SEDMA VARIJACIJA:

FUNTA MESA I KI
Mladen Dolar

ama pria o funti mesa i razrjeenje zapleta time da je nije mogue odsjei bez krvi vrlo je stara. Izgleda da je njezin prvi
izvor u rimskom pravu, u onih 12 tablica (iz priblino 450. godine
prije Krista) koje predstavljaju njegov prvi pravi dokument. Tu nalazimo napomenu krajnjeg sredstva koje nastupa ako dunik ne moe
otplatiti dug: zaloiti mora svoje tijelo s kojim povjeritelji mogu uiniti to ih volja, razrezati ga itd. Qui non habet in aere, luat in cute. Tijelo
tu nastupa kao posljednje vlasnitvo, tada kad vie nije mogue nita
dati kad si ve dao sve to ima.1 Moe dati samo jo svoj bitak, koji
pripada tijelu, u parodiji lacanovske definicije ljubavi. Neporavnavanje duga, neispunjenje ugovora plaa se vlastitim tijelom, tijelo u posljednjoj instanci nastupa kao zalog na mjestu to ga je odredilo slovo,

Sa izuzetnim zadovoljstvom raspolaemo i ponovno poaeni donosimo fragment izvanredne knjige naslovljene O krtosti vrsnog slovenakog mislioca Mladena Dolara, a na ljubaznu preporuku i u odlinom prijevodu naeg suradnika i prijatelja, dubrovakog autora
Maria Kopia.
1 Usp. "Iz toga je ponikao Zakon od deset tablica, dostojan Shylocka! Neemo istraivati je
li tona Linguetova hipoteza da su patricijski vjerovnici s vremena na vrijeme prireivali
s onu stranu Tibra gozbe na kojima se sluilo kuhano meso dunika, kao ni Daumerove
hipoteze o kranskoj euharistiji" , (Marx 1986, str. 263). Deset tablica je navodno izvorna
inaica dvanaest tablica rimskog prava, Simon-Nicolas-Henri Linguet (1736-1794) je francuski prosvjetiteljski povjesniar i ekonomist, a Georg Friedrich Daumer njemaki povjesniar
religije koji je pretpostavljao da su prvotni krani na euharistiji uivali ljudsko meso.

193

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tijelo dovrava slovo. Tek postavljanje tijela iz zavjeta ini zavjet, tek
zboga tog uloga ugovor doista vrijedi. 2
Pria dodue ima svoju usporednicu ve u Mahabharati, u srednjem vijeku je pak njezina najoitija manifestacija u ve spomenutoj
poemi Cursor mundi (1290). I tamo pria zavrava tako da rasudi mudra kraljica, dakle ena u ulozi suca, kao to e stvar ovdje razrijeiti
u suca preodjevena Porzia. I tu moemo vidjeti neku u oi bodeu
inverziju: amblemska slika Shylocka jest slika s vagom u jednoj ruci i
noem u drugoj, na proces je sa sobom donio sva potrebna pomagala
da moe funtu mesa odsjei i izvagati. Unheimlich karakter te slike jest
u tome da je amblem prava prema tradiciji mlada ena (sa zavezanim
oima) s istim pomagalima, s vagom u jednoj ruci i maem u drugoj
iustitia pravino vae krivnju i odmjerava kaznu, potom pravedno
kanjava, slijepa za sve osobine prijestupnika, njegov socijalni status
itd. Mjesto prelijepe mladenke tu zauzima runi stari idov (obino s dugom kosom i s bradom itd.), a na drugoj strani mjesto suca,
rezervirano za muke, zauzme ona ista ljepotica koja je nedostajala
na drugoj strani. Shylock dodaje funtu mesa u ugovoru "ale radi",
najsudbonosniju crtu uvodi kao trenutanu doskoicu koja mu je sluajno upravo pala na pamet:
Go with me to a notary, seal me there
Your single bond; and, in a merry sport,
If you repay me not on such a day,
In such a place, such sum or sums as are
Expressd in the condition, let the forfeit
Be nominated for an equal pound
Of your fair flesh, to be cut off and taken
In what part of your body pleaseth me.
2 Na kraju krajeva je neka inaica toga, prema kojoj je npr. kazna za pljaku odsijecanje
ruke, u razliitim kulturama vaila dugo vremena, u erijatskom pravu i danas, a teorijski
je vaila i u elizabetinskom zakoniku Shakespeareova doba.
194

Zenike sveske

Poite sa mnom do biljenika, ondje mi potpiite

jednostavnu obveznicu, i tek za alu
ako mi ne platite dug toga i toga dana,
na tome i na tome mjestu, tu i tu svotu, ili svote,
kako je navedeno u pogodbi, neka kao jamevina
bude imenovana tono jedna funta
lijepog vaeg mesa, da se odsjee i uzme
s dijela vaeg tijela gdje mene bude volja.
(I/3)
to goni Shylocka u taj posao jest mrnja spram toga kranina
koji mu s jedne strane sniava kamatnu stopu, jer je spreman posuivati bez kamata, dakle ovjekoljubiv konkurent koji proglaava
sve kamate za lihvarstvo, a s druge strane mrnja to je taj kranin,
kao i ostali, pokazuje spram njegova roda i nastoji ocrniti sve to je
idovsko. Njemu nee posuivati za kamate, tu e se pokazati kao
njemu jednak, nego e zahtijevati pravi ekvivalent kamata u funti
mesa. Ekvivalent vika je funta mesa koja dakako aludira na kastraciju. Odrezati mu hoe uitak, istisnuti viak uitka, a to se isisavanje
vika uitka iz drugoga podudara s kastracijom. Shylock ne cilja na
profit, radije bi uzeo funtu mesa koja mu niemu ne slui (s njom bi,
kae, u najboljem sluaju hranio ribe (III/1), tajei svoju pravu kanibalsku namjeru). Pri utjerivanju bit e nesalomljiv i nepopustljiv, nee
mariti uzeti dvostruku svotu u zamjenu, premda mu nude est tisua
dukata za posuene tri (What judgment shall I dread, doing/ Were in six
parts and every part a ducat,/ I would not draw them; I would have my bond;
"Da svaki dukat u tih est tisua dukata / ima est dijelova, i da je svaki dio dukat, / ne bih uzeo njih, htio bih svoju jamevinu"IV/1). Htio
bi samo ono to je zapisano, ni vie ni manje, kao idov drat e se
slova u njegovoj doslovnosti, nije kadar odlijepiti se od slova, i upravo e ga tu dotui na njegovu vlastitom terenu doslovnosti, budui
da slovo ne spominje krv. Sveza kastracije i vika uitka, stvar ne
195

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

bi3 mogla biti zornija. S tim da funta mesa u retorici komada oscilira
izmeu toga da e Shylock Antoniu zarezati u srce, da dakle treba
postaviti i dati srce, kao u ljubavi, i aluzija na kastraciju u jednoj od
inaica teksta, zacijelo apokrifnoj, kae Shylock ak "if I should cut off
his privy member", (usp. Schwanitz 1997, str. 110) i tako s vulgarnom
preciznou eksplicira ono to inae ostaje implicitno.
Time to funta mesa stupa na mjesto kamata, ona se postavlja u
podruje svojevrsnog beskonanog suda: novac je meso. Dakako, novac je bio obdaren onom perverznom seksualnou da je mogao poraati kamate, i tu se objelodanjuje njegov simptom, njegova skrivena
karnalna priroda. Sveudilj je ve morao biti meso da bi se mogao ploditi, i Shylockova je monstruoznost upravo u tome da tu nemoguu
konfuziju dvaju poredaka bitka objelodanjuje, da pokazuje karte jednadbe. Shylockov vlastiti veoma neuobiajeni zagovor kamata (I/3)
oslanja se na biblijsku priu o Labanu i Jakobu (1 Ms, 30, 25-43) i o
prugastoj sitnoj stoci, to ju je (lukavstvom) pridobio Jakob kao svoj
profit poanta zapletene metafore je naposljetku upravo u jednaenju ploenja ovaca i ploenja novca.

Antonio: Was this inserted to make interest good?

Or is your gold and silver ewes and rams?
Je li to umetnuto da bi se opravdale kamate?
Ili su vae zlato i srebro, ovce i ovnovi?
3 U napomeni mogu dodati da samom Shakespeareu po svemu sudei kamate nipoto nisu
bile strane. Njegov je otac bio rukaviar i trgovac koom, izmeu ostalog i zajmodavac
koji se morao braniti na sudu, budui da je zaraunao previe kamata. Sam je Shakespeare
barem triput iao na sud kako bi utjerao dugove i slobodno moemo sumnjati da je posuivao bez kamata. Bio je vrlo sposoban biznismen, s kazalitem je dosta zaraivao, bio je
suvlasnik Globea, imao je dvije kue, jednu u Stanfordu, a drugu u sreditu Londona itd.
Najmanje to moemo rei jest da je bio izbliza vrlo minuciozno poduen o poslovima, kreditima, kamatama itd. Otuda i zlobna teorija koju je Joyce u Uliksu poloio u usta Stephenu
Dedalusu: "Shylocka je /Shakespeare/ izvukao iz svojega dubokog depa. Kao sin prekupca
slada i lihvara i on sam je bio prekupac ita i lihvar, s deset mjera ita to ga je nagomilao
za nemira u doba gladi Tuio je nekoga kolegu glumca zbog cijene nekoliko vrea slada i
kamata za sav pozajmljen novac. Kako bi se inae Aubreyev konjuar i potrka mogao tako
brzo obogatiti?" (Joyce 1967/I, str. 243).
196

Zenike sveske

Shylock: I cannot tell; I make it breed as fast.

Ne bih znao rei, nastojim da se ba tako brzo legu.
(I/3)
A da bi se novac mogao tako ploditi, da bi mogao postati mesom,
mora to meso neprestano odsijecati drugome, hraniti se mora mesom
drugih i njegova pervertirana seksualnost nije u tome da se samozadovoljava, nego da se seksualno iivljava nad ljudima.
Tu je pri ruci jo i daljnja inverzija. Ono to odreuje idove,
samu njihovu idovsku tjelesnost, jest naime obrezanost, simboliki
ekvivalent kastracije. Jedva da bismo mogli govoriti o funti mesa,
stvar se mjeri u gramima, no ipak funtu mesa su idovi poeli sjei
najprije sebi. injenica da su idovi obrezani esto je u imaginariju
zadobivala veliku teinu, neposredno recimo tako da ih je feminizirala. Dugo je vremena u srednjem vijeku, na primjer, vrijedilo da imaju
menstruaciju, tovie, da ih hvataju trudovi (kuvada).4
esto su bili predstavljeni u feminiziranoj haljini s dugom perikom i dugom odjeom i duga praksa kostima za Shylocka bila je
upravo takva. tovie, u daljnjoj inverziji koja je slijedila u XIX. stoljeu, uloga Shylocka bila je vrlo privlana enskim glumicama. Kuriozum:
U XIX. i na poetku XX. stoljea bila je prava moda enskih Shylocka nakon1820. godine su kako u Engleskoj tako i u Americi hvalili
Claru Fisher za njezinu interpretaciju te uloge. Znamenita amerika
glumica Charlotte Cushman, koja je igrala Porziu uz Williama Ma4 Usp. Boyarin: "Topos da su idovski mukarci svojevrsne ene ima ve asnu starost i see
barem do Europe trinaestog stoljea, kad je vailo kao ope prihvaeno da idovi mukarci
imaju menstruaciju Kao to pie talijanski astrolog iz etrnaestog stoljea Cecci dAscoli:
"Nakon Kristusove smrti svi su idovski mukarci podvrgnuti menstruaciji kao i ene"
Klju za tumaenje je u dosljednoj reprezentaciji idova kao ena u europskoj kulturi, to
u najveoj mjeri proistjee iz njihove obrezanosti, koja se tumaila kao feminizacija", (cit.
po Santner 1995, str. 175). Kuvada (iz fr. couvade, rije je za antropologiju prvi upotrijebio E.
Tylor 1865. godine) oznaava naviku nekih naroda da pri roenju djeteta otac pokae simptome poroaja, lei u postelji itd., a tragove toga moemo sresti i u rabinskom idovstvu
(usp. Santner 1995, str. 177 f).
197

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

creadya i Edwina Bootha u ulozi Shylocka, u ezdesetim je godinama

XIX. stoljea sama doivjela prilian uspjeh u ulozi idova. Kako i
kod njezinih ostalih mukih uloga Romeu, Hamletu, Jagu - njezinu
su izvedbu prosuivali po unutranjim mjerilima, a ne kao kuriozitet,
i izgleda da je bilo tako i sa Shylockom gospoe Catherine Macready,
ene znamenitog ekspirijanskog glumca. (Garber 1992, str. 230)5
Ukratko, kastracija, kojom su simboliki pogoeni idovi, u nekom krvavom i materijalnom shvaanju simbolikog, to ga ini tjelesno vidljivim i to zahtijeva nekoliko kapi krvi, ta kastracija ih feminizira, no ujedno upravo zbog njezina emfatina preuzimanja nije
znamenje njihove slabosti i nemoi. Kao feminizirani dvostruko su
opasni. Njihov dobrovoljni pristanak na kastraciju, realno znamenje
njihova simbolikog saveza i pripadnosti, komadi mesa to su ga
dali kao zalog savezu, sve je to vrelo njihove tajanstvene moi. Upravo u mjeri u kojoj su kastrirani, oni su kastratori, njihova je kastracija
prijetnja nae kastracije. I njihov odsjeeni komadi mesa svagda je
ve upisan u krvotok samooplodnje novca.

*
Prije nego krenemo dalje, samo kratak ekskurs o poloaju idova
u Veneciji. Standardni scenarij je bio taj da su u srednjem vijeku idove posvuda isprva prihvaali s odreenom otvorenou, nakon ega
su slijedili progon i izgon (s mnogim drastinim epizodama). Venecija
je bila iznimka po tome to je u ishoditu pokazala veliku uzdranost
spram idova, koji su se tamo poeli doseljavati tek postupno u XIV.
stoljeu. Godine 1397. to su otvaranje pokuali zauzdati tako da su
idove ograniili na Mestre, odakle su mogli samo u odreenim danima dolaziti obavljati svoje poslove u Veneciju, i to opremljeni vidlji5 "Sredinom devetnaestog stoljea Shylocka su igrale i djevojice: Jean M. Davenport, Lora
Gordon Boon (njezina sestra Anna Isabella je igrala Porziu) i udesna djeca Kate i Ellen
Bateman; Ellen je igrala Shylocka kad je imala etiri godine, zajedno sa svojom sestrom kao
Porziom u estoj, kako u premijernim kazalitima tako i u predavaonicama. Zbog sklonosti
to ju je devetnaesto stoljee pokazalo kako spram djece tako i spram mukih i enskih uloga, ti su Shylockovi manje anomalini nego to bi se inilo na prvi pogled (Ellen Bateman je
npr. igrala i Richarda III. I Lady Macbeth)" (Garber 1972, str. 230).
198

Zenike sveske

vim utim znamenjima, ak s farsinim utim klobukom. Venecijanci

su kao trgovci vidjeli korisnost idova za svoje poslove (mogli bismo rei da je naslov "mletaki trgovac", pleonazam), no ujedno su
ih nastojali strogo ograniiti. Tekou su rijeili tako da su im 1516.
godine u Veneciji odredili otok Ghetto nuovo (otok je dobio svoje ime
po ljevaonici, talionici, najvjerojatnije je rije o dijalektalnoj inaici talijanske rijei getto, lijevanje u kalupu) i potom 1541. jo Ghetto vecchio.
Ukratko, rije ghetto dolazi iz Venecije, venecijanski idovi su bili prastanovnici geta. Godine 1600. bilo ih je priblino 2500, a podijeljeni su
bili u tri skupine: levantsku, zapadnjaku (panjolsku i portugalsku)
i njemaku (takozvani nazione tedesca, i prema indikacijama te prie
Shylock bi mogao pripadati samo toj). Jedna od najveih Shakespeareovih omaki u komadu jest da nije niti na jednom mjestu spomenuo
ghetto, to svjedoi o njegovom posvemanjem nepoznavanju venecijanskih prilika. (Grekama treba dodati i da Shylock ima kranskog
slubenika i da ide na veeru kranima oboje je tada bilo posve
nezamislivo.)6 Itemo li povijesne koincidencije, tada upada u oi
da je prvi ghetto bio ustanovljen godinu dana prije nego to je Luther
zabio svojih 95 teza na vrata vitemberke crkve. Luther, koji se unato
poetnoj nadi da bi idovi mogli biti njegovi saveznici protiv pape,
uskoro pretvorio u jednog od najveih i najotrovnijih antisemita XVI.
stoljea.7
6 Traimo li i ostale Shakespearove promaaje, znakovit je i ovaj: u tom komadu, gdje je u
petom inu toliko govora o glazbi, nastupa Shylock kao antiglazbeno bie par excellence,
ovjek bez ikakva sluha (a koga ne gane glazba, taj je zloinac, kae Lorenzo, V/1). Glazba
je hrana ljubavi (usp. znameniti poetak Na tri kralja ili Kako hoete) i idovi moraju dakako
biti postavljeni na suprotan pol, to dalje od glazbe. ak Jessica, Shylockova pobjegla ki
i dakle "pozitivka", kae: "I am never merry when I hear sweet music"" "Nikad nisam vesela
kad slatku glazbu ujem"" (V/1) (to su ak iznenaujue njezine zadnje rijei u komadu,
premda jo itekako ima do kraja). Historijski je to najdalje od istine idovi su bili sveudilj nadasve muzikalan narod, glazba je cijelo vrijeme ispunjavala njihov svagdanji ivot,
u dvostrukoj slici liturgijske i plesne, "zabavne" glazbe, i bila najvie cijenjena, a idovi su
bili i vani nadasve tovani kao glazbenici i uitelji glazbe. O idovskom glazbenom prestiu
i danas svjedoi njihova dominantna prisutnost meu vrhunskim virtuozima. Ako je za
Shakespearea glazba postavljena tako visoko, to je stoga jer je u njoj, u skladu s renesansnim
novoplatonikim idejama, vidio odsjaj nebeske harmonije, iz koje pak idovi po definiciji
moraju biti iskljueni.
7 Usp. npr. Von den Juden und iren Lugen (1542), koji se ita kao nevjerojatan i uasan poziv
na pogrom, Schwanitz 1997, str. 65.
199

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

elimo li se poduiti o zbiljskom stanju mletakih idova u

vrijeme komada, imamo sluajno prvoklasan dokument, koji nam
nudi nadasve precizan uvid. Mletaki idov Leone da Modena (15711648), Shakespeareov suvremenik, bio je uenjak, rabin, propovjednik, strunjak za alkemiju i astrologiju, ali i veliki pustolov i hazarder.
Engleski veleposlanik u Veneciji zamolio ga je za opis idovskih obiaja za potrebe engleskog kralja Jakoba I. i 1614. godine (dvije godine prije Shakespearove smrti) napisao je tako Historia de riti hebraici.
Rukopis je 1637. objavljen kao knjiga, koja je veoma dugo slovila kao
kljuno referentno djelo, u kojem su cjelokupno idovsko ivljenje i
vjerovanje bili kompetentno predstavljeni i precizno iznutra opisani.
Isti je i kasnije na hebrejskom napisao svoju autobiografiju, ivot Jude,
i kad je to djelo u XIX. stoljeu konano bilo prevedeno, oivjelo je kao
prava uspjenica, koja se redovno i danas pretiskuje.
Tu imamo precizno opisan zbiljski ivot zbiljskog mletakog idova onoga vremena i iznenaenje je u tome da stupa pred nas kao
pravi anti-Shylock. Vidimo ovjeka iji je najvei problem u ivotu
hazarderska strast, bio je opsesivni kockar koji je u igrama na sreu sve profukao. Nigdje nikakav profit i akumulacija, sve je vrijeme
nerazumno uzalud troio, svagda se iznova nalazio na prosjakom
tapu. Njegov drugi veliki problem bili su stalni konflikti unutar geta,
veliko rivalstvo meu tri zajednice, tako da o svojim sunarodnjacima nita dobro nije mislio. Njegovog najmlaeg sina ubili su idovi,
preklinje ih, i u knjizi hvali krane s kojima se navodno uvijek lake
i bolje razumio nego sa idovima i koji su mu se divili zbog njegova
irokog znanja. Pred nama stoji kao nevjerojatna renesansna figura,
ujedno znanstvenik i pustolov, ujedno grenik i teolog. itamo li njegovo djelo kao komentar Mletakom trgovcu, tada iznenaeno vidimo
da je Leone da Modena vidio temeljni konflikt svagda unutar pojedinih zajednica, a ne u nekom emfatinom antagonizmu idovstva i
kranstva.

Dvije prepletene prie imaju jo nuzgrednu, treu priu, koja je s

njima neposredno povezana. Shylock ima kao to je gotovo pravilo
za sve krce prelijepu ker, Jessicu. Ve smo vidjeli da je njihovo
200

Zenike sveske

blago svagda dvostruko blago, zlatnici i prelijepa mladenka, ekvivokacija meu njima izgleda strukturalno nuno. Jessica se zaljubljuje
u prelijepog kranina Lorenza on je Bassanijev prijatelj i po svemu
sudei jo jedan fifiri jednakog soja, lovac na miraz s njim bjei iz
oeve kue koja je za nju bila straan zatvor, pri emu jo sa sobom
uzimlje oevo blago. I ne samo to, krade i prodaje i dijamant to ga
je Shylocku dala njegova pokojna ena Lea. I ne samo to, taj dijamant
odmah mijenja za majmuna, tek tako, za podsmijeh ocu, za lakomislenu zabavu. Otac je proklinje I would my daughter were dead at my
foot, and the jewels in her ear! "Volio bih da mi je ki mrtva pod nogama,
a dragulji na uima!" (III/1). Jessica se dakako prekrtava i u zadnjem
inu biva prihvaena u jet-set obitelji u Belmontu. Kolikogod postupila upitno, barem je na prvi pogled predstavljena kao pozitivna osoba,
kao dobra ki zlobnoga idova.
Izvor Jessicine prie je najvjerojatnije Masucciov Il novellino, jo
jedna pria iz vala imitacija Decamerona, koji je zalio XIV. stoljee.
Tamo krti idovski starac skriva i zatvara ker kao blago, a ona se
zaljubljuje u kranina kojeg moe vidjeti samo kroz prozor. Kranin, koji je dakako prelijepi mladi vitez, pomou slubenice grabi ljepoticu, koja usto jo uzima oevo blago. A tema je tako esta da je
moguih izvora puno vie. I Marlowov Barabas ima prelijepu ker
Abigail, koja ga isto tako naputa, pljaka i preobraa se. (Barabas:
Oh girl! Oh gold! Oh beauty! Oh my bliss! Shylock: My daughter! O my
ducats! O my daughter!) Tema je esta zato jer je fantazmatika idovke
u direktnom i nunom kontrapunktu s fantazmatikom idova. Inae
je istina da i idovka moe nastupiti u ulozi negativke, zavodnice,
koja, kao i Eva, jabukom, namami kransku djecu i mladie u propast. Tako na primjer Hugh of Lincoln, kojega je 1255. godine namamila prelijepa idovka i potom je bio navodno ritualno umoren za
osvetu su odmah pobili 18 idova, premda nije bilo dakako nikakvih
dokaza, potom su jo stoljeima balade i pripovijetke opjevale djeakovu nesretnu sudbu. No to je vie iznimka, pravilo je obrnuto.
Ako su idovi ikada zaveli kranke, nije bilo ale, kazna je bila
smrt (tako kao to izvjeuje i Valvasor). Dakako, idovi su bili svag201

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da osumnjieni da ele upravo nae ene, u isti mah i u istoj gesti,

kao to hoe nelegitimno prisvojiti nae bogatstvo. Nasuprot tomu,
izgleda da lijepe idovke jedva jedvice ekaju da doe kakav zgodan
kranin i zavede ih, oslobodi ih tamnice njihova roda. idovke su
spremne osluhnuti ljubav i slijediti je, tjelesno i duhovno, naime slijediti takoer i prije svega religiju ljubavi i preobratiti se. U krane se mogu zaljubiti samo tako da se istodobno zaljube u kranstvo
(ili moda, kad su posrijedi ene, u kranstvo se mogu preobratiti
samo tako da se najprije zaljube u nekog zgodnog kranina). Najznamenitiji primjer toga je istina neto kasniji i spada u veoma drukiji
ideoloki kontekst romantike, naime Scottov Ivanhoe (1819). I tamo
imamo Isaaca iz Yorka kao stereotipnoga idova kojemu ne manjkaju
ope znaajke krtosti i lihvarstva, premda u kljunim trenucima skuplja hrabrost za plemenitost, ak heroizam, nudei utoite ranjenom
Ivanhoeu. idov dakako ima prelijepu ker Rebeccu, koja je prava junakinja cijele storije i uz koju njezin pozitivni protupol, Lady Rowena
blijedi u beskrvni ideal.8 Pokretalo prie je zabranjena ljubav izmeu
lijepe idovke i kranskog junaka Ivanhoea, no Rebecca sada, na poetku XIX. stoljea, moe iskazati svoj moralni integritet samo tako
da se ne odrie svojega oca i vjere, no zato se mora odrei svoje ljubavi. Rebecca izgleda kao pravi kandidat za opernu junakinju i doista
je djelo dalo materijala za nita manje nego pet opera (od Heinricha
Marschnera godine 1829. do A. S. Sullivana, koji je bez svojega alter-ega Gilberta 1891. godine s Ivanhoeom doivio najvei fijasko).9
Nastavim li s komadiima slovenske kulture za nau usputnu
uporabu, tada imamo upravo iz istog vremena paradigmatski primjer, Preernovu "idovku" stvar je oito bila u zraku. Uboga idovska djevojka sjedi cijele dane u kui i rijetko odlazi meu ljude,
njezina religija je njezin zatvor i, dok kranke idu u crkvu i po trgovima i pritom se osvru za draganima, ona je iskljuena iz socijalnog i
8 U holivudskoj je verziji (1952) Rebeccu igrala Liz Taylor u svojoj prvoj velikoj ulozi, Rowena je bila Joan Fontaine, koja je inae, bizarno, najveu svoju ulogu ostvarila kao Hitchcockova Rebecca (1941.).
9 Heinrich Marschner, Der Templer und die Judin, 1829.; Giovanni Pacini, Ivanhoe, 1832.; Otto
Nicolai, Il templario, 1840.; B. Pisani, Rebecca, 1865.; Sir Arthur Sullivan, Ivanhoe, 1891.
202

Zenike sveske

seksualnog krvotoka, osuena na oevu tamnicu. No jednoga subotnjeg dana ipak nagovori oca da je pusti u etnju u gradski zooloki
vrt, i im doe tamo, dakako "mladia nae kranina" i ve usplamti
ljubav. Mladi kranin odmah se pozove na religiju univerzalne ljubavi ("Da moram ljubit ljude sve, / to vjera moja ui me, / idovko,
ljubi me, ili ne?")10, a lijepa idovka ga odmah postavi na vrsto tlo:
"Ako me smije ljubit ba,/ ja dobro znam, a i ti zna, / da zabranjen ti
brak je na". Tu dobiva pria okret koji izgleda kao otklon od tradicije:
njihova ljubav ne moe voditi u brak ne samo zbog idovske ogranienosti, nego i zbog kranske, jedini put do braka bio bi njezino preobraanje na kranstvo. No pria ima manje dramatian i u svakom
sluaju nezadovoljavajui kraj:

Pola je tuna u svoj dom,

I jadala se Bogu svom,
to nije iste vjere s njom.
esto se natrag vraala;
Vjera bje zapreka joj sva,
Ljubav joj nije zgasnula.
Preern se zaudo zadovoljava prilino opim i unekoliko banalnim zakljukom o protivtini izmeu ljubavi i vjere, s implicitnim
pledoajeom za mo ljubavi koja je vea od svih bedema razliitih religija. Pritom izgleda da je poetna slika idovske djevojke koja udi za
tim da bi se preko ljubavi otresla okova svoje religije zala u poloaj
gdje je na kraju krajeva i mladi kranin postavljen pred simetrian
problem, kad ni on ne moe preko granica svoje vjere i roda, kolikogod njegova vjera bila univerzalna u usporedbi s njezinom i mora se
isto tako vraati u zooloki park bez nade u happy end.

10 Uporaba opih vjerskih naela i uvjerenja za namjere posebnih ljubavnih i seksualnih interesa jedan je od Preernovih toposa. Kad turjaka Rozamunda dozna da bi u Bosni mogla
biti ljepotica ljepa od nje, odjednom je spopadne vjerski ar: "ujem da Bosanci gnahu / u
suanjstvo sve krane, / junacima sramota je, / to jo pod tim jarmom pate. / Ma opasaj,
Ostrovrharu, / sluge sazovi i drugare" Krunski i najkompleksniji primjer toga toposa je
dakako Krtenje.
203

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

A ako je tu rije o dobroj idovki, idovki to udi i ljubi, Preern nam upravo olako s neuobiajenom spontanou ponudi i njezin
protupol. U pjesmi "eljeznika pruga"11 muki sugovornik zamilja
kako e tehnoloka inovacija dovesti k neemu drugom nego k veoj
seksualnoj slobodi (moda je to fantazmatski korolar svake tehnoloke inovacije, ovdje dan sa okantnom prostodunou), ali to kad
stvar stane. Tomu se da pomoi tako da e se oeniti krtenom idovkom i tako dobiti "novaca na mjerice" ("ivjet u od rente njene,/
bezbrian u bit ko pti"). enska replika na to je ova:

idovka je prepredena,
im se vee s njom, taj dan
Pruit e ti krtost njena
Ruak postan, jedva slan.
Dakako, stvar je posve ironina, posrijedi je nadraivanje i aljivo
prepiranje ljubavnog para, no ipak je u par redova sve na okupu, od
idova kao agenata Sotone do poslovine krtosti koja e ga prisiliti na monaki ivot uz kruh i vodu, sve do kamata koje nastupaju
nekoliko redaka prije. Nema vie idovke to ljubi, nego protagonistica krtosti, sotonske lukavosti i kamata, i kao ena, zato jer je ena,
jo gore otjelovljenje svih idovskih opaina.
Fantazma dobre idovke dobiva svoje najvjerojatnije posljednje uprizorenje u romanu George Eliot Daniel Deronda (1876.), inae
njezinom zadnjem velikom djelu, gdje se stvar dovrava tako da se
preokree u preciznu oprenost. I tu se Mirah, prelijepa i siromana idovka zaljubljuje u naslovnog junaka koji se dakako ne moe
oduprijeti njezinim arima, samo to je ovaj put rasplet upravo obrnut: za Daniela Derondu, koji je bio posvojenik bez znanja o svojem
podrijetlu, naposljetku se pokae da je njegovo prikriveno podrijetlo
idovsko, sam biva svjestan svojih idovskih korijena i emfatino ih
uzme na sebe, iz svojega roda napravi politiki program i naposljetku
11 Obje pjesme su iz istog vremena, obje su izale 1845. godine, prva sijenja u Ilirskom listu,
druga aprila u Novicama, obje aludiraju i na eko idovstvo i oito su davni odjek Preernova putovanja u Moravsku 1828. godine, gdje se prvi put upoznao sa idovstvom.
204

Zenike sveske

postaje cionist. Preobraenje ne pogaa lijepu idovku, nego, suprotno tomu, njezina kranskog ljubavnika i utoliko ta inverzna verzija
prie stavlja toku na dugu tradiciju kao njezina de iure posljednja
inaica. Kao reakcija na vladajui antisemitizam nastupa filosemitizam, tovie, u romanu George Eliot prikrada se sveopa idealizacija
idovske zajednice koju navodno dre na okupu prava naklonjenost
i ljubav, naspram lane i hipokritske kranske ljubavi, i pravo iskustvo kolektivne patnje, naspram trijumfalistikog pokazivanja patnje
u kranstvu. idovstvo sada nastupa kao prava religija ljubavi, a
kranstvo kao njegova lana falsifikacija.12 A to je, usput reeno, i
razlog to je pria o Danielu i Mirah literarno relativno slaba i kadto
na granici bljutavosti, da prava mo i okantna uvjerljivost toga romana poiva na sudbini Gwendolen Harleth, koja bi zapravo morala
predstavljati samo kontrapunktnu pozadinu naslovnog junaka, no
naposljetku savreno zauzima pozornicu.
Ono to nas ovdje zanima u toj galeriji idovki jest prije svega nain kako je fantazma sveudilj seksuirana. Na jednoj strani lo idov,
pokvaren, pohlepan, krt, lihvar, prljav, prevarant, a na drugoj strani
lijepa i dobra idovka, njegova iva oprenost, plemenita srca, eljna
ljubavi, a zatoena u krletku uskogrudne tradicije, poniena i patnica,
udi za osloboenjem a rjeenje je ve na putu u slici kranstva, za
koje se dakako pokazuje da je upravo ono to na to je oduvijek ekala,
ispunjenje njezinih najdubljih elja.
U vrijeme svoje najvee popularnosti Ivanhoea Chateubriand (onaj
isti ije je veliko djelo Le genie du christianisme opseni pledoaje za
kransku civilizaciju i za njezinu superiornost nad svim ostalim) napisao esej "Walter Scott et les Juives" ("Walter Scott i idovke", 1820.
godine), gdje izmeu ostalog bez krzmanja postavlja sljedee intrigantno pitanje: zato su idovke ljepe od idova? Za Chateubrianda
je odgovor na dlanu: Krista su proganjali, izdali i razapeli idovi, od12 Usp. Mayer 1994, str. 416-420. Znakovito je da se Deronda, a s njim autorica, naposljetku
suprotstavlja integraciji i asimilaciji idova, da postaje "cionist" i zauzima se da njegovo
ljudstvo, raspreno posvuda po svijetu, iznova postane narodom i dobije svoj nacionalni
centar i teritorij.
205

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

nosno, precizno reeno, idovski mukarci, doim u prii o njegovoj

patnji idovke nastupaju kao one koje su "vjerovale u njega, ljubile
ga, pratile i tjeile u njegovim mukama" (citat prema Gross 1992., str.
71). ene su mu umivale noge, mazile ga, olakavale mu patnju, oplakivale ga pod kriem pri njegovoj smrti, ene su te koje su se uputile
prema njegovu grobu i otkrile da je prazan. Nikakva idovka u njegovoj prii ne nastupa kao nositeljica mrnje, mrnja je domena idova. I naposljetku krunski argument: Krist se rodio idovskoj majci,
najvei amblem kranstva je na koncu konca idovka, koja je kao
takva upravo direktna antiteza idovstva, njegova najvea oprenost,
otjelovljenje milosra, ljubavi, caritas, idovka koja je "milosti puna".
Tako se u nau priu neprestano mijea odreena podjela prema
spolnim kriterijima, seksualna politika odnosa kranstva spram idovstva: prokletstvo za idove, spasenje za idovke. Onaj dio idovstva koji je mogue spasiti predstavljaju ene, tovie, u preokretu
koji izgleda nuan upravo su one naposljetku te koje nas mogu spasiti. Seksuirana fantazmatska podloga postavlja na jednu stranu mukarce, osvetu, Stari zavjet, krtost, avaritia, a na drugu stranu ene,
Novi zavjet, ljubav, otputanje, caritas. Usput reeno, itava serija
mitova o pokrtavanju oslanja se na priu da se prijelaz u kranstvo
dogodio preko ena. Bogomila iz Krsta pri Savici je tu dio puno ire
strukture (usput se moemo podsjetiti jo Irene i Iztoka kod Fingara) u kojoj su ene nastupale kao onaj pol koji je prijemiv za religiju
ljubavi, i tako su potom uvjerile svoje ljubavnike, zarunike, mueve,
roditelje, djecu. Posrijedi su dakako mitovi koji prekrivaju krvavu i
ratniku stranu prekrtavanja i retrospektivno ostavljaju dojam kao
da se kranstvo irilo putovima ljubavi, kao zaljubljenost: na kraju
krajeva ima svaka zaljubljenost karakter preobraenja, iznenadnog
previda i paralela tih dvaju preobraenja nadasve je zahvalno izvorite melodramatskih peripetija. idovke koje se zaljubljuju u prelijepog kranina i preko njega stupaju u kranstvo dopunjuje galerija
poganki koje unaprijed zavole kranstvo i potom u njega uvjere jo
svoje zaljubljenike, mueve itd.

206

Zenike sveske

Shylock i njegova ki Jessica su par koji se opet dijeli na lo i dobar objekt, kao to smo ve vidjeli kod para Shylock i Antonio. Ona
je onaj dio idovstva koji je mogue osloboditi, ali ne posve i do kraja
ambivalentno: Jessica niti jednom ne pokazuje sjenu milosra, alovanja, razumijevanja, vezanosti za svojega oca (u najboljem sluaju i
ostale opominje da ga se uvaju). Beskrupulozno je spremna ne samo
ukrasti sve njegovo blago, nego ga i lakomisleno troiti, protratiti
osamdeset zlatnika u samo jednoj noi i, jo gore, prodati prsten svoje
pokojne majke i zamijeniti ga za majmuna (vjerujemo li Tubalovim
rijeima, koje su moda namijenjene tome da Shylocka to vie pogode). No kolikogod bilo rijei o pustolovnoj krutosti, to otpadnica
nastoji pokazati, kako bi demonstrativno uvjerila ostale kako je ozbiljno prekinula sa svojom tradicijom i obitelji, to joj ipak ne pomae.
U oi bode kako Jessica u zadnjem inu na Belmontu ostaje izopena
posred sveopeg sretnog raspleta. Porzia joj ne uputi ni rijei, Jessicina zadnja reenica je melankolina replika na Lorenzovo slavljenje
glazbe: "Nikad nisam vesela kad slatku glazbu ujem". Potom ostaje
nijema tijekom ostatka ina, odnosno kroz itav happy end. Uinila je
sve i jo vie, no otkupiti se nije mogla.

207