitalism Changed? Tokio 1961.

44

45

ranjeni trita roba, kapitala i rada; a s druge strane time

to intervencionistika drava uskae u sve vee funkcijske
praznine trita. irenje oligopolistikih struktura trita
znai, dodue, kraj kapitalizma konkurencije; kako, meu
tim, poduzea proiruju svoju vremensku perspektivu, a
time i kontrolu nad svojom okolinom, upravljaki se me
hanizam trita nee dokinuti tako dugo dok se odluke o
investicijama donose prema kriterijima rentabilnosti pri
vrednih pogona. Na isti nain i dopunjavanje i djelomino
supstituiranje trinog mehanizma dravnim intervencijama
znai kraj liberalnoga kapitalizma; meutim, u kojem god
da se obujmu administrativno ogranii podruje privatno-autonomnog prometa posjednika roba, politiko planiranje
alokacije nedostatnih resursa nee stupiti na snagu tako
dugo dok se ukupni drutveni prioriteti tvore prirodno, nai
me kao popratne posljedice privatnih poduzetnikih strategi
ja. U naprednim kapitalistikim drutvima mogu se privred
ni, administrativni i legitimacijski sistem na visokom stup
nju uopavanja okarakterizirati na sljedei nain:
Ekonomski

sistem

ezdesetih su godina razni autori na amerikom primjeru

razvili model triju sektora ikoji poiva na razlikovanju iz
47
meu privatnoga i javnog sektora. Proizvodnja privatne
privrede je trino orijentirana, pri emu se prvi se'ktor
stalno regulira 'konkurencijom, doim je drugi sektor od
reen trinim strategijama oligopo'la koji doputaju competitive fringe. Suprotno tomu, na javnom su sektoru, po
sebno kao posljedica proizvodnje oruja i svemirske opre
me, nastale velike kompanije, koje pri svojim dnvesticij-,
skim odlukama mogu u velikoj mjeri operirati neovisno o
tritu; tu se radi ili o kompanijama koje direktno kon47

M. D. Reagan, The Managed Economy, New York 1963; A. Shonfield, Modem Capitalism, London 1965; P. K. Crosser, State Capitalism in the Economy oj the U. S., New York 1960; J. Galbraith,
The New Industrial State, London 1967; M. Weidenbaum, The Mo
dern Public Sector, New York 1969; S. Melman, Pentagon Capitalism,
New York 1970.
46

trolira drava, ili o privatnim farmama koje ive od dr

avnih narudbi. Na monopolistikom i javnom sektoru pre
vladavaju industrije s intenzivnim ueem kapitala, a na
sektoru konkurencije prevladavaju industrije s intenzivnim
ueem rada: tamo je organski sastav kapitala velik, ovdje
je malen. Na monopolistikome i na javnom sektoru stoje
nasuprot poduzea jaki sindikati, dok na sektoru konku
rencije radnitvo nije tako dobro organizirano; tomu od
govaraju i razliiti nivoi nadnica. Na monopolistikome
sektoru moemo promatrati relativno brza napredovanja u
proizvodnji. Na javnome sektoru poduzea ne trebaju ra
cionalizirati u jednakoj mjeri, na podruju konkurencije
ona to ne mogu.48
Administrativni

sistem

Dravni aparat ispunjava brojne imperative privrednoga

sistema koje se moe razvrstati prema dva gledita. Sred
stvima globalnog planiranja on regulira razvitak cjelokup
ne privrede; on, nadalje, stvara i poboljava uvjete za ko
ritenje vika akumuliranoga kapitala.
Globalno planiranje negativno se odreuje na granicama
privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvod
nju (sloboda investiranja privatnih kompanija se ne smije
ograniavati), a pozitivno se odreuje pri spreavanju ne
stabilnosti. to se toga tie, mjere fiskalne i novane po
litike koje reguliraju privredni tok, te pojedinane mjere
koje trebaju regulirati investicije i ukupnu potronju (do
djela kredita, garantiranje cijena, subvencije, zajmovi, se
kundarna podjela dohotka, dravne narudbe usmjeravane
konjunkturnom politikom, indirektna politika trita rada
itd), imat e reaktivan karakter strategija spreavanja u
48

J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, S. Francisco (izlazi

uskoro). O'Connorov model tri sektora razloen je na amerikome
primjeru; za SR Njemaku i druge evropske zemlje mora se vje
rojatno modificirati. S tim u vezi U. Rodel, Zasummenfassung kri
tischer Argumente zum Status der Werttheorie und zur Mglich
keit einer werttheoretischen Krisentheorie (rukopis MPIL).
47

okviru jednog sistema ciljeva koji je karakteriziran isto

formalno traenim poravnavanjem konkurentnih imperati
va stalnog rasta, stabilne vrijednosti novca, pune zaposle
nosti i uravnoteene vanjskotrgovinske bilance.
Dok globalno planiranje manipulira rubnim uvjetima od
luka privatnih kompanija, kako bi korigiralo trini me
hanizam s obzirom na disfunkcionalne popratne posljedice,
drava e nadomjestiti trini mehanizam posvuda gdje
stvara i poboljava mogunosti oploivanja vika akumu
liranoga kapitala:
jaanjem nacionalne konkurentnosti, organiziranjem
meunarodnih privrednih blokova, imperijalistikim osigu
ravanjem meunarodne raslojenosti itd;
neproduktivnom dravnom potronjom (vojna i svemir
ska industrija);
strukturno-politikim usmjeravanjem kapitala na trino-autonomno zapostavljene sektore:
poboljavanjem materijalne infrastrukture (prometni,
kolski i zdravstveni sistemi, centri za odmor, gradsko i
regionalno planiranje, stanogradnja itd.);
poboljavanjem nematerijalne infrastrukture (ope una
preivanje znanosti, investicije u istraivanje i u razvojne
aktivnosti, posredovanje kod patenata itd.);
poveavanjem produktivne moi ljudskoga rada (sistemi
opeg obrazovanja, programi obrazovanja i prekolovanja
itd.);
nadomjetanjem socijalnih i materijalnih trokova kao
posljedica privatne proizvodnje (potpora za nezaposlene,
socijalno staranje; ekoloke itete).
48

Dok poboljanje meunarodnih trinih pozicija, potranja

drave za neproduktivnim upotrebnim dobrima i mjere za
usmjeravanje kapitala omoguavaju ili poboljavaju anse
za ulaganje, kod ostalih je mjera (izuzev posljednje) to
dodue popratni efekt, no cilj je poveanje produktivnosti
rada, a time i upotrebne vrijednosti kapitala (osigurava
njem kolektivnih potronih dobara i kvalificiranjem radne
snage).
Legitimacijski

sistem

S funkcionalnim slabostima trita i disfunkcionalnim po

pratnim posljedicama tog mehanizma usmjeravanja dolazi
do rasapa i bazine graanske ideologije pravedne razmjene.
Povratno vezivanje privrednoga uz politiki sistem, to na
stanovit nain repolitizira proizvodne odnose, stvara s dru
ge strane pojaanu potrebu za legitimacijom: dravni apa
rat ikoji vie ne osigurava samo kao to je to bio sluaj
u liberalnome kapitalizmu ope proizvodne uvjete u
smislu pretpostavki opstojnosti procesa reprodukcije, ve
se u nj inicijativno ukljuuje, mora se, kao i pretkapitalistika drava, legitimirati, no bez mogunosti povratka na
tradicionalne rekvizite koji su pokopani i istroeni tokom
razvitka kapitalizma. Preko univerzalistikih vrijednosti si
stema graanske ideologije prava su graana, pored toga,
postala opima, meu njima i pravo sudjelovanja na po
litikim izborima. Stoga pribavljanje legitimacije moe biti
neovisno o mehanizmu opih izbora samo u izvanrednim
okolnostima i privremeno. Problem koji time nastaje rje
ava se sistemom formalne demokracije. Participacija gra
ana u procesima obrazovanja politikih odluka, dakle ma
terijalna demokracija, morala bi ukazivati na proturjenost
izmeu administrativno podrutvljene proizvodnje i jo uvi
jek privatnoga prisvajanja i koritenja vika vrijednosti.
Da bi sprijeio tematiziranje te proturjenosti, administra
tivni sistem mora biti dovoljno autonoman prema legitimirajuem oblikovanju odluka.
4 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

49

Ustrojstvo formalno-demokratskih uredbi i procedura po

brinut e se da se odluke administracije u velikoj mjeri
mogu donositi neovisno o odreenim motivima graana.
To se zbiva putem procesa legitimacije, procesa koji pribav
lja generalne motive, tj. sadrajno difuznu masovnu lojal
nost, a izbjegava participaciju. 49 Promjena strukture gra
anske javnosti stvara uvjete primjene formalno-demokrat
skih uredbi i procedura, uvjete pod kojima graani unutar
jednoga po sebi politikoga drutva poprimaju status pa
sivnih graana s pravom na uskraivanje aklamacije.50 Privatno-autonomno odluivanje o investicijama pronalazi svoj
nuni kornplement u graanskome privatizmu graanske
publike.
U strukturalno depolitiziranoj javnosti zahtjev za legitima
cijom svodi se na dvije rezidualne potrebe. Graanski privatizam, tj. politika uzdrijivost u spoju s orijentacijom
na karijeru, dokolicu i potronju (v. odjeljak 7 ovoga po
glavlja), pothranjuje oekivanja u vezi s primjerenim, si
stemu konformnim naknadama (u obliku novca, slobodnog
vremena i sigurnosti). Tomu pridonosi i dravna socijalna
programatika nadomjetanja koja ukljuuje i sastavne di
jelove ideologije uspjeha prenesene na obrazovni sistem.51
Tada i sama strukturalna depolitizacija trai opravdanje.
Tomu slue ili demokratske teorije elita, koje se pozivaju
na Schumpetera i Maxa Webera52, ili, pak, tehnokratske teo
rije sistema, koje se pozivaju na institucionalizam dvade
53
setih godina. U povijesti graanske drutvene znanosti
49

0 funkcionalistikome pojmu pribavljanja legitimacije u prvome

redu: T. Parsons, Voting and Equilibrium of the American Political
System, u: Burdick, Brodbeck, American Voting Behavior, Glencoe
1959.
50
Usp. moj uvod knjigama J. Habermas, L. v. Friedeburg, Ch. Oehler,
F. Weltz, Student und Politik, Neuwied 1961, i J. Habermas, Struk
turwandel der ffentlichkeit, Neuwied 1962.
51
J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', Frankfurt
1968, str. 76. i dalje.
52
J. Schumpeter, Kapitalismus, Sozialismus und Demokratie, Bern
1950, str. 448.
53
Npr. Rathenau, Berle i Means.

50

imaju te teorije funkciju slinu onoj koju je u ranijim

fazama kapitalistikoga razvoja imalo klasino uenje po
litike ekonomije koje je sugeriralo prirodnost kapitali
stikoga privrednog drutva.
Klasna

struktura

Dok je u tradicionalnim drutvima politiki oblik proiz

vodnih odnosa bez potekoa doputao identifikaciju vladajuih grupa, manifestna je vlast u liberalnome kapita
lizmu zamijenjena politiki anonimnom prisilom privatno-pravnih subjekata (u socijalnim krizama, izazvanim pri
vrednim krizama, dobivaju oni, naravno, kako to pokazuju
frontovi evropskoga radnikog pokreta, opet lik politikog
protivnika kojeg je mogue identificirati). Sada se, dodue,
proizvodni odnosi u organiziranome kapitalizmu u stano
vitoj mjeri repoiitiziraju; time se, meutim, ne stvara iz
nova politiki oblik klasnoga odnosa. Politiko anonimiziranje klasne vlasti se, tovie, nadmauje socijalnim anonimiziranjem. Strukture kasnoga 'kapitalizma mogu se, nai
me, razumjeti kao tvorevine koje su reakcija na endeminu
krizu. Kasnokapitalistika drutva usmjeravaju radi obra
ne od krize sistema sve socijalnointegrativne snage na mje
sto gdje e se zbiti strukturalno najvjerojatniji konflikt
54
kako bi ga se tim djelotvornije dralo latentnim ; istovre
meno ona time udovoljavaju politike zahtjeve reformi
stikih radnikih partija. 55
S tim u vezi kvazipolitika struktura nadnica, koja ovisi
o pregovorima izmeu organizacija poslodavaca i sindikata,
igra historijski pionirsku ulogu. Prisilno formiranje cijena
(W. Hofmann) koje na oligopolistikim tritima zamjenjuje
konkurenciju cijena nalazi svoj pandan na tritu rada;
kao to veliki koncerni kvaziadministrativno kontroliraju
kretanje cijena na svojim tritima, tako s druge strane
54

C. Offe, Politische Herrschaft und Klassenstrukturen, u: Kress,

Senghaas (urednici), Politikwissengschaft, Frankfurt 1969, str. 155.
i55 dalje.
J. Strachey, Kapitalismus heute und morgen, Dsseldorf 1957.

4*

51

preko kretanja nadnica postiu kvazipolitike kompromise

sa svojim sindikalnim kontrahentima. U onim granama in
dustrije monopolistikoga i javnog sektora koje su sredinje
za privredni razvoj, dobit e radna snaga svoju politiku
cijenu. Tarifni partneri pronalaze iroku zonu kompro
misa, budui da se narasli trokovi nekih faktora mogu
prebaciti na cijene i budui da zahtjevi koji se postavljaju
dravi (a koji smjeraju na podizanje produktivnosti, kva
lificiranje radne snage i poboljanje socijalnog stanja rad
nika) srednjorono konvergiraju. 56 Monopolistioki sektor
moe u stanovitoj mjeri eksternalizirati klasni sukob. Po
sljedice tog imuniziranja prvobitne konfliktne zone su:
a) disparitetni razvoj nadnica i/ili zaotravanje tarifnih bor
bi u javnoj slubi57, b) trajna inflacija s odgovarajuom vre
menskom preraspodjelom na tetu neorganiziranih radnika
i drugih marginalnih grupa, c) trajna kriza dravnih finan
cija povezana s javnim siromatvom, tj. pauperizacijom jav
nog sistema saobraaja, kolstva, stanogradnje, zdravstva,
i d) nedovoljna ujednaenost neproporcionalnih razvoja u
privredi, kako po sektorima (poljoprivreda), tako i regio
nalno (rubna podruja). 58
U desetljeima poslije drugoga svjetskog rata u najnapred
nijim kapitalistikim zemljama uspjelo je (usprkos maj
skim dogaajima u Parizu) odravanje klasnog konflikta la
tentnim u obliku zametka; zatim, uspjelo je vremensko
produavanje konjunkturnoga ciklusa i pretvaranje perio
dinih naleta smanjivanja vrijednosti kapitala u inflacijsku
trajnu krizu s blaim konjunkturnim oscilacijama te, na
posljetku, iroko filtriranje disfunkcionalnih popratnih po
sljedica zauzdane privredne krize i, potom, njihovo irenje
preko kvazi-skupina (kao to su potroai, uenici i rodi
telji uenika, sudionici u prometu, bolesnici, starci itd.) ili,
pak, preko prirodnih skupina s malim stupnjem organi
zacije. Time se razrjeava socijalni identitet klasa, a klasna

svijest se fragmentira. Klasni kompromis, sastavni dio

strukture kasnoga kapitalizma, omoguuje da (skoro) svat
ko u jednoj osobi uestvuje i da je time pogoen; uz jasnu
(i rastuu) nejednaku raspodjelu posjedovanih vrijednosti
i moi moe se, naravno, dobro razluiti tko vie pripada
jednima, a tko drugima.
Pitanje o tomu da li su se i, moda, kako su se klasna struk
tura, stvorena u liberalnome kapitalizmu, a time i drutveni
princip organizacije mijenjali uslijed klasnih kompromisa,
ne moe se ispitati s gledita pojanjavanja uloge principa
oskudice i novanog mehanizma na razini drutvenog siste
ma. 59 Jer, monetiziranje zemljinoga posjeda i rada, pro
vedeno u kapitalizmu, te rastue monetiziranje upotrebnih
Vrijednosti i ivotnih podruja koja su dosada bila nepri
stupana novanoj formi, nisu kljuni indikatori za to da
je razmjena ostala dominantnim medijem usmjeravanja dru
tvenih odnosa. 60 Politiki postignute pretenzije na upotreb
ne vrijednosti izbjegavaju robni oblik, pa i ako ih se za
dovoljava monetarnim obeteenjima. Za klasnu je struk
turu presudno da li se realna zarada zavisnih radnika ob
janjava, kao i prije, nekim odnosom razmjene ili se, pak,
proizvodnja i prisvajanje vika vrijednosti ograniavaju i
modificiraju politikim odnosima moi umjesto da ovise
jedino o trinome mehanizmu. Teorija kasnoga kapitaliz
ma mora pokuati da razjasni ova pitanja:
prvo,
nude li strukture kasnoga kapitalizma prostor za evolu
cijsko samodokidanje proturjeja podrutvljene proizvod
nje za nepoopive ciljeve?
ako nude, koja dinamika razvoja vodi u tome smjeru?
ako, pak, ne nude, koje su to krizne tendencije na ko
jima se oituje privremeno zatomljen, ali ipak nerjeen
klasni antagonizam?

56

J. O'Connor, The Fiscal Crisis of State, loc. cit.

W. Vogt, Eine Theorie der konomischen Stagnation, u: Leviathan,
br. 2 (1973).
58
C. Offe, Politische Herrschaft, loc. cit.
57

52

59
N. Luhmann, Knappheit, Geld und brgerliche Gesellschaft, op.
cit., str. 194195.
60
U. Rodel. Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.

53

Zatim,
jesu li strukture kasnoga kapitalizma dostatne za traj
no ovladavanje privrednom krizom?
ako nisu, hoe li privredna kriza, kako je to oekivao
Marx, preko socijalne dovesti do politike krize, drugim
rijeima: moe li u svjetskim razmjerima doi do klasne
borbe?
ako ne moe, kamo se pomie privredna kriza?
Naposljetku,
zadrava li ta pomaknuta kriza oblik sistema ili, pak,
moramo raunati s razliitim kriznim tendencijama koje
zajedniki djeluju?
ako je tono ovo potonje, koje onda krizne tendencije
kod kojih drutvenih grupa poprimaju drugi tok?
da li oekivan anomini potencijal doputa usmjereno
politiko djelovanje ili on prije dovodi do neusmjerene disfunkcionalizacije djelominih sistema?
Trenutno ne vidim mogunost da se utemeljenim argumen
tima rijei pitanje o ansama samotransformiranja kasnoga
kapitalizma. Ne iskljuujem, meutim, mogunost da se
trajno ovlada privrednom krizom, no jedino tako da kontra
diktorni imperativi usmjeravanja, koji se nadaju u nudi
oploivanja kapitala, proizvode niz drugih kriznih tenden
cija. Nastavljena tendencija ometanja kapitalistikog rasta
moe se administrativno obraditi i postepeno preko poli
tikoga usmjeravati u sociokulturni sistem. Mislim da e
time proturjenost podrutvljene proizvodnje za partikularne ciljeve opet neposredno poprimiti politiki oblik sva
kako ne oblik politike klasne borbe. Budui da se politika
u kasnome kapitalizmu dogaa na temelju obraene i po
tisnute krize sistema, kod fragmentirane klasne svijesti
i u nestalnim koalicijama ustaljuju se sukobi koji mogu
izmijeniti terms klasnoga kompromisa. Pri tomu e ovi
siti o faktikim konstelacijama moi da li e i u kojoj
mjeri oslabiti klasna struktura i aficirati se proturjenost
zasnovana u samome kapitalistikom principu organizacije.
Prvo u postaviti apstraktnu klasifikaciju kriznih tenden
cija koje su mogue u kasnome kapitalizmu.

54

2. Problemi posljedica kasnokapitalistikog rasta

Rapidni procesi rasta kasnokapitalistikih drutava kon
frontirali su sistem svjetskoga drutva s problemima koji
se ne mogu razumjeti kao krizne pojave, specifine za sis
tem iako su mogunosti pristupa krizi sistemski-specifino
ogranieni. Pri tome mislim na ometanje ekoloke ravno
tee, na povredu zahtjeva za konzistentnou sistema osob
nosti (otuenje) i na eksplozivno optereenje meunarodnih
odnosa. Rastuom sloenou sistem svjetskoga drutva po
mie svoje granice u prostore oko sebe, tako da dosie gra
nice kapaciteta i vanjske i unutranje prirode. Ekoloke
ravnotee oznaavaju apsolutnu granicu rasta; manje oite
antropoloke ravnotee oznaavaju granicu koja se moe
prekoraiti samo po cijenu promjene sociokulturnog iden
titeta drutvenih sistema. Samodestruktivno ugroavanje
meunarodne ravnotee jest na koncu problem posljedica
rasta destruktivno primjenjivih proizvodnih snaga.
Ekoloka

ravnotea

Ako se privredni rast moe apstraktno svesti na tehniki in

formiranu primjenu vie energije u svrhu poveanja pro
duktivnosti ljudskoga rada, tada e kapitalistika drutvena
formacija biti karakterizirana time to je rijeila problem
privrednog rasta. Akumulacijom kapitala privredni je rast
prirodno institucionaliziran tako da opcija za samosvjesno
upravljanje tim procesom ne postoji. Imperativi rasta koje
je kapitalizam isprva slijedio u meuvremenu su konkuren
cijom sistema i njegovim irenjem diljem svijeta (bez obzi
ra na stagnaciju ili ak tendencije nazadovanja u nekim zem
61
ljama Treeg svijeta) zadobili globalnu vanost.
Etablirani mehanizmi rasta uvjetuju porast stanovnitva
i poveavanje proizvodnje u svjetskim razmjerima. Eko61

J. Galtung, Eine strukturelle Theorie des Imperialismus, u: D.

Senghaas (urednik), Imperialismus und strukturelle Gewalt, Frank
furt 1972; nadalje: F. Frbel, J. Heinrichs, 0. Kreye, 0. Sunkel, In
ternationalisierung von Arbeit und Kapital: Entwicklung und Unter
entwicklung (rukopis MPIL).

55

nomskim potrebama sve veeg stanovnitva i rastuega pro

izvodnog koritenja prirode, suprotstavljeni su kao materi
jalne granine veliine: s jedne strane iscrpijivi resursi (po
vrina obradive i nastanjive zemlje, te pitka voda i hrana;
zatim, sirovine koje se ne regeneriraju: minerali, goriva
itcL); s druge strane nenadomjestivi ekoloki sistemi koji
apsorbiraju tetne tvari poput radioaktivnog otpada, uglji
nog dioksida ili otpadne topline. Procjene Forrestera i drugih61a o granicama eksponencijalnoga rasta stanovnitva, in
dustrijske proizvodnje, iskoritavanja prirodnih resursa i
zagaenja okolia zasnovane su svakako na slabim empirij
skim temeljima. Mehanizmi rasta stanovnitva poznati su
isto koliko i maksimalne granice Zemljine mogunosti apsorbiranja samo najvanijih tetnih tvari. Osim toga, tehno
loki razvoj ne moemo predviati u tolikoj mjeri da sazna
mo koje e se sirovine u budunosti moi tehniki nadomje
stiti ili ponovo preraivati.
I pri optimistikim pretpostavkama mogue je, meutim,
navesti jednu apsolutnu granicu rasta (iako ju se unapri
jed jo ne moe tono predvidjeti), naime granicu toplin
skog optereenja okolia u zavisnosti o potronji energije.62
Ako je privredni rast nuno vezan za rastuu potronju ener
gije i ako se sva, u ekonomski iskoristivu energiju pretvo
rena prirodna energija i to njezin cjelokupan energetski
sadraj, a ne samo onaj njezin dio koji se gubi pri tran
sportu i njezinoj preobrazbi na koncu oslobaa kao to
plina, tada poveanje potronje energije mora kao trajnu
posljedicu imati globalno zagrijanje. Odreivanje kritikih
vremenskih razmaka nije, meutim, empirijski jednostavno,
budui da potronju energije moramo odreivati u zavisno
sti o privrednome rastu, a moramo ispitivati i utjecaj po
tronje energije na klimu (prema danas raspoloivim poda
cima dobivamo kritini vremenski interval od oko 75150
godina). Ta razmatranja pokazuju ipak da eksponencijalni
61a

D. Meadows, Grenzen des Wachstums, Stuttgart 1972.

K. M. Meyer-Abich, Die kologische Grenze der Wirtschaftswach
stums, u: Umschau 72 (1972), br. 20, str. 645. i dalje.

62

56

rast stanovnitva i proizvodnje, tj. irenje kontrole nad

vanjskom prirodom, jednoga dana mora naii na granice
biolokog kapaciteta okolia.
To vrijedi, ali ne kao specifinost, za sve sloene drutvene
sisteme. Za sisteme su specifine, meutim, mogunosti
otklanjanja ekolokih opasnosti. Kapitalistika drutva ne
mogu slijediti imperative ograniavanja rasta bez odusta
janja od njihova organizacijskog principa, budui da prije
laz s iskonskoga kapitalistikog rasta na kvalitativan rast
zahtijeva planiranje proizvodnje koje je usmjereno na upo
trebnu vrijednost. Razvoj proizvodnih snaga se, meutim,
bez povrede logike sistema nikako ne moe osloboditi impe
rativa proizvodnje zasnovane na razmjenskoj vrijednosti.
Antropoloka

ravnotea

Integracija unutarnje prirode ne nailazi na apsolutne gra

nice kao to je to sluaj s procesom podrutvljavanja vanj
ske prirode. Doim remeenje ekoloke ravnotee ukazuje na
stupanj iskoritenosti prirodnih resursa, dotle za kapacitativne granice individualnih sistema ne postoje nikakvi pouz
dani signali. Sumnjam da se uope moie identificirati neto
poput psiholokih konstanti ljudske prirode koje bi ograni
avale proces podrutvljavanja prema unutra. Mogue ogra
nienje vidim, meutim, u nainu socijalizacije kojim su
drutveni sistemi dosada stvarali motivacije za svoje djelo
vanje. Proces socijalizacije zbiva se u strukturama jezike
intersubjektivnosti i odreuje organizaciju ponaanja koja
je, pak, vezana i za norme kojima je potrebno opravdanje
i za interpretativne sisteme koji garantiraju identitet. Takva
komunikativna organizacija ponaanja moe postati prepre
kom za visoku sloenost sistema odluivanja. Kako u poje
dinim organizacijama, tako, vjerojatno, i na razini dru
tvenoga sistema, kapacitet usmjeravanja raste u razmjeru
funkcionalne nezavisnosti instancija odluivanja o motiva
ciji lanova. Mora se omoguiti da izbor i ozbiljavanje orga
nizacijskih ciljeva u vrlo sloenim sistemima ne ovise o

57

pribavljanju usko opisanih motiva; tomu e posluiti pri

bavljanje generalizirane spremnosti na odobravanje (koja
u politikim sistemima ima oblik masovne lojalnosti). Sve
dok imamo posla s takvim oblikom socijalizacije koji unu
tarnju prirodu uvlai u komunikativnu organizaciju pona
anja, nee biti zamisliva legitimacija normi djelovanja
koja jami i priblino nemotivirano akceptiranje odluka:
motiv spremnosti za konformnost prema nekoj, sadrajno
jo neodreenoj sili odluivanja jest oekivanje da e se ta
sila primjenjivati u skladu s legitimnim normama djelova
nja. Posljednji motiv za spremnost da nekoga slijedim
jest uvjerenje da me se u dvojbenom sluaju moe diskur
zivno uvjeravati.63 Ta bi se granica, uvjetovana potrebitou legitimacije normi i zavisnou motivacije o uvjer
ljivim tumaenjima, mogla ukloniti jedino ako bi se iznala
enje motiva zamijenilo komunikativnom strukturom dje
lovanja: mijenjati bi se morao oblik socijalizacije, a s nji
me i identitet samih sociokulturnih sistema. Tek kada mo
tivi djelovanja ne bi vie bili posredovani normama kojima
je potrebno opravdanje, a strukture osobnosti ne bi svoje
jedinstvo morale pronalaziti u intenpretativnim sistemima
koji jame identitet, moglo bi nemotivirano prihvaanje od
luka postati rutinom kojoj nema prigovora,64 tj. spremnost
na konformnost bi se mogla proizvoditi u proizvoljnim raz
mjerima. (U 3. dijelu vratit u se na pitanje da li u kasnokapitalistikim drutvima stupanj vlastite sloenosti, po
stignut u meuvremenu, ve iziskuje raspadanje komunika
tivnih organizacija ponaanja.)
Meunarodna

ravnotea

Na drugoj razini, pak, prisutne su opasnosti od samouni

tenja svjetskog sistema upotrebom termonuklearnog oru
ja. Akumulirani potencijal unitenja posljedica je visokog

stupnja razvoja proizvodnih snaga koje, uslijed tehniki

neutralnih osnova, mogu poprimiti i oblik destruktivnih
snaga (a to su one uslijed naravi meunarodnih odnosa i po
primile). U vojnim sistemima djelovanja postojee se snage
naizmjenino pojavljuju u aspektu vanjske prirode: u orga
niziranoj borbi na ivot i smrt fiziko unitenje protivnika
je ultima ratio. Danas tim sistemima po prvi puta stoji
na raspolaganju tehniki potencijal koji ivotno opasno
oteenje prirodnog supstrata dovodi u podruje ostvarljivoga. Stoga meunarodni odnosi stoje pod historijski no
vim imperativom samoograniavanja. 65 To vrijedi, ali ne
kao specifinost, za sve drutvene sisteme koji su militarizirani u visokom stupnju, no mogunosti obrade tog proble
ma ograniene su specifinostima dotinog sistema. Efi
kasno razoruanje, dodue, uzmu li se u obzir pokretake
snage kapitalistikih i postkapitalistikih klasnih drutava,
nije vjerojatno; reguliranje utrke u naoruavanju nije,
meutim, nespojivo sa strukturom kasnokapitalistikih dru
tava a limine, ukoliko se ne postigne izravnavanje efekta
kapaciteta dravne potranje za neproizvodnim potronim
dobrima poveavanjem upotrebne vrijednosti kapitala.
3. Klasifikacija moguih tendencija kriza
Ostavimo sada po strani globalne opasnosti koje su pojave
posljedica kapitalistikog rasta i ograniimo se na sistemski
specifine tendencije kriza. Krize mogu nastati na razlii
tim mjestima; isto su tako razliiti i pojavni oblici u koji
ma neka krizna tendencija napreduje do svoga politikog izMjesto nastajanja

Kriza sistema

ekonomski sistem
politiki sistem
sociokulturni sistem

ekonomska kriza
kriza racionalnosti

Kriza identiteta
kriza legitimacije
kriza motivacije

63

Usp. poglavlje Kompleksnost i demokracija.

N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, u: Soziologische
Aufklrung, Opladen 1970, str. 170.

64

58

45

C. F. v. Weizscker (urednik), Kriegsfolgen und Kriegsverhtung,

Mnchen 1971, uvod.
59

bijanja, tj. do delegitimacije postojeega politikog siste

ma. S tim u vezi vidim etiri mogue krizne tendencije (v.
tablicu na str. 59).
Ekonomske

krizne

tendencije

Ekonomskom sistemu je potreban input rada i kapitala; Out

put se sastoji od potronih vrijednosti koje se prema koliini
i vrsti raspodjeljuju izmeu drutvenih slojeva. Za kapitali
stiki nain proizvodnje nije tipina kriza uzrokovana ne
dovoljnim inputom. Poremeaji liberalnoga kapitalizma bile
su krize outputa koje su uvijek iznova kroz krizni ciklus do
vodile u pitanje sistemski konformnu raspodjelu vrijed
nosti. Pri tome izraz sistemski konforman obuhvaa sve
obrasce distribucije tereenja i obeteenja koji su dopu
teni u varijacijskom prostoru legitimirajueg sistema vri
jednosti. Ako u kasnome 'kapitalizmu postoje ekonomske
krizne tendencije, to znai da dravne mjere koje interve
niraju u proces oploivanja nisu nita manje podlone
spontanim ekonomskim zakonima negoli procesi razmje
ne, pa su tako izloene logici ekonomske krize kako je ona
izraena u zakonu tendencijskog pada profitne stope. Pre
ma toj tezi drava nastavlja politiku kapitala drugim sred
stvima.658 Izmijenjeni pojavni oblici (poput krize dravnih
financija, trajne inflacije, rastuih dispariteta izmeu jav
nog siromatva i privatnog bogatstva itd.) objanjavaju se
injenicom to se samoreguliranje procesa oploivanja sada
vri i preko legitimne vlasti kao medija upravljanja. Meu
tim, kako je krizna tendencija i dalje odreena zakonom
vrijednosti, tj.: strukturalno izazvanom asimetrijom u raz
mjeni najamnoga rada za kapital, dravna intervencija nee
moi kompenzirati tendenciju pada profitne stope, nego je
moda posredovati, tj. provoditi samim politikim mjerama.
Stoga e i ekonomska krizna tendencija napredovati preko
socijalne krize i dovesti do politikih borbi u kojima opet
dolazi do izraaja klasna suprotnost izmeu vlasnika kapi
tala i masa ovisnih o najamnome radu. Prema jednoj dru65a Usp. E. Mandel, Der Sptkapitalismus, Frankfurt 1972.

60

goj verziji dravni aparat samoniklo ne slijedi logiku zako

na vrijednosti nego svjesno zapaa interese ujedinjenih
monopolistikih kapitalista. Ta posrednika, kasnome kapi
talizmu primjerena teorija ne poima dravu kao slijepi or
gan procesa oploivanja, nego kao monoga opeg kapita
lista koji akumulaciju kapitala ini sadrajem politikoga
planiranja.
Politike

krizne

tendencije

Politikom je sistemu potreban input to difuznije masov

ne lojalnosti; output se sastoji od administrativnih odluka
koje je donijela vrhovna vlast. Krize outputa imaju oblik
krize racionalnosti: administrativnom sistemu ne uspijeva
da imperative usmjeravanja koje dobiva od privrednoga
sistema uini kompatibilnima niti da ih ostvari. Krize to
puta imaju oblik krize legitimacije: legitimacijskom siste
mu ne uspijeva da u ispunjavanju preuzetih imperativa
usmjeravanja privrednog sistema odri potreban nivo ma
sovne lojalnosti. Iako obje krizne tendencije nastaju u po
litikome sistemu, one se ipak razlikuju u svome pojavnom
obliku. Kriza racionalnosti je premjetena kriza sistema
koja, poput ekonomske krize, proturjenost podrutvljene
proizvodnje prema nepoopivim interesima izraava kao pro
turjenost imperativa usmjeravanja. Krizna tendencija pre
ko dezorganizacije dravnog aparata prelazi u gubitak legi
timacije. Suprotno tomu, kriza legitimacije je neposredno
kriza identiteta; ona ne ide na ugroavanje integracije sis
tema, ve proizlazi odatle to ispunjavanje dravnih zada
taka planiranja dovodi u pitanje strukturu depolitizirane
javnosti, a time i formalno-demokratsko osiguranje privatno-autonomnog raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
O krizi racionalnosti u strogome smislu moi e se govoriti
samo ako ona stupi na mjesto ekonomske krize. Logika
problema oploivanja nee se tada odraavati samo u jedno
me drugom mediju usmjeravanja, naime u mediju legitim
ne vlasti, ve e se, tovie, pomicanjem kontradiktornih
61

imperativa upravljanja s trinog prometa u administrativ

ni sistem promijeniti i sama logika krize. Ta je tvrdnja za
stupljena u dvije verzije. Prva verzija polazi od poznate
teze o anarhiji robne proizvodnje koja je sastavni dio tri
noga prometa. 66 U kasnome kapitalizmu, s jedne strane,
raste potreba za administrativnim planiranjem u cilju osi
guranja oploivanja kapitala, dok, s druge strane, privatno-autonomno raspolaganje sredstvima za proizvodnju zahtije
va ogranienje dravnih intervencija i protivi se planskome
koordiniranju proturjenih kapitalistikih interesa pojedi
naca. Drugu verziju razloio je Offe.67 Time to izjednauje
slabosti privrednog sistema koji se sam blokira i preuzima
trino-komplementarne zadatke, drava e logikom svojih
sredstava usmjeravanja biti prisiljena da sve vie doputa
sistemu tue elemente. Na administrativno usmjeravanom
podruju ne mogu se preuzimati i obraivati problemi pri
vrednoga sistema kojime se upravlja imperativima oploi
vanja, a da se ne proire orijentacije tue dotinoj strukturi.
Deficit racionalnosti javne uprave znai da dravni aparat u
danim rubnim okolnostima ne moe provesti dovoljno pozi
tivne aktivnosti usmjeravanja u odnosu na ekonomski sis
tem: deficit legitimacije znai da se legitimacijski djelotvor
ne normativne strukture ne mogu administrativnim sred
stvima stvarati ili odravati u dovoljnoj mjeri. Tokom ka
pitalistikog razvoja politiki sistem nije pomicao svoje
granice samo u ekonomski sistem, on ih je pomicao i u
sociokulturni sistem. irenjem racionalnosti organizacije
raspadaju se i slabe kulturna nasljea, samo ustrojstvo
tradicije izmie administrativnom zahvatu nasljea vana
za legitimaciju ne mogu se regenerirati administrativno.
Osim toga, administrativna obrada kulturnih materija ima
za posljedicu javno tematiziranje duhovnih sadraja i nor
mi s jakom tradicijom koji su dosada spadali u kulturne
66

J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt und politisches

System, Frankfurt 1970, str. 248. i dalje.
67
C. Offe, Tauschverhltnis und politische Steuerung, u: Struktur
probleme des kapitalistischen Staates, Frankfurt 1972, str. 27. i dalje.
62

rubne uvjete politikog sistema: time se iri podruje dis

kurzivnog obrazovanja volje postupak koji pogaa trajno
vane strukture depolitizirane javnosti.
Sociokulturne

krizne

tendencije

Sociokulturni sistem dobiva svoj input i od ekonomskoga i

od politikog sistema: robe i usluge koje se mogu kupovati
i kolektivno potraivati, pravni i upravni akti, javna i soci
jalna sigurnost, itd. Krize outputa obaju prethodno spome
nutih sistema istodobno su i ulazne smetnje sociokulturnog
sistema koje potom prelaze u uskraivanje legitimacije. Do
sada spominjane krizne tendencije mogu izbijati samo preko
sociokulturnoga sistema, budui da je socijalna integracija
nekoga drutva ovisna o outputu tog sistema, i to nepo
sredno o motivacijama koje taj sistem prua politikom sis
temu u obliku legitimacije, a posredno o radnim motivacija
ma koje prua sistemu obrazovanja i zapoljavanja. Kako
sociokulturni sistem (za razliku od ekonomskoga) ne orga
nizira sam svoj input, ne moe doi do (sociokulturno izaz
vane) krize inputa. Krize koje nastaju na tome mjestu,
uvijek su krize outputa. Moramo raunati s kulturnim kriz
nim tendencijama kada se normativne strukture toliko pro
mijene u skladu s njima svojstvenom logikom da se, s jedne
strane, poremeti komplementarnost izmeu zahtjeva drav
nog aparata i sistema zapoljavanja, a s druge strane iz
meu interpretiranih potreba i legitimnih oekivanja la
nova drutva. Dok se krize legitimacije svode na to to pro
mjenama u politikom sistemu (i kod nepromijenjenih nor
mativnih struktura) nastaje i potreba za legitimacijom s
kojom, pak, pribavljanje legitimacije ne odrava korak, do
motivacijskih kriza dolazi uslijed promjena u samome so
ciokulturnom sistemu.
U kasnome kapitalizmu takve se tendencije ocrtavaju i na
razini kulturnoga nasljea (moralni sistemi, slike svijeta) i
na razini strukturne promjene odgojnog sistema (kola i
obitelj, masovni medij). Na taj se nain troi rekvizitorij
63

tradicije od kojega su u liberalnom kapitalizmu ivjeli

drava i sistem drutvenoga r a d a (odbacivanje tradiciona
listikih sadraja); u p i t a n j e se, zatim, dovode i b i t n i sastav
ni dijelovi g r a a n s k e ideologije (ugroavanje g r a a n s k e te
obitelj sko-strukovne privatnosti). Preostali sastavni dijelovi
g r a a n s k i h ideologija (vjera u znanost, u m j e t n o s t poslije
a u r e i univerzalistiki vrijednosni sistemi) tvore, s druge
strane, n o r m a t i v n i okvir koji nije funkcionalan; kasni ka
pitalizam stvara nove p o t r e b e koje ne moe zadovoljiti .6711
Na a p s t r a k t n i pregled moguih kriznih tendencija u kas
n o m k a p i t a l i z m u slui u analitike svrhe; t v r d i m da su
kasnokapitalistika drutva, uz p r e t p o s t a v k u da uope nisu
prevladala kapitalizmu svojstvenu osjetljivost na krize,
ugroena najmanje j e d n o m od moguih kriznih tendencija.
Temeljna p r o t u r j e n o s t kapitalistikog sistema dovest e
do toga da ceteris p a r i b u s ili
e k o n o m s k i sistem ne proizvodi p o t r o n e vrijednosti u
p o t r e b n o j mjeri, ili
a d m i n i s t r a t i v n i sistem ne donosi p o t r e b n u m j e r u racio
n a l n i h odluka, ili
legitimacijski sistem ne pribavlja generalizirane motiva
cije u p o t r e b n o j mjeri, ili
sociokulturni sistem ne generira u p o t r e b n o j mjeri ta'kvu
svijest k o j a bi motivirala na djelovanje.
Izraz potrebna mjera o d n o s i se na obujam, kvalitetu i
v r e m e n s k u dimenziju d a n i h dostignua sistema (vrijednost,
a d m i n i s t r a t i v n a odluka, legitimacija i svijest) p r i e m u se
ne iskljuuju supstitutivni odnosi izmeu pojedinih dimen
zija istog dostignua s i s t e m a i izmeu razliitih dostignua
sistema m e u s o b n o . D r u g o je pitanje, m e u t i m , da li se
dostignua dijelova sistema dovoljno operacionaliziraju i
izoliraju i da li se kritika p o t r e b a za t i m dostignuima mo
e dovoljno specificirati. Iz p r a g m a t i k i h e razloga taj za-

d a t a k b i t i m o d a t e k o rjeiv; nerjeiv je m e u t i m , iz prin

cipijelnih razloga, ali samo o n d a a k o se u okviru teorije so
cijalne evolucije ne uspiju u t v r d i t i nivoi razvoja, a na t o m
p u t u i granice (koje osiguravaju identitet) varijacije po
eljnih stanja nekoga drutvenog sistema. 6 8
Isti m a k r o f e n o m e n i svakako m o g u biti izrazom razliitih
kriznih tendencija; svaki pojedinani a r g u m e n t krize, ako se
iskae t o n i m , predstavlja dovoljno objanjenje nekoga mo
gueg kriznog sluaja; m e u t i m , objanjenje zbiljskih kriz
nih sluajeva moe n a d o p u n i t i vei b r o j a r g u m e n a t a . Ana
litiku cjelovitost m o g u ustvrditi samo za krizne tendencije,
ali ne i za listu objanjujuih a r g u m e n a t a na koje b i h se u
daljnjem tekstu u k r a t k o o s v r n u o :
Krizne

tendencije

Prijedlozi za objanjenje

ekonomska, kriza: a) dravni aparat kao izvoran provedbeni

organ zakona vrijednosti;
b) dravni aparat kao planer-agent ujedi
njenja monopolnoga kapitala,
razaranje administrativne racionalnosti pu
kriza
tem
racionalnosti:
c) suprotstavljenih kapitalistikih pojedina
nih interesa:
d) trajno nune proizvodnje sistemu tuih
struktura.
e) sistemske granice i
legitimacijska
f) neeljene popratne posljedice (politizira
kriza:
nje) administrativnih uplitanja u kulturno
nasljee.
g) erozija strukturno vanih tradicija;
motivacijska
h) postavljanje pretjeranih zahtjeva putem unikriza:
rerzalistikih vrijednosnih sistema (nove
potrebe).
68

"* Ovu tezu razlae H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte,

Frankfurt 1973.

R. Dbert, Die methodologische Bedeutung von Evolutionstheorien,

loc. cit.

64

5 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

65

4. O teoremima ekonomske krize

Ni u liberalnom kapitalizmu trite nije preuzimalo funkcije
podrutvljavanja jedino u smislu socijalne integracije; od
nos klasa je mogao poprimati nepolitiki oblik odnosa na
jamnog rada i kapitala jedino pod uvjetom da je drava
ispunjavala ope strukturne pretpostavke kapitalistike pro
izvodnje. Samo one funkcije drave koje upotpunjavaju
trite i koje nisu podlone trinome mehanizmu, omogu
uju vlast koja se nepolitiki provodi privatnim prisvaja
njem drutveno proizvedenog vika vrijednosti. Obrazova
nje kapitala odvija se u mediju (isprva) neograniene kon
kurencije pojedinanih kapitala, dok se okvirni uvjeti te
konkurencije ili drutvene osnove proizvodnje vika vri
jednosti ne mogu reproducirati kapitalistikim sredstvima.
U tu je svrhu potrebna drava koja se, kao nekapitailist, po
mou prisile suprotstavlja pojedinanim kapitalima kako bi
namjesniki djelovala na promicanju ope kapitalistike
volje koju inae nije mogue obrazovati u sferi konkuren
cije. S obzirom na svoja nekapitalistika sredstva drava
ograniava kapitalistiku prozivodnju, to se, pak, tie nje
ne funkcije, drava slui odnanju stanja kapitalistike pro
izvodnje jedino ukoliko upotpunjava ekonomiju, drava
e joj biti instrumentalnom. 69
To se shvaanje pojavljuje i u vezi s dravnim aparatom u
70
kasnome kapitalizmu. Danas se, dodue, drava, kako glasi
ta teza, vie ne moe ograniiti na ispunjavanje opih pro
izvodnih uvjeta, ona se i sama mora umijeati u proces re
produkcije, mora naime stvarati uvjete reprodukcije neis
koritenoga kapitala, poboljavati upotrebnu vrijednost ka
pitala, zahvaati eksternalizirane trokove i trokove po
sljedica kapitalistike proizvodnje, izjednaavati dispropor69

cionalnosti koje ograniavaju rast, regulirati krvotok cjelo

kupne privrede putem socijalne, poreske i konjunkturne
politike, itd.; no, dravne intervencije uvijek su oploivanje
instrumentalne aktivnosti jednog nekapitalista koji namje
sniki promie opu kapitalistiku volju.
Prema ortodoksnoj poziciji i kasnokapitalistika drava osta
je idealan opi kapitalist (Engels) utoliko to ni u kom
sluaju ne dokida iskonsku zasnovanost anarhine robne
proizvodnje; ona ograniava 'kapitalistiku proizvodnju, no
ne vlada njome u smislu neke ope kapitalistike planske
ustanove. Intervencionistika e se drava, za razliku od
liberalistike, svakako mijeati u proces reprodukcije; sto
ga ona nee samo osiguravati ope uvjete za proizvodnju,
nego e i sama postati nekom vrstom provedbenog organa
zakona vrijednosti. Aktivnost drave ne dokida spontano
djelovanje zakona vrijednosti; jer, im mu se ona vie po
korava, administrativno e djelovanje morati na due vrije
me i zaotriti ekonomsku krizu.71 I klasna borba koja, kao
to je Marx pokazao na primjeru suvremenog zakonodav
stva za zatitu radnika u Engleskoj, moe dovoditi do zakon
skih odredbi u interesu najamnih radnika, ostaje moment
kretanja kapitala. 72
Supstituiranje trinih dravnim funkcijama nee promije
niti nesvjesni karakter cjelokupnoga privrednog procesa.
To se pokazuje na uskim granicama dravnoga manipulacijskog prostora; drava ne moe bitno intervenirati u struk
turu posjeda, a da pri tome ne izazove investicijski trajk,
ne uspijeva joj, nadalje, niti da trajno izbjegava ciklike
smetnje procesa akumulacije, tj. endogeno uzrokovane ten
dencije stagnacije, a niti da efikasno kontrolira supstitute
krize, tj. kronine deficite budeta i inflacije.

Marx je ovo shvaanje razvio u 18. brumaireu Louisa Bonapartea.

Usp. takoer N. Poulantzas, The Problem oj the Capitalist State,
u: New Left Review 1969, str. 69. i dalje.
70
W. Mller, Gh. Neus, Die Sozialstaatsillusion, u: SoPo 1970, str.
4; E. Altvater, Zu einigen Problemen des Staatsinterventionismus,
u: Jnicke, Herrschaft und Krise, op. cit., str. 170. i dalje.

Naelni prigovor navedenom shvaanju sastoji se u tome

to se pitanje da li se i, eventualno, kako se promijenila

66

5*

71
72

Altvater, op. cit., str. 181.

Mller, Neus, Sozialstaatsillusion, loc. cit.
67

klasna struktura, dakle pitanje na koje je mogu jedino

empirijski odgovor, ne smije se unaprijed rijeiti na anali
tikoj razini. Apsolutiziranje pojmovne strategije teorije
vrijednosti onemoguuje teoriji ekonomskih kriza provedbu
empirijskog ispitivanja. I Marx je svoje nastojanje da eko
nomskom analizom zakona kretanja pri formiranju kapita
la doe do kriznoga razvojnog obrasca cjelokupnoga dru
tvenog sistema (ukljuujui politike sukobe i funkcije dr
avnog aparata), mogao obrazloiti jedino time da je klasna
vladavina poprimila nepolitiki oblik razmjene najamnoga
rada za kapital. Ta se je nevjerojatna konstelacija ipak
promijenila otkada se socijalnointegrativne funkcije odra
vanja legitimne vlasti vie ne mogu provoditi sistemskointegrativnim funkcijama trita i zastarjelim tradicional
nim sredstvima pretkapitalistikoga porijekla, nego opet
prelaze na politiki sistem. Budui da djelatnost drave sli
jedi deklarirani cilj usmjeravanja sistemom uz spreavanje
kriza i da je time klasni odnos izgubio svoju politiku for
mu, klasna se struktura mora potvrivati u borbama za ad
ministrativno posredovano rasporeivanje porasta drutve
nog proizvoda. Stoga se klasnu strukturu moe neposredno
aficirati i politikim sukobima. U takvim okolnostima se
ekonomski procesi vie ne mogu imanentno poimati kao
kretanja ekonomskoga sistema koji se sam regulira. Zakon
vrijednosti mogao je dvostruki karakter procesa razmjene
(kao procesa usmjeravanja i kao procesa eksploatacije) izra
ziti jedino pod uvjetom da se klasna vladavina provodi ne
politiki, pod uvjetom koji je u liberalnome kapitalizmu
priblino ispunjen. Danas o konkretnim konstelacijama mo
i, koje se vie ne moe unaprijed odreivati putem auto
nomno djelotvornog mehanizma trita rada, ovisi kako e
se i u kojoj mjeri ovladavati ekonomskim procesima i osigu
ravati eksploataciju. Danas drava mora obavljati funkcije
koje se ne mogu objasniti ni s obzirom na strukturne pret
postavke naina proizvodnje niti se mogu izvesti iz imanen
tnog kretanja kapitala. To se kretanje vie ne odvija putem
trinog mehanizma koji je mogue obrazloiti teorijom vri
jednosti, nego je rezultanta ekonomskih pokretakih snaga,
68

koje su jo uvijek djelotvorne, i njima suprotstavljenoga

politikog upravljanja u kojem dolazi do izraaja pomak
proizvodnih odnosa.
Drim da je radi preciznijeg shvaanja tog pomaka potreb
no analitiki razluiti etiri kategorije djelovanja drave
ukoliko se ono odnosi na imperative privrednoga sistema.
Da bi se neki nain proizvodnje konstituirao i kao takav
odravao, moraju se realizirati neke strukturne pretpostavke:
drava osigurava sistem privatnoga prava s osnovnim insti
tucijama vlasnitva i slobode ugovora; ona titi trini sis
tem od autodestruktivnih popratnih posljedica (npr. uvoe
njem normalnoga radnog dana, donoenjem zakona o kar
telima i stabiliziranjem monetarnoga sistema); drava, na
dalje, ispunjava proizvodne pretpostavke nune za cjelo
kupnu privredu (npr. kolsko obrazovanje, transport i sao
braaj); potie meunarodnu konkurentnost domae privre
de (npr. trgovinskom i carinskom politikom) i reproducira
samu sebe vojnim odravanjem nacionalnog integriteta pre
ma van i poluvojnim suzbijanjem sistema neprijateljskih
snaga prema unutra.
Proces akumulacije kapitala zahtijeva prilagoavanje
pravnoga sistema novim oblicima organizacije kompanija,
konkurencije, financiranja itd. (npr. stvaranjem novih prav
nih institucija u bankovnom i poduzetnikom pravu, mani
pulacijom poreskim sistemom itd.). Pri tomu se drava ogra
niava na trino komplementarne prilagodbe procesu na
iju dinamiku ona ne vri nikakav utjecaj, tako da i dru
tveni organizacijski princip i klasna struktura ostaju ne
taknuti.
Od toga valja razlikovati djelatnosti drave na supstitu
iranju trita, kojima nije svrha pravno opravdavanje
nastalih ekonomskih situacija, nego one u reakciji na sla
bosti ekonomskih pokretakih snaga omoguuju nastavlja
nje procesa akumulacije koji nije vie preputen svojoj vla
stitoj dinamici i time stvaraju nove ekonomske situacije, i
69

to bilo stvaranjem i poboljavanjem mogunosti ulaganja

(dravna potranja za neproduktivnim potronim dobrima),
bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje vika vrijed
nosti (dravnim organiziranjem znanstveno-tehnikoga na
pretka, strunim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se
sluaja dira u drutveni organizacijski princip kao to to
pokazuje nastanak javnoga, sistemu tueg sektora.
Naposljetku, drava kompenzira disfunkcionalne poslje
dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova
kapitala ili u organiziranome radnitvu i drugim organiza
cijski sposobnim grupama izazivale politiki provedive re
akcije. Tako, s jedne strane, drava preuzima eksternalizirane trokove posljedica privatne privrede (npr. tete koje se
nanose okoliu), ili strukturno-politikim mjerama osigura
va opstanak ugroenim sektorima (npr. rudarstvu i poljo
privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije
koje trae sindikati i reformistike partije s ciljem pobolj
avanja socijalnog poloaja ovisnih radnika (one historijski
zapoinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj
avanja na podruju tarifnog radnog i socijalnog prava
seu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Poeci
tih dravnih izdataka, klasificiranih danas kao social ex
penses i social consumption, velikim se dijelom mogu
svesti na zasluge politiki izborenih zahtjeva organizirano
ga radnitva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb
74
nu vrijednost.

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno

sti koje konstituiraju nain proizvodnje. Kriteriji razgraniavanja nisu opseg i tehnika dravnog djelovanja, ve su
to njegove funkcije: liberalno-kapitalistika drava stupa u
akciju, ako je na model ispravan, da bi osigurala struktur
ne pretpostavke naina proizvodnje te da bi, dopunjujui
trini mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula
cije kojim upravlja trite; dodue kasnokapitalistika dr
ava ini to isto, ak i u veem opsegu i tehniki djelotvor
nije, no te zadae moe ispuniti jedino istodobnim uskakivanjem u funkcionalne praznine trita, zahvatima u proces
akumulacije i kompenziranjem njegovih politiki nepodno
ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvruju se reakcije
na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moi,
i to s posljedicom da se djeluje i na princip drutvene or
ganizacije koji se, pak, zasniva na institucionalizdranju ne
organiziranog trita rada.
Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri
je svega su karakteristina tri razvoja: promijenjeni oblik
proizvodnje vika vrijednosti koja dira u drutveni princip
organizacije; kvazipolitioka struktura nadnica koja izraa
va klasni kompromis; rastua potreba za legitimacijom po
litikoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na
upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, ve prema prilikama,
konkuriraju potrebama oploivanja kapitala.

Za organizirani kapitalizam tipino je djelovanje drave u

vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloeno analitiko
razlikovanje empirijski je u mnogim sluajevima teko ocr
tati stoga to kasnokapitalistika drava rjeava zadae iz
prvih dviju kategorija u znatno proirenom opsegu i, narav
no, pomou iste tehnike kao i novonastale zadae; tako je,
primjerice, monetarna politika danas sr dravnoga global
nog planiranja, iako osiguranje meunarodnog prometa nov-

a) Nastanak nekoga javnog sektora obiljeje je, meu osta

lim, i brige drave za proizvodnju kolektivnih potronih do
bara, koja ona, ponaajui se tedljivo, stavlja u obliku
materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje
75
za privatnu upotrebu. U toj funkciji drava poboljava upo
trebnu vrijednost pojedinanih kapitala jer kolektivna po
trona dobra slue poveanju produktivnosti rada, pri e
mu se ono, govorei jezikom teorije vrijednosti, izraava u
pojeftinjenju 'konstantnoga kapitala i u poveanju stope vi-,

73

75

J. O'Connor, The Fiscal Crisis of the State, loc. cit.

Ovdje predloena analitika razlikovanja proizala su iz disku
sije sa Sigrid Meusohel.

74

70

P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str.
188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritten und technologische Ent
wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.
71

to bilo stvaranjem i poboljavanjem mogunosti ulaganja

(dravna potranja za neproduktivnim potronim dobrima),
bilo, pak, izmijenjenim oblicima proizvodnje vika vrijed
nosti (dravnim organiziranjem znanstveno-tehnikoga na
pretka, strunim kvalificiranjem radne snage itd.). U oba se
sluaja dira u drutveni organizacijski princip kao to to
pokazuje nastanak javnoga, sistemu tueg sektora.
Naposljetku, drava kompenzira disfunkcionalne poslje
dice procesa akumulacije koje su unutar nekih dijelova
kapitala ili u organiziranome radnitvu i drugim organiza
cijski sposobnim grupama izazivale politiki provedive re
akcije. Tako, s jedne strane, drava preuzima eksternalizirane trokove posljedica privatne privrede (npr. tete koje se
nanose okoliu), ili strukturno-politikim mjerama osigura
va opstanak ugroenim sektorima (npr. rudarstvu i poljo
privredi). Na drugoj, pak, strani stoje uredbe i intervencije
koje trae sindikati i reformistike partije s ciljem pobolj
avanja socijalnog poloaja ovisnih radnika (one historijski
zapoinju zadobivanjem prava na koaliciju i preko pobolj
avanja na podruju tarifnog radnog i socijalnog prava
seu do politike obrazovanja, prometa i zdravstva). Poeci
tih dravnih izdataka, klasificiranih danas kao social expenses i social consumption, velikim se dijelom mogu
svesti na zasluge politiki izborenih zahtjeva organizirano
ga radnitva, i to zahtjeva koji su orijentirani na upotreb
74
nu vrijednost.

ca i kapitala kao i reakcija na taj promet spadaju u aktivno

sti koje konstituiraju nain proizvodnje. Kriteriji razgrani
avan ja nisu opseg i tehnika dravnog djelovanja, ve su
to njegove funkcije: liberalno-kapitalistika drava stupa u
akciju, ako je na model ispravan, da bi osigurala struktur
ne pretpostavke naina proizvodnje te da bi, dopunjujui
trini mehanizam, zadovoljila potrebe procesa akumula
cije kojim upravlja trite; dodue kasnokapitalistika dr
ava ini to isto, ak i u veem opsegu i tehniki djelotvor
nije, no te zadae moe ispuniti jedino istodobnim uskakivanjem u funkcionalne praznine trita, zahvatima u proces
akumulacije i kompenziranjem njegovih politiki nepodno
ljivih posljedica. U tim aktivnostima potvruju se reakcije
na promjene klasne strukture, tj. druge konstelacije moi,
i to s posljedicom da se djeluje i na princip drutvene or
ganizacije koji se, pak, zasniva na institueionaliziiranju ne
organiziranog trita rada.
Za promjenu proizvodnih odnosa u kasnome kapitalizmu pri
je svega su karakteristina tri razvoja: promijenjeni oblik
proizvodnje vika vrijednosti koja dira u drutveni princip
organizacije; kvazipolitika struktura nadnica koja izraa
va klasni kompromis; rastua potreba za legitimacijom po
litikoga sistema koji u igru uvodi zahtjeve usmjerene na
upotrebnu vrijednost, zahtjeve koji, ve prema prilikama,
konkuriraju potrebama oploivanja kapitala.

Za organizirani kapitalizam tipino je djelovanje drave u

vezi s dvjema potonjim kategorijama; predloeno analitiko
razlikovanje empirijski je u mnogim sluajevima teko ocr
tati stoga to kasnokapitalistika drava rjeava zadae iz
prvih dviju kategorija u znatno proirenom opsegu i, narav
no, pomou iste tehnike kao i novonastale zadae; tako je,
primjerice, monetarna politika danas sr dravnoga global
nog planiranja, iako osiguranje meunarodnog prometa nov-

a) Nastanak nekoga javnog sektora obiljeje je, meu osta

lim, i brige drave za proizvodnju kolektivnih potronih do
bara, koja ona, ponaajui se tedljivo, stavlja u obliku
materijalne i nematerijalne infrastrukture na raspolaganje
75
za privatnu upotrebu. U toj funkciji drava poboljava upo
trebnu vrijednost pojedinanih kapitala jer kolektivna po
trona dobra slue poveanju produktivnosti rada, pri e
mu se ono, govorei jezikom teorije vrijednosti, izraava u
pojeftinjenju konstantnoga kapitala i u poveanju stope vi*

73

75

J. O'Connor, The Fiscal Crisis oj the State, loc. cit.

Ovdje predloena analitika razlikovanja proizala su iz disku
sije sa Sigrid Meusohel,

74

70

P. Mattick, Marx und Keynes, Boston 1969, str. 128. i dalje i str.
188. i dalje; U. Rodel, Forschungsprioritten und technologische Ent
wicklung, Frankfurt 1972, str. 32. i dalje.
71

ka vrijednosti. 76 Isti efekt ima dravna organizacija obra

zovnog sistema koji kvalifikacijom poveava produktivnost
ljudskoga rada. 77 Time se mijenja oblik proizvodnje vika
vrijednosti. 78 Nakon to je poveavanje apsolutnog vika
vrijednosti fizikom prisilom, produavanjem radnoga da
na, zapoljavanjem manje plaene radne snage (ene, djeca)
itd. dolo do svojih prirodnih granica jo u liberalnome
kapitalizmu, to pokazuje uvoenje normalnoga radnoga
dana, poveavanje relativnog vika vrijednosti je isprva po
primilo oblik koritenja postojeih ili drugdje ostvarenih
pronalazaka i informacija za jaanje tehnikih i ljudskih
proizvodnih snaga. Tek dravnom organizacijom znanstvenotehnikoga napretka i sistematski provoenom ekspanzijom
naprednijega obrazovnog sistema postat e i proizvodnja
informacija, tehnologija, organizacija i kvalifikacija, koje
slue poveavanju produktivnosti, sastavnim dijelom samo
ga proizvodnog procesa. Refleksivan rad, tj. rad koji se
primjenjuje na sama sebe u cilju poveanja produktivnosti
rada, mogao se isprva smatrati kolektivnim potronim do
brom prirode; danas se on, meutim, pounutranjuje u
krunom privrednom toku. Jer, drava (ili privatne kompa
nije) upotrebljavaju sada kapital da bi kupile indirektno
produktivnu radnu snagu znanstvenika, inenjera, nastav
nika itd. i da bi proizvode njihova rada pretvorile u potro
na dobra navedene kategorije pomou kojih se snizuju tro
kovi.79 Ako se ostaje pri dogmatskoj pojmovnoj strategiji
i refleksivan rad (u Marxovu smislu) poima kao neproduk
tivan rad, previdjet e se specifina funkcija rada za pro
ces oploivanja. Refleksivni rad nije produktivan u smi
slu direktne proizvodnje vika vrijednosti, ali nije ni ne76

S tim u vezi u zadnje vrijeme H. Hollnder, Das Gesetz des ten

denziellen Falles der Profitrate, Regensburg 1972, Diskussionsbei
trge zur Wirtschaftswissenschaft.
77
E. Altvater, F. Huiskens (urednici), Materialien zur Politischen
konomie des Ausbildungssektors, Erlangen 1971.
78
A. Sohn-Rethel, Die konomische Doppelnatur des Sptkapitalis
mus, Neuwied 1972, svodi promijenjenu proizvodnju vika vrijed
nosti na promjene u strukturi proizvodnje i nadnice.
79
O'Connor razlikuje apsolutnu, relativnu i indirektnu proizvod
nju vika vrijednosti.
72

produktivan, jer tada ne bi imao niti netto-efekta na proiz

vodnju vika vrijednosti. Marx je tono uvidio da ak i pri
danoj veliini kapitala koji funkcionira, njemu pripojena
radna snaga, znanost i zemljite (ekonomski se pod time
imaju podrazumijevati i svi predmeti rada koji postoje bez
sudjelovanja ovjeka) ine elastine potencije kapitala koje
mu u stanovitim granicama doputaju slobodniji prostor nezavistan od njegove vlastite veliine (usp. MED, t. 21, str.
537); no on je i znanost i zemlju mogao shvatiti kao
besplatno kolektivno potrono dobro, a da refleksivni rad,
uloen u njihovo proizvoenje, nije morao drati svojevr
snim proizvodnim faktorom. Varijabilni kapital, utroen
kao dohodak za refleksivni rad, indirektno gledajui uloen
je produktivno, budui da sistematski mijenja uvjete pod
kojima se iz produktivnog rada prisvaja viak vrijednosti,
te tako posredno pridonosi proizvodnji veeg vika vrijed
nosti. Ovo razmatranje pokazuje da klasini temeljni poj
movi teorije vrijednosti nisu dostatni za analizu dravne
politike obrazovanja, tehnologije i znanosti, te da je, s dru
ge strane, empirijski upitno da li novi oblik proizvodnje
vika vrijednosti moe kompenzirati tendenciju pada profit
ne stope, tj. suprotstaviti se ekonomskim krizama. 80
b) U monopolistikom je sektoru ostvarena koalicija izme
u udruenja kompanija i sindikata koja dovodi do kvazipolitiokog dogovaranja o cijeni rbe radna snaga: meha
nizam konkurencije se na tim tritima rada nadomjeta
kompromisom izmeu organizacija na koje je drava preni
jela legitimnu vlast. Ta erozija mehanizma trita rada ima,
naravno, ekonomske posljedice (svaljivanja faktorskog po
veanja trokova na cijene proizvoda); no to su posljedice
dokidanja nepolitikoga klasnog odnosa. Sistemom tarifno
izborenih politikih81 nadnica uspijeva se, prije svega na
privrednim sektorima s intenzivnim rastom i kapitalom,
ublaiti .suprotnost izmeu najamnoga rada i ikapitala, te
dovesti do parcijalnoga klasnog kompromisa. Prema Marxo80
81

U. Rodel, Zusammenfassung kritischer Argumente, loc. cit.

Taj je izraz uveo R. Hilferding.
73

vome shvaanju analiza prisilnog formiranja cijena na orga

niziranim tritima principijelno je mogua i u okviru teo
rije vrijednosti neka se roba moe prodavati i iznad svo
je vrijednosti. Pri tomu je, meutim, cijena radne snage
kao robe mjerilo za odreivanje vrijednosti. Kvazipolitiko
prisilno formiranje cijena na tritu rada se stoga ne moe
analogno razmatrati; jer, ono pomou prosjenog nivoa
nadnica odreuje veliinu vrijednosti kojom bi se morala
mjeriti odstupanja radne snage koja je prodana iznad vri
jednosti. Nije nam poznat nikakav standard za trokove
reprodukcije radne snage, standard koji je neovisan o kul
turnim normama a niti Marx ne polazi od takvoga stan
darda. 82 Naravno, moe se opet inzistirati na dogmatskoj poj
movnoj strategiji i definiciju prosjene nadnice izjednaiti
s trokovima reprodukcije radne snage. No, tada se na
analitikoj razini prejudicira empirijski znaajno pitanje
o tomu da li je politiki i sindikalno organizirana klasna
borba stabilizirajue djelovala na sistem moda samo stoga
to je u ekonomistikom smislu bila uspjena i da je stopu
izrabljivanja osjetno promijenila u korist najbolje organizi
ranih dijelova radnitva.
c) Naposljetku, proizvodni odnosi su se promijenili i zbog
toga to je supstituiranje odnosa razmjene administrativno
vezano uz jedan uvjet; za administrativno planiranje mora
postojati legitimna vlast. Funkcije dravnoga aparata, koje
u kasnome kapitalizmu rastu, te irenje administrativno
obraivanih drutvenih materija, jaaju potrebu za legiti
macijom. Pri tomu se ne radi ni o kakvoj tajanstvenoj veli
ini; potreba za legitimacijom rezultira iz lako spoznatijivih funkcionalnih uvjeta administrativnog sistema koji us
kae u funkcionalne praznine trita. Sada se je liberalni
kapitalizam konstituirao u oblicima graanske demokracije,
to se moe objasniti iz konteksta graanskih revolucija.
Stoga se sve vea potreba za legitimacijom mora danas za
dovoljavati sredstvima politike demokracije (na osnovi
82

Marx govori o historijskome i moralnom elementu u odreivanju

vrijednosti radne snage kao robe, Das Kapital I, str. 179.
74

opega izbornog prava). Tu jedna pojmovna strategija izno

va zaobilazi specifian problem, i to strategija koja gra
ansku demokraciju doputa jedino kao nadgradnju kapi
talistike klasne vlasti. U mjeri u kojoj drava vie ne pred
stavlja samo nadgradnju jednoga nepolitikog klasnog od
nosa, formalnodemokratska e se sredstva pribavljanja le
gitimacije iskazivati neobino restriktivnima. Pod takvim
okolnostima, naime, administrativni e sistem biti prisiljen
da iz raspoloivih poreskih sredstava zadovoljava zahtjeve
usmjerene na upotrebnu vrijednost. Tako dugo dok je kapi
talistiki privredni sistem iz samoga sebe proizvodio nosi
vu ideologiju, nije moglo dolaziti do usporedivoga proble
ma legitimacije (koji postavlja restriktivne uvjete za rje
avanje problema oploivanja kapitala). Novi problemi le
gitimacije ne mogu se podrediti jednome preuopenom
imperativu samoodranja, budui da ih se ne moe ri
jeiti bez osvrtanja na zadovoljenje legitimnih potreba, tj.
raspodjelu upotrebnih vrijednosti, dok interesi oploiva
nja kapitala upravo taj moment osvrtanja ne doputaju.
Problemi legitimacije ne mogu se svesti na probleme oploi
vanja kapitala. Budui da je osnovom reprodukcije postao
klasni kompromis, dravni aparat mora svoje zadatke u ekonomskome sistemu izvravati pod ograniavajuim uvje
tom, tj. da se masovna lojalnost istodobno osigura i u okvi
ru formalne demokracije i u skladu s vaeim univerzalistikim vrijednosnim sistemima. Ti legitimacijski pritisci mo
gu se smanjiti jedino strukturama depolitizirane javnosti.
Strukturalno osigurana privatnost graana postaje nunom
budui da ona nema nikakvih funkcionalnih elemenata. Ti
me nastaje jedna nova razina pojavljivanja kriza, razina
koju je nemogue zamijeniti s ortodoksne pozicije.
Teorija ekonomskih kriza poprima kod vodeih istononje
makih ekonomista revizionistiku verziju. Teorija dravno83
monopolistikoga kapitalizma ne izmie navedenim pri83
Institut f. Gesellschaftswissenschaften beim ZK der SED (ur.),
Imperialismus heute, Berlin 1965; R. Gndel, H. Heininger, P. Hess,
K. Zieschang, Zur Theorie des staatsmonopolitischen Kapitalismus,
Berlin 1967.

75

mjedbama jer polazi od pretpostavke da je iskonska pove

zanost kapitalistikog procesa reprodukcije razbijena dravnomonopolistikim planiranjem. Umjesto spontanoga djelo
vanja ekonomskih zakona pojavljuje se centralno upravlja
nje aparatom proizvodnje. Visok stupanj podrutvljenosti
proizvodnje dovodi od konvergencije izmeu pojedinanih
interesa velikih korporacija i opekapitalistikog interesa
za ouvanjem sistema, i to tim vie to je postojanje siste
ma ugroeno konkretnim postkapitalistikim drutvima i
unutranjim snagama koje transcandiraju sistem. Tako se
obrazuje opekapitalistiki interes koji udruene monopole
svjesno promie pomou dravnog aparata. Tome novom
stupnju svijesti odgovaralo bi kapitalistiko planiranje ko
je proizvodnju vika vrijednosti osigurava na taj nain to
odluivanje o investicijama djelomino uskrauje trinome
mehanizmu. Formalno proklamirano udruivanje moi mo
nopola i moi dravnog aparata tumai se u smislu teorije
agenture; drutvena se centrala navodno podreuje opekapitalistikom interesu time to jedan, po sebi napredan oblik
organizacije upravljanja proizvodnjom ostaje usko vezan za
funkciju oploivanja kapitala. Otvorena repolitizacija kla
snoga odnosa omoguuje, s druge strane, politiki pritisak
na dravno-monopolistiku vlast koji mogu vriti demokrat
ske snage (sjedinjene po obrascu narodnoga fronta). I teo
rija dravnomonopolistikoga kapitalizma polazi od toga da
se osnovna proturjenost kapitalistike proizvodnje ne za
hvaa novim oblicima organizacije, ve da se, naprotiv, za
otrava; sada, meutim, ekonomska kriza neposredno zado
biva politiki oblik.
Toj se teoriji mogu uputiti dva prigovora.84 Kao prvo, pret
postavka da bi dravni aparat, bez obzira u ijem interesu,
mogao aktivno planirati, razvijati i promicati jednu central
nu privrednu strategiju, empirijski se ne moe dokazati.
Teorija dravnomonopolistikoga kapitalizma ne uvia (isto
kao ni zapadne tehnokratske teorije) granice administrativ84

M. Wirth, Kapitalismustheorie in der DDR, Frankfurt 1972.

76

nog planiranja u kasnome kapitalizmu. Reaktivno izbjega

vanje kriza je pokretaki oblik onih birokracija koje u svoj
sistem unose planiranje. Razne birokracije, pored toga, ne
dovoljno koordiniraju, te zbog svoga nedostatnog kapaciteta
percipiranja i planiranja ovise o utjecaju svojih klijenata. 85
Upravo nedostatna racionalnost dravne uprave osigurava
promicanje organiziranih djelominih interesa. Pri tomu
se upravo one proturjenosti koje postoje izmeu kapita
listikih pojedinanih interesa, izmeu pojedinanih inte
resa i opekapitalistikog interesa i konano izmeu sistem
ski specifinih interesa i poopivih interesa, premjetaju u
dravni aparat.
Jo se manje, s druge strane, moe empirijski potkrijepiti
pretpostavka da drava djeluje kao agent ujedinjenih mo
nopolista. Teorija dravnomonopolistikoga kapitalizma pre
cjenjuje (isto kao i zapadne teorije elita) znaenje osobnih
kontakata i direktnih normiranja djelovanja. Istraivanja
u vezi s regrutiranjem, sastavom i interakcijom raznih elita
moi ne mogu u dovoljnoj mjeri objasniti funkcionalne
veze izmeu ekonomskoga i administrativnog sistema.86 Pri
mjerenijim ini izgleda model teorije sistema koji je izradio
Offe sa svojim suradnicima, model koji razlikuje strukturu
administrativnog sistema od procesa koji se u njemu zbi
vaju, procesa rjeavanja sukoba i iznalaenja suglasnosti,
odluivanja, primjene itd. Pri tomu Offe strukturu poima
kao skupinu sedimentiranih pravila izbora koja prejudici
raju to se ima priznati kao materija koju valja regulirati,
to tematizirati, to, s kojim prioritetom i kojim kanalima
zbiljski javno regulirati itd. Vremenski stabilni obrasci za
tite i zapostavljanja administrativnog djelovanja koji su
objektivno, to znai neovisno o izraenim namjerama upra
ve, funkcionalni za oploivanje kapitala, mogu se objasniti
85

J. Hirsch, Funktionsvernderungen der Staatsverwaltung in spt

kapitalistischen Industriegesellschaften, u: Bl. f. dt. u. int. Politik,
1969, str. 150. i dalje.
86
C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str.
66. i dalje.

77

pomou pravila selekcije kojima se prethodno odluuje o

uvaavanju odnosno suzbijanju odreenih problema, tema,
argumenata i interesa. 87
5. O teoremima krize racionalnosti
Nain funkcioniranja kasnokapitalistike drave ne moe se
primjereno pojmiti niti prema modelu nesvjesno djelujuega provedbenog organa ekonomskih zakona sa stalnim
spontanim djelovanjem, a niti prema modelu nekoga agen
ta sjedinjenih monopolnih agenata koji radi po odreenom
planu. Drava, uvuena u proces reprodukcije, promijenila
je odrednice samog procesa oploivanja. Na osnovi klasnoga
kompromisa administrativni sistem dobiva ogranieni ka
pacitet planiranja koji se moe iskoristiti u okviru for
malno demokratskog pribavljanja legitimacije u svrhu re
aktivnog izbjegavanja krize. Pri tome, opekapitalistiki in
teres odranja postojeeg konkurira s proturjenim intere
sima pojedinih frakcija kapitala s jedne strane, a s dru
ge, pak, strane s poopivim, spram upotrebnih vrijednosti
orijentiranim interesima raznih grupa stanovnitva. Krizni
ciklus, vremenski raspodijeljen i ublaen u svojim socijal
nim posljedicama, zamjenjuje se inflacijom i trajnom kri
zom javnih financija. Empirijsko je pitanje ukazuju li ti
fenomeni na uspjeno ovladavanje ekonomskom krizom ili
samo privremeno premjetanje u politiki sistem. To u
krajnjoj liniji ovisi o injenici da li kapital, koji je ulo
en indirektno produktivno, postie takvo poveanje pro
duktivnosti rada koje je kod sistemski funkcionalne ras
podjele porasta produktivnosti dovoljno da osigura ma
sovnu lojalnost, te da istodobno odri u toku i proces
akumulacije. Dravna se blagajna optereuje opim troko
vima sve podrutvljenije proizvodnje: ona snosi trokove
imperijalistikih trinih strategija i trokove potranje za
neproizvodnim upotrebnim dobrima (naoruanje i osvaja
nje svemira); snosi, potom, trokove za infrastrukturne ak
tivnosti koje su neposredno vezane za proizvodnju (pro87

Ibidem, str. 78. i dalje.

78

metni sistemi, znanstveno-tehniki napredak, struno obra

zovanje): snosi, nadalje, trokove socijalne potronje koja
je posredno vezana za proizvodnju (stanogradnja, promet,
zdravstvo, slobodne vrijeme, obrazovanje, socijalno osigu
ranje); snosi trokove socijalnog zbrinjavanja, osobito ne
zaposlenih te, na koncu, eksternalizirane trokove ugroe
nosti okolia privatnom proizvodnjom. Ti se izdaci, u kraj
njoj liniji, moraju financirati iz poreza. Dravnom aparatu
stoga predstoje dva zadatka: s jedne strane, treba namak
nuti masu poreza iz profita i dohodaka i raspoloivu masu
poreza upotrijebiti tako racionalno da se mogu izbjei
krizna ometanja rasta; s druge strane, selektivno uvoenje
poreza, spoznatljivi obrazac prioriteta njihove upotrebe i
same administrativne aktivnosti trebaju imati takvu struk
turu da se moe zadovoljiti nastala potreba za legitimaci
jom. Ako drava zataji na prvom zadatku, dolazi do defi
cita administrativne racionalnosti; zataji li, pak, s obzi
rom na drugi zadatak, doi e do deficita legitimacije (o
tomu se govori u sljedeem odjeljku ovoga poglavlja).88
Deficit racionalnosti moe nastati jer kontradiktorni im
perativi usmjeravanja, koji uzrokuju iskonsku samoniklost
anarhine robne proizvodnje i njezina rasta u obliku krize,
poinju sada djelovati unutar administrativnog sistema. Tu
promijenjenu tezu o anarhiji navodi, meu ostalima, Hirsch
89
s primjerima iz privredne administracije. Teza ima sta
novitu deskriptivnu vrijednost jer se moe pokazati da su
vlasti uz malen kapacitet percepcije i planiranja i nedo
voljno koordiniranje izmeu sebe esto ovisne o toku in
formacija svoje klijentele tako da ga ne brane prema
distanci potrebnoj za autonomne odluke. Pojedini sektori
privrede mogu istodobno privatizirati neke dijelove javne
uprave tako da se time konkurencija izmeu pojedinanih
interesa u drutvu premjeta u dravni aparat. Teorem kriza
poiva, dakle, na razmiljanju da rastue podrutvljavanje
88

V. 6. odjeljak ovoga poglavlja.

J. Hirsch, Wissenschaftlich-technischer Fortschritt, op. cit., str.
248. i dalje.
89

79

proizvodnje, koja je stalno usmjerena na ispunjavanje pri

vatnih ciljeva, postavlja dravnom aparatu neostvarive, pa
stoga i paradoksalne zahtjeve. S jedne strane, drava treba
preuzimati funkcije jednoga opeg kapitalista, dok s druge
strane meusobno konkurentni pojedinani kapitali, sve
dok se ne ukloni sloboda investiranja, ne mogu obrazovati
kolektivnu volju, a kamoli je provesti. Tako nastaju me
usobno proturjeni imperativi da se povea kapacitet pla
niranja drave s ciljem opekapitalistikog planiranja i da
se upravo to poveanje sprijei jer bi ugrozilo ustrojstvo
kapitalizma. Stoga se dravni aparat koleba izmeu oeki
vane intervencije i prisilnog odustajanja od intervencije,
izmeu po sistem opasnog osamostaljivanja od njegovih
adresata i potinjavanja njihovim partikularnim interesima.
Deficiti racionalnosti neizbjean su rezultat klopke odnosa,
klopke u koju upada kasnokapitalistika drava i u ko
joj se njezine proturjene aktivnosti moraju jo vie za
mrsiti. 89 "
Navodim niz razmiljanja koja osporavaju valjanost tog
argumenta:
a) Pomicanjem temeljne kapitalistike proturjenosti iz
ekonomskoga u administrativni sistem, mijenjaju se i terms
njegovoga mogueg rjeenja. U ekonomskome sistemu pro
turjenosti se oituju neposredno u odnosima izmeu ve
liina vrijednosti, a posredno u socijalnim posljedicama
gubitka kapitala (steaja) i oduzimanju sredstava za ivot
(nezaposlenost). U administrativnom se sistemu proturje
nosti oituju u iracionalnim odlukama i u socijalnim po
sljedicama administrativnih promaaja, tj. u dezorganizaciji nekih podruja ivota. Steaj i nezaposlenost su lako
raspoznatljive granice rizika za neispun javan je funkcija;
dezorganizacija nekih podruja ivota kree se, meutim,
u kontinuumu. A teko je i rei gdje su tu granice tole
rancije i u kojoj se mjeri percepcija onoga, to se jo
89a

C. Offe govori o politikoj dilemi tehnokracije.

80

mora pretrpjeti i onoga to se ve dri nepodnoljivim,

moe prilagoditi sve vie dezorganiziranoj okolini.
b) Vanije je jedno drugo gledite. U ekonomskome siste
mu utvrena su i prije pravila stratekoga djelovanja i di
menzije dobiti i gubitka; medij razmjene ne doputa rje
enja konflikata na nain stalne i naizmjenine adaptacije
djelovanja usmjeravajui princip optimiranja dobiti nije
na raspolaganju. Administrativni sistem, meutim, odrava
sa sredinama o kojima ovisi pregovore prilikom kojih je
orijentiran na kompromis: bargaining je zasnovan na re
cipronom prilagoavanju oekivanih struktura i vrijedno
snih sistema pod pritiskom. Reaktivni modus kretanja stra
tegija i izbjegavanja, izraz je ograniene sposobnosti mane
vriranja nekoga dravnog aparata koji svojim partnerima
u pregovorima kao suprotnu razinu od organiziranih po
jedinanih interesa i od opekapitalistikoga interesa za
odranjem stanja moe predoiti poopive interese popu
lacije. Primjena legitimne moi zahtijeva uvaavanje ne
ujednaenosti legitimacije na razliitim interesnim podru
jima, koje, inae, u nekome sasvim legitimiranom sistemu
razmjene ne moe biti.
c) Na koncu, krizne tendencije se ne mogu putem kolek
tivnog upravljanja nesvjesno svladati na isti nain kako
se to ini partikulariziranim djelovanjem individualnih su
dionika na tritu. Razlikovanje izmeu procesa koji se
odvijaju samoniklo i planiranja vie se, naime, kod medija
vlasti ne moe tako otro razdvojiti kao kod stratekih
igara, u kojima intencionalno potivanje pravila moe imati
neeljene popratne posljedice. Izbjegavanje krize se, napro
tiv, tematizira kao cilj djelovanja. Za karakter procesa od
luivanja koji se nalaze u procjepu izmeu samoniklosti i
planiranja, karakteristian je modus opravdavanja prema
kojem se ravnaju administrativni sistem i njegovi partneri
u pregovorima: traeno odnosno eljeno administrativno dje
lovanje uvijek se opravdava racionalnou sistema koja se
6 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

81

opravdava perspektivama djelovanja 89b , tj. sistemski funk

cionalnim rezultatima usmjeravanja za fiktivne funkcije
koje, budui da nijedan sudionik ne ovladava sistemom u
potpunosti, ipak nitko ne moe ispuniti. Politiki kom
promisi ne obrazuju, kao to je to sluaj s ekonomskim
odlukama u trinom sistemu, iskonski kontekst ispreple
ten pojedinanim racionalnim aktivnostima. Stoga i nema
logiki uvjerljive nespojivosti izmeu interesa opekapitalistikog planiranja i slobode investiranja, potrebe za pla
niranjem i odustajanje od intervencija, osamostaljivanja
dravnog apparata i ovisnosti o pojedinanim interesima.
Nije iskljuena mogunost, i to ne samo iz logikih razloga,
da administrativni sistem pronae neki kompromisan put
izmeu konkurentnih zahtjeva, put koji bi jo uvijek do
putao dovoljnu mjeru racionalnosti organizacije.
S obzirom na te primjedbe moe se, naravno, pokuati da
se za administrativni sistem iznae jedan drugi stupanj
samoniklosti. Razne varijante birokratski osamostaljenoga
kapitalistikog planiranja 90 razlikuju se od tipa demokrat
skoga planiranja, povratno vezanog s diskurzivnim obra
zovanjem volje, svakako i u mjeri neanticipiranih proble
ma posljedica, problema koji se uvijek moraju rjeavati
ad hoc i koji se mogu kumulativno toliko nagomilati da
na koncu vie niti resurs vrijeme ne moe ponuditi neko
rjeenje. Taj oblik sekundarne nesvjenosti tvori, tako bi
smo, naime, mogli preformulirati teorem krize, fasadu iza
koje se dravni aparat mora sakriti kako bi minimalizirao
trokove 'koji mu nastaju iz naknade za oduzete rtve
procesa akumulacije. Kapitalistiki rast odvija se jo i da
nas putem koncentracije kompanija te centralizacije i pomjeranja posjeda kapitala, 91 koji otuivanje i preraspodjelu
kapitala pretvaraju u normalan postupak. Upravo ta normalnost postaje upitnom u mjeri u kojoj drava pretendira
na ulogu odgovorne planske ustanove koju pogoeni mogu
teretiti svojim gubicima i od koje mogu traiti zatitu i

obeteenje. Djelotvornost tog mehanizma ogleda se, pri

mjerice, i u strukturnoj politici. Ukoliko ekonomski resursi
nisu dovoljni da se kapitalistike rtve kapitalistikoga
rasta u potpunosti alimentiraju, pojavit e se dilema da
li da se dravu imunizira od takvih pretenzija ili, pak, da
se oslabi proces rasta. Prva od tih dviju alternativa vodi
u novu aporiju: da bi se osiguralo nastavljanje procesa aku
mulacije, drava zadobiva sve vee planske funkcije koje,
meutim, ne smiju biti raspoznatljive kao efekti administriranja jer bi inae kompenzacije koje ometaju akumu
laciju postale utuive. U tome obliku ostaje teorem krize
racionalnosti, naravno, i dalje ovisan o empirijskim pret
postavkama u vezi s uskim grlima kapitalistikoga rasta.
Osim toga valja uzeti u obzir i injenicu da potreba plani
ranja s eksponencijalnim rastom stvara uska grla koja za
sistem nisu specifina. Dugorono planiranje u sloenim
drutvima dovodi svaki administrativni sistem, ne samo
kasnokapitalistiki, u strukturalne tekoe koje je F. W.
Scharpf u vie radova otroumno analizirao. 91a Sklon sam
miljenju da svaki inkrementalizam, dakle tip planiranja
ogranien na srednjorone horizonte i osjetljiv na eksterne
poticaje, ne odraava eo ipso deficite racionalnosti neke
uprave na koju se postavljaju preveliki zahtjevi. Moe se,
u svakome sluaju, navoditi logine razloge za granice ra
cionalnosti kod nekoga preventivnog djelovanja koje mora
ispipati prikladnost interesa za kompromis, a da prethodno
prikladnost tih interesa za uopavanje ne moe staviti na
javnu raspravu. Kasnokapitalistiko ogranienje racional
nosti sastoji se u tomu da tip planiranja, koji bi se sa R.
92
Funkeom moglo nazvati demokratskim inkrementalizmom ,
strukturalno nije doputen.
91

To je posljedica prodora jezika teorije sistema u samorazumijevanje dravne administracije.

90
St. Cohen, Modem Capitalist Planning, Cambridge 1969.

H. Arndt, Die Konzentration der westdeutschen Wirtschaft, Pfullingen 1966; J. Hufschmid, Die Politik des Kapitals, Frankfurt 1970; G.
Kolko, Besitz und Macht, Frankfurt 1967.
91a
F. W. Scharpf, Planung als politischer Proze, u: Die Verwaltung
1971; isti autor, Komplexitt als Schranke der politischen Planung,
u: PVJ, izvanredni broj 4/1972, str. 168. i dalje.
92
R. Funke, Exkurs ber Planungsrationalitt (rukopis MPIL); isti
autor, Organisationsstrukturen planender Verwaltung, disertacija,
Darmstadt 1973.

82

6*

89b

83

Iz jednoga originalnog razmiljanja C. Offea moe se dobiti

drugi argument za neizbjeno nastajanje deficita racional
nosti planske uprave. Offe navodi tri tendencije koje uka
zuju na sistemski nuno mnoenje protusistemskih eleme
nata. Pri tomu se radi o irenju orijentacijskih obrazaca
koji oteavaju sistemski konformno usmjeravanje pona
anja.93
Isprva se na organiziranim tritima javnoga i monopolistikog sektora mijenjaju rubni uvjeti pod kojima se mo
raju donositi odluke o strategiji kompanija. Velike korpo
racije mogu svoje odluke donositi unutar tako velikoga
vremenskog i materijalnog alternativnog prostora da na
mjesto vanjskim podacima odreivanoga ponaanja u vezi
s racionalnim izborom dolazi investicijska politika koja
trai kao obrazloenje dodatne premise. Stoga vii management mora umjesto a priori utvrenih strategija djelo
vanja prihvaati politike obrasce vrednovanja i odluiva
nja. Nadalje, u vezi s funkcijama javnog sektora nastaju
profesije u kojima se apstraktni rad u sve veoj mjeri
nadomjeta konkretnim radom, tj. radom orijentiranim na
upotrebnu vrijednost: to vrijedi za birokraciju kojoj su
povjereni zadaci planiranja; to vrijedi, nadalje, za sektore
javnih slubi (promet, zdravstvo, stanogradnja, slobodno
vrijeme); to vrijedi, naposljetku, za znanstveni i obrazovni
sistem, te za istraivanje i za tehnoloki razvoj. Radical
professionalism je znak za to da se rad u tim zvanjima
oslobaa privatistikih obrazaca karijere i trinih mehani
zama i da se moe orijentirati na konkretne ciljeve. Napo
sljetku, u usporedbi s aktivnim stanovnitvom, sa stanov
nitvom kojemu se isplauje dohodak, u porastu je udjel
neaktivnog stanovnitva koje se ne reproducira putem tr
ita rada: uenici i studenti, nezaposleni, umirovljenici i
primaoci socijalne pomoi, neprofesionalizirane domaice,
93

C. Offe, Tauschverhltnis und politische Steuerung, op. cit., str.

27. i dalje.

84

bolesnici i kriminalci. I te grupe mogu stvoriti orijentacijski obrazac, ve prema tomu kako nastaju u kontekstu
konkretnoga rada.
Ta strana tijela u kapitalistikome sistemu zapoljavanja,
koja se poveavaju u mjeri u kojoj se podrutvljava pro
izvodnja, restriktivno djeluju na administrativno planira
nje. Imajui u vidu slobodu investiranja privatnih kompa
nija, kapitalistiko se planiranje slui sredstvima global
nog usmjeravanja koje, pak, mijenjanjem vanjskih inje
nica utjee na ponaanje svojih adresata. Parametri koje
ono moe sistemski konformno mijenjati, naime kamatne
stope, poreze, subvencije, sklapanje poslova, sekundarne
raspodjele prihoda itd., u pravilu su monetarne veliine.
Upravo one gube svoj efekt usmjeravanja to je slabija
apstraktna usmjerenost na razmjensku vrijednost. Problemi
koji proizlaze iz podrutvljavanja proizvodnje ubrzanim dr
avnim intervencionizmom ponitavaju time uvjete primje
ne vanih instrumenata same dravne intervencije. To, na
ravno, nije proturjenost koja bi se logiki nadavala.
Tri spomenute tendencije govore u prilog tomu da se proces
akumulacije odvija drugim medijima, a ne medijima raz
mjene. Politiki kvalitet, meutim, koji danas poprimaju
neko trino racionalne odluke, politiziranje stanovitih pro
fesionalnih orijentacija i netrina socijalizacija pojedinaca
koji ne primaju dohodak, ne moraju per se suavati ma
nevarski prostor uprave; participacija moe, tovie, pod
odreenim uvjetima biti funkcionalni ja za provedbu admi
nistrativnoga planiranja od reakcija na ponaanje koje su
usmjeravane vanjskim stimulansima. 94 Ukoliko taj razvitak
zbilja dovede do krizno relevantnih tjesnaca, nee se ra
diti o deficitima racionalnosti planiranja, ve o posljedi
cama neprilagoenih motivacijskih stanja: uprava ne moe
94

F. Naschold, Organisation und Demokratie, Stuttgart 1969; isti

autor, Komplexitt und Demokratie, u: PVJ 1968, str. 494. i dalje;
s tim u vezi Luhmannova kritika u: PVJ 1969, str. 324. i dalje, te
Nascholdova replika, ibidem, str. 326327; nadalje, Sylvia i Wolf
gang Streeck, Parteiensystem und Status quo, Frankfurt 1972.

85

motivirati svoje partnere na suradnju. Grubo reeno, kasni

kapitalizam ne mora biti oteen ako sredstvo usmjera
vanja vanjske stimulacije zakae na odreenim podrujima
ponaanja na kojima je do toga trenutka funkcioniralo;
on e svakako zapasti u nevolju kada administrativni si
stem vie ne moe preuzimati strukturno vane funkcije pla
niranja jer mu izmie kontrola nad podrujima ponaanja
koja su relevantna za planiranje, kojim ju god on sred
stvima uope vrio. Meutim, ta se prognoza ne moe iz
voditi iz nestajanja racionalnosti kod uprave, nego jedino
iz nestajanja sistemski nunih motivacija (usp. 7. odjeljak
ovog poglavlja).

6. O teoremima krize legitimacije

Koncept krize racionalnosti obrazovan je po uzoru na po
jam ekonomske krize. Prema njemu kontradiktorne impe
rative usmjeravanja promiu pripadnici administracije pu
tem svrhovito racionalnoga djelovanja (a ne vie sudionici
trita); ti se imperativi manifestiraju u proturjenostima
koje neposredno ugroavaju integraciju sistema d za po
sljedicu imaju ugroenost socijalne integracije.
Ve srno vidjeli da se s ekonomskom krizom sistema moe
raunati samo dok politiki sukobi (klasne borbe) odra
avaju i ne mijenjaju institucionalne rubne uvjete kapita
listike proizvodnje (primjer: artistiki pokret i uvoenje
normalnoga radnog dana). U mjeri u kojoj je sam klasni
odnos repolitiziran i u kojoj je drava preuzela uloge i
supstituiranja i kompenziranja trita (te u kojoj omogu
uje postojanje elastinijeg oblika proizvodnje vika vri
jednosti), klasna se vlast vie nije mogla vriti u anonim
nom obliku zakona vrijednosti. Otada mnogo vie ovisi o
faktikim konstelacijama vlasti da li i kako se moe osi
gurati proizvodnja relativnog vika vrijednosti putem jav
noga sektora i kako izgledaju terms klasnoga kompromisa.
Time se, dodue, krizne tendencije pomiu iz ekonomskoga
u administrativni sistem, ali raspao se je medij u sebe za86

tvorenih procesa razmjene koji se odvijaju jedino putem

trita. Nakon to je uklonjena liberalnokapitalistika za
preka koja proistjee iz fetikog karaktera robe (te nakon
to su svi sudionici postali manje ili vie dobrim prakti
arima teorije vrijednosti), moe se ponovo uspostaviti samoniklost ekonomskih procesa na nivou politikoga sistema,
meutim u sekundarnome obliku: drava mora zadrati sta
novitu koliinu nesvjesnosti kako joj iz njezinih funkcija
planiranja ne bi proizale neke odgovornosti koje ona ne
bi mogla preuzeti, a da ne prekorai svoja ovlatenja. Tako
se ekonomske krizne tendencije nastavljaju na razini ubi
ranja i svrhovito racionalnog troenja potrebnih fiskalnih
sredstava. Meutim, aktivnost drave bi prisilnu granicu
mogla nai, ako se ne elimo posluiti ekonomskim kriznim
teoremima, samo na raspoloivim legitimacijama. Sve dok
se motivacije utvruju na normama koje trebaju opravda
nje, uvoenje legitimne vlasti u proces reprodukcije znait
e da temeljna proturjenost moe izbiti na vidjelo sa
sumnjom u norme koje se jo uvijek zasnivaju na admi
nistrativnom djelovanju i izbit e ukoliko se odgovara
jue teme, problemi i argumenti ne izbjegnu dovoljno sedimentiranim prethodnim odlukama. Svladavanjem eko
nomske krize i njezinim transformiranjem u sistemsko
preoptereivanje javnih budeta, nestaje i njezina lika pri
rodne sudbine drutva. Ako krizno rukovodstvo zakae,
udaljit e se od programatskih htijenja koja je samo po
stavilo, a kazna, koju za to valja platiti, sastoji se u odu
zimanju legitimacije, tako da se prostor za djelovanje sma
njuje upravo u trenutku kad bi ga se moralo drastino
poveavati.
Taj se teorem krize zasniva na opem mnijenju da se so
cijalni identitet, koji se posredno odreuje osiguravanjem
sistemske integracije, moe uvijek napadati na bazi klasnih
struktura. Jer, u fokusu ubiranja, specifinog po slojevima,
i partikularistike upotrebe oskudne poreske mase, koju
upotrebljava i prekorauje politika kojoj je cilj sprijeiti
krizu, koncentriraju se, kako to pokuava pokazati O'Connor, problemi koji proizlaze iz preraene i transformirane

87

temeljne proturjenosti drutvene proizvodnje za nepoopive interese. S jedne e strane administrativni i fiskalni
filter ekonomski uvjetovanih kriznih tendencija uiniti ne
preglednijim frontove mnogostruko fragmentiranih, klasno
relevantnih sukoba; klasni kompromis slabi organizacijsku
sposobnost latentno postojeih klasa. S druge e strane
konflikti koji odatle proizlaze biti ei, budui da se ne
odlikuju objektivnou sistemske krize, ve neposredno pro
vociraju pitanja legitimacije. Odatle se i objanjava funk
cionalna potreba za to veom mjerom nezavisnosti admi
nistrativnoga od legitimacijskog sistema.
Tomu slui razdvajanje instrumentalnih funkcija uprave
od izraajnih simbola koji izazivaju nespecifinu spremnost
za povinovanjem. Poznate strategije te vrste su personaliziranje strunih pitanja, simbolika primjena postupka sa
sluanja, ocjena eksperata, pravnikih zahtjeva itd., ali ta
koer i reklamne tehnike koje oponaaju oligopolistiku
konkurenciju, koje istovremeno i potvruju i eksploatiraju
postojee strukture predrasuda, te apeliranjem na osjea
je, pobuivanjem nesvjesnih motiva itd. neke sadraje ispu
njavaju pozitivno, a druge, pak, negativno. 95 Legitimacijski
negativno uspostavljena javnost ima, prije svega, funkciju
da pozornost strukturira nekim tematskim podrujima, tj.
da svrati panju s drugih tema, problema i argumenata i
da time onemogui obrazovanje mnijenja. Politiki sistem
preuzima zadatke oko planiranja ideologije (Luhmann). Pri
tomu je meutim, prostor za manipulaciju usko ogranien
jer kulturni se sistem prema administrativnim kontrolama
odnosi neobino rezistentno: ne postoji nekakvo admini
strativno proizvoenje svijesti. Komercijalno proizvoenje
i administrativno planiranje simbola iscrpljuje normativnu
snagu kontrafaktikih pretenzija na valjanost. Pribavlja
nje legitimacije postaje samodestruktivnim im se prozre
modus tog pribavljanja.
93

M. Edelmann, The Symbolic Uses of Politics, Chicago 1964; isti

autor, Politics as Symbolic Action, Chicago 1971.

88

Kulturne predaje imaju svoje vlastite i povredive uvjete

reprodukcije. One su ive sve dok se mogu reproducirati
samoniklo ili, pak, hermeneutikom svijeu (pri emu hermeneutika kao ueno izlaganje i primjena tradicije ima
osobinu da kida samoniklost tradicije, a da je ipak odri
na refleksivnome nivou96). Kritiko usvajanja tradicije uni
tava samoniklost u mediju diskursa (pri emu se posebnost
te kritike 97 sastoji u njezinoj dvostrukoj funkciji da pre
tenzije na valjanost, koje se diskurzivno ne mogu ispuniti,
razrjeava na ideoloko-kritikoj ili analitikoj razini, ali
da istodobno predaju liava njezinih semantikih poten
cijala98). I kritika je utoliko, nita manje no hermeneutika,
oblik usvajanja tradicije; u oba sluaja prihvaeni kulturni
sadraji sadravaju svoju imperativnu snagu, tj. osigura
vaju kontinuitet povijesti putem kojega se pojedinci i sku
pine mogu identificirati sa sobom i s drugima. Kulturna
predaja gubi upravo tu snagu kada se objektivistiki pri
prema ili strateki primjenjuje. U oba sluaja uvjeti re
produkcije kulturne predaje trpe tetu, a tradicije se praz
ne: to pokazuje efekt muzealiziranja uivajueg historizma
isto kao i efekt istroenosti prilikom eksploatiranja kultur
nih sadraja u administrativne i trino-strateke svrhe.
Oito je da tradicije sadravaju legitimaeijsku snagu sve
dok ne iskoe iz interpretativnih sistema koji osiguravaju
kontinuitet i jame identitet.
Sistematska granica pokuaja da se legitimacijske deficite
nadomjesti usmjerenom manipulacijom, sastoji se dakle
od strukturalne razlike meu podrujima administrativnog
djelovanja i kulturne predaje. Neki argument za krizu odat
le se, naravno, moe konstruirati samo u vezi s jednim dalj
njim gleditem, prema kojemu ekspanzija aktivnosti drave
svoju popratnu posljedicu ima u natproporcionalnom rastu
potrebe za legitimacijom. Taj rast smatram vjerojatnim
96

H. G. Gadamer, Wahrheit und Methode, Tbingen 1969.

" A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, Frank
furt 1969, str. 42. i dalje.
98
J. Habermas, Bewutmachende oder rettende Kritik? U: Zur Ak
tualitt Walter Benjamins, Frankfurt 1972, str. 173. i dalje.

89

ne samo stoga to irenje administrativno preraenih ma

terija zahtijeva masovnu lojalnost za nove funkcije drav
ne aktivnosti, nego i stoga to se tim irenjem pomie i
granica politikoga prema kulturnome sistemu. Pri tomu
se ono, to je u kulturi po sebi jasno, a do tada je bilo
rubnim uvjetom politikoga sistema, sada ukljuuje u po
druje planiranja administracije. Tematiziraju se, primje
rice, predaje kojih u javnoj programatici, a posebno u prak
tikim diskursima, nije bilo. Primjer neposredno admini
strativne obrade kulturne predaje je planiranje obrazova
nja, posebice planiranja curriculuma. Dok je dosada kol
ska uprava trebala jedino kodificirati prirodno izgraen
kanon, planiranje curriculuma se zasniva na premisi da
bi obrasci predaje mogli biti i drukiji: administrativno pla
niranje vri univerzalan pritisak za opravdanjem na jednu
sferu koja se isticala upravo snagom samolegitimiranja. 99
Za posredno ometanje onoga to se u kulturi razumije sa
mo po sebi nadaju se primjeri iz regionalnoga i gradskog
planiranja (privatno vlasnitvo nad zemljitem), planiranja
u zdravstvenom sistemu (besklasna bolnica), te, napo
sljetku, planiranja obitelji i branog prava (koje seksualne
tabue valja ublaiti i koje prepreke za emancipaciju valja
ukloniti). Kontingentna svijest se naposljetku vie ne pro
izvodi samo za tradicionalne sadraje, nego i za tehnike
predaje, tj. socijalizacije. Formalno kolsko obrazovanje
konkurira ve kod djece predkolske dobi s obiteljskim
odgojem. Problamatiziranje odgojnih iskustava moe se oi
tati na narodno-pedagokim zadacima koje kole zastupaju
putem institucija roditeljskog prava i individualnog savje
tovanja, isto kao i na dotinoj pedagoko-psiholokoj znan
stvenoj publicistici. 100
Na svim razinama administrativno planiranje ima neeljene
efekte uznemiravanja i objavljivanja, efekte koji slabe po99

U Saveznoj Republici je diskusija potaknuta knjigom S. B. Robinsohna, Bildungsreform als Revision des Curriculum, Neuwied
1967.
100
Interesante argumente razlae U. Oevermann u jednom rukopisu
o strategiji istraivanja Instituta za istraivanje obrazovanja, Ber
lin 1970.
90

tencijal opravdanja tradicija pokrenutih iz njihove samoniklosti. Dokine li im se njihova neupitnost, stabilizacija
pretenzija na valjanost uspijevat e jedino putem diskursa.
Stoga e ometanje onih sastojaka koji se razumiju sami
po sebi, pospjeavati politizaciju onih podruja ivota koja
se dotada moglo smatrati privatnom sferom. To, meutim,
predstavlja opasnost graanskome privatizmu koji je ne
formalno osiguran putem struktura javnosti. Zahtjevi za
participacijom i alternativni modeli, posebice na podru
jima kulture kao to su kolstvo i visoko kolstvo, tisak,
crkva, kazalite, izdavatvo itd., isto su tako indikator za
to kao i rastui broj inicijativa graana. 101
U tom kontekstu mogu se tumaiti i zahtjevi za participa
cijom te pokuaji koji su se s njom vrili. Budui da se
administrativno planiranje sve vie bavi kulturnim siste
mom, tj. dublje usaenim predodbama o normama i vri
jednostima onih na koje se to odnosi, te ugroava tradi
cionalne stavove, raste i prag prihvatljivosti. Radi uvoe
nja inovacija u proces planiranja, uprava eksperimentira
s ueem onih na koje se inovacije odnose. Naravno, funk
cije takvoga uea u dravnome planiranju su ambiva
lentne. 102 Pojavljuju se sive zone kod kojih nije unaprijed
odlueno da li se potreba za reguliranjem sukoba poveava
ili smanjuje. to se vie planeri u procesu planiranja pri
siljavaju na postizanje sporazuma, tim prije valja raunati
s optereenjem iji je uzrok u dvama oprenim motivima:
s jedne strane u preoptereenosti pretenzijama za legiti
macijom kojima administrativni sistem ne moe udovoljiti
pod uvjetima asimetrinoga klasnog kompromisa, a s dru
ge strane u konzervativnim otporima planiranju koji ogra
niavaju vremenski horizont planiranja i smanjuju stupanj
inovacija. Socijalnopsiholoki se oba motiva mogu integri
rati u isti opozicijski interpretativni obrazac tako da otpore,
koje inae valja analitiki razdvajati, mogu zastupati iste
101

H. E. Bahr (urednik), Politisierung des Alltags, Neuwied 1972; C.

Offe, Brgerinitiativen, u: Strukturprobleme, op. cit., str. 153. i dalje.
102
R. Mayntz, Funktionen der Beteiligung bei ffentlicher Planung,
u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 341. i dalje.
91

frakcije. Stoga je primjena participacije kao proizvodne

snage (Naschold) ekstreman i za upravu riskantan model
nadomjetan) a legitimacijskih deficita.
Navedeni argumenti potkrepljuju tvrdnju da kasnokapitalistika drutva imaju nevolja s legitimacijom; da li se
njima, meutim, moe obrazloiti nerjeivost problema le
gitimacije, tj. prognoza krize legitimacije? ak ako bi dr
avnom aparatu i uspjelo da povea produktivnost rada
i da distribuira dobiti od produktivnosti tako da bi se osi
gurao privredni rast, dodue ne bez smetnji, ali svakako
lien kriza, taj bi se rast odvijao po prioritetima koji se
ne bi izgraivali ovisno o poopivim interesima stanovni
tva, nego iz privatnih ciljeva za optimiranjem dobiti. Pri
oritetni obrasci koje je Galbraith analizirao sa stajalita
privatno bogatstvo protiv javnoga siromatva,103 proizlaze
iz klasne strukture koja se dri u stalnome latentnom sta
nju: ta klasna struktura je u krajnjoj liniji uzrok legitimacijskog deficita. Vidjeli smo da drava ne moe jednostavno
upravljati kulturnim sistemom, ve da, tovie, ekspanzija
podruja dravnog planiranja problematizira ono to se u
kulturi razumije po sebi. Smisao je resurs kojega ima
sve manje i manje. Zato su, meutim, kod graana sve vea
oekivanja koja su usmjerena na upotrebnu vrijednost, a
to znai oekivanja koja se mogu kontrolirati prema uspje
nosti. Rastui nivo pretenzija odnosi se proporcionalno pre
ma rastuoj potrebi za legitimacijom: fiskalno crpljeni re
surs vrijednost mora supstituirati ogranieni resurs smi
sao. Legitimacije koje nedostaju moraju se nadomjestiti
na sistemski konforman nain. Kriza legitimacije nastaje u
trenutku kada pretenzije za sistemski konformnim nadomjestcima rastu bre od raspoloive mase vrijednosti ili,
pak, ako iskrsnu oekivanja koja se ne mogu ispuniti si
stemski konformnim nadomjestcima.
103
S tim u vezi sada: H. P. Widmaier, Machtstrukturen im Wohl
fahrtsstaat, Regensburger Diskussionsbeitrge zur Wirtschaftswissen
schaft, 1973.

92

Zato se, meutim, razine pretenzija ne bi zadrale unutar

granica operativnosti politiko-ekonomskoga sistema? Mo
gue je ipak da se stopa rasta pretenzija dozira tako da
sistemu usmjeravanja i zbrinjavanja namee upravo one
procese prilagoavanja i uenja koji su mogui u okviru
granica postojeeg naina proizvodnje. Da je dosada tako
i bilo potvruje poslijeratni razvoj naprednih kapitalistikih
drutava. 104 Sve dok dravni socijalni program skupa s
rairenom tehnokratskom svijeu koja odgovornost za te
koe u nejasnim sluajevima pripisuje sistemskim prisi
lama na koje se ne moe utjecati, odrava dovoljnu mjeru
dravnoga privatizma, nedostatak legitimacije se ne mora
prometnuti u krizu.
Offe i njegovi suradnici potiu na razmiljanje o tomu da
li upravo oblik pribavljanja legitimacije ne primorava kon
kurentne partije da se programatski nadmeu i time sve
vie poveavaju oekivanja stanovnitva. Odatle bi mogao
rezultirati neizbjean jaz izmeu nivoa pretenzija i nivoa
uspjeha, jaz koji dovodi do razoaranja biraa. 105 U tome
bi sluaju konkurentno-demokratski oblik legitimacije pro
uzroio trokove koje ne moe snositi. Pod pretpostavkom
da bi se taj argument u dovoljnoj mjeri mogao empirijski
dokazati, razjasnilo bi se zato se u kasnokapitalistikim
drutvima uope zadrava formalna demokracija. Nju bi
se, imamo li, naime, u vidu uvjete funkcioniranja admini
strativnoga sistema, moglo isto tako zamijeniti varijantom
konzervativno-autoritarne drave blagostanja koja bi poli
tiko djelovanje graana reducirala na neriskantnu mjeru
ili, pak, varijantom faistiko-autoritarne drave koja sta
novnitvo dri na relativno visokom nivou stalne mobil
nosti, a da se pri tomu ne optereuje socijalnom politikom.
Oevidno je da su te dvije varijante s razvijenim kapita
lizmom, gledajui dugorono, tee podnoljive od ustava
partijsko-dravne masovne demokracije, budui da socio104
105

A. Shonfield, Modem Capitalism, loc. cit.

C. Offe, Krisen und Krisenmanagement, op. cit., str. 220.

93

kulturni sistem proizvodi zahtjeve kojima se u autoritarno

zasnovanim sistemima ne moe udovoljiti.
To razmiljanje potkrepljuje moju tezu da samo krut so
ciokulturni sistem, koji nije mogue proizvoljno funkcionalizirati za potrebe administrativnog sistema, moe obja
sniti preobrazbu pomanjkanja legitimacije u krizu legiti
macije. Legitimacija krize moe se predskazati jedino ako
se sistematski proizvode oekivanja koja nije mogue ispu
niti ni raspoloivom masom vrijednosti, a niti sistemski
konformnim nadoknadama. Ona se, dakle, mora zasnivati
na krizi motivacije, tj. na diskrepanciji izmeu potrebe
za motivima koje najavljuju drava, obrazovni sistem i si
stem zapoljavanja, s jedne strane, te motivacije koju nudi
sociokulturni sistem, s druge strane.
7. O teoremima krize motivacije
Kriza motivacije nastaje, po mome miljenju, u trenutku
kada se sociokulturni sistem tako promijeni da je njegov
output nefunkcionalan za dravu i za sistem drutvenoga
rada. Najvaniji motivacijski doprinos koji on postie u
kasnokapitalistikim drutvima sastoji se od sindroma gra
anskoga i obitelj sko-profesionalnoga privatizma. Graanski
privatizam treba znaiti: interes za aktivnosti administra
tivnog sistema oko usmjeravanja i snabdijevanja uz malo
uee u legitimacijskom procesu, uee koje je primje
reno institucionalno predvienim ansama (velika orijen
tacija na output nasuprot maloj na input). Graanski pri
vatizam, dakle, odgovara strukturama depolitizirane jav
nosti. Obitelj sko-profesionalni privatizam odnosi se kom
plementarno prema dravno-graanskome; sastoji se od ori
jentacije na obitelj s razvijenim interesima za konzum i
slobodno vrijeme, s jedne strane, te, s druge, od orijenta
cije na karijeru u skladu sa statusnom konkurencijom. Taj
privatizam odgovara strukturama sistema obrazovanja i za
poljavanja, sistema koji se regulira putem konkurencije
u uspjenosti.
94

Oba su motivaoijska obrasca od strukturalne vanosti za

politiki i ekonomski sistem. Ako namjeravamo braniti
tvrdnju da se ti motivacijski obrasci sistematski unita
vaju, preuzimamo obavezu da dokaemo dvije nezavisne
teze: prvo, moramo dokazati razorenost predaja u ijem su
kontekstu do sada ti stavovi nastajali; drugo, moramo po
kazati da se za istroene predaje ne mogu pronai funk
cionalni ekvivalenti, budui da to onemoguava logika raz
voja normativnih struktura. (Smatrajui motivacijske obra
sce kulturnim obrascima s jakom tradicijom, polazim od
suvie pojednostavljene pretpostavke da se sindromi stavo
va, tipini za neko drutvo, moraju na bilo koji nain re
prezentirati na razini socijalizacijski djelotvornoga kultur
nog sistema vrijednosti; ja, dakle, raunam s korespondiranjem znaenjskih struktura na razinama interpretiranih
potreba i kulturne predaje. 106 Pri tomu ne zanemarujem sa
mo supkulturne razlike, nego i vaan socioloki aspekt da
li se i, po mogunosti, na koji nain kulturni obrasci odra
avaju na strukture pojedinaca putem socijalizacijskih usta
nova i odgojne prakse, 107 te, prije svega, psiholoko pitanje
od kojih se komponenata sastoje motivacijski obrasci uve
deni s gledita funkcionalnih imperativa. Recimo jo da je
obitelj sko-profesionalni privatizam, koji se kristalizira oko
dobro razgranienog motiva uspjenosti, pozitivno odreen,
doim graanski privatizam razgraniuje stavove samo ne
gativno, tj. na osnovi toga to izostaju doprinosi politikom
obrazovanju volje.108
106

J. Habermas, Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt 1970,

str. 290. i dalje.
107
Neuspjeh basic-personality-approacha u antropologiji kulture
pokazuje da su jednostavne pretpostavke o transmisiji neprimje
rene. Plauzibilan model socijalizacije sadri prijedlog projekta Oevermanna, Krppnera i Krappmanna: Elternhaus und Schule (ruko
pis, Institut, f. Bildungsforschung Berlin).
108
Analogije izmeu normativnih i motivacijskih struktura se ponaj
prije mogu oekivati za ontogenetske stupnjeve moralne svijesti.
L. Kohlberg, Stage and Sequence: The Cognitive Developmental
Approach to Socialization, u: Goslin (urednik), Handbook of Socialization. Theory and Research, Chicago 1969, str. 397. i dalje.

95

U privatistike motivacijske obrasce mogu se ubrojiti kul

turni obrasci koji predstavljaju osebujnu mjeavinu pretkapitalistikih i graanskih tradicijskih elemenata. Sistem
ski nune motivacijske strukture graanskih drutava u gra
anskim se ideologijama ogledavaju u nedovoljnoj mjeri.
Kapitalistika su drutva uvijek bila ovisna o kulturnim
rubnim uvjetima koji se nisu mogli reproducirati iz njih
samih: parazitski su troila postojeu tradiciju. To vrijedi
za sindrom graanskoga privatizma koji je, uzme li se, s
jedne strane, u obzir, ono to se oekuje od administra
tivnog sistema, odreen tradicijama graanskoga formal
nog prava, no koji je, na drugoj strani, s obzirom na na
dasve pasivan stav prema procesima obrazovanja volje usko
vezan za tradicionalistiku etiku drave ili, ak, za obitelj
ske orijentacije. Almond i Verba su pokazali da se uvjeti
stabilnosti formalnih demokracija mogu ispunjavati jedino
mijeanom politikom kulturom. Jo su politike teorije
graanske revolucije zahtijevale aktivno uee graana u
demokratski organiziranom oblikovanju volje.109 Meutim,
graanska demokracija i staroga i novog tipa radi svog
upotpunjavanja faktiki zahtijevaju politiku kulturu koja
iz graanskih ideologija potiskuje participacijska oekiva
nja u vezi s ponaanjem i nadomjeta ih autoritarnim obra
scima iz predgraanskoga tradicijskog nasljea. Almond i
Verba govore o fuziji graanskih s tradicionalnim i obitelj
skim oblicima politike kulture gdje angairanost i racio
nalnost svoju protuteu nalaze u partikularizmu i poda
nikom mentalitetu: If the elites are to be powerful and
make authoritative decisions, then the involvement, activity, and influence of the ordinary man must be limited.
The ordinary Citizen must turn power over to elites and
let them rule. The need for elite power requires that the
ordinary Citizen be relatively passive, uninvolved, and deferential to elites. Thus the democratic Citizen is called

on to pursue contradictory goals; he must be active, yet

passive; involved, yet not too involved; influential, yet
deferential.110
Drugi motivacijski sindrom moe se analizirati s analognih
gledita. On je, s jedne strane, odreen specifino graan
skim vrijednosnim orijentacijama posjednikog individu
alizma i Benthamovog utilitarizma 111 ; s druge strane, me
utim, i radno usmjeren profesionalni etos srednjega sloja
i fatalizam donjeg sloja trae osiguranje u religijskim pre
dajama. Te se tradicije putem odgovarajuih obiteljskih
struktura i odgojnih tehnika transponiraju u obrazovne pro
cese koji dovode do klasno specifinih motivacijskih struk
tura, i to meu graanstvom do represivnih instancija sa
vjesti i individualistike orijentiranosti na uspjenost, a u
donjem sloju do izvanjskih Nad-ja struktura i konvencionalistikoga radnog morala. Protestantska etika sa svojim
naglaskom na samodisciplinu, sekulariziranim profesional
nim etosom i odustajanjem od neposredne gratifikacije ni
ta se manje ne zasniva na predajama od svojega tradicio
nalistikog pandana ekstrapunitivne pokornosti, fatalistikog stava i orijentacije na neposrednu gratifikaciju, pre
dajama koje se ne mogu regenerirati samo na bazi gra
anskoga drutva.
Graanska kultura se nikada nije mogla u potpunosti re
producirati iz sebe same; bila je stalno upuena na motiva
cijski djelotvorno nadopunjavanje tradicionalistikim sli
kama svijeta. Jer religija, koja se povukla u podruje subjektiviranih moi vjerovanja, jedva da jo, pored profanih
sastojaka graanske ideologije (s empirijskom ili racional
nom spoznajnom teorijom, s novom fizikom, s univerzalistikim vrijednosnim sistemima modernoga prirodnog prava
i utilitarizma), moe zadovoljiti zapostavljene potrebe za
komunikacijom. Izvorne graanske ideologije koje ive sa
mo od svoje vlastite supstancije,
110

G. A. Almond, S. Verba, The Civic Culture, Boston 1965.

O povijesnoj pozadini te kategorije v. C. B. Macpherson, Besitz
individualismus, Frankfurt 1972.

109

J. Habermas, Naturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis,

op. cit., str. 89. i dalje.

111

96

7 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

97

 s obzirom na neke osnovne rizike kojima je izloena

osobna egzistencija (zaduenje, bolest, smrt) ne pruaju ni
kakvu pomo u vezi s tumaenjima koja prevladavaju kontingenciju (ona ne mogu pruati nikakvu utjehu naoigled
individualnih potreba za oporavkom);
ne omoguavaju humano postupanje s naelno objek
tiviranom prirodom, i to niti s vanjskom prirodom niti s
prirodom svoga vlastitog tijela;
ne doputaju intuitivni prilaz solidarnim odnosima u
grupama i izmeu pojedinaca;
ne omoguavaju istinski politiku etiku, one i naoigled
politike i drutvene ivotne prakse podupiru objektivistiko samoshvaanje djelatnih subjekata.
Samo je umjetnost, 112 zadobivi autonomiju (spram preten
zija za vanumj etnikom primjenom), komplementarno po
stala pribjeitem za rtve graanske racionalizacije. Gra
anska je umjetnost postala rezervatom za zadovoljavanje
(makar ono bilo samo virtualno) onih potreba koje su u
materijalnom procesu ivota postale skoro ilegalne. Mislim
na zahtjev za mimetikim postupanjem s prirodom; zatim,
na potrebu za solidarnim skupnim ivljenjem van sitnoobiteljskoga grupnog egoizma; na elju za uivanjem u
nekome komunikacijskom iskustvu koje je lieno impera
tiva svrhovite racionalnosti i koje prua prostor i mati i
spontanosti ponaanja. Graanska umjetnost nije preuzela
nikakve zadatke za ekonomski i politiki sistem kao to su
to uinile privatizirana religija, scijentificirana filozofija i
strateko-utilitaristiki moral ve je preuzela preostale po
trebe, tj. one koje u sistemu potreba nisu nale zadovo
ljenje. Stoga, pored moralnoga univerzalizma, umjetnost i
estetika (od Schiilera do Marcusea) spadaju u razorne ele
mente ugraene u graansku ideologiju.113

Htio bih dokaz za tvrdnju da sociokulturni sistem nee

moi stalno reproducirati strukturalno vane privatistike
sindrome podijeliti na etiri dijela. S tim u vezi elim po
jasniti da se (a) predgraansko tradicijsko nasljee, u koje
su ugraeni graanski i obitelj sko-profesionalni privatizam,
troi bez mogunosti regeneracije, te da se (b) i sutinski
sastojci graanske ideologije (kao to su posjedniki indi
vidualizam i orijentacija na uspjenost) dovode u opasnost
promjenama socijalne strukture. Zatim, htio bih (c) poka
zati da skoro razgoliene normativne strukture, dakle ostaci
slika svijeta graanske kulture, koje, s jedne strane, vidim
u komunikacijskome moralu, a s druge u tendencijama to
vode nekoj postautonomnoj umjetnosti, ne doputaju ni
kakve funkcionalne ekvivalente za razorene motivacijske
obrasce privatizma. Naposljetku, (d) potreban je i dokaz
da li su strukture graanske kulture, liene svoga tradicio
nalistikoga ruha i svoje privatistike sutine, jo uope
relevantne za stvaranje motiva, te da li ih se, ak, jedno
stavno ostavlja po strani smatrajui ih pukom fasadom.
Strukturalno vane motivacije nikako se ne mogu formi
rati bez ikakve ovisnosti o oslabjelim kulturnim predajama
ili o predajama koje su jo samo restriktivno djelotvorne.
Naravno, i u ovome kontekstu moj je oilj jedino prikup
ljanje argumenata i indikatora koji kvalificiraju postav
ljenu hipotezu za budua empirijska ispitivanja. Ograniit
u se na nekoliko vrlo uopujuih natuknica.

M. Mller, H. Bredekamp i dr., Autonomie der Kunst, Frankfurt

1972.
1J3
H. Marcuse, Konterrevolution und Revolte, Frankfurt 1973.

(a) Oni sastojci tradicionalistikih slika svijeta koji su pred

stavljali kontekst i dopunu graanskih ideologija, tokom
kapitalistikog razvoja su slabili i sve vie nestajali jer ih
se nije moglo dovesti u sklad niti s poopenim sooiostrukturalnim prisilama ekonomskoga i administrativnog siste
ma, niti s kognitivnim gleditima koja polaze od sistema
znanosti. Kod socijaino-strukturalnih diskrepancija radi se
o problemima koji su proizali iz irenja podruja strateko-utilitaristikog djelovanja. Od Maxa Wbera te se ten
dencije ispituju sa stajalita racionaliziranja nekada tra-

98

7*

112

99

dicionalistiki reguliranih podruja ivota.114 Kasnokapitalistiki pomaci u razvoju podsistema svrhovito-racionalnog

djelovanja (i odgovarajuega gaenja komunikacijskih zona
djelovanja) su, meu ostalim, posljedica poznanstvenja pro
fesionalne prakse; zatim, posljedica ekspanzije sektora uslu
ga, ime se obuhvaa sve vie interakcija robnog oblika;
tree, administrativnog reguliranja i pravnog ureenja onih
podruja politikih i drutvenih odnosa koja su isprvo bila
neformalno regulirana; etvrto, komercijaliziranja kulture
i politike; i, naposljetku, poznanstvenja i psihologizacije od
gojnih procesa. Na drugoj strani, pak, postoje kognitivne
disonance izmeu tradicionalistikih slika svijeta koje su
u rasapu i imperativa sistema znanosti, disonance koje se
ozvaniuju putem poopenoga formalnog obrazovanja u ko
li i koje se u jednostavnoj pozitivistikoj svijesti saimaju
u djelotvoran sindrom. ini mi se da su danas za struk
turalne promjene slika svijeta, uz uopavanje, karakteri
stina tri trenda. Prvo, dominantni sastojci kulturne pre
daje gube karakter slika svijeta, a time i interpretacija
svijeta, prirode i povijesti u cjelini. Odustaje se od kogni
tivne pretenzije na reproduciranje totaliteta, s jedne strane
u prilog promjenljivih popularnih sinteza iz po jedinih znan
stvenih informacija, a s druge u prilog umjetnosti koja se
ili ezoterijski povlai ili pak, desublimirana prelazi u ivot.
Nadalje, vjerska gledita, koja su se u velikoj mjeri eman
cipirala od kulta, a istodobno i privatizirala, jo se jednom
subjektivistiki slamaju. Liberalni habitus da se istinitim
smatra neto to se otpoetka relativizira podavanjem isti
nitosti heterodoksnom shvaanju odgovara priznavanju plu
ralizma vjerskih snaga koje konkuriraju u vezi s istinito
u, a da pobjednika pri tomu nema: praktika pitanja
vie nisu sposobna za istinitost, vrijednosti su iracionalne.
Naposljetku, moralne su predodbe u velikoj mjeri oslo
boene od teoretskih interpretativnih sistema. Graanski
egoizam, proirivi se u obliku utilitaristike profane etike,
izlazi iz konteksta u kojem je utemeljeno racionalno pri-

rodno pravo i kao common sense vie se ne problematiizira. Od sredine 19. stoljea taj je proces poznat kao doki
danje religije i filozofije proces koji je inae vrlo am
bivalentan. Religija danas vie nije privatna stvar; no, po
stoji opasnost da u ateizmu masa ne propadnu i utopijski
sadraji predaje. Filozofija je liena svoje metafizike pre
tenzije, no u vladajuem scijentizmu propale su i one kon
strukcije pred kojima se mora opravdavati loa realnost.
(b) Socijalnim promjenama gube svoju osnovu i oni sa
stojci graanskih ideologija koji su neposredno relevantni
za privatistike orijentacije.
Ideologija uspjenosti. Prema graanskim predodbama,
koje su ostale konstantne od poetka modernoga prirod
nog prava do suvremenih izbornih govora, socijalne nak
nade treba dijeliti prema individualnim uincima: raspod
jela gratifikacija treba izomorfno odraavati obrazac dife
rencijala uspjenosti svakog pojedinca.115 Uvjet za to jest
ravnopravno uee u konkurenciji koja se regulira tako
da se moe neutralizirati vanjske utjecaje. Jedan od takvih
alokacijskih mehanizama bilo je trite; otkako je i ire
puanstvo spoznalo da se u oblicima razmjene vri soci
jalno nasilje, trite gubi svoju vjerodostojnost uspjenosti
kao primjeren mehanizam za rasporeivanje sistemski konformnih ivotnih mogunosti. U novijim verzijama ideolo
gije uspjenosti stoga na mjesto trinoga uspjeha dolazi
uspjeh u profesiji koji je posredovan formalnim kolskim
obrazovanjem. Meutim, ta verzija moe polagati preten
zije na vjerodostojnost samo ako se ispune sljedei uvjeti:
ravnopravan pristup viim kolama;
nediskriminatorski
koli;

standardi

vrednovanja uspjeha

sinhroni razvoj sistema kolstva i zapoljavanja;

114

D. Kasler (urednik), Max Weber, Mnchen 1972; W. Schluchter,

Aspekte brokratischer Herrschaft, Mnchen 1972, str. 236. i dalje.

100

115

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.

101

 radni procesi ija stvarna struktura doputa vrednova

nje prema individualno odredivim uincima.
Dok se ravnopravnost u kolovanju in terms mogunosti
pristupa i normi vrednovanja poslije Drugoga svjetskog
rata poveala u svim naprednim kapitalistikim drutvi
ma,116 u dvije druge dimenzije vidljiva je suprotna tenden
cija: ekspanzija obrazovnog sistema sve je neovisnija o
promjenama u sistemu zapoljavanja, tako da bi se na du
e vrijeme mogla oslabiti veza koja postoji izmeu formal
noga kolskog obrazovanja i uspjeha u profesiji117; istovre
meno rastu podruja na kojima se sa sve manje vjerojat
nosti mogu vrednovati proizvodne strukture i radni procesi
prema individualno odredivim uincima te su, umjesto to
ga, ekstrafunkcionalni elementi u ulozi zanimanja sve va
niji za dodjeljivanje profesionalnoga statusa. 118
Nadalje, fragmentirani i monotoni radni procesi prodiru
sve vie i u one sektore na kojima se do sada mogao obra
zovati identitet o ulozi zanimanja. Unutarnja motivacija na
uspjenost u oblastima rada koja ovise o tritu sve se ma
nje oslanja o strukturu radnih procesa; instrumentalistiki
stav prema radu iri se i u tradicionalno graanskim pro
fesijama (srednji i vii namjetenici, profesionalci). Vanj
ska motivacija na uspjenost se, meutim, moe dovoljno
stimulirati novanim prihodima samo
ako rezervna armija na tritu rada vri efikasan kon
kurentni pritisak;
ako postoje dovoljni diferencijali u prihodima izmeu
donjih platenih grupa i neaktivnoga radnog stanovnitva.
116

G. Nunner-Winkler, Chancengleichheit und individuelle Frderung,

Stuttgart 1971.
117
D. Hrtung, R. Nuthmann, W. D. Winterhager, Politologen im Be
ruf, Stuttgart 1970.
W. Armbruster, H. J. Bodenhfer, H. J. Hrtung, R. Nuthmann, Ex
pansion und Innovation (rukopis, Institut fr Bildungsforschung),
Berlin 1972.
118
C. Offe, Leistungsprinzip und industrielle Arbeit, Frankfurt 1970.

102

Ta dva uvjeta danas vie nisu potpuno ispunjena. I u ka

pitalistikim zemljama s kroninom nezaposlenou (SAD)
dvodjelnost trita rada (prema organiziranim i konkurent
nim sektorima) prekidaju prirodni mehanizam konkurencije.
Rastom (slubeno priznate) poverty line na drugoj se
strani u suibproleterskim slojevima (surplus labor force
u smislu O'Connora) izjednauje ivotni standard donjih
platenih grupa i grupa privremeno suvinih u radnome
procesu. Time (a i aktivnostima oko resocijalizacije bole
snika i kriminalaca) slabi se privlanost statusne konkuren
cije u donjim slojevima.
Posjedniki individualizam. Graansko se je drutvo razu
mijevalo kao instrumentalna grupa koja drutveno bogat
stvo akumulira jedino putem privatnoga bogatstva, tj. pri
vredni rast i opu dobrobit zajamuje konkurencijom pri
vatnih ljudi koji djeluju strateki. U takvim okolnostima
se kolektivni ciljevi mogu ozbiljiti samo posjedniko-individualistikom orijentacijom na korisnost. Taj preferencijalni sistem, naravno, pretpostavlja,
da privatni privredni subjekti mogu subjektivno nedvo
smisleno kalkulirati i poznavati potranju koja je u neko
me vremenu konstantna; i
da se ta potranja moe zadovoljiti individualno potraivim dobrima (putem sistemski konformnih, u pravilu mo
netarnih naknada).
U razvijenim kapitalistikim drutvima te dvije pretpostav
ke nisu vie ispunjene tako da bi to bilo samorazumljivo.
U njima je dosegnut takav nivo drutvena bogatstva gdje
vie nije rije o obrani od nekoliko fundamentalnih ivot
nih rizika i zadovoljavanju basic needs; stoga individua
listiki preferencijama sistem i postaje nejasnim. U proire
nom horizontu moguih zadovoljavajuih alternativa vie
nisu dostatne prethodne odluke u ispravnost kojih se je
mogue monoloki uvjeriti. Ne postoji (bez obzira na po
stojee nacionalne razlike) neka socijalizirana kultura gor
njih slojeva koja bi pruala samorazumljive orijentacije na
nove mogunosti konzuma. Stalno interpretiranje i reinter103

pretiranje potreba postaje predmetom kolektivnog obrazo

vanja volje, pri emu se slobodna komunikacija moe na
domjestiti masovnom manipulacijom, tj. jakim indirekt
nim usmjeravanjem. to vie stupnjeva slobode uiva preferencijalni sistem potraitelja, tim e se neodlonije po
nuaima nametati problemi u vezi s politikom plasmana
a u svakom sluaju onda kada valja odrati privid da
potroai mogu odluivati privatno-autonomno, tj. prema
monoloki izvjesnim preferencijama. Oportunistiko prilagoavanje potroaa na trine strategije monopolistike
konkurencije ironian je oblik one autonomije potroaa
koju valja odrati kao fasadu posjednikog individualizma.
Nadalje, sve veim podrutvljavanjem proizvodnje raste
udjel kolektivnih potronih dobara u ukupnim konzumnim
dobrima. Urbani uvjeti ivota u kompleksnim drutvima
sve su vie ovisni o infrastrukturi (promet, slobodno vri
jeme, zdravstvo, obrazovanje itd.) koja sve vie izmie ob
licima diferencijalne potranje i privatnog prisvajanja.
Orijentacija na prometnu vrijednost. Na ovome mjestu valja
konano podsjetiti na tendencije koje slabe efekte socijali
zacije trita: to su, prije svega, prirast onih dijelova sta
novnitva koji svoj ivot ne reproduciraju dohotkom iz
rada (uenici i studenti, uivaoci socijalne pomoi, umi
rovljenici, bolesnici, kriminalci, vojnici itd.) na jednoj stra
ni, te, na drugoj, irenje podruja rada na kojima se ap
straktni rad nadomjeta konkretnim. 119 Niti relevancija koju
u vezi sa smanjenjem radnog vremena (i poraslim realnim
prihodima) zadobiva tematika slobodnog vremena spram
tematike vezane za profesiju, ne privilegira bez daljnjega
one potrebe koje se zadovoljavaju novano.
(c) Erozija predgraanskog i graanskog nasljea tradi
cije omoguava pojavu normativnih struktura koje nisu
prikladne za reprodukciju graanskoga i obitelj sko-profesionalnog privatizma. Danas se dominantni sastojci kultur
ne predaje kristaliziraju oko scijentizma, umjetnosti i po-

slije aure i univerzalistikoga morala. Na svakome od tih po

druja dolo je do ireverzibilnih razvoja koji su se odvijali
po jednoj internoj logici. Time su nestale kulturne zabrane
koje bi se mogle skriti jedino uz psiholoku cijenu regre
sija, tj. uz izvanredna motivacijska optereenja: faizam u
Njemakoj je primjer upotrebljivog pokuaja kolektivno
pripremljene regresije svijesti ispod razine osnovnih scijentistikih uvjerenja, moderne umjetnosti i univerzalistikih
shvaanja prava i morala.
Scijentizam. Politike posljedice autoriteta koji uiva si
stem znanosti u razvijenim drutvima, ambivalentnog su
karaktera. S jedne strane, tradicionalistiki se vjerski sta
vovi ne mogu oprijeti pretenziji za diskurzivnim opravda
njem, pretenziji koja se etablirala irenjem moderne zna
nosti, dok kratkovjeke popularne sinteze pojedinih infor
macija koje su zamijenile globalna tumaenja, osiguravaju
autoritet znanosti in abstracto. Instancija znanosti moe,
stoga, pokrivati i nairoko djelotvornu kritiku svakojakih
struktura predrasuda kao i novu ezoteriju strunog razuma
i suda eksperata. Scijentistika samoafirmacija znanosti
moe poticati pozitivistiku opu svijest koju nosi depolitizirana javnost. Scijentizam, s druge strane, postavlja mje
rila120 prema kojima on moe kritizirati sebe sama i ukazi
vati na dogmatinost koja je u njemu prisutna. 121 Tehnokratske i elitne teorije koje utvruju strukturnu nunost
institucionaliziranoga graanskog privatizma, nisu imune
na primjedbe budui da moraju nastupati s teorijskim pre
tenzijama.
Umjetnost poslije aure. U manjoj su mjeri ambivalentne
posljedice moderne umjetnosti. Moderna je radikalizirala
autonomiju graanske umjetnosti prema vanumjetnikim
kontekstima primjene; s njom se po prvi puta pojavljuje
kontrakultura, iznikla iz sredine graanskoga drutva, kon120

R. Bendix, Der Glaube an die Wissenschaft, Konstanz 1971.

J. Mittelstrass, Das praktische Fundament der Wissenschaft, Kon
stanz 1972.
121

119

Vidi tekst od str. 83. i dalje.

104

105

trakultura koja je usmjerena protiv posjedniko-individualistikoga ivotnog stila graanstva upravljenoga na uspje
nost i korisnost. U bohemi, koja se prvo etablirala u Pa
rizu kao glavnome gradu 19. stoljea,122 utjelovila se jedna
kritika pretenzija koja se je u auri graanskoga umjet
nikog djela pojavljivala jo na nepolemieki nain: alter
ego posjednika rabe, ovjek kojega je graanin prije
mogao susresti u samotnoj kontemplaciji umjetnikog djela,
uskoro se odvojio od njega i suprotstavio mu se u liku
umjetnike avangarde, suprotstavio mu se kao neprijatelj
ska sila ili u najboljem sluaju, kao zavodnik. Dok je gra
anstvo neko u umjetniki lijepome moglo iskusiti, kao
prvo, vlastite ideale te uvijek fiktivno ispunjenje sree, tek
suspendirane u svakidanjici, u radikaliziranoj je umjetno
sti prije moralo spoznati negaciju drutvene prakse negoli
njezinu nadopunu. U auri graanskoga umjetnikog djela,
tj. u kultnome padu ve profanizirane svetinje ije je mje
sto u muzeju, ogledala se je vjera u realnost lijepoga pri
vida. Skupa s aurom raspada se i ta vjera. Artistike osa
mostaljivanje formalistiekoga umjetnikog djela u odnosu
prema publici koja uiva u umjetnosti je zapravo oblik no
voga ibezvjerja, a procijep izmeu avangarde i graanstva
njegova je potvrda. U znaku l'art pour l'art izriito se
naglaava autonomnost umjetnosti i time se na svjetlo dana
iznosi injenica da umjetnost u graanskome drutvu ne
izrie obeanja, nego da izraava nepovratne rtve graan
ske racionalizacije po sebi inkompatibilna iskustva, a ne
ezoterino ispunjavanje uskraenih, no ipak samo odgoe
nih gratifikacija.
Moderna je umjetnost ljuska u kojoj se je pripremala trans
formacija graanske umjetnosti u kontrakulturu. Nadrea
lizam, potom, svjedoi o povijesnome trenutku, budui da
moderna umjetnost programatski kida ljusku ne-vie-lijepog privida, da bi, desublimirana, prela u ivot. Nivelira
nje stupnjeva realnosti izmeu umjetnosti i ivota se ne
122

A. Hauser, Sozialgeschichte der Kunst und Literatur, sv. II,

Mnchen 1953, str. 44. i dalje.

106

vri tek pomou novih tehnika masovne proizvodnje i ma

sovne recepcije, kako je to mislio Benjamin, no ono se ti
me ipak ubrzava. Ve je moderna umjetnost skinula auru
klasine graanske umjetnosti time to je djelo postupak
svoje proizvodnje uinilo transparentnim i to se prezen
tiralo kao neto sainjeno; no, umjetnost prodire u sve
ukupnost upotrebnih vrijednosti tek na onom stadiju kada
odustaje od svoga autonomnog statusa. Taj je proces am
bivalentan te moe znaiti i degeneriranje umjetnosti u pro
pagandistiku masovnu umjetnost ili komercijaliziranu ma
sovnu kulturu, ali i prijelaz u subverzivnu kontrakulturu.
Isto tako je ambivalentno i inzistiranje na formalistikome
umjetnikom djelu koje se, s jedne strane, odupire priti
sku da se prilagodi konzumentovim potrebama i stavovima
koje odreuje trite, a time i lanom dokidanju umjet
nosti, no koje, s druge strane, masama ostaje nepristupano
te tako spreava i egzoterino spasenje emfatinih isku
stava, odnosno, kako bi to Benjamin rekao, profana prosvjetljenja. Bez obzira na to ima li pravo Adornova prog
noza u usporedbi s Benjaminovom ili pak nema, ukoliko
se avangardna umjetnost uope ne liava svojih seman
tikih sadraja, niti dijeli sudbinu sve iznemoglije religij
ske predaje, ona pojaava divergenciju izmeu vrijednosti
koje nudi sociokulturni sistem i vrijednosti koje trai po
litiki i ekonomski sistem.123
Univerzalistiki moral. Efekt zapreavanja, koji u vezi s
razvitkom politikoga i ekonomskog sistema izazivaju gra
anske ideologije liene svojih sistemski funkcionalnih sa
stojaka, jasniji je, naravno, na sistemu morala nego na
autoritetu znanosti i na samorastvaranju moderne umjet
nosti. Moralni i pravni poredak diferenciraju se na visokokulturnome stupnju razvoja. U tradicionalnim drutvima
dravna etika posreduje partikularnu rodovsku i obiteljsku
lojalnost: obaveze graanina konkuriraju s obiteljskim ve
zama. Budui da se s pojavom dravne etike podruje va123

D. Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism, u: Public In

teresi Fall 1970, str. 16. i dalje.

107

enja sistema normi povealo i postalo apstraktnijim, sila

sankcioniranja djelomino se formalizirala (normativiziranje), a djelomino internalizirala (usvajanje). Naravno, si
stem morala i pravni poredak su jo uvijek integrirani u
jedinstven interpretativni okvir slika svijeta koje legitimi
raju vlast. Meutim, im u tradicionalnim drutvima za
pone proces modernizacije, iz sve vee kompleksnosti pro
izlaze problemi usmjeravanja koji nalau ubrzano mijenja
nje socijalnih normi i to tempom veim od onoga koji je
svojstven samonikloj kulturnoj predaji. Tako nastaje gra
ansko formalno pravo koje doputa da se sadraji normi
izdvoje iz dogmatike puke predaje i da se intencionalno
odreuju. Pozitivirane pravne norme se, s jedne strane, od
vajaju od korpusa privatiziranih moralnih normi, a s druge
im je potrebno proizvoenje (i opravdavanje) u skladu s
principima. Dok apstraktno pravo vrijedi samo za podruje
koje je pacificirala dravna vlast, dotle moral graanskih
privatnih ljudi, podignut i na nivo opih principa, ne ogra
niava stalno prirodno stanje meu dravama. Budui da
je principijelni moral sankcioniran jedino potpuno subjek
tivnom instancijom savjesti, u njegovoj je pretenziji na uni
verzalnost sadran konflikt s javnim moralom koji je jo
uvijek vezan za neki konkretan dravni subjekt: konflikt
izmeu kozmopolitizma ovjeka i lojalnosti graanina
(koje ne mogu biti univerzalistike sve dok su meuna
rodni odnosi podreeni konkretnoj udorednosti onoga tko
je moniji).
Rjeenje toga konflikta, ako se slijedi (u dimenzijama univerzaliziranja i internaliziranja) logika razvoja normnih si
stema cjelokupnoga drutva (a time i naputa podruje
historijskih primjera), pomiljivo je samo u obliku ie
zavanja dihotomije izmeu vanjskoga i unutranjeg mo
rala, relativiziranja suprotnosti izmeu moralno i pravno
reguliranih podruja te vezivanja pravovaljanosti svih nor
mi za diskurzivno obrazovanje volje onih pojedinaca ko
jih bi se to moglo ticati. To ne iskljuuje potrebu za nor
mama prisile budui da nitko ne moe (danas) rei u kojoj
mjeri se moe ograniiti agresivnost, a u kojoj se moe po108

stii dobrovoljno priznavanje diskurzivnoga principa oprav

danja. Tek na tomu, isprva samo konstruiranom stupnju
postao bi moral strogo univerzalan ime, istodobno, vie ne
bi bio samo moralan u smislu diferenciranja prava i mo
rala. I sam proces internaliziranja bio bi potpun samo kada
bi se usvojio princip opravdavanja moguih principa (dakle
spremnost za diskurzivno razrjeavanje praktinih pitanja),
a inae bi se stalna interpretacija potreba izvanjtivala u
komunikacijske procese.
Liberalni kapitalizam je strogo univerzalistikim vrijedno
snim sistemima po prvi puta dao vezivnu snagu jer se
samu razmjenu moralo univerzalistiki regulirati i jer je
ekvivalentna razmjena, uostalom, nudila djelotvornu ba
zinu ideologiju koja je dravu oslobodila tradicionalisti
koga modusa opravdavanja. U organiziranome kapitalizmu
rui se temelj toga graanskog modusa legitimacije, a isto
dobno nastaju novi i brojniji zahtjevi za legitimacijom.
Kao to sistem znanosti ne moe intencionalno zaobii do
segnutu razinu kumulativna znanja, kao to on, kada se
teoretski diskursi jednom institucionaliziraju, ne moe blo
kirati teoretski napredak, tako ni moralni sistem, kada su
jednom doputeni neki praktiki diskursi, ne moe neko
kolektivno postignuto stanje moralne svijesti jednostavno
predati zaboravu ili, pak, inhibirati neki nov moralni raz
voj. Ako se moralni sistem i sistem znanosti, kako pretpo
stavljam, zasnivaju na jednoj unutranjoj logici, tada to
znai da su i moralna i znanstvena evolucija ovisne o istini.
Ovu smjelu tvrdnju htio bih razjasniti s obzirom na nekontigentan, time mislim: racionalno motiviran prijelaz s
graanskoga formalnog prava na politiki univerzalni mo
ral. Radi zadovoljavajueg diferenciranja tih dvaju stup
njeva jednoga principijelnog morala pozvat u se na odgo
varajue filozofske sistematizacije.
Razliku izmeu norme i principa (tj. metanorme prema
kojoj se mogu stvarati norme) dobit emo ako operaciju
generaliziranja (koja nam daje pojam norme) primijenimo
109

na nju samu. Nadalje, univerzalno vaenje jedino je for

malno gledite prema kojemu se jedan princip moe iz
dvojiti od ostalih. Principijelni je moral, stoga, sistem koji
doputa samo ope norme (tj. norme bez izuzetaka, bez
privilegija i bez ogranienja podruja valjanosti). Moderno
prirodno pravo je pokualo stvoriti sisteme pravnih nor
mi koji bi odgovarali tim kriterijima. Openitost normi
koje zajamuju jednakost moe se osigurati formalnom
prirodom pravnih normi. Formalnost znai da se pravno
ne mogu normirati nikakve konkretne obaveze (kao u tra
dicionalnome prirodnom pravu ili u etici), nego je to mo
gue jedino s apstraktnim doputenjima (radnje se ne smi
ju nametati, nego jedino braniti ili doputati). Doputene su
tada samo i jedino one norme koje izdvajaju kompatibilna
podruja na kojima je svaki pojedinac u mogunosti da
privatno-autonomno, tj. neogranienom primjenom nekanjivih sredstava slijedi svoje posebne interese. Sami ti in
teresi su moralno neutralni. Za ukupnost pravnih jedinki
pravni je sistem u cjelini moralno opravdan samo u odnosu
na uinke koji maksimiraju blagostanje i slobodu. Utoliko
i etika ostaje temeljem legitimacije; to je mogue stoga to
formalno pravo per definitionem, uz suavanje podruja
legalnih aktivnosti, izdvaja komplementarno podruje mo
ralnih radnji.
Moralni sistem koji i to podruje normira po istim kri
terijima kao prirodno pravo jest univerzalistiki utilitarizam, prema kojemu su doputene sve strateke radnje koje
maksimiraju sreu ili korist nekoga pojedinca i to ukoliko
se dadu dovesti u vezu s mogunostima svakoga drugog da
maksimira svoju sreu ili korist. Utilitarizam, naravno, pot
pada pod onaj stupanj internaliziranja koji se postie u
konvencionalnim etikama dunosti: motivi djelovanja osta
ju izvanjski moralno uraunljivom subjektu. Ako, pak, i
njih valja ukljuiti u podruje moralnog vrednovanja, mora
se zahtijevati da se moralno dobrima smiju nazvati samo
one radnje koje se ne slau samo s opim zakonima, nego
su motivirane jedino potivanjem zakona (a ne empirijski
110

s obzirom na posljedice radnji). Formalistika etika (Kant)

povezuje kriterij openitosti normi sa irim kriterijem auto
nomije, tj. neovisnosti o kontingentnim motivima.
Granica formalistike etike iskazuje se u tome to se sklo
nosti koje su nespojive s dunostima moraju izdvajati iz
moralno relevantnog podruja i zatomljivati; pri tomu se
one interpretacije potreba koje vrijede na nekome sluaj
nom stanju socijalizacije moraju prihvaati kao danost. Njih
se ne moe uiniti predmetom diskurzivnog procesa obra
zovanja volje. Tek komunikativna etika osigurava openi
tost doputenih normi i autonomiju djelatnih subjekata i
to jedino diskurzivnim ispunjavanjem pretenzija za valjanou s kojima se pojavljuju norme, tj. time to na valja
nost mogu pretendirati samo one norme o kojima se (bez
prisile) suglase (ili o kojima bi se suglasili) svi pogoeni
kao uesnici nekoga diskursa ako zaponu (ili ako bi zapo
eli) s diskurzivnim obrazovanjem volje. Tada i pitanje o
tomu koje bi sektore valjalo regulirati kompromisom ili
formalnim normama djelovanja moe postati predmetom
diskusije. Tek je komunikativna etika univerzalna (a nije,
poput formalistike etike, ograniena na podruje privat
nog morala koje je odvojeno od pravnih normi); tek ona
osigurava autonomiju (time to nastavlja proces uklapanja
pokretalakih potencijala u komunikativnu strukturu dje
lovanja, to upravo proces socijalizacije nastavlja s voljom
i svijeu).
(d) Ako izmeu normativnih struktura, koje jo danas po
sjeduju imperativnu mo, i politiko-ekonomskog sistema
ne postoji funkcionalno dostatna suglasnost, motivacijske
bi se krize jo uvijek mogle izbjei razdvajanjem kultur
noga sistema. Razdvajanje ovdje znai da kultura ostaje
predmetom privatnog uitka ili profesionalnog interesa, da
ju se, ak, kao neku vrstu prirodnog rezervata stavi pod
administrativnu zatitu, ali da ju se pri tomu odvoji od
procesa socijalizacije. Bez obzira na to to se ne mogu
spoznati nadomjesci predaje koji bi se mogli pojaviti umje
sto razdvojenih sastavnih dijelova kulture, ipak je mo111

gue razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti

ke i kompleksi iskustava kontrakultur u kojima se utje
lovljuje umjetnost poslije aure, ve danas odluujua za ti
pine procese socijalizacije na nekim podrujima, ona su,
dakle, zadobila mo da obrazuju motive. Dbert i Nunner
su u jednom radu razloili argument da su semantiki su
vie! dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele
vantniji za ponaanje, to manje uspijeva pronalaenje neu
padljivog rjeenja u okviru konvencionalistikih normi za
zadatak faze adolescencije. Znaenje nekonvencionalnog iz
laza iz adolescentne krize objanjava K. Kenniston reflek
sivnim stavom koji mlad ovjek stjee u vezi s interpretacijskim obrascima koje mu drutvo nudi, stavom koji mu
doputa da u razraunavanju s tim kulturnim interpreta
cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: We will
need to distinguish more sharply than we have done so
far between attitudes and belief systems on the one hand
and the cognitive frameworks or developmental levels within
which any given attitude or belief is held. William James
long ago contrasted the once-born and twice-born: the once-born are those who unreflectively and 'innocently' accept
the convictions of their childhoods; the twice-born are those
who may adhere to exactly the same convictions, but who
do so in a different way after a protracted period of doubt,
criticism, and examination of these beliefs. Viewed as atti
tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may
be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de
velopmental level of the once- and twice-born are extre
mely different. In other words, we need to examine not
only the beliefs men hold, but the way they hold them
the complexity, richness, and structure of their views of
the world. Politically and socially, it may be more impor
tant that members of a given subculture posses a relativistic view of truth than that they are conservatives or li
124
berals. Pomou tog razlikovanja moi u uokviriti svoju
tezu time to se danas dominantni (i u svome djelovanju
disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije
124

K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387388.

112

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, to ee oblik

razvoja adolescentne krize bude iziskivao dvostruko roe
nje i spreavao konvencionalan izlazak iz adolescencije:
eksplicitnome testu predaje iz logikih razloga e se po
najprije opirati univerzalistiki vrijednosni sistemi i kontrakulturni aspekti iskustava. Tonost injenice da se sma
njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole
scentne krize mogue je potkrijepiti sljedeim indikato
rima 125 :
ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob
razovanja i sve veim dijelovima stanovnitva omoguuje
psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (1316. godi
ne ivota) i produljenje te faze (u ekstremnim sluajevima
do 30. godine ivota);
formalno kolovanje kognitivnih sposobnosti poveava
vjerojatnost da e biti zapaene disonance izmeu ponu
enih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da e
se zaotriti problematika identiteta;
razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i irenja odgoj
nih tehnika tipinih za srednje slojeve pospjeuju procese
socijalizacije koji mlada ovjeka optereuju adolescentnim
problemima;
farmaceutski omogueno poputanje seksualnih zabra
na (isto kao i privremeno i prema slojevima razliito oslo
baanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje
lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra
hova, a uz proireni prostor za eksperimentiranje kod ado
lescenta.
Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste
ma uloga moe se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalistikim
drutvima sve vie njihovih lanova mora ovladati univerzalistikim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro
fesionalnu djelatnost. Budui da kulturna predaja nudi
uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni
kativne etike, koja u politiko-ekonomskome sistemu ne
125

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.

g Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

113

gue razjasniti da su temeljna uvjerenja komunikativne eti

ke i kompleksi iskustava kontrakultura u kojima se utje
lovljuje umjetnost poslije aure, ve danas odluujua za ti
pine procese socijalizacije na nekim podrujima, ona su,
dakle, zadobila mo da obrazuju motive. Dbert i Nunner
su u jednom radu razloili argument da su semantiki suvioi dominantnih sastojaka kulturnih predaja tim rele
vantniji za ponaanje, to manje uspijeva pronalaenje neu
padljivog rjeenja u okviru konvencionalistikih normi za
zadatak faze adolescencije. Znaenje nekonvencionalnog iz
laza iz adolescentne krize objanjava K. Kenniston reflek
sivnim stavom koji mlad ovjek stjee u vezi s interpretacijskim obrascima koje mu drutvo nudi, stavom koji mu
doputa da u razraunavanju s tim kulturnim interpreta
cijama sam razradi svoju definiciju identiteta: We will
need to distinguish more sharply than we have done so
far between attitudes and belief Systems on the one hand
and the cognitive frameworks or developmental levels within
which any given attitude or belief is held. William James
long ago contrasted the once-born and twice-born: the once-born are those who unreflectively and 'innocently' aecept
the convictions of their childhoods; the twice-born are those
who may adhere to exactly the same convictions, but who
do so in a different way after a protracted period of doubt,
criticism, and examination of these belief s. Viewed as atti
tudes, the beliefs of the once-born and twice-born may
be identical: but the mind-set, cognitive framework, or de
velopmental level of the once- and twice-born are extremely different. In other words, we need to examine not
only the beliefs men hold, but the way they hold them
the complexity, richness, and structure of their views of
the world. Politieally and socially, it may be more irnportant that members off a given subeulture posses a relativistie view of truth than that they are conservatives or li124
berals. Pomou tog razlikovanja moi u uokviriti svoju
tezu time to se danas dominantni (i u svome djelovanju
disfunkcionalni) sastojci kulturne predaje tim vjerojatnije
124

K. Kenniston, Youth and Dissent, New York 1971, str. 387388.

112

preslikavaju na razinu sistema osobnosti, to ee oblik

razvoja adolescentne krize bude iziskivao dvostruko roe
nje i spreavao konvencionalan izlazak iz adolescencije:
eksplicitnome testu predaje iz logikih razloga e se po
najprije opirati univerzalistiki vrijednosni sistemi i kontrakulturni aspekti iskustava. Tonost injenice da se sma
njuje vjerojatnost konvencionalnog oblika ishoda adole
scentne krize mogue je potkrijepiti sljedeim indikato
rima 125 :
ekspanzija obrazovnog sistema produljuje vrijeme ob
razovanja i sve veim dijelovima stanovnitva omoguuje
psihosocijalni moratorij u ranoj adolescenciji (1316. godi
ne ivota) i produljenje te faze (u ekstremnim sluajevima
do 30. godine ivota);
formalno kolovanje kognitivnih sposobnosti poveava
vjerojatnost da e biti zapaene disonance izmeu ponu
enih interpretativnih obrazaca i socijalne realnosti i da e
se zaotriti problematika identiteta;
razvoj egalitarnih obiteljskih struktura i irenja odgoj
nih tehnika tipinih za srednje slojeve pospjeuju procese
socijalizacije koji mlada ovjeka optereuju adolescentnim
problemima;
farmaceutski omogueno poputanje seksualnih zabra
na (isto kao i privremeno i prema slojevima razliito oslo
baanje od neposrednih ekonomskih prisila) ima takvo dje
lovanje da su sve vjerojatniji procesi socijalizacije bez stra
hova, a uz proireni prostor za eksperimentiranje kod ado
lescenta.
Nadalje, iz danas postignutog stupnja kompleksnosti siste
ma uloga moe se izvesti tvrdnja da u kasnokapitalistikim
drutvima sve vie njihovih lanova mora ovladati univerzalistikim temeljnim kvalifikacijama potrebnim za pro
fesionalnu djelatnost. Budui da kulturna predaja nudi
uvjerljivo neki principijelni moral samo u obliku komuni
kativne etike, koja u politiko-ekonomskome sistemu ne
125

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.

8 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

113

moe funkcionirati bez konflikata, valja kod nekonvencio

nalnog oblika adolescentne krize oekivati barem dva nje
zina razjanjenja: povlaenje kao reakciju na pretjerane
zahtjeve u odnosu na osobne resurse (sindrom ponaanja ko
je je Kenniston nazvao 'otuenima'), te, s druge strane,
protest uslijed autonomne organizacije svoga ja koja se u
danim uvjetima ne moe beskonfliktno stabilizirati (sindrom
ponaanja koji je Kenniston opisao na svojim 'mladim radikalima'). 126 Da je opravdano traenje sistemsko-kritikih
potencijala u grupi mladei, potvruje se i na snimci stanja
legitimacijsko-kritikih i apatinih sindroma ponaanja. Na
aktivistikoj se strani nalaze studentski pokret, nemiri ue
nika i egrta, pacifisti, Womens' Lib; uzmiuu stranu pred
stavljaju hipiji, Jesus-People, supkultura droga, fenomeni
smanjenje motiviranosti u koli itd. Taj iroki spektar poten
cijala ponaanja ne moe se objasniti pozivanjem na trivi
jalne psiholoke pretpostavke iznesene u ekonomskim teo
rijama krize (deprivacija dovodi do protesta). 127
8. Pogled unatrag
Predloena skica argumentacije, ak i da je manje povrna,
ne bi bila dovoljna da odgovori na pitanja pomou kojih se
mora odrediti jedna teorija kasnoga kapitalizma (usp. na
prijed str. 5354). 2elio bih, svakako, da u stanovitoj mje
ri pojasnim sljedee globalne tvrdnje:
a) Budui da je ekonomski sistem izgubio svoju funkcio
nalnu autonomiju u odnosu prema dravi, i pojave kriza u
kasnome kapitalizmu izgubile su svoj samonikli karakter;
za nau se drutvenu formaciju u smislu u kojem sam uveo
taj termin, ne moe oekivati neka kriza sistema. Krizne
tendencije, koje se umjesto nje pojavljuju, mogu se, narav
126

K. Kenniston, Young Radicals, New York 1968.

R. Dbert, G. Nunner, Konflikt- und Rckzugspotentiale, loc. cit.;
teorijski pretencioznu interpretaciju iskustvenoga sadraja student
skoga revolta pokuavaju: O. Negt, A. Kluge, ffentlichkeit und
Erfahrung. Zur Organisationsfrage von brgerlicher und proletari
scher ffentlichkeit, Frankfurt 1972.
127

114

no, svesti na strukture koje su proizale iz isprva uspjenog

potiskivanja krize sistema. Time se objanjava ublaenje
ciklikih privrednih kriza u stalnu krizu koja se, s jedne
strane, pojavljuje kao materija koja je administrativno ve
obraena, a s druge kao kretanje koje se administrativno
jo uvijek nedovoljno kontrolira. Time se ne mogu iskljuiti
konstelacije u kojima krizni management zakazuje odakle
proizlazi niz posljedica, no nastupanje takvih konstelacija
vie se ne moe sistematski prognozirati.
b) Ekonomske se krizne tendencije reaktivnim preventiv
nim djelovanjem drave u toj mjeri pomiu u politiki sis
tem da pribavljanje legitimacije moe otkloniti deficite ra
cionalnosti, a proirenje organizacijske racionalnosti poja
vu deficita legitimacije. Nastaje niz kriznih tendencija koje
s genetikoga gledita predstavljaju hijerarhiju kriznih
fenomena koji se pomiu odozdo prema gore i koji se, s
gledita dravnoga kriznog managementa, odlikuju time to
se mogu naizmjenino supstituirati unutar odreenih gra
nica. Te su granice, s jedne strane, odreene fiskalno raspo
loivom masom vrijednosti, o ijem se smanjivanju ne mo
gu davati krizno-teorijski uvjerljive prognoze (vidi a), i, s
druge strane, pribavljanjem motivacije od strane sociokul
turnoga sistema. Stoga je za prognozu krize odluan supstitutivni odnos izmeu nedostatnih resursa vrijednosti i
smisla.
c) to je kulturni sistem manje u stanju da proizvede do
statne motivacije za politiku i za sistem obrazovanja i za
poljavanja, tim e se vie nedostatni smisao morati nado
mjetati potroivim vrijednostima. U istoj se mjeri ugro
avaju i distribucijski obrasci koji proizlaze iz podrutvljene proizvodnje za nepoopive interese. Definitivne prepreke
pribavljanju legitimacije su krute normativne strukture koje
ekonomsko-politiki sistem vie ne snabdijevaju ideolokim
resursima, nego ga konfrontiraju s pretjeranim zahtjevima.
Kriza se legitimacije, ukoliko ova gruba dijagnoza valja,
trajno moe izbjei samo ako se promijeni oblik latentnih
klasnih struktura kasnoga kapitalizma ili, pak, ako se uklo8*

115

ni legitimaeijska prisila pod kojom se nalazi administrativni

sistem. To bi se, opet, moglo postii time to bi se integra
cija unutranje prirode uope prilagodila nekome drugom
modusu socijalizacije, tj. odvojila od normi kojima je po
trebno opravdanje. Tu u mogunost razmotriti u zaklju
nome dijelu.

O logici problema legitimacije

Teoremi o krizi motivacije koje sam razmotrio u prethodno

me poglavlju, zasnivaju se na dvije pretpostavke. Prije sve
ga polazim od toga (zajedno s Freudom, Durkheimom i
Meadom) da se motivacije obrazuju pounutranjenjem sim
boliki reprezentiranih struktura oekivanja. Socioloki
koncept pounutranjenja (Parsons) otvara niz problema na
psiholokoj razini. Psihoanalitiki pojmovi za mehanizme
uenja (ovladavanje objektom, identifikacija, internalizacija uzora) su itavim nizom empirijskih ispitivanja djelo
mino precizirani u djeje uenje motiva, a djelomino do
punjeni kognitivnim shvaanjima, ili, pak, nadomjeteni
shvaanjima teorije uenja. Koncentrirat u se na drugu,
jau pretpostavku, da, naime, vrijednosti i norme prema
kojima se obrazuju motivi, posjeduju imanentan odnos pre
ma istini. To znai s ontogenetskog aspekta da je motivacijski razvoj u Piagetovu smislu vezan za kognitivno relevan
tan razvoj moralne svijesti, pri emu se stupnjevi moralne
svijesti mogu rekonstruirati logiki, tj. u pojmovima siste
matski ureena slijeda sistema normi i kontrola ponaa
nja. Najviem stupnju moralne svijesti odgovara univerzal
ni moral koji je mogue svesti na osnovne norme umnoga
govora, moral koji, nasuprot konkurentnim etikama, ne po
stavlja (oslonjen na ontogenetski sagledivu hijerarhiju stup
njeva svijesti) samo empirijsku, nego i (pozivajui se na
argumentativno ispunjenje svoje pretenzije na valjanost)
sistematsku pretenziju na nadmonost. U naem kontekstu
interesantan je samo taj sistematski aspekt ustvrenoga od
nosa prema istini faktiki vaeih vrijednosti i normi.
117

Pojam legitimne vlasti128 Maxa Webera svraa panju na ve

zu izmeu vjere u legitimnost i potencijala opravdanja pore
daka, s jedne, a njihove faktike valjanosti s druge strane.
Osnova legitimnosti omoguuje da se spozna o koje se to
zadnje principe moe oslanjati 'valjanost' neke vlasti, tj.
pretenzija za pokornou inovnika prema vladaru, a po
danika i prema vladaru i prema inovnicima.129 Budui da
im se reprodukcija zasniva na privilegiranom prisvajanju
drutveno proizvedenoga bogatstva, klasna drutva moraju
rijeiti sljedei problem: kako nejednako rasporediti viak
drutvenog proizvoda, a da to ipak bude legitimno.130 Ona
to rjeavaju strukturnom prisilom, dakle time to je asime
trina raspodjela legitimnih mogunosti zadovoljavanja po
treba propisana jednim sistemom normi koji nailazi na uva
avanje. Faktiko priznavanje takvog sistema normi zacije
lo ne poiva samo na vjeri u legitimnost onih kojih se on
tie, ve i na strahu od indirektnih sankcija, na pokorava
nju tim sankcijama te na pukom poputanju (compliance)
naoigled percipirane vlastite nemoi i nepostojanja alter
nativa (tj. sputane fantazije). Cim, meutim, nestane vjere
u legitimnost nekoga postojeeg poretka, oslobaa se la
tentna prisila ugraena u sistem institucija ili kao mani
festna prisila odozgo (to je mogue samo privremeno) ili,
pak, u obliku proirivanja prostora za participaciju (ime
se mijenja i klju za raspodjelu mogunosti legitimnog za
dovoljavanja potreba, tj. stupanj represije koju vlast vri):
Na 'legitimnost' neke vlasti -moe se, naravno, gledati i sa
mo kao na mogunost da se vlast smatra takvom u relevant
noj mjeri i da se prema njoj praktiki tako postupa. Meu
tim, nipoto nije tako da se svako pokoravanje nekoj vlasti
primarno orijentira prema toj vjeri. Pojedinac ili itave
grupe mogu hiniti pokornost isto iz oportunistikih razlo
ga, praktiki se mogu pokoravati iz osobnoga materijalnog
interesa ili, pak, mogu prihvaati taj nain ponaanja kao ne
izbjean zbog individualne slabosti i bespomonosti. To,

meutim, nije mjerodavno za klasificiranje neke vlasti. Mje

rodavno je, naprotiv, da njezina vlastita pretenzija na legi
timnost u relevantnoj mjeri 'vai' po sebi, uvruje njezino
ustrojstvo i sudjeluje u izboru sredstava vladavine.131 Upo
trebljivost pojma legitimnosti koji, ovisno o oblicima i sa
drajima legitimacije, doputa razgraniavanje tipova legi
timne vlasti u smislu Maxa Webera, u suvremenoj je socio
logiji neosporna; kontroverzan je, meutim, odnos legitima
cija prema istini. Taj se odnos mora pretpostaviti ukoliko se
smatra moguom kriza motivacije, kriza koja nastaje iz sis
tematskog smanjivanja resursa smisao. Nekontingentni
razlozi nestajanja legitimacije mogu se, naime, dobiti jedino
iz svojeglave, ti. o istini ovisne evolucije interpretativnih
sistema koja sistematski ograniava adaptacijske kapacitete
drutva.
1. Pojam legitimacije Maxa Webera
Kontroverza o ovisnosti legitimacija o istini na sociolokoj
se je razini zapalila oko Weberova dvosmislena shvaanja
racionalne vlasti, tj. onog tipa zakonite i postupcima re
gulirane vlasti koji je karakteristian za moderna drutva.
Iskustvo pokazuje, kae Weber, da se nijedna vlast ne
zadovoljava samo materijalnim ili samo afektivnim ili samo
vrijednosno-racionalnim motivima kao ansama svoga op
stanka. Dapae, svaka vlast nastoji pobuditi i odravati vje
132
ru u svoju legitimnost. Weber ak openito utvruje po
trebu svake vlasti, pa i svake ivotne mogunosti uope, za
samoopravdavanjem. 133 Ako se vjera u legitimnost pojmi
kao empirijska pojava bez imanentna odnosa prema istini,
razlozi, na koje se ona eksplicitno oslanja, imaju samo psi
holoko znaenje; da li e ti razlozi dostatno stabilizirati
odreenu vjeru u legitimnost, ovisit e o institucionalizira
nim predrasudama i opaljivim dispozicijama ponaanja od
nosne grupe. Ukoliko se, meutim, za svaku djelotvornu
vjeru u legitimnost pretpostavi imanentan odnos prema

128

M. Weber, Die Typen der Herrschaft, u: Wirtschaft und Gesell

schaft,
Kln 1956, sv. I, str. 157 i dalje.
129
Ibidem, sv. II, str. 701.
130
G. Lenski, Power and Privilege, op. cit., str. 43. i dalje
118

131

Wirtschaft und Gesellschaft, op. cit., sv. I, str. 158.

Ibidem,
str. 157.
133
Ibidem, sv. II, str. 701.

132

119

istini, imat e razlozi, na koje se ta vjera eksplioitno odnosi,

racionalnu pretenziju na valjanost koja se moe ispitivati i
kritizirati neovisno o svome psiholokom djelovanju. U jed
nome sluaju predmet istraivanja moe biti samo motivacijska funkcija razloga opravdavanja; u drugome se sluaju
motivaoijska funkcija ne moe promatrati neovisno o nji
hovu logikom statusu, tj. o njihovoj pretenziji da se racio
nalno motiviraju, pretenziji koju je mogue kritizirati; to
vrijedi i u sluaju kada se, kao obino, tu pretenziju kontrafaktiki objavljuje i stabilizira. Za shvaanje racionalne vla
sti134 ta alternativa znai da se u prvome sluaju neka vlast
smatra legitimnom ako su ispunjena najmanje dva uvjeta:
a) normativni poredak mora biti pozitivno odreen, i b) prav
ni subjekti moraju vjerovati u njegovu legalnost, tj. u
formalno korektan postupak stvaranja i primjene prava.
Vjera u legitimnost svodi se na vjeru u legalnost: dovoljno
je pozvati se na legalno donoenje neke odluke. Ipak, u slu
aju da je vjera u legitimnost ovisna o istini oito nee biti
dovoljno pozivanje na injenicu da drava smije vriti mo
nopol u stvaranju i primjeni prava prema jednom sistemu
propisanih racionalnih pravila. Postupak ne moe kao takav
proizvoditi legitimaciju, tovie, sama procedura konstitui
ranja je pod legitimacijskom prisilom. Stoga valja ispuniti
barem jo jedan uvjet ukoliko se na legalnu vlast treba gle
dati kao na legitimnu: moraju se navesti razlozi za legitimirajuu snagu toga formalnog postupka, primjerice taj da dr
avna vlast ima kompetenciju postupanja, vlast koja je
konstituirana primjereno ustavu.135
Prvu od navedenih pozicija danas zastupa Niklas Luhmann:
Pravo nekog drutva je potvreno kada legitimnost iste
legalnosti nailazi na priznanljle, ikada se, dakle, pravo potuje
stoga to je sainjeno prema odreenim pravilima i nad
lenom odlukom. Time u sredinjem pitanju ljudskoga za
jednitva proizvoljnost postaje institucijom. 136 Luhmann
134

Ibidem, str. 160; str. 703. i dalje.

Ch. Siara, Brgerliches Formalrecht bei Max Weber, diplomski
rad, Frankfurt 1968.
136
N. Luhmann, Soziologie des politischen Systems, op. cit., str. 167.
135

120

ovdje slijedi decizionistiko pravno uenje koje je osnovao

Carl Schmitt: Pozitiviranje prava znai da se za proizvolj
ne sadraje moe dobiti legitimna pravovaljanost, i to odlu
kom kojom pravo stupa na snagu i kojom ono opet moe
izai van snage. Pozitivno pravo vrijedi na osnovi odluke.137
Formalna su pravila postupka dostatna za legitimirajue
premise odluke i nije im vie potrebna nikakva druga legi
timacija. Jer, svoju funkciju da apsorbiraju nesigurnost, ona
ionako ispunjavaju: neizvjesnost o tomu koja e se odluka
donijeti, ona povezuju s izvjesnou da e se neka odluka
uope donijeti.138 Apstraktna obavezna valjanost normi koje
ne moraju imati materijalno opravdanje koje bi prelazilo
korektno istraivanje njihova nastanka i primjene, slui
tomu da se stabiliziraju oekivanja u vezi s ponaanjem
tako da budu otporna na razoaranje i da se time garanti
raju strukture. 139 Normativna valjanost moe, naravno, is
punjavati tu funkciju samo tako dugo dok je ona latentna
i dok eksplicitno ne ulazi u smisao trebanja: Socijalni pro
cesi uenja i postupanja s razoaranjem su u svakome nor
miranju pretpostavljeni oekivanjima u vezi s ponaanjem,
no u normiranom se smislu ne mogu reflektirati.140 Besmi
sleno je da se faktiku vjeru u legitimnost i pretenziju nor
mi na valjanost ispituje s obzirom na razloge valjanosti koje
je mogue podvri kritici; tovie, fikcija da bi se to moglo
uiniti ako bude potrebno spada u konstituente kontrafaktikih oekivanja sigurnih u ispunjenje trebanja. Njih se, pak,
moe pojmiti samo s funkcionalistikoga gledita, tj. tako da
se s pretenzijama na valjanost ne postupa kao s funkcional
no nunim zabludama. Zabludu se, meutim, ne smije razot
kriti ukoliko se ne eli uzdrmati vjeru u legalnost.141
137

Isti autor, Positives Recht und Ideologie, u: Soziologische Auf

klrung, op. cit., str. 180.
138
N. Luhmann, Legitimation durch Verfahren, Neuwied 1969, str. 51.
139
Ibidem,
str. 139.
140
Ibidem,
str. 240.
141
Strukture reduciraju krajnju sloenost svijeta na vrlo sueno
pojednostavljeno podruje oekivanja koja se pretpostavljaju kao
premise ponaanja i obino se vie ne propituju. One, dakle, uvijek
poivaju na zavaravanjima, (...) posebice u vezi sa zbiljskim dje
latnim potencijalom ovjeka, i moraju stoga biti usmjerene na ra
zoaranja. Op. cit., str. 233234.
121

Drugu od dviju spomenutih pozicija zastupao je Johannes

Winckelmann. Formalnu racionalnost u smislu Maxa Webera on ne smatra dostatnom osnovom za legitimaciju le
galne vlasti: vjera u legalnost ne ligitimira per se. tovie,
pozitivizam zakona iziskuje vrijednosno-racionalno zasno
van consensus omnium: Vrijednosno-racionalni postulati
tvore regulativne principe za normativne postavke i za nji
hovo konkretiziranje. Normativno su legitimirane samo one
postavke, ( . . . ) koje se dre unutar time povuenih granica
formalnoga pravnog principa. 142 Legalnost moe stvoriti le
gitimnost samo i jedino onda ako je mogue navesti razlo
ge za to da odreeni formalni postupci pod odreenim insti
tucionalnim rubnim uvjetima ispunjavaju materijalne pre
tenzije na pravednost: Po svome principijelnom shvaanju
pojam legalne vlasti kod Maxa Webera odnosi se na racio
nalnu, i to vrijednosno-racionalno orijentiranu zakonsku
vlast koja je tek u svome izopaenom obliku denaturirana
u lienu dostojanstva, vrijednosno neutralnu i isto svrhovito-racionalno formalnu legalnu vlast.143 Winckelmannova je
teza s hermeneutikog aspekta dvojbena, budui da dovodi
do sistematske konzekvencije da se vrijednosno-racionalne
osnove vjere u legalnost mogu obrazlagati i kritizirati; to se,
meutim, s Weberovim shvaanjem racionalno nerazrjeiva
pluralizma sukobljenih vrijednosnih sistema i vjerskih sna
ga144 ne moe dovesti u vezu.145 No, u naem kontekstu to
nije tako znaajno. Meutim, i sa sistematskog aspekta e
prihvaanje obrazloivih temeljnih materijalnih normi do
voditi do potekoa koje iziskuju teoretsko isticanje odree
nih normativnih sadraja. Filozofski napori oko rehabilita
cije tradicionalnoga ili, emu izgleda sam Winckelmann nagi"
142

J. Winckelmann, Legitimitt und Legalitt in Max Webers Herr

schaftssoziologie,
Tbingen 1952, str. 7576.
143
Ibidem, str. 7273.
144
K. Jaspers, Max Weber, Oldenburg 1932.
145
Usp. W. J. Mommsen, Max Weber und die deutsche Politik, T
bingen 1959, str. 418: Kada Winckelmann u Weberovoj teoriji de
mokratske vlasti eli ukazati na takozvane 'imanentne zapreke le
gitimnosti' vrijednosno-racionalne vrste, zapreke na kojima granicu
nalazi puko formalni legalizam, tada se radi o potpuno pogrenoj
interpretaciji.
122

nje, modernoga prirodnog prava, bez obzira u kojoj njego

voj verziji, dosada su propadali isto kao i pokuaji zasniva
nja materijalne etike vrijednosti (u smislu Schelera ili Nicolaia Hartmanna). Da bi se dokazala mogunost kritike
pretenzija na ispravnost nije potrebno prihvaati teret tak
va dokazivanja. Dovoljan je, tovie, priziv na temeljne nor
me umnoga govora koje pretpostavljamo u svakome, pa ta
ko i u praktikom diskursu.
U tomu sam smislu u svojem raspravljanju s Luhmannom
vjeru u legalnost izveo iz obrazloive vjere u legitimnost:
Ispravan postupak nastajanja neke norme, dakle zakoni
tost nekoga postupka kao takva garantira samo to da odgo
vornost za vaee pravo snose instancije koje su predviene
u nekome politikom sistemu, koje su dobile odreene kom
petencije i koje su priznate kao kompetentne. Te su instan
cije, meutim, dio jednoga vladajueg sistema koji valja u
potpunosti legitimirati ukoliko ista legalnost moe vrijediti
kao obiljeje legitimnosti. U nekome faistikom reimu,
na primjer, zakonitost upravnih akata moe imati funkciju
mistificiranja to znai da sm pravno4ehni'ki oblik, i
sta legalnost, nee moi osigurati trajno priznavanje ukoliko
se vladajui sistem ne moe legitimirati neovisno o zakoni
tom vrenju vlasti. 'Potrebni su osobiti razlozi da bi se pre
uzela selekcijska dostignua koja se zasnivaju na odluci',
priznaje Luhmann; on, meutim, misli da se institucionali
ziranom zakonitou procedure, postupkom, dakle, 'stvaraju
takvi dodatni razlozi za priznavanje odluke te se u tom smi
slu mo odluivanja obrazuje i legitimira, tj. osamostaljuje
od konkretno provoene prisile.' Neki postupak moe, me
utim, legitimirati jedino indirektno, tj. ukazivanjem na in
stancije koje, pak, moraju biti priznate. Tako, primjerice,
pisani graanski ustavi sadre katalog temeljnih prava koji
je dobro osiguran od promjena i koji ima legitimirajuu
mo samo ukoliko ga se razumije u vezi s nekom ideologi
jom vladajueg sistema. Nadalje, organi, nadleni za uspo
stavljanje i primjenu prava, nisu ni u kom sluaju legitimi
rani legalnou naina svojih postupaka, nego jednom op
om interpretacijom koja u cijelosti podrava vladajui sis123

tem. Graanske teorije parlamentarizma i narodnog suvere

niteta bile su dio jedne takve ideologije. Temeljni je nespo
razum jednoga pravnog uenja, za koje se ak moe sumnja
ti da je ideologija, decizionizma, da bi se valjanost pravnih
normi mogla zasnivati iskljuivo i jedino na odluci. Jer,
naivna pretenzija na valjanost normi djelovanja u svakom
sluaju ukazuje (barem implicitno) na diskurzivnu obrazloivost. Ako su vane odluke legitimne, tj. ako ih je mogue
donositi neovisno o konkretno vrenoj prisili i sankcijama
koje manifestno prijete te ako se, usprkos svemu tomu, mo
gu redovno provoditi, makar i protiv interesa onih kojih se
tiu, tada one moraju vrijediti kao ispunjenje priznatih
normi. Ta nenasilna normativna valjanost poiva na pretpo
stavci da se norma, ako ustreba, moe opravdati i braniti
od kritike. Ta se, pak, pretpostavka ne pojavljuje sama od
sebe. Ona je posljedica tumaenja prikladnoga za konsen
zus, tumaenja koje ima funkciju opravdavanja, drugim ri
jeima: slike svijeta kojoj je zadatak legitimirati vlast.1**
Diskusija o odnosu vjere u legitimaciju prema istini zaela
se na Weberovu shvaanju vjere u legalnost; ona, meu
tim, vodi do problema obrazloivosti normi djelovanja i
vrednovanja uope problema koji je nemogue rijeiti
sociolokim sredstvima. Ako bi se prisilno moglo osporava
ti sposobnost praktikih pitanja da budu istinosna, tada
bi moja pozicija bila neodriva. Stoga elim prvo (23) pri
kazati mogunost obrazlaganja normativnih pretenzija na
valjanost, tj. na racionalno motiviranje njihovog priznava
nja, da bih, potom (4), razmotrio kako se to (u drutvima
naega tipa) zbiljski ponaa u pogledu legitimacijsike preten
zije postojeih sistema normi: da li je prihvaanje obavezujueih odluka bez prethodnog obrazlaganja danas postalo
rutinom ili se, pak, funkcionalno potrebne motivacije proiz
vode pounutranjavanjem normi kojima je potrebno oprav
davanje.
146
Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. it., str. 243
244.

124

2. Sposobnost praktikih pitanja za istinitost

Dualizam izmeu bitka i trebanja, injenica i vrijednosti,
naelno razjanjen od Humea, oznaava logiku neizvedivost preskriptivnih naela ili vrijednosnih sudova iz dekla
rativnih naela ili izjava.147 U analitikoj je filozofiji to bilo
ishoditem nekognitivistike obrade praktikih pitanja. Em
pirijsku liniju argumentacije moemo razlikovati od decizionistike: obje konvergiraju u uvjerenju da se moralne
kontroverzije naposljetku ne mogu razrijeiti pomou razlo
ga, budui da su vrijednosne premise iz kojih izvodimo mo
ralna naela iracionalne. Empirijske se pretpostavke kreu
u smjeru primjene praktikih naela kako bi se ili izrazilo
stavove i potrebe govornika ili izazvala odnosno izmanipulirala spremnost sluatelja na odreeno ponaanje. U anali
tikoj su filozofiji s tim u vezi provoena, prije svega, se
mantika i pragmatika istraivanja o emotivnome znaenju
moralnih iskaza (Stevenson, Monro). 148 Decizionistike pret
postavke ukazuju na to da praktika naela pripadaju jedno
me autonomnom podruju koje slijedi logiku razliitu od
logike teoretsko-empirijskih naela i koje je, umjesto s is
kustvima, povezano sa inima vjerovanja ili s odlukama. U
analitikoj su filozofiji s tim u vezi provoena prvenstveno
jeziko-logika istraivanja i to bilo o pitanjima deontike
logike (von Wright), bilo openito o formalnoj nadgradnji
preskriptivnih jezika (Hare). 149
Kao primjer izabrat u jedan instruktivan rad K. H. Iltinga
koji povezuje oba pravca da bi odbio kognitivistiku preten
ziju za opravdanjem praktikih naela; Ilting pokuava da
sredstvima jezine analize rehabilitira jednog Hobbesa
150
Carla Schmitta.
147
K. R. Popper, Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, sv. I,
Bern 1957, pogl. 5: Natur und Konvention, str. 90. i dalje.
148
L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven 1950; D. H. Monro,
Empiricism and Ethics, Cambridge 1967.
149
R. M. Hare, Die Sprache der Moral, Frankfurt 1972.
150
K. H. Ilting, Anerkennung, u: Probleme der Ethik, Freiburg 1972.

125

Ilting donosi unaprijed stvorenu odluku koju dalje ne obra

zlae i po kojoj se norme izvode iz postulata (imperativa).
Elementarni postulat glasi: (a) da govornik eli da se neto
zbilo, i (b) da eli da sluatelj prihvati i ozbilji neko stanje
stvari koje on hoe (str. 97); (a) bilo neka odreena volja,
(b) bilo neki zahtjev. Ilting, nadalje, povlai razliku izmeu
misli koju zahtjev sadri; apela na volju onoga kojemu je
zahtjev upuen da tu misao prihvati i djeluje u skladu s
njom; i, konano, ina volje onoga kojemu je zahtjev upu
en, ime on prihvaa ili odbija taj apel. Odluka o tomu da
se povinuje imperativu nekoga drugog nije njegovim zahtje
vom uzrokovana niti logiki niti kauzalno: Moe se tra
iti samo ono za to ga se moe ponukati pomou prijetnje
veim zlom. (str. 99) Samo o empirijskim motivima ovisi
kako e on u pogledu nekog imperativa voljno postupiti.
Veu li se, sada, dva imperativa na osnovi uzajamnosti tako
to se obje strane sloe da e potivati svoje obostrane za
htjeve, govorit emo o ugovoru. Ugovor utemeljuje normu
koju priznaju ugovorne stranke: Priznavanje zajednike
norme stvara odreena oekivanja u vezi s ponaanjem koja
jednome od sudionika mogu dati povoda da kao prvi izvri
neku aktivnost koja je drugoj strani u interesu. Time, me
utim, i zahtjev drugome da i on izvri dogovorenu aktivnost
prestaje biti puko traenje koje onaj kojemu je upueno
moe prihvatiti ili odbiti po svojemu nahoenju (kao u slu
aju imperativa). Ono postaje zahtjev koji je on unaprijed
prihvatio kao uvjet svoga djelovanja. (str. 100101).
Imperativna konstrukcija koju Ilting predlae u svrhu re
konstrukcije sistema normi prikladna je za nekognitivistiki
cilj dokazivanja. Budui da se kognitivni sastojak postulata
(htijenje, zapovijedanje) ograniava na propozicionalni sadr
aj (eljeno stanje stvari, (misao koju zahtjev sadri) i da
su inovi volje (neka odluka, neko vjerovanje, neki stav)
samo empirijski motivirani (pribavljanje priznanja potreba
ma ili interesima), tako ni neka norma, im je stupila na sna
gu vlastitom voljom ugovornih strana, ne moe sadravati ni
ta to bi bilo podobno za kognitivnu podrku ili za problematiziranje, dakle za opravdavanje ili osporavanje. Bilo bi
126

besmisleno da se praktika naela ele opravdavati druk

ije negoli ukazivanjem na injenicu empirijski motiviranog
zakljuivanja ugovora: Nije vie smisleno traiti opravda
nje zajedniki priznate ugovorne norme. Oba su partnera
imala dostatan motiv da prihvate ugovornu normu /. .. /
Isto je tako besmisleno traiti opravdanje norme da se ugo
vore mora potivati. (str. 101)
Predloena konstrukcija (iji bi se eksplicitan sadraj moglo
teko povezati s njezinim vlastitim statusom) ocjenjuje se
primjereno zadatku da to potpunije objasni smisao i efi
kasnost normi. Meutim, ona ni u kom sluaju ne moe za
dovoljavajue objasniti jednu sredinju znaenjsku kompo
nentu, tj. trebanje ili normativnu valjanost. Norma ima ob
vezatan karakter u tomu se i sastoji njezina pretenzija na
valjanost. No, ako taj dogovor nose samo empirijski motivi
(kao to su sklonost, interes, strah od sankcija), nije mogu
e uvidjeti zato bi se neki ugovorni partner, kada mu se
izmijene njegovi prvobitni motivi, trebao jo smatrati oba
veznim prema dogovorenoj normi. Iltingova konstrukcija
nije primjerena stoga to ne doputa da se naznai odluu
jua razlika izmeu poslunosti konkretnim naredbama i povinovanja int er subjektivno priznatim normama. Stoga Ilting
vidi da mora pribjei pomonoj hipotezi da je prilikom
priznavanja bilo koje norme unaprijed utvreno priznava
nje jedne 'osnovne norme': na priznavanje neke norme valja
gledati kao na voljni in koji se opet moe primijeniti i pro
tiv sebe samoga. (str. 103) Samo, uslijed kakvog bi se to
motiva moglo priznavati tako besmislenu osnovnu normu?
Valjanost normi ne moe se obrazloiti obvezivanjem da ih
se nee mijenjati; jer, interesna konstelacija se s obzirom
na polazno stanje moe trenutano promijeniti, tako da nor
me koje se osamostaljuju spram svoje interesne baze, gube,
prema konstrukciji samog Iltinga, smisao normativnega re
guliranja uope. Ako se pak, s druge strane, hoe izbjei ne
zgoda da se nestalne interesne konstelacije normativno utvr
uje na neodreeno vrijeme, te doputati revizije, tada se
moraju oznaiti motivi u prilog revizije. Ako bi bilo koja
promjena motiva bila dostatnim povodom za mijenjanje
127

norme, tada se ne bi moglo uvjerljivo prikazati kakva treba

biti pretenzija na valjanost neke norme za razliku od imperativnoga smisla nekog zahtjeva. Ako meutim, s druge stra
ne, mogu postojati samo empirijski motivi, svaki e motiv
biti jednako dobar kao i bilo koji drugi; svaki je opravdan
samom svojom egzistencijom. Jedini motivi koji se mogu
istaknuti pred drugima su oni za koje je mogue navesti
razloge.

reivanju istinosnih vrijednosti njegovih komponenata, mo

ralna je argumentacija ograniena na dva zadatka: na anali
tiko ispitivanje konzistencije vrijednosnih premisa ili utemeljujuega sistema preferencija, s jedne strane, te, s druge,
na empirijskom ispitivanju ostvarivosti ciljeva koji su selek
cionirani s vrijednosnih gledita. Ova vrsta racionalne kri
tike vrijednosti ne mijenja nita u vezi s iracionalnou
izbora samih sistema preferencija.

Odatle proizlazi da pretenziju neke norme na valjanost nee

mo moi objasniti sve dok se ne pozovemo na neki racio
nalno motiviran dogovor ili barem na uvjerenje da je mo
gu konsenzus o razlonom prihvaanju neke predloene
norme. No, tada je nedostatan model ugovornih strana koje
jedino moraju znati to neki imperativ znai. Primjeren
model je komunikacijska zajednica onih kojih se to tie,
koji, kao uesnici u nekom praktikom diskursu, ispituju
pretenziju normi na valjanost, te, ukoliko je prihvaaju s
razlogom, dolaze do uvjerenja da su predloene norme u
danim uvjetima ispravne. Pretenziju normi na valjanost
ne obrazlau iracionalni inovi volje ugovornih partnera,
nju obrazlae racionalno motivirano priznavanje normi koje
se u svako doba mogu problematizirati. Kognitivni sastavni
dio normi se, dakle, ne ograniuje na propozicionalne sadr
aje normiranih oekivanja u vezi s ponaanjem; sama nor
mativna pretenzija na valjanost kognitivna je u smislu (uvi
jek kontrafaktike) pretpostavke da ju je mogue diskurziv
no ispuniti, t j . obrazloiti u argumentirano postignutom kon
senzusu uesnika.

U metaetikoj primjeni naela kritikoga racionalizma korak

dalje je napravio Hans Albert.151 Ako se, kao to to ini kri
ticizam, odustane u znanosti od ideje obrazlaganja, a da se
ne odustaje od falibistiki interpretirane mogunosti kri
tikoga ispitivanja, tada naputanje pretenzija na opravda
vanje u etici ne moe, bez daljnjega, imati decizionistike
konzekvencije. Budui da kognitivne pretenzije s usvojenih
gledita isto tako podlijeu racionalno motiviranom vred
novanju kao i praktike pretenzije, Albert potvruje mogu-

Imperativno izgraena etika ne dostie pravu dimenziju ne

koga mogueg opravdanja praktikih naela: moralnu argu
mentaciju. Kako pokazuju primjeri Maxa Webera ili Poppera postoje, naravno, pozicije koje doputaju mogunost mo
ralnog argumentiranja, a istovremeno inzistiraju na decizionistikoj obradi problematike vrijednosti. Razlog je uzak
koncept racionalnosti koji doputa samo deduktivne argu
mente. Budui da neki valjan deduktivni argument nije u sta
nju niti da proizvodi nove informacije niti da pridonosi od128

151

H. Albert, Traktat ber kritische Vernunft, pogl. III, str. 55. i d.;
J. Mittelstrass (Das praktische Fundament der Wissenschaft, konstanz 1972, str. 18) primjeuje, dodue, s pravom da se Popper-Albertova trilema tek proizvodi nemotiviranim izjednaavanjem deduktivnog obrazloenja s obrazloenjem uope; K. O. Apel (Das
Apriori der Kommunikationsgemeinschaft, u: Transformation der
Philosophie, Frankfurt 1973, sv. II, str. 405. i d.) razlikuje deduktivno i transcedentalno obrazloenje i svodi nereflektivnost kriti
koga racionalizma na karakteristino neobaziranje na pragmatiku
dimenziju argumentacije: Naime, uz pretpostavku apstrahiranja
pragmatike znakovne dimenzije, ne postoji nijedan ljudski subjekt
argumentacije, a otuda niti mogunost refleksije o za nas uvijek
pretpostavljenim uvjetima mogunosti argumentacije. Umjesto toga
postoji naravno beskonana hijerarhija me/a-jezika, meta-teorija itd., u kojoj refleksijska kompetencija ovjeka kao kompe
tencija argumentacijskoga subjekta istodobno na sebe svraa po
zornost i skriva se. (...) No, ipak mi jako dobro znamo da se naa
refleksijska kompetencija tonije: na razini sintaktiko-semantikih sistema a priori iskljuena samo-refleksija ljudskog subjekta
operacija miljenja
skriva iza aporije beskonanoga regresa i
omoguuje neto poput dokaza neodluivosti u Gdelovu smislu.
Drugim rijeima, upravo u konstataciji nemogunosti objektivacije
subjektivnih uvjeta mogunosti argumentacije u jednome sintaktiko-semantikome modelu argumentacije izraava se samorefleksivno znanje transcedentalno-pragmatikoga subjekta argumentaci
je. (Ibidem, str. 406-407).
9 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

129

nost kritikoga ispitivanja praktikih naela koje je, na sta

novit nain, analogno ispitivanju teoretsko-empirijskih na
ela. Ukljuivanjem aktivnog traenja proturjenosti u
diskusiju o problemima vrijednosti, moralna e argumenta
cija moi da, osim ispitivanja konzistencije vrijednosti i ostvarivosti ciljeva, preuzme i produktivan zadatak kritike
izgradnje vrijednosti i normi: Iz jednoga strunog iskaza
se, dodue, kako znamo, ne moe bez promiljanja deducirati neki vrijednosni sud, no odreeni se vrijednosni sudovi u
svjetlu nekoga revidiranog strunog uvjerenja mogu u pot
punosti pokazati nespojivima s odreenim vrijednosnim
uvjerenjima koja smo dotada imali / . . . / Jedna druga vrsta
kritike moe proizlaziti iz pronalaenja novih moralnih ide
ja kojima se dotadanja rjeenja moralnih problema dovo
de u pitanje. U svjetlu takvih ideja postaju vidljivima od
reene crte tih rjeenja koje su dotada bile nezapaene ili
ih se smatralo samorazumljivima. Time se pojavljuje nova
problemska situacija koja je u znanosti nazona prilikom
pojavljivanja novih ideja. (str. 78) Na taj nain Albert uno
si u Popperov kriticizam ideju umnoga objanjenja i daljnje
kritike izgradnje naslijeenih sistema vrijednosti, ideju
koja je razloena ve u pragmatikoj tradiciji, a posebno kod
Deweyja.152 No, i taj program ostaje u sri nekognitivistikim, jer inzistira na alternativi izmeu odluka koje racional
no nije mogue motivirati i obrazloenja odnosno opravda
nja koja se mogu odrati jedino pomou deduktivnih argu
menata. Niti ad hoc primijenjeni povezujui principi ne
mogu premostiti taj jaz. Ideja eliminiranja neistina (bez
obrazlaganja), razvijena u kritikome racionalizmu, ne moe
afirmirati snagu diskurzivno postignutoga, umnog konsenzu
sa naspram Weberova pluralizma sistema vrijednosti i mo!
vjerovanja empirijska se i/ili decizionistika prepreka,
koja takozvani pluralizam vrijednosti imunizira protiv na
prezanja praktikoga uma, ne moe probiti sve dok se snagu
argumentacije trai samo u moi pobijanja deduktivnih ar
gumenata.
152

J. Dewey, The Quest of Certainty, New York 1929.

130

Nasuprot tome, i Peirce i Toulmin 153 su racionalno motivirajuu snagu argumentacije vidjeli u tomu da se napredak
spoznaje ostvaruje supstancijalnim argumentima. Oni se,
pak, oslanjaju na logike zakljuke, no ne iscrpljuju se u
deduktivnim vezama iskaza. Supstancijalni argumenti slue
ispunjenju ili kritici pretenzija na valjanost, bilo pretenzija
na istinitost koje su implicirane u tvrdnjama, bilo pretenzija
na ispravnost, povezanih s normama (djelovanja i vrednova
nja) i impliciranih u preporukama odnosno upozorenjima.
One posjeduju dovoljnu snagu da mogu uvjeriti uesnike
nekog diskursa u pretenziju na valjanost, tj. da racionalno
motiviraju na priznavanje pretenzija na valjanost. Supstan
cijalni argumenti su objanjenja i opravdanja, dakle prag
matike jedinice, u kojima se ne povezuju stavovi nego go
vorni inovi (tj. stavovi primijenjeni u iskazima); sistema
tika njihova povezivanja mora se objanjavati u okviru
jedne logike diskursa. 154 U teoretskim se diskursima, koji
slue za obrazlaganje tvrdnji, do konsenzusa dolazi prema
drugaijim pravilima negoli u praktikim diskursima, koji
slue opravdavanju preporuenih normi. U oba je sluaja
cilj isti: racionalno motivirana odluka putem priznavanja
(ili odbijanja) diskurzivno ostvarivih pretenzija na valjanost.
Iz diskurzivnoga postupka motivacije proizlazi to racio
nalno motivirano priznavanje pretenzije na valjanost znai
nekoj normi djelovanja. Diskurs se moe shvatiti kao onaj
oblik komunikacije lien iskustva i djelovanja ija
struktura omoguuje da iskljuiv predmet diskusije pred
stavljaju virtualizirane pretenzije na valjanost tvrdnji od
nosno preporuka ili upozorenja; zatim, da se ne ograniava
ju sudionici, teme i prilozi, osim u vezi sa ciljem ispitivanja
problematiziranih pretenzija na valjanost; da nema nikakve
prisile uz iznimku jaeg argumenta: da su, uslijed toga,
iskljueni svi motivi osim kooperativnog traenja istine.
153

St. Toulmin, The Uses of Argument, loc. cit., o Peirceu usp.: K.

O. Apel, Von Kant zu Peirce. Die semiotische Transformation der
Transzendentalen Logik, u: Transformation der Philosophie, op. cit.,
str. 157. i dalje.
154
J. Habermas, Wahrheitstheorien, loc. cit.

9*

131

Kada se pod tim uvjetima argumentirano, tj. na osnovi hipotetiki predloenih alternativnih opravdanja, ostvari kon
senzus o preporuci da se neka norma prihvati, tada taj kon
senzus izraava umnu volju. Budui da u principu svi
kojih se to tie imaju barem mogunost sudjelovanja u praktikome savjetovanju, umnost diskurzivno obrazovane vo
lje sastojat e se u tomu to reciprona oekivanja u vezi s
ponaanjem, promaknuta u normu, afirmiraju zajedniki in
teres koji je utvren bez obmanjivanja: zajedniki stoga
to konsenzus bez prisile doputa samo ono to mogu htjeti
svi; bez obmanjivanja stoga to i one interpretacije potreba,
u kojima svaki pojedinac mora imati mogunost da spozna
ono to moe htjeti, postaju predmetom diskurzivnog obra
zovanja volje. Tako obrazovana volja moe se nazvati um
nom zato to formalne osobine diskursa i situacije savje
tovanja u dovoljnoj mjeri garantiraju da se konsenzus mo
e ostvariti samo oko primjereno interpretiranih poopivih
interesa, pod ime podrazumijevam: potrebe koje dijele ko
munikativno. Prepreku decizionistike obrade praktikih pi
tanja savladat e se im se od argumentacije zatrai da ispita
poopivost interesa umjesto da se regnizira pred nepro
bojnim pluralizmom prividno zadnjih vrijednosnih orijen
tacija (ili ina vjerovanja ili postavki). Ne treba osporavati
injenicu tog pluralizma, ve tvrdnju da je pomou argu
mentacije nemogue razlikovati uvijek poopive interese
od onih koji su partikularni i koji ostaju takvima. Albert,
dodue, navodi razliite vrste manje ili vie kontingentnih
povezujuih principa, no on ne spominje jedino naelo
u kojem se iskazuje praktiki um, naelo univerzalizacije.
Ve se u tome naelu kognitivistika polazita u etici dijele
od nekognitivistikih. U analitikoj je filozofiji good reasons approach (koji polazi od pitanja u kojoj se mjeri
za radnju x mogu navesti bolji razlozi nego za radnju y)
doveo do obnove strateko-utilitaristikoga ugovornog mo
rala koji obiljeava fundamentalne dunosti mogunou
njihove univerzalne valjanosti (Grice).155 Druga linija argu155

R. Grice, The Grounds of Moral Judgement, Cambridge 1967.

132

mentacije se vraa Kantu da bi kategoriki imperativ izdvo

jila iz konteksta transcendentalne filozofije i jeziko-analitiki ga rekonstruirala kao principle of universality ili
kao generalization argument (Baier, Singer).156 I metodi
ka filozofija erlangenske provenijencije razumije svoje ue
nje o moralnom argumentiranju kao obnovu kritike prakti
koga uma (Lorenzen, Schwemmer). 157 U kontekstu kojim
se ovdje bavimo manje je interesantno predloeno normira
nje jezika rasprave koji je doputen za savjetovanje o prak
tikim pitanjima, negoli uvoenje moralnoga principa,
koji svakog sudionika nekoga praktikog diskursa obavezu
je na to da svoje subjektivne elje transformira u poopive.
Stoga Lorenzen govori i o principu transsubjektivnosti.
Uvoenje maksima univerzalizacije (bilo koje vrste) stvara,
meutim, problem cirkularnog opravdavanja principa koji
tek treba omoguiti opravdanje normi. P. Lorenzen do
puta zaostatak decizionistike problematike, time to pri
znavanje moralnoga principa naziva act of faith, if one
defines faith in a negative sense as the acceptance of something which is not justified.158 No, tom inu vjerovanja
on oduzima karakter proizvoljnosti utoliko to metodiko
uvoenje u praksu savjetovanja promie u umnu postavku:
um se ne moe demonstrirati, ali ga se, u stanovitoj mjeri,
dade socijalizirati. Schwemmer tu interpretaciju, ako se ne
varam, drukije razvija, pozivajui se, s jedne strane, na
prethodno razumijevanje intersubjektivne prakse govora i
djelovanja, razumijevanje koje je vino samoniklim interak
cijskim svezama i, s druge strane, na motiv koji se pri tomu
obrazuje, naime, motiv nenasilnog rjeavanja nastalih suko156

K. Baier, The Moral Point of View, Ithaca 1958; M. G. Singer, Ge

neralization in Ethics, London 1963.
157
P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, Mannheim 1969; isti autor.
Szientismus versus Dialektik, u: Festschrift fr Gadamer, Tbin
gen 1970, sv. I, str. 57 i d.; O. Schwemmer, Philosophie der Praxis,
Frankfurt 1971; S. Blasche, O. Schwemmer, Methode und Dialektik,
u: M. Riedel (urednik), Rehabilitierung der praktischen Philosophie
I, Feiburg 1972, str. 457. i d.
158
P. Lorenzen, Normative Logic and Ethics, op. cit., str. 74.

133

ba. No, pretenzija metodike filozofije na posljednje obra

zloenje prisiljava i Schwemmera na stilizaciju prve odlu
ke. Moralni princip je odreen na osnovi zajednike prakse
koju u ovdje pokuati da postepeno motiviram i razloim.
U tomu zajednikom postupanju svoje smo elje tako tran
sformirali da smo zajedniko transformiranje elja spozna
li kao ispunjenje svojih prvobitnih elja (motiva) koje su
nas i potaknule na to da smo upoe i zapoeli za zajedni
kom praksom. Za zajedniko odreivanje moralnoga prin
cipa potrebno je sudjelovanje u zajednikoj praksi uto
liko i 'zakljuak' koji se ne moe opravdati daljnjim govore
njem, pa to sudjelovanje tek omoguuje umno djelovanje
koje, pored toga, uzima u obzir i razumije i elje drugih.158"
Potekoe koje proizlaze iz Schwemmerove konstrukcije ana
liziraju se u radu Loosera, Lsehera, Maciejewskoga i Mennea: Nuan je uvjet poetka izgradnje normiranoga govo
ra da se pojedinci, koji u tomu sudjeluju, uvijek nalaze u
zajednikoj govornoj i djelatnoj svezi i da se putem nje uz
anticipaciju nenasilne komunikacije, predoblika 'praktiko
ga savjetovanja' (Schwemmer), usuglase o zajednikoj iz
gradnji jednoga obrazloenog naina govora. Time to se
erlangenski pokus ne poima kao historijski dokazan pokus
koji bi se moglo razumjeti kao posljedicu stjecanja i po
tvrivanja principa da se praktika pitanja rjeavaju u ne
nasilnoj komunikaciji, t j . 'diskurzivno', ve da on odluku
izmeu govora i prisile i sam premjeta u konstrukciju prak
tike filozofije pokazuje se da se ta anticipacija provodi
pod nerazjanjenim uvjetima.159
Problematika koja se pojavljuje uvoenjem moralnoga prin
cipa, razrjeava se im se uvidi da oekivanja diskurzivnoga
ispunjenja normativnih pretenzija na valjanost, oekivanje
ve sadrano u strukturi intersubjektivnosti, ini izlinima
specijalno uvedene maksime univerzalizacije. Zapoinjui
neki praktiki diskurs, neizbjeno pretpostavljamo neku
158a

O. Schwemmer, Philosophie der Praxis, op. cit., str. 194.

Rukopis, izlazi uskoro u jednome teoriisko-diskusionom svesku
o praktikoj filozofiji koji je uredio F. Kambartel.
159

134

idealnu govornu situaciju koja uslijed svojih formalnih oso

bina ionako doputa konsenzus samo oko poopivih intere
sa. Kognitivistikoj jezikoj etici ne treba nikakvih principa;
ona se oslanja jedino na temeljne norme umnoga govora
koje mi, ukoliko uope vodimo diskurse, uvijek moramo
pretpostaviti. Taj se, ako hoemo: transcendentalan karak
ter saobraajnoga govora, koji su Erlanani uzimah kao os
novu za izgradnju normiranoga jezika, moe rekonstruirati
u okviru jedne univerzalne pragmatike. 160
160

Usp. takoer K. O. Apel, Das Apriori der Kommunikations ge

mein Schaft und die Ethik, op. cit., str. 358. i d. U ovoj fascinantnoj
raspravi, u kojoj Apel rezimira svoj opsean pokuaj rekonstrukci
je, razlae se osnovna pretpostavka komunikativne etike, da tra
enje istine s pretpostavkom intersubjektivnoga konsenzusa mora
anticipirati i moral jedne idealne komunikacijske zajednice (str.
405). Meutim, i kod Apela se pojavljuje decizionistiki preostatak
problematike: /.../ onaj koji postavlja po mome miljenju sas
vim smisleno pitanje o opravdanosti moralnog principa, sudjeluje
ve u diskusiji, i moe mu se na putu rekonstrukcije uma kojim su
krenuli Lorenzen i Schwemmer 'pojasniti', ono to je oduvijek
prihvaao kao temeljni princip te da taj princip treba prihvatiti
kao uvjet mogunosti i valjanosti argumentacije i to uz svjesnu
potvrdu. Tko to ne uvia, odn. ne prihvaa, taj se time i iskljuuje
iz diskusije. Tko, meutim, ne sudjeluje u diskusiji, taj ne moe
niti postavljati pitanje o opravdanosti etikih temeljnih principa
i otuda je besmisleno: govoriti o besmislenosti njegova pitanja i
preporuivati mu neki odvaan zakljuak. (str. 420421) Ona svje
sna potvrda se, meutim, moe stilizirati samo u jedan egzisten
cijalni akt sve dok se isputa iz vida da diskursi nisu samo kontingentno, ve da su i sistematski usaeni u neki ivotni kontekst iji
se lomljiv fakticitet sastoji u priznanju diskurzivnih pretenzija na
valjanost. Tko u argumentaciji ne sudjeluje ili nije na to spreman,
ipak jo uvijek stoji u kontekstu komunikativnoga djelovanja.
Uinivi to on je ve naivno priznao pretenzije na valjanost, bez
obzira to su se one kontrafaktiki postavljene, sadrane u govornim
aktima i jedino diskurzivno razrjeive inae bi se morao izdvojiti
iz komunikacijski uobiajene jezike igre u svakodnevici. Funda
mentalna, zabluda metodinoga solipsizma iri se na pretpostavku
mogunosti ne samo monolokoga miljenja, ve i monolokoga dje
lovanja: apsurdna je predodba da bi neki jeziki i djelatno spo
soban subjekt mogao permanentno prakticirati granini sluaj ko
munikativnoga djelovanja, naime monoloku ulogu onoga koji dje
luje instrumentalno i strateki, a da ne izgubi svoj identitet. Socio
kulturni oblik ivota komunikacijski podrutvljenih individua u
svakome interakcijskom kontekstu proizvodi transcendentalni pri
vid istoga komunikativnog djelovanja, a istodobno svaki interak
cijski kontekst strukturalno upuuje na mogunost jedne idealne
135

3. Model potiskivanja poopivih interesa

Neka ekskurs u suvremenu diskusiju o etici potpomogne tvr
dnju da su praktika pitanja sposobna za istinitost. Ako je
to ispravno, onda se norme koje su kadre da se opravdaju
mogu razlikovati od normi koje stabiliziraju odnose prisile.
Ukoliko norme izraavaju poopive interese, poivat e na
umnome konsenzusu (ili bi, pak, iznale takav konsenzus
kada bi moglo doi do praktikoga diskursa). Ako norme
ne reguliraju popive interese, poivat e na prisili; tada
govorimo o normativnoj moi.
Postoji jedan sluaj normativne moi karakteriziran time
to ga se moe indirektno opravdati: kompromis. Normira
no prilagoavanje partikularnih interesa nazivamo kompro
misom kada do njega dolazi u uvjetima ravnotee snaga
stranaka uesnica. Dioba vlasti jest princip poretka koji za
podruja partikularnih interesa treba osigurati takvu rav
noteu snaga koja omoguuje postizanje kompromisa. (Je
dan drugi princip poretka ozbiljan je u graanskome privat
nom pravu, princip koji razgraniuje autonomna podruja
djelovanja za strateko praenje pojedinanih interesa; on
pretpostavlja ravnoteu snaga izmeu privatnika te ini iz
linima kompromise o nepoopivim interesima). U ba
se sluaja primjenjuju univerzalistiki principi koji su spo
sobni za opravdanje, ali pod uvjetom da se smije zanijekati
poopivost reguliranih interesa. To se, opet, moe ispitati
samo u diskursima. Stoga dioba vlasti i demokracija niti
nisu istovetni politiki principi poretka. Da demokratsko
obrazovanje volje prelazi u represiju ukoliko se ne ograniajezike situacije u kojoj se mogu diskurzivno ispitati pretenzije na
valjanost koje su u djelovanju prihvaene (Habermas, Luhmann,
Gesellschaftstheorie, op. cit., str. 136). Ako se komunikacijsku zajedinicu u prvome redu razumije kao interakcijsku, a ne kao argumentacijsku zajednicu, kao djelovanje, a ne kao diskurs, moe se
istraiti i s emancipatorskoga gledita vaan odnos realne i ide
alne komunikacijske zajednice (Apel, op. cit., str. 429) i to na putu
idealizacije istoga komunikativnog djelovanja (usp. moj uvod no
vom izdanju knjige Theorie und Praxis, Frankfurt 1971. i moj po
govor depnom izdanju knjige Erkenntnis und Interesse Frankfurt
1973).
136

va princip diobe vlasti, princip koji zajamuje slobodu, je

dan je topos protuprosvjetiteljstva koji je nakon izbora za
Bundestag u studenome 1972. obnovio Helmut Schelsky:
Savezna Republika prema svome, esto deklariranome po
litikom ustavu predstavlja harmoniju obaju naela u 'slobodarsko-demokratskome osnovnom ureenju'; moda nije
sluajno to princip slobode u toj formuli stoji ispred prin
cipa demokracije. Kada, meutim, u tomu principijelnom te
meljnom poretku nosioci vlasti programatski objave 'vie
demokracije', tada je s time, preutno i neizreeno, pove
zano i prihvaanje 'manje slobode'.161 No, ta se dilema ne
postavlja ozbiljno ako uvidimo da a) do diobe vlasti moe
legitimno doi samo tamo gdje se trebaju regulirati inte
resna podruja koja se diskurzivno ne mogu opravdati, te
stoga zahtijevaju kompromise, i da je b) razgranienje par
tikularnih od poopivih interesa, sposobno za konsensus,
mogue jedino sredstvima diskurzivnoga obrazovanja volje.
Dijagnozi Schelskoga suprotstavljaju se, inae, socijaldemo
krati koji postulatom jednakopravnosti rada i kapitala
trae, primjerice, diobu vlasti za jedno interesno podruje
koje je dosada, dodue, bilo lieno diskurzivnog obrazova
nja volje, no o kojem se ni u kom sluaju ne smije pretpo
staviti da mu nedostaju poopivi interesi. ak ako bi se kla
sni kompromis u kasnome kapitalizmu mogao postizati
ubudue jedino u uvjetima ravnotee snaga, sposobnost
opravdavanja kompromisa ostala bi upitnom sve dok ne
postoji mogunost diskurzivnog propitivanja o tome da li
se na obje strane zaista radi o partikularnim interesima ko
ji ne doputaju obrazovanje umne volje i stoga se mogu
postii samo kompromisi.
Neki se kompromis moe opravdati kao kompromis ako su
ispunjena dva uvjeta: ravnotea moi strana koje sudjeluju
i nepoopivost interesa o kojima se raspravlja. Ako nije
ispunjen barem jedan od tih opih uvjeta za postizanje kom
promisa, radit e se o prividnome kompromisu. U komplek
snim drutvima su prividni kompromisi vaan oblik legiti161

H. Schelsky, Mehr Demokratie oder mehr Freiheit? U: FAZ od

20. sijenja 1973, str. 7.
137

macije; no, oni nisu historijsko pravilo. U tradicionalnim

i liberalno-kapitalistikim klasnim drutvima vlada, tovie,
ideoloki oblik opravdavanja koji kontrafaktiki ili potvru
je ili pretpostavlja poopivost interesa. Legitimacije se u
tome sluaju sastoje od tumaenja (od narativnih prikaza,
kao npr. u racionalnome prirodnom pravu, od sistematizira
nih objanjenja i argumentacijskih nizova), koja imaju dvo
struku funkciju pokazivanja da je pretenzija na valjanost
sistema normi opravdana, a istodobno i spreavanje mogu
nosti tematiziranja i propitivanja diskurzivnih pretenzija
na valjanost. Specifini se uinak takvih ideologija sastoji
u neupadljivosti sistematskoga ograniavanja komunikaci
je.162 Teorija drutva koja kritizira ideologiju moe, stoga,
identificirati normativnu mo koja je ugraena u sistem in
stitucija nekoga drutva jedino ako polazi od modela potiski
vanja poopivih interesa i postojee normativne strukture
usporeuje s hipotetikim stanjem koje se obrazuje diskur
zivno ceteris paribus. Takva kontrafaktiki provedena re
konstrukcija, za koju P. Lorenzen predlae postupak nor
mativne geneze,163 moe se izvesti iz, po mome miljenju,
univerzalno-pragmatiki opravdanoga gledita: kako bi la
novi nekoga drutvenog sistema na nekome datom nivou
razvoja proizvodnih snaga kolektivno obvezatno interpreti
rali svoje potrebe i koje bi norme prihvatili kao opravdane
kada bi, uz dovoljno poznavanje rubnih uvjeta i funkcional
nih imperativa svoga drutva, putem diskurzivnog obrazo
vanja volje mogli i htjeli prosuivati organizaciju drutve
164
nih odnosa? Model potiskivanja poopivih interesa, koji
istodobno proglaava funkcionalnu nunost prividne legiti
macije vlasti i loginu mogunost na kritici ideologije za
snovanoga produbljivanja normativnih pretenzija na valja
nost, moe se uiniti plodnim u teoriji drutva jedino u ve
zi s empirijskim pretpostavkama.
162

J. Habermas, Der Universalittsanspruch der Hermeneutik, u:

Hermeneutik und Ideologiekritik, Frankfurt 1971, str. 120. i d.
163
P. Lorenzen, Szientismus versus Dialektik, loc. cit.
164
J. Habermas, Einige Bemerkungen zum Problem der Begrn
dung von Werturteilen, u: Verh. d. 9. Dt. Kongr. f. Philosophie,
Meisenheim 1972, str. 89. i d.

138

Mogue Je polazite da je orijentacija djelovanja na insti

tucionalizirane vrijednosti neproblematina sve dok se nor
mativno propisana raspodjela mogunosti legitimnoga zado
voljavanja potreba zasniva na zbiljskom konsenzusu sudio
nika, im u vezi s time doe do razmimoilaenja, moe u
kategorijama vaeega interpretativnog sistema doi do svi
jesti o nepravednosti represije poopivih interesa. Svijest
o sukobima interesa u pravilu je dostatan motiv da se vri
jednosno orijentirano djelovanje zamijeni djelovanjem koje
je voeno interesima. Na politiki relevantnim podrujima
ponaanja tada obrazac komunikativnoga djelovanja uzmi
e pred tipom ponaanja iji model predstavlja konkuren
ciju u vezi s robama koje nedostaju, tj. pred stratekim dje
lovanjem. Interesima, dakle, nazivam potrebe koje su u
mjeri u kojoj je dolo do uskraivanja legitimacije i pojave
konfliktne svijesti istodobno i proizale iz na tradiciju oslo
njene kristalizacije zajedniki distribuiranih (i u normama
djelovanja ozvanienih) vrijednosti, i odatle subjektivirane.
Te se pretpostavke o teoriji sukoba mogu povezati s mode
lom diskursa na dvije razine. Postavit u prvo empirijsku
pretpostavku da se interne konstelacije sudionika, razotkri
vene u konfliktnom sluaju, dostatno poklapaju s onim in
teresima oko kojih bi se morao povesti razgovor izmeu
sudionika ukoliko bi oni istodobno zapoeli neki praktiki
diskurs. Potom u iznijeti i metodoloku pretpostavku o to
mu da je i razumno i mogue rekonstruirati prikrivene in
terese sudionika, pojedinaca ili grupa, i u sluaju beskon
fliktnoga prihvaanja normi na taj nain to kontrafaktiki
fingiramo granini sluaj nekoga sukoba izmeu sudionika
u kojem bi oni bili prisiljeni da svoje interese svjesno raspo
znaju i strateki promiu umjesto da, kao u normalnom
sluaju, utemeljujue potrebe zadovoljavaju jedino ozbiljavanjem institucionaliziranih vrijednosti. I Marx mora pri
analizi klasnih borbi poi od ovih ili slinih pretpostavki:
mora a) razlikovati partikularne od opih interesa, b) svi
jest o opravdanim, a ipak potisnutim interesima razumjeti
kao dostatan motiv za sukob, i c) obrazloeno odrediti dru139

tvenim grupama interesne pozicije. Socijalni znanstvenik

moe te interese odreivati jedino hipotetiki i to tako da
je direktna potvrda njegovih hipoteza mogua samo u obli
ku praktikoga diskursa izmeu samih sudionika. Indirekt
na je potvrda mogua na osnovi opaljivih sukoba, ukoliko
se odreene interesne pozicije mogu dovesti u vezu s predvi
anjima motivacija za sukobe.
Claus Offe daje instruktivan pregled alternativnih pokuaja
da se etablira neko kritiko mjerilo za odreivanje selek
tivnosti politikoga sistema, a da se pri tomu zaobiu kom
plementarne potekoe sistemsko-teorijskoga i bihevioristikoga postupka (koji ne moe konceptualizirati odsut
nost oitovanja zatomijivanih, tj. latentnih pretenzija i po
treba).165 Meu navedenim alternativama tri su neupotreb
ljive iz principijelnih razloga koje je mogue lako uvidjeti:
Neki je potencijal potreba mogue definirati antro
poloki; ukupnost neispunjenih potreba pokazat e se tada
kao ne-istina, kao indikator za selektivnost, za jau ili sla
biju prisutnost karaktera vlasti u nekome politikom si
stemu. (str. 85) Meutim, nijednoj od dosada predstav
ljenih teorija nagona nije uspjelo uiniti vjerojatnim da je
pretpostavku invarijantne strukture ovjekovih potreba
mogue prekontrolirati, bilo razumno, bilo empirijski. Na
primjeru najprofiliranije i najpromiljenije teorije, naime
psihoanalitike, moe se, po mome miljenju, uvjerljivo po
kazati kako nisu mogua teoretska predvianja o prostoru
166
varijacija agresivnih i libidinoznih nagonskih potencijala;
U okviru jedne objektivistike filozofije povijesti moe
se odreivanje interesa vriti na osnovni osmotrivih struk
turnih elemenata. Teleoloke povijesne konstrukcije zadovo
ljavaju se, meutim, cirkularnom strukturom obrazlaganja
i stoga svoju vezu s empirijom ne mogu uvjerljivo prikazati:
165

166

C. Offe, Klassenherrschaft und politisches System, op. cit., str. 85.

J. Habermas, Erkenntnis und Interesse, op. cit., str. 344. i d.

140

Takav nain postupanja koji je, toboe, posljedica mark

sistike 'ortodoksije', izlae se opasnosti da klasni karakter
organizacije politike vlasti, koji tek valja analitiki doka
zati, izdie u teoretsku premisu, a historijske osobitosti se
lektivnosti nekoga konkretnog sistema institucija istodobno
pretvara u neto sporedno bez obzira a li se te osobi
tosti mogu ili ne mogu usuglasiti s pojmom klase koji je
unaprijed dogmatski odreen (str. 8687).
Na koncu imamo i normativno-analitiki postupak koji
ovisi o istaknutim opcijama za poeljna stanja koja su, u
veoj ili manjoj mjeri, uvedena konvencionalno. Drutveno-znanstvene analize postupaju u vezi s time normativno,
budui da dosada nije bilo teorije koja bi omoguila da
se sustignu zaostajanje drutveno-znanstvenoga funkcionalizma za biokibernetikom, te da se na nearbitraran nain
uine shvatljivima stanja kojima smjeraju drutveni siste
mi.167 Normativistiki usmjerena analiza sistema ima ne
znatan empirijski sadraj, budui da kod proizvoljno odab
ranih funkcionalnih odnosnih stajalita moe samo sluajno
naii na kauzalno djelotvorne mehanizme: njezina se ana
litika ogranienost objanjava okolnou to ona ne moe
razlikovati sistematsku selektivnost nekog sistema institu
cija, s jedne strane, od samo akcidentalnoga neispunjavanja
odreenih normi (koje bi se, meutim, zadravanjem se
lektivnih struktura mogle itekako ispunjavati), s druge stra
ne (str. 86).
Ostale strategije, koje Offe navodi, nalaze se na jednoj dru
goj razini. Mogue ih je razumjeti kao traenje empirijskih
indikatora za potisnute interese:
Imanentno se moe postupati time to se meusobno
sueljavaju 'pretenzija' i 'zbilja'. Ova, u kritikoj dravno
pravnoj literaturi uobiajena metoda (ustavne pretenzije
167

Usp. gore navedenu disertaciju R. Dberta; zatim, G. Schmid,

N. Luhmanns funktional-strukturelle Systemtheorie, PVJ 1970, str.
186. i d.

141

naspram ustavne zbilje), nosi, meutim, teinu dokaza da

se u zbilji nedosegnuta pretenzija, na koju se kritika po
ziva, ne kri samo tendencijski, nego i sistematski (str. 88).
Mogu se identificirati pravila iskljuenja koja je neki
politiki sistem kodificirao u obliku upravno-jpravnih pra
vila postupka, civilnih i krivinih zakona. Za analizu struk
turalne selektivnosti takav je postupak nedostatan utoliko
to se jedva moe pretpostaviti da neki drutveni sistem
naznauje u kodificiranom obliku ukupnost restrikcija koje
su u njemu djelotvorne (str. 88).
Daljnja bi se mogunost (...) sastojala u konfronta
ciji politiko-administrativnih procesa, i to ne s njihovim
vlastitim ili, pak, ustavno^pravnim pretenzijama (...), ve
sa neintendiranim, ali sistematski nastupajuim 'nespora
zumima i pretjeranim interpretacijama koje one izazivaju
(str. 89). No, teko da emo se moi osloniti na to da po
litiki sistem uvijek u dovoljnoj mjeri pridonosi evidentnosti odbijenih pretenzija;
Na koncu, moemo postupati komparativno time to
emo, primjenjujui klauzulu 'ceteris paribus', identificirati
pravila iskljuivanja koja jedan sistem razlikuju (...) od
drugoga (...). (Meutim), one selektivnosti, koje su zajed
nike usporeenim sistemima, ne dospijevaju u vidokrug;
nadalje, uvjeti koji bi opravdavali rigoroznu primjenu klau
zule 'ceteris paribus' jedva da se ikada mogu susresti
(str. 87).
No, spomenute nedostatnosti prilikom traenja indikatora
su trivijalne sve dok nedostaje teoretski koncept za koji
se indikatori trae. Primjetljiva diskrepancija pravnih nor
mi i pravne zbilje, kodificirana pravila iskljuivanja, dis
krepancija stvarnih nivoa pretenzija i politiki doputenih
nivoa zadovoljavanja, represije koje postaju sve vidljivije
u meunarodnim razmjerima svi ti fenomeni imaju isti
status kao i drugi fenomeni sukoba koje se moe primi
jeniti u nekoj analizi krize tek kada ih je mogue svrstati
142

u neki teoretski opisni i vrijednosni sistem. U tu se svrhu

nadaje jedan principijelni oblik advokatskoga modela. Ne
mislim na empirijsku povratnu vezu kritike s postavlja
njima ciljeva konfliktnih grupa koje se izabiru na osnovi
predteoretskih iskustava, tj. pristajanjem uz neku stranu;
jer, time bi takvo pristajanje postalo imuno na zahtjeve na
obrazloenje. Advokatska bi se uloga jedne kritike teorije
drutva, tovie, sastojala u tomu da utvruje poopive, a
potisnute interese u simuliranom diskursu meu grupama
koje se meusobno razgraniuju (odnosno mogu nearbitrarno razgraniavati) artikuliranom ili, barem, virtualnom suprotnou interesa. Advokatski voen diskurs 168 moe dove
sti samo do hipotetikoga rezultata. Meutim, za ispitivanje
takvih hipoteza mogu se eljeni indikatori s izgledom na
uspjeh traiti u spomenutim dimenzijama.
4. Kraj individuuma?
Pokuao sam obrazloiti tezu da se praktika pitanja mogu
diskurzivno obraivati i da drutveno-znanstvena analiza
ima mogunost metodikog uzimanja u obzir odnosa si
stema normi prema istini. Otvoreno je pitanje da li je u
sloenim drutvima obrazovanje motiva jo stvarno vezano
za norme koje trebaju opravdanje ili su, pak, sistemi normi
u meuvremenu ostali bez svog odnosa prema istini.
Dosadanji tok povijesti roda potvruje antropoloki infor
mirano shvaanje Durkheima koji je drutvo uvijek poimao
kao moralni realitet. Klasina sociologija nije nikad po
sumnjala u to da subjekti, sposobni za govorenje i djelo
vanje, mogu jedinstvo svoje osobe obrazovati samo u vezi
s moralnim sistemima i slikama svijeta koje jame iden
titet. Jedinstvo osobe zahtijeva perspektivu koja jedinstvo
podstie u ivotu koji garantira red i koji istodobno ima
i kognitivno i moralno^praktiko znaenje: (...) the most
important function of society is nomization. The anthropo168

J. Habermas, Technik und Wissenschaft als 'Ideologie', op. cit.,

str. 137138.

143

logical presupposition for this is a human craving for mea

ning that appears to have the force of instinct. Men are
congenitally compelled to impose a meaningful order upon
reality. This order, however, presupposes the social enter
prise of ordering world-construction. To be separated from
society exposes the individual to a multiplicity of dangers
with which he is unable to cope by himself, in the extreme
case to the danger of imminent extinction. Separation from
society also inflicts unbearable psychological tensions upon
the individual, tensions that are grounded in the root an
thropological fact of sociality. The ultimate danger of such
separation, however, is the danger of meaninglessness. This
danger is the nightmare par excellence, in which the in
dividual is submerged in a world of disorder, senselessness
and madness. Reality and identity are malignantly trans
formed into meaningless figures of horror. To be in society
is to be 'sane' precisely in the sense of being shielded from
the ultimate 'insanity' of such anomic terror. Anomy is
unbearable to the point where the individual may seek
death in preference to it. Conversely, existence within a
nomic world may be sought at the cost of all sorts of sa
crifice and suffering and even at the cost of life itself,
if the individual believes that this ultimate sacrifice has
nomic significance.169
Temeljne funkcije interpretativnih sistema koji stabilizi
raju svijet (world-maintaining) sastoji se u izbjegavanju
kaosa, tj. u prevladavanju kontingencija. Legitimacija vladajuih poredaka i baznih normi moe se razumjeti kao
specijalizacija funkcije koja podaje smisao. Sistemi reli
gija prvobitno su moralno-praktiki zadatak konstituiranja
pojedinanih i grupnih identiteta (razgranienje pojedinca
od drutvene grupe iz koje potjee, s jedne strane, a raz
granienje kolektiva od prirodne i drutvene okoline, s dru
ge strane) povezali s kognitivnom interpretacijom svijeta
(savladavanjem problema opstanka koji proizlaze iz tehni
koga sukoba s vanjskom prirodom) tako da se kontingencije
169

P. Berger, The Sacred Canopy, New York 1967, str. 2223.

144

jedne nedovoljno kontrolirane okoline moralo promiljati

istodobno kada i temeljne rizike ljudske egzistencije; pri
tomu mislim na krize ivotnoga ciklusa i na opasnosti soci
jalizacije te na povrede moralnoga i tjelesnog identiteta
(krivnja, usamljenost; bolest, smrt). Smisao koji objav
ljuju religije uvijek je bio ambivalentan: s jedne se je
strane tim obeavanjem smisla odravala pretenzija koja
je dotada bila konstitutivnom za sociokulturni oblik ivota,
pretenzija, naime, da se ljudi ne mogu zadovoljiti fikcijama
ve jedino istinama ako ele saznati zato se neto do
gaa na taj nain na koji se dogaa i kako se to to oni
ine i trebaju initi moe opravdati; s druge je strane obe
avanje smisla uvijek impliciralo i obeavanje utjehe, bu
dui da ponuene interpretacije jednostavno ne osvjeuju
uznemiravajue kontingencije, nego ih ine podnoljivima
i to upravo onda kada ih se uope ne moe odstraniti
kao kontingencije.
Na ranim predvisokokulturnim stadijima razvoja drutva
su problemi opstanka, a time i iskustava kontingencije u
ophoenju s vanjskom prirodom, tako drastini da ih se,
kako to jasno pokazuju mitski sadraji, moralo kompen
zirati narativnim proizvoenjem privida reda.170 Porastom
kontrole nad vanjskom prirodom osamostaljuje se tada
svjetovno znanje od slika svijeta koje se sve vie ograni
avaju na socijalno-integrativne zadatke. Znanosti su, na
posljetku, od vanjske prirode preuzele interpretativni mo
nopol; obezvrijedile naslijeene globalne interpretacije i
p;evele modus vjerovanja u scijentistiki stav koji doputa
jedino vjerovanje u objektivirajue znanosti. Na tom se po
druju spoznavaju kontingencije, u velikoj se mjeri postie
mogunost tehnikog ovladavanja njima, a s obzirom na
konzekvencije ini ih se podnoljivima: prirodne se kata
strofe definiraju kao socijalni sluajevi svjetskoga dometa,
a njihove se posljedice ublaavaju velikim administrativnim
170

S tim u vezi usp. antropoloka istraivanja Levi-Straussa: Das

Ende des Totemismus, Frankfurt 1965, Strukturale Antropologie,
Frankfurt 1967, str. 181 i d.; isti autor, Mythologica I i II, Frankfurt
19711972.
10 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

145

operacijama (interesantno je da ratne posljedice spadaju

u tu istu kategoriju upravljane humanosti). Naprotiv, na
podruju drutvenoga ivota se sa sve veom sloenou
proizvela masa novi'h kontingencija, a da u istoj mjeri nije
rasla i sposobnost ovladavanja tim kontingencijama. Po
treba za interpretacijama koje bi prevladavale kontingenciju, interpretacijama koje jo ne razotkrivaju kontrolirane
sluajnosti svoga sluajnog karaktera, time se vie ne po
javljuje s obzirom na prirodu; ta se potreba, meutim, sve
vie regenerira iz nevolje s neusmjeravanim drutvenim
procesima. No, drutvene znanosti danas vie ne mogu pre
uzimati funkcije slika svijeta; one, tovie, rastvaraju me
tafiziki privid koji su proizvele objektivistike filozofije
povijesti. Istovremeno, drutvene znanosti doprinose pove
avanju takvih kontingencija koje je mogue izbjei i to
tako to one u svome sadanjem stanju ne mogu niti pru
iti znanje koje bi bilo socijalno-tehniki primjenljivo i koje
bi svladalo kontingenciju, niti mogu imati povjerenja u
jake teorijske strategije to prodiru kroz raznolikost pri
vidnih, nominalistiki obrazovanih kontingencija i priblia
vaju objektivni kontekst drutvene evolucije. S obzirom na
individualne ivotne rizike nije, naravno, pomitjiva neka
teorija koja bi odatle mogla interpretirati fakticitete usam
ljenosti i krivnje, bolesti i smrti; kontingencije koje su
neizbjeno povezane s tjelesnim i moralnim stanjem poje
dinca mogu dospijeti u svijest jedino kao kontingencija:
s njima moramo ivjeti i to u principu neutjeno.
Uostalom i moral e se formalizirati i liiti sadrajnih tu
maenja u istoj mjeri u kojoj kognitivno osiromauju slike
svijeta. Praktiki se um vie ne moe zasnovati u transcen
dentalnome subjektu; komunikativna se etika poziva jo
samo na temeljne norme umnoga govora, na posljednji faktum uma gdje se, ako bi to bio neki jednostavan, za ob
janjavanje ve nepodoban faktum, vie ne bi moglo pravo
uvidjeti zato bi iz njega jo trebala proizlaziti neka nor
mativna mo koja bi organizirala samorazumijevanje ov
jeka i davala orijentaciju njegovu djelovanju.
146

Na ovoj se toki moemo vratiti na nae polazno pitanje.

Ako su se slike svijeta raspale zbog odvajanja njihovih
kognitivnih od socijalno-integrativnih sastojaka; ako danas
interpretativni sistemi, kojima je funkcija da stabiliziraju
svijet, pripadaju prolosti, tko onda ispunjava zadatak kon
stituiranja pojedinanoga i grupnog identiteta? Da li bi jed
na univerzalistika etika govora, koja vie ne bi bila poveza
na s kognitivnim interpretacijama prirode i drutva, mogla
a) u dostatnoj mjeri stabilizirati sebe samu i b) strukturalno
osigurati identitete pojedinaca i kolektiva u okviru jed
noga svjetskog drutva? Ili je, pak, univerzalni moral, kog
nitivno lien svoga utemeljenja, osuen na to da se svede
na jednu grandioznu tautologiju u kojoj evolucijski pre
vladana pretenzija na um suprotstavlja objektivistikom
samorazumijevanju ovjeka jo samo ispraznu afirmaciju
sebe same? Nisu li moda pod retorikim platem jednoga
morala, univerzalistikoga, a istodobno i nemonog, ve pro
vedene promjene socijalizacijskoga modusa koje bi, kao
takve, aficirale sociokulturni oblik ivota? Ne sluti li novi
univerzalni jezik teorije sistema da su avangarde ve za
poele povratak na partikularne identitete time to se u
iskonskome sistemu svjetskoga drutva smjetaju kao In
dijanci u rezervatima suvremene Amerike? Na koncu: bi
li se takvim djelominim povlaenjem odustalo od imanent
noga odnosa prema istini normi koje tvore motive?
Meutim, afirmativan odgovor na ta pitanja jo se uvijek
ne moe dostatno motivirati upuivanjem na logiku raz
voja slika svijeta. Jer, prvo, repolitizacija biblijske pre
daje koja je zamjetljiva u suvremenoj teolokoj diskusiji
(Pannenberg, Moltmann, Solle, Metz)170a i koja nastupa za
jedno s poravnavanjem dihotomije ovostranost/onostranost,
ne znai ateizam u smislu bezostatne likvidacije predodbe
boga (iako se iz takve gomile kritikih misli jedva moe
spasiti ideja osobnoga boga). Ideja boga se dokida u pojmu
logosa koji odreuje zajednicu vjernika, a time i realan
170a

Usp. sada: T. Rendtorff, Theorie des Christentums, Gtersloh

1972, str. 96. i d.
10*

147

ivotni kontekst drutva koje se emancipira; bog postaje

nazivom za komunikativnu strukturu koja ljude prisiljava
da, uz prijetnju kazne gubitka svoga humaniteta, preko
rauju svoju sluajnu empirijsku prirodu time to se su
sreu posredno, naime putem onoga objektivnog koje nisu
oni sami.
Drugo, nipoto nije izvjesno moe li se filozofski poticaj
da se misli demitologizirano jedinstvo svijeta osloniti na
medij znanstvene argumentacije. Funkciju slike svijeta zna
nost jamano ne moe preuzeti; no ope teorije (bilo dru
tvenoga razvoja, bilo prirode 171 ) manje proturjee jed
nome konzekventnom znanstvenom miljenju negoli svome
pozitivistikom samonerazumijevanju. I te teorijske stra
tegije, kao neopozivo kritizirane slike svieta, nude obea
nje smisla: prevladavanje kontingencija; no, one istodobno
ele da to obeanje metodino liavaju ambivalencije pre
tenzije na istinu i samo prividnoga ispunjenja. Spoznate
kontingencije vie ne moemo braniti proizvoenjem racio
naliziraj uega privida. Umirujua okolnost je moda to to
logika razvoja slika svijeta ne iskljuuje postojanje socija
lizacijskoga modusa koji ima odnos prema istinitosti. Me
utim, imperativi usmjeravanja vrlo sloenih drutava mo
gli bi dovesti do toga da se obrazovanje motiva odvoji od
normi koje se mogu opravdati i da se osloboenu nadgrad
nju normativnih struktura istodobno gurne u stranu. Time
bi problemi legitimacije otpali per se. U prilog toj tenden
ciji govori niz duhovno-povijesnih refleksa na koje bih htio
podsjetiti s nekoliko natuknica.
a) U zadnjih stotinu i neto vie godina moemo promat
rati cinizam graanske svijesti koja istodobno demantira
samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe odreenoj kultur
nim pesimizmom i u politikoj teoriji. Nietzsche radikali
zira iskustvo povlaenja ideja kojima bi se mogla suprot
staviti neka zbilja: Jer, zato je nuan nadolazak nihilizma?
Zato jer same nae dosadanje vrijednosti u njemu povlae
171

C. F. von Weizscker, Die Einheit der Natur, Stuttgart 1971.

148

svoj zadnji zakljuak; jer je nihilizam do kraja promilje

na logika naih velikih vrijednosti i ideala jer nihilizam
prvo moramo doivjeti da bismo otkrili to je ustvari bila
vrijednost tih 'vrijednosti'.172 I historijsko oduzimanje moi
normativnih pretenzija na valjanost i darvinistike poticaje
Nietzsche prerauje u naturalistiku samodestrukciju uma.
Pitanje Kako su mogui sintetiki sudovi a priori? on
nadomjeta drugim: emu je potrebno vjerovanje u takve
sudove?. Na mjesto istina dolazi priznavanje vrijedno
sti. Uenje o perspektivama afekata nadomjeta spoznajnu
teoriju; njegovo je najvie naelo da je svako vjerovanje,
svako dranje neega istinitim, nuno lano, budui da isti
nit svijet ne postoji. 173 Nietzsche je raunao i sa okirajuim djelovanjem svojih otkria, a i herojski stil omo
guuje nam spoznaju boli koju mu je ipak zadavalo odva
janje od univerzalizma prosvjetiteljstva. Ta je ambivalencija nala odjeka i u recepciji Nietzschea dvadesetih godina
sve do Gottfrieda Benna, Carla Schmitta, Ernsta Jiingera i Arnolda Gehlena. Danas se boli ili smanjuje vrijed
nost tako to ju se smatra nostalgijom ili je ona ak, a
za to su osnovu stvorila komplementarna misaona kretanja
pozitivizma ili egzistencijalizma, uzmaknula pred jednom
novom bezazlenou ako ne i pred onom koju je jednom
postulirao Nietzsche: onaj tko jo diskutira o sposobnosti
praktikih pitanja za istinitost u najboljem je sluaju sta
romodan.
b) Revokacija graanskih ideala se osobito jasno moe oi
tati u krljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od
poetka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je
vodila liberalizmu).174 Reagirajui na marksistiku kritiku
graanske demokracije, Mosca, Pareto i Michels uveli su
teoriju elite vlasti kao realno-znanstveni antidot za prirodnopravni idealizam. Schumpeter i Max "Weber su te elemente
protuprosvjetiteljstva preuzeli u teoriju masovne demokra172

Nietzsche, Werke, ed. Schlechta, sv. III, str. 635.

Ibidem, sv. III, str. 480.
174
J. Habermas, Daturrecht und Revolution, u: Theorie und Praxis,
op. cit., str. 89. i d.

173

149

ije; u njihovome patosu skromnosti jo se odraava rtva

koju, kako se ini, zahtijeva navodno bolji uvid u pesimistieku antropologiju. Nova generacija odvanih teoretiara
elite stoji ve s onu stranu cinizma i samosaaljevanja; ona
adoptira Tocquevillea kao svoga oca i s najboljim namje
rama preporua novi elitizam kao jednostavnu alternativu
noi totalitarizma u kojoj su sve make sive. Peter Bachrach 175 je pokazao zanimljiv proces redukcije u teoriji de
mokratske vlasti elite kakvu, primjerice, zastupaju Kornhauer, Lipset, Truman i Dahrendorf. Demokracija se vie
ne odreuje sadrajem nekoga ivotnog oblika koji izraava
poopive interese svakoga pojedinca; ona vrijedi jo samo
kao metoda izbora voa i vodeih garnitura. Pod demo
kracijom se vie ne podrazumijevaju uvjeti u kojima se
mogu ispuniti svi legitimni interesi na putu ozbiljenja fundamentalnog interesa u vezi sa samoodreenjem i partici
pacijom; ona sada znai samo jo klju za raspodjelu si
stemski konformnih obeteenja, tj. regulator za zadovo
ljavanje privatnih interesa; ta demokracija omoguava bla
gostanje bez slobode. Demokracija se vie ne povezuje s
politikom jednakou u smislu jednake raspodjele poli
tike moi, tj. mogunosti vrenja moi; politika jednakost
znai samo jo formalno pravo na istu mogunost dolaenja
do moi, tj. jednaku mogunost izbora za pozicije moi.
Demokraciji nije vise cilj racionalizacija vlasti uz sudjelo
vanje graana u diskurzivnim procesima obrazovanja vo
lje, ona, prije svega, treba omoguavati kompromise izmeu
vladajuih elita. Time se, naposljetku, naputa i supstancija
klasine teorije demokracije; zahtjevima demokratskog obra
zovanja volje ne trebaju vie biti potinjeni svi politiki
procesi odluivanja s brojnim posljedicama, ve samo jo
odluke vladinoga sistema 'koje su definirane kao politike.
Tako pluralizam elita, koji zamjenjuje samoodreenje na
roda, privatno vrenu drutvenu mo osamostaljuje od pri
sila legitimacije i iini imunom na princip umnog obrazo
vanja volje: prema novoj teoriji vlasti pretpostavke demo175

P. Bachrach,
Frankfurt 1967.

150

Die

Theorie

der demokratischen Eliteherrschaft,

kracije su ispunjene ako (a) birai mogu birati izmeu

konkurentnih elita, (b) ako elitama ne uspijeva da svoju
vlast uine nasljednom ili novim drutvenim grupama one
mogue pristup k elitnim pozicijama, (c) ako su elite upu
ene na podrku promjenljivih koalicija tako da se ne moe
nametnuti nijedan iskljuiv oblik vlasti, i (d) ako elite koje
dominiraju na razliitim drutvenim podrujima npr. u
privredi, obrazovanju i umjetnosti ne mogu obrazovati
zajedniku alijansu.176
c) U bogato diferenciranoj duhovno-povijesnoj simptomatici razaranja praktikoga uma, za koju sam naveo ne
koliko primjera, objavljuje se promjena pozicije graanske
svijesti, promjena koja doputa razliite interpretacije. Pri
tom se radi ili o klasno specifino odredivim fenomenima
naputanja univerzalistikih zahtjeva, pretenzija na auto
nomiju i oekivanja u vezi s autentinou keja, im se za
trai njihovo ispunjenje, ugroavaju kasnokapitalistiki
klasni kompromis; ili se, pak, radi o jednome generalnom
pokretu usmjerenom protiv kulture koja je nametnuta bez
alternative (i koja je, unato svome graanskom porijeklu,
postala univerzalnom), tj. protiv jednoga rodovsko-povijesno
fundamentalnog oblika ivota u kojemu se logika drutve
ne reprodukcije provodi putem normi sposobnih za istinu.
Radikalno tumaenje, koje dri da je modus socijalizacije
roda doveden u pitanje, moe se svesti na tezu o kraju
individuuma.
Lapidarna konstatacija Michaela Landmanna: Tri tisu
ljea individuuma su prola,177 dade se jo protumaiti kao
izdanak jedne kulturne politike koja smatra da sa starom
Evropom propada i odreena, historijska formacija ljud
skoga duha. Ovdje, meutim, mislim na one krute interpre
tacije koje liku graanskoga individuuma postavljaju smrt
nu dijagnozu u smislu da reprodukcija vrlo sloenih dru
tava iznuuje promjenu na razini njihovih dotadanjih
176
177

Ibidem, str. 8.
M. Landmann, Das Ende des Individuums, Stuttgart 1971.

151

konstituencija. S historijskim likom graanskoga individu

uma pojavile su se one (jo neispunjene) pretenzije na auto
nomnu organizaciju svoga ja u okviru jedne neovisne, to
znai: umno zasnovane prakse, a u tim pretenzijama razja
njava se logika opega (iako, moda, nerazvijenoga, no otpoetka djelotvornoga) podrutvljavanja putem individuacije.
Ako bi se odustalo od tog oblika reprodukcije, skupa s im
perativima koji su u njemu logino zasnovani, to bi znailo
da drutveni sistem vie ne bi mogao postizati svoje jedin
stvo obrazovanjem identiteta podrutvljenih pojedinaca:
konstelacija opega i posebnog vie ne bi bila relevantna
za agregatsko stanje drutva.
Te misli razlazu Horkheimer i Adorno kao dijalektiku pro
svjetiteljstva, koju, pak, A. Wellmer saimlje na slijedei
nain: Vanjska sudbina, u koju su se ljudi morali uplesti
radi emancipacije od svoje pripadnosti prirodi, istovreme
no je i njihova unutranja sudbina; sudbina koju um trpi
sobom samim. Na kraju su subjekti radi kojih je i zapoeto
potinjavanje, postvarivanje i raaravanje prirode, i sami
toliko potlaeni, postvareni i pred sobom raarani da im
se emancipatorski napori obru u svoju suprotnost: u uvr
enje onog stanja zasljepljenosti u kojemu su zatoeni. Ve
s prevladavanjem animistike slike svijeta uspostavljena je
ona dijalektika prosvjetiteljstva koja je u kapitalistikome
industrijskom drutvu dotjerana do toke na kojoj 'ovjek
178
pred drugim ovjekom postaje antropomorfizmom'.
Ta
se dijagnoza u biti, iako ne i u obrazloenju, slae s dijagno
zom Gehlena i Schelskoga. Schelskyjeva refleksija o samoshvaanju ovjeka u znanstvenoj civilizaciji dovodi do re
zultata da znanstveno-tehniki proces stvaranja inducira
totalno odvajanje od dosadanje povijesti i promjenu
identiteta ovjeka: /.../ to podsjeanje na 'ovjeka' je
ipak neto vie od moralno-ideolokog odbijanja tehniko-znanstvene samoproizvodnje ovjeka, ono je dokumentacija
novog samootuenja ovjeka koje se pojavilo sa znanstve178

A. Wellmer, Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus, op.

cit., str. 139.

152

nom civilizacijom. Opasnost da se stvaralac izgubi u svojem

djelu, a konstruktor u svojoj konstrukciji, sada je metafi
ziko iskuenje ovjeka. ovjek se boji svoje bezostatne
transformacije u samoproizvodeu objektivnost, u konstrui
rani bitak, te bez prestanka radi na nastavljanju tog proce
sa znanstveno-tehnikoga samoobjektiviranja. Ako je ovjek
napredovanje racionalnoga tehnikog svijeta rada poimao i
alio kao razdor izmeu sebe i svijeta, kao otuivanje od
staroga 'oduhovljenog jedinstva' sa svijetom, sada novo
jedinstvo ovjeka sa svijetom svojom konstrukcijom i proizlaenjem iz duha postaje prijetnjom identitetu ovjeka,
identitetu koji je on zadobio upravo u razdoru sa svijetom.
Podnoenje razdora, onaj zadnji Hegelov zahtjev u odnosu
na 'poremeenost vijeka', jo je omoguavalo identifikaciju
ovjeka s njegovom starom metafizikom subjektivnou i
to upravo stoga to ju je identifikacija 'oslobodila' iz svijeta
nastajueg drutva rada; taj razdor danas historijski ve
nestaje, a metafizika bezaviajnost, koja se namee iz no
vog jedinstva svijeta i ovjeka, dokumentira se u metafizi
koj enji za minulim, fiksira se u sjeanju na slobodu
subjektivnosti u otuenju i razdoru sa svijetom.179 Schelsky, naravno, naputa konzekventnost svoje misli time to
se (u svoje doba, dakako) vraa na stajalite 180 koje transcendira sferu cjelokupnoga drutva i to metafiziku traj
nu refleksiju preporua kao upotrebljiv medij kroz koji
se ugroeni pojedinac moe ukloniti prisilama objektiviranja
i opet skupiti nove snage s onu stranu granice socijalno
ga: Trajno poveavanje reflektirajue svijesti se inducira
u sebi upravo tehniko-znanstvenim objektiviranjem postig
nua svijesti; ono je oblik u kojemu mislei subjekt tei da
uvijek izbjegne svome vlastitom opredmeenju i u kojemu
se uvjerava u svoju nadmo nad vlastitim svjetskim pro
181
cesom.
179

H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlishen Zivilisation, u:

Auf der Suche nach Wirklichkeit, Dsseldorf 1965, str. 468.
180
H. Schelsky, Ortbestimmung der deutschen Soziologie, Dssel
dorf 1959, str. 96. i d.
1,181
H. Schelsky, Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation,
op. cit., str. 471.

153

Sehelsky je ove rijei napisao deset godina prije izlaska Ne

gativne dijalektike; nijednoj egzistenciji one ne pristaju bo
lje negoli Adornovoj. On, meutim, konzekventnije nego
Sehelsky, nema nikakvih iluzija o smrti graanskoga indi
viduuma; tovie, on jo u institucionaliziranju trajne re
fleksije182 vidi podizanje vrijednosti individualnosti, podi
zanje koje samo maskira razaranje individualnosti. Pod na
tuknicom Glupi August Adorno biljei: Da e biti likvi
diran individuum s kosom i koom, jo je preoptimistiki
zamiljeno. Kad bi, barem, u njegovoj obvezatnoj negaciji,
dokidanju monade solidarnou, bio istodobno ukljuen i
spas pojedinanoga bia koje bi upravo u svome odnosu
spram opega postalo posebnim. Postojee stanje vrlo je
udaljeno od toga. Zlo se ne dogaa kao radikalno gaenje
prologa, ve tako to se ono povijesno osueno povlai
mrtvo, neutralizirano, nemono i to ono sramno vue dolje.
Usred standardiziranih i upravljanih ljudskih jedinki indivi
duum i dalje bivstvuje. On je, tovie, pod zatitom i dobiva
monopolsku vrijednost. No, to je ustvari jedino jo funkci
ja njegove vlastite jedinstvenosti, izloak poput nakaza ko
jima su se djeca neko iuivala i rugala. Budui da indi
viduum vie ne vodi samostalnu ekonomsku egzistenciju,
njegov karakter dospijeva u proturjenost sa svojom objek
tivnom drutvenom ulogom. Upravo zbog te proturjenosti
hoe ga se uvati u rezervatu gdje uiva u dokonoj kontem
placiji.183
Diskusije o bijedi i sjaju graanskoga subjekta lako popri
maju neobvezatne znaajke budui da mi, po Hegelovu mi
ljenju, ulazimo loe pripremljeni u dimenziju povijesne
svijesti. To je vidljivo u argumentaciji B. Willmsa184 koji se
jo jednom pokuava probiti izmeu Gehlena i Luhmanna
182

H. Sehelsky, Ist Dauerreflexion institutionalisierbar? u: Auf der

Suche nach Wirklichkeit, op. cit., str. 250 i dalje.
183
T. W. Adorno, Minima Moralia, Frankfurt 1951, str. 251252.
IM
B. Willms, Revolution oder Protest, op. cit., str. 11; isti autor,
System und Subject, u: Theorie der Gesellschaft, dodatak I, Frank
furt 1973.

154

jednom Hegelovom figurom miljenja projicirajui forma

ciju identiteta graanskoga individuuma na razinu meuna
rodnih odnosa i izjednaavajui sjaj graanskoga subjekta
sa svjetsko-historijskom opou imperijalistike pozicije
moi (SAD i Evrope), pozicije koju danas relativiziraju Kina
i Trei svijet. Bijeda graanskoga subjekta tada se sastoji
u njegovoj nepojmljenoj partikularnosti. To se moe uiniti
ako se Hegelovu filozofiju prava ita oima Carla Schmitta;
no, tada se svakako valja upitati da li formalne strukture
etike govora, u kojima se tumai graanski humanizam od
Kanta do Hegela i Marxa, ne odraavaju nita drugo negoli
jedan decizionistiki preuzetan ljudski monopol na defini
ciju povijest graanskoga drutva je povijest onih koji
definiraju tko je ovjek ili, pak, da li sama ta redukcija
ne predstavlja neku od davno odsviranih i u meuvremenu
zaboravljenih melodija graanskoga samosakaenja koje
Adorno ovako posvjedouje: od kritike graanske svijesti
ostaje samo ono slijeganje ramenima kojim svaki lijenik
potvruje svoje tajno slaganje sa smru.185
d) Tezu o kraju individuuma dosada se nije uspjelo izvui iz
podruja munine i samoiskustva intelektualaca i omogu
iti njezino empirijsko ispitivanje. Subjektivnost sada nije
nita unutranje; jer, refleksivnost osobe raste u omjeru
njezina ospoljenja. Identitet jastva simbolika je struktura
koja se, kako bi se stabilizirala, uz sve veu sloenost dru
tva mora sve vie centrifugalno udaljavati od svoje sredi
nje toke; osoba se sve vie izlae kontingencijama, sve vie
ju se potiskuje u sve guu mreu reciprone bespomonosti
i eksponirane potrebe za zatitom. Od Marxa se stoga socijalno-strukturalna ogranienja koja sputavaju proces individuiranja i deformiraju onu strukturu bitka-izvan-sebe-pri-sebi (ometaju, dakle, nestalnu ravnoteu izmeu ospolje
nja i prisvajanja), analiziraju pod nazivom otuenje. Ali
jenacija je u meuvremenu postala i krilaticom jednoga socijalnopsiholokog smjera istraivanja.186
185

- T. W. Adorno, Minima Moralia, op. cit., str. 109.

L. S. Feuer, What is Alienation? The Career of a Concept, u: Stein,
Vidich (ur.), Sociology on Trial, Englewood Cliffs 1963; potom, ra186

155

Etzioni pojam alienation shvaa kao unresponsiveness

of the world to the actor which subjects him to forces he
neither comprehends nor guides.187 Od toga on razlikuje
jedan prikriveni oblik otuenja, naime neautentinost,
koja na njemakome govornom podruju ima, naravno,
drukije konotacije nego u francuskome: A relationship,
institution or society is inauthentic if it provides the appea
rance of responsiveness while the underlying condition is
alienating (str. 619). Ta diferencijacija uzima u obzir okol
nost da su se fenomeni otuenja u kasnokapitalistikim
drutvima oslobodili pojava pauperizma; meutim, to razli
kovanje uzima u obzir prije svega spomena vrijednu inte
grativnu snagu i elastinost drutva koja se oituje u mo
gunosti prebacivanja socijalnih sukoba na razinu psihikih
problema, dakle, u tomu to se pojedinci mogu njima opte
retiti kao privatnom stvari i da se, potom, duhovni sukobi,
repolitizirani u obliku protesta, mogu zahvatiti, tj. preobli
kovati u administrativno obradive probleme i institucionali
zirati kao svjedoanstvo zaista proirenih podruja toleran
cije. Studentski protest zadnjih godina daje dobar materijal
za promatranje tog mehanizma. Jedan bitan impuls usmje
rio se protiv anticipiranih strategija osvajanja do kojih je
navodno dolo uslijed domiljatih provokacija; no, openito
uzevi, upravo to nije uspjelo. Umjesto da se postigne da se
normativna vlast institucija iskae u obliku otvorene repre
sije (to se je i zbilo), pragovi tolerancije su sputeni; o vi
sokokolskim trajkovima i graanskim inicijativama u no
vinskim se naslovima izvjetava ve sa aljenjem bez inci
denata nove tehnike demonstracija nisu izmijenile neto
vie od nivoa oekivanja. Tako nastaje siva zona u kojoj
drutveni sistem moe ivjeti s neinstitucionaliziranim (ili
jo neinstitucionaliziranim) otporima koje je sam izazvao,
a da ne mora rjeavati probleme koji su povod, uzrok ili
razlog tih protesta. Udarci usmjereni na zidine, odbijaju se
od gumenih zidova.
dovi K. Kennistona, R. D. Lainga, G. Sykesa te literatura o anomiji,
urbanim problemima, problemima identiteta itd.
187
A. Etzioni, The Active Society, New York 1968, str. 618.

156

To metaforiko razgranienje jednog podruja fenomena ne

kazuje nita; ono u najboljem sluaju objanjava kako se
fenomeni otuenja u sve veoj mjeri nadomjetaju pojava
ma neautentinosti. Nejasno je, meutim, kako da se inter
pretira ta neautentinost ije tragove Etzioni slijedi u siste
mu drutvenoga rada, u politikoj javnosti, u odnosima iz
meu grupa te u samome sistemu osobnosti. 188 Radi li se o
reakcijama, koje se dugorono ne mogu drati pod kontro
lom, reakcijama protiv produavane povrede normativnih
struktura koje se protive rastuoj potrebi za usmjerava
njem politiko-ekonomskoga sistema, ili, pak, o poroaj
nim mukama jednoga fundamentalno novog naina socijali
zacije? Moe se, meutim, dogoditi da obje tendencije
kako politiki osloboen i nadraen socijalni eudajmonizam,
koji se dade protumaiti u skladu s naelima strateko-utilitaristike etike, tako i politiki neopasna, supkulturalno
osloboena pleoneksija koja izlazi s programom neposred
nog zadovoljavanja u proirenim prostorima kontingencije
pronau zajedniki nazivnik u odustajanju od opravdava
nja prakse pomou normi koje su sposobne za istinitost.
Budui da ne vidim kako bi se to pitanje dalo empirijski ri
jeiti direktnim zahvatom, htio bih ga indirektno ispitati
pomou Luhmannove teorije koja polazi od neprodiskutirane pretpostavke da se sistemski nuno pribavljanje motiva
cije danas ni u kom sluaju ne ograniava svojeglavim
normnim sistemima s vlastitom logikom, ve da ono slijedi
iskljuivo imperative upravljanja.
5. Kompleksnost i demokracija
Teoriju komunikacije koja analizira legitimacijske proble
me s obzirom na diskurzivno ispunjenje normativnih pre
tenzija na valjanost, Luhmann promatra kao out of step s
drutvenim realitetom. 189 On, dakle, ne uzima kao polazni
problem obrazlaganje normi i miljenja, tj. konstituiranje
188 Ibidem, str. 633. i d.
189 Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 293.

157

umne prakse, ve selekcijsku prisilu kompleksnih sistema

djelovanja u jednome svijetu koji je kontingentan: Haber
mas vidi subjekt, kao i prethodeu intersubjektivnost, pri
marno kao potencijal obrazloenja koje je sposobno za isti
nitost; subjektnost ovjeka za njega se sastoji u mogunosti
da u intersubjektivnoj komunikaciji moe navoditi umne
razloge odnosno da se moe povinovati takvim razlozima
ili opovrgavanju svojih razloga. On time, meutim, zahvaa
samo jedan izveden (uz to, kako mi se ini, vremenom uvje
tovan i davno prevladan) aspekt koji pretpostavlja mnogo
dublje zasnovan pojam subjekta.190 Pokuaj da se naslije
enu pretenziju zapadne humanosti pod nazivom uma pove
e s jednim (takvim) pojmom subjekta mora dovesti do
sistematskoga potcjenjivanja problema kompleksnosti svi
jeta: Subjekt se najprije mora promiljati kao kontingentna selektivnost (str. 327). Problemi vlasti i raspodjele koji
se postavljaju s gledita klasne strukture nekoga drutva,
zastarjeli su;191 oni odaju staroevropsku perspektivu u ko
joj su sakriveni istinski problemi koji nastupaju sa stajali
ta alternativnih podruja i kapaciteta odluivanja.
Skoro sve bi moglo biti moguim, a ja ne mogu izmijeniti
skoro nita ta reenica iskazuje Luhmannovo temeljno
iskustvo. Moglo bi ga se interpretirati tako da su visokosloena klasna drutva, s jedne strane, na osnovi svoga proiz
vodnog potencijala znaajno proirila prostor mogunosti
kontroliranja svoje okoline i organiziranja samih sebe; s
druge, pak, strane uslijed svoga samoniklog principa orga
nizacije podlijeu ogranienjima koja spreavaju autonom
no koritenje apstraktnoga prostora mogunosti i, osim to
ga, imaju kao posljedicu viak samoproizvedene (sprijeive)
sloenosti okoline. 192 No, Luhmann ustvari interpretira spo
menuto iskustvo u suprotnome smislu tako da drutveni
sistem uz drastino proiren kontingencijski prostor zadobi
va one stupnjeve slobode s kojima se sam stavlja pod rastu190

Ibidem, str. 326327.

Ibidem, str. 327.
192
W. D. Narr, C. Offe, Wohlfahrsstaat und Massenloyalitt, Kln
1973, uvod.

191

158

i pritisak problema i odluka: strukture i stanja sloenih

drutvenih sistema postali su sluajnima barem na pod
ruju organizacije i politike i time ih se praktiki moe bira
ti, no jedino tako da izbor iz sobom otvorenoga podruja
alternativa sada predstavlja problem koji relativizira sve
druge. Nakon to je Luhmann utvrdio razliku izmeu odre
ene i neodreene kompleksnosti sistema i okoline,193 (ne
odreena) kompleksnost okoline vie ne obrazuje istinski
problem redukcije, nego to ini kompleksnost okoline, ije
je odreenje omogueno sistemski-relativnim konceptima
okoline, dakle samooptereivanje sistema vlastitim kapaci
tetima za rjeavanje problema. Visokosloeni drutveni sis
temi moraju se namuiti s problemima koji proizlaze iz nji
hove rastue ekonomije, tj. s nunostima koje proizlaze iz
njihove slobode.
im je utvren taj problemski prioritet, daljnji e koraci
proizai sami od sebe. Problem kompleksnosti svijeta trai
esencijalistiku i iskljuivu primjenu pojma sistema. Odatle
slijedi: (1) Sloena se drutva vie ne veu i ne integriraju po
mou normativnih struktura; njihovo se jedinstvo vie ne
obrazuje intersubjektivno preko komunikacije koja bi ila
kroz glave podrutvljenih pojedinaca; integracija si
stema, obraena s aspekta usmjeravanja, sve je vie neovi
sna o socijalnoj integraciji dostupnoj s aspekta svijeta ivo
ta. (2) ovjekovo samorazumijevanje i razumijevanje svije
ta, osloboeno od identiteta sistema, zapast e u provincijalnost ukoliko zadri staroevropsku orijentaciju, tj. ori
jentaciju na normativne pretenzije; ili e se, pak, odvojiti
od normnih orijentacija uope i dovesti pojedinca do svi
jesti karakteristine za sistem time to e on uiti da za
milja i istraje u jednome beskrajno otvorenom, ontiki ko
nano neodreenome kontingentnom svijetu i da ga upotreb
ljava kao osnovicu svekolikoga selektivnog doivljavanja i
djelovanja.194 (3) Reprodukcija visokosloenih drutava ovi
si o izdiferenciranome sistemu usmjeravanja, o politikome
193
194

Habermas, Luhmann, Theorie der Gesellschaft, op. cit., str. 300. i d.

N. Luhmann, Komplexitt und Demokratie, op. cit., str. 316.
159

dijelu sistema. Poveavanjem svoga kapaciteta obrade infor

macija i svojom indiferentnou spram ostalih drutvenih
dijelova sistema, politiki sistem zadobiva jedinstvenu auto
nomiju unutar drutva: Politika ne moe vie pretpostav
ljati svoje osnove za donoenje odluka, ve ih sebi (sama)
mora stvarati. Ona mora stvoriti svoju vlastitu legitimaciju
u stanju koje je, i s obzirom na mogunosti konsenzusa i s
obzirom na eljene rezultate, definirano kao otvoreno i struk
turalno neodreeno. 195 Razdvajanje legitimacy skoga siste
ma od uprave omoguuje autonomiju procesa. (4) Budui
da drutveni sistem vie ne moe konstituirati neki svijet
koji bi oblikovao identite dijelova sistema,196 funkcije politi
ke se vie ne mogu razumjeti pogledom na neku ispravnu
politiku koju je drutvo iznudilo od administrativnog siste
ma; kratko reeno, radi se o tomu da politiki sistem vie
ne moe izvoditi svoj identitet iz drutva ukoliko drutvo
upravo zahtijeva od njega da bude kontigen tan sistem koji
je mogu i u drugaijem obliku. On se tada selekcijom struk
ture mora identificirati u jednom takvom stanju svijesti
koji se vie ne moe obuhvatiti staroevropskim pojmovi
ma.197 Pod tim je pretpostavkama besmisleno poveavanje
refleksivnosti upravljanja time to se ono diskurzivnim obra
zovanjem volje povratno vezuje za drutvo: Procesi odlui
vanja su ( . . . ) procesi iskljuivanja drugih mogunosti. Ni
jekanje je kod njih ee nego potvrivanje i to racionalni
je postupaju, to ire propituju druge mogunosti, tim e
veom biti njihova stopa negacija. Pri tomu bi traenje in
tenzivna, angairana uestvovanja sviju znailo pretvaranje
frustracije u princip. Tko demokraciju razumije na taj na
in, morat e, ustvari, doi do zakljuka da je ona nespojiva
198
s racionalnou.
(5) Novo sistemsko-teorijsko polazite
donosi jedan sistem govora koji pretendira na univerzal
nost, sistem koji se interpretira na putu preoblikovanja kla195

Ibidem, str. 317.

N. Luhmann, Politikbegriffe und die Politisierung der Verwal
tung, u: Demokratie und Verwaltung, Berlin 1972, str. 211. i d., po
sebno str. 221.
197
Ibidem, str. 220.
198
Isti autor, Komplexitt und Demokratie, str. 319.

sinih temeljnih pojmova (politika, vlast, legitimnost, mo,

demokracija, javno mnijenje itd.) 199 nasuprot konkurentnim
polazitima. Svaki takav sistemsko-teorijski prijevod isto
dobno je i kritika neprimjerenosti staroevropskoga obra
zovanja pojmova koje je zastarjelo evolucijskim pomakom
u postmodernistiko drutvo; time to problem kompleks
nosti svijeta preuzima vodeu ulogu, problem umne organi
zacije drutva postaje bespredmetnim skupa s obrazova
njem motiva posredstvom normi koje su sposobne za isti
nitost.
Nezgodnome problemu odnosa kompleksnosti i demokra
cije prikladan se format moe ponajprije dati na razini teo
rije planiranja. Diskusija o planiranju, voena zadnjih deset
godina,200 dovela je, izmeu ostaloga, i do suprotstavljanja
dvaju tipova politike u kojima se istodobno izriu stilovi
planiranja: pluralistiko-inkrementalistika procesna politi
ka koja se preteno ograniuje na kondicionalno planiranje,
na jednoj strani, i racionalno-komprehenzivna sistemska po
litika koja uglavnom trai programsko planiranje, na dru
goj.201 Oba se tipa mogu razumjeti kao krajevi skale na ko
joj se mogu prikazati obrasci djelovanja i reagiranja biro
kracija koje donose planove. Uzmemo li jo jednu dimenziju,
naime participaciju lanova drutvenoga sistema kojih se
tie proces planiranja, dobit emo slijedee tipove politike:
Participacija
pogoenih
nije doputeno
doputeno

Stilovi planiranja
komprehenzivni
inkreentalistiki
A
C

B
D

199

N. Luhmann, Politische Planung, Opladen 1971, predgovor.

L. C. Gawthrop, Administrative Politics and Social Change, New
York 1971; Ronge, Schmieg (ur.), Politische Planung in Theorie und
Praxis, Mnchen 1972. uvod: isti autori, Restriktionen politischer
Plannung, disertacija, Bremen 1972, posebice pogl. 1 i 5.
201
N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit., str. 225.

196

200

160

11 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

161

Participacija znai: ope i jednakopravno sudjelovanje u

diskurzivnim procesima obrazovanja volje. Prema toj defi
niciji tip politike C mora iskljuivati uobiajene strategije
guenja i spreavanja sukoba, strategije koje karakterizira
ju pluralistiki tip A: izdvajanje, dakle, kontroverznih cilje
va i vrijednosti i ograniavanje procesa pregovaranja na
svrhovito-racionalno ozbiljavanje onih ciljeva koji su podob
ni za konsenzus; formalistiko osamostaljivanje obligatornih procedura pregovora nasuprot sadraja; briljivo seg
mentiranje podruja planiranja itd.202 Analogno tomu, tip
politike D nespojiv je s tehnokratskim povlaenjem u za
klonjenu sferu strunih prisila, nespojiv je s pretvaranjem
praktikih u tehnika pitanja, dakle s onom imunizacijom
strunjaka od latentnoga ili potisnutog disensa pogoenih,
disensa koji je karakteristian za ponaanje tipa B koje ide
za spreavanjem sukoba.
Luhmannova teorija planiranja potom istie za sloena dru
tva jedan od tih tipova politike, istie komprehenzivno i
neparticipacijsko planiranje (B). To se ne zbiva u obliku
praktine preporuke; Luhmann, tovie, vjeruje da moe
pokazati kako reprodukcija visokosloenih drutava ne do
puta nikakav drugi izbor osim onoga da se potrebna refleksivnost drutva, umjesto u demokratski organiziranoj javno
sti, usidri u upravnome sistemu koji je dovoljno osiguran od
partija i publike: O politiziranju uprave mogue je ( . . . )
govoriti u mjeri u kojoj (sama) uprava reflektira o svoje
mu mjestu u politikome sistemu drutva i u kojoj se odatle
identificira kao kontingentna, ali i kao mogua na drukiji
nain.203 Ova se teza zasniva na a) opisu interakcije izmeu
uprave i ostalih dijelova sistema drutva, b) na kauzalnoj
hipotezi o opaljivim ogranienjima administrativnog kapa
citeta planiranja i c) na osnovnoj pretpostavci teorije evo
lucije.
202

L. C. Gawthrop, Administrative Politics, op. cit, str. 42. i d.

Luhmann, Politikbegriffe, str. 225; isti autor, Selbstthematisierungen des Gessellschaftssystems, u: ZFS 1973, str. 21. i d.

203

162

ad a) Sloena su drutva kao sredite usmjeravanja izdiferencirala sistem upravljanja koji je prema Luhmannu pre
uzeo vodstvo nad ostalima drutvenim djelominim sistemi
ma. Autonomno upravljanje ima generalnu kompetenciju za
sve probleme usmjeravanja koji se u drutvu ne rijee; na
dalje, to upravljanje nije kompetentno samo u smislu nad
lenosti, ve i u smislu sposobnosti za rjeavanje problema.
Budui da u drutvu nema struktura koje na koncu ne bi
stajale na raspolaganju, nije mogue navesti nijednu vrstu
problema u ijoj bi obradi administracija naelno morala
dospijeti do granice svoga kapaciteta. Tim opisom Luhmann
generalizira iskustva koja, ustvari, navode na neke zapa
njujue samoprilagodljive mehanizme kasnokapitalistikih
drutava. S druge, pak, strane, oite su granice administra
tivnog kapaciteta planiranja, koje se ad hoc uvijek iznova
pojavljuju, a oit je i jedino reaktivan modus kretanja bi
rokracije koja uzmie u strategijama izbjegavanja. Politekonomska teorija planiranja, koja takva iskustva tumai
kao krizni management, dolazi do suprotnoga stava i tvrdi
da je administrativni sistem ovisan o svojoj okolini, a po
sebno o vlastitoj dinamici privrednoga sistema. Ovu sam
tezu zaotrio utoliko to se prostor za djelovanje admini
strativnoga sistema ograniuje s dvije strane: prilikom
usmjeravanja ekonomskoga sistema ograniuje se parame
trima poretka vlasnitva koji ne stoji na raspolaganju, a
kod stvaranja motivacija samovoljno razvijenim normativ
nim strukturama koje su nespojive s potiskivanjem poopivih interesa.
ad b) Argumentima plauzibilnosti moe se svakako odluiti
za jedan od dvaju konkurentnih opisa od kojih jedan nagla
ava autonomiju, a drugi ovisnost dravnoga aparata. 204 No, o
opisu administrativnoga sistema e ovisiti kako se objanja
vaju lako primjetljiva ogranienja njegovoga sistema plani
ranja. Luhmann deficite racionalnosti svodi na to to dife
renciranje uprave, osamostaljene od politike, jo uvijek ne
204

F. Naschold, Zur Politik und konomie der Plannung, u: PVJ.

posebni broj 4, 1972, str. 13. i d.

11*

163

moe dostatno napredovati: anse onog diferenciranja po

litike i upravijanja su u poveavanju selektivne djelotvor
nosti, a prije svega u mogunosti da se premise djelovanja
uprave kao to su organizacija, osoblje i programi, variraju
sa stajalita koja su u uem smislu politika, a da pri tom
varijacija struktura ne ugroava njihovu strukturirajuu
funkciju ( . . . ) Vlastita struktura (upravljanja) znai vlasti
te mogunosti koje ne moraju biti identine s oekivanjima
okoline, a neidentinost s okolinom daje i na razini mogu
nosti ansu samousmjeravanja. Istodobno se kod tog dife
renciranja mora preuzeti rizik konstitucije mogunosti da
problemi koje razrjeava politiki sistem nisu problemi dru
tva.205 Deficiti racionalnosti se prema Luhmannu mogu do
kinuti jedino u mjeri u kojoj samo upravljanje obrazuje
neki od drutva neovisan identitet i sebe razumije kao in
stanciju za irenje horizonta mogunosti i tematiziranja
uvijek razluenih alternativa. Sve dok upravljanje ovisi o in
putima javnosti i politike partija, s jedne strane, i inputima
onih kojih se to tie i zainteresirane klijentele s druge, mora
se sputavati samorefleksija koja pojaava selektivnost. Pribjeite od politike udaljenog diferenciranja neke uprave,
sposobne za komprehenzivno planiranje, Luhmann vidi u fu
ziji znanosti i uprave koja bi istodobno i suspendirala auto
nomiju znanosti i izdiferencirala dotada odvojene medije
moi i istine: Upravljanje moe ispitati jedino sebe, tek u
onom obujmu koji bi mogao izazvati politiku reflek
siju i doprinijeti smanjivanju deficita refleksije (uprave).
U tome smislu 'politizacija' na kraju dovodi do povezivanja
znanstvenog samoistraivanja strukturne selekcije koja bi
mogla dovesti u pitanje klasinu diferencijaciju doivljava
nja i djelovanja, spoznavanja i odluivanja, istine i moi.206
Tom reenicom Luhmann izrie svoju verziju kraja indivi
duuma: ubrzano poveavanje sloenosti prisiljava drutvo
na to da prijee na jedan novi oblik reprodukcije ivota koji

diferenciranje izmeu moi i istine rtvuje u prilog samoniklosti koja je liena refleksije.207
U ovome trenutku vidim tri konkurentna objanjenja. Za
razliku od Luhmanna, F. Naschold svodi nedostatak admi
nistrativnog planiranja na preveliku samostalnost upravlja
nja naspram politikog obrazovanja volje. On misli da se po
litiki kapacitet usmjeravanja moe poveati jedino proire
nom participacijom u planiranju onih koji su time pogoe
ni.208 Podrutvljenje politikih procesa usmjeravanja jedi
na je jo otvorena opcija za oslobaanje dosada nekoritenih
resursa i energija radinosti pri emu, meutim, dolazi do ri
zika da se obujam participacijskih procesa ne moe u do
voljnoj mjeri drati pod kontrolom. Naschold uzima u ob
zir multifunkcionalnu primjenu participaoijskoga planira
nja. Participacija moe posluiti za manipulaciju masovnom
lojalnou, za poboljano informiranje (rano upozoravanje,
obzirnost u pogledu vrijednosti) i za rastereivan je birokra
cije organizacijama na principu samopomoi; te funkcije
jedne prividne participacije ire kontrolu upravljanja nad
njegovom okolinom. Nije sasvim jasno misli li Naschold da
participacija u smislu sudjelovanja u diskurzivnome obrazo
vanju volje, smislu koji ja uvodim (Naschold govori o par
ticipaciji kao sredstvu individualnog i kolektivnog pronala
enja identiteta, mogunosti samoorganizacije i dr. kao pre
duvjetu sudjelovanja u pluralistikoj politici raspodjele,
str. 43) znai produktivnu snagu za poveanje raznoliko
sti politikoga sistema.
Offe, pak, kao to je ranije prikazano, zastupa stav da kon
tradiktorni imperativi usmjeravanja privrednoga sistema
predstavljaju nesavladivu prepreku racionalnosti za dravni
aparat u kasnome kapitalizmu. Podrutvljavanje politikih
procesa usmjeravanja u smislu strogo shvaenoga participa207

205

206

N. Luhmann, Politikbegriffe, op. cit. str. 224.

Ibidem, str. 227228.

164

A. Gehlen, ber Kristallisation, u: Studien zur Anthropologie,

Neuwied 1963, str. 311. i d.
208
F. Naschold, Politik und konomie, op. cit., str. 43.

165

cijskog planiranja odstranilo bi uska grla administrativnog

planiranja jer bi se time uklonile one selektivne klasne struk
ture koje su uzrok kumulativnog proizvoenja inae sprijeive sloenosti okoline.
Scharpf, na koncu, vidi restrikcije koje dravi u kasnome
kapitalizmu nalae vlastita dinamika privrednoga sistema;
meutim, politika rastereena takvih restrikcija, bila bi iz
nenaena nepredvienim razvojem, prevladana neanticipiranim posljedicama svojih mjera i frustrirana kontraintuitivnim rezultatima svog planiranja ako bi kapacitet njenih
sistema odluivanja i informiranja zaostajao za zahtjevi
ma.209 No, za razliku od Luhmanna, Scharpf rauna s up
ravljanju imanentnim ograniavanjem rasta sloenosti. Ako
se, naime, segmentiranu strukturu odluivanja, koja nije
primjerena jednoj meuovisnoj problemskoj strukturi, uk
loni u korist komprehenzivnoga planiranja u centraliziranim
strukturama odluivanja, planiranje politike e vrlo brzo
dospjeti na granicu na kojoj se od njegovoga kapaciteta ob
rade informacija i obrazovanja konsenzusa previe zahtije
va uslijed prevelike sloenosti problema (koji se odlikuju
visokom meuovisnou). ak i ako u procesu odluivanja
ne bi bilo uvrenih interesa i otpora na promjene koji se
oslanjaju o potencijale moi, ( . . . ) pokuaj simultanog problematiziranja i pozitivno koordinirane promjene inter dependentnih podruja odluivanja s onu stranu granice koju
valja poblie odrediti, no koja je zasigurno razoaravajue
usko povuena, morao bi nuno zavriti u frustraciji total
nog imobilizma (str. 177).
Luhmannova pretpostavka principijelno neogranienoga proiravanja administrativnog kapaciteta usmjeravanja, koji
upravljanje osamostaljuje naspram politike i objedinjava
njem privrednoga sistema pretvara ga u mjesto ekscentrine
samorefleksije drutva, jedva da bi se mogla potkrijepiti in
dikatorima iz iskustvenoga podruja politikog planiranja;
209

Scharpf, Komplexitt als Schranke der politischen Planung, op.

cit., str. 169.

166

meutim, argumenti logike sistema govore u prilog tomu da

participacija, koja ne predstavlja samo skriven oblik mani
pulacije, mora prije ograniavati negoli poveavati admini
strativni kapacitet planiranja. Efekt racionalizacije podrutvljavanja politikih procesa usmjeravanja teko se moe
odrediti; jer, demokratizacija bi, s jedne strane, morala
smanjivati sprijeivu (samo sistemski specifino neizbjeivu)
sloenost, koja se obrazuje nekontroliranom vlastitom dina
mikom privrednoga procesa, no istodobno bi u igru uvela
(sistemski nespecifinu) neizbjeivu sloenost poopenih di
skurzivnih procesa obrazovanja volje. Praktika racional
nost poeljnoga stanja, povratno vezanoga s poopivim inte
resima, in terms racionalnosti sistema vjerojatno uzrokuje
vie trokova no to ih uteuje. Bilanca, meutim, ne
mora biti negativna ukoliko se granica sloenosti, granica
koja je, kako to Scharpf misli, ugraena u racionalizaciju
samog upravljanja, vrlo brzo dosegne. Tada bi, naime, jedna
sloenost, koja neizbjeno proizlazi iz logike osloboene ko
munikacije, bila prevladana drugom sloenou koja tako
er neizbjeno nastaje iz logike komprehenzivnoga pla
niranja.
ad c) Luhmannova opcija za tip neparticipacijskcga opse
nog sistemskog planiranja, tip koji bi se ozbiljio u samorefleksivnom upravljanju, udaljenom od politike, na sada
njem se stupnju diskusije o planiranju ne moe obrazloiti
obvezujuim argumentima. tovie, empirijska evidencija,
koju je danas mogue dokazati, govori prije protiv Luhmannove opcije. Luhmann se, naposljetku, niti ne oslanja na
istraivanja teorije planiranja, nego na osnovnu pretpostav
ku teorije evolucije. Po njegovu miljenju u drutvenoj su
evoluciji vodei problemi redukcije sloenosti okoline i pro
irenja sloenosti sistema, tako da o nivou razvoja nekoga
drutva odluuje kapacitet usmjeravanja. Ova pretpostavka
ni u kom sluaju nije trivijalna jer bi se isto tako moglo
dogoditi da se jedan evolucijski pomak u dimenziji slika svi
jeta i moralnih sitema mora platiti izdiferenciranjem siste
ma upravljanja te da se moe platiti, prije svega, bez rizika,
167

tj. bez ugroavanja (promijenjene) strukture sistema. No

Luhmann, kako mi se ini, ne tematizira svoju pretpostavku,
on ju, tovie, prejudicira izborom svoga metodolokog po
lazita.
Za strukturu teorije planiranja odluan je izbor pojma ra
cionalnosti. Teorije planiranja, koncipirane logikom odlui
vanja, zasnivaju se na pojmu racionalnosti djelovanja, poj
mu koji se dobiva na paradigmi svrhovitoracionalnog izbo
ra alternativnih sredstava. Model racionalnosti djelovanja
prikladan je za teorije racionalnog izbora i za tehnike plani
ranja na podrujima stratekoga djelovanja. No, granice mo
dela se ipak pokazuju pri pokuaju da se razviju empirijski
sadrajne teorije drutvenih sistema: teorijsko-strateki iz
bor pojma subjektivne racionalnosti djelovanja znai za
normativistika polazita i za metodoloki individualizam
privremenu odluku.210 Sistemsko-teorijski zasnovanim teori
jama planiranja u temelju je pojam objektivne racionalnosti
koji se dobiva iz paradigme samo reguliraj uih sistema. Uzo
rak racionalnosti sistema prikladan je za empirijski sadraj
ne teorije o predmetnim podrujima na kojima se mogu iden
tificirati jedinice koje se jasno razgraniuju naspram svoje
okoline i koje jasno obiljeavaju svoja poeljna stanja; tada
(i samo tada) se, naime, moe odrediti stabilnost odnosno
ultrastabilnost na osnovi iskustvu dostupne strukture siste
ma. Budui da se struktura drutva ili socijalnih djelomi
nih sistema dosada nije mogla utvrditi bez problema, teorij
sko-strateki izbor pojma racionalnosti sistema imat e za
posljedicu izbor izmeu (najmanje) triju alternativa: ili da
postupa noirmativistiki, tj. da utvruje granice eljena sta
nja ispitivanoga drutvenoga sistema (za to primjere nudi
istraivaka praksa sociologije organizacije; 211 u to, meu
tim, spada i Etzionijev koncept aktivnoga drutva koji se
210

M. Fester, Vorstudien zu einer Theorie kommunikativer Planung,

ARCH 1970, str. 43. i d.
211
R. Mayntz (urednik), Brokratische Organisation, Kln 1968; isti
autor (urednik), Formalisierte Modelle in der Soziologie, Neuwied
1967.
168

oslanja na postulirane temeljne potrebe 212 ); ili, pak, da po

stupa radikalno-funkcionalistiki, tj. da u nekome danom
kontekstu pod proizvoljno variranim polazitima trai funk
cionalne ekvivalentnosti (Luhmann); ili da, naposljetku,
drutveno-znanstvenu primjenu teorije sistema uini ovis
nom o jednoj (potrebnoj) teoriji drutvene evolucije koja
treba dopustiti nekonvencionalno odreenje nivoa razvoja
i time granine vrijednosti promjena sistema koje ugroa
vaju identitet. 213 Komunikativno zasnovanim teorijama pla
niranja 214 je, na kraju, podlogom pojam praktike racional
nosti koji se moe dobiti na paradigmi diskursa koji obrazu
ju volju (i razviti se u obliku teorije konsenzusa istine). Taj
sam model podrobnije raspravio u 3. odjeljku. On je pogo
dan za kritiko ispitivanje interesnih konstelacija na kojima
se zasnivaju normativne strukture; taj postupak normativne
geneze se, naravno, mora povezati sa sistemsko-teorijskim
polazitem ukoliko se njime treba dati doprinos jednoj pri
mjerenoj teoriji drutvene evolucije.
S izborom pojma racionalnosti pada i privremena odluka o
logikom statusu teorije planiranja. Teorije planiranja na
razini logike odluivanja su normativno-analitiki postupci,
tj. tehnike planiranja. I sistemsko-teorijske teorije planira
nja mogu postupati normativno-analitiki; prema nivou nji
hovih pretenzija radi se ili o tehnikoj pomoi pri planira
nju ili o normativno zasnovanim teorijama u kojima se pla
niranje razumije kao politiki proces. Luhmannova univerzalno-funkcionalistika teorija planiranja, koja se pojavljuje
i kao teorija sistema, razumije se kao principijelno oportu
nistika i potkrada joj se suprotnost izmeu empirijsko-analitikoga i normativno-analitikoga postupka. Njezin se sta
tus dade ponajprije oznaiti kao pragmatiki: samo istrai
vanje sistema dio je jednoga ivotnog procesa koji je podvrg
nut zakonu poveavanja selektivnosti i reduciranja kom212

Etzioni, The Acive Society, op. cit., str. 622. i d.

V. gore.
214
M. Fester, Vorstudien, op. cit., str. 67; usp. i rezultate istraivanja
Instituta Batteile: BMBW, Methoden der Priorittenbestimmung I,
Bonn 1971.
213

169

pleksnosti. Komunikativna teorija planiranja isto tako uz

mie onoj alternativi, no iz drugih razloga: osim deskriptiv
nih izjava o vaeim normama, s jedne strane, i preskriptivnih izjava koje se tiu izbora normi, s druge, ona metodiki
doputa kritiki procjenjujue izjave o sposobnosti oprav
davanja normi (postojeih ili predloenih), tj. o ispunjivosti
normativnih pretenzija na valjanost. Norme koje su spo
sobne za opravdavanje slie istinitim naelima: niti su i
njenice, niti su vrijednosti (vidi tablicu). Metodolokim
izborom izmeu univerzalno-funkcionalistikoga i kritiko-rekonstruktivnoga polazita implicite se rjeava i pitanje
koje sam u treem dijelu ovoga istraivanja postavio u
vezi s diskusijom da li je reprodukcija drutvenoga ivota
jo uvijek povezana s umom te, posebno, da li je generira
nje motiva jo uvijek povezano s pounutranjenjem normi
Status teorije

empirijsko-analitiki
normativno-analitiki
niti
empirijsko-analitiki
niti
normativno-analitiki

Svrha
racionalnost
.
razliite
tehnike
planiranja

Pojmovi racionalnosti
Racionalnost
Praktika
sistema
racionalnost
Biokibernetika
Teorija planiraranja kao politi
ki proces
Univerzalni
Kritika
funkcionalizam teorija
drutva

kojima je potrebno opravdavanje. Ukoliko to vie nije slu

aj, rekonstrukcija povijesno nastalih institucija i interpretativnih sistema je prema nekom normativno-genetskom po
stupku postala bespredmetnom pa se teoremi krize tada
vie ne mogu konstruirati. Luhmann, meutim, ne moe do
pustiti neku, u navedenome smislu umnu konstituciju
170

drutva, budui da se teorija sistema, konzekventno svojoj

pojmovnoj strategiji, sama podvrgava nekome naelno oportunistikome ivotnom procesu i uklapa se u njega. No, pro
tiv Luhmannove strategije istraivanja govori jedan znaa
jan argument: dok kritika teorija drutva moe postati ne
uspjena u nekoj promijenjenoj realnosti, dotle univerzalni
funkcionalizam mora pretpostaviti, tj. prejudicirati na ana
litikoj razini da su ta promjena modusa socijalizacije i
kraj individuuma ve nastupili.
6. Opredjeljenje za um
Na fundamentalno se pitanje o opstanku nekoga za drutvo
konstitutivnoga modusa socijalizacije, ovisnoga o istini, ka
ko je vidljivo, ne moe lako odgovoriti. To bi nekoga moglo
navesti na pomisao da se uope ne radi o teoretski rjeivome
pitanju, ve da je praktiko pitanje da li umno trebamo ieIjeti da se drutveni identitet obrazuje kroz glave podrutvljenih individua ili se on, pak, rtvuje za neki, bilo izmiljen,
bilo zbiljski problem sloenosti. Postaviti pitanje na taj na
in, znai, naravno, i odgovoriti na njega; pitanje da li treba
ouvati konstituanse nekoga umnog ivotnog oblika, ne mo
e postati predmetom umnog obrazovanja volje koje samo
ovisi o spomenutim konstituansama. U tu je svrhu svakako
potrebno pozvati na opredjeljenje za um. To se kao opredje
ljenje moe, s druge strane, obrazlagati samo tako dugo dok
se postavljaju alternative unutar nekoga ve uvrijeenoga i
rasprostranjenog komunikativnog ivotnog oblika. im se
pojavi neka alternativa koja razara taj krug unaprijed odlu
ene intersubjektivnosti, i jedino opredjeljenje koje se mo
e univerzalizirati, a to je upravo interes za um, postat e
partikularnim. Takvu alternativu postavlja Luhmann time
to sva podruja interakcije, usmjeravana diskurzivno ispunjivim pretenzijama na valjanost, na metodolokoj razini
podreuje sistemsko-racionalnim pretenzijama na mo i na
njezino poveanje, pretenzijama nekoga ekscentrinog up
ravljanja koje ne ukljuuje mogunost apelacije, koje, da
kle, ne doputa mogunost mjerenja tih monopolnih preten171

zija p o m o u p r a k t i k e racionalnosti k a k o se to spominje

jo u Leviathanu. Staroevropsko miljenje se t o m perspek
tivom ne dovodi u iskuenje po prvi p u t a . Stajalite protiv
nika je prihvaeno im se rezignira zbog tekoa prosvjei
vanja i opredijeli se za aktivizam s ciljem u m n e organizacije
d r u t v a : n a i m e , decizionistiki se zapone s n a d o m da e se
za nastale trokove ve r e t r o s p e k t i v n o p r o n a i opravda
nje. 2 1 5 Opredjeljenje za um ne opravdava niti uzmak u neku
marksistiki u k r a e n u ortodoksiju koja d a n a s moe, u naj
boljem sluaju, dovesti do n e a r g u m e n t i r a n o g etabliranja
izoliranih i politiki beznaajnih s u p k u l t u r a . Nijedan od
tih dvaju p u t o v a nije dopustiv za p r a k s u koja je povezana

s u m n o m voljom, koja, dakle, ne uzmie p r e d zahtjevima

za obrazloenjem, nego trai teorijsko pojanjenje o o n o m e
to ne z n a m o . ak ako danas i ne b i s m o mogli znati m n o g o
vie nego to p r e p o r u a m o j a argumentacijska slika, a to bi
bilo prilino malo, ta okolnost ne bi obeshrabrila kritiki
pokuaj da se granice opteretivosti kasnoga kapitalizma
podvrgnu u m s k o m ispitivanju i zasigurno ne bi pokole
bala odlunost da se prihvati b o r b a protiv stabiliziranja
jednoga samoniklog drutvenog sistema iznad glava njego
vih graana, a prihvatiti je valja radi, to n a s ne treba sme
tati, staroevropskoga ljudskoga dostojanstva.

215

Offe iznosi eksperimentalna razmiljanja o jednoj teoriji aktivizma: Problem teorije drave koja eli dokazati klasni karakter po
litike vlasti /.../, sastoji se dakle u tome da ona kao teorija, kao
objektivirajui prikaz dravnih funkcija i svoga interesnog odnosa,
uope nije provediva; tek praksa klasnih borbi ispunjava njezinu
spoznajnu pretenziju. I... I Ova ogranienost teoretske mogunosti
spoznaje nije, meutim, uvjetovana nedostatnou njezinih metoda,
nego strukturom njezinoga predmeta. On se uklanja svome klasno-teorijskom razrjeenju. Pojednostavljeno se moe rei da je politi
ka vlast u kapitalistikim industrijskim drutvima metoda klasne
vladavine koja se kao takva ne moe spoznati. (Offe, Strukturprobleme, op. cit., str. 9091) Offe polazi od toga da klasni karakter
drave, koji on ustvruje, uope nije dostupan objektivirajuoj spo
znaji. Tu premisu, po mome miljenju, ne trebamo prihvatiti, budui
da se gore uvedeni model potisnutih, a poopivih interesa dade vrlo
dobro primijeniti za rekonstrukciju ne-odluivanja, pravila selekcije
i latentnih fenomena. ak i ako bismo se morali sloiti s Offeovom
premisom, njegova bi argumentacija ostala nekonzistentnom. Pret
postavimo da se cilj uklanjanja neke klasne strukture moe obra
zloiti sljedeim gleditima:
neka praksa koja se moe opravdati jest neovisna, tj. umna
praksa;
uman je zahtjev za praksom, kadrom za opravdanje, svugdje
tamo gdje iz djelovanja mogu nastati politike posljedice;
umna je stoga i elja za dokidanjem nekoga drutvenog sistema
koji normativne pretenzije na valjanost moe postavljati samo

172

kontrafaktiki, tj. koji ne moe opravdati svoju praksu, budui da

potiskuje strukturalno poopive interese.
Ako, meutim, klasni karakter naega sistema vladavine, kako to
Offe tvrdi, ne bi bio spoznatljiv, revolucionarno bi se djelovanje
moglo u najboljem sluaju osloniti na slutnje koje e se retrospek
tivno iskazati kao istinite ili kao pogrene. Sve dok se ne spozna
klasni karakter, politiko se djelovanje ne moe opravdavati na
osnovi poopivih interesa, preostaje neumna praksa. Neumna praksa
(bilo koje ciljeve reklamirala za sebe) se u odnosu na bilo koju
drugu praksu (pa i u odnosu na dokazano faistiku) ne moe isti
cati nekim razlozima. Dapae, samim provoenjem takve prakse s
voljom i svijeu, ova demantira upravo ona opravdanja koja bi se
jedino mogla upotrijebiti za dokidanje neke klasne strukture.
No takva razmatranja ne bi trebala nikome onemoguavati prihva
anje nekoga decizionistikog obrasca djelovanja esto niti ne
preostaje neka alternativa. Tada se, meutim, djeluje subjektivno
i moe se prilikom procjene rizika znati da su politike posljedice
tog djelovanja iskljuivo moralne. I to jo pretpostavlja povjerenje
u snagu praktikoga uma. ak bi i onaj tko sumnja u sm prak
tiki um mogao znati da ne djeluje samo subjektivno, ve da svoje
djelovanje uope utvruje iz podruja argumentacije. No tada je
suvina i teorija aktivizma: provoenje akcije mora biti dostatno
samom sebi. Neobrazloiva nadanja u vezi s uspjehom akcije, ne
mogu akciji nita dodati; tovie, akciju se mora provesti radi nje
same i s onu stranu argumentacije bez obzira na svu retoriku
kojom se nju eli izazvati kao empirijsko dogaanje.

173

PRIJEVOD ENGLESKIH CITATA

Str. 97, citat 110.

. . . : Ako elite ele biti snane i donositi autoritativne odluke,
tada upletenost, aktivnost i utjecaj obinog ovjeka moraju biti
ogranieni. Obian graanin mora prepustiti vlast elitama i
omoguiti im da upravljaju. Potreba za elitnom vlau nalae
da obian graanin bude pasivan, neumijean i pokoran prema
elitama. Stoga je demokratski graanin pozvan da tei ka kontra
diktornim ciljevima; mora biti aktivan, a ipak pasivan; umije
an, a ipak ne previe; utjecajan, a ipak pokoran.
Str. 112, citat 124.
. . . : Trebat emo razlikovati otrije, nego to je to dosada bio
sluaj, izmeu stavova i sistema vjerovanja s jedne strane, te
kognitivnih sistema ili razvojnih nivoa unutar kojih je sadran
svaki stav ili vjerovanje. William James je prije dugo vremena
razlikovao jednom roene od dvaput roenih ljudi: jednom
roeni su oni koji nepromiljeno i 'nevino' prihvaaju uvjere
nje iz svoga djetinjstva; dvaput roeni su oni koji se mogu
sloiti s upravo istim uvjerenjima, no koji to ine na drukiji
nain poslije duljeg perioda sumnje, kritikog prosuivanja i
ispitivanja tih vjerovanja. Ako ih se gleda kao stavove, vjero
vanja jednom roenoga i vjerovanja dvaput roenoga mogu biti
identina: meutim, ustrojenost nazora, kognitivni sistem ili
razvojni nivo jednom roenih odnosno dvaput roenih su kraj
nje razliiti. Drugim rijeima, ne trebamo ispitivati samo vjero
vanja koja ljudi imaju, ve nain na koji ih oni imaju sloe
nost, bogatstvo i struktura njihovih svjetonazora. U politiko
me ili drutvenom smislu moe biti mnogo vanije da pripadni
ci neke odreene supkulture posjeduju relativistiki nazor o is
tini negoli da su konzervativci ili liberali.
175

Str. 144, citat 169.

. . . : I... I najvanija funkcija drutva je nomizacija. Antropo
loka pretpostavka tomu je ljudska udnja za smislom koja,
ini se, ima snagu instinkta. Ljudi su od roenja prisiljeni da
zbilji nameu neki smislen poredak. Taj poredak, meutim,
pretpostavlja drutvenu poduzetnost u ureivanju sastava svi
jeta. Biti odvojen od drutva izlae pojedinca mnotvu opasno
sti s kojima se on ne moe hvatati u kotac, a u ekstremnom slu
aju opasnosti od neposrednog unitenja. Odvajanje od drutva
zadaje pojedincu takoer i nepodnoljive psiholoke napetosti,
napetosti koje su utemeljene u osnovnoj antropolokoj inje
nici drutvenosti. Krajnja opasnost takvoga odvajanja je, me
utim, opasnost besmislenosti. Ta je opasnost mora par excel
lence u kojoj je pojedinac uronjen u svijet nereda, besmisla i
mahnitosti. Zbilja i identitet su zlokobno transformirani u be
smislene oblike straha. Biti u drutvu znai biti 'razborit' upra
vo u smislu zatienosti od prvobitne 'bezumnosti' takvoga anominog terora. Anomija je nepodnoljiva na toki na kojoj e
umjesto nje pojedinac moda radije potraiti smrt. Nasuprot
tomu, postojanje unutar nominoga svijeta e se moda traiti
po cijenu svih vrsta rtvovanja i trpljenja pa i po cijenu sa
moga ivota ukoliko pojedinac vjeruje da ta krajnja rtva ima
nomiko znaenje.

KAZALO IMENA

Adorno, T. W. 43, 107, 152, 154

155
Albert, H. 129130, 132
Almond, G. A. 9697
Altvater, E. 6667 b., 72 b.
Apel, K. O. 129, 131 b., 135
Aristotel 10
Armbruster, W. 102 b.
Bachrach, P. 150
Bahr, H. E. 91 b.
Baier, K. 133
Baumgartner, H. M. 16 h.
Bell, D. 28 b., 107 b.
Bendix, R. 105 b.
Benjamin, W. 107
Benn, G. 149
Bentham, J. 97
Berger, P. 13 b., 144 b.
Bodenhfer, H. J. 102 b.
Bhme, G. 21 b.
Brandt, G. 15
Brede, K. 24 b.
Bredekamp, H. 98 b.
Brunner, 0. 35 b.
Caneiro, R. L. 30 b.
Cohen, St. 82 b.
Crosser, P. K. 46 b.
Daele, W. van den 21 b.
Dahrendorf, R. 150
Deutsch, K. W. 11 b., 25
Dewey, J. 130
12 Problemi legitimacije u kas. kapitalizmu

Dobb, M. 33 b.
Dbert, R. 22 b., 65 b., 101 b.,
112114 b., 141
Dreitzel, H. P. 10 b.
Durkheim, E. 12, 117, 143
Edelmann, M. 88 b.
Eder, K. 17 b., 23 b., 29 b.
Edwards, P. 26 b.
Etzioni, A. 13, 25 b., 156157,
168169 b.
Fester, M. 168169 b.
Feuer, L. S. 155 b.
Forrester 56
Freud, S. 117
Friedeburg, L. v. 50 b.
Frbel, F. 55 b.
Funke, R. 83
Gadamer, H. G. 89 b.
Galbraith, J. 46 b., 92
Galtung, J. 55 b.
Gawthrop, L. C. 161162 b.
Gehlen, A. 149, 152, 154, 165 b.
Gdel 129
Godelier, M. 10 b.
Goslin, D. A. 22 b., 95 b.
Grice, R. 132
Gndel, R. 75 b.
Habermas, J. 1011 b., 15 b.,
20 b., 24 b., 2627 b., 34 b.,
41 b., 50 b., 89 b., 95 b., 124 b.,

177

131 b., 136 b., 138 b., 140 b.,

143 b., 157159 b.
Hare, R. M. 125
Hartmann, N. 123
Hrtung, D. 102 b.
Huser, A. 106 b.
Hegel, G. W. F. 10, 39, 153155
Heininger, H. 75 b.
Heinrichs, J. 55 b.
Hess, P. 75 b.
Hilferding, R. 73
Hirsch, J. 62 b., 77 b., 79
Hobbes, Th. 125
Hobsbawm, E. 45 b.
Hofmann, W. 51
Hollander, H. 72 b.
Horkheimer, M. 152
Hufschmid, J. 83 b.
Huiskens, F. 72 b.
Hume, D. 125
Hymer, St. 45 b.
Ilting, K. H. 125127
James, W. 112
Jnicke, M. 11 b., 66 b.
Jaspers, K. 122 b.
Jnger, E. 149
Kambartel, F. 134
Kant, I. 111, 133, 155
Ksler, D. 100 b.
Kenniston, K. 112, 114, 156
Kluge, A. 114
Kohlberg, L. 22 b., 95 b.
Kolko, G. 83 b.
Kornhauer 150
Kosseleck, R. 10 b.
Kreye, 0. 55 b.
Krohn, W. 21
Laing, R. D. 156
Landmann, M. 151
Lenk, K. 35 b.
Lenski, G. 29 b., 118 b.
Lvi-Strauss, C. 30 b., 145 b.
Lipset, S. M. 150

178

Locke, J. 34
Lockwood, D. 15 b.
Looser, M. 134
Lorenzen, P. 133, 135, 138
Lwith, K. 10 b.
Luhmann, N. 11 b., 13, 15, 20 b.,
22 b., 24 b., 28 b., 3334 b.,
53 b., 58 b., 85, 88, 120121,
123124 b., 136 b., 154, 157171
Lscher, P. 134
Maciejewski, F. 17 b., 134
Macpherson, C. B. 97 b.
Mandel, E. 60 b.
Marcuse, H. 64 b., 98
Marx, K. 7, 10, 17, 27, 3839,
4143, 54, 6668, 7274, 139,
155
Mattick, P. 71 b.
Mauke, M. 10 b.
Mayntz, R. 91 b., 168 b.
Mead, M. 117
Meadows, D. 56 b.
Melman, S. 46 b.
Menne, 134
Merton, R. 12
Meuschel, S. 70
Meyer-Abich, K. M. 56 b.
Michels 149
Mitscherlich, A. 24 b.
Mittelstrass, J. 105 b., 129 b.
Mommsen, W. J. 122 b.
Monro, D. H. 125
Mosca, G. 149
Moser, T. 12 b.
Mller, M. 98 b.
Mller, W. 6667 b.
Narr, W. D. 158
Naschold, F. 85 b 92, 163 b., 165
Negt, O. 114
Neuendorff, N. 43 b.
Neus, Gh. 6667 b.
Nietzsche, Fr. 148149
Nunner, G. 22 b., 101 b., 112
114 b.
Nuthmann, R. 102 b.

O'Connor, J. 45 b., 47, 52 b., 70 b.,

72 b., 87, 103
Oehler, Ch. 50 b.
Oeverman, U. 90, 95 b.
Offe, C. 9 b., 14 b., 5152 b.,
62, 77, 80, 84, 91 b., 93, 102 b.,
140141,158 b., 165, 172
Pareto, V. 149
Parsons, T. 1314, 29 b., 50 b.,
117
Peirce, Ch. S. 131
Piaget, J. 117
Pilot, H. 40 b.
Plessner, H. 24 b.
Popper, K. R. 125, 128130
Poulantzas, N. 66 b.
Reagan, M. D. 46 b.
Reichelt, H. 10 b.
Rendtorff, T. 147
Riedel, M. 32 b., 133 b.
Robinsohn, S. B. 90 b.
Rodel, U. 47 b., 53 b., 71 b., 73 b.
Ronge 161 b.
Sahlins, M. 2930 b.
Scharpf, F. W. 83, 166
Scheler, M. 123
Schelsky, H. 137, 152154
Schiller, Fr. 98
Schluchter, W. 100 b.
Schmieg 161 b.
Schmid, G. 141
Schmitt, C. 121, 125, 149, 155
Schumpeter, J. 50, 149
Schtz, A. 13

Schwemmer, O. 133, 135

Senghaas, D. 45 b., 51 b., 55 b.
Siara, Ch. 120 b.
Singer, M. G. 133
Shonfield, A. 46 b., 93 b.
Skiair, L. 10 b.
Sohn-Rethel, A. 72 b.
Stevenson, L. 125
Strachey, J. 51 b.
Streeck, S. 85 b.
Streeck, W. 85 b.
Sunkel, O. 55 b.
Sykes, G. 156
Tocqueville, A. 150
Toulmin, St. 26 b., 131 b.
Truman, H. 150
Tsuru, S. 44
Verba, S. 9697
Vogt, W. 52
Wagner, W. 11 b.
Weber, M. 33, 50, 99, 118119,
122,124,128, 130,149
Weidenbaum, M. 46 b.
Weizscker, C. F. v. 59 b., 148 b.
Wellmer, A. 97 b., 152
Weltz, F. 50 b.
Widmaier, H. P. 92 b., 168 b.
Willms, B. 154
Winckelmann, J. 122
Wirth, M. 76 b.
Wright von, G. H. 125
Zeleny, J. 10 b.
Zieschang, K. 75 b.